You are on page 1of 12

207

Politika misao, god. 50, br. 1, 2013, str. 207-218

Pregledni lanak
UDK: 323.17(4:497.1)(091)
94(497.1)
Primljeno: 26. veljae 2013.

Europa i raspad Jugoslavije


DEJAN JOVI
Fakultet politikih znanosti, Sveuilite u Zagrebu

Branislav Radelji: Europe and the Collapse of Yugoslavia: The Role of NonState Actors and European Diplomacy, I.B. Tauris, London/New York, 2012, 255
str.
Knjiga Branislava Radeljia Europe and the Collapse of Yugoslavia pojavila se
nakon to je o temi priznavanja drava nekadanje Jugoslavije od Europske unije
(tada jo Europske zajednice, EZ) ve napisano nekoliko knjiga od kojih je najbolja bila, a i ostala, knjiga Richarda Caplana: Europe and the Recognition of New
States in Yugoslavia (Cambridge University Press, prvo izdanje 2005, kasnije ponovljeno 2007). Godinu dana prije Radeljieve knjige pojavila se i The Hour of
Europe: Western Powers and the Breakup of Yugoslavia Josipa Glaurdia. Tu je
knjigu na engleskom jeziku objavio Yale University Press, a vrlo brzo nakon objavljivanja prevedena je i objavljena i na hrvatskom kao Vrijeme Europe: zapadne sile
i raspad Jugoslavije (2012).
Radeljieva je knjiga u bitnom odreena kontekstom onoga to je ve napisano
o temi kojom se on bavi, kao i o srodnim temama: uzrocima raspada Jugoslavije,
uzrocima rata nakon tog raspada, razlozima priznavanja nezavisnosti drava nekadanje Jugoslavije i slinim. Po strukturi i sadraju knjiga je vidljivo utemeljena na
doktorskoj disertaciji, pa je ve i ta injenica tjerala autora da izbjegava ponavljanja u odnosu na prethodne i ve objavljene studije na istu temu. injenica da je ve
dosta toga reeno o politici Europe (EEZ, EZ, EU) u odnosu na raspad Jugoslavije iako ni izbliza sve to je trebalo o tome rei otjerala je autora prema marginama, te ga uputila da se fokusira na ono to nije reeno. U tome se povremeno
udaljava od same biti, te se bavi naroito u drugom dijelu knjige utjecajima koji
su ipak manje vani nego to ih on predstavlja. Te utjecaje nalazi u djelovanju nedravnih aktera, odnosno organizacija civilnog drutva. Tri su u sreditu njegova

208

Jovi, D., Europa i raspad Jugoslavije

interesa: dijaspora, mediji i Katolika crkva. Ostavimo li po strani pitanje jesu li ta


tri aktera doista nedravni (non-state) ili su zapravo kvazidravni (naroito u
kontekstu raspada nekadanje Jugoslavije, kad su sva tri snano instrumentalizirani
od novonastalih drava), ostaje nam ipak neizbjeno pitanje: jesu li oni doista imali
onakav utjecaj na politiku same Europske unije, pa ak i pojedinih njenih lanica,
kao to to Radelji tvrdi u ovoj knjizi? itajui Radeljievu knjigu, stjee se dojam da je potreba za ekskluzivnou i originalnou koja je svojstvena doktorskom
istraivanju autora odvela moda korak predaleko u tvrdnji da su ti akteri bili od
velike vanosti. Radelji kao da je toga i sam postao svjestan tijekom pisanja knjige, te pred kraj zakljuuje kako on zapravo ne tvrdi da su crkve, mediji i dijaspora
donosili odluke, nego samo da su imali vrlo velik utjecaj u uvjetima vakuuma u
kojem se po njegovu miljenju o dogaajima u Jugoslaviji permanentno nedovoljno informirana i stoga za krizu nedovoljno spremna Europska unija nala. Taj vakuum, Radelji zakljuuje, omoguio je da i organizirane strategije tih nedravnih
aktera postanu vane, vjerojatno vanije nego to bi bile inae. Doista, novi splet
okolnosti predstavljao je ansu za nedravne aktere, koji su potom primijenili pritisak prema slubenicima iz Brisela, te su u situaciji u kojoj nitko nije znao to da
radi, oni doprinijeli stvaranju politike EU. Dakle, bili su dovoljno moni da skrenu
pozornost onih koji su donosili odluke, i to u korist ekskluzivnih interesa republika
Slovenije i Hrvatske, zagovarajui njihovo priznavanje kao neovisnih drava (str.
170). Za razliku od toga Radelji tvrdi da je srpska politika ostala vrlo introspektivna, nezainteresirana za takvo lobiranje i koritenje utjecaja na meunarodnoj sceni,
te stoga i neuspjena u koritenju nedravnih aktera.
Radeljiev je argument veritabilan, iako otvara mnoga ozbiljna pitanja na koja
on nije u potpunosti odgovorio. Prije svega, uloga svakog od tih triju aktera u procesu raspada Jugoslavije, kao i ratu koji je uslijedio nakon raspada, ve je analizirana u prethodnim pokuajima, te se teko moe rei da je Radelji ponudio potpuno
novo objanjenje. Primjerice, dijasporom i raspadom Jugoslavije bavio se Paul Hockenos (Homeland Calling, 2003), medijima Mark Thompson (Forging War: the
Media in Serbia, Croatia and Bosnia-Herzegovina, 1999) a crkvama (naroito Katolikom) Vjekoslav Perica (Balkan Idols, 2004), da spomenemo samo neke od
autora koji su objavljivali na engleskom. Gotovo da nema knjige o raspadu Jugoslavije koja nije poneto rekla o svim tim akterima. U tom se smislu postavlja pitanje
koliko novoga nam prezentira sam Radelji? Od triju nedravnih aktera kojima se
bavi najvie i najbolje je rekao o Katolikoj crkvi, podsjeajui nas na njenu vanost i kao religijske globalne organizacije i kao drave u politikim procesima. Vanost Vatikana je, meutim, poznata stvar o njoj su pisali i govorili gotovo svi akteri hrvatske politike, koji nisu proputali istai ulogu tadanjeg pape, Ivana Pavla
II, te katolike mree, koja je utjecala (kao to i danas utjee) na politike odluke
naroito konzervativnih, kransko-demokratskih i drugih stranaka. Osobito se to

Politika misao, god. 50, br. 1, 2013, str. 207-218

209

odnosi na njemaku i austrijsku politiku. Radeljiev doprinos se u tom smislu svodi


na podsjeanje na memoare Hansa Dietricha Genschera, kao i na knjigu Marija Nobila o tom pitanju (Hrvatski Feniks, 2000). Moda se moglo uiniti i vie od toga,
naroito da se on vie fokusirao na odnose izmeu Vatikana i Helmuta Kohla (voe
CDU-a i njemakog kancelara u trenutku donoenja odluke), kao i na veze izmeu
Vatikana i niza dominantno katolikih zemalja u Europi (npr. Poljske). Povrh toga,
bilo je (i jo uvijek ima) prostora i za dublje istraivanje vatikanske politike prema
raspadu Jugoslavije. To istraivanje moralo bi ukljuivati intervjuiranje vanijih
aktera od jednog monsinjora i jednog kardinala, dakle dvojice relativno nevanih
ljudi u okviru ozbiljne strukture Katolike crkve koje Radelji jedine navodi meu
crkvenim osobama koje je intervjuirao.
injenica da u svojoj knjizi nije, zapravo, predstavio neke nove dokumente, pa
ni intervjue s glavnim akterima tadanjih zbivanja (popis intervjuiranih ukljuuje
samo marginalne politike linosti uz iznimku Janeza Drnoveka, a autor ak spominje da je veina onih koje je intervjuirao eljela ostati anonimna), dovodi u pitanje solidnost njegova istraivanja. Zato je bilo nemogue intervjuirati vie svjedoka i sudionika tih procesa? Zato meu intervjuiranima nema nijednog znaajnijeg
politiara iz zemalja EZ/EU?
Radeljieva je knjiga troglava, odnosno ima tri fokusa, kao da se radi o knjizi
koja je poela s jednom namjerom, a zavrila s drugom. Prva tri poglavlja analiziraju odnose tadanje SFRJ s tadanjom EEZ, od 1968. kad je dolo do prvih kontakata pa do kraja 1980-ih. Sama po sebi, to bi bila vrijedna tema jer dosad nitko nije
napisao knjigu o njoj. No potom se fokus pomie prema ponaanju EZ/EU tijekom
jugoslavenske krize, a na kraju se kazaljka zaustavlja na nedravnim akterima. To
je moda malo previe heterogenosti za knjigu koja ima samo 170 stranica teksta
(ostalo su biljeke i bibliografija).
to se tie prve teme, Radelji precizno i korisno navodi kronologiju odnosa
izmeu Titove Jugoslavije i tadanje EEZ. No njegovi zakljuci nastali su uitavanjem one vanosti koju je EU stekla kasnije i koju ima danas ali koja nije
postojala u doba na koje se njegova analiza odnosi. Iako u uvodu knjige inzistira na
vanosti historijskog konteksta, taj je kontekst u tom dijelu knjige izvrnut naglavce
iz sadanjice on zakljuuje o prolosti, kao da se sadanji kontekst moe primijeniti na prole dogaaje. Primjerice, na vie mjesta u tom dijelu knjige on zakljuuje
da Jugoslavija nije pokazivala nikakav veliki interes za EEZ/EZ. Prije svega, ak i
da je Jugoslavija pokazivala golem interes za nju i da je eljela postati njenom lanicom, to joj ne bi uspjelo iz ideolokih i geopolitikih razloga. EEZ/EZ nije primala socijalistike zemlje, a u uvjetima hladnoratovske bipolarne strukture meunarodnih odnosa u Europi nijednoj zemlji nije bilo mogue prijei iz socijalistikog
u liberalno-demokratski blok ili obrnuto. No ak i da zanemarimo taj problem,

210

Jovi, D., Europa i raspad Jugoslavije

ostaje pitanje: to je bila EEZ da bi jedna tada relativno uspjena i u globalnim


okvirima ne potpuno nevana drava na nju obraala veliku pozornost? Kao da
se zaboravlja na znamenito Kissingerovo pitanje: koji broj telefona treba nazvati da
bismo saznali to Europa misli. Europa ni danas nema jedinstvenu vanjsku politiku
(kao to se vidi prilikom svakog ozbiljnijeg vanjskopolitikog pitanja, npr. prilikom
glasanja 29. studenog 2012. o zahtjevu Palestine da ju se tretira kao dravu-promatraa, a ne kao entitet-promatraa u Ujedinjenim narodima), a jo je manje to imala
u 1960-im, 1970-im i 1980-im. Jugoslavija je izravno komunicirala s Washingtonom i Moskvom, a takoer i s Parizom, Rimom, Londonom i (od sredine 1970-ih) s
Bonnom dodue, ne uvijek entuzijastiki i ne bez tekoa. Tih je tekoa bilo vie
u komunikaciji s europskim dravama lanicama EEZ nego s tadanjim globalnim supersilama, tako da je Europa bila najslabija karika jugoslavenske vanjske
politike. Ona je imala daleko vie uspjeha na globalnom planu, putem politike nesvrstanosti, kao i u izravnim komunikacijama s Moskvom i Washingtonom, nego
u povezivanju s europskim dravama. to je za nju bio Brisel (nominalni politiki
centar EEZ/EZ) da bi se na njega trebala obraati neka posebna pozornost? Dananja vanost EU za sve zemlje nasljednice Jugoslavije jedna je stvar, a tadanje okolnosti neto su sasvim drugo.
I Radeljieva kritika Europe, koja navodno nije razumjela, a ponekad niti vidjela tzv. jugoslavenski problem, predstavlja naknadno uitavanje. Prije svega,
Radelji na str. 48, 49. i 50, pa opet na 105. pomalo naivno zakljuuje da EEZ nije poznavala situaciju u Jugoslaviji, da o njoj nije bila informirana, ili je ak bila
nesposobna stvoriti jasnu sliku o toj zemlji. Meutim, drave zapadne Europe,
lanice EEZ, imale su svoje diplomate u Jugoslaviji, a mnoge od njih i obavjetajne
agenture, dopisnike glavnih medija i druge izvore informiranja. Jugoslavija nije bila
na Marsu niti je bila zatvorena poput Sjeverne Koreje. Upravo obratno jugoslavenski predsjednik Tito, njegovi stavovi i politike pozicije bili su svima prilino
dobro poznati, izmeu ostalog i stoga to je esto putovao u druge zemlje, ukljuujui i europske. Povrh toga, jugoslavenski eksperiment (kako je socijalistiko
samoupravljanje nazvao Dennison Rusinow) bio je predmet akademskih istraivanja i politikih rasprava u tim zemljama. Radeljieva ocjena da se jugoslavenskom
problemu nije posveivala dovoljna pozornost (str. 66) otvara pitanje: na koji problem autor zapravo misli? U sedamdesetim, pa i osamdesetim godinama nije bilo
ozbiljnijeg jugoslavenskog problema odnosno, da budemo precizniji nije bilo problema koji bi bio vei od onih problema s kojima su se istodobno suoavale
druge europske zemlje. Primjerice, u odnosu na etnike tenzije u Sjevernoj Irskoj
problemi Hrvatskog proljea bili su minorni i marginalni. ak su i kosovski protesti u proljee 1981. vie uznemirili domae politiare nego strane. No Europljani
nisu ostali ni slijepi ni gluhi na kosovsko pitanje kao pitanje ljudskih prava, pa su

Politika misao, god. 50, br. 1, 2013, str. 207-218

211

ve od sredine 1980-ih na taj aspekt problema jasno i uporno upozoravali jugoslavenske vlasti.
Ni u odnosu na pitanje legitimacije poretka ako se izuzmu openiti prigovori
na socijalistike zemlje i njihov nain odabiranja politikih voa Jugoslavija nije
bila posebno problematina zemlja. Usporedimo li, primjerice, masovno nezadovoljstvo mladih u Francuskoj, Njemakoj i ehoslovakoj 1968. s jugoslavenskim
protestima te godine, Jugoslavija e dobro proi. S obzirom na ekonomske prilike, iako je kriza postala evidentna poetkom 1980-ih, Jugoslavija nije bila vei problem od jedne Poljske. U odnosu na stabilnost tranzicije vlasti nakon smrti Josipa
Broza Tita izgledala je, takoer, prilino stabilno sve do antibirokratske revolucije
koju je predvodio Slobodan Miloevi (1988). O kakvom se jugoslavenskom problemu koji Europska zajednica navodno ignorira i ne vidi, dakle, radi?
Radeljieva analiza moe se kritizirati ne samo s pozicije onoga to se u njoj
nalazi nego i s pozicije onoga ega u njoj nema, a trebalo bi biti barem s obzirom
na naslov. Politika Europske unije prema raspadajuoj Jugoslaviji ne moe se, naime, razumjeti bez nekoliko kljunih dogaaja koji su presudno utjecali ili su, da
ostanemo na razini hipoteze za neko budue istraivanje, mogli utjecati na odluke.
Prvo, iako u ovoj knjizi analizira odnose u Sloveniji ak i vie nego u Hrvatskoj, to na nekoliko mjesta opravdava originalnim ali ne i uvjerljivim zakljukom
da je uloga Crkve i dijaspore u Sloveniji bila ak i vanija, a istodobno i manje analizirana, od one u Hrvatskoj (str. 119), Radelji se ne prisjea parole Evropa zdaj!.
Radilo se o glavnom sloganu 11. Kongresa slovenskih komunista (22-23. prosinca 1989), koji pokazuje da je u Sloveniji prije nego u bilo kojoj drugoj jugoslavenskoj republici postignut konsenzus oko pitanja poeljnosti ulaska u Europsku
uniju. tovie, u Sloveniji je jo u zadnjim godinama socijalizma dolo do zaokreta
politike prema europskim integracijama, pa su Kuanovi komunisti pridruivanje
Europi isticali kao neupitan i imperativan cilj svoje politike, dok su o Jugoslaviji
sve vie govorili u kondicionalu. Za one u Europi koji su promatrali slovensku i
jugoslavensku politiku to je sigurno mogao biti jedan od razloga zbog kojeg su sa
simpatijama i razumijevanjem gledali na Slovence. Za one druge u Jugoslaviji, pa
i u SKJ, isticanje Europe kao alternative Jugoslaviji zvualo je kao separatizam.
Otpor koji su slovenskom proeuropskom, ali istodobno i (potencijalno) separatistikom programu pruali komunisti iz drugih jugoslavenskih republika (naroito
iz Srbije) stvorio je odreene simpatije za Sloveniju i antipatije prema Srbiji. Taj je
trend, pa ak i za djelovanje onih nedravnih aktera o kojima pie Radelji, bio
daleko znaajniji nego to autor ove knjige pretpostavlja. Zapadni mediji stvorili su
sliku o Sloveniji kao o prozapadnoj i proeuropskoj republici, a o Srbiji kao o komunistikoj i antizapadnoj. U kontekstu kraja Hladnog rata, poraza socijalizma (komunizma) i pobjede liberalne demokracije kao jedine igre u gradu na Sloveniju

212

Jovi, D., Europa i raspad Jugoslavije

se gledalo kao na zapadnu, a na Srbiju kao na konzervativnu i komunistiku


republiku. Isti stav razvila je i (naroito antikomunistika i antijugoslavenska) dijaspora te Katolika crkva, koje su potom prirodno stale na stranu Slovenaca.
S Hrvatskom je stvar bila neto kompliciranija, dijelom i zato to je Hrvatska
due od Slovenije ostala vjerna ideji ouvanja socijalizma, pa i kakve-takve Jugoslavije, te se tek s dolaskom Franje Tumana na vlast djelomino udaljila od jugoslavenstva. No i tada je Tuman predlagao konfederaciju (prema kojoj su Slovenci,
iako isprva zainteresirani, uskoro postali potpuno hladni), a u svibnju 1991. jo je
uvijek oklijevao na referendumu o samostalnosti otvoreno postaviti pitanje: jeste li za nezavisnost ili ne. Pitanje je glasilo: Jeste li za to da Republika Hrvatska,
kao suverena i samostalna drava, koja jami kulturnu autonomiju i sva graanska
prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, moe stupiti u savez
suverenih drava s drugim republikama (prema prijedlogu Republike Hrvatske i
Republike Slovenije za rjeenje dravne krize SFRJ)?. Da bi se istaklo da se glasa
za hrvatski prijedlog, a ne srpski, graanima je tom prilikom postavljeno i drugo
referendumsko pitanje, kojim se oekivalo da odbace prijedloge Srbije i Crne Gore
za ouvanje jugoslavenske federacije.
Zapravo a tu dolazimo do druge proputene teme Radelji ne vodi dovoljno
rauna o povezanosti europske orijentacije i separatizma u Sloveniji, a djelomice i u
Hrvatskoj. Ni Slovenija ni Hrvatska nisu u Europsku uniju htjele ui kao anonimne pokrajine Velike Srbije (kako je svojedobno, u studenom 1990. rekao tadanji
slovenski ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel), pa ni Jugoslavije. Stoga je
velikoduna ponuda Europe, da se Jugoslaviji omogui financijska pomo kako bi
se konsolidirala i potom ula u EU, imala zapravo kontrauinak. Ona je, umjesto
da obeshrabri separatizam, upravo ubrzala odluku o referendumu o nezavisnosti u
Sloveniji. Za slovenske separatiste Europa je imala smisla samo ako u njoj nema
Jugoslavije, jer bi ulazak Jugoslavije u EU znaio postavljanje drugog poklopca
na lonac koji ve ima jedan poklopac. Umjesto jedne Slovenci bi dobili dvije nadstrukture: Jugoslaviju i Europu. anse da formiraju nezavisnu dravu bile bi, dakle,
smanjene, a ne poveane. Najava eventualnog pridruivanja Jugoslavije Europskoj
zajednici to je bio glavni element politike Ante Markovia zabrinula je, dakle,
slovenske separatiste. Posljedica toga bio je njihov dogovor sa srpskim politikim
vrhom o de facto ukidanju Jugoslavije, do ega je dolo odlukom Predsjednitva
SFRJ od 18. srpnja 1991. o povlaenju JNA iz Slovenije. Ta je odluka bila protivna Brionskoj deklaraciji od 7. srpnja 1991, koju je upravo EZ uspjela nametnuti
stranama u sukobu: Sloveniji, Jugoslaviji i Hrvatskoj. Bila je, takoer, i potpuno
protivna politici jugoslavenske vlade Ante Markovia, koju su podjednako htjeli
sruiti i Slovenci i Srbi. Jugoslavija je de facto prestala postojati srpsko-slovenskim sporazumom, unato volji i elji Europske zajednice. Kako se moglo biti vei

Politika misao, god. 50, br. 1, 2013, str. 207-218

213

Jugoslaven od Jugoslavena koji su sami (odlukom svog kolektivnog efa drave,


Predsjednitva SFRJ) slubeno prihvatili da se njihova vojska povue s jednog dijela dravnog teritorija, i to upravo onog koji je jednostrano proglasio nezavisnost?
Ta je odluka Predsjednitva SFRJ (uz jedan glas protiv: hrvatski, i jedan suzdran:
bosansko-hercegovaki) imala kljuan znaaj za politiku Europske zajednice prema
Jugoslaviji a u Radeljievoj knjizi nije ni spomenuta. O toj odluci sad ve imamo
i knjigu objavljenih dokumenata (Nikoli i Petrovi, 2012), tako da su glavni izvori
dostupni istraivaima.
Trei je dogaaj kojeg nema u ovoj knjizi: bombardiranje Dubrovnika i unitavanje Vukovara u jesen 1991. Zaokret o kojem govori Radelji od politike koja vrlo eksplicitno i jasno kae da nee priznati nezavisnost novih zemalja i da ne
prihvaa unilateralne poteze bilo koje republike prema politici priznavanja novih
drava bio je mogu ne zato to su dijaspora, Crkva i mediji postali uspjeni u vakuumu koji su proizveli zbunjeni i neinformirani politiari, nego zato to na jesen
1991. postaje oigledno (ili se barem tako ini izvana) da bi daljnje inzistiranje
na opstanku Jugoslavije vodilo u produenje rata, dok bi priznavanje novih drava
(pod odreenim uvjetima) moglo voditi uspostavi mira. Europska politika kojom
je tada dominirao realistiki pravac dola je do zakljuka da opstanak postojee
drave nije spojiv s interesima uspostave i odranja mira i stabilnosti, te se stoga
u korist uspostave mira i stabilnosti ansa mora dati novim dravama. Nasuprot
argumentu koji iznosi Josip Glaurdi u svojoj knjizi o europskoj politici i raspadu
SFRJ, upravo je realistiko miljenje i djelovanje bilo u samoj biti odluke o priznanju nezavisnosti novih drava, a naroito Hrvatske. Bez uvida u realizam i realistiku interpretaciju rata u Hrvatskoj u jesen 1991. nije mogue objasniti zaokret u
vanjskoj politici zemalja iji su elnici pripadali konzervativnoj politikoj opciji, a
koja je tada dominirala u Njemakoj, Britaniji (pod Johnom Majorom, s Margaret
Thatcher kao glavnom zagovornicom priznavanja Hrvatske), pa i u SAD-u (pod
Georgeom Bushom Starijim).
Granatiranje Dubrovnika i razaranje Vukovara bili su onaj moment kad je Europa prihvatila da je a) odranje Jugoslavije praktiki nemogue, i b) da je nepoeljno jer bi stvorilo vie tete nego koristi. U realistiki voenoj vanjskoj politici
(a realisti su tada dominirali u Washingtonu, Londonu, Parizu i djelomice Berlinu)
dunost je svake drave da odri mir u okviru svojih granica, jer je stabilnost svake zemlje doprinos globalnoj sigurnosti. Jugoslavija to oigledno nije bila u stanju.
Trebalo je, stoga, dati ansu nekoj drugoj dravi, odnosno, u ovom konkretnom
sluaju: Hrvatskoj. Razlozi za priznavanje Hrvatske, stoga, imaju izravne veze s
de facto nefunkcioniranjem jugoslavenske drave, a ne toliko s apstraktnim naelom kao to je pravo naroda na samoodreenje. Za realiste stvar je jednostavna:
podravat emo onu dravu koja je u stanju uspostaviti mir i stabilnost. Ako i kad

214

Jovi, D., Europa i raspad Jugoslavije

neka drava to vie nije u stanju, otkazat emo joj priznanje i priznati neku novu.
Ta nova, meutim, mora se unaprijed obvezati da se njenim nastankom rat nee nastaviti. To je uinjeno, u hrvatskom sluaju, tako to se kao preduvjet priznavanja
Hrvatske postavio zahtjev za prihvaanjem UNPROFOR-a te to su formirane posebne zone (UNPA) u kojima Hrvatska nije imala de facto suverenost, iako joj nije
oduzeta suverenost i de iure. Takoer, od nje se trailo da se obavee da e potivati
prava Srba, to je ona uinila donoenjem Ustavnog zakona o ljudskim pravima i
slobodama i o pravima etnikih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj, koji je stupio na snagu u trenutku kad je rat u Hrvatskoj bio na vrhuncu:
4. prosinca 1991. Takoer, pismom koje je 11. sijenja 1992. uputio Robertu Badinteru hrvatski predsjednik Tuman dodatno je pojasnio da Hrvatska prihvaa sve
odredbe Carringtonova plana, ukljuujui i one o podrujima na kojima e biti uspostavljen poseban status, a na kojima ive Srbi u Hrvatskoj. Od Hrvatske se trailo
i da potpie sporazum o miru s JNA, to je i uinjeno u Sarajevu poetkom sijenja
1992. Osim mira s JNA sve ostale odredbe tog dogovora Hrvatska je kasnije prekrila: 1995. napala je i eliminirala UNPA zone (u emu je imala preutnu podrku
meunarodne zajednice, a prije svega SAD-a, koji je nakon tragedije u Srebrenici zakljuio da je dolo vrijeme za kraj rata), obeanje Srbima da e imati kulturnu
autonomiju i poseban status u kotarevima Glina i Knin nije nikad implementirano
(u emu su Hrvatskoj zduno pomogli voe separatistikih Srba iz Krajine, koji su
odbijali bilo kakvu autonomiju unutar Hrvatske), a njihov broj u Hrvatskoj smanjen
je s 581.663, koliko ih je bilo prije rata (1991), na 201.631 nakon rata (2001). Ukupan udio pripadnika manjina u Hrvatskoj pao je s oko 22 posto prije rata na samo
7,5 posto nakon rata. No to je tema za jedan drugi lanak.
Dakle, priznanje Slovenije i Hrvatske 15. sijenja 1992. nije bilo posljedica
djelovanja nedravnih aktera, nego ratnog djelovanja i stanja na terenu, a naroito
potpuno nerazumne i tragine destrukcije Vukovara. Zato je Vukovar tako razoren
i je li to bilo u interesu samo jednoj ili objema stranama koje su tad ve tvrdile da
zajedniki ivot u Jugoslaviji vie nije mogu, ali im u Europi to jo nisu povjerovali to takoer ostaje za neko drugo istraivanje. Sigurno je da samo vojni razlozi
nisu mogli opravdati takav apokaliptiki dugotrajni napad na jedan relativno malen
i marginalan grad. Jo je vie sigurno da se nikakav napad na Dubrovnik nije mogao opravdati vojnim razlozima. injenica je, meutim, da su tragedije Vukovara i
Dubrovnika upravo kao i ranije povlaenje JNA iz Slovenije bili vani elementi
pri mijenjanju politike europskih zemalja prema jugoslavenskoj krizi. Ne tvrdimo
da bi bez tih dogaaja Europa i dalje ostala na politici zagovaranja jedinstva i opstanka Jugoslavije, ali je sasvim sigurno da je nakon njih bilo daleko tee, ako ne i
nemogue, zagovarati takvu politiku.
Takoer, razaranje Vukovara, Dubrovnika i drugih mjesta uz hrvatsko-srpsku
i hrvatsko-bosanskohercegovaku granicu omoguilo je Hrvatskoj da se uspjeno

Politika misao, god. 50, br. 1, 2013, str. 207-218

215

predstavi kao rtva srpske agresije te kao zagovornica mira, a ne rata, to je u tim
okolnostima bilo od iznimne vanosti. Naime, upravo zbog toga da izbjegne optube da je pokrenula rat, Hrvatska nikad nije proglasila opu mobilizaciju niti je
pokuala djelovati (barem ne javno i otvoreno) na podruju Srbije. (U skladu s potrebom da ju se ne tretira kao agresora, Tumanova Hrvatska, takoer, nikada nije
podravala odcjepljenje Kosova od Srbije, a za vrijeme bombardiranja SR Jugoslavije pokazala je iznimnu suzdranost, pa i kritinost prema NATO-u.) Hrvatska informativna strategija u 1991, dakle u mjesecima kad se mijenjala i politika zapadnih
zemalja prema priznavanju novih drava, temeljila se upravo na tim dvjema vanim mega-porukama. Na jednoj strani, izvjetavanjem o ratu (pa i na brutalno izravan nain, uz prikazivanje mrtvih i masakriranih ljudi u sredinjim informativnim
emisijama dravne televizije i sl.) prenosila se poruka o Hrvatskoj kao rtvi srboetnike ili jugo-komunistike ili velikosrpske agresije, kako su glasile tada
slubeno propisane fraze koje su bili obavezni koristiti svi dravni mediji. Ta poruka da je Hrvatska bila rtva agresije i vanjskog napada te unutranje pobune
postala je konstantni dio hrvatske slubene interpretacije rata iz 1990-ih i odrala
se do danas. Na drugoj strani, Hrvatska se u jesen 1991. predstavljala kao zagovornica mira, npr. kampanjom Stop the War in Croatia. Uinjen je zaokret: zemlja
koja je u poetku bila tretirana kao nacionalistika i separatistika, i uz koju su se u
slubenim krugovima (naroito u Parizu i Londonu, kao to svjedoi knjiga Josipa
Glaurdia) i dalje vezivale uspomene na ustaku prolost iz doba Drugog svjetskog
rata, sad je postala rtvom i zagovornicom mira. Taj zaokret imao je slian uinak
kao i raniji slovenski pomak u smjeru antijugoslavenske proeuropske politike: zvuao je sasvim dobro u uima europskih politiara, a jo vie europske i amerike
javnosti. No tog zaokreta ne bi moglo biti bez rata u Hrvatskoj.
Rat u Sloveniji, a potom i u Hrvatskoj (naroito u Vukovaru) bio je koristan
separatistima, koji bez rata i nasilja ne bi postigli ono to su eljeli. Rat je bio, kao
to uostalom tvrdi i V. P. Gagnon u svojoj knjizi The Myth of Ethnic War (2004),
u interesu politikih elita, koje su dodue ne ab ovo iskonstruirale etniki sukob
kako bi postigle svoje daleko prizemnije i konkretnije politike, ekonomske i statusne interese. Nasilje je bilo u funkciji ouvanja i uvrivanja vlasti, a istodobno
su se elite potrudile da ga objasne idejama kao to su vjena etnika mrnja,
neizbjean sukob ili kao neku prirodnu pojavu na Balkanu. Da je rat, a ne mir,
bio u interesu mnogima, pokazuje, uostalom, sluaj ubojstva efa osjeke policije
Josipa Reihl-Kira, koji je naivno povjerovao da je njegova dunost ouvati mir i
meuetniki dijalog sa Srbima, te je tu naivnost platio ivotom. Na drugoj strani,
sluaj generala Vladimira Trifunovia, kojem je u Srbiji ak i sueno zbog toga to
je predao kasarnu JNA u Varadinu umjesto da ju je koristio za ratno djelovanje,
pokazuje da je rat, a ne mir bio dravna politika Srbije, koja se tada jo uvijek skri-

216

Jovi, D., Europa i raspad Jugoslavije

vala iza imena Jugoslavije. Te epizode pokazuju da je u objema zemljama Srbiji i


Hrvatskoj tada bilo mnogo onih koji su zapravo htjeli jedan mali, polukontrolirani, ali efektni (i po mogunosti kratkotrajan) rat, a ne mir. Ti koji su to htjeli moda
nisu bili na samom vrhu strukture vlasti, ali nisu bili ni bez moi. Za razliku od njih
sudionici masovnih antiratnih protesta u Bosni i Hercegovini te brojni oponenti rata
u drugim zemljama nekadanje Jugoslavije bili su potpuno marginalizirani u odnosu na stvarne centre moi kao to opisuje Stef Jansen u svojoj knjizi Antinacionalizam (2005) te kao to svjedoi i najnovija istraivaka produkcija o djelovanju
antiratnih grupa u Srbiji i Hrvatskoj (Neispriana povijest, urednika Vesne Jankovi i Nikole Mokrovia, 2011). O tome danas, uostalom, otvoreno govore i svjedoci
tog vremena, npr. Josip Boljkovac, Josip Manoli i Stjepan Mesi. Isto se, kasnije,
ponovilo i na Kosovu, gdje je miroljubiva politika pasivnog otpora koju je simbolizirao Ibrahim Rugova imala daleko manje uspjeha u smislu postizanja nezavisnosti
od militaristike i agresivne politike koju je pokrenuo OVK na elu s Hashimom
Thaijem. Kakve su pouke injenice da nasilje pomae ostvarenju ciljeva separatista, a politika mira ne to ostavljamo itateljima da zakljue sami.
I konano, etvrto, pri analizi politike europskih drava u odnosu na raspad Jugoslavije treba uzeti u obzir i iri kontekst tog vremena. Njega, prije svega, obiljeava kraj Hladnog rata, a s njime i pokuaj revizije ideje Europe kako je zamiljena
nakon Drugog svjetskog rata. Dogaaj od iznimne vanosti jest upravo ujedinjenje
Njemake 3. listopada 1990. Ujedinjenje Njemake dogodilo se na temelju prava
naroda na samoodreenje, ime je to pravo ponovno ulo na velika vrata u Europu. Ono to je doputeno nacionalistikim Nijemcima nacionalno ujedinjenje,
pa ak i ako nestane meunarodno priznata drava (Njemaka Demokratska Republika), te se time anuliraju rezultati Drugog svjetskog rata i Hladnog rata za sebe
su traili i drugi: nacionalistiki Srbi (prvo u okviru Jugoslavije, pa u okviru male
Jugoslavije, pa u okviru proirene Srbije), nacionalistiki Albanci (ujedinjenjem
Kosova s Albanijom, u emu ih spreava Ahtisaarijev plan), nacionalistiki Hrvati
(u odnosu na Herceg-Bosnu, to su sprijeili Washingtonski i Daytonski sporazumi), kao i mnogi drugi u Europi i globalno. Meutim, samo je Nijemcima omogueno takvo ujedinjenje. Drugima je doputen separatizam, ali ne i ujedinjenje, ime
se ideja prava naroda na samoodreenje interpretira na vrlo neobian nain. Zato
bi se neki narod (to god znaio taj pojam, a da ne znai svima isto, bilo je jasno
tijekom procesa raspada Jugoslavije, ako ne ve i ranije) mogao odvojiti od postojee meunarodno priznate drave, ali ne i ujediniti s drugom dravom takoer na
principima prava na samoodreenje, ostaje nejasno i trai ozbiljno akademsko
istraivanje. Pritom, naravno, pravo naroda na samoodreenje takoer treba uvijek pisati u navodnicima, jer se radi o naelu i politikoj mogunosti koja ovisi o
odnosu snaga, a ne o nekoj pravnoj normi.

Politika misao, god. 50, br. 1, 2013, str. 207-218

217

Njemaki presedan otvorio je vrata nestanku drava u Europi te je time izravno


izazvao naela Helsinke povelje o europskoj sigurnosti i suradnji iz 1975. godine.
Jednom kad je prihvaeno da jedna meunarodno priznata drava (Njemaka Demokratska Republika) moe nestati zbog ostvarenja naela samoodreenja, otvoren
je put za nestanak druge drave (SFRJ) na temelju tog istog naela. Za odreivanje
europske politike Njemaka je uvijek bila daleko vanija od bilo kakvih nedravnih organizacija, te se stoga i u ovoj knjizi trebalo vie koncentrirati upravo na
njemaku poziciju. (Zbog injenice da Austrija u trenutku raspada Jugoslavije nije
bila lanica Europske zajednice/Europske unije, fokusiranje na nju je neprimjereno.) Uostalom, kao to objanjava i Josip Glaurdi, a potvruju i hrvatski akteri tih
dogaaja, zaokret prema priznanju nezavisnosti drava bive Jugoslavije u samoj
Njemakoj imao je kljunu ulogu za ono to se dogodilo. Glaurdi taj zaokret pripisuje pritisku koji je na vladajuu konzervativno-liberalnu koaliciju (Kohl Genscher) izvrila najvea opozicijska stranka: SPD. To je inovativna interpretacija, jer
se dosad smatralo kako su upravo Genscherovi liberali bili glavni inicijatori i zagovaratelji meunarodnog priznanja Hrvatske (ak i vie nego Slovenije). Ulogom
politikih stranaka u promjeni vanjske politike u nizu europskih zemalja bavio se,
primjerice, i Brian Rathburn u svojoj knjizi Partisan Interventions: European Party
Politics and Peace Enforcement in the Balkans (2004), iako vie u kontekstu uloge
stranaka u odnosu na vojno interveniranje u zavrnim fazama postjugoslavenskih
ratova nego u vezi sa samim pitanjem priznanja.
Radelji, meutim, tvrdi da su odluujuu ulogu u raspadu Jugoslavije imali
faktori kao to su zbunjenost oko pitanja izbijanja jugoslavenskog problema (str.
25), spominje stanovitog Karela Smollea, za iji stav kae da je imao kljunu vanost za poziciju austrijskih vlasti, kao i poziciju Europske zajednice (str. 113), ali
pritom zapravo ignorira ta etiri iznimno vana faktora. Meu nedravnim akterima
ne spominje politike stranke (koje, dodue, nisu samo nedravni, nego i dravni
akteri, jer su se sistemski smjestile izmeu drutva i drave, te su agenti drutva u
dravi i agenti drave u drutvu), a meu vanim dogaajima koji su utjecali na
promjenu politike ne spominje ujedinjenje Njemake, razaranje Vukovara, povlaenje JNA iz Slovenije, niti politike stvaranja slike (imagea) od strane Slovenije i
dijelom Hrvatske.
Naalost, knjiga Branislava Radeljia Europe and the Collapse of Yugoslavia nije uspjela znaajno proiriti horizont dosadanjih interpretacija razloga raspada Jugoslavije. Objanjenje koje je ponudila spada ne samo u drugi nego u trei
plan u odnosu na knjigu Richarda Caplana: Europe and the Recognition of New
States in Yugoslavia, objavljenu jo 2005.

218

Jovi, D., Europa i raspad Jugoslavije

LITERATURA
Caplan, Richard. 2005 (2007). Europe and the Recognition of New States in Yugoslavia.
Cambridge University Press. Cambridge.
Gagnon, V. P. Jr. 2004. The Myth of Ethnic War: Serbia and Croatia in the 1990s. Cornell
University Press. New York.
Glaurdi, Josip. 2011. The Hour of Europe: Western Powers and the Breakup of Yugoslavia. Yale University Press. New Haven.
Hockenos, Paul. 2003. Homeland Calling: Exile Patriotism and the Balkan Wars. Cornell University Press. New York.
Jankovi, Vesna i Nikola Mokrovi. 2011. Neispriana povijest: Antiratna kampanja,
1991-2011. Dokumenta. Zagreb.
Jansen, Stef. 2005. Antinacionalizam: Etnografija otpora u Beogradu i Zagrebu. Biblioteka XX vek. Beograd.
Nikoli, Kosta i Vladimir Petrovi. 2012. Rat u Sloveniji: Dokumenta Predsednitva
SFRJ II: Jun Jul 1991. Institut za savremenu istoriju. Beograd.
Nobilo, Mario. 2000. Hrvatski Feniks: Diplomatski procesi iza zatvorenih vrata, 19901997. Globus. Zagreb.
Perica, Vjekoslav. 2002. Balkan Idols: Religion and Nationalism in Yugoslav States.
Oxford University Press. Oxford.
Rathburn, Brian. 2004. Partisan Interventions: European Party Politics and Peace Enforcement in the Balkans. Cornell University Press. New York.
Rusinow, Dennison. 1977. The Yugoslav Experiment. Royal Institute of International
Affairs. London.
Thompson, Mark. 1999. Forging War: the Media in Serbia, Croatia and Bosnia-Herzegovina. University of Luton Press. London.

Kontakt: Dejan Jovi, Fakultet politikih znanosti, Sveuilite u Zagrebu. E-mail:


dejan.jovic@fpzg.hr