INTERPRETACIJE PJESAMA

SUNCOKRETI

Pjesma Suncokreti pripada ciklusu Vecernje pesme pa su i sadrzina pesme, njen

emocionalni ton i smisao u skladu sa naslovom ciklusa. Suncokreti u ovoj pesmi
dobijaju trostruku simboliku:
-

svetlost kao izvor zivota,

teznja ka visinama i prostranstvima,

teznja ka idealima.

Izbor suncokreta za navedenu simbolizaciju nije slucajan: u njegovom nazivu je

organska veza ove biljke sa suncem, kako se po nebeskom svodu krece sunce, tako se
okrece cvetna glava suncokreta, koja, obasjana suncevom svetloscu, sjaji bojom zlata.
Kada sunce zadje, glava suncokreta se spusti "pogleda" uprta u zemlju. Noc je za
suncokret mirovanje, odsustvo svetlosti, odsustvo zivota. On cezne za jutrom i za
suncem, i svako spustanje noci za suncokret je pretnja i izvor straha, strepnje i tuge.

U prvoj strofi je predocena slika suncokreta koji "nemo prati neba bludnje" dok su u
njemu skupljene "sve zedji ovog sveta,/Sva nespokojstva i sve zudnje".On je,dakle,
olicenje zedji svega zivog za svetloscu, toplotom i prostranstvom visina, ali je,
prirodno, i olicenje svih nemira i nespokojstava koji obuzimaju zivi svet. Iskaz je u
ovoj strofi neutralan, glas lirskog subjekta se ne osjeca.

Druga i treca strofa predstavljaju posebnu sadrzajnu i smisaonu cjelinu: u njima

progovaraju suncokreti, "sume u strahu svom od mraka". Za njih je sve sto zari
bozanstvo jer daruje svetlost i zivot; a makar "jedna zraka" svetlosti mera je i cena
sviju stvari. Sve sto je u tami, i sto makar jednom nije zasijalo i sto ne gleda u visine,
obelezeno je prokletstvom.

Cetvrta strofa je metaforicna slika suncokreta: oni su "s istoka kralji", obuceni u
"tesko zlato", oni su i "zreci sunca" koji "u cas mracni" vape za svetloscu i suncem. U
ovoj strofi je ostvarena ravnoteza svetlosti i tame, radosti i tuge.

U petoj strofi se pojavljuje lirski subjekt svojim iskazom:"Te tuzne oci suncokreta/ u
mom su srcu otvorene". Mrak i senke se tiho spustaju, sunce je daleko "na kraj sveta",
suncokreti su tuzni.

Sesta strofa ponovo uvodi prevagu svetlosti na tamom:

Pomrece nocas sirom vrti,

Dvoredi sjajnih suncokreta,
Ali ce biti u toj smrti
Sva zarka sunca ovog sveta.

Ovdje je uspostavljen paralelizam prve i seste strofe:

1.

Tu su sve zedji ovog sveta,

Sva nespokojstva i sve zudnje.

2. Ali ce biti u toj smrti
Sva zarka sunca ovog sveta.

Smrt suncokreta je samo privid: u njima je sakupljena sva energija sunca i svjetlosti,
sve zedji i zudnje i sva zarka sunca. Poenta je u neunistivosti zivota i zudnje, u
neunistivosti svetlosti i njene energije skupljene u zlatu suncokreta.

Pesma o suncokretima je pesma o svetlosti kao izvoru zivota; o ljudskoj teznji ka

visinama i prostranstvima; o iskonskoj teznji ka idealimal; o svetlosti i tami, vedrini i
nespokoju u ljudskom zivotu. Primarni motiv je suncokret jer ima istaknuto i udarno
mjesto u kompoziciji pjesme: dominira u prvoj, petoj i sestoj strofi. Sekundarni
motivi su TAMA i SMRT, ali su oni dobili periferno mjesto i nemaju snagu poente.

JABLANOVI

Kada se covjek nadje pred tajanstvom prirode u tamnoj noci kojom huji sustanje
jablanova, pocinje da shvata da je samo jedan mali delic prirode. To saznanje budi
nemir, slutnje i strahove. Covjek pred prirodom - to je tema Jablanovi. U sredistu
pjesme je onaj covjek sa kraja pjesme koji stoji, posmatra i - strahuje. Jablanovi su
samo predmet opazanja i dozivljaja lirskog subjekta, oni su simbolicna manifestacija
covjekovih misli i zelja.
Pjesma zapocinje pitanjem, dva puta ponovljenim. Ovakav pocetak unosi
zacudjenost, upitanost i nedoumicu. Zato je on pun naboja nedoumice i iscekivanja:
Zasto nocas tako sume jablanovi,
Tako strasno, cudno? Zasto tako sume?

Dva puta ponovljeno pitanje "zasto" sugerise napetost i nemir, uzbudjenje koje
obuzima lirskog subjekta, ali ga on sam ne moze da objasni. Dok je u prvom stihu
pitanje kompletno sa svim sintaksickim clanovima recenice, drugo pitanje je sazeto,
to su samo tri rijeci "Zasto tako sume"? Ovdje nije pitanje zasto sume, vec zasto tako
sume. Ova dva stiha upitnom intonacijom, nagovjestavaju odgovor i time stvaraju
pocetno raspolozenje za sadrzinu pjesme.

Dok su prva dva stiha emotivno napeta, treci i cetvrti stih imaju narativni ton i
deskriptivnu funkciju:
Zuti mesec sporo zalazi za hume,
Daleke i crne, ko slutnje; i snovi

to je pejzaz noci u kojoj se dogadja sum jablanova: zuti mjesec i njegov spori
zalazak zs brda, daleka brda i crna. Tamna boja poredi se sa slutnjom koja budi
nejasni nemir i slutnju, koji su na samoj granici straha.
Prve dve strofe ispunjavaju opisi prirode i desavanja u njoj; treca strofa donosi sliku
usamljenog covjeka u noci. Sve sto je opisano u prve dve strofee, sagledano je ocima
lirskog subjekta:On i priroda nasli su se oci u oci - u tom susretu priroda ostaje na
svome, ona traje i dalje mimo volje covjekove, a covjek sam i zaplasen, morao je da
obori pogled - nije uspio da odgovori na pitanja koja je postavio.

Treca strofa predstavlja sliku covjeka koji je toliko usamljen da se osjeca "ko potonji
covek".
Stajanje kraj mirne vode opisano je odsjecnim, sporim rijecima koje ostavljaju utisak
niza koji lagano prolazi. Osjeca se izvjesna utemeljenost lirskog subjekta u svijetu: "ja
stojim" je puno samopouzdanja, iz njega zraci rjesenost i cvrstina. Medjutim,
opkoracenje neminovno vuce u drugi stih da bi se stajanje odredilo preciznije - "ko
potonji covek", poslednji, jedini, usamljen u tom ogromnom prostranstvu sveta koji je
predocen kao mrtva noc.

Covjek se suocio sa prirodom, sa elementima prirode - mjesec, nebo, zemlja, voda.

Ovaj covjek stoji sam kraj mirne vode, sagledao je sebe i shvatio da je malenkost.
Naime, sreo se sa ogromnom sjenkom jablana koji sumi, pa je shvatio koliko je on
sitan u odnosu na jablana. U tom trenutku se javio strah, ali osoben strah:"Strepim
sam od svoje seni".