You are on page 1of 10

Friedrich I Barbarossa

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije

Fridrik I., zvan Barbarossa (* oko 1122. u Waiblingenu


ili u Weingarten u (Altdorfu) kod Ravensburga; 10. jun
1190. na rijeci Saleph, u dananoj Turskoj) iz dinastije
Hohenstaufen, od 1147. kao Fridrik III. vapski vojvoda,
rimsko-njemaki kralj od 1152, rimsko-njemaki car
1155. - 1190. Nadimak Barbarossa (barba brada, rossa
crven/crvenkast) dobio je u Italiji zbog crvenkaste
brade. Jedan je od najpoznatijih srednjovjekovnih vladara.

Fridrik I, zvan Barbarossa

Sadraj/
1 Biografija
1.1 Roenje
1.2 vapski vojvoda
1.2.1 Prve godine provedene kao
vojvoda
1.2.1.1 Okolnosti izbora
rimsko-njemakog
kralja
1.2.2 Prvi potezi novoga kralja
1.2.2.1 Ugovor u Konstanzu
1.2.2.2 Prvi pohod u Italiju
1.2.2.3 Daljnji dogaaji i
strukturalne promjene
u Carstvu
1.3 Fridrikova talijanska politika
1.3.1 Sukob s papinstvom
1.3.2 Drugi pohod u Italiju
1.3.3 Raskol
1.3.4 Sporazum s papom i
talijanskim gradovima
1.4 Proces protiv Henrika Lava
1.5 Kriarski rat i smrt

car Svetog Rimskog Carstva


Vladavina 1191. - 28. septembar 1197.
Krunidba
Prethodnik
Nasljednik
Supruga
Djeca
Henrik VI.
Dinastija
Otac
Majka
Roen

15. april 1191. Rim


Lotar III
Henrik VI.
Konstancija, kraljica Sicilije

Hohenstaufen

Fridrik II, vojvoda vapski


Judita Bavarska
oko 1122.
Waiblingen ili Weingarten u (Altdorfu)
kod Ravensburga
Preminuo 10. jun 1190
rijeka Saleph, zapadna Kilikija (Turska)
Pokop
crkva sv. Petra Antiohija (Turska)

2 Literatura
2.1 Izvori
2.2 Sekundarna literatura
3 Eksterni linkovi

Biografija
Roenje
Pouzdano se ne zna kad se rodio Fridrik Jedini izvor o tome kae da je njegova majka Judita iz kue Welfa
rodila svoje prvo dijete u dvorcu kod Altdorfa, danas Weingarten. Budui da je tada bilo uobiajeno, da
majke djecu donose na svijet u svome zaviaju, posve je izvjesno da je Fridrik roen u zaviaju svoje majke.
Dodue nije sigurno da je njezino prvo dijete ba bio Fridrik, jer je tada smrtnost novoroenadi bila vrlo
velika.

vapski vojvoda
Kao sin Staufovca vapskog vojvode Fridrika II. Jednookog i Welfkinje Judite, keri bavarskog vojvode
Henrika Crnog, Fridrik je potjecao od tadanjih dviju najmonijih feudalnih dinastija Svetog Rimskog
Carstva, koje su usto i bile u stalnim sukobima. Nakon oeve smrti godine 1147. Fridrik je postao vapski
vojvoda - Fridrik III. ini se da je nastavio politiku svoga oca, - jaanje moi kue Staufen, dok je njegov
stric njemaki kralj Konrad III. radio obrnuto - nastojai poveati kraljevsku mo. U sukobima izmeu
Konrada i Welfa, Fridrik se izgleda drao po strani, ak je sprijeio jedan kraljev pohod protiv Welfa.
Kralj Konrad III. je u katedrali u Speyeru, 27. decembar 1146. objavio da ide u drugi kriarski rat. Ubrzo
nakon toga i Fridrik III. je sveano obeao da e mu se prikljuiti, usprkos injenice da mu je otac, bio teko
bolestan. Njemu je povjerio upravljanje vojvodstvom te zatitu svoje druge ene i njezine djece. Fridrikov
otac umro je u aprilu 1147. te je on samo nekoliko dana kasnije kao novi vojvoda vapske krenuo u Svetu
zemlju. Za vrijeme trajanja drugog kriarskog rata Fridrik je kao vjeran saveznik kralja Konrada bio vrsto
na njegovoj strani. U septembru 1148. obojica su, vraajui se iz kriarskoga rata kui, stigli u Carigrad gdje
su prezimili. Fridrik se u proljee 1149. vratio u vapsku.
Prve godine provedene kao vojvoda
Okolnosti izbora rimsko-njemakog kralja

Nakon iznenadne smrti Konrada III. 15. februara 1152. u Bambergu, Fridrik je ve 4. marta 1152. u
Frankfurtu na Majni izabran za njemakoga kralja. Nadbiskup Klna Arnold II. von Wied ga je 9. marta u
Dvorskoj kapeli u Aachenu i okrunio. Takav brz izbor i krunidba moe se jedino objasniti injenicom da je
to planirao ve Konrad III. prije namjeravanog pohoda na Italiju. To je bio uobiajeni postupak radi
osiguranja dinastikog naslijea prije polaska na velika putovanja odnosno u rat odakle se mnogi nisu vratili.
Konrad je htio da ga naslijedi osmogodinji sin Henrik, ali on je umro ve 1150. U Fridrikovu korist
govorilo je vie injenica: njegovi roditelji bili su iz dvaju suparnikih velikakih obitelji pa je bilo za nadati
se da e Fridrik barem djelomino stiati njihove sukobe; takoer je slovio za mudrog politiara i diplomata,
odlunog ovjeka od djela. Sve to doprinijelo je da ga knezovi jednoglasno izaberu.

Sauvana je obavijest o Fridrikovu izboru za kralja upuena papi Eugenu III iz koje je vidljiv program
njegove vladavine: najvii princip bio je ponovna uspostava privilegija Crkve i uzvienosti Carstva (honor
imperii i sacrum imperium). Nije to bila nova misao. Nalazimo ju takoer i u izbornoj diplomi Konrada III.
kao i u jednom papinom pismu opomene iz januara 1152.
Prvi potezi novoga kralja
Odmah po dolasku na vlast prva mu je briga bila odranje mira u dravi. Uz openiti zakon o dravnom
miru pokuao je umiriti i mone feudalce. Tako je Henriku Lavu vratio Bavarsku, a Burgundiju dao bivem
protivniku vojvodi Berchtoldu IV. iz dinastije Zhringen. Prema Crkvi Fridrik je postupao po starim
dravnim zakonima kao da Wormski konkordat i ne postoji. Investituru (uvoenje u slubu) zadrao je za
sebe i biskupske stolice popunjavao po politikoj potrebi. Biskupi opet postaju savjetnici, upravni inovnici,
ak i kraljevi vojskovoe.
Ugovor u Konstanzu

U oktobru 1152. Fridrik je na skuptini u Wrzburgu najavio da u jesen 1154. ide u Rim da se okruni za
cara. Odmah zatim zapoeli su pregovori s papom oko uvjeta Fridrikove krunidbe. Rezultat je bio Ugovor u
Konstanzu sklopljen u martu 1153. u istoimenom mjestu. Tim ugovorom Fridrik se obvezao da e uguiti
pobunu u Rimu koja je izbila jo pri kraju vladavine Konrada III. i grad predati pod papinu vlast; kao i to da
nee bez papina odobrenja sklapati mir s ustanikim Rimljanima kao ni s Normanima, da e osigurati papinu
vlast nad Crkvom i da e se odupirati bizantskim teritorijalnim pretenzijama u junoj Italiji. Papa je sa svoje
strane obeao da e Fridrika okruniti za cara i podupirati njegovu vladavinu, da e sve njegove protivnike
izopiti iz Crkve i sudjelovati u protjerivanju Bizantinaca iz june Italije. Fridrik je takoer postigao da papa
smijeni nadbiskupa Mainza te biskupe Mindena, Hildesheima i Eichsttta, koji su podupirali Welfe i na
njihovo mjesto imenuje njemu sklone osobe.
Fridrik je u septembru 1153. unato potpisanom ugovoru, - pokrenuo pregovore o savezu s Bizantom.
Ponudio je da e se oeniti jednom bizantskom princezom, ali pregovori su ubrzo zapeli. Zato je 9. maja
1154. u Bizant otputovala delegacija na elu s Anselmom od Havelberga kako bi spasila mogui savez.
Delegacija se vratila kui sljedee godine, a odnos s Bizantom i dalje je ostao nejasan.
U junu 1154. Fridrik je sazvao skuptinu u Goslaru. Na tom je skuptinuu vojvoda Henrik Lav dobio pravo
investiture (uvoenja u slubu) biskupa na svojim teritorijima na Baltikom moru, a obeano mu je i rjeenje
spora oko Bavarske.
Prvi pohod u Italiju

U oktobru 1154. Fridrik je s vojskom krenuo u Rim. Stanje u junoj Italiji dotle se promijenilo jer je u
februaru iste godine umro sicilijanski kralj Roger II. Novi papa Hadrijan IV nije priznao njegova sina Vilima
I. za kralja, ali ovaj je ipak stupio u pregovore s papom nastojei da doe do rjeenja. Hadrijan se takoer
bojao mogue bizantske invazije na Italiju te iznova podsjetio Fridrika na uvjete ugovora u Konstanzu. Papa
je bio u tekom poloaju jer je takoer bio i u sukobu s ustanikim Rimljanima i njihovim Senatom. Papa i
kralj susreli su se u mjestu Sutri (oko 50 km sjeverno od Rima) i zajedno krenuli prema Rimu. Senat je
zatraio od njih da priznaju ustav grada Rima koji je donio, plate 5000 funti zlata te je zastupao gledite da
budui car prima krunu od grada Rima, a ne od pape. Fridrik je odluno odbio ove zahtjeve nato je Rim
zatvorio gradska vrata njemu i papi, Vatikan u to doba nije bio unutar rimskih zidina.
18. juna 1155. papa Hadrijan IV. okrunio je u Bazilici sv. Petra Fridrika Barbarossu za cara Svetog Rimskog
Carstva. Odmah nakon krunidbe Rimljani su podigli ustanak elei zarobiti papu. Protiv njih su se sve do
noi borile careve i papine trupe. Nakon sklopljenog mira Fridrik nije, iako ga je Ugovor u Konstanzu na to

obavezivao, intervenirao protiv gradskog stanovnitva niti je papi vratio vlast nad gradom. Takoer je
izostao i pohod protiv Normana na Siciliji, iako su to od cara traili i bizantski poslanici s kojima je Fridrik
u Anconi pregovarao o savezu. Protiv pohoda na Normane bili su i knezovi u carevoj pratnji. Pregovori s
Bizantom o saveznitvu na kraju su propali.
Zbog krenja Ugovora u Konstanzu pogorali su se odnosi cara i pape to je postalo povodom buduim
sukobima. Fridrikov poloaj u Italiji se takoer pogorao. U Apuliji je naime izbio ustanak protiv Normana
kojeg je potpomagao Bizant. No, Normani su uspjeno uguili ustanak i preoteli Bizantincima grad Brindisi.
Papa Hadrijan IV. je zbog takvog razvoja dogaaja stupio u pregovore s Normanima, na kraju je rezultat tih
pregovora bio Ugovor u Beneventu sklopljen 1156. Normani su sljedeih godina bili zatitnici papinstva
prije svega u njegovom sukobu s gradom Rimom i time ugrozili carev poloaj. Ugovor u Beneventu bio je
zato vaan korak u razdvajanju papinske i carske vlasti koje su dotada manje ili vie usko suraivale.
Daljnji dogaaji i strukturalne promjene u Carstvu

Nakon to je na skuptini u Goslaru obeao da e naslov bavarskog vojvode pripasti Henriku Lavu, Fridrik
je u septembru 1155. poeo pregovore s Henrikom Jasomirgottom o odteti zbog gubitka Bavarske.
Pregovori nisu donijeli rezultata pa je Fridrik u oktobru iste godine dao da bavarski plemii u Regensburgu
poloe zakletvu vjernosti Henriku Lavu. Vojvodina Bavarska ostala je formalno u rukama Henrika
Jasomirgotta jo do 8. septemra 1156. Kada on meutim ni tada nije htio predati Bavarsku, izgleda da je oko
Duhova iste godine dolo do kompromisa: Babenbergovci (kojima je Jasomirgott pripadao) odrekli su se
Bavarske, koju su dobili Welfi, ali zadrali su vojvodsku ast. Morali su se meutim ograniiti na Austriju.
Car je takoer izdao ispravu tzv. Privilegium minus kojom je Austriji dao autonomiju ime su poloeni
temelji za kasniji samostalan razvoj Austrije i njen uspon.
Fridrik se prije 2. marta 1147. oenio s Adelheid (Adelom)od Vohburga, kerkom markgrofa Diepolda III.
od Vohburga i nasljednicom Egerlanda. Brak je bio bez djece pa je u martu 1153. razvrgnut to Fridrika nije
sprijeilo da Egerland da svome roaku Fridriku od Rothenburga. 17. juna 1156. Fridrik se oenio po drugi
put i to s maloljetnom Beatrix od Burgundije (* 1145., 15. novembar 1184. u Jouhu kod Dolea), kerkom
burgundskoga grofa Rainalda III. To vjenanje donijelo je Fridriku titulu burgundskoga grofa i omoguilo
mu time laki prelazak preko Alpa na zapadu, ali jedva da je povealo njegov utjecaj na tom podruju. 30.
jula 1178. okrunjen je u Arlesu za kralja Burgundije, a njegova ena za kraljicu u augustu iste godine u
Vienneu.
Fridrik je u ovoj fazi promijenio strukturu vladanja po itavom Carstvu. Tako je u Italiji prvi put uveden
redoviti dravni porez fodrum, koji su morali plaati i talijanski feudalci. To je zajedno s davanjima koja su
plaali talijanski gradovi dalo znatan poticaj razvitku novane privrede. Promijenila se i struktura vojske.
Pored feudalaca koji su na temelju lenske zakletve vjernosti bili duni sluiti u carskoj vojsci pojavljuju se
malo-pomalo i plaenici.
Fridrik je ojaao kraljevsku teritorijalnu mo prije svega proirenjem carstva na Tiringiju i osnivanjem
gradova; Pegau i Chemnitz u toj pokrajini.

Fridrikova talijanska politika


Sukob s papinstvom
Prvi pohod vojni pohod u Italiju 1154./55. Fridrik nije poduzeo samo kako bi stekao carsku krunu, nego je,
kao i u sljedeih pet vojnih pohoda, takoer namjeravao uvrstiti neospornu vlast nad carskom Italijom, prije
svega nad lombardijskim gradovima. Cilj je bio sauvati honor imperii to je zapravo znailo vladarska

prava cara. S tim u vezi, pojam Sacrum Imperium (sveto Carstvo) nastao je 1157. upravo u staufovskoj
kancelariji.
Fridrik je zapravo prije svega htio stei saveznike. Tako se potrudio da pobolja odnose s Babenbergovcima
koji su izgubili Bavarsku i bili potisnuti u Austriju poduzevi u
ljeto 1157. vojni pohod kako bi na prijestolje vratio poljskog
vojvodu Vladislava II., koji je bio u branim vezama s
Babenbergovcima, ali bez uspjeha. U januaru 1158. dao je
ekom vojvodi Vladislavu II., takoer u srodstvu s
Babenbergovcima, kraljevski naslov.
Car si je takoer osigurao naklonost Bremenske nadbiskupije
podupirui je u nastojanju da stekne primat nad nordijskom
Crkvom, a protiv pape koji je htio da to ima nadbiskupija Lund.
Kad je nadbiskup Lunda Eskil vraajui se iz Rima kroz
Burgundiju kui bio zarobljen, Fridrik nije nita poduzeo da ga
oslobodi. Tako je istovremeno pokuao utjecati na sukob oko
nasljedtva danskog prijestolja.
Fridrik je u oktobru 1157. sazvao Reichstag (skuptinu) u
Besanonu, prije svega da istakne svoja vladarska prava na
Burgundiju. Dvojica papinskih legata (poslanika) traili su
putanje nadbiskupa Eskila koga su u zarobljenitvu drali carevi
pristalice. Na skuptini je proitano pismo pape Hadrijana IV. u
kome je on Carstvo opisao rjeju beneficium. Ta se rije mogla
prevesti kao leno ili kao dobroinstvo. Rainald od Dassela, od
Fridrik Barbarossa i sinovi - minijatura iz
1156. kancelar Carstva i jedan od carevih najuih savjetnika, tu je
welfske kronike
rije preveo kao leno to je znailo da je papa rekao da je Fridrik
od njega dobio Carstvo kao papinsko leno te je i time papi
podreen. Protiv takvog prijevoda nisu se pobunili prisutni papini legati to je izazvalo sukob. Njihova
prtljaga je nakon toga pretraena i u njoj su pronaene mnogobrojne privilegije koje je papa namjeravao
podijeliti njemakim biskupima ime bi otvoreno bio naruen carev suverenitet nad njemakom Crkvom u
korist pape. Te dvije papine provokacije uzrokovale su propagandistiku kampanju u kojoj je car stekao
potporu veine njemakih biskupa. Biskupi su zabranili svome kleru da ulae priziv kod rimske Kurije ime
su htjeli ponititi papin utjecaj. Interesi biskupa poklopili su se s carevim interesima jer su htjeli stei
nezavisnost njemake Crkve od Rima.
Protupapinsko raspoloenje nije stiala ni izjava pape Hadrijana IV. u lipnju 1158. da nije mislio leno, nego
dobroinstvo (Beneficium: non feudum, sed bonum factum). Papa takoer nije mogao sprijeiti,
kontaktirajui Henrika Lava, carev drugi vojni pohod u Italiju.
Drugi pohod u Italiju
U septembru 1158. Fridrikova vojska potukla je grad Milano, u novembru car je sazvao skuptinu na
Ronkalijskim poljima radi reguliranja uprave u Italiji. Sastavio je komisiju pravnika sa Bolonjskog
sveuilita (poznatom po dobrim pravnicima) koja je sastavila tzv. Ronkalijske zakone. Kao osnova uzeto je
rimsko pravo, a carskom pravu dana je prednost pred pravima gradskih komuna (ius commune). One su sad
morale traiti potvrdu svojih prava od cara to je bio povod za kasniju pobunu nekoliko gradova. Ova
skuptina oznaila je poetak restrukturirane Fridrikove politike prema Italiji.

Na skuptini i u zimskoj pauzi koja je uslijedila sukobile su se careve i papine predodbe o dravi: Nakon
to je Fridrik upravnu strukturu Carstva u Italiji proirio i na teritorije i biskupije na koje je pravo polagao
papa te zapoeo pregovore s gradom Rimom, na carski je dvor u proljee 1159. dola papinska delegacija
zahtjevajui od cara da te mjere opozove. Car je odbio s obrazloenjem da biskupi nemaju vlastiti teritorij
nego se nalaze na teritoriju Carstva na kojem car ima vrhovni suverenitet. Papa je istovremeno zapoeo
pregovore s Milanom koji je namjeravao povesti novi vojni pohod protiv cara, dok je car s druge strane
primio poslanstvo grada Rima, ve dugo u sukobu s papom.
Raskol
Fridrik je papi Hadrijanu IV. poslao Otta von Wittelsbacha. No, prije negoli je on stigao u Rim, papa je umro
1. septembra 1159. Izborna skuptina kardinala bila je podijeljena. Talijanska struja izabrala je za papu
Rolanda Bandinellija pod imenom Aleksandar III. , a carska Viktora IV. . Aleksandra je ipak podupirala
veina kardinala, dok je Viktora rimski narod proglasio papom. Fridrik je 1160. sazvao koncil u Paviji kako
bi rijeio sukob oko izbora. Ta akcija protekla je u znaku carske ideje, koju je formulirao Fridrik,
pokuavi je nadovezati dijelom na kasnoantiko pravo, ali jo jae na tradiciju salijskih careva. Prema toj
ideji car je zatitnik Crkve i treba odluivati u sluaju sporova oko izbora za papu. No, carevo pravo da
sazove koncil bilo je u to doba sporno. Aleksandar III. istodobno je poslao pisma cijelom kranskom svijetu
kako bi dobio podrku za svoj izbor za papu. Koncil se sastao u veljai 1160. u katedrali u Paviji. Pristaama
Aleksandra III. nije bilo doputeno da dou na koncil tako da je Viktor, oekivano, potvren za papu. Ostala
Europa nije, meutim, zbog malog broja sudionika priznala zakljuke toga koncila. Prije svega talijanski i
francuski kler, ali i dio njemakog klera, nisu priznavali koncil, a time ni Viktora za papu.
Raskol se proirio i izvan Carstva, prije svega u Englesku i Francusku. Fridrik je jo 1159. pozvao engleskog
kralja Henrika II. i francuskog kralja Luja VII. da zajedno rijee papinsko pitanje pokuavajui postii da za
papu priznaju njegovog kandidata Viktora IV. Oba vladara su, meutim, slubeno priznali Aleksandra III.
kao papu.
U meuvremenu su se nastavljali sukobi u Italiji. Nakon to je u martu 1162. Milano ponovo kapitulirao i
bio razoren, Fridrik je bio na vrhuncu moi u Italiji. Iz takvog povoljnog poloaja car je planirao vojni
pohod na Siciliju namjeravajui iskoristiti tamonju pobunu feudalaca. Pripreme su u junu prekinute jer je
normanski kralj pobijedio ustanike, a osim toga, sukobi izmeu Pise i Genove vezale su potrebnu flotu.
Fridrik je sada usmjerio pojaane diplomatske napore prema Francuskoj. Cilj je bio ugovor o prijateljstvu i
priznanje Viktora IV. protiv Aleksandra III. koji je pobjegao u Francusku. U augustu 1162. dogovoren je
susret izmeu cara, kralja i obojice papa na mostu prije rijeke Sane u mjestu Saint-Jean-de-Losne. Ako
jedan od papa ne bude prisutan, drugi e biti priznat kao zakonit papa. Aleksandar je meutim odbio doi na
susret, pa je Luj VII. izmolio odgodu. Fridrik je sazvao koncil u mjestu planiranog susreta, nato je Luj
smatrao da ga dogovor vie ne obvezuje. Car nije uspio da na tom koncilu Viktor IV. bude priznat kao
zakonit papa. To se smatra jednim od carevih najveih politikih poraza.
Kad je Viktor IV. umro u aprilu 1164. inilo se da je raskol okonan. Rainald od Dassela je meutim dva
dana poslije bez careva znanja dao za papu izabrati kardinala Wida von Crema pod imenom Paskal III.. Taj
korak izazvao je masovan otpor, prije svega novoosnovanog Veronskog saveza u sjevernoj Italiji, ali sve vie
i u Njemakoj. Mnogobrojni njemaki biskupi i sveenici, osobito u Burgundiji, priznali su Aleksandra III.
za papu.
Fridrik, sve vie u kritinom poloaju, reagirao je pojaanim diplomatskim naporima. U sreditu je bio
kriarski rat za osloboenje Jeruzalema, zajedno s francuskim i engleskim kraljem. Time je trebao biti
okonan sukob izmeu kranskih kraljevstava i poboljan odnos s Aleksandrom III. Rainald von Dassel
otputovao je poslije uskrsa 1165. na engleski dvor u Rouen i dogovorio vjenanje dviju keri Henrika II. sa

carevim sinom te vojvodom Henrikom Lavom. Daljnji tok pregovora odvijao se meutim neoekivano:
Rainald je otputovao dalje na britanske otoke i uvjerio Henrika II. da za papu prizna Paskala III. Razlog toga
preokreta bio je kraljev sukob s nadbiskupom Thomasom Becketom.
Odmah po povratku iz Engleske postigao je Rainald da se na skuptini u Wrzburgu poloi tzv. Wrzburka
zakletva: car te mnogi knezovi i biskupi, ali ne svi, zakleli su se da Aleksandra III. ili njegova eventualnog
nasljednika nikada nee priznati za papu. Pozadina je bio zajedniki postupak s Engleskom protiv pape
emu se car nadao. Na skuptini je Fridrik smijenio nadbiskupa Mainza Konrada von Wittelsbacha. Osim
toga nastojao je na podruju oko Salzburga, gdje je Aleksandar III. imao podrku, ojaati svoj poloaj.
Istovremeno s politikim sukobima pokuao je car njemakom dijelu Svetog Rimskog Carstva dati dodatan
teoloki znaaj. 1164. ostaci svetih triju kraljeva preneseni su u Kln. Na Boi 1165. Karlo Veliki u
Aachenu je proglaen svetim, da se i na taj nain dobije bolja legitimacijska baza, osobito zato jer je Karlo
imao vanu ulogu u carskoj ideji Fridrika Barbarosse. Meutim, izvan granica Carstva taj in jedva da je bio
od nekog znaaja.
U meuvremenu Wrzburka zakletva jedva da je imala djelovanja. Ni engleski kralj Henrik II. nije se
okrenuo protiv pape Aleksandra III., prije svega zato jer je poslije ubistva Thomasa Becketa (za to se barem
djelomino sumnjiilo i kralja) hitno trebao Aleksandrovu podrku, kojega je osim toga podravala i veina
engleskih biskupa.
U maju 1166. umro je sicilijanski kralj Vilim I.. Borbe oko nasljedstva uinile su Normane potpuno
neefikasnim u talijanskim ratovima tako da papa Aleksandar III. nije mogao raunati na njihovu pomo.
Fridrik je iskoristio to stanje i zapoeo etvrti vojni pohod u Italiju na kojega je jo u martu 1166. na
skuptini u Ulmu obvezao veinu njemakih feudalaca. Rainald von Dassel i nadbiskup Mainza Christian
krenuli su s vojskom na zapad talijanskog poluotoka protiv Rima i pobijedili u bitki kod Tusculuma, dok je
car zauzeo Anconu i prodro do Apulije, 1167. zauzet je Rim. Protupapa Paskal III. okrunio je u Bazilici sv.
Petra Fridrikovu enu za caricu, papa Aleksandar III. pobjegao je, preodjeven u hodoasnika, u Benevento.
U carevoj vojsci izbila je snana epidemija (vjerojatno malarija) pokosivi mnoge velikae i plemie. U
Njemaku su se vratili tek ostaci nekad velike vojske.
Sjevernotalijanski gradovi iskoristili su carev poraz udruivi se 1167. u Lombardski savez koji je podravao
papu Aleksandra III. Savez su snano poduprli Bizant i Normani.
U Njemakoj je ovaj poraz imao za posljedicu da je car preuzeo mnoga podruja velikaa i plemia koje je
pokosila kuga, osobito welfska dobra u Gornjoj vapskoj. Tako je nastao staufovski odn. kraljevski
teritorijalni pojas izmeu welfske Bavarske i podruja Zhringovaca oko Freiburga. Istodobno je neka
podruja prepustio svom polubratu Konradu. Sve to ojaalo je carev utjecaj u sredinjoj Njemakoj.
Sporazum s papom i talijanskim gradovima
U toj situaciji pojaao je Fridrik pregovore s papom Aleksandrom III. Nakon smrti Paskala III. u jesen 1168.
ipak je ponovo izabran protupapa Kalist III.. Car se istodobno pripremao da postigne dogovor s
Aleksandrom: Na Duhove 1169. njegov drugoroeni sin Henrik odreen je za nasljednika prijestolja kao
njemaki kralj. Vjerojatno je on trebao priznati Aleksandra, dok je Fridrik ustrajao u svom stavu kako bi se
prilikom promjene na prijestolju postigao dogovor. Car je dodatno nastojao da francuski i engleski dvor
posreduju izmeu njega i pape.
Fridrik ipak nije provodio samo politiku mirenja nego se nastavio boriti protiv onih koji su mu osporavali
vlast. U martu 1172. predbacio je Lombardskom savezu i pristaama pape Aleksandra III. da ele rimsko
carsko dostojanstvo prenijeti na Bizant. To mu je bio povod za peti pohod u Italiju godine 1174. koji nije bio
usmjeren protiv Rima nego iskljuivo protiv sjevernotalijanskih gradova. Carska vojska nije meutim

postigla znaajniji uspjeh tako da je ve sljedee godine sklopljeno primirje izmeu cara i Lombardskog
saveza. Gradovi su se dodue formalno pokorili, ali odluke je donosio paritetski arbitrani odbor. Dogovor
nije bio duga vijeka jer je car zahtjevao unitenje grada Alessandrije, a gradovi su traili da se u pregovore
ukljui papa.
U jesen 1175. Fridrik je zamolio svjee trupe iz Njemake. Prije svega Henrik Lav kao najmoniji knez i
vladar Bavarske odbio je caru poslati nove vojnike uvjetujui to preputanjem Goslara s bogatim rudnicima
srebra. U bitki kod Legnana 29. maja 1176. car je bio poraen. Morao je sklopiti mir sa sjevernotalijanskim
gradovima i praktiki im priznati autonomiju.
Car je u jesen 1176., nakon posredovanja cistercita, poslao papi Aleksandru III. poslanstvo koje je trebalo
dogovoriti mir. Ali papa je htio da se dogovor sklopi izmeu svih sudionika, a to je zanilo da poredo
Lombardskog saveza, u to treba ukljuiti i ostale talijanske gradove te Siciliju i Bizant. Bizant je meutim
ubrzo otpao nakon to je car Manuel I. Komnen 1176. pretrpio poraz od muslimana i time postao preslab da
papi bude od koristi. Pregovori su zavrili meusobnim priznanjem cara i pape, Fridrik je povukao
Wrzburku zakletvu, a papa carevo izopenje iz Crkve. Car je osim toga obeao da e se povui s teritorija
koje je zahtjevao papa, a papa je priznao valjanost svih biskupskih reenja koje su obavili protupape.
Ti dogovori nisu meutim obuhvatili ni talijanske gradove ni Siciliju. S njima je car dalje pregovarao. Caru
je pritom uspjelo da papa odustane od nekih teritorijalnih zahtjeva. Sa Lombardskim savezom sklopljen je
mir u trajanju od est godina, a sa sicilijanskim kraljem Vilimom II. mir u trajanju od 15 godina. Papa
Aleksandar III. i car susreli su 1177. i osobno u Veneciji kako bi se zakleli na ugovor. Papa je na putu u
Veneciju, prema pisanju jednog suvremenog kroniara, 13. marta 1177 uao na bijelom konju u Zadar gdje
ga je doekalo sveenstvo i narod gromko pjevajui na hrvatskom jeziku.
Dravnopravni znaaj tih mirovnih ugovora povijesno je sporan. S jedne strane car je morao praktiki
odustati od svojih maksimalistikih zahtjeva. Poveano je razdvajanje izmeu talijanskog i njemakog dijela
Svetog Rimskog Carstva. Pitanje tko ima vei vladarski autoritet, car ili papa, ostalo je nerazjanjeno, iako
je iz sukoba papa izaao ojaan, a car oslabljen. Car je prije svega morao odustati od pretenzija da vlada
Rimom. S druge strane, postalo je jasno da je i papa itekako bio zainteresiran da postigne dogovor s carem
ime je bila oslabljen poloaj njegovih lombardskih saveznika u buduim mirovnim pregovorima.
Nakon isteka mirovnog ugovora u Veneciji car je 1183. s Lombardskim savezom sklopio mir u Konstanzu.
Fridrik je dodue morao pristati na mnoge zahtjeve sjevernotalijanskih gradova, ali je istodobno vrsto
ukljuio Lombardski savez u strukture Carstva. Savez je postao jedna vrsta interesnog udruenja
sjevernotalijanskih gradova koje legitimira car. Caru je uspjelo regalije pretvoriti u redovita novana davanja
tih gradova ime su carska prava dodue bila znatno manja od prava salijskih careva, ali car je ipak
participirao u njihovu bogatstvu i imao moniji poloaj nego njegov prethodnik Konrad III. Lombardski
gradovi dobili su pravo biranja konzula kojega je meutim svakih pet godina ponovo morao postaviti car. U
godinama nakon sklapanja mira Toskana se poela razvijati u novi gradski centar moi. Carstvo je sada, kao
nadomjestak za pretrpljene gubitke u Lombardiji, poelo u srednjoj Italiji graditi svoju poziciju.
Koliko su obje strane bile zadovoljne naenim kompromisom svjedoi i injenica da se krajem januara 1186.
, za vrijeme careva estog i posljednjeg vojnog pohoda u Italiju, njegov sin Henrik VI. u Milanu vjenao s
Konstancom, tetom sicilskog kralja Vilima II. Normani su se nadali da e tako osigurati trajni mir s carem i
priznanje njihova kraljevstva, a Fridrik se nadao da e njegova dinastija naslijediti Normansko kraljevstvo
na Siciliji budui da je Vilim II. bio bez djece. Nakon vjenanja uslijedila je Henrikova krunidba za kralja
koja je jako podsjeala na carsku krunidbu. To mu je trebalo osigurati nasljedstvo Sicilije na temelju vlastite
snage, a ne kao suprugu nasljednice Sicilije. Fridrik je od pape Lucija III vie puta traio da on jo za
njegova ivota okruni njegova sina Henrika za cara. No tek papa Klement III je 1188. okrunio Henrika VI.
za cara.

Proces protiv Henrika Lava


Posljednjih godina Fridrikove vladavine sve se vie pogoravao njegov odnos sa welfskim roakom,
bavarskim vojvodom Henrikom Lavom. Najvie zbog Henrikovog odbijanja da za vrijeme petog vojnog
pohoda na Italiju poalje caru nove vojnike. U januaru 1179. car je na skuptini u Wormsu optuio Lava
zbog razliitih prijestupa. Henrik Lav odmah je podigao protutubu u kojoj je osim cara optuio i njegova
saveznika nadbiskupa Klna, za pustoenje kraja oko Hamelna. Do sasluanja nije dolo jer se Henrik Lav
nije pojavio ni na jednom sudskom terminu. Nakon prvog izreenog progonstva 1179., u januaru 1180.
izreeno je nad Henrikom Lavom progonstvo za podruje cijelog Carstva, a svi njegovi posjedi bili su
zaplijenjeni i podijeljeni na sljedei nain: Henrikovi sjevernonjemaki posjedi podijeljeni su na dva dijela,
vojvodstvo Vestfaliju, koje je dobio nadbiskup Klna Philipp von Heinsberg, i Sasku, koju je dobio
Bernhard von Anhalt. Za bavarskog vojvodu Fridrik je u septembru 1180. postavio Otta von Wittelsbacha.
Henrik Lav se pokuao vojno suprotstaviti carevoj presudi, ali se nakon poraza u novembru 1181. morao
pokoriti caru. Osuen je jo jednom, ovaj put na tri godine progonstva.

Kriarski rat i smrt


Godine 1189. Fridrik je iz Regensburga krenuo u trei kriarski
rat. Na tom pohodu 1190. trebali su ga slijediti i francuski kralj
Filip II August i engleski kralj Riard I Lavlje Srce, vlast u
Carstvu preuzeo je carev sin Henrik VI. kao regent.

Opis smrti Fridrika I. u Manuskriptu


Gotha (Saksonska kronika)

Car je s vojskom krenuo niz Dunav preko Balkana. U Ugarskoj je


sina Fridrika V vapskog zaruio s Konstancom, kerkom
ugarsko-hrvatskog kralja Bele III. U martu 1190. careva vojska je
kod Galipolja prela u Malu Aziju.

Fridrik je u dvjema bitkama pobijedio Selduke. 10. juna 1190.


car se kod grada Seleucije u zapadnoj Kilikiji utopio u rijeci
Saleph. Tone okolnosti njegove smrti nisu nikad razjanjene: po jednoj od saga on se elio osvjeiti nakon
jahanja i uao u rijeku da se okupa; po drugoj sagi - utopio se prilikom prelaenja rijeke, jer ga je prestraeni
konj zbacio, a teina oklopa povukla na dno. Danas se ak misli da je car zbog ljetne vruine i svojih godina
kupajui se u ledenoj planinskoj rijeci pretrpio srani udar. Fridrikovo srce i utroba pokopani su u gradu
Tarzu, tijelo u Antiohiji, a kosti u Tiru.

Literatura
Izvori
Monumenta Germaniae Historica, Diplomata regum et imperatorum Germaniae, Bd. X/1-5, Friderici
I. Diplomata, bearbeitet von Heinrich Appelt, Hannover 1975-1990.
Ottonis et Rahewini Gesta Friderici I. imperatoris, herausgegeben von Georg Wait und Bernhard von
Simson, Hannover 1997 (Nachdruck).

Sekundarna literatura
opi prikazi
Odilo Engels: Die Staufer. 8. Auflage, Stuttgart 2005, ISBN 3-17-017997-7. (standardno djelo za
razdoblje Staufovaca, vidi tamo daljnju literaturu)

Wilhelm von Giesebrecht: Geschichte der deutschen Kaiserzeit. Bde. V (1880) und VI (1895). Bd. VI
herausgegeben und fortgesetzt von B. von Simson (naginje romantiarskom prikazivanju Staufovaca)
Knut Grich: Die Ehre Friedrich Barbarossas. Kommunikation, Konflikt und politisches Handeln im
12. Jahrhundert. Darmstadt 2001. ISBN 3-534-15168-2.
Hagen Keller: Zwischen regionaler Begrenzung und universalem Horizont. Deutschland im Imperium
der Salier und Staufer 10241250. Propylen Geschichte Deutschlands. Bd 2. Berlin 1986. ISBN 3549-05812-8
Heinz Krieg: Herrscherdarstellung in der Stauferzeit. Friedrich Barbarossa im Spiegel seiner
Urkunden und der staufischen Geschichtsschreibung. Ostfildern 2003, ISBN 3-7995-6760-7.
Heinz Lwe: Die Staufer als Knige und Kaiser. U: Die Zeit der Staufer. Geschichte - Kunst - Kultur.
Bd 3. (Aufstze). Hrsg. vom Wrttembergischen Landesmuseum, Stuttgart 1977, S. 2134.
Stefan Weinfurter (Hrsg.): Stauferreich im Wandel. Ordnungsvorstellungen und Politik in der Zeit
Friedrich Barbarossas. Stuttgart 2002, ISBN 3-7995-4260-4.
Christian Uebach: Die Ratgeber Friedrich Barbarossas (11521167). Marburg 2008, ISBN 978-38288-9580-5. (recenzija (http://hsozkult.geschichte.hu-berlin.de/rezensionen/2008-4-024))
biografije
Heinrich Appelt: Friedrich Barbarossa (11521190). U: Helmut Beumann (Hrsg.): Kaisergestalten
des Mittelalters. 2. Auflage. Mnchen 1985, ISBN 3-406-30279-3, S. 177198.
Joachim Ehlers: Friedrich I. U: Bernd Schneidmller/Stefan Weinfurter (Hrsg.): Die deutschen
Herrscher des Mittelalters, Historische Portrts von Heinrich I. bis Maximilian I. Mnchen 2003,
ISBN 3-406-50958-4, S. 232257
Johannes Laudag: Friedrich Barbarossa. Eine Biographie. Regensburg 2009. ISBN 978-3-7917-21675.
Ferdinand Opll: Friedrich Barbarossa. 3. Aufl., Darmstadt 1998, ISBN 3-534-04131-3.

Eksterni linkovi
Regesta Imperii Fridrika I. (http://regesta-imperii.de
Friedrich I Barbarossa na Wikimedijinoj ostavi
)
genealogie-mittelalter.de (http://www.genealogie-mi
ttelalter.de/deutschland_koenige_2/friedrich_1_barbarossa_deutscher_koenig_1190_staufer/friedrich_
1_barbarossa_deutscher_koenig_+_1190.html)
Isprava iz Gelnhusena (Ed. Stuart Jenks) iz 1180. (http://www.phil.uni-erlangen.de/~p1ges/netzvorl/d
dfi795.html)
Prethodnik:
Lotar III

rimsko-njemaki car (1152. - 1190.)

Nasljednik:
Henrik VI.

Dobavljeno iz "https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Friedrich_I_Barbarossa&oldid=22463651"
Kategorija: Carevi Svetog Rimskog Carstva
Ova stranica je zadnji put izmijenjena 12:54, 25 februar 2016.
Tekst je dostupan pod Creative Commons Attribution/Share-Alike licencom; dodatni uslovi se mogu
primijeniti. Za detalje pogledajte uslove koritenja.