You are on page 1of 15

VLADAN DESNICA

PROLJEĆE IVANA GALEBA
Ivan leži u bolesnikoj sobi i niže sjećanja. Tim bjegovima u prošlost ispunjava svoje
bolesničke dane. Saznajemo da je živio s djedom i bakom u kući na moru iznad koje se
uzdizala strma stijena. Živjele su s njima i dvije tete, neudate usjedjelice. Otac mu je
umro rano, njega se ni ne sjeća. Plovio je i umro od zapetljaja crijeva. Čitava očeva
porodica bila je vezana uz more, mahom su svi bili pomorci. Djed je pak u prizemlju
kuće imao agenciju.
Majka je bila lijepa žena i Ivan ju je neizmjerno volio. Čekala je muža, a nakon njegove
smrti noćima je dugo, raspletene kose, gledala njegovu sliku. Umrla je od upale pluća i
tada se u Ivanu sve ispraznilo i izgubilo smisao. Tetke su bile usjedjelice po rođenju, "po
talentu". Tihe, šutljive, neopazice su se kretale po kući, po svemu nezamjećene. Na
kraju su otišle u samostan i tu dokončale životni vijek. Stric, mlađi brat očev prosijedio je
svoj život bolestan, u kutu sobe. "poput stabljike filodendrona". Dalekozorom je gledao
kretanje brodova - toliko o njegovoj pomorskoj karijeri. Bio je pedantan po prirodi, a
umro je od neke čudne bolesti.
Ivan se vraća u sadašnjost. Općenito će čitav roman biti ispreplitanje sadašnjosti u
bolnici i Ivanovih sjećanja iz prošlosti. Vođen time, Ivan u romanu kreira vlastito vrijeme,
psihološko. A to je bitna odrednica modernog romana. Sve se događa onako kako je u
njegovoj svijesti, nema kronologije. U bolnici ga obilazi doktor i saznajemo da je Ivan
virtuoz violine i da je nesretnim slučajem, na izletu iznakazio ruku i onesposobio se za
daljnju karijeru. Nije podnosio nikoga u sobi, želio je biti sam.
Ponovo sjećanje na blagavaonicu u kući, slikarija na stropu i djedovih domijenaka s
gradskim vjećnicima. Ivan je satima čučao na stepenicama, promatrao ih i slušao
njihova umovanja. Dadilja koju je imao u djetinjstvu bila je priprosta žena sa planine,
dugo je i poslije ostala kod njih, zvao ju je "babom". Ponekad joj je dolazio muž s brda,
"gorštak". Ona bi bila sretna, ali sva rasijana. Ivan je prema njemu osjećao suparničku
mržnju. Baba se znala nositi s Ivanovim nemirima, ona mu je u onoj zaključanoj sobi na
katu stvorila Bućka - izmišljenog lika sasvim nalik Ivanu. Ivan je senzibilan dječak, nosi
u sebi nemire pred prolaznošću i ima potrebu raskinuti granice realnog.
Razmišlja o smrti - smrt znači kataklizmu. Dječji mozak je ne može percipirati. Kad
netko sklopi oči, bez njega se može. Ali JA, ako JA sklopim oči sve nestaje. Smrt = NE
JA.
Lutajući tavanom u svojim dječačkim danima pronašao je violinu bakina brata i tu se
rodila njegova ljubav prema umjetnosti i umjetnost sama. Nikad nije previše vjerovao u
neki talent. Čak je i nesreću smatrao zgodnom istinom da je prekinut njegov razvojni
put. Osobno je smatrao da bi i bez njegove nesreće dotle dogurao. Nije mogao više dati
u muzici, bio je to njegov vrhunac. Priznao je to samom sebi i nije mu se sviđalo.

Otac joj je želio da se posveti umjetnosti. duboke zahvalnosti. "Pa što onda ako Mama Jumba objektivno ne postoji?" Ivan uspostavlja razliku između objektivne i fiktivne istine. U kući je vječito vladao nered. Ostali su tu čitave zime posve siromašni i bez novaca. savezu dvaju Ivana pristupio je Mato. Kasnije se otrgnuo podpadanju pod tuđi utjecaj i bio "ono što jesi". Saznajemo da Ivan leži u bolnici svog rodnog mjesta. Pa ako ne šteti. no da ne bi remetio mir i djedov san. Ta pomirdba sa samim sobom svojstvo je zrelih godina. a učitelj je prije svakog svitanja dugo naštimavao violinu. On je nedjeljom svirao tromblon. On je s njihova prijatelja Petra skinuo svaku pomisao na nadimak Glavonja. a često ju je zamišljao što radi i kako izgleda. Volio je Ivana i osjećao da u njemu postoji "ono nešto". Nikad se više nisu sreli. zgusnut dan. Njih su četvorica do mature bili najbolji prijatelji. Nedjelja priziva sjećanje na cipelara Egidija. izlaze mu pred oči svi detalji posljednjih događanja. Postoje trenuci koji se urežu u pamćenje i koje nikad ne zaboravljamo. Nakon njegove smrti poslao je Ivan udovici telegram pun iskrene. Ponekad je bolja fikcija jer je objektivna istina preteška i prebolna. iskrcali su ga iz brodice i prenijeli u bolnicu. Učitelj je bio smušen čovjek.svako ima svog Boga." Postoji više vrsta ljepota. Mi smo determinirani djetinjstvom i događajima iz djetinjstva. Nitko nije bio sretniji od njega kad je Ivan postao slavan. velike podvige bez obzira što tu nema "objektivne istine". Dok ona čavrlja. Postavlja joj zaobilazno pitanja o učitelju violine koji živi u tom mjestu. na poslijetku su ih gradske vlasti odlučile poslati u Italiju. a najbolja je ona iskamčena. bezmjerno vrijeme. Želi umrijeti u sunčanom danu. Nakon njegove nesreće putovanje je prekinuto. Sa njima je pošla i Egidijeva kći Kalpurnija. ni bolničarki koja ga neumorno izvještava o svim događanjima u gradu. Smrt je mračna. neku svoju Mamu Jumbu (kao plemena) i njoj se zahvaljuju. ozbiljnog čovjeka u tijelu dječaka. Ponekad poželiš da se nešto razbije. klanjaju.Ponovo bolnica . no ne otkriva to nikome. mrtav. započinjao je u 16 sati i to bi značilo da se prekida ona teška nedjeljna tišina. No. Bio je oličenje odraslog. Takva je bila i Ivanova djevojka iz gimnazijskih dana (sestra joj je imala vodenu glavu). što su sve to "šimere". Ivan je imao ogroman utjecaj na njegovo mišljenje. zašto ju oduzimati kad može mnogo pomoći!? Ponovo bijeg u prošlost . njoj pripisuju čudesna djela.dan za posjete. no ona o tome ništa ne zna. Razmišlja potom o životu i smrti. A takva je i njegova bolničarka. oženjen energičnom. Nešto kasnije. Pa potom religija . . Čak se i sam Petar do tada na ceduljicama potpisivao konspirativno. U školi je u početku bio pod patronatom fra Anđela kojeg je na odmoru držao za ruku. gdje su svi drugi u obitelji ružni u korist te jedne osobe. jer nedjelja nema zvuka. "Mrtvo. teškom mukom stvorena ljepota. Oni su iz zahvalnosti organizirali jednu predstavu. Takva je bila Egidijeva kći Kalpurnija. bespojavna. bez religije bi narodi prošli nezapaženo i ne ostavivši za sobom ništa. svog dvojnika Ivana i sve su zajedno radili. Svaki čovjek ima urođenu potrebu za svjetlošću. Potom je stekao najboljeg prijatelja. Nedjelja je miran.prisjeća se dolaska talijanske kazališne družine u njihovo mjesto. kreštavom ženom i imao je troje djece.

a njemu je sve to bilo dozlaboga tužno. tog posljednjeg ljeta u mjestu. knjigu ili ključeve. Najtužnija je bila njihova sreća pored te tuge. ". Običan.. Razdoblje na koje se njamanje rado navraća moja spontana misao. Ivan nije bio istrajan ni u čemu. Nije osjećao ljubav i odlučio je otići. Nastojao je biti pažljiv prema Ivanu i odnosi su se polako normalizirali ali sve je bilo drugačije. no ona umire. nakon nekog vremena bi ga zamarala. on je ostao "per tu" sa samim sobom. kao i za bilo što drugo. "Svakodnevna gimnastika samouvjeravanja. Veliki umjetnik je i velik čovjek: sjedinjuje um. Imao je već tada iza sebe nekoliko mjeseci odležanih u plućnom sanatoriju. Ivan otkriva potrebu za pisanjem. doba kad i astenički tipovi imaju svoj trenutak razigrane vitalnosti. Čim se vlast. Dolazak novim automobilom. razgovor koji liči na parodiju uobičajenih bolničkih posjeta. ta mu je činjenica donijela prevagu u ratovanju s djedom. Ivan razvija teoriju o umjetnosti: umjetnost počinje tamo gdje prestaje sujeta. potom djed i da mu ostavštinom ne ostaje ništa." Oni su se hvalili uvjeravajući sami sebe." "Što je ustvari ljubav? Naprosto omjer psihičkih snaga između dvaju pripadnika suprotnih spolova!" Saznajemo da je održavao vezu s Egidievom najmlađom kćerkom Aldom. jednako su slabi. Ivan nije. Oni su bili istrajni. "Čovjek se rađa s vokacijom boema. Posjet obitelji njegovu susjedu u sobi preko puta. kradomice. on je rekao: Ivan ti zavidi na tome što ti njemu ne zavidiš.. Pisao je Aldi o skorom povratku. mali čovjek je uvjeren da je samo on pred smrću slab.. Ponovo bolnica. "Potreba za pisanjem zna se javiti kao popratna pojava date životne dobi. osovi na svoje noge. Najčešće kao pubertetska ili klimakterijska pojava. i posljednji izdanak obitelji odlazi da bi se posvetio tom ciganskom zanatu." Dobro je da je tako. Zbog posla je jednom otišao u unutrašnjost."Gorak okus mladosti u ustima. čovjek ju smjesta osujeti kao . čak napetost." Imali su poštovanja prema samima sebi." Nakon prve godine muzičke akademije djed je konačno pognuo glavu i pomirio se sa sablažnjivom činjenicom da Ivan neće na more. Još im je preostalo da umru. "Ni primjercima iznad prosječne ljudske mjere nije nepoznata smrt. pa ni u mržnji.. noću. Razmišlja o odnosu narod . premda iz naroda. Kad je to ispričao Mati. nemoćni i goli pred smrću. "pogašeni ljudi"..usprkos činjenici da ne znamo gdje smo odložili naočale. Iz dna mlade zvijeri provaljuju naboji samosvijesti u stravičnim oblicima egotizma. Hvalili su se djecom. Doba raspaljenog osjećanja sebe. General koji je doveden u bolnicu ima rak... no i vlastodršci koji jednim potpisom naređuju tucete tuđih smrti. duh i talenat. sređeni." Susreti s kolegama iz škole. Pravdali su se jedan drugom: strasti i želje gimnazijskih dana prošli su ih. kad je čovjek oslobođen svih osobnih stega i predrasuda. Trebalo mu je šest mjeseci da preboli Aldu. Nakon toga iz pisama saznaje da mu umire baka. Svi su bili mirni. u mjesto gdje je živio drugi Ivan.vlast. prekinuvši si život i trudnoću. Susret i druženje je bilo mnogo mlačnije no što je Ivan očekivao. Među njima je vladalo neko nepovjerenje. Čovjeku je urođena kompetencija i ne bira suparnike. unucima .

Ivan je stalno putovao i sve saznajemo iz pisama. vratili su se na zgarište. PRIČA O ROMANU KREZUBOG Krezubi je Ivanu jednog kišnog bolničkog poslijepodneva iznio svoju skicu fantastičnog romana. lijepo napreduje na klaviru. No. osjećao je i krivicu. nakon jednog izleta. lutanja. ima psića Lera. Čovjeku preostaje da ostane indiferentan zbog svojih osobnih interesa.. slijepog dječaka svirati. mora htjeti ozdraviti. To će pitanje kasnije postaviti kao temelj svog djela Pavao Pavličić u Koraljnim vratima. tuĐe i uvijek je tako. može i mora biti toliko jak da svoju krivicu nezamućeno uočava i da je bez sustezanja priznaje. on nije direktan sudionik njihova braka. Bila je solidna pijanistica i postala Ivanov menager. Kad je primio vijest o njezinoj smrti. Razmišlja o skladu i suodnosu duha i tijela." Erna je bila ambiciozna i bezrezervno se davala u svemu što je radila. opteretile. I roman će kao i svi pravi romani završiti tragično. o srozavanju porodice. Mora imati volje. bili zaduženi provesti red. Čitao bi u pismima kako Maja raste. Bolničarka mu je donijela violinu. Happy end je jeftina stvar za sitne duše i mala vremena. vratite nam smrt!" KRAJ Ovom umetnutom pričom otvara se u romanu još jedno pitanje: je li zlo uvijek zlo ili ponekad može biti i dobro. Athanatik se švercao ilegalno. Tada se pojavila potreba da se Athanatik uništi jer bi bilo više "simultanih čovječanstava"." Osjećao je zahvalnost prema njoj. plamen iz destilerije sve je zahvatio. S Petrom je dugo u noć razgovarao o životu u mjestu nakon Ivanova odlaska. osjetio se oslobođenim krivice. Ivan je bio oženjen Dolores. da se ne upliće ni u što. u Zelenik. Glas s hodnika bolnice povuče ga u prošlost. Živjeli su zajedno neko vrijeme (dvije godine je bio njegov maksimum).nešto vanjsko. U početku je bio . a nedugo nakon toga uslijedio je raskid s Dolores. Dolores je naslijedila malu vilu i destileriju u primorskom gradiću i on je vjerovao da će se tamo konačno skrasiti. To dvoje nosi međusobni sklad. Odmah ga je prepoznao. To je novi lijek protiv raka koji je unaprijedio čovječanstvo. u razgovorima je bio iskren i te bi iskrenosti nju rastužile. S tim lijekom se svijet podjelio na smrtne i besmrtne. Započele su revolucije. hoće li se ikad više njih tri skupiti na jednom mjestu. Bolnica . smrtni bi besmrtnoj lešini pobožno sisali krv na ulici. Tri mjeseca nakon požara Ivan je odšvrljao.osjeća se bolje. "Ako čovjek nije toliko jak da ne griješi. smrti tetaka. pojavljivala se čak i sterilna voda u ampulama. nasljednosti i uvijek bi govorila "kad se sredimo". Ukrcali su se u kočiju i krenuli k Petru u samostan. Ljudi su vikali:"Vratite nam rak. no pomutnja je bila ogromna. no svi su se potkupljivali ampulama. "kad se smirimo". Ona je bila realnija. kao prema nikom drugom. drži je ispod kreveta i uči malog. jer se to čita.. a kad se razbolio bila je uz njegovu postelju. On je stalno putovao. Tema je Athanatik. "Najgora žena je žena dobrotvor.ljudi u zelenom koji su pravili reda i bili brojniji od vojske. nosila je spremno njegove strahove. pa su financi .

usamljen. Ivan je shvatio koliko nepovratno može biti sam. Čovjek je djeljiv na volju ili osjetljivost i fantaziju. Osjećam samo da nema stvarnijeg doba od toga: mir s radošću. Ivan mora na operaciju. Taj je obišao čitav svoj krug. Umrla je u Italiji od neizlječive bolesti. nosi u sebi svoju ideju. Par dana nakon toga Radivoj je donešen na obdukciju. Saznao je od bolničarke da je Radivoje uhapšen na prijavu apotekara koji je na silu od njegova oca htio kupiti perivoj. vođama. Nakon operacije slijede sporadična sjećanja. Nakon njene smrti odlučio se na lutanje. Ivan izlazi iz bolnice. Ivanu se stanje pogoršava. Mrkog.. Proljeće je. Pod paskom žandara je doveden u bolnicu." Vladan Desnica . na kraju Radivoje odlazi. Ivan traži način da mu pristupi. Stare sitnice doimale su se mrtvima i on nije osjećao neikakvu evokaciju prošlosti. s bolom . osuđen na zatvorenost . misli mu se sapliću . Sjećanje na Maju. Uživa u prirodi oko sebe u malim stvarima. misao kao jedinu na svijetu. Budućnost pripada onima koji nemaju prošlosti. I najzad su se rastali: on je bio sit njezina dobročinstva.i preplavljenost suncem. U stvarima je jedna luda zbrka i jedna mudra harmonija. Svijet je zatrpan prošlošću. u provincijskoj bolnici.. Mora imati. morat će ponovo na operaciju. no "nostalgija za mjestima je nostalgija za jednim nestalim vremenom i jednim nestalim JA u njemu. Kraj knjige: "Ne znam. Kome je dano da to spozna. jer sve ključne stvari. Promatra ljude koji žurno idu svojim poslom i razmišlja čemu žurba. I tek kada je izgubio kćer.. a ona njegove zahvalnosti. No. još jedno u nizu. besciljno lutanje mjestima. pedesetogodišnjak. dobro je proživio svoj vijek.. Osjetio je potrebu da krene u rodno mjesto. Volja je svojstvena jakim ljudima. razmišljanja o vječnosti. Ivanu bi žao. a potom ga je prošlo i želio je da ona ode." U kući u kojoj je rođen postojala je zaključana soba sa svim obiteljskim stvarima. ali oni nisu pjesnici.Proljeća Ivana Galeba Ivan Galeb kao junak i pripovedač romana Ivan Galeb. jedan pijani besporedak i jedan dublji smisao. trajanju . U sobu je dobio susjeda. Bio je to drugi Ivan i njegov perivoj suptropske vegetacije u Lučikama.zaljubljen. Spreman je umrijeti za svoj cilj. prizivanja k svijesti. prijelomne stvari u sebi riješava sam. Pjesnici nose osjetljivost i fantaziju. ta prije ili poslije svi ćemo kraju. zašto. "Potpuno se predati umjetnosti znači nešto kiao zavjet siromaštva: odreku od volje i njenih postignuća. Ne želi razgovarati." Čovjek ima i dnevnu potrebu za samoćom. nabusitog studenta agronomije pretučenog nakon nekih demonstracija. I najzad umire sam.

Uslovljenost radnje romana Roman Proljeća Ivana Galeba ima razbijenu strukturu. o bogu. sklon meditacijama. snevanja.. subjektivno vreme . čiji je cilj da se pruži vertikalni presek kroz svest bića Ivana Galeba. Pričao bih i pričao što mi god na milu pamet padne. strasna težnja da moje maštanje. a eto sam odlutao u nekakve meditacije. zapisuje svoja razmišljanja.. ili možda nekih trećih. razmišlja o svemu što je bilo i što je i on sam bio u detinjstvu i prošlosti. i to što čitamo njegovi su zapisi». jer smatra da u digresijama leži sama suština onoga što želi reći. dovoljno se prozlilo a da bi mu trebalo fabulirati!» .. ili možda 'moje detinjstvo'. što nadilazi lično. Y Kod njega je to stvar ličnog uverenja kako treba pisati roman i o čemu treba u njemu pisati: «Da ja pišem knjige.. htio sam da ispričam nešto kao moj život. Imao sam ambiciju da od toga pravim filozofiju. ili ovih sadašnjih. o životu i smrti. intenzivno razmišlja o njoj. moje čuvstvovanje zaodjenem u vid logike. ispunjenoj događajima. vezan bolešću za krevet. čak u nekakvo moralisanje! I ispalo je više kao neki 'idealni dnevnik'. I jednim i drugim određen je unutrašnji sadržaj bića.čini se da vreme slabo prolazi. u tim se knjigama ne bi događalo ama baš ništa. nostalgično se seća svoje prošlosti. Ako se ne varam. a što je posebno sadržano u njegovim meditacijama o detinjstvu.. «pripovedač Ivan Galeb javlja se kao pisac vlastitog životopisa.. nego se javljaju kao «zbir biografskih elemenata i različitih digresija». nikoga ne očekuje). pričama i ljudskim sudbinama. Čovječanstvo je već dovoljno odraslo. pa ima dosta vremena da nakon pedeset proživljenih godina. iz sledećih razloga: Y Zato što je junak usamljen i zatvoren u bolničkom prostoru koji nastanjuju tišina i vreme. o veri.prostora i tišinu. Zato je to i moderan roman. Ivan Galeb doživljava «koroziju» vremena (ništa se ne dešava. kako je primećeno.. utisaka. To je roman ličnosti. refleksija i raznih zapažanja. u tišini.to je u njegovoj prirodi .. ali i roman-esej u kome se javlja: Y «misao u slikama» i Y «misao u pojmovima»..Tako roman Ivana Galeba naliči na «sabiranje utisaka iz velikog sveta». svakodnevnom. o čemu i sam kaže u delu: «Doista. nakon operacije. roman mozaičke strukture: nema čvrstu kompoziciju.da se otkida od jednog predmeta razmišljanja i da se usmerava prema drugome. sačinjenu od niza razmišljanja i meditativnih celina. s tim što se lično uvek pothranjuje tim spoljnim svetom i što je težište uvek na ličnom (sve se prelama u ličnom). ali i potencijalnog čitaoca. što se vidi iz odlomka: «Jutros sam listao ove bilješke i opet se nasmijao nad samim sobom. u kome prepoznajemo: Y prošli život Y sadašnji život Y univerzalni smisao ispripovedanog života. lično doživljava svet. lirska struktura od kretanja osećanja.. u kojima su sadržana osećanja. o uspomenama. u nekakva maštanja. odnosno i nešto opšte. moje iracionalnosti. Y Zato što je intelektualac i umetnik. sve što mi prođe mišlju i dušom. Ne znam sam da li dnevnik nekadašnjih dana. Roman je mozaička. o umetnosti. razmišljanja i prosuđivanja. povjeravao čitaocu iz retka u redak. artikuliše ga u sebi i saopštava na svoj način.» Y Sklonost junaka ka digresijama. oduvijek je bila u meni težnja.Reč je više o duhovnoj biografiji negoli životnoj. čije beleženje prerasta u veliki solilokvij (pričanje u sebi i za sebe. nepostojećih dana koji vise van vremena». Dakle. ali ne odnose se na hronološki i logički sled događaja i zbivanja iz prošlosti. koji postaje njegov slušalac).

Mnogo šta: naše osećanje. «nosimo ih prirodno». umetnost je sredstvo. koje su sada deo njegove svesti i unutrašnjeg života. prekomerni strah od banalnosti je prepreka da se kažu prave istine o životu u umetnosti. ali se zastidimo našeg identiteta tek kad izuste njegovo ime. Ali i dalje ostaje uverenje da je umetnost daleko od toga da može zadovoljiti naše unutrašnje potrebe. na razne zapise. pisma i solilokvije (dugačka monologiziranja u sebi i za sebe). naročito kada se kazuju gole istine i gole reči o sebi. Yosetljivost i fantaziju. Nošen sećanjima na detinjstvo. jeste i gubitak vere u snagu i domete umetnosti. Y veliki duh. Tu je i strah od osećanja. To je jedan od načina da pisac iz sebe iscedi «čistu i zgusnutu kap suštine ravno na papir». istinska lica i naličja nosimo u sebi kao «našu unutrašnju realnost». meditacije.umetnik mora biti veliki čovek: talentovan. Pisac treba da nadraste ustaljene norme. biće i nebiće. kao i to da se život sastoji od smenjivanja jednog i drugog i da sve to čini u stvari «predivo našeg života». prolaznost i večnost. muzičar Ivan Galeb. One čine naš identitet i toga se ne stidimo. A šta krasi velikog umetnika? Prema uverenju Ivana Galeba.Poruka romana Roman Vladana Desnice predstavlja «visoku poetizaciju stvarnosti i filozofske vizije sveta». nadići kao strah da se stvari ne banalizuju. u izvesnom smislu. Veći neprijatelj umetnosti od nje može biti samo «namjerna originalnost». čovek od duha. . Yveliki talenat. sa utiskom da ih prihvatamo kao nešto normalno. duha i talenta.. Ilustrujući život i stvarnost nizom sudbina. a za to je potrebno «hrabrosti. predivo od onoga što je prolazno i neponovljivo.» U njoj su simptomi skrivenih potreba da se izađe iz sebe i dezertira u tu duhovnu oblast. ali i čoveka i njega kao umetnika. Prema njegovom shvatanju. Ykontemplativnu prirodu Ystalnu vezu s prirodom A to znači . treba da prezire konvencionalne. obrazovan. čovek koji nastupa u ime savesti. konačno i beskonačno.. Umetnost nastaje iz antagonizma (iz sukoba) između čoveka i sveta. formama u kojima nailazimo na dnevnike i beleške. To treba pobediti. «u umjetnosti ne smije se ništa htjeti biti: treba biti». što. mnogo hrabrosti». svak na svoj način. Junak romana misli da je «banalnost smrt umetnosti». a život mu bio u znaku svetlosti i proleća. kada je na rubu smrti prteispituje svoj život i traži mu smisao.simboli smrti i proleća». osobito u književnosti («književna aktivnost u stvari i nije drugo nego jedan neprestani ispit savijesti»). Umetničko delo je izraz velike sinteze u kojoj prepoznajemo upravo to: stapanje uma. Naslov romana postaje nosilac jedne sveopšte simbolike koja naglašava svet i čoveka i sve ono što se između njih javlja. slika i situacija. Esej o umetnosti i umetniku Književna umetnost ne može do kraja da izrazi stvarnost jer «riječ uvijek iznevjeri misao! A pogotovu iznevjeri osjećaj!». Prema shvatanju Vladana Desnice. Tu su «dva najobuhvatnija pola stvarnosti: tuga i nada . I ne treba se plašiti i stideti «od jednostavnosti. duhovno sredstvo kojim se «liječimo od života. vizije sveta. svetlost i tama. Treba biti samo spontan i svoj. evocirajući trenutke u kojima je najintenzivnije živeo unutrašnjim životom. veliki umetnik je samo onaj koji u sebi objedinjuje i nosi: Y veliki um. od naivnosti». suviše uhodane oblike stvaranja i više da teži nedefinisanim formama pisanja. na minula proleća. a to je vrlo važno. on ukazuje na bipolarnost ili dvojstvo sveta u kome se prožimaju radost i tuga. osećajan. Taj strah. apsurdnosti.

svetlosti i tame. postaće muzičar . Umrla je od upale pluća. radost.što će imati značaja za njegovo vlastito opredeljenje: istančanog sluha. naročito u vidu sklonosti za muziku. a druga sumračna.Tako da je iz te slike usledila podela sveta na svetlo i tamno.06. ružno. On se opredelio za onu alternativu koja se pojavljivala u svetlosti. ostavivši veliku prazninu u njemu. naročito se seća njenih reči: «Ih! ovo vam dijete čuje kako trava raste!» . Majke se seća kao lepe žene.2008. «nastojanje svakog umjetničkog pomodarca». hladno.violinista. iz duboke potrebe.odnosno dobro i zlo: «Odatle mi je. O ocu nema mnogo podataka.Pri stvaranju književnog i uopšte umetničkog dela treba se čuvati prenaglašene originalnosti jer je ona «jeftina stvar». zatim bake.. seća se dede kao snažnog. na obali mora. Ivan Galeb se seća i prizemlja. valjda nasleđenog od babe. Sećanjem okrznuće i dadilju. ta osnovna podjela svega u životu i svijetu na zonu svjetlosti i na zonu mraka». pa kaže da mu se vlastiti život «ukazuje kao ljeskava i nemirna površina satkana od krpica svjetlosti i od krpica mraka». __________________ svetlana@diskusije.On taj hodnik doživljava kao granicu između dva carstva . Izgubio ju je rano «na samom prelazu iz djetinjstva u dječaštvo». tanke krvi i istančane prirode. On se uvek igrao u tom hodniku «gdje se bio vječiti boj između svjetlosti i sjene». stalno naginjući i bežeći gde je više svetlosti. . Ovo se može preneti i na sam život koji se sastoji od igre naizmeničnosti. nego spontano.da.. koji će proći mnogim gradovima. krotke i prijatne.Proljeća Ivana Galeba Sećanja Ivana Galeba i njihova simbolika Status : Global Moderator Korisnik od : 16. prosto nesvesno.U svetlosti će pronaći uvek nešto dobro. harmoniju.2007 Pol : Žensko Lokacija : Ita-Srb Album : Postovi : 8. Seća se dvospratne kuće od kamena. 08:47 AM #54 MARLI Nastavak .02. zlo. krhke. mračno.ostala za čitav život ta vječita dvojnost. i posebnog hodnika koji je delio stan na dve polovine . Najviše ga pamti po fotografijama iz albuma. poslovnog i veoma energičnog čoveka. Biti moderan . lepo.ali ne po svaku cenu.net 18. možda. seća se kako je jedna bila okrenuta suncu.553 Kroz svest Ivana Galeba promiču slike iz detinjstva koje su sada duhovni sadržaj njegovog unutrašnjeg sveta.levu i desnu. a u tamnom i mračnom uvek će gledati i nalaziti ono što je tužno.Vladan Desnica .

U tome i leži razlog što čovek uvek nešto radi i nekud ide. na druženje sa devojkom Aldom. Život traba prihvatiti onakav kakav on jeste. Još tada je zapazio da ton koji daje violina uvek govori ono što je on hteo. Seća se kako je sebe u detinjstvu zamišljao kao drvo. Da bi zaboravio na nju. za nekim tiranom.. pun uspona i . počinje da razmišlja o pejzažu i drveću. a živele kao jedno biće.. «plavi obrisi brda u daljini». ili bilo kakve izazove. koja je uvek bila zaključana kao da krije neku tajnu.stalno traga za mnogo životnošću. Galebova opsesija. smrt se čini dalekom i bespomoćnom. o svakodnevnici. Tu je dečak Galeb prvi put video violinu. kao i život. Na pitanje čega ima u sobi baba mu je odgovorila da ima «jednoga Bućka». boja neba. na drugove (Ivana. raznim se puteljcima može proći kroz nj. Zašto? Iz razloga što udobno stanje ravnoteže umrtvljuje biće i ne donosi iznenađenje. Njega posebno privlači stablo. Trajanje. za nekim svojim doživotnim zanosom.. kao drvo na suncu.» Ivan Galeb je gazio za svojom «svjetlošću». Petra i tragičnog Slinka). Ton je uvek izražavao ono što je on u sebi nosio. Sve dok to postoji. Bila je to violina bakinog brata. neostvarene kao ljudska bića. Bile su dve. Esej o životu i smrti Život je trajanje i kretanje. meri se sadržajnošću proživljenog: «Na razne se načine može provesti život. o Ivanovom izlasku iz bolnice u jedan lep i sunčan dan. kontemplacija. u noći i na vetru. Tavan mu je naličio na starinarnicu. Na kraju dolaze meditacije o samoći. Zato i ne treba osuđivati ljude koji ostavljaju zavetrinu i sigurnost trajanja i predaju se neizvesnostima. Još su tu bila sećanja na cipelara Egidija. završile su u nekom samostanu. Seća se i tavana na koji se peo. umrlog u mladim godinama. Bućko je bio nešto više od djetinje slike i uobrazilje nešto što naliči na konkretan oblik i život. sabiralište «ostataka smrti». Smrt je. Jer. za nekim fantomom. duhovnu tvorevinu koju će nositi kroz ceo život. bori se protiv smrti. opredeljujući se za punoću duha (muzika. želi da je nadiđe. odnosno život.. u prirodu i stapanja sa njom. Posebno je prisutno sećanje na sobu u koju nikada nije zalazio. prema njegovom shvatanju. Podstaknut lepim danom. u sumraku.. on se predaje stalnom kretanju i uvek nosi nemir u sebi. kao «dvije duhovne sijamske blizanke». To je bilo vreme njegove zaljubljenosti u okolinu.Junak Vladana Desnice seća se i svojih tetaka. čoveka treba voleti. oblak. pa makar on bio i jedan od velikih grešnika. prisutna danju i noću. da ih slaže i od njih pravi celinu. Čovek je određen trajanjem i smrću.. Svako u životu gazi za nekom svojom svjetlošću. doživljavanje stvarnosti na senzibilan način) i za čovekoljublje. Galeb je često odlazio na tavan i tamo bi iz te violine izvlačio čudesne tonove. To je bio i početak njegove moći da zamišlja pojedinosti. o životu i smrti.

život je trajanje. njegov «najbitniji sadržaj». ali i u složenosti i protivrečnostima. U životu čoveka treba da postoji lepota samoće.U svakom dodiru ostala je po jedna čestica mene». Čovek. ona je «stalna i vječito prisutna u nama». opsene i razočarenja. svim sredstvima. Od života treba sve uzeti i sve mu dati. Smrt je sveobuhvatni događaj. svestan nje.Da bi se radovao. on i nije ništa drugo do jedan beskrajan niz umiranja «svojih rođenih i tuđih».A prema Ivanu Galebu. Treba se radovati i sitnicama jer one određuju naš život i daju mu punoću. Čovek. Ipak. . jedan pijani besporedak i jedan dublji smisao». ona će ipak doći. da sačuva dete u sebi. veliki čovek. Čovek na kraju. U stvarima vlada «jedna luda zbrka i jedna mudra harmonija. jedna sama unutrašnja žica. pa se zato miri sa prolaznošću života jer će reći: «Razumio sam nijemi govor stvari i tugu u oku zvijera. On je proživljen smišljenošću. naročito ako čovek nikoga nema u trenutku kad mu je neko najpotrebniji. ona tužna . ako dugo traje. «pobijati Smrt». ona je realnost i treba je prihvatiti. jer za radost je potrebno mnogo naivnosti i hrabrosti. mračna strana života. obezličava ono što je individualno. iz tih razloga. a ona je u tome da čovek bolje upozna sebe. jedino što je istinito i što se stvarno događa. kataklizma. Razlog je u tome što «jedna sama osnovna poluga. glad i sitost svake vrste. ali i dno samoga sebe. To je i razlog što Ivan Galeb bolje pamti ugođaje i raspoloženja nego događaje. ko je to spoznao. teška je. Postoje ništavni i beznačajni životi. traženje izlaza u bezizlazu. to je ipak premalo» da bi se bio pravi čovek. čovek mora da ostane dete. Ti ljudi u sebi nose prazninu i monotoniju saharske pustoši. Samoća je čovekova sudbina jer je osuđen na samoću. Samo u samoći čovek može da odredi i bolje sagleda situaciju u kojoj se nalazi. Naši napori i dela i nisu ništa drugo do pobuna protiv smrti. nosi stalnu težnju da je prevlada. pa makar njihov povod i razlog bili u ništavnom.padova. A koliko je ima. stalno kretanje u masi. da se ona zavara. uvek sa osloncem u ljubavi. taj je dobro proživeo svoj vek. umetnosti i prijateljstvu. «taj je obišao čitav svoj krug». Otvorio sam dušu svakoj pojavi života i oči svakom njegovom vidu. Smisao istinskog života jeste u jednostavnosti trajanja. Treba se naučiti živeti u lepoti. Ona je istina koja nikada ne gubi od aktuelnosti. Život je sav od umiranja. Čoveku je potrebna samoća. Život je ono što se želi. svoju intimu. ali ne i smrt. Treba se čuvati ljudi koje ispunjava samo jedna ideja i pokraće samo jedna misao. Smrt je druga. da potvrdi svoj identitet jer mnoštvo. konstatuje Ivan Galeb. Jedan od načina je «mrziti smrt». Njome se biće hrani. i umire sam. nepristajanje na smrt. Smrt je «srž života». jer i nakon svih naših činjenja i nemirenja sa njom. i ne treba da se stidi svojih osećanja. a ono je u sitnim radostima. ostaje sam. Usamljenost. Sve treba osetiti i iskusiti: i radost i bol. stalno. U svetlu te konstatacije Ivan Galeb i odmerava svoj život.

nego lepota trenutka. Takve lepote su nalazile mesto u svim krugovima. To je vrsta postojane lepote: kad biće miruje. labilna» lepota neizvesnosti i strepnje. postaje njegova potreba. U toj ženi on vidi oličenu lepotu. kao i veliko umetničko delo. samo spoljašnja i besadržajna lepota. Takva je lepota. Sve je u njoj tačno. ženu izuzetne fizičke lepote koja. pa i lep mrtvac. kad ćuti. pa zato i deluje mistično. kao vozni red. čime se i moše objasniti i činjenica da ropkinja često zagospodari pobednikom i njegovom državom. čije odsustvo već stvara prazninu u njemu. ima odraza na ono što je duhovno i tako postaje.najbolje pokazuju stare stvari i spomenar. kao osobita nadarenost. Fizička lepota. neuhvatljivo. nesvesno. Biće koje nosi tu lepotu.. poneta od oca i majke. pa zato. nepogrešivo. kao i izuzetno umetničko delo. nego ukazuje da postoje dve vrste lepote. čitav njihov dotadašnji život». u odnosu na lepotu nižeg reda. pogledu.«krhka. tj. kao da je prisutno čitavo njihovo biće. u ovom slučaju. to je serijska lepota . Ivan Galeb ne uočava samo dva stepena lepote. ideal i «doživotna vrijednost» svakoga. Ona.«ljepota mehaničkih odljevaka». na lepotu bez talenta. od lepog deteta postaje lep mladić. postoji i druga . i da jedna sudopera zablista kao kraljica i da se izjednači sa onima iz najviših slojeva. iščekivanje. iako samo jednom viđena. Esej o ženi i lepoti Ugledavši prvi put mladu i lepu bolničarku koja mu je donela mleko. da je pokazuje pred drugima. jedne Mona Lize. on je video biće tankih. Nasuprot ovakvoj lepoti. kosmos za sebe.. To nije samo lepota oblika (kao u prethodnom slučaju). na golu lepotu. postaje samosvesno te lepote kao prirodnog dara i ume da je nosi. instinktivno je oseća. pa i tamo gde su najveći duhovi. zrači nekom unutrašnjom lepotom.U svakom njihovom činu. Jedna vrsta lepote je ona koja dolazi sa rođenjem. Ona poprima obeležje univerzalnog.zagonetna lepota: «Umijeće ako ga pogleda. odjednom. Takva lepota je prividna. i naša sećanja. lepota vezana za neke detalje . Njeno osećanje vrednosti izbija iznutra. postaje opsesija. finih crta i gracioznih pokreta. a to je da postoji i «ljepota višeg reda» koja. lišenu duhovnih vrednosti. Nemir koji stalno prebiva u uglovima usnica i koji bez počinka modelira na licu obasjanosti zasjenice. onespokojavajuća lepota koja muči slikare i vajare. poštovanje koje pokreće na kontemplaciju. Zato su izuzetne fizičke lepote tako retke. lepota nastala nekim čudom. umijeće usta da se nasmiješe. __________________ . pa lep starac. nosi u sebi nešto što se ne može racionalnim i jednostavnim jezikom objasniti. povremenih isijavanja. pobuđuje poštovanje. nasledna lepota. Ta lepota ima svoju celovitost i svoj nemi govor. To potvrđuje držanje i ponos s kojim nastupa lepotica iz nekog divljeg plemena. kad spava. Takva lepota nema granice. riječi.

.net Desnica . ''Proljeća Ivana Galeba''. početku karijere violonista i nesreći 4. ''Proljeće u Badrovcu''. d. O prijatelju glumcu 12.esej FABULARNI TIJEK: 1. Radio je u odvjetničkoj kancelariji svoga oca.d. nakon rata. O smrti jedne bivše djevojke Alde 9. O nedjelji te sjećanje na susjeda Egidija i jednu njegovu kćer. ''Koncert''. a umro je u Zagrebu 1967. godine. ''Olupine na suncu''. Operacija . Sjećanje na glumačku predstavu iz djetinjstva i odlazak Kalpurnije te smrt majke 7. 2004. kao načelnik u Ministarstvu financija i potom kao profesionani književnik.PROLJEĆA IVANA GALEBA O KNJIZI: NAKLADNIK: Večernji list. Seid Serdarević LEKTORICA I KOREKTORICA: Margareta Medjurečan ŽIVOTOPIS: Vladan Desnica rođen je u Zadru 1905. ''Slijepac na žalu''. O razgovoru s fra Anđelom o Bogu 10. Pisac dobiva novog ''sustanara'' u bolničkoj sobi. KNJIŽEVNI ROD: epika VRSTA DJELA: roman . Priča o blagovaonici njegove kuće iz djetinjstva i o gostima koji su im dolazili tada 3. itd. Zagreb. francuskog i ruskog. O prijateljstvu s Ivanom. tavanima. zatim. Sjećanje na igre iz djetinjstva te na obitelj 2. Sjećanje na brak s Dolores 13. Kalpurniju 5. Prevodio je s talijanskog. O smrti kćeri Maje i povratku u rodni kraj 14. Ponovni susret s Ivanom i Matom 11.svetlana@diskusije. O smrti. Matom i Petrom Glavonjom te ''zašto je plakao Slinko?'' 8.. Djela: ''Zimsko ljetovanje''. Priča o svojoj filozofiji i filozofiji općenito 6. UREDNICI: Branka Primorac. koji ubrzo odlazi 15.

'' PIŠČEV DJED: ''Moj djed bio je snažna.'' PIŠČEVA MAJKA: ''Majka mi je bila žena s tihim. Gledao sam odozdo njene jasne i smirene oči nadnesene nada mnom. Ili tačnije. sjećanja. sobom zaokupljenim ljudima. (. strpljiva.) Nije bio nimalo sentimentalan. zvukova.'' ''Odatle mi je. što je ona baš ona. romana – eseja. otvorene raznim poticajima i različitim tipovima proznog izraza. naprosto fakat što je on baš on. Nekoliko je ranije objavljenih Desničinih novela i pjesama skladno ukomponirano u strukturu romana. esejističkih digresija. atributi. Žene su bolji dio čovječanstva. i konstatiram: brada mi je prilično ponarasla. . već njegov identitet. rekonstrukcije atmosfere. Stvar je naprosto u tome da treba biti ono što jesi. Pripovjedna je tehnika pod dojmom Proustova romanesknog ciklusa ''U traženju izgubljena vremena'': i Desničin se lik retrospektivno vraća u svijet djetinjstva i mladosti i želi rekreirati prošle događaje.. Izlazak iz bolnice KARAKTERIZACIJA LIKOVA: PISAC: ''Prelazim dlanom po licu. Fabula je u njemu gotovo atrofirala. to će uvijek biti žena. prema svakome naklono predubijeđena još i prije nego bi ga upoznala. ta osnovna podjela svega u životu i svijetu na zonu svjetlosti i zonu mraka. goli identitet.. za tvoje bolećivosti. ostala za čitav život ta vječita dvojnost. dubokim osjećajima koji nikad nisu izbijali na površinu u ekspanzivnim izljevima. . primjer je tzv.. i to u formi samostalnih. uspomene. ''Proljeća Ivana Galeba''. ono zbog čega se u nekoga zaljubljujemo nisu njegova svojstva. u proljeće.. energičan poslovan čovjek.'' O DJELU: Najveći je umjetnički domet Desnica ostvario romanom ''Proljeća Ivana Galeba''. a umjesto vanjske događajnosti u prvom su planu meditacije. Ona će imati kudikamo više shvaćanja za tvoje bubice. kvalitete. u malom no gustom. psihološke reakcije. reminiscencije i analitička razmatranja glavnog lika – intelektualca i umjetnika Ivana Galeba. Zbog toga važnu ulogu u djelu dobivaju asocijacije. Ako ti. No glavni je lik i misaoni subjekt i značajan dio romana zapremaju njegove kontemplacije i razmišljanja o raznim temama. To je ujedno i primjer djela otvorene strukture. možda.16.. sjenovitom vrtu iznad kuće dugo ležao u njenom krilu.. među ravnodušnim. Dobra. Tipološki gledano. boje i mirisa. neko pruži ruku da te izvuče iz neprilike. upravo zbog brojnih meditativnih sastojaka i diskurzivnih pasaža koji napuštaju pripovjedni tijek. to je bivao samo u onim kalendarski određenim prigodama koje su u tu svrhu ustanovljene. zdrava priroda.'' ''Često sam.

senatora. a kao protivnik austro-ugarske aneksije Bosne i Hercegovine tokom Prvog svetskog rata bio interniran u Italaju. rođ. vođe srpskih kotarskih uskoka u XVII veku. to je prvi srpski roman sa tematikom iz Drugog svetskog rata. poslanika u Narodnoj skupštini. pravnika. Desnice su srpska porodica poreklom iz Srba u Lici. pravoslavne veroispovesti. Vladan Desnica potomak jeStojana Mitrovića Jankovića[1] (oko 1635—1687). zapovednik tvrđave Ostrovice. Danilo Desnica. koji je učestvovao u donošenju Zadaraske rezolucije. trgovac i posednik. poznatim slovenofilom. doplomirao na zagrebačkom Pravnom fakultetu 1930. Roman „Zimsko ljetovanje“ objavio je 1950. kavaljera sv.Bog će živjeti dotle dok ljudi budu imali potrebu vjerovanja. poeme. Uroš Desnica je sa Fani Desnica. celokupnu imovinu u Islamu Grčkom. a zatim je prešao u državnu službu. prvakom srpskog naroda u Dalmaciji. Književnim radom počeo je da se bavi pred Drugi svetski rat. 1934pokrenuo je književnoistorijski godišnjak „Magazin sjeverne Dalmacije“ koji je i uređivao dve godine. predsednika Dalmatinske vlade. došao u Obrovac gde mu se rodio sin Vladimir Desnica (1850-1922) koji je sa Olgom Janković. kratke priče i novele uglavnom sa tematikom svoje rodne Dalmacije. rođ. a intenzivno tek posle oslobođenja. jul 1941). kćerkom grofa (conte veneto) Ilije Dede-Jankovića (1818-1874). Njegov otac je Uroš Desnica. člana Srpske stranke. Jankoviće su po njegovoj kćerki Olgi. uključujući dvore Jankovića.Split. imao sina Uroša Desnicu (Obrovac. Pisao je pjesme. serdara Kotara. Luković. konjičkog kapetana. avgust 1874 . odakle je pradeda Vladana Desnice. potomkom Stojana Jankovića. a majka Fani Desnica. nosioca austrijskog viteštva. u srpskoj narodnoj pesmi poznatog kao Janković Stojan. Pošto je konte Ilija Dede-Janković bio poslednji muški izdanak svoje porodice. Luković imao sina Vladana Desnicu i kćerke Olgu i Natašu. porodičnu crkvu zemljišne posede i dr[2]. Radio je kao advokat. 28. Vladan Desnica rođen je u Zadru u srpskoj porodici Desnica. pesnikom. kćerkom pomorskog kapetana Đure Lukovića iz porodice Luković iz Prčnja uCrnoj Gori[3]. Uroš Desnica se oženio sa Fani Luković. Neke od njegovih pripovedaka imaju . u Zagrebu. [uredi]Biografija Vladan Desnica studirao je prava i filozofiju u Zagrebu i Parizu. Marka. nasledile Desnice. 13. Najpoznatiji roman mu je Proljeća Ivana Galeba objavljen 1957.

2001 Beograd .  Sabrana dela I -IV . [uredi]Bibliografija  Zimsko ljetovanje . Solilokviji gospodina Pinka. U značajnija dela ubraja se zbirka pesama „Slijepac na žalu“ i drama „Ljestve Jakovljeve“.1959 Zagreb. Priča o fratru sa zelenom bradom. 2009. Čak usprkos toj činjenici Hrvatska ne odustaje da Vladana i danas ne uvrsti u udžbenike osnovnih i srednjih škola kao isključivo hrvatskog pisca [traži se izvor od 11.].Beograd 1955. Po njegovom scenariju je snimnjen i flim „Prvada“1962. jednan od najznačajnijih filmova jugoslovenske i hrvatske kinematografije. Konac dana.  Slijepac na žalu (pesme) .  Proljeća Ivana Galeba . [uredi]Saradnja sa četničkim novinama Zanimljivo je to da Hrvatska danas smatra da je Vladan Desnica hrvatski pisac i da je pisao hrvatskim jezikom.1950 Zagreb. Bunarevac. a posle njegove smrti „Pred zoru“ 1974 na osnovu istoimene novele.1955 Zagreb  Tu odmah pored nas .1975 Zagreb  Progutane polemike . napisao je scenario za film „Koncert“ 1954.  Proljeće u Badrovcu .  Olupine na suncu . Osamdesetih godina se otkrilo da je sarađivao i pisao tekstove za Četnički pokret i Četničke novine u Drugom svjetskom ratu. Florjanović.1957 Zagreb i Sarajevo.1952 Zagreb. 1974 po noveli „Florijanović“ snimnjena je istoimena TV drama.1956 Beograd.  Fratar sa zelenom bradom (pripovetke) . Bavio se i filmom.antologijsku vrednost: Posjeta. koja je realistička analiza gradsko-seoski odnosa u okviru ratnih dešavanja.