ZAPADNI

KANON

HRVATSKA

KNJIEVNOSTtttttttttttttttttttttt

Na Odsjeku za komparativnu knjievnost Filozofskog

fakulteta u Zagrebu gdje ve dugo radim kao nastavnik,
osnovicu studija ine izborni kolegiji koje studenti, uz
odreena,

za

njih

korisna

usmjerenja

ogranienja,

uglavnom izabiru po vlastitom nahoenju i afinitetima.

Takav je tip studija svojedobno izazvao i protivljenja
unutar

fakulteta,

no

vremenom

su

se

isprofilirale

njegove odlike i prednosti, te su i neki drugi odsjeci

ponudili

slina

rjeenja.

Sada,

kad

se

nalazimo

pred

velikom reformom studija uope, komparatistika pokazuje

svoju

elastinost

prilagoavanja

kao

brojne
i

mogunosti

inoviranja

modificiranja,

svojih

nastavnih

programa, no osnovica e im i dalje biti otvorena ponuda

na

tritu

znanja,

irokog

kulturalnog

interdisciplinarnog profila.
Ovakav mi je kratak uvod bio potreban kako bih
jednostavnije obrazloila zato sam studentima 3. i 4.
godine studija komparatistike (u ak. g. 2002./03.) mogla
ponuditi izborni kolegij naslovljen kao i

ovaj lanak:

Zapadni kanon i hrvatska knjievnost. Zato to nastavnici

na naem Odsjeku prema opsegu svojega znanja, strunim
interesima

znanstvenim

preokupacijama,

svako

toliko

ponude studentima neki novi izborni kolegij, jer tako

nalae

program

provoenje

za

koji

praksi

smo

se

pokazalo

zalagali,
viestruko

kojega

se

izdanim:

korisnim, zanimljivim, dinaminim. Zasad su nai kolegiji

1

dvosemestralni.

Hoemo

li

uvesti

jednosemestralne

kolegije i razliite nove vrste seminarskoga rada, ovisit

e

daljnjem

hodu

reforme

studija

nadolazeim

godinama.
Budui da je osnovno podruje mojega strunog
interesa

20.

proizvodnja

stoljee,
razdoblja

posebno

knjievna/umjetnika

avangarde,

rodno

vezane

uz

modernizam s ishodima u postmodernizmu, samim se sobom

nametalo pitanje to su tradicija i kanonska knjievnost
protiv kojih je avangarda najotrije istupala u svojim
poetikim
kakvu

nacrtima

teinu

knjievnost

disperzivnim

znaenje

imaju

praksama,

tradicija

odnosno,

kanonska

u tumaenjima modernizma i postmodernizma.

Stavi li prst u more literature povezan si sa svime to

je

ikada

napisano.

(Uostalom,

usmenu

knjievnost

dobivamo danas preko zapisa). Skoi li u to more, mora

plivati, ili tone. Zaista krasan i pomalo smrtonosan
posao!

No.

Drugim

rijeima,

potrebna

su

nam

veoma

raznovrsna pomagala kako bi se stekli uvidi, odreena

naela

prema

nepregledan

kojima

bi

materijal,

odreenoga podruja.

se

kako-tako

poele

organizirao

nazirati

konture

Zato, kada sam studentima ponudila

reeni kolegij, a odaziv je bio dobar, posebno studenata

dvopredmetne grupe komparatistika/kroatistika, znala sam
da

nas,

bez

obzira

na

kondiciju,

oekuje

maratonsko

plivanje! No vano je bilo sudjelovati.

Moje

podruje,

postmodernizam,

bilo

odskone

daske

mi

koje

je
smo

modernizam
u
se

ovom

avangarda

sluaju

neka

strmoglavljivali

vrst
more

tradicijski priznate, dakle, kanonske literature. Zato

moderno kaotino doba u kojemu hijerarhija vrijednosti i
poredak veliina nisu samo poremeeni, ve ono djelatno
radi na njihovu subvertiranju i prevrednovanju, zapravo
2

tei ukljuivanju u kanonsko stvarajui nove odnose u

polju literature, ak i kada to izriito nijee. Zato
dolazi do sloma ranijeg estetikog koda prema kojem su
istinito dobro i lijepo u sprezi, zato se uspostavlja
neto to jo nije uvreno ve se nazire u obrisima i
tragovima, a to uvjetno moemo nazvati antiestetikim
kodom,

estetikom

runog,

efemernog,

ili

sablanjivog.

Estetikom udovinog, ili estetikom monstruoznosti to je

u

potpunosti

zanemarila

umjetnikog

ideal

djela,

skladnog

cjelovitog

stvarajui,

naprotiv,

fragmentarizirane proizvode zasnovane na naelu montae,

ili

otvorene

konstrukcije

minimalistikog

diskursa

to

nalau doradu.
ansu ovoga kolegija, njegovu, doslovce, dobru
sreu,

vidjela

udotvoran

sam

nain

ponajprije

privolim

tome

studente

da

da

na

neki

proitaju,

ili

ponovno proitaju u novom kljuu, barem neka kapitalna

djela zapadnoevropskog knjievnog kruga, to e rei i
reprezentativna djela hrvatske knjievnosti, od renesanse
do naih dana. (Moda zvui pomalo paradoksalno kad kaem
da

studente

knjievnosti

itekako

treba

privoljeti

da

itaju jer u dananje masmedijsko, elektroniko vrijeme s

najzrazliitijim ponudama, knjiga kao da postaje pomalo
zamorno tivo, osim za pripadnike stranke zagriljivih
knjigoljubaca).1
Trebalo
povijest

zapadnih

protumaiti
tekstovi

to

dre

je

znai,

poetika
kojem

osnovnom

od

kolegiju,

renesanse

razdoblju
zadaom

prikazati
na

vodei

literature,

ovamo,

poetoloki
njezinim

ciljevima i prikladnim nainima izraavanja, te kako se

odreeni
1

poetiki

nalozi

oprimjeruju

pojedinim

U veljai 2004. pokrenute su razliite biblioteke Jutarnjeg i Veernjeg lista s jo

nepredvidivim utjecajem na itateljsku publiku, i, najvjerojatnije, s jo nepredvidivijim utjecajem na

nakladniku politiku, te uope trite knjige.

knjievnim

praksama.

Tako

zahtjevan

posao

valjalo

je

obui u lijepo ruho, gorki se lijek uvijek lake proguta

sa licom meda, i tu mi je sjajno posluila armantna
knjiga Harolda Blooma Zapadni kanon2, bez obzira sloili
se mi s autorovim tezama ili ne.
II
S jedne strane apodiktian, s druge strane
autoironian,
strunoga
mono

Bloom

zapravo

postmodernistikog

patronatstvo

reprezentira

pisanja

teorijske

koje

onu

eli

refleksije

vrst

izbjei

akademske

utogljenosti, i prepustiti se strasti itanja izvornih

knjievnih

djela

predznakom

gotovo

romantiarskog

uivljavanja. Bloomova osnovna teza u Zapadnom kanonu da

svi

veliki pisci hotimino iskrivljeno (pogreno) itaju

svoje prethodnike kako bi suzbili strah od utjecaja i

omoguili prostor djelovanju vlastite imaginacije, kao da
vodi i samog autora. Bloom

hotimino iskrivljeno ita

spise predstavnika razliitih knjievno-teorijskih kola:

poststrukturalizma,
feministike

multikulturalizma,
postkolonijalne

psihoanalitike,

kritike

te

novog

historizma i kulturalnog materijalizma, koje sve skupa

nazivlje kolom resentimana (The School of Resentment), s
ciljem

da

prida

izvornost

vlastitom

teorijskom

promiljanju. Budui da na autor kae da je svako veliko

pisanje ujedno i preopisivanje, odnosno revizija, samim
tim

dekonstruira

intertekstualnim
izdvojenom
operacijom

pojam

originalnosti

spregama,

teorijskom
pretvara

pa

tako

pozicijom,
teorijske

podreujui
svoju

tenju

je
za

autoironijskom

preopise

revizije

resemantiara! Stvaranje kanonskog poretka, izdvajanje

velikih djela tradicije iz njihovih drutveno-politikih
2

2 Harold Bloom: The Western Canon, Papermac, London, 1996.

konteksta, odnosno, njihovo itanje u kanonskom poretku

to

tvori

hotimino

poetike,

retorike

iskrivljena

tumaenja,

anrovske

kontekste,

nametnula

su

Bloomu

odreena ogranienja, koja su mu i omoguila da u svom

agonistikom kljuu organizira takav gotovo nepregledan
materijal zapadnoevropske knjievnosti. Bloom smatra da
svi

veliki

piu,

pisci

zapravo,

tradicije,

izrazitom

monih

autorskih

anatagonizmu

poetika,

prema

svojim

prethodnicima.
Taj edipovski klju borbe sinova protiv
oeva,

inhibirajui

ujedno

motivirajui

strah

od

utjecaja, ustrojit e pogon za pisanje i preopisivanje,

ali

za

osnaenje

vlastita

glasa

monom

brujanju

glasova tradicije. Zato, Bloomov retoriziran i poglavito

metaforian

diskurs

moe

nositi

tezu

da

stari

pisci

biraju svoje nasljednike. Uostalom, to je teza s kojom e

na

razliite

naine

baratati

postmodernizam

kako

bi

pridao kakvu takvu vanost suvremenom piscu, i oslonac

razliitim modelima kaotinog pisanja. Ako jaki pisci ne
biraju svoje prethodnike ve su od njih izabrani, to
vrijedi

kao

tradiciji,

pravilo

onda

za

sve

one

suvremeni

mone

razvlateni

cjelokupnoj
pisac

dobiva

vra jamstva za mogue ukljuenje u poredak tradicije,

tim vie ako ga izabere neki od najveih odlinika kao
to

je

Shakespeare,

tumai

Bloom,

izabrao

Freuda

(i

naravno, mnoge druge, spomenimo samo Joycea, Becketta,

Stopparda).

Da

kompetitivnim

nije
i

intertekstualnim

naprosto

rije

izboru

kontaminacijskim

strategijama,

djelovanju

ve

spregama,
poetike

konflikta, vidi se u rukopisu svakoga tradicijskog pisca

ukljuenoga u kanon.
Bloom je, podsjetimo se, uz Paula de Mana,
Geoffreyja Hartmana i J. Hillis Millera, pripadnik tzv.
Yaleske kole knjievne kritike to poinje djelovati na
5

amerikoj akademskoj sceni 70-ih godina prologa stoljea

pod

utjecajem

dekonstukcionista

Jacquesa

Derride,

tada

ondje gostujueg profesora. Velike su razlike meu ovim

kritiarima, no u svakom ih
ili

polemiki

teorije.
jezine

ton

prema

Dekonstrukciju
ambivalencije,

diskursa,

sluaju odlikuje prilijean

cijepovi

postavkama
zanimaju

tekstovne

semantike
to

dekonstrukcijske

zamke

rastvaraju

razlike,

retoriziranog
pretpostavljeno

jedinstvo nekoga djela, zaokupljena je takoer razaranjem

hijerarhijskih opreka o kojima ovise razliite teorije,
uvodi pojam generalnog teksta, odnosno arhiknjievnosti u
koje

je

mogue

ucjepljivanje

novih

znaenja,

istie

vanost kontekstnih razloga, drugim rijeima okvira, to

pridonose rastvaranju svake homogenosti, pa je zgodno to
se osnovni postupak svih tih dekonstrukcijskih akrobacija
naziva piljenjem grane na kojoj ovjek sjedi.3
Dekonstrukcijsku je kritiku, kao i druge
struje poststrukturalistike knjievne teorije, poglavito
zanimalo preispitivanje osnovnih pojmova logocentrikog
miljenja, u prvom redu znaka, reprezentacije i subjekta,
koje

je

tome,

pitanje

Bloom

doveo

nastoji

ve

strukturalizam.

pokazati

kako

Nasuprot

nastaju

rukopisi

velikih pisaca i njihove autorske poetike, te kako moemo

govoriti

autonomiji

pjesnike

imaginacije,

ali

uzajamnom djelovanju pisaca i tekstova kroz hod vremena,

drugim rijeima, kroz tradiciju. Zato e i razviti tezu o
poetici

konflikta

agonistiko

jedno.

ustvrujui
Svaki

je

da

pisac

su

estetiko

zaokupljen

borbom

protiv svojih prethodnika, to se u kljuu freudistike

psihoanalize
sloeni

odnos

moe

otitati

ljubavi-mrnje

kao

edipovski

izmeu

oeva

kompleks,
i

sinova.

Knjievnih prethodnika i njihovih nasljednika. Zato se

3

Jonathan Culler: O dekonstrukciji. Teorija i kritika poslije strukturalizma, (prev. Sanja

erlek), Globus, Zagreb, 1991, str. 128.

Bloom

svome

radu

nedekonstrukcijske

izrijekom

meu

svim

laa

ponajvie

zadaama:

razvijanja

psiholokog modela za opis postanka pjesnikih djela i s

dekonstrukcijom otvoreno dolazi u spor insistirajui na
prvenstvu

volje:

borbi

titanskim

volje

velikih

pjesnika,

prethodnicima.

opkoljenih

Premda

bi

vjet

interpretator mogao otkriti vane srodnosti meu Bloomom,

Derridom ili De Manom, Bloom se silno trsi usprotiviti im
se, ustrajui u tvrdnji kako je ljudski subjekt temelj
ili

izvor

tekstovnosti,

ne

njezina

posljedica.

(Culler: 1991, 24). Zato

i Bloomov zapadni kanon moemo

prihvatiti

od

kao

jednu

interpretacija

kanonske

literature, gdje se on kree od jedne knjievne veliine,

znaajnog autora, velikog pisca, do drugog, sve od Dantea
do

Becketta,

ukljuno

dvadesetestoricom

velianstvenih, i sa Shakespeareom kao sreditem kanona.

Kako bi organizirao golemi materijal zapadne
knjievnosti po nekim jasnim naelima, Bloom se s isto
takvom

interpretativnom

Gianbattista

Vica

lakoom

(1668-1744),

prihvatio

pravnika,

pojmova

filozofa

teoretiara prava, iz njegova temeljnog djela Prinzipi di

una scienza nuova, gdje on govori o uzastopnim smjenama
triju faza povijesti - boanskoj, herojskoj i ljudskoj
(teokratskoj,

aristokratskoj

demokratskoj)

to

se

osipaju zbog slabljenja ivotne snage, da bi se uvijek

iznova

zapoinjao

kruni

tok

povijesti.

Bloom

preurediti Vicove pojmove i primijeniti ih na povijest

zapadne

knjievnosti,

podijeliti

na

tri

koju
doba

e,

od

Dantea

(razdoblja):

na

ovamo,

aristokratsko,

demokratsko i kaotino.
Aristokratsko

doba

kree

knjievnou

novovjekovlja, s Danteom, sve do Goethea, a naglasci su

na djelima Chaucera, Shakespearea, Cervantesa, Montaignea
i Molierea, Miltona i Dr. Samuela Johnsona. Ne slijedi
7

se, dakle, poredak uvrijeene knjievnopovijesne podjele

na humanizam i renesansu, barok, klasicizam, romantizam,
ve

se

tom

velikanima

estetskom

kriteriju,

govori

sveukupnom

odsjeku

pera!

Pisci

odnosno

knjievne
su

povijesti

izabrani

kriteriju

prema

uzvienosti

(sublimacije), ali i prema kriteriju reprezentativnosti.

Zastupljeni

su

takoer

kljuni

pisci

pojedinih

nacionalnih kanona, a uz velike dramatiare, pjesnike i

romanopisce i kanonski kritiari (Dr. Johnson).
Demokratsko doba, u Bloomovu interpretacijskom
kljuu zapadnog kanona ide od Wordswortha, Jane Austen,
preko Walta Whitmana, Emily Dickinson, Dickensa, George
Eliot,

Tolstoja

do

Ibsena,

od

romantizma,

dakle,

realizmom do modernizma. Ili, kako autor kae, zaokuplja

ga

post-goetheovsko

devetnaesto

stoljee

kada

opada

produkcija talijanske i panjolske knjievnosti, a jaaju

njemaka, francuska, ruska i amerika knjievnost. Premda
su

neke

feministike

bloomovskog
pobune

psiholoki

sinova

istraivanjima

kritiarke
koncipiranog

protiv

autoriteta

zanimat

ih

pozdravile
modela

oeva,

openito

ideju

kanona

kao

daljnjim

istupi

protiv

autoritarnog patrijarhalnog koda i dominantnog maskulinog

diskursa

maskulinih

praksi,

potrudivi

se

da

kroz

knjievnu povijest, posebno od renesanse na ovamo, upiu

ene

povijest

subvertiranjem

kulture

tradicionalnog

knjievnosti,
(mukog)

odreeni protu-kanon u kojem e

te

kanona,

da

stvore

se uti ranije utiani

glasovi enskih pisaca (odnosno, piskinja!), njihova e

tumaenja Bloom odbaciti kao pokuaj uvrtavanja sitnih
autorica, to naprosto svjedoe o raznolikosti odreenog
razdoblja

knjievne

povijesti,

poredak

kanonskih

veliina.
Bloom takoer odbacuje pokuaje i onih sudionika
raspre

oko

kanona

(to

opet

ide

na

raun

feministike
8

lacanovske

post-lacanovske

kritike,

ali

na

raun

materijalistike feministike kritike, te uope kritike

kulturalnog materijalizma i novog historizma), kojima je
cilj

pridati

vanost

nizu

enskih

pisaca

devetnaestog

stoljea, kao to se usprotivljuje i post-kolonijalnim

kritiarima i prouavateljima afro-amerike knjievnosti
i

njihovoj

diskursa

elji

da

prikljue

uratke

kanonu.

rudimentarnog

Svojim

je

literarnog

stavovima

Bloom

izazvao bujicu prosvjeda meu predstavnicima razliitih

struja knjievne teorije i kulturalne kritike, i zapravo
je, premda ih odbacujui, uo glasove drugih, te mu je i
sam kontekst raspre i diskurzivne arolikosti pripomogao
profiliranju vlastita rukopisa.
Zato u demokratskom razdoblju devetnaestog
stoljea govori samo o onim piscima koje dri inovatorima
(to mu je inae misao vodilja u koncipiranju zapadnog
kanona), zanemarujui sve knjievne inovnike o kojima
e

brigu

preuzeti

kulturalni

materijalizam,

materijalistiki feminizam i sve druge vrste kritike koju

poglavito zanima pisanje kontra-kanonskih autora, odnosno
onih autora to stvaraju odreenu vrstu drugaijeg kanona
u kojemu niiji glas nije utian. U svemu tome ima toliko
plodnih

aporija,

ambivalencija,

kontradikcija,

parazitirajuih diskurzivnih struktura, slabo uoljivih

srodnosti
kakvi

veza,

parametri

razlabavljuju.

da

to

je

ponekad

utvruju

Koliko

god

Bloom

veoma
to

teko

utvrditi

onemoguuju

elio

ili

rehabilitirati

poziciju autora i nacrt kanonske veliine temeljene na

pojmovima neobinosti, izvornosti, ljepote, to su ih u
pitanje

doveli

postmodernistike
motivirajua

poststrukturalistika
poetike

mo

postavke,

straha

od

uenja

napominjui

da

utjecaja

omoguuje

prevladavanje agona s tradicijom i pridruenje kanonu,

na

zapadni

kanoniar

jednakim

arom

tvrditi

da
9

utjecaj valja shvatiti i kao tropoloku figuru, odnosno,

kao intertekstualni fenomen.
Drugim rijeima, pjesme, pripovijetke, romani,
drame,

nastaju

kao

odgovori

na

ranije

pjesme,

pripovijetke, romane i drame, ovisno o tome kako ih koji

pisac

ita

tumai,

tumai

ih

pogreno

(creative

misinterpretation),

priskrbi

neobinost

rukopisu.

Tu

valja

zajami

dodati

ita

hotimino

ciljem

originalnost

da

je

Bloom

da

vlastitom

kao

yaleski

kritiar s dekonstrukcijskom prtljagom itekako svjestan,

ili barem najvjerojatnije svjestan, da su sva itanja, i
knjievnika

kritiarska,

hotimice

ili

nehotice

pogrena, jer ne postoji jedno jedino, ispravno i tono

itanje zaogrnuto nekom metanarativnom kabanicom. Mogua
je

tek

blie

primjena
nekoj

obrana

strunoj

odreenih

istini

kad

parametara,
kaemo,

pa

budui

je
da

tekstovi putuju kroz vrijeme, kako valja prihvaati i

razloge

njihovih

pridonosi

novih

ucjepljivanju

novih

novih

konteksta

znaenja

to

sve

prihvatu

mnotvenosti smisla.
Zato Bloom figuru edipovskog suparnitva i
shvaa figurativno kako bi ispitao narav monih, izvornih
knjievnih zamiljaja, jer strah od utjecaja, veli on,
unakaava

slabe

talente,

genijalce!

Inventivni

pisci

ali
nisu

stimulira
u

biti

kanonske

izvorni,

ve

znaju gdje to mogu posuditi i to vjeto prekrojiti. Zato

je, valja ponovno naglasiti, svako veliko pisanje ujedno
i preopisivanje, odnosno revizija tradicijskih resursa,
ovisno ve o naem izboru, i, nainu pogrenog itanja.
Kao

to

vidimo,

mo

figurativnog

jezika,

retorizacija

knjievne teorije, omoguuje i doputa lov u mutnome,

bolje

rei

neprozirnom,

jer

bistrost,

jasnoa

prozirnost ponovno bi nas vezli uz fundamente kojih je

nosivost moderno vrijeme podlokalo.
10

Kljuni pisci kaotinog doba u Bloomovoj

podjeli

tradicije

su

Freud,

Proust,

Joyce,

Virginia

Woolf, Kafka, Borges, Neruda, Pessoa i na kraju Beckett,

Shakespeareov

izabranik.

To

je

tu.

To

je

dvadeseto

stoljee, naa nedavna prolost to nam u svim oblicima i

pojavnostima,

paradigmama

miljenja

praksama oblikuje sadanjost. Koliko god

svjetovnim

Bloom isticao

da se ne nastoji baviti intertekstualnim vezama izmeu

dvadesetestorice odabranih kanonskih pisaca od Dantea do
Becketta tretirajui ih
zapadni

kanon,

autorove

ve

drame

reprezentativnima za cjelokupni

njegovo

itanje

Svretak

shakespearijansku

igre,

otkriva

intertekstualnu

agonistiko-parodijsku

Becketta,

posebno
u

njoj

potpomognutost

vezanost

uz

samodostatnu

tradiciju.
Ideju o samodostatnosti tradicije Bloom razvija
jo u svojoj ranijoj utjecajnoj knjizi Strah od utjecaja
(The

Anxiety

pjesnici,

of

Influence4)

odnosno

pjesnici

gdje

tvrdi

kaotinog

da

su

razdoblja,

moderni
odreda

tragini s razloga to su doli prekasno, u asu kada je

predmoderno doba zavreno i njegovim titanskim piscima
(Danteu,
braa

Shakespeareu,

po

peru.

Ova

Cervantesu)
je

ideja

ne
samoj

trebaju

mala

svojoj

jezgri

podlona uruavanju jer je steu i dovode u pitanje niz

protu-namisli, recimo o tome da prethodnici biraju svoje
nasljednike,

da

knjievnosti

je

vano

voditi

strategijama,

brigu

estetikim

tumaenju
o

povijesti

intertekstualnim

hijerarhijama

poetikim

dominantama u odreenim razdobljima, da valja s kritikom

mjerom

pristupiti

kanoniziraju
strahu

od

svoje

uvrijeenoj
znaajne

utjecaja

ili

praksi

pisaca

prethodnike,

neemu

to

te

koji
da

moemo

sami

unato
nazvati

nelagodom u tradiciji (das Unbehagen in der Tradition!)

4

Harold Bloom: The Anxiety of Influence, Oxford University Press, New York, 1973.

11

postoji, o emu svjedoi

literarni

kod

neporazumima,
knjievnih

sa

sve navedeno,

svime

prekidima,

djela

to
a

mu

koji

komunikacijski

pripada:

omoguuje

knjievnih

umovima,

na

prihvat

samoopisivanja

kroz

vrijeme.
Zato i Bloomova ideja o tome da se moderni
pjesnici nalaze pred vratima zakona (tradicije), te da
nikako

ne

mogu

zamamno,

premda

stupiti
ne

mora

zamak

biti

(tradicije),

tonom.

Ona,

zvui

tovie,

utjee u retoriziranu sliku to odie vlastitom energijom

i

ima

svoj

sjaj

bez

obzira

na

oprenosti

dvosmislenosti, tamne sjene, nerazgovjetan osnovni potez.

Ako

su

moderni

pjesnici

nalik

Sotoni

iz

Miltonova

Izgubljenog raja, i bune se na najdomiljatije naine

protiv

samodostatne

tradicije

njezina

boanskog

plana, tada su i njihove anse za nalazak i potvrdu

vlastita govora opravdljive, moderne, kaotine, podreene
naelu

nepredvidivosti,

neodluivosti,

eksperimenta,

naelu plodotvorne krize.

Tako i Bloom, moderni kritiar kaotinog doba,
zapravo kroz dekonstrukcijske demantije tradicionalnije
tumaenog

modela

tradicije

kao

riznice

znanja

neke

vrste Olimpa na kojem prebivaju boanski pjesnici, stvara

svoju

zapadnokanonsku

konstrukciju.

Jo

jednu

priu

priama. Zahvaljujui modernom vremenu, ne i onu koja bi

imala pretenzije da bude jedinom, nadvienom svim drugim
priama o tome tko smo, to smo, gdje smo, i kamo idemo.
Upravo

ambivalencije

njegov

nacrt

tradicije

itanja.

Takvi

zamisli

kanona

uspostavu,
bespogovorne
njegova

ucijepljene

su
jer
s

druge

moi,

ustroja

putaju

rascjepi
s

pak

otvaraju

nas

zapravo

jedne

strane
strane
prostor

labavljenje

Bloomov
u

diskurs

razmosmjerna

svojstveni
omoguuju
otklon
za

od

svakoj
njegovu
njegove

preoblikovanje

hijerarhijskih

poredaka,
12

rasreditenje, rasap vertikale, a takvim su poslovima,

poslovima

prevrednovanja

revizije,

najgorljivije

zauzeti upravo moderni pjesnici kaotiari, oni koje Bloom

ostavlja pred zatvorenim vratima velike tradicije.
Rije je, naravno, o autorovu retorikom triku,
jer

upravo

interpretacijom

pisaca

dvadesetoga

stoljea

pokazuje dvije stvari: da kanon sadri protu-kanon, a

koji osim jakih pisaca moe udomiti i one slabe to
piu

kulturnotvorne

vrijednosti,

te

tekstove

da

se

bez

neke

vertikalni

vee

sustav

estetske

vrijednosti

rasprio u iroku horizontalu diverzificirane knjievne

proizvodnje. Zato
imaju

odreenu

razliitosti

moderni i postmoderni kontra-kanoni

lokacijsku

funkciju

raznovrsnosti,

istiui

svoje

svoje

specifinosti,

kulturne, klasne, rodne i spolne osobitosti, alternativne

zamisli, bez pretenzije da se nametnu kao univerzalni i
nenaruivi,

ve

prije

sa

eljom

da

vee

nakupine

knjievnoga materijala uine koliko-toliko preglednijima

za razliite svrhe: obrazovne, nastavne, informativne i
sl. Iz te vizure i Bloomova slika velike preskriptivne
tradicije na ija vrata moderni pjesnici kucaju uzalud,
djelovala

bi

pomalo

komino

da

je

sam

autor

nije

dekonstruirao nacrtavi joj brkove kao Duchamp uvenoj

Leonardovoj krasotici. Jer

svi oni apartni atributi koje

Bloom vee uz kanonske velikane i njihova jedinstvena

djela

neobinost,

neprozirnost,
okantno

izvornost,

teko

ih

neuvenost,
to

na

prihvaa,

udnovatost,

itatelja
jo

tee

djeluju

asimilira,

atributi su koje forsira moderna knjievnost, a parodira

ih ili im se usprotivljuje u svojim raznolikim praksama
postmoderna.
Zato Rimbaudove rijei iz Pisma vidovitog (koje
gotovo svaki dan ponavljam, ne znam zato), da je sudbina
umjetniku namijenila propast jer posee za stvarima za
13

koje nitko nije uo i koje nemaju imena, ali da e iza

njega doi drugi strani radnici i poeti od horizonta
gdje

je

on

propao,

znaenju/znaenjima,

takvom
jer

silovitou

potresno

govore

dobivaju
o

tenji

na
za

izricanjem neuvenog (neiskazivog), pa konkurencije meu

stranim

radnicima

zapravo

nema,

svaki

je

sam

naputen i nema nigdje nikoga pred uvijek iznova novim.

To je, dakle, eklatantno moderni izum s utabanim starim
tragovima. Poznavati starinu, tradiciju/tradicije jedino
i moe potaknuti elju za stvarima za koje nitko nije uo
i

koje

nemaju

originalnou

imena.

otkriva

Za

neuvenim.

aporijsku

udnja

dimenziju

za

poetike

konflikta: biti svoj, i pripadati tradiciji. To je neka

vrst prokletstva moderne i hajdemo rei ve i postmoderne
tradicije, s prokletim pjesnicima na elu, da gradi svoje
kontra-kanonske decentralizirane i alternativne poretke
na horizontu gdje je ve sve propalo, uvijek isponova, i
s uvijek obnavljanom svijeu o onome to je propalo.
Budui da stavlja Shakespearea u sredite
kanona, tvrdei, tovie da sam Shakespeare svojim djelom
uspostavlja

svjetovni

kanon,

sekularnu

Bibliju,

proizvodei ujedno svoje prethodnike i svoje nasljednike,

Bloom

se

indirektno

uputa

polemiku

pripadnicima

kole resentimana, kako ih on naziva, ponajprije s novim

historistima i kulturalnim materijalistima to su u 80ima

Americi

prouavanju
tumaenja

Engleskoj

renesanse
gdje

historijskih
strujanju

se

sila,

i
te

socijalnih

potaknuli
pozicija

estetsko
s

veliku

energija,

neomarksistikih

shvaa

pozicija

ivost

kao

Foucaultova
moi

proizvod
nauka

ideologije,

dominantnim drutvenim klasama i funkciji znanja. Bloom

dri da svako kritiko itanje i teorijsko promiljanje
nekoga

djela

koje

polazi

materijalistikih,

psihoanalitikih, odnosno feministikih te izmeu ovih,

14

kombiniranih
knjievno

pozicija,

djelo

nuno

jest

ogranieno

jer

kao

alat

sruke

za

ciljeve

zanemaruju

estetsku

slui

mu

razliitih uitavanja.
Navedeni
vrijednost
kojima

pristupi

skandaloznu

upravo

te

originalnost

odlike

jame

velikih

ukljuenje

osiguravajui im budunost, hod kroz vrijeme,

djela
kanon

i samim

tim nove kontekste. Originalnost jest veliki skandal zato

to

svojom

neobinou

uvodi

nove

parametre,

okira

recipijenta, prefigurativna je i postfigurativna. Sve se

prije nje u tradiciji k njoj kretalo, i kada je dolo do
velikog praska u velikom rukopisu, pruila je protege za
nastavak

tradicije,

prevrednovanja.

za

naknadne

Tritisuljetna

izbore,

povijest

naknadna

zapadnoevropske

knjievne tradicije koja nam podaruje niz elitnih imena

(jer kanon jest elitistiki, tu nemaju pristup minorni
talenti!) slijevala se k Shakespeareu i od Shakespearea k
modernom vremenu, zato kanonski sustav ureujemo prema
estetskoj

snazi,

vrijednosti

estetskom

skandaloznoj

dignitetu,

originalnosti

estetskoj
renesanskog

barda.
Shakespeare je mjerilo i sredite kanona. Bloom
dapae smatra da smo na neki nain povlateni to smo od
Shakespearea udaljeni etiri stotine godina, jer nam uvid
u njegovo univerzalno djelo, u njegov univerzum u koji
smo svi upisani, i svjetotvorni jezik preko kojega smo
nauili govoriti, najbogatije,

najizravnije omoguuje da

sudjelujemo u kanonskom pamenju i starine i moderniteta.

To

je

izmeu

ostaloga

zato

to

je

Shakespeare,

lapidarno kae Bloom, svatko i nitko, dok je Dante uvijek

Dante, Milton je uvijek Milton, a Blake je Blake. Drugim
rijeima, Shakespeareov je svijet ureen po Shakespeareu
tako, da u njemu jesu svi i nitko, everyone and no one.
Karakteristina

kanonska

neobinost

koja

je,

jedne
15

strane znak originalnosti, a s druge otkriva prevladani

agon

tradicijom,

kod

Shakespearea

je

kontaminirana,

moglo bi se rei zatakana u njegovu svaijem rukopisu

te

na

itatelja/gledatelja

ne

djeluje

okantno

poput

Danteove apokaliptike poeme. Spoj estoke izvanrednosti,

neobinosti i uzvienosti, Bloom nalazi u takvom stupnju
i intenzitetu jedino kod Shakespearea i Dantea, kojega
smatra drugim sreditem kanona, s time to Dante odvanim
i agresivnim isprepletanjem svetog i svjetovnog pisanja,
bespogovornim

uzimanjem

prava

na

objavu

istine,

profetskom drskou, psiholokom produbljenou, duhovnom

odvanou
itatelja

retorikom

djeluje

sloenou,

zbunjujue,

te

je

svejednako
njegova

na

Komedija

djelo s najokantnijim uincima u cijelom zapadnom kanonu

i

dovodi

pitanje

mnoga

oekivanja

na

primateljskom

horizontu.
III
Vratimo
zaokupljenih
oznaitelj

li

se

Foucaultovim

tvrdnjama

namislima,

cirkulirajuih

novih
da

je

socijalnih

historista
Shakespeare

energija

razdoblju renesanse, sueljenih u borbi za prevlast i

raspodjelu znanja i moi, onda Bloomov protuargument da
Shakespeare
pathosa,

prije

odnosno,

funkcionira
da

kao

njegova

oznaitelj

ljudskog

univerzalnost

nije

historijska ve fudamentalna, otkriva na neki nain buran

suivot

razliitih

tumaenju,

kritikih

Shakespeareova

priskrbila

pristupa.
jedinstvena

Bloomovu

eminentnost

je renesansnom pjesniku sredinje mjesto u

kanonu, a ne prilijenost odreenoj ideologiji vladajue

klase, ili pak, u nekim feministikim interpretacijama,
vezanost

uz

patrijarhalni

kod

maskulinog

diskursa

onodobnih maskulinih praksi.

16

Materijalistika
Kathleen

McLuskie

Shakespeareovu
Njegovo

parametri
Jonathan

()

slagao

miljenje

hagiografije
Dollimore,

Shakespeare5

e,

primjerice,

koncepciju

se:Shakespeare
doba.

rei

iz

preuzet

feministika

drutvenim

enama

ijeg

je

dalje

obzirom

likova,
su

pokazuje

svog

sputavali

(prev.

zbornika

na
da

nazorima

vrsto

mizoginije.

navod,

enskih
s

kritiarka

a.)

No

Politiki
kako

drugi

feministiki kritiari, materijalistiki, podjednako kao

i

pshihoanalitiki,

zastupaju

uvjerenje

razdoblju bilo i onih, ukljuujui

da

je

tom

Shakespearea, koji su

zastupali drugaije miljenje o enama, izvan zacrtanih

mjerila patrijarhalnog koda. Svi se pak slau u jednome.
Shakespeareove

enske

likove

ne

treba

tumaiti

kao

oprimjerenje transhistorijskih (univerzalnih) vrijednosti

ene

to

pripisati

jo

jednom

aspektu

izuzetnosti

njegova genija to nadilazi i vlastito vrijeme i vlastiti

spol. Istiui kako moramo voditi brigu o ogranienjima
knjievne tradicije, ideolokim i materijalnim uvjetima u
kojima

djela

kritiari

nastaju,

brane

preispitati

materijalistiki

uvjerenje

autoritet

da

shvatiti

renesansnog

feministiki
vrijednost

patrijarhalnog

barda

moemo samo ako pomno prouimo onodobne konstrukcije o

rodu i patrijarhalnosti.
Materijalistika
zaokupljena

usklaivanjem

je

kritika

tekstualne,

openito

historijske,

socioloke i teorijske analize s pomou kojih nastoji

protumaiti politiku prakse. Djelovanje moi i njezina
prikazivanja
interakcija

renesansnoj

dravne

moi

knjievnosti,
kulturalnih

zapravo

oblika

tog

razdoblja, glavni je predmet strunoga interesa amerikog

novog historizma. Na tragu tumaenja razliitih aspekata
5

Jonathan Dollimore (ur): Political Shakespeare: Essays in Cultural Matrialism. (drugo

izd.), Manchester: Manchester University Press, 1994, str. 11.

17

kulture Raymonda Williamsa, onih preivjelih, vladajuih

i novonastajuih (residual, dominant and emergent aspects
of

culture),

Dollimore

pokazuje

kako

se

ove

vrste

kritikih usmjerenja nastoje baviti prouavanjem uinaka

drutvene promjene i njezinim posljedicama to djelatno
sudjeluju u stvaranju rascijepljenog i dinaminog modela
kulture,

ne

tradicionalnom

njezinom

smislu.

harmoninom

Potisnute,

slikom

podreene

rubne

razine kulture u interakciji su s dominantnim oblicima.

Njihovi uzajamni utjecaji podjednako djeluju subverzivno
i plodotvorno stoga ih valja tretirati ravnopravno, ne
demonizirajui otpadnitvo i drugost kako je to inila
ranija

kritika

oblicima

bavei

kulture.

materijalistike

se

uglavnom

reprezentativnim

Socio-politika

kritike

prikladna

usmjerenost

je,

dakle,

za

preispitivanje politike dimenzije renesansne drame, zato

to

kazalite

shvaa

kao

instituciju,

knjievnost,

openito, kao drutvenu praksu u konkurenciji i sprezi s

ostalim

drutvenim

engleski

studiji

praksama,

gotovo

dok

su

iskljuivo

tradicionalni

bili

zaokupljeni

nosivim estetskim injenicama, odnosno reprezentativnim

knjievnim tekstovima i njihovim unutranjim znaenjem.
IV
Takve

pragmatike

odredbe

materijalistike

kritike, kao i nauk drugih pripadnika kole resentimana

(feminista,

marksista,

lakanovaca,

dekonstrukcionista

knjievni

naprosto

rodnih

kanoni

nacionalnih

semiotiara),

novih
te

proizvod

interesa,

Bloom

historista,

tumaenja
klasnih,
e

da

su

rasnih,

gronjom

porugom odbaciti, branei interese teksta kao estetske

injenice koja nije samom sobom vrijedna i kulturotvorna,
ve to postaje i jest u

stalno opetovanom konfliktnom

suodnosu s drugim estetskim injenicama. Drugim rijeima,

18

u polju Bloomovih antitetikih i paradoksalnih postavki,

knjievni se tekst s jedne strane tumai kao originalna
tvorevina

iju

izvornost

upravo

omoguuje

hotimino

krivo itanje to ujedno pridonosi splanjavanju straha

od

utjecaja

svaki

velikih

tekst

vidi

prethodnika,
kao

intertekst

druge

kojem

se

se

strane

znaenje

profilira i dopunjuje tek u poretku tradicije.

Pojedinani

tekst

nosi

tako

tek

dio

znaenja,

sinegdoha je vee cjeline u koju su ukljueni i drugi

tekstovi.

Zato

je

tekst

relacijski

dogaaj,

ne

pojedinani predmet koji valja analizirati. Kombinacija

retorikog

psihoanalitikog

pristupa

fenomenu

intertekstualnosti s pomou kojega se knjievni tekstovi

veu uz literarne intertekstove tvorei polje knjievnoga
znaenja, nosivo je Bloomovo teorijsko postignue. Zato
e

on

neprekidno

resentimana

to

intertekstualnom

prigovarati

dopunu

pripadnicima

knjievnoga

polju

drutvenih

znaenja
kulturnih

kole
trae

kodova,

stereotipova i ideolokih formacija.6 Vidimo, zapravo, da

je

konfliktan odnos s

razliitim kritikim usmjerenjima

najizravnije odredio Bloomovo tumaenje kanona, kanonske

pripadnosti,

kanonske

veliine,

neobinosti

vrijednosti.
V
Upravo su takvi sporovi o poloaju knjievnosti, o
ustroju njezina sustava i suodnosu s drugim diskurzivnim
sustavima,

znaenju

odreenja

kanonske

kanonskih

alternativnih

knjievne

literature
praksi,

povijesti

problemu

njezinih

kontra-

pridonijeli

ivosti

te

amerike akademske scene 80-ih prema 90-im godinama, u

6

V. o tome knjigu Grahama Allena Intertextuality, (The new Critical Idiom), Routledge,

London&New York, 2000.

19

razdoblju
teorija

znai

nagnute

kada
nad

knjievna
sebe

znanost

propituju

knjievna

svoje

zadae

poslove u kljuu postmodernistikih preocjena.

Opi trend pobune protiv totalizirajuih
pojmova,

hranjen

pak,

bloomovski

reeno,

strahom

od

njihova utjecaja, i voen eljom da se ne uspostave drugi

nizovi jednako tako

totalizirajuih pojmova, doveo je do

nevjerojatnog ubrzanja u promjenama itanja i tumaenja

izmeu kojih se ne uspostavlja hijerarhijska ljestvica u
smislu da su jedni vredniji od drugih, ve se uspostavlja
konfliktno

diskurzivno

polje

kojem

su

tekstovi

tekstovi o tekstovima agonistiki sueljeni i simbiotiki

vezani.

Korekture

tuih

itanja

(itaj:

korekture

itanja drugih kritikih kola i opcija), jednako su tako

podlone novim korekturama, novim i hotimino pogrenim
itanjima. Hotimino pogreno itanje omoguuje novi uvid
koji

nije

nuno

drugaiji,

bolji,

ispravniji,

isponova

intepretacijama.

toniji,

otvarajui

()injenica

je,

nego

prostor
kao

to

je

novim

pokazujemo

kada se time sami bavimo, da se interpretacija zbiva u

povijesnim

situacijama

to

su

ih

dijelom

stvorila

prijanja itanja i da uokviruje ili smjeta ta itanja o

sljepilu

uvidima

kojih

stoga

moe

izrei

svoj

sud.

Domiljata itanja esto potvruju da su kadra posluiti

se

tekstom

kako

bi

pokazala

gdje

su

to

prijanje

intepretacije krenule krivim putem i tako izrei tvrdnje

o ogranienostima njihovih metoda ili o odnosu njihove
teorije

njihove

prakse.

()

Valjalo

bi

openito

napomenuti da distinkcije izmeu istinitosti i lanosti,

sljepila i uvida, ili itanja i pogrenog itanja ostaju
i

dalje

utemeljene

kljunim
tako

distinkcijama,
da

bi

ikome

ali
mogle

da

one

dopustiti

nisu
da

definitivno ustanovi istinitost ili uvid svog itanja.

(Culler: 1991, 237/238).
20

Na tu prostranu pozornicu razliitih itanja

koja su u konkurenciji,
iz

konteksta

hotimino

postojeih

pogrenog

itanja.

Pisci

prethodnike

zaokupljena vlastitim izvoenjem

(kao

itanja,

itanja

koji

hotimino
to

Bloom
se

tie

pogreno

kritiari

uvodi
i

pojam

pisanja

itaju

istovjetno

svoje

postupaju

svom podruju) da bi njihov preopis, odnosno revizija

postojeega

pisanja

otvorili

prostor

kreativnom

inu,

originalnoj izvedbi, ma koliko e oni biti podvrgnuti

istom kompetitivnom

procesu. Ako je knjievnost, pod

okriljem nietzscheanskih odredbi, elja za figuracijom,

poglavito za metaforom, a metafora ukazuje na elju da se
bude

drugdje,

knjievne

onda

je

teorije

figurativni
kritike,

jezik

svojom

suvremene
retorikom

titravou, bljetavilom, tenjom k fikcionalnom, izraz

elje da se bude drugaiji. U svemu tome, kada je rije o
piscima

kritiarima

nazrijeti

modernog

autoironijsku

gestu

kaotinog
koja

doba,

upuuje

moemo

na

jasnu

svijest o aporijskoj dimenziji elje da se bude drugdje i

da se bude drugaiji, da se iskae neiskazivo i da se
poe od horizonta gdje je sve propalo.
Kroz cjelokupnu zapadnoeuropsku tradiciju
moemo nazrijeti rad poetike naitavanja, nakalamljivanja
tekstova

na

tekstove,

time

da

predmoderno

doba

poetoloki misli normativno, potujui klasine autore i

autoritete, doim se moderno doba prihvatilo preocjena i
revizija kako bi svojim umjetnikim praksama osiguralo
prvenstvo i proirilo ih na izvanumjetnika podruja, ili
pak,

kao

kulturalnom
teksta

postmoderni,
tritu.

kontekstu

zajamilo

konkurentnost

suvremena

kritika

Zato

njegovih

interpretacija

na

itanja
ne

tee

ukazati na neki novi temelj ili zajedniki nazivnik, ve

umnoavaju

prie

itanju.

Ta

svojevrsna

kritiarska

bezdanost, postupak tumaenja s pomou drugih tumaenja s

21

ciljem da se otkriju strukture podudaranja i ponavljanja,

odreene konvencije i kodovi u tekstovima, i u tekstovima
o

tekstovima,

gotovo

(mise-en-abme)

da

nalikuje

veoma

postupku

esto

bezdanosti

prakticiranom

postmodernistikoj prozi, gdje se jedna narativna razina

nastoji objasniti prenoenjem na drugu narativnu razinu,
ili se pak njihovim prelamanjima i rotiranjem, prekidima
i

dislociranjem

nepovratno

rui

iluzija

mogunosti

jednoznanog tumaenja. Takav razvedeni profil literarne

i knjievnoznanstvene scene, isprepletenost postupaka i
autorefleksivnih strategija u obje domene, s pomou kojih
se nastoji opravdati i osmisliti vlastiti posao, ne samo
da pokazuje kako je u pitanje doveden tradicionalni pojam
originalnosti, ve i drugi

tradicionalni nosivi pojmovi,

to s jedne strane svjedoi o tjeskobi izazvanoj gubitkom

fundamenta,

druge

pak

strane

govori

novim

dimenzijama slobode u miljenju i pisanju.

Upravo takva pluralistiki pruena pozornica
suvremene knjievne teorije i omoguuje Bloomu da skroji
svoju malu privatnu ortodoksiju o elitististikom ustroju
zapadnog kanona gdje se snani subjekti bore za presti,
kojom

se

koncepcijom

multikulturalista

autor

tome

suprotstavlja
kako

su

nauku

estetiki

svih
izbori

prikazbe drutvenih i politikih nunosti. I upravo tako

pruena

pluralistika

pozornica

suvremene

knjievne

teorije doputa njihovo supostojanje, da jedni i drugi

imaju

pravo

biti

pravu.

Tu

nije

naprosto

rije

sveopem relativizmu pojava i stvari i gubitku svakoga

vrijednosnog
uznapredovale

kriterija,

ve

(post)moderne

prije
svijesti

svjedoanstvu
o

prestanku

dominacije hijerarhijskih poredaka.

VI

22

U svojoj knjizi Postmodern Narrative Theory7

tiskanoj u poznatoj seriji biblioteke transitions u kojoj
se

nastoje

saeto

relevantno

prikazati

kretanja

suvremenoj knjievnoj teoriji, Mark Currie se pozabavio

osnovnim

postavkama,

postmoderne

teorije

dilemama

slijepim

pripovijedanja,

no

ono

pjegama

to

me

je

posebno privuklo rasprava je o razliitim shvaanjima i

tumaenjima

pojma

estetikoj

postavljanju

formalistikoj
u

mogunou

knjievnog

raster

kanona,

obrani,

odnosno

socio-politikih

razliitih

njegovoj

ideolokih

njegovu

interesa

manipulacija

s
u

obrazovanju, visokom kolstvu i profiliranju nacionalne

svijesti.

dijelu

naslovljenom

Pripovijesti

velike

male (Narratives grand and little) Currie se osvre na

one

aspekte

postmodernistike

teorije

to

istiu

vrijednost lokalnog naspram globalnog na tragu Lyotardova

nauka o fragmentaciji velikih pria i njihovu pretapanju
u

praktiki

beskrajne

nizove

malih

pria.

Jo

uvijek

vlada solidna zbrka u miljenjima oko toga predstavlja li

prilijenost
politike

ideji

lokalnog

standardizacije

slobodarski

globalizacije

stav
svijeta

protiv
kakvu

forsiraju transnacionalne korporacije, ili su one ukrale

tu

namisao

ljeviarskoj

teoriji,

ljeviarskim

semiotiarima, radikalnoj filozofiji i sociologiji, kako

valja

zastupati

posebno,

da

bi

se

zaposjelo

ope.

(Currie: 1998,107). Dihotomija veliko/malo, lokalno/ope

svejednako

pokazuje

svoju

ideoloku

inkoherenciju,

njihove interakcije u razliitim drutvenim, politikim i

kulturnim
otvoriti

kontekstima
kretanja

mogu
gotovo

imati

nesluene

nepredvidivim

uinke

smjerovima.

itanja o itanjima, razliita dakle naitavanja, koliko

god otkrivala elju za pravorijekom, ne dvoje o tome da
7

Mark Currie: Postmodern Narrative Theory, MACMILLAN PRESS LTD Houndmills,

Basingstoke, Hampshire RG21 6XS & London, 1998.

23

su tek estica u diskurzivnom univerzumu. Malo naspram

velikoga. Ali glas lokalnog u brujanju opeg vieglasja.
S tog aspekta, i pojam bi se knjievnoga kanona
u tradicionalnom smislu (kako ga postavlja 18. stoljee,
a

preinakama

prikladnim

svom

vremenu

dalje

brane

formalistiki kritiari), mogao smatrati velikom priom,

nad-priom,

to

podvrgnuti

preispitivanju

ranije

spominjane kritike kole i usmjerenja, kojima Bloom baca

kanonsku rukavicu u lice. Feminizam, novi historizam,
kulturalni

materijalizam,

dekonstrukcija,

kulturalni

studiji svakako spadaju u udarnu grupaciju unutar struke

to

ovisno

svojim

polazitima

uim

interesima

revidiraju shvaanje kanona kao poretka lijepe, visoke

literature

univerzalnih

karakteristika

neprolazne

estetske vrijednosti, demitologizirajui pojam knjievne

vrijednosti, ponitavajui stroge granice izmeu visoke i
popularne kulture, pokazujui da politiku kanona kroje
oni to u rukama dre znanje, pare, i politiku mo.
Napad

na

tradicionalne

vrijednosti

visoke

kulture i totalizirajuu ideju da se cjelokupna povijest

knjievnosti moe prikazati kroz reprezentativna djela, s
hotiminim previdom ostalih vrsta knjievne proizvodnje,
potekao je iz opeg kolapsa metanaracijskih nadreivanja
i

univerzalistikih

pretenzija,

otvorivi

prostor

za

pojedinano, lokalno, za malu priu, sitnu povijest.

Zato je, ako stoji tvrdnja da knjievni kanon spada u
rang

velikih

pripovijesti

jer

cjelokupnu

povijest

knjievnosti nastoji prikazati kao linearnu pripovijest

temeljenu
nuno

na

dolo

stvaralatvu
do

neupitnih

potkopavanja

kanonske

veliina,
ideje

od

gotovo
strane

spomenutih knjievnih kritiara i teoretiara.

S narativnim dogaajima koji odreuju povijesna
razdoblja, kanon je mogao funkcionirati jedino tako da
nacionalne

povijesti

knjievnosti

posloi

kao

slijed
24

epoha

nazvanih

romantizmom,

renesansom,

realizmom,

pojedinano

moe

tekstova.(Currie:

modernizmom,

zastupati
1998,

barokom,

pregrt

108).

Novi

klasicizmom,

od

kojih

svaku

hiperkanoniziranih
historisti,

osobito

Greenblatt, ukazivali su na hegemonijski ustroj kanona i

politike probleme vezane uz njegov nacionalni karakter.
Unutar

pojedinih

nacionalnih

ekonomija,

ekonomija

kanona podravala je visoke vrijednosti koje je valjalo

usvajati kroz instrukcije u obrazovanju, zanemarujui sve
druge

aspekte

Odreena

subkulturnih

vrsta

vrijednosti

narcizma

kritike

ili

alternativnih

dominira

elite

kanonom

praksi.
prevodei

vrijednosti

velike

knjievnosti proglaujui ih univerzalnima, to sve opet

stoji u slubi dominantnih drutvenih skupina, njihove
ideologije i za njih probitanih politikih interesa.
Novi historisti i kulturalni materijalisti
istiu da predmet njihova prouavanja nije tekst i njegov
kontekst, odnosno, knjievnost i njezina povijest, ve ih
zanima

knjievnost

povijesti,

njezino

tumaenje

kao

konstitutivnog i neodvojivog dijela povijesti same, sa

svim djelatnim drutvenim energijama, kreativnim snagama,
razdorima i proturjejima. Zato su, uz ostalo, podvrgli
ideju

literarnog

periodizacije

kanona

otroj

demistificirajui,

totalizirajue

kritici

ukazujui,

knjievne

decentrirajui
tovie

na

ih

njihovu

ideoloku konstruiranost u slubi dravne moi. Budui da

ove knjievne kritiare i teoretiare zanima tekstualnost
povijesti, te povijest itaju kao tekst, uz knjievnost,
bavit e se i svim drugim zapisanim svjedoanstvima u
odreenom razdoblju, poglavito u renesansi koja im je ue
specijalistiko
dokumentima,

podruje:
anegdotama,

medicinskim
putopisima,

sudbenim

etnolokim

antropolokim priama, jer sve to postoji, govori i o

onome

to

je

moglo

postojati.

Glas

uutkanih

tako
25

zadobiva glasnost. Povijest se ne tumai linearno kao

slijed

odreenih

dogaaja,

ve

se

nastoje

proitati

njezina razliita dogoena i mogua vremena, alternativni

scenariji,

ili,

povijest,

kako

Foucault

kae,

protu-pamenje

njezina

zapadnog

protu-

historijskog

diskursa.
Historiografijske prakse spomenutih kola
kritike

protivne

jedinstvene
iskona

pa

evropske
sve

stvaranju

su

dakle

kulture

do

danas,

uvrivanju

tradicionalnoj

koja

koja

stoljeima
je

modernih

ideja

ideji

traje

od

pridonijela

evropskih

nacija,

profiliranju njihove samobitnosti i samosvijesti, da bi,

u

suvremenom

dobu

globalistikih

tendencija

doivjela

radikalnu transformaciju svodei svoje univerzalistike

nacrte na zastupanje malih pripovijesti, lokalnih pria
lokalnih elita, to pak ukazuje na slom prevlasti opih
vrijednosti i neko dominirajuih metanaracija. Zato je
mogue ustvrditi da su razliiti oblici postmodernistike
kritike

teorijske

refleksije

zaokupljeni

razdjelom

nacionalnih knjievnih kanona na globalni i lokalni pol

emu je osnovni pokreta elja da se istodobno uopi i
lokalizira

knjievnopovijesno

kretanje.

Ali,

upozorava

Currie, koliko god govorili o globalizaciji literarnog

kanona, nipoto se ne radi o konstituiranju nekog golemog
novog

kozmopolitskog

kanona

poloenog

na

univerzalne

vrijednosti. Knjievnokritika praksa nam pokazuje da je

naprotiv rije o procesu fragmentacije, o prilijenosti
malim

priama,

ispovijesti

lokalnoj

kojima

je

boji,

prije

potvrivanju
bio

zaprijeen

autentinih
pristup

visoku knjievnost.
Kao i nacije same, nacionalni kanoni proli su
kroz revoluciju koju odlikuju blizanaki procesi to u
jednu ruku dovode do rastueg prepoznavanja razliitosti
i polietninosti unutar nacionalnih tradicija, a u drugu,
26

do devolucije kanona da pripovijedaju knjievne povijesti

dotad neispripovijedanih identiteta: enskih kanona, gaykanona,

crnakih

kanona

itd.

(Currie:1998,

108/109).

Stoga kanon ilustrira novu vrst kulturalne shizofrenije i

novu

vrst

dvostrukosti

pripovijedanju

koja

takoer

proima i sociologiju globalizacije. Kanon je pripovijest

o pripovijestima, vrsta nadpripovijesti, koja pria priu
o priama. U tom smislu, kanon bismo mogli shvatiti kao
novokomponiranu metanaraciju koja druge prie tretira
kao svoje predmete s tenjom da njihovo pravo znaenje
protumai uzimajui u obzir njihov poloaj u totalnoj
pripovijesti. No tako zamiljen, kanon ne bi uspijevao
obuhvatiti i prikazati svu sloenost i razliitost, a to
bi

mu

trebalo

biti

osnovnom

zadaom,

ime

splanjava

njegova autoritativnost i pravopolaganje na nadmo.

Drugim rijeima, takva jedna nadpripovijest,
tek je pripovijest meu pripovijestima, nimalo drugaija
od pria koje analizira, jednako otvorena naratolokim
analizama

ili

dekonstrukciji

kao

prie

kojima

pripovijeda. Currie dalje kae da se radi o dvije tipine

odlike

postmodernistikog

stava

prema

pripovijesti.

jedne strane dolazi do blijeenja razlike izmeu naracije

i

metanaracije,

zato

to

su

univerzalne

pretenzije

metanaracije svedene na pripovijedanje o pripovijedanju,

na

priu

priama,

jednakovrijedno
prepoznaje

koja

supostoji.

uzlet

njima

jednakopravno

druge

strane

pojedinane,

jasno

fragmentarizirane

i
se

male

pripovijesti u slubi afirmiranja alternativne politike

lokalnog.

Zato

slijedom

lyotardovskog

razlikovanja

velikog i malog, metanaracija se pokazuje zabludom, a

mala pripovijest oblikom otpora, napada, izazova. Nastaju
li, meutim, politiki problemi ako se mala pripovijest
eli

nametnuti

metanarativni

kao

univerzalna,

apetiti,

pitanje

ako
je

je

veoma

ponu

muiti

delikatno

s
27

mogunou

otvaranja

prostora

tumaenjima.

Sama

odgovora

tumaenja

razliitim

mogunost

odgovorima

supostojanja

legitimira

razliitih

koegzistenciju

razliitih malih pria kao pravovrijednih, nesvodivih na

neku konanu rije, zakon, poredak, premda su danas u
modi (upravo to! - u modi! - ali

ne i na snazi) tenje k

velikim sintezama, ili pak zamisli o teoriji svega poput

one Kena Wilberga. Tako pripovijedanje i pripovijedanje o
pripovijedanju (drugim rijeima naa struka, ali i mnogi
drugi

diskursi

poput

filozofskog,

sociolokog,

historiografskog, koji ulaze u raspru o razlozima prie i

njezinim

tumaenjima),

aspektima

prije

predstavljivosti

govore

svijeta

razliitim

ili

njegove

simulacije u razliitim praksama kroz razliite moduse,

utvrujui da su suprotstavljene tendencije globalizacije
i fragmentacije dijelovi istoga procesa, gdje prvo ne
podrazumijeva

naprosto

novu

veliku

priu

drugo

tek

njezine podreene dijelove, to je jo uvelike odreivalo

ideju

vodilju

napretka,

modernizma

globalne

poloenu

na

homogenizacije

pojmove
i

opeg

kulturalne

hegemonije.
Currie

stoga

shvaanje

globalizacije

kao

proliferacije razliitosti dri naratolokom osnovicom u

atribuiranju

fenomena

postmoderne

postmodernizma

njihova razlikovanja od modernizma. U doba stlaenosti

prostora-vremena

globalizacija

vie

ne

predstavlja

linearnu pripovijest o napretku to vodi homogenizaciji,

pa je postmodernizam pomalo prepojednostavljeno, ako ne i
naivno,

tumaiti

okviru

Lyotardovih

odreenja

kao

prevagu i pobjedu razliitog nad prijeteom pripovijesti

standardizacije,

to

podravaju

kritiari i teoretiari. Drugi pak

fragmentarni
jednog

karakter

oblika

na

knjievni

nerijetko tvrde da je

postmoderniteta

dominacije

mnogi

drugi.

tek
Neki

prijelaz

od

dre

je

da

28

jednostavno rije o kraju povijesti, no susrest emo se i

s

miljenjem

kako

svjedoimo

procesu

diverzifikacije

kapitala u kojem se standardizacija lano predstavlja kao

raznolikost,

nitei

zapravo

sve

kulturalne

razlike.

Currie meutim vjeruje da prije moemo govoriti o pobjedi

kulturalne shizofrenije nad narativnim identitetom. Nije
dakle naprosto rije o smrti narativnog identiteta ili o
slomu totaliteta, ve o razigravanju divljih pripovijesti
na globalnoj pozornici na kojoj fragmenti stjeu novu
svijest, zapravo novu samosvijest o vlastitoj ulozi u sve
transparentnijoj cjelini. (Currie: 1998, 113). Zato su i
mogui

razliiti pristupi istim ili razliitim priama,

razliite

pripovijesti

kozmopolitinost

pripovijedanju,

kozmopolitizam

njihova

obojeni

lokalnim

koloritom, voeni ili impulsom tvrdokuhanog realizma, ili

gestom parodijske ludinosti, bez pretenzija za svoenjem
stvari na neku zajedniku osnovicu.
VII
Takva je kulturalna shizofrenija omoguila i
Bloomu da postavi svoju koncepciju zapadnog kanona na
glinene

noice

teorijske

proizvoljnosti.

Njegovo

pripovijedanje o zapadnim priama jedno je od moguih.

Zato

polemiki

pristupe

gubi

nijansu,

spaava

ton

na

kojim

otrini,
autora

od

se

obruava

pa

na

sve

zadobivajui

pada

neku

druge

ludiku
prevrstu

ortodoksiju. To vrijedi i za prigovore Bloomu koji dolaze

iz

razliitih

kritiarskih

dekonstrukcijske
Prigovore
nositelji

koji

udaraju

inae

preokupacijama:
estetske

kritike,
istupaju

protiv

vrijednosti

na

tabora:
nekih
ono

historizma,

struja

feminizma.

protiv

elitizma,

jedino

novog

visokoj

ega

svojim
protiv

njihovi
kritikim

pripisivanja

literaturi,

protiv
29

tumaenja pojma originalnosti u slubi izricanja novog i

tumaenja knjievnog djela kao estetske injenice, to je
zbog

intertekstualnih

spona

permanentno

izvrgnuta

prirastu novih znaenja i promjenama smisla.

No u svemu

tome i jest najatraktivnije to to nitko nije u krivu,

ali svi nisu ba potpuno ni u pravu.
stajalita,

Polazei

odreenog

branei

interese

knjievnoteorijskog

odreene

koncepcije

knjievnosti i njezina mjesta meu drugim diskurzivnim

praksama, pripadnici razliitih kritikih kola, struja,
pravaca, ili kako ih mi ve nazivali, u biti ne grijee u
svojim
nuno

postavkama
ogranieni,

univerzalnom
doista

mogle

rezultatima

jer

ih

obuhvatu.

Danas

protumaiti

knjievnoteorijska

niti

istraivanja
ne

bi

motivira

se

takve

uskogrudnima.

koji
tenja

su
k

pretenzije

Upravo

je

ta

heterogenost, gdje svatko brani svoju

knjievnoteorijsku esticu, najvie pridonijela ivosti

raspre kojoj svjedoimo. I upravo u tome
suvremene

knjievne

teorije,

kritike,

vidim ludinost
ili

knjievne

znanosti, da igra po odreenim pravilima u polju svoga

interesa, osloboena metanaracijskih diktatura, i liena
elje da uspostavi nove. Ako se takva elja negdje i
nazre,

ratopit

se

monoj

maineriji

poetike

heterogenosti.
Kao

to

su

pripadnici

spomenutih

knjievnoteorijskih pravaca napali Blooma, tako je i on

napao njih. Valja podsjetiti da je na autor pod naziv
kola resentimana ubrojio sve one koji su se kretali po
knjievnoteorijskoj

sceni

godina s ijim se naukom

osamdesetih

devedesetih

nije slagao. Meutim, kao to

sam na poetku pokuala pokazati, kod ovih emo kritiara

nerijetko krajnje oprenih stajalita, uz mnoge razlike,
pronai i mnoge slinosti, prelijevanja, podudaranja, u
emu

zapravo

moemo

prepoznati

naloge

izvode
30

postmodernog
odbojnosti
vidjeti

prema

ublauje

miljenja.
tuim,

svjetlu

svaku

svjedoimo

Iskljuivosti,
drugaijim

relativizma

otrinu,

pa

raskolu,

stajalitima,

koji

stoga

moemo

afinitete
svojim

ondje

valja

oblozima

gdje

nazrijeti

ili

najprvo
tragove

kontinuiteta ili naznake slinosti.

Zato i Bloomov psiholoki koncipiran model
zapadnoga

kanona

kombiniran

retorikim

pristupom,

kakvim ga kritika najee doivljuje, u mnogim svojim

razinama

pokazuje

podudarnosti

pristupima,

posebno

raitavanja

tradicije,

jer

drugaijim

teorijskim

dekonstrukcijskim
iako

tradiciju

tipom
s

jedne

strane eli prikazati kao poredak neupitnih veliina,

druge je
kojoj

pak strane vidi kao intertekstualnu mreu u

je

svaki

tekst

zapravo

inter-tekst

strukturiran

sinegdohiki.
Bloomove
pridonijele

su

paradoksalne

potpuno

oprenim

antitetike

tumaenjima

teze

autorove

teorije. Ili je imao zanimljive zagovarae i nastavljae

(kakva je recimo Camille Paglia sa svojom kontroverznom i
estokom

knjigom

Lica

seksualnosti,

koja

je

knjiga

takoer potakla brojne rasprave priskrbivi si podjednako

pohvale
struje

i pokude)8 ,
feminizma

maskulini
bespogovorni

to

monoloki
rukopis

ili je
je

opis

bio izloen
njegovu

nauku

knjievnoga

patrijarhalne

napadima one
prepoznavala
kanona

knjievne

teorije,

gdje se gotovo uope ne vodi rauna o enskim piscima

(pisicama, piskinjama).

Paglia, tovie, La Paglia, kako

joj s udivljenjem tepaju potovatelji, na Bloomovu je

tragu, u svojoj knjizi nastojala prikazati jedinstvenost
i neprekinutost zapadnjake kulture, kanonsku zapadnjaku
8

Camille Paglia: Sexual Personae. Art and Decadence from Nefertiti to Emily Dickinson,

Yale University Press, 1990. Hrv izd. Seksualna lica. Umjetnost i dekadencija od Nefertiti do Emily
Dickinson (prev. Vivijana Radman i Dragana Vuli Budanko), enska infoteka, Zgreb, 2001.

31

tradiciju od poganske klasine starine, koju nije uspjelo

pobijediti judeokranstvo ve se prije moe govoriti o
njihovoj nerazluivoj isprepletenosti,
dana

kad

nastaju

umjetnosti

novi

mediji

film,

TV,

sve do dananjih

nove

rock

vrste

popularne

glazba,

razliiti

performansi, sportske manifestacije i tsl. Paglia tako

odbacuje

modernistiku

zamisao

da

su

se

zapadnjaka

kultura i tradicija razbile na besmislene komadie koje

vie nikakvo integrativno naelo ne moe spojiti u neku
koliko-toliko

obuhvatnu i proninu cjelinu. Sluei se

teorijskim miungom uenja kembrike antropoloke kole

i

Freudova

nauka

porivima

(zlatna

grana

mrana

spilja), autorica nastoji povezati razliite discipline:

knjievnost, povijest umjetnosti, psihologiju i religiju
pokazujui

da

zapadnjakim

miljenjem

vlada

osobnost

ivotom,

koju

umjetnou

nastoji

pratiti

preko

tipova to se ponavljaju i koje naziva licima (personae,

maske).
Paglina
umjetnosti
sadizmom,
nasilje

teza o pornografskoj naravi svekolike

obiljeenoj
voajerizmom,

(dionizijsko

amoralnou,

temelji

se

na

apolinijsko).

agresivnou,
formuli

Svijet

seks

umjetnosti

gradi mukarac kako bi u njega smjestio svoja seksualna

lica, mahom androgina, prepustivi se sadomazohistikim
igrama

uspostave

ruenja

hijerarhija.

Pojam

enskog

autorica vee uz divlje atribute kao to su dionizijsko,

ktonsko, bezoblino, svemono, promjenljivo, primitivno,
uzbudljivo,

surovo,

hipnotiko,
sluzavo

fascinantno,

(koja

drugaijih
suprotstavlja

movarno,

amoralno,

poslastica

uvjerenja!),
kao

vodeno,

vrsto,

za

morsko,
gadno,

kontranapad

kojemu

se

apolinijsko,

strano,

smrdljivo,
feministica

muko

naelo

stvaralako,

skladno, razumljivo. U takvim sueljenjima, umjetnost se

pokazuje kao oblik koji se pokuava probuditi iz none
32

more prirode.(Paglia:2001,34). Na ovome mjestu ne trebamo

dalje pratiti razvijanje drugih Paglinih teza o seksu i
nasilju,

odnosno

prirodi

umjetnosti,

roenju

zapadnjakog oka, o vanosti apolinijskog i dionizijskog

naela

strukturitanju

sveukupne

kulture,

htjeli

smo

samo istai da i ova kontroverzna autorica, na Bloomovu

tragu, zastupa misao o kompaktnosti zapadne tradicije.
Budui da Bloom u svojoj knjizi govori o kanonu
zapadne knjievnosti od njezina aristokratskog razdoblja,
to

uz

demokratsko

kaotino

doba

tvori

samu

jezgru

okcidentalnoga pisanja, u Dodacima (Appendixes), na kraju

knjige,

upozorava

da

knjievnim

poelima

Zato,

prvo

kao

uvijek

valja

konstitutivnim

spominje

voditi
za

Teokratsko

brigu

tvorbu

kanona.

razdoblje

koje

ukljuuje samo one religijske, filozofske, povijesne i

znanstvene

spise

to

sadre

visok

stupanj

estetike

kakvoe, i koji su spisi utjecali na sredinje struje

zapadnoeuropske knjievne tradicije, odnosno, na ustroj
njezine kanoninosti. Bloom vjeruje u upuenost itatelja
koji se uope eli baviti djelima zapadnoga kanona, u ono
to

naziva

teokratskom

nezaobilaznicom

gdje

spadaju

Biblija, Homer, Platon, atenski dramatiari, Vergilije,

ali

Kuran

kao

knjiga

golemog

estetskog

duhovnog

znaenja, te podjednako snanog utjecaja na mnoge tokove

zapadne

misli.

formiranja
knjievnost

Zbog

teokratskog
Bliskoga

slinih

je

razdoblja
istoka,

ali

razloga
Bloom
i

uvrstio

indijske

poetke
staru
drevne

sanskrstke spise Mahabharatu, Bhagavad-Gitu i Ramayanu.

Zatim slijedi konstitutivna era starogrke, helenistike
i rimske knjievnosti, te zavrno, srednjovjekovlje, s
djelima na latinskom, arapskom i narodnim jezicima, sve
do Dantea

koji

otvara aristokratsko razdoblje zapadne

kanonske knjievnosti.

33

Budui da
Bloom

temelji

svoju koncepciju zapadnoga kanona

na

interpretaciji

26

pisaca

iz

aristokratskog, demokratskog i kaotinog razdoblja, da bi

opravdao

osnaio

takvu

zamisao,

na

kraju

e,

Dodacima, uz ve spomenuti nacrt teokratskog razdoblja i

pripadni mu katalog kanonskih autora i spisa, sastaviti i
popis onih pisaca i djela u nadolazeim razdobljima koje
takoer dri kanonskima. Koliko god mnogi eljeli u te
liste

uvrstiti jo mnoge pisce koje smatraju neopravdano

neuvrtenima, Bloom im ne proturjei. Formiranje kanona

krajnje

je

nelagodu

ambivalentan
kulturi,

fenomen

ve

prije

to

ne

ublauje

osnauje

nae

nau

kulturne

tjeskobe, premda im dajui oblik i koherentnost. Bloom je

svjestan

da

polazita

mu

kritiari

(pripadnici

kole

podrugljivom

imenovanju),

izbore

naprosto

koje

politikih

drugaijih
resemtimana

spoitnuti

smatraju

nadreenosti,

te

uvjerenja

autorovu

njegove

estetike

krinkama
se

drutvenih

nastojati

ograditi

priznavanjem jedino knjievne politike, uvijek djelatne u

hodu tradicije, gdje veliki pisci utjeu jedni nadruge
bez

obzira

na

njihova

slina

ili

oprena

politika

uvjerenja. Knjievni utjecaj politika je duha, stoga je

utemeljenje

oblikovanje

kanona

podlono

ambivalencijama. Milton je, prije negoli druga dva velika

engleska

pjesnika

kao

to

su

Chaucer

Shakespeare,

sredinja figura u povijesti anglo-amerikog pjesnikog

kanona.

Jednako

cjelokupnoj

tako,

povijesti

najvaniji
zapadnoga

stari

knjievnog

pisac
kanona

u
je

Vergilije, a ne veliki pjesnici poput Homera, Dantea,

Chaucera i Shakespearea, zato to je Vergilije vrsta
karika izmeu helenistike poezije (Kalimaha) i evropske
epske

tradicije

(Dantea,

Tassa,

Spensera,

Miltona).

Vergilije i Milton ostaju pjesnicima to su potaknuli

silne dvojbe u onima koji su doli iza njih, a te dvojbe
34

odreuju sredinjost u kanonskom kontekstu. (Bloom: 1994:

526).
A opet, kada uz sve ve prije reeno o tome
zato Bloom dri Shakespearea sredinjim piscem zapadnoga
kanona, to opasujui prethodnike i birajui nasljednike
razastire

svoju

imaginativnu

podrujem

tradicije

energiju

monim

nad

cijelim

protegama

samu

suvremenost, valja se sjetiti Hamletova lika, najveeg i

najnesputanijeg

umjetnika

vlastitu

oblikovanju:

samooblikovanju. Prema Bloomovu tumaenju Hamlet nije tek

autor

Gonzagova

umorstva

Miolovke,

djela-u-djelu

unutar Shakespeareova djela. U svakom trenutku Hamletov

je

um

djelo-u-djelu.

proistjeu

iz

Njegovi

neprekidnog

uzleti

patnje

samom.

razmiljanja

njegove
sebi

Shakespeare je sredite kanona dijelom stoga to je to i

Hamlet.

Introspektivna

svijest,

slobodna

da

sebi

kontemplira, spada u najelitnije slike kanona, no bez nje

kanon ne moe niti postojati, a iskreno reeno, niti mi
jer preko nje dolazimo do najistananijih i najdubljih
uvida u samu bit stvari. (Bloom: 1994: 73). U Hamletovoj
svijesti

imaginativna

najizvedenije

je

knjievnost

samooblikovanje.

dobila

Upravo

svoje

preko

Shakespearea, poglavito njegova Hamleta, Bloom najee

polemizirati protiv teza amerikih novih historista da je
engleski

bard

vladajua

tek

klasa

dio

kulturne

zavjere

titi

svoje

politike

pomou
i

koje

ekonomske

interese, i tek jedna meu brojnim socijalnim energijama.

Bloom

se

ruga

svima

Foucaultov

nauk

prorokom.

Foucault

je,

zamijenivi

ga

kanona

zaobilaze
kae

dre

hijerarhijski

Bloom,

uvijek

bio

tada
u

bi

onima

koji

slijepo

slijede

autora

svojim

francuskoga

izmeu

ostalog,

metaforom
poreci.

Shakespeareovoj

knjinice

Ako

dramatiar

odbacio

John

sjeni,

ne

ime

postoji

Webster,
mogao

pojam
se

kanon,
koji

je

zamijeniti
35

mjesto sa Shakespeareom, koja bi zamjena jamano silno

razveselila

Webstera.

dramatiar

ne

Bilo

moe

koji

stari

zamijeniti

ili

moderni

Shakespearea,

jer

Shakespeareov je dramski i pjesniki svijet toliko bogat

i

sloen

da

tvori

sredite

kanona

odakle

se

ravna

pridruivanjem svih drugih pisaca kanonu.

VIII
Sada bismo se napokon mogli zapitati a gdje smo tu
mi,

odnosno,

hrvatsku

kakvo

mjesto

knjievnost?

zapadnom

Bloomovoj

kanonu

vizuri

udaljeno i to tek u kaotinom dobu.

zapada

veoma,

veoma

Pod nazivom srpsko-

hrvatska (knjievnost) - (serbo-croat) navedena su svega

tri

pisca:

(Izabrane

Ivo

pjesme)

Davidovia).
nakon

Andri

to

vie

Danilo
nitko.

prevladamo

prisjetiti

da

(Na

tek

Drini

uprija),

Ki

(Grobnica

Toliko

Vako
za

nama.

Popa

Borisa
Meutim,

odreenu

dozu

oka,

valja

se

nekoliko

posljednjih

godina

na

inozemnim sveuilitima dolazi do razdvajanja hrvatske i

srpske knjievnosti i to uglavnom zahvaljujui zalaganju
naih

strunjaka

intervencijama,

koji
te

tamo

da

predaju

je

ili

praktiki

slinim
donedavna

serbokroatistika kao egzotian predmet koji je privlaio

maleni

broj

uglavnom

znatieljnika,

bila

pridruena

ili

studente

katedrama

iz

dijaspore,

Orijentalistike,

rjee Slavistike. Drugo je to sami imamo jasno izgraenu

svijest o geopolitikom poloaju nae zemlje, njezinim
vitalnim

interesima

mogunostima

probitka

sveukupnosti globalnih kretanja, drugo je to imamo jasno

izgraenu
tradicije,

svijest
ope

vanosti

kulture,

znaenju

odnosno

nacionalne

umjetnosti

knjievnosti s listom kanonskih pisac to se protee kroz

stoljea, te itav tezaurus znanja o odnosima s drugim
36

zemljama

njihovim

kulturama,

to

razmiljamo

intertekstualno, interkulturalno, komparatistiki, ipak,

kao

da

vanjski

Patuljci

pojma

zaslijepljeni

svijet

imaju,

ali

vlastitom

slabo
su

mari

divovi

veliinom.

za

na

dom.

ponekad

odvie

Naravno,

to

je

tek

krajnji izvod. Stvari se postupno mijenjaju na bolje to

govori o odreenoj dozi avangardistikog optimizma gotovo
nedopustivog u vremenu postmodernistike skepse. Uiti na
vlastitim i tuim grekama ili zabludama, ma koliko

bilo

gorko, pokazuje se ljekovitim zato to u malenom prostoru

sadanjosti u kojem se upravo

zatjeemo, novim oima, iz

vizure jednake vrijednosti nadpripovijesti i malih pria,

uspijevamo

vidjeti

cjelokupnu

tradiciju,

to

rei

itave nizove razliitih tradicija, pa tako i nau, u

njihovim

vitalnim

profilima
naoj

isprepletenostima,

ali

razluivim

koji odreuju razliite vrste zaokupljenosti u

struci.
Nau, dakle, knjievnu tradiciju i njezin

kanonski poredak, obino vidimo

vezane uz sintetike

povijesti nacionalne literature, ali i kao

nadilazi

takav

tip

povijesnog

neto to

sreivanja

grae.

Konstituiranje knjievnog kanona uvijek se ravna prema

zahtjevima suvremenosti, pa e danas struka u kanonsku
knjievnost nerijetko ukljuiti one pisce koji su ranije
bili

zanemareni

ili

previeni,

nekad

umanjiti

znaenje neko prehvaljenih autora. Kanonska knjievnost,

za

razliku

od

sintetikih

ili

analitikih

povijesti

knjievnosti to vode brigu o knjievnoj dogaajnosti,

dominantnim
fenomenima,
odreenoga

poetikama,
o

svemu

odnosno

onome

razdoblja,

to

kulturnotvornim

tvori

knjievni

zaokupljena

je

ivot

knjievnim

veliinama, njihovom estetskom vrijednou, onim, dakle,

to

zadrati

visoko

znaenje

nadolazeim

37

razdobljima

zahvaljujui

sretnom

spoju

inovativnosti

univerzalizma.
Ipak, jedna zanimljiva caka kod Blooma pomoi
e nam da preradimo njegovo i slina miljenja o srpskohrvatskoj knjievnosti na sasvim drugaiju matricu koja
je tu ve
tremin

sadrana. Bloom izmeu ostalog upotrebljava

utjecaj

ogranienom

kad

na

govori

autore

modusu

unutar

intertekstualnosti

odreene

knjievne

tradicije. S druge pak strane govorit e o tome da veliki

pisci, prijelomnog znaenja i utjecaja, mogu djelovati na
razliite

autore

razliitih
tradicija.

ako

ih

ovi

posrednika,
Drugim

nisu

unutar

rijeima,

itali,

razliitih

tekstovi

su

preko

knjievnih

uvijek

inter-

tekstovi. Nastaju, naime, u procesima veoma sloene i

razvedene meuovisnosti. Iz poststrukturalistike vizure
barthovske
prema

provinijencije,

opem

odnos

kulturalnom

pojedinanog

tekstu

teksta

sadri

crtu

proizvoljnosti jer svaki itatelj djelomino pie ili

konstruira

njegove

Intertekstualno

itanje

drugaije

li

ita

intertekstualne

ena,

nekoga
ita

djela
li

protenosti.
bit

mukarac,

sasvim
ita

li

strunjak, pisac ili, hajmo rei, automehaniar. Nas bi

ovdje ponajvie trebalo zanimati upravo to kako pisci
itaju pisce i kako se preko takvog tipa intertekstualnog
itanja

formiraju

odreene

knjievne

tradicije.

No

ironija takva posla vezana je opet uz to nastoji li u te

procese

proniknuti

knjievni

povjesniar,

kritiar

ili

teoretiar, kakva ve polazita i kakvih ciljeva. Takva

se pitanja mogu dakako mnoiti, no i odgovori na njih su
provizorni. Sve to daje nam ipak pravo i mogunost da
nau nacionalnu knjievnu tradiciju udomimo u zapadni
kanon, odnosno da iz te tradicije izdvojimo ona djela i
autore koje drimo kanonskima.

38

Zato, kada smo se nakon svih navedenih strunih

miljenja

tome

to

kolegiju

prihvatili

knjievni
posla

kanon

oko

jest,

tumaenja

naem

hrvatskog

knjievnog kanona (na osnovu razliitih izvora, kao to

su

razliite

Kombolova,
Novakova,

icelova,
te

sintetike
teorijske

povijesti
niz

nacionalne

Frangeova,

monografija

studije

rasprave

odreenim

Jelieva,

pojedinim

knjievnosti

pojedinim

S.

P.

piscima,

razdobljima,
knjievnim

ili

pak

problemima),

ipak smo se susreli s mnogim nedoumicama. Opepoznata je

stvar

da

studenti

suvremena

lake

knjievna

prihvaaju

djela,

te

ih

moderna,
se

tovie

posebno

treba

privoljeti da itaju stare pisce; kanonske jo nekako,

ali one to pripadaju knjievnom ivotu nekog razdoblje
kao praktiari dominirajue knjievne poetike, ve tee.
Premda

upisuju

odabrani

studij

predmet,

knjievnosti

ipak

ih

vie

kako

bi

privlae

studirali

stvari

blie

njihovu senzibilitetu, koje, kao da su pisane ba za njih

kako bi im upotpunile iskustvo. To podjednako vrijedi za
prihvat domaih i stranih starih pisaca osim rijetkih
izuzetaka.

Shakespeare

je

uvijek

trendy,

Dantea

se

nastoji obii u irokom luku, Gunduli jedva prolazi i to

vie

uz

potporu

Pavliieva

romana

Koraljna

vrata

radova naih barokista D. Falievac, Z. Kravara i samog

Pavliia (Studije o Osmanu), a Maruli je pak pisac o
kojem

studenti,

uza

sav

samoprijegorni

maruloloki

pothvat Mirka Tomasovia i drugih uglednih marulologa,

ele

usvojiti

studenata

tek

najee

nekoliko

osnovnih

funkcionira

informacija.

jednostavno

Kod

naelo

svianja-nesvianja. Nerijetko, tovie, istiu, kako im

je ao troiti previe vremena na svladavanje odreenog
gradiva koje im se ne svia, te to vrijeme radije nastoje
namijeniti
naprosto

za
rije

usvajanje
o

neega

svrstavanjima

to

im

lei.

vezanim

uz

Nije
pojmove
39

lakoe/teine, jer, primjerice Joyce ide Kafka je uvijek

in, Pynchon je zakon, a svi znamo da su to autori gotovo
najsloenijih poetika modernoga pisanja. Jedan student je
ak ustvrdio da mu Pynchon govori vie od svih starih
pisaca zajedno. Takvih studentskih sudova u raspravama na
kolegijima

uvijek

studentima

vano

ima

na

koliko

pretek

im

to

odreeni

znai

pisac

da

je

objanjava

svijet i bogati iskustvo, bez obzira na autorsku veliinu

ili mjesto u kanonu. A na bi se straan nastavniki
posao

valjda

ponajprije

trebao

sastojati

tome

da

privolimo studente na prijelaz granica uskosti, da ih

nauimo baratati sredstvima s pomou kojih e stei i
uvide

ono

to

ne

vole.

Nipoto

nije

rije

nastavnikim diktaturama ili o prezahtjevnim studijskim

programima.

Sve

to

treba

biti

slubi

splanjavanje

nalagode mladih ljudi od onih kulturnih postignua koji

im se ine manje razumljivim. Da shvate da im i Dante i
Maruli govore o njihovu svijetu podjednako kao Joyce i
Pynchon ili popularna kultura, te da im to dublji zahvat
u

tradiciju

omoguuje

to

bolje

razumijevanje

upravo

njihova svijeta.
Zato, kada sam studentima naslovljenog kolegija
predloila plan prema kojemu bismo se trebali kretati
kroz

nau

svoje

kanonsku

prijedloge,

organiziramo
(Maruli,

vodila

me

bloomovski.

Od

Dri,

demokratskog
hrvatski

knjievnost,

pisanja
do

je

kaotiara

da

tenja

preko

(hrvatski

realizam

molbu

iznesu

da

aristokratskih

Gunduli),

knjievni

modernist),

uz

stvari
veliina

konsolidiranog

romantizam
enoa,

dvadesetoga

te

Vraz,

Mato

stoljea

kao

(Kamov,

A.B. imi, Ujevi, Krlea, Marinkovi). Pretpostavljala

sam da bi mi takav poredak, bolje rei izbor, kanonskih
pisaca

omoguio

razdoblja

manevre

pomou

kojih

unutar
bi

se

pojedinih
utvrdili

knjievnih
vanost

i
40

znaenje

drugih

kulturnotvornih

fenomena,

formiranje

poetika, te uope stvaranje kulturnog kapitala vezano uz

transgresivne,
jednako

subverzivne

odgovorne

za

nastanak

antihegemonijske

procese,

protukanonskog

miljenja

to e najeklatantnije doi do izraaja u modernistikom

(avangardistikom

knjievnom

eksperimentu

njegovim

skandaloznim strukturama.9
Studentima se na kraju svidjela takva krialjka
knjievne

povijesti

povijesti

gdje

nam

tek

vee

vremenske distancije omoguuju da shvatimo stvaranje i

mijenjanje razliitih nacionalnih knjievnih kanona, te
da

unato

drugim

razliitim,

politikim,

ili

hegemonijskim interesima djelatnim u njihovu nastajanju,

ipak moemo usredotoeno govoriti o pojedinim knjievnim
djelima

kao

konsenzuse

estetskim

odreenih

injenicama,

bez

interpretativnih

obzira

zajednica

to

na
je

knjievno vrijedno, visoko, sublimno ili lijepo, a to

nije.

Atributi

koji

odreeno

djelo

kvalificiraju

kao

kanonsko (poetika izvanrednost, inovativnost, retorika

inventivnost, imaginativnost, tematska domiljatost), a
takvo djelo traje kroz vrijeme opetujui i bogatei svoj
univerzalni govor, plasirajui ga pred
novim

naratajima

itatelja,

bitno

uvijek novim i
se

razlikuju

od

atributa to se pripisuju suvremenim bestselerima (tu sve

poinje

naj-:

najzanimljiviji,

najspektakularniji,

najsenzacionalniji i tsl.), a koje uspjenice diktiraju

moda,

(pomodnost),

zakoni

masmedijskog

trita

(dobra

reklama, mona konkurencija, tenja za profitom), a potom

slijedi vrlo brzi pad u zaborav. Vjerujem da se takva
prezentacija knjievnopovijesnih i opekulturnih problema
svidjela studentima a to su pokazali i ispitni rezultati.

O tome v. John Guillroy: Cultural Capital. The Problem of Literary Canon Formation.The

University of Chicago Press, Chicago&London,1993.

41

Svi

su

na

ispitu

bili

izvrsni

to

je

nastavniku

velika, pa valjda i najdragocjenija nagrada. Dok su se

ranije povodili za naelom svianja-nesvianja, studenti
su, po zavretku kolegija, listom pokazali respektabilno
znanje i visoku razinu razumijevanja. Stekli su uvide. A
to je ona vrst bogatstva to hrani samosvijest i svijest
o

vanosti

znaenju

kulture

unutar

svake

ljudske

zajednice. Misao koju istiu mnogi teoretiari kulture

(Jamesom,

Eagleton,

Lotman,

Harvey,

Guillroy)

da

se

kultura ne nasljeuje ve stjee, da je ona opeljudski,

cjeloivotni

projekt,

poetika

mogueg

pragmatika

slobode, odluujue je profilirala sve nae napore

djelovala na sve nae poslove u kolegiju. S kulturom smo

uvijek

dobitku.

Svjedoci

smo

dioniari

njegova

kontinuiranog prirasta.
Literatura:
1. Bloom, Harold (1994): The Western Canon, Harcourt
Brace&Companuy, New York
2. Culler,

Jonathan

Teorija

(1991):

kritika

dekonstrukciji.

poslije

strukturalizma

(prev. Sanja erlek), Globus, Zagreb

3. Currie, Mark (1998): Postmodern Narrative Theory,
MACMILLAN PRESS LTD Houndmills, Basinstoke,
Hampshire RG21 6XS & London
4. Eagleton,

Terry

Gordana

V.

(2002):

Ideja

Popovi),

kulture

Naklada

(prev.

Jesenski

Turk, Zagreb
5. Guillroy,

John

problem

of

(1993):
Literary

Cultural
Canon

Capital

The

Formation,

The

University of Chicago Press, Chicago&London

6. Paglia, Camille (2001): Seksualna lica Umjetnost
i

dekadencija

od

Nefertiti

do

Emily
42

Dickinson, (prev. Vivijana Radman, Dragana

Vuli Budanko), enska infoteka, Zagreb
SAETAK
U lanku se kritiki raspravlja o statusu hrvatske
knjievnosti unutar zapadnog kanona u tumaenju amerikog
knjievnog

teoretiara

Harolda

Blooma

te

drugim

razliitim tumaenjima pojmova kanonsko i antikanonsko.

Prema

Bloomu,

atributi

koji

kvalificiraju

odreeno

knjievno djelo kao kanonsko su poetika izvanrednost,

inovativnost,

retorika

inventivnost,

imaginativnost,

tematska domiljatost, s time da autor polazi od teze da

pisci hotimino krivo itaju svoje prethodnike kako bi
stvorili

prostor

Bloomovi
kulturalnih

za

protivnici

rasprostiranje
iz

tabora

materijalista,

iz

vlastita
novih
mnogih

rukopisa.

historista,
odvojaka

feministike kritike, govore o kanonu kao o prii meu

priama izvan hijerarhijskih poredaka, koja je pria,u
nekim teorijskim koncepcijama smatrana velikom, jednako
podlona dekonstrukcijskoj razgradnji kao i sve velike
prie

zapadnoga

djelovanje

miljenja,

emu

moemo

nazrijeti

postmodernistike poetike indeterminiranosti.

43