You are on page 1of 3

PRVA ČITAČA PROBA

Judith Weston u svojoj knjizi „Directing actors“ koju u slobodnom prijevodu
možemo nazvati „Režija glumca“, ili „Režiranje glumca“, u devetom poglavlju
posvećenoj probama s glumcama opisuje proces prve glumačke čitače probe.
Weston kao najbolji uvod u prvu čitaču probu predlaže jednostavno čitanje replika
u sceni bez ikakvih glumačkih i emocionalnih intervencija glumaca. Svrha prvog
čitanja je upoznavanje glumaca sa scenarijem i njihova prva proba poglavito služi
kako bi se unutar svojih i tuđih, dosad nepoznatih replika, osjetili ugodno i
opušteno. Autorica nalaže kako nije potrebno iskazivati ikakvo glumačko umijeće
u prvom čitanju, kako glumac ulozi treba pristupati bez stava i emocije, a fokus
mu valja biti samo na čitanju i slušanju partnera. Pojednostavljeno, temelj probe
po autorici je „samo pričanje i slušanje“, izgovoreno kao da se priča o bilo čemu.
Kada govori o slušanju partnera kod glumaca, Weston nalaže nužnost gledanja u
oči. Osim ako ne postoji razlog zbog kojih se glumci tokom prvog čitanja ne bi
trebali gledati, ona iznistira da im pogled osim na tekst čitan tokom njihovih
replika bude na partneru kako bi bolje osjetili njegov.
Čitajući tekst glumci oživljavaju scenu, dovode je s papira u stvarnost i ukoliko
reagiraju jedan na drugoga, redatelj ima mogućnost ponuditi im minimalne fizičke
radnje
Judith Weston preporuča prvu probu ostaviti bez većih redateljskih usmjerenja.
Ona treba biti prostor u kojem je još sve otvoreno, u kojem se tek zagreblo u
nešto što će kasnije iz toga proizaći.
Davanje direktnih i konkrentih uputa u samom početku može prebrzo usmjeriti
glumca u određen smjer u koji redatelj možda ni ne želi da ode.
Prerano usmjeravanje, tvrdi autorica, sa sobom nosi i određenu odgovoronost i
zato prvi kontakt s teskom valja biti samo njegovo početno osjećenje od strane
glumca koje će omogućiti daljnji rad i konkretizaciju.

da će njegova izvedba i izgledati kao izvedba. Orijentacija glumca prema rezultatu. Piše kako u stvarnom životu ne možemo odlučiti ono što ćemo osjećati. „Režija glumca“. Također. Primjerice uputa „Spusti“ može biti interpretirana kao redateljevo shvaćanje da je glumac scenu preglumio. Najčešći problem redatelja svodi se na pogrešan pristup u kojem od glumaca traže kako njihova izvedba treba izgledati iz njihove točke gledišta. Weston kao primjer pogrešne režije navodi redateljska tumačenja riječi u replikama. „Možeš li to odigrati malo brže?“. u kojem opisuje učestali. Nadalje. Nije shvatio zašto je izgovara i što s njom želi reći i uputiti ga na pojedinu riječ. autorica ističe da u razgovoru o liku nije mudro govoriti kako se lik osjeća. ili pak „Daj s više energije?“. može se protumačiti kao želja da scena bude odigrana monotonije.BRZI POPRAVCI I REŽIJA PO REZULTATU U prvom poglavlju svoje knjige namijenjene radu redatelja s glumcem. te navodi nekoliko ispravnih načina brzih i jednostavnih uputa. pa tako i glumac ne može odlučiti što će tokom svoje igre osjetiti. primjeri su klasičnih pogrešnih uputstava. svjestan da ga se promatra i da ga se upućuje na promatranje samoga sebe nikada ne može dati pravi rezultat u svojoj punini jer je opterećen i dekoncentriran. U svakom slučaju. vrlo su neodređena i smislena isključivo u redateljevoj percepciji. Ukoliko glumac naglašava krivu riječ. Weston analizira ljudski odnos misli i osjećaja. Glumac. sporije. nije mu i ne može biti dovoljno samo istaknuti koju riječ zapravo treba naglasiti jer postoji razlog zašto je naglašavao onu drugu. Judith Weston otvara temu pod naslovom „Result directng and quick fixes“. Weston navodi desetak najčešćih pogrešnih uputa takve vrste režije glumca. vrlo je izgledno. njoj ne biva određenim što glumac to treba spustiti i zašto. može se naglasiti na četiri različita načina. tako. koja je njegova emocija. Kao primjer takve upute navodi rečenicu „Ja mislm da je on/ili ona tužan/tužna. Osim što tjeraju glumca da promatra vlastitu izvedbu. ili „Spusti“. odnosno repliku od četiri riječi. Ostavljaju brojna pitanja koja iz njih izviru neodgovorenima. odnosno točke gledišta promatrača i ne omogućuju im da svoju igru razviju u sebi. naime. nije shvatio bit i srž rečenice. odnosno da će biti primjećeno upravo njegovo glumljenje. po njoj pogrešan način režije glumaca. čini ga ograničenim. U slučajevima kada glumac biva upućen da primjerice . Rečenicu. ma kakve je on vještine.“ U trenutku kad se glumca uputi da odigra emociju. U tom slučaju. a ne na smisao misli koju izgovara samo će prividno riješiti problem jer će ostati izgovarana bez njegovog unutarnjeg uvjerenja i razumijevanja rečenice . prožet vanjskim uputama.

a glumac tu ocjenu prihvati postavlja se pitanje tko će stajati iza tog lika ako ne upravo njih dvojica. ali sam taj pojedinac u trenutku to nije u stanju shvatiti. a kada ga se potiče da pojača emociju. tj njegovo ocjenjivanje i karakterizacija. spontane. navodi Weston primjer česte pogrešne upute. kao promatrač. . već nas naša djela čine ili ne čine takvima. Slično je i kada redatelj tjera glumca da u datom trenutku pruži odgovarajuću reakciju. redatelj ili publika. zapravo svodi na njegovu vanjsku analizu. na određen način izaći same. Mi. postoji veliki rizik da će to završiti njegovim preglumljevanjem. Naprosto nema smisla zaključiti da je lik „drag“. emocionalnih mapa. u određenom trenutku ponaša na ovaj ili onaj način. naljuti se!“. Emocionalne mape bazirane su na promatračevoj objektivnoj procjeni nečijeg stanja u udaljene su od unutarnjeg pogleda na lika. Reakcije su. Kada redatelj negativno karakterizira lik koji glumac igra. Kao što ni u životu ne možemo odlučiti biti dobri. Pogrešno je. osim zadavanja pojedinih emocija i reakcija. tako ni u procesu rada s glumcem ne možemo odlučiti da je njihov lik dobar ili drag. kao i emocije. vrlo je izgledno da će se zatvoriti i postati oprezan.„Ne igra tako ljuto“. a ponekad i ogovaranje. najčešće se dogodi da glumac odigra karikaturu. glumcima naređivati slaganje tzv. „Kad ti kaže da nema love. Emocije. U tim slučajevima. nisu u domeni ljudskog svjesnog odlučivanja. Baš kao što se i pričanje o liku. Još je pogubnije osuđivati likove. može objektivno procjeniti da se lik. uz rad i proces. moraju doći.