You are on page 1of 26

83

Politika misao, god. 52, br. 2, 2015, str. 83-108

Izvorni znanstveni rad


Primljeno: 11. travnja 2015.

Dediskurzacija: prilog razumijevanju nastavka


stanja rata u post-daytonskoj Bosni i Hercegovini
DRAEN PEHAR
DIU Libertas meunarodno sveuilite
Saetak
U lanku predlaem primjenu teorije dediskurzacije, kao teorije jednoga od
kljunih uzroka izbijanja oruanih sukoba u razumijevanju post-daytonske
politike u Bosni i Hercegovini (BiH). Jedna od temeljnih premisa te teorije
glasi da ratovima obino prethode propali pregovori tijekom kojih najmanje
jedna od strana, zbog svog specifinog diskurzivnog stava, stjee status dediskurzatora, figure koja kri kljune moralno-diskurzivne vrijednosti implicirane upotrebom diskursa. Prvi dio ogleda izlae tu teoriju u rudimentarnim
crtama i naglaava njezinu vezu s etikom diskursa i, izmeu ostaloga, republikanskom politikom teorijom. Drugi dio ogleda objanjava smisao u kojem
Aliju Izetbegovia moemo opisati kao dediskurzatora ne samo u razdoblju
pred izbijanje rata u BiH (1992) nego i u razdoblju prividne implementacije
Daytonskog mirovnog sporazuma, posebno nakon njegovog podneska albe
na ustave entiteta Ustavnome sudu BiH tijekom 1998. U treem dijelu objanjavam ulogu meunarodne zajednice u post-daytonskoj BiH, koja je eksploatirala Izetbegoviev nestabilni stav prema Daytonskom mirovnom okviru i
sama doprinijela destabilizaciji Bosne i Hercegovine u post-daytonskom razdoblju. U zakljunome dijelu kratko se bavim pitanjem motivacije meunarodnih aktera i smjera u kojem bi se odnosi u Bosni i Hercegovini u budunosti mogli razvijati.
Kljune rijei: Bosna i Hercegovina, dediskurzacija, Alija Izetbegovi, Visoki
predstavnici, Daytonski mirovni sporazum

to je dediskurzacija?
U posljednjih nekoliko godina razvio sam teoriju dediskurzacije kao jednog od
glavnih uzroka oruanih sukoba.1 Kljuna premisa te teorije moe se predstaviti ri1
Vidi Pehar (2011: 81-89; 2012; 2013); za neke reakcije vidi Matteucci (2012) i Chamberlain
(2013); u navedenim radovima koristio sam engleski termin dediscoursation; slijedei razumnu

84

Pehar, D., Dediskurzacija: prilog razumijevanju nastavka stanja rata...

jeima fiktivnog lika iz novele Margaret Atwood, proslavljene kanadske spisateljice, koji kae da je rat ono to se dogaa onda kada jezik zakae. Teorija dediskurzacije detaljno objanjava to se dogaa onda kada jezik zakazuje, preciznije, onda
kada neki politiki akteri postupno poinju shvaati da svoje zajednike probleme,
odnosno politiki sukob, nee moi rijeiti zajedniki u mediju jezika, to jest onda
kada njihov ens loquens (bie jezika) postupno biva zamijenjen njihovim ens belli
(biem rata). Teorija nastoji objasniti nain na koji se, dakle, neto sudbonosno loe
dogaa s jezikom u situaciji kada ga neki pojedinci koriste na nedovoljno racionalan i obazriv, i prije svega nedovoljno moralan nain.
Dediskurzacijom nazivam proces oznaen sljedeim karakteristikama: strane koje pregovaraju ponekad dolaze do racionalnog zakljuka da njihov pregovaraki partner koristi jezik na nain koji manifestira odreenu, ali kljunu moralnodiskurzivnu manjkavost; diskurs biva shvaen kao indikator jednog diskurzivnog
stava koji je, naime, sam tetan za jezik, ali i za korisnika jezika mjerenog nekim
moralnim standardima. Pregovaraki partner biva, primjerice, pojmljen kao laac,
ili kao nekoherentan sugovornik, ili kao netko tko se uope ne obazire na znaenja
reenica svoga sugovornika, ili kao netko tko olako, bez opravdanja kri svoja obeanja.2 Upravo stoga najmanje jedna strana u komunikaciji, pregovaranju, dolazi
do zakljuka da medij diskursa nije medij unutar kojega se moe pronai rjeenje
za neki problem, odnosno unutar kojega se moe postii sporazum s dotinim partnerom. Dakle, dediskurzacija je proces koji jednog od sugovornika vodi, na temelju racionalnih razmatranja, do zakljuka da se upotreba diskursa u partnerstvu s
nekom pregovarakom stranom ne isplati, odnosno da je bezizgledna i beskorisna.
Sam sugovornik biva dediskurziran, odnosno doveden do zakljuka da za diskurs,
koji potuje i implementira kljune moralno-diskurzivne vrijednosti, u odnosu s nekom konkretnom stranom nema mjesta.
Dakle, cijeli se proces odvija u nekoliko faza: prvo strane poinju razgovarati, onda se kroz taj razgovor pokazuje da barem jednoj od strana neto manjka za
odravanje institucije diskursa, onda prethodno biva poduprto dodatnim dokaznim
materijalom, a onda jedna od strana posee za odreenim moralno-diskurzivnim
sugestiju Philipa Pettita, taj je termin zamijenjen terminom dediscoursification. Detaljni prikaz
teorije sadran je u mojoj knjizi War and dediscoursification: discursive genealogies of war
(rukopis u pripremi, 2015), Newcastle: Cambridge Scholars Publishing.
2
Ovaj pojam pregovaranja neto je iri od uobiajenog koji se odnosi iskljuivo na proces neposredne interakcije izmeu pregovaraa koje zamiljamo kako sjede za jednim pregovarakim
stolom. Naime, oevidno je da na sliku koju jedan pregovara formira o drugome neposredno
utjeu faktori koji se ne pokazuju tijekom usko shvaenog procesa neposrednoga pregovaranja:
ti faktori ukljuuju i takozvane unilateralne iskaze, ili iskaze koje pregovara daje medijima, ili
unilateralne iskaze koje dotini pregovara daje treim stranama.

Politika misao, god. 52, br. 2, 2015, str. 83-108

85

kategorijama za koje pokazuje da ih je diskurs druge strane namjerno i sustavno


diskvalificirao, to pak diskvalificira i dotinu stranu;3 na koncu dolazi razdoblje
utnje u kojem prepoznajemo da se proces dediskurzacije zapravo razvio. U cijelome procesu metalingvalna perspektiva mora igrati znaajnu ulogu: naime, ona je
nuna kada ocjenjujemo kvalitetu neijeg diskursa, odnosno odnos dotine strane
prema diskursu.
Trebamo takoer imati na umu da dediskurzacija u nekim drutvima biva propagirana kao kulturalni obrazac; ona se promovira kroz neke stereotipe koji se pale u kljunim momentima: primjerice, u nekim se drutvima smatra da je onaj koji
nastoji pregovorima rijeiti politike probleme u nekome smislu manje vrijedan
od onoga koji na situaciju politikog sukoba reagira nekom vrstom nasilja: kao,
primjerice, onaj koji se usuuje fiziki izboriti za pravo koje mu pripada.4 Takvu vrstu propagiranja dediskurzacije ovdje ostavljam po strani smatram ju manje zanimljivom od sluaja u kojem do dediskurzacije dolazi jednim nizom realnih
iskustava s nekim realnim partnerom u realnome komunikacijskom procesu.5
Dakle, jezik je zapravo prainstitucija. Sve druge institucije ovise izravno o toj
instituciji. I nije udno da se ljudska bia prvo ue pravilima djelovanja te prainsti3

Neto preciznije reeno, u Pehar (2013) branim stajalite da se diskvalificirane moralno-diskurzivne kategorije, odnosno moralno-diskurzivne vrijednosti mogu svesti na etiri temeljne:
znaenje, istina, razlog i obeanje. Takoer, vano je imati na umu da se strane mogu i
uzajamno dediskurzirati, da, dakle, obje strane mogu zajedniki prouzroiti diskvalifikaciju moralno-diskurzivnih vrijednosti.
4
Prisjetimo se, primjerice, da su neke nacije spremne sebe oznaiti kao naciju koja gubi u
miru ono to je dobila u ratu; oznaku-kulturalni stereotip, zanimljivo, nalazimo meu razliitim
nacijama, o emu vidi Pehar (2013: 14).
5
Vjerujem da postoji mehanizam koji objanjava upravo proces dediskurzacije, a koji ujedno
objanjava, ili barem plauzibilno prezentira, jednu od temeljnih uloga/funkcija jezika u ljudskim
drutvima openito. Naime, glavna je svrha koritenja jezika ta da generira virtualno kolektivno
tijelo: drugim rijeima, svrha uporabe i postojanja jezika, kao institucije, unutar jedne zajednice sastoji se u tome da omogui meusobno bogaenje tijela pojedinih korisnika jezika. to to
precizno znai? To znai da, kada prenosim nekome neku informaciju (o neemu to se dogodilo u prolosti ili o neemu to se dogodilo na nekom udaljenome mjestu), ja njemu sluim kao
dodatni par oiju ja doslovno omoguujem njemu da vidi neke stvari koje inae ne bi mogao
vidjeti; ja obogaujem njegove perceptivne sposobnosti i samim tim obogaujem njegovo individualno tijelo. To isto ini on onda kada meni prenosi informaciju koristei jezik koji nas dvojica dijelimo, odnosno koji podjednako dobro razumijemo. Istu svrhu ja promoviram i onda kada
naprosto prenosim neiji iskaz nekome drugome: ja potonjem omoguujem da uje neke iskaze
koje on inae ne bi mogao uti, a u odnosu na prethodnoga, onoga kojemu sluim kao glasnik,
moemo rei da djelujem zapravo kao njegova usta. Opet vidimo da upotrebom jezika neije
perceptivne, ali i ekspresivne tjelesne sposobnosti bivaju zapravo uveane. Govornici jedan u
odnosu na drugoga djeluju kao jezikom posredovani generatori kolektivnog tijela od kojeg svi
imaju podjednaku korist.

86

Pehar, D., Dediskurzacija: prilog razumijevanju nastavka stanja rata...

tucije. Naime, nije mogue zamisliti bilo kakvu zajednicu, usmjerenu na zajedniki
posao, bilo kakvu instituciju u uem smislu koja bi mogla funkcionirati i uz zloupotrebu jezika, odnosno uz nepotivanje moralnih pravila jezine interakcije. Nemogue je zamisliti, primjerice, neko ministarstvo koje bi bilo ispunjeno lacima,
prekriteljima obeanja ili nekoherentnim govornicima. Takvo bi se ministarstvo
spontano i vrlo brzo raspalo. Jezik je medij u kojem se tvore osnovni elementi kolektivnog tijela i za svaki dodatni oblik suradnje mi se moramo osloniti, kao ljudska
zajednica, na taj medij. U tom se mediju, upravo kao generatoru kolektivnog tijela,
grade ono primarno povjerenje, primarna meusobna transparentnost i pouzdanost
na osnovi kojih se ljudi mogu posvetiti nekim dodatnim zajednikim poslovima.
Upravo stoga jezik primarno i slui fatikoj funkciji, kako ju je nazvao Roman
Jakobson;6 odnosno onoj funkciji koja osigurava odravanje kontakta izmeu sugovornika kao korisnika jednog jedinstvenog koda, jednog jedinstvenog jezika; funkciji koja naprosto znai primarnu drutvenu vezu. I upravo zbog toga to vodi
prekidu te temeljne funkcije,7 dediskurzacija vodi i zakljuku o dehumanizaciji dediskurzatora u oima dediskurziranoga, a i posebno tetnoj i dramatinoj vrsti utnje izmeu ta dva aktera: u uvjetima takve utnje dovoljan je, metaforiki govorei,
zvuk zujanja bumbara da pokrene lavinu nasilja.
Teorija dediskurzacije u znaajnoj se mjeri, no ne posve, oslanja na etiku diskursa. Zastupnici takve etike perspektive mnogobrojni su, a u suvremenoj teoriji obino ju vezujemo uz imena Karla Otta Apela i Jrgena Habermasa.8 Vano je
takoer imati na umu da je tradicija etike diskursa mnogo starija i od Apela i od
Habermasa. U tu sam tradiciju sklon bez oklijevanja ukljuiti i starogrkog retora i
teoretiara jezika Isokrata, njegova nasljednika u vremenu novije sofistike Publiusa
Aeliusa Aristidesa, a u novije vrijeme Georgea Orwella i Hannu Arendt.9 Gledano pak iz politoloke perspektive, teorija dediskurzacije posebno se oslanja na dva
naelna teorijska pristupa: prvo, openito, u smislu konceptualizacija rata i ratnog
stanja oslanja se na Hobbesa i Clausewitza koji inzistiraju na ideji da rat predstavlja nastavak politike drugim sredstvima; i drugo, neto specifinije, oslanja se na
republikansku politiku teoriju koja pojam slobode teoretizira polazei od robovlasnikog odnosa kao odnosa primarno diskurzivne naravi te odnosa koji ujedno
podrazumijeva nastavak ratnoga stanja u vremenu prividnoga mira (tipino rob
6

Vidi, primjerice, Jakobson (1960).


Kako je to zdravorazumski naglasio Bernard Williams (2002: 120): Ako nam je injenica da
je neka osoba laljivac bitna, a to obiljeje dotine osobe ne vidimo samo kao njezinu ekscentrinost, kao to je sluaj s nekim mitomanijacima, vjerojatno emo reagirati tako to emo se
povui i prekinuti sve poslove s tom osobom.
8
Apel (1973), Habermas (1983); vidi takoer Kettner (2006).
9
Orwell (1961), Arendt (1972).
7

Politika misao, god. 52, br. 2, 2015, str. 83-108

87

biva tretiran od strane gospodara kao ratni plijen s kojim se gospodar naelno ne
moe dogovarati u mediju racionalnoga diskursa).10 Glede pak teorija meunarodnih odnosa, smatram da se teorija dediskurzacije, zbog naelnih razloga, ne moe
pomiriti ni s paradigmom realizma ni s veinom post-strukturalistikih tumaenja
meunarodnih odnosa.11 Na koncu, s epistemoloko-metodoloke toke gledita
teorija dediskurzacije formulirana je uz potivanje naela metodolokog individualizma kada govorimo o dediskurzaciji, uvijek moramo govoriti o konkretnim pojedincima kao konkretnim korisnicima jezika u specifinim drutveno-politikim
kontekstima.12
U empirijskome smislu teorija dediskurzacije dobro je utemeljena, odnosno
moe se relevantno primijeniti na mnotvo primjera iz politike povijesti. Uestalost s kojom neki politiki akteri prema drugima, u razdoblju neposredno pred izbijanje oruanog sukoba, zauzimaju takozvanu metalingvalnu perspektivu vrlo je
visoka; drugim rijeima, neki akteri u razdoblju pred izbijanje oruanoga sukoba
eksplicite opisuju jezik drugih aktera kao u fundamentalnome smislu manjkav i nepopravljiv: primjerice, egipatski je predsjednik Naser 1968. naglaavao da je jezik
oruane sile jedini jezik koji Izrael razumije; slino njemu, atenski je voa Periklo
pred izbijanje rata sa Spartancima u 5. st. pr. n. e. zakljuio da Spartanci preferiraju rat u odnosu na pregovore kao sredstvo rjeavanja problema pritubi [na atenski
nain tumaenja jedne odredbe sporazuma o tridesetogodinjem miru], a objava
rata engleskog premijera Chamberlaina Njemakoj 1939. sadri i sljedeu reenicu:
Situacija u kojoj se ne moe vjerovati niti jednoj rijei njemakog voe, i u kojoj se
nijedna drava ili narod ne mogu osjeati sigurnima, postala je nepodnoljivom.13
Teorija dediskurzacije moe detaljno i jasno objasniti kako su dotini politiki akteri doli do zakljuaka izreenih u prethodnim reenicama, a takoer i kako su mnogi
drugi politiki akteri doli do slinih zakljuaka u slinim situacijama (primjerice,
Miloevi u vrijeme nakon propalih pregovora u Rambouilletu14 ili Frederick Douglass nakon Dred Scott odluke amerikog Vrhovnog suda,15 koja je bila jednim od
kljunih uzroka izbijanja amerikoga graanskog rata).

10

Za naela republikanske politike teorije vidi, primjerice, Pettit (1999) i Bobbio, Viroli (2003).
Za egzemplarne primjere realistikoga pristupa vidi Morgenthau (1956), Waltz (1959), i Copeland (2000); za jedan primjer post-strukturalistikog teoretiziranja vidi Campbell (1993).
12
Za osnove metodolokog individualizma zainteresirani bi itatelj trebao konzultirati radove
Jona Elstera.
13
Za izvore za ove tri tvrdnje (Nasera, Perikla i Chamberlaina) vidi reference u Pehar (2013: 3).
14
Za detalje vidi Pehar (2005).
15
Vidi, primjerice, Finkelman (1997: 169-182).
11

88

Pehar, D., Dediskurzacija: prilog razumijevanju nastavka stanja rata...

Za itatelje s Balkana, ili za one koje posebno zanimaju politiki odnosi u regiji, najzanimljivije je sljedee pitanje: kako stoji s dediskurzacijom u Bosni i Hercegovini (BiH), posebno pred izbijanje rata ili ak moda danas?
Izetbegovi i nastavak stanja rata
implementacijom Daytonskog mirovnog sporazuma
U vrijeme kada sam poinjao formulirati teoriju dediskurzacije Alija Izetbegovi mi
se inio kao posebno zanimljiv i ilustrativan primjer.16 Nesumnjivo je da je Izetbegovi na svoje politike sugovornike 1991-1992. djelovao kao dediskurzator demotivirao ih je u smislu stvaranja kod njih gubitka vjere da se pregovorima s njim
moglo doi do nekog dugoronijeg rjeenja bosansko-hercegovakog politikog
sukoba. U Izetbegovievom diskursu nalazimo primjere krenja svih vrijednosti
moralno-diskurzivne matrice: nalazimo mnotvo kontradiktornih izjava o bitnim
pitanjima bosansko-hercegovake politike; primjerice, iskaz o graanskoj BiH paralelno s iskazom o bosansko-hercegovakim Muslimanima kao temeljnom narodu
BiH, ak kao veinskom narodu koji polae posebna prava na tu dravu; ili iskaz
elje da pokrene rat radi obrane BiH-suvereniteta u smislu nedjeljive vlasti i iskaz
spremnosti da se odnosi unutar BiH organiziraju sukladno srpskim i hrvatskim interesima. Kljuni uinak takvih kontradikcija vrlo je predvidljiv: va sugovornik
prestaje vaim izjavama pripisivati smisleno znaenje jer one se meusobno potiru, a to onda generira kod sugovornika vjerovanje da, za vas, jezik nije ni bitan ni
obvezujui medij. Nadalje, Izetbegovi je u nekoliko navrata pokazao da uope ne
vjeruje u inherentnu snagu argumentacije i razmjene razloga u politikome diskursu: pregovore sa srpskim predstavnicima u najkritinije vrijeme prekinuo je zbog
toga to je, po njemu, distanca izmeu pregovarakih pozicija znaila da do dogovora ne moe doi, to je nadalje znailo da pregovori i ne bi bili smisleni.17 Uope
nije pomislio na mogunost da je izlaganje politikih razloga i njihova zajednika
provjera, usmjerena k eventualno nekoj vrsti kompromisa, u toj situaciji jedina strategija koja je prijateljska za diskurs i na koncu jedina strategija koja je mogla uinkovito sprijeiti rat.
Ovdje ne mogu ulaziti u sve detalje opisa Izetbegovia kao dediskurzatora koji
sam ponudio na drugome mjestu.18 No za nastavak izlaganja vano je naglasiti sljedee. Do samoga kraja daytonskih pregovora ameriki posrednici, a i oni europski,
nisu bili sigurni da e Izetbegovi staviti svoj potpis na Daytonski mirovni spora-

16
17
18

U nastavku u znaajnoj mjeri elaboriram na temelju Pehar (2011).


Pehar (2011: 32-35).
Vidi Pehar (2011, posebice 65-89).

Politika misao, god. 52, br. 2, 2015, str. 83-108

89

zum.19 Takoer sam je Holbrooke, opisujui glavne probleme s kojima se suoavao


tijekom daytonskih pregovora, esto naglaavao da je stvarna pozicija bonjakih
predstavnika, dakle Izetbegovia i njegova pregovarakog tima, bila nejasna kako
njemu tako i drugim posrednicima.20 Oba dojma mogu se lako objasniti iz kuta teorije dediskurzacije: dediskurzator je osoba koja diskurs koristi na nain koji, kod
njegovih sugovornika, stvara racionalno uvjerenje da se dediskurzator ne moe obvezati jezikom, odnosno da se u njegovoj uporabi diskursa ne moe razaznati stvarni sadraj njegovih vjerovanja, odnosno pregovarakih pozicija.
No glede amerikog dojma o Izetbegovievoj nespremnosti da se obvezuje
jezikom vano je razumjeti da je i sama amerika administracija u vrijeme pred izbijanje rata u Bosni i Hercegovini djelomino odgovorna za situaciju koja je predstavljala jedan od neposrednih uzroka njegova izbijanja: rije je o Izetbegovievom
prihvaanju, pa onda vrlo skorom, najvjerojatnije izravno od strane amerikog veleposlanika Zimmermanna potaknutom odbacivanju sporazuma koje je prethodno
prihvatio Cutilierova Lisabonskog nacrta s kraja veljae 1992.21 i Sporazuma o
ustavnim naelima iz oujka 1992; oba je sporazuma, dakle obeanja, Izetbegovi
prihvatio, dakle dao, da bi nekoliko dana nakon obeanja/sporazuma objavio da ga
dano obeanje, to jest sporazum, zapravo ne obvezuje.22 Nesumnjivo je da su njegovi sugovornici, posebice sa srpske strane, morali iz tih injenica izvui zakljuak
da je Izetbegovi osoba s kojom nema smisla ni pregovarati ni traiti kompromisno
rjeenje, jer cilj je pregovaranja dolaenje do nekog kompromisnog sporazuma, a
Izetbegovi je upravo pokazao da se na potivanje sporazuma, ili odravanje svojega obeanja, ne eli ili ne moe obvezati. Ponovno vidimo neposredno jasne uinke
procesa dediskurzacije.
Danas znamo za koju se opciju Izetbegovi u Daytonu prividno odluio. Znamo da je izabrao mir u smislu mirovnog sporazuma koji poiva na relativno jasnim
premisama i koji je usvojen/potpisan pod jednim specifinim razumijevanjem: dva
jaka entiteta, jedna slaba sredinja vlada i, to je takoer vano, reprezentacija konstitutivnih naroda BiH kroz entitete na sljedei nain: Federacija BiH kao zajedniki hrvatsko-bonjaki entitet, Republika Srpska kao entitet za reprezentaciju primarno srpskog naroda u BiH, i BiH u smislu slabe sredinje vlade koju zajedniki
konstituiraju predstavnici sva tri naroda.23 Takoer, daytonski je Ustav ostavio enti-

19
20
21
22
23

Vidi Holbrooke (1999: 224, 271, 302).


Vidi Holbrooke (1999: 97, 224).
Glede osnovnih obiljeja Nacrta vidi Campbell (1998: 128-131).
Pehar (2011: 65-80).
Holbrooke (1999: 96-97).

90

Pehar, D., Dediskurzacija: prilog razumijevanju nastavka stanja rata...

tetima i susjednim dravama pravo formiranja posebnih paralelnih odnosa sukladno


raspodjeli nadlenosti izmeu entiteta i sredinje vlade.
Teorija dediskurzacije od ostalih se teorija uzroka rata razlikuje izmeu ostaloga po jednome vanom detalju: ona se moe primijeniti i na razdoblja koja izgledaju kao razdoblja poslijeratnog politikog mira. Drugim rijeima, u svjetlu teorije
dediskurzacije ne postoji bitna razlika, u diskurzivno-komunikativnom smislu, izmeu stanja koje je prethodilo nekome oruanom sukobu u prolosti s jedne, i stanja
koje, zbog sadanje diskurzivne dinamike izmeu kljunih politikih aktera, u relativno bliskoj budunosti moe dovesti do novog oruanog sukoba s druge strane.
Ponekad e se teorija dediskurzacije sloiti s Foucaultovom inverzijom znamenite
Clausewitzeve maksime da je rat nastavak politike drugim sredstvima,24 inverzijom koja nam omoguuje, na teorijski i empirijski plodotvoran nain, analizirati
(poslijeratnu) politiku kao nastavak rata drugim sredstvima.25
Stoga moemo odmah postaviti jedno zanimljivo pitanje: je li proces implementacije Daytonskog mirovnog okvira u BiH proces rediskurzacije ili se i taj proces u vanim aspektima moe opisati terminima dediskurzacije? Drugim rijeima,
pretpostavimo li da spomenuti mirovni okvir predstavlja jedno kolektivno obeanje, to primarno implicira obvezu potivanja svoje dane rijei sukladno dogovorenom znaenju, sposobnost aktera da se aktivno usmjeri nekim opisom budunosti
koji je dao zajedno s nekim drugim akterom te sposobnost racionalne argumentacije
u uvjetima spora oko tumaenja, moemo li rei da je to obeanje danas u dovoljnoj mjeri ispunjeno? Ili su neki akteri, krei svoje obeanje i time dediskurirajui
svoje politike partnere na dulji rok, zapravo pokazali volju za ulazak u novu rundu
oruanoga sukoba?
Nema sumnje da je Alija Izetbegovi razdoblje post-daytonskog mira shvatio
kao nastavak oruanoga sukoba drugim sredstvima. Za njega je mirovni sporazum
znaio samo okvir koji se moe uzeti jedino kao povod za nastavak rata verbalnim
sredstvima, to, naravno, ukljuuju i pravne i diplomatske kanale. To se moe vrlo
jednostavno i lako dokumentirati. Jedna od njegovih kljunih teza o daytonskom
Ustavu kae da sam Ustav sadri neujni, ali opasni rat odredbi;26 to znai da je,
kako Izetbegovi to vidi, rat u jednome mediju naprosto zamijenjen ratom u drugome mediju. Jedna grupa ustavnih odredbi vue na jednu stranu, ba kao bonjako-muslimanske oruane snage tijekom rata, a druga grupa vue na drugu stranu,
24

Za Foucaultovu inverziju vidi Foucault (2003: 15-19).


Teorija dediskurzacije daje nam, naravno, i opis onoga to je, s normativno-etike toke gledita, neprihvatljivo u takvoj vrsti politike, dakle slui kao okvir za kritiku, ne svodei sve politike na nastavak stanja rata to, iz striktno Clausewitzeve perspektive, i nije mogue; u tome se
smislu ona razlikuje od Foucaultova teoretiziranja u Society must be defended.
26
Izetbegovi (1998: 192).
25

Politika misao, god. 52, br. 2, 2015, str. 83-108

91

ba kao, recimo, srpske oruane snage tijekom rata. Ta su povlaenja u suprotnim


pravcima i naelno nepomirljiva; jedino vano pitanje za Izetbegovia glasi: koja
e grupa odredbi prevladati?27
Dakle, rije je o jednoj udnoj Izetbegovievoj pravno-politikoj hermeneutici
unutar koje se razdoblje rata ne moe razlikovati od razdoblja mira. Jezik, u Izetbegovievoj perspektivi, nije medij koji stabilizira odnose, odnosno medij u kojemu
dolazi do stvarnoga rjeenja sukoba. Jezik je destabilizirajui faktor, medij u kojemu se sukob nastavlja, medij koji ne involvira moralno-diskurzivnu matricu koja bi
partnere u tome mediju povukla u smjeru poveane sklonosti prihvaanju zajednikog, kompromisnoga stava. Unutar takve slike mirovnoga sporazuma nema mjesta
za dvije bitne stvari bez kojih je zamiljanje stvarnoga mira nemogue: za pravnu
interpretaciju kao racionalni proces koji, polazei od teksta sporazuma u cjelini,
odreuje najbolje i najuvjerljivije razloge u prilog tumaenja koje bi bilo obvezujue za sve; drugo, za pojam sporazuma kao kompromisa koji bi mogao jednoznano
odrediti sadraj jednog kolektivnog obeanja kojeg bi se strane u budunosti morale drati postoje samo pojedinane percepcije tog obeanja koje stvaraju spor
oko samoga znaenja obeanja i koje, stoga, naelno onemoguuju primjenu pojma
vezanosti sporazumom.
Izetbegovieva opisana perspektiva nije ostala na razini puko teorijskoga
stava. Ustvari ona je, primarno od strane kljunih meunarodnih aktera u BiH,
eksploatirana kako bi uslijedile realne i vrlo specifine politike posljedice. Najvanija posljedica takve eksploatacije sastoji se u destabiliziranju unutarnjih bosansko-hercegovakih politikih odnosa, koje traje od 2000. sve do danas. Kako je ta
post-daytonska destabilizacija BiH upriliena?
Izetbegovi je, dakle, potpisao Daytonski mirovni sporazum pod gore opisanim razumijevanjem. To je razumijevanje takoer, prema dokumentaciji kojom danas raspolaemo, odredilo i njegov potpis na Washingtonski sporazum o Federaciji
BiH28 te posebice njegov potpis, zajedno sa Silajdievim, na daytonski Sporazum
o implementiranju Federacije BiH, drugi kljuni dokument iz Daytona na koji se,
zajedno s Daytonskim mirovnim okvirom, referira veina rezolucija Vijea sigurnosti UN-a o BiH. No tijekom 1998. Izetbegovi mijenja stav, ba kao to ga je promijenio nakon potpisa na Cutilierov Nacrt sporazuma iz Lisabona tijekom veljae
1992, i to ga mijenja radikalno.

27

Vidi i Pehar (2011: 38-39).


Kako je u Predsjednitvu Republike BiH Izetbegovi naglasio tijekom 1994, srpski narod
nije konstitutivan u Federaciji BiH zbog toga to bi to znailo da Srbi dobivaju jednu polovinu
vlasti u cijeloj BiH, i treinu vlasti u Federaciji; za ovaj navod i cjelokupni kontekst vidi Kosti
(2013: 28).
28

92

Pehar, D., Dediskurzacija: prilog razumijevanju nastavka stanja rata...

On dostavlja podnesak/tubu Ustavnome sudu BiH koji sadri zahtjev za ukidanjem upravo onih odredbi koje je potpisao i formalno zastupao u razdoblju od
1994. do 1998. Proitamo li taj podnesak paljivo, jasno je da Izetbegovi ide u
pravcu devalviranja kljunih odredbi daytonskog Ustava BiH: brisanje odredbi, primjerice, o konstitutivnosti naroda koja je realizirana upravo kroz entitete, brisanje
odredbe o specijalnim paralelnim odnosima izmeu entiteta i susjednih drava, brisanje odredbe o nadlenostima entiteta u oblasti civilnoga zapovijedanja oruanim
snagama, pa ak i brisanje odredbi o slubenim jezicima koji se koriste u entitetima.29 Izetbegovi svoj podnesak bazira na jednoj temeljnoj ideji: preambularna
konstitutivnost naroda BiH treba biti shvaena kao jednakost naroda na cjelokupnoj teritoriji BiH, to neposredno implicira da entiteti postaju multietniki. Naravno, ovdje je rije o iskljuivo simbolikoj projekciji, odnosno simbolikoj borbi.
Izetbegovi zna da je broj Bonjaka i Hrvata u Republici Srpskoj znaajno smanjen
i da konzumacija prava konstitutivnosti (na cjelokupnoj teritoriji BiH) mora imati
vrlo ogranien, zapravo skoro zanemariv karakter.
Sveukupno, Izetbegovi ponovno djeluje kao dediskurzator i nakon usvajanja
daytonskog mirovnog paketa, i to u javnom politikom djelovanju i pravnim nastupom prema Ustavnome sudu BiH. On zapravo poruuje: Jezik mirovnog sporazuma
obvezujui je za mene, ali ne na nain koji je obvezujui i za druge. Moje obeanje
shvaeno je s moje strane na moj nain; ako su drugi shvatili to obeanje na svoj nain, to je njihov problem. Moja je obveza iskljuivo ta da kroz jezik jednog mirovnog sporazuma doem do ciljeva koje sam odredio kao svoje ratne ciljeve. O tome
ne razgovaram sa svojim politikim protivnicima; za to se naprosto borim, ovaj put
kroz podnesak prema Ustavnome sudu BiH.
Dugoroni efekti takvoga stava jo uvijek nisu dovoljno jasno prepoznati.
Izetbegoviev je podnesak zapravo pokrenuo simboliku revoluciju u BiH, ne u pozitivnom smislu te rijei, i potkopao je same osnove post-daytonske BiH. Podnesak
je znaio da jedna kljuna strana mirovnog sporazuma zapravo odustaje od kompromisa; ta strana pretvara kompromisne elemente sporazuma u sredstvo za obnovu
svojih ratnih ciljeva. U teorijskome smislu rije je o izvanredno vanome fenomenu
koji jasno indicira da stanje mira zapravo ovisi o akterovom odnosu prema jeziku:
ne prihvaa li akter, tijekom politike komunikacije i nastojanja politikog djelovanja na svoje partnere, neke standarde diskursa, neke diskurzivne vrijednosti (prije
svega standard ispunjenja obeanja pod apriornim zajednikim razumijevanjem tog
obeanja ili pod razumijevanjem koje je zajedniki odreeno kroz najuvjerljivije
razloge pravne interpretacije) otuenje, prekid komunikacije ili znatno oteana
29

Vidi u http://www.ohr.int/ohr-dept/legal/const/pdf/Djelomicna-odluka-3.pdf (stranica posjeena 28. travnja 2015).

Politika misao, god. 52, br. 2, 2015, str. 83-108

93

komunikacija te destabiliziranje sveukupnih odnosa normalna su i predvidljiva posljedica.


Izetbegovievo rezoniranje moglo je biti relativno lako pobijeno, kako onda
tako i danas, polazei od teksta daytonskog Ustava kako je on izravno i doslovno
shvaen i prezentiran u vrijeme daytonskih pregovora.30 Drugim rijeima, mjereno iskljuivo kriterijima interpretativne racionalnosti i vjernosti ustavu, dakle
stvarnim diskurzivnim vrijednostima, Ustavni sud BiH trebao je odbaciti kljuni
element Izetbegovieva podneska i u najboljem sluaju zatraiti modifikaciju usko
odreenih formulacija u entitetskim ustavima koje su bile neusklaene s eksplicitnim tekstom daytonskog Ustava. No premda to zvui nevjerojatno, Ustavni sud
BiH Odlukom U 5/98-III, uglavnom pod utjecajem meunarodnih sudaca koji su
glasali zajedno s bonjakim sucima, podrao je sredinji element Izetbegovieva
podneska. Kasnije intervencije meunarodne zajednice, posebice ona Petritscheva u vidu amandmana na ustave Federacije BiH i Republike Srpske iz 2002, konzistentno su slijedile nit te meunarodne podrke kljunoj toci Izetbegovieva
podneska. Sveukupno, to znai da su najsnaniji predstavnici meunarodne zajednice podrali Izetbegoviev pokret k razgradnji sofisticiranoga daytonskog kompromisa.31 Kako se i, vanije, zato ta podrka dogodila? I koje su njene stvarne
posljedice?

30

Vidi Pehar (2014a, 2014c).


Jedan od recenzenata u mojoj je prezentaciji vidio stereotipizaciju Izetbegovia kao predstavnika azijatskog tipa govornitva... zbog njegove tradicijske, kulturoloke vezanosti. Stoga
ponovno moram, prvo, naglasiti da teoriju dediskurzacije smatram prihvatljivom samo u obliku
odreenom metodolokim individualizmom kao naelnim epistemolokim pristupom. Drugo,
ni u Pehar (2011) ni ovdje nisam posebno naglasio Izetbegoviev odnos prema islamu ili prema
arapskome svijetu. Mogao sam, primjerice, dovesti Izetbegoviev odnos prema Daytonskom
mirovnom sporazumu u vezu s presedanom Sporazuma iz Hudaybiyyaha iz godine 628. izmeu
Proroka Muhameda (kao muslimana) i nemuslimanskog plemena Quraish iz Meke. Budui da
je Muhamed iz tog sporazuma istupio nakon isteka razdoblja od 10 godina, neke interpretacije
arijatskog prava, oslanjajui se na ideju nunog i inherentnog stanja rata izmeu muslimanskog
i nemuslimanskog svijeta, tumae to kao poruku da bilo koji sporazum izmeu nemuslimana i
muslimana moe vaiti samo u razdoblju od 10 godina, za razliku od sporazuma izmeu muslimana i muslimana koji je trajan i, u nekome smislu, valjaniji od prethodnog tipa sporazuma.
Ovdje Izetbegovia ne prezentiram u takvome kulturolokom svjetlu naprosto zbog toga to mi
za takvu prezentaciju nedostaje valjan empirijski materijal. Tree, kako sam ve naglasio, teorija
dediskurzacije moe bez problema uzeti u obzir takozvane kulturalne stereotipe ili matrice, ali
onda mora pokazati u kojem je smislu realni diskurs nekog realnog aktera odreen takvim stereotipima ili matricama. Ovdje Izetbegovia nastojim, u diskurzivnome smislu, prikazati kao nekoga tko vrijea univerzalne vrijednosti moralne matrice diskursa na univerzalno (a ne na arapski,
islamski, ili azijatski) nevaljan i neprihvatljiv nain.
31

94

Pehar, D., Dediskurzacija: prilog razumijevanju nastavka stanja rata...

Meunarodna zajednica kao Izetbegoviev post-daytonski saveznik


i supromicatelj dediskurzacije
Kako su, dakle, kljuni akteri meunarodne zajednice sudjelovali u Izetbegovievom projektu dediskurziranja tijekom prividne implementacije Daytonskog mirovnog sporazuma? Da bih odgovorio na to pitanje, podsjetit u na jedan recentni
komentar o problemima implementacije Daytonskog mirovnog sporazuma, koji saima tipinu ameriku perspektivu tijekom duljeg razdoblja, od 2000. do 2014, iji
je autor James Adams (komentar objavljen na stranicama Transconflicta i foruma
amerike NVO Building Peace):
Prema diplomatima koje sam intervjuirao u Bosni, postojei izrazito disfunkcionalni i diskriminirajui ustav i struktura vlasti, kako su instituirani Daytonskim
sporazumom da bi se zaustavio rat, u vrijeme Daytona su od strane meunarodnih pregovaraa zamiljeni kao prelazni. No taj sporazum slubeno nije odreen
kao takav [prelazan] zbog kompromisa sa srpskim tvrdolinijaima koji su preferirali poslijeratni teritorijalni status quo i razdvojene politike aranmane koje je
Dayton ozakonio. Stoga nije odreen plan ili vremenski okvir da bi se slubeno
omoguio proces tranzicije prema odrivom neetnikom ustavu i strukturi vlasti.
Daytonski etno-politiki ustav automatski se premetnuo u ubrzane etno-politike
izbore zasnovane na strahu, izbore koji su sluili samo tome da se ojaaju tvrdolinijaki opstrukcionisti na vlasti te da se institucionalizira strukturalno nasilje.32

to nam ovaj Adamsov odlomak ustvari govori? Prvo, on izlae perspektivu


Daytona koja je posve u skladu s percepcijama bonjakih politikih elita, ukljuujui Aliju Izetbegovia. Ovakve stavove o Daytonu ne moemo uti ni od predstavnika Ruske Federacije ni od predstavnika mnogih europskih zemalja, a pogotovo
ne od predstavnika Republike Srpske. Drugo, on probleme projicira iskljuivo na
jednu stranu u BiH, onu srpsku drugim rijeima, Republika Srpska je tu definirana kao problem, a ne kao ustavna kategorija i kao dio strukture koja je kompromisno dovela do zavretka oruanog sukoba u BiH. Tree, taj paragraf ustvari kae da
ni sami kljuni posrednici (ne zaboravimo ipak da je rije iskljuivo o amerikim
predstavnicima) nisu ozbiljno shvatili daytonski Ustav BiH. Oni su ga shvatili kao
neto to uskoro treba nestati. Ujedno to znai da je taj ustav zapravo eksplicite
odreen kao sredstvo obmane srpskih tvrdolinijaa. Ustav ih je trebao motivirati
na jedan oblik suradnje, ali u okviru koji je zamiljen samo kao privremen. Kako je
uope zamiljeno da ta sklonost prema suradnji potraje i nakon radikalne izmjene
okvira, Adams nam ne objanjava.
32

Adams, James, Bosnia Stabilization Stalled in Negative Peace (Transconflict, 27. listopada 2014), http://www.transconflict.com/2014/10/bosnia-stabilization-stalled-negative-peace-270/ (stranica posjeena 28. travnja 2015).

Politika misao, god. 52, br. 2, 2015, str. 83-108

95

Kao etvrto, primijetimo da nas ovakvo karakteriziranje Daytonskog sporazuma stavlja pred jednu izrazito neugodnu intelektualnu dilemu: ako taj sporazum
oznaimo kao privremen i prelazan, onda bismo trebali imati neku perspektivu o
tome to bi ga trebalo zamijeniti, ali ta bi perspektiva trebala ujedno biti dovoljno
realistina u smislu perspektive koja ima podrku, odnosno barem visoku vjerojatnost da ju iznutra legitimiraju kljuni, lokalni akteri same bosansko-hercegovake
politike; no ini se da potonji zahtjev ili uvjet nije spojiv sa samim oznaavanjem
sporazuma kao privremenoga. Takoer, ukoliko jedan sporazum oznaimo kao privremen tek tako, i ako uivamo status svjetske supersile i jednoga od glavnih sponzora dotinog sporazuma, nesumnjivo je da time svim stranama sporazuma signaliziramo da se ne moraju drati njegovih odredbi, odnosno da se prema sporazumu
mogu odnositi kao prema privremenoj opsjeni.
Peto, i najvanije, stav iskazan u Adamsovom odlomku zapravo je operacionaliziran: taj je stav predstavljao politiku nit vodilju za angaman meunarodne zajednice u BiH, koja je u razdoblju od 2000. do 2014.33 odreena uglavnom amerikim utjecajem. Ova tvrdnja zvui, na prvi pogled, udno: kako je mogue kritizirati
jedan ustav/sporazum traei njegovu dubinsku rekonstrukciju projiciranu u budunost, a kljune elemente te kritike, odnosno iskaza da bi ustav/sporazum trebao biti
u budunosti temeljno promijenjen, uiniti dijelom implementacije istoga ustava/
sporazuma u sadanjosti? Drugim rijeima, kako je mogue i destabilizirati odnose
odreenom percepcijom daytonskog ustavnog okvira, ija se navodna promjena treba tek dogoditi u budunosti, i odrediti te odnose u sadanjosti provedbom dotinog
okvira na temelju dotine percepcije (koja je posve u skladu s Izetbegovievom)?
Odgovor je na prethodna pitanja u biti jednostavan. Kako sam to objasnio na
drugim mjestima, destabilizacija kroz prividnu provedbu postojeeg Daytonskog
mirovnog okvira upriliena je nizom nametnutih interpretacija tog okvira koje su
sam okvir, u znaajnoj mjeri, revidirale.34 Radi se o tome da su ameriki lideri
procesa provedbe Daytonskog okvira prvo prisvojili interpretativni autoritet u
odnosu na taj okvir kroz figuru Visokog predstavnika te kroz meunarodne suce
u Ustavnom sudu BiH; a onda su kroz te kanale prekrojili ustavni krajolik BiH,
u najveoj mjeri zastupajui politiku prema Daytonu kakvu je zapravo zastupao
Izetbegovi, odnosno kljuni predstavnici bonjake komponente u BiH. Pri tome su osim spomenuta dva kanala koritene i neke think-tank organizacije, poput

33

Sve do formiranja takozvane platformake vlade, koju je SAD podrao, u Federaciji BiH
2011. putem od strane Visokog predstavnika legaliziranoga dravnog udara; katastrofalni rezultati djelovanja te vlade, iju su okosnicu inile SDA i SDP BiH, u potpunosti su bili vidljivi
tijekom 2014; o tome vidi u To (2014) i Vukoja (2014).
34
Vidi Pehar (2014a, 2014b, 2014c i 2014e); takoer Kosti (2013).

96

Pehar, D., Dediskurzacija: prilog razumijevanju nastavka stanja rata...

Meunarodne grupe za krize (ICG), koje su cijeli proces podravale ideolokim


intervencijama.35
Vratimo se jo jednom kljunoj odluci Ustavnog suda BiH U 5/98-III od 1.
srpnja 2000, koja je ugraena i u amandmane koje je nametnuo Visoki predstavnik
Petritsch 2002. godine,36 a kljune su tvrdnje te odluke ugraene i u Izborni zakon
BiH koji su tijekom 2000. i 2001. nametnuli ameriki veleposlanik Barry kroz Privremenu izbornu komisiju BiH i OSCE, koji su de facto upravljali tom komisijom.37
Budui da sam U 5/98-III detaljno kritizirao na drugome mjestu,38 ovdje u izdvojiti
samo najznaajnije elemente te kritike. U 5/98-III bazira se na pogrenim i esto
falsificiranim historiografskim injenicama, a znakovito je da se Odluka uope ne
referira na kljune iskaze kljunih svjedoka razdoblja prihvaanja Daytonskog sporazuma Richarda Holbrookea, Carla Bildta, pa ak ni samoga Izetbegovia. Drugo,
U 5/98-III kri jedno bitno pravilo pravnoga interpretiranja, koje kae da se neka
znaenjski nejasna provizija ne moe interpretirati nekom podjednako nejasnom, ili
jo manje jasnom, interpretacijom. Tree, U 5/98-III razdvaja daytonsku dvoentitetsku institucionalnu strukturu BiH od pojma konstitutivnih naroda, koritenog
u preambuli daytonskog Ustava BiH, to injenicu usvajanja takve strukture ini
posve nejasnom i neobrazloenom. etvrto, Odluka U 5/98-III ostavlja neke kljune semantike veze, ugraene u daytonski Ustav, posve nejasnima i neobrazloenima: primjerice, vezu izmeu Hrvata i Bonjaka koji se iz teritorije Federacije
BiH biraju u Predsjednitvo BiH s jedne, i Hrvata i Bonjaka kao konstitutivnih
naroda BiH s druge strane. U svjetlu U 5/98-III, posebice tvrdnje da se entiteti trebaju, za svrhe izbora, tretirati kao izvor jednoga jedinstvenoga, etniki neutralnoga
ili neobiljeenoga glasa, ta je veza posve sluajna. Peto, i najvanije, U 5/98-III zapravo se potpisuje pod Izetbegovievo naelo filozofske hermeneutike primijenjene
na Daytonski mirovni okvir, da Okvir sadri neujni rat odredbi, iako je taj potpis nedovoljno transparentan pravnim hermeneutiarima s nedovoljno izvjebanim
okom.
Taj je potpis sadran u paragrafu 73 Odluke, koji izmeu ostaloga tvrdi sljedee: Globalni [je] cilj Daytonskog mirovnog sporazuma da osigura povratak izbjeglica i raseljenih osoba njihovim domovima i da na taj nain ponovno uspostavi
35

Vidi Kosti (2014).


Petritschevi su amandmani meu pripadnicima meunarodne zajednice u BiH poznati pod
kominim nazivom airport decision (odluka iz zrane luke), budui da ih je Petritsch potpisao
neposredno prije svog odlaska iz BiH i zavretka mandata Visokog predstavnika; o tome vidi u
Parish (2007).
37
Za moju detaljnu kritiku Izbornog zakona BiH, u dijelu koji se tie izbora lanova Predsjednitva BiH, vidi Pehar (2014e).
38
Pehar (2014c).
36

Politika misao, god. 52, br. 2, 2015, str. 83-108

97

multietniko drutvo koje je postojalo prije rata bez ikakvih teritorijalnih podjela s
etnikim predznakom. Drugim rijeima, Ustavni sud BiH u ovome paragrafu tvrdi
da je pravi cilj glavnih daytonskih ustavnih struktura, Federacije BiH i Republike
Srpske, taj da se one samoukinu. Dakle, Ustavni sud BiH potpisnicima Daytonskog
sporazuma izravno pripisuje jednu fundamentalnu iracionalnost: oni su sporazum
usvojili kako bi se, u budunosti, uspostavilo neto to ne sadri kljune elemente
tog sporazuma, odnosno to ne samo proturjei tim elementima nego i potpisnike
Daytonskog sporazuma vraa u razdoblje (i strukture) koje je prethodilo izbijanju
rata okonanoga upravo spomenutim kljunim elementima sporazuma.
Dakle, kratko reeno, ba kao to Izetbegovi pripisuje Daytonskom okviru
jednu temeljnu kontradikciju, koja ga oslobaa obveze potivanja tog okvira, tako
U 5/98-III pripisuje dotinom okviru jednu fundamentalnu kontradikciju kojom se
Ustavni sud BiH posve stavlja na Izetbegovievu stranu, i koja tom sudu omoguuje da temelje svoga politikog programa izjednai u potpunosti s Izetbegovievima
povratak u vrijeme nepodijeljene, idealne, multietnike, potpuno suverene BiH,
kakva je navodno postojala 1991. i 1992. U realnome politikom kontekstu BiH takav stav legitimira upotrebu jedne kompleksne diskurzivne strukture, ustava i sporazuma sa svim njegovim aneksima, iskljuivo kao sredstva za nastavak diskurzivnoga rata, dakle, kao neega to ne pojaava, nego ukida diskurzivne spone izmeu
kljunih politikih aktera, prema tome, kao sredstva za obnovu dediskurzacije.
Jedini nain da se objasni ovakav stav meunarodnih jurista jest sljedei. Ba
kao Izetbegovi, ni kljuni meunarodni akteri, SAD prije svih, daytonski kompromis nisu shvatili ozbiljno. Shvatili su ga tek kao povod da se stanje rata nastavi
drugim sredstvima. Osim djelovanja preko daytonskoga diktatora, Visokog predstavnika, koji aktivno generira dediskurzaciju u BiH,39 kljune su initelje u ovome
pogledu predstavljali temeljni stavovi kljunih igraa na meunarodnoj sceni, koji
su ili dali izravnu podrku Izetbegoviu ili su prema Daytonskome mirovnome sporazumu zauzeli stav koji je iao u prilog Izetbegovievom simbolikom podrivanju
temelja Daytonskog sporazuma.
Naime, kada paralelno s odlukom Ustavnog suda iz srpnja 2000. glavni arhitekt Daytona, Holbrooke, javno izlae tvrdnju da je priznanje Republike Srpske
pod tim imenom znailo pogreku, onda tu oevidno postoji neka dublja koluzija,
odnosno sprega. Nadalje, kao i Izetbegovi, James OBrien, glavni pravni savjetnik
tijekom formuliranja daytonskog Ustava, govori o daytonskom Ustavu kao ratu
odredbi: on jednu grupu odredbi naziva odredbama koje su progresivne, a drugu grupu odredbama koje su nazadne.40 Stoga se implementacija i interpretacija
39
40

Vidi Pehar (2014b).


Vidi Kosti (2011: 109-112).

98

Pehar, D., Dediskurzacija: prilog razumijevanju nastavka stanja rata...

Daytona naprosto trebaju shvatiti kao proces brisanja nekih odredbi ili oduzimanja
pravne snage tih odredbi, to pak ujedno, naalost, znai podrivanje jednoga kompromisa. Takoer, OBrien je otvoreno rekao da je tijekom procesa implementacije
Daytona iskoritena maglovita i vieznana narav nekih kljunih odredbi Ustava.41
Izetbegovievoj identinu karakterizaciju daytonskog Ustava uo sam, u privatnoj korespondenciji, i od Daniela Serwera, nekadanjeg posrednika za pitanja
Federacije u amerikom ministarstvu vanjskih poslova. Nadalje, najmanje tri visoka predstavnika, Ashdown, Petritsch i Inzko, daju kljune izjave koje se mogu razumjeti jedino kao simboliko saveznitvo s Izetbegoviem tijekom nastavka stanja rata kroz prividnu implementaciju Daytonskog mirovnog okvira: Ashdown je
rekao da se njegov posao sastojao u postupnoj razgradnji daytonskih struktura
kako bi se stvorile uinkovite dravne institucije.42 Dakle, jedan visoki predstavnik otvoreno nam kae da je, u stilu amerike vanjske politike i Izetbegovievog
odnosa prema Ustavu BiH, on zapravo podrivao Daytonski sporazum i tretirao ga
kao puki povod za stvaranje neega to kljune strane sporazuma nisu izvorno sankcionirale. Stoga je Ashdown nakon stvaranja oruanih snaga BiH pokrenuo proces
podrivanja Daytona u smjeru stvaranja policijskih snaga BiH, no, nasreu, taj je
proces barem privremeno zaustavljen.43
Petritsch je svojim amandmanima odluku Ustavnog suda iz srpnja 2000. pretvorio u institucionalnu realnost BiH, ime je stvorio institucionalne osnove i uvjete
za dekonstituiranje Hrvata u Federaciji, a ujedno je vie puta daytonski Ustav BiH
opisao kao luaku koulju za bosansko-hercegovake narode i graane.44 U novije vrijeme, u travnju 2011, nakon to je legalizirao dravni udar uprilien formiranjem platformake Vlade Federacije BiH,45 Visoki predstavnik Inzko daje uvenu
izjavu da BiH trebamo ouvati kako Miloevi i Karadi ne bi bili nagraeni.
Ponovno vidimo jednog Visokog predstavnika koji kljune probleme BiH projicira
u srpsku stranu, u srpske agresore i djelitelje Bosne, to u potpunosti koincidira
41

Vidi OBrien (2010: 348).


Intervju za Dnevni avaz (16. svibnja 2009).
43
Parish (2007: 19).
44
Zanimljivo je da je Petritsch na proces postupnog ukidanja uloge Visokog predstavnika primijenio marksistiko uenje o odumiranju drave, o emu vidi u Kosti (2013, 38, biljeka 16);
to dokazuje potpunu politoloku neobrazovanost osobe koja je neko obnaala najodgovorniju
dunost u BiH.
45
Poto je njegova legalizacija podrala krenje ustavne odredbe, prema kojoj je jedna treina zastupnika iz svakoga kluba naroda u Domu naroda Parlamenta Federacije (u sluaju Hrvata
to je treina od 16) nuna za imenovanje Predsjednika i dopredsjednika Federacije, samim tim
i Vlade, a pri emu se krenje sastojalo u potvrdi tih imenovanja glasovima 5 zastupnika, Inzko
je na humoru sklonim web-portalima koji predstavljaju glasove Hrvata u BiH esto prikazan s
kalkulatorom u ruci.
42

Politika misao, god. 52, br. 2, 2015, str. 83-108

99

s Izetbegovievom i ratnom i poslijeratnom politikom. Na koncu, ameriki potpredsjednik Biden u govoru pred bosansko-hercegovakim parlamentarcima u svibnju
2009.46 pokazuje da ga, glede Daytonskog mirovnog sporazuma, zapravo zanimaju
samo dvije temeljne stvari: Mi [SAD] smo va projekt; drugim rijeima, prema
Bidenu, ideal bosansko-hercegovake politike zajednice ve je definiran bosansko-hercegovaka politika treba naprosto slijediti zadane naputke-lekcije kako ih
odreuje SAD; drugo, Biden je naglasio da veina danas moe postati manjina sutra to pokazuje da Bidena oevidno ne zanima koncept konstitutivnog naroda,
odnosno da on temeljne premise Daytonskog sporazuma ne razumijeva kao ozbiljna i obvezujua ogranienja, nego kao relativne i fluidne elemente izmeu kojih se
odnos moe uskoro radikalno promijeniti.
Dakle, na temelju navedenih izjava i stavova moemo jasno razabrati injenicu
da su kljuni akteri meunarodne zajednice dali vjetar u lea Izetbegovievom
post-daytonskom djelovanju, odnosno da su u njemu prepoznali medij kroz koji
se daytonska ustavna ogranienja mogu lako oslabiti kako bi se otvorio put prema
post-daytonskom razdoblju u kojemu, toboe, nee biti mjesta za etno-politike.
Njihov i Izetbegoviev odnos prema Daytonskom mirovnom okviru identian je:
oni taj okvir shvaaju kao smokvin list za nametanje jedne arbitrarne interpretacije (sankcionirane, ne zaboravimo, figurom Visokog predstavnika), odnosno za,
eufemistiki reeno, kreativnu reviziju, a iz kuta najmanje dva konstitutivna naroda
izravno krenje jednog kolektivnog obeanja. Ponovno se javlja jedna predvidljiva posljedica: kljuni unutarnji akteri bosansko-hercegovake politike iskuavaju
dediskurzaciju, umanjenje vjere u znaaj i ulogu jezika u meunarodnim, ili meugrupnim, odnosima, a samim tim i poveanje spremnosti da se politiki sukobi i
problemi rjeavaju nediskurzivnim sredstvima.
To znai da je skoro dvadeset godina nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma politika situacija u BiH u bitnome slina onoj s poetka 1992; ponovno je jezik
implicite oznaen kao faktor nebitan za politiku; ponovno je kljuni institucionalni
okvir uinjen skoro besmislenim; ponovno se izmeu kljunih aktera javlja pojaan
osjeaj meusobnoga otuenja zbog nepovjerenja to ga neobvezujui odnos prema
vlastitoj rijei-obeanju, i prema jeziku openito, donosi.47 Situacija u velikoj mje46
Transkript kljunih dijelova govora u posjedu autora. Bidenovi Prepared Remarks objavljeni na https://www.whitehouse.gov/the-press-office/prepared-remarks-vice-president-joe-bidenaddresses-parliament-bosnia-and-herzegovi (stranica posjeena 11. rujna 2015) znaajno odstupaju od teksta govora kako je izloen pred kamerama TV BiH koja je govor prenosila uivo.
47
Naalost, ovdje ne mogu dublje ulaziti u pitanje utjecaja destabilizacije unutarnjih bosanskohercegovakih odnosa na ire meunarodno-politike odnose; no dovoljno je naglasiti da se taj
utjecaj oevidno kree u pravcu poveanoga stupnja konfliktnosti: primjerice, unutar Vijea za
provedbu mira u BiH (PIC), Ruska je Federacija otvoreno izrazila neslaganje i s odlukom da se

100

Pehar, D., Dediskurzacija: prilog razumijevanju nastavka stanja rata...

ri slii onoj koju je Ciceron opisao u uvenom paragrafu iz De Officiis: spartanski


kralj Kleomen potpisao je sporazum o primirju u trajanju od trideset dana (triginta
dierum); no ve nakon nekoliko dana poeo je nou pustoiti polja svojih protivnika Kleomen je to opravdao pozivanjem na injenicu da je potpisao sporazum
koji govori o danima, a ne noima. Ciceron je taj primjer naveo kao ilustraciju jedne
vane poslovice: summum ius summa iniuria, maksimalno rastegnuto pravo znai
maksimalnu nepravdu, i dodao da se takvo maksimalno rastezanje prava dogaa
putem jedne malitiosa interpretatio iuris, zlonamjerne pravne interpretacije.48 Primijenjeno na bosansko-hercegovake post-daytonske politike odnose, uistinu relevantna pitanja glase: koji je stupanj doseglo maksimalno rastezanje prava u BiH,
to ga je motiviralo i moe li se situacija popraviti?
Pitanja motivacije i budunosti
Na prvo se pitanje moe lako odgovoriti. Maksimalno rastezanje prava u BiH nije doseglo maksimalni stupanj. Nije vjerojatno ni oekivati da se takvo rastezanje
prava, zlonamjernom i nametnutom pravnom interpretacijom, moe dalje nastaviti. Naime, jako je teko zamisliti situaciju u kojoj bi se, primjerice, ilo u pravcu
dekonstituiranja Srba u BiH nekom vrstom izravnog napada na Republiku Srpsku
pravnim i diplomatskim sredstvima (primjerice, zahtjev za ukidanjem naziva Republika Srpska). Stoga, a posebno sudei prema recentnim izjavama nekih komentatora, analitiara i bivih aktera, ini se da je nastavak rata u BiH neoruanim
sredstvima doao do krajnjih granica. No zanimljivo je takoer da se ini kako nitko
mandat Visokog predstavnika produi i Inzkovom odlukom iz oujka 2011. da otvoreno legalizira platformaku Vladu Federacije BiH (za detaljnije izlaganje vidi Pehar 2014b). Takoer, u
posljednje je vrijeme, unutar amerikoga globalno-politikog diskursa, oevidna sklonost zastupanju sljedee retorike konstrukcije: Republika Srpska, a posebice Predsjednik Republike Srpske Dodik, tretirani su kao puki instrument toboe destabilizirajueg utjecaja Ruske Federacije,
i naravno Putina, na BiH i iru balkansku regiju (vidi primjerice izjavu biveg amerikog veleposlanika u BiH Kauzlaricha iz listopada 2014: http://poskok.info/wp/?p=114365). Ta retorika
konstrukcija, inae usko vezana uz sukob u Ukrajini, predstavlja istu fikciju: Ruska Federacija
od 1996. sve do danas zastupa stav da BiH treba biti organizirana iskljuivo i izriito prema slovu Daytonskog mirovnog sporazuma, bez krenja prava ijednog konstitutivnog naroda.
48
Vidi Cicero (1921: I33); vano je imati na umu da je Kleomen jedan od prvih praktiara postmodernistike filozofije u podruju praktine hermeneutike mirovnih sporazuma; prisjetimo se
da postmodernistika filozofija ui da su znaenja nestabilna i uvijek otvorena za beskrajne lance
interpretacije, da ne postoji jedna istina, nego samo razliite perspektive, te da se, zbog naelne
nesumjerljivosti, snaga konkurentskih razloga naelno ne moe odrediti. Postmodernizam drim
naprosto jednom zbirkom nekoherentnih ideja koje se samoponitavaju, meutim, on je izvrio
enorman (i, naravno, tetan) kulturalni utjecaj u mnogim oblastima suvremenoga drutvenog i
politikog ivota; za elokventnu kritiku postmodernizma s kojom se naelno slaem vidi Gellner (1992).

Politika misao, god. 52, br. 2, 2015, str. 83-108

101

nije zadovoljan postignutim. Zapravo su trenutanom situacijom mnogi akteri mnogo manje zadovoljni danas nego, primjerice, 1996. ili 1997, to se ne ini loginim.
to se tie pitanja motivacije, na njega nije lako odgovoriti jednoznano i jednostavno, iako je ono zapravo kljuno pitanje. to je, dakle, motiviralo meunarodni faktor, a tu prije svega mislim na kljune igrae kao to su SAD i UK, i jedan
dio EU-a, da narui suptilni kompromis postignut u Daytonu, da se izravno stavi na
stranu jednog aktera u bosansko-hercegovakom politikom sukobu i da time kod
tog aktera stvori prevelika oekivanja, a ostale aktere demotivira, otui od mirovnog procesa i u njima stvori dodatno nepovjerenje prema danas vaeem ustavnom
okviru za BiH? Drugim rijeima, emu dediskurzacija u vrijeme kada je dediskurzacija najmanje potrebna? Neki hipotetski odgovori na ovo pitanje mogu se formulirati, ali nisam siguran kolika je specifina teina svakog faktora koji u sada
spomenuti: mogue je, kako sam to ve primijetio na drugome mjestu,49 da SAD
sebe u BiH doivljava prije svega kao zatitnika bonjako-muslimanske komponente zbog toga to im takva percepcija omoguuje da neutraliziraju lou sliku o
sebi kao naelno protumuslimanski nastrojenima (Irak, Sirija, Libija, Izrael-Palestina, Iran itd.). Drugo, mogue je da izvanjske sile namjerno odravaju BiH u stanju
priguenoga konflikta, to im omoguuje da izvana po potrebi interveniraju i da,
to je najvanije, uzajamno testiraju svoje odnose na jednome mini-modelu. Tree,
mogue je da je zapetljavanje odnosa u BiH, odnosno rastezanje prava, motivirano naprosto jednom vrstom kolonijalne sklonosti dramatizaciji: nakon to odluite
postati kolonijalnom silom u jednoj dravi, a to je meunarodni faktor postao kroz
instituciju Visokoga predstavnika, ne moete lokalnim akterima jednostavno rei:
Deki, tu vam je mirovni sporazum; naprosto ga itajte i implementirajte; ako se o
neemu ne slaete, pregovarajte i nastavite pregovarati sve dok se ne dogovorite.
Potrebna vam je neka vrsta drame, unutarnje tenzije, krize u svojoj kolonijalnoj
tvorevini kako biste za sebe stvorili dojam da se u toj tvorevini imate za to boriti.
Primjerice, borite se za ideal multietninosti, ili za ideal kanjavanja agresora, ili
za ideal ispravljanja nepravdi stvorenih ratom, ili za prevladavanje nazadnih etnopolitika i slino.
etvrto, mogue je da su se strani kolonizatori naprosto zanijeli u svojemu poslu takozvanog stvaranja drave. Kako entiteti asociraju na razdvajanje i podjelu,
stvaranje drave asocira neposredno na prevazilaenje podjela, na reintegriranje
drutva i, naravno, na rjeavanje sukoba. Neki naivni ljudi moda su pomislili da
se stvaranje drave, to u daytonskom kontekstu zapravo znai neustavno irenje
ovlasti drave, moe predstaviti kao univerzalno prihvatljivo i kao unoenje reda u
jednu sloenu zajednicu, to bi naelno trebalo biti prihvatljivo svima. Zato narodi
49

Pehar (2014d).

102

Pehar, D., Dediskurzacija: prilog razumijevanju nastavka stanja rata...

ne bi suraivali na razini drave, a ako to ve ine, zato bi im entiteti uope bili potrebni? Drugim rijeima, ovdje vidimo jednu naivnu vrstu motivacije zamiljamo
stranog posrednika kao mirotvorca koji igra ulogu graditelja-dravotvorca i koji u
svoju mirotvoraku ulogu vjeruje neovisno o reakcijama koje ona izaziva u samoj
realnosti, odnosno unutar samih zajednica na koje mirotvorac djeluje.
Peto, ne smijemo zaboraviti na financijske motive i na utjecaj samih lokalnih
faktora. Prvo, meunarodni su dunosnici u BiH dobro plaeni i za to je potrebno
stvoriti barem neki privid zaposlenosti, potpunog angamana oko za BiH sudbonosnih pitanja. to je u tu svrhu bolje od stvaranja dojma da se u BiH jo uvijek ratuje
oko kljunih politikih pitanja? Imajmo na umu da je za period 2013/14, koji je po
mnogima znaio zapravo bitan pad stupnja meunarodnog angamana u BiH, samo za budet OHR-a izdvojeno preko 7 milijuna eura, od kojih je EU osigurao vie
od polovice. Taj novac uglavnom plaa naprosto plae meunarodnih dunosnika i
njihovih lokalnih pomonika, ali i biva iskoriten od strane mnogobrojnih lokalnih
aktera, iznajmljivaa stanova, vlasnika hotela i slino. Naravno da uz to drava koja
svako malo biva nagrizana ozbiljnim politikim konfliktima postupno osiromauje,
a to onda znai i ansu meunarodnim investitorima da kupe sektore osiromaene
ekonomije po mnogo povoljnijoj cijeni. Takoer, glede utjecaja lokalnih elita, budui da su institucije meunarodne zajednice uglavnom koncentrirane u Sarajevu,
zastupnicima je bonjakog unitarizma ili nekoj vrsti elite neprijateljski nastrojenoj
prema Daytonu koja zastupa antietnike stavove mnogo lake intelektualno utjecati
na te institucije negoli elitama u Banjaluci ili Mostaru. I tu vidimo dodatni initelj
vrlo lokalnog karaktera, koji vjerojatno u nekome stupnju utjee na dramatizaciju
politikih odnosa iniciranu od strane meunarodnog faktora u BiH.50
No kako god na ovo pitanje motivacije odgovorili, jedna je stvar posve jasna:
bosansko-hercegovaka politika u post-daytonskom razdoblju u velikoj mjeri predstavlja nastavak rata drugim sredstvima, i za taj su nastavak najodgovorniji predstavnici meunarodne zajednice. Vidjeli smo da su, u tome pogledu, predstavnici
meunarodne zajednice ustvari eksploatirali Izetbegoviev openito neobvezujui
odnos prema jeziku i, posebice, prema mirovnim sporazumima. Ponovno je nuno
naglasiti Izetbegovievu, OBrienovu, i od strane bonjakih i meunarodnih sudaca Ustavnoga suda BiH nametnutu karakterizaciju daytonskog Ustava kao jedne
50

Jedan od recenzenata moj je tekst shvatio kao argument u prilog tvrdnji o kolonijalnoj politici
SAD-a prema BiH. Stoga ovdje moram ponovno naglasiti da je jedina namjera mog ogleda pokazati da su zbog odnosa prema Daytonskom mirovnom sporazumu, specifinije, prema Ustavu
BiH kao Aneksu 4 tog sporazuma, odnosi unutar BiH nestabilniji u godini 2015. nego u godini
1996, da je, dakle, stanje rata reproducirano zbog vrlo jasnog moralno-diskurzivnog odnosa prema jednoj diskurzivnoj strukturi, a takav moralno-diskurzivni odnos moe se bez problema razabrati kod Alije Izetbegovia i kljunih aktera meunarodne politike u BiH.

Politika misao, god. 52, br. 2, 2015, str. 83-108

103

velike kontradikcije: takva karakterizacija, u isto diskurzivnom smislu, ima dvije


bitne posljedice prvo, ona implicira, s jedne strane, da daytonski Ustav nije obvezujui jer kontradikcija ne moe nikoga obvezati; drugo, ona potpuno olakava,
ali i iracionalizira, posao interpretacije dotinog Ustava; iracionalizira ga u smislu
da iz kontradiktornog ustava istovremeno slijede sve logike posljedice i ne slijedi
niti jedna logika posljedica; a olakava ga jer se, sukladno takvoj karakterizaciji,
posao ustavne interpretacije zapravo svodi na arbitrarni odabir jednog elementa
iz para onih globalnih tvrdnji koje zajedno tvore kontradikciju; naravno, rije je o
elementu koji posve odgovara interesima Izetbegovia, OBriena, dotinih sudaca,
amerikih upravnika, visokih predstavnika i ostalih, ali iskljuuje interese ostalih
strana, odnosno predstavnika najmanje dva konstitutivna naroda BiH, i samih naroda najznakovitije je to da dotini element takoer u potpunosti koincidira s Izetbegovievim kljunim ratnim ciljem: jednom, nedjeljivom i potpuno suverenom BiH
u kojoj bitnu ulogu imaju samo i iskljuivo individualna, a ne i kolektivna prava.51
Oevidno je da ovakva ustavna hermeneutika, iza koje su stali i visoki predstavnici
za BiH, ustvari znai reprodukciju stanja rata u mediju samo prividne implementacije Daytonskog mirovnog okvira.
Na koncu, moe li se situacija popraviti? Je li mogue osigurati prelazak iz
vremena politike neprijateljske za diskurs (1991-2014)52 u vrijeme politike koja potuje diskurzivne vrijednosti i pokazuje vii stupanj civiliziranosti, primjerice, ispunjavanjem obeanja na nain koji odgovara svim stranama koje su obeanje zajedniki dale? U naelu, naravno da je odgovor na ovo pitanje potvrdan. No nemojmo
zaboraviti da je u meuvremenu, tijekom dosadanje implementacije Daytona, ve
uinjena teta i da e, da bi se u BiH stvorila zdrava osnova za politiku rediskurza51

Jedan je od recenzenata napomenuo da bi injenica da je Visoki predstavnik Europljanin, a


ne Amerikanac, mogla predstavljati problem za moju analizu. No lako se moe pokazati zato tu
napomenu ne trebamo uzeti kao uvjerljivu. Naime, Visokog predstavnika, iako ga delegira jedna
od zemalja EU-a, potvruje Vijee sigurnosti UN-a. Drugo, skoro je nezamislivo da bi Visoki
predstavnik mogao donijeti ijedan dekret bez potpore SAD-a. S druge strane, predstavnici Ruske
Federacije do sada su se nekoliko puta ogradili od izjava PIC-a, Vijea za provedbu (daytonskog)
mira, koje su dale podrku specifinim odlukama Visokog predstavnika. Tree, ne postoji jedna
zajednika, europska politika prema Daytonskom sporazumu koja bi se mogla identificirati kao
neovisna o amerikoj. etvrto, ovdje ne analiziram detalje transatlantskih odnosa u svjetlu procesa implementacije Daytonskog mirovnog okvira. No jasno je da su odnosi, barem na globalnom planu, zamreni, s tendencijom dodatnog kompliciranja, o emu neto detaljnije elaboriram
u Pehar (2014b); za opis transatlantskih razlika i nesporazuma iz perspektive sudionice u mirovnim naporima meunarodne zajednice vidi Haller (2002).
52
Za pojam za diskurs neprijateljskog utjecaja, koji stoji u osnovi suvremene republikanske
politike teorije i koji u velikoj mjeri koincidira s pojmom diskvalifikacije/krenja moralnodiskurzivnih vrijednosti, odnosno dediskurzacije, koji je koriten u ovome ogledu, vidi Pettit
(2001: 67-79; 2004: 77).

104

Pehar, D., Dediskurzacija: prilog razumijevanju nastavka stanja rata...

cije, biti potrebno tu tetu ukloniti. Takoer, netko e morati preuzeti odgovornost
za tu tetu, a to ne mogu biti samo lokalni akteri bosansko-hercegovake politike,
tvrdolinijai ili etno-politika elita, kako god tu unutarnju skupinu toboe zlih
aktera nazvali.
Rezonirajui u tome smjeru, Bosni i Hercegovini je potrebna mnogo dublja
promjena od one koju bi donio neki novi ustav; zapravo, nisam uope siguran da za
odravanje bilo kojeg budueg ustava u BiH jo uvijek postoji neka minimalna koliina povjerenja izmeu kljunih politikih aktera potrebna za suradnju u zajednikim institucijama u zajednikom ustavnom okviru. Dakle, za sada, moda bismo se
svi trebali zadovoljiti vraanjem kalendara u vrijeme kasne 1995, vrijeme izvornog
dogovora oko daytonske formule za BiH, i obeanjem meunarodnoga faktora da
nikakav visoki predstavnik za BiH nee doi u pomo na nain na koji je to uinjeno koncem 1997. Meutim, takav scenarij, iako poten i za samu BiH maksimalno koristan, malo je vjerojatan. Mnogo je vjerojatnije da emo nastaviti politiki
vegetirati u stanju post-daytonskog rata, u jednome fluidnom i za sve nesigurnom
kontekstu koji, na koncu konca, velikim dijelom naprosto reflektira narav pred-modernih zajednica i nemoralnu real-politiku velikih sila, prije svega SAD-a. Realni
profiti, koji u postmodernome svijetu vjerojatno predstavljaju jedinu vrijednost, ve
su dodijeljeni predodreenim akterima koje je koprena politikoga post-daytonskog
rata u BiH odavno zatitila od pogleda javnosti, ali i od dravnih tijela koja bi tim
akterima mogla stati na put ili barem u nekoj mjeri zakomplicirati poslove.

LITERATURA
Apel, Karl Otto (1973) Transformation der Philosophie (Band 2), Frankfurt am Main:
Suhrkamp.
Arendt, Hannah (1972) Lying in politics, u: H. Arendt, Crises of the Republic, New
York: Harcourt Brace Jovanovich, Inc., str. 3-47.
Bobbio, Norberto, Viroli, Maurizio (2003) The Idea of the Republic, Cambridge: Polity
Press, prijevod Allan Cameron.
Campbell, David (1993) Politics without Principle. Sovereignty, Ethics, and the Narratives of the Gulf War, Boulder and London: Lynne Rienner Publishers.
Campbell, David (1998) National Deconstruction, Minneapolis, London: University of
Minnesota Press.
Cicero (1921) De Officiis, London, New York: Heinemann and Macmillan.

Politika misao, god. 52, br. 2, 2015, str. 83-108

105

Chamberlain, Jo (2013) War and de-discoursation: a research frame A linguists response, Archbishop Desmond Tutu Centre for War and Peace Studies Liverpool
Hope University, Working paper series no. 2: http://tutu.hope.ac.uk/research/workingpaperseries/ (stranica posjeena 29. travnja 2015).
Copeland, Dale C. (2000) The Origins of Major War, Ithaca and London: Cornell University Press.
Finkelman, Paul (ur.) (1997) Dred Scott v. Sandford: a Brief History with Documents,
Boston, New York: Bedford/St. Martins.
Foucault, Michel (2003) Society Must Be Defended, London: Allen Lane. The Penguin
Press, preveo David Macey.
Gellner, Ernest (1992) Postmodernism, Reason and Religion, London and New York:
Routledge.
Habermas, Jrgen (1983) Moralbewusststein und kommunikatives Handeln, Frankfurt:
Suhrkamp.
Haller, Gret (2002) Die Grenzen der Solidaritt, Berlin: Aufbau Taschenbuch Verlag.
Holbrooke, Richard (1999) To End a War, New York: The Modern Library, revised edition.
Izetbegovi, Alija (1998) Govori, intervjui, izjave i pisma 1997, Sarajevo: DES.
Jakobson, Roman (1960) Closing statement: linguistics and poetics, u: T. Sebeok (ur.),
Style in Language (New York: Wiley), str. 350-377.
Kettner, Matthias (2006) Discourse ethics, u: Christoph Rehmann-Sutter, Marcus
Dwell, Dietmar Mieth (ur.), Bioethics in Cultural Contexts. Reflections on Methods and Finitude (Berlin: Springer), str. 299-318.
Kosti, Roland (2011) Education through regulation? External intervention in domestic
politics in post-Dayton Bosnia and Herzegovina, u: Fjelde H., Hglund K. (ur.),
Building Peace, Creating Conflict? Conflictual Dimension of Local and International Peacebuilding, Nordic Academic Press, str. 105-129.
Kosti, Roland (2013) American nation-building abroad: exceptional powers, broken
promises, and the making of Bosnia, u: Eriksson, M., Kosti, R., Mediation
and Liberal Peacebuilding: Peace from the Ashes of War?, London and New York:
Routledge, str. 22-39.
Kosti, Roland (2014) Transnational think-tanks: foot soldiers in the battlefield of ideas? Examining the role of the ICG in Bosnia and Herzegovina, 200001, Third
World Quarterly 35: 4, str. 634-651.
Matteucci, Aldo (2012) De-discoursation and metaphors, DiploFoundation blog 24.
kolovoz, http://www.diplomacy.edu/blog/de-discoursation-and-metaphors (stranica
posjeena 29. travnja 2015).
Morgenthau, Hans J. (1956) Politics among Nations, New York: Alfred A. Knopf, drugo
izdanje.

106

Pehar, D., Dediskurzacija: prilog razumijevanju nastavka stanja rata...

OBrien, J. C. (2010) The Dayton constitution of Bosnia and Herzegovina, u: L. E.


Miller (ur.), Framing the State in Times of Transition, Washington: United States
Institute of Peace Press, str. 332-349.
Orwell, George (1961) Politics and the English language, u: K. W. Hunt, P. Stoakes
(ur.), Our Living Language, (Boston: Houghton Mifflin Company), str. 18-29.
Parish, Mathew T. (2007) The demise of the Dayton protectorate, Journal of Intervention and State Building, Vol. 1, special supplement 1, str. 11-23: http://www.
matthewparish.com/pdf/JISB%20BOS%203%20-%20Parish.pdf (stranica posjeena 29. travnja 2015).
Pehar, Draen (2005) Diplomatic ambiguity: from the power-centric practice to a reasoned theory, Polemos 8: 15/16, str. 153-182.
Pehar, Draen (2011) Alija Izetbegovi i rat u Bosni i Hercegovini (dvojezino, hrvatskoenglesko izdanje), Mostar: HKD Napredak.
Pehar, Draen (2012) War, diplomacy, and dediscoursation, DiploFoundation blog
20. kolovoz, http://www.diplomacy.edu/blog/war-diplomacy-and-dediscoursation
(stranica posjeena 29. travnja 2015).
Pehar, Draen (2013) War and de-discoursation: a research frame, Archbishop
Desmond Tutu Centre for War and Peace Studies Liverpool Hope University;
Working paper series no. 2: http://tutu.hope.ac.uk/research/workingpaperseries/
(stranica posjeena 29. travnja 2015).
Pehar, Draen (2014a) Multietnike refleksije o jednom neopravdano zaboravljenom i
viestruko prekrenome Daytonskom mirovnom sporazumu, IDPI Mostar, http://
www.idpi.ba/multietnicke-refleksije-o-jednom-neopravdano-zaboravljenom-i-visestruko-prekrsenome-daytonskom-mirovnom-sporazumu/ (stranica posjeena 29.
travnja 2015).
Pehar, Draen (2014b) Zato Visoki Predstavnik s bonskim mandatom nikada nije
znaio pozitivni pomak za Bosnu i Hercegovinu: etiri refleksije, IDPI Mostar,
http://www.idpi.ba/visoki-predstavnik/ (stranica posjeena 29. travnja 2015).
Pehar, Draen (2014c) Kritika ocjena interpretativnih aspekata Odluke Ustavnog Suda
BiH od 1. srpnja 2000., I i II, IDPI Mostar, http://www.idpi.ba/konstitutivnost/ i
http://www.idpi.ba/konstitutivnost-2/ (stranice posjeene 29. travnja 2015).
Pehar, Draen (2014d) O nekim uznemirujuim aspektima amerike vanjske politike
prema Bosni i Hercegovini, Status 17, str. 152-167; dostupno i na: http://www.idpi.
ba/pehar/ (stranica posjeena 29. travnja 2015).
Pehar, Draen (2014e) Demokracija, demokratsko predstavljanje i ustavna logika etnikih izbornih jedinica u Bosni i Hercegovini, IDPI Mostar, http://www.idpi.ba/
pehar-demokracija/ (stranica posjeena 29. travnja 2015).
Pettit, Philip (1999) Republicanism, Oxford: Oxford University Press.

Politika misao, god. 52, br. 2, 2015, str. 83-108

107

Pettit, Philip (2001) A Theory of Freedom: From the Psychology to the Politics of Agency,
Oxford, New York: Oxford University Press.
Pettit, Philip (2004) Discourse Theory and Republican Freedom, u: D. Weinstock i C.
Nadeau (ur.), Republicanism: History, Theory and Practice, London, Portland, Or.:
Frank Cass Publishers, str. 62-82.
To, Rodolfo (2014) Bosnia-Herzegovina and the failed revolution of the SDP (20102014) part 1, TransConflict, 24. studeni, http://www.transconflict.com/2014/11/
bosnia-herzegovina-and-the-failed-revolution-of-the-sdp-2010-2014-part-1-241/
(stranica posjeena 29. travnja 2015).
Vukoja, Ivan (2014) Elections as a form of discrimination against Croats in Bosnia-Herzegovina, TransConflict, 13. listopad, preveo D. Pehar, http://www.transconflict.
com/2014/10/elections-form-discrimination-croats-bosnia-herzegovina-130/ (stranica posjeena 29. travnja 2015).
Waltz, Kenneth N. (1959) Man, the State and War, New York: Columbia University
Press.
Williams, Bernard (2002) Truth and Truthfulness. An Essay in Genealogy, Princeton and
Oxford: Princeton University Press.

Draen Pehar
DE-DISCOURSIFICATION: AN ATTEMPT TO UNDERSTAND
CONTINUATION OF THE STATE OF WAR IN POST-DAYTON
BOSNIA-HERZEGOVINA
Summary
This essay proposes an application of the theory of dediscoursification, as a
theory of one of the major causes of war, in understanding the post-Dayton
politics in Bosnia-Herzegovina (BiH). One of the key premises of the theory
reads that wars are frequently preceded, and made possible, by the process of
failed negotiating in which at least one of the negotiating parties acquires the
status of a dediscoursifier as a party who violates the key moral-discursive
values involved in the use of discourse. The first part of the essay expounds
the theorys rudimentary structure and relates it to both discourse-ethics and
republican political theory. The second part explains the sense in which we
can describe Alija Izetbegovi as a dediscoursifier not only in the period preceding the outbreak of war in BiH (1992), but also throughout the period of
an apparent implementation of the Dayton peace agreement, especially in the
aftermath of his 1998 BiH Constitutional Court appeal against the BiH entities constitutions. In the third part I explain the role of the international
community representatives in post-Dayton BiH, who exploited Izetbegovis

108

Pehar, D., Dediskurzacija: prilog razumijevanju nastavka stanja rata...

loose attitude toward the Dayton peace framework and thus contributed to the
destabilization of BiH in the post-Dayton period. The concluding part examines briefly the issue of motivation of the international actors as well as the
future direction that the BiH-related developments are likely to take.
Keywords: Bosnia-Herzegovina, Dediscoursification, Alija Izetbegovi, High
Representatives, Dayton Peace Agreement

Kontakt: Draen Pehar, DIU Libertas meunarodno sveuilite, Sv. Dominika 4,


20 000 Dubrovnik. E-mail: dr_pehar@yahoo.com