You are on page 1of 152

SlMULACIJA I ZBIIJA

Jean Baudriilard

Izvori:

Jean Baudriilard, Pour une critique de l'economie politique du signe,


Gallimard, Paris, 1972, p. 172 - 228. © Gallimard, 1972

Jean Baudrillard, L'echange symbolique et la mort, Gallimard, Paris


1976, p. 7 - 29; 77-117. © Gallimard, 1976

Jean Baudriilard, Les strategies fatales , Grasset, Paris, 1983, p. 10- 33.
© La Societe des Editions Grasset 8< Fasquelle, 1979

Jean Baudriilard, Au - delä du vrai et du faux, ou le malin genie de


l'image, Cahiers internationaux de sociologie, janvier/juin 1987 p
139 - 145. © PUF, 1987

Jean Baudrillard, De la seduction, Galilee, Paris, 1979, p. 75 - 92; 107 -


115; 241 - 243. ©Galilee, 1979

Jean Baudriilard, La Transparence du Mal. Essai sur les phenomenes


extremes, Galilee, Paris, 1990, p. 11 - 42; 88 - 115. © Galilee, 1990

Jean Baudriilard, llillusion de la fin, Galilee, Paris, 1992, p. 11 - 27; 129


- 142. © Galilee, 1992
Naklada Jesenski i Turk
Hrvatsko sociološko društvo
Jean Baudriilard, L'echange impossible, Galilee, Paris, 1999, p. 11 - 38
©Galilee, 1999 2001.
Sadržaj

Predgovor: Postmodernistički vidokrug


Jeana Baudrillarda (Rade Kalanj) I

1. Kritika političke ekonomije znaka 3


Magijska misao ideologije 4
Metafizika znaka 9
Privid referenta 12
Denotacija i konotacija 18
S one strane znaka - simbolika 21
Rekvijem za medije 25
Introitus 25
Enzensberger: "socijalistička" strategija , 28
Govor bez odgovora 32
Subverzivna strategija i "simbolička akcija" 35
Teorijski model komunikacije 40
Kibernetička iluzija 44

2. Simbolička razmjena i smrt 49


Uvod 49
Strukturalna revolucija vrijednosti 55
Kraj proizvodnje 61
Rad 65
Tri vrste simulakra 69
Anđeo od gipsa 69
Automat i robot 73
Industrijski simulakr 76 Uspon praznoga prema rubu 222
Metafizika koda 79
Besmrtnost 229
Taktilno i digitalno 85
Hiperrealizam simulacije 100 8. Nemoguća razmjena 241

3. O zavođenju 109 Kazalo imena 261


Posvećeni obzor privida 109
Varka za oko ili začarana simulacija 115
Tajna i izazov 121
Zavođenje je sudbina 127

4. Fatalne strategije 129


Ekstaza i inercija 129
Za načelo zla 145

5. Onkraj istinitog i lažnog ili zloduh slike 155

6. Prozirnost zla. Ogled o ekstremnim fenomenima 163


Nakon orgije 163
Transestetsko 172
Transseksualno 176
Transekonomsko 180
A gdje je onda zlo? 188
Nekrospektiva 194
Post scriptum 197
Ispravak: Hura! Povijest je uskrsnula! 197
Sudbina energije 202
Teorem ukletog dijela 207

7. Iluzija kraja 211


Patafizika 2000 211
Vraćanje povijesti 219
Predgovor

Postmodernistički vidokrug Jeana


Baudrillarda

U intelektualnim kretanjima i previranjima koja su obilježila ba­


rem tri posljednja desetljeća dvadesetoga stoljeća osobito zanim­
ljivo mjesto pripada poststrukturalističkoj i postmodernističkoj
struji mišljenja. Ona je oblikovala stanovitu kulturnu konjunk­
turu, izgradila specifičnu mrežu pojmova i kvazipojmova i stvo­
rila cijelu jednu panoramu ideja koje su, bez obzira na raznoli­
kost i krajnju kontradiktornost svojih odjeka, izvršile značajan
utjecaj na društveno-humanističke znanosti, filozofiju, književno-
-teorijsku refleksiju i duhovnu atmosferu općenito. Najveći broj
njezinih tvoračkih protagonista potekao je iz duhovne situacije
akademskih elita nakon šezdesetih godina kada se gasi snaga
"klasičnih" i "velikih" teorijskih paradigmi (marksizma, struk­
turalizma, funkcionalizma) a spoznajni interes usmjerava na kri­
tičku dekonstrukciju cijele modernosti u svjetlu epistemološkog
relativizma i iscrpljenosti fundamentalnih referencija znanja (pro­
svjetiteljstvo, napredak, univerzalnost razuma, revolucija, linear­
1
ni razvoj, industrijska racionalnost itd.).
1
0 tome vrlo iscrpno piše Madan Sarp, u knjizi An Introduction to Post - Structuralism
and Postmodernism, The University of Georgia Press, Athens, 1993. Usp. također
Philippe Corcuff, Les novelles sociologies, Editions Nathan, Paris, 1995; Steven
Connor, Postmodernist Culture: An Introduction to Theories of the Contemporary,

I
Rade Kalanj Postmodernistički vidokrug Jeana Baudrillarda

No najsnažniji, sadržajni i diskurzivno-formalni poticaji toj U misaono područje društvenih znanosti uveo je ili jezički mo­
orijentaciji dolazili su iz francuskih intelektualnih krugova koji­ dificirao niz pojmovnih konstrukcija svojstvenih tvrdom priro-
ma se bez pretjerivanja može pripisati osobita zasluga kako za doznanstvenom diskursu, čime je, po mišljenju kritičara, relati­
supstancijalne ideje tako i za pomodne učinke postmoderne kul­ vizirao ozbiljnost "pravih" znanosti i na taj način posvjedočio
ture. Oni su otišli najdalje ne samo u distinktivnim određenjima bitne manjkavosti postmodernističkog epistemološkog ključa.2
postmodernističkog pristupa nego i u proliferaciji njegove retorike. r Najeksplicitniju i najjasniju elaboraciju postmodernističkih sta­
Riječ je o misliocima i autorima koji su toliko prepoznatljivi da jališta razvio je Jean-François Lyotard koji je, na izvjestan način,
već pomalo ulaze u legendu opravdano hvaljenih ili razvikanih kategorijalno kodificirao glavne intencije tog "intelektualnog
veličina jednog tipa refleksije koji je pokušao tematizirati ljud­ pokreta". Stoga nije ni čudno da se svi oni koji žele dokučiti "o
sku, društvenu i kulturnu konstelaciju u postindustrijsko, infor­ čemu se tu zapravo radi", najradije pozivaju na njegovu knjigu
matičko, tehnoznanstveno i globalno doba. Tako je, primjerice, Postmoderno stanje (1979).3 Ona je svojevrsni manifest postmo-
Michel Foucault, kojega se gotovo unisono smatra najistaknutijom dernizma, iako ta etiketa načelno odudara od njegove logike i
figurom poststrukturalističkog i postmodernističkog zaokreta, intencije. Lyotard već krajem sedamdesetih energično naglašava
uglavnom zaokupljen pitanjem subjekta, znanja i moći, odnosno da su vodeće znanosti i tehnologije sve više zaokupljene jezikom:
oblikovanjem disciplinamo-normalizirajućih i diskurzivnih (mi- lingvističkim teorijama, problemima komunikacije i kibernetikom,
krofizički sveprisutnih) mehanizama moći posve različitih od tradi­ kompjuterima i njihovim jezicima, problemima prevođenja, po­
cionalne "centralnosti" države, suvereniteta, "vladajuće klase", hranjivanjem informacija i bankama podataka itd. Tehničke su
prava itd. Njemu bliski Gilles Deleuze obavio je psihoanalitičku promjene bitno utjecale na znanje. Minijaturizacija i komercija-
kritiku političke racionalnosti, pokazujući da se politička sfera lizacija strojeva promijenile su načine njegova stjecanja, klasificir-
svodi na "nesvjesnu ekonomiju želje" i da je svaki subjekt prožet anja i korištenja. Ukratko, ulaskom u povijesnu situaciju koju
nagonskim sklopovima koji se "nakalemljuju" na institucionalne Lyotard označava kao postmoderno doba, mijenjaju se priroda i
"makroorganizme" te im na taj način osiguravaju beskrajnu repro­ status znanja. Znanja koja nisu prenosiva u "informatičkim kvan­
dukciju. Jacques Derrida nosi aureolu glavnog tvorca i zagovorni­ titetama" jednostavno će biti napuštena a usmjerenje novih istra­
ka "suvremene dekonstrukcije", odnosno onog intelektualnog živanja ovisit će ponajprije o tome mogu li se njihovi rezultati
zahvata koji, odmakom od Saussureove lingvistike i tumačenjem prenijeti na kompjuterski jezik. Gotovo je sa starim načelom pre­
pojmova fonocentrizma i logocentrizma, dolazi do zaključka da ma kojemu je stjecanje znanja neodvojivo od vježbanja duha ili
jezični znak nije "homogena jedinica" nego "struktura razlike", pojedinca. Znanje više nije cilj po sebi^ Ono postoji i proizvodi se
da označitelj nije u izravnom odnosu s označenikom, da se oni baš zbog toga da bi bilo isplativo, unosno. Projekt modernosti što
stalno razilaze i ulaze u nove kombinacije te daje težnja za konač­ su ga u osamnaestom stoljeću zamislili filozofi prosvjetiteljstva
nom podudarnošću znanja i značenja puki "nemogući san". So­
2
ciolog znanosti i epistemolog Bruno Latour istražuje i objašnjava Vidjeti posebni tematski broj časopisa Theory, Culture and Society, br. 4/1995, koji je
u cijelosti posvećen francuskoj socijalnoj i kulturnoj teoriji. Usp. također Jean Bruc-
odnose među znanostima u razdoblju nestanka čvrstih epistemo­
mont, Le relativisme alimente le courant irrationel. U: La Recherche, br. 298/1997;
loških granica među njihovim pojmovima, metodama i iskazima. Alain Touraine, Sociologies et sociologues. U: Marc Guillaume, L'Etat des sciences
sociales en France, La Découverte, Paris, 1986.
3
Basic Blackwell, London, 1989; Michel Wieviorka, Sociologie postclassique ou Jean - François Lyotard, La condition postmoderne, Les Editions de Minuit, Paris,
déclin de la sociologie! U: Cahiers internationaux de sociologie, janvier/juin, 2000. 1979.

Il Ill
Rade Kalanj Postmodernistički vidokrug Jeana Baudrillarda

sastojao se u naumu da se razvije objektivna znanost, univerzal­ da Baudrillarda "treba zaboraviti", kao što je on svojedobno tvr­
na moralnost i zakonitost te autonomna umjetnost. Nadali su se dio da treba zaboraviti Faucaulta, ali nije mali broj ni onih koji ga
da će umjetnosti i znanosti promicati ne samo kontrolu prirodnih svrstavaju među najznačajnije suvremene socijalne teoretičare
sila nego i razumijevanje subjektivnog svijeta, moralni napredak, (Habermas, Foucault, Derrida, Rawls, Lyotard, Giddens, Rorty
pravednost institucija i sreću ljudskih bića. No ono što se dogodi­ itd.). Neki ga skrupulozniji teoretičari ne uzimaju uvijek ozbilj­
lo u rječitoj je opreci s tim nadama i idealima prosvjetiteljstva. no, njegove radove smatraju površnima i ornamentalnima, ali mu
Došlo je do postepene institucionalizacije svih tih područja. Zna­ nitko ne poriče originalnost na području sociologije kulture i, os­
nost, moral i umjetnost postali su autonomnim sferama odvoje­ obito, sociologije medija. Britanski ga tumači, primjerice, ocje­
nima od životnog svijeta. Strukture spoznajno-instrumentalne, njuju kao nezaobilazno i inspirativno uporište kulturnih i komu­
moralno-praktičke i estetičko-ekspresivne racionalnosti došle su nikacijskih studija.4 Prijeporni "fenomen Baudrillarda" zanimljiv
pod nadzor posebnih eksperata, a staro "narativno znanje" ("ve­ je u dvojakom smislu: iznutra, kao sklop novih i intrigantnih ide­
like priče") izgubilo je svoju orijentacijsku snagu. To je vidokrug ja, i izvanjski, kao poticajni teorijski materijal za sociologiju i
postmodernizma u kojemu se, s nizom posebnih elaboracija, povijest ideja.5
uglavnom kreću svi njegovi zagovornici i epigoni. Baudrillard je rođen 1929. godine i po akademskom je obra­
Pa ipak, najatraktivniji, što ne znači i najmisaoniji pripadnik zovanju germanist. Šezdesetih godina, nakon državnog doktora­
tog poststrukturalističkog i postmodernističkog kruga nedvojbe­ ta, okreće se prema sociologiji i svoju sociološku karijeru otpočinje
no je Jean Baudrillard. On je tu struju mišljenja eksponirao naj­ na Sveučilištu u Nanterreu. Na toj se crti kasnije uključuje u rad
širim problematskim dijapazonom svojih intelektualnih interesa i Instituta za istraživanje društvenih inovacija, pri Nacionalnom
doveo je do najradikalnijih i najkontroverznijih konzekvencija. centru za znanstvena istraživanja, što je svakako bio pogodan
Njegovo je djelo specifičan i gusti splet posve općih (filozofsko- institucionalni okvir u kojem se mogao oblikovati njegov intelek­
povijesnih, kulturnoantropoloških, socijalno teorijskih) i izrazito tualni senzibilitet za probleme, oblike i tendencije društvene di­
konkretnih, doista empirijskih uvida, analiza i deskripcija. On namike. Taj je intelektualni put ostavio duboke tragove u njego­
angažirano misli i izriče decidirane sudove o svemu što tvori nepre­ vu načinu teorijskog mišljenja i pisanja. U njegovim je djelima
gledni kolorit suvremenog života, od događajnog ritma takozva­ naime očigledna stalna napetost, kontrast ili specifična stilsko-
ne obične svakodnevnice do najsloženijih izazova sociokulturne -konceptualna podvojenost između pozitivne analize socijalnog
analize. Zbog te problematske difuznosti, zbog osebujnog esejis­ znanstvenika i književne analize sociokulturno relevantnog umjet­
tičkog stila, raznolikosti ideja i interpretativne višeznačnosti ničkog diskursa. Prevodio je Brechta, koji je pedesetih i šezdesetih
glavnih teza pripisuju mu se najraznovrsnije autorske karakteris­ godina snažno utjecao na intelektualce lijeve orijentacije, a na
tike: postmoderni guru, nihilist, prorok postmodernosti i kraja
4
moderne kulture, provokator, semiolog, socijalni teoretičar, inte­ Scott Lash, Dead Symbols: An Introduction. U: Theory, Culture and Society, br. 4/
1995, str. 71.
lektualni terorist, razobličitelj klasičnih ideoloških sustava, dežurni 5
U tom interpretativnom duhu piše i Žarko Paić, u svom iznimno poučnom i dis­
krivac "ozbiljnog akademskog mišljenja", papa postmodernizma kurzivno uvjerljivom ogledu Višak zbilje manjak mogućnosti. Jean Baudrillard i
na prijelazu u 21. stoljeće itd. Sve te značajke najrječitije dolaze poredak simulakruma (Forum, siječanj/ožujak, 2001), koji ima tu prednost da kom­
do izražaja u sintagmi "fenomen Baudrillarda", koja je neka vrsta pleksne i difuzne strukture Baudrillardovih ideja i jezika objašnjava na vrlo jasan
zbirne ocjene njegova intelektualnog profila. Ima onih koji drže način, usredotočujući se pritom na ono stoje u njima bitno, poticajno i otvoreno za
plodotvornu raspravu.

IV V
Rade Kalanj Postmodernistički vidokrug Jeana Baudrillarda

teorijsko-filozofskom planu sve se više zbližavao sa stajalištima voli ideje" i iznosi "izazovne poglede" sukladne najvišim kriteri­
Lyotarda i Derride, s njihovim zahvatom "dekonstrukcije trans- jima znanstveno-teorijske inventivnosti ali i podložne ukusu po­
cendentnog označitelja". Usredotočuje se na Marxa (kritika poli­ modnog oponašateljskog intelektualizma. No koliko god je ta, u
tičke ekonomije), de Saussurea (strukturalna lingvistika) i Freuda biti impresionistička interpretacija Baudrillarda pridonijela nje­
(psihoanalitčka teorija kulture), ali ne zbog toga da bi ih interpre- govoj zvjezdanoj javnoj reputaciji i recepciji ona je ipak jedno­
tativno pomirio (poput Marcuseova pokušaja objedinjavanja mark­ strana jer ispada da iza te površinske dojmljivosti tekstova nema
sizma i psihoanalize) nego zbog toga da bi ih prevladao u svjetlu nikakva čvrstog polazišta i uporišta, nikakve logičke sustavnosti
narastajuće važnosti svijeta znakova i njihove razmjene. Zahva­ i dosljednog spoznajno-problematskog napredovanja. Doticaj s
ljujući toj specifičnoj intelektualnoj putanji, Baudrillard je mnogo Baudrillardovim djelima uvjerava nas, međutim, da se iza njiho­
poznatiji po svojim idejama i djelima nego po svom mjestu u va površinskog naboja dojmljivosti kriju jasna polazišta i vrlo
institucionalnoj strukturi akademskog mišljenja, koju Pierre Bour- sustavna, gotovo akumulativna progresija problematizacija i kon-
dieu naziva "legitimnom kulturom".6 Kao pravi predstavnik poslo­ ceptualno-teorijskih pomaka. Polazište mu je kritička analiza pro­
vično inventivne i ažurne francuske intelektualnosti, Baudrillard izvodnje, razmjene i potrošnje, koju postepeno nadilazi, modifi­
je, izuzmemo li niz časopisnih tekstova, razgovora i raznovrsnih cira njezine kategorije, prerađuje ih u duhu lingvistike i semiologije
javnih, katkad i žurnalistički angažiranih intervencija, objavio više i prenosi na plan informatičko-komunikacijske i medijske zbilje,
od dvadeset knjiga. Njegov supstancijalni opus tvore sljedeće gdje one igraju drugačiju ulogu nego u doba moderno-industrij-
knjige: Sustav predmeta (1968), Potrošačko društvo (1970), Kri­ ske materijalnosti ili pak potpuno gube svoju važnost. To je put
tika političke ekonomije znaka (1972), Ogledalo proizvodnje od kritike političke ekonomije do dematerijalizacije političke eko­
(1973), Simbolička razmjena i smrt (1976), Zaboraviti Foucaulta nomije u promijenjenim okolnostima posvemašnje vladavine slike,
(1977), Efekt Beaubourga (1977), U sjeni šutljivih većina (1998), informatičkog znaka i medijskog zaposjedanja stvarnosti. Prema
KP ili umjetni rajevi političkog (1978), O zavođenju (1979), Simu- tome, kad se kaže da su Baudrillardovi radovi i ideje osobito zna­
lakri i simulacija (1981), Fatalne strategije (1983), Božanska ljevica čajni po tome što nastoje shvatiti narav i utjecaj masovnih komu­
(1983), Amerika (1986), Drugi po sebi (1987), Cool Memories nikacija, to je potpuno točno ali se pritom ne smije ispustiti iz
(1987), Cool Memories, II (1990), Prozirnost zla. Ogled o eks­ vida da je to nastojanje izvedeno ne iz promišljanja masovnih
tremnim fenomenima (1990), Zaljevskog rata nije bilo (1991), Ilu­ komunikacija samih nego iz analize cijelog sklopa socioekonom­
zija kraja (1992), Nemoguća razmjena (1999). skih i kulturnih promjena u razvijenim društvima. U tom ćemo
Baudrillardov se opus, "krivnjom" njegovih stilsko-esejističkih smislu, slijedeći Baudrillardov "rad misli", lako zapaziti da on
osobitosti, njegove problematske evazivnosti i neakademičnosti, svoje socioteorijsko bavljenje otpočinje u znaku prihvaćanja ali i
najčešće tumači kao skup provokativnih i kontroverznih radova kritičkog nadilaženja "marksističke kulture". Središnje kategorija
koji lucidno upozoravaju na probleme ali ih ne rješavaju na te­ te teorijske kulture (proizvodnja, robni svijet, zakon vrijednosti
meljit način nego zatrpavaju hipertrofiranom retorikom bombastič­ itd.), koliko god bile valjane, pate od manjkavosti redukcioni-
na učinka. To su, drugim riječima, djela mislioca, socijalnog teo­ zma, svođenja cijelog društvenog života na ekonomske pred­
retičara, sociologa - kako ga već kvalificiramo - koji "osobito znake. Jedan od logičnih zahvata proizašlih iz takva uvida jest
pokušaj da se Marxova kritika kapitalizma proširi na područja
6
Vidjeti odrednicu o Baudrillardu u: Michel Winock/Jacques Julliard, Dictionnaire des koja su ostala izvan domašaja teorije o načinu proizvodnje. Bau-
intellectuels français, Le Seuil, Paris, 1995, str. 121 - 122.

VI VII
Rade Kalanj Postmodernistički vidokrug Jeana Baudrillarda

drillard je ustanovio, i pri tome ostao, da je marksistička "produk- vija argumentaciju o tome da potrošački predmeti tvore sustav
tivistička metafora" neprikladna za razumijevanje robnoga svije­ znakova koji obavlja diferencijacijsku funkciju među ljudima.
ta u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata. Postproduktivizam Potrošačke predmete valja razumjeti ne kao odgovor na posebne
nipošto ne znači kraj proizvodnje nego prenošenje njezina težišta potrebe i probleme nego kao mrežu plutajućih označitelja koji
i dominantnog značenja na mehanizme tvorbe, opticaja i potroš­ imaju neiscrpnu sposobnost poticanja želja. To znači da se dobra
nje informacija. Na toj crti, on će postepeno napuštati marksizam više ne mogu promatrati samo sa stajališta korisnosti, kao utjelov­
i sve se više priklanjati zagovornicima postmodernizma. ljenja upotrebne i razmjenske vrijednosti koja se može dovesti u
U Sustavu predmeta, jednom od prvih značajnijih radova, Bau- odnos s nekim postojanim sustavom ljudskih potreba. "Strogo
drillard već misli iz neomarksističke a ne strogomarksističke per­ govoreći, ljudi doba izobilja opsjednuti su ne toliko drugim ljud­
spektive. Tematski favorizira sferu potrošnje, što je načelno skim bićima, kao što je to bilo u prethodnim vremenima, koliko
uvijek odudaralo od determinirajućeg ontološkog statusa proiz­ predmetima. Njihova svakodnevica nije više toliko zaokupljena
vodnje u marksističkoj teoriji. Praveći vidan teorijski odmak, on bliskim ljudima, već ponajprije - u rastućoj statističkoj krivulji -
se bavi pretvaranjem potrošnje u temeljnu pretpostavku društve­ recepcijom i manipulacijom dobara i poruka".9 Tu je već posve
nog poretka. Tvrdi da potrošački predmeti tvore klasifikacijski vidljiv odmak od upotrebne "materijalnosti" političke ekonomije
sustav te da bitno utječu na strukturiranje ponašanja. Predmeti prema "imaterijalnosti" manipulacija i poruka.
imaju svoj učinak samo ako se troše, ako svoje značenje prenose Očigledno je, zapravo, da se Baudrillard sve više okreće pre­
na individualne potrošačke postupke. Kategorije statusnih grupa ma problematizaciji robnoga znaka, prema znakovnom svijetu
prepoznaju se prema specifičnim skupovima potrošačkih pred­ kao takvom, što će osobito doći do izražaja u knjizi Kritika poli­
meta, hijerarhizirani potrošački proizvodi i predmeti oblikuju svo­ tičke ekonomije znaka, koja je svojevrsni pokušaj da se naznače­
jevrsni "grupni moralitet". Uz potrošnju idu i sve savršeniji rek­ na manjkavost marksizma prevlada izvođenjem radikalne teorije
lamni kodovi koji se proizvode posredstvom simbola, i to je ono jezika. U Predgovoru američkom izdanju izabranih Baudrillar-
što ih razlikuje od drugih, uobičajeno percipiranih proizvoda i dovih radova, Mark Poster izriče ocjenu da je navedena knjiga
omogućuje im da predmete predočavaju, dočaravaju i prezenti­ "briljantna dekonstrukcija strukturalizma".'0 U Saussureovoj teo­
raju u serijama. Odatle proizlazi beskonačna igra znakova koja riji znaka označitelj (riječ) razlikuje se od označenika, to jest
"uređuje" društvo i pojedincu pruža iluzorni smisao slobode. Tako mentalne slike i referenta. Stoga on naglašava arbitrarnost odno­
usmjerena analiza nastavlja se i u knjizi Potrošačko društvo, čiji sa između označitelja i označenika i pokazuje da se vrijednost
je engleski prijevod (1998) opsežnim predgovorom popratio sam znaka uspostavlja strukturalnim odnosima s drugim znakovima.
George Ritzer, autor dosta poznate McDonaldizacije društva? To Polazeći od toga, Baudrillard zagovara posve drukčiju "strategi­
je, kaže Ritzer, "rano djelo vodećeg postmodernističkog socijal­ ju". On drži problematičnim to što je Saussure razdvojio elemen­
nog teoretičara, u kojemu nalazimo brojne ideje nerazdvojne od te znaka i označitelja i referentom se poslužio kao "alibijem".
njegovih kasnijih teorijskih razmatranja".8 I u toj knjizi, još uvi­ Tako postupa i politička ekonomija koja robu podvaja na razmjen-
jek na pozicijama kritičkog prihvaćanja Marxa, Baudrillard raz- sku vrijednost (cijena) i upotrebnu vrijednost pa upotrebna vri-

9
7
George Ritzer, McDonaldizacija društva, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 1999. Jean Baudrillard, La société de consommation, Le Point, Denoël, Paris, 1970.
10
8
George Ritzer, Introduction. U: J. Baudrillard, The Consumer Society, SAGE Publi­ Mark, Poster, Introduction. U: J. Baudrillard, Selected Writings, Stanford University
cations, London, 1998. Press, Stanford, 1998.

IX
VIM
Rade Kalanj Postmodernistički vidokrug Jeana Baudrillarda

jednost služi samo kao "alibi" za razmjensku vrijednost. Ono što lik njegova opravdavanja ili ideologije. Kao što je antropologi­
je kritika političke ekonomije teorijski iskušavala na tumačenju ja kapitalizma homo oeconomicus, tako je antropologija mark­
robnoga svijeta, Baudrillard sada iskušava na teoriji znakova. Time sizma čovjek kao samoproizvođač, što drugim riječima znači da
je "pripremio put za historijsku analizu znaka kao načina označa­ je čovjek u oba slučaja poistovjećen s radom. Odatle slijedi ova
vanja unutar kapitalizma".11 Tamo gdje roba postaje znakom po­ konstatacija: "Za nas je kritika političke ekonomije supstanci-
trošnju valja razumjeti ne kao potrošnju upotrebnih vrijednosti jalno završena. Materijalistička je dijalektika iscrpila svoj sadr­
nego prije svega kao potrošnju znakova. Ona nije samo krajnja žaj reproducirajući svoj oblik. Situacija na toj razini nije više
točka ekonomskog, s proizvodnjom počinjućeg lanca nego i sus­ kritična nego nerazmrsiva... Držimo da valja prijeći na radikal­
tav razmjene, jezik unutar kojega su robe i dobra povezani sa no drukčiji plan koji bi... omogućio konačno razrješenje poli­
semiotičkim sustavom koji, kao svaki jezik, prethodi pojedincu. tičke ekonomije. A to je razina simboličke razmjene i njezine
Nema samodostatnog pojedinca, postoje samo načini korištenja teorije. Kao što je Marx mislio da za proboj puta do kritike poli­
društvenih sustava, posebno sustava jezika, dobara i srodstva, tičke ekonomije valja početi s kritikom filozofije prava, tako mi
preko kojih se ljudi na različite načine povezuju s društvenim mislimo da za radikalnu promjenu poprišta prethodno valja obaviti
poretkom i tako oblikuju smisao individualnosti. "Kao funkcio­ kritiku metafizike označitelja i koda u cijelom njegovu sadašnjem
nalna, i teroristička, organizacija kontrole smisla u znaku pozitiv­ opsegu, što, u nedostatku boljega, nazivamo kritikom političke
nosti i vrijednosti, značenje zadobiva nešto od postvarenja. Ono ekonomije znaka".13 Nameće se zaključak da je kritika političke
je poprište elementarne objektivacije koja se očituje preko susta­ ekonomije znaka koncipirana ne kao dopuna kritike političke
va znakova proširenih gotovo do društvenog i političkog terori­ ekonomije, nego kao njezina nasljednica, kao novi temelj kri­
zma uokvirivanja smisla. Sva je represivna i redukcionistička stra­ tičke teorije društva.
tegija već sadržana u unutrašnjoj logici znaka, kao što je sadržana Vidimo da je problem znaka, označiteljstva i značenja trajna
u unutrašnjoj logici razmjene u političkoj ekonomiji".12 Baudrillardova tematska opsesija i da ona iz djela u djelo dobija
Tako je, definitivnim ulaskom u sferu znakova i značenja, izve­ na intenzitetu i ekstenzitetu. Znak nije puka imaginarnost i neu­
den nedvosmisleni tematski i koncepcijski odmak od Marxa, ali hvatljiva fikcija nego realnost koja ima svoju povijesnu sudbinu.
svoju najvišu, doista kritičku točku taj je zahvat dosegnuo u Ogle­ U predindustrijskim društvima znakovi su podrazumijevali riječi
dalu proizvodnje. Do kraja je dovedeno Baudrillardovo odlučno povezane s referentima i uklopljene u kontekst koji je davao
nastojanje da se odvoji od Marxova ekonomskog redukcionizma mogućnost uzvratnog odnosa s drugima. S renesansom jezik poči­
i od nesposobnosti marksističke teorije da konceptualizira jezik, nje gubiti svoju uzajamnost i mijenja se pod utjecajem apstrakt­
znakove i komunikaciju. Sva Marxova najvažnija stajalište (po­ nog koda sličnog novcu. Tada u biti nastupa era znakova, koji su
jam rada, dijalektika, teorija načina proizvodnje, kritika kapitala) se u kasnije, u dvadesetome stoljeću, potpuno odvojili od svojih
eksplicitno su protumačena kao zrcalna slika kapitalističkog dru­ referencijalnih izvorišta. Upravo ta povijesna sudbina znakova
štva. Interpretativni je obrat toliko korijenit da se marksizam objašnjava Baudrillardov posebni interes za simboličku razmjenu.
definira ne kao radikalna kritika kapitalizma već kao najviši ob- Ona se retematizira i objašnjava kao opreka proizvodnji, potroš­
nji i svim vrijednostima buržoaskog društva. Cijeli je taj problem
11
M. Poster, Ibid., str. 3. najtemeljitije razrađen u knjizi Simbolička razmjena i smrt, koja
12
Jean Baudrillard, Pour une critique de l'économie politique du signe, Gallimard,
Paris, 1972, str. 199. 13
Jean Baudrillard, Le miroir de la production, Casterman, Paris, 1973, str. 40.

X XI
Rade Kala nj Postmodernistički vidokrug Jeana Baudrillarda

se smatra najznačajnijim pa čak i prijelomnim Baudrillardovim kastinski poredak propada. Renesansa podriva feudalni pore­
djelom.14 Ona je nastala sredinom sedamdesetih godina kada se dak i dovodi do pojave otvorenog natjecanja "na razini razli­
događa zaokret i u njegovim političkim stajalištima. S rasapom kovnih znakova". Konkurencijska demokracija dokida "endoga-
političkih opcija iz šezdesetih godina gasi se i njegov radikal­ miju znakova" svojstvenu statusnim redovima. Renesansni je
izam. Iako ponešto pretjerano, Poster taj zaokret lapidarno ocje­ simulakr usredotočen na prirodu i iz nje crpi svoju vrijednost.
njuje kao prijelaz s tvrdo lijevog stajališta na stajalište tmurnog "Problematika prirodnosti, metafizika realnosti i pojavnosti os­
fatalizma u okružju "digitalne logike koda". Oslanjajući se na tat će od Renesanse problematikom svake buržoazije".15 Primje­
ideje Marcela Maussa i Georgesa Bataillea, Baudrillard simboličku reno svom prometejskom htijenju, ona se prvotno morala posve­
razmjenu shvaća kao antitezu "produktivnoj aktivnosti", kao titi oponašanju prirode kako bi se potom dala na proizvodnju.
proces koji nadilazi razmjenu i upotrebu, vrijednost i ekvivalent­ Modernost ili nadolazak industrijske revolucije, odnosno drugi
nost. Povezana sa svetkovinom, rasipništvom i potlachom (jav­ poredak simulakra, jest razdoblje buržoazije i primata industrij­
nom podjelom dobara i dokazivanjem darovne moći) simbolička ske proizvodnje. "S industrijskom revolucijom nastupa nova
je razmjena oblik interakcije koji ostaje izvan zapadnog društva i generacija znakova i predmeta. To su znakovi bez kastinske tra­
nadaj e mu se kao vlastita smrt. Svoju središnju misao Baudrillard dicije, koji se nikada neće sučeliti sa statusnim ograničenjima...
izlaže kao pregled prijelaza iz modernosti u postmodernost. Nas­ Problem njihove osobitosti i porijekla više se ne postavlja. Iz­
toji zapravo pokazati kako se, modernopovijesno gledano, ob­ vorište im je tehnika i oni imaju smisao samo u dimenziji indus­
likuju slike, opisi, projekcije odnosno simulakri društvenoga svi­ trijskog simulakra". 16 Njihova je pojavnost serijska, njihovi su
jeta i kakva je specifična struktura onog poretka ili modela u međusobni odnosi nedefinirani, a stvarni uvjet njihove moguć­
kojemu simulakri nemaju oslonca ni uporišta ni u kakvoj stvar­ nosti jest proizvodnja. Zahvaljujući tehnici, u beskonačnim se seri­
nosti osim u sebi samima. Rekonstrukciju triju poredaka simulakra jama proizvode potencijalno identična "bića" (predmeti/znakovi),
možemo interpretativno prevesti kao posebnu vrstu sociološke i to je ono što tvori ključnu značajku industrijskog simulakra.
historizacije s metodičkog stajališta kritike političke ekonomije Kasnije, usponom tehnološke revolucije, društvena je reproduk­
znaka. cija zamijenila produkciju i ispostavila se kao organizacijsko nače­
lo društva. Dok su dominantnu sliku prvoga poretka tvorili teatar
Prvi poredak simulakra karakterizira ranu modernost, drugi
i gipsani anđeli, sada ih zamjenjuju fotografija i kino. Nastupa
modernost a treći postmodernost. Rana je modernost razdoblje
doba tehničke reproduktibilnosti, koju Baudrillard analizira osla­
od renesanse do početka industrijske revolucije. Prije renesanse,
njajući se na nezaobilaznog Waltera Benjamina.
u feudalnom društvu, stvari su funkcionirale nedvosmisleno.
Svatko je vezan za posebni društveni prostor a pokretljivost je Treći poredak simulakra, onaj u kojemu danas živimo, defini­
društvenih klasa nemoguća. Neupitni položaj svakog pojedinca ran je kao poredak modela ili visokoformaliziranih i tehniziranih
u društvenom prostoru jamči potpunu transparentnost i jasnoću. struktura znakova i značenja. To je poredak u kojemu, s onu
Stroga hijerarhija sputava svaki nered i sukladno tome strogo se stranu formalno vidljivih modela, vlada metafizika koda ili logi­
kažnjava svako miješanje znakova. S usponom buržoazije taj ka binarnih opozicija. "Veliki simulakri koje čovjek gradi kreću
se od univerzuma prirodnih zakona preko univerzuma sila i
14
Usp. M. Poster, Ibid., str. 4 - 5; S. Lash, Ibid, str. 71. Usp. također David Kellner,
15
Jean Baudrillard: From Marxism to Postmodernism and Beyond, Stanford Univer­ Jean Baudrillard, L'échange symbolique et la mort, Gallimard, Paris, 1976, str. 79.
16
sity Press, Stanford, 1989. J. Baudrillard, Ibid., str. 84.

XII XIII
Rade Kalanj Postmodernistički vidokrug Jeana Baudrillarda

napetosti sila do današnjeg univerzuma struktura i binarnih opo­ mulakrima, spektaklima i hiperrealizmom simulacije. Zavođenje
zicija. Nakon metafizike bitka i privida, potom metafizike ener­ se u neku ruku ispostavlja kao obrazac koji dolazi na mjesto
gije i determinizma, slijedi metafizika indeterminizma i koda".17 modela proizvodnje.
Na djelu je "operacionalna konfiguracija" izražena u obrascima Tim stajalištima, koja su posebno tematizirana u Simulakrima
kao što su, primjerice, kibernetička kontrola, pitanje/odgovor, i simulacijama, Baudrillard takorekuć "hiperbolizira" svoju teo­
feed-back, stvaranje pomoću modela, diferencijalna modulacija riju robne kulture. Ta se knjiga, zbog svog sugestivno intonira­
itd. Problem znakova postavlja se na posve drugačiji način. nog naslova ali i svog sadržaja, najčešće iščitava i prepoznaje
Baudrillard je u tom pogledu doista intranzingentan. "Na toj razi­ kao cijeli Baudrillard. Nisu nove njezine osnovne teze nego izriči-
ni, kaže on, pitanje znakova, njihove racionalne namjene, nji­ tost i koncentracija njihove dorečenosti. U medijima i potrošačkom
hove zbiljske ili imaginarne upotrebe, njihova odbijanja, njiho­ društvu ljudi su zahvaćeni igrom slika, simulakra koji su sve manje
va zaobilaženja, iluzije koju oslikavaju, onoga što prešućuju ili povezani s izvanjskom zbiljom. Mi zapravo živimo u svijetu simu­
njihovih paralelnih značenja - sve je to poništeno". 18 Ono što lakra gdje slika ili označitelj događaja nadomješta neposredno
ostaje nakon te radikalne preobrazbe jest samo "crna kutija iskustvo i znanje o njegovu uporištu i označeniku. Novi post-
koda" ili, još reduciranije, puka molekula koja emitira zasljep- moderni univerzum teži sve pretvoriti u simulakr. To je za Baud­
ljujuće znakove, uvodi digitalnost u međuljudske odnose i zapo­ rillarda svijet u kojem se sve oko nas očituje u simulacijama, koje
sjeda sve poruke, sve znakove društava u kojima živimo. su lišene svoje izvanjske realnosti i kopiranog originala. Simu-
Promatrani iz te radikalizirane optike, Baudrillardu su zasta­ lacija apsorbira realnost i ukida svaki kontrast spram realnosti.
rjeli i neprihvatljivi svi teorijski sustavi koji sve žrtvuju esencija- Više nema realnosti ili "realnog" koje bi stajalo naspram "imi­
lizmu i fundamentalnosti istine. Stoga pod udar njegove kritike tacije" ili "mimikrije". Na djelu su samo stupnjevi pojavljivanja
podjednako dolaze marksizam, psihoanaliza i strukturalizam. Knji­ simulacija. Baudrillard drži da su masovni mediji obilježje nove
ga O zavođenju najvećim je dijelom kritički obračun s tim i drugim epohe u kojoj stari oblici proizvodnje i potrošnje prerastaju u novi
teorijama koje u ime skrivene strukture ili biti negiraju površin­ univerzum komunikacije. Taj novi univerzum, za razliku od staro­
sku pojavnost stvari i od manifestnog bježe prema latentnom. Svim ga (koji uključuje upornu ambiciju i borbu Sina protiv patrijar­
takvim intelektualnim strategijama, tim "dubinskim modelima" halnog Oca), počiva na međupovezanostima, povratnim vezama
svojstveno je to da oblicima racionalnosti pridaju povlašteni sta­ i dodirima. Njegovi su procesi narcistički i bremeniti su stalnim
tus. Za razliku od njih, Baudrillard veliča Nietzscheovu kritiku površinskim mijenama. Baudrillard konstatira da danas više nema
"istine" te zagovara model koji zahvaća "površinu" i temelji se ni "scene" ni "ogledala" već da je sve pretvoreno u "zaslon" i
na onome što se određuje kao "zavođenje". Enigma je zavođenja "mrežu". Razdoblje proizvodnje i potrošnje preraslo je u epohu
u tome što se ono odvija na površini i stalno izaziva na traganje međuodnosa i povratnih veza. Živimo u ekstazi komunikacije a
za dubinskim strukturama. Ono što su marksisti smatrali nebit­ ona je opscena. Istodobno se zbiva sveprisutnost reklame i nesta­
nim dijelom kapitala (reklama, mediji, informacija i komunikacij­ nak javnog prostora, koji je na suptilan način popraćen nestankom
ska mreža) sada postaje bitnom sferom. Upotrebna vrijednost roba, privatne sfere. Privatni prostor nije više tajna. Nekoć je postojala
imperativi proizvodnje zamijenjeni su modelima, kodovima, si- jasna granica između izvanjskog i unutrašnjeg a danas je ta opre­
ka nestala na opscen način tako da najintimniji sklopovi našega
17
J. Baudrillard, Ibid., str. 89. života postaju virtualnim izvorištem kojim se hrane mediji. Medijs-
18
J. Baudrillard, Ibid., str. 89 - 90.

XIV XV
Rade Kalanj
Postmodernistički vidokrug Jeana Baudrillarda

ka je praksa preobličila naše osjete prostora i vremena. Realnost ka, koristi ih za poricanje njihove vlastite historičnosti i uklapa
nije više naš neposredni dodir sa svijetom već ono što nam daje ih u neku vrstu vječne sadašnjosti.
televizijski "zaslon". Pojednostavljeno rečeno, televizija je svijet. Baudrillard je tvorac golema mnoštva neologizama. Moguće
Ili, ponešto kompliciranije, televizija se rastvara u životu, život se ih je odgonetnuti i čitati bilo po nekoj etimologijskoj logici bilo
rastvara u televiziji. Fikcija je tako ozbiljena i zbiljsko postaje pak po analogijskoj vezi sa srodnim izrazima iz kojih su izvede­
fiktivnim. Simulacija je odmijenila produkciju. ni. Jedan od osobito važnih neologizama jest izraz hiperrealnost.
Nije teško uočiti neizbježne paralele između Baudrillardovih Tim se izrazom označava novi stjecaj okolnosti u kojemu nestaje
kasnijih radova i temeljnih pionirskih ideja Marshalla McLuha- svaka napetost između stvarnosti i iluzije, između stvarnosti kak­
na. Baudrillard naime potvrđuje da je McLuhan doista bio u va jest i kakva bi trebala biti. U Baudrillardovu svijetu sve je "hip-
pravu kada je formulirao glasovitu tezu da su mediji poruka, er" ili vlastiti suvišak. Biti "hiper" znači zapravo rastvoriti stare
odnosno da nije važan sadržaj nego forma medija. Razlika je opreke, što ne znači da su one time nadmašene i razriješene. Kada
samo u tome da Baudrillardovi pogledi odišu atmosferom pesi­ je granična crta između stvarnog i imaginarnog narušena, real­
mizma. Funkcija se medija po njegovu mišljenju sastoji u tome nost nije više sputana niti prinuđena na samoopravdavanje. Ona
da sputaju odgovor, privatiziraju pojedince i smjeste ih u univer­ se preobražava u jedini vid postojanja i stoga postaje još realni­
zum simulakra u kojemu je nemoguće praviti razliku između jom. U tom je sklopu osobito važno razumijevanje odnosa izme­
spektakla i stvarnosti. On eksplicitno zagovara tvrdnju da živi­ đu medija i masa. Kao što nema masa bez medija tako nema ni
mo u svijetu u kojem je sve više informacija a sve manje znače­ masmedija bez masa. Tu, međutim, valja primijetiti da se Baudril-
nja. Odbijanje značenja ispostavlja se kao jedini oblik otpora u lardovo poimanje masa udaljava od teorija o "masovnom druš­
društvima koja trpe svekolikost informacija. U svakom trenut­ tvu", koje masama pristupaju kao razornom čimbeniku auten­
ku našega života mi smo upravo bombardirani preobiljem slika tične buržoaske kulture. Ne dijeli on ni mišljenje Frankfurtske
i jedini način da se s time sučelimo, da se odupremo toj moći škole koja zagovara tezu da je kapitalistička kulturna industrija
nad našim životima jest prihvaćanje slika samo kao označitelja, puko zaglupljivanje masa. U knjizi Efekt Beaubourga Baudril­
kao površinskih entiteta, te odbacivanje njihovih značenja, nji­ lard drži da je to poznato umjetničko središte svojevrsni minija-
hovih označenika. Za gledateljsku iskustvo, primjerice, televizij­ turizirani model današnjeg sustava. Prema tradicionalnom kritič­
ske su vijesti puki slijed površinskih slika. Čovjek se ne može kom mišljenju, umjetnička radilišta, muzeji, kulturni centri (kao
pozvati na vijesti od prošle večeri jer se nema na što pozvati, jer što je Pompidouov Centar, Beaubourg, u Parizu) nisu drugo do
nema ničega osim slika, osim označitelja iskustva. Vijesti su kolaž sredstva pomoću kojih buržoaska kultura proizvodi glupake i
fragmentiranih slika, pri čemu svaka od njih potiče i priziva još narkotizira mase. Slijedimo li pak argumente kulturnog elitizma,
više slika. Svaka je slika simulakr odnosno savršena kopija bez ta umjetnička radilišta uzdižu mase do najviše kulturne razine i
originala. Vijesti su slike slika, u konačnici hiperrealnost. U vijes­ istodobno promiču narastanje kritičke svijesti. Baudrillard zago­
tima je utjelovljeno postmodernističko nijekanje povijesti koja vara drugačije mišljenje. Kada mase dolaze u Beaubourg one se
se zahvaća kao puko spremište slika za usputnu i ponovnu upo­ ne prilagođavaju službenoj kulturi već narušavaju i rastvaraju mit
trebu, kao uviranje svega u sadašnjost. Lingvistički rečeno, post- sustava. One simuliraju i igraju se s modelima. One ne zahvaćaju
moderno je iskustvo sinkrono, ono prošlost lišava njegovih sli- smisao kulturnih predmeta, njihovo se poznavanje ne ogleda u
značenju već samo u simulaciji.

XVI
XVII
Rade Kalanj Postmodernistički vidokrug Jeana Baudrillarda

Teza o posvemašnjem gubitku značenja ili o nestanku spo­ kultura. Tradicionalne su distinkcije i hijerarhije propale, priznaju
sobnosti za njihovo oblikovanje, navodi neke interprete na opći se i veličaju samo kič, popularnost i identitarne, pod svaku cijenu
zaključak da je Baudrillardov postmodernistički diskurs u cjeli­ konstruirane razlike. Između modernosti i postmodernosti do­
ni pesimistički. On doduše ne izražava eksplicitnu nostalgiju za godio se radikalni raskid i naše je doba obilježeno implozijom i
prijašnjim porecima simulakra, ali ton i konzekvencije njegovih slomom negdašnjih razlika i hijerarhija. Dogodila se preobraz­
dijagnoza "simulacijskog doba" neodoljivo sugeriraju moguć­ ba od čvrstih referencija prema "opticaju znakova". "Stari mo­
nost takvog zaključka. Na taj se interpretativni način mogu či­ derni" poredak, ukorijenjen u industrijskoj produkciji, razmjeni
tati svi njegovi radovi napisani od početka osamdesetih godina, predmeta, odnosima fizičke snage i izravnoj komunikaciji na-
a prije svega Fatalne strategije. Razmatranje se vrti oko teze da domiješten je poretkom medija, informacija, komunikacija i
se društveni svijet sve više misli sa stajališta objekta. Okončano znakova. Znakovi su, dakle, uvijek u središtu pozornosti i stoga
je doba "reprezentacijskog subjekta" i svijet više ne možemo se stalno daje do znanja da vladajuće načelo postmodernosti
poimati kao da su Kantove kategorije prostora, vremena, uzroč- nije produkcija nego semiurgija, proliferacija i međusobna igra
nosti itd. univerzalni put do istine. Subjekt nam više ne daje znakova, njihov kvantitativni razvoj koji dovodi do kvalitativ­
nadmoć nad stvarnošću. Povlašteni položaj sada pripada objek­ nog raskida. Imajući na umu barem najvažnije, postojane
tu, zapravo hiperrrealnom objektu, simuliranom objektu. Umje­ Baudrillardove koncepte (implozija, semiurgija, simulacija, hip-
sto logike subjekta impostira se logika objekta, i to je ono što errealnost itd.) mogli bismo izvesti zaključak da je prijelaz iz
Baudrillard naziva "fatalnim strategijama". One su samo drugo robno-industrijskog u medijsko post-industrijsko društvo doveo
ime za imploziju znanja, značenja i društvenosti. U često citira­ do ukidanja subjekta, značenja, istine, prirode, društva, moći i
nom ogledu Mase: implozija društvenog u medijima (1985), koji same realnosti.
je tekstualno ili problematski uklopljen u mnoge njegove knji­ Višeznačna logika tog prijelaza otvara prostor za mnoštvo
ge, Baudrillard sažima neke od glavnih tema svojih radova mogućih tematizacija, a dvije su od njih svakako najizrazitije:
napisanih do sredine osamdesetih godina. Riječ je, primjerice, o problem zla i pitanje kraja povijesti. Ono što daje osobitu kon­
medijima kao tvorcima simulacije koja je imuna na racionali- tekstualnu obojenost tim tematizacijama jesu okolnosti kraja sto­
stičku kritiku. Druga su tema mediji kao utjelovljenja suviška ljeća i početka novog tisućljeća. Taj milenijski horizont glavno
informacija, kao instrumenti koji isključuju odgovor primatelja. je obilježje Baudrillardovih radova nastalih krajem osamdesetih
Treća je tema ta simulirana realnost koja je lišena referencije, 19
i tijekom devedesetih godina. U njima se, dakako, konzekvent-
uporišta i izvorišta. Simulirana realnost djeluje izvan logike pre­ no reproduciraju i variraju sva ključna stajališta o simulakru i
dočavanja. Mase im se "subverzivno" odupiru strategijom šut­ simulaciji, realnosti i hiperrealnosti, medijima i slici, znakovi­
nje ili pasivnosti. Apsorbirajući simulacije medija, izbjegava­ ma i razmjeni itd., ali razmatranja se situiraju u konjunkturu
jući odgovore, mase u neku ruku potkopavaju vladajući kod. velikih kulturnih, znanstvenih, političkih i općeintelektualnih
Baudrillardovi nas radovi uvjeravaju da mase, ta šutljiva mnoš­ događanja koja su označila milenijsku zgodu. Dvije su Baudril­
tva, toliko pasivno troše robne artefakte, televiziju, sport, poli­ lardove knjige odgovor na taj izazov: Prozirnost zla i Iluzija kra­
tiku, masovne proizvode simulacije da tradicionalna politika i ja. Njegovi su uvidi originalni, ako ni po čemu drugome onda
klasna borba postaju posve zastarjelima. Riječ je o eri potro­
šačke kulture koja je, prema Baudrillardu uistinu postmoderna 19
O tom aspektu Baudrillardovih ideja vidjeti kratku ali sadržajnu studiju Christophera
Horrocksa, Baudrillard i milenij, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2001.

XVIII XIX
Rade Kalanj Postmodemistički vidokrug Jeana Baudrillarda

barem po tome što su različiti od svih ostalih. Promišljajući "ak­ nomsko transekonomsko, seksualno transseksualno, te da sva
tualno stanje" Baudrillard konstatira: "Ako bi trebalo okarakter­ ta nadilaženja ne znače premošćivanje zla nego samo njegovu
izirati aktualno stanje stvari rekao bih da je to stanje orgije. Orgija "oslobođenu prozirnost". Sve je s onu stranu modernosti, ali
je cjelokupni eksplozivni moment modernosti, moment oslo­ sve se opet ponavlja, i to u uvećanim omjerima. Seksualno je
bođenja u svim područjima. Političko oslobođenje, seksualno oslobođenje iziskivalo maksimum seksualnosti uz minimum
oslobođenje, oslobođenje proizvodnih snaga, oslobođenje de­ reprodukcije, a u današnjem "Monističkom društvu" zahtijeva
struktivnih snaga, oslobođenje žene, djeteta, nesvjesnih nago­ se maksimum reprodukcije uz minimum seksualnosti. Paradoks
na, oslobođenje umjetnosti. Prihvaćanje svih modela predoča­ je u tome da seksualnost izrasta u središnju temu "estetskih teh­
vanja, svih modela protupredočavanja. Bila je to totalna orgija nologija", publiciteta, pornografije, biozahvata i antropoloških
stvarnog, seksualnog, kritičkog i antikritičkog, rasta i krize ras­ refleksija. Politika postaje sveprisutnom sastavnicom svakodnev­
ta. Prošli smo sve putove proizvodnje i preobilne virtualne proiz­ nog života, jezika i medija, kolektivnog imaginarija masa. Ona
vodnje predmeta, znakova, poruka, ideologija, užitaka. Danas se estetizira u spektaklu i sve odjednom postaje politikom. Nema
je sve oslobođeno i kolektivno smo sučeljeni s ključnim pita­ više ideje politike, ali se politička igra nastavlja ne brinući se
njem: Što da se radi nakon orgije?"20 osobito za svoj temeljni ulog. Televizijski se imaginarij odvija i
Na to je pitanje teško, možda i nemoguće odgovoriti iz post- razvija u posvemašnjoj ravnodušnosti prema vlastitim slikama.
modernističkog vidokruga. Od samog je odgovora, međutim Dovršetak i nestanak istodobne su značajke do krajnosti dovede­
važniji uvid da u cijelom tom sklopu "orgijastičkih oslobođe­ nog procesa modernosti. "To paradoksalno stanje stvari, koje je
nja" uvijek djeluje "energija ukletog dijela" ili načela zla. Iako u isti mah potpuni dovršetak jedne ideje, usavršavanja moder­
je sve oslobođeno i prozirno, zlo ostaje uporno, žilavo, nes- nog procesa, i njegova negacija, njegova likvidacija izazvana
vodivo i mračno. Ono je posvuda na djelu, izražava se na sve vlastitom prekomjernošću, širenjem preko vlastitih granica, po­
više načina, u rastrojstvu poretka stvari, u procesualnoj akcel- prima obličje transpolitičkog, transseksualnog, transestetskog".21
eraciji zbilje, u kovitlacu njezinih učinaka, u preobilju paradok­ Više nema nikakvih avangardi, ni seksualnih ni političkih ni
sa, u međusobnom "nadjačavanju uzroka", u neartikuliranim umjetničkih, radikalna kritika i revolucionarni pokret stvar su
sklopovima veza itd. Posvuda se, dakle, provlači načelo zla, ali prošlosti. Umjetnost se nije dokinula i ozbiljila u transcendent-
ono nije moralne naravi niti Baudrillard želi ostaviti dojam mor- nom idealu, što je bio san estetske utopije, nego u općoj esteti-
alizma. Riječ je zapravo o načelu neravnoteže i vrtoglavice, načelu zaciji svakodnevnog života. Ona je "nestala u korist pukog op­
kompleksnosti i začudnosti, načelu zavodništva, nesukladnosti, ticaja slika, u transestetskoj banalnosti".
22

antagonizma i nesvodivosti. Dapače, to načelo ne djeluje u pravcu Ta "simulakralna dekonstrukcija" djeluje kao dinamički fak­
smrti nego u pravcu životne oslobođenosti. Na prvi bi se pogled tor postmoderne kulture. Ona naime mijenja i tradicionalni dis-
moglo zaključiti da Baudrillard zagovara neuvijenu katastro- kurs o povijesti. Viđenje povijesti kao slijeda linearnih, dijalek­
fističku sliku svijeta. No usprkos svojim katastrofističkim tonovi­ tičkih, progresivnih oblika zamijenjeno je medijskim spektaklima,
ma, on samo želi naglasiti, bolje reći prenaglasiti, da se postmo- orkestriranim ritualima, dramatičnim događajima koji su struk­
dernističko poimanje milenijskog prijelaza odvija kao ulazak u turirani i planirani za masovne recipijente. Fatalna i radikalna ilu-
novo stanje, stanje u kojemu estetsko postaje transestetsko, eko-
21
J. Baudrillard, Ibid., str. 17.
22
20
Jean Baudrillard, La Transparence du Mal, Galilée, Paris, 1990. J. Baudrillard, Ibid., str. 19.

XX XXI
Rade Kalanj Postmodernistički vidokrug Jeana Baudrillarda

zija svijeta nadmoćna je iluzornoj moći same realnosti. Varirajući ju brzinu oslobođenja. Oni se više ne uspijevaju odlijepiti od
Nietzschea, Baudrillard konstatira da su se granice ljudskog i nel­ tog odviše zgusnutog tijela koje usporava njihovu putanju, koje
judskog "pomutile" te da se zbiva kretanje prema podčovjeku a toliko usporava vrijeme da nam već sada izmiču percepcije i zamiš­
ne prema nadčovjeku. Nije se dogodilo prevrednovanje vrijed­ ljaj i budućnosti. Ta masa svojom prešutnom imanencijom guta
nosti s onu stranu dobra i zla nego je na djelu ovostranost dobra i svaku društvenu, povijesnu i vremensku transcendenciju. Poli­
zla. Temeljni problem nije u materijalnoj zbilji, u materijalnim tički događaji više nemaju dostatnu autonomnu energiju kojom
okolnostima ili uvjetima preživljavanja, nego u gubitku simbo­ bi nas očarali i odvijaju se kao nijemi film za koji smo kolektivno
ličkog. U doba kada se gasi izvorna snaga simboličkog a imagi- neodgovorni. Tu završava povijest, ne zbog nepostojanja aktera,
narijem počinje vladati hiperprodukcija slike, kada se odvija teh­ ni zbog nedostatka nasilja (jer ga ionako uvijek ima previše), ni
ničko, događajno i medijsko ubrzanje života, ubrzanje svih vrsta zbog nedostatka događaja (jer ih je, zahvaljujući medijima i in­
razmjene, ubrzanje svih oblika oslobođenja stječe se dojam o formacijama, ionako previše), nego zbog usporavanja, ravnoduš­
nestanku zbiljske "referencijalne sfere" povijesti. nosti i zaprepašćenja. Povijest se više ne može prevladati, pojmiti
Odatle se mogu izvesti dvije hipoteze. Prema prvoj, povijest vlastiti kraj. Ona tone u vlastitom učinku, iscrpljuje se u poseb­
shvaćena kao pripovijest nije više moguća jer ona počiva na nim učincima, ona implodira u aktualnosti".23 Prema tome, o kraju
nekom mogućem slijedu smisla. No ako je svaki događaj posre­ povijesti ne može se govoriti, ali ne toliko zbog kvazihegelijan-
dovan bujicom, difuzijom i opticajem slika ("oslobođen od sebe skih linearističkih razloga protumačenih u Fukuyaminom ključu
samoga") tada se događajna zbilja atomizira, fragmentira i par­ koliko zbog toga što više nema vremena da samu sebe sustigne.
tikularizma, kulturni se i događajni sklopovi dezartikuliraju i ula­ Ona je sve ubrzanija ali je istodobno vlastita masa toliko uspora­
ze u binarnu, elektronsku, "zasljepljujuću" logiku računalno- va da se njezin kraj pojavljuje tek kao iluzija, kao iluzija kraja.
informacijskog jezika. Povijest se, kao ubrzani opticaj slika, Smisao je povijesti neumoljivo spor i trom i stoga se uvijek izno­
udaljuje od svoje vlastite referencijalnosti. Prema drugoj, obr­ va začudimo kad se ona vraća i reciklira. "Valja se držati činje­
nutoj hipotezi, povijest se očituje kao usporeni proces, koji je nice da se sve ono što nije bilo uništivo, neiskorjenjivo danas
izravno povezan s fizikom jer materija kasni za onim što se nama opet reciklira te da stoga nema konačnog rješenja. Nećemo iz­
nadaje kao prolaznost vremena. Drugim riječima, materijalna maći onome najgoremu, to jest da nema kraja povijesti, jer se
masa fenomena uvjetuje i usporava naše poimanje vremenskog ostaci, svi ostaci - crkva, komunizam, demokracija, etniciteti, su­
ubrzanja. Taj se pogled na stvari očituje i na planu društvenih kobi, ideologije - beskonačno mogu reciklirati. Fantastično je to
fenomena. Suvremenim društvima, primjerice, vladaju masov­ da sve ono što smo smatrali povijesno prevladanim doista nije
ni procesi, ne samo u sociološkom nego i u demografskom smi­ nestalo nego je sve tu, pripravno da se opet pojavi, tu su svi arhaj-
slu. Da bi se dogodila neka značajna promjena ili neki nepovratni ski, anakroni, nedodirljivi i bezvremeni oblici poput virusa u du­
prijelom, potrebna je kritička masa demografskog i sociološkog bini tijela. Povijest se otrgnula od cikličkog vremena tek toliko da
24
"materijala". Posrijedi su, očigledno, dvije mogućnosti poima­ bi potpala pod reciklirajući poredak".
nja povijesti: ubrzanje uz nestanak materijalne referencijalnosti Misleći povijesnu stvarnost iz fizikalno-znanstvenog i epis­
ili usporavanje prema načelima fizičke inertnosti. Baudrillard i temološkog načela neodređenosti dolazi se do postmodernisti-
u tom pogledu iznosi posve osebujnu, "oprečnu" tezu. "Povi­
jest, smisao i napredak, kaže on, više ne uspijevaju pronaći svo-
23
Jean Baudrillard, L'illusion de la fin, Galilée, Paris, 1992, str. 15.
24
J. Baudrillard, Ibid., str. 47.

XXII XXIII
Rade Kalanj Postmodernistički vidokrug Jeana Baudrillarda

čkog zaključka da ništa više nije sigurno ni pouzdano, a kamo li mišljenja nema više nikakvu djelotvornost a socijalne adresate
kraj povijesti. Nije više sigurna ni razmjena kao temeljni odnos kojima je upućeno navodi na pogrešni radikalizam bez referenci-
razvitka modernih društava. Dapače, nastupilo je doba nemo­ jalnosti.
guće razmjene. Baudrillard se, krajem devedesetih godina, na­ Novi, a to za Baudrillarda znači postmoderni način mišljenja,
kon što je istematizirao pitanje zla i kraja povijesti, vraća svojoj moguć je jedino ako shvatimo da se stvarnost nepovratno struk-
početnoj i permanentnoj temi razmjene kao onog supstancijal- turira oko informatičke i virtualne mreže, oko poretka simulakra
nog međuljudskog odnošenja preko kojeg se očituju razni tipovi koji apsorbira cijelu socijalnu sferu i očituje se kao njezina simu­
oblikovanja ili razgradnje društvenosti. Razmjena je izgubila svoje lirana hiperrealnost. Dok je anatomija modernog (industrijskog)
načelo ekvivalentnosti, istina i zbilja nisu više razmjenjive ni za društva utjelovljena u političkoj ekonomiji, anatomi- ju postmo­
kakvo ekvivalentno uporište. Ni sam svijet više nema svog ekvi­ derne društveno-povijesne situacije (postindustrijskog društva)
valenta i sve pliva u moru neodređenosti. Bez ekvivalentnih oslo­ tvori planetarni pogon (Castells bi rekao "Automaton", Negri "Im­
naca razmjene nema više ni neupitnog socijalnog determinizma. perij" a Balandier "Veliki sustav") reprodukcije i cirkulacije in­
Virtualnost koju producira informacijsko obilje nadilazi ne samo formatičkog i virtualnog znaka, koja se danas smatra glavnim
socijalni determinizam nego i "determiniranu negaciju" stvarnosti. svojstvom "nove ekonomije".26 Tako je Baudrillard, polazeći od
Govorimo o tome da živimo u "interaktivnoj društvenosti" ali kritike političke ekonomije kao supstancijalne značajke moder­
baš se u njoj gubi ono što u tradicionalnoj, kritički usmjerenoj nog društva i preusmjeravajući je na kritiku političke ekonomije
socijalnoj filozofiji poznajemo kao "rad negativnog", kao dija­ znaka dospio do informatičkog i virtualnog oblikotvornog nače­
lektičko poricanje "objektivnih mogućnosti". U dosadašnjim ana­ la društvene stvarnosti.27 On to načelo relativistički nemilosrdno
lizama povijesnih oblika uglavnom se polazilo od postojanja jas­ raščarava, ali usprkos tom postmodernističkom postupku ono
nih opreka rada i kapitala kao temeljnog antagonističkog para ostaje toliko bitno da razotkriva kako ni postmodernisti Baudril-
društveno konstituirajuće razmjene. Danas ta opreka više ne fun- 26
Usp. Manuel Castells, Information Technology and Global Capitalism. U zborniku:
gira na tako jasan razmjensko-antagonistički način. "Sfera je rada
Will Hutton and Anthony Giddens, Global Capitalism, The New Press, New York,
neodređena i sam je pojam izgubio svoju definiciju... Neosjetno 2000; Antonio Negri/ Michael Hardt, Empire, Exils Editeur, Paris, 2000; Georges
smo dospjeli s onu stranu kapitala i rada i njihove antagonističke Balandier, Le Grand Système, Fayard, Paris, 2001. Uz to valja napomenuti da se
dinamike. Društveni stroj sada prolazi jedan globalni ciklus... i voluminozno djelo M. Castellsa Informacijsko doba, osobito njegov prvi svezak,
Uspon umreženog društva (Golden Marketing, Zagreb, 2000), kreće u istom smjeru
društveni su akteri u isti mah s obiju strana ugovora".25 Teza o
kao i Baudrillardovi spoznajni interesi, ali je razlika u tome što su Castellsove analize
"socijalnom lomu" ("fracture sociale"), kojom današnji sociolozi sociološki organiziranije, empirijski zasnovanije i neopterećene esejističko-retoričkim
označavaju nejednakosti neoliberalne globalizacije, izraz je starog emfazama postmodernističkog kova.
načina mišljenja o posve promijenjenoj situaciji. Ona je još uvi­ 27
Baudrillard je, kako to najednom mjestu konstatira Georges Balandier, temeljito
jek vezana za stare objektivne uvjete rada i kapitala i u punom shvatio i pokazao da "obilje medijskih proizvoda dovodi do prijelaza iz društvenog
oblika potrošnje stvari u društveni oblik potrošnje imaterijalnih predmeta, koja se
jeku informatičke i virtualne zbilje pokušava oživjeti društvene nameće na sve zavodljiviji način". G. Balandier, Images, images, images. U: Cah­
odnose i sukobe industrijskog doba. Stoga je njezina optika ilu­ iers internationaux de sociologie, janvier/juin, 1987, str. 21. Taj broj renomiranog
zorna a intencija deplasirano utopijska. Budući da se dogodila sociološkog časopisa u cijelosti se bavi temom Nove slike, nova realnost, o kojoj,
"razorna revizija" načela stvarnosti i načela spoznaje, taj stari način pored Balandiera i samog Baudrillarda, pišu i mnogi drugi poznati autori, primjerice:
25 Raymond Ledrut, Pierre Ansart, Alain Renaud, Abraham A. Moles, Lucien Sfez,
Jean Baudrillard, L'échange impossible, Galilée, Paris, 199, str. 32.
Jean-Michel Berthelot itd.

XXIV XXV
Predgovor
Rade Kalanj

lardova kova ne uspijevaju izbjeći esencijalistička i supstancijali- L'échange impossible (Nemoguća razmjena), Galilée, Paris,
stička pribježišta u objašnjavanju društva i društvenih promjena. 1999, str. 11-38.

* * *
Očigledno je da u ovom izboru iz Baudrillardovih djela nedosta­
Ovaj je izbor iz Baudrillardovih djela vođen prije svega idejom je knjiga Simulakri i simulacija (Simulacres et simulation, Ga­
da se stekne što potpuniji uvid u njegove glavne ideje i njihovu lilée, Paris, 1981), koja je, možda, najpogodnija za prepozna­
genezu. No ipak je težište na onim njegovim radovima koji svje­ vanje njegovih glavnih ideja. Morali smo je, na žalost, izostaviti
doče o bitnom zaokretu prema postmodernističkom diskursu, a jer je autorska prava za tu knjigu otkupio drugi hrvatski izdavač
to znači knjigama u kojima se postepeno napušta "produktivis- koji će je objaviti u integralnom obliku.
tička" tematika tradicionalne političke ekonomije i sve više dola­
zi do izražaja zaokupljenost problematikom znaka, informacija,
komunikacija, medija, medijske stvarnosti itd. To je ono po čemu Rade Kalanj
je taj autor postao atraktivnim i prijepornim "fenomenom" re­
centne teorijske intelektualnosti. Vođeni tom idejom u ovaj smo
izbor uvrstili reprezentativne dijelove iz sljedećih Baudrillardovih
knjiga:

Pour une critique de l'économie politique du signe {Kritika


političke ekonomije znaka), Gallimard, Paris, 1972, str. 172 -
228.
L'échange symbolique et la mort (Simbolička razmjena i smrt),
Gallimard, Paris, 1976, str. 7 - 29; 77- 117.
De la séduction (O zavođenju), Galilée, Paris, 1979, str. 75 - 92;
107 - 115; 241 - 243.
Les stratégies fatales (Fatalne strategije), Grasset, Paris,
1983, str. 10- 33.
Au - delà du vrai et du faux, ou le malin génie de l'image
(Onkraj istinitog i lažnog ili zloduh slike), Cahiers
internationaux de sociologie, janvier/juin 1987, str. 139 -
145.
La Transparence du Mal. Essai sur les phénomènes extrêmes
(Prozirnost zla. Ogled o ekstremnim fenomenima), Galilée,
Paris, 1990, str. 11 - 42; 88 - 115.
L'illusion de la fin (Iluzija kraja), Galilée, Paris, 1992, str. 11 -
27; 129 - 142.

XXVI
SIMULACIJA I ZBILJA
1.

Kritika političke ekonomije znaka

Kritika političke ekonomije znaka pokušava provesti raščlambu


oblika/znaka kao što je kritika političke ekonomije željela provesti
raščlambu oblika/robe.
Kao što je roba u isti mah razmjenska i uporabna vrijednost -
pri čemu se cjelovita analiza tog oblika nameće dvjema stranama
sustava - jednako je tako znak istodobno i označeno i označitelj,
a raščlamba oblik/znak mora se odvijati na dvije razine. Napored-
no se nameće, dakako, logička i strateška analiza odnosa između
dva pojma, naime:
1. Između sustava RV (razmjenske vrijednosti) i sustava UV (upo­
rabne vrijednosti) ili između oblika/robe i oblika/predmeta.
2. Između sustava Ozlj (označitelj) i sustava Ozn (označeno) ili
između njima pripadajućeg koda, koji određuje artikulaciju
vrijednost/znak i oblika/znaka.

Taj se odnos uspostavlja u oba slučaja kao hijerarhijska funkcija


između prevladavajuće forme i forme-alibija ili forme-satelita, koja
je u isti mah logička kruna i ideološko ispunjenje one prve.

3
Simulacija i zbilja Kritika političke ekonomije znaka

Magijska misao ideologije Marx je pokazao da objektivnost materijalne proizvodnje ne


počiva u njezinoj materijalnosti, nego u njezinoj formi. Tu se na-
To jednakoznačno ustrojavanje vrijednosti u onome što se uo­
hodi početak svake kritičke teorije. Jednako analitičko svođenje
bičajeno naziva ekonomskim poljem i poljem značenja ima za
valja provesti i u ideologiji: njezina objektivnost ne počiva u nje­
posljedicu premještanje i radikalno različito pojmovno određenje
zinoj "idealnosti", tj. u realističnoj metafizici sadržaja misli, nego
svekolikog procesa ideologije. On se više ne temelji na infra/su-
u njezinoj formi.
perstrukturalnom odnosu između materijalne proizvodnje (sus­
"Kritika" (i ona marksističa) ideologije počiva na magijskoj
tav i proizvodni odnosi) i proizvodnje znakova (kultura itd.) koji
misli ideologije. Ona je ne iščitava kao oblik, nego kao sadržaj,
bi ih izrazio i prikrio njihove proturječnosti. Sve je to nadalje
kao transcendirajuću danu vrijednost - neku vrstu mane koja bi
dijelom, s istim stupnjem objektivnosti, opće političke ekonomije
se nadovezivala na nekoliko velikih predodžaba koje magijski
(njezine kritike), koju s kraja na kraj prožima isti oblik i njome
obilježuju plutajuće i mistificirane subjektivnosti koje nazivamo
upravlja ista logika.
"sviješću". Kao što se pod "potrebom" podrazumijeva odnos iz­
Valja podsjetiti da tradicionalno shvaćanje ideologije, s njezi­ među "korisnosti predmeta" i "potražnje subjekta", tako se i ide­
nim umjetnim razlikovanjem "ekonomije" i "ideologije", osim ologija nadaje kao odnos između projekcije svijesti i idealnosti
što iziskuje nepodnošljivu terminsku gimnastiku ("superstruktural- neke ... ideje ili vrijednosti. Isti magična poveznica nahodi se iz­
na", "dijalektička", "prevladavajuće strukturalna" itd.), uzrokuje među umjetnih, pa čak i metafizičkih pojmova, preinačenih od
i nemogućnost shvaćanja "ideološke" uloge kulture i znakova materijalnih dobara u kolektivne predodžbe i vrijednosti1
koji su na taj način drukčije odvojeni nego samo na razini ozna­
Ideologija je ustvari cijeli proces svođenja i apstrahiranja sim­
čenih. Ideologija (neke skupine, vladajuće klase) uvijek obuhva­ boličke građe u jedan oblik - ali ta se reduktivna apstrakcija ne­
ća velike teme, velike sadržaje, velike vrijednosti (nacija, moral, posredno nadaje kao vrijednost (neovisna), kao sadržaj (trans-
obitelj, humanizam, sreća, potrošnja) čija alegorijska snaga, ne cendirajući), kao predodžba svijesti (označeno). Upravo zbog tog
zna se kako, djeluje na svijest ljudi u smislu njihova okupljanja. istog procesa robu iščitavamo kao neovisnu vrijednost, transcen­
Sadržaji misli djeluju na stvarne situacije i, u cijelosti, ideologija dirajuću stvarnost, a sve zbog nepoznavanja njezina oblika i ap­
se određuje kao uzmak kulture pred ekonomijom. strahiranja društvenoga rada koji ona vrši. Na taj način građanska
Dok je jasno da je ideologija isti onaj oblik koji prožima u (ili marksistička, nažalost!) misao određuje kulturu kao transcend-
jednakoj mjeri proizvodnju znakova kao i "materijalnu" proiz­ nost sadržaja, povezanih sa sviješću ljudi preko "predodžbe", te
vodnju - ili radije logičku podjelu tog oblika u dva pojma: oni kolaju među njima kao pozitivne vrijednosti, jednako kao što
se fetišizirana roba nadaje poput neposredne stvarne vrijednosti,
RV/UV stavljene u odnos sa subjektima preko "potrebe" i uporabne vri­
Ozlj / Ozn jednosti, i kolaju sukladno pravilima razmjenske vrijednosti.
Lukavstvo je forme da se neprestano zaklanja iza očevidnosti
- funkcionalnu podjelu, stratešku, preko koje se oblik proiz­ sadržaja. Lukavstvo je koda da se zaklanja i predočuje iza oče-
vodi. To znači da je već cijela ideologija sadržana u odnosu RV i
UV, naime, daje cijela u logici robe, kao stoje sadržana i u odno­
1
Valja napomenuti daje "otuđenje" također jedan od magičnih pojmova, koji bi trebali
su Ozlj i Ozn, naime, u unutarnjoj logici znaka. onemogućiti umjetno razdvajanje - ovaj put ono između "svijesti" subjekta i njegova
idealnog sadržaja (njegova "ponovno pronađenog" totaliteta).

4 5
Simulacija i zbilja Kritika političke ekonomije znaka

vidnosti vrijednosti. U "materijalnosti" sadržaja forma konzumira koji se ne raščlanjuju u njihovu obliku i ne shvaćaju kao sadr­
svoju apstrakciju i reproducira se kao forma. U tome je njezina žaji (jedan značenja, drugi proizvodnje). Odatle razlikovanje
magija, jer u isti mah utječe na proizvodnju sadržaja i svijesti da između "eksploatacije" radne snage i "alijenacije preko zna­
bi ih se domogla (kao što proizvodnja istodobno proizvodi proiz­ kova". Kao da roba, sustav materijalne proizvodnje ne "znači"!
vode i njima odgovarajuće "potrebe") - smještavajući na taj način Kao da znakovi i kultura nisu neposredna apstraktna društve­
kulturu u neku vrstu dvojne transcendentnosti vrijednosti (sadr­ na proizvodnja na razini koda i modela, sustava razmjene
žaja) i svijesti, i u neku metafiziku razmjene između dva pojma. I poopćenih vrijednosti!
ako je građanska vulgata smještava u tu transcendentnost da bi je
tamo posvetila kao kulturu, marksistička je vulgata pak smješta­ Ideologija na taj način nije ni na jednoj ni na drugoj strani. Ona je
va u istu transcendentnost da bi je proglasila ideologijom. Ali,
ta ista i jedina forma koja prožima sva polja društvene proizvod­
dvije se vulgate sastaju u istoj magijskoj misli2
nje. Ona obuhvaća cijelu proizvodnju (materijalnu ili simboličnu)
Gotovo se sveukupna suvremena misao opterećuje pogrešnim u istom procesu apstrakcije, redukcije, opće istovjetnosti i eks­
pitanjima, beskonačnim raspravama proizašlima iz umjetnih pod­ ploatacije.
jela: 1. Upravo zato što je logika robe i političke ekonomije u samom
1. Razlikovanje subjekt/objekt iznijelo je na vidjelo magični po­ srcu znaka, u apstraktnoj istovjetnosti označitelja i označe­
jam "potrebe". Sve bi još bilo dobro kad se ne bi javio nerje­ nog, i razlikovnoj kombinatorici znakova, oni mogu djelovati
šivi problem "ponude i potražnje" u općem sustavu proiz­ kao razmjenska vrijednost (diskurs komunikacije) i kao upo­
vodnje/potrošnje. Je li riječ o neovisnosti izbora ili o manipu­ rabna vrijednost (racionalno dekodiranje i razlikovna druš­
laciji? O pseudodijalektici između toga dvoga? Beskonačne tvena uporaba).
litanije i lažni problemi.
2. Upravo zato što je struktura znaka u samom srcu oblika/robe
2. Razlikovanje infra/superstruktura, koje, kao što smo vidjeli, može ona neposredno zadobiti učinak značenja - ne u smislu
potajno obuhvaća neuništivo razlikovanje između materijal­ "više", poput "poruka" i konotacija - nego zato što se us­
nosti sadržaja i idealnosti svijesti - dva tako udaljena pola postavlja samim svojim oblikom, kao totalni medij, kao sus­
povezuje magični pojam ideologije. I ovdje bi sve bilo u redu tav komunikacije koji upravlja svekolikom društvenom raz­
kada samim time ne bi ostao vječno visjeti u zraku - na veliku mjenom. Kao oblik/znak, roba je kôd koji upravlja razmjenom
sreću naraštaja intelektualaca - problem "određujućeg činite­ vrijednosti. Bez obzira bio on materijalni sadržaj proizvodnje
lja" i sva akrobatika "interakcije", "dijalektike", "relativne ili nematerijalni sadržaj značenja, kôd je odlučni činitelj: pravi­
automnosti" i "nadređenosti" koja odatle proizlazi. lo igre označenih, pravilo igre razmjenske vrijednosti. Upra­
3. Razlikovanje eksploatacija/alijenacija iznova postavlja taj lažni vo on ponekad, poopćen u sustavu političke ekonomije, uki­
problem na razinu političke raščlambe. Beskrajna se rasprava da svaku simboličku ambivalentnost da bi na uspostavljenoj
vodi oko toga da li jedna utemeljuje drugu, da li druga slijedi ekvivalenosti vrijednosti utemeljio njihovo "racionalno" kola­
iz prve kao "razvijeniji stupanj kapitalizma", a sve je to bes­ nje i igru razmjena.
misleno i ponovno proizlazi iz umjetne podjele znaka i robe
2
Ovdje se pojam otuđenja pokazuje neupotrebljivim, zbog njego­
Na taj se način "kritičko" prokazivanje "umjetnih potreba" i "manipulacije potrebama"
pridružuje istoj mistifikaciji bezuvjetne oduševljenosti potrošnjom.
va uplitanja u metafiziku subjekta svijesti. Jednako kao što mi-

6 7
Simulacija i zbilja Kritika političke ekonomije znaka

tovi primitivnih društava nisu "lažne" pripovijesti koje svijesti komercijalizirane ili "obuvaćene" vladajućim sustavom, ali tako­
sebi pripovijedaju, nego su kod znakova koji se razmjenjuju, đer još prisutna kao da je još preostalo nešto čija je transcenden-
povezujući skupinu samim tim kolanjem, a ne značenjem mitskih tnost bila ustvrdljiva i naprosto bila kompromitirana - neka vrsta
"sadržaja" u svijesti ljudi ("vjerovanje"), jednako tako temeljni uzvišene uporabne vrijednosti kulture preinačene u razmjensku
kod naših društava, koji je onaj političke ekonomije (oblik/roba i vrijednost). Predmet te političke ekonomije, naime njezin najjed­
oblik/znak), ne djeluje preko otuđenja svijesti na sadržaje: on racio­ nostavniji dio, njezin nukleus - upravo to što je prema Marxu
nalizira i upravlja razmjenom, on omogućuje komunikaciju, ali bila roba - to što danas nije ni roba u doslovnom smislu, ni znak,
sukladno zakonitosti koda i pod nadzorom smisla. nego nerazdvojivo oboje, pri čemu se oboje poništilo kao speci­
Podjela rada, funkcionalna podjela pojmova diskursa ne "mis­ fična određenja, ali ne kao oblik, taj predmet možda je naprosto
tificira" ljude, nego ih socijalizira i oblikuje njihovu razmjenu predmet, oblik/predmet na koji se, na složeni način koji opisuje
prema apstraktnome općem obrascu. Sam pojam pojedinca proiz­ najopćenitiji oblik političke ekonomije, nadovezala uporabna vri­
vod je tog općeg sustava razmjene. A ideja "totaliteta", sukladno jednost, razmjenska vrijednost i vrijednost/znak.
kojoj subjekt (onaj svijesti ili onaj Povijesti) sebe misli u svojoj
idealnoj referenciji, nije drugo doli učinak, simptom, sjena koju
na nj baca sustav. Otuđenje, magični pojam preko kojega svijest Metafizika znaka
sebe misli kao svoj vlastiti idealni sadržaj (svoj iznova pronađen
Znak se nadaje s istom očevidnošću vrijednosti značenja kao i
"totalitet") jest ideološki pojam - a ideologija, u svojoj nadstruk-
roba u "prirodnoj" očevidnosti svoje vrijednosti. To su "najjed­
turalnoj inačici sadržaja svijesti, jest otuđeni pojam.
nostavnije" i najtajanstvenije stvari. Semiologija pak, poput poli­
tičke ekonomije, samo opisuje njihovo kolanje i strukturalno dje­
Danas potrošnja - ako ta riječ ima neko značenje izuzev ono­
lovanje.3
ga koje mu podaruje vulgarna ekonomija - određuje upravo stu­
Kao što smo vidjeli u ranijem propitivanju, apstrakcija sustava
panj na kojemu se roba neposredno proizvodi kao znak, kao vri­
razmjenske vrijednosti održava se jedino kao učinak konkretne
jednost/znak, a znakovi (kultura) kao roba. Ali, kada bi "tragatelji",
stvarnosti i objektivne svrhovitosti uporabne vrijednosti i potre­
posebice oni na Marxovoj putanji, umjesto da se dijele na speci­
ba. Takva je strateška logika robe, te ona od drugog pojma čini
jaliste, jedni "proizvodnje" (ekonomija, infrastruktura), drugi ide­
satelit i alibi prvome. Jednako je tako s logikom i strategijom zna­
ologije (znakovi, kultura), ili na dijalektičare koji ne smjeraju to­
ka. Ta pretpostavka ništi "znanstvene postulate" semiolingvistike,
talitetu, pristali shvatiti najjednostavnije stvarnosti, znali bi da
posebice one o proizvoljnosti znaka, kako ga je definirao Saus­
danas ništa od onoga što se proizvodi i razmjenjuje (predmeti,
sure i ispravio Benveniste.
službe, tijela, seks, kultura, znanje itd.) nije više ni strogo iščitlji-
Proizvoljnost znaka nije u njegovoj neobrazloženosti, u činje­
vo kao znak, ni strogo izmjerljivo kao roba, da sve vodi općoj
nici da Ozlj-stol nema nikakvo "prirodno" određenje da znači
političkoj ekonomiji čiji presudni predmet više nije roba (čak ni
pojam ili stvarnost - stol (Tisch, na njemačkome itd.), nego u
ponovno sagledana i ispravljena u svojoj ulozi označitelja, sa
svojom porukom, svojim konotacijama, nego uvijek kao da još
3
Dvije su se vrste raščlambe poduhvatile toga naporednog fetišizma robe i znaka.
Kritika političke ekonomije, ili teorija materijalne proizvodnje koju je ustanovio
postoji neka objektivnost proizvoda) - niti, naravno, kultura (čak
Marx - kritička semiologija ili teorija tekstualne proizvodnje, koju je u novije doba
ni u svojoj "kritičkoj" inačici: znak, vrijednosti, ideje posvuda vodila skupina okupljena oko časopisa Tel Quel.

8 9
Simulacija i zbilja Kritika političke ekonomije znaka

samoj činjenici da uspostavlja istoznačnost između određenog jući ambivalentnosti. Sama dvosmislenost još nije drugo doli kole­
Ozlj i određenog Ozn. U tom smislu, proizvoljno je jednako po­ banje načela koje u svojoj biti ostaje uspostavljeno. Blijeđenje
svemašnje u slučaju "simbola" 4 , pri čemu analogija između Ozlj značenja ne dovodi u pitanje načelo racionalnosti znaka, dakle
i Ozn ne mijenja ništa u načelu ekvivalentnosti. Proizvoljno je u njegovo načelo zbiljnosti. Iako dolazi do mnogostrukog povezi­
temeljnom uspostavljanju potpune korelacije između nekog "dis­ vanja između Ozlj i Ozn koji zadržavaju svoju "pritajenost", kôd
kretnog" Ozlj i nekog jednako diskretnog Ozn. Drugim riječima, značenja i nadalje djeluje kao sustav nadzora značenja.
proizvoljno je u "diskreciji" koja jedina utemeljuje mogućnost Jedina ambivalentnost (koju držimo nadasve snažnim činite­
jednadžbenog odnosa znaka, primjerice: ovo = ovo, i to ne znači ljem kidanja vrijednosti, s ove ili one strane vrijednosti/znaka i
ništa drugo. Ta je pritajenost stoga samo načelo racionalnosti znaka simboličkog pojavljivanja) iznova dovodi u pitanje čitljivost, lažnu
koje djeluje kao univerzalni apstraktor i reduktor svih virtualno- prozirnost znaka, njegovu uporabnu vrijednost (racionalno išči-
sti značenja koja ne proizlaze iz nekog odgovarajućeg okvira, iz tavanje) i njegovu razmjensku vrijednost (diskurs komunikacije).
istovjetnosti i posebnosti nekog Ozlj i nekog Ozn. Prevladava­ Ona ukida političku ekonomiju znaka, pa, prema tome, i odgo­
juća i svodljiva racionalizacija znaka, ne u odnosu na neku "kon­ varajuća određenja Ozlj i Ozn, pojmove obilježene značenjem,
kretnu stvarnost", izvanjsku, imanentnu, što bi je znakovi apstrak­ koji dobivaju smisao tek preko klasičnog prihvaćanja procesa
tno iznova dohvaćali da bi je izrazili, nego u odnosu na sve što značenja, pa stoga ne bi bili kadri preživjeti, u bilo kojem obliku,
izlazi iz sheme istovjetnosti i značenja znaka, u samom zahvatu ukidanje te logike. U logici ambivalentnosti i simbolike, suočeni
koji ga čini, u toj iznenadnoj kristalizaciji nekog Ozlj i nekog smo s procesom poništenja znaka, poništenja jednadžbe pomoću
Ozn, svedenog, potisnutog, poništenog. Racionalnost znaka te­ koje se on artikulira i koja u komunikacijskom diskursu nikad
melji se na isključenju, na ukidanju svake simboličke dvosmisle­ nije poništena. Cjelovita, nepronična, nikad rasvijetljena, ona tako
nosti, u korist čvrste i jednadžbene strukture. Znak je diskriminira­ utemeljuje istu vrstu društvene tajne kao i onaj drugi medij, roba,
jući: on se strukturira isključivanjem. Nadalje kristaliziran na toj koji također počiva na toj apstraktnoj jednadžbi svih vrijednosti.5
isključivoj strukturi, označujući svoje strogo određeno polje, odre- Kritika političke ekonomije, koju je Marx primijenio na razini
kavši se svega ostalog i određujući Ozlj i Ozn u sustavu primje­ razmjenske vrijednosti, ali čiji sveukupni raspon podrazumijeva i
rena nadzora, znak se nadaje punom, pozitivnom, racionalnom i uporabnu vrijednost, jest upravo to rastvaranje robe i njezine im­
razmjenjivom vrijednošću. Tijekom strukturiranja, nestalo je svake plicitne jednadžbe, rastvaranje robe kao forme i koda opće ekvi­
virtualnosti značenja. valentnosti. Upravo to kritičko poništenje valja proširiti na polje
To određenje Ozlj i Ozn pojam po pojam, može se vrlo lako značenja u Kritici političke ekonomije znaka.
usložiti u dvosmislen, višesmisleni odnos a da se ne ogriješi o
logiku znaka. Neki Ozlj može se odnositi na nekoliko Ozn ili
obratno: načelo istovjetnosti, dakle isključivanja i svođenja, na
kojemu se temelji proizvoljno, ostaje isto. Ekvivalentnost je na­
prosto postala polivalentnost, jednako se radikalno suprotstavlja-
5
To raspadanje znaka povlači za sobom ukidanje Ozlj i Ozn kao takvih, ali ne ukidanje
4
Ovdje uzet u značenju klasične semiolingvistike, simbol kao istovjetna inačica znaku. u smislu nekog mističnog ništavila građe smisla i djelovanja smisla. Simbolička
Mi se, naprotiv, uvijek služimo pojmom simbola (simbolika, simbolička razmjena) u radnja smisla obavlja se također na zvučnoj, vizualnoj, gestualnoj (i društvenoj)
suprotnosti i kao radikalna alternativa pojmu znaka i značenja. građi, ali slijedno posve drukčijoj logici o kojoj će još biti riječi.

10 11
Simulacija i zbilja Kritika političke ekonomije znaka

Privid referenta dije percepcije), pod znakom Ozlj. Referent o kojem je riječ ov­
dje nije više izvan znaka negoli je to Ozn: njime upravlja znak,
Tamo gdje se znak predstavlja kao jedinstvo "diskretnog" i funk­
on se otprve pomalja u funkciji znaka, on nema drugih stvarnosti
cionalnog smisla, Ozlj upućuje na Ozn, a zajedno upućuju na
doli one koja se upisuje kao filigran znaka. U strogom smislu, on
neki referent. Znak kao apstraktna struktura upućuje na fragment
određuje znak, a taj duboki dosluh koji proizlazi iz forme, "go­
objektivne stvarnosti. Uostalom, između ta dva pojma Benveniste,
vorni subjekt" "nagonski" prevodi na razinu sadržaja. "Za go­
ispravljajući Saussurea, smještava proizvoljnost znaka - koja se
vorni subjekt postoji između jezika i stvarnosti potpuna podudar­
nahodi između znaka i stvari koju označuje, a ne između Ozlj i
nost: znak prekriva i upravlja stvarnošću: točnije - on jest ta
Ozn, koji su oba psihičke prirode i nužno su povezani u duhu
stvarnost...", kazuje Benveniste. Taj ubogi govorni subjekt ne zna
subjekta odistinskom konsupstancijalnošću. I dalje: (Problemi opće dakako ništa o proizvoljnosti znaka (on nije semiološki subjekt!),
lingvistike, str. 52.): "Proizvoljno je to što se neki znak, a ne neki nego je, u svojoj naivnoj metafizici, donekle u pravu, jer Ben-
drugi, vezuje uz određeni dio stvarnosti, a ne uz neki drugi. U venisteovo proizvoljno (između znaka i stvarnosti) ne postoji u
tom smislu, i jedino u njemu, može se govoriti o dodirivanju, ali većoj mjeri negoli Saussureovo između Ozlj i Ozn.
i to ne zato da bi se problemu iznašlo rješenje, nego prije stoga da
Ako se, suprotno Saussureu, složimo da je Ozn konsupstanci-
bi ga se naznačilo i privremeno od njega udaljilo... Polje proiz­
jalno Ozlj, tada je referent (stvarnost) to u jednakoj mjeri, jer Ozn
voljnog je na taj način prebačeno izvan razumijevanja lingvis­ i Rft imaju isti oblik, koji ima podaruje Ozlj, a proces oblikova­
tičkoga znaka." nja, apstraktne formalizacije neprekidan je s jednog kraja lanca
Isključiti proizvoljno iz znaka uvijek samo znači premjestiti na drugi, od Ozlj do Rft (zaključno). Kako god bilo, može se reći:
problem, a vjerovati da se može "od njega udaljiti", znači ponu­
1. Ili je motivacija općenita s jednoga do drugoga kraja lanca -
diti mu rješenje koje bi, budući da nipošto nije "privremeno" i
ali tada to više nije supstancijalna motivacija psihologističkog
metodološko, lako moglo i opet voditi vječnome metafizičkom
tipa, ona sadržaja, koja se na neki način uspinje od Rft prema
rješenju problema.
Ozlj, nego je riječ o formalnoj motivaciji "odozgo", zakon
Tim zahvatom Benveniste pokušava spasiti unutarnji ustroj
koda i Ozlj obavještava i određuje čak i "stvarnost". Kod pos­
znaka, njegovu logičnu nužnost (i onu semiolingvistike), dok kod
taje odistinsko načelo stvarnosti.
Saussurea hipoteka proizvoljnog još teži na uzajamnoj poveza­
nosti Ozlj i Ozn. Ali takva je podešenost jedino moguća na os­ 2. Ili proizvoljno, konvencija znaka, vlada cijelim lancem. Kon­
novi odvajanja znaka i stvarnosti (referenta), a to rješenje Ben­ kretno ne postoji, ono ovisi, u samoj svojoj percepciji, o aps­
veniste prepušta filozofiji. Ustvari, on na nj odgovara, i to na vrlo trakciji i o "diskreciji" Ozlj. Fantom Ozlj širi se nad svijetom
metafizički način, poput svih lingvista i semiologa, preko pojmo­ (u oba smisla: on ga "analizira" poput duha i progoni ga).
va "motivacije" i "proizvoljnoga".
Bitno je uočiti da je odvojenost znaka i svijeta fikcija i da vodi
Jer stvari se nipošto ne oblikuju sukladno Benvenisteovoj ( i
znanstvenoj fantastici. Logika ekvivalentnosti, apstrakcije, dis­
onoj drugih) idealističkoj shemi. Rez se ne povlači između znaka
krecije, oblikovanja znaka obuhvaća jednako Rft kao i Ozn -
i "stvarnog" referenta. On prolazi između Ozlj (označitelj a) kao
"svijet" koji znak "priziva" da bi se bolje od njega odvojio, nije
forme, i, s druge strane, Ozn (označenog) i Rft (referenta) koji se
drugo doli učinak znaka, njegova ponesena sjena, njegova "pan-
zajedno upisuju kao sadržaj, jedan misli, drugi stvarnosti (ili ra-
tografska" projekcija. Ili radije Ozn/Rft - jedna i ista stvar, kao

12 13
Simulacija i zbilja Kritika političke ekonomije znaka

što smo vidjeli - jedan te isti sadržaj koji djeluje poput sjene koju ne, ali jedino s unutarnjeg stajališta semiolingvistike) -jedini zami-
baca Ozlj, učinak stvarnosti preko kojega se zaokružuje igra slivi odnos, jedini pojam pomoću kojega se može misliti artikula­
označiteljâ i dolazi do promjene. cija fenomenalnog (psihološkog) i znaka, jest motivacija. Prazan
Ovdje se javlja sličnost između logike značenja i logike poli­ i magični pojam, ali drukčije i nije moglo biti čim smo stvorili
tičke ekonomije. Potonja djeluje kao referencija potrebama i ak- metafizičku predodžbu o referentu, apstraktno odvajanje između
tualizaciji uporabne vrijednosti poput antropološkog obzora, a znaka i svijeta - potrebna je neka magična poveznica da bi ih se
da pritom one u osnovi ne utječu na njegovo djelovanje i vlastitu povezalo, a nekim slučajem to je upravo onaj isti mostić kojim
strukturu. Jednako tako, referent se održava izvan razumijevanja politička ekonomija pokušava povezati subjekt i objekt koji su
znaka: on na nj aludira, ali njegov ga unutarnji ustroj isključuje. također shvaćeni kao rastavljeni: potreba. POTREBA, MOTIVACI­
Ustvari, vidjeli smo da sustav potreba i uporabne vrijednosti u JA, tome nema kraja. Isti pojam skriva isto metafizičko lukav­
cijelosti obuhvaća oblik političke ekonomije kao njezino dovrše­ stvo. U jednom slučaju, pojam ima mahom logičku rezonanciju,
nje. Tako je i s referentom, tom "supstancijom stvarnosti", koja je u drugome, mahom psihologijsku, ali, nemojmo se prevariti, logika
cijela obuhvaćena logikom znaka. Na dva odjelita polja, dvije i psihologija ovdje su nerazdvojivo pomiješane: semiološka moti­
prevladavajuće forme (sustav razmjenske vrijednosti i kombina­ vacija ima iza sebe svekoliku psihologiju - koliko je pak do eko­
cija označitelja) iznalaze neki referencijalni razlog, sadržaj, alibi nomske potrebe, ona je mnogo više od potražnje subjekta: sveko­
i, znakovito, ponekad se artikulacija odvija pod istim metafizičkim lika logička artikulacija ekonomske "znanosti" traži je kao svoj
znakom potrebe ili motivacije. funkcionalni postulat.
Svekolika dobra stara psihologija hrani semiološko zdanje: Ti pojmovi nisu slučajno prazni. Pojam ne kazuje ništa ako
1. Referent, "stvarni" predmet , pojavni je predmet, sadržaj per­ želi popuniti razdvojenost koje nema. Razlikovanje između zna­
cepcije i življenog iskustva subjekta - na pola puta između ka i fenomenalnog referenta postoji jedino za metafizičko viđe­
fenomenologije i bergsonovske supstancije suprotstavljene nje koje idealizira i apstrahira u isti mah i znak i življeni svijet,
formi. jedan kao formu, drugi kao sadržaj, u njihovoj formalnoj suprot-
2. Taj sadržaj percepcije na neki način izranja, on je na razini stavljenosti. Polazeći od pogrešnih razlikovanja, metafizičko ih
znaka zamijenjen označenim, sadržajem misli. Između toga stajalište može razriješiti jedino pomoću pogrešnih pojmova. Ali
dvoga, prisiljeni smo prijeći od življene percepcije pojmov- ta su razlikovanja strateška i djelotvorna i razriješiti ih (ukinuti
nome, sukladno dobrom starom filozofskom idealizmu i ap­ magijsku nestvarnost tih pojmova), što bi bio jedini način da se
straktnome asocijacionizmu već dobrano prašnome u 19. sto­ riješi lažni problem proizvoljnog i motivacije znaka, značilo bi u
ljeću. isti mah i ukinuti mogućnost svake semiologije.

A na koji se način odvija artikulacija između znaka i referenta Praznina pojmova prikriva dakako neku strategiju, koju je mo­
(ili između Ozlj i Ozn) tako istančano odijeljenih, a da istodobno guće naporedno raščlaniti na polju značenja i ekonomije. Moti­
jedan ostaje slikom drugoga? Preko motivacije. Bilo zato da bi se vacija (potreba) jedino opisuje, iza formalne suprotnosti dvaju
zanijekala, sukladno Saussureovoj teoriji znaka, ili relativizirala pojmova, neku vrstu kolanja, zrcalni i tautološki proces između
ili dozirala u definiciji "simbola", da bi se potvrdila, kao što čini dva modaliteta iste forme, preko obrtanja nekog takozvanog sa­
Benveniste u svojoj kritici saussureovske teorije znaka (utemelje- držaja, reprodukcije sustavne apstrakcije (bilo one razmjenske

14 15
Simulacija i zbilja Kritika političke ekonomije znaka

vrijednosti i koda označitelja) preko obrtanja stvarnoga. Vidjeli vanjem koje ga uspostavlja u toj istovjetnosti sebi samome. U
smo da potrebe (UV) ne čine neku konkretnu realnost, neuspore­ tom smislu i u ovom slučaju ne postoji temeljna razlika između
divu, izvanjsku političkoj ekonomiji, nego sustav koji je i sam referenta i označenog, a simptomatična je spontana pometnja
uronjen u sustav RV, i koji djeluje prema istoj logici. Ako su dva nastala u vezi s njima gotovo posvuda: referent nema druge vri­
sustava na neki način spojena u istoj formi, tada je očevidno da jednosti doli one označenog, čija želi biti supstancijalna referencija
pojam potrebe ne raščlanjuje ništa i jedino opisuje, u vidu iluzor­ in vivo, iako je tek njezin produžetak in abstracto.6 Na taj način
ne artikulacije, opće kolanje jednog te istog obrasca i njegovo strategija je ista: dvostruki vid robe (UV/RV) skriva ustvari for­
unutarnje djelovanje. To prevodi tautološka definicija potrebe malnu cjelovitost, pri čemu joj uporabna vrijednost, kojom uprav­
(nema druge): ljudi prihvaćaju neku stvar kao uporabnu vrijed­ lja sustav razmjenske vrijednosti, pruža, unatoč svemu, svoje
nost "zbog toga što im ona treba". "naturalističko" jamstvo. Dvostruko lice znaka (Ozlj/ Ozn, koje
Jednaka kružnost, ista psihološka tautologija vrijedi i za Ben- se može generalizirati kao Ozlj/Ozn-Rft) skriva, ustvari, formal­
venisteovu motivaciju: nu cjelovitost u kojoj mu Ozn i Rft, kojima upravlja ista logička
1. Znak zadobiva svoju nužnost iz psihološkog konsenzusa koji forma, koja nije drugo doli ona Ozlj, ipak služe kao referencija/
nerazdvojno povezuje neki OZLJ s nekim OZN (poput odjelj­ alibi, kao "supstancijalno" jamstvo.
ka "stvarnog" u misli).
2. Ali: objektivnost tog odjeljka "označena" kao stvarno, oče­ 6
Ta kopija pojma "u grubo" (vidi J.-M. Lefebvre, N.R.F., veljača 70., br. 1 ,:"Referent
vidno je perceptivni konsenzus subjekata. nije uistinu stvarnost... on je slika koju si mi stvaramo o stvarnosti. On je određen,
3. A on se, jednako očevidno, hrani psihološkim konsenzusom označen namjerom prema stvarima (!), a ne shvaća se više kao njegov jednostavni
odnos prema Ozlj, kao stoje slučaj u lingvistici. Od pojma Ozn, prelazim na referent
koji povezije neki Ozlj s nekim Ozn. kao konkretni pristup svijetu...." ) samo prevodi realistički fetišizam, fetišizam ma­
terije posljednji stupanj idealizma koji od materije čini privid. Pa ipak, semiologija se
Krug koji ozakonjuje znak preko stvarnoga i koji utemeljuje stvar­ temelji na tim pomiješanim materijalističkim i idealističkim ostacima proizašlim iz
no preko znaka doista je poročan, ali to je kolanje, kao što zna­ svih kutova zapadne metafizike. Stajalište J.-M. Lefebvrea uostalom svojstveno je
lukavstvu s kojim "stvarnost" potajice uspijevauskrsnuti iza svake semiološke misli,
mo, sama tajna svake metafizičke (ideološke) djelotvornosti.
kako god ona bila kritična, ne bi li bolje iznova uspostavila strategiju znaka. Na taj
način ona svjedoči o nemogućnosi izlaska iz metafizičkih problema što ih postavlja
znak ako se radikalno ne propita semiološka artikulacija. On doslovce kaže:"Referent
Jednako kao što potrebe nisu pokretački i izvorni izraz subjekta, nije stvarnost (naime predmet čije bih postojanje mogao iskusti i nadzirati): mi ga
vidimo kao stvarnoga, ali upravo je ta intencionalnost čin duha koji poriče svoju
nego uvijek već njegovo funkcionalno svođenje od strane susta­
stvarnost, koji od nje čini fikciju, umjetnu konstrukciju." Na taj način, u nekoj vrsti
va uporabne vrijednosti, koja je u suglasnosti s onim razmjenske bijega prema naprijed, referent je je lišen svoje stvarnosti, ponovno postaje simula-
vrijednosti, tako i referent nipošto ne predstavlja neku samostal­ krum iza kojega se, unatoč svemu, neposredno iznova pomalja opipljivi predmet. Na
nu konkretnu stvarnost. On tek iz svijeta stvari (fenomenološkog taj se način artikulacija znaka može smanjivati unedogled, do "bezdanosti", neprekid­
no iznova izmišljajući stvarno kao svoju onostranost i svoje posvećenje. Znak u
svijeta predodžbe) ekstrapolira odsječak uspostavljen logikom zna­ osnovi progoni čežnja za nadilaženjem vlastite konvencije, svoje proizvoljnosti, na
ka. Takav je svijet viđen i protumačen preko znaka - naime, vir­ neki ga način progoni totalna motiviranost. Tako on smjera stvarnosti kao svojoj
tualno oblikovan i podložan razobličenju po volji. "Stvarni" stol onostranosti i svom uništenju. Ali on ne može "preskočiti svoju sjenu": to stvarno
proizvodi i ponovno proizvodi on sam i ono nikad nije njegova onostranost, nego tek
ne postoji. Ako je ustanovljiv u svom identitetu (= ako "postoji"), njegov obzor. Stvarnost je fantazam preko kojega se znak ubeskraj štiti od sim­
to znači da je on već označen, apstrahiran i racionaliziran obliko- boličke dekonstrukcije koja mu prijeti.

16 17
Simulacija i zbilja Kritika političke ekonomije znaka

Saussureovo naučavanje o listu papira (dvostruko lice znaka Denotacija u cijelosti počiva na mitu o "objektivnosti" (bilo
koji oblikujemo), prema tome, savršeno je idealističko. Progla­ da je riječ o jezičnome znaku, njegovoj fotografskoj ili ikoničkoj
sivši Ozlj i Ozn "jednakima", kao sastavnim dijelovima znaka, istoznačnici itd. ), o neposrednoj istovjetnosti Ozlj nekoj odre­
ono zaklanja cjelokupni strateški dispozitiv značenja, koji upra­ đenoj stvarnosti. Niti teškoća koja se time javlja u vezi sa slikom
vo počiva na nespojivosti dvaju pojmova i na temeljnoj kružnosti (ne-skrivenost, kontinuum označitelja i označenog), ne dovodi u
prevladavajućeg pojma: pitanje pravilo ekvivalentnosti znaka, to spajanje dvaju pojmova
1. Metafizika Ozn/Rft, istovjetna onoj potreba i uporabne vrijed­ koje omogućuje spajanje fiktivnog stvarnoga s dobivenom slikom
nosti. Ozn/Rft dano je kao izvorna stvarnost, supstancija vri­ znaka, i, prema tome, racionalizaciju i opći nadzor nad znakom.
jednosti i povratne svršenosti preko igre označitelja kao oslonca Ozn konotacije8 se dakako također opravdava istom raščlam­
(cf. analiza J. Derrida u Tel Quel). Jednako tako, uporabna se bom, budući da i ono ponovno postaje "učinkom denotacije" no­
vrijednost proglašava za izvor i konačnost, potrebe za temelj­ vog procesa "oslobođenog" značenja. Nešto drugo je još zanim­
nog pokretača ekonomije - ciklus razmjenske vrijednosti nada- ljivije. Uzmimo Barthesovu analizu reklamne slike za tjesteninu
je se poput nužnog obrata, ali stranog istinskim svrhama. Parižani, s njezinom konotacijom "talijanstva". "Talijanstvo" samo
prividno pripada označenom, pojmovnom sadržaju itd., ustvari,
2. Ustvari, ta moralna i metafizička povlastica sadržaja (UV i
ono samo po sebi tvori neki kod - mit ako hoćete, ali znano je da
Ozn/Rft) samo maskira odlučnu povlaštenost forme (RV i Ozlj).
mitovi nisu dio sadržaja, nego je na djelu proces razmjene i kola­
Ta dva pojma su svaki za sebe posljednji "Razlog", struk­
nja koda, proces pripisivanja i razvrstavanja čiji je oblik odluču­
turalno načelo cijelog sustava, dok druga dva predstavljaju
jući. Tako stvari stoje s konotacijom - i ako je ona mjesto ideologije,
jedino obrat. Cjelinom upravlja racionalna apstrakcija susta­
to nipošto ne znači da će ona nakalemiti dodatna, parazitna značenja
va razmjenske vrijednosti i igra označitelja. Ali ta temeljna
na "objektivnu" denotaciju, ne znači da će propustiti naporedne,
strategija (čiji operacionalni odjek na svim razinama suvre­
infrastrukturi strane sadržaje znaka, jer bi to bio proces denota­
menog društva nije potrebno7 dokazivati, od kibernetičke pro-
cije9, a ona je upravo igra ulančavanja i razmjene označitelja, proces
gramacije do birokratskih sustava i onoga "konzumacije")
beskonačne reprodukcije koda (cf. "Fetišizam i ideologija": ideo­
brižno je zaslonjena rasprostiranjem značenja na dva (ili tri)
logija je vezana uz formu, a ne uza sadržaj, ona je strast koda).
polja (Ozlj, Ozn, Rft), i igru njihova razlikovanja i njihove
istovjetnosti. Sada se možemo vratiti procesu denotacije kako bismo poka­
zali da se on nipošto ne razlikuje od konotacije: denotirani Ozn,
ta objektivna "stvarnost", i sama nije drugo doli kodirana forma
(kod percepcije, "psihološki" kod, kod "realističnih" vrijednosti
Denotacija i konotacija
itd.). Može se još reći da je "ideologija" jednako totalna u proce-
Ista metafizika na djelu je na razini poruke, u pojmovima deno- 8
Poznataje shema konotacije "izmamljivanjem": cijeli znak postaje Ozlj nekoga drugoga
tacije i konotacije (cijelu pojmovnu aparaturu semiolingvistike Ozn:
treba podvrgnuti istoj radikalnoj raščlambi kakvu je Marx proveo Ozli/Ozn
nad pojmovima klasične političke ekonomije). 9
Ozlj /Ozn
1 opet nije slučajno ako mitska shema infra i superstrukture djeluje implicitno na isti
7
Nipošto nije nekorisno, ali riječ je o procesu razvoja političke ekonomije znaka, i na nj način na polju značenja, kao i na onome ekonomije: denotativna infrastruktura i
ćemo se još vratiti. "ideološka" superstruktura.

18 19
Simulacija i zbilja
Kritika političke ekonomije znaka

su denotacije kao i u onome konotacije i da, napokon, denotacija loški na drugom stupnju - vrhovni mit o kojemu govori Barthes.
nikad nije drugo doli najljepša i najistančanija konotacija. Bar­ Upravo smo istu takvu taktičku ulogu prepoznali i kod uporabne
thes u S/Z: "Denotacija nije prvi od smislova, ali ona hini da to jest. vrijednosti u njezinu odnosu naspram razmjenske vrijednosti. Na
Pod tim prividom, ona naposljetku nije drugo doli posljednja kono­ taj se način oba polja uzajamno rasvjetljuju u cjelokupnom pro­
tacija (ona koja izgleda kao da utemeljuje i dovršava čitanje), vrhovni cesu ideologije.10
mit zahvaljujući kojemu tekst hini da se vraća prirodi jezika, jeziku
kao prirodi: ne izgleda li nam da rečenica, kakav god smisao oslo­
bađala nakon svog izricanja, iskazuje nešto jednostavno, primi­ S one strane znaka - simbolika
tivno, doslovno - istinito, spram čega je sve drugo literatura?"
Sve se to, kao što smo vidjeli, može doslovce primijeniti i na Kritika političke ekonomije znaka podrazumijeva neke moguć­
uporabnu vrijednost kao "denotativnu" funkciju predmeta. Ne nosti nadilaženja, neku onostranost tog procesa značenja na ko­
izgleda li da predmet ,"služeći", kazuje nešto objektivno? Taj joj se ustrojuje razmjenska vrijednost /znak, pa onda i neku ono­
očevidni diskurs najistančanija je njegova mitologija. Lažna beza- stranost semiologije, koja u svekolikoj "objektivnoj bezazlenosti"
zlenost, nastranost objektivnosti. Korisnost, kao i literarnost o kojoj tek opisuje njezino djelovanje.
govori Barthes, nije priroda, nego kod prirodne očevidnosti, koja Općenito, kritička razmišljanja o nadilaženju znaka (njegove
ima u odnosu na druge moguće kodove povlasticu da se pojav­ apstraktne racionalnosti, njegove "proizvoljnosti") provode se u
ljuje, ona i samo ona, kao racionalna, dok se drugi očituju tek ime jednog od dvaju termina koji ga čine: bilo u ime Ozn (ili Rft,
kao racionalizacije više ili manje "ideoloških" svrha. Denotacija što je isto), koje treba osloboditi vladavine koda (Ozlj) - bilo u
ili uporabna vrijednost, objektivnost ili korisnost, uvijek je na djelu ime Ozlj, koje treba osloboditi pritiska Ozn.
suučesništvo između stvarnosti i koda pod znakom očevidnosti. I Prvu perspektivu - polje Ozn - valja raščlaniti u sklopu kritike
kao što se uporabna vrijednost, "doslovna" i idealna svrhovitost prvenstva Ozn u zapadnom propitivanju značenja, koju su izvr­
predmeta, trajno iznova pomalja iz sustava razmjenske vrijedno­ šili Derrida i Tel Quel . Moralni i metafizički položaj značenja, pri
sti, tako i učinak konkretnoga, stvarnoga i denotacije neprestano 10
Analiza se može nastaviti na razini metajezika (obratni pomak):
proizlazi iz složene igre preklapanja mreža i kodova, kao što bijela Ozli / Ozn
svjetlost proizlazi iz preklapanja boja spektra. Bijela svjetlost de­ Ozn / Ozlj
notacije nije ništa drugo doli igra spektra konotacija. (cijeli znak ponovno postaje Ozn nekog novog Ozlj). Ozn metajezične denotacije i
sam je u krajnjoj liniji tek učinak Ozlj, tek obrazac simulacije čija cjelokupna poveza­
Na taj se način razlika denotacija/konotacija nadaje uzalud­ nost proizlazi iz razmjene kojom upravljaju označitelji. Bilo bi zanimljivo dovesti do
nom i samo ideološkom. Ona bi se, unatoč svemu, mogla iznova paradoksa pretpostavku (kojajedva da to jest):
uvesti u paradoksalnom smislu, upravo suprotno od uobičajenog - Rasplinjavanje povijesnog događaja u njegovu slijednu kodiranju preko medija,
shvaćanja. Jer, denotacija se razlikuje od drugih značenja (konoti- njegovo otkrivanje i manipulacija njime jednostavnom operacijom koda, kombina-
torički učinak diskursa;
ranih) svojom posebnom ulogom brisanja tragova ideološkog pro­
- Na isti način, na metajezičnoj razini, pretpostavka da predmet znanosti nije drugo
cesa iznova ga vraćajući univerzalnome i "objektivnoj" nevinos­ doli učinak njegova diskursa, u oblikovanju polja spoznaje koje utemeljuje njego­
ti. Daleko od toga da bude objektivni pojam kojemu se suprotstavlja vu racionalnost isključujući sve ostalo (isti proces, kao što smo vidjeli, kao i u
konotacija kao ideološki pojam, denotacija je prema tome, budući uspostavljanju samoga znaka), ili se pak taj diskurs naprosto nadaje njegovim
predmetom kao obrascem simulacije. A znamo da se znanost, u krajnjoj liniji,
da uprirođuje sam taj proces ideologije, najideološkiji pojam, ideo-
temelji na konsenzusu jezika znanstvene komunikacije.

20 21
Simulacija i zbilja Kritika političke ekonomije znaka

kojemu se znak moralizira u svom sadržaju (misli ili stvarnosti) ja bačena u izvanjsku sjenu znaka, nego ga ukida SIMBOLIKA.
na račun njegove forme. Ta "prirodna filozofija" značenja podra­ I upravo simbolika nastavlja progoniti znak, razarati formalnu
zumijeva "idealizam referenta". Na djelu je kritika apstrakcije i povezanost Ozlj i Ozn. Ali simbolika u svojoj virtualnosti sub­
proizvoljnosti znaka u ime "konkretne" stvarnosti. Njezin je san verzivnog značenja znaka može se imenovati jedino pomoću alu­
posvemašnje uskrsnuće "stvarnoga" u neposrednoj i prozirnoj zije, proboja, jer značenje koje sve imenuje polazeći od nje, može
intuiciji, preko ekonomije znaka (Ozlj) i koda, kako bi se oslo­ iskazati jedino vrijednost, a simbolika nije vrijednost. Ona je gu­
bodili označeni (subjekti, povijest, priroda, proturječnosti) u nji­ bitak, ukidanje vrijednosti i pozitivnosti znaka.
hovoj pokretnoj, dijalektičkoj, autentičnoj istini ... To se viđenje Jer, u konačnici, riječ je o pozitivnosti znaka. O njegovu "stje­
danas uvelike razvija u kritici apstrakcije sustava i kodova u ime canju vrijednosti". O onome što je izvan znaka, drugo od znaka,
"autentičnih" vrijednosti (uvelike izlučenih iz individualističkog mi ne možemo ništa reći, izuzev da je riječ o ambivalentnosti,
građanskog sustava vrijednosti). Na djelu je velika moralistička naime nemogućnosti razlikovanja odgovarajućih odvojenih poj­
tirada o otuđenju preko sustava koja, širenjem tog istog sustava, mova i njihova pozitiviranja kao takvih. Kao i to da se na toj
postaje neka vrsta univerzalnog diskursa. ambivalentnosti temelji vrsta razmjene radikalno različita od raz­
Taj pokušaj kritike Ozlj u ime Ozn (Rft), stvaranja od "stvar­ mjene vrijednosti (razmjenske vrijednosti ili vrijednosti/znakovi).
noga" idealne alternative formalnoj igri znakova, nadovezuje se Znak to odbija, ništi naporednim uvođenjem:
upravo na ono što smo raščlanili kao "idealizam uporabne vrijed­ 1. Razdvajanja, razlikovne strukture;
nosti". Spasiti UV nasuprot sustavu RV, ne uočavajući da je UV 2. Pozitivnog odnosa, neke vrste strukturalnog spajanja dvaju
solidaran sustav i satelit sustava RV: u tome je temeljni idealizam, pojmova, koje, dakako, tek produljuje u vječnost njihovu raz­
transcendentalni humanizam sadržaja kojeg iznova nalazimo u dvojenost. To je spajanje objektivizirano pregradom struktural­
pokušaju izbavljenja Ozn (Rft) od terorizma Ozlj. U svakoj ideo­ nog rastavljanja Ozlj i Ozn (Ozlj/Ozn)12. Ona je mnogo više
logiji značenja javlja se želja za osamostaljenjem i oslobođenjem
12
"stvarnoga" - jednako kao što je već u cijeloj ideologiji političke Ta pregrada pomoću koje se prikuplja sve proizvoljno i pozitivno znaka, ta struktural-
no/inkluzivna kopula procesa značenja kao pozitivnog zamračuje ono stoje on naj­
ekonomije prisutna želja za idealnim osamostaljenjem uporabne prije bio: proces svođenja i ništenja smisla (ili ne-smisla: ambivalentnost), proces
vrijednosti. nepoznavanja i nijekanja s kojim znak, uostalom, nikad nije raskrstio - ta pregrada,
Svaki pokušaj nadilaženja političke ekonomije znaka koji se koja je ustvari prepreka čije bi dizanje značilo dekonstrukciju znaka, njegovo ukida­
nje i raspadanje njegovih sastavnih dijelova Ozlj i Ozn, kao takvih, dobiva svoje
oslanja na jednu od njegovih sastavnica, zbog toga što na taj način
ozakonjuje razdvajanje koje utemeljuje logiku znaka, nužno pro­ puno značenje u Lacanovu grafu: S/S (podjeljeno;razlomak)
izvodi njegovu proizvoljnost (dakle, ideologiju) na izmjenjivu Ona postaje sama pregrada povlačenja, ne više pregrada koja artikulira nego ona koja
modusu Ozn ili Ozlj". Ključna upitnost znaka proizlazi iz činje­ cenzurira, dakle mjesto transgresije. Ta pregrada pokazuje ono što znak niječe, ono
nice da on u samoj svojoj uspostavljenosti isključuje i ništi pri­ na čemu se on uspostavlja negativno, i čega je on u svome pozitivnom uspostavljanju
tek simptom.
mjereno pojavljivanje i strukturalno određenje Ozlj i Ozn. A taj
Pa ipak, Lacanov graf uvodi tu radikalno novu pregradu u tradicionalnu shemu
proces značenja, koji je zapravo tek divovski obrazac simulacije znaka, zadržavajući vlastito mjesto Označenom. Ono više nije Ozn/Rft lingvistike,
smisla, ne ukida "stvarno", referent, neka vrijednosna supstanci- nego je potisnuto. Unatoč tome, ono zadržava neku vrstu sadržaja, a predodžba o
njemu uvijek je neka supstancija, ne više određena s kraja nakraj, nego se samo u
11
Prolaz je mnogo suptilniji u slučaju "oslobađanja označenog". Vratit ćemo se tom nekim točkama preklapa s metaforičkim lancem označitelja (točke isturenja). Suklad­
pitanju. no veoma različitoj logici lingvistike, i opet je riječ o podjeli dviju instanci, sa značaj

22 23
Simulacija i zbilja Kritika političke ekonomije znaka

objektivizirana i pozitivizirana u R-u Hjemslevljeve formule: pokušava unijeti promjenu: dopušta si pojaviti se kao totalitet,
E R C. Taj pozitivni odnos čini od znaka vrijednost. Proizvolj­ izbrisati tragove svoje apstraktne transcendentnosti i proglasiti se
nost, motivacija, nije važno: ti pojmovi izokreću problem upi­ načelom stvarnosti značenja14.
sujući ga u već uspostavljenu logiku znaka. Istinski proizvoljno, Pri funkcionalnoj, i terorističkoj, organizaciji nadzora smisla
ili istinska motivacija znaka, koja čini njegovu racionalnost, pod znakom pozitivnosti i vrijednosti, značenje dobiva nešto od
upravo je ta pozitivacija koja nije ništa drugo, preko svoje postvarenja. Ono je mjesto temeljne objektivacije koja se poma­
dvostruke apstrakcije, doli radikalna redukcija svake ambi­ lja duž sustava osnažena znakovima sve do društvenog i politi­
valentnosti. Motivacija znaka, prema tome, nije ništa drugo čkog terorizma uokviravanja smisla. Svekolika represivna i reduk-
doli njegova strategija: strukturalna kristalizacija, ukidanje am­ tivna strategija sustava moći već je sadržana u unutarnjoj logici
bivalentnosti "solidifikacijom" vrijednosti. A ta motivacija do­ znaka, kao što je to i u unutarnjoj logici razmjenske vrijednosti i
gađa se, dakako, preko proizvoljnosti njegove forme: odbi­ političke ekonomije. Trebalo bi pokrenuti cijelu jednu teorijsku i
janja i redukcija. Proizvoljnost i motivacija nisu, prema tome, praktičnu revoluciju da bi se iznova uspostavila simbolika na račun
uopće proturječni u strateškoj perspektivi (politici). znaka i vrijednosti. I znakovi moraju gorjeti.

Pa ipak, proizvoljnost je znaka u osnovi neodrživa. Jednako kao


što se ni razmjenska vrijednost, vrijednost/znak, ne može potvrditi Rekvijem za medije
u svojoj reducirajućoj apstrakciji. To što ona niječe i potiskuje poku­
šat će izbaciti i uključiti u svoj zahvat: takav je položaj "stvarnoga", Introitus
referenta, koji je uvijek tek privid simbolike, njezin reducirani i
znakom ovladani oblik. Tim prividom referenta, koji je uvijek tek Ne postoji teorija medija. "Revolucija medija" ostala je do danas
privid onoga što sam znak potiskuje u svome djelovanju13, znak empirijska i mistična kako kod McLuhana, tako i kod njegovih
sljedbenika. On je pak direktnošću teksaškog Kanađanina obzna­
nim pozivanjem najednu od njih. Čini nam se, naprotiv, da shvatiti znak kao cenzuru, nio da je Marxova teorija, suvremenica parnog stroja i željeznice,
kao pregradu isključenja, ne znači željeti sačuvati potisnutom njegov položaj značeće-
ga, latentne vrijednosti - znači to pojmiti ga kao ono što ga, zanijekanog znakom, niječe
bila već nadiđena za života, pojavom telegrafa. Na svojstveno
u njegovoj formi te nikad ne nalazi mjesto, ono je ne-mjesto i ne-vrijednost, za razliku naivni način, značilo bi to reći da je Marx, u svojoj materijalis­
od znaka, poput simboličke ambivalentnosti pregrađene ili prekrižene znakom, i koje se tičkoj analizi proizvodnje, praktički ograničio područje pridržano
pojavljuje jedino u posvemašnjem ukidanju znaka, u prasku strukturalne pozitivnosti za proizvodne snage, iz kojega su bili isključeni jezik, znakovi i
znaka i vrijednosti. Simboličko se nigdje ne upisuje. Ono nije to što se upisuje ispod
potiskivanja, Lacanovo Ozn. Ono je to što raščinja svekoliko Ozlj i svekoliko Ozn,
komunikacija. Istini za volju, Marx čak i ne spominje željeznicu
budući da je ono to što rastavlja njihov ustroj i njihovo simultano oblikovanje. kao "medij", kao način komunikacije: ona nije u polju njegova
S obzirom na sve to, postupak smisla i psihoanalitički označitelj imaju tako malo
zajedničkog s jezičnim označiteljem i postupanjem znaka da i samo rabljenje istih malo svoje stvarnosti. U tom smislu, referent je samo "simboličan", jer je svekoliko
pojmova izaziva nerješive nesporazume. Jednom zauvijek treba prepustiti pojmove načelo stvarnosti prešlo u kod.
14
Ozlj i Ozn (kao i ostale) njihovoj lingvističkoj mjerodavnosti i vratiti, u očekivanju Niti razmjenska vrijednost može postojati u čistome stanju, u svojoj posvemašnjoj
radikalne kritike lingvističke ekonomije vrijednosti, svekoliku neprijateljsku vrijed­ apstrakciji. Ona može djelovati jedino pod zaklonom uporabne vrijednosti, gdje se
nost simboličkom pojmu poput ne-mjesta vrijednosti, ne-mjesta značenja. iznova uspostavlja, na obzoru političke ekonomije, privid totaliteta, i gdje ona fan­
13 tomski iznova uskrsava, u funkcionalnosti potreba, upravo ono stoje uništila: sim­
Čudnim obratom, može se reći da referent ponovno postaje "simbolički", ne u
boliku želje.
radikalnom značenju riječi, nego u smislu "simboličke" geste, tj. s obzirom na ono

24 25
Simulacija i zbilja Kritika političke ekonomije znaka

zanimanja, dok svekoliki tehnološki razvoj općenito, u vidu pro­ nijedna temeljita kritika koja bi bila logični izraz one Marx-
izvodnje, proizvodnje sirovina, materijalnih, infrastrukturalnih, ove u njegovo doba. Tu je kritiku političke ekonomije znaka
jedini određuje društvene odnose. Posvećen posredujućem ide- onemogućilo prebacivanje cijelog tog polja u superstrukturu.
alitetu i slijepoj društvenoj praksi, "način komunikacije" bio je u U najboljem slučaju, dakle, Enzensbergerova pretpostavka tek
prigodi da tijekom cijelog stoljeća "provodi svoju revoluciju" ne nadoknađuje golemo zakašnjenje klasične marksističke teo­
promijenivši ništa u teoriji načina proizvodnje. rije.
Počevši od toga i pod uvjetom (što je već revolucija u odnosu 2. Ta se pretpostavka čini radikalnom jedino u odnosu na službeni
na naslijeđeni marksizam) da se razmjena znakova ne shvati kao marksizam, koji si, posve uronio u prevladavajuće obrasce, i
marginalna dimenzija, superstrukturama bićima koja jedina istin­ radi vlastitog preživljavanja, čak i zabranjuje da je postavi.
ska teorija (materijalistička) beziznimno određuje kao "proizvo­ Ali, radikalna je alternativa drugdje. Umjesto da iznova pro­
đače vlastitoga stvarnog života" (dobara namijenjenih zadovo­ tumači ključni problem što ga revolucionarnoj teoriji posta­
ljavanju njihovih potreba) - možemo uočiti dvije perspektive: vlja proizvođenje značenja, poruka i znakova u terminima
1. Zadržati općenitu formu marksističke analize (dijalektičko pro­ klasičnih proizvodnih snaga - to jest, da poopći marksističku
turječje između proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa), ali analizu koju "glasnogovornici Revolucije" smatraju konač­
prihvatiti da je "klasična" definicija proizvodnih snaga ogra­ nom i zapečaćenom - alternativa se nahodi u obrtanju te ana­
ničena, i proširiti analizu u smislu proizvodnih snaga koje bi lize u svjetlu prodora tog problema na teorijsko polje (što
obuhvatile cijelo slijepo polje značenja i komunikacije. To nijedan marksist koji "drži do sebe" ne bi napravio, čak niti
podrazumijeva da se u svekolikoj njihovoj izvornosti izluče kao pretpostavku).
proturječja proizašla iz tog teorijskog i praktičkog proširenja
polja političke ekonomije. To je bila Enzensbergerova polazi- Drugim riječima, možda je marksistička teorija proizvodnje nepo­
šna pretpostavka u njegovu članku objavljenu u New Left Re­ pravljivo djelomična i ne bi se mogla generalizirati. Ili pak: teori­
view ("Temeljne sastavnice teorije medija", jesen 1970.): "Mo- ja proizvodnje (dijalektičko nizanje proturječnosti povezano s
nopolistički kapitalizam brže razvija industriju svijesti i na razvojem proizvodnih snaga) tijesno je povezana sa svojim pred­
ekstenzivniji način negoli bilo koje drugo polje proizvodnje. metom, materijalnom proizvodnjom, i ne bi se mogla prebaciti,
Ali istodobno on je mora kočiti i sužavati. Tom proturječnošću kao postulat ili kao teorijski okvir, na sadržaje kojima se nikad
treba se pozabaviti socijalistička teorija medija". Ta pretpostav­ nije bavila16. Dijalektička je forma primjerena određenom sadržaju,
ka ustvari (i u tom se smislu ona pojavljuje prilično kasno) onome materijalne proizvodnje: iz njega ona crpi smisao, ali ne
predstavlja samo virtualno proširenje para oblik/roba na sva
društvene znanosti itd., kao što su to u svoje vrijeme bile politička ekonomija, socio­
polja društvenog života i priznanje činjenice da sada već po­ logija te "moralne i političke" znanosti.
stoji "klasična" teorija komunikacije, "buržoaska" politička 16
U tom slučaju, izraz "industrija svijesti" kojim se koristi Enzensberger da bi označio
ekonomija znakova i njihove proizvodnje, kao što je mogla današnje medije nije drugo doli opasna metafora. Međutim, ona je u osnovi cijele
njegove analitičke hipoteze, kojaje proširivanje marksističke analize kapitalističkog
postojati i teorija materijalne proizvodnje od 18. stoljeća -
15 načina proizvodnje na medije, dok se ponovno ne uspostavi strukturalna analogija u
teorijska misao o klasama na koju dosad nije odgovorila odnosima:
vladajuća klasa / podvlaštena klasa
15
Ta politička ekonomija znaka jest strukturalna lingvistika... Znamo daje ona, u proizvođač-poduzetnik / potrošač
sklopu opće ideologije, danas glavna disciplina koja je nadahnula antropologiju, odašiljatelj-prenositelj / primatelj

26 27
Simulacija i zbilja Kritika političke ekonomije znaka

nadilazi, poput arhetipa, definiciju tog predmeta. Dijalektika se divovski potencijal proizvodnih snaga (Enzensberger), mediji (i,
posula pepelom, jer se odredila kao tumačenje odjelitog sustava treba li dodati, cijelo polje znakova i komunikacije) ostaju za
materijalne proizvodnje. "ljevicu" društvena tajna: ona je podijeljena u mišljenju između
Ta je pretpostavka, sve u svemu, logična. Ona daje marksis­ čarobnosti i prakse te čarolije koju ne izbjegavaju, ali je moralno i
tičkoj analizi globalnu koherentnost, unutarnju cjelovitost koja intelektualno osuđuju (dakako, Enzensbergerom progovara "lijevi
onemogućuje da se prisvoji neki njezin dio ili iz nje isključi neki intelektualac" koji sam iznosi i svoju samokritiku). Ta dvosmisle­
drugi, prema nekoj tehnologiji "uradi sam" čiji su najistančaniji nost samo odražava dvosmislenost samih medija, ne prevlada­
zagovornici pristaše Althussera. Zauzvrat, mi ćemo marksističkoj vajući je niti umanjujući. Kao dobar marksistički sociolog, En­
teoriji priznati njezinu maksimalnu koherentnost, a upravo iz tog zensberger objašnjava tu "fobiju" intelektualaca i lijevih pokreta
razloga kazat ćemo da tu koherentnost treba razbiti, zato što ona njihovim građanskim ili malograđanskim porijeklom; oni se nagon­
nema odgovora za društveni proces koji izdaleka nadilazi razinu ski brane od masovne kulture jer ona ukida njihovu kulturalnu
materijalne proizvodnje17. povlasticu18 Bilo to istinito ili lažno, možda bi se prije trebalo
zapitati kolika je odgovornost u tom zaslijepljenom preziru, toj
taktičkoj pomutnji i tom odbijanju lijeve inteligencije da se angažira
Enzensberger: "socijalistička" strategija u medijima, kolika je pri tome uistinu odgovornost marksističke
predrasudnosti, njegov nostalgični idealizam infrastrukturalnog i
U nedostatku ofenzivne teorije i strategije, kazuje Enzensberger,
njegova teorijska alergija prema svemu što nije "materijalna" pro­
"ljevica" ostaje razoružana. Zadovoljava se denunciranjem kul­
izvodnja i "proizvodni rad". "Revolucionarna" doktrina nije nikad
ture masovnih medija kao ideološke manipulacije. Ona sanja o
pridavala važnost razmjeni znakova izuzev kao funkcionalnoj
preuzimanju vlasti nad medijima, jednom, kao sredstvo pomoći
uporabi: informacija, difuzija, propaganda. A aktualni new-look
revolucionarnom osvještavanju masa, drugi put, kao posljedica
javnih odnosa {public relations), cjelokupna modernistička sup-
radikalne promjene društvenih struktura. Proturječno htijenje, koje
kultura lijevih stranaka nije sposobna stati na put toj sklonosti:
naprosto odražava nemogućnost uklapanja medija u neku teoriju
ona jasno pokazuje kako se građanska ideologija može provući i
infra i superstrukture. Zbog toga što se ne shvaćaju kao novi i
na druge načine izuzev "društvenog podrijetla".
17
Ustvari, marksističku se analizu može dovesti u pitanje na dvije vrlo različite razine Sve to rezultira, nastavlja Enzensberger, u političkoj shizofre­
radikalnosti: ili kao odvojeni sustav tumačenja materijalne proizvodnje, ili pak kao
niji ljevice. S jedne strane, cijela se jedna revolucionarna frakcija
odvojeni sustav interpretacije proizvodnje (općenito). U prvom slučaju, s pretpo­
stavkom o nemjerodavnosti dijalektike izvan njezina "izvornog" polja, valja logično (subverzivna) upušta u apolitično istraživanje novih medija (sup-
nastaviti i dalje: ako se "dijalektičke" proturječnosti između proizvodnih snaga i kultura, underground) , a s druge, "militantne" političke skupine
proizvodnih odnosa uvelike brišu na polju jezika, znakova i ideologije - možda nikad još uglavnom rabe arhaični način komunikacije, odbijajući "zai­
nisu bile uistinu na djelu niti napolju materijalne proizvodnje, budući daje stanoviti
grati igru" i iskoristiti divovske mogućnosti elektronskih medija.
kapitalistički razvoj proizvodnih snaga mogao spužvom prebrisati, dakako, ne svaki
sukob, ali revolucionarne suprotnosti na razini društvenih odnosa. Što bi, prema 18
Tu vrstu redukcijskog determinizma nalazimo kod Bourdieua i u frazeologiji K P F.
tome, mogla biti valjanost tih pojmova, ako ne posve pojmovna koherentnost? Ona je bez teorijske vrijednosti - od mehanizma demokracije svara revolucionarnu
U drugom slučaju, sam korijen (i ne u svojim različitim sadržajima) pojma proizvod­ vrijednost po sebi. Činjenica da se intelektualci užasavaju masovne kulture nije
nje mora se dovesti u pitanje s odvojenom formom koju ustanovljuje, sa shemom dostatna da ona postane i neka revolucionarna alternativa. Aristokracija se jednako
predočavanja i racionalizacije koju nameće. Zacijelo, u konačnici upravo dotle treba užasavala građanske kulture: ali to nikad nije bilo dostatno da od nje stvori nešto
stići. drugo doli klasne kulture.

28 29
Simulacija i zbilja Kritika političke ekonomije znaka

Zato on prigovara studentima iz Svibnja 68. da su se koristili Sadašnji poredak, kaže Enzensberger nakon Brechta {Teorija
zanatskim sredstvima (umjetnost i obrt) za odašiljanje svojih pa­ radija, 1932.) svodi medije na jednostavni "medij odašiljanja", a
rola i zbog toga što su zauzeli Odéon, staru kolijevku kulture, od njega treba svoriti odistinski medij komunikacije (uvijek isti
umjesto O.R.T.F.-a (zgrade televizije). san progoni marksističku imaginaciju: osloboditi predmete raz-
Enzensbergerova misao, naprotiv, želi biti optimistična i ofen­ mjenske vrijednosti kako bi ih se vratilo njihovoj uporabnoj vri­
zivna. Mediji su trenutno monopol klasa na vlasti, koje ih "okreću" jednosti), a ta preobrazba, dodaje, "tehnički ne predstavlja pro­
sebi u korist. Ali njihova struktura ostaje "temeljno egalitaristi- blem". Ali:
čka" i upravo je na revolucionarnoj praksi da razotkrije tu virtu- 1. Pogrešno je mišljenje da su mediji u današnjem poretku "puko
alnost skrivenu u njima, ali koju je politički poredak pervertirao - i jednostavno odašiljanje". To bi naime značilo od njih na­
točnije, da ih oslobodi, vrati im njihov društveni poziv otvorene praviti prijenosnika jedne ideologije čije bi se odrednice na-
komunikacije i neograničene demokratske razmjene, njihovoj hodile drugdje (u načinu materijalne proizvodnje). Drugim
istinskoj socijalističkoj svrsi. riječima, mediji kao marketing ili marchendizing vladajuće
Jasno, ovdje je na djelu ista ali proširena shema, oduvijek zacr­ ideologije - odakle poistovjećenje odnosa kapitalist/plaćeni
tana, od Marxa do Marcusea, koja se odnosila na proizvodne snage radnik s onim proizvođača - odašiljatelja medija/masa neodgo­
i tehnologiju. One su obećanje ljudskog ispunjenja, ali kapitalizam vornih primatelja. Mediji ne uređuju društvene odnose kao
ih zamrzava ili ih zapljenjuje. One jesu osloboditeljske, ali ih još prijenosnici nekog sadržaja, nego svojom oblikom i djelova­
valja osloboditi19. Mediji, kao što vidimo, ne izmiču toj fantastičnoj njem, a to nije odnos eksploatacije nego apstrakcije, odvaja­
logici filigranskog upisivanja revolucije u stvari. Podrediti medije nja, ukidanja razmjene. Mediji nisu koeficijenti nego efektori
logici proizvodnih snaga tada više ne bi bio kritički čin, jer bi to (prenositelji) ideologije. Ne samo da nisu revolucionarni po
zapravo značilo bolje ih zatočiti u revolucionarnu metafiziku. namjeni, nego nisu čak, na drugi način ili virtualno, neutralni
Kao i obično, taj se položaj uostalom gubi u proturječnostima. ili neideološki (izmišljotina o njihovu "tehnološkom" statusu
S jedne strane, mediji, samim svojim razvojem (kapitalističkim), ili njihovoj društvenoj "uporabnoj vrijednosti"). Sukladno
osiguravaju sve veću socijalizaciju - iako je to možda tehnički tome, ni ideologija ne postoji negdje drugdje kao diskurs
zamislivo, ne postoji zatvoreni krug televizije za happy few, "zbog vladajuće klase prije no što se uključi u medije. Jednako je
toga što bi bilo suprotno strukturi televizijskog medija" {against tako i na polju robe: ona nigdje nema status stvarnosti ("upo­
the grainn of the structure) - "prvi put u povijesti, mediji omo­ rabna vrijednost proizvoda") doli u obliku koji poprima u dje­
gućuju masovno sudjelovanje u socijalnom i socijalizirajućem lovanju sustava razmjenske vrijednosti. A ni ideologija nije
procesu, sudjelovanje čija su praktčna sredstva u rukama samih nešto izmišljeno što pluta brazdom razmjenske vrijednosti,
masa" - s druge strane, "socijalistički pokreti moraju se boriti i ona je samo djelovanje razmjenske vrijednosti. Nakon Re­
borit će se za vlastite valne dužine". Zašto se boriti (posebice za kvijema za Dijalektiku, treba svirati Rekvijem za Infra i Super­
valne dužine) ako mediji i sami ostvaruju socijalizam? Ako je to strukturu.
njihovo strukturalno određenje? 2. Iz toga slijedi da Brechtovu ili Enzensbergerovu tvrdnju kako
19
preobrazba medija u istinski medij komunikacije ne predsta­
Tako je s institucijama, vlašću i državom: ovisno o tome jesu li u šapama Kapitala ili
ih se narod domogao, oni se ispražnjuju ili pune revolucionarnim sadržajem, a da vlja tehnički problem ("ona je", kazuje Brecht, "samo prirod­
njihov oblik pritom nikad ne postaje upitan. na posljedica njihova tehničkog razvoja"), valja zapravo ra-

30 31
Simulacija i zbilja
Kritika političke ekonomije znaka

zumjeti (obratno i uopće se ne igrajući riječima) na način da


Nema druge moguće teorije ili strategije. Svekoliko htijenje
naime upravo nije riječ o tehničkom problemu, budući da je
da se demokratiziraju sadržaji, da se podruju, da se uspostavi
ideologija medija na razini forme, razdvajanja koje oni us­
"prozirnost koda", da se nadzire proces informiranja, uspostavi
postavljaju i koje predstavlja društvenu podjelu.
neka vrsta povratnog kolanja, ili da se preuzme vlast nad mediji­
ma, beznadno je - ako se ne sruši monopol govorenja, i to ne
Govor bez odgovora zato da bi se riječ podarila svakome pojedinačno, nego da se go­
vor može razmjenjivati, da se riječ može uputiti i uzvratiti20, po­
Masovnim je medijima svojstveno da su ne-posredovateljski, ne- nekad kao pogled ili osmijeh, i da se nikad ne može prekinuti,
prijelazni, da proizvode ne-komunikaciju - ako komunikaciju zakočiti, uskladištiti i iznova odašiljati na neko mjesto društve­
odredimo kao razmjenu, kao uzajamni prostor govora i odgovo­ nog procesa 21 .
ra, dakle neku odgovornost - ali ne psihološku i moralnu odgo­ Za sada, mi prebivamo u ne-odgovoru, neodgovornosti. "Mini­
vornost, nego osobni suodnos jednog prema drugome u razmje­ malno samostalno djelovanje od strane gledatelja ili birača", kaže
ni. Drugim riječima, ako je odredimo kao nešto drugo nego što je Enzensberger. Na prvome mjestu i najljepše u vezi s masovnim
puka emisija/recepcija informacije, pa bila ona i povratna preko medijima jest ustvari izborni sustav: referendum je njegova kru­
feed bačka. Međutim, cjelokupno se zdanje medija danas temelji na, u kojemu pitanje podrazumijeva odgovor, kao pri ispitivanju
na potonjoj definiciji: oni su ti koji zauvijek zabranjuju odgovor, javnog mnijenja - tu je na djelu govor koji sam sebi odgovara
ti koji onemogućuju proces razmjene (izuzev u oblicima simu- preko simuliranog obilaznog odgovora, a i u tom je slučaju apso-
lacije odgovora, koji su i sami uključeni u proces odašiljanja, što lutizacija riječi pod službenom maskom razmjene sama definicija
ništa ne mijenja na jednostranosti komunikacije). U tome je nji­ moći. Barthes ukazuje na istu ne-uzajamnost u književnosti: "Našu
hova odistinska apstrakcija. I upravo se na toj apstrakciji zasniva književnost obilježuje nemilosrdni raskid između proizvođača i
sustav društvenog nadzora i moći. korisnika teksta, između njegova vlasnika i njegova kupca, nje­
Da bismo dobro razumjeli pojam odgovora, valja ga uzeti u gova autora i čitatelja. Taj je čitatelj na taj način uronjen u neku
punom značenju, pa se stoga valja pozvati na to što bi bila njego­ vrstu lijenosti, neprijelaznosti i, kažimo do kraja, ozbiljnosti: umje­
va istoznačnica u "primitivnim" društvima: moć je u rukama ono­ sto da se sam igra, da u punini i očaranosti dosegne označitelja...,
ga tko može dati i kojemu se ne može uzvratiti. Dati i djelovati na prepuštena mu je tek jadna sloboda da tekst prihvati ili da ga
način da se vama ne može uzvratiti, znači prekinuti razmjenu odbaci: čitanje više nije drugo doli referendum" (S/Z). Položaj
sebi u korist i uspostaviti monopol: društveni je proces na taj način potrošača danas određuje to zatočeništvo, a u opći poredak po­
neuravnotežen. Uzvratiti, naprotiv, znači slomiti taj odnos moći i trošnje nije ništa drugo doli poredak u kojemu više nije dopušte­
uspostaviti (ili iznova uvesti), na osnovi antagonističke uzajam­ no davati, uzvratiti ili razmijeniti, nego samo uzeti i okoristiti se
nosti, kolanje simboličke razmjene. Jednako je i na polju medija:
oni govore i djeluju na način da im se nikako ne može odgovoriti.
20
Nije riječ o "dijalogu", koji nikad nije drugo doli funkcionalno podešavanje dvaju
Zbog toga je jedina moguća revolucija na tom polju - i svugdje apstraktnih izrijeka bez odgovora, pri čemu dva "sugovornika" nikad nisu prisutni
jedan naspram drugoga, nego je to samo njihov modelizirani diskurs.
uostalom, riječju, revolucija - iznova uspostaviti tu mogućnost 21
Kao što vidimo, zauzimanje O.R.T.F.-a 1968. ne bi ništa promijenilo po sebi, izuzev
odgovora. Ta jednostavna mogućnost pretpostavlja rušenje sveko­ što bi omogućilo "odašiljanje" subverzivnih "sadržaja" - ili se pak željelo sabotirati
likoga današnjeg ustroja medija. televiziju kao takvu, čiji cijeli tehnički i funkcionalni ustroj odražava monopolističku
uporabu govora.
32
33
Simulacija i zbilja Kritika političke ekonomije znaka

(prisvajanje, individualizirana uporabna vrijednost). U tom smi­ je "medij poruka" (izuzev kada, posve slijep za društveni oblik o
slu, "potrošačka" dobra također su masovni medij: ona odgo­ kome govorimo, s mahnitim plemenskim optimizmom, diže u
varaju općoj formi koju smo opisali. Nije važna njihova specifič­ zvijezde medije i njihovu planetarnu poruku ). Medium is Mes­
na uloga: potrošnja proizvoda i poruka uvodi apstraktni društveni sage nije kritički iskaz, nego, u svome paradoksalnom obliku, ima
odnos, na djelu je zabrana bačena na svaki oblik odgovora i uza­ analitičku vrijednost, dok Enzensbergerova dosjetka o "struktural­
jamnosti. noj prirodi medija23, takvoj te si "nijedna vlast ne može dopustiti
Stoga nije istina, kao što tvrdi Enzensberger, da "prvi put u da oslobodi njihov potencijal", želeći se smatrati revolucionar­
povijesti mediji omogućuju masovno sudjelovanje u proizvod­ nom, zapravo je mistička. Mistika socijalističke predodređenosti
nom društevnom procesu", kao niti to da su "praktična sredstva medija, suprotna je ali komplementarna orwelijanskom mitu o
tog sudjelovanja u rukama samih masa". Kao da bi posjedovanje njihovoj nasilničkoj manipulaciji od strane vlasti. I sam bi Bog
televizijskog prijemnika ili kamere moglo predstavljati novu mo­ bio za socijalizam: to kažu kršćani.
gućnost odnosa i razmjene. Doslovce, to bi onda moglo učiniti i
posjedovanje hladnjaka ili tostera. Nema odgovora na neki služni
Subverzivna strategija i "simbolička akcija"
predmet: njegova je služba tu, integrirani izrijek na koji je već
odgovoreno i koji ne ostavlja nikakva mjesta igri, uzajamnom Moglo se primijetiti da su masovni mediji odigrali svoju ulogu u
ulogu (izuzev da ga uništi ili odvrati od njegove služnosti)22. Služni Svibnju 68., spontano osnaživši odjek revolucionarnog pokreta.
predmet, poput svih poruka koje mediji čine funkcionalnima, poput Barem u jednom trenutku djelovanja, okrenuli su se (i ne htijući)
postupka referenduma, na taj način nadzire raskid, pomaljanje protiv vlasti. Na tom rascjepu i mogućem obratu počiva subverziv­
značenja i cenzuru. Naposljetku, vlast bi (kad i sama ne bi bila na strategija američkih jupija (Hoffman, Rubin), a u svjetskim
opsjednuta sadržajima i uvjerena u snagu ideološke "uvjerljivo­ pobunjeničkim pokretima razrađuje se teorija "simboličke akcije".
sti" medija, pa onda i nužnosti kontrole poruka) ponudila sva­ Preusmjeriti moć medija za lančanu reakciju. Iskoristiti njihovu
kom građaninu televizijski prijemnik ne opterećujući se programi­ ulogu trenutne generalizacije informacije. To podrazumijeva: utje­
ma. Beskorisno je zapravo fantazirati o tome da je vlast televiziji caj je medija reverzibilan, riječ je o inačici klasne borbe koju val­
nametnula ulogu policajca (Orwell, 1984.): sama je televizija već ja znati usmjeriti sebi u korist. Valja se zapitati što je još možda
svojim prisustvom društveni nadzor u našem domu. Ne treba je samo velika strateška iluzija.
zamišljati u vidu špijunskog periskopa poretka u privatnom živo­ Svibanj 68. može poslužiti primjerom. Sve ukazuje na subver­
tu svakog pojedinca, budući da je ona i više od toga: ona pruža zivni utjecaj medija tijekom tog razdoblja. Pokrajinske radioposta­
izvjesnost da ljudi više ne razgovaraju, da su konačno izolirani i je, novine, posvuda širile su odjeke studentske akcije. Ako je
suočeni s govorom bez odgovora.
potonja bila detonator, mediji bijahu njezin rezonator. Vlast uosta­
U tom je smislu, McLuhan, kojega Enzensberger prezire sma­ lom nije propustila osuditi ih da se "igraju" revolucionara. Ali taj
trajući ga trbuhozborcem, mnogo bliži nekoj teoriji kada kaže da se zaključak temelji na odsustvu analize. Ja bih, naprotiv, rekao
23
22
Multifunkcionalnost očevidno tu ništa ne mijenja. Multifunkcionalnost, multidisci- Enzensberger to tumači ovako: Medium is Message je građanski iskaz. On znači da
plinarnost, polivalentnost u svim svojim oblicima: to je odgovor sustava na vlastitu građanstvo više nema što reći. Budući da više nema poruke koju bi moglo odaslati,
opsjednutost centralizmom i jednoobraznošću. Na djeluje reakcija sustava na vlasti­ ono igra na kartu medij-radi-medija. Ako građanstvo više nema što reći, bilo bi bolje
tu patologiju, ali ne dirajući u njegovu logiku. i "socijalizmu" da zašuti.

35
34
Simulacija i zbilja Kritika političke ekonomije znaka

da mediji nisu nikad tako dobro odigrali svoju ulogu i da su, u Sve se to može iščitati u izvođenju i iskrivljavanju pojma "sim­
svojoj uobičajenoj ulozi društvenog nadzora, bili na visini doga­ boličko". Akcija od 22. ožujka u Nanterreu bila je simbolična
đaja. To stoga što su sačuvali svoju formu (unatoč pometnji sadr­ zbog toga što je bila transgresivna, zbog toga što je, u tom trenut­
žaja) i da ih upravo ta forma, bez obzira na kontekst, čini neu­ ku i na tom mjestu, ona uvela radikalni raskol ili, da se poslužimo
moljivo solidarnima sa sustavom na vlasti. Odašiljući događaj gornjom analizom, pružila je odgovor tamo gdje je jedino admi­
apstraktnoj univerzalnosti javnog mnijenja, oni su mu nametnuli nistrativna i pedagoška vlast imala riječ i zadaća joj je bila da je
neočekivani i pretjerani razvoj, a tim forsiranim i unaprijed smi­ ne prepusti nikome drugome. Ta akcija nije uopće bila simboli­
šljenim širenjem oduzeli su izvornom pokretu njegov vlastiti ri­ čna po odašiljanju i zaraznu utjecaju masovnih medija. Danas,
tam i smisao; riječju, oni su ga prekinuli. međutim, upravo potonje određenje (utjecaj objavljivanja) dosta­
Na tradicionalnom polju politike (lijeve ili desne)24, tamo gdje je za određenje simboličke radnje. Naposljetku, subverzivni se
se razmjenjuju posvećeni modeli i kanonizirani govor, mediji pre­ čin vrši još jedino u službi svoje moguće reprodukcije27. On se
nose ne mijenjajući smisao. Oni se poistovjećuju s tim govorom, više ne izmišlja, odmah se proizvodi kao model, kao gesta. Sim­
kao što to čine i s kolanjem roba. Ali transgresija i subverzija ne boličko je iskliznulo iz poretka same proizvodnje smisla (politi­
mogu proći kroz eter a da ih se suptilno ne zaniječe kao takve: čkog ili drugoga) u onaj svoje reprodukcije, koja je uvijek repro­
preobražene u modele, neutralizirane u znakove, ispražnjuje ih se dukcija vlasti. Simboličko postaje naprosto simbolički koeficijent,
od njihova značenja25. Nema modela transgresije, ni prototipa, ni transgresija postaje razmjenska vrijednost.
serije. Ispada tako da je njezino reklamiranje na smrt najbolji način Sveukupna racionalistička kritička misao (Benjamin, Brecht,
njezina ukidanja. U prvo vrijeme taj zahvat može dopustiti da se Enzensberger) u tome vidi odlučni napredak. Mediji samo aktu­
povjeruje u "spektakularne" rezultate. Ustvari, on odgovara razbi­ aliziraju i pojačavaju "demonstrativnu prirodu bilo kojeg politi­
janju pokreta oduzimajući mu vlastiti poticaj. Čin raskola promet­ čkog čina" (Enzensberger). To se dakako slaže s didaktičkim poi-
nuo se u birokratski model na daljinu - a upravo to je posao medi­
ja 2 6 . tivna važnost sadržaja medija i višestruki otpor što ga oni izazivaju (valja se uostalom
upitati nisu li ti otpori, prije negoli na sadržaje, usmjereni na apstraktnost samog
24
medija: Lazersfeldova dvostruka artikulacija mogla bi ići u tom smjeru, budući da je
To razlikovanje nema više smisla kad je riječ o medijima. Valja im izraziti poštu druga artikulacija, suprotno općenitosti medijima posredovanih poruka, ona mreže
utoliko što su uvelike pridonijeli njegovu ukidanju. Ono odgovara poretku kojemu je osobnih odnosa). Pa ipak, to "drugo" iščitavanje, u kojemu skupina pripadnosti
svojstvena transcendentnost politike, i više nema ničeg zajedničkog s onime što se suprotstavlja svoj vlastiti kod onome odašiljatelja (cf. str. 47, teza Umberta Eca),
obznanjuje u svim vrstama oblika kao transverzalnost politike. Ali, tu se ne treba zacijelo ne uspijeva neutralizirati, "ukinuti" prevladavajuće ideološke sadržaje na isti
prevariti: mediji pridonose ukidanju transcendentnosti politike samo da bije odmije­ način kao kritički ili subverzivni sadržaji. U mjeri u kojoj su prvi (kulturalni modeli,
nili vlastitom transcendentnošću, onom apstraktnom forme masovnih medija kojaje sustavi nametnutih vrijednosti, bez alternative niti odgovora, birokratski sadržaji)
definitivno uključena u sustav i više čak i ne pruža mogućnost sukoba struktura istovjetni općem obliku masovnih medija (neuzajamnost, neodgovornost) i u nj se
(lijevo/desno). Transcendentnost masovnih medija ustvari ukida tradicionalnu tran­ uklapaju podvostručujući ga, rezultat je nadređenost, pa prema tome i veća važnost
scendentnost politike, a to u još većoj mjeri čini s novom transverzalnošću politike. vladajućih ideoloških sadržaja. Oni imaju bolju "prođu" nego subverzivni sadržaji.
25
Taj oblik "objavljivanja" ili "širenja" može se jednako dobro raščlaniti na polju Ali to nije najvažnije. Valja naime znati da oblik transgresije ne prolazi "više ili manje
znanosti ili umjetnosti. Općenita ponovljivost poništava radni i smisleni proces dobro": njega radikalno negira oblik masovnih medija.
isporučujući tek modelizirane sadržaje (cf. Raoul Ergmann, "Le miroir en miettes", 27
Tako, prema Walteru Benjaminu (Umjetničko djelo u razdoblju tehničke reproduk­
Diogène br. 68,1969.; Baudouin Jurdant, "La vulgarisation scientifique", Commu- cije), reproducirano djelo postaje sve više djelo "nastalo" u ime svoje reproduk-
nications, br. 14). tivnosti (ono je nastalo zbog svoje reproducibility). Na taj način, prema njegovu
mišljenju, djelo prestaje biti obred i postaje "politika". "Izložbena vrijednost" revolu-
26
Valja istaknuti da taj posao uvijek prati odabir i reinterpretacija na razini pripadne
skupine (Lazarsfeldova sintagma two step/low of communication). Odatle vrlo rela- cionira umjetničko djelo i njegove uloge.

36 37
Simulacija i zbilja Kritika političke ekonomije znaka

manjem revolucije i, potom, s "dijalektikom osvještavanja" itd. što roba nije ono što se industrijski proizvodi, nego ono što se
Ta racionalistička misao nije ponovno zanijekala građansku mi­ posreduje sustavom apstrakcije razmjenske vrijednosti. Vidimo
sao prosvjetiteljstva, ona je nasljednica svih njezinih poimanja da se u najboljem slučaju pod znakom medija može formalno
demokratske (u našem slučaju revolucionarne) vrline prosvjetitelj­ nadići kategorije crne kronike i političkog te njihovu tradicional­
ske objave. U svojoj pedagoškoj iluziji, ta misao zaboravlja da - nu odvojenost, ali samo zato da bi se bolje zajedno podveli is­
politički čin koji je namjerno upućen medijima i od njih očekuje tome općem kodu. Čudno je da nismo nikad poželjeli izmjeriti
zadobivanje moći - i sami mediji ga namjerno biraju za metu strateški domet te prisilne socijalizacije kao sustava društvenog
kako bi ga depolitizirali. To možemo potkrijepiti jednom zanim­ nadzora. Ponovimo, izborni je sustav njegov prvi veliki povijesni
ljivom činjenicom: današnji prodor crne kronike u polje politike primjer. A nikad nije nedostajalo revolucionara (nekoć među naj­
(što se preklapa s Benjaminovom misli o prijelazu umjetničkog većima, danas među onim manjima) spremnih povjerovati kako
djela na stupanj politike na osnovi njegove reprodukcije). Plimni mogu "odigrati igru". I sam je opći štrajk, taj pobunjenički mit
val u Pakistanu, meč crnačkih boksača u SAD-u, vlasnik kafića tolikih naraštaja, postao shema redukcije. Ona, Svibnja 68., kojoj
koji je pucao na mladića, itd. - ta vrsta događaja, koje se nekad su mediji uvelike pridonijeli, proširujući štrajk na sve zakutke
smatralo manje važnima i apolitičnima, danas je zadobila silnu Francuske, bila je prividno krajnja točka krize, a ustvari to je bio
difuzijsku moć što im podaruje društvene i "historijske" razmje­ trenutak njezina popuštanja, njezina slabljenja zbog pretjeranog
re. Besumnje, novo značenje koje oni zadobivaju, konfliktuali- širenja, njezina poraza. Dakako, milijuni su radnika štrajkali. Ali
zacija događaja koji su nekoć spadali u kroniku dana i u kojoj su s tim "medijski posredovanim" štrajkom, koji se prenosio i pri­
se kristalizirali novi oblici politike, u velikom dijelu nije djelo mao kao uzor djelovanja (bilo preko medija ili sindikata), oni
medija. Te svakodnevne zgode nenamjerne su "simboličke ak­ nisu znali što bi počeli. Apstraktan u stanovitom smislu, on je
cije", ali one spadaju u isti proces političkog značenja. Također, neutralizirao oblike lokalnih, transverzalnih, spontanih djelova­
nema sumnje da njihovo slušateljstvo nije dvosmisleno i da ako nja (ne svih). Dogovori u Grenelleu nisu izdali štrajk. Oni su oza­
se, zahvaljujući medijima, politika pomalja u kategoriji crne kro­ konili prijelaz na općenitost političke akcije koja dokida pojedi-
nike, jednako tako, zahvaljujući medijima, i kategorija crne kro­ načnost revolucionarnog djelovanja. Danas, on je postao (u obliku
nike posvuda preplavljuje polje politike. Uostalom, širenjem me­ proračunanog širenja štrajka) apsolutno oružje sindikata protiv
dija kronika dana je promijenila status: od sporedne kategorije divljih štrajkova.
(proizašle iz almanaha i pučke kronike), postala je ona totalni
Izborni sustav, opći štrajk, i oni su na neki način mediji. Igra­
sustav mitološke interpretacije, stegnuta mreža modela značenja
jući na kartu formalne ekstenzivne socijalizacije, oni su najistan­
kojemu nijedan događaj ne promiče. To je masmedijizacija. Nije
čaniji i najsigurniji instrumenti filtriranja, razbijanja i cenzure.
to skup tehnika odašiljanja poruka, nego nametanje modela. Vra­
Nema iznimaka, nema ni čuda.
timo se McLuhanovoj formulaciji: Medium is Message obavlja
Odistinski revolucionarni medij u Svibnju 68. bili su zidovi i
prijenos čula nad samim medijem kao tehnološkom strukturom.
grafiti, serigrafije i transparenti u ruci, ulica na kojoj se govor
Još smo na polju tehnološkog idealizma. Ustvari, veliki Medij je
prima i razmjenjuje - sve što je neposredni upis, odaslan i uz­
Model. Ono što se medijem posreduje nije ono što razdaje tisak,
vraćen, pokretan, onaj koji se zbiva u isto vrijeme na istome mjes­
televizija ili radio: to je ono što je iznova obuhvaćeno oblikom/
tu, uzajaman i suprotstavljajući. U tom je smislu ulica alternativni
znakom, artikulirano u modele, upravljano kodom. Jednako kao
i subverzivni oblik svih masovnih medija, jer ona nije, poput njih,

38 39
Simulacija i zbilja Kritika političke ekonomije znaka

objektivizirana podrška porukama bez odgovora, tranzitna mreža larnog povećanja zastupljenosti subverzivnih sadržaja. Ovdje
na daljinu, ona je iskrčeni prostor simboličke razmjene riječi, pro­ medije shvaćamo jedino kao poruku. Njihova se forma ne
lazne i smrtne, riječi koja se ne odražava na platonskome ekranu dovodi u pitanje (ona to dakako nije niti kod McLuhana, koji
medija. Institucionalizirana ponavljanjem, spektakularizirana me­ medij shvaća jedino kao medij).
dijima, riječ umire. 3. Enzensberger: sadašnji oblik medija uvodi stanovitu vrstu druš­
Dakle, strateška je iluzija vjerovati u kritički obrat u mediji­ tvenog odnosa (sličnog onom kapitalističkog načina proiz­
ma. Takav iskaz danas se može odnositi na destrukciju medija vodnje). Ali u njihovoj strukturi i razvoju virtualno je prisutan
kao takvih, na njihovu dekonstrukciju kao sustava ne-komuni- socijalistički i demokratski način komuniciranja, racionalnost
kacije. Ali to ne podrazumijeva ukidanje, kao što ni radikalna i univerzalnost informacije. Dostaje osloboditi taj potencijal.
kritika diskursa ne podrazumijeva negaciju jezika kao značeće
građe. To, međutim, zasigurno podrazumijeva ukidanje sveko­ Nas jedino zanima (ne govorimo o praksi službene ljevice, bila
like njihove sadašnje funkcionalne i tehničke strukture, njihove ona marksistička ili ne, koja se preklapa s onom građanstva) En-
operacionalne forme, ako tako možemo reći, koja je posvudašnji zensbergerova hipoteza (prosvijetljeno marksistička) i ona radi­
odraz njihove društvene forme. U krajnjoj liniji, dakako, sam kalne američke ljevice (spektakularno ljevičarska). Mi smo ih
pojam medija iščezava, i treba iščeznuti: razmijenjeni govor, uza­ raščlanili kao strateške iluzije, a razlog je tome činjenica da jedna
jamna i simbolička razmjena niječe pojam i ulogu medija, ulogu i druga dijele s vladajućom ideologijom implicitno pozivanje na
posrednika. On može podrazumijevati neki tehnički dispozitiv istu teoriju komunikacije - posvuda prihvaćenu teoriju, snažno
(zvuk, sliku, valove, energiju itd.), kao i tjelesni dispozitiv (pokrete, prihvaćenu očevidnost i visoko "znanstveno" formalizirane od
jezik, seksualnost), ali on više, u tom slučaju, ne djeluje kao medij, strane jedne discipline, semiolingvistike komunikacije, koja se, s
kao neovisni sustav kojim upravlja kod. Uzajamnost se postiže jedne strane, oslanja na strukturalnu lingvistiku, a, s druge, na
razaranjem medija kao takvog. "Susrećemo se sa susjedima jedi­ informatiku, koju su objeručke prihvatila sveučilišta i masovna
no kada zajedno s njima promatramo njihovu zgradu u plamenu" kultura (masovni medijski posredovalelji luduju za njima). Cjela
(Jerry Rubin, Učini to). pojmovna infrastruktura te teorije ideološki je suglasna s prevla­
davajućom praksom, kao što je to bila, i još jest, ona klasične
političke ekonomije. Semiolingvistika komunikacije, naime, jest
Teorijski model komunikacije ekvivalent građanske političke ekonomije na polju komunikacije.
Sažmimo različite pretpostavke: A kazao bih da su revolucionarne prakse ostale pri strateškoj ilu­
ziji medija zbog toga što su je oduvijek tek površno kritički ana­
1. McLuhan (promemorija): mediji djeluju, oni su revolucija,
lizirale, ne upuštajući se u radikalnu kritiku ideološkog obrasca
neovisno o svom sadržaju, samom svojom tehnološkom struk­
koji je teorija komunikacije.
turom. Nakon fonetskog alfabeta i knjige, radija i filma. Na­
kon radija i televizije. Mi smo nadalje u eri trenutne i plane­ Nju je posebno formalizirao Jakobson i temeljna joj je jedini­
tarne komunikacije. ca sljedeći niz:
2. Medije kontrolira vlast. Treba ih iščupati iz njezinih ruku, bilo ODAŠILJATELJ - PORUKA - PRIMATELJ
oduzimanjem vlasti, ili njihovom obratom uslijed spektaku- ( ENKODER - PORUKA - DEKODER)

40 41
Simulacija i zbilja Kritika političke ekonomije znaka

budući da samu poruku strukturira kod i određuje kontekst. Sva­ ambivalencije. Bez koda, nema ni enkodera, ni dekodera, statisti
kome od tih "koncepata" odgovara posebna funkcija: referenci- nestaju. Nema više ni poruke, budući da se ona definira kao
jalna, poetička, fatička itd. Svaki se proces komunikacije na taj "odaslana" i "primljena". Sva je ta formalizacija ovdje samo da
način prenosi (vektorira) u samo jednom smjeru, od odašiljatelja bi se izbjegla katastrofa. U tome se sastoji njezina "znanstvenost".
do primatelja: on pak može i sam postati odašiljatelj, ista se she­ Ustvari, ona utemeljuje terorizam koda. Kod postaje u toj shemi -
ma ponavlja, jer se komunikacija uvijek može svesti na to jed­ vodilji jedini činitelj koji govori, koji se sam razmjenjuje preko
nostavno jedinstvo u kojemu se dva krajnja termina ne razmje­ razdvajanja dvaju pojmova i jednosmislenosti (ili dvosmisleno­
njuju. Ta se struktura smatra objektivnom i znanstvenom, budući sti, ili višesmislenosti, nije važno: preko ne-ambivalentnosti) po­
da slijedi pravilo metode: rastaviti svoj predmet na jednostavne ruke. (Jednako tako, u ekonomskom procesu razmjene, više se
činitelje. Ustvari, ona se zadovoljava formalizacijom neke empi- ne razmjenjuju osobe, nego se sustav razmjenske vrijednosti pre­
ričke danosti, apstrakcijom očevidnosti i življene stvarnosti: to ko njih reproducira). Ta osnovna formula komunikacije uspijeva
jest, ideološkim kategorijama kojima se iskazuje stanoviti tip na taj način ponuditi, kao reducirani model razmjene, savršenu
društvenih odnosa, upravo onaj u kojemu jedan govori a drugi kraticu društvenoj razmjeni takvoj kakva jest, u svakom slučaju
ne, u kojemu jedan ima izbor a drugi jedino slobodu da mu se takvoj kakvu iziskuje apstrakcija koda, prisilna racionalnost i tero­
podredi ili da se izuzme. Ta se struktura temelji na istoj proizvolj­ rizam razdvajanja. Na tome se osniva objektivnost znanosti.
nosti kao i struktura značenja: dva termina pritom su umjetno Odvajanje i ograđivanje: to je već ista shema koja djeluje na
izdvojeni i umjetno spojeni objektiviziranim sadržajem nazvanim razini znaka u lingvističkoj teoriji. Svaki znak rastavljen u ozna-
poruka. Nema uzajamnog odnosa ni prisustva dvaju termina 28 čitelja i označenog, koji su dodijeljeni jedan drugome ali na "odgo­
jednoga u drugome, budući da se i jedan i drugi određuju izdvo­ varajućim" položajima, a svaki znak iz osnove svoje proizvoljne
jeno u njihovu odnosu prema poruci i kodu, "intermedij" koji izdvojenosti "saobraća" sa svim drugima preko koda nazvanog
održava oba u respektivnoj situaciji (kod ih oboje održava u odno­ jezik. I ovdje znanost zabranjuje pojmu da se koristi svojom mo­
su "respekta" drugoga), na udaljenosti jedan od drugoga, razmak gućnošću simboličke razmjene, preko razlikovanja označitelj/
koji je ispunila puna i osamostaljena "vrijednost" poruke (ustvari: označeno, u pjesničkome jeziku, primjerice. U njemu kao i u sim­
njezina razmjenska vrijednost). Ta "znanstvena" konstrukcija boličkoj razmjeni, pojmovi si odgovaraju preko koda. Upravo
uspostavljena je u modelu simulacije komunikacije iz koje su ot- smo taj odgovor tijekom cijelog teksta označili kao dekonstrukti-
prve isključeni uzajamnost, neprijateljstvo partnera, ili ambivalent­ van za svaki kod, za svaki nadzor, za svaku moć, koja se, obrat­
nost njihove razmjene. Ono što kola ustvari jest informacija, no, uvijek temelji na odvajanju pojmova i njihovoj apstraktnoj
sadržaj značenja za koji se pretpostavlja daje čitljiv i jednoznačan. artikulaciji.
Tu jednoznačnost jamči upravo nadležnost koda, a samim time i Na taj način teorija značenja služi kao nuklearni model teoriji
odgovarajući položaji enkodera i dekodera. Sve se drži na oku­ komunikacije, a proizvoljnost znaka (teorijska shema ukidanja
pu: formula ima formalnu koherentnost koja je osigurava kao značenja) poprima sav politički i ideološki zamah u proizvolj­
jedinu shemu moguće komunikacije. Ali pretpstavimo li posto­ nosti teorijske sheme komunikacije i informacije. To se pak odra­
janje ambivalentnog odnosa, sve se urušava. Jer ne postoji kod žava, kao što smo vidjeli, ne samo u prevladavajućoj društvenoj
28
praksi (kojoj je svojstven virtualni monopol odašiljačkog pola i
Dva su pojma tako malo prisutnajedan u odnosu na drugoga daje valjalo stvoriti
kategoriju "kontakta" kako bi se teorijski iznova uspostavilo jedinstvo! neodgovornost primateljskog pola, diskriminacija pojmova raz-

42 43
Simulacija i zbilja Kritika političke ekonomije znaka

mjene i diktat koda), ali također, a da ona toga nije svjesna, u ne odričući stvarnu "odgovornost" u razmjeni. To je čak i za
svekolikoj hirovitosti revolucionarne prakse medija. Jasno je, pri­ sustav najbolje sredstvo da se time dopuni, budući da na taj
mjerice, da svi prohtjevi koji smjeraju promjeni njihova sadržaja način unaprijed obuhvaća mogućnost takva odgovora.
samo osnažuju u svojoj neovisnosti izdvojeni pojam poruke, a,
prema tome, i apstraktnu bipolarnost pojmova komunikacije. Više se ustvari ne može zamisliti, kao što to pokazuje Enzesber-
ger u svojoj kritici orwelovskog mita, megasustav centraliziranog
nadzora (kontrolni sustav današnjeg telefonskog sustava morao
Kibernetička iluzija bi ga n-puta nadići po složenosti, pa je stoga praktično isključen).
Ali pomalo je naivno misliti da je cenzura ukinuta činjenicom
Enzensberger, osjetljiv na neuzajamnost aktualnog procesa, vje­
širenja medija. Čak i na dugi rok, nemogućnost uspostave poli­
ruje da će ublažiti stanje tražeći da se ista revolucija dogodi na
cijskoga megasustava znači naprosto da sadašnji sustavi sami
razini medija, kao i ona koja je potresla egzaktne znanosti i odnos
obuhvaćaju, preko feed-backa i autoregulacije, te nadalje besko­
subjekt/objekt u spoznavanju, koji nadalje radi na neprestanom
risne nadzorne metasustave. Oni su kadri uvesti ono što ih niječe
"dijalektičkom" međudjelovanju. Mediji bi trebali uzeti u obzir
kao dodatnu varijablu. Oni su cenzura u samom svom djelova­
sve posljedice međudjelovanja, a posljedica bi toga bila rušenje
nju: nema potrebe za metasustavom. Tako oni ne prestaju biti
monopola i omogućavanje povezivanja svih u otvoreni proces.
totalitarni: oni ostvaruju na neki način ideal onoga što bi se mog­
"Programi oblikovanja svijesti trebaju u sebi uključivati vlastite
lo nazvati decentraliziranim totalitarizmom.
rezultate, reakcije i ispravke koje iziskuju... Ne treba ih shvatiti
kao potrošačka sredstva nego kao sredstva vlastite proizvodnje." Na praktičnijoj razini, i mediji dobro znaju uspostaviti formal­
Međutim, ta zavodljiva perspektiva: nu "reverzibilnost" kolanja (pisma čitalaca, telefonske interven­
cije slušatelja, ankete itd.), ne ostavljajući mjesta bilo kakvom
1. Ostavlja nedirnutom odvojenu instancu koda i poruke;
odgovoru, i ništa ne mijenjajući u diskriminaciji uloga29. To je
2. Ona nastoji, naprotiv, ukinuti razlikovanje dvaju polova ko­ društveni i politički oblik feed-backa. Enzensberger je stoga da­
munikacije radi istančanijeg ustroja razmjene uloga i feed- nas, u svojoj "dijalektizaciji" komunikacije, tako začudno blizak
-backa ("reverzibilnost kolanja"). U svome sadašnjem obliku, kibernetičkoj regulaciji, žrtvi, iako na istančaniji način, ideološ­
sredstva poput televizije ili filma ne služe komunikaciji, ona kog modela o kojem je bilo riječi.
joj naprotiv predstavljaju prepreku. Ona ne ostavljaju mjesta U istome smislu, kako bi se ukinula jednostranost komuni­
nikakvu uzajamnom djelovanju između odašiljatelja i primate­ kacije, koja se istodobno prevodi monopolom specijalista i pro­
lja. S tehničkog stanovišta, ona svode feed-back na minimalni fesionalaca i onime klasnog neprijatelja nad medijima, Enzens­
stupanj što ga sustav može prihvatiti. I ovdje ne prelazimo berger nudi revolucionarno rješenje prema kojemu bi svatko
kategorije "odašiljatelja" i "primatelja " unatoč svekolikim postao manipulator om, u smislu aktivnog operatera, montera itd.,
naporima da ih pokrenemo pomoću "obrtanja". Reverzibil­
29
nost nije ni u kakvoj vezi s recipročnošću. Upravo to i jest 1 ovdje Enzensberger, analizirajući i otkrivajući te krugove nadzora, ipak zapada u
idealizam: "Ali to je, prirodno (!), protivno strukturi, a nove proizvodne snage ne
duboki razlog zbog kojega danas svi kibernetički sustavi sil­ samo da omogućuju nego i traže (!) rušenje te tendencije." Feed-back i interakcija
no nastoje uspostaviti tu složenu regulaciju, taj feed-back, ni­ sama su logika kibernetike, a tu je prisutna ista iluzija podcjenjivanja mogućnosti
šta ne mijenjajući u apstraktnosti ukupnog procesa i ničemu sustava da obuhvati te "revolucionarne" inovacije, kao i podcjenjivanje sposobnosti
kapitalizma da razvije proizvodne snage.

44 45
Simulacija i zbilja Kritika političke ekonomije znaka

ukratko prešao bi s položaja primatelja na položaj proizvoditelja/ U tome je ključna razlika: druge pretpostavke dopuštaju dalje
odašiljatelja. U tome se na neki način sastoji kritičko napuštanje postojanje odvojenih kategorija. U prvom slučaju (privatno obuz-
ideološkog koncepta manipulacije. Ali i tada, zbog toga što ta davanje medija), odašiljatelj i primatelj naprosto su spojeni u jed­
"revolucija" u osnovi zadržava kategoriju "odašiljatelja", zado­ noj osobi: manipulacija je na neki način "interiorizirana"31. U dru­
voljavajući se da ju generalizira kao odvojenu i čineći od sva­ gom slučaju, ("dijalektika kolanja"), odašiljatelj i primatelj su
koga svoga vlastitog odašiljatelja, ona ne ruši sustav masovnih naporedno na obje strane: manipulacija je postala uzajamna (her-
medija. Znamo što može proizaći iz činjenice da svatko posje­ mafroditska kombinacija). Sustav može djelovati na te dvije slike
duje svoj talkie-walkie ili svoj kodak i da snima vlastiti film: poo- u isto vrijeme, kao i na klasičnom birokratskom obrascu. On može
sobljeni amaterizam, istoznačnica kućnoj radinosti na rubu sus­ djelovati u svim mogućim kombinacijama dviju kategorija. Bitno
tava 30 . je da te ideološke kategorije budu spašene, a s njima i temeljni
To, pak, očevidno nije ono što je imao na umu Enzensberger. ustroj političke ekonomije komunikacije.
On je imao na umu novinstvo u kojem će pisati, razdavati ga, Još jednom, u simboličkom odnosu razmjene, odgovor je nepo­
obrađivati njegovi čitatelji (kao što je dijelom slučaj s tiskovina­ sredan, nema ni odašiljatelja ni primatelja ni na jednoj ni na dru­
ma undergrounda), mislio je na videomreže kojima će se koristiti goj strani poruke, kao što nema niti "poruke", naime korpusa
političke grupacije itd. informacije koji valja iščitati na istovjetni način pod egidom koda.
Bio bi to jedini način odmrzavanja blokiranog stanja: "U soci­ Simboličko se upravo sastoji u ukidanju te jednostranosti "po­
jalističkim pokretima, dijalektika discipline i spontanosti, centra­ ruke", u uspostavljanju dvosmislenosti značenja, i u istodobnom
lizma i decentralizacije, autoritarnog liedershipa i anti-autoritarne ukidanju instancije koda.
dezintegracije već je dugo dosegnula mrtvu točku. Jedino bi To nam može pomoći da promislimo o pretpostavci Umberta
modeli komunikacijskih mreža, koji bi se temeljili na načelu rever- Eca32. Ukratko, ničemu ne služi promijeniti sadržaje poruke, va­
zibilnosti kolanja, mogli omogućiti da se nadiđe to stanje."Valja, lja izmijeniti kodove čitanja, nametnuti druge kodove. Primatelj
prema tome, iznova uspostaviti dijalektičku praksu. Ali, može li (koji to zapravo više nije) ovdje djeluje na bitnome, on suprot­
se problem i nadalje odrediti dijalektičkim terminima? Nije li i stavlja vlastiti kod onom odašiljatelja, pronalazi vlastiti odgovor
sama dijalektika nadomak mrtve točke? izmičući zamci upravljane komunikacije. Ali što se događa s tim
Primjeri koje on navodi zanimljivi su utoliko što nadilaze "dija­ "subverzivnim" iščitavanjem? Je li i nadalje riječ o čitanju, od­
lektiku" odašiljatelja i primatelja. Na djeluje naime proces neposred­ nosno iščitavanju jednoznačnog smisla? I kakav je kod kojemu
ne komunikacije, koji nisu isfiltrirali birokratski obrasci, originalni se suprotstavlja? Je li riječ o posebnome minikodu (onaj osobni i
oblik razmjene zbog toga što ustvari više nema ni odašiljatelja ni utoliko nezanimljiv), ili je pak ponovno na djelu upravljačka she­
primatelja, nego je riječ o ljudima koji si uzvraćaju. Problem spon­ ma čitanja? U tom bismo slučaju imali posla tek s jednom tekstu­
tanosti i organizacije nije ovdje dijalektički nadiđen, nego je trans- alnom inačicom. Jedan primjer može ilustrirati Ecovo stajalište:
gresiran u svojim pojmovima. publicitarni obrat što su ga izvršili grafiti 1968. Transgresivni obrat,
30
ne stoga što bi podastro novi sadržaj, novi diskurs, nego zato što
Enzensberger to dokazuje činjenicom da Xerox zadržava monopol nad roneo-ispi-
31
som na običnom papiru (mogućnost općeg "freepressa") i pristaje ih iznajmiti jedino Zbog toga.pojedinačni amaterski snimatelj ostaje u apstrakciji, odvojen od masovne
po nevjerojatnoj cijeni. Ali kad bi svatko i imao svoj Xerox ili čak i njegovu valnu komunikacije. Tom unutarnjom odvojenošću između dviju instancija, propada cijeli
dužinu, to ne bi bilo najvažnije. Istinski monopol nikad nije onaj tehničkih sredstava, kod i vladajući modeli te iznova uspostavljaju svoju praksu.
nego onaj govora. 32
U Struttura assente, Bompiani, 1968.
47
46
Simulacija i zbilja

odgovor pruža odmah, na licu mjesta, i ukida temeljno pravilo


ne-odgovara svih medija. Suprotstavlja li on jedan kod drugome? 2.
Ne vjerujem, on naprosto razbija kod. On se ne doimlje kao da
iščitava publicitarni diskurs kao suparnički tekst, nego izgleda kao
transgresija. Tako duhoviti izrijek, transgresivni obrat diskursa
ne djeluje sukladno drugome kodu kao takvome, nego izaziva
trenutnu dekonstrukciju prevladavajućeg diskurzivnog koda. On Simbolička razmjena i smrt
rasplinjuje kategoriju koda i kategorija poruke.
Upravo je tu ključ problema: želi se sačuvati (čak i "dijalekti­
čki ih nadilazeći") bilo koji od činitelja izvan strukturalističke re­
šetke komunikacije, ne želi se ništa temeljno izmijeniti, a na taj
smo način osuđeni na krhke manipulacijske prakse koje bi bilo
opasno shvatiti kao "revolucionarnu strategiju". U tom je smislu
jedino strateško ono što radikalno ruši prevladavajuću formu.

Uvod

Više nema simboličke razmjene na razini modernih društvenih


formacija, kao što nema niti organizacijske forme. Dakako, sim­
bolika ih progoni kao i vlastita smrt. Upravo zato što ona više ne
određuje društvenu formu, društveni oblici poznaju tek proga­
njanje, traženje kojemu neprestance postavlja prepreku zakon
vrijednosti. I ako je stanovita ideja Revolucije nakon Marxa poku­
šala prokrčiti put preko tog zakona vrijednosti, odavno je i ona
iznova postala Revolucija sukladno Zakonu. Psihoanaliza pak
kruži oko te tjeskobe, ali je istodobno i obrće upisujući je u poje­
dinačno nesvjesno, i svodi je, pod vladavinom Zakona Oca, na
strah od kastracije i Označitelja. Uvijek Zakon. Pa ipak, s one
stranu libidinalnih i političkih topika i ekonomija, koje sve kruže
oko neke proizvodnje, materijalne ili željene, na pozornici vri­
jednosti postoji i shema društvenog odnosa koji se temelji na
ukinuću vrijednosti, čiji nas obrazac podsjeća na prvobitne for­
macije, ali čija radikalna utopija počinje polako pucati na svim
razinama našega društva, u vrtoglavici pobune koja nema ničeg
zajedničkog s revolucijom niti sa zakonitošću povijesti, pa čak ni

48 49
Simulacija i zbilja Simbolička razmjena i smrt

- ali da se to iskaže trebalo bi dulje razdoblje, jer je san o tome ranje, reverzibilnost života u smrt, reverzibilnost svakog pojma i
novijeg datuma - s "oslobađanjem" neke "želje". vrijednosti u anagram: jedna jedina velika forma, ista na svim
Pri takvu stanju stvari, drugi teorijski događaji dobivaju pre­ poljima, ona reverzibilnosti, cikličke reverzije, ništenja - ona koja
sudnu važnost: Saussureovi anagrami, Maussov par razmjena/ posvuda dokida linearnost vremena, jezika, ekonomskih razmje­
darivanje - dugoročno radikalnije pretpostavke od onih Freuda i na i akumulacije, moći. Posvuda ona za nas poprima oblik istreb-
Marxa, mogućnosti koje cenzurira upravo imperijalizam i mark­ ljenja i smrti. To je sama forma simboličkoga. Ni mistična, ni struk­
sističkih tumačenja. Anagram ili razmjena/darivanje nisu zanim­ turalna: neminovna.
ljive epizode na rubovima lingvističkih i antropoloških discipli­ Načelo zbiljnosti preklopilo se s određenim stupnjem zakona
na, sporedni modaliteti u odnosu na velike pogone nesvjesnoga i vrijednosti. Danas se cijeli sustav ljulja u neodređenosti, sveko­
revolucije. Svjedoci smo profiliranja jedne iste velike forme iz liku je realnost usisala hiperrealnost koda i simulacije. Nadalje
koje psihoanaliza i marksizam, vjerojatno tek iz neznanja, jedino nama upravlja načelo simulacije umjesto starog načela zbiljnosti.
izvode formu koja stavlja u stranu neriješeno pitanje političke Svrhe su nestale, nas rađaju modeli. Nema više ideologije, pos­
ekonomije i libidinalne ekonomije - zacrtavajući od tog mjesta, toje tek simulakri. Valja dakle iznova uspostaviti cijelu genea­
od tog trenutka, neku onostranost vrijednosti, neku onostranost logiju zakona vrijednosti i simulakra da bi se shvatila prevlast i
zakona, potisnutosti, nesvjesnoga. Te se stvari događaju. čarolija današnjeg sustava - strukturalna revolucija vrijednosti. A
Jedan je jedini teorijski događaj za nas istog reda veličine kao u tu genealogiju valja iznova smjestiti političku ekonomiju: tada
i ovi o kojima je riječ: Freudov iskaz o nagonu prema smrti. Pod se ona nadaje kao simulakr drugoga stupnja, jednako kao i oni
uvjetom da ga, protivno samom Freudu, radikaliziramo. Kako koji zagovaraju jedino stvarno - stvarno proizvodnje, stvarno
god bilo, u sva tri slučaja riječ je o proturječnoj referencijalnosti: značenja, u svijesti i u nesvjesnome.
valja postaviti Maussa nasuprot Maussu, Saussurea protiv Saus­ Kapital više ne pripada redu političke ekonomije: on se koristi
surea, Freuda protiv Freuda. Valja postaviti načelo reverzije (pro- političkom ekonomijom kao obrascem simulacije. Cijeli mehani­
tu-dara) nasuprot svim ekonomističkim, psihološkim i struktura­ zam tržišnog zakona vrijednosti apsorbirao je i reciklirao širi
lističkim interpretacijama kojima Mauss utire put. Valja Saussurea mehanizam strukturalnog zakona vrijednosti, te tako potpada pod
iz Anagrama suprotstaviti Saussureu lingvistike, pa čak i nasu­ treći stupanj simulakra (vidi u nastavku). Na taj je način poli­
prot njegovoj suženoj hipotezi u vezi s Anagramima. Freuda s tičkoj ekonomiji osigurana druga vječnost, u sklopu reda stvari u
njegovim nagonom prema smrti valja suprotstaviti cjelokupnom kojemu je ona izgubila svako navlastito određenje, ali u kojemu
prethodnom zdanju psihoanalize, pa čak i nasuprot freudovsko- zadržava svoju učinkovitost kao referencija simulacije. Upravo
me tumačenju nagona prema smrti. se isto zbilo i s ranijim mehanizmom prirodnog zakona vrijedno­
Po toj paradokslanoj cijeni teorijskog nasilja, te tri pretpostavke, sti, koji je sustav političke ekonomije i tržišnog zakona vrijedno­
svaka na svom polju - iako se upravo to odgovarajuće polje gubi sti protumačio kao imaginarnu referenciju. ("Priroda"): riječ je o
u općenitoj formi simboličkoga - zacrtavaju izvanjsko načelo uporabnoj vrijednosti koja fantomski opstoji unutar razmjenske
funkcioniranja premoćno i oprečno našem ekonomskom "načelu vrijednosti. Ali ona je, pak, na sljedećoj okuci, shvaćena kao alibi
zbiljnosti". u prevladavajućem poretku koda. Svako oblikovanje vrijednosti
obuhvaća sljedeće u poretku višeg simulakra. A svaka faza vri­
Reverzibilnost dara u protu-dar, reverzibilnost razmjene u žrtvu,
jednosti uključuje u svoj mehanizam raniji mehanizam, poput
reverzibilnost vremena u ciklus, reverzibilnost proizvodnje u raza-
51
50
Simulacija i zbilja Simbolička razmjena i smrt

fantomske referencije, marionetske referencije, referencije simu- stupnja, kao i svi određeni procesi. Uspostavljanje privida treće­
lacije. ga stupnja pomelo je sve to, i nasuprot njima ne služi ničemu
Revolucija dijeli svaki red od sljedećega: to su čak i jedine željeti uskrsnuti dijalektiku, objektivne "proturječnosti" itd. - na
istinske revolucije. Treći je red naš, on više ne pripada realnosti, djelu je beznadno političko nazadovanje. Ne možemo se protiv
nego hiperrealnosti i jedino ga se tu, i same plutajuće i neodre­ neizvjesnosti boriti oružjem svrhovitosti, protiv programirane i
đene, teorije i prakse mogu domoći i usmrtiti ga. molekularne disperzije ne možemo se boriti osvještavanjem i di­
Sve se današnje revolucije određuju prema neposredno pret- jalektičkim nadilaženjem, ne možemo se protiv koda boriti oružjem
hodećim fazama sustava. Sve se one naoružavaju nostalgičnim ekonomske politike niti onima "revolucije". Svo to staro oružje
uskrsnućem zbiljskoga u svim njegovim oblicima, naime prividi­ (naime, ono koje bismo tražili među simulakrima prvoga stupnja,
ma drugoga reda: dijalektikom, uporabnom vrijednošću, prozir- u etici i metafizici čovjeka i prirode, u uporabnoj vrijednosti i
nošću i konačnošću proizvodnje, "oslobođenjem" nesvjesnoga, drugim referencijama oslobađanja) postupno neutralizira opće­
potisnutog značenja (označitelja ili označenog nazvanog željom) niti sustav koji je na višem stupnju. Sve što se uvlači u prostor-
itd. Sva se ta oslobođenja podastiru kao idealni sadržaj fantomi­ -vrijeme kojemu je kod oduzeo svrhu ili što pokušava na nj inter­
ma što ih je sustav progutao u svojim slijednim revolucijama i venirati odvojeno je od vlastitih svrha, dezintegrirano i apsorbi­
koja on istančano uskrsava poput fantazama revolucije. Sva su rano - na djelu je dobro znani učinak rekuperacije, manipulacije,
oslobođenja tek prijelazni stupnjevi prema poopćenoj manipu­ cikliranja i recikliranja na svim razinama. "Svaki činitelj ospora­
laciji. I sama revolucija više ništa ne znači na stupnju neizvjesnih vanja i subverzije sustava mora pripadati nekoj višoj logici" (An­
procesa nadzora. thony Wilden, Sustav i struktura). Simulakrima trećega stupnja
Industrijskim strojevima odgovaraju strojevi svijesti, racional­ valja dakle suprotstaviti barem jednaki ulog, ali, je li to moguće?
ni, referencijalni, funkcionalni, povijesni. Proizvoljnim naprava­ Postaje li teorija ili praksa subverzivna zato što je neizvjesnija od
ma koda odgovaraju proizvoljne naprave nesvjesnoga, nereferen- samog sustava? Postaje li subverzija neodređena te je poretku
cijalne, transferencijalne, neodređene, plutajuće. Ali i nesvjesno koda ono što je revolucija bila poretku političke ekonomije? Može
se vratilo u igru: odavno je ono izgubilo vlastito načelo zbiljnosti li se boriti protiv DNA? Zacijelo ne u smislu klasne borbe. Ili pak
da bi postalo operacionalni simulakr. Upravo u točci u kojoj se otkriti simulakre nekog višeg logičnoga reda (ili nelogičnoga) -
njegovo načelo psihičke stvarnosti preklapa s načelom psihoana­ iznad današnjega trećega stupnja, s one strane određenosti ili neo­
litičke stvarnosti, nesvjesno ponovno postaje, poput političke eko­ dređenosti - bi li to i nadalje bili simulakri? Možda je smrt i samo
nomije, obrazac simulacije. ona, reverzibilnost smrti, višega reda od onoga koda. Jedino sim­
Svekolika strategija sustava sastoji se u hiperrealnosti pluta- bolički nered može prodrijeti u kod.
jućih vrijednosti. S nesvjesnime je jednako kao i s novčanicama ili Svaki sustav koji se približava savršenoj operacionalizaciji
teorijama. Vrijednost vlada sukladno neuhvatljivu poretku rađa­ blizu je svog raspada. Kada sustav kaže "A je A" ili "dva i dva su
nja na osnovi modela, preko beskonačnog ulančavanja simulacije. četiri", on se u isti mah približava apsolutnoj moći i posvemaš­
Kibernetička operacionalnost, genetski kod, slučajni slijed njoj slabosti budući da neposrednoj i vjerojatnoj subverziji - dosta­
mutacija, načelo neodređenosti itd., sve je to odmijenilo odre­ je pucnuti prstom da se on uruši. Poznata je snaga tautologije kad
đenu, objektivističku znanost, dijalektičko shvaćanje povijesti i ona podvostruči težnju sustava za savršenom sferičnošću (Ubuov
spoznaje. I sama kritička teorija i revolucija dio su privida drugoga "gidouille").

52 53
Simulacija i zbilja Simbolička razmjena i smrt

Identitet je neodrživ: nastupa smrt, jer on ne uspijeva upisati Podrobna reverzibilnost simbolička je obveza. Svaki termin
vlastitu smrt. To se događa sa zatvorenim ili metastabiliziranim, eks-terminirati, vrijednost poništiti u toj pobuni pojma nad sobom
funkcionalnim ili kibernetičkim sustavima kojima prijeti ništenje, samim - jedino se takva simbolička silovitost može mjeriti i po­
trenutna subverzija, jednim okretom ruke (a ne više dugotrajnim bijediti strukturalnu silovitost koda.
dijalektičkim radom) zbog toga što se svekolika inercija sustava Tržišnom zakonu vrijednosti i ekvivalentnosti odgovarala je
ustremila na nj. Ambivalentnost koja vreba najdovršenije sustave, dijalektika revolucije. Neodređenosti koda i strukturalnom zakonu
one koji su uspjeli obogotvoriti svoje načelo djelovanja, poput vrijednosti nadalje odgovara jedino pomni povrat smrti2.
Leibnizova binarnog Boga. Očaranost koju oni pobuđuju sači­ Istini za volju, ne ostaje ništa na čemu bismo se mogli temelji­
njena je od dubokog opoziva, kao što je slučaj i u fetišizmu, rever­ ti. Preostaje nam tek teorijska silovitost. Spekulacija na smrt čija
zibilna je u hipu. To objašnjava njihovu krhkost, koja se poveća­ je jedina metoda radikalizacija svih pretpostavki. Čak i kod i sim­
va razmjerno njihovoj idealnoj povezanosti. Čak i kad se ti sustavi bolika još su simulacijski pojmovi - valjalo bi ih moći jednog za
temelje na radikalnoj neodređenosti (gubitak smisla), oni iznova drugim povući iz diskursa.
postaju plijenom smisla. Oni padaju pod težinom svoje čudoviš-
nosti, poput paleozojskih čudovišta, i smjesta se raspadaju. To je
kobni ishod svakog sustava koji vlastitom logikom teži posve- Strukturalna revolucija vrijednosti
mašnjem savršenstvu, pa onda i posvemašnjem zatajivanju, apso­
lutnoj nepogrešivosti i, prema tome, neopozivu ništenju: sve po­ Saussure je dao dvije dimenzije razmjeni jezičnih pojmova,
vezane energije smjeraju njegovoj smrti. Upravo zato jedina je prispodobivši ih s novčanicom: jedna se kovanica mora moći raz­
strategija katastrofička, a nipošto dijalektička. Stvari treba tjerati mijeniti za dobro od neke stvarne vrijednosti, s druge, pak, strane,
do granice na kojoj će se prirodno obrnuti i urušiti. Jer, na vrhun­ mora se moći staviti u odnos sa svim drugim pojmovima iz mon­
cu vrijednosti najbliži smo ambivalentnosti, na vrhuncu poveza­ etarnog sustava. Potonji vid Saussure je sve više određivao poj­
nosti najbliži ponoru obrata koji progoni znakove podvostručene mom vrijednosti: relativnost, koja postoji unutar općeg sustava, a
kodom, u simulaciji treba ići dalje od sustava. Sa smrću treba sačinjena je od razlikovnih suprotnosti, od svih pojmova među­
igrati protiv smrti - radikalna tautology a. Učiniti od vlastite logike sobno - u suprotnosti prema drugoj mogućoj definiciji vrijedno-
sustava apsolutno oružje. Jedina strategija protiv hiperrealističkog 2
Smrt nikad ne treba shvaćati kao stvarni događaj subjekta ili tijela, nego kao formu -
sustava jest patafizika, na neki način, "znanost imaginarnih rješe­ možda onu društvenog odnosa - u kojoj se gubi određenje subjekta i vrijednosti.
nja", naime znanstvena fantastika okretanja sustava protiv njega Obvezatna reverzibilnost dovršava u isti mah i određenost i neodređenost. Ona
dokida energije povezane u upravljanim suprotnostima, i utoliko se nadovezuje na
samog, na krajnjoj granici simulacije, reverzibilne simulacije u
teorije plime i intenziteta, libidinalne i shizoidne. Ali, razdvajanje energija sama je
hiperlogici destrukcije i smrti1. forma aktualnog sustava, ona strateškog odstupanja vrijednosti. Sustav se može
uključiti i isključiti -jednog mu se dana vraćaju sve oslobođene energije: on je
1
Smrt je uvijek u isti mah ono što nas čeka na kraju sustava i simboličko istrebljenje proizveo i sam pojam energije i intenziteta. Kapital je energetski i intenzivni sustav.
koje prijeti samom sustavu. Nema dviju riječi kojima bi se mogla označiti svršnost Odatle nemogućnost razlikovanja (Lyotard) libidinalne ekonomije i same ekonomije
smrti unutar sustava, smrti koja se upisuje posvuda u njegovoj operacionalnoj logici, i sustava (one vrijednosti) - nemogućnost razlikovanja (Deleuze) kapitalističke i revo­
radikalne protu-svršnosti, izvanjske sustavu kao takvome, ali koja ga posvuda vreba: lucionarne shizoidnosti. Jer sustav je gospodar: on može, poput Boga, povezati i
isti pojam "smrt", i samo on, nameće se sjedne i s druge strane. Ta se dvosmislenost razdvojiti energije, ali ne može učiniti (a to ne može niti izbjeći) da bude reverzibilan.
već može iščitati u Freudovu nagonu prema smrti. Nije to dvosmislenost. To naprosto Proces vrijednosti jest ireverzibilan. Stoga je za nj smrtna jedino reverzibilnost, a ne
prevodi blizinu ostvarenog savršenstva i neposrednog raspadanja sustava. razdvajanje ili skretanje. A izraz simbolička "razmjena" želi upravo to iskazati.

54 55
Simulacija i zbilja Simbolička razmjena i smrt

sti: odnos između svakog pojma i onoga što on označuje, svakog njuju sa stvarnime (a oni se razmjenjuju dobro, savršeno se me­
označitelja u odnosu na njegovo označeno, kao i svake kovanice đusobno razmjenju jedino pod uvjetom da se više ne razmjenjuju
za koju se može dobiti nešto u zamjenu. Prvi vid odgovara struk­ za stvarno). Emancipacija znaka: oslobođen "arhaične" obveze
turalnoj dimenziji jezika, drugi njegovoj funkcionalnoj dimen­ da nešto označava, on se napokon oslobađa za strukturalnu ili
ziji. Dvije su dimenzije različite, ali su artikulirane, recimo da kombinatoričku igru sukladno posvemašnjoj ravnodušnosti i neo­
djeluju zajedno i da su povezane - prvoj je povezanosti svojstve­ dređenosti, koja je odmijenila ranije pravilo određene ekvivalent­
no "klasično" oblikovanje jezičnog znaka, dok druga potpada nosti. Isti postupak, na razini radne snage i proizvodnog procesa:
pod tržišni zakon vrijednosti, pri kojemu se određenje uvijek po­ ništenje svake svrhovitosti sadržaja proizvodnje omogućuje joj
javljuje kao svršnost strukturalne operacije jezika. Na tom "kla­ da djeluje poput koda, a novčanom znaku, primjerice, da utekne
sičnom" stupnju značenja, s mehanizmom vrijednosti u materi­ u beskonačnu spekulaciju izvan svakog pozivanja na neku stvar­
jalnoj proizvodnji, kako je Marx raščlanjuje, paralela je potpuna: nost proizvodnje ili čak na zlatni parametar. Kliznost novčanica i
uporabna vrijednost predstavlja obzor i svršnost sustava razmjen- znakova, kliznost "potreba" i svrha proizvodnje, kliznost samoga
ske vrijednosti - prva određuje konkretno djelovanje robe u po­ rada - promjenjivost svih tih pojmova koju prate beskonačna
trošnji (naporedni trenutak s onim označavanja za znak), druga spekulacija i inflacija (doista smo u posvemašnjoj slobodi; gubi­
upućuje na međusobnu razmjenjivost svih roba sukladno zakonu tak osjećajnog odnosa, obveznosti, opća razočaranost: još je na
ekvivalentnosti (trenutak naporedan strukturalnoj organizaciji zna­ djelu neka vrsta magije, neka vrsta magične obvezatnosti koja je
ka) - a obje se dijalektički artikuliraju u svim Marxovim analiza­ držala znak ulančan u stvarnost, da bi kapital oslobodio znakove
ma i određuju racionalno uobličavanje proizvodnje, kojom uprav­ te "naivnosti" i prepustio ih čistom kolanju) - sve to ni Saussure
lja politička ekonomija. ni Marx nisu još predosjetili: oni su se još nalazili u zlatnome
Jedna je revolucija okončala tu "klasičnu" ekonomiju vrijed­ dobu dijalektike znaka i stvarnosti, što je u isti mah bilo i "klasično"
nosti, revolucija same vrijednosti koja ju je, s one strane njezina razdoblje kapitala i vrijednosti. Njihova se dijalektika rasturila i
tržišnog oblika, privela njezinu radikalnom obliku. stvarno je umrlo pod udarom tog nevjerojatnog osamostaljenja
Ta se revolucija sastoji u tome da se dva vida vrijednosti, za vrijednosti. Određenost je mrtva, neodređenost vlada. Došlo je
koje smo vjerovali da su jedinstveni i zauvijek povezani nečime do eks-terminacije (u doslovnom značenju riječi) stvarnosti pro­
poput prirodnog zakona, dezartikuliraju, referenci]alna je vrijed­ izvodnje, stvarnosti značenja3.
nost poništena jedino u korist strukturalne igre vrijednosti. Struk­ * * *
turalna se dimenzija osamostaljuje do isključenja referencijalne
dimenzije, ona se uspostavlja na smrti one druge. Gotovo je s
3
referencijalnostima proizvodnje, značenja, afekta, supstancije, Da je jedino bila na djelu premoć razmjenske vrijednosti nad uporabnom (ili ona
strukturalne dimenzije nad funkcionalnom dimenzijom jezika) - Marx i Sausure bi to
povijesti, sa svom tom istovjetnošću s "realnim" sadržajima koji već naznačili. Marx nije daleko od toga da od uporabne vrijednosti napravi medij ili
su još opterećivali znak nekom vrstom korisnog tereta, ozbiljno­ naprosto alibi za razmjensku vrijednost. A cijela se njegova analiza temelji na načelu
sti - s njezinim oblikom reprezentativnog ekvivalenta. Prevlada­ istovjetnosti kojaje u središtu sustava razmjenske vrijednosti. Ali, ako je ekvivalent­
nost u srcu sustava, ne postoji neodređenost globalnog sustava (uvijek postoji odre­
va drugi stupanj vrijednosti, onaj totalne relativnosti, opće promje­
đenje i dijalektička svršnost načina proizvodnje). Današnji se sustav, naprotiv, teme­
ne, kombinatorike i simulacije. Simulacije u smislu da se nadalje lji na neodređenosti, ona ga usmjerava. Drugim riječima, progoni ga smrt svakog
svi znakovi međusobno razmjenjuju, a da se uopće ne razmje- određenja.

56 57
Simulacija i zbilja Simbolička razmjena i smrt

Ta strukturalna revolucija zakona vrijednosti bila je naznačena u polje materijalne proizvodnje i polje znakova razmjenjuju sebi
iskazu "političke ekonomije znaka", ali taj je termin tek izlaz za odgovarajuće sadržaje, još je daleko od onoga što se uistinu zbi­
nuždu, jer: va: oni doslovce nestaju kao takvi i gube svoju svojstvenost isto­
I. Ima li još uopće političke ekonomije? Ima, u smislu da je još dobno kad i svoje određenje, u korist jednog oblika vrijednosti,
riječ o vrijednosti i o zakonu vrijednosti, ali mijena koja na jednog općenitijeg podešavanja, u kojemu se nište i određenje i
nju djeluje toliko je duboka, tako odlučna, svi su sadržaji njome proizvodnja.
toliko promijenjeni, ako ne i poništeni, da je pojam nadalje Politička je ekonomija znaka još bila posljedica širenja tržišnog
samo aluzivan, i, točnije, politički, u mjeri u kojoj vrijednost zakona vrijednosti i njezine provjere na razini znakova. Dok struk­
koja je u igri uvijek uzrokuje razaranje društvenih odnosa. turalno uobličenje vrijednosti naprosto okončava u isti mah i sus­
Ali već je dugo riječ o nečemu veoma različitom od ekono­ tav proizvodnje i političke ekonomije, kao i onaj predstavljanja i
mije. znakova. Sve se to, zajedno s kodom, zaljuljalo prema simulaciji.
II. I sam pojam znaka ima tek aluzivnu vrijednost. Jer strukturalni Ni "klasična" ekonomija znaka, ni politička ekonomija ne presta­
zakon vrijednosti utječe na značenje jednako kao i na ostalo, ju zapravo postojati: one vode neku drugu opstojnost, postaju
njegov oblik nije oblik znaka općenito, nego stanovita orga­ nekom vrstom fantomskog načela obrane.
nizacija koda - kod, međutim, ne upravlja bilo kakvim znako­ Govoto je s radom. Gotovo s proizvodnjom. Gotovo s poli­
vima. Jednako kao što zakon tržišne vrijednosti ne predstav­ tičkom ekonomijom.
lja neku odlučujuću instanciju u danom trenutku materijalne Gotovo je s dijalektikom označitelj/označeno koja je omo­
proizvodnje, tako i, obratno, strukturalni zakon vrijednosti ne gućavala gomilanje znanja i smisla, s linearnom sintagmom ku-
znači bilo kakvu prevlast znaka. Ta iluzija proizlazi iz činje­ mulativnog diskursa. Samim time nastupio je i kraj dijalektike
nice da se jedna razvila s Marxom u sjeni robe, a druga sa razmjenske vrijednosti/uporabne vrijednosti, koja je jedina omo­
Saussureom u sjeni jezičnoga znaka - ali nju valja ukloniti. gućavala akumulaciju i društvenu proizvodnju. Gotovo je s line­
Tržišni zakon vrijednosti zakon je ekvivalentnosti, a taj je za­ arnom dimenzijom diskursa. Gotovo s linearnom dimenzijom robe.
kon na djelu na svim poljima: on jednako dobro označava Gotovo je s klasičnim razdobljem znaka. Gotovo je s razdobljem
konfiguraciju znaka u kojoj isto vrijednost nekog označitelja i proizvodnje.
označenog omogućuje razmjenu kojom rukovode referenci- Ne okončava sve to revolvttija, nego sam kapital. On poništa­
jalni sadržaji (drukčiji od naporedne modalnosti: linearnost va društveno određenje preko načina proizvodnje. On odmjenjuje
označitelja naporedna je linearnom i kumulativnom vremenu tržišni oblik strukturalnim oblikom vrijednosti. A ona upravlja
proizvodnje). cjelokupnom današnjom strategijom sustava.
* * *
Taj klasični zakon vrijednosti djeluje tako istodobno na sve in­
stancije (jezik, proizvodnja itd.), ali one ostaju različite, ovisno o Ta povijesna i društvena mijena može se iščitati na svim razinama.
njihovu referencijalnom polju. Na taj je način posvuda započelo razdoblje simulacije na osnovi
Obratno, strukturalni zakon vrijednosti znači međusobnu neo­ moguće zamjene pojmova nekoć proturječnih ili dijalektički su­
dređenost svih polja, kao i navlastitog sadržaja (dakle, također protnih. Posvuda je na djelu ista "geneza simulakra": komutabil-
prijelaz određene sfere znakova na neodređenost koda). Reći da nost lijepog i ružnog u modi, lijevog i desnog u politici, istinitog

58 59
Simulacija i zbilja Simbolička razmjena i smrt

i lažnog u svim porukama medija, korisnog i nekorisnog na razini Kraj proizvodnje


predmeta, prirode i kulture na svim razinama značenja. Svi veliki
Dospjeli smo do kraja proizvodnje. Taj se oblik na Zapadu pre­
humanistički kriteriji vrijednosti, oni cijele jedne civilizacije mo­
klopio s uvođenjem tržišnog zakona vrijednosti, naime s vladavi­
ralnog prosuđivanja, estetičkoga, praktičnoga nestaju u našem
nom političke ekonomije. Prije toga, ništa se u pravom smislu
sustavu slika i znakova. Sve postaje neodlučljivo, što je svojstve­
nije proizvodilo: sve se izvodilo, posredstvom milosti (Božje) ili
ni učinak vladavine koda koji posvuda djeluje na načelu neutral­
darom (prirode) činitelja koji nam razdaje ili uskraćuje svoja bogat­
izacije i ravnodušnosti4. To je poopćeni bordel kapitala, ne bor­
stva. Vrijednost proizlazi iz vladavine božanskih ili prirodnih os­
del s prostitutkama, nego bordel supstitucije i komutacije.
obina (one se za nas unatražno preklapaju). Na takav način fiz-
Taj proces, koji je već odavno na djelu u kulturi, umjetnosti,
iokrati zamišljaju ciklus zemlje i rada: on ne posjeduje vlastitu
politici ako ne i u seksualnosti (na "superstrukturalnim" poljima),
vrijednost. Možemo se stoga zapitati postoji li uistinu zakon vri­
danas pogađa i samu ekonomiju, cijelo takozvano polje "infra­
jednosti budući da ovaj više nije na snazi a da se njegov izraz nije
strukture". Na njemu vlada jednaka neodređenost. I, dakako, s
mogao racionalizirati. Njegov oblik nije oslobođen, budući da je
nestankom određenosti ekonomije nestaje i svaka mogućnost nje­
povezan s neiscrpnom referencijalnom građom. Ako zakon i po­
zina poimanja kao određujućeg činitelja.
stoji, on postoji jedino u suprotnosti s tržišnim zakonom, prirodni
Budući da se povijesna određenost već dva stoljeća mahom
zakon vrijednosti.
dovodila u vezu s ekonomijom (u svakom slučaju od Marxa nao­
vamo), upravo na tom polju valja najprije propitati prodor koda. Otkad je vrijednost postala proizvedena, njezina referencija
rad, njezin zakon poopćena ekvivalentnost svih radova, mijena
je poljuljala to zdanje raspodjele ili prirodnog razdavanja bogat­
stava. Vrijednost je nadalje dodijeljena odjelitoj i racionalnoj ope­
raciji ljudskoga rada (društvenog rada). Ona je mjerljiva i samim
time - višak vrijednosti.
4
Teorijska proizvodnja, kao i materijalna proizvodnja gubi svoja određenja i počinje Počinje kritika političke ekonomije, kojoj je referencija druš­
se vrtjeti oko sebe, vodeći nas "u bezdan" nenalažljive stvarnosti. Evo gdje smo tvena proizvodnja i način proizvodnje. Jedino pojam proizvod­
danas: u neodlučivosti, razdoblju kliznih teorija poput kliznog novca. Sve današnje nje omogućuje ostvarenje, preko analize posebne robe kakva je
teorije, s kojeg god obzora dolazile (jednako tako i one psihoanalitičke), kakvom se
radna snaga, neki višak (višak vrijednosti) koji određuje racionalna
god silovitošću oboružale i pokušavale pronaći nekanvu imanentnost ili pokretljivost
bez referencijalnosti (Deleuze, Lyotard itd.), sve teorije klize i jedini im je smisao u dinamika kapitala i, povrh toga, jednako racionalna dinamika
tome da jedne drigima postanu znakom. Uzaludno ih je pokušavati otkupiti u nekakvoj revolucije.
povezanosti s bilo kakvom "stvarnošću". Sustav je oduzeo svako referencijalno Za nas se danas sve iznova izmijenilo. Proizvodnja, oblik tr­
jamstvo teorijskoj radnoj snazi, kao i onoj drugoj. Također, nema više uporabne
vrijednosti teorije, jerje zrcalo teorijske proizvodnje također napuknulo. A to je dio govine, radne snage, ekvivalentnost i višak vrijednosti označavali
poretka. Želim, naime, reći da je sama ta neodlučnost teorije jedna od posljedica koda. su kvantitavni, materijalni i mjerljivi lik, koji se za nas ukinuo.
Ustvari, ne treba gajiti iluzije: to klizanje teorija nema ničeg zajedničkog sa shizo- Proizvodne su snage još posjedovale neku referenciju - protu­
freničkim "zastranjejnem" u kojemu bi naplavine slobodno zapljuskivale tijelo bez
organa (čime? kapitalom?). Ono naprosto znači da se nadalje sve teorije mogu među­
rječnu proizvodnim odnosima - ali ipak referenciju društvenog
sobno razmjenjivati sukladno stupnju varijabilnoh promjena, ali ne ulažući se nigdje, bogatstva. Sadržaj proizvodnje još je podrazumijevao neki druš­
izuzev u zrcalu svog ispisa. tveni oblik nazvan kapital i svoju unutarnju kritiku nazvanu mark-

60 61
Simulacija i zbilja Simbolička razmjena i smrt

sizam. A revolucionarni se zahtjev temelji na ukidanju tržišnog posebne društvene odnose. Poput većine praksi, on je tek ukup­
zakona vrijednosti. nost identifikacijskih operacija. On ulazi u opći nacrt života, to
Međutim, s tržišne smo zakonitosti prešli na strukturalnu za­ jest u okvir koji čine znakovi. On čak više nije niti ta patnja, po­
konitost vrijednosti, a to se preklapa s rasplinjavanjem društve­ vijesna prostitucija koja je djelovala kao obratno obećanje nekog
nog oblika nazvanog proizvodnja. Jesmo li još, nakon toga, u konačnog osamostaljenja (ili, kao u Lyotarda, kao prostor rad­
kapitalističkom načinu proizvodnje? Možda smo u hiperkapita- ničkog užitka, ispunjenje želje koja se žarko obrušila na vrijed­
lističkome ili u nekom veoma različitom poretku. Je li kapitalistički nost i vladavinu kapitala). Više ništa od toga nije istinito. Oblik
oblik povezan sa zakonom vrijednosti općenito, ili s određenim znak ovladao je radom da bi ga ispraznio od svakog povijesnog i
oblikom vrijednosti? (Možda smo čak doista već u socijalističkom libidinalnog značenja i upio ga u proces vlastite reprodukcije:
načinu proizvodnje? Moža je ta preobrazba kapitala pod znakom zahvat je znaka da se podvostruči u sebi samom, iza ispražnjene
strukturalne zakonitosti vrijednosti upravo njezin socijalistički naznake onoga što označuje. Rad je mogao nekoć označavati
doseg? Avaj!) Ako se život i smrt kapitala odvijaju prema tržišnom stvarnost društvene proizvodnje, društveni cilj gomilanja bogat­
zakonu vrijednosti - ako se revolucija odigrava ovisno o načinu stva. Čak ako je eksploatiran kapitalom i viškom vrijednosti -
proizvodnje, tada mi više nismo ni u kapitalu ni u revoluciji. Ako upravo je utoliko zadržavao neku uporabnu vrijednost za proši­
se ona sastoji u oslobođenju društvene i generičke proizvodnje renu reprodukciju kapitala i za njegovo konačno uništenje. Neka
čovjeka, tada više nema revolucije u perspektivi - jer više nema ga je svršnost prožimala na svaki način - ako je radnik i sveden
proizvodnje. Ako je, naprotiv, kapital modus dominacije, tada je na puku i jednostavnu reprodukciju svoje radne snage, nije istina
još dobro, jer je taj strukturalni zakon vrijednosti najčišći oblik da se proizvodni proces doživljava kao sumanuto ponavljanje.
društvene dominacije, nečitak, poput viška vrijednosti, nadalje Rad unapređuje društvo, samim svojim podređivanjem, poput robe
bez referencije u nekoj vladajućoj klasi ili odnosu snaga, bez nasi­ čiji potencijal uvijek nadilazi puku i jednostavnu reprodukciju
lja, bez traga krvi cijeli resorbiran u znakovima koji nas okru­ vrijednosti.
žuju, posvuda operacionaliziran u kodu u kojemu kapital napo­ Danas tome nije tako: rad više nije produkcija nego reproduk­
kon posjeduje svoj najčišći diskurs, s one strane industrijskih, cija posvećenosti radu, poput općeg habitusa društva koje više
robnih, novčarskih dijalekata, s one strane dijalekata klase kojim čak i ne zna želi li proizvoditi ili ne. Više nema mita o proizvod­
se služio u svojoj "proizvodnoj" fazi. Simboličko nasilje posvu­ nji, više nema sadržaja proizvodnje: državni proračuni nadalje
da upisano u znakovima, pa i u znakovima revolucije. bilježe jedino brojčani, statistički rad lišen značenja - inflaciju
Strukturalna revolucija vrijednosti ruši temelje "Revolucije". izbrojivih znakova nad kojim zajednička volja čak ne uspijeva
Gubitak referenata najprije smrtno pogađa revolucionarne refe­ više niti sanjariti. Sam patos rasta je mrtav, kao i patos proizvod­
rente, koji više ne nalaze izvjesnost obrata ni u kojoj društvenoj nje čiji je on bio posljednji sumanuti, paranoični uspon - koji se
građi proizvodnje, ni u kojoj istini radne snage. Jer rad više nije danas sveo na brojke - u nj nitko više ne vjeruje. Ali zato je to
snaga, on je postao znak među znakovima. On se proizvodi i nužnije reproducirati rad kao društveno očitovanje, kao refleks,
troši kao i sve ostalo. On se razmjenjuje s ne-radom, razonodom, kao moral, kao konsenzus, kao propis, kao načelo zbiljnosti. Ali
sukladno posvemašnjoj istovjetnosti, zamjenjiv je sa svim dru­ načelo zbiljnosti koda divovski je obred znakova rada koji se
gim odjeljcima svakodnevnog života. Ni više ni manje "otuđen", nadvio nad cijelo društvo - pri čemu je malo važno je li na djelu
on nije mjesto nekog posebnog povijesnog "praksisa" koji stvara još produkcija ili reprodukcija. Socijalizacija preko obreda, pre-

62 63
Simulacija i zbilja Simbolička razmjena i smrt

ko znakova, mnogo učinkovitija od one udruženih snaga proiz­ Kraj tog religioznog osamostavljivanja proizvodnje dopušta
vodnje. Od vas se ne traži da proizvodite, da nadiđete sami sebe pretpostavku da se sve to jednako tako moglo i proizvesti (ovaj
u naporu (takva bi klasična etika prije bila sumnjiva), nego jedi­ put u značenju uprizorenja i scenarija) ne tako davno, i s ciljevi­
no da se socijalizirate. Znači to da vrijednostima isključivo prilazite, ma posve različitim od unutarnjih svrha (među ostalim i revolu­
sukladno strukturalnu određenju koje ovdje dobiva sav svoj so­ cije) koje luči proizvodnja.
cijalni zamah, kao uzajamno određujućim pojmovima. Znači to Raščlaniti proizvodnju kao kod znači prijeći materijalnu očevid-
djelovati kao znak u općem scenariju proizvodnje, jednako kao nost strojeva, tvornica, radnog vremena, proizvoda, plaće, novca i
što rad i proizvodnja nadalje djeluju jedino kao znakovi, kao onu, formalniju ali jednako "objektivnu", viška vrijednosti, tržišta,
zamjenski pojmovi za ne-rad, potrošnju, komunikaciju itd. Više­ kapitala, kako bi se utvrdilo pravilo igre - uništiti logičku povezanost
struki odnos, neprestan, krivudav, na cijeloj mreži drugih znako­ činitelja kapitala i čak kritičku povezanost marksističkih katego­
va. Rad, na taj način lišen svoje snage i građe (i sasvim općenito rija koje ga analiziraju i koje još nisu drugo doli prividnosti kapi­
poharan) uskrsava kao model društvene simulacije, koja za sobom tala na drugom stupnju, one njegove kritičke pojavnosti, kako bi
povlači sve druge kategorije političke ekonomije na neizvjesno se utvrdilo osnovne označitelje proizvodnje, društveni odnos koji
polje koda. ona uspostavlja, zauvijek zakriven povijesnom iluzijom proizvo­
Uznemirujuća je neobičnost to iznenadno uranjanje u neku đača (i teoretičara).
vrstu drugorazredne opstojnosti, od vas odvojene cijelom ma­
som nekog ranijeg života, jer prije je bilo bliskosti, neke intim­
nosti u tradicionalnom procesu rada. Čak i konkretnost eksploa­ Rad
tacije, silovita socijalnost rada budi neki osjećaj bliskosti. Danas Radna snaga nije snaga, ona je definicija, aksiom, a njezina "stvar­
ne postoji ništa takvoga, i tome nije jedini razlog tako često spo­ na" djelatnost u radnom procesu, njezina "uporabna vrijednost"
minjana operativna apstrakcija radnog procesa - koliko prijelaz samo je podvosručenje te definicije u operaciji koda. Nasilje je
svekolikog značenja rada na neko operacionalno polje na koje­ uvijek fundamentalno na razini znaka, a nikad na razini energije.
mu ono postaje kliznom varijablom koja povlači za sobom sveko­ Mehanizam kapitala (a ne njezin zakon) na djelu je nad viškom
liku uobrazilju ranijeg života. vrijednosti - neistovjetnost plaće i radne snage. Ali čak kad bi i
* * * postojala istoznačnost između toga dvoga, dakle više ne bi bilo
viška vrijednosti, došlo bi do istog urušavanja plaća (prodaje radne
S onu stranu osamostaljivanja proizvodnje kao modusa (ponad snage), a čovjek bi ostao obilježen tim aksiomom, tom sudbinom
grčeva, proturječja i unutarnjih pobuna modusa), valja istaknuti proizvođenja, tim radnim sakramentom koji ga prožima poput
kod proizvodnje. Takve razmjere ona poprima danas, na kraju spola. Ne, radnik više nije čovjek, nije čak ni muškarac ili žena:
"materijalističke" povijesti koja ju je uspjela ozakoniti kao način posjeduje on vlastiti spol, radnu snagu koja ga vodi nekoj svrsi -
stvarnog pokreta društava (prema Marxu, umjetnost, religija, pravo on je njome obilježen kao što je žena obilježena spolom (svojim
itd. nemaju vlastite povijesti - jedino proizvodnja ima povijest, spolnim određenjem), kao što je slučaj s crncem i njegovom bo­
točnije, om. jest povijest, ona utemeljuje povijest. Nevjerojatno jom kože - a sve su to sami znakovi, i ništa doli znakovi.
veličanje rada i proizvodnje kao povijesnih razloga i generičkih Valja razlikovati što je pripadno načinu, a što kodu proizvod­
obrazaca ispunjenja). nje. Prije nego što postane činiteljem tržišnog zakona vrijednosti,

64 65
Simulacija i zbilja Simbolička razmjena i smrt

radna je snaga ponajprije određeni status, struktura podređenosti Reći da je rad znak ne uklapa se u smisao konotacija prestiža koji
nekom kodu. Prije nego postane razmjenskom ili uporabnom vri­ se mogu pripisati takvoj vrsti rada, niti čak u značenje promaknuća
jednošću, znak preobražaja prirode u vrijednost, ono čime se odre­ koje predstavlja plaćeni rad za alžirskog imigranta u odnosu na
đuje proizvodnja i ono što je temeljni aksiom naše kulture i nijedne njegovu plemensku zajednicu, za marokanskog mladca s Gor­
druge. Mnogo dublje nego kvantitativne istoznačnosti, roba na­ njeg Atlasa čiji je jedini san uposliti se kod Simce, a tako je i
jprije ispotiha razdaje sljedeću poruku: otrgnutost prirode (i čovje­ danas sa ženama kod nas. U tom slučaju, rad upućuje na vlastitu
ka) od neodređenosti da bi se podredila određenosti vrijednosti. vrijednost - poboljšanje ili razlika u položaju. Prema današnjem
To se može razabrati u konstruktivnom žaru buldožera, autoces­ scenariju, rad nije u vezi s tim referencijalnim određenjem znaka.
ta, "infrastruktura", u civilizacijskoj raspomamljenosti proizvo­ Nema više vlastitog značenja za tu vrstu posla, ili za rad općeni­
đačkoga doba, taj žar da se nijednu parcelu ne ostavi neproizvod­ to, nego je na djelu sustav rada u kojemu se mjesta razmjenjuju.
nom, da se sve namijeni proizvodnji, čak i bez nade u neko Više nema onoga right man in the right place, starog adaggia
povećanje bogatstva - proizvoditi da bi se obilježilo, proizvoditi znanstvenog idealizma proizvodnje. Ali nema više niti međusob­
da bi se reproduciralo obilježenog čovjeka. Što je drugo danas no zamjenjivih a ipak prijeko potrebnih pojedinaca u određenom
proizvodnja doli terorizam koda? To ponovno postaje jednako radnom procesu. I sam je radni proces postao zamjenjiv: struk­
razvidno kao i prvim industrijskim naraštajima koji su se odnosili ture upošljavanja pokretne, polivalentne, privremene, ravnodušne
spram stroja kao prema apsolutnom neprijatelju, nositelju posve­ spram bilo kojeg cilja, ravnodušne čak i spram rada, pa i onog
mašnje destrukcije, prije nego se rodio slatki san o povijesnoj shvaćenog u svome klasičnom odvijanju, nastojeći jedino loka­
dijalektici proizvodnje. Ludičke prakse koje iskrsavaju pomalo lizirati svakoga u njegovoj društvenoj jezgri iz koje ništa ničemu
posvuda, divljaštvo koje se obrušava na sredstvo proizvodnje (i ne smjera izuzev prevlasti operacionalne mreže, bez obzira bila
ponajprije na sebe samo kao proizvodnu snagu), endemska sa­ riječ o paradigmi koja savija sve pojedince prema istoj osnovi ili
botaža i odbijanje, mnogo govore o krhkosti proizvodnog poret­ o sintagmi koja ih povezuje na način beskonačne kombinatorike.
ka. Uništavanje strojeva neobični je čin s obzirom da je riječ o Rad (a jednako i oblik razonode) preplavljuje cijeli život kao
sredstvima za proizvodnju, ako ostaje upitnom vrijednost njihove temeljna represija, kao nadzor, kao trajno bavljenje na određe­
buduće uporabe. Ali ako se uruše svrhe te proizvodnje, tada nestaje nim mjestima i u propisom utvrđenom vremenu, sukladno samo
i dužnog poštovanja prema sredstvima, a strojevi se očituju suklad­ jednom sveprisutnom kodu. Posvuda ljude treba fiksirati, u školi,
no vlastitoj svrsi kao direktni, operativni znakovi smrti društvenog u tvornici, na plaži ili ispred TV-a, ili pak u reciklaži - trajna opća
odnosa od kojeg živi kapital. Tada se više ništa ne suprotstavlja mobilizacija. Ali taj rad više nije produktivan u izvornom smislu:
njihovu neposrednom uništenju. U tom smislu, ludisti su bili on je tek zrcalo društva, njegov imaginarni dio, njegovo fan­
mnogo lucidniji od Marxa u prosudbi dometa prodora industrij­ tastično načelo zbiljnosti. Možda i nagon prema smrti.
skog poretka, i oni su na neki način danas dobili svoje zadovolj­ Tome teži svekolika današnja strategija koja se vrti oko rada:
enje, na katastrofalnome kraju tog procesa, u koji nas je pogreš­ posao koji obogaćuje, promjenjive satnice, pokretnost, perma­
no naputio sam Marx, u dijalektičkom zanosu proizvodnih snaga. nentno obrazovanje, neovisnost, samouprava, decentralizacija
radnog procesa, sve do kalifornijske utopije kibernetiziranog rada
* * *
koji se obavlja kod kuće. Više vas ne udaljuju divljački iz vašeg
života da bi vas predali stroju - sada vas u nj uključuju zajedno s

66 67
Simulacija i zbilja Simbolička razmjena i smrt

vašim djetinjstvom, vašim tikovima, vašim ljudskim odnosima, lancama snaga. Drugi vodi pokretnim i proizvoljnim cjelinama
vašim nesvjesnim nagonima i samim vašim odbijanjem rada - sa koje neutraliziraju to što im odolijeva ili im izmiče koneksijom, a
svim time za vas će se sigurno pronaći neko mjesto, neki perso- ne aneksijom.
nalizirani posao ili, u njegovu nedostatku, dodijelit će vam se
novčana pomoć za nezaposlenost sukladno vašoj osobno jed­
nadžbi - u svakom slučaju, više vas nikad neće napustiti, os­ Tri vrste simulakra
novno je da svatko bude terminal cijele mreže, sićušni terminal,
ali ipak kraj - a nadasve ne neki neartikulirani krik, nego neki Naporedno s promjenama zakona vrijednosti, od renesanse nao­
termin u jeziku i terminal svekolike strukturalne mreže jezika. I vamo, izmijenila su se tri poretka simulakra:
sam izbor posla, utopija o radu po mjeri svakoga znači da su - Krivotvorina je prevladavajući obrazac u "klasičnom" razdob­
karte podijeljene, da je struktura prihvaćanja potpuna. Radna se lju, od renesanse do industrijske revolucije.
snaga ne prodaje niti ne kupuje okrutno, ona se dizajnira, marke- - Proizvodnja je obrazac koji prevladava u industrijskoj revolu­
tira, ona se utrgovljuje - proizvodnja se povezuje sa sustavom ciji.
znakova potrošnje. - Simulacija je obrazac današnjeg stupnja kojim upravlja kod.
Prvi stupanj analize bio je shvaćanje polja potrošnje kao šire­
nje polja proizvodnih snaga. Ali, valja učiniti obratno. Cjelokup­ Simulakr prvog reda odvija se prema prirodnom zakonu vrijed­
no polje proizvodnje, rada, proizvodnih snaga valja shvatiti kao nosti, onaj drugoga reda, sukladno tržišnom zakonu vrijednosti,
njihanje na polju "konzumacije" razumljene kao polje poopćene a onaj trećega, prema strukturalnom zakonu vrijednosti.
aksiomatike, kodirane razmjene znakova u sklopu općeg dizajna
života. Tako je sa znanjem, spoznajom, ponašanjem (Verres:
Anđeo od gipsa
"Kako se ne bi ponašanje osoblja shvatilo kao jedno od sredstava
kojima raspolaže vlasnik čija je uloga upravljanje?"), ali također Krivotvorina (i njezina moda) rodila se s renesansom, s rušenjem
i sa seksualnošću tijela, imaginacijom (Verres: "Imaginacija može feudalnog poretka od strane građanskoga i s pojavom otvorenog
jedina ostati povezana s načelom užitka, dok je tjelesni ustroj nadmetanja na razini različitih znakova. Nema načina proizvod­
podređen načelu zbiljnosti /Freud/. Valja okončati tu zbrku. Neka nje u društvu kasti i klasa, budući da je raspodređenost posve­
se i imaginacija aktualizira kao proizvodna snaga, neka se in­ mašnja i gibanje klasa zanemarivo. Jedan zabran štiti znakove i
vestira. Imaginacija na vlasti: geslo tehnokracije.") A tako je i s osigurava im posvemašnju razvidnost: svakome je bespogovor-
nesvjesnim, s Revolucijom itd. Da, sve je to na putu k "investi­ no dodijeljen neki položaj. U ceremonijalu nema mogućih krivo­
ranju" i upisavanja na polju vrijednosti, ali ne toliko trgovačke tvorenja - izuzev pomoću crne magije i krivokletstva, a to je i
vrijednosti koliko brojevne - to jest, nije mobilizirano za proiz­ način na koji se kažnjava miješanje znakova, tj. kao teška povre­
vodnju, nego označeno, obilježeno, zbrojeno za djelovanje po­ da samog poretka stvari. Ako nam se još dogodi da sanjamo -
put operativne varijable, ne postavši u tolikoj mjeri proizvodna nadasve danas - o nekom svijetu izvjesnih znakova, o snažnom
snaga koliko šahovske figure koda, podređene istom pravilu igre. "simboličkom poretku", budimo bez iluzija: takav je poredak
Aksiom proizvodnje tek teži tome da sve svede na faktore, dok postojao, i bio je to poredak okrutne hijerarhije, jer prozirnost i
aksiom koda sve svodi na varijable. Prvi vodi jednadžbama i bi- okrutnost znakova idu zajedno. U društvima kasti, feudalnim ili

68 69
Simulacija i zbilja Simbolička razmjena i smrt

arhajskima, okrutnim društvima, znakovi su ograničenog broja, šanse naovamo, zrcalo građanskoga znaka, zrcalo klasičnoga
svedene raspršenosti, svakome su jasno razgraničene zabrane, znaka. Danas je još živa nostalgija za prirodnom referencijom
svatko je uzajamno obvezan između kasti, klanova ili osoba: zna­ znaka, usprkos nekolikim revolucijama koje su rušile takav pore­
kovi dakle nisu proizvoljni. Proizvoljnost znaka počinje kada, dak stvari, među ostalima i ona proizvodnje, u kojoj su se zna­
umjesto da poveže dvije osobe nekom nepremostivom uzajam- kovi prestali odnositi na prirodu, nego samo na zakon razmjene,
nošću, on počinje, kao označitelj, upućivati na neki raščarani svi­ te potpadaju pod tržišni zakon vrijednosti. To su simulakri drugo­
jet označenog, zajednički nazivnik stvarnoga svijeta prema koje­ ga reda o kojima će još biti riječi.
mu nitko nema obveza. Tako je u renesansi s prirodnim rođeno i lažno. Ono se pros­
Gotovo je s obveznim znakom, slijedi vladavina oslobođenog tire u rasponu od lažnog prsluka samo sprijeda, do uvođenja vilice
znaka kojim će se moći neovisno koristiti sve klase. Natjecatelj­ koja je umjetna proteza, do unutarnjih prostora ukrašenih štukatu-
ska demokracija odmijenila je endogamiju vlastitih znakova u rom i velikih teatralnih mašinerija baroka. Jer cijelo je to klasično
statusnim poretcima. Istodobno, s prijelazom vrijednost/znak pre­ razdoblje teatralno par excellence. Kazalište je forma koja ovla­
stiža iz jedne klase u drugu, nužno dospijevamo na polje kri­ dava cijelim društvenim životom i svekolikom arhitekturom od
votvorenja. Jer, iz ograničenog poretka znakova, u kojemu je renesanse naovamo. Upravo tu, u smionosti štukature i barokne
zabrana onemogućavala "slobodnu" proizvodnju, dolazi do bu­ umjetnosti, iščitava se metafizika patvorine i nove ambicije izno­
janja znakova po narudžbi. Ali umnoženi znak više nema ničeg va rođenog čovjeka - a to su ambicije mondenog demiurga, trans-
zajedničkog s obvezatnim znakom ograničenog širenja: on je nje­ supstancijacija svekolike prirode u jednu jedinstvenu građu, tea­
gova krivotvorina, ne po određenosti od nekog "izvornika", nego tralnu poput društvovnosti ujednačene pod znakom građanskih
po raširenosti građe čiji je svekoliki sjaj proizlazio iz ograničenosti vrijednosti, s one strane razlika krvi, položaja ili klase. Stukatura
koja mu je bila nametnuta. Ne diskriminirajući (nadalje je samo predstavlja pobjedu demokracije nad svim umjetnim znakovima,
natjecateljski), oslobođen svake prisile, univerzalno raspoloživ, apoteozu teatra i mode koja prevodi mogućnost nove klase da
moderni znak, unatoč svemu, još simulira potrebu prikazujući se sve učini, jednom kad je uspjela slomiti isključivost znaka. Na­
povezanim sa svijetom. Moderni znak sanja o prijašnjemu znaku kon što se prometejski cilj građanstva najprije urušio u imitaciji
i rado bi se, sa svim pozivanjem na stvarno, iznova domogao prirode , a potom se uputio u proizvodnju, sva su vrata otvorena
obvezatnosti; pronalazi, međutim, samo razlog, tu referencijalnu neviđenim kombinacijama, svim igrama, svim krivotvorinama.
razložnost, to stvarno, to "prirodno" od čega će živjeti. Ali ta je U crkvama i palačama, stukatura poprima sve oblike, oponaša
odrediteljska veza samo smulakr simboličke obveze: ona nadalje sve materijale, baršunaste zavjese, drvene korniše, tjelesne obline.
proizvodi tek neutralne vrijednosti, one koje se razmjenjuju u Gips istjeruje nevjerojatnu pometnju među materijalima odmje­
objektivnom svijetu. Znak ovdje doživljava istu sudbinu kao i njujući ih jednom jedinom novom građom, nekom vrstom opće­
rad. "Slobodni" radnik slobodan je jedino proizvoditi istovrsnost nitog ekvivalenta svima drugima, podatnom za sve teatralne do­
- "slobodni i emancipirani" znak slobodan je jedino proizvoditi mete budući da je i sama predstavljačka supstancija, zrcalo svih
istovrsne označene. ostalih.
Tako moderni znak nalazi svoju vrijednost jedino u simulakru Postoji uska veza između mentalne poslušnosti jezuita (per-
"prirode". Problematika "prirodnoga", metafizika stvarnosti i iz- inde ac cadaver) i demiurške ambicije da se prirodna tvar istjera
vanjskosti postat će vlasništvo svekolikog građanstva od rene- iz stvari kako bi je odmijenio sintetički materijal. Poput čovjeka

70 71
Simulacija i zbilja Simbolička razmjena i smrt

podređena organizaciji, stvari tada poprimaju idealnu funkcional­ lje svome djelu. Nije mu bila namjera nadmetati se s božanskim
nost lesa. Svekolika tehnologija, sva tehnokracija već su prisut­ djelom, naprosto ga je ponovio kako bi ga učinio shvatljivim. U
ne: pretpostavljeno postojanje idealne krivotvorine svijeta koja tome nije bilo nikakve đavolske pobune, parodijskoga htijenja ili
se izražava u otkriću univerzalne supstancije i univerzalne kom­ naknadnog retroopredjeljenja za "naivnu" umjetnost. Kuhar iz
binacije supstancija. Iznova objediniti razjedinjeni svijet (nakon Ardennesa naprosto je vladao jedinstvenom mentalnom supstan­
Reformacije) u jednu cjelovitu doktrinu, podvesti svijet pod jed­ cijom (jer beton je mentalna supstancija koja poput koncepta
nu riječ (od Nove Španjolske do Japana: misije), ustanoviti poli­ omogućuje zapovijedanje pojavama i njihovo krojenje po volji).
tičku elitu Države, s istom centraliziranom strategijom - to su bili Njegov projekt nije bio daleko od onog graditelja u štuku iz ba­
ciljevi jezuita. Da bi se to ostvarilo, valjalo je stvoriti djelotvorne rokne umjetnosti, niti veoma različit od projekcije na terenu ur­
simulakre: organizacijski ustroj bio je jedan, a to je bio i simulakr bane zajednice u velikim današnjim gradskim središtima. Krivo­
velebnosti i kazališta (na djelu je veliko kazališno uprizorenje tvorina još djeluje samo u odnosu na supstanciju i na formu, a još
kardinala i sivih eminencija), a također i simulakr odgoja i obra­ ne utječe na odnose i strukture, ali već na toj razini smjera nadzo­
zovanja koji želi, prvi put sustavno, iznova stvoriti idealnu pri­ ru nad pacificiranim društvom, oblikovanim u kalupu sintetičke
rodu djeteta. Arhitekturalno ruho od gipsa i barokni stil velika su supstancije koja izmiče smrti: neuništivi artefakt koji jamči vječ­
aparatura iste vrste. Sve to prethodi produktivističkoj racionaliza­ nost vlasti. Nije li čudo čovjeka upravo u tome da je, stvorivši
ciji kapitala, ali sve to već svjedoči - ne o proizvodnji, nego o plastiku, izumio nerazgradivi materijal i na taj način prekinuo ciklus
krivotvorini, o istom projektu univerzalnog nadzora i hegemonije, koji je, gnjiljenjem i smrću, preobražavao iz jedne u druge sve
o društvenom obrascu u kojem je u osnovi već na djelu unutarnja supstancije svijeta? Supstancija izvan ciklusa, od koje čak i na­
povezanost sustava. kon vatre preostaje tek neuništivi ostatak - ima u tome nečeg
Nekad je u Ardennesima živio stari kuhar kojega je vrhunsko neviđenog, simulakr u kome se sažima ambicija univerzalne semi-
umijeće u izradi oblika od dizana tijesta i ovladanost slastičaskom otike. To više nije ni u kakvoj vezi s "napretkom" tehnologije ili
plastikom nadahnulo uznositim naumom da se lati daljeg mode­ s racionalnim ciljem znanosti. Na djelu je projekt političke i du­
liranja svijeta na mjestu gdje ga je Bog ostavio... na njegovu pri­ hovne prevlasti, fantazam zatvorene duhovne građe - poput ba­
rodnom stupnju - u želji da iz njega ukloni organsku spontanost roknih anđela od gipsa čiji se udovi spajaju u iskrivljenu zrcalu.
i odmijeni je jednom jedinstvenom i polimorfnom građom, armi­
ranim betonom: namještaj od betona, stolice, ladice, šivaći stroj
od betona, a vani u vrtu cijeli orkestar, uključujući i violine, be­ Automat i robot
ton, stabla od betona ukrašena stvarnim listovima, divlja svinja
od armiranog betona, s pravom lubanjom divlje svinje iznutra, Cijeli jedan svijet razdvaja ta dva umjetna bića. Jedan je teatralna
ovce od betona prekrivene pravom vunom. Konačno je Camille krivotvorina, mehanika i satni mehanizam čovjeka, tehnika je u
Renault pronašao izvornu supstanciju, smjesu od koje se mogu njemu u cijelosti podređena analogiji i učinku simulakra. Dru-
izraditi različite stvari - od onih svarnih razlikuju se jedino u "re­ gime pak vlada načelo tehnike, stroj je prevagnuo, a sa strojem se
alističkim" nijansama: lubanja divlje svinje, lišće na stablu - ali uvodi jednadžba. Automat se čovjeku udvara i dobro mu je druš­
to je zacijelo bio tek ustupak demiurga posjetiocima... jer, taj je tvo, on sudjeluje u kazališnoj i društvenoj igri prije Revolucije.
dobri 80-godišnji bog s čarobnim smiješkom pripuštao posjetite- Robot, pak, kao što mu ime kazuje, radi: gotovo je s kazalištem,

72 73
Simulacija i zbilja Simbolička razmjena i smrt

počinje doba ljudske mehanike. Automat je analogon čovjeku i Posve je drukčiji slučaj s robotom. Robot više ne postavlja
ostaje mu sugovornikom (igra s njime šah!). Stroj je ekvivalent pitanja prividima, njegova je jedina istina mehanička djelotvor­
čovjeka i prisvaja si ga kao istoznačnika u jedinstvu radnog pro­ nost. Njega više ne zanima sličnosti s čovjekom, s kojim se, uosta­
cesa. U tome je svekolika razlika između simulakra prvoga i dru­ lom, više ne uspoređuje. Sićušna metafizička razlika koja je pred­
goga stupnja. stavljala tajnu i draž automata više ne postoji: robot ju je upio u
Stoga se ne treba zavaravati s "figurativnom" sličnošću. svom imenu. Biće i privid stopili su se u samo jednu proizvodnu
Automat postavlja pitanje o prirodi, pita o tajni duše ili ne, o i radnu supstanciju. Simulakr prvoga reda nikad ne uklanja raz­
problemu između privida i bića - on je poput Boga: Što se nalazi liku: on pretpostavlja vazda osjetljivo sporenje između simulakra
odispod? Sto je unutra? Sto je iza? Samo čovjekova patvorina i stvarnoga (igra nadasve istančano prisutna u slikarstvu varke za
može postaviti takva pitanja. Svekolika čovjekova metafizika kao oko, ali i cijela umjetnost živi od tog odmaka). Simulakr drugoga
protagonista prirodnog teatra stvaranja bila je utjelovljena u au­ stupnja pak pojednostavnjuje problem upijanjem privida, ili
tomatu prije no što je nestao zajedno s Revolucijom. A jedina je ukidanjem stvarnosti, kako god htjeli: u svakom slučaju, on uspo­
svrha automata da bude neprestance izložen pogledu živa čovje­ stavlja neku stvarnost bez slike, bez jeke, bez zrcala, bez privida.
ka - s nakanom da bude prirodniji od njega čiji je on idealni lik. Takav je upravo rad, takav je upravo stroj, takav je upravo sustav
Dvostruko savršenstvo čovjeka, sve do savitljivosti njegovih po­ svekolike industrijske proizvodnje utoliko što se radikalno supro­
kreta, do funkcioniranja njegovih organa i inteligencije - gotovo tstavlja načelu kazališne iluzije. Nema više sličnosti ni razliko­
da izazove čovjekovu tjeskobu kad shvati da nema nikakve raz­ vanja, Boga ili čovjeka, na djelu je imanentna logika operaciona-
like, da se, naime, oprostio s dušom na račun idealno naturali­ lnog načela.
ziranog tijela. Svetogrđe. Ta je razlika tako i nadalje sačuvana, Počevši odatle, roboti i strojevi mogu bujati, to je čak njihova
kao u slučaju onog tako savršenog automata da je mađioničar na zakonitost - ono što automati nisu nikad učinili, budući da su bili
pozornici podražavao njegov skokoviti pokret kako bi se bar, sublimne i neobične mehaničke naprave. Čak i sam ljudski rod
makar uloge i bile zamijenjene, onemogućilo brkanje. Tako pi­ nije počeo bujati dok nije, s pojavom industrijske revolucije, ste­
tanje automata ostaje otvoreno, što ga čini optimističkom me­ kao status stroja: oslobođen svake sličnosti, oslobođen čak svog
haničkom napravom, čak i ako krivotvorina uvijek podrazumije­ dvojnika, razvija se on kao proizvodni sustav, čiji je tek mini­
va i neku dijaboličnu konotaciju5. jaturni ekvivalent. Osveta simulakra koja pothranjuje mit o vješ-
tičjem pripraviku ne događa se s automatom - naprotiv, ona je
5
Krivotvorina i reprodukcija uvijek podrazumijevaju neku tjeskobnost, uznemirujuću zakonitost drugoga stupnja. Odatle proizlazi stalna vladavina ro­
stranost: uznemirenost pred fotografijom, nalik na vračarski trik - i, općenitije, pred bota, stroja, mrtvog rada nad živim. Ta je prevlast nužna ciklusu
svekolikom tehničkom aparaturom, koja je uvijek i aparatura reprodukcije, a Be­ proizvodnje i reprodukcije. S tim se obratom izlazi iz polja krivo­
njamin ih uspoređuje s nemirom povezanim s pojavljivanjem slike u zrcalu. I u tome
već ima vradžbine. Ali koliko je bude više ako se ta slika može odvojiti od zrcala i
tvorine i ulazi u ono (re) produkcije. Napušta se prirodni zakon i
postati prenosiva, uskladištiva, ponovljiva do mile volje (vidi Praški student, gdje
otad uzvraća, išaranu i iskrivljenu - beskonačna reprodukcija njega samog i njegove
vrag odvaja od zrcala sliku studenta i potom ga nasmrt straši tom istom slikom).
moći do granica svijeta. Reprodukcija je dijabolična u svojoj biti, ona zadire u nešto
Svaka reprodukcija pretpostavlja na taj način neki opaki čin, od činjenice da se bude
temeljno. Za nas se time ništa nije promijenilo: simulacija (koju ovdje opisujemo kao
zaveden vlastitom slikom u vodi poput Narcisa, do proganjanja dvojnika i tko zna do
operaciju koda) još je mjesto divovskog poduhvata manipulacije, nadzora i smrti,
čega sve ne vodi ubitačni obrat te goleme tehničke aparature što je danas čovjek luči
jednako kao što je i predmetu simulakru (primitivni kipić ili slika ili fotografija)
kao svoju vlastitu sliku (narcisoidna fatamorgana tehnike, McLuhan) i kojamuje
oduvijek bio cilj zahvat crne magije.

74 75
Simulacija i zbilja Simbolička razmjena i smrt

njegove igre forme da bi se unišlo u polje vladavine tržišnog za­ na razdoblje krivotvorine, dvojnika, zrcala, kazališta, igara s mas­
kona vrijednosti i njegovih proračuna snaga. kama i prividima, serijalno i tehničko razdoblje reprodukcije je,
sve u svemu, razdoblje manjeg raspona (ono koje slijedi, razdob­
lje modela simulacije, razdoblje simulakra trećega stupnja, mno­
Industrijski simulakr go je značajnijih dimenzija).
S industrijskom revolucijom nastupa nova generacija znakova i U djelu Umjetničko djelo u razdoblju tehničke reprodukcije
predmeta. Znakovi bez tradicije klase, koji neće nikad upoznati Walter Benjamin je prvi ukazao na bitne posljedice tog načela
uskraćivanja uslijed položaja - i koji stoga više neće trebati biti reprodukcije. On pokazuje da reprodukcija usisava proces proiz­
patvorine, budući da će namah postati proizvodi na divovskoj vodnje, mijenja mu svrhe, mijenja status proizvoda i proizvođa­
ljestvici. Pitanje njihove neobičnosti i podrijetla više se ne postavlja: ča. To dokazuje na polju umjetnosti, kinematografije i fotografije,
njihovo je podrijetlo tehnika, a dobivaju smisao jedino u dimen­ jer se upravo na njima u 20. stoljeću otvaraju nova područja, bez
ziji industrijskog simulakra. tradicije "klasične" proizvodnosti, i koje odmah potpada pod znak
To jest serije. To jest samom mogućnošću da postoje dva ili reprodukcije - ali danas znamo da sva materijalna proizvodnja
bezbroj istih proizvoda. Odnos između njih više nije onaj origi­ potpada pod tu sferu. Danas znamo da se na razini reprodukcije -
nala i imitata, ni analogije, ni odraza, nego istovrsnosti, ravno­ mode, medija, reklame, mreža informacija i komunikacija - na
dušnosti. U seriji predmeti postaju beskonačni simulakri jedni razini onoga što je Marx nemarno nazvao lažnim troškovima kapi­
drugih, a s predmetima to postaju i ljudi koji ih proizvode. Jedino tala (neizmjerljiva je ironija povijesti), naime, na polju simulakra
ukinuće izvorne referencije omogućuje poopćeni zakon ekviva­ i koda, učvoruje jedinica ukupnog procesa kapitala. Benjamin
lentnosti, to jest samu mogućnost proizvodnje. prvi (a potom McLuhan) nije shvatio tehniku kao "proizvodnu
snagu" (na čemu završava marksistička analiza), nego kao medij,
Svaka analiza proizvodnje otpada budući da se u njoj više ne
kao formu i princip posve nove generacije smisla. Već i sama
sagledava izvorni proces, ako ne i onaj koji je u izvorištu svih
činjenica da se neka obična stvar može naprosto ponoviti takva
drugih, nego je, naprotiv, na djelu proces upijanja svakoga izvor­
kakva jest, kao dvostruki primjerak, predstavlja revoluciju: dostaje
nog bića i njegovo uvođenje u niz istovrsnih bića. Dosad se pro­
prisjetiti se zaprepaštenja Crnaca kad su prvi put vidjeli dva
izvodnju i rad smatralo potencijalom, snagom, historijskim pro­
primjerka iste knjige. Činjenica da su dva tehnička uratka ekviva­
cesom, generičkom djelatnošću: energetsko-ekonomskim mitom
lenti pod znakom nužnoga društvenog rada dugoročno je manje
svojstvenim modernome dobu. Valja se upitati ne upliće li se proiz­
važna od serijske reprodukcije istog predmeta (koja je i ona poje­
vodnja, u poretku znaka, kao posebna faza - nije li ona ustvari
dinaca kao radne snage). Tehnika kao medij prevladava ne samo
tek epizoda u rodoslovlju simulakra: upravo epizoda proizvođe­
nad "porukom" proizvoda (njegova uporabna vrijednost) nego i
nja, zahvaljujući tehnici, bićima (predmetima/znakovima) poten­
nad radnom snagom, koju Marx želi učiniti revolucionarnom
cijalno istovjetnima u beskonačnim serijama.
porukom proizvodnje. Benjamin i McLuhan vidjeli su jasnije od
Nevjerojatne energije koje su na djelu u tehnici, industriji i
Marxa: uvidjeli su da se stvarna poruka, istinski ultimatum na-
ekonomiji, ne trebaju skrivati da se u osnovi želi jedino dosegnu­
hodi u samoj reprodukciji. A sama proizvodnja više nema smisla:
ti tu beskonačnu reproduktivnost koja je zasigurna prijetnja "pri­
njezina se društvena svrha gubi u serijalnosti. Simulakri su odnijeli
rodnom" poretku, ali u osnovi simulakr "drugoga reda" i prilično
pobjedu nad poviješću.
siromašno imaginarno rješenje ovladavanja svijetom. U odnosu

76 77
Simulacija i zbilja Simbolička razmjena i smrt

Uostalom, taj je stupanj serijske reprodukcije (onaj industrijs­ nu onoj profita i robe u Marxa, u trenutku kad se više ne može
kog mehanizma, lančane proizvodnje, proširene reprodukcije itd.) govoriti o uporabnoj vrijednosti znaka ili radne snage, kad se
privremen. Čim mrtvi rad prevagne nad živim, to znači od kraja naprosto još može govoriti o ekonomiji zbog toga što je još na
prvobitne akumulacije, serijska proizvodnja ustupa mjesto stva­ djelu neka Razložnost znaka i Razložnost proizvodnje.
ranju na osnovi modela. A pritom je na djelu odricanje od podri­
jetla i od svrhe, jer se svi oblici mijenjaju od trenutka kad se više
ne reproduciraju mehanički, nego se začinju na osnovi njihove Metafizika koda
same reproduktivnosti, difrakcija od neke rađajuće jezgre naz­
vane modelom. Tu smo na polju trećega stupnja simulakra. Nema Leibniz, taj matematički duh, vidio je u tajnovitoj eleganciji
više krivotvorine originala, kao što je bio slučaj na prvome stup­ binarnoga sustava, koji čine jedino nula i broj jedan, samu
nju, ali niti serije, kao u drugome: postoje modeli iz kojih proi­ sliku stvaranja. Jedinstvo Vrhunskoga bića, koje djeluje preko
zlaze svi oblici sukladno modulacijma razlika. Jedino privrženost binarnih operacija u ništavilu, dostatno je, vjerovao je on, da
modelu ima smisla, i ništa se više ne odvija sukladno svojoj svrsi, odatle proizađu sva bića.
nego proizlazi iz modela, iz "označenog referencije" koja se nada-
je poput neke prijašnje svrhe i jedine vjerojatnosti. Mi prebivamo (MacLuhan)
u simulaciji u modernome značenju riječi, a industrijalizacija je
samo njezin prvotni oblik. Napokon, nije temeljna serijska re-
produktivnost, nego modulacija, ne kvantitativne istovjetnosti, Veliki simulakri što ih je stvorio čovjek prelaze iz svijeta prirod­
nego zamjena pojmova - na djelu više nije tržišni zakon, nego nih zakona u svijet snaga i napetosti, a danas u svijet binarnih
strukturalni zakon vrijednosti. I ne samo da ne treba tražiti tajne struktura i suprotnosti. Nakon metafizike bića i privida, nakon
koda u tehnologiji ili ekonomiji, nego genezu koda i simulakra metafizike energije i određenosti slijedi metafizika neoodređenosti
valja tražiti upravo u obrnutom smislu od same mogućnosti in­ i koda. Kibernetički nadzor, rađanje prema modelima, diferenci­
dustrijske proizvodnje. Svaki poredak sebi podređuje onaj pret­ jalna modulacija, feed-back, pitanje/odgovor itd.: to je novo ope-
hodni. Jednako kao što je serijska proizvodnja obuhvatila pore­ racionalno uobličenje (industrijski su simulakri bili samo opera­
dak krivotvorine (primjerice, svekolika se umjetnost prometnula tivni). Digitalnost je njezino metafizičko načelo (Libizov Bog), a
u "mehaničnost"), tako se i svekoliki poredak proizvodnje uruša- DNA je njegov prorok. "Geneza simulakra" ustvari danas zadobiva
va u operacionalnu simulaciju. svoj dovršeni oblik u genetskome kodu. Na granici sve više pri­
Benjaminove i McLuhanove analize kreću se po tim među- jetećeg ukinuća referencija i svrha, gubitka sličnosti i oznaka,
granicama reprodukcije i simulacije. Do stupnja te nestaje referen­ nalazimo digitalni i programatski znak čija je "vrijednost" čisto
cijalnog razloga, a proizvodnja je zahvaćena vrtoglavicom. Uto­ taktička, na raskrižju s drugim znakovima (čestice informacije/
liko one predstavljaju odlučni napredak u odnosu na analize test) i čija je struktura ona mikromolekulamog koda zapovijedi i
Veblena i Gobliota; potonji su se, opisujući, primjerice, znakove nadzora.
načina, još pozivali na klasičnu konfiguraciju: znakovi predstav­ Na toj razini, pitanje znakova, njihova racionalnog cilja, nji­
ljaju neku razlikovnu građu, imaju svrhu i prestižnu uporabu, hova stvarnoga i imaginarnoga, njihova odbacivanja i njihova
položaj i društveno razlikovanje. Oni podastiru strategiju napored- obrtanja, iluzije koju zacrtavaju, ono o čemu oni šute ili njihovo

78 79
Simulacija i zbilja Simbolička razmjena i smrt

naporedno značenje - sve je to izbrisano. Već smo vidjeli kako se Najznačajnija je činjenica sveprisustvo molekule DNA. Genetska
znakovi prvoga reda, složeni znakovi i bremeniti iluzijom, mije­ građa svih organizama poznatih na zemlji u velikom je dijelu sači­
njaju, zahvaljujući stroju, u sirove, bez sjaja, industrijske, ponov­ njena od DNA i RNA koje u svojoj strukturi sadrže informaciju,
ljive znakove bez jeke, operativne i efikasne. Koliko se još ra­ koja se prenosi reprodukcijom iz jednog naraštaja na drugi i koja
dikalnija promjena zbiva sa znakovima koda, nečitkima, bez je, osim toga, obdarena sposobnošću samoreprodukcije i opona­
mogućeg tumačenja, ukopanim poput programatskih matrica u šanja. Riječju, genetski je kod univerzalan, ili gotovo tako. Nje­
godinama prosvjetiteljstva u osnovu "biološkog" tijela - crnim govo je otkriće bilo beskrajno značajni događaj u mjeri u kojoj je
kutijama iz kojih sazrijevaju sve zapovijesti, svi odgovori. Goto­ pokazalo da su "dva jezika velikih polimera, jezik nukleinske
vo je s kazalištem predstavljanja, s prostorom znakova, s njiho­ kiseline i proteina, tijesno povezani" (Crick, 1966., Clarck/Nar-
vim sukobljavanjem, s njihovom tišinom: jedino crna kutija koda, cker, 1968.). Sovjetski matematičar Ljapunov pokazao je 1963.
molekula što isijava znakove koji nas ozračuju, prožeti pitanji­ da svi živi sustavi precizno prenose preko strogo zacrtanih kana­
ma/odgovorima poput upozoravajućih zračenja, neprestance testi­ la malu količinu energije ili materije koja sadrži veliku količinu
rani vlastitim programom koji nam je upisan u ćelijama. Zatvor­ informacija i odgovorna je za kasniji nadzor goleme količine ener­
ske ćelije, elektronske ćelije, stranačke ćelije, mikrobiološke ćelije: gije i materije. S tog se stajališta brojne pojave, kako biološke,
organska će sinteza prema danostima koda uvijek pretpostavljati tako i kulturalne (skladištenje, feed-back, kanaliziranje poruka i
traganje za najmanjom nedjeljivom česticom. Ali i sam je kod tek drugo), mogu shvatiti kao vidovi obrade podataka. Napokon, in­
genetska, rađajuća ćelija, u kojoj milijarde ispreplitanja postav­ formacija se velikim dijelom nadaje poput ponavljanja informacije
ljaju sva moguća pitanja i rješenja, na osnovi kojih se (tko?) vrši ili pak kao druga vrsta podatka, neka vrsta nadzora koji izgleda
odabir. Ta pitanja (informatički ili upozoravajući impulsi) nemaju da je univerzalna osobina života na zemlji, neovisno o obliku i
nikakve svrhe izuzev odgovora, genetski su nepromjenjiva ili građi.
iskrivljena beznačajnim i sporednim razlikama. Prostor je čak još "Prije pet godina, upozorio sam na preplitanje genetike i ling­
linearniji ili jednodimenzionalniji: celularni prostor beskonačnog vistike - neovisnih disciplina ali naporednih na širem polju zna­
stvaranja istih znakova koji su poput tikova zatvorenika poma- nosti o komunikaciji (čiji je sastavni dio i zoosemiotika). Termi­
hnitalog od samoće i ponavljanja. Takav je genetski kod: zaustav­ nologija genetike puna je izraza preuzetih iz lingvistike i teorije
ljena, nepomična ploča čije smo mi, nadalje, tek ćelije iščitavanja. komunikacija (Jacobson, 1968.), što je također istaknulo osnov­
Svekoliko ozračje znaka, i samo značenje odlučno je poništeno: ne sličnosti ili značajne razlike u strukturi i funkcioniranju ge­
sve je pretvoreno u upis i dekodiranje.
netskih i verbalnih kodova... Danas je jasno da se genetski kod
Takav je simulakr trećega reda, naš simulakr, takav je "mistič­ mora smatrati najtemeljnijim od svih semiotičkih mreža, pa je,
ki element binarnog sustava, ništice i broja jedan", iz kojega proi­ prema tome, prototip svih drugih sustava označavanja kojima se
zlaze sva bića, takav je položaj znaka koji je i kraj značenja: DNA služe životinje uključivši i čovjeka. S tog stajališta, molekule, koje
ili operacionalna simulacija. su kvantni sustavi i stabilni su prijenosnici fizičkih podataka,
Sve je to savršeno sažeo Sebeok ("Genetika i semiotika", u zoosemiotičkih i kulturalnih sustava, uključivši tu i jezik, pred­
Versusu): stavljaju trajni lanac stupnjeva, sa sve složenijim energetskim razi­
"Bezbrojna promatranja potvrđuju pretpostavku da unutarnji nama u sklopu jedinstvenog svjetskog razvoja. Stoga je moguće
organski svijet proizlazi u ravnoj crti iz prvobitnih oblika života. opisati bilo jezik ili živuće sustave s jedinstvenog kibemetičkog

80 81
Simulacija i zbilja Simbolička razmjena i smrt

stajališta. Za sada, riječ je tek o korisnoj analogiji ili predviđa­ lnim strujanjima. Tehnokibernetika ovdje nalazi svoju "filozofiju
nju... Uzajamno približavanje genetike, životinjske komunikacije prirode", kao što kaže Monod. Očaranost biologijom i biokemi­
i lingvistike može dovesti do potpune spoznaje dinamike znače­ jom oduvijek je, od početaka znanosti, bila prisutna. Ona je u
nja (semiosis), a ta se spoznaja naposljetku može razotkriti kao organicizmu Spencerova tipa (biosociologizmu) došla do izra­
ništa drugo doli definicija života." žaja bila na djelu struktura na razini drugoga i trećega reda (Jaco-
bova klasifikacija u Logici živoga), dok danas, s modernom bioke­
Na taj se način ocrtava današnji strateški model koji svugdje po­ mijom, djeluje na razini struktura četvrtoga reda.
staje prijenosnikom velikoga ideološkog modela kakav je svoje­ Kodirane sličnosti i različnosti: to je prava slika kibernetizi-
dobno bila politička ekonomija. rane društvene razmjene. Sada još samo valja dodati "stereospeci-
Ponovno ćemo se s njim susresti, pod strogim znakom "zna­ fični kompleks" da bi se komunikacija iznova uspostavila među
nosti", u djelu Jacquesa Monoda Slučaj i nužnost. Gotovo je s ćelijama, što će Morin preobraziti u molekularni Eros.
dijalektičkim razvojem, životom upravlja isprekidana neodređe­ Praktično i povijesno, to znači zamjenu društvenog nadzora
nost genetskoga koda - svršnost je pritom unaprijed upisana u svrhom (više ili manje dijalekičkom providnošću koja bdije nad
kod. Kao što vidimo, ništa se nije promijenilo - naprosto je pore­ ispunjenjem te svrhe), društveni nadzor preko predviđanja, simu-
dak svrha ustupio mjesto igri molekula, a poredak označenika lacije, programacijske anticipacije, neodređene mutacije, ali kojim
igri infinitezimalnih označitelja, svedenih na njihovu nasumičnu upravlja kod. Umjesto procesa, koji se dovršava sukladno svome
komutaciju. Sve su transcendirajuće svrhe svedene na jednu ko­ idealnom razvoju, suočeni smo s rađanjem putem modela. Umje­
mandnu ploču. Pa ipak, uvijek se poseže za prirodom, za upisom sto proročanstva, preostaje nam pravo na "upis". Između toga
u neku "biološku" prirodu: ustvari, uvijek se zamišljalo neku tak­ dvoga nema radikalne razlike. Jedino se mijenjaju i, valja to reći,
vu prirodu, metafizički žrtvenik ne više porijekla i supstancija fantastično usavršavaju obrasci nadzora. Od proizvođačkoga kapi­
nego ovaj put koda - kod mora imati "objektivni" oslonac. Sto talističkog društva do kibernetičkoga neokapitalističkog poretka,
tome može bolje poslužiti od genetske molekule? Monod je stro­ koji ovaj put teži apsolutnom nadzoru: u tome se sastoji preo­
gi teolog te molekularne transcendency e, dok je Edgar Morin nje­ brazba kojoj oružje pruža biologijska teoretizacija koda. U toj
zin gorljivi zagovornik. Ali u obojice se fantazam koda, koji odgo­ mutaciji nema ničeg "neodređenog": ona je dostignuće cijele jedne
vara stvarnosti moći, brka s idealizmom molekule. povijesti u kojoj slijedno Bog, Čovjek, Napredak, pa i sama Povi­
Iznova se susrećemo s mahnitom iluzijom ponovnog objedi­ jest umiru u ime koda, u kojoj transcendency a umire u ime ima-
njenja svijeta pod samo jednim načelom - onim jedinstvene sup­ nentnosti, koja pak odgovara mnogo naprednijoj fazi u vrtoglavoj
stancije kod jezuita iz Protureformacije, onim genetskoga koda manipulaciji društvenim odnosom.
kod tehnokrata biologijske znanosti (ali i lingvističke) s pretečom
***
Leibnizom i njegovim binarnim božanstvom. Jer program koji se
ovdje ima na umu nema ničeg genetičkoga, riječ je o društvenom U svojoj beskonačnoj reprodukciji, sustav dokida mit o svome
i povijesnom programu. U biokemiji se pretjerano uveličava ide­ porijeklu i o svim referencijalnim vrijednostima koje je sam izlučio
al društvenog poretka kojim upravlja neka vrsta genetskoga koda, tijekom svog procesa. Dokinuvši mit o svom porijeklu, on ukida
makromolekularnog računa, PPBS (Planning Programming, Bud­ i svoje unutarnje proturječnosti (više nema stvarnoga ni referent­
geting System, koji ozračuje društveno tijelo svojim operaciona- noga kojemu bi se suprotstavio) - te na taj način on dovršava i

82 83
Simulacija i zbilja Simbolička razmjena i smrt

mit o svojoj svrsi: samu revoluciju. Zajedno s revolucijom uobličila onalni poredak (ne bilo koji, uostalom, nego onaj potpune redun-
se i pobjeda ljudske i generičke referencijalnosti, izvorni čovje­ dancije). Ali Monod brzo prelazi preko te opasne pretpostavke
kov potencijal. Ali što ako kapital izbriše s karte i samog čovjeka načela "konvencionalnog" identiteta. Bolje je znanost utemeljiti
kao generičko biće (u ime genetičkog čovjeka)? Zlatno doba re­ na sigurnome tlu, na nekoj "objektivnoj" realnosti. Fizika je tu da
volucije bilo je doba kapitala, u kojemu su još kolali mitovi o bi svjedočila o tome kako identitet nije samo postulat - on je u
porijeklu i o kraju. Jednom kad su mitovi dospjeli u slijepu ulicu stvarima, budući da postoji "apsolutna identičnost dvaju atoma u
(a jedina opasnost kojoj je povijesno bio izložen kapital dolazila istome kvantnom stanju". Što onda? Konvencija ili objektivna
mu je od tog mitskog zahtjeva za racionalnošću koji gaje prožimao stvarnost? Istina je da se znanost organizira, kao i bilo koji dis­
od početka) u činjeničnoj operacionalnosti, operacionalnosti bez kurs, na konvencionalnoj logici, ali za svoje opravdanje traži, kao
diskursa, jednom kad je kapital postao vlastiti mit, ili radije neo­ i svaki ideološki diskurs, neku stvarnu, "objektivnu" referenciju,
dređeni, nasumični stroj, nešto poput genetičkoga društvenog u stvarnom procesu. Ako je načelo identiteta negdje "istinito",
koda, on više ne ostavlja nikakav izgled odlučnome obratu. U makar to bilo i na infinitezimalnoj razini dvaju atoma, tada je
tome je njegova istinska silovitost. Preostaje saznati nije li i ta "istinito" i svekoliko zdanje znanosti koja se njime nadahnjuje.
sama operacionalnost mit, nije li i sam DNA mit. Pretpostavka genetskoga koda, DNA, također je istinita i nepre­
Jednom za svagda postavlja se zapravo pitanje položaja zna­ mostiva. Tako stvari stoje s metafizikom. Znanost izvještava o
nosti kao diskursa. Dobra prigoda da ga postavimo ovdje, kad se stvarima koje su prije zacrtane i formalizirane kao njoj podre­
diskurs apsolutizira s toliko otvorenosti. "Platon, Heraklit, Hegel, đene - "objektivnost" je jedino to, a etika koja sankcionira tu
Marx: ta ideološka zdanja, predstavljena kao a priori, bila su ustva­ objektivnu spoznaju uvijek je samo sustav obrane i neznanja koji
ri konstrukcije a posteriori, namijenjene opravdanju unaprijed želi zadržati taj zatvoreni krug6.
smišljene etičko-političke teorije... Jedini a priori za znanost jest "Dolje sa svim pretpostavkama koje su omogućile vjerovanje
postulat objektivnosti koji joj brani da se upusti u tu raspravu" u istiniti svijet", govorio je Nietzsche.
(Monod). Ali, i sam je taj postulat posljedica nikad nevine odluke
za objektivacijom svijeta i "stvarnoga". Ustvari, on je postulat
koherentnosti stanovitog diskursa i svekolika znanost zacijelo nije Taktilno i digitalno
drugo doli prostor tog diskursa koji se nikad ne pokazuje kao
Prema modelu genetskoga koda, to upravljanje ne ograničava se
takav i čiji "objektivni" simulakr prekriva politički i strateški go­
samo na laboratorijske rezultate ili na zanesena viđenja teoreti­
vor. Nešto dalje, uostalom, Monod dobro objašnjava njegovu pro­
čara. Ti su modeli proželi i najobičnije oblike života. Digitalnost
izvoljnost: "Možemo se pitati nisu li sve nepromjenjivosti, oču­
je među nama. Ona opsjeda sve poruke, sve znakove našega dru­
vanosti i simetrije koje čine potku znanstvenog govora fikcije
štva, a najkonkretniji oblik u kojemu je možemo prepoznati jest
koje odmjenjuju stvarnost kako bi joj podarile neku operacional-
nu sliku... Logika koja se temelji na načelu čisto apstraktnog, test, pitanje/odgovor, poticaj/reakcija. Svi su sadržaji neutralizi-
možda konvencionalnog identiteta. Konvencija čiji se, unatoč 6
Uostalom, u Monodovoj se knjizi nalazi jedno bjelodano proturječje koje odražava
svemu, ljudski razlog čini nesposobnim da se ostvari." Teško da dvosmislenost svake današnje znanosti: njezin diskurs smjera kodu, to jest simu-
se može jasnije iskazati kako znanost odlučuje sama o sebi kao lakrima trećega reda, ali on to još čini sukladno "znanstvenoj" shemi drugoga reda-
objektivizam, "znanstvena" etika spoznaje, načelo istine i transcendencije znanosti
tvorničkoj formuli, kao uzornom diskursu, kao vjeri u konvenci- itd. Sve stvari nepomirljive s modelima neodređenosti trećega stupnja.

84 85
Simulacija i zbilja Simbolička razmjena i smrt

rani trajnom procedurom upravljanih pitanja, zabrana i ultimatu­ Benjamin konkretno raščlanjuje, na razini tehničkog aparata, to
ma koje valja dekodirati, koji ovaj put više ne proizlaze iz osnove djelovanje testa: "Performanca filmskoga glumca prenosi se pu­
genetičkoga koda, nego posjeduju jednako taktičku neodređe­ blici preko cijele tehničke aparature. To ima dvije posljedice. Ta
nost - budući da je ciklus smisla beskrajno skraćen i sveden na aparatura nije obvezna u cijelosti poštovati izvedbu. Pod uprav­
pitanje/odgovor, na jedinicu informacije - bit, ili na beskonačno ljanjem kamermana, te naprave tijekom cijeloga filma zauzimaju
malu količinu energije/informacije koja se vraća na svoju počet­ položaje u odnosu na izvedbu. To slijedno zauzimanje položaja
nu točku, budući da taj ciklus opisuje jedino trajnu reaktualizaci- čini građu od koje će montažer načiniti konačnu montažu... Na
ju istih modela. Ekvivalent posvemašnje neutralizacije označenih taj način performanca glumca podređena je nizu optičkih testo­
od strane koda, na djelu je trenutnost zabrane načina ili svake va... Druga posljedica: publika (budući da više nije u neposrednu
reklamne ili medijske poruke. To se događa posvuda gdje ponu­ dodiru s glumcem) dospijeva tako u položaj stručnjaka: ona se
da guta potražnju, gdje pitanje proždire odgovor, ili ga usisava i poistovjećuje s glumcem samo u mjeri u kojoj se on poistovjećuje
izbacuje u iščitljivu obliku, ili ga izmišlja ili anticipira u predvid­ s tehničkom aparaturom. Prema tome, ona počinje jednako po­
ljivu obliku. Posvuda isti "scenarij", scenarij "pokušaja i pogre­ stupati kao i taj aparat: ona testira."
šaka" (pokusnih kunića u laboratorijskim opitima), scenarij lepe­ "Bilješka: Sirenje polja mogućeg testiranja koje vrši tehnička
ze izbora koji se posvuda nude ("testirajte svoju osobnost") - aparatura nad filmskim glumcem odgovara nevjerojatnoj širini
posvuda test, kao temeljni društveni oblik nadzora, na osnovi bes­ polja testiranja provedenog nad pojedincem od strane ekonom­
konačne djeljivosti postupaka i odgovora. skog konteksta. Tako postaju sve važnija ispitivanja profesional­
Mi živimo na način referenduma, upravo zato što više nema ne orijentacije. Ona se sastoje od stanovitog broja ulomaka izba­
referencijalnog. Svaki znak, svaka poruka (a to se odnosi na pred­ čenih iz izvedbe pojedinca. Filmska pokusna snimanja, ispiti
mete "funkcionalne" uporabe, kao i na neka obilježja načina ili profesionalne orijentacije odvijaju se pred areopagom eksperata.
na bilo koju televizijsku obavijest, ispitivanje ili izborničko savje­ Voditelj snimanja u posve je istom položaju kao i nadzornik tes­
tovanje) predočuje nam se kao pitanje/odgovor. Svekoliki komu­ tova pri ispitivanju (Umjetničko djelo u razdoblju tehničke repro­
nikacijski sustav prožet je složenom sintaktičkom strukturom dukcije).
jezika s binarnim i označiteljskim sustavom pitanje/odgovor - "Umjetničko djelo kod dadaista postaje projektil. Ono počinje
neprestanim testom. Međutim, testovi i referendumi su, kao što nasrtati na gledatelja, dobiva taktilno svojstvo. Činitelj diverzije
znamo, savršeni oblici simulacije: odgovor je sadržan u pitanju, filma također je ponajprije taktilan, jer se zasniva ustvari na pokret-
on je unaprijed određen. Stoga je referendum uvijek neka vrsta nosti mjesta i vidnih kutova koji će djelovati na gledatelja."
ultimatuma: jednostranost pitanja koje zbog toga više i nije pita­ Kontemplacija nije moguća, slike fragmentiraju percepciju u
nje, nego neposredno nametanje značenja u kojemu se ciklus slijedne sekvencije, u stimulanse na koje je, nadalje, jedini odgo­
iznenadno zatvara. Svaka je poruka zabrana, poput one koja se vor trenutni, jedno da ili ne - reakcija maksimalno skraćena. Film
izlučuje iz istraživačkih statistika. Simulakr razdaljine (ako ne i više ne dopušta da se o njemu pitate, on vam neposredno postav­
proturječnosti) između dva pola, kao učinak stvarnosti u samoj lja pitanje. U tom smislu moderni mediji traže, prema McLuhanu,
nutrini znaka, tek je taktička halucinacija. 7
veće neposredno sudjelovanje , neprestani odgovor, posvemaš-
*** 7
"To je slaba 'definicija' televizije koja osuđuje svog gledatelja da iznova raspolaže s
nekoliko točaka zadržanih u prostoru apstraktnog djela. On u isti mah sudjeluje u

86 87
Simulacija i zbilja Simbolička razmjena i smrt

nju savitljivost (Benjamin uspoređuje djelovanje kamermana s približava naše globalno korištenje okolnim svijetom preko išči-
onim kirurga: taktilnost i manipulacija). Uloga poruke više nije tavanja i selektivnog dešifriranja - mi u manjoj mjeri živimo kao
informacija, nego test i ispitivanje, i napokon kontrola ("kontra- korisnici nego kao čitači i selektori, ćelije čitanja. Ali, pažnja, u
rola" u smislu da su svi vaši odgovori već upisani u "roli", na isti mah i vas mediji neprestano selekcioniraju i testiraju. Kao što
unaprijed smišljenu registru koda). Montaža i kodiranje iziskuju se na kraju ispitivanja izabire uzorak, tako i svi mediji uokviruju
ustvari da primatelj skine i iščita poruku sukladno istom procesu. i izdvajaju snopove poruka, koje su ustvari snopovi izabranih
Svako čitanje poruke na taj je način trajno propitivanje koda. pitanja, uzorci primatelja. Kružnim zahvatom pokusnog podeša­
Svaka slika, svaka medijska poruka, ali također i svaki funk­ vanja, neprestanog uplitanja, poput onog živčanih valova, tak­
cionalni predmet iz okruženja jedan je test - to jest, u svoj strogosti tilnih i retraktilnih, koji istražuju neki predmet na osnovi kratkih
pojma, on oslobađa mehanizme odgovora suglasno stereotipima perceptivnih sekvencija, sve dok ga ne uspiju lokalizirai i nadzi­
ili analitičkim modelima. Danas, predmet više nije "funkcionalan" rati - to što na taj način lokaliziraju i strukturiraju nisu stvarne i
u tradicionalnom značenju riječi, on vam ne služi, on vas testira. neovisne skupine, nego uzorci, naime, društveno i duhovno ob­
On više nema ničeg zajedničkog s ranijim predmetom, kao što ni likovani žarom baterije poruka. "Javno mnijenje" je zacijelo naj­
posredovana poruka nema veze sa "stvarnošću" činjenica. Oboje, ljepši od tih uzoraka - nije to neka nerealna politička građa, nego
predmeti i informacije, već proizlaze iz nekog odabira, montaže, hiperrealna, fantastična hiperrealnost koja živi jedino od montaže
nečeg snimljenog, oni su već testirali "stvarnost" i postavljali su i manipulacije testovima.
joj jedino pitanja koja su im "odgovarala", analizirali su stvarnost Prodor binarnog obrasca pitanje/odgovor nesagledivih je po­
u jednostavnim elementima koje su iznova usustavili u scenarije sljedica: on dezartikulira svaki diskurs, odvodi u slijepu ulicu sve
upravljanih suprotnosti, upravo kao što fotograf nameće svom što je nekoć, u zlatnome dobu nadalje nadiđenom, bilo i dijalek­
sadržaju kontraste, svjetlosti, kutove (svaki će vam fotograf to tika označitelja i označenog, predstavljatelja i predstavljenog. Go­
reći: Sve se može napraviti, dostaje uhvatiti original pod dobrim tovo je s predmetima čije bi označeno bilo funkcija, gotovo je s
kutem, u trenutku ili pregibu koji će ga učiniti neposrednim odgo­ mišljenjem čiji bi glasovi išli "reprezentativnim" predstavljatelji-
vorom na trenutni test aparata i njegova koda) - jednako kao što ma, gotovo je sa stvarnim pitanjem na koje odgovara odgovor
test ili referendum svode bilo koji sukob ili problem na igru pita­ (nadasve je gotovo s pitanjima na koja nema odgovora). Cijeli je
nje/odgovor - a na taj način testirana stvarnost zauzvrat vas testi­ taj proces dezartikuliran: proces proturječan istinitom i lažnom,
ra sukladno istoj rešetci, i vi je dekodirate prema istome kodu, stvarnom i imaginarnom urušio se u hiperrealnoj logici montaže.
upisanom u nju u svakoj poruci, u svakom predmetu, poput mini­ U svojoj knjizi Kvocijent inteligencije, Michel Tort to veoma do­
jaturnog genetskog koda. bro raščlanjuje: "Odgovor na pitanje neće određivati pitanje kao
Činjenica da se sve danas predočuje sukladno nekoj lepezi ili takvo, u obliku u kojemu je ono bilo postavljeno, nego će ga
nizu, i sama vas već testira, budući da vam nameće odabir. To odrediti značenje što će ga pitanju dodijeliti onaj kome je postav­
ljeno, jednako tako će ideja koju si stvara subjekt kojemu je pita­
stvaranju stvarnosti koja će mu se predstaviti samo u točkastu obliku: telegledatelj je
nje upućeno odlučiti o najprimjerenijoj taktici koju valja preuzeti
u položaju pojedinca kojemu se predlaže da projicira vlastite fantazme na mrljama od
tinte za koje se ne pretpostavlja da nešto predstavljaju". Televizija nalikuje na nepre­ da bi se na nj odgovorilo u skladu s onime što on misli da se
stani Rorschachov test. I još: "Televizijska nas slika u svakom trenutku prisiljava da očekuje u vezi s postavljenim pitanjem." I dalje: "Artefakt je posve
upotpunjujemo bjeline potke grčevitim, duboko kinetičkim i taktilnim sudjelovanjem druga stvar negoli nadzirana preobrazba predmeta u svrhu spozna-
osjetila."

88 89
Simulacija i zbilja Simbolička razmjena i smrt

je: na djelu je divlja intervencija u stvarnost na kraju koje nije u isti tip diskursa. Propaganda i reklama spojit će se u istoj mar-
moguće razlikovati ono što u stvarnosti proizlazi iz objektivnog ketizaciji i merkantilizaciji predmeta ili ideja-vodilja. Ta konver-
spoznavanja od onoga što je posljedica tehničke intervencije gentnost jezika između ekonomije i politike jest uostalom ono što
(medija). QI je artefakt." Više nema ni istinitog ni lažnog, jer više obilježuje društvo poput našega, u kojemu je "politička ekono­
nema ni uočljivog odmaka između pitanja i odgovora. U svjetlo­ mija" u cijelosti ozbiljena. To je također samim time i njegov kraj
sti testova, inteligencija, kao i mišljenje, i, općenitije, svaki proces budući da se dva polja međusobno poništavaju u posve drukčijoj
značenja svodi se na "sposobnost proizvođenja reakcija koje se stvarnosti, hiperrealnosti, koja je hiperrealnost medija. I tu su izno­
suptrotstavljaju sve većem nizu odgovarajućih poticaja." va, preko pridodavanja svakom pojmu veće snage, na djelu simu-
Cijela ova analiza neposredno upućuje ma McLuhanovu for­ lakri trećega reda.
mulaciju: Medium is message. Ustvari upravo medij, sam način "Činjenica da mnogi žale zbog 'korumpiranja' politike preko
montaže, izdvajanja, interpelacije, solicitacije, sažimanja od stra­ medija, jadikujući što su gumbi na TV-u i predviđanja PMU-a
ne medija upravlja procesom značenja. I zato razumijemo zašto (ispitivanje glasova) radosno zamijenili oblikovanje mišljenja,
je McLuhan shvaćao razdoblje velikih elektronskih medija kao samo svjedoči da ništa u politici nisu razumjeli" {Le Monde).
taktilno razdoblje. Ustvari, u tom smo procesu bliži taktilnome Taj stupanj političkog hiperrealizma obilježuje nužno povezi­
nego vizualnom svijetu, u kojemu je razlikovanje veće, razmi­ vanje dvostranačkog sustava i ulaska u igru ispitivanja, kao zrca­
šljanje uvijek moguće. U trenutku u kojemu dodir gubi za nas la te alternativne istovjetnosti političke igre.
svaku osjetnu, osjetilnu vrijednost ("dodir je međudjelovanje čula Ispitivanja se smještavaju iznad svekolikog društvenog proi­
prije negoli puki spoj kože i nekog predmeta"), moguće je da on zvođenja mišljenja. Ona se nadalje odnose jedino na simulakre
iznova postane shemom svijeta komunikacije - ali kao polje tak­ javnog mnijenja. Zrcalo mnijenja svojim je poretkom analogno
tilne i taktičke simulacije, gdje poruka postaje "masaža", tentaku- poretku nacionalnog bruto proizvoda: imaginarno zrcalo proiz­
larna solicitacija, test. Posvuda vas testiraju, opipavaju vas, meto­ vodnih snaga, bez obzira na njihovu svrhovitost ili društvenu ne-
da je "taktička", polje komunikacije je "taktilno". Da i ne govorimo svrhovitost - bitna je činjenica da se "to" reproducira - jednako
o ideologiji "dodira", koja u svim tim oblicima teži nadomjestiti je i za javno mnijenje ključno da se ono neprestano podvostručuje
ideju o društvenom odnosu. Oko testa kruži cijela strateška kon­ u vlastitoj slici: u tome je tajna masovnog predstavljanja. Više
figuracija (ćelija pitanje/odgovor) kao oko nekog molekularnog nitko ne treba proizvoditi mnijenje, mi svi trebamo reproducirati
koda upravljanja. javno mnijenje, u smislu da se sva mnijenja ukinu u tom općem
ekvivalentu, i iz njega ponovno djeluju (reproducirajući ga, što
* * *
god on bio, na razini pojedinačnog izbora). Za mnijenja kao i za
Cijelo polje politike gubi svoju posebnost kada ulazi u igru medi­ materijalna dobra, proizvodnja je mrtva, živjela reprodukcija!
ja i ispitivanja, to jest u polje zatvorenog kruga pitanje/odgovor. McLuhanov iskaz dobiva svoje najdublje značenje upravo u
Polje izbora u svakom je slučaju prva velika institucija u kojoj se 8
vezi s tim predmetom . Javno mnijenje, par excellence, u isti je
društvena razmjena svodi na dobivanje odgovora. Zahvaljujući mah medij i poruka. A ispitivanja koja ga obavještavaju nepresta-
tome označujućem pojednostavljenju ono se prvo univerzalizira:
8 "Medium iz message", glasi osnovno geslo političke ekonomije znaka kad ona do­
opće pravo glasa prvi je masovni medij. Tijekom 19. i 20. stolje­ segne simulaciju trećega stupnja-jer je razlikovanje medija od poruke još svojstve­
ća, politička praksa i ekonomska praksa sve će se više povezivati no značenju drugoga stupnja.

90 91
Simulacija i zbilja Simbolička razmjena i smrt

no su nametanje medija kao poruke. Utoliko oni pripadaju istom djelovanju politike. Ona tako zadobivaju "stvarnu" taktičku vri­
redu stvari kao i TV i elektronski mediji, koji su, kao što smo jednost, djeluju kao činitelj upravljanja političke klase, sukladno
vidjeli, također neprestana igra pitanja/odgovora, oruđe trajnog vlastitim pravilima igre. Stoga ima razloga da im vjeruje, pa to i
ispitivanja. čini. A što joj drugo zapravo preostaje? Preko ispitivanja i medija
Ispitivanja manipuliraju s neodlučnim. Utječu li ona na glaso­ ljudi zapravo sudjeluju u burlesknom uprizorenju političkog po­
vanje? Jesu li ona istinita ili lažna? Pružaju li ona točnu snimku lja, koje je hiperreprezentativno za ama baš ništa. Postoji neka
stvarnosti, ili naprosto iskazuju sklonosti, ili su pak odraz one vrsta ushićene radosti svojstvene spektakularnoj ništavnosti, a
stvarnosti u hiperprostoru simulacije čija nam čak ni krivulja nije posljednji je njegov oblik onaj statističke kontemplacije. Nju pak,
poznata? Istina ili laž? Neodlučno. Najveća sofisticiranost njihove kao što znamo, uvijek prati duboko razočaranje - neka vrsta ra­
raščlambe uvijek ostavlja prostor reverzibilnosti pretpostavki. zočaranja koju izazivaju ispitivanja usisavajući svekoliku javnu
Statistika je samo kazuistika. To neodlučno svojstveno je svim riječ, prekidajući svaki izražajni proces. Očaranost koju oni iza­
procesima simulacije. Unutarnja logika tih procedura (statistike, zivaju odgovara neutralizaciji prazninom, vrtoglavicom koju ispi­
vjerojatnosti, operacionalne kibernetike) zasigurno je stroga i tivanja izazivaju anticipacijom slike svekolike moguće stvarno­
"znanstvena", ali negdje ona ipak gubi tlo pod nogama, na djelu sti.
je bajkovita fikcija čiji je pokazatelj odražavanja u nekoj stvar­ Problem ispitivanja stoga nije uopće njihov objektivni utjecaj.
nost (istinitoj ili lažnoj) nikakav. U tome leži i snaga tih modela, Kao što je slučaj s propagandom, s reklamom, i njega, kao što
ali to je u isti mah i ono što im kao jedinu istinu prepušta istinu znamo, uvelike poništavaju otpori ili pojedinačne ili kolektivne
testova koji su paranoična projekcija neke klase ili skupine koja inercije. Njihov je problem onaj operacionalne simulacije koju
sanja o čudesnoj podudarnosti stvarnosti s njezinim modelima i, uspostavljaju na cijelom prostoru društvene prakse, onaj leuke-
prema tome, o apsolutnoj manipulaciji. mizacije svekolike društvene supstancije: mediji uzrokuju pretjer­
To što je istinito za statistički scenarj jednako je istinito za dio ano stvaranje bijelih tjelešaca u krvi na račun crvenih.
kojim upravlja polje politike: izmjena prisutnih snaga, naizmjeni­
* * *
čna većina/manjina itd. Na toj granici čistog predstavljanja, "to"
više ne predstavlja ništa. Politika umire uslijed odveć dobro upra­ Krug pitanja/odgovori nalazi svoje produžetke na svim poljima.
vljane igre svojih različitih suprotnosti. Polje politke (i, općenitije, Postupno uočavamo da cijelo polje anketa, ispitivanja, statistika
polje moći) ispražnjuje se. Na djelu je na neki način naplata za valja iznova propitati zbog krajnje sumnjivosti njihove metode.
ispunjenu želju političke klase: želju za savršenom manipulaci­ Ali, ista sumnja leži i na etnologiji: ako ne prihvatimo da su
jom društvenim predstavljanjem. Ispotiha i polako, taj je stroj po­ urođenici savršeno prirodna bića koja su nesposobna za simu-
trošio cijelu društvenu supstanciju u samom trenutku njezine laciju, problem koji se u vezi s njima javlja isti je: nemogućnost
savršene reprodukcije. dobijanja na neko upravljano pitanje drugog doli simuliranog
Jednako je tako s ispitivanjima: jedini koji u njih vjeruju na­ odgovora (dakle drukčijeg od onog koji ponavlja pitanje). Nije
posljetku su pripadnici političke klase, kao što su voditelji mar­ čak sigurno da bi se u sklopu egzaktnih znanosti moglo ispitati
ketinga i reklamnih ureda jedini koji uistinu vjeruju reklami i ispi­ biljke, životinje i nepokretnu materiju s izglednošću da se dobije
tivanjima tržišta. Tome nije tako zbog neke posebne gluposti (koja "objektivni" odgovor. Koliko je do odgovora ispitanika ispitivate-
nije isključena), nego zato što su ispitivanja istovjetna sadašnjem ljima, urođenika etnolozima, analiziranog analizatorima, možemo

92 93
Simulacija i zbilja Simbolička razmjena i smrt

biti sigurni da je cirkularnost tamo posvemašnja: ispitanici se uvi­ ispitanika, analiziranih, urođenika nepopravno je dovedena u slijepu
jek pokazuju takvima kakvima ih pitanje zamišlja i što od njih ulicu i izgubljena, a na osnovi tog odbijanja odgovarajuće disci­
očekuje. Čak i psihoanalitički transfer i protu-transfer danas blijede pline - etnologija, psihoanaliza, sociologija - moći će se nevjero­
u odnosu na taj stimulirani, simulirani, anticipirani odgovor koji jatno razviti. Ali to će biti samo prividno, jer je cirkularni odgovor
nije drugo doli modalitet selffulfilling prophecy (samoispunjava- ispitanika, analiziranih, urođenika zapravo izazov i pobjednička
jućeg proročanstva)9. Tako dolazimo do čudnog paradoksa: riječ osveta: oni, naime, pitanje vraćaju sebi samome, izoliraju ga
9
pružajući mu zrcalo odgovora koje ono očekuje - ne nadajući se
Sveukupno današnje "psihološko" stanje obilježuje taj kratki spoj.
Ne nadaje li se osamostaljenje djece i mladih ljudi, nakon prvoga razdoblja pobune i
da će ikad izići iz paklenog kruga koji je ustvari krug moći. Upra­
jednom kad je uspostavljeno načelo prava na neovisnost kao stvarno oslobođenje vo kao što u izbornom sustavu, u kojemu predstavnici više ne
roditelja? A mladi (studenti, srednjoškolci, adolescenti), čini se, tek ga ovlaš dotiču u predstavljaju ništa budući da tako dobro nadziru odgovore izbor­
svome sve grčevitijem traženju (iako uvijek nepomirljivu) prisustva i riječi roditelja noga tijela: na nekom im stupnju sve izmiče iz ruku. Zbog toga je
ili odgojitelja. Napokon sami, slobodni i odgovorni, iznenadno im se čini da su se
"drugi" možda u tom pothvatu domogli prave slobode. Tako ne dolazi u obzir da ih odgovor kojim upravljaju oni koji upravljaju očajnička osveta: a
ostave na miru: progonit će ih, ne afektivnim potraživanjem ili neposredno - mate­ sastoji se u tome da se moći prepusti da pokopa moć.
rijalnim, nego ponovno propitanim i ispravljenim zahtjevom implicitne edipovske
spoznaje. Hiperovisnost (mnogo veća od one druge), iskrivljena ironijom i odbija­ * * *
njem, parodija izvornih libidinalnih mehanizama. Zahtjev bez sadržaja, bez referen­
ta, neutemeljen, ali time samo još žarči - golo pitanje bez mogućeg odgovora. Budući
da je činom oslobođenja ukinut sadržaj znanja (obrazovanje) ili osjećajni odnosi
(obitelj), dakle pedagoški ili obiteljski referent, preostaje tek pitanje vezano uz prazni
oblik institucije - nastrano i tim upornije pitanje. "Transferencijalna" želja (dakle
nereferentna, ireferentna), želja koju hrani nedostatak, prazno mjesto, "oslobođeno",
želja uzeta u vlastitoj vrtoglavoj slici, želja želje, i ona ponorna, hiperrealna. Lišena na kojemu je ulog nula, a simulakr je maksimum - pretjerana i u isti mah parodička
simboličke supstancije, ona se podvostručuje u sebi samoj, izvlači vlastitu energiju iz simulacija -jednako beskonačna kao i psihoanaliza, i iz istih razloga.
svog odraza i vlastitog razočaranja. U tome se danas doslovce sastoji "traženje", Psihoanaliza je beskonačna.
nerješivo i nedovršivo.
Cijelo jedno poglavlje valja dodati povijesti prijelaza i protuprijelaza: poglavlje njiho­
Simulirani Edip. va ukidanja simulacijom. Ono nerješiva transfera nemoguće psihoanalize zbog toga
François Richard: "Studenti traže da budu zavedeni tijelom i riječju. Ali istodobno što ona nadalje producira i reproducira podsvijest kao svoju institucionalnu supstan­
znaju da je o tome riječ i ironički se igraju s time. 'Podari svoje znanje, podari svoje ciju. I psihoanaliza umire zbog razmjene znakova nesvjesnoga. Jednako kao što
prisustvo, ti imaš riječ, govori, ovdje si zbog toga.'" Osporavanje, dakako, ali ne samo revolucija umire uslijed razmjene kritičkih znakova političke ekonomije. Taj je kratki
to: što se više autoritet osporava, izruguje, to je veće potreba za autoritetom po sebi. spoj Freud pravilno predvidio u obliku poklona analitičkog sna ili u "unaprijed-
Također, oni se igraju Edipa, kako bi ga bolje zanijekali. Profesor je otac, kaže se, i to didadiktiziranih" osoba koje se analizira, u vidu poklona njihova analitičkog znanja.
je smiješno, igramo se incesta, nelagode, nedodirivanja, raspaljivanja - da bismo se Ali to se još tumačilo kao otpor, kao zaokret, i nije u temelju dovodilo u pitanje proces
nakraju deseksualizirali." Propituje li osoba podvrgnuta psihoanalizi iznova Edipa, analize i načela prijelaza. Drugo je kad sama podsvijest, diskurs nesvjesnoga postane
pripovijeda li "edipovske" trice, sanja li "analitičke" snove da bi odgovorila na pret­ nepronalaziv - prema istom scenariju simulacijske anticipacije za koju smo vidjeli da
funkcionira na svim razinama strojeva trećegareda. Tada se analiza ne može rasplesti,
postavljeno traženje psihoanalitičara ili da bi mu pružila otpor? Jednako tako, učitelj
ona postaje logički i povijesno beskonačna, budući da počiva na fantomskoj supstan­
glumi svoju edipovsku točku, svoju točku zavođenj a, obraća nam se sa ti, draška nas,
ciji reprodukcije, na nesvjesnoj programiranoj potražnji - nepremostivom činitelju
približava se, vlada nad nama - ali na djelu nije želja, nego njezina simulacija. Edi-
koji preudešava cijelu analizu. I opet je "poruke" ICS-a "medij" psihoanalize doveo
povska psihodrama simulacije (koja zbog toga nije ništa manje stvarna, ništa manje
u slijepu ulicu. Na djeluje libidinalni hiperrealizam. Glasovitim kategorijama stvar­
dramatična). Sve je to vrlo različito od istinskoga libidinalnog ulaganja znanja i moći
noga, simboličkoga i imaginarnog, trebat će pridodati kategoriju hiperrealnoga, koje
ili čak od istinske pogrebne rabote znanja i moći (kao što je mogao biti slučaj na
obuhvaća i obrće igru triju ostalih.
sveučilištima nakon šezdesetosme). Sada smo na stupnju očajničke reprodukcije

94 95
Simuiacija i zbilja Simbolička razmjena i smrt

"Napredni demokratski" sustavi učvšćuju se na osnovi dvostra- cija tog proturječnog činitelja, pod znakom javnog mnijenja na­
načke alternative. Monopol ustvari ostaje u rukama homogene dalje istovjetnog samome sebi, medijatiziranog i homogenizira-
političke klase, od desnice do ljevice, ali ne može se na taj način nog anticipacijom (ispitivanjem) omogućiti smjenu "na vrhu":
provoditi: jednostranački poredak totalitarnosti nesiguran je ob­ simulaciju opozicije među strankama, usisavanje njihovih cilje­
lik - on ispražnjuje političku pozornicu, više ne osigurava feed­ va, reverzibilnost svakog diskursa iz jednoga u drugi. S one strane
back javnoga mnijenja, minimalno pritjecanje u objedinjenu struju predstavnika i predstavljenog nahodi se čista forma predstavlja­
koju predstavlja tranzistorizirana aparatura politike. Smjena je, nja - jednako kao što je oblježje simulacije, s one strane označe­
naprotiv, kraj krajeva predstavljanja, jer je snaga puke formalne nog i označitelja, čista forma političke eknomije znaka - jednako
prisile maksimalna što smo bliži savršenoj suparničkoj jednako­ kao što kliznost novca i odstupanje od kursa određuje, s one stra­
sti dviju stranaka. To je i logično: demokracija provodi u poli­ ne uporabne i razmjenske vrijednosti, čistu formu vrijednosti.
tičkom poretku zakon istovjetnosti, a taj se zakon dovršava u igri * * *
izbora između dvaju pojmova koji reaktivira njihovu istovjetnost
ali omogućuje, njihovom beznačajnom razlikom, ostvariti javnu Može se pričiniti da se povijesno kretanje kapitala odvijalo od
usuglašenost i zatvoriti krug predstavljanja. Pozornica izvedbe otvorene konkurencije prema oligopolu, a potom prema mono­
na kojoj je još isključivo na djelu tamni odraz političkog Raz­ polu - da se demokracija kreće od višestranaštva prema dvostra-
loga. "Slobodni izbor" pojedinaca, koji je credo demokracije, naštvu te zatim prema jednostranaštvu. Ništa od toga: oligopol ili
vodi, ustvari, upravo suprotnome: glasovanje je postalo u osnovi današnji bipol zapravo je posljedica taktičkog udvostručavanja
obvezatno; ako pravno tome i nije tako, ipak je to na djelu zahva­ monopola. Na svim poljima, bipol je dovršeni stupanj monopola.
ljujući statističkom, strukturalnom pritisku izmjenjivanja, koje je Ne može politička volja (državna intervencija, anti-trustovske
pojačalo ispitivanje10. Glasovanje je postalo u temelju neodlučno: zakonske odredbe itd.) srušiti monopol tržišta - nego cijeli uni­
kada demokracija dostigne napredni formalni stupanj, ona vodi tarni sustav, želi li preživjeti, mora pronaći neku binarnu zakoni­
do jednakog broja glasova (50/50). Glasovanje postaje istovjetno tost. To ništa ne mijenja za monopol: naprotiv, moć je apsolutna
Brownovim česticama ili računu vjerojatnosti, te se čini kao da jedino ako se umije razdvojiti na istovjetne inačice, ako se zna
svi glasuju nasumično, kao da glasuju majmuni. raspoloviti da bi se udvostručila. To vrijedi kako za marke deter-
dženata, tako i za miroljubivu koegzistencije. Moraju postojati
Na tom stupnju više nije važno da prisutne stranke povijesno i
dvije supersile da bi se svijet održao pod nadzorom: samo jedno
društveno izražavaju bilo što - čak i treba da ne izražavaju više
carstvo urušava se samo od sebe. Tek ravnotežje terora omogućuje
ništa: očaranost igrom, ispitivanje, formalna i statistička prinuda
ustanovljavanje upravljane opozicije, jer strategija je strukturalne
time su samo još veći.
a nikad atomske prirode. Ta se upravljana opozicija uostalom
"Klasično" opće pravo glasa već podrazumijeva stanovitu
može granati u složeniji scenarij, ali matrica će ostati binarna.
neutralizaciju političkog polja, preko konsenzusa o pravilu igre.
Više nikad neće biti na djelu dvoboj ili otvorena suparnička bor­
Ali tu se još razlikuju predstavnici od predstavljenih na osnovi
ba, nego će se suprotstavljati parovi naporednih opozicija.
stvarnih društvenih suprotnosti mišljenja. Upravo će neutraliza-
Od najmanje razlikovne jedinice (čestice pitanje/odgovor) do
10
Atenska je demokracija, mnogo razvijenija od naše, logički došla dotle da plaća makroskopske razine velikih alternirajućih sustava koji upravlja­
glasove kao da je riječ o usluzi, nakon što je pokušala sa svim drugim mjerama
pritiska ne bi li osigurala kvorum.
ju ekonomijom, politikom, svjetskom koegzistencijom, matrica

96 97
Simulacija i zbilja Simbolička razmjena i smrt

se ne mijenja: uvijek je odnos 0/1, binarno skandiranje potvrđuje puno uravnotežene i slijepe - činjenica da postoje dva jednaka
se kao metastazirajući ili homeostatički oblik današnjih sustava. zdanja znači kraj svake konkurencije, kraj svake izvorne referen-
On je jezgra procesa simulacije koja nama vlada. On se može cijalnosti. Paradoksalno, kad bi postojao samo jedan toranj, mo­
preustrojiti u igru nestalnih inačica, od polivalentnosti do tau- nopol ne bi bio utjelovljen, jer se, kao što smo vidjeli, on sigurno
tologije, a da se pritom ne dovede u pitanje strateški oblik bipola: uspostavlja samo na dvostrukoj formi. Da bi znak bio čist, mora
to je božanski oblik simulacije". se udvostručiti u sebi: udvostručavanje znaka doista okončava to
što on znači. Cijeli Andy Warhol je u tome: umnožene replike
* * *
Marilyninog lica u isto vrijeme označuju smrt originala i kraj pred­
Zašto na zgradi World Trade Centera u New Yorku postoje dva stavljanja. Dva tornja Svjetskog trgovačkog centra vidljivi su znak
tornja? Sve velike zgrade na Manhattanu uvijek su se zadovolja­ zatvorenosti sustava u vrtoglavici udvostručenja, dok su drugi
vale ogledavanjem u konkurentskoj vertikalnosti, odakle je proi- neboderi, svaki, jedan originalni trenutak sustava koji se nepre­
zašla arhitekturalna panorama koja je oličavala kapitalistički sus­ stance nadilaze u krizi i izazovu.
tav: piramidalna džungla, sve zgrade prkosile su jedne drugima. Postoji neka posebna čarobnost u podvostručavanju. Kako god
Sam se sustav očitovao u znanoj slici New Yorka koja bi nam se bili visoki, i viši od svih ostalih, dva tornja ipak označavaju
ukazala pri dolasku u grad s morske strane. Tijekom nekoliko zaustavljanje vertikalnosti. Oni nipodaštavaju ostale zgrade, oni
godina, ta se slika posve promijenila. Lik kapitalističkog sustava nisu iste vrste, oni ih više ne izazivaju i s njima se ne uspoređuju,
prometnuo se od piramide u izbušenu karticu. Zgrade više nisu stapaju se jedan u drugoga i dosežu vrhunac u tom prestižu sličnos­
obelisci, nego se lijepe jedna uz drugu ne razdvajajući se više - ti. Međusobno si upućuju ideju modela, što su oni jedan drugome,
poput stupaca statističkog ispisa. Ta nova arhitektura ne utjelov­ a njihova blizanačka visina nije više vrijednost koju treba nadi­
ljuje više konkurentski, nego računalni sustav, a konkurencije je laziti - ona naprosto znači da je strategija modela i komutacija
nestalo na račun korelacije. (New York je jedini grad na svijetu u nadalje povijesno prevagnula u srcu samog sustava - a New York
kojem se može pratiti, s nevjerojatnom vjemošću i u svekolikom je uistinu njegovo srce - nad tradicionalnom strategijom konku­
rasponu, tijekom cijele njegove povijesti sadašnje stanje kapita­ rencije. Zgrade Rockefellerova centra još su odražavale svoje fa­
lističkog sustava - on se neprestance mijenja u skladu s promjena­ sade od stakla i čelika jedne u drugima, u beskonačnoj spektaku-
ma tog sustava - tome se ne može svjedočiti ni u jednom europ­ larnosti grada. Tornjevi su pak slijepi, oni više nemaju fasade.
skom gradu). Taj je arhitektonski grafizam - grafizam monopola: Izbrisano je svako pozivanje na habitat, na fasadu kao lice, na
dva tornja Svjetskog trgovačkog centra, savršeni paralelopipedi unutarnji i vanjski prostor, kakvo još nalazimo u Chase Manhat­
visoki 400 metara na kvadratičnoj osnovi, spojene posude pot- tan Bank ili u najsmionijim zgradama/zrcalima iz 60-ih godina. U
isto vrijeme kada nestaje retorike vertikalnosti, nestaje i one zrca­
11
U tom smislu treba radikalno kritizirati Lévi-Straussov postavku o binarnim struktu­ la. Preostaje tek zatvoreni niz u znaku broja dva, kao da arhitek­
rama kao "antropološkim" duhovnim strukturama i o dualističoj organizaciji kao
osnovnoj strukturi primitivnih društava. Dualistička forma koju Lévi-Strauss želi
tura, prema uzoru na sustav, slijedi tek jedan nepromjenjivi ge­
pripisati primitivnim društvima uvijek je tek naša strukturalna logika, naš kod. To je netski kod, jedan konačni model.
uostalom i kod naše dominacije nad "arhajskim" društvima. Lévi-Strauss ga stoga i
može dobrohotno i njima pripisati u obliku zajedničkih duhovnih struktura svekolike
ljudske vrste. Ta će društva na taj način biti bolje pripremljena da prime pokrštenje
Zapada.

99
98
Simulacija i zbilja Simbolička razmjena i smrt

Hiperrealizam simulacije Na djelu je cijeli imaginary dodira, osjetilnog mimetizma, tak­


tilnog misticizma, zapravo svekolika se ekologija nakalemila na
Sve to određuje digitalni prostor, magnetsko polje koda, s pola­
taj svijet izvedbenih simulacija, multistimulacija i multiodgovora.
rizacijama, difrakcijama, gravitacijama modela i uvijek, uvijek s
Taj će neprekidni test uspješne prilagodbe postati posve prirodan
bujanjem najmanjih razaberivih jedinica (ćelija pitanje/odgovor poistovjećujući se sa životinjskim mimetizmom: "Prilagodba živo­
koja je kibernetički atom značenja). Valja dobro odmjeriti razliku tinja bojama i oblicima svog okruženja pojava je koja se zbiva i s
između tog polja nadzora i onoga tradicionalnog polja pritiska, ljudima" (Nicolas Schöffer), a prisutna je čak i u Indijanaca, s
policijskog polja koje je još odgovaralo značenjskoj silovitosti. njihovim "urođenim osjećajem za ekologiju!" Tropizmi, mimetizmi,
Prostor uvjetovane reakcije koji se nadahnjivao cijelim pavlov- empatije: cijelo ekološko evanđelje otvorenih sustava, s negativnim
ljevskim arsenalom programirane, ponavljane agresije i s kojim ili pozitivnim feed-backom, zaglavit će se u toj breši, s ideologi­
smo se iznova susreli, ali umnoženim u reklamiranju "pendrečenja" jom upravljanja preko informacije koja je samo utjelovljenje,
i u političkoj propagandi 30-ih godina. Zanatsko i industrijsko sukladno elastičnijoj racionalizaciji Pavlovljeva refleksa. Tako smo
nasilje, koje je težilo uvesti postupke terora i životinjske posluš­ od elektrošoka došli do tjelesnog izražaja kao uvjeta mentalnog
nosti. Sve to više nema smisla. Totalitarna, birokratska koncen­ zdravlja. Posvuda dispozitivi snage i prisile ustupaju mjesto dis-
tracija obrazac je koja potječe iz razdoblja tržišnog zakona vrijed­ pozitivima ugođaja sredine, s operacionalizacijom poimanja po­
nosti. Sustav ekvivalentnosti nameće, ustvari, oblik opće istoznač­ trebe, percepcije, želje itd. Poopćena ekologija, mistika "niše" i
nosti, prema tome, centralizaciju globalnog sustava. Arhajska konteksta, simulacija sredine do "Centara za estetsku i kulturalnu
racionalnost u odnosu na onu simulacije: ovdje više nije riječ o reanimaciju" predviđenih u VII. Planu (zašto ne?) i do Centra za
jednoj općoj istoznačnosti, nego o difrakciji modela koja igra seksualne užitke, konstruiranom u obliku grudi, koji će ponuditi
zapovjednu ulogu - ne više oblik opće istoznačnosti nego raz­ "dodatni zanos zahvaljujući pulsirajućem okruženju... Radnici svih
vidne suprotnosti. Od povezivanja prelazimo na razdvajanja pre­ klasa moći će ući u te poticajne centre". Prostornodinamička očara-
ko koda, od ultimatuma dolazimo do nagovara, od propisane nost, poput tog "totalnog teatra", uspostavljenog "na hiperboličkoj
pasivnosti do modela neposredno nastalih na osnovi "aktivnog kružnoj podlozi koja se okreće oko cilindrične osovine": više nema
odgovora" subjekta, njegovim uplitanjem, njegovim "ludičkim" pozornice, nema rezova, nema "pogleda". To je kraj spektakla i
sudjelovanjem itd., prema totalnome modelu okruženja sačinjenog kraj spektakularnog, na putu prema totalnom, objedinjujućem tak­
od neprestanih spontanih odgovora, veselih feed-backova i zra- tilnom, estezičkom (a ne više estetičkom) okruženju itd. Možemo
kastih dodirivanja. Na djelu je "konkretizacija općeg okruženja", jedino s dozom crnog humora pomisliti na Artaudov totalni teatar,
kao što navodi Nicolas Schôffer. Na djelu je velika svečanost Su­ na njegovo kazalište Okrutnosti, kojega je ova prostornodinami­
djelovanja: ona se sastoji od milijardi stimulusa, minijaturnih test­ čka simulacija tek bijedna karikatura. Ovdje su okrutnost odmije­
ova, pitanja/odgovora razdjeljivih u beskonačnost, koje sve mag­ nili "pragovi stimulusa", minimum i maksimum, preko otkrića
netskom snagom drži na okupu nekoliko velikih modela na svjet- "perceptivnih kodova izračunanih na osnovi pragova zasićenja".
losnome polju koda. Čak i dobra stara "katarza" klasičnog kazališta strasti postala je
Svjedočimo nadolasku velike Kulture taktilne komunikacije danas preko simulacije homeopatija. Tako je i sa stvaralaštvom.
pod znakom tehno-lumino-kinetičkog prostora i totalnoga pros- Na djelu je i urušavanje stvarnosti u hiperrealizam, u brižno
tornodinamičkog kazališta! podvostručavanje stvarnosti, po mogućnosti počevši od nekoga

100 101
Simulacija i zbilja Simbolička razmjena i smrt

drugoga reproduktivnog medija - reklama, fotografija itd. - od šini stvari, na djeluje pogled koji je postao molekularni kod pred­
medija do medija stvarnost se rasplinjuje, ona postaje alegorija meta.
smrti, ali dobiva na snazi upravo vlastitim razaranjem, ona posta­ Ta se realistička simulacija može odvijati na nekoliko načina:
je stvarnošću stvarnosti radi, fetišizam izgubljenog predmeta -
I. Dekonstrukcija stvarnoga u njegovim pojedinostima - ogra­
ne više predmet predstavljanja, nego vrhunac nijekanja i vlasti­
ničeni paradigmatski otklon predmeta - rasprostiranje, line­
tog obrednog istrebljenja: hiperrealnost.
arnost i serijalnost odvojenih predmeta.
Realizam je već pokrenuo tu sklonost. Retorika realnoga već
naznačuje da je njegov položaj ozbiljno promijenjen (zlatno doba II. Viđenje u beskraj: sve igre dijeljenja i podvostručavanja pred­
je ono nevinosti jezika, u kojemu jezik ne mora podvostručavati meta u njegovim pojedinostima. Ta demultiplikacija nadaje
ono što kazuje o nekom učinku stvarnosti). Nadrealizam je još se kao dubina, ako ne i kritički metajezik, i to je zacijelo bilo
solidaran s realizmom kojeg osporava, ali ga podvostručava svo­ na djelu u misaonom uobličenju znaka, u dijalektici zrcala.
jim prodorom u imaginarno. Hiperrealno predstavlja mnogo raz­ Nadalje je ta beskrajna refrakcija samo druga vrsta serijal-
vijeniji stupanj u mjeri u kojoj je u njemu čak izbrisana i ta pro­ nosti: stvarno u njoj više ne razmišlja o sebi, ono se zapliće u
turječnost između stvarnoga i imaginarnoga. Nestvarnost više nije sebe do iščeznuća.
ona snova ili fantazama, neke onostranosti ili ovostranosti, nego
ona halucinantne sličnosti stvarnoga sebi samom. Da bi se izašlo III. Doslovno serijalna forma (Andy Warhol). Kod nje ne samo
iz krize predstavljanja, stvarno valja osuditi na stalno ponavlja­ da je sintagmatska dimenzija srušena nego i ona paradigmat­
nje. Prije no što se pojavila u pop-artu i pikturalnom neorealizmu, ska, budući da više nema fleksije oblika, pa niti unutarnje
ta se tendencija već može iščitati u novom romanu. I tamo se već refleksije, nego samo dodirivanje istoga - fleksija i refleksija
težilo da se oko stvarnoga stvori praznina, da se isključi svaka na nultoj točci. Poput onih dviju blizankinja na erotskoj fo­
psihologija, svaka subjektivnost, kako bi stvarno postalo čista tografiji: tjelesna stvarnost njihovih tijela poništena je njiho­
objektivnost. Ustvari, ta objektivnost tek je ona pukog pogleda - vom sličnošću. Kako se postaviti kad ljepotu jedne odmah
objektivnost napokon oslobođena objekta, koja je nadalje tek slije­ podvostručava ljepota druge? Pogled može jedino kružiti od
pi prijenosnik pogleda koji ga ništi. Kružno zavođenje u kojemu jedne do druge, i cijelo je vidno polje zatvoreno tim kreta­
nije lako utvrditi nesvjesni pothvat da se više ne bude viđen. njem amo-tamo. Na djelu je istančani način ubojstva origina­
la, ali i posebna vrsta zavodljivosti, pri kojoj cijeli doseg pred­
To je doista dojam koji pobuđuje neo-roman: žar da se izluči
meta predusreće njegov beskonačni lom s njime samim
smisao u podrobnoj i slijepoj stvarnosti. Sintaksa i semantika
(obratni scenarij od platonovskog mita i spajanja dviju odvo­
nestale su - nema više pojavljivanja, nego odazivanja predmeta,
jenih polovica simbola - ovdje se znak demultiplicira, poput
grozničava propitivanja njegovih raspršenih dijelova - nema više
praživotinja). Ta je zavodljivost možda zavodljivost smrti, u
ni metafore ni metonimije: slijedna imanentnost pod policijskim
smislu u kojemu za nas, seksualna bića, smrt možda nije ni-
nadzorom pogleda. Ta "objektivna" mikroskopija izaziva vrtogla­
štavilo, nego naprosto način reprodukcije koji prethodi sek-
vicu stvarnosti, vrtoglavicu smrti na granici predstavljanja pred­
suaciji. Rađanje preko modela u beskonačnom lancu pois­
stavljanja radi. Gotovo je sa starim iluzijama o reljefu, perspek­
tovjećuje se ustvari s onim praživotinja i suprotstavlja se
tivi i dubini (prostornoj i psihološkoj) povezanima s percipiranjem
rađanju preko seksa, koji mi poistovjećujemo sa životom.
predmeta: sada je cijela optika, skopika, postala djelatna na povr-

102 103
Simulacija i zbilja Simbolička razmjena i smrt

IV. Ali ta čista mehaničnost besumnje je tek paradoksalna grani­ smjera prema središtu, prema vlastitom ponavljanju u beskraj.
ca: istinska formula rađanja, ona koja obuhvaća sve druge, i Istovjetan učinku unutarnje suzdržanosti u odnosu na san, koja
koja je na neki način stabilizirani oblik koda, jest ona binar- nas navodi da si kažemo kako je riječ o snu, iako je ovdje na
nosti, digitalnosti - nije to samo puko ponavljanje, nego mini­ djelu igra prekida i nastavljanja sna, hiperrealizam je sastavni dio
malni odmak, minimalni otklon između dvaju pojmova, to kodirane stvarnosti koju nastavlja i na kojoj ništa ne mijenja.
jest "najmanja zajednička paradigma" koja može podržati Ustvari, hiperrealizam treba shvatiti suprotno: danas je sama
fikciju značenja. Kombinirajući unutarnju razlikovnost u stvarnost hiperrealistična. Već je tajna nadrealizma bila u tome
odnosu na pikturalni objekt kao na predmet potrošnje, ta se da i najprizemnija stvarnost može postati nadnaravna, ali samo u
simulacija sužava u suvremenoj umjetnosti dok ne postane povlaštenim trenucima, koji su još bili u vezi s umjetnošću i s
tek najbeznačajnija razlika koja još dijeli hiperrealno od imaginacijom. Danas je cijelu stvarnost, svakodnevnu, političku,
hiperslikarstva. Ono kao da se želi pritajiti do žrtvenog ukida­ socijalnu, povijesnu, ekonomsku itd., prožela simulirajuća dimen­
nja pred stvarnošću, ali znamo kako sve prednosti slikarstva zija hiperrealizma: već svugdje živimo u "estetskoj" halucinaciji
iznova iskrsavaju pred tom malom razlikom: svekoliko sli­ stvarnosti. Stari slogan, "Stvarnost nadilazi fikciju", koji je još
karstvo se povlači na rubno polje koje odvaja oslikanu povr­ odgovarao stupnju nadrealističke estetizacije života, nadiđen je:
šinu od zida. A tako je i s potpisom: metafizički znak slikar­ više nema fikcije s kojom se život može suočiti, makar i pobije­
stva i cijele metafizike predstavljanja, na granici na kojoj se i dio u tom suočenju - svekolika je stvarnost prešla u igru stvar­
on sam smatra modelom ("čistim pogledom") i okreće se oko nosti - radikalno razočaranje, stupanj cool i kibernetika odmije­
sebe u prinudnu ponavljanju koda. nili su stupanj hot i onaj fantazmatike.
Tako grešnost, tjeskobu i smrt može odmijeniti svekolika ra­
I sama definicija stvarnosti glasi: ono čemu je moguće dati isto­ dost znakova grešnosti, očajanja, silovitosti i smrti. Sama euforija
vjetnu reprodukciju. Ona je suvremenica znanosti, koja tvrdi da simulacije želi se predstaviti kao uništenje uzroka i posljedice,
je neki proces moguće u cijelosti reproducirati u određenim okol­ porijekla i kraja, što je ona zamijenila podvostručenjem. Na taj se
nostima, i industrijske racionalnosti, koja uspostavlja univerzalni način svaki zatvoreni sustav istodobno štiti od referencijalnog i
sustav istoznačnosti (klasično prikazivanje nije istoznačnost, ono od tjeskobe referencijalnog - kao i od cjelokupnog metajezika
je prijepis, tumačenje, komentar). Na kraju tog procesa reproduk- kojemu doskače igrajući se s vlastitim metajezikom, naime, pod-
tivnosti, stvarno nije samo ono što može biti reproducirano, nego vostručujući se u vlastitoj kritici. U simulaciji, metalingvistička
ono što je uvijek već reproducirano. Hiperrealno. iluzija podvostručuje i upotpunjuje referencijalnu iluziju (patetičnu
Prema tome, je li na djelu kraj stvarnoga i kraj umjetnosti us­ halucinaciju znaka i patetičnu halucinaciju stvarnosti).
lijed posvemašnjeg upijanja jednog i drugoga? Nije: hiperrealizam "To je cirkus", "To je kazalište", "To je kino", stare uzrečice,
je vrhunac umjetnosti i vrhunac stvarnosti uzajamnom razmje­ stare naturalističke optužbe. Više nije riječ o tome, ovaj je put
nom na razini simulakra, povlastica i predrasuda koje ih uteme­ riječ o satelizaciji stvarnosti, o stavljanju na orbitu neodredljive
ljuju. Hiperrealno je iznad predstavljanja (cf. Jean Lyotard, L'Art stvarnosti koja nema ničeg zajedničkog s fantazmima što su je
Vivant, broj posvećen hiperrealizmu) jedino stoga što je cijelo u nekoć ilustrirali. Ta je satelizacija uostalom materijalizirana u dvo-
simulaciji. Obrtaljka predstavljanja tu postaje sumanuta, ali obuze­ sobnome-stanu-kuhinja-tuš koji smo uistinu uzdigli na orbitu,
ta nekom praskavom sumanutošću, koja, nipošto ekscentrična, podarili mu prostornu moć, kazali bismo, zajedno s posljednjim

104 105
Simulacija i zbilja Simbolička razmjena i smrt

mjesečevim modulom. I sama svakodnevica zemaljskog habitata cinacija svugdje prisutna: subliminalna percepcija (neka vrsta šes­
podignuta je na razinu kozmičke vrijednosti, apsolutnog dekora tog čula), korištenje trikova, montaža, scenarij, pretjerana ekspo­
- hipostazirana u prostoru - nastupio je kraj metafizike, počinje zicija stvarnosti svjetlosti modela - ne prostor proizvodnje, nego
doba hiperrealnosti 12 . Ali, prostorno trenscendiranje banalnosti traka iščitavanja, traka kodiranja, traka dekodiranja, traka koju
dvosobnoga stana, kao i njegovo cool i mehaničko oličenje u su magnetizirali znakovi - estetska stvarnost, ne više na osnovi
hiperrealizmu13, kazuju samo jedno: da taj modul, takav kakav prethodnog razmišljaja i razdaljine od umjetnosti, nego svojim
jest, sudjeluje u hiperprostoru predstavljanja u kojemu svatko već uzdizanjem na drugu razinu, do zadobivanja druge moći, preko
tehnički posjeduje trenutnu reprodukciju vlastitog života, u kojoj anticipacije i imanentnosti koda. Neka vrsta neproizvoljne paro­
su piloti Tupoljeva, koji se srušio u Bourgetu, mogli na svojim dije lebdi nad svim stvarima, taktičke simulacije, neodredljive igre
kamerama izravno pratiti vlastitu smrt. Na djelu nije ništa drugo kojoj se pripisuje estetska radost, ona ista čitanja i pravila igre.
doli kratki spoj odgovora preko pitanja u testu, proces trenutne Travelling znakova, medija, mode i modela, slijepog i blistavog
ponovne provodljivosti, u kojemu je stvarnost neposredno zaga­ okruženja simulakra.
dio njezin simulakr. Umjetnost je davno predvidjela taj zaokret koji je danas dio
Nekoć je postojala posebna vrsta alegorijskih i pomalo dija- svakodnevnog života. Veoma rano djelo se podvostručuje u sebi
boličkih predmeta: zrcala, slike, umjetnička djela (koncepti?) - samome kao manipulacija znakovima umjetnosti: nad-značenje
simulakri ali prozirni, očevidni (u kojima se lice nije brkalo s umjetnosti, "akademizam označitelja", kao što bi kazao Lévi-
naličjem) koji su imali svoj stil i vlastite karakteristične postupke. -Strauss, koji je doista uvodi u formu-znak. Tada umjetnost ulazi
A zadovoljstvo se tada prije sastojalo u otkrivanju "prirodnoga" u svoju beskonačnu reprodukciju: sve što se podvostručuje u sebi,
u umjetnome i krivotvorenom. Danas, kad se stvarnost i imagi­ bila to svakodnevna i banalna stvarnost, samim time pada pod
nacija preklapaju u istoj operacionalnoj totalnosti, estetska je fas- znak umjetnosti i postaje estetsko. Jednako je i s proizvodnjom,
za koju se može reći da danas ulazi u to estetsko podvostruča-
12
Koeficijent stvarnosti razmjeran je zalihi imaginacije koja joj podaruje specifičnu vanje, u fazu u kojoj, isključujući svaki sadržaj i svaku svršnost,
težinu. To vrijedi za geografsko i za prostorno istraživanje: kada više nema djevičan­
skih područja, dakle onih kojima bi mogla raspolagati imaginacija, kada karta prekri­
ona postaje na neki način apstraktna i nefigurativna. Tada ona
va cijeli teritorij, nestaje nečeg takvog kao što je načelo zbiljnosti. Osvajanje prostora izražava čistu formu proizvodnje i, poput umjetnosti, sama zadobi­
u tom smislu predstavlja ireverzibilni prag prema gubitku zemaljske referencijalno- va vrijednost svrhe bez kraja. Umjetnost i industrija tada mogu
sti. Na djeluje upravo gubitak stvarnosti kao unutarnje povezanosti nekog ogra­
razmijeniti svoje znakove: umjetnost može postati stroj za re­
ničenog svijeta budući da su se njegove granice povukle prema beskonačnosti. Os­
vajanje prostora nastupilo je nakon osvajanja planeta, kao da je isti fantazmatički produkciju (Andy Warhol), a da ne prestane biti umjetnost, budući
proces proširio ovlast stvarnosti -nošenje, primjerice, zastave, tehnologija i dvosob­ da je stroj nadalje tek znak. A proizvodnja može izgubiti svaku
ni stan na Mjesecu - isti pokušaj poput materijalizacije pojmova ili teritorijalizacije društvenu svrhu da bi se naposljetku potvrdila i dosegnula vrhunac
nesvjesnoga- to je ravno obestvarenju ljudskog prostora ili njegovu ponovnu ura­
zanosa u prestižnim, hiperboličkim, estetičkim znakovima velikih
njanju u hiperrealno simulacije.
13 industrijskih postrojenja, tornjevima visokim 400 m ili tajanstve­
Ili hiperrealizam metalizirane karavane ili supermarketa tako dragog hiperrealistima,
ili onaj juhe Campbell drage Andyu Warholu, ili onaj La Joconde otkad i ona, zahva­ nim iznosima bruto nacionalnog dohotka.
ljujući satelitu, kruži oko planeta kao apsolutni model zemaljske umjetnosti, te više
Tako je umjetnost posvuda, budući da je izvještačenost u srcu
uopće nije umjetničko djelo, nego planetarni simulakr u kojemu cijeli jedan svijet
svjedoči o samome sebi (u stvarnosti, o vlastitoj smrti) u odnosu na neki budući stvarnosti. Tako je umjetnost mrtva, budući da nije samo mrtva
svijet. njezina kritička transcendentnost nego stoga što se i sama stvar-

106 107
Simulacija i zbilja

nost, cijela prožeta estetikom koja je dio njezine vlastite struk­


ture, zamijenila vlastitom slikom. Ona čak više nema vremena da 3.
djeluje poput stvarnosti. Ona čak više ne nadilazi fikciju: ona hvata
svaki san prije no što je zadobio učinak sna. Shizofrenična vr­
toglavica tih serijalnih znakova, bez patvorine, bez moguće sub­
limacije, imanentnih u svom ponavljanju - tko bi mogao reći gdje
je stvarnost onoga što oni simuliraju? Oni čak više ništa ne skrivaju O zavođenju
(zbog čega, ako hoćete, simulacija zadire u polje psihoze): u nji­
ma se ukidaju čak i prvobitni procesi. Hladni svijet digitalnosti
apsorbira onaj metafore i metonimije. Načelo simulacije djeluje
kao načelo zbiljnosti i kao načelo užitka.

Posvećeni obzor privida

Zavođenje je ono što diskursu oduzima značenje i okreće ga od


istine. Ono bi dakle bilo suprotno psihoanalitičkom razlikovanju
manifestnog i latentnog diskursa. Jer, latentni diskurs nije okre­
nuo manifestni diskurs od njegove istine, nego prema njegovoj
istini. On ga navodi da iskazuje ono što on ne želi izreći, on u
njemu čini razvidnima dubinske određenosti i neodređenosti.
Dubina se vazda naviruje iza reza, značenje uvijek viri iza ograde.
Manifestni diskurs predstavlja razrađeni privid, koji je ispresije­
can pomaljanjem nekog značenja. Interpretacija je ono što će,
slamajući privide i igru manifestnog diskursa, osloboditi znače­
nje nadovezujući se na latentni diskurs.
U zavođenju, naprotiv, na neki se način ono manifestno, dis­
kurs o onome što je u njemu "najpovršnije", odvraća od duboke
zapovijedi (svjesne ili nesvjesne) da bi je poništio i odmijenio je
draži i zamkom privida. Prividi koji uopće nisu beznačajni, nego
su mjesto igre i uloga, strasti odvraćanja - zavesti same znakove
važnije je od pojavljivanja bilo koje istine - koju interpretacija
previđa i uništava u svom traganju za nekim skrivenim znače­
njem. Zbog toga je upravo ta strast par excellence ono što se
109
Simulacija i zbilja 0 zavođenju

suprotstavlja zavođenju, ono zbog čega je svaki interpretativni tacije. Ali ništa nam ne kazuje da ta zamjena nije krhka i privre­
diskurs zavodljiv u najmanjoj mjeri. Ne samo da su njegova pus­ mena, da ta vladavina koju je omogućila psihoanaliza salijetanja
tošenja nepredvidljiva na polju privida, nego bi se lako u tom latentnog diskursa, koja je ravna poopćavanju na svim razinama
povlaštenom traganju za nekim skrivenim značenjem mogla kriti terorizma i silovitosti tumačenja, nitko ne zna nije li taj dispozitiv
i ozbiljna pogreška. Jer ne treba tražiti negdje drugdje, u nekom pomoću kojega se uklonilo, ili se nastojalo ukloniti svako zavo­
hinterweltu ili u nesvjesnome ono što obrće diskurs - ono što ga đenje i sâm veoma krhki model simulacije, koji se predstavlja
odistinski premješta, "zavodi" ga u doslovnom smislu i čini ga kao nenadmašivi ustroj samo da bi bolje prikrio sve naporedne
zavodljivim, njegov je vlastiti privid, neizvjesno ili besmisleno učinke, upravo učinke zavođenja koji ga počinju pustošiti. Jer za
kolanje, ili ritualno i podrobno, njegovih znakova na površini, psihoanalizu je najgore sljedeće: ono nesvjesno zavodi, ono zavo­
njegovih pregiba i stupnjeva, sve ono što briše nositelja znače­ di preko svojih snova, ono zavodi svojim poimanjem, ono zavo­
nja, i upravo to je zavodljivo, dok značenje nekog diskursa još di čim "se progovori" i čim se rodi želja za govorenjem, posvuda
nije nikoga zavelo. Svaki smisleni diskurs želi ukinuti privide, to je dvostruka struktura na djelu, naporedna struktura dosluha izme­
je njegova varka i obmana. Ali, istodobno je to i nemogući pot­ đu znakova nesvjesnoga i njihove razmjene, koja proždire onu
hvat: diskurs je neminovno osuđen na svoj vlastiti privid, pa, pre­ drugu, strukturu "rada" nesvjesnoga, onu čistu i trajnu strukturu
ma tome, i na svoje uloge zavođenja, dakle na vlastiti neuspjeh prijelaza i protu-prijelaza. Svako psihoanalitičko zdanje urušava
kao diskursa. Ali, možda i svaki diskurs potajno mami taj neus­ se zbog toga što je samo sebe zavelo i sve drugo povuklo za
pjeh i to rasplinjavanje njegovih ciljeva, njegovih učinaka istine sobom. Budimo analitičari makar u blijesku jednog trenutka i
u učincima površine koji djeluju poput zrcala, koji upijaju, proždiru kažimo da je na djelu osveta izvornog potiskivanja, potiskivanja
značenje. To se najprije događa kada neki diskurs zavodi sam zavođenja koje je u izvorištu uspostavljanja psihoanalize kao
sebe, prvotni oblik kojim on upija sebe i ispražnjuje se od svog "znanosti", u pristupu samoga Freuda.
značenja ne bi li bolje očarao druge: prvotno zavođenje jezika. Freudovo se djelo kreće između dviju krajnosti koje radikalno
Svaki je diskurs sudionik te zadivljenosti, tog zavodljivog zas- dovode u pitanje posredujuće zdanje: ono između zavođenja i
tranjenja, i ne zastrani li sam, drugi će to učiniti u njegovo ime. nagona prema smrti. O potonjemu, shvaćenom kao vraćanje
Svi prividi nastoje svladati značenje, iskorijeniti značenje, namjerno ranijeg ustroja (topičkog, ekonomskog) psihoanalize, već je bilo
ili ne, i preobraziti ga u igru, podrediti ga drugom pravilu igre, riječi u Simboličkoj razmjeni i smrti. O prvome, koje se nadove-
ovaj put proizvoljne, drugom neuhvatljivom obredu, pustolovnije- zuje na drugi nekom tajnom privlačnošću, onkraj brojnih zaple­
mu, zavodljivijemu od linije koja upravlja značenjem. Ono pro­ ta, valja reći da je ravno izgubljenom predmetu psihoanalize.
tiv čega se diskurs treba boriti nije u toj mjeri tajna nekog nes­
Klasično je smatrati Freudovo napuštanje teorije zavođenja
vjesnoga, koliko površni bezdan vlastitoga privida i ako treba
(1897.) odlučnim korakom u uspostavljanju psihoanalitičke
slaviti pobjedu nad čime onda to nije pobjeda nad sanjarijama i
teorije i stavljanjem u prvi plan pojmova poput nesvjesnog
priviđenjima bremenitima smislom i besmislom, nego naprosto
umišljanja, psihičke zbiljnosti, spontane dječje seksualnosti,
nad blistavom površinom ne-smisla i nad svim igrama koje ona
itd.
omogućuje. Tek se nedavno uspjelo ukloniti taj ulog zavođenja,
onaj kojemu je prostor posvećeni obzor privida, da bi se odmije­ (Rječnik psihoanalize, Laplanche i Pontalis)
nio ulogom "u dubinu", nesvjesnim ulogom, ulogom interpre-

110 111
Simulacija i zbilja 0 zavođenju

Zavođenje kao izvorni oblik tako se vraća na stanje "prvobit­ nasljednicima koji su se zadovoljili time da predvode jednu disci­
nog fantazma" i stoga se shvaća, slijedeći logiku koja više nije plinu, i koji nikad neće niti pomisliti na mogući ponor jezika, ponor
njegova, kao preostatak, zaostavština, dimna zavjesa u logici i zavođenja jezika, postupak temeljno različit od upijanja i neproiz-
nadalje pobjedničkoj strukturi psihičke i seksualne stvarnosti. To vođenja značenja. Sarkofag lingvistike bio je čvrsto zapečaćen i
ništenje zavođenja nipošto ne treba smatrati prirodnim stupnjem na nj je bio položen mrtvački plašt označitelja.
u razvoju, valja misliti da je riječ o ključnom događaju bremeni­ Na taj je način mrtvački pokrov psihoanalize iznova pao na
tom posljedicama. Kao što znamo, zavođenje će u nastavku nestati zavođenje, pokrov skrivenog značenja, skrivenog viška značenja,
iz psihoanalitičkog diskursa, ili će se u njemu pojaviti jedino da u korist površnog ponora privida, površine upijanja, uspaničene
bi iznova bilo odbačeno i zaboravljeno, sukladno nekoj logičkoj trenutne površine razmjene i suparništva znakova koji sačinja­
obnovi utemeljujućeg čina samog utemeljitelja. Ono nije samo vaju zavođenje (čija je histerija samo "simptomatičko" očitova­
uklonjeno kao drugorazredni činitelj u odnosu na druge koji su nje, već zaraženo latentnom strukturom simptoma, koja je, pre­
bitniji, poput dječje seksualnosti, potiskivanja, Edipa itd., zavođe­ ma tome, pred-psihoanalitička, i, prema tome, unižena, ono zbog
nje je zanijekano kao opasni oblik, čija bi moguća prisutnost mogla čega je mogla poslužiti kao "matrica obraćanja" samoj psihoana­
biti pogubna za razvoj i cjelovitosti kasnijega zdanja. lizi). Freud je također uništio zavođenje kako bi na njegovo mjesto
Iste su okolnosti na djelu kod Freuda kao i kod De Saussurea. postavio mehanizam strogo operacionalne interpretacije, meha­
Potonji je također počeo, u svojim Anagramim, s opisom nekog nizam strogo seksualnog potiskivanja koji ima sva obilježja objek­
oblika jezika, ili pogubljenja jezika, s podrobnim i obrednim obli­ tivnosti i cjelovitosti (ako zaboravimo na sva unutarnja grčenja
kom, s dekonstrukcijom značenja vrijednosti. Potom je od svega psihoanalize, bila ona osobna ili teorijska, koja mogu ugroziti tu
toga odustao da bi prešao na gradnju lingvistike. Treba li taj zaokret tako lijepu cjelovitost, preko kojih, poput živih mrtvaca, iznova
zahvaliti očevidnom neuspjehu njegova pothvata dokazivanja ili uskrsavaju svi izazovi i sva zavođenja pokopana ispod strogosti
odustajanja od stajališta anagramatskog izazova, kako bi prešao diskursa) - ali, u osnovi, reći će oni dobrohotni, to onda znači da
na konstruktivni, trajni i znanstveni pothvat, na način proizvođenja je psihoanaliza živa? Freud je zasigurno prekinuo sa zavođenjem
značenja, izuzevši njegovo moguće ukinuće? Nije važno, kako i opredijelio se za interpretaciju (do metapsihologije u posljed­
god bilo, iz tog besprizivnog preobraćenja rodila se lingvistika i njem razdoblju, koja se nedvojbeno od nje odvaja), ali sve što je
ona će na osnovi njega izraditi svoj aksiom i temeljno pravilo za bilo potisnuto u tom izvanrednom opredjeljenju iznova se pomo­
sve one koji će nastaviti De Saussureovo djelo. Ne vraćamo se na lilo u sukobima i zapletima povijesti psihoanalize, ponovno je
ono što smo ubili, a zaborav prvotnoga ubojstva dijelom je logič­ osnaženo u odvijanju bilo kojeg liječenja (nikad kraja histeriji!),
nog i pobjedničkog razvoja jedne znanosti. Sva snaga uložena u dok smo, s pojavom Lacana, mogli samo s radošću svjedočiti
žalovanje i mrtvi predmet pretočit će se u simulirano uskrsnuće ponovnom preplavljivanju psihoanalize zavođenjem, u haluci-
zahvata živog predmeta. Još valja reći da je Saussure, barem on, nantnu obliku igre označitelja, u kojoj psihoanaliza, u svom ob­
potkraj života nagonski shvatio neuspjeh toga lingvističkog pot­ liku i strogoj zahtjevnosti, u obliku koji je zagovarao Freud, umire
hvata, ostavivši u zraku stanovitu neizvjesnost i naslućujući ne­ jednako izvjesno, čak i mnogo izvjesnije negoli od svoje institu­
dostatnost, moguću obmanu tog tako dobro uhodanog ustroja cionalne prizemljenosti.
zamjene. Ali ti obziri, preko kojih se proviđalo nešto od silovitog
Lacanovsko je zavođenje zasigurno neka vrsta obmane, ali
i preuranjenog poništavanja iz Anagrama, bili su posve strani
ona na svoj način ispravlja, popravlja i okajava izvornu obmanu

112 113
Simulacija i zbilja O zavođenju

samog Freuda, onu odbacivanja forme/zavođenja u ime znanosti itivne spoznaje kao što je bila i ona obožavatelja slika: živjeti je
koja u osnovi čak to i nije. Lacanov diskurs, koji poopćuje zavod­ moguće jedino na osnovi ideje o nekoj drugoj istini. To je jedini
ničku praksu psihoanalize, osvećuje na stanoviti način to odbačeno način življenja od istine. Drugo je nepodnošljivo (upravo zato
zavođenje, ali i sam je donekle kontaminiran psihoanalizom, to što istina ne postoji). Ne treba željeti ukloniti privide (zavodlji­
jest i nadalje pod obilježjima Zakona (simboličkoga) - varljivo vost slika). Taj pothvat mora propasti kako se odsustvo istine ne
zavođenje koje se uvijek odvija pod obilježjima zakonitosti i lika bi iskazalo u svoj svojoj golotinji. Ili odsustvo Boga. Ili odsus­
Gospodara koji preko Riječi vlada histeričnim masama nesposob­ tvo Revolucije. Revolucija jedino živi u ideji da joj se sve su­
nima za užitak... protstavlja, a posebno njezin majmunski, parodijski dvojnik:
S Lacanom nastupa, unatoč svemu, smrt psihoanalize, smrt staljinizam. Staljinizam je besmrtan zbog toga što će uvijek biti
koja je nastupila pod udarom, pobjedničkim ali zagrobnim, ono­ prisutan kako bi sakrio činjenicu da Revolucija, istina Revolu­
ga što je na početku bilo zanijekano. Nije li to ispunjenje jedne cije ne postoji, i prema tome održava živom nadu u njezino pos­
sudbine? Psihoanalizi je barem bila pružena prilika da je dokrajči tojanje. "Narod", rekao je Rivarol, "nije želio Revoluciju, on je
Veliki Varalica nakon što je započela s Velikim Nijekanjem. samo želio njezino uprizorenje" - jer je to jedini način da se
Morala bi nas oduševiti i pobuditi osjećaj olakšanja činjenica održi na životu zavodljivost Revolucije, umjesto da se ona poništi
da se najljepše zdanje značenja i tumačenja što je ikad bilo po­ u svojoj istini.
dignuto na taj način urušilo pod težinom i zahvaljujući igri svojih Mi ne vjerujemo da istina ostaje istina jednom kad joj skinemo
vlastitih znakova koji su, od pojmova bremenitih značenjem kakvi koprenu (Nietzsche).
su bili, iznova postali lukavstva zavođenja bez kočnica, pojmovi
nezakočeni nekom urotničkom razmjenom i lišenom značenja
(uključujući tu i liječenje). Znak je to da će nam u najmanju ruku Varka za oko ili začarana simulacija
istina biti uskraćena (razlog zbog kojeg jedino varalice vladaju).
Raščarana simulacija: pornografija - istinitije od istinitog - u tome
Kao i to da ono što bi se moglo činiti poput neuspjeha psihoana­
je vrhunac simulakra.
lize nije drugo doli iskušenje, kao što je slučaj sa svakim velikim
sustavom značenja, naime, da se urušava u vlastitoj slici do gu­ Začarana simulacija: varka za oko - lažnije od lažnoga - u
bitka značenja, što je zapravo povratak izvornog plamena zavo­ tome je tajna privida.
đenja i osveta privida. Gdje je onda zapravo prijevara? Zbog toga Nema priče, nema pripovijedanja, nema skladanja. Nema pozor­
što je od početka odbila oblik zavođenja, psihoanaliza možda i nice, nema kazališta, nema djelovanja. Varka za oko zaboravlja
nije bila drugo doli obmana, obmana istine, obmana interpreta­ sve to i okružuje ga beznačajnijim uobličenjem običnih predmeta.
cije, koju je razobličila i nadoknadila lacanovska varka zavođe­ Isti su predmeti prikazani u velikim složajima vremena, ali prika­
nja. Tako se završava jedan ciklus koji možda pruža mogućnost zani su sami, te se čini da su uklonili diskurs slikarstva - samim
drugim upitnim i zavodljivim oblicima. time oni više ne "predstavljaju", oni više nisu predmeti, oni više
nisu obični. Oni su bijeli znakovi, prazni znakovi koji obznanjuju
Jednako se zbilo i s Bogom i s revolucijom. Ukloniti sve pri­ protu-svečanost, društvenu, vjersku ili umjetničku protu-predodžbu.
vide kako bi se rascvjetala Božja istina bila je obmana ikonoklas- Otpaci društvenog života, oni ustaju protiv njega i parodiraju svoju
ta. Jer božanske istine nije bilo, a oni su možda to potajice i teatralnost: zbog toga su razbacani, raspoređeni slučajnošću svog
znali, što je i razlog da je njihov neuspjeh proizlazio iz iste intu-

114 115
Simulacija i zbilja 0 zavođenju

pojavljivanja. Čak i to još ima neko značenje: ti ga predmeti nema­ istrajale, vrijeme koje se već dogodilo. Jedini je reljef onaj ovješta-
ju. Oni ne opisuju neku poznatu stvarnost, kao što je slučaj s mrtvom losti, zamršeni lik vremena i prostora.
prirodom, oni opisuju prazninu, odsustvo, odsustvo svekolike figu­ Tu nema voća, mesa ili cvijeća, nema košara ni kitica, niti sve­
rativne hijerarhije koja određuje činitelje neke slike, kao što odre­ ga onoga što čini slast prirode (mrtve). Ona je tjelesna, raspore­
đuje i politički poredak. đuje se vođena tjelesnim čulom na vodoravnome polju, na polju
Nije riječ o običnim statistima koji bi bili premješteni s glavne poda ili stola - ponekad se ona poigrava s neravnotežjem, s iskrza­
pozornice, to su utvare koje opsjedaju prazninu pozornice. Nji­ nim rubom stvari i krhkošću njihove uporabe, ali uvijek ima težinu
hovo zavođenje stoga nije estetske naravi, kakvo nalazimo u sli­ zbiljskih stvari, podcrtanu horizontalom, dok varka za oko dje­
karstvu i sličnosti, nego je to izoštreno i metafizičko zavođenje luje bestežinski, a to još naglašava okomita podloga. Sve je tu u
uništenja zbiljskoga. Progonjeni predmeti, metafizički predmeti napetosti, predmeti kao i vrijeme, pa čak i svjetlost i perspektiva,
suprotstavljaju se, u svome nezbiljskom vraćanju, svakom pre- jer ako se mrtva priroda poigrava s klasičnim volumenima i sje­
dodžbenom prostoru renesanse. nama, sjene koje su prisutne u varci za oko nemaju dubine koja
Njihova je beznačajnost napadačka. Jedino predmeti bez refe- bi dolazila iz nekog zbiljskog izvora svjetlosti: one su, poput
rencije, ispražnjeni od svoje uloge dekora - stare novine, stare ovještalosti stvari, znak lagane vrtoglavice koja je ona ranijeg
knjige, čavli, daske, otpaci hrane - jedino izdvojeni, odbačeni, života, privida koji prethodi zbiljnosti.
sablasni predmeti u svojoj bivšoj upisanosti svakog pripovijedanja, Ta tajanstvena svjetlost bez porijekla, u čijem iskošenom nagi­
mogli su oslikati tjeskobnost izbugljene stvarnosti, nešto poput bu nema više ničeg zbiljskoga, nalik je na vodu bez dubine, miru-
ranijeg života subjekta i njegove osviještenosti. "Razvidnu, alu- juću vodu, koja je meka na dodir poput prirodne smrti. Ovdje su
zivnu sliku, kakvu očekuje ljubitelj umjetnosti, varka za oko nas­ stvari već odavno izgubile svoju sjenu (svoju supstanciju). Njih
toji odmijeniti upornom nepropusnošću nekog Prisustva" (Pierre ne osvjetljuje sunčeva svjetlost, nego nešto drugo, zvijeda koja
Charpentrat). Simulakri bez perspektive, likovi varke za oko po­ snažnije zrači, bez atmosfere, eter bez odraza - možda ih nepo­
javljuju se iznenadno, u zvjezdanoj jasnoći, kao da su lišeni ozrač­ sredno rasvjetljuje smrt, pa njihova sjena ima jedino taj smisao?
ja smisla i uronjeni u eter praznine. Čisti prividi, njihova je ironija Ta sjena ne prati sunčevu putanju, ne povećava se s nadolaskom
previše stvarnost. večeri, ne pomiče se, ona je neistrošivi obrub. Ona ne proizlazi iz
U varci za oko nema prirode, krajolika, neba, nema linije bije­ odnosa svijetlo-tamno, niti iz razrađene dijalektike svjetlosti i
ga niti prirodne svjetlosti. Nema ni lica, nema psihologije, nema sjene, koja još pripada igri slikarstva - ona je, naime, jedino pro­
povjesnosti. Sve je ovdje artefakt, okomita podloga uzdiže u čiste zirnost predmeta naspram crnoga sunca.
znakove predmete izdvojene iz njihova referencijalnog kontek­ Osjećamo da se ti predmeti približavaju crnoj rupi iz koje nam
sta. dolazi zbiljnost, zbiljski svijet, obično vrijeme. Taj učinak unapri-
Prozračnost, napetost, krhkost, ovještalost - odakle upornost jednog odmicanja od središta, taj iskorak zrcala objekata pri su­
papira, slova (iskrzalih na rubovima), zrcala i sata, izbrisani i na- sretu s nekim subjektom, predstavlja, poput vrste dosad neviđenih
diđeni znakovi neke transcendentnosti nestale u svakodnevici - predmeta, privid dvostrukosti koju stvara taj učinak zavođenja,
zrcalo istrošenih ploča na kojima čvorovi i koncentrične linije tog obuhvaćanja svojstvenog varci za oko: taktilna vrtoglavica
bjeline označuju vrijeme, nalik na sat bez kazaljki koji nam do­ koja iznova zacrtava sumanutu želju subjekta da obuhvati vlasti­
pušta da sami pogađamo koliko je sati: to su stvari koje su već tu sliku, i samim se time poništi. Jer, zbiljnost nije obuhvatljiva,

116 117
Simulacija i zbilja O zavođenju

izuzev ako se u njoj izgubi naša osobnost, ili ako se iznova po­ ljef, preko te alegorijske sličnosti, preko dijagonalne svjetlosti,
javi kao privid naše vlastite smrti. reljef je ironije previše zbiljnosti.
Tjelesno htijenje da se stvari dohvati, ali i ono skanjujuće, Dubina je pritom izokrenuta: umjesto da se cijeli prostor rene­
samim time postaje metafizičkim - predmeti varke za oko zadr­ sanse upravlja prema liniji bijega u dubinu, kod varke za oko
žavaju jednaku fantastičnu znakovitost koja je znakovitost dje­ učinak se perspektive na neki način projicira prema naprijed.
tetova otkrića vlastite slike, nešto poput neposrednog priviđanja Umjesto da predmeti panoramski klize ispred oka koje ih ništi
koje prethodi poretku predodžbe. (povlastica panoptičkog oka), upravo oni "varaju" oko nekom
Ako dakle postoji čudo varke za oko, ono nikad nije sadržano vrstom unutarnjeg reljefa - ne što bi nas oni uvjeravali u postoja­
u realističkoj izvedbi - Zeuxisovo grožđe toliko je stvarno da ga nje nekog zbiljskog svijeta kojega nema, nego utoliko što osuje-
ptice dolaze zobati. Besmislica. Čudo se nikad ne može nahoditi ćuju povlašteni položaj pogleda. Umjesto da pogled stvara raz­
u preobilju stvarnosti, nego upravo obratno, u iznenadnom ne­ vedeni prostor, on je tek točka unutarnjeg bijega istosmjernosti
dostatku stvarnosti i u vrtoglavu strahu da ćemo se u njoj poništi­ predmeta. Jedan se drugi svijet probija prema naprijed - nema
ti. Upravo taj gubitak pozornice zbiljnoga izražava nadrealnu obzora, nema horizontale, nepronično je zrcalo postavljeno pred
bliskost predmeta. Kad se raščini hijerarhijska organizacija pro­ oko, iza njega nema ničega. To je u pravom smislu polje privida
stora koja povlašćuje oko i vid, kada se ta perspektivna simulaci­ - ničeg nema što biste mogli vidjeti, stvari vide vas, one ne bježe
ja - jer na djelu je upravo simulakr - raskine, pojavljuje se nešto ispred vas, one se postavljahu pred vas, s onom svjetlošću koja
drugo što, u nedostatku boljega, izražavamo kao dodir, taktilno im dolazi od negdje drugdje, i sa sjenom koju nose sa sobom,
nadprisustvo stvari koje "kao da bismo mogli dohvatiti". Ali taj nikad ne stvarajući odistinsku treću dimenziju. Jer ona, dimenzi­
taktilni privid nema ničeg zajedničkog s našim čulom dodira: on ja perspektive, uvijek je također dimenzija loše savjesti znaka
je metafora "hvatanja" koja vodi uništenju pozornice i predodž- prema zbiljnosti, a ta je loša savjest iskvarila cjelokupno slikar­
benog prostora. Samim time, to se hvatanje iznova pojavljuje u stvo od renesanse nadalje.
okolnome takozvanom "zbiljskom" svijetu, otkrivajući nam da Odatle proizlazi, različita od estetskog užitka, uznemirujuća
"zbiljnost" nije ništa drugo doli uprizorenje svijeta, objektivizira- neobičnost varke za oko, neobična svjetlost koju ona baca na tu
nog sukladno pravilima dubine, da je ona načelo promatranja posve novu i zapadnu zbiljnost koja se pobjednički pomalja iz
kojim se rukovode slikarstvo, kiparstvo i arhitektura vremena, ali renesanse: varka je njezin ironijski simulakr. Ona je ono što je
samo načelo, i simulakr koji dovršava eksperimentalna hipersi- nadrealizam bio za funkcionalističku revoluciju na početku 20.
mulacija varke za oko. stoljeća - jer i nadrealizam nije drugo doli ironijska zanesenost
U varci za oko nije riječ o brkanju sa zbiljskim, želi se naime načelom funkcionalnosti. Jednako kao i varka za oko, on nije u
proizvesti simulakr u punoj svijesti o igri i izvještačenosti - glumeći pravom smislu dijelom umjetnosti niti povijesti umjetnosti: nji­
treću dimenziju, bacajući sumnju na zbiljnost te treće dimenzije - hova je dimenzija metafizička. Stilske figure ne spadaju u njiho­
glumeći i nadilazeći učinak zbiljskoga, bacajući radikalnu sum­ vo polje djelovanja. Točka na kojoj nas oni pogađaju sâm je uči­
nju na načelo zbiljnosti. nak zbiljnosti ili funkcionalnosti, dakle također učinak svjesnoga.
Obuhvaćanje zbiljskoga preko same pretjeranosti privida zbilj­ Oni smjeraju poleđini i obratnoj strani, oni raščinjaju očevidnost
skoga. Predmeti pritom odveć nalikuju na ono što oni jesu, a ta je svijeta. Zbog toga je njihov užitak, njihovo zavođenje krajnje,
sličnost poput nekog drugotnog stanja, dok je njihov istinski re- makar bilo i najmanje, jer ono proizlazi iz krajnjeg iznenađenja

118 119
Simulacija i zbilja 0 zavođenju

privida, iz života koji prethodi načinu proizvođenja zbiljskoga Približno od Machiavellia nadalje, politika je zacijelo to na
svijeta. neki način znala: naime, da je vladanje nekim simuliranim pros­
Na toj točci, varka za oko više nije slikarstvo. Poput štuka, koje­ torom zapravo izvor moći, da politika nije zbiljska funkcija ili
mu je suvremenikom, ona može sve učiniti, sve podražavati, sve­ prostor, nego obrazac simulacije, čiji pojavni činovi nisu drugo
mu se narugati. Ona postaje prototip zloćudne prakse privida. Ta doli njezin ostvareni učinak. Ta slijepa točka palače, to ograniče­
igra u 16. stoljeću poprima fantastične razmjere i završava ukida­ no mjesto arhitekture i javnog života, koje na stanoviti način up­
njem granica između slikarstva, skulpture, arhitekture. U zidnom ravlja cjelinom, ne čini to sukladno nekoj neposrednoj određeno­
i stropnom slikarstvu renesanse i baroka, slikarstvo i skulptura se sti, nego nekom vrstom unutarnjeg vraćanja, obratom propisa koji
preklapaju. Na muralima ili na ulicama u varkama za oko Los se tajno primjenjuje kao u primitivnim obredima, rupe u zbiljnosti,
Angelesa, arhitektura je nestvarna i raščinjena obmanom. Zavođe­ ironijskog preoblikovanja - vjerni simulakr skriven u srcu zbilj­
nje prostora prostornim znakovima. Toliko se govorilo o proiz­ nosti, o kojemu ona ovisi u svekolikom svom djelovanju: to je
vođenju prostora, nije li vrijeme govoriti i o zavođenju prostora? sama tajna privida.
Također i o zavođenju političkog prostora. Tako je i sa studi- Tako su Papa, Veliki inkvizitor, ili ugledni jezuiti ili teolozi
olima urbinskoga vojvode Federiga da Montefeltria, u vojvod­ znali da Bog ne postoji - u tome je bila njihova tajna i njihova
skoj palači u Urbinu i Gubbiu - mali oltari cijeli prikazani u načinu snaga. Na taj je način Montefeltriov studiolo na način varke za
varke za oko, unutar golemog prostora palače. Sama je palača oko tajna suprotna nepostojanju u dnu zbiljnosti, tajna uvijek
vrhunac znalačke arhitekturalne perspektive, prostora razvede­ moguće reverzibilnosti "zbiljskog" prostora u dubinu, uključuju­
nog sukladno propisima. Studiolo je obrnuti mikrokozmos: odije­ ći i politički prostor - tajna koja zapovijeda politikom i koja se
ljen od ostalog zdanja, bez prozora, bez prostora u pravom smi­ otad dobrano zagubila u iluziji "zbiljnosti" masa.
slu riječi — prostor je u njemu proizveden simulacijom. Ako cijela
palača predstavlja arhitektonski čin bez premca, manifestni dis-
kurs umjetnosti (i moći), što je onda s majušnom ćelijom studio- Tajna i izazov
la, koja se nadovezuje na kapelicu kao još jedno posvećeno mjesto,
ali s prizvukom vradžbine? Što se ovdje podmeće prostoru, pa, Tajna: zavodničko, inicijacijsko svojstvo onoga što ne može biti
prema tome, i cijelom sustavu predočivanja koji određuje grad­ izgovoreno zbog toga što nema smisla, onoga što nije izrečeno
nju palače, pa i države, nije sasvim jasno. dok unatoč svemu kola. Na taj način ja znam tajnu drugoga, ali
Prostor privatissime, nasljedno je dobro Princa, kao što su in­ ju ne iskazujem, kao što i on zna da ju ja znam ali ne diže s nje
cest i transgresija bili monopol kraljeva. Ustvari, ovdje je na djelu veo: intenzitet između dvoje ljudi nije ništa drugo doli te tajno­
cijeli obrat pravila igre, koji ironijski dopušta pretpostavku, pre­ sti tajne. To sudioništvo nema ništa zajedničkog sa skrivenom
ko alegorije varke za oko, da izvanjski prostor, onaj palače, i još informacijom. Uostalom, čak kad bi partneri i željeli razotkriti
dalje onaj grada, da čak i prostor vlasti, politički prostor možda i tajnu, to ne bi mogli, jer se nema što reći... Sve što se može razot­
sâm nije drugo doli učinak perspektive.Tajna jednako opasna, kriti mimoilazi tajnu. Jer ona nije neko skriveno označeno, nije
pretpostavka jednako radikalna, te je Princ nužno mora zadržati ona ključ neke stvari, ona kola i prelazi preko svega što se može
za sebe, u svome srcu, u najvećoj tajnosti: jer, upravo je to tajna nazvati zavođenjem i potpada pod besramnost govora - ona je
njegove moći. suprotnost komunikaciji, pa ipak se razmjenjuje. Jedini zalog

120 121
Simulacija i zbilja O zavođenju

njezine snage jest to što nije iskazana, kao što zavođenje djeluje da se nesvjesno rađa u isto vrijeme kao i psihoanaliza, to jest kad
preko činjenice da nikad nije iskazano, nikad željeno. i postupci njezina upijanja i tehnike nepriznavanja tajne u njenim
Dok se skriveno i potisnuto mora očitovati, tajna to uopće ne dubinskim oblicima.
mora. Na djelu je inicijacijska, implozivna forma: u nju se ulazi, Ali, možda se nešto osvećuje za sva tumačenja i istančano im
ali se iz nje ne zna izaći. Nikad nema otkrivanja, nikad komuni­ ometa odvijanje? Nešto što odlučno ne želi biti iskazano i koje,
kacije, čak tajna nikad i ne "procuri" (Zempleny, Nouvelle Revue budući zagonetka, zagonetno posjeduje vlastito rješenje i prema
de Psychanalyse, br. 14): odatle ona zadobiva svoju snagu, alu- tome teži jedino ostati u tajni i u radosti tajne.
zivnu i ritualnu snagu razmjene. Usprkos svim naporima da bi se ogolio, izdao, prisilio na zna­
Tako u Dnevniku zavodnika, zavođenje ima oblik zagonetke čenje, jezik se vraća svome tajnom zavođenju, mi se uvijek vraća­
koju valja odgonetnuti - djevojka je zagonetka i, da bismo je mo vlastitim nerješivim zadovoljstvima.
zaveli, valja za nju postati drugom zagonetkom: na djelu je enig­ Ne postoji vrijeme zavođenja, niti vrijeme za zavođenje, nego
matski dvoboj, a zavođenje je njegovo razrješenje, a da njego­ ono ima svoj ritam, bez kojega ga nema. Ono se ne razdaje po­
va tajna ne bude proniknuta. Otkriće proniknute tajne bila bi put kakve instrumentalne strategije, koja si probija put preko
seksualnost. Zadnja riječ te pripovijesti, kad bi je uopće bilo, posredujućih faza. Ono djeluje u trenutku, tek jednim potezom,
bio bi seks - ali upravo njega u njoj nema. Tamo gdje bi trebao i uvijek je cilj samome sebi.
nastupiti osjet, tamo gdje bi trebalo doći do seksa, tamo gdje ga Nema zastoja u ciklusu zavođenja. Možemo zavoditi nekoga
riječi označuju, tamo gdje drugi na nj misle, nema ničega. A to da bismo zaveli drugoga. Ali, također, zavoditi drugoga da bismo
ništa tajne, to neoznačeno zavođenja kola, teče ispod riječi, teče se sebi svidjeli. Zamka je istančana i vodi od jednoga drugome.
ispod osjeta i brže od njega: ono vas prvo dodiruje, prije nego Je li zavodljivo zavoditi ili biti zaveden? Ali biti zaveden još je
vam nadođu rečenice, vrijeme potrebno da proteknu. Zavođe­ najbolji način zavođenja. Pjesma bez kraja. Kao što u zavođenju
nje ispod diskursa, nevidljivo, od znaka do znaka, tajno kola­ nema ni aktivnog ni pasivnog činitelja, nema ni subjekta ni ob­
nje. jekta, ni unutarnjeg ni vanjskoga: ono djeluje na licu i naličju i
Upravo suprotno od psihološkog odnosa: biti upućen u tajnu nikakva ih granica ne odvaja. Nitko tko nije zaveden neće zavesti
drugoga ne znači dijeliti njegove snove ili želje, ne znači dijeliti druge.
neko neiskazano koje bi to moglo biti: kad "se" progovori, upra­ Zbog toga što se zavođenje nikad ne zaustavlja na istini zna­
vo to nije zavodljivo. Ono što je pripadno izražajnoj snazi, potis­ kova, nego na mamcu i na tajni, ono začinje kolanje koje je i
kivanju, nesvjesnome, onome što želi progovoriti i u kojemu se samo tajno i obredno, neku vrstu neposredne inicijacije koja sluša
ja treba pojaviti, sve to pripada egzoteričkome i proturiječi ezo- jedino svoje pravilo igre.
teričkoj formi tajne i zavođenja. Biti zaveden, znači biti odvraćen od svoje istine. Zavesti znači
Pa ipak nesvjesno, "pustolovina" nesvjesnoga može se očito­ odvratiti drugoga od njegove istine. Ta istina nadalje tvori tajnu
vati kao posljednji pokušaj velikog pothvata obnove tajne u druš­ koja mu izmiče (Vincent Descombes).
tvu bez tajne. U društvu priznavanja i razvidnosti, nesvjesno bi Zavođenje je neposredno povratno, a njegova je povratnost
bilo naša tajna, naš misterij. Ali ono nije uistinu takvo, jer ta je sačinjena od izazova koji ono podrazumijeva i od tajne u kojoj
tajna jedino psihološke naravi i nema vlastite opstojnosti, budući se ništi.

122 123
Simulacija i zbilja 0 zavođenju

Snaga privlačnosti i odbojnosti, snaga upijanja i očaranosti, Ne može postojati sporazum o zavođenju, ugovor o izazovu.
snaga urušavanja ne samo seksa nego i stvarnosti u cijelosti, sna­ Da bi bilo izazova ili zavođenja, svaki ugovorni odnos uzmiče
ga izazova - nikad ekonomija seksa i govora, nego višak milosti pred suparničkim odnosom, sačinjenim od tajnih znakova, po­
i siline, trenutna strast koju seks može pobuditi, ali koja se jed­ vučenih iz razmjene i koji zadobivaju svu snagu u svojoj formal­
nako tako može istrošiti u sebi samoj, u tom procesu izazova i noj raspodjeli, u svome neposrednom odbljesku. I u tome se pot­
smrti, u krajnjoj neodređenosti preko koje se razlikuje od nago­ vrđuje čarobnost zavođenja koje skončava svaku ekonomiju želje,
na koji je neodređen u odnosu na svoj predmet ali određen po svaki seksualni ili psihološki dogovor, nadomještajući ga vrtogla­
snazi i podrijetlu; dok je strast zavođenja bez materije i bez po­ vicom odgovora - nikad ulaganjem, ulogom - nikad ugovorom
drijetla: ono snagu ne dobiva od nekog libidinalnog ulaganja, od ili savezom - nikad pojedinačnim, nego dvojnim - nikad psiho­
neke energije želje, nego od čistog oblika igre i puko formalnog loškim nego obrednim - nikad prirodnim već umjetnim. Strategi­
viška. ja je osobe njegova sudbina.
Izazov i zavođenje beskrajno su bliski. Pa ipak, između njih,
Takav je i izazov. I on je suparničkog oblika koji se troši u trenut­ kazali bismo, postoji razlika utoliko što se izazov sastoji u tome da
ku i čija snaga proizlazi iz te neposredne povratnosti. I on je se drugoga dovede na teren svoje snage, koja će biti i njegova, u
očaravajući, poput diskursa lišenog značenja, i na koji, zbog tog smislu neograničenog nadmetanja, dok se strategija (?) zavođenja
besmislenog razloga, ne možemo ne odgovoriti. Zbog čega odgo­ sastoji u tome da se drugoga dovede na polje vlastite propasti koja
varamo na izazov? Isto tajanstveno pitanje kao i ono: što nas za­ će biti i njegova. Proračunana ili neproračunljiva propast: izazov
vodi? drugome da se uhvati u zamku. Pukotina ili prekid: nije li i sam
što je zavodljivije od izazova? Izazov ili zavođenje uvijek znači miris pantere raspuklina, ponor kojemu se životinje približavaju
drugoga učiniti mahnitim, ali uza svakome primjerenu vrtoglav­ zahvaćene vrtoglavicom? Ustvari, pantera s mitskim mirisom tek
icu, mahnitim uslijed vrtoglavog odsustva koje ih povezuje, i us­ je epicentar smrti, a iz te se usjekline oslobađaju istančane isparine.
lijed uzajamnog proždiranja. U tome je neminovnost izazova i to Zavoditi znači učiniti ranjivim. Zavoditi znači slabiti. Svojom
je razlog zašto se na nj nužno odgovara: on naime začinje neku krhkošću mi zavodimo, nikad svojim moćima ili snažnim zna­
vrstu sumanutog odnosa, vrlo različitog od onog komunikacije kovljem. Upravo ta ranjivost koju ulažemo u igru zavođenja po­
ili razmjene: suparnički odnos na osnovi nesuvislih znakova, ali danoj e mu toliku snagu.
povezanih jednim temeljnim pravilom i njegovim tajnim pridrža­ Mi zavodimo svojom smrću, svojom ranjivošću, prazninom
vanjem. Izazov skončava svaki ugovor, svaku razmjenu ruko­ koja nas progoni. Tajna je u tome da se umijemo okoristiti tom
vođenu zakonom (zakonom prirode ili zakonom vrijednosti) i smrću na štetu pogleda, na štetu pokreta, na štetu znanja, na štetu
nadomješta ga uvelike konvencionalnim i ritualiziranim savezom, osjeta.
neprestanom obvezom uzvraćanja i nadmetanja, kojom upravlja
Psihoanaliza kaže: preuzmite njezinu pasivnost, preuzmite nje­
temeljno pravilo igre koja se odvija prema navlastitu ritmu. Za
zinu krhkost, ali ona od nje čini neku vrstu pomirenja, prihvaća­
razliku od zakona koji je uvijek ispisan bilo na pločicama, u srcu
nja, služeći se još gotovo religioznim pojmovima, ne bi li se us­
ili na nebu, ovo temeljno pravilo nema nikad potrebu da se iskaže,
postavila dobro ugođena psihička ravnoteža. Zavođenje se pak
ono se nikad ne mora očitovati. Ono je neposredno, svojstveno,
pobjednički služi tom krhkošću, promičući je u igru prema vlas­
bezuvjetno (zakon je transcendentan i eksplicitan).
titim pravilima.

124 125
Simulacija i zbilja O zavođenju

Sve je zavođenje, ništa nije doli zavođenje. spominjanju i prisjećanju na drugoga, u pokretima čija je polaga-
Željeli su nas uvjeriti da je sve proizvodnja. Lajtmotiv preo­ nost, napetost poetična kao što je to usporeni filmski prikaz pada
brazbe svijeta: na djelu je igra proizvodnih snaga koje upravljaju ili praska, jer nešto prije nego se dovrši, nađe vremena da nam
tijekom stvari. Zavođenje je tek nemoralni, frivolni, površni, su­ nedostaje, a ono predstavlja, ako je uopće ima, savršenstvo "želje".
višni proces, pripadan polju znakova i privida, posvećen zadovolj­
stvu i uživanju u beskorisnim tijelima. A što ako se sve, obratno
nego što izgleda - ustvari odvija sukladno tajnom pravilu privida Zavođenje je sudbina
- ako se sve pokreće na osnovi zavođenja:
trenutak zavođenja Treba li, dakle, pomisliti da je čista forma to raspršeno zavođenje,
bez draži, bez uloga, taj duh zavođenja koji progoni naša kruženja
napetost zavođenja
bez tajni, naše sanjarije bez osjećaja, mreže naših dodira bez
neizvjesnost zavođenja dodira? Kao da bi čista kazališna forma bila ona, moderna, hepe-
zgoda zavođenja ning sudjelovanja i izražajnosti, u kojoj je nestalo pozornice i
zanos zavođenja čarolije pozornice? Kao da bi čista forma slikarstva i umjetnosti
odmor zavođenja. bio način hipotetičke, hiperrealističke intervencije u stvarnost -
acting pictures, land-art, body-art - u kojoj je nestao predmet,
Proizvodnja samo gomila i nikada se ne odvaja od svoga cilja. okvir i uprizorenje iluzije?
Ona nadomješta sve obole jednim jedinim: svojim, koji postaje Mi ustvari živimo u čistim formama, u krajnjoj besramnosti,
načelom zbiljnosti. Proizvodnja, kao i revolucija, okončava epi­ odnosno vidljivoj i jednoznačnoj, u likovima nekoć tajnim i raz­
demiju privida. Ali zavođenje je neminovno. Nitko mu živ ne može ličitim. Jednako je tako s društvenim, koje također danas vlada u
umaći - čak ni mrtvi u spominjanju njihovih imena i sjećanju na svome čistom obliku, naime besramno i prazno - a isto je i sa
njih. Oni su mrtvi tek kad ih više nikakva jeka svijeta ne dolazi zavođenjem koje je, u svome sadašnjem obliku, izgubilo neiz­
zavesti, kad ih više nikakav obred ne izaziva na postojanje. vjesnost, napetost, vradžbinu da bi zadobilo oblik površne i ne-
Za nas je jedino mrtvo ono što više uopće ne može proizvodi­ razlučene besramnosti.
ti. U stvarnosti jedino je mrtvo ono što više uopće ne želi zavoditi Treba li se pozvati na genealogiju koju Walter Benjamin pripi­
niti biti zavedeno. suje umjetničkom djelu i njegovoj sudbini: djelo ima najprije sta­
Ali zavođenje ga se domaže usprkos svemu, kao što se ovla­ tus obrednog predmeta, obuhvaćena u predačkom obliku kulta.
dava svekolikom proizvodnjom i naposljetku je ništi. Potom ono poprima, u sustavu manje obvezatnosti, kulturalni i
Jer praznina, odsustvo podriveno u bilo kojoj točci povrat­ estetski oblik koji još obiljžuje neka posebna kakvoća, ne više
kom plamena bilo kojeg znaka, mahnitost koja predstavlja izne­ imanentna kao što je bio slučaj s obrednim predmetom, ali tran-
nadnu draž zavođenja, to prazno je također ono koje čeka, ali scendentna i individualizirana. A ta pak estetska forma ustupa
razočarano, proizvodnju na kraju svoga truda. Sve se vraća praz­ potom mjesto političkoj formi, onoj nestanka djela kao takvog u
nini, uključivši i naše riječi i pokrete, ali neke su, prije no što su sudbini neizdvojivoj od tehnološke reprodukcije. Ako ritualna
iščezle našle vremena, predvidjevši njihov kraj, obaviti zavođe­ forma ne poznaje original (ako posvećeno ne mari za estetsku
nje koje druge nikad neće upoznati. Tajna zavođenja je u tom izvornost predmeta kulta), on se iznova gubi u političkoj formi:

126 127
Simulacija i zbilja

postoji tek umnažanje predmeta bez originala. Ta forma odgo­


vara njihovu maksimalnom kolanju i minimalnoj snazi.
4.
Na taj bi način zavođenje imalo svoju ritualnu fazu (supar­
ničku, magičnu, samrtnu), svoju estetsku fazu (onu koja se odra­
žava u "estetskoj strategiji" Zavodnika i gdje se njegova orbita pri­
bližava onoj žene i seksualnosti, ironijskome i dijaboličkome, te
tada zadobiva za nas smisao koji posjeduje, onaj skretanja, strate­ Fatalne strategije
gije, igre, možda i proklete, privida) te napokon svoju "političku"
fazu (služeći se, ovdje pomalo dvosmislenim, Benjaminovim ter­
minom), onu posvemašnjeg nestanka izvora zavođenja, njegove
ritualne i njegove estetske forme, u ime nekog svekolikog azimu-
talnog vjetrenja u kojemu zavođenje postaje neslužbena politička
forma, svedena (upojedinjena, pojednostavljena, demultiplicira-
na) potka neuhvatljive politike, posvećene beskonačnu ponav­
ljanju forme bez sadržaja. (Ta neslužbena forma neodvojiva je od
tehnizacije; to je forma mreža - jednako kao što je politička for­ Ekstaza i inercija
ma predmeta neodvojiva od tehnologije lančane proizvodnje.)
Stvari su iznašle način da umaknu dijalektici značenja, koja ih je
Kao i kod predmeta, ta "politička" forma odgovara maksimalnoj
kinjila: nadalje je njihova imanentna svrha i sumanuta misao vodi­
raspršenosti i minimalnoj snazi zavođenja.
lja da bujaju u beskraj, da proširuju svoje mogućnosti, da nastoje
Je li to sudbina zavođenja? Ili se pak može, nasuprot takvoj nadići i samu svoju bit, u usponu do krajnjih granica.
zapletenoj sudbini, suprotstaviti zavođenje kao sudbinu? Proiz­ Ništa ne priječi mišljenje da se isti učinci mogu postići i u su­
vodnja kao sudbina ili zavođenje kao sudbina? Nasuprot istini protnom smjeru - što je druga nerazboritost, također pobjedni­
dubinskih struktura, sudbina privida? Mi u svakom slučaju živi­ čka. Nerazboritost pobjeđuje u svim smjerovima - upravo tu se
mo u ne-smislu, ali ako je simulacija njegova razočarani oblik, nahodi načelo Zla.
zavođenje je pak njegova očaravajući oblik. Svijet nije dijalektičan - priklonio se ekstremima, a ne ravnoteži.
Anatomija nije ni sudbina ni politika: zavođenje jest sudbina. Opredijelio se za radikalni antagonizam, a ne za pomirenje ili
Ono je to što preostaje od sudbine, uloge, vradžbine, predesti­ sintezu. Takvo je i načelo Zla, i ono se očituje u zloduhu objekta,
nacije i vrtoglavice, ali i od tihe djelotvornosti u svijetu vidljive očituje se u ekstatičkoj formi čistog objekta, u svojoj pobjedničkoj
djelotvornosti i nerazigranosti. strategiji nad onom subjekta.
Svijet je ogoljen, kralj je gol, stvari su jasne. Svekolika pro­ Zadobit ćemo istančane oblike radikalizacije tajnih svojstava i
izvodnja, pa i sama istina, smjeraju tom ogoljavanju, odakle tako­ borit se protiv bestidnosti vlastitim oružjem. Istinitijemu od istini­
đer proizlazi u najnovije vrijeme nepodnošljiva "istina" seksa. toga suprotstavit ćemo lažnije od lažnoga. Nećemo suprotstavlja­
Srećom, ništa se od toga ne zbiva dubinski, i zavođenje još čuva ti lijepo i ružno, tražit ćemo najružnije od ružnoga: čudovišno.
najsibihnskiji ključ istine same, a mi je "možda i ne želimo obnažiti Nećemo suprotstavljati vidljivo skrivenome, tragat ćemo za naj­
jedino zbog toga što ju je tako teško zamisliti golu". skrivenijim od skrivenoga: za tajnom.

128 129
Simulacija i zbilja Fatalne strategije

Nećemo tražiti promjenu i suprotstavljati nepokretno pokret­ zaražene potencijalnim nijekanjem svake vrijednosne prosudbe i
nome, tražit ćemo najpokretnije od pokretnoga: metamorfozu... mnogo sklonije ekstatičnoj budućnosti koja otimlje stvarima nji­
Nećemo razlikovati istinito od lažnoga, tražit ćemo najlažnije od hove "subjektivne" kvalitete da bi ih prepustila jedinoj privlačnosti
lažnoga: iluziju i privid... podvostručenog obilježja, podvostručene definicije, koja im odu­
U tom usponu prema krajnostima, možda bi ih trebalo radikal­ zima njihove "objektivne" uzroke da bi ih prepustila jedinoj sna­
no suprotstaviti, ali možda treba gomilati učinke bestidnosti i one zi njihovih raspomamljenih posljedica.
zavođenja.
Tražit ćemo nešto brže od komunikacije: izazov, dvoboj. Ko­ Svakom značenju, na taj način uzdignutom do superlativne
munikacija je odveć polagana, ona je posljedica sporosti, ona se moći, uhvaćenom u spiralu podvostručenja - najistinitije od is­
odvija preko dodira i govora. Pogled je brži, on je medij medija, tinitoga, najljepše od lijepoga, najstvarnije od stvarnoga - zajam­
najbrži. Sve se treba odigravati trenutno. Ne komunicira se uopće. čen je učinak vrtoglavice neovisan o svakom sadržaju i svakom
U odašiljanju i uzvraćanju komunikacije, već se gubi trenutnost navlastitom svojstvu, te on danas nastoji postati našom jedinom
pogleda, svjetlosti, zavođenja. strasti. Strast podvostručavanja, uspinjanja, rasta moći, ekstaze -
Ali, također, nasuprot ubrzanju mreža i kolanja, mi ćemo tražiti bilo koje osobine pod uvjetom da, prestavši biti u odnosu prema
sporost - ne nostalgično usporenje duha, nego nerazrješivu nepo- svojoj suprotnosti (istinito prema lažnome, lijepo prema ružnome,
kretnost, najsporije od sporoga: inerciju i tišinu. Inerciju nerazrje­ stvarno prema imaginarnom) postane superlativna, pozitivno uz­
šivu trudom, tišinu nerazrješivu dijalogom. I tu se nahodi jedna višena te se čini da je usisala svu energiju svoje suprotnosti. Zamis­
tajna. lite nešto lijepo koje je upilo svu energiju ružnoga: eto vam mode...
Zamislite istinito koje je upilo svu energiju lažnoga: eto vam simu-
Jednako kao što je model istinitiji od istinitoga (budući da je lacije...
kvintesencija odredbenih obilježja nekog stanja) i na taj način I samo je zavođenje vrtoglavo utoliko što nije posljedica jed­
podaruje vrtoglavi osjet istine, tako i moda ima bajkoviti značaj nostavnog privlačenja, nego privlačnosti podvostručene nekom
ljepšega od lijepoga: očaravajućeg. Njezina je zavodljivost neo­ vrstom izazova, ili kobnosti svoje biti - "Ja nisam lijepa, ja sam
visna o svakoj vrijednosnoj prosudbi. Ona nadilazi estetski oblik göra", kazivala je Marie Dorval.
u ekstatičnom obliku bezuvjetne metamorfoze. Od živih bića prometnuli smo se u modele, od živih bića
Nemoralna forma, dok estetska forma uvijek podrazumijeva opredijelili smo se za modu, od živih bića odlučili smo se za simu-
ćudoredno razlikovanje između lijepoga i ružnoga. Ako postoji laciju: možda je Caillois bio u pravu sa svojom terminologijom, i
tajna mode, s one strane zadovoljstava svojstvenih umjetnosti i možda je svekolika naša kultura u procesu sklizanja od igara natje­
ukusu, to je ona nemoralnosti, te vladavine prolaznih modela, te canja i izražavanja prema igrama neizvjesnosti i vrtoglavice. Sama
krhke i posvemašnje strasti koja isključuje svaki osjećaj, te proiz­ neizvjesnost u osnovi nas gura vrtoglavom nad-umnožavanju
voljne metamorfoze, površne i upravljane koja isključuje svaku formalnih osobina. Dakle formi ekstaze. Ekstaza je ta osobina
želju (izuzev ako upravo to nije želja). svojstvena svakome tijelu koje kruži oko sebe sve do gubitka
Ako to jest želja, nije zabranjeno misliti da se i u društvenome, smisla i koje se potom rascvjetava u svojoj čistoj i praznoj formi.
u politici i na svim drugim poljima koja se ne tiču ukrašavanja, Moda je ekstaza lijepoga: čista i prazna forma vrtoglave estetike.
želja radije upućuje prema nemoralnim formama, koje su također Simulacija je ekstaza stvarnoga: dostaje gledati televiziju - svi se

130 131
Simulacija i zbilja Fatalne strategije

stvarni događaji na njoj nižu u posve ekstatičnu odnosu, to jest s ekstaza društvenoga, ekstatična forma društvenoga, zrcalo u ko­
vrtoglavim i stereotipnim obilježjima, nestvarnima i ponavljajući­ jemu se ono odražava u svojoj posvemašnjoj imanentnosti.
ma, omogućujući njihovo sumanuto i neprekinuto nizanje. Pred­
met reklame je ekstaziran, a takav je i potrošač u reklamnu pro­ Stvarno se ne ništi u korist imaginarnoga, ono se poništava u
mišljanju - vrtloženje uporabne i razmjenske vrijednosti do po­ korist najstvarnijega od stvarnoga: hiperrealnoga. Istinitije od is­
ništenja u čistoj i praznoj formi etikete... tinitoga: to je simulacija.
Ali valja ići i dalje: antipedagogija je ekstatička forma, to jest Prisustvo se ne ništi suočeno s prazninom, ono se ništi pred
čista i prazna forma pedagogije. Antiteatar je ekstatička forma podvostručenjem prisustva koje poništava suprotnost između pri­
kazališta: više nema pozornice, nema sadržaja, kazalište na ulici, sustva i odsustva.
bez glumaca, kazalište sviju za svih, koje se naposljetku pois­ Niti se praznina ne poništava pred puninom, nego uslijed
tovjećuje upravo s odvijanjem naših života bez iluzija - gdje je pretilosti i zasićenja - punije od punoga, to je reakcija tijela u
snaga iluzije ako je njezin vrhunac ponovno ocrtavanje našega gojaznosti, seks u bestidnosti, njegova abreakcija na prazninu.
svakodnevnog života i preobrazba našega radnog mjesta? Ali tome Pokret ne nestaje toliko u nepokretnosti koliko u brzini i ubr­
je tako, pa i umjetnost današnjice nastoji izaći iz sebe same, za­ zanju - u pokretnijemu od pokreta, ako se tako može reći, i koji
nijekati samu sebe, i što se više želi na taj način realizirati, to se ovoga vodi do krajnosti u isti ga mah lišavajući smisla.
više hiperrealizira, to se više transcendira u svojoj praznoj biti. Seksualnost se ne gubi u sublimaciji, potiskivanju i ćudored-
Vrtoglavica, i tu je prisutna vrtoglavica, poništenje i umrtvljenost. nosti, ona mnogo sigurnije iščezava u najseksualnijem od seksa:
Ništa nije snažnije pridonijelo umrtvljenju "stvaralačkog" čina i pornografiji. Hiperseksualno koje je suvremenik hiperrealnoga.
potaknulo ga da se razbuja u svojoj čistoj i praznoj formi od Općenitije, vidljive stvari ne skončavaju se u mraku i tišini -
iznenadnog Duchampova izlaganja nosača za boce u galeriji sli­ iščezavaju one u najvidljivijemu od vidljivoga: u bestidnosti.
ka. Ekstaza sirovog predmeta istodobno podaruje slikarskome činu
njegovu ekstatičnu formu - nadalje bez predmeta, on će kružiti Primjer te eks-centričnosti stvari, tog zastranjenja u pretjera­
oko sebe i na neki način nestati, ali pobudivši u nama konačnu nom rastu, prodor je slučaja u naš sustav, neodređenosti, relativ­
očaranost. Umjetnost danas proizvodi tek čaroliju svog nestaja­ nosti. Reakcija na to novo stanje stvari nije bila pomireno na­
nja. puštanje starih vrijednosti, nego radije sumanuta nadodređenost,
Zamislite neko dobro koje bi se razbujalo svekolikom snagom pretjeranost referentnih vrijednosti, funkcije, svrhe, uzročnosti.
Zla: bio bi to Bog, nastrani Bog koji stvara svijet iz prijezira i Možda se priroda zapravo užasava praznine, jer se upravo tamo,
poziva ga da sam sebe uništi... u praznini, rađaju, da bi je uklonili, prebujni, hipertrofični i zasićeni
sustavi - uvijek se nešto zališno smjesti tamo gdje više ničega
Također se može očekivati nadilaženje društvenoga, prodor nema.
najdruštvenijega od društvenoga - masa - i u tom je slučaju druš­ Određenost se ne ništi u ime neodređenosti, nego u korist hiper-
tveno upilo sve suprotne energije protudruštvenoga, inercije, ot­ određenosti - prekomjernost određenosti u praznini.
pora, tišine. Logika društvenoga tu dospijeva do svoje krajnosti - Svrhovitost ne nestaje na račun neizvjesnosti, nego u korist
do točke u kojoj ona obrće svoje svrhe i dostiže točku inercije i hipersvrhovitosti, hiperfunkcionalnosti: funkcionalnije od funk­
istrebljenja, i to u istom trenutku kada dodiruje ekstazu. Mase su cionalnog, svrhovitije od svrhovitoga - hipertelija.

132 133
Simulacija i zbilja Fatalne strategije

Budući da nas je slučaj ubacio u nenormalnu neizvjesnost, mi kojim tajnim ciljevima?) nikad više nema vremena vratiti se u nj.
smo na nj odgovorili pretjeranom uzročnošnošću i svrhovitošću. Rastući gigantizam kipova s Uskršnjih otoka.
Hipertelija nije nezgoda u razvoju životinjske vrste, ona je upra­ Ticalno, polipsko, prebujno, hipersvrhovito: to je sudbina iner­
vo izazov svrhovitosti koji odgovara rastućoj neodređenost. U cije zasićenog svijeta. Ne sastoji li se i kancerozni proces upravo
sustavu u kojemu su stvari sve izloženije slučaju, svrhovitost u nijekanju vlastite svrhe radi hipersvršnosti? Osveta rasta u pre­
doseže delirij i razvijaju se činitelji koji odveć dobro znaju nadići tjeranom rastu. Osveta i sažimanje brzine u inerciji. I mase su
svoju svrhu sve dok ne obuhvate cijeli sustav. preko ubrzanja zahvaćene tim divovskim procesom inercije . Masa
Tome je tako od ponašanja kancerozne stanice (hipervitalnost jest taj proces pretjeranog rasta koji ubrzano tjera svaki rast nje­
u samo jednom smjeru) do hiperspecijalizacije predmeta i ljudi, govoj propasti. Ona je to kolanje prekinuto čudovišnom svrhovi­
do operacionalnosti najmanje pojedinosti, do hiperznačenja naj­ tošću.
manjeg znaka - leitmotiv naših svakodnevnih života, ali i tajna Exxon: američka Vlada traži na multinacionalnoj razini glo­
rak-rana svih pretilih i kanceroznih sustava, onih komunikacije, balni odnos u svim djelatnostima svijeta. Rezultat: dvanaest sveza­
informacije, proizvodnje, destrukcije - od kojih su svi odavno ka od tisuću stranica, čije bi iščitavanje, da i ne govorimo o ana­
nadišli granice svoje služnosti, uporabne vrijednosti, da bi krenu­ lizi, iziskivalo rad od nekoliko godina. Gdje je informacija?
li u fantomski juriš svršnosti. Treba li iznaći neku dijetetiku informacije? Treba li ukloniti
pretilost, pretilost sustava i osnovati zavode za dezinformaciju?
Obratna histerija od one svršnosti: histerija uzročnosti, koja Nevjerojatna, razorna superpotencijalnost strateškog naoru­
odgovara naporednom ukidanju porijekla i uzroka: sumanuto žanja - s njom se jedino može mjeriti pretjerani svjetski demograf­
traženje izvora, odgovornosti, referencije, pokušaj iscrpljivanja ski rast. Kako god se paradoksalnim to činilo, oboje su iste prirode
pojava do traganja za njihovim inifinitezimalnim uzrocima. Ali i odgovaraju istoj logici pretjeranog rasta i inercije. Pobjednička
također i opterećenost genezom i genetikom, iz koje proizlazi, u anomalija: nijedno načelo prava ili mjere ne može ublažiti jedno
različitim smjerovima, psihoanalitička palingeneza (cjelokupni više negoli drugo, oboje se uzajamno potiču. A najgore je da u
psihički život hipostaziran u najranije djetinjstvo, svi su znakovi tome nema nikakva prometejskog otpora, nikakve neumjerenost
postali simptomi), biogenetika (sve su vjerojatnosti prezasićene strasti ili uznositosti. Naprosto, čini se da je vrsta dosegnula speci­
kobnim djelovanjem molekula), hipertrofija povijesnog istraži­ fičnu, tajanstvenu točku na kojoj nije moguće ustuknuti, zakoči­
vanja, strahotna potreba da se sve odredi, sve nečemu pripiše, ti, usporiti.
sve na nešto referira... Sve to postaje fantastično opterećenje -
sve referencije žive jedna od druge i jedna na račun druge. Pri­ Bolna pomisao: da je nakon stanovite točke u vremenu, povi­
tom se također razvija sustav pretjeranog rasta tumačenja bez ika­ jest prestala biti stvarna. A da toga nismo bili svjesni, ukup­
kva odnosa s ciljem. Sve to proizlazi iz bijega prema naprijed nost ljudskoga roda kao da je iznenadno napustila stvarnost.
pred hemoragijom objektivnih uzroka. Sve što se otad događalo, kao da uopće nije bilo istinito, ali
mi toga nismo mogli biti svjesni. Naša dužnost i zadaća bila bi
Sve su češći slučajevi inercije. Bujaju zaustavljene forme, a sada da otkrijemo tu točku, a sve dok ju ne dosegnemo, morat
rast se zaustavlja u pretjeranom rastu. To je oblik hipertelije, ono­ ćemo nastaviti živjeti u sadašnjem razaranju (Canetti).
ga što ide dalje od svoga cilja: školjkaš koji se udalji od mora (s

134 135
Simulacija i zbilja Fatalne strategije

Dead point: mrtva točka na kojoj svaki sustav prekoračuje tu linearnog vremena, a sva čuda znanstvene fantastike o "vraćanju
tanahnu granicu reverzibilnosti, proturječnosti, upitnosti kako bi vremena" beskorisna su ako ono nadalje više ne postoji, ako je
živ unišao u ne-proturječnost, u vlastitu sumanutu kontemplaci­ iza nas prošlost već doslovce nestala.
ju, u ekstazu... Kakve bi mjere opreza valjalo poduzeti da se izbjegne taj povi­
Tu počinje patafizika sustava. To logičko prekoračenje, taj jesni kolaps, ta koma, to rasplinjavanje stvarnoga? Jesmo li sami
uspon ne prate uostalom samo nelagodnosti, iako uvijek poprima počinili neku grešku? Je li ljudski rod negdje pogriješio, odao
oblik usporene katastrofe. Tako je i sa sustavima strateškog raza­ neku tajnu, počinio neku kobnu neopreznost? Jednako je uza­
ranja i naoružanja. Na točci nadilaženja razornih snaga, završava ludno postavljati to pitanje kao i pitati se o tajanstvenom razlogu
se uprizorenje rata. Nema više korisnog suodnosa između poten­ zbog kojega vas je neka žena napustila: u svakom slučaju, kako
cijalnog poništenja i njegova cilja, i postaje suludo njime se služiti. god bilo, ništa se nije moglo promijeniti. Užasavajući vid nekog
Sustav se brani sam od sebe, i to je paradoksalno dobrodošao vid događaja toga reda jest to da ga, nakon što se prijeđe određena
obrane: više nema prostora za ratovanje. Valja stoga poželjeti nas­ točka, svi napori što ih ulažemo da ga uklonimo samo još ubrza­
tavak nuklearnog razvoja i trke u naoružanju. To je cijena koju vaju, nikakav predosjećaj ne služi ničemu, svaki događaj u cijelosti
valja platiti za čisti rat1 , tj. za čistu i praznu formu, za hiperrealni opravdava ono što mu je prethodilo. Naivno je povezivati svaki
i vječno obrambeni oblik rata, te si prvi put možemo čestitati zbog događaj s uzrocima, jer nas to navodi na pomisao da se on i nije
odsustva događanja. Čak i rat, kao i stvarnost, više se nikad neće morao dogoditi - čisti događaj, bez uzroka, može se odvijati jedi­
dogoditi. Izuzev ako upravo nuklearne snage uspiju u svom opa­ no neminovno - stoga ga i nikad nije moguće ponoviti dok se s
danju i uzmognu ograničiti nove prostore rata. Ako vojna moć, uzročnim procesom to uvijek može dogoditi. Ali upravo: tada
po cijenu opadanja te izvanredno korisne ludosti na drugome stup­ više nije na djelu događaj.
nju, iznova pronađe neku pozornicu rata, neki ograničeni pros­ Canetttijeva je želja, prema tome, nabožna, ako mu je pret­
tor, budimo dokraja precizni, ljudski prostor rata, tada će oružja postavka radikalna. Točku o kojoj on govori po definiciji nije
iznova zadobiti svoju uporabnu vrijednost i svoju vrijednost... moguće otkriti, jer kad bi se ona mogla dosegnuti, to bi značilo
razmjene: bit će iznova moguće razmjenjivati rat. U svom orbital­ da nam je vraćeno vrijeme. Točka od koje bi se moglo obrnuti
nom i ekstatičkom obliku, rat je postao nemoguća razmjena, a ta proces raspršivanja vremena i povijesti izmiče nam - upravo zato
nas orbitalnost štiti. smo je i prešli ne opazivši je, i dakako, mimo svoje volje.

Što je onda s Canettijevom željom da iznova dosegnemo slijepu Uostalom, Canettijeva točka možda uopće ne postoji. Ona ne
točku nakon koje su "stvari prestale biti stvarne", povijest je presta­ postoji, izuzev ako možemo dokazati da je povijest postojala i
la postojati a da mi toga nismo bili svjesni - zbog čega možemo prije - što je nemoguće jednom kad smo tu točku prešli. Na polju
jedino nastaviti živjeti u sadašnjem razaranju? stranome povijesti, ni sama se povijest više ne može promišljati,
Kad bismo i mogli odrediti tu točku, što bismo učinili? Kojim niti ju je moguće dokazati. Upravo zato mi i pozivamo sva pret­
bi čudom povijest mogla iznova postati stvarna? Kojim bismo hodna razdoblja, sve načine življenja, sve mentalitete da se his-
čudom mogli vrijeme vratiti unatrag kako bismo uzmogli pripremi­ toriziraju, da pripovijedaju o sebi oslonjajući se na dokaze i do­
ti njegovo razaranje? Jer ta je točka u isto vrijeme i ona kraja kumente (sve postaje dokumentarno): mi, naime, dobro osjećamo
da je sve to na našem polju obogaljeno i da je ono polje kraja
1 Cf. Djela Paula Virilia. povijesti.
136 137
Simulacija i zbilja Fatalne strategije

Ne možemo se ni vratiti unatrag, niti se pomiriti s tim stanjem. Na djelu je također i katastrofa smisla: događaj bez posljedica
Neki su radosno razriješili tu dilemu: otkrili su točku anti-Canetti, određuje činjenica da mu se mogu pripisati svi uzroci bez razlike,
onu usporenja, koja omogućuje povratak u povijest, u stvarno, u a da ništa ne omogućuje izbor... Njegovo je porijeklo nerazaberi-
društveno, poput zalutala satelita u hiperprostoru koji se ponov­ vo, a tako je i s njegovim ciljem. Ne može se vratiti ni tijek vre­
no domogao Zemljine atmosfere. Zbog pogrešne radikalnosti mena ni tijek smisla.
zalutali smo u centrifugalne prostore, a jedan nas je životni od-
Svaki je događaj danas virtualno bez posljedica, on dopušta
skok vratio u stvarnost. Sve iznova postaje stvarno, sve ponovno
sva moguća tumačenja, ali nijedno ne može sadržavati smisao:
poprima značenje, jednom kad smo svladali tu tjeskobu nestvar-
podjednaka vjerojatnost svih uzroka i svih posljedica - višestru­
nosti povijesti, to iznenadno propadanje vremena i stvarnosti.
ko i neizvjesno pripisivanje značenja.
Možda su oni u pravu. Možda je trebalo zaustaviti to odlije­
Ako se valovi smisla, valovi pamćenja i povijesnog vremena
vanje vrijednosti. Dosta je terorističke radikalnosti, dosta simu-
oko događaja suze, ako se valovi uzročnosti oko učinka izbrišu
lakra - ponovno snaženje morala, vjerovanja, smisla. Dolje sa
(a događaj nam se danas nadaje poput vala, on ne putuje samo
sumračnim raščlambama!
"na valovima", on jest val neodredljiv u smislu jezika i značenja,
Iza te točke postoje samo događaji bez posljedica (i teorije bez iščitljiv jedino i trenutno kao boja, taktilnost, ugođaj, pojmovima
posljedica), upravo zbog toga što oni upijaju svoje značenje u osjetnih učinaka), razlog je tome činjenica da se svjetlost uspora­
sebe same, ne odražavaju ništa, ne predviđaju ništa. va, znači to da je negdje gravitacijski učinak prouzročio da se
Iza te točke postoje jedino katastrofe. svjetlost događaja, ona koja nosi njegovo značenje preko doga­
Savršen je događaj ili jezik koji objašnjava vlastiti način nesta­ đaja samog, svjetlost nositeljica poruke, usporava do zaustavljanja,
janje, zna ga uprizoriti i na taj način stječe maksimalnu snagu i na taj način svjetlost politike i povijesti nadalje tek slabo per­
privida. cipiramo, a tako je i sa svjetlošću tijela, od kojih do nas dopiru
Katastrofa je maksimalni sirovi događaj, i on događajniji od tek prigušeni simulakri.
događaja - ali događaj bez posljedica koji svijet ostavlja u nape­ Katastrofu koja nam prijeti valja prepoznati u usporavanju
tosti. svjetlosti - što je svjetlost sporija, to manje izmiče svom izvoru -
Jednom kad je povijest izgubila značenje, jednom kad je nadi- na taj su način stvari i događaji skloni više ne ispuštati svoje zna­
đena ta točka inercije, svaki događaj postaje katastrofa, postaje čenje, usporiti svoje zračenje, uhvatiti ono što su prije odražavali
čisti događaj i bez posljedica (a u tome i jest njegova snaga). da bi ga upili u jedno crno tijelo.
Događaj bez posljedica - poput Musilova čovjeka bez svojsta­
Znanstvenu su fantastiku uvijek privlačile brzine koje su nadi­
va, poput tijela bez organa, poput vremena bez pamćenja.
lazile brzinu svjetlosti. Pa ipak, mnogo bi zanimljiviji bio registar
Kada svjetlost zatoči i proguta svoj vlastiti izvor, dolazi do manjih brzina na koje bi se trebala spustiti sama svjetlost.
okrutne involucije vremena u samom događaju. Katastrofa u Brzina svjetlosti jest ono što štiti stvarnost stvari, jer nam ona
doslovnom smislu: otklon ili krivulja koji izazivaju preklapanje, jamči da su slike koje o njoj posjedujemo iz istog razdoblja. Sa
u istoj stvari, i njezina početka i njezina kraja, koji vraćaju kraj na značajnijom promjenom brzine nestalo bi svake vjerodostojnosti
početak da bi ga poništili, omogućuju događaj kojemu ništa ne kauzalnog svijeta. Sve bi se stvari ispreplele u posvemašnjem
prethodi niti slijedi nakon njega - čisti događaj. neredu. U tolikoj je mjeri istina da je brzina naš referent, naš Bog,

138 139
Simulacija i zbilja Fatalne strategije

i da za nas predstavlja obličje apsoluta. Ako svjetlost zapadne u Ili pak svjetlost koja se premješta sporošću kontinenata, ploče
relativne brzine, više neće biti transcendencije, više neće biti Boga kontinenata klize jedna preko druge, te bi na taj način izazvale
koji bi priznao svoje stado, svijet bi zapao u neodređenost. potrese koji bi izobličili sve naše slike i naše viđenje prostora.
Upravo to se danas događa s elektronskim medijima, infor­ Zamislimo li polagani lom lica i pokreta, poput pokreta plivača
macija počinje kolati posvuda brzinom istovjetnom onoj svjetlo­ u teškoj vodi? Kako pogledati nekoga u oči, kako ga zavesti ako
sti. Više nema apsoluta s kojim bi se moglo mjeriti ostalo. Ali iza nismo sigurni da je još ovdje? Što ako se kinematografsko us­
tog ubrzanja nešto se apsolutno počinje usporavati. Možda se mi porenje domogne cijeloga svijeta? Komični zanos ubrzanog koji
počinjemo apsolutno usporavati. transcendira značenje eksplozijom - ali poetska očaranost us­
Sto ako se svjetlost uspori do stupnja da se spusti na "ljudske" porenog koji uništava značenje implozijom.
brzine? Što ako nas preplavi plimom usporenih slika sve dok ne Napetost i usporenje naš su današnji oblik tragičnoga, otkad
postane sporija od našeg kroćenja? je ubrzanje postalo našim uobičajenim stanjem. Vrijeme više nije
Tada bi valjalo generalizirati slučaj u kojemu nam svjetlost očevidno u svome običnom odvijanju, otkad se rastegnulo, pro­
dolazi od zvijezda koje su odavno nestale - njihova slika prelazi širilo na plutajuću dimenziju stvarnosti. Njega više ne rasvjetljuje
svjetlosne godine kako bi još stizala do nas. Da je svjetlost bes­ volja. Prostor također više nije osvijetljen pokretom. Budući da
krajno polagana, mnoštvo stvari, i one najbliže, odavno bi doživjele im je cilj izgubljen, potrebno je svakako da se iznova uplete neka
sudbinu tih zvijezda: mi bismo ih vidjeli, bile bi tu, ali već tu i ne vrsta predodređenosti ne bi li im podarila ponešto tragičnog učin­
bi više bile. I samo stvarno u tom slučaju ne bi postojalo: nešto ka. Tu predodređenost iščitavamo u napetosti i u usporenju. Smisao
čija slika još dospijeva do nas, ali već više nije? Analogija s men­ koji je u tolikoj mjeri činio napetim razvijanje forme više se ne
talnim predmetima i mentalni eter. kristalizira. Ili se pak ispod diskursa značenja sporo odvija neki
Ili bi se, pak, pretpostavimo li da je svjetlost veoma polagana, drugi diskurs i implodira ispod prvoga.
tijela mogla približiti do nas brže od svoje slike, i što bi onda s Tako usporena da bi se mogla presaviti preko sebe i čak posve
njima bilo? Predmeti bi se s nama sudarali, a mi ne bismo niti zaustaviti, brzina bi unijela posvemašnju napetost u svijet.
vidjeli kad su prispjeli. Možemo uostalom zamisliti, obratno od
našeg univerzuma, da se spora tijela sva kreću mnogo sporije od Tu vrstu igre sustava oko točke inercije može ilustrirati oblik
brzine svjetlosti, svijet u kojemu bi se tijela premještala nevjero­ katastrofe sukladan onome razdoblja simulacije - seizmička for­
jatnim brzinama, izuzev svjetlosti, koja bi bila veoma spora. Pos­ ma. Ona u kojoj ponestaje tla, ona pomicanja slojeva i podrhta­
vemašnji kaos, kojim više ne bi upravljala trenutnost svjetlosnih vanja, ona rastvaranja i fraktalnih predmeta, ona golemih ploča,
poruka. cijelih ploha koje klize jedne ispod drugih i proizvode žestoke
Svjetlost bi bila poput vjetra, različitih brzina, ako ne bi nastu­ površinske potrese. Više nije riječ o proždirućoj vatri s neba koja
pala i posvemašnja zatišja tijekom kojih nam nijedna poruka ne se obrušila na nas: o onom obnoviteljskom gromu, koji je još bio
bi stizala iz područja patnje. kazna i pročišćenje, i koji je plodio zemlju. Nije riječ o potopu:
na djelu je prije majčinska katastrofa koja se događa na početku
Svjetlost poput parfema: različita ovisno o tijelima, razdaje se
svijeta. Nas proganjaju velike legendarne i mitske forme. Novijeg
jedino neposrednom okružju. Polje svjetlosnih poruka koje se
je datuma forma eksplozije, koja je dosegnula vrhunac u opsjed­
postupno gasi. Slike tijela više se ne šire nakon stanovitog svjet­
nutosti nuklearnom katastrofom (ali, obratno, ona je podarila i
losnog područja: s one strane, ono više ne postoji.

140 141
Simulacija i zbilja Fatalne strategije

građu za mit o Big Bangu, o eksploziji kao početku svijeta). Još paniku te bi joj posljedice bile stravičnije od onih same katastro­
je prisutnija seizmička forma kao dalja potvrda istine da katastro­ fe. I tu smo u posve smiješnu položaju: u nedostatku istinske katas­
fe poprimaju oblik kulture koju pogađaju. I gradovi se razlikuju trofe, dopustivo je izazvati simuliranu katastrofu koja će biti rav­
prema oblicima katastrofe za koje pretpostavljaju da bi ih mogle na onoj pravoj i mogla bi je odmijeniti. Pitamo se ne mota li se
zadesiti i koje čine ključni dio njihove draži. New York je King nešto takvo i u glavama "stručnjaka" - jer se posve ista stvar
Kong ili black-out, ili okomito bombardiranje: Tower Inferno. Los događa na nuklearnom polju: ne djeluju li svi sustavi zaštite i
Angeles je vodoravna pukotina, lom i sklizanje Kalifornije u Paci­ obrane poput virtualnih ognjišta katastrofe? Pod izlikom da je
fik: Earth Quake. Danas je taj oblik bliži, evokativniji: pripada žele izigrati, oni neposredno materijaliziraju sve njezine posljedi­
poretku fisije i trenutnog širenja, redu valnog širenja, grčevitog i ce. Jednako je tako istina da ne možemo računati na slučaj da
onog okrutne komunikacije. Više vam nebo ne pada na glavu, bismo prizvah katastrofu: valja iznaći njezin programirani ekvi­
danas klize teritoriji. Mi smo u fisionom svijetu, lutajuće sante, valent u sigurnosnim mjerama.
vodoravna skretanja. Nas vreba međuprostorno urušavanje, to je Na taj način, očevidno je da bi država, ili dovoljno sofisticira­
učinak potresa, i onog duhovnoga. Rastvaranje i najbolje zape­ na vlast, koje bi bile kadre predvidjeti potrese i predusresti sve
čaćenih stvari, podrhtavanje stvari koje se iznova stežu, grče se njihove posljedice, predstavljale mnogo nevjerojatniju opasnost
nad svojom prazninom. Jer, u osnovi (!), tlo nije nikad postojalo, za zajednicu i vrstu od samih potresa. Terremotati iz južne Italije
nego samo napuknuta kora, nije bilo niti dubine, za koju se zna žestoko su napali talijansku državu zbog nebrige (mediji su se
da je fuzija. O tome govore potresi, oni su rekvijem infrastruk­ pojavili na licu mjesta prije službi pomoći, što je očevidni poka­
ture. Mi više nećemo željno gledati zvijezde i nebo, nego pod­ zatelj današnje hijerarhije hitnosti), s pravom su za katastrofu osu­
zemne bogove koji nam prijete urušavanjem u prazninu. dili politički poredak (u mjeri u kojoj on pretendira na općenitu
Sanjamo o tome da se domognemo i te energije, ali to je čisto skrb za stanovništvo), ali nisu ni u snu pomišljali na takvu obranu
ludost. To je kao da se želimo domoći energije automobilskih od katastrofa: cijena koju bi trebalo platiti bila bi tolika da bi se
nesreća ili pregaženih pasa, ili svih stvari koje se urušavaju. (Nova svi zapravo radije opredijelili za katastrofu - ona, sa svojim nevo­
pretpostavka: ako stvari pokazuju sve veću sklonost nestajanju ljama, barem odgovara proročanskom zahtjevu za silovitim nes­
ili urušavanju, možda će glavni budući izvor energije biti nesreća tankom. Isto je i s terorizmom: kako bi izgledala država koja bi se
ili katastrofa.) Jedno je sigurno: čak ako i ne uspijemo ovladati bila kadra razračunati i poništiti svekoliki terorizam u začetku
seizmičkom energijom, simboličkim valom potresa, to ne znači (Njemačka)? I sama bi trebala raspolagati istim terorističkim sna­
da je ona blizu smirivanja: simbolička energija, ako tako može­ gama, trebala bi generalizirati terorizam na svim razinama. Ako
mo reći, naime snaga očaranosti i poruge koja se oslobađa pri je to cijena sigurnosti, je li to onda ono o čemu u dnu duše svi
takvu događaju, nema ničeg zajedničkog s materijalnim razara­ sanjamo?
njem.
U tom mahnitom projektu nastojimo se u stvarnosti domoći Pompeji. Sve je metafizika u tom gradu, do sanolike geometrije
upravo te snage, te simboličke energije raskola, ili u drugom, za koja nije geometrija prostora, nego duhovna geometrija, ona labirin­
nas neposrednijem slučaju, preduhitriti potrese scenarijima eva­ ta - budući da je zaleđenost vremena još oštrija u vrelini podneva.
kuacije. Najsmješnije je da su stručnjaci izračunali kako bi stanje Zapanjujuće je za duh taktilno prisustvo tih ruševina, njihova
hitnosti što bi ga izazvalo predviđanje potresa prouzročilo takvu napetost, sjene koje se pomiču, njihova svakodnevnost. Odnos

142 143
Simulacija i zbilja Fatalne strategije

između banalnosti jedne šetnje i neposrednog prisustva nekoga zaustavlja stvari u drugoj vječnosti. Upravo to, taj skamenjeni
drugog vremena, drugoga trenutka, jedinstvenog, koji je bio tre­ užas, to poništenje prisustva koje je ključalo životom jednim tre­
nutak katastrofe. Ubitačno ali oslabljeno prisustvo Vezuva daje nutkom katastrofe, upravo to je činilo draž Pompeja. Prva katas­
mrtvim ulicama draž halucinacije - iluzija da smo ovdje i sada, trofa, ona Vezuva, bila je uspješna. Drugi je potres mnogo pro-
uoči erupcije, i činjenica da isti vulkan može ponovno uskrsnuti, blematičniji. Pomislili bismo da on slijedi pravilo podvostručavanja
nekim čudom nostalgije, dvije tisuće godina kasnije, u prisutno­ događaja s parodijskim učinkom. Bijedna repriza velike prem­
sti nekog ranijeg života. ijere. Dokrajčenje jedne velike sudbine hirom nekog bijednog
Malo koje mjesto pobuđuje takav dojam uznemirujuće stra- božanstva. Ali možda on ima i neko drugo značenje: dolazi nas
nosti (ne čudi da su Jansen i Freud tu smjestili psihičku radnju upozoriti da vrijeme više nije primjereno veličanstvenim odroni­
Gradiva). Ovdje se osjeća sva toplina smrti, koju čine još življom ma i uskrsnućima, igrama smrti i vječnosti, nego malim fraktalnim
fosilizirani i nestalni znakovi tekućeg života: šupljina kotača u događajima, blagim poništenjima, preko postupnih klizanja i nada­
kamenu, istrošenost bunarskih ograda, skamenjeno drvo polu­ lje bez sutrašnjice, budući da sami tragovi brišu tu novu sudbinu.
otvorenih vrata, nabor na togi tijela koje je progutao pepeo. Ni­ Sve nas to uvodi u vodoravno doba događanja bez posljedica,
kakva povijest ne prebiva između tih stvari i nas, poput one koja budući da je posljednji čin uprizorila sama priroda uz odbljesak
stavlja spomenike u povlašteni položaj: ti se predmeti materijali­ parodije.
ziraju ovdje, odmah, u samoj vrelini u kojoj ih je smrt zatekla.
Ni monumentalnost ni ljepota nisu bitne za Pompeje, nego
kobna bliskost stvari i očaranost njihovom trenutnošću, kao savrše­ Za načelo zla
nog simulakra naše vlastite smrti.
Pompeji su na taj način neka vrsta varke za oko i izvornog Postoje li kobne strategije? Nemam čak ni dojam da sam ih opi­
uprizorenja - ista vrtoglavica zbog jedne dimenzije manje, one sivao, pa niti dotaknuo, a i pretpostavka o tome puki je san - u toj
vremena - isto haluciniranje o jednoj dimenziji više, onoj prozir­ mjeri moć stvarnoga nadilazi imaginaciju. Odakle preuzimate to
nosti i najmanje pojedinosti, poput posve jasnog viđenja stabala što pripovijedate o predmetu? Objektivnost je suprotnost fatal­
što se živa pomaljaju na dnu umjetnog jezera i koje vi letimično nosti. Predmet je stvaran, a stvarno je podređeno zakonima, i nema
motrite dok plivate. druge.
Takav je duhovni učinak katastrofe: zaustaviti stvari prije nego Eto, nasuprot mahnitome svijetu, postoji tek ultimatum reali­
se skončaju i zadržati ih na taj način u napetosti njihove privid- zma. To znači - želite li izbjeći ludilo svijeta, treba žrtvovati i
nosti. svekoliku njegovu draž. Svijet time postaje samo još sumanutiji,
povećava se nadmetanje u žrtvovanju. Iznuda stvarnoga. Danas,
Ponovno potresom uništeni Pompeji. Što reći o katastrofi koja da bi se preživjelo, iluzija više ne pomaže, valja se približiti ni­
se obruši na ruševine? Što je ruševina koju treba ponovno srušiti štavnosti stvarnoga.
i uništiti? Sadistička ironija katastrofe: ona ispotiha čeka da stva­
ri, pa bile one i ruševine, iznova zadobiju svoju ljepotu i značenje Postoji možda samo jedna kobna strategija: teorija. I, besum-
da bi se ponovno na njih obrušila. Ona ljubomorno bdije nad nje, jedina razlika između banalne i fatalne teorije sastoji se u
time da razori iluziju vječnosti, ali se s njome i poigrava, jer tome što u jednoj subjekt uvijek vjeruje da je promućurniji od

144 145
Simulacija i zbilja Fatalne strategije

objekta, dok se u drugoj uvijek pretpostavlja da je objekt lukaviji, svaka poslušnost potajno u sebi sadrži neposlušnost kobnu po
ciničniji, nadareniji od subjekta, kojega podrugljivo čeka na oku­ simbolički poredak.
ci. Metamorfoze, lukavstva, strategije objekta nadilaze razumije­ U tome se sastoji načelo Zla, ono nije mistični i transcendentni
vanje subjekta. Objekt nije ni dvojnik ni potisnuta svijest subjek­ činitelj, nego se nadaje poput izdaje simboličkog reda, otmice,
ta, nije ni njegov fantazam ni njegova halucinacija, ni njegovo silovanja, utaje i ironične zloporabe simboličkog poretka. Uto­
zrcalo, ni odraz, nego posjeduje vlastitu strategiju, njegovo je liko je objekt prijemčiv za načelo Zla: naime, za razliku od sub­
pravilo igre subjektu nedostupno, ne zato što bi ta strategija bila jekta, on je loš provodnik simboličkog poretka, ali, naprotiv, dobar
duboko tajanstvena, nego zato što je beskrajno ironična. provodnik fatalnoga, to jest čiste, suverene i nepomirljive, ima­
Nas vreba objektivna ironija, ona ispunjenja objekta bez obzira nentne i zagonetne objektivnosti.
na subjekt i na njegovo otuđenje. Na stupnju otuđenja pobjeđuje
subjektivna ironija, subjekt predstavlja nesavladivi izazov slije­ Uostalom, nije Zlo zanimljivo, nego i spirala najgorega. Jer
pome svijetu koji ga okružuje. Subjektivna ironija, ironijska su­ subjekt u svojoj nesreći, u svome zrcalu, jasno odražava načelo
bjektivnost pravi je cvijet svijeta zabranjenog, Zakona i želje. Moć Zla, ali objekt želi ispasti gori i traži ono najgore. On svjedoči o
subjekta proizlazi iz njegova obećanja o ispunjenju, dok je polje radikalnijoj negativnosti, naime ako sve naposljetku otkaže po­
objekta, poredak onoga što jest, ispunjeno i od čega, zbog tog slušnost simboličkom poretku, to znači da je sve bilo izokrenuto
istog razloga, ne bismo mogli pobjeći. još na početku.
Mi fatalno zamjenjujemo s pojavljivanjem potisnutoga (ono­ Čak i prije nego je bio stvoren, svijet je bio zaveden. Čudan
ga od čega ne uspijevamo pobjeći, a to je želja), ali poredak fatal­ prethodni događaj koji i danas opterećuje svekoliku stvarnost.
noga suprotan je onome potiskivanja. Mi ne bježimo od želje, Svijet je bio demantiran u samom svom izvoru - stoga se nikad
nego od ironičnog prisustva objekta, od njegove ravnodušnosti i neće moći potvrditi. Povijesna i subjektivna negativnost nisu niš­
njegovih ravnodušnih spojeva, od njegova izazova, zavodljivos­ ta: doista dijaboličan, čak i u misli, jest izvorni obrat.
ti, njegova nepridržavanja simboličnoga poretka (dakle, također Utopiji o Posljednjem sudu, koja se nadovezuje na onu o iz­
i od nesvjesnoga ako ga subjekt uopće posjeduje), riječju od načela vornom krštenju, suprotstavlja se vrtoglavica simulacije, đavol­
Zla. ski ushit, ekscentričnosti početka i kraja.
Objekt otkazuje poslušnost našoj metafizici, koja oduvijek Zbog toga bogovi mogu živjeti i skrivati se jedino u neljud-
nastoji odijeliti Dobro od Zla. Objekt je, naprotiv, prijemčiv za skome, u predmetima i životinjama, na polju tišine i objektivne
Zlo. Zbog toga on zlurado, dijabolički dokazuje svoje voljno tuposti, a ne na polju čovjeka, koje je ono jezika i subjektivne
služenje i dobrovoljno se, poput prirode, podređuje svakom za­ zatupljenosti. Bog-Čovjek jest besmislica. Bog koji odbacuje
konu koji mu se nametne, oglušujući se na taj način o svaku za­ ironičnu obrazinu neljudskoga, koji proizlazi iz životinjske meta­
konitost. A kad govorim o objektu i o njegovoj dubinskoj dvojno­ fore, iz objektivne metamorfoze, u kojoj je u tišini utjelovio nače­
sti, govorim o svima nama i o našem društvenom i političkom lo Zla da bi sebi podario dušu i lice, u isti mah pristaje i na licemje­
poretku. U tom smislu valja iznova propitati cjelokupni problem rnu psihologiju ljudske vrste.
dobrovoljnog robovanja, ne da bismo ga razriješili, nego da bismo Valja steći poštovanje neljudskoga. Tako postupaju neke kul­
umijeli predosjetiti njegovu zagonetnost: poslušnost je ustvari ture, koje smo nazvali fatalističkima, da bismo ih osudili prije
banalna strategija kojoj ne treba objašnjenja, jer ona tajno sadrži, ikakve rasprave: zbog toga što su iznašle svoje vladare na strani

146 147
Simulacija i zbilja Fatalne strategije

neljudskoga, na strani zvijezde ili životinjskog boga, u konste­ Drugi oblik temeljnog cinizma jest želja za spektaklom i iluzi­
lacijama ili božanstvu bez slike. Ništa nije suprotnije našoj mo­ jom, za razliku od bilo kakve želje za znanjem i moći. Živo pri­
dernoj i tehnološkoj ikonolatriji. sutna u srcu ljudi, ona jednako tako zaokuplja i događajne pro­
Metafizika propušta jedino isijavanje dobrih zračenja, ona želi cese. Kao da postoji neki nagon za sirovim događajem, za
od svijeta napraviti zrcalo subjekta (nakon što je i sam prošao objektivnom informacijom o najtajnijim događajima i mislima,
stupanj zrcala), svijet oblika različitih od njihovih dvojnika, nji­ za time da se prometnemo u spektakl, da doživimo vrhunac zanosa
hove sjene, njihove slike: to je načelo Dobra. Dok je objekt uvi­ na pozornici umjesto da živimo na prvome stupnju. Isticati se
jek fetiš, lažno, feiticho, izvještačen, varka, sve što utjelovljuje potrebno je, ali biti zanesen pitanje je od krajnje životne važnosti.
nepodnošljivu mješavinu jedne stvari i njezinog čarobnog i iz- Stvari se događaju jedino u toj pretjeranoj mjeri, to jest ne u
vještačenog dvojnika kojega nijedna religija razvidnosti i zrcala sklopu svog predstavljanja, nego u čaroliji svog učinka - jedino
nikad neće razjasniti: to je načelo Zla. se tamo one pokazuju genijalnima i osmjeluju se na raskoš posto­
janja. Kaže se da je priroda ravnodušna, i ona to zacijelo jest u
Kad govorim o objektu i njegovim kobnim strategijama, go­ odnosu na strasti i pothvate čovjeka, ali ona to možda i nije u
vorimo o ljudima i o njihovim neljudskim strategijama. Naprimjer, odnosu na mogućnost da sebe uprizori u spektaklu prirodnih ne­
ljudsko biće može u praznicima tražiti dublju dosadu od dosade pogoda. Na djelu je parabola (?), ali ona je tu samo da označi tu
svakodnevice - podvostručenu dosadu, stoga što je sačinjena od strast nad strastima, simuliranu strast, strast zavođenja, strast obra­
svih činitelja sreće i razonode. Značajna je pojedinost predodre- ta, koja čini da stvari dobivaju smisao jedino preobličene tom
denost praznika za dosadu, gorki i pobjednički predosjećaj da joj iluzijom, tom porugom, tim uprizorenjem koje uopće nije ono
nećemo umaknuti. Kako pomisliti da će se ljudi odreći svakod­ predstavljanja, nego njihov bajkoviti oblik, njihova nastranost,
nevnog života tražeći mu alternativu? Naprotiv, od njega će na­ sklonost preziranju svojih uzroka i iscrpljivanju u njihovim pos­
praviti sudbinu: podvostručit će ga prividima suprotnoga, u njih ljedicama, a posebno u onoj njihova nestanka. Izvanredni oblik
se udubiti do zanosa, zapečatiti mu jednoobraznost još većom koji su moralisti svih razdoblja okrutno osuđivali, jer se upravo
jednoobraznošću. Nadbanalnost je istoznačnica fatalnosti. tu stvari cinično okreću od svog izvora i svoga kraja, kao udalje­
Ako to ne razumijemo, uopće ne razumijemo to kolektivno na jeka od svog izvornog obrata.
uprošćenje, koje je zapravo veličanstveni čin nadilaženja. Doi­ Uostalom, upravo ta ekscentričnost štiti nas od stvarnosti i nje­
sta, ljudi ne teže za tim da se zabave, oni traže kobnu razonodu. zinih poraznih posljedica. Činjenica da se stvari iscrpljuju u svom
Nije važna dosada, bitan je višak dosade; višak je spas, vrhunac spektaklu, u svojoj magijskoj i umjetnoj fetišizaciji, predstavlja
zanosa. Pritom se može zaneseno produbljivati bilo što. Čak i izobličenje protiv kojeg će se uvijek boriti ozbiljni duhovi, u uto­
višak pritiska i poniženja mogu djelovati poput osloboditeljskog pijskoj želji da pročiste svijet kako bi ga na dan Posljednjega suda
zanosa podređenosti - kao što apsolutna roba predstavlja oslobo- izručili ispravnog, nedirnutog i izvornog - ali to je možda i naj­
diteljski oblik robe. To je jedino rješenje problema "dobrovolj­ manje zlo. Jer sam bog zna kamo nas može odvesti razularenost
nog robovanja" i, uostalom, jedini je oblik oslobađanja produb­ čula ako se odbiju predstaviti kao pojava.
ljivanje negativnih uvjeta. Svi oblici koji teže racvjetavanju Čak i revolucija se događa jedino ako je njezin spektakl mo­
čudesne slobode samo su revolucionarne tirade. Logiku oslobo­ guć: uzvišene duše žale što mediji dovršavaju stvarni događaj.
đenja razumiju jedino pojedinci, u biti pobjeđuje logika fatalizma. Ali imamo li na umu nuklearnu opasnost, možda nas upravo nje-

148 149
Simulacija i zbilja Fatalne strategije

zino iskazivanje u svakodnevno simuliranoj panici, u spektaku­ samo prvotni događaj, koji po sebi nema smisla i gubi se u banal­
larnim tjeskobnostima i grčevima kojima razveseljujemo svoju noj noći življenoga. Jedino njegovo podvostručenje čini od njega
ustrašenost, možda nas upravo to štiti od nuklearnog udara, a ne istinski događaj, podarujući mu značaj fatalnoga dospijeća. To je
ravnoteža straha (nema nikakvog strateškoga jamstva u obrani, poput znaka koji vrijedi jedino podvostručen svojim podznakom -
kao, uostalom, niti u nagonu za očuvanjem vrste). Ono što nas sam znak je ravnodušan, podvostručen on postaje neminovan.
štiti jest činjenica da bi nuklearni udes mogao ukloniti svaku Kad se tako nekim događajima u životu pruži druga prilika,
mogućnost spektakla. Zato do njega neće doći. Jer, čovječanstvo kad ih životni ciklus jednom i samo jednom vrati, taj je život
može prihvatiti da tjelesno nestane, ali ne može se pomiriti s time dovršen. Kada život ne poznaje nikakvo drugotno događanje ta­
da žrtvuje spektakl (izuzev ako ne uspije pronaći neku publiku kvoga reda, on se dovršava prije nego što je počeo.
na drugome svijetu). Nagon za spektaklom moćniji je od nagona Fatalno se nahodi negdje ovdje. U tom smislu, stara su krivo­
za održanjem, i na njega valja računati2. vjerja bila u pravu. Svatko ima pravo na drugo rođenje, ono istin­
Ako se moralnost stvari nahodi u njihovoj posvećenoj upo­ sko, i svatko je predodređen, ne nekom obznanom zvijezda, nego
rabnoj vrijednosti, tada živjela nemoralnost atoma i oružja, koja unutarnjim predodređenjem, svojstvenim našem životu, za nužni
omogućuje da su čak i oni podložni konačnoj i ciničnoj naplati povratak takvih događaja. Zbog toga je, nakon što je slučaj bio
računa za spektakl! Živjelo tajno pravilo igre koje uzrokuje da ukinut, Posljednji sud postao beskoristan.
svaka stvar otkaže poslušnost simboličkom zakonu! Nas neće Zbog toga je teorija predodređenosti beskrajno nadređena onoj
spasiti ni racionalno načelo ni uporabna vrijednost, nego nemo­ slobode duše. Jer, ako i uklanja iz života sve što je samo odre­
ralno načelo spektakla, a to je ironično načelo Zla. đeno a ne i predodređeno, sve što je sporedno, budući da se do­
godilo samo jedanput, dok ono što se događa drugi put postaje
Zaokupljenost tom drugom posljedicom neka je vrsta strasti,
kobno, ona time i podaruje životu snagu tih drugotnih događaja,
fatalne volje. Jednako tako, nijedan se život ne može pojmiti bez
kojima dubinu daje prijašnji život.
potke nekog drugoga roka. Cilj života ne može se zamisliti bez te
Nema ni forme ni značenja pri prvom susretu, jer je on uvijek
snažne izvjesnosti nužnog povratka, prije ili kasnije, kao što je
obilježen nepoznavanjem i banalnošću. Kobnost dolazi tek kas­
uskrsnuće tijela, ali bez Posljednjeg suda, nekih trenutaka ili nekih
nije, preko sadašnjeg djelovanja toga prijašnjeg života A tu pri­
lica što su se jednom pojavila. Ali oni će se vratiti, jer su nestali
godu, o kojoj nitko ništa ne zna, i koja nipošto nije iskrsavanje
jedino s obzora vašeg života, čija putanja, koju su preokrenuli
nekoga skrivenog poretka, prati neka vrsta volje i energije. Neke
upravo ti događaji, zadobiva potrebnu, nesvjesnu krivulju kako
stvari tek pri punoj svjetlosti dobivaju svoje jasno određenje.
bi im pružila mogućnost drugoga postojanja, ili konačnog pov­
Kad bi se zvijezde uzdizale i spuštale slijedno bilo kojem redu,
ratka. Jedino će se tada oni uistinu dogoditi. Jedino će tada oni
i samo nebo ne bi imalo smisla. Ponavljanje tih fatalnih zapleta
biti dobiveni ili izgubljeni.
čini događaj života.
Od stanovitog trenutka, ti drugotni događaji tvore samu potku
života, kada više ništa nije prepušteno slučaju. Slučajno se zbiva Na kraju svega toga, ako je objekt genijalan, ako je fatalan,
što se može učiniti?
2
Dakako, nije riječ o spektaklu koji su situacionisti proglasili vrhuncem otuđenja i
krajnjom strategijom kapitala. Prije bi bilo obratno, budući da je ovdje strategija Slijedi li nakon umijeća preživljavanja ironično umijeće ne­
pobijedila nad objektom, na djeluje njegov način izokretanja, a nije riječ o tome da se
njega izokrene. Na taj smo način mnogo bliži bajkovitosti robe u Baudelairea. stajanja? O njemu je subjekt uvijek sanjao, na djelu je obratni san

150 151
Simulacija i zbilja Fatalne strategije

od sna o totalizaciji, a taj nije nikad poništio drugi, upravo obrat­ nost je naprotiv zavodljiva, poput otkrića skrivenog pravila igre.
no. Njegov neuspjeh danas potiče istančanije strasti. Otkriće pravila igre zasljepljuje i unaprijed nadoknađuje najo­
Može li se, prema tome, kazati da se u srcu banalnih strategija krutnije gubitke.
krije grčevita želja fatalnih strategija? Tako je i s duhovitim iskazom. Ako tražimo fatalno oslobađa­
Ništa nas ne može uvjeriti u fatalnost, a još manje u strategiju. nje u jeziku, nailazimo na duhoviti iskaz koji je sam po sebi ras­
Uostalom, ta su dva pojma nespojiva: kako bi moglo biti fatalnosti plet jezika svojstven jeziku (i upravo je to kobno: isti znak pred­
ako ima strategije? Ali, zagonetka je upravo u tome što u srcu sva­ stavlja zgušnjavanje i rastvaranje života, zaplet i rasplet događaja).
ke strategije ima fatalnosti, to je ono što proviruje od fatalne strate­ U jeziku koji je postao čisti objekt, ironija (Witz) je objektivni
gije u srcu najprizemnijih strategija, to je objekt kojemu bi fatal­ oblik tog raspleta. Posvuda, kao u Witzu, podvostručavanje i pre-
nost bila strategija - nešto poput pravila neke druge igre. U osnovi, obilje duhovni su oblik raspleta.
objekt ne mari za zakone koji mu se nameću, rado bi bio zastup­ Sve se mora rasplesti na kobni i duhoviti način, kao što se sve
ljen u računima kao sarkastična varijabla i prepustio jednadžbe na početku pomiješalo u izvornom obratu.
njihovoj provjeri, ali pravilo igre, uvjete pod kojima prihvaća su­ Čak je i predodređenost oblik ironičnog obrata svršnosti. Ali
djelovati u igri, nitko ne poznaje i oni se mogu promijeniti u hipu. tako je i sa slučajem. Čemu utemeljivati slučaj kao objektivni
Nitko ne zna što je strategija. Nema na svijetu dovoljno sred­ proces, kad je riječ o ironičkom procesu? Naravno, on postoji, ali
stava da bismo mogli odlučivati o ciljevima. Stoga nitko nije sposo­ protivno svekolikoj znanstvenosti, kao ironija kocke, podrazu­
ban iskazati konačni proces. I sam je Bog prisiljen biti sam svoj mijevajući i razinu molekula. I, dakako, i kobnost postoji, napo-
majstor. Zanimljivo je ono što se nazire iz neiscrpivoga logičnog redno - u tome nema nikakva paradoksa. Razlika je u tome što je
procesa kojim objekt stupa upravo u onu igru u koju ga se željelo ironija fatalnosti veća od one slučaja, što je čini tragičnijom i
uključiti i podvostručuje ulog na neki način, nadmeće se sa stra­ zavodljivijom.
teškim prisilama koje mu se nameću, uvodeći na taj način strate­ Istina, tu je prisutan i neki tamni i teški dio: zaobići predmet,
giju koja nema vlastite svrhe - "razigranu" strategiju koja izigra­ stati na stranu predmeta. Tražiti drukčije pravilo, drugu aksioma-
va onu subjekta, fatalnu strategiju utoliko što je subjekt u njoj tiku: u tome nema ništa mističnoga, ništa od ultramondenih deli-
prisiljen nadići vlastite ciljeve. ričnih tvrdnji o subjektivnosti uhvaćenoj u stupicu i koja bježi
Mi smo sudionici tih pretjeranih svršnosti objekta (to može prema naprijed u paroksističkom opisu. Treba naprosto nacrtati
biti pretjeranost čula, i prema tome nemogućnost iščitavanja jedne tu drugu logiku, izigrati te druge strategije, ostaviti slobodno pol­
riječi, koja se odveć upire da vam dade znak). Sve strategije smi­ je objektivnoj ironiji. I to je izazov, možda i besmislen, i koji se
šljamo u nadi da ih vidimo kako se raspliću u neki neočekivani izlaže opasnosti onoga o čemu piše - ali opasnosti se treba izložiti:
događaj. Svekoliku stvarnost izmišljamo u nadi da vidimo kako pretpostavka fatalne strategije mora biti također fatalna.
se raspliće u neku veličanstvenu izvještačenost. Od svakog pred­ Ako tu ima moralnosti i ona je uhvaćena u ekscentrični ciklus
meta nadamo se slijepu odgovoru koji osujećuje naše planove. svojih posljedica, ona je i sama hipermoralna, kao što je realno
Od strategije očekujemo nečiju vladavinu, dok od zavođenja oče­ hiperrealno. Više nije na djelu moralna staza, nego moralna eks­
kujemo iznenađenje. taza. Ona je sama posebni učinak.
Zavođenje je kobno, ono je učinak suverenog objekta koji u Lévi-Strauss je govorio da nas je napustio simbolički poredak,
vama obnavlja izvornu pometnju i nastoji vas iznenaditi - kob- u korist povijesti. Danas, kazuje Canetti, i sama se povijest po-

152 153
Simulacija i zbilja

vukla. Što preostaje kako bismo zaobišli objekt, njegove nastrane


i izvitoperene učinke, njegove fatalne učinke (fatalnost je tek ap­ 5.
solutna sloboda njegovih posljedica). Semioragija.
Danas, kad je svaka kritička radikalnost postala nepotrebna,
svaka negativnost razriješena u svijetu koji stvara privid da se
ostvaruje, kad je kritički duh našao u socijalizmu svoje drugo
boravište, kad je posljedica želje uvelike prošla, što nam preosta­ Onkraj istinitog i lažnog ili zloduh
je kako bismo stvari vratili na zagonentu nultu točku? Međutim,
slike
zagonetka se izokrenula: nekoć je Sfinga postavljala čovjeku pi­
tanje o čovjeku, koje je Edip vjerovao da je razriješio, koje smo
svi vjerovali da smo razriješili, a danas čovjek postavlja pitanje
Sfingi, neljudskome, pitanje o neljudskome, o fatalnome, o ne-
hajnosti svijeta u odnosu na naše pothvate, o nemarenju svijeta
za objektivne zakonitosti. Predmet (Sfinga), koji je istančaniji,
uopće ne odgovara. Ali, ipak mora, oglušujući se o zakon, izi­
gravajući želju, potajno razriješi neku zagonetku. Što preostaje U vezi sa slikom općenito (slikom medija, tehnološkom slikom)
nego zaobići tu zagonetku? želio bih podsjetiti na nastranost odnosa između slike i njezinog
Naposljetku, sve se svodi na sljedeće: pretpostavimo samo na referenta, pretpostavljeno stvarnoga, na virtualnu i ireverzibilnu
trenutak da je u poretku stvari nešto kobno i zagonetno. zbrku polja slika i polja stvarnosti čije načelo sve manje razumi­
Kako god bilo, nešto je glupo u našem današnjem položaju. jemo.
Ima nečeg glupog u sirovu događaju, na koji sudbina, ako uopće Postoje najrazličitiji modaliteti tog upijanja, te pometnje, tog
postoji, mora biti osjetljiva. Ima nečeg glupog u sadašnjim oblici­ dijaboličkog zavođenja slika. Valja radikalno posumnjati u nače­
ma istine i objektivnosti čija nam vrhunska ironija mora udijeliti lo referentnosti slike, strategiju preko koje ona uvijek stvara priv­
milost. Sve se iskupljuje u jednom ili u drugom smislu. Sve se id da se odnosi na neki stvarni svijet, na stvarne predmete, da
odvija na jedan ili na drugi način. Istina samo otežava stvari. reproducira nešto što joj logički i kronološki prethodi. Ništa od
A ako je Posljednji sud, kao što svi znamo, za svakoga od nas, toga nije istinito. Kao simulakr, slika prethodi stvarnosti u mjeri u
u tome da spasimo ili ovjekovječimo jedan trenutak svog života i kojoj obrće logički, uzročni slijed stvarnoga i njegove reproduk­
samo jedan, s kime podijeliti taj ironični kraj? cije. Benjamin je to već snažno istaknuo, tu modernu revoluciju
poretka proizvodnje (stvarnoga, smisla) preko precesije, antici­
pacije njezine reprodukcije, u svome eseju Umjetničko djelo u
razdoblju tehničke reprodukcije.
Upravo tu se slika nadaje najvjerodostojnijom, najvjernijom,
najprimjerenijom stvarnosti (a naše tehnološke slike, bilo da je
riječ o fotografiji, filmu ili televiziji, u velikoj su većini mnogo
"figurativnije", "realističnije"od svih slika prošlih kultura) - i upra-

154 155
Simulacija i zbilja Onkraj istinitog i lažnog ili zloduh slike

vo tu je slika najdijaboličnija, u svojoj sličnosti (ne samo analoškoj na to pitanje svi mi ostajemo nevjerojatno naivni, i uvijek vje­
nego i tehnološkoj) slika je najnemoralnija i najnastranija. rujemo da ćemo iznaći neku ispravnu uporabu, to jest moralno,
Već su zrcalo i njegov privid uveli u svijet percepcija ironijski razborito, pedagoško, informacijsko korištenje slike, ne uviđa­
učinak varke za oko, a znamo kakve se urokljivosti povezuju s jući da se slika na neki način buni protiv te primjerene uporabe,
pojavom dvojnika. To je također istina za sve slike koje nas okru­ da ona nije prevoditeljica smisla ni razboritosti, nego, naprotiv,
žuju - općenito ih raščlanjujemo u funkciji njihove vrijednosti praska, nijekanja smisla (događaja, povijesti, pamćenja itd.).
predstavljanja, to jest medija koji posreduje prisustvo i značenje. Pomislimo na prizor iz Holokausta u televizijskoj emisiji o kon­
U golemoj većini slučajeva, današnje slike, fotografije, film, tele­ centracijskim logorima...
vizija trebaju predstavljati svijet s naivnom sličnošću, s dirljivom Zbog svih tih razloga, ne vjerujem u pedagogiju slike, ni one
vjernošću. Mi spontano vjerujemo u njihovu stvarnost. U krivu filmske, ni, a forteriori, one televizijske. Ne vjerujem u dijalek­
smo. One samo prividno nalikuju stvarima, stvarnome, događaji­ tiku između stvarnoga i slike, ni, prema tome, između slike i pe­
ma, licima. Ili radije, one su stvarno slične, ali upravo je sam dagogije poruke i smisla. Tajnu slike (uvijek govorimo o tehni­
njihov konformizam dijaboličan. čkim i suvremenim slikama) ne treba, prema tome, tražiti u njezinu
Mogao bi se pronaći sociološki i politički istoznačnik tom di­ razlikovanju od stvarnoga, dakle, u njenoj vrijednosti predstav­
jaboličnom konformizmu, tom zloduhu konformizma u suvre­ ljanja (estetska, kritička i dijalektička vrijednost), nego, naprotiv,
menom ponašanju masa koje također umiju tako dobro slijediti u njezinu teleskopiranju stvarnoga, u njezinu raskidu sa stvarnim
ponuđene modele, znaju tako dobro odražavati nametnute im ci­ te napokon u prasku slike i stvarnosti - postoji za nas konačno
ljeve i samim time apsorbirati ih i poništiti. U tom se konformizmu nerazlikovanje između slike i stvarnosti koje više ne ostavlja pros­
nahodi neka moć zavođenja u doslovnom smislu riječi, to jest tor predstavljanju kao takvome.
obrtanja, iskrivljavanja, zahvaćanja, neka ironijska očaranost. Po­ Tom dosluhu između slike i života, ekrana i svakodnevnog
stoji neka vrsta kobne strategije konformizma. (Nedavni filmski života svjedočimo svaki dan, najprirodnije na svijetu. Posebice u
primjer jest film Woodyja Allena: Zelig). Americi, u kojoj je zacijelo jedna od značajnijih draži činjenica
Općenitije, slika nije zanimljiva po svojoj ulozi odraza, zrcala, da je izvan samih kinematografskih dvorana cijela zemlja kine-
suprotnome polu stvarnosti, po reprezentativnoj formi, nego kad matografizirana. Prolazite pustinjom kao u westernu, prolazite
počinje kontaminirati stvarno i modelizirati ga, kad se prilagođuje metropolama kao preko ekrana punog znakova i formula. Život
stvarnosti samo da bi je bolje izobličila, točnije: kad istančano je travelling, na djelu je kinetički, kinematički, kinematografski
preuređuje stvarno sebi u korist, kad ga unaprijed određuje do prijelaz. Pri tome nalazimo jednako zadovoljstvo kao i u talijan­
stupnja te se stvarno više nema vremena proizvesti kao takvo. skim ili nizozemskim gradovima, u kojima, izišavši iz muzeja,
U dijalektičkom odnosu između stvarnoga i slike (za koji mi vidimo gradove koji su slika i prilika onih na slici, kao da su s
želimo vjerovati da je dijalektičan, naime čitljiv u smislu stvar­ njih sišli. Postoji tu neko čudo koje podaruje, čak i američkoj
noga u odnosu na sliku i obratno), već je odavno za nas prevla­ prizemnosti, neku vrstu estetske forme, idealne pometnje koja
dala slika i nametnula svoju logiku, imanentnu, prolaznu, bez preobražava stvari na način kako se one događaju u snu. Pri tome
dubine, nemoralnu logiku, s one strane istinitog i lažnog, s one film ne zadobiva izvanredni oblik djela (čak i genijalnog), ovdje
strane dobra i zla, logiku istrebljenja vlastitog referenta, logiku on cijeli život uranja u mitski ugođaj, tu je on uistinu očaravajući.
praska smisla u kojoj poruka nestaje na obzoru medija. U odnosu Zbog toga idolatrija zvijezda, kult holivudskih idola nije posre-

156 157
Simulacija i zbilja Onkraj istinitog i lažnog ili zloduh slike

dovana patologija, to je veličanstveni oblik filma, to je njegova svake prosudbe o stvarnosti, dakle mjesto fatalne strategije nije­
mitska preobrazba, možda posljednji veliki mit našeg moderni te­ kanja zbilje i načela zbiljnosti.
ta. Upravo u mjeri u kojoj idol ne predstavlja ništa, nego se nudi Došli smo do paradoksalne situacije u kojoj slika, naše slike,
kao čista strastvena, zarazna slika, briše se razlika između stvar­ one koje zapljuskuju našu svakodnevicu, koje preplavljuju naš
noga bića i njegove imaginarne uznesenosti. život i čije je bujanje praktički beskonačno (dok je širenje smisla
Zvijezde nisu romantični oslonac, one su silovito ostvareni uvijek ograničeno upravo svojim krajem, svojom svršnošću - slika
ideal. Kažemo: one nas potiču na snove, ali sanjati znači nešto duboko u sebi nema nikakve svrhe i djeluje preko krajnje blisko­
drugo negoli biti očaran slikama. Međutim, idoli ekrana imanen­ sti, umnažajući se sukladno neodoljivom epidemijskom procesu,
tni su odvijanju života u slikama. Oni su sustav raskošne prefa- koji danas nitko ne može nadzirati - naš je svijet uistinu postao
brikacije, blistava sinteza stereotipa života i ljubavi. Oni utjelov­ beskonačan, ili radije eksponencijalan preko slike, zahvaćen je
ljuju samo jednu strast: onu slike, i prisustvo želje u slici. Oni ne sumanutom trkom za slikom, u sve većoj očaranosti koja se samo
potiču snove, ont jesu san i imaju sva njegova obilježja: oni proiz­ još povećava s videom i numeričkom sintetičkom slikom), došli
vode snažni učinak kondenzacije (kristalizacije), bliskosti (nepo­ smo, dakle, do paradoksa da te slike za nas opisuju jednaku nemo­
sredno su priljepčive) i, nadasve, oni imaju svojstvo trenutne vi­ gućnost stvarnoga i imaginarnoga.
zualne materijalizacije (Anschaulichkeit) želje koja je također želja Između stvarnoga i imaginarnoga, i poništavajući ravnotežu
sna. Oni nas tako ne navode na romantične ili seksualne imagi­ između njih, medij, medij-slika, nametnuo nam se nekom vrstom
narne tvorbe, oni su trenuta vizualizacija, neposredni ispis, ma­ fatalnosti koja posjeduje vlastitu logiku. Kažem da je na djelu
terijalni kolaž, urušavanje želje u sliku. Fetiši, predmeti-fetiši, koji neki kobni proces, u smislu konačne prisutnosti slike, bez mo­
nemaju ničeg zajedničkog s imaginarnim, ali imaju sve s materi­ guće transcendencije smisla, bez moguće transcendencije povije­
jalnom fikcijom slike. sti - kobni također u eksponencijalnom smislu: više nije na djelu
Sva ta pomalo divljačka razmišljanja primjerena su divljem linearno odvijanje slika i poruka, nego eksponencijalno obavijanje
amateru poput mene, a takav sam želio i ostati - to jest u stanovi­ medija oko sebe samog. Kobnost se nahodi u toj zanesenosti slika­
tom smislu neobrazovan i očaran. Postoji neko prvobitno zadovo­ ma bez svrhe (doslovce bez cilja), uslijed čega slika više nema
ljstvo, neki antropološki užitak u slici, sirova očaranost koja se druge sudbine doli da bude slika. Ista se stvar događa danas po­
ne opterećuje estetskim, moralnim, društvenim ili političkim pro­ svuda, kada više nema druge sudbine za proizvodnju doli proiz­
sudbama. Ona je nemoralna, a ta je nemoralnost temeljna. vodnje - nadodređenost proizvodnje njom samom - kada seks
Ta sirova očaranost, s ove i one strane svakog moralnog ili više nema druge sudbine doli seksa - seksualna naododređenost
društvenog određenja, nije ona sna ili imaginacije, u tradicional­ seksualnosti. Taj se proces danas može svugdje zamijetiti - u na­
nom smislu. Jer na snove i maštanje mogle su nas navesti i druge jboljem i u najgorem smislu. I tada, u odsustvu pravila igre, stvari
slike, slikarstvo, grafika, kazalište, arhitektura i druga izražajna se prepuštaju vlastitoj igri - slika postaje stvarnija od stvarnoga -
sredstva (besumnje, jezik nas bolje navodi na snove od slike). i sam film postaje filmskiji od filma, u nekoj vrsti vrtoglavice u
Postoji još nešto što je svojstveno našim modernim slikama-medi- kojoj on samo nalikuje na sebe, bježi u vlastitu logiku, u savršen­
jima: one nas toliko očaravaju ne zato što bi bile mjesto proiz­ stvo vlastitog modela.
vodnje smisla i predstavljanja, nego zato što su, naprotiv, mjesto Odatle, kazao bih, proizlazi posebna erotska dimenzija naših
nestajanja smisla i predstavljanja - mjesto koje nas oslobađa današnjih slika. U mnogim slučajevima te erotske i pornografske

158 159
Simulacija i zbilja Onkraj istinitog i lažnog ili zloduh slike

slike - cijela ta reklamna panoplija grudi, stražnjica, seksa, izla­ sumnje, na djelu je kolektivna vrtoglavica bijega prema naprijed
ganje golog tijela i seksualnog tijela - ima samo jedan smisao: ne u bestidnosti čiste i prazne forme, gdje je istodobno na djelu neu-
izražavanje neke želje, nego predstavljanje beskorisne objektiv­ mjerenost seksa i njegovo uniženje, pretjeranost vidljivoga i nje­
nosti stvari (dok je zavođenje izazov beskorisnoj objektivnosti govo nazadovanje. Jer ta očaranost, koja je neka vrsta magije
stvari). Seksualnost, golotinja, u reklami i drugdje, nadalje služi nestajanja, jednako je prisutna u pornografskim slikama, kao i u
tek kao specijalni efekt, učinak vjerodostojnosti, očajnički pokušaj cijeloj modernoj umjetnosti čiji je cilj, čija je opsjednutost do­
da se podcrta opstojnost neke stvari. Seksualnost je nadalje tek slovce to da više ne bude gledljivo, da ukloni svaku zavodljivost
obred prozirnosti. Seksualnost koju je valjalo skrivati, danas, para­ pogledu. Moderna umjetnost više uopće nije umijeće zavođenja,
doksalno, služi jedino maskiranju ono malo istine, malo stvar­ kao što to nije niti moderna seksualnost.
nosti - i ona dakako također pridonosi toj obestijeljenoj strasti. Ali, s druge strane, ta bestidnost, i ravnodušnost koja joj je
Ali odakle nam onda očaranost tim erotskim i pornografskim svojstvena, ne vodi nužno nekoj mrtvoj točci. One mogu s vre­
slikama? Zacijelo ne od njihove zavodljivosti. Mi ih zapravo i ne menom iznova postati zajedničke vrijednosti, vrijednosti pri-
gledamo. Da bude pogleda, predmet se mora prekriti i otkriti, bježišta, vidimo uostalom kako se oko njih uspostavljaju novi
nestati u svakom trenutku, to je razlog zbog kojega u pogledu obredi, obredi prozirnosti. S druge pak strane, mi zacijelo tek glu­
postoji neka vrsta titranja. Te slike golotinje, naprotiv, nisu snim­ mimo komediju bestidnosti, komediju seksualnosti, kao što druga
ljene u nekoj igri pojavljivanja i nestajanja. Tijelo je na njima već društva glume komediju ideologija, kao što talijansko društo, pri­
tu, poput drugih predmeta, bez iskre nekog mogućeg odsustva, u mjerice, glumi komediju pomutnje i terorizma. U reklami, na dje­
stanju posvemašnjeg izostanka iluzije koje je ono čistog prisust­ lu je komedija ogoljenog i "prostituiranog" ženskog tijela (stoga
va. U istinskoj slici neki su dijelovi vidljivi a drugi nisu, vidljivi je naivno optuživati "prostituciju" ženskoga tijela, kao što su na­
dijelovi čine druge nevidljivima, i uspostavlja se neka vrsta ritma ivne i sve zakonske odredbe u ime ćudorednosti). Seksualno oslo­
pojavljivanja i tajne, crta kliznosti imaginarnoga. Dok je ovdje bođenje, sveprisutna pornografija, uključujući i onu informacije,
sve jednako vidljivo, sve dijeli isti prostor bez dubine. A očara­ sudjelovanja, slobodnog izražavanja - kad bi sve to bilo istina,
nost proizlazi upravo odatle, od te obestijeljenosti, na djelu je bilo bi to nepodnošljivo. Kad bi sve to bilo istina, mi bismo uisti­
estetika obestijeljenosti o kojoj je govorio Octavio Paz. Očara­ nu prebivali u bestidnosti, to jest u ogoljeloj, prvobitnoj, neiz-
nost je upravo ta obestijeljena strast pogleda bez predmeta, po­ vještačenoj istini, ali ne bez pretenzija: suludo presezanje stvari
gleda bez slike. Odavno su svi naši medijima posredovani spek­ da izraze svoju istinu. Srećom, još nismo došli dotle, jer se stvari
takli, uključujući i onaj tijela, uključujući i onaj seksa, premostili na svom vrhuncu, u trenutku svog obistinjenja, uvijek reverzibi-
zid zapanjenosti. Zapanjenost paroksizmom tijela staklene pro­ liziraju, a ta reverzibilnost štiti tajnu.
zirnosti, jednakim paroksizmom seksa, praznom pozornicom na Nitko ne može reći je li seks bio oslobođen ili nije, nitko ne bi
kojoj se više ništa ne događa, a kojom je, unatoč svemu, pogled mogao reći je li se postotak seksualnog užitka povećao ili nije. U
ispunjen. To nije slučaj samo s prizorom seksa nego i s pozorni­ seksualnosti kao i u umjetnosti, ideja napretka je besmislen?.
com informacije, ili onom politike: ništa se tamo ne događa, pa Naprotiv, bestidnost, kao i prozirnost, pripadaju redu napredo­
ipak mi smo time zasićeni. vanja. I one neumoljivo napreduju, upravo zato što više ne pri­
Želimo li tu očaranost? Želimo li taj oblik čistog prisustva, želi­ padaju redu seksualne želje, nego grozničavosti slike. Zahtjevnost
mo li tu pornografsku objektivnost svijeta? Kako to saznati? Be- i proždrljivost, kad je riječ u slici, rastu neumjereno. One su post-

160 161
Simulacija i zbilja

ale naš odistinski seksualni predmet, jedini predmet naše želje. I


upravo u toj zamjeni, u toj pomutnji između želje i njezine mate­ 6.
rijalizirane inačice u slici (ne samo seksualne želje nego i želje za
znanjem i njezine materijalizirane inačice u "informaciji", od želje
do sna i njezine materijalizirane inačice u svim Disneylandima
svijeta, od želje za prostorom i njezine programirane inačice u
putovanjima za praznika, od želje za igrom i njezine programira­ Prozirnost zla
ne inačice u brojnim telematskim formama), u toj promiskuitet-
nosti, u toj posvudašnjosti slika, u toj viralnoj zaraženosti stvari
preko slika nahodi se prozirnost i bestidnost naše kulture. Ogled o ekstremnim fenomenima
I tome nema ni granica ni nadzora, jer slike, za razliku od
spolnosti životinjskih vrsta, nad kojima bdije neka vrsta unutar­
nje biološke zakonitosti, nisu ni na koji način zaštićene od besko­
načnog bujanja, budući da se spolno ne razmnožavaju te ne pozna­
ju ni seks ni smrt. Zacijelo je i to razlog zbog kojega nas opsjedaju,
u tom razdoblju recesije i seksa i smrti, čije su mjesto one zau­ Budući da svijet vodi sumanutom stanju stvari,
zele. Mi zacijelo preko njih sanjamo o besmrtnosti praživotinja Na nama je da se spram njeg sumanuto ophodimo.
koje se razmnožavaju ubeskraj uslijed bliskosti i poznaju samo
aseksualizirano ulančavanje. Bolje je poginuti od ekstrema nego od ekstremiteta.

Nakon orgije

Ako treba odrediti sadašnje stanje stvari, kazao bih da je to stanje


nakon orgije. Orgija je svaki rasprskavajući trenutak modernosti,
onaj oslobađanja na svim poljima. Političko oslobođenje, seksu­
alno oslobođenje, oslobođenje proizvodnih snaga, oslobođenje
razornih snaga, oslobođenje žene, djeteta, nevsvjesnih pobuda,
oslobođenje umjetnosti. Uzdizanje svih obrazaca predstavljanja,
svih obrazaca protu-predstavljanja. Bila je to posvemašnja orgija
stvarnoga, racionalnog, seksualnog, kritičkog i protu-kritičkoga,
rasta i krize rasta. Prošli smo svim putanjama proizvodnje i virtu­
alne natproizvodnje predmeta, znakova, poruka, ideologija i
užitaka. Danas je sve oslobođeno, kocke su bačene, i svi smo se
našli pred ključnim pitanjem: što činiti nakon orgije?

162 163
Simulacija i zbilja Prozirnost zla

Nadalje možemo samo simulirati orgiju i oslobođenje, hiniti vo samotrovanje koje ih navodi da se rasprsnu preko vlastitih
da idemo sve brže u istome smjeru, ali u stvarnosti mi dobivamo granica, da nadiđu vlastitu logiku, ne u pukoj tautology i, nego u
na ubrzanju u praznini, zbog toga što su sve konačnosti oslobo­ porastu snage, u nevjerojatnu osnaživanju pri čemu rade na vlas­
đenja već iza nas, a nas sada progoni, opsjeda upravo naslući- titu uništenju.
vanje svih posljedica, dostupnost svih znakova, svih oblika, svih
želja. Što onda činiti? Upravo to je stanje simulacije, u kojemu Sve nas ti neočekivani obrati vode pitanju sudbine vrijednosti.
jedino možemo još jednom odigrati sve scenarije budući da su se Nekoć sam, u neodređenoj želji za razvrstavanjem, ustanovio
oni već dogodili - stvarno ili virtualno. To je stanje ostvarene trilogiju vrijednosti: prirodni stadij uporabne vrijednosti, robni
utopije, svih ostvarenih utopija, u kojemu treba paradoksalno stadij razmjenske vrijednosti, strukturalni stadij vrijednosti-zna-
nastaviti živjeti kao da se se one nisu zbile. Ali, budući da jesu, i ka. Prirodni zakon, robni zakon, strukturalni zakon vrijednosti.
zato što više ne možemo živjeti u nadi da ćemo ih ostvariti, ne Te su razlike, dakako, formalne, ali sve pomalo nalikuje raboti
preostaje nam drugo doli njihove hiperrealizacije u beskonačnoj fizičara, koji svakog mjeseca otkriju novu česticu. Jedna ne is­
simulaciji. Mi živimo beskonačno reproducirajući ideale, fan­ ključuje drugu: one slijede jedna za drugom i zbrajaju se u hipo-
tazme, slike, snove koji su nadalje iza nas, i koje, unatoč svemu, tetičkoj putanji. Tako ću i ja pridodati novu česticu mikrofizici
moramo iznova ponovno stvarati u nekoj vrsti kobne ravnodu­ privida. Nakon prirodnog stupnja, robnog stupnja, strukturalnog
šnosti. stupnja, pojavio se i fraktalni stupanj vrijednosti. Prvome je odgo­
varao prirodni referent, a vrijednost se razvijala pozivajući se na
U osnovi, posvuda se revolucija doista odigrala, ali uopće ne prirodno ponašanje svijeta. Drugome je odgovarao opći ekviva­
onako kako smo očekivali. Posvuda je sve što je bilo oslobođeno, lent, a vrijednost se razvijala pozivajući se na logiku robe. Treće­
oslobođeno samo zato da bi prešlo u puko kolanje, da bi dospjelo mu je odgovarao kôd i vrijednost se unutar njega rasprostirala
u orbitu. Uza stanovitu zadršku, moglo bi se reći da je neminovno pozivajući se na ukupnost modela. Na četvrtome, fraktalnom stup­
dostignuće svakog oslobođenja podržavanje i napajanje mreža. nju, ili viralnome, ili pak zrakastome stupnju vrijednosti više uopće
Oslobođene su stvari osuđene na neprekidne izmjene, pa, prema nema referencije, vrijednost zrači u svim smjerovima, u svim
tome, na sve veću neodređenost i na načelo neodređenosti. međuprostorima, ne pozivajući se ni na što, pukim dodirivanjem.
Ništa (čak niti Bog) ne nestaje svojim krajem ili smrću, nego Na fraktalnom stupnju više nema ekvivalentnosti, ni prirodne ni
bujanjem, zaraznošću, zasićenjem i prozirnošću, gašenjem i is- općenite, više nema u pravom smislu zakona vrijednosti, postoji
trebljenjem, epidemijom simulacije, prijenosom u drugu opstojnost tek neka vrsta epidemije vrijednosti, opće metastaze vrijednosti,
simulacije. Više nije na djelu kobni modus iščeznuća, nego onaj bujanja i nasumičnog raspršivanja. U strogom smislu, više ne bi
fraktalne raspršenosti. trebalo govoriti o vrijednosti, budući da ta vrsta umanjenja i
Ništa se više doista ne odražava, ni u zrcalu ni u bezdanu (koji lančane reakcije onemogućuje svaku procjenu. Ponovno se sve
događa kao u mikrofizici: jednako je nemoguće računati u ter­
i nije drugo doli beskonačno podvostručenje svijesti). Logika vi-
minima lijepo ili ružno, istinito ili lažno, dobro ili loše, kao i utvrditi
ralne raspršenosti mreža više nije ona vrijednosti, dakle niti is-
istodobno brzinu i položaj neke čestice. Dobro više nije na ver­
toznačnosti. Nema više revolucije, nego je na djelu cirkonvoluci-
tikali zla, ništa se više ne raspoređuje po apscisama i ordinatama.
ja, involucija vrijednosti. U isti mah tlačenje prema unutra i
Svaka čestica slijedi vlastito gibanje, svaka vrijednost ili djelić
određenost svih sustava, neko unutarnje metastaziranje, grozniča-

164 165
Simulacija i zbilja Prozirnost zla

vrijednosti blista za trenutak na nebu simulacije, potom nestaje u nji pokušaji, na čelu s biološkim istraživanjima, nastoje utanačiti
praznini, slijedeći razlomljenu crtu koja se samo iznimno spaja s taj genetski nadomjestak, linearno razmnožavanje u nizu, kloni­
drugima. To je sama shema fraktalnosti, i to je današnja shema ranje, partenogenezu, male samačke strojeve.
naše kulture. U vrijeme seksualnog oslobođenja, geslo je bilo maksimum
seksualnosti uz minimum reprodukcije. Danas bi san klonskoga
Kad su stvari, znakovi, radnje oslobođeni svoje ideje, kon­ društva bio upravo obrnut: maksimum reprodukcije uz najmanju
cepta, svoje biti, vrijednosti, referencije, svog izvora i kraja, tada moguću količinu seksa. Nekoć je tijelo bilo metafora duše, po­
počinje samoreprodukcija u beskraj. Stvari se nastavljaju odvijati tom je bilo metafora seksa, danas pak ono više nije metafora bilo
dok je njihova ideja davno iščeznula. One nastavljaju funkcioni­ čega, ono je mjesto metastaze, strojnog ulančavanja svih tih pro­
rati u posvemašnjoj ravnodušnosti u odnosu na vlastiti sadržaj. A cesa, programiranja u beskraj bez simboličke organizacije, bez
paradoks je u tome da funkcioniraju samo još bolje. transcendentnog cilja, u pukoj promiskuitetnosti sa sobom samim
Na taj način nestalo je ideje o napretku, ali napredak se nas­ koja je u isti mah i promiskuitetnost mreža i objedinjenih kolanja.
tavlja. Ideja bogatstva koja pretpostavlja proizvodnju nestala je, Mogućnost metafore nestaje na svim poljima. To je jedan od
ali proizvodnja se samo još bolje nastavlja. Ona se, naprotiv, još vidova opće transseksualnosti koja se širi daleko preko seksa -
ubrzava u mjeri u kojoj postaje ravnodušna spram svojih prvot­ na sve discipline, u mjeri u kojoj one gube svoj specifični značaj
nih ciljeva. I za politiku se može reći da je njezine ideje nestalo, i ulaze u proces pometnje i prijemčivosti, u viralni proces neraz­
ali se politička igra nastavlja u ravnodušnosti koje ne poznaje niti likovanja koje je glavni događaj svih naših novijih događanja.
vlastiti ulog. Televizija pak djeluje u posvemašnjoj ravnodušno­ Ekonomija je postala transekonomija, estetika transestetika, seks
sti spra vlastitih slika (one bi se mogle nastaviti nizati čak i uz transseksualan, a svi ti procesi vode transverzalnom i univerzal­
pretpostavku da čovjeka nestane). Možda u svakom sustavu, u nom procesu u kojemu nijedan diskurs ne može više biti metafo­
svakom pojedincu postoji tajni nagon da se riješi vlastite ideje, rom drugoga budući da metafore može jedino biti ako postoje
svoje biti, kako bi se mogao razbujati u svim smjerovima, eks- razlikovna polja i različiti predmeti. Međutim, kontaminacija svih
trapolirati u svim pravcima? Ali posljedice takve rastočenosti mogu disciplina ukida tu mogućnost. Totalna metonimija, viralna po
jedino biti kobne. Svaka stvar koja izgubi svoju ideju nalik je na određenju (ili po neodređenju). Viralna tema nije premještanje
čovjeka koji je izgubio sjenu - ona zapada u mahnitost u kojoj se biološkog polja, jer sve u isto vrijeme i na isti način zahvaća zatro-
gubi. vanost, lančana reakcija, neizvjesno i suludo širenje, metastaza.
Tu počinje red ili metafizički nered, opadanje uslijed dodiri­ Možda naša melankolija i proizlazi odatle, jer je metafora još bila
vanja, kancerozno bujanje (koje se više ne podvrgava niti gen­ lijepa, estetična, kod nje je još na djelu bila razlika i iluzija razlike.
etskom kodu vrijednosti). Tada se na neki način na svim poljima Danas je metonimija (nadomještanje cjeline i jednostavnih dijelo­
zatire velika pustolovina seksualnosti, seksualnih bića - na račun va, opća zamjena pojmova) odmijenila razočaranost metafore.
ranijeg stupnja (?) besmrtnih i aseksualnih bića koja su se raz­
množavala poput protozoa, jednostavnom diobom Istoga i otklo­ Slijedi odgovarajuća zatrovanost svih kategorija, zamjena jed­
nom od koda. Današnja tehnologizirana bića, strojevi, klonovi, nog polja drugim, brkanje rodova. Seks više nije u seksu, nego
proteze, sva ona teže toj vrsti razmnožavanja i posve polako uvode posvuda drugdje. Politika više nije politika, nego se zarazno širi
isti proces kod takozvanih ljudskih i seksualnih bića. Svi današ- na sva polja: ekonomiju, znanost, umjetnost, sport... I sam sport

166 167
Simulacija i zbilja Prozirnost zla

nije više u sportu - u općem stilu izvedbe, on pripada polju poslo­ nije politika i riječ više nema smisla. Kad sve postane seks, više
vanja, seksu, politici. Sve je prožeto sportskim koeficijentom iz­ ništa nije seksualno i seks gubi svako određenje. Kad je sve este­
vrsnosti, napora, rekorda i djetinjastog samonadilaženja. Na taj tika, ništa nije ni ružno ni ljepo i same umjetnosti nestaje. To para­
način svaka kategorija doživljava prijelaz u fazi, u kojoj se nje­ doksalno stanje stvari, koje je u isti mah posvemašnje ispunjenje
zina bit razvodnjava u homeopatske, potom u infinitezimalne doze jedne ideje, savršenstvo modernog pokreta i njegovo poricanje,
u cjelokupnu rješenju, sve do poništenja te ostavlja tek neutvrdi- njegovo ukidanje samom njegovom pretjeranošću, njegovim šire­
vi trag, kao što je slučaj s tragovima na vodi. njem preko vlastitih granica može se sažeti na jedan način: trans-
Tako sida nije u tolikoj mjeri posljedica pretjeranosti u seksu i politika, transseksualnost, transestetika.
užitku, koliko seksuanog raspadanja zbog općeg uvlačenja u sva Više nema ni političke, ni seksualne, ni umjetničke avangarde
polja života, tog izračivanja seksa u sve prizemne inačice seksu­ koja bi odgovarala sposobnosti anticipacije, pa prema tome i
alne očaranosti. U posvemašnjoj seksualizaciji imunitet opada, mogućnosti radikalne kritike u ime želje, u ime revolucije, u ime
gubi se spolna razlika i, slijedno tome, sama seksualnost. U tom oslobađanja oblika. Taj je revolucionarni zamah nadiđen. Veličan­
lomu načela seksualne stvarnosti, na fraktalnu, mikrobiološku i stveni pokret modernosti nije doveo preobrazbi svih vrijednosti,
nehomoidnu razinu nastupa temeljna pometnja epidemije. kao što smo sanjali, nego rapršenosti i zamršenosti vrijednosti čiji
Možda još pamtimo seks kao što voda čuva sjećanje na bes­ je rezultat za nas posvemašnja pometnja, nemogućnost ponovnog
konačno raspršene molekule, ali upravo to i jest molekularno sažimanja načela estetskoga određenja stvari, jednako kao ni sek­
pamćenje, sjećanje atoma na neki raniji život, to nije pamćenje sualnoga ili političkoga.
oblika i pojedinosti (može li voda zapamtiti oblik crta lica, boju Proletarijat nije uspio sebe ukinuti kao takav, što je povijesna
očiju?). Na taj način mi pamtimo otisak neke seksualnosti bez očevidnost stoljeća i pol nakon Marxa. Nije se uspio zanijekati
lica, beskonačno razvodnjenog u loncu političke, medijske, ko­ kao klasa i samim time ukinuti klasno društvo. Možda je tome
munikacijske kulture te napokon u viralnoj rasprostranjenosti side. tako i zato što on i nije bio klasa, kao što se govorilo, a da je
Nametnut nam je zakon zamjene rodova. Sve je seksualno. jedina istinska klasa bilo građanstvo, te se prema tome jedino
Sve je političko. Sve je estetičko. Naporedno. Sve je zadobilo ono moglo zanijekati. To što je ono zapravo učinilo, a kapital
političko značenje, nadasve nakon 1968.: svakodnevni život, ali zajedno s njime stvorilo je neko društvo bez klasa, ali koje nema
i ludost, jezik, mediji, pa i želja, svi oni postaju politikom u mjeri ničeg zajedničkog s onime koje bi proizašlo iz revolucije i nega­
u kojoj su prisutni na polju oslobađanja i kolektivnih masovnih cije proletarijata kao takvoga. Proletarijat je naime naprosto nestao.
procesa. Istodobno, sve je postalo seksualno, sve je predmet želje: Urušio se u isto vrijeme kad i klasna borba. Da se kapital nastavio
vlast, znanje, sve se tumači fantazmima i potiskivanjem, seksu­ razvijati sukladno vlastitoj proturječnoj logici, proletarijat bi ga
alni je stereotip sve prožeo. U isto vrijeme sve se estetizira: poli­ zacijelo bio porazio. Marxovoj se analizi u idealnom smislu nema
tika se estetizira u spektaklu, seks u reklami i porno-produkciji, što zamjeriti. On naprosto nije predvidio mogućnost da se kapi­
ukupnost djelatnosti u onome što se obično nazva kulturom, neka tal, suočen s tom imanentnom prijetnjom, na neki način trans-
vrsta medijske i publicitarne semiologizacije sve preplavljuje - politizira, da se postavi na orbiti ponad proizvodnih odnosa i poli­
Xerox stupanj kulture. Svaka je kategorija dovedena do najvećeg tičkih suprotnosti, da se osamostali u plutajućem, zanesenom i
stupnja generalizacije i samim time gubi svaku osobitost i raz- proizvoljnom obliku, i na taj način cijeli svijet podredi svojoj sli­
vodnjuje se u svim drugima. Kad sve postane politika, više ništa ci. Kapital (ali, možemo li ga još tako zvati?) stvara slijepu ulicu

168 169
j

Simulacija i zbilja Prozirnost zla

između političke ekonomije i zakona vrijednosti: u tom je smislu prijelaza prema nekom transseksualnom stanju, u njemu nema
on uspio izbjeći svoj vlastiti kraj. Nadalje, on djeluje s onu stranu ničega od revolucije života preko seksa, nego je u svemu prisut­
vlastitih ciljeva, i ne pozivajući se ni na što. Početni događaj te na pometnja i promiskuitetnost koji vode virtualnoj ravnodušno­
mijene zacijelo je bila kriza 1929., krach 1987. bio je tek epizoda sti seksa.
istog procesa. Nije li, jednako tako, posljedica uspješnosti komunikacije i
U revolucinarnoj je teoriji također bila živa utopija o nestanku informacije nemogućnost društvenog odnosa da nadiđe sebe kao
države, o tome da se politika zaniječe kao takva, u apoteozi i otuđeni odnos? U nedostatku toga on se podvostručuje u komu­
razvidnosti društvenoga. Ništa od toga. Politika je doduše nesta­ nikaciji, umnaža se u brojnosti mreža i pada u ravnodušnost mreža.
la, ali se nije transcendirala u društveno, nego je društveno po­ Komunikacija je nešto društvenije od društvenoga, nešto hiperre-
vukla u svome iščeznuću. Mi danas imamo transpolitiku, tj. nulti lacionalno, društvenost koju su preaktivirale tehnike društveno­
stupanj politike koji je također stupanj njezine reprodukcije i bes­ sti. A društvenost u svojoj biti to nije. Bila je ona san, mit, utopija,
konačne simulacije. Jer sve što nije nadišlo samo sebe ima pravo konfliktna i kontradiktorna forma, u svakom slučaju povremeni i
na revival bez kraja. Stoga politika nikad neće prestati nestajati, izuzetni događaj. Banalizirajući međuprostor, komunikacija vodi
ali neće niti bilo čemu drugome dopustiti da se postavi na njezino društvenu formu u ravnodušnost. Zbog toga nema utopije komu­
mjesto. Mi prebivamo u histerezi politike. nikacije. Utopija komunikacijskoga društva nema smisla, budući
Jednako tako, umjetnost nije uspjela, sukladno estetskoj utopiji da upravo komunikacija rezultira nesposobnošću društva da se
modernih vremena, da se transcendira u idealni oblik života (pri­ nadiđe u ime drugih ciljeva. Jednako je i s informacijom: pretje-
je nije trebala nadilaziti samu sebe prema nekom totalitetu jer je ranost znanja jednomjerno se raspršuje po površini u svim smje­
on već bio ovdje, a on bio je religijski). Umjetnost se nije poniš­ rovima, ali se jedino komutira. U međuprostoru, sugovornici su
tila u nekoj transcendirajućoj idealnosti, nego u općoj estetizaciji uključeni jedan u drugoga poput utikača u utičnicu. Komunicira
svakodnevnog života, nestala je u ime pukog kolanja slika, u trans- "se", kao što dobro iskazuje neodređeni subjekt, nekom vrstom
estetici banalnosti. U tom razvoju umjetnost je čak prestigla i kap­ jednosmjerne, trenutne struje, a da bi se komunikacija odvijala
ital. Ako je odlučan politički događaj bila strateška kriza 1929., dobro, sve se treba odvijati brzo, nema vremena za tišinu. Tišina
kojom je kapital otvorio transpolitičko razdoblje masa, temeljni je protjerana s ekrana, izgnana iz komunikacije. Posredovane slike
događaj umjetnosti zacijelo je bila pojava dadaizma i Duchampa, (a posredovani su tekstovi poput slika) nikad ne šute: slike i poruke
u kojoj je umjetnost, niječući vlastito pravilo estetske igre, započe­ trebaju slijediti jedne za drugima, bez prekida. Međutim, upravo
la transestetičko razdoblje banalnosti slika. je tišina ona sinkopa u strujnome krugu, ona mala katastrofa, onaj
Ni seksualna utopija nije se ostvarila. Naime, ona koja bi dovela lapsus koji, primjerice, na televiziji, postaje nadasve značajnim -
do negacije seksa kao izdvojene djelatnosti i do njegova ispunje­ prekid opterećen istodobno tjeskobom i likovanjem, potvrđujući
nja kao totalnog života - onoga o čemu još sanja seksualno oslo­ da sva ta komunikacija u osnovi nije drugo doli prisilni scenarij,
bođenje: totalitet želje i njezina ispunjenja u svakome od naj, neprekidna fikcija koja nas osigurava od praznine, praznine ekra­
naporedno muškoga i ženskoga, sanjane seksualnosti, ustoličen­ na, ali također praznina našega duhovnog ekrana, čije slike vre­
ja želje s one strane razlike između spolova. Međutim, preko sek­ bamo s istom očaranošću. Slika čovjeka koji, u danu štrajka, sje­
sualnog oslobađanja seksualnost je jedino uspjela osamostaliti se di i promatra svoj prazni televizijski ekran, jednog će dana biti
kao ravnodušno kolanje znakova seksa. Ako smo doista na putu među najljepšim slikama antropologije 20. stoljeća.

170 171
Simulacija i zbilja Prozirnost zla

Transestetsko vremene umjetnosti nahodi se neka vrsta inercije, nešto što se


više ne uspijeva nadići i što kruži oko sebe u sve bržem ponav­
Umjetnost, kao što vidimo, posvuda buja, a diskurs o umjetnosti ljanju. Zastoj živuće forme umjetnosti, a u isto vrijeme bujanje,
još brže, ali u vlastitoj duhovnosti, u svojoj pustolovini, snazi burno preobilje, brojne inačice svih ranijih formi (život koji po­
stvaranja iluzije, sposobnosti nijekanja stvarnoga i suprotstavlja­ kreće u sebi ono što je mrtvo). Sve je to logično: gdje ima staze
nja stvarnome drukčijeg uprizorenja, u kojemu stvari slijede pravilo ima i metastaze. Kad se prestane upravljati živućom formom, kad
neke više igre, transcendirajući lik u kojemu bića, prema uzoru prestane vrijediti genetsko pravilo igre (u raku), ćelije počinju
na linije i boje na platnu, mogu izgubiti svoje značenje, nadići bujati u neredu. U osnovi, u neredu koji danas vlada u umjetno­
vlastiti cilj i u zanosu zavedenosti iznova dosegnuti svoj idealni sti, moglo bi se iščitati raspad tajnoga koda estetike, kao što se u
oblik, pa bio on i onaj vlastite destrukcije, u tom je smislu Umjet­ nekim biološkim zastranjenjima može prepoznati raspad genet­
nosti nestalo. Nestala je kao simboličko ortaštvo zahvaljujući skoga koda.
kojemu se razlikuje od puke i jednostavne proizvodnje estetskih
vrijednosti koju poznajemo pod imenom kulture: bujanje znako­ Oslobađanjem formi, linija, boja i estetskih koncepcija, mje­
va u beskraj, reciklaža prošlih u sadašnjih formi. Više nema te­ šavinom svih kultura i svih stilova naše je društvo proizvelo opću
meljnog pravila, kriterija prosudbe niti užitka. Danas na polju estetizaciju, promaknuće svih oblika kulture, ne previdjevši niti
estetike više nema Boga koji bi prepoznao svoje stado. Ili, slijed­ oblike antikulture, uspostavljanje svih obrazaca predstavljanja i
no drugoj metafori, nema više zlatne podloge prosudbe niti es­ protu-predstavljanja. Ako umjetnost u osnovi nije bila drugo doli
tetskog užitka. Tako je i s novčanicama koje se više ne mogu utopija, dakle nešto što izmiče svakoj realizaciji, danas je ta utopija
promijeniti, pa nadalje kolaju svaka za sebe, bez moguće kon­ u cijelosti ostvarena: preko medija, informatike, videa, cijeli je
verzije u vrijednost ili u stvarno bogatstvo. svijet postao sposoban za stvaranje. Čak se i antiumjetnost, naj­
Jednako je i s umjetnošću: na stupnju smo ultrabrzog kolanja radikalnija od umjetničkih utopija, ostvarila, otkad je Duchamp
i nemogućnosti razmjene. "Djela" se više ne razmjenjuju ni među instalirao svoj nosač za boce, a Andy Warhol poželio postati
sobom niti kao referencijalne vrijednosti. Nema više onog tajnog strojem. Cijela je industrijska mašinerija svijeta postala estetizira-
ortaštva s njima koje čini snagu kulture. Više ih ne iščitavamo, na, svekoliku beznačajnost svijeta preobrazila je estetika.
dekodiramo ih sukladno sve proturječnijim kriterijima. Kažemo da je veliki pothvat Zapada merkantilizacija svijeta,
Ništa u njima više ne proturječi. Neogeometrija, novi ekspre­ činjenica da je sve prepustio sudbini robe. Vjerojatno je ipak prije
sionizam, nova apstrakcija, nova figuracija, sve to čudesno supo- bila na djelu estetizacija svijeta, njegovo kozmopolitsko uprizore­
stoji u posvemašnjoj ravnodušnosti. Upravo zato što sve te tenden­ nje, prenošenje u slike, njegova semiološka organizacija. Ponad
cije više nemaju navlastita duha, mogu one supostojati u istome trgovačkog materijalizma, mi svjedočimo semiurgiji svih stvari
kulturalnom prostoru. Zato što u nama pobuđuju duboku ravno­ preko reklame, medija, slika. Estetizira se, kulturalizira i muzeali-
dušnost mi ih možemo primati naporedno. zira i ono najmarginalnije i najbanalnije. Sve se kazuje, sve
Svijet umjetnosti doimlje se neobično. Kao da je nastupila stan­ izražava, sve poprima snagu ili način znaka. Sustav u manjoj mjeri
ka u umjetnosti i nadahnuću. Kao da se nešto što se veličanstveno djeluje na osnovi viška vrijednosti robe, nego na osnovi viška
estetske vrijednosti robe, nego na osnovi viška estetske vrijedno­
razvijalo tijekom nekoliko stoljeća iznenadno zaustavilo, užasnuto
sti znaka.
vlastitom slikom i bogatstvom. Iza svakog grčevitog pokreta su-

172 173
Simulacija i zbilja Prozirnost zla

Govori se o dematerijalizaciji umjetnosti, s pojavom minimal čujući se jedino na njezinu antropološku ulogu i ne pozivajući se
arta, konceptualne umjetnosi, efemerne umjetnosti, ustanovila se ni na kakav estetski sud. Na taj smo se način vratili na stupanj
cijela jedna estetika prozirnosti, nestajanja i obestjeljenja, ali, kulture primitivnih društava (spekulativni fetišizam tržišta umjet­
ustvari, estetika se posvuda materijalizirala u svome operacional- nina i sâm je dio obreda prozirnosti umjetnosti).
nom obliku. To je uostalom i razlog zbog kojega je umjetnost Mi se nahodimo na polju ultra i infraestetike. Beskorisno je u
prisiljena biti minimalnom, provoditi vlastito nestajanje. To ona našoj umjetnosti tražiti cjelovitost ili estetsku sudbinu. To je kao
čini već dulje od pola stoljeća, prema svim pravilima igre. Poput kad bismo tražili plavetnilo neba u infracrvenom ili ultraljubičas-
svih formi koje nestaju, ona se pokušava podvostručiti u simu- tome.
laciji, ali uskoro će je posve nestati, ustupivši mjesto golemome Utoliko smo, ne prebivajući više ni u lijepom ni u ružnom,
umjetnom muzeju i raspomamljenoj reklami. nego u nemogućnosti da o njima sudimo, osuđeni na ravnoduš­
Eklektička vrtoglavica oblika, eklektička vrtoglavica užitaka: nost. Ali, s one strane te ravnodušnosti i odmjenjujući estetski
to je već obrazac baroka. Ali, u baroku, vrtoglavica umješnosti užitak, pomalja se još jedna fascinacija. Jednom kad su lijepo i
(varke) bila je u isti mah i vrtoglavica tjelesnoga. Poput ljudi baro­ ružno oslobođeni svako svoje prisile, na neki se način umnažaju:
ka, mi smo stvorenja očarana slikama, ali smo potajice ikonoklasti. postaju oni ljepše od lijepoga odnosno ružnije od ružnoga. Na taj
Ne od onih koji uništavaju slike, nego od onih koji proizvode način današnje slikarstvo ne njeguje naprosto ružnoću (koja je još
mnoštvo slika na kojima se nema što vidjeti. Većina suvremenih estetska vrijednost), nego ono ružnije od ružnoga ("bad", "worse",
slika, video, slikarstvo, plastične umjetnosti, audiovizualone sin­ "kitsch "), ružnoća na drugome stupnju zbog toga što je oslobođena
tetičke slike doslovce su slike na kojima se nema što vidjeti, slike odnosa prema svojoj suprotnosti. Oslobođeni "istinskog" Mon-
bez tragova, bez sjene, bez posljedica. Jedino naslućujemo da je driana, slobodni ste činiti "većeg Mondriana od Mondriana".
nešto iza svake od nje nestalo. A one su jedino to: trag nečega što Oslobođeni pravih naivaca, možete biti "naivniji od naivaca" itd.
je nestalo. Na jednobojnoj slici očarava nas izvanredno odsustvo Oslobođeni stvarnoga, možete činiti stvarnije od stvarnoga: hiper-
svake forme. Na djelu je brisanje - još u formi umjetnosti - svake stvarno. Uostalom, sve je počelo s hiperrealizmom i pop artom,
estetičke sintakse, jednako kao što nas u transseksualnosti očara­ uzdizanjem svakodnevnog života do ironijske snage fotografskog
va nestanak - još u obliku spektakla - spolne razlike. Te slike realizma. Danas taj pokret obuhvaća sve umjetničke forme i sve
ništa ne skrivaju, one ništa ne otkrivaju, one posjeduju, kazali stilove bez razlike te one ulaze u transestetičko polje simulacije.
bismo, neku negativnu snagu. Jedina prednost (ali golema) kutije
Campbella Andyja Warhola jest u tome što se više ne postavlja Naporednica tom pokretu je samo tržište umjetnina. I na nje­
pitanje lijepog i ružnog, stvarnog ili nestvarnosg, transecenden- mu se to zbilo zbog toga što je ukinuta svaka trgovačka zakonito­
cije ili imanencije, jednako kao što su bizantske ikone dopuštale st vrijednosti, sve postaje "skuplje od skupoga", skupo na kvad­
da se više ne postavlja pitanje o opstojnosti Boga - a da se ipak u rat: cijene postaju vrtoglave, ponuda sumanuta. Kao što se igra
nj ne prestane vjerovati. počinje širiti u svim smjerovima kad više nema pravila estetske
U tome je čudo. Naše su slike poput ikona: one nam dopuštaju igre, jednako tako i tržište, kad se izgubi svako pozivanje na za­
da nastavimo vjerovati u umjetnost isključujući pitanje njezine kon razmjene, zapada u špekulacije bez kočnica.
opstojnosti. Stoga možda valja svekoliku našu suvremenu umjet­ Jednako oduševljenje, jednako ludilo, jednaka pretjeranost.
nost smatrati obrednom cjelinom za obrednu uporabu, usredoto- Reklamno dizanje cijene umjetnosti upravno je razmjerno nemo-

174 175
Simulacija i zbilja Prozirnost zla

gućnosti estetske procjene. Vrijednost raste u odsustvu procjene om, nevinim plodom aerobika i ledenjačke estetike, lišenim svake
vrijednosti. Na djelu je ekstaza vrijednosti. draži i senzualnosti, mišićavim androidom koji je upravo zbog
Tako danas postoje dva tržišta umjetnina. Jedno se još uprav­ toga i mogao postati idolom sinteze. Ali, nije li i Cicciolina trans-
lja prema hijerarhiji vrijednosti, iako su i one već sporne. Drugo seksualka? Duga platinasta kosa, grudi razgoljene do sumnjivih
se ugledalo na primjer plutajućih i neukrotivih kapitala na tržištu razmjera, idealni oblici lutke za napuhavanje, požudni erotizam
novca: na djelu je čista špekulacija, posvemašnja pokretljivost stripa ili znanstvene fantastike i, nadasve, pretjeranost seksual­
koja, kazali bismo, nema drugoga opravdanja doli upravo prko­ nog diskursa (nikad perverznog, nikad preslobodnog), posvemaš­
siti zakonu vrijednosti. To tržište umjetnosti bliže je pokeru, pot- nja transgresija s ključem u ruci; idealna žena za vođenje ljubavi
lachu ili space-operi u hiperprostoru vrijednosti. Treba li se zbog preko telefona plus mesožderna erotska ideologija koju nijedna
toga sablažnjavati? U tome nema ničeg nemoralnog. Budući da žena današnjice nije spremna provoditi - izuzev upravo transsek-
je umjetnost današnjice s one strane lijepog i ružnog, tržište je s sulake, travestita: jedino oni, kao što znamo, žive od neumjerenih
one strane dobra i zla. znakova, mesoždernih oznaka seksualnosti. Putena ektoplazma
Ciccioline ovdje se nadovezuje na umjetni Madonnin nitroglicerin,
ili na androginu i frankensteinovsku draž Michaela Jacksona. Svi
Transseksualno su oni mutanti, travelosi, bića genetski barokna, čiji erotski look
skriva generičku neodređenost. Svi su oni gender-benders, pre­
Seksualno tijelo danas je prepušteno nekoj vrsti umjetne sudbine. bjezi, otpadnici seksa.
A ta je umjetna sudbina transseksualnost. Transseksualno ne u
anatomskom smislu, nego u općenitijem smislu travestije, igre Pogledajte Michaela Jacksona. Michael Jackson je samotni mu­
preklapanja oznaka seksa i u suprotnosti spram ranije igre spol­ tant, prethodnik savršenog mješanca zbog toga što je univerza­
nog razlikovanja, igre spolne ravnodušnosti, nerazlikovanja spol­ lan, nove rase ljudi nakon postojanja rasa. Djeca danas ne zaziru
nih polova i ravnodušnosti prema seksu kao užitku. Seksualno od društva mješanaca: ono je njihov svijet i Michael Jackson
smjera užitku (to je lajtmotiv oslobađanja), transseksualno smjera utjelovljuje ono što oni zamišljaju idealnom budućnošću. Tome
artificijelnosti, bilo da je riječ o promjeni spola ili o igri znakova još valja dodati činjenicu da je Michael dao operirati lice, izravnati
koji se očituju u odijevanju, morfologiji, pokretima svojstvenim kosu, izbijeliti kožu, riječju, da je brižno iskonstruirao svoj iz­
travelosima. U svakom slučaju, bilo da je riječ o kirurškom, semi- gled: na taj je način postao nevinim i čistim djetetom - umjetnim
urškom zahvatu, o znaku ili organu, na djelu su proteze i danas, androginom iz bajke koji, bolje od Krista, može ovladati svije­
kada je sudbina tijela da postane protezom, logično je da model tom i izmiriti ga, jer je on bolji od djeteta-boga: dijete-proteza,
seksualnosti postane transseksualnost i da ona posvuda postane embrij svih sanjanih oblika mutacije koji će nas osloboditi rase i
mjestom zavođenja. seksa.
Svi smo mi transseksualci. Jednako kao što smo potencijalni Mogli bismo govoriti i o travelosima u estetici kojih bi am-
biološki mutanti, potencijalni smo i transseksualci. I to nije pita­ blematski lik bio Andy Warhol. Poput Michaela Jacksona, Andy
nje biologije. Mi smo svi simbolički transseksualci. Warhol je samački mutant, preteča savršenog i univerzalnog mje­
Progledajte Cicciolinu. Postoji li izvanrednijeg utjelovljenja sek­ šanca u umjetnosti; nove estetike nakon svih estetika. Poput Jack­
sa, pornografske nevinosti seksa? Uspoređivali su je s Madonn- sona, i on je posve umjetni lik, i on nevin i čist, androgin nove

176 177
Simulacija i zbilja Prozirnost zla

generacije, neka vrsta mistične proteze i umjetnog stroja koji nam nog identiteta koji se može provjeriti u istom trenutku. Stoga se
svojim savršenstvom u isti mah isporučuje seks i estetiku. Kad danas ne traži u toj mjeri zdravlje, koje je stanje organske ravno­
Warhol kaže: "Sva su djela lijepa, nemam što birati, suvremena teže, nego prolazno higijensko i publicitarno zračenje tijela - u
su djela vrijedna...", kada kaže: "Umjetničko je djelo svugdje, mnogo većoj mjeri neka vrsta performanse nego idealno stanje.
prema tome, ono više ne postoji, svi su ljudi genijalni, svijet takav U terminima mode i izgleda, više se ne traži u toj mjeri ljepotu ili
kakav jest, čak i u svojoj banalnosti, jest genijalan", nitko u to ne zavodljivost, nego look.
može vjerovati. Ali on time opisuje oličenje moderne estetike, a Svatko traga za svojim lookom. Budući da više nije moguće
to je ono radikalnog agnosticizma. iznaći dovoljno opravdanja za vlastito postojanje, preostaje tek
Svi smo mi agnostici, ili travelosi umjetnosti ili seksa. Više čin privida ne brinući se o bivstvovanju, čak niti o tome da nas
nemamo ni seksualnog ni estetskog uvjerenja, ali ga svi propovi­ drugi gledaju. Nije na djelu iskaz "Postojim, tu sam.", nego: "Vid­
jedamo. ljiv sam, ja sam slika - look, look !" Nije čak niti riječ o narcisoid­
nosti, nego o poizvanjštenju bez dubinskog, nekoj vrsti publici-
Mit o seksualnom oslobođanju ostaje živ u različitim oblicima tarne prostodušnosti u kojoj svatko postaje impresario vlastitog
stvarnosti, ali u mašti prevladava transseksualni mit, sa svojim izgleda.
androginim i hermafroditskim inačicama. Nakon orgije, travesti­ Look je neka vrsta minimalne slike, najmanje određenosti,
ja. Nakon želje, zračenje svih erotskih simulakra, darmar i trans­ poput videoslike, taktilne slike, kao što bi kazao McLuhan, koja
seksualni kitsch u punom sjaju. Postmoderna pornografija, ako ne izaziva čak ni pogled ni divljenje, što je moda još činila, nego
hoćete, u kojoj se seksualnost gubi u teatralnoj pretjeranosti svoje puki posebni učinak bez posebnog značenja. Look više nije moda.
dvosmislenosti. Stvari su se dobrano izmijenile otkad su seks i to je nadiđeni oblik mode. On se ne poziva na neku logiku razliko­
politika bili dio istog subverzivnog projekta: ako se danas Cicci- vanja, više nije na djelu igra razlika, tu se igra na razliku ne vjerujući
olinu može izabrati kao predstavnicu u talijanski parlament, to je u nju. Na djelu je ravnodušnost. Biti "ja" prolazna je izvedba bez
upravo stoga što se transseksualno i transpolitičko spojilo u istoj sutrašnjice, razočarani manirizam u svijetu bez manira...
ironičnoj ravnodušnosti. Ta performansa, nezamisliva prije sve­
ga nekoliko godina, svjedoči o činjenici da nije samo seksualna Gledajući unatrag, ta pobjeda transseksualnog i travestije baca
kultura nego svekolika politička kultura prešla na stranu trave­ neobično svjetlo na seksualno oslobađanje ranijih naraštaja. Ono
stije. pak, prema vlastitu diskursu, nipošto nije provala maksimalne
Ta strategija egzorcizma tijela seksualnim znakovima, egzor­ erotske vrijednosti tijela, povlašteno ustoličenje ženskoga i užitka,
cizma želje pretjerivanjem njezina uprizorenja, mnogo je djelo­ i vjerojatno predstavlja tek međufazu prema pometnji rodova.
tvornija od služenja zabranom dobre stare represije. Ali, za raz­ Seksualna će revolucija možda biti tek stadij na putu prema trans-
liku od potonje, više uopće ne uočavamo kome ona koristi, jer je seksualnosti. To je u osnovi zagonetna sudbina svake revolucije.
podnosi cijeli svijet, bez razlike. Taj je režim travestije postao Kibernetička revolucija vodi čovjeka, suočena s poistovjeći­
sama osnova našeg ponašanja, sve do našeg traganja za identite­ vanjem mozga i kompjutora, ključnom pitanju: "Jesam li čovjek
tom i razlikom. Više nemamo vremena tražiti identitet u arhivima, ili stroj?". Genetička revolucija u tijeku vodi pitanju: "Jesam li
u pamćenju, niti u projektu ili nekoj budućnosti. Nama treba tre­ čovjek ili virtualni klon?". Oslobodivši se virtualnosti želje, seks­
nutno pamćenje, neposredno ukapčanje, neka vrsta publicitar- ualna revolucija vodi temeljnom pitanju: "Jesam li muškarac ili

178 179
Simulacija i zbilja Prozirnost zla

žena?" (Psihoanaliza je barem pridonijela načelu seksualne neiz­ kom sljedećih pedeset godina. Ali činjenice su tu: mi smo u situ­
vjesnosti.) Koliko je do političke i društvene revolucije, koja je aciji u kojoj stvari još ne pucaju. Jedina je stvarnost to grozniča­
prototip svake druge, ona je navela čovjeka, omogućivši mu da vo orbitalno kolo kapitala koje jednom kad se prekine ne povlači
se koristi svojom slobodom i vlastitom voljom, da se, sukladno za sobom bitnu neravnotežu u realnim ekonomijama (za razliku
neumoljivoj logici, upita gdje je njegova volja, što on zapravo od krize 1929., kad raskol između dviju ekonomija nije ni izdale­
želi i što s pravom može očekivati od sebe - nerješivi problem. ka toliko uznapredovao). Besumnje zbog toga što su polja tekućeg
To je paradoksalni rezultat svake revolucije: s njom počinje neo­ i apstraktnog kapitala postala toliko neovisna da i sami njihovi
dređenost, tjeskoba i pometnja. Jednom kad se orgija dovršila, trzaji ne ostavljaju traga.
oslobođenje je ostavilo ljude u traganju za svojim generičkim i No, u samoj ekonomskoj teoriji oni ostavljaju ubitačnog tra­
seksualnim identitetom, uza sve manje mogućih odgovora, s obzi­ ga, te je ona posve razoružana pred tim rastvaranjem svoga sadr­
rom na kolanje znakova i mnoštvo zadovoljstava. Na taj smo način žaja. Jednako su razoružani i teoretičari rata. Jer i tamo Bomba
postali transpolitični, to jest politički ravnodušna i nerazlučiva nije eksplodirala, nego se sam rat rascijepio u totalni i virtualni
bića, androgini i hermafroditi, nakon što smo uložili, probavili i rat, onaj na orbiti, i na brojne stvarne ratove na Zemlji. Ta dva
odbacili najproturječnije ideologije, noseći još jedino masku i rata nisu ni istih razmjera niti slijede ista pravila, jednako kao što
postavši, u glavi, možda na svoju štetu, politički travelosi. je slučaj s realnom i virtualnom ekonomijom. Valja nam se navik­
nuti na tu rascijepljenost, na svijet u kojemu vlada takva distor­
zija. Dakako, bila je kriza 1929., i ekplozija u Hirošimi, dakle
Transekonomsko dogodio se trenutak istine kracha i clasha, ali niti je kapital nada­
lje zapadao u sve ozbiljnije krize (kao što je tvrdio Marx), niti je
Zanimljivost u vezi sa slomom na Wall Streetu 1987. jest neiz­ rat išao iz sukoba u sukob. To se dogodilo jednom, na jednoj
vjesnost u vezi s mogućim nastupanjem karastrofe. Je li u toku, točki, i to je sve. Ono što je uslijedilo nešto je drugo: hiperrealiza-
hoće li doći do istinske katastrofe? Odgovor: neće doći do stvar­ cija krupnog novčanog kapitala, hiperrealizacija sredstava razara­
ne katastrofe, jer mi živimo pod znakom virtualne katastrofe. nja, oba orbitalizirana ponad naših glava u vektorima koji nam
U vezi s time, bjelodano se očitovao raskol između fiktivne izmiču, ali koji u isti mah izmiču samoj stvarnosti: hiperrealizira-
ekonomije i realne ekonomije - upravo to, taj raskol štiti nas od ni rat, hiperrealizirani novac - kolaju u nedostupnom prostoru,
stvarne katastrofe proizvodnih ekonomija. ali koji istodobno ostavlja svijet takvim kakav jest. Napokon, eko­
Je li to dobro ili loše? Na djelu je isto što i distorzija između nomije i dalje proizvode, unatoč tome što bi logička posljedica i
orbitalnog rata i teritorijalnog rata. Oni se nastavljaju posvuda, ali najmanje nestabilnosti u fiktivnoj ekonomiji bila dostatna za nji­
nuklearni rat ne izbija. Da nije došlo do razdvajanja između dvoga, hovo poništenje (ne zaboravimo da je opseg trgovačkih razmje­
već bi odavno došlo i do atomskog rata. Nama vladaju bombe, na danas četrdeset i pet puta manji od opsega kretanja kapitala).
ali virtualne katastrofe ne izbijaju: međunarodni burzovni i finan­ Svijet i dalje postoji dok bi i tisućina raspoložive nuklearne snage
cijski slom, atomski rat, dužnička bomba Trećega svijeta, de­ već dostajala da ga uništi. Treći svijet i ostali preživljavaju, iako
mografska bomba. Dakako, može se govoriti da će se sve to neiz­ bi i najmanji pokušaj naplate dugovanja dostajao da se zaustave
bježno rasprsnuti jednoga dana, kao što je i predviđeno da će sve razmjene. Uostalom, dug počinje dobivati svoje mjesto na
uslijed seizmičkih gibanja tlo Kalifornije skliznuti u Pacifik tije- orbiti, počinje kolati od jedne banke do druge, od jedne zemlje

180 181
Simulacija i zbilja Prozirnost zla

do druge, koje ga prekupuju - napokon će se na nj i zaboraviti i skih letova dovršila se mundijalizacija, ali je sam napredak po­
odložit će se na orbitu poput atomskog otpada i toliko drugih stao kružan i ljudski se svijet upisao u jedan golemi orbitalni stroj.
stvari. Nevjerojatan je taj dug koji se vrti, odsutni kapitali koji Počeo je "turizam", kao što je kazao Segalen. Neprestani turizam
kolaju, to negativno bogatstvo koje će zacijelo jednoga dana i ljudi koji više ne putuju u pravome smislu, nego se vrte u krug u
samo kotirati na burzi. svome ograničenom području. Egzotika je umrla.
Kada dug postane odveć težak, izgoni se u neki virtualni pros­ Ali, Segalenova tvrdnja dobiva i mnogo šire značenje. Ne samo
tor, gdje figurira kao zamrznuta katastrofa na njegovoj orbiti. Dug da je putovanje, to jest ono imaginarno zemlje, fizika i metafizika
tako postaje jednim od zemljinih satelita, poput rata, poput mili­ nadilaženja, otkrića prestalo postojati u korist pukog kolanja nego
jardi dolara kliznog kapitala koji su postali satelit-ropotarnica koji se i sve što je smjeralo nadilaženju, transcendency i, beskonačnosti
neumorno kruži oko nas. I zacijelo je tako bolje. Dok god se suptilno iskrivilo da bi se smjestilo na orbitu: znanje, tehnike,
okreću, pa čak ako i eksplodiraju u prostoru (poput "izgubljenih" spoznaja. Prestajući biti transcendentni u svom naumu, stali su
milijardi u krachu 1987.), svijet se zbog toga ne mijenja, i to je oni tkati trajnu putanju. Tako je i informacija orbitalna: ona je
ono čemu se u najboljem slučaju možemo nadati. Jer je nada u znanje koje više nikad neće nadići samo sebe, neće se transcendi-
pomirenje fiktivne i realne ekonomije utopijska: te milijarde pluta- rati, niti se više u beskonačnost iznova promišljati, nego više ni­
jućih (kliznih) dolara ne mogu se prebaciti u realnu ekonomiju - kad neće niti doticati zemlju koja nema više uporišta niti istinskog
srećom, uostalom, jer kad bi se kojim čudom mogli iznova uložiti referenta. Sve kola, okreće se, provodi svoje revolucije, ponekad
u proizvodne ekonomije, to bi u hipu izazvalo istinsku katastro­ savršeno beskorisne (ali upravo se više i ne može postaviti pita­
fu. Jednako tako, ostavimo virtualni rat na orbiti, jer nas on od nje korisnosti), i bubri na svakom zavoju ili u svakoj revoluciji.
tamo štiti i u svojoj krajnjoj apstrakciji, u svojoj čudovišnoj eks­ Televizija je slika koja više ne sanja, više ne mašta, ali koja više i
centričnosti, nuklearna opasnost je naša najbolja zaštita. I navik- nije u bilo kakvoj vezi sa stvarnošću. Na djelu je orbitalno kola­
nimo se živjeti u sjeni tih neumjerenosti razvoja: orbitalna bom­ nje. Nuklearna bomba, bila ona satelizirana ili ne, također je orbi­
ba, financijska špekulacija, svjetski dug, napučenost (za koju još talna: ona neće prestati opsjedati zemlju u njezinoj putanji, ali
nije pronađeno orbitalno rješenje, ali nada nije izgubljena). Takve nije ni načinjena da bi dotaknula tlo: to više nije neka dovršena
kakve jesu, te se neumjerenosti razvoja egzorciraju u svojoj pretje- bomba, niti ona koja će dočekati svoj kraj (bar se tome nadamo),
ranosti, u samoj svojoj hiperrealnosti, ostavljajući svijet na neki ona je tamo, na orbiti, i ona dostaje da izaziva užas, ili barem
način nedirnutim, oslobođenim svoga dvojnika. strah. Ona čak više ne potiče ni na zamišljanje užasa, razaranje je
Segalen je rekao da je od trenutka kad smo doista shvatili da je nezamislivo, ona je naprosto tu, na orbiti, u neizvjesnosti i ob­
zemlja kugla, prestalo postojati putovanje budući da je udaljava­ navljanju u beskraj. Isto se može reći i za eurodolare i gomilu
nje od jedne točke već značilo približavanje drugoj. Linearnost kliznog novca... Sve se satelizira, mogli bismo čak kazati da nam
na kugli zadobiva čudesnu zakrivljenost, onu jednoličnosti. Od više ne pripada niti vlastiti mozak, nego lebdi oko nas u bezbroj­
trenutka otkad su atsronauti počeli kružiti oko zemlje, svatko je nim hercovskim grananjima valova i struja.
potajice počeo kružiti oko samoga sebe. Započela je orbitalna era To nije znanstvena fantastika, nego naprosto generalizacija
čija je sastavnica i prostor, ali također, par excellence, televizija i McLuhanove teorije o "čovjekovim produžecima". Sve što je pri-
još mnoge druge stvari, među ostalim i kolanje molekula i spiral­ padno ljudskome biću, njegovo biološko, duhovno, mišićno, mož­
na gibanja DNA u tajnosti naših stanica. S putanjom prvih svemir- dano tijelo pluta oko njega u obliku mehaničkih ili informatičkih

182 183
Simulacija i zbilja Prozirnost zla

proteza. Jedina je razlika u tome što McLuhan sve to shvaća kao Više nije na djelu kritični proces: kriza je uvijek stvar uzročnos-
pozitivno širenje, kao univerzalizaciju čovjeka preko njegovih me­ ti, neravnoteže između uzroka i posljedica, ona nalazi ili ne nalazi
dijskih produžetaka. To je veoma optimistično mišljenje. Ustvari, svoje rješenje u preinačavanju uzroka. Ali, u našem slučaju, sami
umjesto da kruže oko njega u koncentričnim krugovima, sve fun­ uzroci postaju nečitki, ustupajući mjesto snaženju procesa u praz­
kcije ljudskog tijela satelizirale su se oko njega u ekscentričnom nini.
poretku. Smjestile su se na orbitu radi sebe samih, i samim time, u Sve dok u sustavu ima disfunkcija, oglušivanja na poznate
odnosu na tu orbitalnu ekstraverziju vlastitih funkcija, tehnologija, zakonitosti funkcioniranja, ima nade za rješenje pomoću nadila­
čovjek se našao u stanju pretjeranosti i ekscentričnosti. U odnosu ženja. Ali to rješenje nije više moguće kada sustav sam sebe nadi-
na satelite koje je sam stvorio i postavio na putanju, danas je sam đe, kad preskoči vlastite ciljeve te mu više nema lijeka. Nedosta­
čovjek sateliziran, zajedno sa svojim planetom zemljom, sa svojim tak nije nikad dramatičan, fatalno je zasićenje: ono u isti mah
tijelom. Od transcendentnog danas je postao egzorbitantan. stvara stanje tetanije i inercije.
Satelizirajući sebe, funkcije tijela ne sateliziraju samo čovje­ Zapanjuje prije svega glomaznost svih današnjih sustava, ta
ka. Sve funkcije naših društava, nadasve one više funkcije, odva­ "dijabolička bremenitost", kako Susan Sontag naziva rak, naših
jaju se i prebacuju na orbitu. Rat, novčane razmjene, tehnosfera, sredstava informacije, komunikacije, pamćenja, skladištenja, pro­
komunikacije, sateliziraju se u nedostižnom prostoru, prepušta­ izvodnje i razaranja, koji su toliko preobilni te je unaprijed sigur­
jući ostalo samome sebi. Sve što ne dosegne orbitalnu snagu osu­ no da nam više ne mogu poslužiti. Ustvari, nismo ni ukinuli upo­
đeno je da bude napušteno, nadalje besprizivno, budući da više rabnu vrijednost, sâm ju je sustav uništio suviškom proizvodnje.
nema utočišta u bilo kakvoj transcendenciji. Toliko je stvari proizvedeno i nagomilano da se nikad neće naći
U razdoblju smo bestežinskog stanja. Naš je model model vremena da nam posluže (to je zacijelo sretna okolnost kad je
svemirske kabine čija kinetička energija ništi onu zemljinu. Cen­ riječ o nuklearnom naoružanju). Toliko se poruka i toliko znako­
trifugalna sila brojnih tehnologija oslobađa nas svake težine i va proizvodi i razdaje te više nikad neće biti vremena da se proči­
preobražava nas podarujući nam uzaludnu slobodu kretanja. Oslo­ taju. Sreća za nas! Jer, i s onim najmanjim dijelom koji upijamo,
bođeni svake gustoće i težine, povučeni smo u orbitalno kretanje već smo u stanju trajnog električnog udara.
koje prijeti da postane trajno. Postoji nešto posebno mučno u toj stravičnoj nekorisnosti.
Mučnina svijeta koji buja, hipertrofira se i ne uspijeva se poroditi.
Mi više nismo svjedoci rasta nego exrasta. Naše je društvo Sva ta pamćenja, svi ti arhivi, sva ta dokumentacija koja ne us­
društvo bujanja, onoga što nastavlja rasti ne mogavši se razmje- pijeva roditi jednu ideju, svi ti planovi, programi, odluke koje ne
riti sukladno vlastitim ciljevima, onoga što se razvija neovisno o uspijevaju uroditi nijednim događajem, svo sofisticirano oružje
vlastitu određenju, čije se posljedice umnažaju s nestankom uzro­ koje ne uspijeva zametnuti nijedan rat!
ka, i što vodi čudesnom zagušenju sustava, narušavanje hipertelije, To zasićenje nadilazi prekoračenje o kojemu je govorio Ba­
pretjerane funkcionalnosti, zasićenja. Stanje se najbolje može taille, što su ga sva društva uvijek umjela uništiti u učincima ne­
usporediti s procesom kanceroznih metastaza: gubitak pravila potrebnog i rasipnog trošenja. Više nema mogućeg trošenja sve
organske igre tijela uzrokuje da određena skupina stanica može te akumulacije, na djelu je tek sporo ili okrutno raspadanje - sva­
očitovati svoju nesuzdržljivu i ubitačnu vitalnost, oglušiti se o ki činitelj ubrzanja djeluje kao činitelj inercije, približavajući nas
same genetske zapovijedi i bujati u beskonačnost. točci nepomičnosti.

184 185
Simulacija i zbilja Prozirnost zla

Taj dvostruki proces tetanije i inercije, ubrzanja u praznome, U tom smislu nije najmanji paradoks da se ekonomija pobjedni­
viška proizvodnje u odsustvu društvenog uloga i cilja, odražava čki vraća na dnevni red. Može li se još govoriti o "ekonomiji"?
dvostruki aspekt koji se u pravilu pripisuje krizi: inflacija i neza­ Ta nedvojbena aktualnost više nema isto značenje kao u klasičnoj
poslenost. ili marksističkoj analizi. Jer njezin pokretač više nije infrastruktu­
Tradicionalna inflacija i nezaposlenost varijable su uklopljene ra materijalne proizvodnje, niti superstruktura, nego destruktu-
u jednadžbu rasta: na toj razini uopće nema krize - na djelu su racija vrijednosti, destabilizacija tržišta i realnih ekonomija, pob­
anomijski procesi, a anomija je druga strana organskog sklada. jeda je to ekonomije lišene ideologija, društvenih znanosti,
Doista uznemirujuća jest anomalija. Anomalija nije razvidni sim­ povijesti, ekonomija lišena Ekonomije i prepuštena pukoj špeku­
bol, ona je neobični znak nedostatka, povreda tajnog pravila igre, laciji, virtualna ekonomija lišena realnih ekonomija (ne doista,
ili koje barem nama nije poznato. Možda je na djelu neka pretje­ dakako, nego virtualno - ali danas moć nije u rukama stvarnosti
rana svršnost, ali mi o tome ništa ne znamo. Nešto nam izmiče, nego virtualnosti), viralna ekonomija koja se na taj način pridru­
mi sami sebi izmičemo u procesu bez povratka, prešli smo stano­ žuje svim ostalim viralnim procesima. Tako iznova postaje uzor­
vitu točku reverzibilnosti, proturječnosti u stvarima, i živi smo nom pozornicom aktualnosti, mjestom izvođenja specijalnih efe-
unišli u svijet ne-proturječnosti, zanosa, ekstaze, zapanjenosti pred kata, nepredvidljivih događaja iracionalne igre.
univerzalnim procesima, koji unatoč svemu nemaju smisla.
Nešto je drugo mnogo pogubnije negoli sama inflacija. To je O kraju političke ekonomije sanjali smo s Marxom, uz ukida­
masa kliznog novca koji okružuje zemlju svojim orbitalnim ko­ nje klasa i društvenu prozirnost, sukladno neumoljivoj logici krize
lom. Jedini istinski umjetni satelit jest novac koji je postao puki Kapitala. Potom smo o njemu sanjali preko osporavanja samih
artefakt astralne pokretljivosti, trenutne razmjenjivosti i koji je postulata Ekonomije i samim time marksističke kritike: alternati­
napokon dobio svoje pravo mjesto, izvanrednije od stock exchan­ va koja niječe svako prvenstvo ekonomije ili politike - ekono­
ged - orbita na kojoj se diže i spušta poput umjetnog sunca. mija naprosto poništena kao epifenomen, pobijeđena vlastitim
I nezaposlenost je promijenila značenje. Više nije riječ o strate­ simulakrom i nekom višom logikom.
giji kapitala (rezervnoj vojsci), niti je ona kritički činitelj u igri Danas o tome ne možemo više niti sanjati. Politička Ekono­
društvenih odnosa - da tome nije tako, s obzirom da je točka mija skončava pred našim očima, promećući se sama od sebe u
uzbune odavno nadiđena, nezaposlenost je morala izazvati neču­ transekonomiju špekulacije koja se rukovodi vlastitom logikom
vene nemire. Kako je s tim pitanjem danas? I ono je neka vrsta (zakon vrijednosti, zakonitosti tržišta, proizvodnje, viška vrijed­
umjetnog satelita, satelita inercije, masa nabijena elektricitetom nosti, klasična logika kapitala) i u kojoj stoga nema više ničeg
koji čak i nije negativan, statičkim elektricitetom, sve većim odjelj­ ekonomskog niti političkog. Čista igra prema plutajućim i proiz­
kom društva koje se zamrzava. Iza ubrzanja kolanja i razmjena, voljnim pravilima, igra katastrofe.
iza razdraženosti pokreta, nešto se u nama, u svakome od nas, Politička Ekonomija se na taj način okončala, ali nipošto na
usporilo do stupnja poništenja kolanja. I cijelo društvo počinje način na koji smo to očekivali. Izobličila se do parodije. Ne spe­
kružiti oko te točke inercije. Kao da su se polovi našeg svijeta kulira se o višku vrijednosti, na djelu je zanesenost vrijednošću
približili i taj kratki spoj proizvodi u isto vrijeme prebujne učinke bez obzira na proizvodnju i realne prilike. To je čista i prazna
i gašenje potencijalnih energija. Više nije riječ o krizi, nego o forma, forma lišena vrijednosti, koja nadalje radi jedino na svome
fatalnom događaju, o usporenoj katastrofi. daljem razvoju (vlastitu orbitalnom kolanju). Destabilizirajući samu

186 187
Simulacija i zbilja Prozirnost zla

sebe, čudovišno, gotovo ironično, Politička je Ekonomija presjekla za maniheističko stajalište načela Zla, jedino se on usuđuje ime­
mogućnost bilo kakve alternative. Što se može suprotstaviti to­ novati zlo i istjerivati ga, jedino ga on pristaje utjelovljivati nasi­
likoj ponudi koja na svoj način obuhvaća energiju pokera, potla- ljem. To što ga određuje nama je neshvatljivo. Naprotiv, možemo
cha, ukletog dijela koji na neki način predstavlja prijelaz na es- utvrditi nadmoć koju time zadobiva u odnosu na Zapad, na koje­
tetičku i obnevidjelu fazu Političke Ekonomije? Taj neočekivani mu se više nigdje ne može zagovarati Zlo, i gdje se i najmanja
kraj, taj prijelaz u fazi, ta krivulja ugiba, ustvari je originalnija od negativnost guši virtualnim konsenzusom. I same naše političke
svih političkih utopija. vlasti još su samo sjena svojih funkcija. Jer vlast postoji jedino
preko te simboličke moći da označimo Drugoga, Neprijatelja, ulog,
prijetnju, Zlo. Danas nje više nema i, slijedno tome, nema niti
A gdje je onda zlo? opozicije koja bi mogla ili htjela označiti vlast kao zlo. Postali
smo veoma oskudni u sotonskoj, ironijskoj, polemičkoj, antago­
Terorizam u svim svojim oblicima transpolitičko je zrcalo zla. Jer nističkoj energiji, postali smo fanatički mlitava društva ili mlitavo
istinski problem, jedini problem ostaje sljedeći: gdje je onda zlo? fanatička. Kako smo u sebi progonili ukleti dio i dopuštali razda-
Posvuda, a izobličena slika suvremenih oblika Zla jest beskonač­ vanje jedino pozitivnih vrijednosti, postali smo dramatično ra­
na. Društvo koje uslijed pretjeranih zaštitnih mjera, usmrćenja njivi na najmanji viralni napad, pa tako i na ajatolahov koji doista
svojih prirodnih referencija, borbe protiv nasilja, istrebljenja svo­ nije imun na taj ukleti dio. Njemu mi možemo suprotstaviti jedi­
jih klica i svih prokletih strana, društvo estetske kirurgije nega­ no prava čovjeka, slabo sredstvo koje je u svakom slučaju potvr­
tivnog, želi nadalje imati posla samo sa smišljenim upravljanjem da nedostatka političke imunitetnosti. A, uostalom, u ime prava
i diskursom Dobroga, društvo u kojem više nije moguće izgovo­ čovjeka mi napokon nazivamo ajatolaha "Apsolutnim Zlom"
riti Zlo, preobrazilo je sve viralne i terorističke oblike koji nas (Mitterand), dakle posežemo za proklinjućim određenjem, što je
opsjedaju. suprotno pravilima prosvijećenog diskursa. (Zar danas luđaka na­
Moć anateme, snaga da se iskaže Zlo izmakle su nam. Ali, one zivamo "luđakom"? Čak se ni hendikepiranu osobu danas ne
se javljaju drugdje. Tako je Homeini u aferi Rushdie - izvan naziva "hendikepiranom", toliko se bojimo Zla, toliko se zatrpa­
mučnog podviga kojim je sam Zapad učinio njegovim zaštitni­ vamo eufemizmima ne bismo li izbjegli da označimo Drugoga,
kom, te je na taj način cijeli postao nekom vrstom taoca - pružio nesreću, nesavladivo). Ne čudimo se da netko tko je u stanju go­
spektakularni dokaz mogućnosti obrata svih odnosa snaga preko voriti doslovno, pobjednički, jezikom Zla razotkriva toliku sla­
simboličke moći uzimanja riječi. bost zapadnih kultura, usprkos peticijama intelektualaca. Razlog
Naspram cijelog svijeta, u posve podređenom odnosu poli­ je tome što legalitet, čista savjest, pa i sam razum postaju sudio­
tičkih, vojnih i ekonomskih snaga, ajatolah raspolaže jednim je­ nici proklinjanja. Oni mogu tek pokrenuti sva sredstva anateme,
dinim nematerijalnim oružjem, ali koje je gotovo apsolutno: na­ ali samim time upadaju u stupicu načela Zla koje je bitno zarazno.
čelom Zla. Na djelu je nijekanje zapadnih vrijednosti napretka, Tko je pritom na dobitku? Ajatolah, dakako. Naravno, mi zadr­
racionalnosti, političkog morala, demokracije itd. Nijekanje žavamo moć da ga uništimo, ali simbolički je on pobjednik, a
univerzalnog konsenzusa u vezi s tim dobrim stvarima njemu simbolička je moć uvijek iznad one oružja ili novca. Na djelu je
podaruje snagu Zla, sotonsku snagu odmetnika, proboj ukletog svojevrsna osveta drugoga svijeta. Nikada Treći svijet nije mogao
dijela. Danas jedino on ima riječ, jer se jedini protiv svih opredijelio postati stvarni izazov Zapadu. I SSSR, koji je za Zapad tijekom

188 189
Simulacija i zbilja Prozirnost zla

nekoliko desetljeća bio utjelovljenje načela Zla, očevidno se po­ ja: služi kao supravodič tom virusu. Kako to razumjeti? I ovdje
lako svrstava na stranu Dobra, dobrano umjerenog vođenja poslova nas čeka osveta Drugoga svijeta: ostalom smo svijetu prenijeli
(čak se on, čudesne li ironije, nudi da bude posrednikom između dovoljno klica, bolesti, epidemija i ideologija u odnosu na koje
Zapada i teheranskog Sotone, nakon što je tijekom pet godina su oni ostali bez obrane, pa tako danas izgleda da smo, ironičnim
branio zapadne vrijednosti u Afganistanu, a da toga nismo bili u obratom stvari, mi ostali bez obrane pred tim bestidnim malim
dovoljnoj mjeri svjesni). arhajskim mikrobom.
Učinak svjetske očaranosti, privlačnosti i odbojnosti što ga je I samo talaštvo postaje mikrobno. Alain Bosquet pokazuje u
proizvela smrtna osuda Rushdiea nalikuje na fenomen nagle de- svojoj posljednjoj knjizi {Zanat talaštva) kako se taj dio zapad­
presuracije u kabini aviona uslijed nastanka pukotine ili loma na nog svijeta, izokrenut u prazninu, ne može, pa čak niti ne želi
trupu aviona (čak i ako nastane slučajno, uvijek nalikuje na tero­ vratiti sebi, zacijelo i zbog toga što je ponižen u vlastitim očima,
ristički čin). Sve se silovito isisava van, prema praznini, ovisno o ali nadasve stoga što su svi njegovi, zemlja, sugrađani kolektivno
tlačnoj razlici između dva prostora. Dostaje napraviti pukotinu, osramoćeni svojom prisilnom pasivnošću, svojim uobičajenim
rupu u beskrajno tankoj opni koja dijeli dva svijeta. Terorizam, kukavičlukom, samim sporazumom koji su potpisali, a on je poni­
uzimanje talaca, par excellence je čin koji proizvodi takvu puko­ žavajući po sebi i temeljno beskoristan. S one strane pregobvaranja,
tinu u umjetnome i umjetno zaštićenom svijetu (našemu). Cijeli svako uzimanje talaca dokaz je neumoljivog kukavičluka cijelih
islam, današnji islam, koji nije nipošto onaj srednjovjekovni i zajednica u odnosu na svog i najbeznačajnijeg člana. Ta ravno­
valja ga strateški vrednovati, a ne moralno ili religijski, upravo dušnost zajednice ima svoj korelat u ravnodušnosti svakog poje­
stvara prazninu oko zapadnog sustava (uključivši i istočne zem­ dinca u odnosu na zajednicu: na taj način (loš) mi funkcioniramo
lje) te povremeno stvara, tek jednim činom ili riječju, pukotine u na Zapadu i upravo ta politička bijeda nemilosrdno razotkriva
tom sustavu, kroz koje se sve naše vrijednosti gube u praznini. strategiju talaštva. Destabilizirajući samo jednog pojedinca, de­
Islam ne vrši revolucionarni pritisak na zapadni svijet, nema opas­ stabilizira se cijeli sustav. Zbog toga talaštvo ne može čak niti
nosti da će ga preobratiti ili osvojiti: zadovoljava se on time da svojima oprostiti da su od njega u međuvremenu napravili junaka,
nas tom viralnom agresijom u ime načela Zla destabilizira, a mi kojeg uostalom odmah sakriju.
se tome nemamo čime suprotstaviti i zbog te virtualne katastrofe Mi nismo prisutni ni u ajatolahovoj glavi ni u srcima muslima­
koju predstavlja razlika u pritiscima između dviju sredina, svijet na. Ali to što bismo mogli uraditi jest osloboditi se jadnog mišlje­
(naš), zaštićen od nagle depresuracije zraka (vrijednosti) koji udi- nja koje sve to pripisuje vjerskom fanatizmu. Ali, bojim se da
šemo, u stalnoj je opasnosti. Doduše, već je prilično kisika izvje­ smo loše oboružani za pružanje otpora tom simboličnom nasilju
trilo iz našeg zapadnog svijeta zahvaljujući svim tim rupama i upravo u trenutku kad pokušavamo potisnuti Teror iz sjećanja na
međuprostorima. Bilo bi dobro da sačuvamo maske za kisik. Francusku revoluciju, u ime komemoracije, koja, poput konsen­
Ajatolahova je strategija začuđujuće moderna, suprotno ono­ zusa, sve više poprima izgled strukture koja bi se mogla samo još
me što se obično tvrdi. Mnogo modernija od naše, budući da se dalje nadimati. Kako postupiti u odnosu na to novo nasilje ako
ona sastoji u tome da se tankoćutno injektira arhaične činitelje a smo odlučili zanijekati nasilje u vlastitoj povijesti?
moderni kontekst: neka fatvu, smrtnu osudu, prokletstvo, bilo što. Mi više ne znamo kazivati Zlo.
Da je naš zapadni svijet čvrst, to čak ne bi imalo smisla. Naprotiv, Umijemo tek promicati diskurs o pravima čovjeka - bogobo­
cijeli se naš sustav pri tome guši i ponaša se kao rezonantna kuti- jazna, slaba, beskorisna, nepotrebna, licemjerna vrijednost koja

190 191
Simulacija i zbilja Prozirnost zla

počiva na "prosvijetljenoj" vjeri u prirodnu privlačnost Dobroga, va čovjeka koja se bore za njegovo pomilovanje. To doista pos­
u idealne ljudske odnose (dok se očevidno zlu može sučeliti jedi­ taje zanimljivo. Na popisu prava naići ćemo i na neočekivane
no zlom). inačice: Izraelci promiču kao neku vrstu svoga prava činjenicu
Osim toga, to Dobro, ta idealna vrijednost, uvijek se zamišlja da i među njima ima zločinaca, nakon što su sami oduvijek bili
na protekcionistički, mizerabilistički, negativni, reakcionarni na­ žrtve. Napokon si žele i službeno priuštiti raskoš kriminalnosti.
čin.. Na djelu je minimalizacija Zla, profilaksa nasilja, sigurnost. Zacijelo su Černobil, potres u Armeniji, potop atomske pod­
To je popustljiva i depresivna sila dobrohotnosti koja sanja jedino mornice, SSSR-u omogućili da napravi gigantski korak u smislu
o svijetu ispravnosti i odbija suočiti se s krivuljom, promišljeno­ prava čovjeka (mnogo veći nego onaj u Helsinkiju ili drugdje) -
šću Zla. stekli su pravo na katastrofu. Osnovno, temeljno pravo - pravo
Postoji "pravo govora" jedino ako se govor zamišlja kao "slo­ na nepogodu, pravo na zločin, pravo na pogrešku, pravo na zlo,
bodni" izraz pojedinca. Ako ga zamišljamo kao oblik dvoboja, na najgore, a ne samo na najbolje - to od nas čini čovjeka dostoj­
sudioništva, antagonizma i zavođenja, tada pojam prava nema na svog imena, mnogo prije negoli pravo na sreću.
više nikakva smisla. Neizbježno, pravo slijedi zloćudnu krivulju prema kojoj je za
Postoji li pravo na želju, pravo na nesvjesno, pravo na užitak? nešto što se odvija samo od sebe svako pravo suvišno, a ako se
Besmislica. Seksualno oslobođenje postaje smiješno kad se služi pak nameće potreba traženja tog prava, to znači da je stvar izgub­
pravnim terminima. To čini smiješnom i našu "komemoriranu" ljena: pravo na vodu, zrak, prostore samo je potvrda postupnog
Revoluciju kad se o njoj govori u terminima prava čovjeka. nestajanja svih tih činitelja. Pravo na odgovor ukazuje na odsus­
"Pravo na život" kadro je ganuti sve bogobojazne duše, sve tvo dijaloga itd.
dok se ne dotakne pitanja prava na smrt, kad se bjelodano iskaže Prava pojedinca gube svoj smisao čim on prestane biti otuđeno
sva apsurdnost svega toga. Jer, napokon, umrijeti - a jednako biće, lišeno svog bitka, strano samo sebi, kakvo je bio u društvi­
tako i živjeti - jest sudbina, fatalnost (sretna ili nesretna), tu nije ma eksploatacije i oskudice, ali u kojima je postao, u svojoj post-
riječ o pravu. modernističkoj inačici, samodostatno, samodjelatno biće. Sustav
Zašto se ne boriti za "pravo" da se bude muškarac ili žena? prava čovjeka postaje posve neprimjeren i iluzoran u takvu ras­
Zašto da se ne bude Lav ili Strijelac ili Rak? Ali što znači biti poredu stvari - prilagodljiv, pokretljivi pojedinac, s varijabilnom
muškarac ili žena ako na to imamo pravo? Očaravajuće je da vas geometrijom više nije pravni subjekt, nego taktičar i promotor
je život postavio na ovu ili na onu stranu, a na vama je da se vlastite opstojnosti, više se ne poziva na neko pravno tijelo, nego
upustite u igru. Pravilo je te simboličke igre da transgresija nema jedino na vrsnoću svog djelovanja ili izvedbe.
nikakvog smisla. Ja mogu tražiti pravo da šahovskog konja po- Pa ipak, upravo danas prava čovjeka postaju svjetska aktual­
maknem udesno, ali kakvog to može imati smisla? Pravo je u nost. To je danas jedina raspoloživa ideologija. Što pak znači nulti
takvim stvarima glupost. stupanj ideologije, saldo svekolike povijesti. Pravo čovjeka i
Pravo na rad: došli smo i dotle okrutnom ironijom. Pravo na ekologija dvije su temeljnice jednodušnog suglasja. Današnja pla­
nezaposlenost! Pravo na štrajk! Nitko više ne prepoznaje nad- netarna povelja jest ona Nove Političke Ekologije.
realistički humor takvih stvari. Pa ipak, u nekim prigodama blje­ Treba li u apoteozi prava čovjeka prepoznavati neizbježni po­
sne taj crni humor, primjerice, u slučaju američkog osuđenika na rast gluposti, to remek-djelo u opasnosti koje ipak obećava rasvi­
smrt koji traži pravo da bude smaknut, protiv svih udruga za pra- jetliti kraj stoljeća svim vatrama konsenzusa?

192 193
Simulacija i zbilja Prozirnost zla

Nekrospektiva Heideggerom, bila definitivno kompromitirana ili da je zanijemjela


u Auschwitzu. Sve je to očajničko povijesno traganje za nekom
Uzaludno sporenje oko Heideggera nema navlastito filozofijsko
posthumnom istinom, za nekim posthumnim opravdanjem - a
značenje, ono je tek pokazatelj slabosti suvremene misli koja se,
sve u trenutku kada upravo više nema dovoljno istine da se po­
u nemogućnosti da se domogne nove snage, opsesivno vraća
stigne bilo kakva provjera, kada upravo više nema dovoljno filo­
svojim izvorima, čistoći svojih referencija te na kraju stoljeća bolno zofije da se uspostavi bilo kakav odnos između teorije i prakse,
iznova oživljava prvotno uprizorenje s njegova početka. Opće­ kada upravo više nema dovoljno povijesti koja bi nam ponudila
nitije, Heideggerov slučaj simptomatičan je za kolektivni revival bilo kakav povijesni dokaz o tome što se dogodilo.
koji je ovladao ovim društvom u trenutku svođenja stoljetnih raču­ Odviše se olako prelazi preko činjenice da su našu stvarnost
na: ponovno oživljavanje fašizma, nacizma, istrebljenja - i tu je već preradili mediji, uključujući i tragične događaje iz prošlosti.
prisutna sklonost ponovnom uvođenju prvotnog uprizorenja, iz- To znači da je prekasno za njihovu provjeru i za njihovo povije­
bjeljivanju leševa i pročišćavanju računa i istodobno nastrana sno razumijevanje, jer upravo je našem dobu, našem kraju sto­
očaranost povratkom na izvore nasilja, kolektivna halucinacija ljeća, svojstveno da su instrumenti za takvo razumijevanje nesta­
povijesnom istinom Zla. Naša današnja mašta mora biti dobrano li. Povijest je trebalo razumjeti dok je još bilo povijesti. Heideggera
slaba, naša ravnodušnost spram vlastita položaja i vlastite misli je trebalo razotkriti (ili ga obraniti) kad je još za to bilo vrijeme.
prilično velika kad nam treba takva nazadnjačka taumaturgija. Neki se proces može istražiti jedino kada za njim slijedi drugi kao
Heideggera se optužuje da je bio nacist. Zašto bi uostalom njegova posljedica. Sada je prekasno, a nas su okolnosti već pre­
bilo važno optuživati ga ili ga pokušavati opravdati: svi se, na bacile na nešto drugo, u što smo se lijepo mogli uvjeriti gledajući
ovaj ili na onaj način, hvataju u istu stupicu prizemne misli, Holocaust na televiziji, pa čak i Soah. Te stvari nismo razumjeli u
razdražene misli, koja više nema čak ni uznositost vlastitih refe­ vrijeme kad smo još raspolagali sredstvima za njihovo razumije­
rencija, kao ni snagu da ih nadiđe, i koja se uzalud troši na ono vanje. Nadalje to više neće biti moguće. Neće više biti moguće
što joj je još preostalo, zamjeranja, opravdanja i povijesne provjere. zato što su temeljni pojmovi, poput odgovornosti, objektivnog
Samoobrana filozofije koja koketira s dvosmislenošću svojih uči­ razloga, smisla (ili ne-smisla) povijesti, nestali ili su na putu nesta­
telja (ako i ne gazi po svojim misaonim uzorima), samoobrana janja. Posljedice moralne savjesti, kolektivne savjesti u cijelosti
cijelog društva koje je, zbog toga što nije bilo kadro stvoriti drukčiju su medijski posredovane, što potvrđuje terapeutski žar s kojim
povijest, prisiljeno prežvakavati svoju dosadašnju povijest ne bi pokušavamo uskrsnuti tu savjest, odnosno ono malo daha koliko
li dokazalo svoju opstojnost, ako ne i svoje zločine. Ali što je joj je još ostalo.
zapravo taj dokaz? Zbog toga što smo danas politički i povijesno Nikad nećemo saznati jesu li nacizam, koncentracijski logori,
nestali (što je naš problem), želimo dokazati da smo umrli negdje Hiroshima bili shvaćeni ili nisu, mi naime više ne prebivamo u
između 1940. i 1945., u Auscwitzu ili u Hiroshimi - ako ništa istom duhovnom okruženju. Reverzibilnost žrtve i krvnika, di-
barem su ti događaji surova povijesna zbilja. Jednako se tako frakcija i disolucija odgovornosti, to su vrline našeg izvanrednog
Armenci iscrpljuju dokazujući da su 1917. doživjeli krvoproliće, međuprostora. Više ne posjedujemo snagu zaborava, naša je am­
što je neuhvatljivi, beskorisni, ali na neki način vitalni dokaz. nezija ona slika. Tko će udijeliti oprost kad smo svi krivi? Koliko
Upravo zato što je filozofije danas nestalo (to je njezin problem: je do autopsije, nitko više ne vjeruje u anatomsku vjerodostojnost
kako živjeti u stanju iščeznuća?), ona mora dokazati da je, s činjenica: mi radimo prema modelima. Čak i kad bi činjenice bile

194 195
Simulacija i zbilja Prozirnost zla

tu, bjelodane, pred našim očima, ne bi mogle zadobiti snagu doka­ prisiljeni smo ponavljati u beskraj kao prvobitno uprizorenje. Nije
za niti uvjerljivosti. Što su se više propitivale pojave poput naci­ opasna fašistička nostalgija, opasna je i razorna patološka reaktu-
zma, plinskih komora itd., u želji da ih se raščlani, to su one pos­ alizacija jedne prošlosti koje smo svi, kako oni koji niječu, tako i
tajale nerazumljivije, te se naposljetku logično postavilo upravo oni koji potvrđuju stvarnost plinskih komora, i optužitelji i brani­
nevjerojatno pitanje: "Ali, ustvari, je li to doista postojalo?" To je telji Heideggera, naporedni činitelji i gotovo suučesnici, to je ta
pitanje možda nepodnošljivo, ali zanimljivo je upravo to što ga kolektivna halucinacija koja upućuje svekoliku imaginaciju odsut­
čini logički mogućim. A mogućim ga čini medijska supstitucija nu u našem dobu, sav ulog nasilja i stvarnosti danas iluzorne pre­
događaja, misli, povijesti, uslijed koje što ih više budemo propiti­ ma tom razdoblju, u nekoj vrsti prinude njezina ponovnog oživ­
vali, to ćemo jasnije sagledavati pojedinosti koje su do njih dovele, ljavanja i duboke krivnje što nas u njoj nije bilo. Sve to objašnjava
a to će više oni prestajati postojati, to će se manje činiti mogućim očajničku abreakciju na činjenicu da nam ti događaji upravo izmiču
da su se uopće dogodili] Pomutnja u vezi s identitetom stvari zbog na na zbiljskoj razini. Slučaj Hiedeggera, proces Barbie itd., po­
samog njihova pretjeranog propitivanja, njihova pamćenja. Rav­ razni su grčevi tog gubitka stvarnosti, našega danas, i čiji su cinički
nodušnost pamćenja, ravnodušnost prema povijesti razmjerna je prijevod Faurissonove postavke u prošlosti. "To nije postojalo",
samim našim naporima da ih objektiviziramo. Jednog ćemo se znači naprosto da mi čak više ne postojimo u dovoljnoj mjeri
dana upitati je li i sam Heidegger postojao. Faurissonovski para­ kako bismo sačuvali pamćenje te su nam nadalje jedino oruđa
doks može se činiti odvratnim (i on to jest u svojoj historijskoj halucinacije kadra potvrditi da smo živi.
pretenziji da plinske komore nisu postojale), ali on ipak točno
prevodi usmjerenje cijele jedne kulture - slijepa ulica kraja halu-
cinirajućeg stoljeća, očaranog užasom svjih izvorišta, za koji je
Post scriptum
zaborav nemoguć te mu je jedini izlaz poricanje.
Kako god bilo, ako je dokaz beskoristan, jer više nema povi­ Ne bismo li se, s obzirom na sve to, mogli poštedjeti kraja stolje­
jesnog diskursa koji bi istražio proces, kazna je također nemo­ ća? Predlažem da unaprijed ukinemo devedesete godine i da iz
guća. Auschwitz, istrebljenje, neiskupivi su. Nema kazne koja bi 1989. odmah prijeđemo u 2000. godinu. Jer, budući da je kraj
bila primjerena, a nestvarnost kazne povlači za sobom nestvar- stoljeća već ovdje, sa svekolikim svojim nekrokulturalnim pato-
nost činjenica. To pak što mi danas živimo, posve je drukčije. som, svojim jadanjima, komemoracijama, muzeifikacijama i čime
Ono što se upravo zbiva na kolektivnom planu, na smušen način, sve ne, zašto da se još deset godina dosađujemo na toj galiji?
i što je prisutno u svim procesima, svim raspravama, jest prijelaz
iz povijesnoga na mitski stupanj, na djelu je mitska i medijska
rekonstrukcija svih tih događaja. A u stanovitom smislu to mitsko Ispravak: Hura! Povijest je uskrsnula!
obraćenje jedini je postupak koji nas doduše ne može iskupiti u
moralnome smislu, ali može stvoriti privid da nas razrješuje od Događaj kraja stoljeća pred nama je. Svi s olakšanjem pomišljaju
toga prvobitnog grijeha. Ali, da bi se to zbilo, da se čak i zločin da će Povijest, neko vrijeme zakočena prevlašću totalitarne ideo­
prometne u mit, mora se okončati njegova povijesna stvarnost. U logije, nakon prekida blokade u zemljama Istoka, s novim poletom
protivnome, sve te sadržaje, fašizam, koncentracijske logore, is­ krenuti naprijed. Polje povijesti napokon se iznova otvorilo
trebljenje, budući da su bili i ostali za nas povijesno nerješivi, nepredvidljivom kretanju naroda i njihovoj žeđi za slobodom. Za

196 197
Simulacija i zbilja Prozirnost zla

razliku od depresivne mitologije koja općenito prati kraj stoljeća, fična modaliteta kraja Povijesti: onaj u kojemu ona skončava za­
ovaj bi, izgleda, trebao započeti s blistavim uzletom konačnog leđivanjem, u koncentracijskim logorima, ili pak onaj u kojemu,
procesa, uliti novu nadu i dati nov poticaj svim ulozima. naprotiv, okončava totalnim i centrifugalnim širenjem komuni­
Pogleda li se pobliže, događaj je nešto tajanstveniji i prije na­ kacije. Konačno rješenje u oba slučaja. A može se dogoditi da
likuje nekom neodredljivom "historijskom" predmetu. Zacijelo, odmrzavanje ljudskih prava bude socijalistička istoznačnica "de-
izvanredan je događaj bilo odleđivanje zemljama Istoka, odleđi- presuraciji Zapada": puko rasturanje energija Istoka u Zapadnoj
vanje slobode - ali što se događa sa slobodom jednom kad se praznini, suspregnutih tijekom pola stoljeća.
odledi? Opasan pothvat s dvosmislenim rezultatom (bez obzira Grozničavost događaja može prevariti: ako su zbivanja u zem­
na činjenicu da se nešto što je odleđeno ne može ponovno zaledi­ ljama Istoka tek žar dezideologizacije, tek mimetičko stremljenje
ti). Sovjetski Savez i zemljama Istoka uspostavile su, u isti mah prema liberalnim zemljama u kojima se svekolika sloboda već
kad i zamrzivač, testiranje i eksperimentalno okruženje za slo­ razmijenila za tehničku lakoću življenja, saznat ćemo konačno
bodu, te je ona u njima bila pod prinudom i podvrgnuta veoma koliko vrijedi sloboda, kao i to da je, možda, drugi put više nije
snažnim pritiscima. Zapad je pak bio tek skladište ili, radije, ropo­ moguće ostvariti. Povijest nikad dvaput ne poslužuje obrok. Na­
tarnica slobode i ljudskih prava. Ako je ultrazaleđenost bila zaš­ protiv, odmrzavanje Istoka dugoročno može biti jednako štetno
titni i negativni znak Istočnoga svijeta, ultrasavitljivost našega kao i pretjerane količine ugljičnog dioksida u visokim slojevima
Zapadnog svijeta još je spornija, jer se pri tolikoj oslobođenosti i atmosfere, stvarajući učinak političkog staklenika, takvo zato-
oslobađanju običaja i mišljenja pitanje slobode više naprosto ne pljavanje ljudskih odnosa na planetu otapanjem komunističkih
može postaviti. Ono je virtualno riješeno. Na Zapadu je sloboda, santi, da bi Zapadne obale mogle njima biti preplavljene. Začud­
ideja slobode preminula jednom i zauvijek, pa smo se tako lijepo no, apsolutno se strašimo i doživljavamo kao katastrofu klimat­
mogli uvjeriti, u svim novijim komemoracijama, da je njezina sko otapanje ledenjaka i santi, dok istome svim snagama demo­
ideja iščeznula. Na Istoku je, doduše, ona bila ubijena, ali zločin kratski težimo na političkome polju.
nikad nije savršen. S eksperimentalnog će stajališta biti veoma Da je nekoć Sovjetski Savez plasirao svoje zalihe zlata na svjet­
zanimljivo vidjeti što će se dogoditi sa slobodom kad ona iznova skom tržištu, posve bi ga destabilizirao. Ako zemlje Istoka po­
izroni na površinu, kada je uskrsnemo, nakon što smo joj zatrli novno stave u opticaj goleme zalihe slobode koje su čuvale na
svaki trag. Vidjet ćemo kako će izgledati proces njezina ponovnog hladnome, također će destabilizirati vrlo krhki metabolizam vri­
oživljavanja, rehabilitacija post mortem. Odmrznuta sloboda mo­ jednosti Zapada, koji iziskuje da se sloboda tamo više ne pojavi
žda i nije tako lijep prizor. A što ako uočimo da joj se jedino žuri kao akcija, nego kao virtualni i konsenzusni oblik međudjelova­
dospjeti na tržište u nabavku automobila i kućanskih električnih nja, ne kao drami, nego kao univerzalna psihodrama liberalizma.
pomagala, ako ne i onih psihotropskih i pornografskih, tj. da se Iznenadna injekcija slobode kao stvarna razmjena, kao djelatna i
želi neposredno razmijeniti za zapadnu likvidnu valutu, to jest da silovita transcendency a, poput Ideje, bila bi u svakom smislu katas­
prijeđe od jednog kraja povijesti svoje zaleđenosti do drugog kraja trofalna za naš način klimatizirane preraspodjele vrijednosti. A
povijesti ultrasavitljivosti i kolanja? Jer ono što očarava u tim upravo to, unatoč svemu, od njih tražimo: slobodu, sliku slobode,
događajima na Istoku zacijelo nije njihovo spremno prigrljivanje u razmjenu za materijalne znakove slobode. Ugovor savršeno
ponovno stečene demokracije, kojoj će još pridodati svježe snage dijaboličan, pri kojemu se neki izlažu opasnosti da izgube dušu,
(i nova tržišta), nego uvid u to kako će se teleskopirati dva speci- a drugi svoju udobnost. Ali možda je tako bolje za obje strane.

198 199
Simulacija i zbilja Prozirnost zla

Društvima s maskom (komunistička društva) sada je maska kle, trenutak istine za tu kulturu, kao što je to bilo i suočenje
strgnuta. Kakvo im je lice? Mi, koji smo odavno strgnuli masku, cijelog svijeta s kulturom divljaka (a ne može se reći da se iz toga
više nemamo ni maske ni lica. Također, mi nemamo niti pamće­ baš dobro izvukla). Ironija stvari je takva da ćemo možda mi,
nja. Mi u vodi tražimo sjećanje bez tragova, to jest nadamo se da jednoga dana, biti prisiljeni spašavati povijesno pamćenje stalji-
ipak ostaje nešto i nakon što su molekularni tragovi iščeznuli. nizma, dok ga se zemlje Istoka više neće sjećati. Morat ćemo
Tako je i s našom slobodom: nadasve bi nam teško bilo proizvesti čuvati zamrznutim sjećanje na tog tiranina koji je zamrznuo kre­
neki njezin znak, i upravo nastojimo ustanoviti njezinu infinite­ tanje povijesti, jer je to ledenjačko razdoblje također sastavni dio
zimalnu, nedodirljivu, neustvrdivu opstojnost, u okruženju tako svjetske baštine.
silne oskudnosti (programske, operacionalne) te jedino njezin duh
još pluta u pamćenju koje je tek ono vode. Ti su događaji značajni i iz drugoga aspekta. Oni, koji se odnose
Izvor slobode na Zapadu toliko je presušio (o čemu svjedoči krijeposno neprijateljski prema kraju Povijesti, morali bi se zapi­
komemoracija Revolucije) te nam se svemu valja nadati iz rudnih tati o zaokretu koji Povijesti doživljava danas, u aktualnim doga­
naslaga s Istoka, napokon otvorenih i otkrivenih. Ali jednom kada đanjima koji ne vode samo njezinu kraju (koji je još sastavni dio
ta zaliha slobode bude oslobođena (budući da je Ideja Slobode linearnog fantazma o Povijesti), nego njezinu sustavnom pre­
postala tako rijetka kao i prirodni izvor), može li odatle proizaći okretu i brisanju. Mi upravo brišemo cijelo 20. stoljeće. Jedan
išta drugo doli, kao i na cijelom tržištu, snažna površna energija za drugim, mi poništavamo sve znakove hladnog rata, možda
razmjena, a potom brzo urušavanje diferencijalnih energija i vri­ čak i sve znakove Drugoga svjetskog rata, pa i one svih poli­
jednosti? tičkih i ideoloških pokreta 20. stoljeća. Ponovno ujedinjenje Nje­
Što znači "glasnost"? Retroaktivnu prozirnost svih znakova mačke i mnoge druge stvari neizbježni su, ne u smislu skoka
moderniteta, ubrzanu i iz druge ruke (gotovo je na djelu postmo- Povijesti prema naprijed, nego u smislu unatražnog ponovnog
dernistički remake naše izvorne inačice moderniteta) - pometnju ispisivanja cijeloga 20. stoljeća koje će uglavnom zaokupiti
svih pozitivnih i negativnih znakova, dakle ne samo ljudskih pra­ posljednjih deset godina kraja stoljeća. Prema načinu na koji se
va nego i zločina, katastrofa, udesa, čijem "radosnom" oživljava­ stvari odvijaju, doskora ćemo se vratiti u doba Svetoga Rimsko-
nju svjedočimo u Rusiji od liberalizacije poretka. Da i ne govori­ -Germanskoga Carstva. I možda upravo tu leži rasvjetljenje toga
mo o ponovnom otkriću pornografije i izvanzemaljaca, što je sve kraja stoljeća i istinsko značenje prijeporne formulacije o kraju
dosad bilo cenzurirano, a sada slavi svoj povratak, kao i sve drugo. povijesti. Naime, upravo smo, u nekoj vrsti zanosnog pogreba,
Upravo to je ono eksperimentalno u tom globalnom odmrzava­ spremni progutati sve značajne događaje ovog stoljeća, izblijediti
nju: vidimo da su zločini, katastrofe atomske i prirodne, da je sve ga, kao da je sve što se u njemu događalo (revolucije, podjela
što je bilo potisnuto sastavni dio prava čovjeka (religijsko, tako­ svijeta, istrebljenje, silovita transnacionalizacija država, nukle­
đer, dakako, ali i moda, ne isključujući ništa) - a to je dobra pou­ arna napetost), riječju, Povijest na svome modernom stupnju,
ka stvari demokracije. Jer, svjedočimo pomaljanju svega onoga bila tek pometnja bez ishoda, a svi su se latili raščinjanja te po­
što mi jesmo, svih takozvanih univerzalnih obilježja ljudskoga u vijesti s istim žarom s kojim je i stvarana. Restauracija, regresi­
nekoj vrsti idealne halucinacije i povratku potisnutog, uključuju­ ja, rehabilitacija, ponovno oživljavanje starih granica, starih raz­
ći i onog najgorega, najprizemnijeg i najiskrivljenijeg u zapadnoj lika posebnosti, religija, pokajanja, čak i na razini običaja -
"kulturi" i za što nadalje neće postojati granica. Nastupio je, da- izgleda da se svi znakovi stečenog oslobođenja unatrag jednog

200 201
Simulacija i zbilja Prozirnost zla

stoljeća prigušuju i možda ćemo se naposljetku, jedan za drugim, je čovjek oslobođen kao izvor energije i time je postao pokre­
ugasiti; svjedoci smo divovskog procesa revizionizma, ne ide­ tačem povijesti i ubrzanja povijesti.
ologijskoga, nego revizije same povijesti i izgleda da se žurimo Energija je vrsta fantastične projekcije koja hrani sve indus­
tamo dospjeti prije kraja stoljeća - možda u potajnoj nadi da trijske i tehnološke snove moderniteta, a ona u isti mah upućuje
ćemo, s nadolaskom novog tisućljeća, iznova krenuti od nule? shvaćanje čovjeka u smjeru dinamičnosti volje. Pa ipak, mi zna­
A što ako bismo i uzmogli sve vratiti u prvotno stanje? Ali, u mo, na osnovi analize procesa turbulencije, kaosa i katastrofe u
stanje prije čega, prije 20. stoljeća, prije Revolucije? Kamo nas najnovijoj fizici, da bilo koje strujanje, bilo koji linearni proces,
može odvesti to usisavanje, to stanjivanje? Sve se to može do­ kad se ubrza, poprima neobičnu krivulju, onu katastrofe.
goditi vrlo brzo (kao što to pokazuju događaji na Istoku) upravo Katastrofa koja nam prijeti nije katastrofa iscrpljenosti izvo­
zato što nije riječ o konstrukciji nego o masovnoj dekonstrukci- ra. Energije će u svim oblicima biti sve više, barem u vremen-
ji povijesti koja poprima govoto viralnu i epidemijsku formu. skome roku u kojem nas se to u ljudskome smislu može ticati.
Možda se čak, napokon, i 2000. godina neće dogoditi, kao što Nuklearna je energija neistrošiva, sunčeva energija, ona plime i
smo nekoć pretpostavljali, naprosto zato što će se krivulja povi­ oseke, velikih prirodnih strujanja, pa čak i ona prirodnih katas­
jesti do te mjere saviti u obratnom smjeru te više nikad neće trofa, potresa ili vulkana, neiscrpiva je (može se imati povjerenja
premostiti taj obzor vremena? Povijest bi utoliko bila asimptot- u tehnološku imaginaciju). Naprotiv, dramatična je dinamika
ski prijelaz koji se beskonačno približava svome kraju, ali ga neravnoteže, zalet samog energetskog sustava koji može proiz­
nikad ne sustiže i napokon se udaljuje od njega u obratnom vesti ubojite pometnje u vrlo kratkom roku. Već imamo nekoliko
smjeru. spektakularnih primjera oslobađanja nuklearne energije (Hiroshi­
ma i Černobil), ali svaka lančana reakcija, viralna ili radioaktiv­
na, potencijalno je katastrofalna. Ništa nas ne štiti od totalne
epidemije, čak ni brisani prostor koji okružuje atomske centrale.
Sudbina energije
Možda je cijeli sustav preobrazbe svijeta energijom ušao u viralnu
Svi ovdje opisani događaji proizlaze iz dvostruke dijagnoze: fi­ ili epidemijsku fazu, koja odgovara onome što energija jest u
zičke i metafizičke. Fizički, na djelu bi bila neka vrsta divovskog svojoj biti: trošenje, opadanje, diferencijal, neuravnoteženost, ka­
prijelaza u neuravnoteženi ljudski sustav. Taj prijelaz, kao i u tje­ tastrofa u minijaturi koja najprije proizvodi pozitivne učinke, ali
lesnim sustavima, ostaje nam uvelike tajanstven, ali katastrofički koji, nadmašeni vlastitim kretanjem, dobivaju razmjere globalne
razvoj nije po sebi ni dobroćudan ni zloćudan, on je naprosto katastrofe.
katastrofalan, u doslovnom smislu riječi. Energija se može shvatiti kao uzrok koji proizvodi posljedice,
Prototip toga kaotičnog opadanja, te hiperosjetljivosti na prvo­ ali također i kao posljedica koja se sama umnaža, i na taj način
bitne danosti jest sudbina energije. Naša je kultura svjedočila raz­ prestaje slijediti bilo kakvu uzročnost. Paradoks energije jest či­
voju ireverzibilnog procesa oslobođenja energije. Sve su ostale njenica da je ona u isti mah revolucija uzroka i revolucija poslje­
proizašle iz reverzibilnog sporazuma sa svijetom, iz stabilnog ras­ dica, gotovo međusobno neovisnih, te postaje mjestom ne samo
poreda u koji su ulazile i energetske sastavnice, ali nikad i načelo ulančavanja uzroka nego i razularenosti posljedica.
oslobađanja energije. Energija je prvo što je bilo "oslobođeno" i Energija ulazi u nadfuziju. Cijeli sustav preobrazbe svijeta ulazi
prema tom su se obrascu odvijala sva kasnija oslobađanja. I sam u fazu nadfuzije. Materijalna i proizvodna varijabla, energija pos-

202 203
Simulacija i zbilja Prozirnost zla

taje vrtoglavi proces koji se hrani sam sobom (to je, uostalom, i Lančana je reakcija totalna. Nestala je svaka pomisao o normal­
razlog zbog kojega nema opasnosti da nam je ponestane). nom funkcioniranju. Sva bića sudjeluju u uroti, kao što bi se ka­
zalo u 18. stoljeću, u istom prelijevanju, u istom dramatičnom
Pogledajte grad New York. Pravo je čudo da svakoga dana sve pretjeranom uzbuđenju, koje uvelike nadilazi potrebu za živo­
iznova počinje raditi, toliko je energije bilo potrošeno dan prije tom i u vezi je s nerealnom opsjednutošću za preživljavanjem,
toga. To se jedino može objasniti činjenicom da nema racional­ hladnom strašću za preživljavanjem koja obuzima sve i hrani se
nog gubitka energije, da funkcioniranje megalopolisa poput New vlastitim gnjevom.
Yorka proturiječi drugom zakonu termodinamike, jer se on hrani Lišiti ljude tog preobilja, tog rasipništva, tog neljudskog ritma
vlastitom bukom, vlastitim otpadom, vlastitim ugljičnim diok­ bilo bi dvostruko pogrešno, budući da oni iz onoga što bi iscrpilo
sidom, energijom koja nastaje iz utroška energije, nekom vrstom normalno biće crpu izvore za nenormalnu energiju i, s druge stra­
čuda supstitucije. Stručnjaci koji izračunavaju jedino kvantitativ­ ne, za njih bi bilo ponižavajuće kad bi je morali usporiti ili eko-
ne danosti energetskog sustava podcjenjuju prvotni izvor energije nomizirati njome: bila bi to degradacija njihova kolektivnog stand-
koji je samo njezino trošenje. U New Yorku taj je utrošak pot­ inga, neumjerenosti i urbane pokretljivosti jedinstvene u svijetu
puno spektakulariziran, a napon mu povećava sama njegova sli­ čiji su oni svjesni i nesvjesni činitelji.
ka. Ta nadfuzija energije, koju je Jarry opisao u seksualnoj aktiv­
nosti (Nadmužjak), vrijedi i za duhovnu i za mehaničku energiju: Opasnosti kojima je izložena ljudska vrsta, prema tome, u ma­
na trkaćoj stazi koja prati transsibirsku željeznicu, neki biciklisti njoj su mjeri opasnosti zbog nedostatka (iscrpljenosti prirodnih
umiru, ali unatoč tome nastavljaju pedalirati. Ukočenost lesa po­ izvora, uništenje okoliša itd.), koliko opasnosti zbog pretjeranos-
staje pokretljivost lesa, smrt pedalira u beskraj, čak postiže i ubr­ ti: bujanje energije, nenadzirljiva lančana reakcija, mahnita au-
zanje, zahvaljujući inerciji. Energija se umnožava inercijom smrti. tonomizacija. To je razlikovanje ključno, jer ako se Novom Poli­
To podsjeća na Mandevilleovu basnu o pčelama: energija, bo­ tičkom Ekologijom može doskočiti opasnostima nastalima uslijed
gatstvo, razvoj nekog društva proizlazi iz njegovih poroka, nje­ nedostatka, čiji je princip danas prihvaćen (on je sastavni dio
govih zala, neumjerenosti i nedostataka. Besmislenost ekonom­ Međunarodnih prava vrste), apsolutno ništa ne može doskočiti
skog postulata: da bi se nešto potrošilo, treba biti proizvedeno. toj drugoj unutarnjoj logici, ubrzanju koje igra na sve ili ništa s
To nije istina. Što se više troši, to više rastu energija i bogatstvo. prirodom. Ako, s jedne strane, postoji mogućnost ponovnog us­
To je sama energija katastrofe koju nijedan ekonomski proračun postavljanja ravnoteže staništa, ako je moguće uspostaviti ravno­
ne može objasniti. Stanoviti oblik zanesenosti s kojim se susrećemo težu energija, s druge smo strane suočeni s pokretom koji je de­
u mentalnim procesima danas nalazimo u materijalnim procesi­ finitivno out of balance. Ako se, s jedne strane, mogu pokrenuti
ma. Sve su te stvari neshvatljive u smislu ekvivalentnosti, one su etička načela, naime konačnost koja transcendira materijalni pro­
to jedino u smislu reverzibilnosti i viška. ces, pa bila ona i konačnost pukog preživljavanja, s druge je jedi­
Na taj način Njujorčani dobivaju energiju iz svoga zagađenog na konačnost beskonačnog procesa bujanja koje apsorbira sveko­
zraka, ubrzanja, panike, nedišljivih uvjeta, ljudski nezamislivog liku transcendentnost i proždire svoje aktere. Na taj način u punom
okruženja. Čak je moguće da droga, i sve prinudne radnje koje jeku planetarne shizofrenije, svjedočimo uvođenju svih vrsta eko­
ona povlači za sobom, ulaze u cijenu vitalnosti i sirovog metabo­ loških mjera, strategiji dobre prakse i idealne interakcije sa svije­
lizma grada. Sve tu ulazi, najuzvišenije i najodvratnije radnje. tom, uz istodobno bujanje pothvata razaranja i grozničave učin-

204 205
Simulacija i zbilja Prozirnost zla

kovitosti. Osim toga, nerijetko iste osobe sudjeluju u obim ovim posve relativizira domet na simboličkoj razini koja je razina sud­
radnjama. bine.
Uostalom, ako se cilj prvog pokreta može činiti relativno raz­
vidan (očuvanje vrste preko ekološkog suživota), što znamo o
tajnome usmjerenju drugoga? Ne nahodi li se na kraju tog ubrza­ Teorem ukletog dijela
nja, tog nastranog pokreta, sudbina ljudske vrste, drugi simbolič­
ki odnos sa svijetom, mnogo složeniji i dvosmisleniji od onoga Zastrašujuća je posljedica neprestanog proizvođenja pozitivno­
ravnoteže i međudjelovanja? To je zacijelo životno usmjerenje, sti. Jer, ako negativnost uzrokuje krizu i kritiku, pozitivnost pak
ali koje uključuje i posvemašnju opasnost. hiperbolički rađa katastrofu svojom nemogućnošću da izluči kri­
Ako nam je takav cilj, očevidno je da racionalna božanstva zu i kritiku u homeopatskim dozama. Svaka struktura koja sputa­
ekologije ne mogu ništa protiv tog hitanja tehnologija i energija va i uklanja, izbacuje svoje negativne činitelje, izložena je opas­
prema svom nepredvidljivom kraju, u nekoj vrsti Velike Igre čije nosti katastrofe svojom posvemašnjom reverzijom, jednako kao
nam pravilo nije znano. Čak nismo niti zaštićeni od nastranih što je svako biološko tijelo koje obuzdava i isključuje svoje klice,
učinaka što ih pretpostavljaju mjere sigurnosti, nadzora i zaštite. bacile, svoje nametnike, svoje biološke neprijatelje izloženo opas­
Poznato je do kakvih opasnih krajnosti može dovesti profilaksa nosti metastaze i raka, naime pozitivnosti koja proždire vlastite
na svim poljima - društvenom, medicinskom, ekonomskom, poli­ stanice, ili je u viralnoj opasnosti da je proždru vlastita antitijela
tičkom: u ime najveće sigurnosti moguće je uvesti endemski ter­ koja su nadalje ostala bez posla.
or, opsjednutost nadzorom koja je nerijetko istovjetna epidemij- Sve što uklanja svoj ukleti dio potpisuje vlastitu smrt. To je
skim opasnostima katastrofe. Jedno je sigurno: složenost prvotnih teorem ukletog dijela.
danosti, potencijalna reverzibilnost svih posljedica onemogućuju Energija ukletog dijela, silovitost ukletog dijela, ona je načelo
iluziju u mogućnost bilo kakvog oblika racionalne intervencije. Zla. Pod providnošću konsenzusa neproničnost zla, njegova upor­
Suočeni s procesom koji u tolikoj mjeri nadilazi individualnu i nost, opsjednutost, nesvodivost, njegova suprotna energija pos­
kolektivnu volju njegovih sudionika, nužno je priznati da svako vuda unosi nered u stvari, viralnost, ubrzanje, gomilanje učina­
razlikovanje između dobra i zla (i, prema tome, u tom slučaju i ka, nadilaženje uzroka, pretjeranost i paradoks, krajnju neobičnost,
mogućnosti da se prosudi o pravoj mjeri tehnološkog razvoja) čudna privlačenja, neartikulirana ulančavanja.
doslovce vrijedi jedino na krajnjoj rubnici našega racionalnog Načelo Zla nije moralno, to je načelo neravnoteže i vrtogla­
obrasca - unutar tih granica moguće je etičko promišljanje i prak­ vice, načelo složenosti i čudnovatosti, načelo zavođenja, nepomir­
tična odlučnost - izvan tog ruba, na razini ukupnosti procesa koji ljivosti, neprijateljstva i neizbježnosti. Nije riječ o načelu smrti,
smo i sami započeli, i koji se nadalje odvija bez nas, s neumolji- naprotiv, na djelu je životno načelo odvajanja od Raja, koji je
vošću prirodne katastrofe, vlada, srećom ili nesrećom, neodvoji­ njegova pojava ukinula, to je načelo spoznaje. Ako smo iz Raja
vost dobra od zla, dakle nemogućnost promicanja jednoga bez bili protjerani zbog pretjeranog znanja, izvucimo odatle barem
drugoga. To je doslovce teorem ukletog dijela i nema mjesta pita­ sve koristi. Svaki pokušaj oslobađanja od ukletoga dijela, od načela
nju treba li tako biti, iako jest, a ne prepoznati to znači pasti žrtvom Zla, može jedino dovesti do uspostavljanja novih umjetnih raje­
najveće iluzije. To ne obesnažuje ono što je moguće uraditi na va, umjetnih rajeva konsenzusa koji su ovaj put odistinsko nače­
etičkome, ekološkom, ekonomskom polju našeg života, ali mu lo smrti.

206 207
Simulacija i zbilja Prozirnost zla

Raščlaniti suvremene sustave u njihovu katastrofičnu obliku, govim zrcalom u stvarnom vremenu. Valja nadići brzinu doga­
u njihovu neuspjehu, aporijama, ali također i u načinu na koji đaja koji su i sami odavno premašili brzinu oslobađanja. I treba
odveć dobro uspijevaju i propadaju u deliriju vlastitog funkcio­ ustvrditi nekoherentnost, anomaliju, katastrofu, valja iskazati vi­
niranja, znači sve obuhvatiti teoremom i jednadžbom ukletoga talnost svih tih krajnjih događaja, koji se poigravaju s istreblje-
dijela, posvuda provjeriti njegovu nerazorivu simboličnu snagu. njem i naporedni su stanovitim tajanstvenim propisima.
Zaobići načelo Zla podrazumijeva u svakoj stvari ne samo kri­ Zlo je, poput ukletoga dijela, ono što se obnavlja vlastitim
tičku nego i kriminalnu prosudbu. Ta prosudba ostaje u svim druš­ trošenjem. To je u ekonomskom smislu nemoralno, kao što može
tvima, čak i liberalnima (poput našega!) javno neizgovoriva. Sva­ biti u metafizičkom smislu nemoralna neodvojivost Dobra od Zla.
ko stajalište koje zagovara neljudsko ili načelo Zla odbacuje bilo To je nasilje izvršeno nad razumom, ali valja priznati životnost
koji sustav vrijednosti (pod načelom Zla podrazumijevam tek jed­ tog nasilja, tog nepredvidljivog obilja koje vodi stvari s one stranu
nostavni iskaz nekih okrutnih očevidnosti u vezi s vrijednostima, njihove svrhe, u hiperovisnost o drugim konačnim okolnostima
pravom, moći, stvarnosti...). U tom smislu nema nikakve razlike - kojima?
između Istoka, Zapada, Juga i Sjevera. I nema nikakvog izgleda Svako oslobođenje utječe jednako na Dobro i na Zlo. Ono
da te netrpeljivosti nestane, jednako nepronične i prozirne kao oslobađa navike i duhove, ali uzrokuje i zločine i katastrofe. Oslo­
zid od stakla, i koji nije nimalo promijenilo bilo kakvo napredo­ bođenje prava i užitka neizbježno vodi oslobođenju zločina (to je
vanje u suvremenoj moralnosti ili nemoralnosti. Sade dobro razumio i to mu nikad nije oprošteno).
Svijet je tako pun pozitivnih osjećaja, naivne sentimentalno­ U Sovjetskom Savezu, perestrojku je pratio, istodobno s et­
sti, kanonske taštine i ulizištva da u odnosu na njih ironija, poru­ ničkim i političkim zahtjevima, nagli porast nesreća i prirodnih
ga, subjektivna energija zla uvijek izvlače deblji kraj. Kako se nepogoda (uključujući i naknadno otkriće ranijih zločina). Neka
stvari odvijaju, svaki će iole negativni pokret duše ubrzo morati vrsta spontanog terorizma proizlazi iz oslobađanja i povećanja
iznova prijeći u ilegalu. Već i najmanja duhovita aluzija postaje ljudskih prava. Sve je to navodno postojalo i prije, samo što je
nerazumljiva. Uskoro će postati nemoguće iskazati suzdržanost bilo cenzurirano. (Jedna od najdubljih zamjerki Staljinovu režimu
u vezi s bilo čime. Preostat će tek zgađenost i zgranutost. bila je činjenica da nam je zatajio tolike krvave događaje, koje je
Na sreću, zloduh je prešao u stvari, u objektivnu energiju zla. cenzurirao i na taj ih način učinio neuporabljivima, izuzev kao
Nazvali mi kako god htjeli to što pritom sebi probija put: ukleti političko nesvjesno za buduće naraštaje. Činjenica da je zamrz­
dio ili neobični privlačitelji, sudbina ili osjetljiva ovisnost na pr­ nuo, duboko zamrznuo sladostrasne, krvave oblike njihova odvi­
votne danosti, nećemo uspjeti umaknuti tom rastu snage, tom janja. To da se, jednako kao i nacisti s Holokaustom, koji je tak­
eksponencijalnom prijelazu, toj odistinskoj patafizici nesagledivih ođer bio gotovo savršeni zločin, ogriješio o univerzalni zakon
posljedica. Ekscentričnost naših sustava neminovna je. Kao što informacije).
je kazao Hegel, mi smo do grla uronjeni "u život, pokretan po Ali dogodilo se i više od ukidanja cenzure: zločini, delinkven­
sebi, u ono što je smrt". S one strane određenih granica, više nema cija, katastrofe doista su se obrušili na ekran glasnosti poput muha
uzročno-posljedičnih odnosa, postoji jedino virilni odnos od učin­ na umjetnu svjetlost (zašto se nikad tako ne sjuruju na prirodnu
ka do učinka, a cjelokupni sustav djeluje po inerciji. Film tog svjetlost?). Taj katastrofalni višak vrijednosti posljedica je zane-
zadobivanja snage, te brzine i užasa smrti moderna je povijest senosti, istinske radosti prirode, jednako kao i spontane težnje
ukletoga dijela. Nije riječ o tome da ga se objasni, valja biti nje- tehnike da se potvrdi u svojim mogućnostima čim se za to ukaže

208 209
Simulacija i zbilja

povoljna politička prigoda. Dugo zamrznuti, zločini i katastrofe


stupaju na veselu i službenu pozornicu. Da ih nije bilo, trebalo bi 7.
ih izmisliti, u toj su mjeri oni napokon istinski znak slobode i
prirodnog nereda svijeta.

Taj totalitet Dobra i Zla nadilazi nas i valja nam ga totalno


prihvatiti. Nema nikakva spoznavanja stvari izvan toga temelj­ Iluzija kraja
nog pravila. Iluzija o razlikovanju toga dvoga, ne bi li se pro-
maknulo samo jedno od njih, besmislena je (to osuđuje i zago­
varatelje zla njega radi, jer će i oni naposljetku počiniti dobro).
Svjedoci smo svakovrsnih, nepredvidljivih događaja. Oni su
se već zbili, ili nam se upravo događaju. Sve što mi možemo
uraditi jest da upalimo neku vrstu projektora, da zadržimo teleskop-
ski otvor prema tome virtualnom svijetu nadajući se da će se neki
od tih događaja nužno uhvatiti na lijepak. Teorija može biti samo
to: zamka postavljena u nadi da će stvarnost biti dovoljna naivna Patafizika 2000.
da se dade namamiti.
Bitno je upraviti snop svjetlosti projektora u pravome smjeru. Postoje različite prihvatljive pretpostavke u vezi s nestajanjem
Ali mi i ne znamo koji je pravi smjer. Valja prekopati nebo. Uglav­ povijesti. Canettijev izraz - "ukupnost ljudskog roda iznenadno
nom, riječ je o događajima tako dalekima, metafizički udaljeni­ je napustila stvarnost", neodoljivo podsjeća na brzinu oslobađanja
ma, te oni izazivaju tek lagano svjetlucanje na ekranima. Valja ih potrebnu tijelu da bi izbjeglo gravitacijsku silu neke zvijezde ili
razviti i povećati, poput fotografije. Ne da bi im se iznašao neki planeta. Prema toj slici, može se pretpostaviti da nam je ubrzanje
smisao, jer oni nisu logogrami nego hologrami. To se jednako ne moderniteta, tehnološko, događajno, medijsko, ubrzanje svih raz­
može objasniti ni kao fiksni spektar neke zvijezde ili varijacije mjena, ekonomskih, političkih, seksualnih omogućilo toliku brzinu
crvenoga. oslobađanja da smo ispali iz referencijalnog polja stvarnoga i povi­
jesti. Mi smo "oslobođeni" u svim značenjima riječi, toliko oslo­
Da bi se uhvatilo te neobične događaje, valja i od same teorije bođeni da smo napustili stanoviti prostor-vrijeme, stanoviti obzor
učiniti nešto neobično. Valja je učiniti savršenim zločinom ili u kojemu je stvarno moguće zbog toga što je gravitacija još do­
čudesnim atraktorom. voljno snažna da se stvari mogu odražavati i, prema tome, imati
neko trajanje i neke posljedice.
Stanovita sporost (to jest određena brzina, ali ne prevelika),
stanovita udaljenost, ali ne prevelika, određeno oslobođenje (ener­
gija loma i promjene), ali ne preveliko, potrebni su da se proiz­
vede ta vrsta zgušnjavanja, značajne kristalizacije događaja koje
nazivljemo poviješću, ta vrsta povezanog rasprostiranja uzroka i
posljedica koje nazivljemo stvarnošću.

210 211
Simulacija i zbilja Iluzija kraja

S one strane toga gravitacijskog učinka koji održava tijelo na navesti ih da prijeđu točku ne-povratka - a i ona prelazi u hiper­
orbiti, svi se atomi smisla gube u prostoru. Svaki atom slijedi svo­ prostor simulacije - pri čemu gubi svaku "objektivnu" vrijednost,
ju putanju ubeskraj i gubi se u prostoru. Upravo to mi proživlja­ ali dobiva značajno u stvarnoj bliskosti s današnjim sustavom.
vamo u našim današnjim društvima, i to je ono što utječe na ubrza­
vanje svih tijela, svih poruka, svih procesa u svim smjerovima i Druga hipoteza, koliko je do iščeznuća povijesti, obratna je
koje je, zajedno sa suvremenim medijima, stvorilo za svaki doga­ od prve, i više nije u vezi s ubrzanjem, nego s usporenjem pro­
đaj, svako pripovijedanje, svaku sliku, simulaciju putanje u bes­ cesa. I ona neposredno proizlazi iz fizike.
kraj. Svaka činjenica, politička, povijesna, kulturalna raspolaže Materija usporava prolaz vremena. Točnije, vrijeme na povr­
nekom kinetičkom energijom koja je odvaja od navlastita prosto­ šini veoma zgusnutog tijela kao da se usporava. Pojava se pove­
ra i nagoni u hiperprostor gdje gubi sve svoje značenje, jer se ono ćava ako se gustoća povećava. Učinak tog usporenja bit će pro­
odatle više neće vratiti. Nije potrebno posezati za znanstvenom duženje vala svjetlosti što ga emitira to tijelo, a takvog će ga primiti
fantastikom: nadalje mi posjedujemo, ovdje i sada, s našom in­ promatrač. Jednom kad je prekoračena sanovita granica, vrijeme
formatikom, našim kolanjima i našim mrežama, tog ubrzavatelja se zaustavlja, dužina vala postaje beskonačna. Val više ne pos­
čestica koji je definitivno razbio referencijalnu orbitu stvari. toji. Svjetlost se gasi.
Koliko je do povijesti, pripovijedanje o njoj postalo je nemo­ Očevidna je analogija s usporenjem povijesti kad se ona nađe
guće, budući da je ona po određenju (re-citatutn) moguće pojav­ u blizini astralnoga tijela "šutljivih većina". Našim društvima vla­
ljivanje slijeda značenja. Međutim, svaki je događaj, preko poti­ da taj masovni proces, ne samo u sociološkom i demografskom
caja razdavanja i posvemašnjeg kolanja, sam za sebe oslobođen smislu nego i u smislu "kritične mase", prekoračenja točke ne-
- svaka činjenica postaje atomska, nuklearna i slijedi svoju pu­ povratka. Tu je njihov najvažniji događaj: uspostavljanje, samim
tanju u praznini. Da bi se razdavala u beskraj, treba je fragmenti- tijekom njihove mobilizacije, njihova revolucionarnog procesa
rati kao česticu. Na taj način ona može postići brzinu ne-povrat- (sva su društva revolucionarna u odnosu na prošla stoljeća), odgo­
ka, koja je konačno udaljuje od povijesti. Svaka cjelina, kulturalna, varajuće sile inercije, prevelika ravnodušja i potihe sile tog rav-
događajna treba se fragmentirati, dezartikulirati, kako bi ušla u nodušja. Ta nepokretna materija društvenoga ne rezultira nedostat­
krug kolanja, svaki se jezik mora rastaviti u binarni dispozitiv da kom razmjena, informacije ili komunikacije, ona naprotiv rezultira
više ne bi kolao u našem pamćenju, nego u onom računala, elek­ umnažanjem i zasićenošću razmjena. Ona nastaje zbog prevelike
tronskom i svjetlosnome. Nijedan ljudski jezik ne odolijeva brzi­ zgusnusti gradova, roba, poruka, kolanja. Ona je hladna zvijezda
ni svjetlosti. Nijedan događaj ne odolijeva svojoj planetarnoj di­ društvenoga i, oko te mase, povijest se hladi. Događaji slijede
fuziji. Nijedan smisao ne odolijeva svom ubrzanju. Nijedna jedni druge i iščezavaju u ravnodušnosti. Neutralizirani, otporni
pripovijest ne odolijeva centrifugaciji činjenica, ili njihovu krat­ na trovanje zahvaljujući informaciji, mase uzvratno neutralizira­
kom spoju u stvarnom vremenu (u istom redu promišljanja: nijedna ju povijest i igraju ulogu zaslona upijanja. Same mase nemaju
seksualnost ne odolijeva svom oslobođenju, nijedna kultura ne povijesti, nemaju smisla, svijesti, želje. One su potencijalni preo-
odolijeva svom promaknuću, nijedna istina ne odolijeva svojoj statak svekolike povijesi, svakog smisla, svake želje. Sve te lijepe
provjeri itd.). stvari, koje su se razvile u našoj modernosti, iznjedrile su jednu
tajanstvenu protustranu čije nepoznavanje danas razara sve poli­
Ni teorija nije više sposobna "razmišljati" o nečemu. Ona može
tičke i društvene strategije.
jedino istrgnuti pojmove iz njihove kritične zone referencije,

212 213
Simulacija i zbilja Iluzija kraja

Ovaj put na djelu je suprotno. Povijest, smisao, napredak više To da Univerzum postane beskonačna ili skupljajuća ekspan­
ne uspijevaju dosegnuti svoju brzinu oslobađanja. Oni se više ne zija prema nekoj beskrajno zgusnutoj jezgri ovisi o njegovoj kri­
uspijevaju istrgnuti iz tog odveć zbijenog tijela koje usporava nji­ tičnoj masi (u vezi s kojom je i sama spekulacija beskonačna,
hovu putanju, usporava vrijeme tako da nam nadalje izmiče per­ ovisno o otkriću novih čestica). Analogno tome - hoće li naša
cepcija, zamišljanje budućnosti. Svu društvenu, povijesnu, vre­ ljudska povijest biti evolutivna ili involutivna, ovisi možda o kri­
mensku transcendentnost upila je ta masa u svojoj tihoj prisutnosti. tičnoj masi čovječanstva. Jesu li povijest, razvoj vrste dosegnuli
Politički događaji već nemaju dostatne samostalne snage da nas brzinu oslobađanja potrebnu da se svlada inercija mase? Jesu li,
pokrenu, pa se prema tome odvijaju poput nijemog filma za koji poput galaksija, zahvaćeni u konačni pokret koji nas udaljuje jedne
smo mi kolektivno neodgovorni. Povijest se ne dovršava zbog od drugih nevjerojatnom brzinom, ili pak to raspršivanje u bes­
greške njezinih činitelja, ni zbog nasilja (nasilja će uvijek biti još kraj čeka neki kraj, a ljudskim je molekulama dano da se približe
više), ni zbog događaja (događaja će uvijek biti samo još više, jedne drugima sukladno nekom zamahu obratnom od gravita­
zahvaljujući medijima i informaciji!), nego uslijed usporenja, ra­ cije? Može li ljudska masa koja raste svakoga dana zapovijedati
vnodušnosti i zapanjenosti. Povijest se više ne uspijeva nadići, nekim nagonom takve vrste?
zamisliti vlastitu svršnost, sanjati o svome kraju, ona se gubi u Treća pretpostavka, treća analogija. Uvijek je, međutim, riječ
svome neposrednom učinku, iscrpljuje se u posebnim efektima, o točki iščezavanja, o točki rasplinjavanja, o vanishing pointu,
ona praska u aktualnosti. ovaj put na polju glazbe. To bih nazvao stereofonskim učinkom.
U biti, ne može se čak ni govoriti o kraju povijesti, jer ona Svi smo mi opsjednuti visokom vjernošću, kvalitetom glazbenog
neće imati vremena dosegnuti svoj kraj. Njezini se učinci ubrza­ "uzvrata". Na svom nosaču zvuka, oboružanom tjunerima, poja­
vaju, dok se smisao neumoljivo usporuje. Naposljetku će se čalima, zvučnicima mi miksamo, namještamo, umnažamo zvučne
zaustaviti i ugasiti, poput svjetlosti i vremena na rubovima bes­ zapise u traganju za glazbom bez greške. Je li još riječ o glazbi?
konačno guste mase. Gdje je prag visoke vjernosti iza koje glazba nestaje kao takva?
Čovječanstvo je također doživjelo svoj big bang: stanovita Ona ne nestaje zbog nedostatka glazbe, nego zbog toga što je
kritična gustoća, svojevrsna koncentracija ljudi i razmjena zadaje prešla tu graničnu točku, nestala je u savršenstvu svoje materijal-
tu ekploziju koju nazivamo poviješću, a koja je naprosto disper­ nosti, u svome vlastitom posebnom učinku. Iza te točke, više nema
zija gustih i hijeratskih jezgara ranijih civilizacija. Danas je na ni prosudbe ni estetskog užitka, na djelu je ekstaza muzikalnosti,
djelu obratni učinak: nadilaženje praga kritične mase, u smislu i to je njezin kraj.
populacije, događaja, informacije, nalaže obratni proces inercije Nestanak povijesti pripada istom redu stvari: i tu smo prešli
povijesti i politike. U kozmičkome poretku, mi ne znamo jesmo li granicu na kojoj, uslijed pretjerane događajne i informacijske
postigli brzinu oslobađanja koja bi mogla dovesti do konačne sofistikacije, povijest prestaje postojati kao takva. Neposredno
ekspanzije (to će zacijelo ostati zauvijek neizvjesno). U ljudskom razdavanje u velikim dozama, posebni učinci, drugotni učinci,
poretku, čiji su izgledi ograničeniji, moguće je da i sama energija izbljeđivanje (fading) - i onaj famozni učinak larsen, do kojeg
oslobađanja vrste (ubrzanje rođenja, tehnika i razmjena tijekom dolazi u akustici uslijed prevelike blizine izvora i primatelja, a u
stoljeća) stvori stanoviti višak mase i otpora koji će odnijeti pre­ povijesti uslijed prevelike blizine, pa prema tome i razornog ispre-
vagu nad početnom energijom i, prema tome, odvući nas u neu­ plitanja događaja i njegova razdavanja - kratkog spoja između
moljivi pokret zgrčenosti i inercije. uzroka i posljedice, kao i između objekta i subjekta eksperimenta

214 215
Simulacija i zbilja Iluzija kraja

u mikrofizici (i u društvenim znanostima!). Sve što uzrokuje neku činjenice da je i sama povijest u osnovi bila tek golemi model
radikalnu neodređenost u vezi s događajima, poput visoke vjer­ simulacije. Ne u smislu da ona ne bi imala opstojnosti izuzev u
nosti, uzrokuje i krajnju neodređenost, u ovom slučaju glazbe. pripovijedanju o njoj ili u tumačenju koje joj dajemo, nego u odno­
Elias Canetti je lijepo kazao: s one strane ništa više nije stvarno. su na vrijeme u kojemu se ona odvija, to linearno vrijeme koje je
To danas dovodi do toga da nam i mala glazba povijesti izmiče, u isti mah ono kraja i beskonačne napetosti kraja. A to je jedino
gubi se u mikroskopiji, ili u stereofoniji informacije. vrijeme u kojemu se neka povijest može odvijati, to jest neki slijed
U samom žarištu informacije povijest je opsjednuta vlastitim nesumanutih činjenica, koje prate putanju od uzroka do posljedi­
iščeznućem. U žarištu hi-fi-ja glazbu progoni njezin nestanak. U ce, ali bez apsolutne nužnosti i sve u neravnotežnu stanju u odnosu
žarištu ekperimenta, znanosti prijeti nestanak njezina predmeta. U na budućnost. Toliko različito od vremena ritualnih društava u
žarištu pornografije, seksualnosti prijeti nestanak. Posvuda isti ste- kojima se sve stvari dovršavaju na početku i gdje obred iznova
reofonski učinak, apsolutne blizine stvarnoga: isti učinak simulacije. ocrtava savršenstvo toga izvornog događaja. Za razliku od tog
Prema definiciji, vanishing point, ta točka na kojoj je s ove poretka dovršenog vremena, oslobađanje "stvarnog" vremena po­
strane bilo povijesti, bilo je glazbe, nenadoknadiva je. Gdje da se vijesti i proizvodnja linearnog i različitog vremena mogu nam
zaustavi stereoperfekcija? Njezine se granice neprestano pomiču, izgledati kao posve izvještačeni proces. Odakle ta napetost, zašto
jer su to granice tehnološke opsjednutosti. Gdje da se zaustavi se ono što se mora dovršiti (Posljednji sud, izbavljenje ili kata­
informacija? Na tu očaranost "stvarnim vremenom", koja je is­ strofa) mora dogoditi na kraju vremena i u neznano kojem nepro-
računljivom roku? Taj model linearnosti morao se činiti savršeno
toznačnica visoke vjernosti, može se iznijeti samo moralni prigo­
fiktivnim, posve besmislenim i nestvarnim kulturama koje nisu
vor, koji nema previše smisla.
imale nikakva osjećaja za različite rokove, za slijedno nizanje i
Nadilaženje te točke stoga je neminovno, suprotno onome
za svrhovitost. Scenarij koji se, uostalom, nametao uza silne
čemu se, izgleda, nada Canetti. Mi više nećemo naći glazbu otprije
teškoće. Prvo vrijeme kršćanstva obilježio je siloviti otpor poma­
sterea (izuzev preko dodatnog učinka tehničke simulacije), neće­
ku vremena uspostavljanja Kraljevstva Božjega. Prihvaćanje te
mo više pronaći povijest prije informacije i medija. Izvorna bit
"povijesne" izglednosti spasa, to jest njegovo neposredno neispu-
glazbe, izvorni pojam povijesti nestali su zbog toga što ih mi više
njavanje, nisu mogli proći bez silovitosti, a sva će krivovjerja
nikad nećemo moći razlučiti od njihova modela savršenstva, koji
ponavljati taj lajtmotiv neposrednog ispunjenja obećanja. Nešto
je u isti mah i njihov model simulacije, njihovo prisilno uznese­
poput izazova vremenu. Cijele su zajednice čak bile spremne
nje u hiperrealnost koja ih briše. Više nikad nećemo moći saznati
usmrtiti se ne bi li ubrzale uspostavljanje Kraljevstva. Budući da
što je bilo društvo ili glazba prije nego što su se pretjerano razbu-
im je ono bilo obećano na kraju vremena, preostalo im je jedino
jali u svom današnjem beskorisnom savršentvu. Više nikad neće­
da ga okončaju odmah.
mo znati što je bila povijest prije nego se pretjerano razbujala u
tehničkome savršenstvu informacije - nikad više nećemo saznati Cjelokupnu povijest prati milenijski (milenaristički) izazov vre-
što su bile sve stvari prije nego što su se poništile u ispunjenju menitosti povijesti. Povijesnom sagledavanju, koje stalno premje­
svog modela. šta uloge o nekom hipotetičkom kraju, uvijek se suprotstavljao
fatalni zahtjev, fatalna strategija vremena, koja želi spaliti etape i
Samim time, stanje iznova postaje izvorno. Činjenica da izla­ dospjeti s one strane kraja. Ne može se reći da je neko od tih
zimo iz povijesti da bismo unišli u simulaciju samo je posljedica stremljenja uistinu pevagnulo nad nekim drugim i tijekom povi-

216 217
Simulacija i zbilja Iluzija kraja

jesti to je pitanje ostalo gorućim: treba li ili ne treba čekati? Od događaju, želimo li ga živjeti u trenutku, kao da se on upravo
mesijanskih grčeva prvih kršćana, preko krivovjerja i pobuna, zbiva, to znači da nemamo nimalo povjerenja u smisao i svrhovi­
uvijek se provlači ta želja za predviđanjem kraja, možda i preko tost događaja. Jednako se nijekanje može uočiti u prividno su­
smrti, nekom vrstom zavodljivog samoubojstva koje smjera odvra­ protnim postupcima - želji da se sve historzira, sve arhivira, sve
ćanju Boga od povijesti i suočavanju s njegovim odgovornosti­ upamti iz naše prošlosti i one svih kultura. Nije li to simptom
ma, onima s one strane kraja, onima ispunjenja. Što uostalom čini kolektivnog predosjećanja kraja, toga da je gotovo s događajem i
terorizam ako na svoj način ne zagovara kraj povijesti? On nekim živućim vremenom povijesti te se valja naoružati svim umjetnim
neposrednim i totalnim činom pokušava uhvatiti u stupicu vlast. pamćenjem, svim znakovima prošlosti, da bismo se suočili s odsus­
Ne čekajući konačni rok, on se postavlja u ekstatični položaj kra­ tvom budućega i s ledenjačkim vremenima koja nas očekuju?
ja, nadajući se stvoriti okolnosti Posljednjega suda. Iluzorni iza­ Nisu li mentalne i intelektualne strukture u tijeku svog pokapa­
zov, dakako, ali koji uvijek očarava, jer u dubini ni vrijeme ni nja, ništenja u memorijama, arhivima, u traganju za nekim nevjero­
povijest nikad nisu bili prihvaćeni. Svatko ostaje svjestan proiz­ jatnim uskrsnućem? Sve se misli pokapaju s predviđanjima u vezi
voljnoga, izvještačenog značaja vremena i povijesti. A mi nikad s nadolaskom 2000. godine. One već navješćuju užas 2000. One
ne nasjedamo onima koji od nas traže da se nadamo. nagonski prihvaćaju rješenje zamrznutih tijela uronjenih u dušičnu
Čak i izvan terorizma, ne postoji li neka svjetlost tog parusijskog kiselinu u očekivanju da se iznađe način njihova ponovnog oživ­
traženja u globalnom fantazmu katastrofe koji lebdi nad suvre­ ljavanja.
menim svijetom?. Traženje silovitog rješenja stvarnosti kad nam Društva koja više ne očekuju ništa od nadolaska budućnosti i
ona izmiče u hiperrealnosti bez kraja? Jer hiperrealnost ukida i imaju sve manje povjerenja u povijest, koja se pokapaju iza svo­
sam rok Posljednjeg suda ili Apokalipse ili Revolucije. Svi pred­ jih prospektivnih tehnologija, iza svojih skladišta podataka i u
viđeni krajevi izmiču nam, a povijest nema nikakva izgleda da ih saćastim mrežama komunikacije, u kojima je vrijeme napokon
ostvari, budući da će se ona u međuvremenu okončati (uvijek je poništeno pukim kolanjem - ti se naraštaji možda nikad neće
riječ o povijesti Kafkinog Mesije: on dolazi prekasno, jedan dan probuditi, ali oni o tome ne znaju ništa. Godina 2000. možda se i
prekasno, i to je odlaganje nepodnošljivo). Stoga, možda je bolje neće dogoditi, ali oni o tome ne znaju ništa.
ukinuti Mesiju, preduhitriti kraj. To je uvijek bilo demonsko isku­
šenje: krivotvoriti krajeve i račune o krajevima, krivotvoriti vri­
jeme i događanje stvari, ubrzati im tok, u nestrpljivosti ispunje­ Vraćanje povijesti
nja, ili, pak, to prevodi potajni predosjećaj da je i obećanje
ispunjenja na svaki način lažno i dijabolično. Negdje tijekom 80-ih godina 20. stoljeća povijest je doživjela
Čak i naša opsjednutost stvarnim vremenom, trenutnošću in­ zaokret u drugome smjeru. Jednom kad je bio premašen vrhunac
formacije odgovara nekome potajnom milenarizmu: poništiti tra­ vremena, vrh krivulje evolucije, solsticij povijesti, počinje kliza­
janje, odgođeno vrijeme, uništiti drugotnost događaja, predvidje­ nje događaja prema dolje, odvijanje u suprotnom smjeru. Kao i u
ti njegov kraj izuzimanjem linearnog vremena, domoći se stvari kozmičkom prostoru, na djelu je krivulja povijesnog prostor-vre-
gotovo prije nego što su se dogodile. U tom smislu, stvarno je mena. Istim kaotičnim učinkom u vremenu kao i u prostoru, stva­
vrijeme mnogo veća izvještačenost od odgođenog vremena, a u ri se odvijaju sve brže kada se bliže svome kraju, jednako kao što
isto vrijeme ono je njegova negacija - želimo li smjesta uživati u voda neobjašnjivo ubrzava tok kad se približava vodopadu.

218 219
Simulacija i zbilja Iluzija kraja

U euklidovskom prostoru povijesti, najkraći put od jedne točke iznova preživimo kako bismo sve razjasnili (donekle kao kad bi
do druge jest ravna crta, ona Napretka i Demokracije. Ali to vrije­ psihoanaliza proširila svoju sjenu na cjelokupnu našu povijest -
di jedino za linearni prostor Prosvjetiteljstva. U našem, ne-eukli- kada bi se isti događaji, iste okolnosti ponavljale gotovo u istim
dovskom prostoru kraja stoljeća, zlehuda krivulja neumoljivo vremenskim razmacima, kada bi se isti ratovi razbuktavali među
zakreće sve putanje. Ona je zacijelo u vezi sa sferičnošću vreme­ istim narodima i kada bi sve što je proživljeno iznova uskrsnulo
na (vidljivom na obzoru kraja stoljeća, poput sferičnosti zemlje kao potaknuto nekim nezatomljivim fantazmom, svjedočili bis­
na obzoru pri smiraju dana) ili s istančanom zakrivljenošću gra­ mo gotovo nekom obliku nesvjesnoga i odvijanju prvotnog pro­
vitacijskog polja. cesa), jesmo li prisiljeni navesti sve prošle događaje da se iznova
Ségalen kaže da na Zemlji koja je postala kugla svaki pokret pojave, da se sve ponovno dogodi na kraju procesa? Nas je u
koji nas udaljuje od jedne točke počinje time da nas njoj približava. posljednje vrijeme obuzeo delirij procesa, istodobno i delirij odgo­
To vrijedi i za vrijeme. Svaki vidljivi pokret povijesti nevidljivo vornosti, upravo kada ona postaje sve neuhvatljivija. Preraditi
nas približava njezinoj suprotnoj točci, ako ne i onoj početnoj. vlastitu povijest - izbijeliti sve čudovišne procese: preko bujanja
Na djelu je kraj linearnosti. Gledana u toj perspektivi, budućnost skandala, mračnog (re)santimana znači da je i sama ta povijest
više ne postoji. Dakle, nije čak riječ niti o kraju povijesti. Na skandal. Retroproces koji nas može odvesti u delirij podrijetla,
djelu je paradoksalni proces obrata, s povratnim učinkom moder- sve do one strane povijesti, do životinjskog suživota, do primi­
nosti, koja se, nakon što je dosegnula svoju spekulativnu granicu tivne duplje, kao da je već na djelu u ekološkom flertu s nemo­
i ekstrapolirala sve svoje virtualne razvoje, raspada na svoje jed­ gućim izvorom.
nostavne sastavne dijelove sukladno katastrofičnom procesu do­ Jedini način da to izbjegnemo, da prekinemo s tom recesijom
gađanja i turbulentnosti. i opsesijom, bio bi da se odmah smjestimo na neku drugu vre­
Tim vraćanjem povijesti u beskraj, tom hiperboličnom krivu­ mensku orbitu, da preskočimo vlastitu sjenu, preko sjene stolje­
ljom, i samo stoljeće izmiče svome kraju. Tom retroakcijom doga­ ća, da se zaputimo nekom eliptičkom kraticom i prijeđemo preko
đaja mi izmičemo vlastitoj smrti. Metaforički, dakle, mi nećemo kraja, ne ostavljajući mu vremena da se dogodi. To bi barem ima­
doživjeti niti simbolički događaj kraja, simbolički kraj godine 2000. lo prednost - sačuvali bismo ono što je ostalo od povijesti, umjesto
da je podređujemo razarajućoj reviziji i da je prepustimo onima
Možemo li izbjeći toj retrokrivulji povijesti koja uzrokuje njezino koji će obaviti autopsiju nad njezinim lesom, kao što beskonačnom
vraćanje na put kojim je kročila i brisanje vlastitih tragova, iz­ raščlambom vršimo autopsiju njezina djetinjstva. To bi barem
maknuti toj kobnoj asimptoti koja na neki način iznova namata značilo sačuvati sjećanje na nju i njezinu slavu, dok upravo, pod
modernitet kao da je riječ o magnetofonskoj vrpci? Toliko smo izlikom revizije i rehabilitacije, poništavamo jedan za drugim sve
naviknuti na ponovno vrćenje svih filmova, onih fikcije kao i događaje koji su nam prethodili, prisiljavajući ih na iskupljenje.
onih našeg života, toliko smo zaraženi retrospektivnom tehnologi­ Kad bismo mogli izmaknuti tom moratoriju kraja stoljeća, tom
jom, da smo sposobni, u žestini suvremene vrtoglavice, ponoviti zakašnjelom kraju koji neobično nalikuje nekoj pogrebnoj raboti,
povorku povijesti poput filma koji se vrti unatrag. nekom promašenom pogrebu, koji se sastoji u tome da se sve
Jesmo li, u uzaludnoj nadi da nećemo izdržati sadašnje razara­ iznova vidi, sve obnovi, sve iznova proguta da bi se, čini se, u
nje, kao što kaže Canetti, osuđeni na retrospektivnu melankoličnu paranoičnom zanosu, provelo savršeno računovodstvo kraja sto­
želju da sve iznova preživimo kako bismo sve ispravili, da sve ljeća, univerzalni pozitivni završni račun; vladavina prava čovje-

220 221
Simulacija i zbilja Iluzija kraja

ka nad cijelim planetom, demokracija posvuda, konačni prekid ANATHEMATIC ILLIMITED


svih sukoba, i, ako je moguće, brisanje iz našeg sjećanja svih (Transfatal Express Viral Incorporated International
"negativnih" događaja - kada bismo, dakle, mogli izbjeći tu rabotu Epidemics)
izbjeljivanja, međunarodnog poliranja o kojemu svi narodi danas
željno razmišljaju, kad bismo se mogli poštedjeti te krajnje de­ Budući da je zadaća ureda bila hvatanje nestvarnih događaja
mokratske pomasti kojom nam se navješćuje Novi Svjetski Pore­ kako bi o njima dezinformirala javnost, to je i sama agencija osta­
dak, sačuvali bismo barem događajima koji su nam prethodili la nestvarna. Na taj je način savršeno ispunila svoju ulogu, izmičući
njihovu slavu, značaj, smisao, posebnost. Dok se mi, izgleda, tako svim radarima, jedinstven i zauvijek virtualni obrazac.
silno žurimo zabašuriti najgore prije polaganja računa (cijeli je Ona podrazumijeva da više nema ideja koje bi bile povezane s
svijet potajno ustrašen zbog užasnog računa koji valja položiti činjenicama - to je bila "Utopija" 1960-ih i 1970-ih godina -
godine 2000), te nam neće ostati više ništa od naše povijesti na naime, da više doista nema aktera koji bi bili bilo kako povezani
tom kraju tisućljeća, ništa od njegova blistavila, silovitosti nje­ s događajima, niti intelektualaca koji su zadržali bilo kakvu vezu
govih događanja. Ako postoji neko jasno razlučeno obilježje doga­ sa smislom, nego je na djelu metež nevažnih događaja bez odis-
đaja, onoga što ga tvori događajem i, prema tome, tvori njegovu tinskih činitelja i bez ovlaštenih tumača: pojam actio nestao je u
povijesnu vrijednost, to je činjenica da je on ireverzibilan i da isto vrijeme kad i auctoritas. Ostaje jedino aktualnost, "akcija" u
nešto u njemu uvijek nadilazi njegovo značenje i tumačenje. kinematografskom smislu i "aukcija", licitacija događaja u preo-
Međutim, upravo je obratno danas na djelu: sve što se dogodilo u bilju informacija. Događaj koji više nije obuhvaćen akcijom, nego
tom stoljeću, u smislu napretka, oslobođenja, revolucije, silovito­ spekulacijom i lančanom reakcijom, lančano se produžuje prema
sti, upravo je u postupku revizije u dobrom smjeru. krajnostima neke patvorenosti koju nijedno tumačenje ne može
dosegnuti.
Problem je u sljedećemu: je li zamah modernosti reverzibilan, je Simulacija je upravo to neodoljivo odvijanje, to ulančavanje
li i samo ta reverzija ireverzibilna? Dokle može ići ta retrospek- stvari kao da imaju neki smisao, dok njima upravlja jedino umjet­
tivna forma, taj san o kraju milenija? Ne postoji li neki "zid povi­ na montaža i bez-smisao. Licitacija događaja preko radikalne
jesti", istovjetan onome zvuka ili brzine, preko kojega ona ne dezinformacije. Procjena događaja neovisno o njihovu sudjelo­
može preskočiti u svome oporučnom zamahu? vanju u igri, neovisno o njihovu povijesnom ulogu. Ako još i
postoji ulog, on ostaje nejasan, zagonetan, rastavlja se na događaje
koji se zapravo ne događaju. I pritom nemam na umu obične
Uspon praznoga prema rubu događaje, nego događaje na Istoku, govorim o Zaljevskom ratu
itd. Međutim, Agencija je upravo željela suprotstaviti toj simu-
U zoru 1990-ih godina, u pozadini neočekivanih događaja i u laciji radikalnu desimulaciju, dakle podići veo nad ne-događa-
izglednosti drugih nepredvidljivih zbivanja, rodila se među neko­ jnošću događaja. I tako ostati skrivena i suzdržana spram nji­
licinom prijatelja namisao o osnivanju ureda koji bi i sam bio hove slike, ne bi li prokrčila put stanovitoj praznini, stanovitom
nevidljiv, anoniman i tajan, Agencije Stealthy, koja se nazivala na ne-smislu, nasuprot grozničavosti medija da ispune sve među­
različite načine: prostore. Kretati se u praznini događaja, poput mesara iz Čuang-
Ceua, u najsitnijim međuprostorima tijela. Dakako, ta vrsta potaj-

222 223
Simulacija i zbilja Iluzija kraja

ne i podmukle intervencije u smjeru praznine nasuprot grotes­ Kad samo pomislimo da smo zdravo za gotovo primili događaje
knoj, samoživoj zaluđenosti informacije i političke pozornice bila na Istoku, a njihov su zlatni paritet bile slobode i "demokratske
je samo san i budući da je bila zatvorena i suzdržana, naposljetku vrijednosti", i Zaljevski rat, čija su podloga u zlatu bila Prava čovje­
se nije ni odigravala kao ni sami događaji. Zapala je u istu crnu ka i Novi Svjetski Poredak! Za te je događaje plaćena mnogo viša
rupu, u isti virtualni prostor kao i ne-događaji o kojima je trebala cijena nego što je njihova vrijednost - na pozornici povijesti
govoriti (tajno, bez ičijeg znanja, istodobno ostajući operaciona- događa se isto što je danas prisutno na tržištu umjetnina. Protiv te
lna, ugledajući se na te nove događaje, koji su medijski ili to nisu). spekulativne inflacije, koja živcira cijeli svijet, to jest istodobno
Prividno nerješivi paradoks. Ali ideja nije mrtva. ga čini prerazdraženim i ravnodušnim, zgrčenim i apatičnim, pro­
tiv tih vrtaljki događaja, dostojnih Velike Vrtaljke Povijesti, treba­
Agencija Stealthy mogla se usporediti sa štrajkom događaja, lo je pronaći neki ironični oblik iskrivljavanja informacije, neki
štrajkom povijesti. Ona je, poput povijest, bila pretplaćena na odsut­ isprazni oblik pisanja koji će odgovarati jalovu odvijanju doga­
ne događaje, nastojeći pružiti najtočniju ne-informaciju koja se đaja našeg vremena, a u isti mah biti i istančano katastrofični ob­
ticala tog odsustva događaja, tog bezgraničnog štrajka sa zauzi­ lik primjeren približavanju kraja stoljeća. Trebalo je u tom štrajku
manjem povijesti, praznog prostora nad kojim još plutaju duhovi događaja iznaći neku makar i najmanju mjeru odvraćanja, razo­
Moći, kao što štrajkaši zauzmu tvornicu, prazni prostor Rada, nad čaravajući oblik koji upravlja ništavnošću našeg vremena.
kojim još lebdi duh Kapitala.
Odvraćanje je vrlo posebni oblik djelovanja: ono je to što čini
Kao da su događaji međusobno prenosili lozinku štrajka. Od da se nešto ne dogodi. Ono prevladava tijekom cijelog našeg su­
jednog do drugog, svi su napustili svoje vrijeme, preobrazivši ga vremenog razdoblja koje više ne nastoji u toj mjeri proizvoditi
u praznu sadašnjost, gdje se još jedino odigrava vizualna psiho- događaje koliko učiniti da se nešto ne dogodi, istodobno pobu­
drama informacije. A taj štrajk događaja povlači za sobom lock­ đujući dojam povijesnog događaja. Ili se, pak, događaji zbivaju
out povijesti. Činjenica da događaji više ne stvaraju informaciju, umjesto nečeg drugoga što se nije dogodilo. Odvraćanje se jed­
nego upravo obratno, ima nesagledive posljedice. Jer cijeli posao nako odnosi na ratove, na povijest, stvarnost, strasti. Ono omo­
negativa iščezava s obzora medija - upravo kao što rad nestaje s gućuje (!) neobične događaje, koji uopće ne pridonose napredo­
obzora kapitala. I ovdje su se odnosi obrnuli: rad više ne služi vanju povijesti, nego je ponavljaju u obratnom smjeru, slijedeći
reprodukciji kapitala, nego kapital proizvodi i reproducira rad. obratnu krivulju, neshvatljivu za naše povijesno poimanje (povi­
Divovska parodija proizvodnih odnosa. jesnog smisla ima samo ono što se događa u smjeru povijesti),
Ta pomutnja između uzroka i posljedica ne proizlazi više iz koji više nemaju negativne moći (progresističke, kritičke, revolu­
kritičke svijesti, nego jedino iz objektivne ironije. Kako bi se do­ cionarne), budući da je njihova jedina negativnost u činjenici da
mogla izvornosti tog ne-događaja, koja je izvornost objektivne se ne događaju. Zbunjujuće.
ironije, Agencija nije trebala samo odoljeti iskušenju informacije Carstvo odvraćanja proširuje se čak i na prošlost. Ono može
o događajima u štrajku nego također i ulančavanju kritičkog dis- poništiti svaku izvjesnost u vezi s činjenicama i svjedočanstvima.
kursa. Jer, radikalna ironija naše povijesti jest u tome da se stvari Ono može destabilizirati pamćenje kao što destabilizira svako pred­
više odista ne događaju, iako se čini kao da se događaju - suprot­ viđanje. Ono je dijabolička snaga koja poništava prijelaz doga­
nost od tradicionalnog lukavstva povijesti koje se sastojalo u tome đaja u stvarni čin, a ako se on unatoč tome dogodi, ako se dogo­
da se bitne promjene događaju a da to tako ne izgleda. dio, ništi njegovu vjerodostojnost.

224 225
Simulacija i zbilja Iluzija kraja

Možda je ta krivulja stvari, koja čini da one više nemaju smi­ svojoj centrifugalnoj pokretljivosti pokušavaju osloboditi gustoće
sla ni linearne svrhe, zapravo jedino depresija u meteorološkom i protu-gravitacije? Tajanstvena rubnost prostora, protu-gravita-
značenju riječi - budući da praznina koju osjećamo nije posljedi­ cija. Na taj bi se način, preko ekscentričnosti, mnogo istančanije
ca poremećena smisla ili pamćenja, nego neke čudne privlačno­ od zavođenja, izbjegla teška forma, težina "želje" shvaćene kao
sti koja od drugdje dolazi. Možda atoniju, katatoniju koju živimo pozitivna privlačnost, te bismo, poslužimo se starom kozmogo-
valja protumačiti u obratnom smislu - ne kao prazninu koju je nijom koja nije bila lišena draži, umaknuli u zadnji čas, izvan
ostavila bujica prošlih događaja, nego kao prazninu nastalu us­ tijela, domogli se mnogo lakših molekula, koje poznaju samo jedan
lijed aspiracije, kao posljedicu upijanja budućeg događaja, neke smjer bijega, onaj praznine (tako je s poetskim jezikom u kojemu
bliske događajne mase koja anticipacijom privlači sav kisik koji svaka čestica nalazi svoje poništenje u anagramskoj rezonanciji).
udišemo i time stvara okrutno snižavanje društvenoga, politič­
kog, kulturalnoga i mentalnog polja? Mogli bismo reći da novi događaji probijaju prazninu koja je
Patafizička pretpostavka, ona o protu-gravitaciji, protu-gus- ispred njih i u koju tonu. Čini se da jedino žure osigurati svoj
toći, ona o znanosti imaginarnih rješenja koja se uzdiže iznad zaborav. Oni ne ostavljaju nimalo prostora za tumačenje, izuzev
fizike i metafizike. U djelu Potezi i mišljenja doktora Faustrolla, za sva odjednom, na osnovi čega izmiču svakoj želji za smislom,
Jarry već naznačuje profil te neobične privlačnosti, koju valja i teškoj privlačnosti neprekinute povijesti, da bi se domogli lagane
zahvaliti obrtanju načela fizike: "Današnja znanost temelji se na orbite isprekidane povijesti. Oni stižu brže od svoje sjene - uglav­
načelu indukcije: većina ljudi uočila je da stanovita pojava pret­ nom nepredviđeni - ali ne izazivaju posljedice. To su meteorski
hodi ili slijedi neku drugu, i, prema tome, zaključuju da će uvijek događaji koji proizlaze iz iste kaotične nedosljednosti kakva je
tako biti... Ali, umjesto da potvrđuju zakon pada tijela prema sre­ ona oblikovanja oblaka.Tako i s događajima na Istoku: stječemo
dištu, zašto se radije ne priklone usponu praznine prema rubu, dojam da je na djelu bilo dugotrajno negativno nakupljanje, a
pri čemu treba prazninu shvatiti kao jedinicu ne-gustoće - pret­ nastupilo je iznenadno rješenje, kao očevidni i trenutni zaključak
postavka mnogo proizvoljnija od izbora konkretne jedinice pozi­ operacija koje nam izmiču. U tim uvjetima, takvi unatoč svemu
tivne gustoće." ipak brojni događaji proizvode neki čudni dojam već-dogođenog,
unatražnog odvijanja koje nipošto ne započinje neku značajnu
Obratna privlačnost praznine, umjesto privlačnosti punine pre­ budućnost. Jedino se čudimo tome da ih nismo znali predvidjeti,
ko punine. Možda bi to našim događajima moglo podariti ono a naše je jedino žaljenje da nismo znali odatle izvući zaključke.
posebno obojenje, okus, ili, radije, onu bljutavost praznine i onu Zaslon povijesti mijenja se istom olujnom brzinom kao i prirodne
ništavost. Način na koji se događaju odvijaju čini ih već vanishing pojave.
events s malo smisla, zbog toga što su već okrenuti praznini. Staroj Stječe se dojam da se događaji sami požuruju, da nepredvidl­
fizici smisla valjalo bi suprotstaviti novu gravitaciju, istinsku, jedi­ jivo skreću prema točci bijega - rubnoj praznini medija. Jednako
nu: privlačnost praznine - zacijelo temeljni prirodni zakon. kao što fizičari svoje čestice vide jedino kako prelaze preko ekra­
To bi objasnilo brojne anomalije, uključivši i one duhovnog na, tako i mi više ne primamo otkucaje događaja, nego samo nji­
svijeta i "psihološkog" polja. Tako naši oblici djelovanja i pokret- hov kardiogram, ne više predodžbu ni pamćenje, nego jedino
nosti više ne ovise u toj mjeri o pozitivnom nagonu nego o odba­ encefalogram (plosnat), ne više želju ni užitak, nego samo psiho-
civanju i odbojnosti. Čemu se žele prikloniti čestice koje se u dramu i katodno viđenje.

226 227
Simulacija i zbilja Iluzija kraja

To pomalo nalikuje na začeće in vitro: prenosimo embrij stvar­ Besmrtnost


nog događaja u umjetnu maternicu informacije i tamo se porađa­
Začudno, sve pretpostavke, eksplicitne ili implicitne, Biosfere 2
ju brojni fetusi siročadi koja više nemaju ni oca ni majke. Doga­
odgovaraju na pitanja postavljena u srednjemu vijeku u vezi sa
đaj ima pravo na istu prokreativnu praksu, kao i rođenje, i na iste
besmrtnošću i s uskrsnućem tijela. Hoće li tijela uskrsnuti sa svim
eutanazijske postupke kao i smrt.
svojim organima (uključujući i spolne), sa svojim bolestima, svo­
Besumnje, upravo tome valja zahvaliti zabavni tjelesni uči­
jim razlikovnim obilježjima, sa svime što ih je činilo posebnim
nak: dojam da se kolektivni i individualni događaji strovaljuju u
živim bićima - danas bismo pitanje mogli proširiti upitavši se
bezdan pamćenja. To je opadanje zacijelo posljedica zamaha
hoćemo li uskrsnuti sa svojim željama, nedostacima, neurozama,
vraćanja, te paraboličke krivulje povijesnog prostora. Jer proš­
sa svojom podsvijesti, otuđenjem? Sa svojim hendikepima, vi­
lost se ne može predočiti, o njoj se se ne može razmišljati izuzev
rusima, delirijima? Biosfera 2 odgovara na sve to simulakrom
ako nas gurne u drugom smjeru, onome neke budućnosti. Retro­
idealnog uskrsnuća, uklanjanjem svih negativnih obilježja. Nema
spektiva odgovara prospektivi koja omogućuje da se nešto označi
virusa, nema klica, nema škorpiona, nema reprodukcije. Sve je
kao nadmašeno, kao proživljeno i, prema tome, kao nešto što se
pročišćeno, idealizirano, imunizirano, obesmrćeno prozirnošću,
stvarno dogodilo. Ako nekim čudnim obratom iznova krenemo u
obestjeljenjem, dezinfekcijom, profilaksom - upravo kao u raju.
suprotnom smjeru i obremo se u dimenziji prošlosti, mi je više ne
Uostalom, ako teolozi u srednjemu vijeku nisu bili daleko od
možemo predočiti. Zračenje pamćenja iskrivljuje se i od svakog
hereze kad su postavljali pitanje o konkretnim oblicima uskrsnuća
događaja čini crnu rupu. To doživljavamo i na subjektivnom po­
tijela, odgovorni za Biosferu 2 jasno će vam obznaniti da je svako
lju, u iznenadnom gubitku uspomena, u rascijepu neprekinutog
podrobnije propitivanje uvjeta iskustva posljedica rabote zloduha.
niza imena, lica, poznatih oblika. U toj vrsti katastrofe pamćenja,
više nije riječ o prirodnom zaboravu ni o nesvjesnom potiskiva­ Riječ je, naime, o uprizorenju stanovite besmrtnosti vrste u
nju. Upravo to obrtanje polja vremenske gravitacije uzrokuje da stvarnom vremenu. U besmrtnost duše, besmrtnost u različitom
znakovi prošlosti više nemaju svoju specifičnu masu, nuklearnu vremenu, već odavno ne vjerujemo. U onu koja je pretpostavlja­
masu dostatnu da ih zadrži na okupu, niti zrcalo sadašnjosti koje la transcendiranje kraja, snažno ulaganje u svrhovitosti onostra-
bi ih odrazilo. Pukotine u pamćenju donekle nalikuju na one u nog i simbolički zahvat smrti, mi više ne vjerujemo. Mi želimo
ozonskome omotaču, kroz njih se rastvara naš zaštitni zaslon. Ali njezino neposredno ostvarenje, svim sredstvima. Ustvari, na kra­
možda također one nisu dovoljno velike da bi se ono što se u njih ju milenija, iznova smo postali milenaristi - tražimo neposrednu
urušilo moglo početi vrtložiti oslobađajući lagane čestice od teških, trajnost egzistencije, upravo kao što su svi oni u srednjemu vijeku
proširujući i produbljujući crnu rupu, kroz koju će mrtva tijela tražili raj u stvarnome vremenu, Kraljevstvo Božje na zemlji.
osloboditi svoju zračnu supstanciju, kao što je bio slučaj s Dan­
Međutim, mi želimo tu besmrtnost hic et nunc, onostranost
teom ili Giordanom Brunom. Apsolutni se događaj događa u ap­
kraja u stvarnom vremenu, a da nismo razriješili problem kraja.
solutnoj praznini. Praznina bi stoga morala biti samo relativna,
Jer nema kraja u stvarnom vremenu, nema stvarnog vremena smrti.
budući da je smrt ostala virtualna.
To je besmislica. Kraj se uvijek doživljava kao različiti, u svome
simboličkom zahvatu. Odatle proizlazi da je besmrtnost u stvar­
nom vremenu i sama besmislica (dok sanjana besmrtnost to nije
bila: ona je bila iluzija). Biosfera 2 je besmislica. Ali problem je

228 229
Simulacija i zbilja Iluzija kraja

mnogo općenitiji. Jer, u osnovi, ništa se ne zbiva u stvarnom vre­ visan o Bogu i svakoj svršnosti, postaje pokretan i nestabilan,
menu. Čak ni povijest. Povijest u stvarnom vremenu jest CNN, pada pod udar entropije, konačnog slabljenja energije i smrti.
trenutna informacija, ono što je upravo suprotno od povijesti. Ali Gotovo je s čistom savješću vječnosti i besmrtnosti. Problem kra­
tu se nahodi naš san o svladavanju kraja, oslobađanju vremena. ja postaje ključan i nerješiv. Više neće biti kraja. Nastupa neka
A spiker CNN-a, zatvoren u svom studiju u virtualnom središtu vrsta krajnje neodređenosti. Jer, ne samo da se gubi transcen-
svijeta, istoznačnik je svoje braće i sestara iz Bia 2 - oni su svi dentna svršnost nego se ona okreće protiv sebe same i gubi se u
prešli u stvarno vrijeme, jedan u stvarno vrijeme događaja, drugi grču, remeti čak i uzroke i odvijanje stvari. Jer ako se prisilimo
u nad-život u stvarnom vremenu. I, dakako, u istoj nestvarnosti. zaboraviti problem kraja, ili ga pokušamo zaobići umjetnim teh­
Zacijelo se čovjek zbog toga što nije mogao razriješiti pro­ ničkim rješenjima, nas kraj ne zaboravlja.
blem kraja (naprosto zato što problem nije rješiv) okrenuo prema
početku. Na neki smo način prešli od okrenutosti prema konačnim Sve dok postoji svrhovita misao o životu i smrti, duši, onostra-
uvjetima, na usmjerenost prema početnim uvjetima s viđenja u nost i besmrtnost su dane, poput svijeta, i nema razloga u njih
smislu konačnosti na viđenje u smislu geneze. Dakako, ne u smislu vjerovati. Vjerujete li vi u stvarnost? Ne, naravno. Ona postoji, ali
Postanka, nego u smislu određenja porijeklom, nizanja i genetske u nju se ne vjeruje. Ona je poput Boga. Vjerujete li u Boga? Ne,
manipulacije svim stvarima. Za razliku od iluzije kraja i konačnih naravno: Bog postoji, ali ja u njega ne vjerujem. Kladiti se da
određenja, istina je postala istina onoga što prethodi. Iluzija svrhe Bog postoji i vjerovati u njega, ili da ne postoji, i ne vjerovati u
ustupila je mjesto iluziji uzroka. U tom sagledavanju stvari više njega, tako je prizemno da gotovo pobuđuje sumnju u samo pita­
nema mjesta za svrhovitu misao o besmrtnosti. Mi više ne možemo nje. Dok dva iskaza: Bog postoji, ali ja u njega ne vjerujem - ili:
pojmiti besmrtnost duše ili zvijezda koju Kepler nije mogao a da Bog ne postoji, ali ja u njega vjerujem - oba začudno ukazuju na
ne pojmi. Ta je konačnost za nj bila očevidnost sama, dok je za to da ako Bog postoji, tada nema potrebe u nj vjerovati, a ako ne
nas očevidno nešto posve suprotno. postoji, tada je krajnje nužno u nj vjerovati. Ako nešto ne postoji,
U tom genetskom poretku, ili u tom neizvjesnom neredu kakav u nj treba vjerovati. Vjerovanje nije odraz opstojnosti, ono je tu
je naš, više nema mjesta za konačnu misao, kakva god ona bila. umjesto opstojnosti, jednako kao što jezik nije odraz značenja,
Time smo mi svedeni na djelovanje s one strane kraja, na teh­ nego je tu umjesto značenja.
ničku besmrtnost, a da nismo prešli onkraj smrti, putem simboli­ Vjerovati u Boga znači sumnjati u njegovu opstojnost, u nje­
čkog izvođenja kraja. govu očevidnost, njegovo prisustvo. Znači to imati potrebu zak­
linjali ga, proizvoditi ga, subjektivno o njemu svjedočiti - ali,
Besmrtnost se jasno poimlje jedino u stabilnu i nepromjenji­ ako postoji, zašto bi mu trebalo naše svjedočenje? Značilo bi to
vom svijetu. U svijetu u kojemu božansko jamstvo osigurava bes­ gotovo pomisliti da Bog postoji jedino preko zamaha duše, što
konačnost kozmičkog poretka, onog Keplerova, besmrtnost je nije daleko od skrnavljenja. Ustvari, vjera je zamah duše koji svje­
poput prirodne osobine ljudskog mikrokozmosa - ona je samo doči o najdubljoj neizvjesnosti u vezi s opstojnošću Boga (a tako
logični nastavak trajnosti poretka. Univerzum se ne bi mogao pro­ je i sa svim teološkim vrlinama: nada je zamah duše koji svje­
mijeniti budući da sve proizlazi iz neke vrhovne zapovijesti. Na­ doči o najdubljem očajanju u vezi sa stvarnim stanjem stvari, a
protiv, čim taj poredak stane dobivati pukotine, čim se gubi ta milosrđe je zamah duše koja svjedoči o najdubljem preziru dru­
transcendentnost, kozmički poredak, kao i ljudski poredak, neo- gih ljudi).

230 231
Simulacija i zbilja Iluzija kraja

Vjerovanje je suvišno, kao što je Canetti kazao u vezi s osve­ religiji: valja prionuti uz radikalnu iluziju ili radikalnu ravnoduš­
tom, koja postaje beskorisna uslijed neiscrpive reverzibilnosti stva­ nost, isključujući posredovateljske oblike vjerovanja).
ri, jednako kao što je strast beskorisni dodatak prirodnoj pri­
vlačnosti među bićima - a to se može reći i za istinu, koja samo U Mislima o smrti i besmrtnosti, Feuerbach poduzima dekon-
nepotrebno otežava pojave. Tako vjerovanje samo nepotrebno strukciju cijele religiozne konfiguracije onostranosti, besmrtnosti
otežava pitanje postojanja ili nepostojaja Boga. Ako Bog postoji, duše i uskrsnuća. To oslobođenje od svih predrasuda znači nado­
on ne vjeruje u svoje postojanje, nego prepušta subjektu da u nj mještanje izgubljene biti ljudskoga roda. Ali što će biti s ljudskim
vjeruje i da vjeruje u to da vjeruje ili da u nj ne vjeruje, ali da ne rodom lišenim svakog vjerovanja? On sebično živi sukladno isklju­
vjeruje da ne vjeruje (Stavrogin). Nepronični labirint vjerovanja, čivom i suverenom individualizmu (Stirner) ili pak, kolektivno,
danas poništen raspršenošću samog pojma stvarnosti. Danas više preko dugoga povijesnog života, kao što je slučaj u Marxa, ili se
nije pitanje vjerovanja ili nevjerovanja u slike koje prolaze pred preusmjeruje prema Nadljudskome, preobrazbom vrijednosti vrste
našim očima. Mi ravnodušno odražavamo stvarnost i znakove ne - a taj je put utabao Nietzsche, prema kojemu ljudska vrsta ne
vjerujući u njih. Nije čak niti riječ o nevjerovanju: naše slike na­ može biti prepuštena sama sebi, nego treba smjerati prema vlasti­
prosto putuju našim mozgom ne prelazeći preko odjeljka "vjero­ toj onostranosti i iznova doživjeti veliku metamorfozu, onu buduć­
vanje", kao što mi putujemo političkim poljem ne prelazeći pre­ nosti.
ko odjeljka "predstavljanje". Mi naprosto odražavamo iluziju Sve te misli imale su duboke posljedice u našem svijetu - nijed­
politike, kao što informacija jedino prelama posredovateljsku ilu­ na se nije ostvarila. One sve smjeraju idealnoj preobrazbi, sve
ziju događaja (ona sama u njih ne vjeruje), kao što zrcalo napro­ one namjenjuju oslobođenome ljudskom rodu suverenu svrhu,
sto odražava vašu sliku, ne vjerujući u nju. neku onostranost koja nije ona religije, nego onostranost ljud­
skoga u ljudskome, nadilaženje vlastitoga stanja, transcendency a
Koliko je do vjerodostojnosti, koja je odmijenila vjerovanje,
koja proizlazi iz njezinih vlastitih snaga, iluzija možda, ali vrhun­
ona je vjerodostojnost objekta a ne subjekta. Objekt je vjerodos­
ska iluzija.
tojan. Ili radije, ako vjerovanje još pretpostavlja odnos (imagi­
narni) subjekta i objekta, vjerodostojnost nadalje pretpostavlja Nietzsche je izvanredno govorio o životnoj iluziji, ne o onoj
jedino odnos objekta prema kodu. Taj je razvoj događaja važan, nekadašnjih svjetova, nego o iluziji privida, o onoj formi posta-
jer on odražava besmrtnost, koja danas za nas nije više ona su­ janja, onoj vela, svih vela koja nas, srećom, štite od objektivne
bjekta, nego ona biološkog procesa. iluzije, one istine, prozirnosti svijeta za objektivnu istinu, prozir­
nosti čovjeka za vlastitu istinu. To je iluzija smisla, koju stvara
Kada besmrtnost postane predmet vjerovanja, kada Bog, duša,
čovjek kad se postavlja kao subjekt svijeta i povijesti. Tome se
onostranost i uskrsnuće prestanu biti radikalna iluzija da bi po­
može suprotstaviti jedino iluzija svijeta samog, čija su pravila,
stale predmet vjerovanja, oni u isti mah postaju predmet filozof­
doduše tajanstvena, ali i proizvoljna, unatoč svemu imanentna i
ske kritike. Ta se pak ne obara na radikalnu iluziju nego na pred­
nužna. Za razliku od transcendirajuće iluzije religija, igra privida
stavljanje i vjerovanje, to jest na odnos već oslabljen zbog svoje
je nadljudska, to jest ljudska vrsta može dosegnuti suverenost
dvosmislenosti. To je razlog zbog kojega se vjerovanje samo poi­
jedino preko prevrednovanja vrijednosti jer, u protivnome, ostaje
grava s nevjerovanjem, ono postaje ranjivom metom i nadasve
posvećena svim predrasudama, uključujući i one, modernije, psi­
podložnim filozofskoj kritici (zbog toga je i kritika pojma vjero­
hologije i tehnologije, uključivši i predrasudu o sebi samoj kao o
vanja za nas dovršena u supstanciji, kao što je Marx govorio o

232 233
Simulacija i zbilja
Iluzija kraja

konačnoj vrsti. Ne besmrtna po svojoj slavi, nego konačna po da to ostane ili ne, bilo sastavnim dijelom simboličke ravnoteže
vladavini preživljavanjem, po tehničkom fetišizmu, udomljenjem života i smrti.
sebe same koje je tek parodija prihvaćanja vlastite sudbine, pre­
ko biološke manipulacije koja je samo karikatura prevrednova- To ukidanje razlike između ljudskog i neljudskog, ta resorpci-
nja vrijednosti. ja metafore živoga u metastazi preživjeloga, odvija se postupnim
Nepotrebno je reći da se to prevrednovanje vrijednosti, prema svođenjem na najmanji zajednički nazivnik. Na razini gena, ge-
Nietzscheu, nije dogodilo, ako nije i krenulo upravo u drugom noma i genetske baštine, razlikovni znakovi ljudskoga brišu se;
smjeru, ne s one strane dobrog i zlog, ne s one strane nego s ove kako god bilo, oni više nemaju simboličku vrijednost, posjeduju
istinitog i lažnog, lijepog i ružnog itd. Zamršena preobrazba koja tek funkcionalnu svrhu. Nema više preobrazbe, nema više meta­
vodi nerazlikovanju, nerazabiranju vrijednosti, koja je i sama fe- fore: besmrtnost prelazi na stranu koda (biološkog, genetskog),
tišizirana u estetici pluralnosti, razlike itd. Fetišizacija ne više koji je jedini besmrtni pokazatelj koji ostaje, jedino obilježje koje
božanstava, velikih ideja ili velikih pripovijesti, nego minimalnih se obesmrćuje u živoj materiji. Na djeluje neprestani zamah koda,
razlika i čestica. Utoliko je fetišizam postao radikalan, u tome je metonimijska vječnost stanica. Posvuda rođenje preko formule,
postao minimalan i molekularan, više nije onaj forme nego obične algebarsko, genetsko odmijenilo je igru i sudbinu formi. Najgore
formulacije - podsvjesne, podljudske. Granice ljudskoga i ne­ je što živa bića, rođena na osnovi formule, neće nadživjeti tu vlas­
ljudskoga doista se brišu, ali ne u smjeru nadljudskoga - nego u titu formulu, pa su stoga otprve mrtvorođena.
smjeru podljudskoga, u smjeru nestajanja samih simboličnih oso­ Paradoksalno, na djelu je prodor biologije, to jest znanosti o
bina vrste. Verklärung des Untermenschen. Preobrazba pod-čovje- živome, koji označuje taj prodor ne-živoga, kraj transcendencije
ka. živoga nad ne-živim. Jednako tako, prodor psihologije obilježuje
kraj transcendencije duše u korist analitičke dekonstrukcije unu­
Ono što se upravo dovršava na mjestu prevrednovanja jest tarnjeg svijeta. Jednako tako, prodor anatomske znanosti obilje­
transkripcija Ideje, one o besmrtnosti, koja, u svojoj tehničkoj žuje kraj tijela i smrti kao metafore i njezino pojavljivanje na po­
izvedbi, od transkripcije same ljudske vrste do besmrtne i iz- zornici kao stvarnosti, biološke fatalnosti. Dobro ste čuli, "po­
vještačene vrste, osigurava svim sredstvima svoje generičko i ge­ javljivanje na pozornici", na pozornici objektivne istine, na kojoj
netičko preživljavanje. To pak daje donekle za pravo Nietzscheu: se odvija pometnja uslijed nedostatka ljudskoga i neljudskoga,
ljudska vrsta, prepuštena sama sebi, sposobna je, ustvari, jedino živoga i ne-živoga, spola i spolno neodređenog.
podvostručiti se ili uništiti.
Ne samo uništenjem svog okoliša i njegova biološkog oslon­ Izvorni humanizam, onaj Prosvjetiteljstva, temelji se na čovjek­
ca nego razaranjem svoga simboličkog prostora, i, posebno, ovim svojstvima, na njegovim vrlinama, njegovim prirodnim na­
svekolike životne iluzije, one privida, ideja, snova, utopija, ide­ darenostima, njegovoj biti, proizašlima iz prava na slobodu i na
alnih projekcija, ali također i one koncepata i predodžaba, među odjelotvorenju te slobode. Današnji humanizam, takav kakav jest,
kojima je i predodžba smrti i tijela, koja sve više nestaje - i to posvećen je novom širenju ljudskih prava, više nastoji na oču­
neposrednim ostvarenjem svega toga, umjesto njegove simboličke vanju pojedinca i čovjeka kao vrste (u jednom slučaju besmrt­
izvedbe. Razaranje bezuvjetnom aktualizacijom svega što je do­ nost je vrlina, u drugome ona je tek pravo očuvanja). Ali samim
tad bilo samo san, mit, idealnost, privid i koje je, makar i osuđeno time prava čovjeka postaju problematična, jer postavljaju pitanje

234 235
Simulacija i zbilja Iluzija kraja

eventualnih prava drugih vrsta, prirode itd., u odnosu na koje im projektivnu snagu u isto vrijeme kao i snagu i igru iluzije. Za
se valja odrediti. Međutim, postoji li uopće pravo čovječanstva razliku od toga, s biologijom i genetikom smo u čistoj materijal -
na vlastiti genom? Što znači za vrstu pravo na vlastitu genetičku nosti, u materijalnoj simulaciji objektivno besmrtnih bića, budući
definiciju, i, prema tome, na njegovu eventualnu genetsku preo­ sastavljenih od nuklearnih elemenata i od bezvremenog genet­
brazbu? Mi dijelimo 98 posto svojih gena s majmunima, 90 posto skoga koda. Izvještačenost više nije ona različite svrhe, nego ona
s miševima. Kakvo se pravo pridaje toj zajedničkoj baštini? S proteze - doslovni fetišizam, u smislu u kojemu je on fetišizam
druge strane, čini se da 90 posto gena ljudskog genoma ne služi doslovnosti istoga i njegove reprodukcije. Više nije riječ o imag­
ničemu. Hoćemo li tražiti tu slijepu stranu koja je bez vidljive inarnoj protezi, o predrasudnosti nadvremenite duše, nego o ma­
svrhe? Otkad se ljudsko biće više ne određuje u smislu slobode i terijalnoj protezi - o simulaciji mnogo razornijoj negoli je iluzija
trencendentnosti, nego pojmom gena, definicija se čovjeka briše, duše.
pa, prema tome, i ona čovječanstva. Uostalom, iluzija samog tijela, igra privida tijela poništena je
Crta razgraničenja ljudskoga postaje sve neodređenija u mjeri simulacijom funkcija živoga bića, prividi su se isparili genetskom
u kojoj uranjamo u biologiju, u molekularne tajne biosfere. Ako transkripcijom. Nestaje i još jedna životna iluzija: ona misli, koja
se zapadni humanizam osjetio ugroženim od 16. stoljeća prodor­ se ništi u instrumentalizaciji duhovnih sposobnosti, u fetišizmu
om drugih kultura, sada zasun koji puca nije samo onaj jedne umjetne inteligencije.
kulture nego onaj vrste. Antropološka deregulacija. I istodobni Ima više oblika smrti: jedna razlikovna, dvobojna, tragična
poremećaj etike, svih moralnih, pravnih, simboličkih zakona koji smrt, vezana uz seksualnost, sudbina visokorazvijenih sisavaca -
su vrijedili za čovječanstvo. seksualizirani oblik smrti na neki način. Ali postoji i aseksualna
Virtualna trenscendencija čovjeka, različita od njegova smrtnog forma, nerazlikovna - nazadni stupanj koji se vraća na moleku­
tijela, isparuje s nastupom ganetičkog genija. Određenost (ili ra­ larni i protozojski stupanj živih bića, na njihovo brisanje bez iska­
dije, neodređenost) postaje imanentna u upisu genoma i njegove za, bez drugoga oblika sudbine.
manipulacije. Može li se još govoriti o duši i o savjesti u perspek­ U koncentracijskim logorima istrebljivala se smrt mnogo više
tivi automata, privida, klonova koji će odmijeniti ljudsku vrstu? nego život. Zatvorenicima je tamo bilo oduzeto pravo na vlastitu
Može li se još uopće govoriti o nesvjesnom u perspektivi genetičke smrt - mrtviji od mrtvih, nestali. Ali, smrt se može istrijebiti i
definicije čovjeka? Ozbiljno je ugrožena čak i besmrtnost ne­ stvarajući procese neuništiva života. To mi činimo kada pokuša­
svjesnoga, tako draga Freudu. Tim rasplinjavanjem granica ljud­ vamo obuhvatiti besmrtnost u anatomskim, biološkim i genetičkim
skosti nije samo ugrožen individualni, ontogenetski kapital poje­ procesima. Zaokupljeni njihovim nerazlikovnim oblicima, bilo
dinca nego i filogenetski kapital vrste, ne više u božanskome, definitivnim osamostaljenjem brojnih funkcija ili svođenjem na
nego u neljudskome i uostalom, čak ne više niti u neljudskome, sve manje jednostavne činitelje, životni procesi postaju neuniš­
nego u nečemu što je već s one strane ljudskoga i neljudskoga, u tivi, a upravo automatizmom tih procesa mi polagano istrebl­
genetičkoj simulaciji živoga bića. jujemo smrt.
Bogovi, duša, besmrtnost, sve što se nazivalo predrasudom ili Upravo je tom obliku besmrtnog života, tom žaljenju za pukim
fetišizmom, još je predstavljalo duhovnu, metaforičku ekstrapo- susjedovanjem živoga bića i njegovu molekularnom vezivanju,
laciju čovjekovih sposobnosti, uračunavši tu i tijelo kao metaforu Freud pripisao nagon ka smrti. I upravo smo toj vrsti besmrtnosti
uskrsnuća. Artefakti, zacijelo, ali nematerijalni i koji zadržavaju mi danas posvećeni kao odsustvu sudbine, negativnoj besmrt-

236 237
Simulacija i zbilja Iluzija kraja

nosti onoga što se ne može okončati pa se, prema tome, repro­ nost, umjesto da se događa u nekom bivšem svijetu, koji je ipak
ducira u beskraj. imao prednost utoliko što je bio drugi svijet, odvija se u ovome
Nekoć je čovjek vjerovao da je besmrtan, ali to nije bio. Ili, svijetu, našemu, koji je tako postao našim bivšim svijetom. Nes­
radije, potajice je sumnjao da to jest, u protivnome ne bi imao tanak granica ljudskoga i neljudskoga, granica života i smrti učinio
potrebu da u to vjeruje. Danas, mi više ne vjerujemo da smo be­ je od samog našeg svijeta bivši svijet - ovaj put konačan, budući
smrtni, a upravo smo sada u tijeku da to postanemo, da polako da više nema alternative u stvarnome svijetu, jer on jest stvarni
postanemo besmrtni a da to i ne znamo, a da to i ne želimo, a da svijet. Upravo on je postao mjestom totalnog praznovjerja.
u to ne vjerujemo, pukom činjenicom pometnje granica između
života i smrti. Besmrtni ne više na osnovi duše, koja je nestala,
niti na osnovi tijela, koje je na putu da nestane, nego prema for­
muli, besmrtnici prema kodu - to jest bića za koja uskoro više
neće biti smrti niti predodžbe smrti, niti čak, što je još gore, iluzije
smrti.

U svome klasičnom veličajnom poimanju, besmrtnost je svojs­


tvo onoga što nadilazi granice smrti, svojstvo nad-živoga. U svo­
joj suvremenoj inačici, to je osobina preživjeloga, to jest onoga
tko je već mrtav i tko zbog toga postaje besmrtan, ali više uopće
ne na isti način. To više nije neko kobno svojstvo, to je prizemna
osobina onoga čemu više ne prijeti smrt, budući da je već mrtvo.
Onoga što više nema svrhe, budući da je već nadišlo sve svoje
svrhe, prešlo onkraj svojih mogućnosti, što je u nekoj vrsti hiper-
telije, ili u nadiđenoj komi.
Ta je besmrtnost najgora sudbina koja nas je mogla zadesiti,
jer smrt je bila naljepša čovjekova pobjeda - subjektivna smrt,
dramatizirana smrt, ritualizirana i proslavljena smrt, smrt tražena
i željena: njome se čovjek razlikuje od svih drugih živih bića ob­
darenih prirodnom besmrtnošću, koja im je, uostalom, zajednič­
ka s bogovima, čija je besmrtni lik najprije životinjski.
Valjalo bi pitati se i saznati nismo li mi u tijeku da se ponovno
vratimo, preko izručenja smrti, toj prvotnoj besmrtnosti, s one
strane svih vjerskih i duhovnih obrata, s one strane svakog vjero­
vanja. Nismo li u tijeku, preko svih svojih tehnoloških dostig­
nuća, vratiti se vječnosti činjenice (klonske, metastatičke) koja je
bila ranija sudbina neljudskoga? Samo ta funkcionalna besmrt-

238 239
8.

Nemoguća razmjena

Sve počinje s nemogućom razmjenom. Neizvjesnost svijeta u tome


je što nigdje nema ekvivalenta i što se ne razmjenjuje ni za što.
Neizvjesnost misli u tome je što se misao ne razmjenjuje ni s isti­
nom ni sa zbiljnošću. Je li misao ta koja vodi svijet u neizvjes­
nost, ili je na djelu obratni proces? I samo to pitanje dijelom je
neizvjesnosti.
Svijet nema ekvivalenta. Upravo to je njegovo određenje ili
njegovo neodređenje. Ako nema ekvivalentnosti, nema dvojni­
ka, nema predodžbe, nema zrcala. Jer, svako bi zrcalo još bilo
dio svijeta. Nema istodobno mjesta i za svijet i za njegovo pod-
vostručenje. Dakle, nije moguća provjera svijeta - zbog toga je
"stvarnost" obmana. Bez moguće provjere, svijet je temeljna ilu­
zija. Unatoč mogućnosti lokalne provjere, neizvjesnost je svijeta
u globalnome smislu besprizivna. Ne postoji integralni račun svi­
jeta - možda postoji njegov diferencijalni račun? "Svijet se sas­
toji od nebrojenih cjelina, ali sâm nije cjelina" (Denis Guedi).
Tako je i s bilo kojim sustavom. Ekonomsko polje, polje svih
razmjena, uzeto globalno, ne razmjenjuje se ni sa čime. Nigdje
ne postoji meta-ekonomska ekvivalentnost ekonomiji, ništa sa
čime bi se mogla razmijeniti kao takva, nema ničega što bi je

241
Simulacija i zbilja Nemoguća razmjena

moglo otkupiti u drugome svijetu. Na neki način, ona je nelikvid­ milijardi tona, broj koji je lišen smisla, izuzev u nekom unutar­
na, u svakom slučaju nerazrješiva za globalnu inteligenciju. Dak­ njem izračunu zemaljskog sustava.
le, i ona počiva na nekoj temeljnoj neizvjesnosti. Metafizički gledano, to je isto: vrijednosti, svrhovitosti i uzro­
Ona se želi ponašati kao da tome nije tako. Ali ta neodređe­ ci koje zacrtavamo vrijede jedino za ljudsku, odveć ljudsku mi­
nost uvodi, u samu žižu ekonomskog polja, promjenjivost njezi­ sao. Oni su irelevantni u odnosu na bilo koju drugu zbiljnost (mo­
nih jednadžbi i njezinih postulata, i, napokon, njezino spekula­ žda i u odnosu na "zbiljnost" naprosto).
tivno zastranjenje, u sumanutom međudjelovanju njezinih kriterija Samo polje zbiljnoga nije više razmjenjivo s poljem znaka.
i njezinih činitelja. Njihov je odnos istovjetan kliznosti novca: ona postaje neodred-
Druga polja, političko, pravno, estetsko, pogođena su jedna­ ljiva, a njegova procjena nesigurna. Jedno i drugo postaje spe­
kom neekvivalentnošću, pa, prema tome, i jednakim zastranje- kulativno, svako na svom području. Zbiljnost postaje sve stručnija
njem. Doslovce, ona nemaju značenja izvan sebe samih i ne raz­ i usavršenija, sve se ostvaruje bezuvjetno, ali s time da nadalje više
mjenjuju se ni sa čime. Politika je opterećena znakovima i znače­ ništa ne znači. A i sami metajezici zbiljnosti (humanističke i druš­
njima, ali, gledana izvana, ne posjeduje ona nijedno, ništa što bi tvene znanosti, tehnički i operativni jezici) razvijaju se neujedna­
je moglo opravdati na svjetskoj razini (propali su svi pokušaji čeno, kao i njihov predmet. Znak pak prelazi u simulaciju i puku
utemeljenja politike na metafizičkoj ili filozofskoj razini). Ona spekulaciju virtualnog svijeta, svijeta totalnog ekrana, u kojemu
upija sve što joj se približi i preobražava ga u vlastitu supstanciju, jednaka neizvjesnost pluta nad stvarnime i nad "virtualnom stvar­
ali sama se nije kadra preobraziti ili se promišljati u nekoj višoj nošću", otkad su one razdvojene. Stvarno više ne dobiva snagu
stvarnosti koja bi joj podarila neko značenje. preko znaka, a znak više ne zadobiva snagu preko značenja.
I ovdje ta nemogućnost ekvivalentnosti vodi sve većoj neo­ Svaki sustav ustanovljuje neko načelo ravnoteže, razmjene i
dređenosti njezinih kategorija, njezinih diskursa, njezinih strate­ vrijednosti, uzročnosti i svrhovitosti koje počiva na utvrđenim
gija i njezinih uloga. Bujanje političkoga, njegova uprizorenja i suprotnostima: onima dobra i zla, istinitog i lažnog, znaka i nje­
njegova diskursa, odvija se upravo razmjerno njegovoj temeljnoj gova referenta, subjekta i objekta - a sve je to prostor razlike i
prividnosti. upravljanja preko razlike koja, sve dok je na snazi, osigurava
Velika neizvjesnost zadire sve do u polje živoga i biološkoga. postojanost i dijalektički razvoj cjeline. Dovde je sve u redu. Ali,
Sheme istraživanja, genetskog eksperimentiranja granaju se u bes­ kad više nije na snazi taj bipolarni odnos, sustav sam sebe obust­
konačnost, i što se više granaju, to je neizvjesnije ključno pitanje: avlja stvarajući vlastitu kritičnu masu i počinje eksponencijalni
tko upravlja životom, tko upravlja smrću? Koliko god bilo složena, otklon. Kad više nema sustava unutarnje referentnosti, ni "pri­
pojava života ne može se razmijeniti za neku krajnju svrhovitost. rodne" ekvivalentnosti, ni svrhovitosti s kojom bi se mogla os­
Ne možemo u isti mah pojmiti život i njegov krajnji razlog. I ta tvariti razmjena (primjerice, između proizvodnje i društvenog
neizvjesnost pogađa polje biološkog, čineći i njega, tijekom ot­ bogatstva, između informacije i stvarnog događaja), tada nastupa
krića, sve spekulativni)im - ne zbog prolazne nesposobnosti zna­ eksponencijalni stadij i spekulativni nered.
nosti, nego zbog toga što je ona sve bliža konačnoj neizvjesnosti Obmana je ekonomije u tome da je vjerovala kako utemeljuje
koja je njezin apsolutni obzor. neko načelo zbiljnosti i racionalnosti, previdjevši onu zadnju
U osnovi, ispis i "objektivni" zaključni račun globalnoga sus­ zbijnost nemoguće razmjene. To načelo, međutim, vrijedi jedino
tava nemaju više smisla negoli procjena težine zemlje na milijune unutar umjetno ograničenog polja - izvan njega vlada krajnja

242 243
Simulacija i zbilja Nemoguća razmjena

neizvjesnost. I upravo ta izgnana, isključena neizvjesnost pogađa njujući Božju strategiju, kaže: "Time što je sâm Veliki Vjerovnik
sustave i zadovoljava se prividom ekonomskoga, prividom poli­ vratio dug Čovjeka žrtvujući svoga Sina, učinio je da ga njegov
tičkoga itd. Upravo to neznanje tjera sustave u nepovezanost, hi­ dužnik više neće moći namiriti, budući da je to već učinio njegov
pertrofiju i na neki ih način vodi vlastitu uništenju. Jer, iz same vjerovnik - i na taj je način stvorio mogućnost beskrajnog kola­
svoje unutarnjosti, iz vlastite preobilnosti, sustavi nište vlastite nja tog dugovanja koje će Čovjek nositi kao svoj vječni grijeh".
postulate i urušavaju se u osnovi. U tome se sastoji lukavstvo Boga. Ali to je i lukavstvo kapitala
Drugim riječima: je li ikad bilo "ekonomije" - ustroja vrijed­ koji, istodobno dok svijet uvaljuje u sve veći dug, naporedno
nosti trajne povezanosti, opće usmjerenosti, značenja? U apso­ radi na tome da ga otkupi, uslijed čega se taj dug više nikad neće
lutnom smislu - nije. U tom ponoru neizvjesnosti, zbiljsko, vri­ moći poništiti, niti razmijeniti za bilo što. A to vrijedi i za Zbiljsko
jednost, zakon jesu iznimke, iznimne pojave. Privid je temeljno, i za Virtualno: beskrajno kolanje Virtualnoga učinit će da se Zbilj­
pravilo. sko više nikad neće moći razmijeniti ni za što.
Sve što se želi razmijeniti za nešto naposljetku se sudara o Zid A ako zaborav i nijekanje Ničega uzrokuju katastrofički pore­
Nemoguće Razmjene. Najusredotočeniji i najistančaniji pokušaji mećaj sustava, ničemu ne služi da se taj proces pokuša zaustaviti
da se svijetu podari značenje vrijednošću, da mu se podari neki magijskim uvođenjem nekog korektiva ex machina - ispravlja­
smisao, propadaju na toj nepremostivoj granici. A ono što se ne nje kojemu svjedočimo u disciplinama fizike, biologije i ekono­
razmjenjuje ni za što, buja na sumanuti način. Najčvršći sustavi mije otkrivanjem uvijek novih pretpostavki, novih snaga, novih
mogu se samo poremetiti rovarećim djelovanjem toga Ničega koje čestica, ne bi li se popunile jednadžbe. Ako odsustvu nedostaje
ih pogađa. I pritom nije riječ o nekoj budućoj katastrofi, sve se to Ništa, to Ništa valja staviti ili vratiti u igru, uz opasnost nepres­
događa ovdje i sada, od sada se, naime, svekoliko zdanje vrijed­ tane unutarnje katastrofe.
nosti razmjenjuje za Ništa. Prodor krajnje neodređenosti na svim poljima, kraj umirujućeg
Prije negoli u filozofijskim ili etičkim promišljanjima, upravo svijeta određenosti, nipošto ne znači negativnu kobnost, ukoliko
tu je na djelu odistinska formula suvremenog nihilizma - nihili­ sama neizvjesnost postane pravilo igre. Ne treba je pokušavati
zam vrijednosti same. To je naša kobnost iz koje proizlaze isto­ ispraviti uvođenjem novih vrijednosti, novih izvjesnosti, nego nje­
dobno najbolje i najgore posljedice. Najprije ćemo istražiti "kobne" zino kolanje treba postati temeljno pravilo. Tako je i s voljom:
posljedice, a potom, poetskim nadilaženjem stanja, blistave i do­ ona se razrješava jedino prijelazom (poetskim) u igru drugotno-
brodošle posljedice nemoguće razmjene. sti, a da nikad ne težimo razrješenju pitanja njezine svrhe i njezi­
Iza razmjene vrijednosti, i služeći joj na neki način kao nev­ na predmeta. U trajnosti i uzajamnoj razmjeni Ničega, privida,
idljiva protuteža, iza te sumanute spekulacije čiji je vrhunac vir­ odsustva, ne-vrijenosti temelji se trajnost Nečega.
tualna ekonomija, iza razmjene Nečega, uvijek se tako nahodi Neodređenost u tom smislu postaje samim uvjetom razmjene
razmjena Ničega. misli. Jednako kao što se neodređenost u fizici nahodi u osnovi
Smrt, privid, odsustvo, negativno, zlo, ukleti dio posvuda su onoga da objekt uzvratno raščlanjuje subjekt, tako i neodređenost
prisutni, u zametku svih razmjena. Upravo ta stalnost Ničega ute­ misli proizlazi iz činjenice da ja nisam jedini koji misli svijet nego
meljuje mogućnost Velike Igre Razmjene. Sve se današnje strate­ i svijet, zauzvrat, misli mene.
gije svode na to: učiniti da kola dug, kredit, nezbiljska i neimen- Ništa je jedino polje, ili protupolje, na čijoj osnovi možemo
ljiva stvar koje se ne možemo razriješiti. Tako Nietzsche, raščla- razumjeti opstojnost - ono je mogućnost njegova odsustva i ni-

244 245
Simulacija i zbilja Nemoguća razmjena

štavnosti, ali također i njegove snage (analogija s kvantnom praz­ iz čega, ona nas štiti od bivanja. Budući da je ona umijeće nesta­
ninom). U tom smislu, ništa postoji jedino ex nihilo. Ništa postoji janja, ona nas štiti od smrti. Svijet je zaštićen od svoga kraja svo­
jedino počevši ni od čega. jom dijaboličkom neodređenošću.
Ništa ne prestaje postojati počevši od trenutka kada nešto jest. Prema toj drugoj pretpostavci, biomasa se pojavila odjednom,
Ništa nastavlja (ne)postojati u najmanjoj stvari. Na djelu je "traj­ bila je tu cijela od početka - kasnija povijest njezinih složenih
no nastavljanje Ničega" (Macedonio Fernandez). Sve što postoji oblika ništa ne mijenja na Big Bangu živoga. Upravo kao što je
nastavlja tako u isto vrijeme nepostojati. Ta je antinomija nezamis­ slučaj i sa svijetom, u kojemu je sve prisutno u prvotnome trenut­
liva našem kritičkom razumu. ku. Upravo kao što je slučaj i s jezikom kod Lévi-Straussa: logo-
Ex nihilo in nihilum: to je krug Ničega. To je, također, nasu­ masa, masa označitelja, cijela se pojavljuje odjednom. Ništa joj
prot misli o izvoru i o kraju, o razvoju i o kontinuitetu, misao se neće pridodati u smislu potencijalne informacije. Nje čak ima i
diskontinuiteta. Jedino misao o nekom kraju omogućuje poima­ previše - pretjeranost označitelja koja se (nadamo se) nikad neće
nje kontinuiteta, a naše znanosti i tehnologije naviknule su nas smanjiti. Jednom kad se pojavila, ona je neuništiva. Jednako ne­
sve gledati sa stajališta trajnog razvoja, koji je uvijek samo naš - uništiva kao što je i materijalna supstancija svijeta ili, nama bliža,
teološka forma naše nadmoći. Međutim, bitna je forma ona dis­ supstancija socioloških masa, čije je pojavljivanje, jednako izne­
kontinuiteta. nadno, jednako ireverzibilno (do mogućeg sloma, jednako nepre­
Posvuda u svijetu jedino je diskontinuitet vjerojatan. I sâm Big dvidljivog na našoj ljestvici kao i njihovo pojavljivanje).
Bang njegov je apsolutni obrazac. Nije li isto i sa živim bićem, s Astromasa, biomasa, logomasa, sociomasa, semiomasa svima
događajem, s jezikom? Koliko god bio beznačajan prijelaz iz jed­ je njima besumnje zacrtan kraj, ali ne postupan: bit će on iznena­
nog oblika u drugi, uvijek je to skok, katastrofa, iz koje i nesvjesno dan, kao i njihovo pojavljivanje. Prema uzoru na kulture, koje su
proizlaze najneobičniji, najnakazniji oblici, bez obzira na konač­ također nastale odjednom. Pojava kultura neobjašnjiva je evolu-
ni ishod. Bliže nama, jezici također pružaju lijepi primjer toga cionističkim pojmovima, a kojiput one nestaju bez vidljiva raz­
neobičnog diskontinuiteta (od jednog označitelja do drugoga, od loga, kao i žive vrste.
jednog jezika do drugoga), jer je njihov razvoj uvelike neizvjestan, Koliko je do našeg duhovnog svijeta, on zacijelo djeluje suklad­
bez stalnog napredovanja niti nadmoći jednoga nad drugim. no istom katastrofičnom pravilu: sve je tu otpočetka, o stvarima
Za analitičku misao, jedina je pretpostavka ona razvoja i na­ se ne pregovara malo-pomalo. Tako je i s pravilom neke igre:
pretka živih oblika. Ako svijet ima povijest, mi možemo težiti takvo kakvo je, ono je savršeno, svaka pomisao o napretku ili
" tome da ga dovedemo do njegova konačnog objašnjenja. Ali, kaže promjeni besmislena je. Igra se rađa ex nihilo i može nestati jedi­
Cioran, "ako život ima smisla, onda smo svi mi promašeni". To no ex abrupto. Ta iznenadnost, to pojavljivanje iz praznine, ta
znači da je konačna pretpostavka beznadna. Ona naglašava naše ne-prethodnost stvari njima samima, nastavljaju utjecati na doga­
opadanje i baca nas u nesretnu neizvjesnost. Naprotiv, ako je svi­ đaj svijeta u samom srcu njegova povijesnog tijeka. Događaj čini
jet nastao iz jednog praska, on ne može imati ni kraja ni određe­ ono što raskida sa svekolikom ranijom uzročnošću. Događaj je­
nog smisla. Od njegova nas kraja štiti taj ne-smisao koji zadobiva zika, ono što ga čudesno iznova rađa svakoga dana, kao dovršenu
snagu poetske iluzije. Zasigurno, svijet postaje savršeno zago­ formu, izvan svakog ranijeg značenja, čak izvan njegova sadaš­
netan, ali ta je neizvjesnost, kao i ona privida, sretna okolnost. njeg značenja - kao da nikad nije postojao. Gosseova hipoteza i
Budući da je iluzija par excellence umijeće privida, izranjanja ni Russellov paradoks.

246 247
Simulacija i zbilja Nemoguća razmjena

Konačno, uostalom, nama je draže ex nihilo, ono što svoju praznine, ona je osuđena na gravitacijsko urušavanje. Subjekt lišen
čarobnost zahvaljuje proizvoljnom, odsustvu uzroka i povijesti. svake drugotnosti urušava se u sebe samoga i poništava se u au­
Ništa nam ne pruža veće zadovoljstvo od onoga što se pomalja i tizmu. Ukinućem neljudskoga, ljudsko se urušava u grozno i smi­
odmah nestaje, od nizanja praznoga nakon punoga. Iluzija je ješno (u tome se sastoji svekolika uobraženost i licemjernost hu­
sačinjena od toga čarobnog dijela, toga ukletog dijela koji stvara manitarnoga).
neku vrstu apsolutnog viška vrijednosti ukidanjem uzroka ili izo- U povijesti Ishia nalazimo vrlo lijepu parabolu toga stanja. Ishi,
bličavanjem posljedica i uzroka. posljednji Indijanac iz svoga plemena, jednom preseljen u San
Temeljna je neizvjesnost u tom lukavstvu Ničega, u tom napo- Francisco, zgranut je prizorom bezbrojnoga mnoštva. On može
rednom djelovanju Ničega. jedino pretpostaviti da su svi umrli, svi raniji naraštaji, ovdje prisut­
Privid da smo je "nadišli" samo je posljedica umišljaja razuma. ni, među živima. Na taj nam način mrtvi prišteđuju da budemo
A taj je umišljaj prisutan kod svih sustava vrijednosti i predoča­ stalno nazočni jedni drugima. Ako se ukloni mrtve, tada živi pos­
vanja nekog objektivnog svijeta - uključivši i tradicionalno filo­ taju stranci jedni drugima, uslijed promiskuitetnosti. To se događa
zofijsko pitanje: Zašto Nešto a ne radije Ništa? Dok bi pravo pita­ u našem stanju gradske prenapučenosti, preobaviještenosti, preko-
nje prije trebalo glasiti: Zašto Ništa a ne radije Nešto? municiranosti: cijeli je prostor zagušen tim hiperprisustvom. To
Ali tada, ako je Ništa potka svih stvari, njegova je vječnost je stanje mase, u kojoj više nema mrtvo-živih.
izvjesna i ne služi "ničemu" njime se zaokupljati, kao ni privid­ Pa ipak, ostaje pitanje: zašto mi pod svaku cijenu želimo pro­
nom hegemonijom objektivnog svijeta. Što god se s njime zbilo, tjerati prazninu, protjerati odsustvo, protjerati smrt? Odakle nam
Ništa će prepoznati svoje stado. Ali, Ništa upravo nije stanje stva­ ta opsjednutost isključivanja crne tvari, kako bismo sve učinili
ri. Ono proizlazi iz dramatske iluzije pojavnih stvari. I ono je una­ vidljivim, sve ostvarili i silom izrazili ono što takvim ne želi biti?
prijed utvrđena meta pothvata dosezanja istine, provjere i objek- Zašto želimo silom iskopati iz zemlje ono što nam jedino osigura­
tivacije svijeta - divovskog pothvata homeopatskog liječenja va trajnost onoga Ništa i tajne? Čemu ta smrtonosna opsjednutost
svijeta jedinstvenim načelom stvarnosti - koji dokrajčuje tu dra­ prozirnošću, identitetom, opstojnošću pod svaku cijenu? Nerješi­
matsku iluziju, dokrajčuje ju preko konačnog povezivanja s bo­ vo pitanje. Ali možda taj nagon za pronicanjem svake tajne i sâm
žanskom nepovezanošću svijeta, onom koja se ne mjeri vlastitim ima neki tajni cilj?
krajem, koja se ne mjeri Ni Sa Čime. Nekoć, Bog je sasvim prirodno bio poticatelj Dobra, preko
Da i ne spominjemo kako bi se naš svijet odavno rasplinuo Postanka i Prirode, putem providnosne transcendentnosti. Budući
kada ne bi postojala ta "crna tvar". Uostalom, uspijemo li je uklo­ da je Bog bio prirodno dobar, a i čovjek u osnovi također, u svo­
niti, najvjerojatnije nas očekuje propast. Gdjegod se poništi ta joj modernoj rousseauovskoj inačici, mi nismo trebali preobraziti
praznina, taj naporedni neprijateljski svijet, ta radikalna iluzija, svijet da bismo ga učinili pozitivnim, a Zlo je uvijek bilo samo
nesvodiva na danosti zbiljskoga i racionalnoga, smjesta nastupa nesretni slučaj.
katastrofa zbiljskoga. Jer je i sama materija po sebi obmana, a Tek otkad je Bog mrtav, nas opterećuje sudbina svijeta. Bu­
materijalni se svijet održava jedino zahvaljujući nedostajućoj masi, dući da ga više neće biti moguće opravdati na nekom drugom
čije je odsustvo presudno. Realno protjerano iz anti-realnoga po­ svijetu, valja ga opravdati odmah. Ostvariti tehničku istoznačnicu
staje hiperrealno, realnije od realnoga, i nestaje u simulaciji. Ma­ Kraljevstvu Božjem, to jest prisustvo posve pozitivnog svijeta (a
terija izgnana iz anti-materije osuđena je na entropiju. Ukinućem ne transcendentnost idealnog svijeta) - što je, s teološkog stajali-

248 249
Simulacija i zbilja Nemoguća razmjena

šta, potpuno oskrvnuće. Dijabolički je pokušaj želja za Kra­ kog, takvog koji omogućuje razmjenu svijeta sa svojim umjet­
ljevstvom Dobra, jer to znači prokrčiti put apsolutnom Zlu. Na taj nim dvojnikom. Rješenje mnogo radikalnije od svakog drugog,
način nećemo izbjeći obrat vrijednosti, a svijet će postati polje budući da svijet neće morati ulaziti u razmjenu s nekom transcen-
metastaza Božje smrti. dentnošću ili svrhovitošću koja dolazi od negdje drugdje, nego
Drugo objašnjenje naše nemilosti: svijet nam je dan. A ono što sa sobom samim, zamjenom s dvojnikom beskonačno "istinitijim"
je dano, valja moći i vratiti. Nekoć, moglo se pomilovati, ili odgo­ od njega, beskonačno zbiljskijim od zbiljskoga svijeta - dakle,
voriti na dar žrtvom. A ako svijetu više ništa ne možemo ponuditi rješenje koje okončava pitanje zbiljnosti i svake želje da joj se
u razmjenu, on postaje neprihvatljiv. podari neko značenje. Apsolutno oslobađanje mreže koja je po­
put niše, u kojoj je tako lako nestati. Internet misli mene. Virtual­
Stoga valja ukinuti dani svijet. Uništiti ga odmijenivši ga umjet­
no misli mene. Moj dvojnik luta mrežama u kojima ga ja nikad
nim svijetom, koji je u cijelosti konstruiran, za koji nikome nećemo
neću susresti. Jer, taj naporedni svijet nije ni u kakvu odnosu s
morati polagati račun. Odatle taj divovski tehnički pothvat ukida­
ovim svijetom. On je njegov umjetni ispis, posvemašnji odblje­
nja prirodnoga svijeta u svim njegovim oblicima. Sve što je pri­
sak, ali ga ne odražava.Virtualno više nije zbiljsko po snazi, kao
rodno bit će zanijekano, od vrha do dna, u ime tog simboličkog
što je nekoć bio slučaj. Nadalje bez referentnosti, orbitalno i eg-
pravila o protu-daru i nemogućoj razmjeni.
zorbitalno, cilj virtualnog više nikad neće biti preustroj zbiljskoga
Ali, za tu će umjetnu tvorevinu doista trebati, sukladno istom
svijeta. Nakon što je upilo izvornik, ono proizvodi svijet kao neš­
simboličkom pravilu, platiti cijenu, i očistiti taj novi dug prema
to neodlučivo.
sebi samima. Kako nas izbaviti iz toga tehnološkoga svijeta i te
Ali, nije li i taj naporedni svijet, koji živi od nestanaka onog
umjetne svemoći? Kako drukčije nego razaranjem, jedinim mo­
drugoga, i sâm osuđen na nestajanje, i ne pada li i on pod udarom
gućim raspadanjem u tom novom stanju - što je jedini budući
neodlučivoga? Nije li on tek izraslina u tome svijetu koji se igra
rasplet zahvaljujući kojemu više nećemo morati odgovarati ni za
što. svog podvostručenja - u kojem slučaju ovaj svijet nastavlja pos­
Na taj se način svi naši sustavi sabiru u očajničkom naporu da tojati takav kakav jest, a mi samo glumimo komediju Virtualnog?
izbjegnemo krajnju neizvjesnost, kako bismo se mogli nositi s Dok smo s ranijim religijskim svjetovima upriličivali komediju
trenscendentnosti, sada bi bila riječ o komediji imanentnosti, ope-
kobnošću nemoguće razmjene. Robna razmjena, označiteljska
racionalne moći, komediji jedine misli i automatskog pisanja svi­
razmjena, seksualna razmjena, sve se mora moći razmijeniti. Tre­
jeta. Tako bi i u ovom slučaju bio na djelu bio sustav osuđen na
ba pronaći konačnu ekvivalentnost svake stvari, pronaći joj zna­
neuspjeh, nemoćna opsjena kojom se želi otkloniti neizvjesnost i
čenje i svrhu. Jednom kad ćemo imati u rukama tu svrhu, tu for­
poremećenost koji proizlaze iz nemoguće razmjene.
mulu, taj cilj, raskrstit ćemo sa svijetom, sve će biti "otkupljeno",
dug će biti plaćen i okončat će se krajnja neizvjesnost. Dosad su U našoj općoj antropologiji, jedini je smisao sadržan u Ljud­
svi sustavi propali. Magijski, metafizički, religijski poretci, koji skome. Smisao je povijesti jedini sadržan u njezinu upisivanju u
su nekoć nalazili svoju potvrdu, pali su u nemilost. Ali, ovaj put, razvoj i racionalnu svrhovitost. Nema drugoga razloga postoja­
nja Povijesti, niti razloga postojanja Razuma doli u tome pobjed­
doista izgleda da je u našim rukama konačno rješenje, konačni
ničkom evolucionizmu.
ekvivalent: Virtualna Stvarnost u svim svojim oblicima - polje
numeričkog, informacija, svjetska kompjuterizacija, kloniranje. Ocjenjivati život prema njegovu smislu.
Riječju, uprizorenje savršenog artefakta, virtualnog i tehnološ-

250 251
Simuiacija i zbilja Nemoguća razmjena

Ocjenjivati svijet prema mjeri Ljudskoga. To isključivanje Neljudskoga uzrokuje da nadalje upravo ono
Ocjenjivati događaj u odnosu na Povijest. misli nas. Mi možemo obuhvatiti svijet jedino polazeći od neke
točke omega koja je izvan Ljudskoga, počevši od predmeta i pret­
Ocjenjivati misao u odnosu na Zbiljsko.
postavki koje za nas igraju ulogu stranih atraktora. Već se nekoć
Ocjenjivati znak u odnosu na stvar, itd. misao sudarila s tom vrstom predmeta na granici neljudskoga - u
Umjesto da se mjerimo prema svijetu, mjerimo se prema doga­ srazu, primjerice, s primitivnim društvima. Ali danas valja gledati
đaju, mjerimo se sukladno misli... dalje od te kritičke misli, bliske zapadnom humanizmu, prema
Svugdje se teži uklanjanju Neljudskoga, antropološkom ob­ predmetima još mnogo stranijima, koji su nositelji krajnje neiz­
vjesnosti i kojima više ni na koji način ne možemo nametnuti
jedinjenju koje želi sve podrediti nadležnosti Ljudskoga. Pothvat
svoja gledišta.
općeg očovječenja životinja, prirode i svih drugih vrsta pod zna­
kom prava čovjeka, moralne antropologije i univerzalne ekolo­ Sukladnost misli više nije sukladnost istine nego sukladnost
gije - osnova pripajanja Neljudskoga jedinstvenoj misli Ljudskoga. sudioništva s objektom i s pravilom igre u kojoj subjekt više nije
gospodar.
Planetarni cilj istrebljenja Neljudskoga u svim njegovim oblici­
ma, integristički cilj udomaćenja svekolike drugotne zbiljnosti- Imaju li i same ovdje iznesene pretpostavke neki ekvivalent,
krajnji domet imperijalizma kojim se, što je ironijski i osvetnički uporabnu vrijednost, razmjensku vrijednost? Apsolutno ne, nji­
paradoks, lišavamo svake misli o Ljudskome kao takvom. Jer do hova razmjena nije moguća. To se nužno odvija nauštrb svijeta, i
nje možemo dospjeti jedino preko Neljudskoga. Jedino radikal­ misao se može jedino poništiti u predmetu koji nju misli, istodob­
nom promjenom vlastitog stajališta možemo steći viđenje sebe no dok ništi predmet koji ona misli. Na taj način ona izmiče istini.
samih i svijeta, ne da bismo zapali u neki svijet ne-smisla, nego Međutim, treba uzmaknuti istini, to je najlakše. A da bi se uz-
da bismo iznova pronašli snagu i izvornost svijeta prije nego što maknulo istini, nadasve se ne smije imati povjerenja u subjekt,
on zadobije snagu smisla, i samim time postane mjestom sveko­ valja se iznova osloniti na objekt i na njegovu neobičnu priv­
lačnost, na svijet i njegovu konačnu neizvjesnost.
like moći.
I sama misao mora sudjelovati u tom procesu. Ona mora Cijeli je problem u tome da se napusti kritička misao koja je
sama bit naše teorijske kulture, ali koja proizlazi iz ranije povije­
obilježiti skok, promjenu, uspon moći. Ulog se više ne sastoji u
sti i života.
tome da se sustav suprotstavi sam sebi (znamo da se on obnavlja
Uobičajeni svijet subjekta i objekta, svrhe i sredstava, istinitog
u toj spirali proturječja), nego da ga uneravnotežimo unošenjem
i lažnog, dobra i zla više ne odgovara stanju našega svijeta. "Nor­
neke viralne, to jest neljudske misli, misli koju može misliti Neljud­
malne" dimenzije, one vremena, prostora, određenosti, predodžbe,
sko.
dakle i kritičke i refleksivne misli, varljive su. Diskurzivni svijet
U osnovi, nije li i sama misao već neki oblik Neljudskoga, psihologije, sociologije, ideologije koji nas okružuje jest zamka.
neki raskošni zastoj koji se suprotstavlja svekolikom razvoju živo­ On još funkcionira u euklidovskoj dimenziji. Mi, međutim, ne­
ga vraćajući ga unatrag i hvatajući ga u stupicu njegove vlastite mamo gotovo nikakvog teorijskog uvida o tom svijetu koji je
slike? Ne predstavlja li i sam razvoj živčanih stanica mozga već postao kvantan a da to nije ni znao - jednako kao što smo odu­
kritični prag u odnosu na razvoj i na vrstu? Zašto onda ne ubrzati vijek raspolagali tek slabim teorijskim znanjem o poretku simu-
proces i požuriti druge veze, druge oblike - one objektivne kob- lacije u kojemu naš suvremeni svijet gubi ravnotežu a da to i ne
nosti o kojima nemamo ni najmanje namisli?

252 253
Simulacija i zbilja Nemoguća razmjena

zna, ostajući slijepo vjeran ideji objektivne zbiljnosti. Čak bih nosti i značenja događaja u obavijesti, razlikovanja uzroka i pos­
rekao da se upravo tu, u toj histerezi "zbiljskoga" i načela zbilj­ ljedica u nekom složenom procesu, terorista i taoca (u stockholm-
nosti nahodi odistinska obmana našeg vremena. skome sindromu), ili virusa i stanice (u viralnoj patologiji) - jedna­
Proveli smo determinističku analizu determinističkog društva. ko tako nije moguće razlikovati subjekt i objekt u mikrofizičkome
Danas valja provesti indeterminističku analizu indeterminističkoga pokusu. Svaki je naš postupak na istome nestalnom stupnju kakav
društva - fraktalnog, nasumičnog, eksponencijalnog, onog kritične je onaj mikroskopske čestice: ne može im se u isti mah procijeniti
mase i ekstremnih fenomena, društva kojim u cijelosti vlada odnos svrha i sredstva. Ne može se više u isto vrijeme proračunati cijenu
neodređenosti. jednoga ljudskog života i njegovu statističku vrijednost. Neodre­
Sve u tom društvu pada pod udarom odnosa neodređenost. đenost je prodrla u sva polja života. I to ne u ime složenosti para­
Stoga se o njemu više ne može govoriti služeći se pojmovima metara (s njom se, naime, uvijek može izaći na kraj), nego konačne
društvene određenosti, pa bili oni i kritički. Kriza je uvijek ubira­ neodređenosti povezane s nepomirljivim značajem prisutnih da­
la svoj namet napetosti, proturječnosti, ona je prirodni pokretač nosti. Ako u isti mah ne možemo obuhvatiti postanak i jedin­
naše povijesti. Ali, mi više nismo u krizi, mi smo u katastrofič- stvenost događaja, izgled stvari i njihovo značenje - na djelu je
nom procesu, ne u smislu materijalne apokalipse nego u pore- jedno od dvoga: ili smo ovladali smislom a prividi nam izmiču ili
mećenosti svih pravila igre. Katastrofa je prodor nečega što više nam smisao izmiče a prividi su ostali netaknuti. Samom igrom
ne djeluje sukladno pravilima, ili djeluje prema pravilima koja mi privida stvari se sve više udaljuju od svog značenja i odolijevaju
ne poznajemo i koja možda nikad nećemo upoznati. Pri tome silovitosti tumačenja.
više ništa nije naprosto proturječno ili iracionalno nego je sve Kako god bilo, mi živimo u zbiljskome i u poretku racionalne
paradoksalno. Prijeći s onu stranu kraja, uz suvišak zbiljnosti, određenosti kao u stanju iznimke. U nekoj vrsti double bindet:
suvišak pozitivnosti, suvišak događaja, suvišak obavijesti, znači dvostruko rasterećenje, dvostruka obvezanost. U osnovi mi živi­
dospjeti u paradoksalno stanje koje se više nije kadro zadovoljiti mo u newtonovskom svijetu, ali njime temeljno upravljaju inde-
ponovnim uspostavljanjem tradicionalnih vrijednosti nego potre- terminističke jednadžbe. Je li na djelu nerazrješiva nepomirlji­
buje misao koja je i sama paradoksalna, koja više ne slijedi neko vost? U fizici društva i u fizici prirode makroskopske pojave još
načelo istinitosti i koja pristaje uza samu nemogućnost vlastite podliježu determinističkoj analizi, ali to više nipošto nije slučaj s
provjere. mikroskopskim pojavama. Na razini fizičkih procesa, odatle ne
Prešli smo točku ne-povratka, dospjeli na stranu na kojoj se proizlaze razdiruće proturječnosti - mi vrlo dobro živimo u new­
stvari odvijaju slijedeći neku drugu krivulju. Više ne može biti tonovskom svijetu. Ali u društvenome, povijesnome svijetu, u
govora o linearnom tijekom. Sve je užurbano u vrtložnosti koja svijetu društvenih odnosa, zastranjenje u ponašanju i analizi po­
onemogućuje upravljanje stvarima - uključujući i upravljanje vre­ staje bjelodano. Cijeli jedan dio društvenog djelovanja još odgo­
menom, jer naporednost svjetske informacije, ta prozirnost svih vara determinističkoj analizi, "realističkoj" sociologiji (bila ona
mjesta okupljenih u samo jednom trenutku, nalikuje na savršeni marksistička, empiristička, bihavioristička ili statistička) i velikim
zločin izvršen nad vremenom. se dijelom razvijamo na toj razini "zbiljskoga". Ali, naporedno,
Načelo neodređenosti, prema kojemu nije moguće naporedno prevladava druga vrsta djelovanja, probabilističkog, relativisti-
izračunavati brzinu i položaj čestice, ne ograničava se na fiziku. čkog, nasumičnog, u koju je drugi tajno uronjen. U tom depolari-
ziranom društvenom prostoru (je li on još društveni, je li još povi-
Jednako je tako s nemogućnošću istodobnog vrednovanja zbilj-

254 255
Simulacija i zbilja Nemoguća razmjena

jesni?) tradicionalna analiza više nema utjecaja, a rješenja do kojih tome da sami sebe nadiđu i zaniječu. To nema ničeg zajedničkog
se dolazi na toj razini zapadaju u globalnu neodređenost jednako s pozitivističkom mistifikacijom društvenoga i rada u našem današ­
kao što klasična matematika zapada u kvantnu fiziku. njem kontekstu. U našoj "interaktivnoj" društvenosti izgubio se
Više nema društvenog determinizma; ubrzanje čini sve polo­ upravo rad negativnog i mogućnost određene negacije objektivnih
žaje nevjerojatnima. Na polju isključenosti, ne može se istodob­ okolnosti. Više nema "objektivnih okolnosti". Općenitije: virtual-
no izračunati sadašnji položaj pojedinca i brzina njegova isklju­ nost informacije više ne pruža mogućnost određene negacije zbilj­
čenosti. Takvoj vrsti rada, položaja (ili burzovnim dionicama) ne nosti. Više nema "objektivne" zbiljnosti. Imajmo to na umu i ne
može se istodobno izračunati stvarna vrijednost i brzina pada vri­ sanjajmo o nekom mrtvom stanju. Mi više ne prebivamo u nega­
jednosti. Nikakvim kategorijama nije moguće istodobno izraču­ tivnom i u povijesti, mi smo u nekoj vrsti obezživotvorenja odnosa
nati napredovanje i virtualno opadanje (promaknuće žena kao snaga i društvenih odnosa u korist virtualnog međuprostora i di-
nekim slučajem prati sve snažnije obezvređenje profesije koje fuzne kolektivne učinkovitosti, na raskrižju svih spekulativnih
poništava društvenu korist zahvata). Znakovima nije moguće u strujanja, zapošljavanja, kapitala, informacije. Ali, to stanje valja
isti mah izračunati značenje i zastarjelost, i, općenito, svim se shvatiti kao dosad neviđeno, i ako je povijest postala farsa, pre­
stvarima ne može istodobno izračunati učinak u stvarnom vre­ ma Marxovu iskazu, lako bi se moglo dogoditi da ta farsa, repro­
menu i njihovo trajanje. Tako djeluje neodređenost društvenoga. ducirajući samu sebe, postane naša povijest.
Do sada smo uvelike zagovarali analizu određenih povijesnih Razdiruća revizija načela zbiljnosti, razdiruća revizija načela
oblika suglasno jasnim suprotnostima: kapital i rad. Ali danas je spoznaje. Potonje ustvari pretpostavlja dijalektiku subjekta i objek­
polje rada postalo plutajuće i sam je pojam izgubio svoje odre­ ta, čiji je gospodar subjekt, budući da ju je on izmislio.
đenje. Mi smo, kao što kazuje Canetti u vezi s poviješću, prešli Međutim, dostaje da se pravila igre promijene, ili da postanu
"slijepu točku" društvenoga i neosjetno smo prešli onkraj kapi­ neodređena, pa da mi više ne budemo gospodari načela i da objekt
tala i rada i njihove oprečne dinamike. Društveni ustroj nadalje više ne trpi iščitavanje u pojmovima u koje smo ga upisali, da
prolazi kroz globalni ciklus ili Moebiusov prsten, a činitelji su i spoznaja postane metafizički nemoguća. Nemogućnost koja nije
nadalje istodobno na obim stranama ugovora. samo metafizička: od sada znanosti više nisu u mogućnosti po­
Pojam "društveni lom" i sâm proizlazi iz pokušaja ponovnog dariti svom predmetu neki konačni položaj.
uspostavljanja starih objektivnih okolnosti kapitala i rada. Jedna­ Objekt više nije to što je bio. On se prikriva na svim poljima.
ko kao što su utopisti 19. stoljeća pokušavali, u vrijeme punog Pomalja se još samo u obliku prolaznih tragova na ekranima vir-
industrijskog zamaha, iznova uskrsnuti vrijednosti povezane sa tualizacije. Na kraju svog eksperimentiranja, najnaprednije zna­
zemljom i zanatstvom, tako i mi pokušavamo, u jeku infor­ nosti mogu jedino ustvrditi njegov nestanak. Nije li na djelu neka
matičkoga i virtualnog svijeta, iznova uspostaviti društvene odnose vrsta ironijske osvete objekta, strategija obrane koja se poigrava
i sukobe povezane s industrijskim dobom. Ista utopija, ista optič­ protokolima eksperimenta te uzrokuje da i sâm subjekt gubi svoj
ka varka. To gore za ono zlatno doba odnosa prisile i dijalek­ položaj subjekta?
tičkih opreka. Već je i sama Marxova analiza proizlazila iz deter­ U osnovi, znanost nije prestala izrađivati umirujući scenarij
minističkog pojednostavnjenja sukoba i povijesti, ali ona je bila koji pretpostavlja iščitavanje svijeta uz pomoć napretka razuma.
povezana s uzlaznim pokretom i s mogućnošću određene nega­ I u sklopu te pretpostavke, mi smo "otkrili' svijet, atome, mole­
cije: društveno, kao i proletarijat, još su bili pojmovi namijenjeni kule, čestice, viruse itd. Ali nikad nije iznesena pretpostavka da

257
256
Simulacija i zbilja Nemoguća razmjena

stvari nas otkrivaju u isto vrijeme dok mi otkrivamo njih, i da u poredivi događaj svijeta (ali zacijelo posjeduje draž posebnosti).
otkrivanju postoji dvostruki odnos. Razlog je tome činjenica da U svakom slučaju, ona je nesvodiva na svijest subjekta. U neredu
mi objekt ne primamo u njegovoj izvornosti. Mi ga doživljavamo svijeta, misao, kao atribut i iznimna sudbina vrste, odveć je
kao pasivnoga, kao onoga koji čeka da bude otkriven, približno dragocjena da bi se svela na svijest subjekta. Na djelu bi dakle
kao što su Španjolci doživljavali Ameriku, ali stvari tako ne stoje. bila igra misli i svijeta koja ne bi imala ničeg zajedničkog s raz­
Kada subjekt otkrije objekt - bilo da je riječ o virusu ili o primi­ mjenom istine - koja bi čak pretpostavila tu razmjenu kao nemo­
tivnim društvima - događa se i obratno otkriće, koje nikad nije guću.
bezazleno, otkriće subjekta od strane objekta. Danas se kaže da Misao/objekt, postavši neljudskom, sudjeluje u nemogućoj raz­
znanost više ne "otkriva" svoj predmet, nego da ga naprosto mjeni - ona više ne teži tumačenju svijeta niti ga želi zamijeniti
"izmišlja". Trebalo bi tada reći da i objekt čini više od toga da nas idejama, ona je uzela svoj udio u neizvjesnosti, učinivši od nje
"otkriva", da nas on naprosto "izmišlja" - da nas misli. Čini nam svoje pravilo igre. Ona postaje misao svijeta koji nas misli. Uči­
se da smo pobjednički istrgnuli objekt iz njegova mira, njegove nivši to, promijenila mu je tijek. Jer, ako je ekvivalentnost izme­
ravnodušnosti i tajne u kojoj je bio pohranjen. Ali danas se, pred đu svijeta i misli nemoguća, postoji naprotiv, onkraj svakog kri­
našim očima, razotkriva zagonetka svijeta, koja se bila spremna tičkog stajališta, uzajamna drugotnost materije i misli. Obrat igre:
boriti ne bi li sačuvala svoju tajnu. Spoznaja je dvoboj, i taj dvoboj ako je subjekt mogao postati događaj u svijetu objekta, danas
između subjekta i objekta povlači za sobom gubitak vladavine objekt postaje događaj u svijetu subjekta. Ako je prodor svijesti
subjekta, čineći od samog objekta obzor njegova nestanka. postao događaj u tijeku svijeta, danas je svijet događaj u tijeku
U svakom slučaju, izgleda da je zbiljnosti, ravnodušnoj spram svijesti u mjeri u kojoj je on nadalje dijelom njegove materijalne
svake istine, posve nevažna spoznaja do koje se može doći na sudbine, sudbine materije, i, prema tome, njegove krajnje neiz­
osnovi njezina promatranja i njezine analize. Poslušna, preposlu- vjesnosti.
šna, ona se podređuje svim pretpostavkama i sve ih bez razlike Tjelesna drugotnost svijeta preko svijesti, metafizička drugot­
potvrđuje. Za nju je sve to tek "nerasudnost" (u heideggerovskom nost svijesti preko svijeta: nema mjesta pitanju gdje to počinje,
smislu), površna i prolazna. I sama je zbiljnost postala simulacij- niti "tko koga misli"? Ulog je naporedan i svatko odvraća drugo­
ska i ukazuje nam na svoju temeljnu nemudrost, u kojoj nema ga od njegova kraja. Nije li čovjek, sa svojom urođenom sviješću,
ničeg mističnoga, nego je prije na djelu ironija. Dospjevši do stup­ svojom dvojbenošću, svojim simboličkim poretkom, svojom spo­
nja paroksizma (upravo prije kraja, kao što samo ime naznačuje), sobnošću stvaranja iluzije, naposljetku izmijenio svijet, utjecao
ona se i sama klati u parodijskome stanju - ironija, parodija bile na nj ili ga zarazio istom onom neizvjesnošću koja je i njegova
bi posljednja svjetlost koju nam odašilje zbiljnost prije svog nestan­ vlastita? Nije li naposljetku kontaminirao svijet (čiji je, unatoč
ka, posljednji znak koji nam upućuje objekt iz dna svoje tajne. svemu, sastavni dio) svojim ne-bićem, svojim načinom ne-biva-
Kritička bi misao željela biti zrcalo svijeta, ali svijet ne pozna­ nja-u-svijetu?
je stupanj zrcala. Misao stoga treba nadići taj kritički stupanj pre­ To postavlja brojna pitanja u vezi s mjerodavnošću znanja, ne
ma kasnijem stupnju objekta koji nas misli, svijeta koji nas misli. samo klasičnoga nego i kvantnoga i probabilističkoga, jer onkraj
Ta misao/objekt nije više refleksivna, nego reverzibilna. Ona je eksperimentiranja koje mijenja svoj objekt - slučaj s danas ba­
samo jedan posebni slučaj ulančanosti svijeta i nema više povlas­ nalnim likom - čovjek je danas na svim razinama suočen s izmi­
ticu univerzalnog. Više uopće nije povlaštena u odnosu na neus- jenjenim i destabiliziranim svijetom preko ljudske misli. Čak je

258 259
Simulacija i zbilja

iznesena i pretpostavka (Diran) da se, kad bi i postojale objek­


tivne zakonitosti svijeta, one zbog čovjeka ne bi mogle ni ustvrditi
niti uistinu provesti. Umjesto da čovjek unosi razum u zbrkani
svijet, on bi bio taj koji bi u nj unosio nered, svojim činom spozna­
je, misli, što predstavlja neviđeno nasilje: uspostaviti jednu točku
(makar i simuliranu) izvan svijeta, s koje bi se gledalo i mislilo Kazalo imena
svijet. Ako je to ono što nema dvojnika, budući da ništa ne posto­
ji izvan njega, tada je i sâm pokušaj uspostavljanja te točke izvan
njega, ravan volji da ga se dokrajči.

A
Alighieri, Dante 228
Allen, Woody 156
Althusser, Louis 28
Ansart, Pierre XXV

B
Balancier, Georges XXV
Barthes, Roland 19, 20, 21, 33
Bataille, Georges XII, 185
Baudelaire, Charles 150
Benjamin, Walter XIII, 37, 74, 77, 78, 87,88,127, 155
Benveniste, Emile 9, 12, 13, 14, 16
Berthelot, Jean-Michel XXV
Bosquet, Alain 191
Bourdieu, Pierre 29
Brecht, Bertholt V,31,37
Brucmont, Jean III
Bruno, Giordano 228

260
Simulacija i zbilja Kazalo imena

H
c Habermas, Jürgen V
Canetti, Elias 135, 136, 137, 153, 211, 216, 220, 232, 256
Hegel, Georg Wilhelm Friedrich 84,208
Castells, Manuel XXV
Heidegger, Martin 194
Charpentrat, Pierre 116
Heraklit 84
Ciccolina 176
Hoffman, Abby 35
Conor, Steven I
Homeini 188
Corcuff, Philippe I
Horrocks, Christopher XIX
Hutton, Will XXV
D
Deleuze, Gilles II, 55, 60
J
Derrida, Jacques II, V, 18,21
Descombes, Vincent 123 Jackson, Michael 177
Dorval, Marie 131 Jakobson, Roman Osipovič 41
Duchamp, Marcel 132, 170, 173 Julliard, Jacques VI
Jurdant, Baudouin 36

E
K
Eco, Umberto 37, 47
Edip 94, 112, 154 Kafka, Franz 218
Enzensberger, Hans Magnus 26,28,29,30,31, 33,37,41,44,45,46 Kant, Immanuel XVIII
Ergmann, Raoul 36 Kellner, David XII

F L
Fernandez, Macedonio 246 Lacan, Jacques 23, 113, 114
Feuerbach, Ludwig 233 Lash, Scott V
Foucault, Michel II, V Latour, Bruno II
Freud, Sigmund VI, 50, 68, 95, 111, 112, 113, 144,236 Lazarsfeld, Paul F. 36
Ledrut, Raymond XXV
Lefebvre, Henri 17
G Leibniz, Gottfried Wilhelm 82
Giddens, Anthony V Lévi-Strauss, Claude 98, 107, 153, 247
Guillaume, Marc III Ljapunov, Aleksandr Mihajlovič 81
Lyotard, Jean-François III, V, 55, 60, 63,104

M
Machiavelli, Niccolô 121

262 263
Simulacija i zbilja Kazalo imena

Madonna 176 Rushdie, Salman 188


Marcuse, Herbert VI, 30
Marx, Karl VI, VII, VIII, XI, 5, 8, 11, 18, 25, 27, 30,49, 56, 57, 58, 60, 64,
66, 77, 79, 84, 169, 181, 187, 232, 256 S
Mauss, Marcel XII, 50 Saussure, Ferdinand de II, IX, 9,12,13, 14,18, 50,55,57,58,112
McLuhan, Marshall XVI, 34, 38, 40, 41, 74, 77, 78, 87, 90, 179, 183 Schöffer, Nicolas 100
Moles, Abraham A. XXV Segalen, Victor 182
Mondrian, Piet 175 Sfez, Lucien XXV
Monod, Jacques 82 Sontag, Susan 185
Monroe, Marylin 99 Spencer, Herbert 83
Montefeltria, Federigo da 120
Morin, Edgar 82
T
Tort, Michel 89
N . Touraine, Alain III
Narcis 74
Negri, Antonio XXV
Nietzsche, Friedrich XIV, XXII, 85,115 V
Veblen, Thorstein 78

O
Orwell, George 34 V. W . .;
Warhol, Andy 99, 103, 106,107, 173, 177
Wieviorka, Michel II
P Wilden, Anthony 53
Paić, Žarko V Winock, Michel VI
Pavlov, Ivan 101
Platon 84
Poster, Mark IX Z
Zempleny 122
Zeuksid 118
R
Rawls, John V
Renaud, Alain XXV
Renault, Camille 72
Richard, François 94
Ritzer, George VIII
Rorty, Richard V
Rubin, Jerry 35, 40

264
Sociološka biblioteka

Za izdavače
Miso Nejašmić (NJT)
Davorka Matić (HSD)

Uredništvo
Goran Batina, Šaša Božić, Ivan Burić, Snježana Delalić (glavna i
odgovorna urednica biblioteke), Rade Kalanj, Vjeran Katunarić, Josip
Kumpes, Slaven Letica, Silva Mežnarić, Miso Nejašmić, Josip Prgomet,
Pavle Schramadei, Aleksandar Štulhofer

Urednik izdanja
Rade Kalanj

Prijevod
Gordana V. Popović

Lektura
Ljiljana Cikota

Grafički urednik
Mario Ostojić

, ISBN 953-222-035-6

UDK 316

BAUDRILLARD, Jean
Simulacija i zbilja /Jean Baudrillard; < prijevod
Gordana V. Popović> . - Zagreb ; Naklada Jesenski i Turk,
2001.
(Sociološka biblioteka)
ISBN 953-222-035-6
411022081

Copyright za prijevod na hrvatski jezik © Naklada Jesenski i Turk

Objavljivanje ove knjige potpomoglo je


" Ministarstvo kulture Republike Hrvatske