You are on page 1of 3

SUSRETI SA POGORELIĆEM 2010.

Mesecima pre dolaska Ive Pogorelića na turneje po Izraelu, novine ga najavljuju kao
pijanistu koji je 20 godina ispred svih drugih. Nakon ovogodišnje serije koncerata (15-18.
mart: Tel Aviv, Haifa, Jerusalim, Ber Ševa) rekao bih da je on ispred ostalih pijanista bar 200
godina!
Ivo Pogorelić, rođen u Beogradu 1958, bio je jedan od prvih stranih studenata koji su uspeli
da se upišu na Moskovski konzervatorijum. Veoma mlad, on je već nakon prvih godina
studija uvideo vrline i mane sovjetskog pijanizma. Pored nesumnjivih vrednosti škole
Nejgauza, Igumnova i Oborina, on je uvideo i slabosti tog ukalupljenog sistema. Slobodna
cirkulacija umetničkih ideja bila je sputana kako zabranama putovanja sovjetskih građana u
inostranstvo (mogli su da putuju samo “provereni”), tako i izuzetno retkim gostovanjima
zapadnih pijanista u “prvoj zemlji socijalizma”. Ideologija socijalističkog realizma uvukla se
u svaku poru sovjetske umetnosti. Nije bio zadovoljan radom čak ni tako poznatih
moskovskih pedagoga kao što su Gornostajeva i Malinjin. Tragajući za korenima evropskog
pijanizma (Betoven-Černi-List-Lešeticki), našao ih je u pijanizmu i pedagoškoj delatnosti
Alise Kežeradze (1937-96), sa kojom se kasnije i oženio.

Ogorčeni predstavnici sovjetske pijanističke škole i njihovi sateliti, opijeni svojom slavom i
zatupljeni jednoumljem, nisu bili sposobni čak ni da shvate veličinu Pogorelićeve umetnosti.
Podmetnuli su mu nogu već prvom prilikom, kad ga 1980. na Šopenovom konkursu u
Varšavi nisu propustili čak ni među prvih šest finalista. Publika, a posebno mladi, shvatili su
ga mnogo bolje od svojih profesora. Policija je na konjima jedva uspevala da održi red
ispred koncertnih dvorana u kojima je nastupao. Ubrzo je proglašen za ambasadora dobre
volje UNESCO-a, kao prvi klasični muzičar sa ovim zvanjem.

Pogorelić ima jedinstveni talenat da sluša zvuk klavira. Zvuk današnjeg klavira nije onakav
kakav je bio u doba Šopena i Lista, a potpuno je promenjena i akustika koncertnih dvorana.
Sigurno je da bi i Šopen i List uživali u lepotama savremenog zvuka i sigurno je da se nikad
ne bi okretali unazad ka zvucima čembala ili hamerklavira. Pitanje je da li bi uopšte tako i
komponovali, da su imali ovako savršene instrumente.
Otkrivajući mogućnosti zvuka savremenih klavira, Pogorelić je tokom čitave svoje karijere
pronalazio i nove, skrivene muzičke ideje u kompozicijama koje je svirao. Te nove
mogućnosti u spoju sa traganjem za istinskim korenima pijanizma, čine Pogorelićeve
interpretacije izuzetno originalnim. Mnogi su, nakon njegovog izvođenja Šopena, govorili da
je tek to ono pravo i da više nikad neće Šopena slušati na onaj način na koji su slušali
ranije, u izvođenju drugih pijanista. Mnogi svoj muzički život dele na period pre i posle
slušanja Pogorelića. Međutim, predstavnici opšteprihvaćenih pijanističkih obrazaca i kalupa
sa tim jednostavno ne mogu da se slože, niti to mogu da razumeju. To je nešto
dijametralno suprotno svemu onome što su od svojih profesora učili i što su celog života
reprodukovali na svojim koncertima. Oni negiraju vrednost Pogorelićevog talenta govoreći
da on ruši tradiciju (a kritičar Jerusalem Posta napisao je čak da je Pogorelić “Hanibal koji
jede Šopena, Lista i Sibelijusa”). Ubeđen sam da će vreme dokazati da je Pogorelić u pravu,
i da zapravo pomaže tradiciji. On kompozicije izvodi upravo onako kako su je njeni autori i
zamislili ili kako bi je zamislili da žive u naše doba.

Imao sam prilike da ga slušam pred koncerte, u praznim salama, kako satima svira jedan te
isti akord, sve dok ne pronađe optimalne odnose između sviranja dirki, žica, i akustičkih
uslova dvorane. U poslednje vreme ta akustička ispitivanja on obavlja i za vreme dok
publika ulazi u salu, jer prisustvo publike, njena odeća i disanje, menjaju akustičke uslove.
Tokom koncerta, predavši se potpuno svojoj umetnosti, osluškujući odjek svakog tona u
dvorani, on uspeva da alikvote “pevaju”, isplivavaju iz akorada, zvuče sasvim drugačije od
interpretacija drugih pijanista, koji to niti čuju, niti osećaju. Za to je potrebna izuzetna
koncentracija i fizička kondicija. Prošavši nekoliko puta kroz jako teške bolesti, Pogorelić je
uspeo da očeliči svoje telo. To je sto kilograma uigranih mišića koji svi zajedno pomažu
prstima da ostvaruju kontakt sa dirkama (tuše) kakav ne poseduje ni jedan drugi pijanista.
Gotovo neverovatno zvuče npr. akordi jednom rukom, u kojima između tri ili čak četiri tona
čujemo nekoliko različitih dinamičkih nijansi. Njegov forte je toliko snažan, da čak i
savremeni klaviri to jedva mogu da izdrže. No, kako mi je jednom prilikom rekao, tolika
snaga potrebna je ne zbog glasnog sviranja, nego da bi mogao da svira tiho. Neki
nadobudni kritičari nazivali su njegov piano “tuberkuloznim”. Danas njegov piano, i kada je
najtiši, nosi zvuke kroz publiku i dvoranu, prodire u svaki kutak, odzvanja u kupolama... Dok
njegovo telo uvežbano svira klavir, uši su neprestano u dvorani, oko publike, pokušavaju da
usmere telo ka optimalnom akustičkom spoju instrumenta i dvorane. Pri tom maestru
smeta i najmanji strani šum, a na koncertima u Izraelu imao je nesreću da su se čuli i zvuci
spolja (rekonstrukcija telavivske dvorane), i iznutra (scenski radovi na susednoj bini u
Jerusalimu). Uz to, kako je to, nažalost, na izraelskim koncertima već takoreći uobičajeno, i
pored mnogih upozorenja i dalje na koncertima pište mobilni telefoni, slušni aparati,
publika međusobno razgovara, a u Jerusalimu je izgleda bila organizovana i klika koja je
namerno ometala Pogorelićevu interpretaciju. Sve je to dovelo do konflikta između
umetnika i publike u Tel-Avivu i Jerusalimu. Neodgovorni i nedorasli kritičari, ukalupljeni u
navike tradicionalnog (pa i sovjetskog) pijanizma, ne samo da nisu shvatili o čemu je reč
(osim Noama Ben Zeeva u Haaretzu koji je lepo objasnio Pogorelićev avangardizam), nego
su čak i podstrekavali publiku protiv maestra. Bilo je tužno prisustvovati takvim scenama
zbog kojih je Pogorelić otišao ogorčen iz Izraela. On je ovu zemlju od mladosti voleo možda
više od svih drugih. Nastupivši ovde na početku svoje karijere, zatvorio je sebi vrata
Sovjetskog Saveza, Kine, Kube i njihovih satelita sve do 1995. On nije žalio zbog toga, jer je
ovde, i među Jevrejima u svetu, stekao iskrene drugove, poštovaoce i pomagače. Nažalost,
još prilikom izraelskih koncerata 2003. jadao mi se da više nema motivaciju da ovde
nastupi. –“Sramota je za jednu tako bogatu zemlju da nema dobre klavire” – govorio je
tada. –“Nije to više ona divna publika koja je bila odgajana u najlepšim tradicijama
evropskog pijanizma. Stari su poumirali, a nova publika nije stvorena”...
I ovoga puta imao je velikih problema sa instrumentima u izraelskim dvoranama. U Tel
Avivu pukle su tokom koncerta tri žice, dirke se zbog klima-uređaja ovlaže, pa prsti klize po
njima, slomio je na telavivskom koncertu čak tri nokta, krv je oblila dirke... Pogorelić se
tokom interpretacije sto posto skoncentriše na svoju umetnost, beskompromisno daje sve
od sebe. No, za to je potrebna i druga strana, tj. publika koja bi se potrudila da ga razume,
a ne da – učaurena u svoje kalupe – traži od njega da svira kao i stotine drugih
mediokriteta. U svetu, Pogorelić ima svoju novu publiku, hiljade mladih koji hrle na njegove
koncerte. Ovde se to, nažalost, nije dogodilo i ostao je gorak utisak, obostrano.

Šteta, jer je Pogorelić ovom prilikom prikazao u Izraelu fascinantne novine svog repertoara.
Prvi put nakon smrti Alise Kežeradze, on predstavlja sopstvena traganja i pronalaske, kako
u dijapazonu sviranja, pijanizma, tako i u novom tumačenju kompozicija poput Listovog
Mefista i Sibelijusovog Tužnog valcera. Shvativši jadikovke Lista, koji se još za života bunio
protiv površnih i sladunjavih tumačenja svog Mefista, Pogorelić je ovu centralnu
kompoziciju pijanističkog reperoara podigao na nivo o kom je teško govoriti u nekoliko
rečenica. Citirajmo zato samo opasku Noama Ben Zeeva: Maefisto je bio mefistofelovski!
Pronalaženje skrivenih tokova (i pijanizma i podsvesti) u kompoziciji koju su do sada svi
smatrali banalnom – Tužnom valceru Sibelijusa, bilo je u Pogorelićevom tumačenju izuzetno
originalno. Od prvog do poslednjeg tona težište je sa prepoznatljive i popularne melodije
bačeno na kontrapunktsku i harmonsku pratnju, na neke tonove, akcente i momente koji su
u svim dosadašnjim izvođenjima ove kompozicije bili potpuno previđeni. Otkrivši ih i
istakavši, Pogorelić je doneo neverovatno ostvarenje, inovirano do neprepoznatljivosti.
Postavio je time novi, visoki standard, koji će se dugo tumačiti i još duže ostati nedostižan.
Brine me jedino izvesna crta pojačane arogancije i agresivnosti, kako u njegovim
interpretacijama, tako i u ophođenjima. Usamljen je na vrhu...

Po svemu sudeći, centar današnje klavirske umetnosti preselio se na Istok. Samo u Kini, 50
miliona mladih uče da sviraju klavir. Ali i to je samo neznatan broj u odnosu na ogromnu
većinu mladih koji u svetu sviraju na elektronskim instrumentima i zadovoljavaju se
zvucima kompjuterskih igrica. Pedagozi bivše sovjetske pijanističke škole i njihovi sateliti
rasprostrli su se po čitavoj zemaljskoj kugli. U takvim uslovima, Ivo Pogorelić je mozda i
poslednji vitez koji se bori za dostojanstvo umetnosti pijanizma zapadne civilizacije.

Imao sam čast da u Luganu 23. marta, zajedno sa Marijom Belinijem i Branimirom Pofukom,
promovišem novi Pogorelićev festival mladih muzičkih talenata. Nastavljajući ideju koju je
jos pre dve decenije započeo zajedno sa Alisom Kežeradze u Pasadeni, Pogorelić nastavlja
svoju borbu i za muziku samu, podstičući talente da idu svojim, originalnim putevima i
omogućujući im da se otrgnu od ustaljenih staza tradicionalnog pijanizma. U Pasadeni je
dao nagradu pobedniku konkursa u iznosu od sto hiljada dolara. Nagradama i stipendijama
on će i nadalje pomagati mlade talente, kao što štedro daruje mnoge druge institucije,
bolnice, prihvatilišta – u svojstvu ambasadora dobre volje.

© 2010 by Dushan Mihalek

You might also like