You are on page 1of 352

Salvador Bernal

SVETI JOSEMARÍA ESCRIVÁ DE BALAGUER

Naslov izvornika: Salvador Bernal,
MONSEÑOR JOSEMARÍA ESCRIVÁ DE BALAGUER,
Rialp S.A. - Madrid 1976

Izdavač: NAKLADA SV. ANTUNA
Kaptol 6, ZAGREB
Tel.: 01/4828 823; fax: 01/555 2335
e-mail: naklada.sv.antuna@zg.t-com.hr
Za izdavača: Marko Zefić
Uredio: mons. Jorge Ramos
Preveo: Milan Šesnić
Lektura: Tomislav Salopek
Fotografije: arhiva Opusa Dei

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu
pod brojem.
ISBN 978-953-7448-61-5

Salvador Bernal

SVETI
JOSEMARĺA
ESCRIVÁ
DE BALAGUER
Bilješke o životu
Utemeljitelja Opusa Dei

NAKLADA SV. ANTUNA, 2015.

Josemaría Escrivá de Balaguer
svibanj, 1921.

NAPOMENA UZ SEDMO IZDANJE
Kada je 26. lipnja 1975. Bog pozvao k sebi mons. Escrivu de
Balaguera, nije bilo gotovo nikakva objavljenog biografskog materijala o osobi koja je ostavila tako dubok trag u povijesti Crkve.
Prevladalo je iznad svega geslo; „Ja se moram sakriti i nestati,
neka samo Isus svijetli“, koje je od njegova života i nauka učinilo
trajnu i poniznu sjetvu služenja Crkvi i dušama. No od dana njegove smrti spontano je izbila opravdana zahvalnost tisuća duša iz
cijeloga svijeta prema onome koji ih je uputio, kao Božje oruđe,
putovima kršćanskog života. Njihova se zahvalnost iskazala također u bezbrojnim člancima, svjedočanstvima i uspomenama,
a to je omogućilo da se upozna i osjeti toliko nepoznatih detalja
iz njegova života i uzornog naučavanja. Ta činjenica razjašnjava
naglo i široko rasprostranjivanje ove knjige, a svatko je iščekivao
jedan temeljni biografski tekst u prijevodima na sve najvažnije
jezike svijeta. U tome se odražava i privlačnost koju čine život
i duhovnost mons. Escrive de Balaguera, na mnoge tisuće duša
našega vremena, i to različitih kultura i socijalnih položaja. No,
iznad svega pokazala se i veoma raširila pobožnost prema osnivaču Opusa Dei, koju je svečano priznala Crkva u službenom spisu
što ga svakako moramo ovdje citirati: „Dana 12. svibnja 1981.
počeo je u Rimu postupak za beatifikaciju i kanonizaciju sluge
Božjega Josemaríje Escrive de Balaguera. Kardinal Hugo Poletti,
papin vikar za Rimsku biskupiju, gdje je sluga Božji umro, odlučio je 19. veljače 1981. povesti postupak za beatifikaciju. Prethodno je Sveta kongregacija za proglašenje svetaca pažljivo proučila predloženu dokumentaciju, i na redovitom zasjedanju 30.
siječnja 1981. dala „nihil obstat“ (nema zapreke) da se otpočne
postupak beatifikacije, a to je potvrdio i odobrio sveti otac Ivan
Pavao II. 5. veljače. Dekret kardinala Polettija, cijeli njegov tekst,
nalazi se u prilogu ove knjige, a ističe trajnu aktualnost osobe
5

mons. Escrive de Balaguera „kao polaznu točku od koje se svjetlo
kršćanskog apostolata rasijava po cijelome svijetu“. To potvrđuje
veoma rasprostranjen glas svetosti koji je još za života okruživao
slugu Božjega, kako su izjavili brojni i provjereni svjedoci. A kad
ga je Gospodin pozvao k sebi, taj glas svetosti postupno se širio
znatnom spontanošću. Ima na tisuće pisama, od uglednih osoba
i običnog puka, upućenih Svetom Ocu iz najudaljenijih krajeva
zemlje, u kojima se moli da se pokrene postupak za beatifikaciju i kanonizaciju sluge Božjega. Među tim pismima želimo istaknuti pismo biskupske konferencije Lazija, s izrazima zahvalnosti
za plodove koje je posijao u Rimu svećenički žar mons. Escrive.
Osobe svih staleža i raznih narodnosti iznose brojne milosti, male
i velike, duhovne i materijalne, dobivene zagovorom sluge Božjega. Kripta oratorija svete Marije od Mira, centralnoga sjedišta
Opusa Dei u Rimu, gdje počivaju posmrtni ostatci Utemeljitelja,
svrha je neprekidnih hodočašća vjernika koji se utječu njegovu
zagovoru ili zahvaljuju za primljene milosti“. Kad sam pripremao
ovo, sedmo španjolsko izdanje, osim toga što sam htio pribilježiti
ove važne činjenice, kanio sam eventualno preraditi knjigu prema novijim podatcima. No, kad sam ponovno pogledao tekst,
zaključio sam da zaista postoje mnogi i značajni novi podatci i
tekstovi koji su se pojavili nakon 1976. godine, ali oni ne mijenjaju, nego samo potvrđuju i proširuju one crte osobnosti osnivača
Opusa Dei koje treba posebno istaknuti i koje mi se čine osobito
značajne. Ipak smatram potrebnim ovdje samo spomenuti neka
svjedočanstva, objavljena poslije prvog izdanja ove knjige, jer su
osobito važna i jer su postigla zasluženu opću pažnju:
- članak kardinala Albina Lucianija, koji je objavljen mjesec
dana prije nego je izabran za nasljednika sv. Petra pod imenom
Ivan Pavao I.: Cercando Dio nel lavoro quotidiano (Tražiti Boga
u svakodnevnom radu). Primjer Josemaríje Escrive, Utemeljitelja
Opusa Dei u „Il Gazzetino“, Venecija 25. kolovoza 1978.
- knjiga u kojoj su sabrani govori izrečeni na svečanoj komemoraciji 12. lipnja 1976. koju je priredilo sveučilište u Navarri za svog osnivača i prvoga velikog kancelara: mons. Álvaro
6

del Portillo, Francisco Ponz y Gonzalo Herranz, En Memoria
de Mons. Josemaría Escrivá de Balaguer, EUNSA, Pamplona,
1976., 173. str.
- dva članka mons. Álvara del Portilla, Mons. Escrivá de Balaguer, testigo del amor a la Iglesia, en Palabra 130(1976) 5-10,
y L’eredita di un fondatore, en L’Osservatore Romano, 26. lipnja
1976., str. 5. – 6., kao i intervju koji je dao za tisak u povodu 50.
obljetnice osnivanja Opusa Dei, u „La Vanguardia“ (1. listopada. 1978.), „La libra Belgioue“ (3. listopada 1978.) i „Deutsche
Tagespost“ (10. listopada 1978.).
- svezak 34. La colleccion Teológica sveučilišta u Navarri
mons. Escrivá de Balaguer y Opus Dei (EUNSA, Pamplona,
1982., 497 str.). Relektivno djelo koje uključuje jedan do tada
neobjavljeni tekst Utemeljitelja Opusa Dei, intervju s mons. Álvarom de Portillom, jedanaest teoloških eseja o osobi i naučavanju mons. Escrive uz predgovor kardinala Königa i pogovor kardinala Gonzaleza Martina, te uz opširnu bibliografsku studiju.
- tri životopisa Utemeljitelja Opusa Dei: Francois Gondrand,
Au pas de Dieu, Josemaría Escrivá de Balaguer, fondateur de l’
Opus Dei, ed. France-Empire, Paris, 1982.; Peter Berglar, Opus
Dei Leben und Werk des Gründers Josemaría Escrivá, ed. Otto
Müller Salzburg, 1983; Andrés Vásquez de Prada, El Fundador
del Opus Dei, ed. Rialp, Madrid, 1983. Premda su ta svjedočanstva vrijedna, posebno ona mons. Álvara del Portilla, osobe koja
je najviše vremena provodila s Utemeljiteljem, najbolje poznaje
njegov život i najviše se identificirala s njegovim duhom, moram
upozoriti na dva posebna djela mons. Escrive: Amigos de Dios,
Rialp, Madrid, 1977., 469 str., te Via Crucis, Rialp, Madrid,
1981, 123 str. Ne valja zaboraviti kako u svojim spisima Utemeljitelj predlaže svojim čitateljima srž svoga vlastitog života. Čvrsto sam uvjeren da će ova tako bogata dokumentacija olakšati
daljnje objavljivanje kraćih prikaza i opširnijih biografija mons.
Escrive, a to će omogućiti dublje upoznavanje toliko bogatih aspekata njegove osobe i naučavanja. S druge strane, htio bih upo7

I napokon 1982. Escrive de Balaguera. Escrive de Balaguera od 1928. kad je u „L’ Osservatore Romano“ (28. ponovno iskreno zahvaljujem tolikim osobama koje su htjele pokazati svoju zahvalnost. djelomično radi informacije. označio je to kao dobro za cijelu Crkvu. siječnja 1984. prijateljstvo i divljenje prema mons. U svakom slučaju.) prikazao razne službene dokumente Svete Stolice o tom važnom papinu činu. studenoga 1982. a o kojemu piše u sedmom poglavlju ove knjige. koji je primijetio jedan pravni oblik uveden na Drugome vatikanskom koncilu. godini. 8 . 151 i 245-246. crkveno-pravni put Opusa Dei: transformacija Udruženja u osobnu prelaturu odlukom pape Ivana Pavla II. uvjeren da čitatelj neće zamjeriti moguće anakronizme. – 1976. 9. ipak sam smatrao potrebnim dodati nekoliko redaka na str. U ovoj se knjizi nalaze svjedočanstva mnogih osoba (neke od njih nisu više s nama). i 1976. No meni se čini da je bolje sačuvati tekst kakav je onda tiskan. Pa premda sam gore naveo svoju odluku kako neću mijenjati tekst napisan 1975. ali nadasve zato što je pravni položaj Opusa Dei zahtijevao toliko Utemeljiteljeva truda i trpljenja te je bio trajni cilj molitava i žrtava mons.. Escrivi de Balagueru.zoriti na jedan. godine ostvario se još jedan povijesni događaj koji je odlučno zaključio jedan vid života mons. Kardinal Baggio.. time što su dopustili uporabu svojih izjava u ovom tekstu. druge zauzimaju građanske i crkvene položaje različite od onih u 1975. možda beznačajan detalj. godine do kraja života. Madrid.

evangelizantium bona – kako su krasni koraci onih koji nose vesele vijesti (Rim 10. a bio je u isto vrijeme divan čovjek. Živio je za Boga. „tko bi tako spontano. „Ali. ti darovi provaljuju iz njega i ne može sakriti 9 . Kod njega nije bilo škripanja između čežnje za nadnaravnim i brige za zemaljsku stvarnost“. Bio je čovjek Božji iz kojeg su strujile privlačnost i ljudskost. napisao je nekoliko dana poslije novinar Manuel Aznar. jer kod nekog osnivača uvijek očekujemo nešto neobično. Escrivá de Balaguer. i Boga. kad ga je upoznao u Pozoalberu (kod Jerez de la Frontera) u studenome 1972. vedrinu. Ulijevao je mir. godine. Don Álvaro del Portillo. Njegov vedri. zadovoljstvo i pripravnost služenju drugima. lipnja 1975. Za provedbu djela što mu ga je Bog namijenio primio je darove koji su ga činili privlačnim. a tako divnom jednostavnošću znao ujediniti u jedinstveni sklad naravno i nadnaravno. nadodaje. „Morao sam učiniti čin vjere da bih znao da pred sobom imam Utemeljitelja Opusa Dei. Boga i čovjeka. Živjeti nadnaravnim životom u običnoj ljudskoj svakidašnjici teško je ostvarivo. radost. tada generalni tajnik Opusa Dei.UVODNE NAPOMENE Dana 26. postavio je do pokojnikovih nogu nekoliko crvenih ruža i izrekao riječi sv. Te riječi dobro bi stajale kao natpis na grobu Utemeljitelja Opus Dei. Pavla iz poslanice Rimnjanima: „Quam speciosi pedes evangelizantium pacem. tako je bio jednostavan i srdačan“. „Ne sjećam se nikoga“. bistri pogled bijaše srdačan i svakoga osvajaše. oko podneva preminuo je u Rimu mons. Jer oni koji su ga poznavali i s njime barem pet minuta razgovarali jednodušno ističu njegovu radost. Bio je začuđujuća pojava. a Utemeljitelj Opusa Dei to je uspio bez ikakve teškoće. drukčije. A jedan drugi ostao je zapanjen „prirodnošću kojom skrivaše bogate nadnaravne darove“. 15). priznao je jedan svećenik iz Jaena. Nekoliko sati poslije njegovo mrtvo tijelo bilo je izloženo u kapeli Majke Božje od Mira u glavnom sjedištu Opusa Dei.

Nalazili smo se u malom perivoju sveučilišnog doma Aralar u Pamploni. do očinskog ukora što prozor nije zatvoren zbog zaboravnosti. Zapanjio me njegov humor. od brige za širenje Crkve u Africi i Aziji do sitnica. a sve je 10 . U svemu je dolazila do izražaja njegova neograničena sposobnost ljubavi. Osim toga. njegova duhovnost i srdačnost nikada nisu išli za tim da se drugima svidi. kakav je bio i što je sve učinio. Ili je pokazivao suosjećanje s nekim koji je ruku imao u gipsu. temeljito je poznavao naše brige. kad nam je otvorio srce. govorio je našim jezikom. pa i njegovo povjerenje u nas. Te sam večeri naučio mnoge stvari. kad je jedan radnik iz madridskog predgrađa Vallecas. Imao sam siguran dojam da se nalazim u blizini Božjoj. spremnost u danome trenutku dati odgovor. A tako su utkani u jedinstvenost njegova jednostavnog i jakog života koji izmiču analizi. Osjećao sam se uzbuđen u svojoj nutrini.“ Zato nije lako objasniti. On je iz vrta vidio da je zbog te nemarnosti sobni namještaj bio izložen jakomu podnevnom suncu. godine nalazio sam se u II. rekao: „Ovoga svećenika svatko razumije. da nas trgne iz lijenosti. povjerio osobne stvari. čak i našim žargonom. ljubavi prema Majci Mariji. Tim se darovima služio da nas izazove. istinsko. Sve je bilo spontano. npr. Mnogi su i vrlo bogati plodovi njegove ličnosti i njegova nauka. Toga ljeta 1960. To ja moć sezala do najviših stvarnosti. on govori kao i mi.da je pun Boga. Nisam mogao niti zamisliti da mons. To su bili divni trenutci. Sedam godina poslije doživjeh posve sličnu reakciju. podigne prema visinama.“ Njegov prirodni dar razumljivosti. Svi smo se mnogo smijali. od razgovora s Bogom. godini studija. bilo nas je više od stotinu studenata. Salijetali su ga pitanjima cijeli jedan sat. Kod njega ništa nije bilo umjetno. Život tako bremenit ljudskim i božanskim značenjem ne može se rastaviti u pojedine dijelove. pun sam radosti. čija su djeca posjećivala obrazovni centar Tajmar. Escrivá de Balaguer posjeduje toliku privlačnost i toliku moć u osvajanju studenata. rujna 1960. jer mi je zaista teško opisati cjelovitu sliku što je u sebi nosim otkako sam ga osobno upoznao 8. U ovoj sam knjizi pokušao opisati neke vidike njegove jedinstvene osobnosti.

ali jedva što nadodao. kako odgovara na najrazličitija pitanja. „Utemeljitelj“). pisac). običavao je govoriti aludirajući na svoje ime Escrivá (španj. ma koliko bila karakteristična anegdota o njemu. više pridonosi tomu da ga ljudi upoznaju nego sve što će na sljedećim stranicama biti rečeno.začinjao anegdotama. na pitanje jednog novinara: „Pročitao sam životopis mons. premda je izdavač smatrao da će i takve kakve jesu postići svoj cilj. Escrivá piše. te je htio da se tiskaju. Ja sam čvrsto uvjeren da samo jedan takav polusatni film. tako bogat i dubok život ne da se točno opisati. A ipak činilo mi se hitno makar i približno opisati lik ovoga Božjeg svećenika. lipnja 1975. Premda on nije pio alkohol. pa sam odlučio da ih na miru preradim i upotpunim. Prvotni raspored. Zatim posjedujemo i njegove knjige. godine ove stranice u jednom dahu. poslije dugog protivljenja. šalio se gledajući jednu španjolsku etiketu brendija „Fundador“ (španj. Njega se može upoznati samo izravnim poznanstvom. godine pojedine dijelove preinačio. Učinile su mi se siromašne i pune nedostataka. jer je u svojoj poniznosti smatrao sebe Utemeljiteljem bez temelja (Fundador sin fundamento). Ma koliko se iznosili brojni i točni datumi. dopustio je da neki prizori iz njegovih posljednjih godina budu filmirani. Šalio se na taj račun da je najbolji Fundador ona rakija u boci. koje su proširene po cijelome svijetu. Nakon nekoliko tjedana proučavanja izvora ispisao sam u studenome i prosincu 1975. Profesor kaznenog prava José Ortego odgovorio je 26. Josemaríje Escrive. Njegova snažna osobnost izmiče svim pokušajima opisivanja. Mnogi njegovi spisi čekaju trenutak kad će biti u nakladi. Onda sam zaista u tijeku 1976. 11 . cjelokupne stvarnosti pune značenja. građa i prijašnja razdioba ostadoše nepromijenjeni. Escrivá escribe. U tim tekstovima moći će ljudi kudikamo bolje naći stvarne dimenzije i pravu dubinu njegova života nego na ovim stranicama. Zatim sam razmišljao o ovom čovjeku i došao sam do zaključka da je njega nemoguće opisati. Življenje osnivača Opusa Dei prelazi sve moguće kalupe. koji osnivača Opusa Dei prikazuje kako govori o Bogu. Srećom. Zacijelo se izlažem opasnosti izričući samo jedan dio velike.

tj. dodjeljivao je posao bez velikog promišljanja. Hitri odgovori i živahni pokreti koji su ih pratili „neodoljivo su privlačili.“ Taj je novinar pogodio bitnu crtu: dojam normalnosti koji ižaruje izvanredna osoba osnivača Opusa Dei. Jer najdragocje12 . ponešto okruglom licu gotovo uvijek počivao je smiješak. Za njega uvijek na istaknutom mjestu stoje sloboda i odgovornost vjernika Opusa Dei. Tko ga je osobno upoznao ili ga pak zna po njegovim knjigama i po filmovima. Na njegovu bljedolikom. U njegovoj osobi nema ni traga fanatizma ili želje za vladanjem. Ali možda će ovi navodi poslužiti tomu da netko nanovo razmišlja o pročitanim događajima i da posegne za spisima Utemeljitelja Opusa Dei te nad njima razmatra.“ Prije više godina napisao je u londonskom „Timesu“ jedan novinar: „Kod njega najviše začuđuje njegova savršena normalnost. Uvijek u samu srž. moći će ustanoviti da mnogošto važnog nedostaje. U tom bi slučaju svrha ove knjige bila postignuta. Tako na druge ostavlja dojam posve ljudske i usklađene osobe koja ima mnogo zajedničkog s Thomasom Moreom. Bio je normalnoga stasa i težine. Događaje i spise iz raznih godina slobodno sam povezao da brzim potezima ocrtam osobu osnivača Opusa Dei i obradim ono što mi se činilo osobito važno. U njegove ruke stavljam skicu. ali nisu strogo kronološki poredani. ništa od onoga što ljudi kod jednoga velikog osnivača ili upravljača očekuju. Escrive de Balaguera bila bi bolje upoznata. dojmove koji odgovaraju povijesnoj istini i temelje se na činjenicama. Snaga njegove privlačivosti i njegova duhovna jakost mogle bi ostati i nezapažene. Svaki problem zahvaćao je cjelovito i snažno. Smeđe oči gledahu toplo i srdačno. neka Krist svijetli. Budući da je imao povjerenja u druge. ličnost mons. On je želio proći nezapažen držeći se programa svoga života: „Moja je zadaća da ostanem neprimjetan. U svaku stvar ulazio je izravno i osobno. Zacijelo ga nije slučajno izabrao za zaštitnika svoga instituta. ne gubeći se u sporednostima.Neka dakle čitatelj ne očekuje savršeni životopis.

Iako je morao trpjeti što ga uvijek nisu shvaćali ili ga nisu htjeli shvatiti. neobično. što je najteže. On je mnogim tisućama ljudi po svijetu pomogao da slijede prirodan svagdašnji život Isusa Krista kojim je on savršeni Bog i savršeni čovjek živio u godinama svoga skrovitog rada. ali ih u svojoj poniznosti nije isticao. Sancho O. Njemu je Krist bio uvijek jedini uzor kako svetost. da je teško reći što je kod njega u pojedinom slučaju obilježje njegove naravi. Nije se dao iznenaditi jer je njegova stalna karakteristika bila: proživljavati nadnaravnu stvarnost u jednostavnosti.nije učenje njegove baštine možda je upravo u tome da čovjek mora biti veoma ljudski da bi bio i Božji. namjesto da prodiru dublje u božansko i ljudsko. Nažalost. Takvo držanje mons. Ljudska narav i božanska milost bile su kod mons.“ Ne mogu provjeriti pojedine konkretne slučajeve njegove duboke poniznosti jer je svojom jednostavnošću prekrivao svoj život. umjetno.. a time ne razara prirodu niti je skida s njezinih stožera. Zaista samo onaj može biti u potpunosti čovjek tko je vjeran milosti Božjoj. čak. jednostavnim. srdačnim.P. koji je teološkom strogošću ustvrdio: „Čuvam u sebi dojam o mons. Escrive de Balaguera uspoređivaše s držanjem ljudi koji prekrasne prirodne ruže s prirodnim laticama i bojama hvale riječima: Izgledaju kao umjetne. Escrivi de Balagueru da je bio čovjek mnogih kreposti. u radosti. a što plod milosti Božje koja kod njega kao da djeluje na prigodni način. Mons. jer takvi ljudi daju prednost umjetnom. To je dobro primijetio P. pravu svetost bez uljepšavanja „treba tražiti u posve običnom radu i u običnim životnim prilikama“. što se nalazi u svagdašnjemu. Božja milost vazda na taj način djeluje u ljudima: supernaturalizira njihov život. 13 . Josemaríje Escrive tako prožete. Escrivá de Balaguer ne bi bio mogao uvjerljivo širiti tu poruku da ga Bog nije stvorio tako duboko ljudskim. pa se morao ispričavati što nije osobiti čovjek. kod mnogih prevladava izrazita naklonost da cijene ono što je bučno.

1949. .Josemaría Escrivá de Balaguer. Rim. sa studentima Rimskog 14 kolegija Svetog križa.

Uz to je bio i glavno trgovačko mjesto između glavnih gradova Huesca i Lérida. otac kasnijeg Utemeljitelja Opusa Dei. koja je bila pretposljednja od trinaestero braće i sestara. Aragonski kralj Petar I. naglo se spušta prema jugu i povezuje planine i ravnice. oslobodio ga je 1100. kao npr. došao na svijet Josemaríjin otac. bio je trgovac u Barbastru. u Peraltu de la Sal i poslije u Ponz. Kasnije je biskupsko sjedište premješteno u Barbastro. Obitelj je potjecala iz mjesta Balaguera koje se nalazi u pokrajini Lérida. Ovdje je 15. Oko 1900. poznat još u rimsko doba. godine od Arapa. Don José oženio se 19. rujna 1898. svećenik. Neki su se članovi obitelji iselili u susjedna mjesta. suvlasnik trgovačke tvrtke „Nasljednici Cirila Latorre“. Zbog svoga zemljopisnog položaja Somontano je kao čvorište trgovačkih putova i kao središte političkih borbi za vlast imao važno povijesno značenje. Susjedni grad Roda postade biskupsko sjedište. a tu su godinama živjeli i njegov brat Teodor. Usred ovoga pirenejskog predbrežja leži grad Barbastro. sudsko i upravno sjedište. IZ BARBASTRA U LOGROÑO Na podnožju Pireneja Aragonijom se prostire široki gorski lanac Somontano s vrhuncima od 500 do 600 m. listopada 1867. gradić na lijevoj obali Cinca. i njegova sestra Josefa. u Barbastru Marijom de los Dolores Albas y Blanc. José Escrivá y Corzán. Grad je tijekom stoljećâ uspio sačuvati svoju važnost. na pola puta između Feralte de la Sal i Barbastra. gdje se rodio Joséov djed s očeve strane. Članovi ove veoma ugledne obitelji živjeli su u Barbastru u jednoj velikoj kući koju 15 . godine imao je 7 000 stanovnika i bio je biskupijsko.PRVO POGLAVLJE KRŠĆANSKA OBITELJ 1.

Život je tekao uobičajeno. 10. Još je četvero djece došlo poslije: Maria Asunción (1905.). . 9. srpnja 1899. rodio se Josemaría kao drugo dijete u kući u kojoj su stanovali njegovi roditelji na Trgu del Mercado. sjeća se don Joséa Escrive kao dobrog. koji je služio kao skladište. Četiri dana poslije bio je kršten u katedrali imenom José María Julian i Mariano. Trgovina je poslovala dobro. Razgovarali su. Tko 16 . elegantno odjevena po modi toga vremena. Možemo sebi predočiti tipični dućan tkanina sa širokim drvenim pregradama i dubokim policama. Na oba gornja kata stanovala je obitelj bilježnika Juana Joséa Estebana koji je do 1925. Iz radionice su vodile zavojite stube do međukata. Juan Juncosa i José Escrivá.). Ponekad bi se gospoda sastala i u kavani „La Amistad“ na Trgu gradske vijećnice.). Sa svojim dijelovima iz likvidacije dva suvlasnika. godine tvrtka „Nasljednici Cirila Latorre“ rasformirana. siječnja 1902. Nekoliko mjeseci prije.) i Santiago (1930. rođenu 16. komentirali događaje i kartali do kasno uvečer.je narod nazvao „Kućom djece“ zbog brojne djece u toj obitelji. jedne kućne pomoćnice i jedne povremene dječje njegovateljice. U kućnom se podrumu pravila čokolada. Kad je u svibnju 1902. Uz to su za teške poslove imali jednoga slugu. godine bio zaposlen u Barbastru i koji je bio oženjen jednom nećakinjom nekadašnjeg vlasnika ustanove Cirila Latorre. a u jednom kutu decimalna i obična vaga. Dona Dolores vodila je kućanstvo uz pomoć jedne kuharice Marije. iskrenog čovjeka. s masivnim stolom na čijem se drvenom dodatku nalazila udubina za sitni novac. Maria del Rosario (1909. Više puta je znao poslati svoga sina po Joséa Escrivu radi njegova sudjelovanja na sastanku. imala je aktivni višak koji bi danas iznosio više miljuna pezeta. s tvrdim šeširom i svaki dan s drugim štapom u ruci. nastaviše s poduzećem pod novim imenom „Juncosa y Escrivá“. Martinov je otac također bio je trgovac. Imao je jednu stariju sestru. koji još živi u gradu. Maria de los Dolores (1907. Svake srijede sastajao se s drugim kolegama u povišenom dijelu svojeg dućana. Martin Sambeat. José Escrivá radio je u ulici Ricardos br.

Zbog štapa. kad je rekao: još uvijek jutrom i večerom. Na to je on smjerao u jednoj homiliji 26. ljubaznu i šutjivu. a ne zbog drugog razloga. Mnogo je toga ostalo zauvijek usječeno u Josemaríjinoj duši i on je tijekom godina drugima to prenosio. „Ja bih se sakrio pod krevet i nisam htio. u novom odijelu izići na ulicu. kako je on često pričao. i ja sam tek poslije mnogo godina shvatio duboko značenje tih riječi. i tada sam izišao van. koja je imala bodljikave brkove. Ustupila im je garderobu za presvlačenje. Moja bi majka udarila više puta lagano jednim očevim štapom o pod. No. u prijašnjemu vremenu nije bilo tako: „Ja još čujem kako moja majka sa zadovoljstvom kaže: Gospođa će doći sa žbukom i ona je stvarno imala kao neku žbuku na licu. Majko moja. Tebi se sasvim predajem“. a ne samo prigodice. pripovijedao da je kao gospodarčić kuće morao pozdraviti znance i majčine prijateljice koje su dolazile u posjet. studenoga 1967. redovito obnavljam to predanje koje su me 17 . Gospođi Dolores nije se sviđalo što se njezin sin po dječjem običaju skanjuje pojaviti u novom odijelu koje je morao obući. Majka ga je učila moliti.je u to doba poznavao donu Dolores. Tako je npr. jednostavnu i vedru. Prijatelji djece rado bi dolazili u njihovu kuću kako bi se igrali u takozvanoj Lavljoj kući. i od nje je naučio. jer sada su se i kozmetička sredstva usavršila“. pa se zato nije smjela smijati. opisuje ju kao izvanrednu ženu: lijepa izgleda. „sada budite pametni i uredite se već prema prilikama za neki uljudni posjet drukčije nego za neku svečanost.“ „Samo se zbog grijeha moraš sramiti. elegantnu.. čokolade i naranača. osobito poljubac jedne daljnje bakine rođakinje. jer bi joj inače žbuka otpala. on je to otklanjao. kako sam tvrdoglav. Dona Dolores koristila se svakom prigodom da svojoj djeci prenese u svoj prirodnosti i u dobrom raspoloženju kršćansku pobožnost. pa bi ona odlučno nastupila. Da. Ako bi ga ove redom htjele poljubiti. Josemaría“. među ostalim. u Španjolskoj veoma proširenu molitvu predanja Mariji „Gospođo moja. rekao je jednom smijući se pred jednom grupom iz Argentine. reče mi majka ljubazno. Poslije podne bi im pripravila zakusku od kruha.

moleći zajedno s majkom. sada putujemo dalje. Ima mnogo ljudi koji se sjećaju njegovih dječačkih godina. Kad sam bio njegove dobi. Imao je i male vojnike od olova i čunjeve (vojnici naslikani na komadima drveta) na koje su se s neke određene udaljenosti bacale kugle. Omiljena igra bio mu je konj na kotačima. kako su mnogo puta glupe one male zapreke koje se protive potpunu predanju Bogu. bio sam pobožan. jer semafor pokazuje crveno. semafor pokazuje zeleno. Još uvijek u Barbastru živi María Esteban Romero. pripovijedao je 1967. Drugi put otišli bi u Ulicu Ricardos u kuću gdje se nalazila očeva trgovina. kad nisu imali nastavu. Escrivá uroni začas u misli.roditelji naučili. Onda je započeo s vozačem razgovor o tome što bi on za upravljačem mogao reći Mariji: Marijo. Mons. Marijo. Putovala je s djetetom autobusom. na kojemu je mališane vozio po kući. jednom od one djece kojima se ispunjava svaka želja i koja su prezasićena svim mogućim igračkama (prijatelj obitelji poklonio je malog. Bio je veseo i slobodan kao svaki dječak. živog kunića). Ona se sjeća da su se tamo igrali osobito četvrtkom poslije podne. svoje srce. svoje uši. godine neka majka pripovijedala sljedeću zgodu o svojemu petogodišnjem sinu. sve što imam. a onda bi došla i djeca obitelji Esteban i drugih prijateljskih obitelji kao Caigros. došao na one riječi: darujemo ti svoje oči. Ako je bilo lijepo vrijeme. Pod majčinim je vodstvom rasla u mladom Josemaríji jednostavna i prirodna pobožnost. Sambeat i Fantoba. Želeći pokazati primjerom. upravo to je kontemplativni život. Jedno dječje zanimanje bilo je prav18 . Dječak je bio silno oduševljen darom i kad je. ali nisam živio kontemplativnim životom. a po svoj prilici je Utemeljitelj Opusa Dei mislio na to kad mu je u Argentini 1974. moramo stati. godine u Buenos Airesu o jednoj majci koja je isto tako učila svoga sina te riječi predanja. svoja usta. igrali su se razbojnika i žandara ili su se utrkivali s obručima. Dijete je ugledalo sliku Majke Božje te joj se nakloni glavom. a onda reče majci: to. Tom djetetu. osjetio je grižnju savjesti i brzo nadodao: osim moga kunića.

činilo veliko veselje. jezovite priče što ih je sam izmislio. međutim. pomagati u brojenju dnevnoga utrška. Djeca su ga miješala s vodom i kuhala u kuhinjskin loncima. kad bi se dućan zatvorio. a molili su krunicu „Zdravo. Jedno i drugo bilo mi je zabranjeno. Tada se pralo pepelom. dobra kuharica Marija. osim toga. Čini se da su mu se priče osobito sviđale. Ozračje je bilo jednastavno i otmjeno. Subotom su s drugim obiteljima išli u crkvu sv. Kraljice“. a. U kućama su stajale pune bačve finog pepela za pranje. Bilo nam je poznato da ona zna samo jednu priču. sjedeći za velikom klupom.ljenje sapuna. premda su ih djevojčice pokatkad promatrale. lipnja 1974. U tu su crkvu također roditelji išli na misu sa svojom starijom djecom Carraen i Josemaríjom.“ U toj kući na Trgu Del Mercado vladali su otmjeni duh i tradicionalne vrijednosti. malokad zajedno s Josemaríjom. Dona Dolores pripravila je svoga sina za prvu pričest. radosno i kršćansko. On je sam o tome propovijedao 1972. Kad je taj dan došao. „Ali“. ali ju je tako dobro pripovijedala i priča bi uvijek izgledala nova. María Esteban Romero bila je. Bartolomeja. veli Adriana Corrales. dala je dječačiću zadnje savjete i pratila ga je do crkve. prije svega želeći ih uplašiti. Pokatkad su smjeli. U Kongresnoj dvorani generala San Martiono u Buenos Airesu 16. koja je uvijek pričala istu priču o simpatičnim razbojnicima. Mi ne bismo rekli Mariji ‘pričaj nam neku priču. Tu je Josemaría naučio moliti krunicu. bilo je u kuhinji prvoklasnog čipsa od prženih krumpira. Njima je brojenje sitniša. jer su dječaci i djevojčice bili odvojeni u igri. nego ispričaj nam priču’. on bi najradnije sjeo na stolicu za ljuljanje u salonu i pričao bi im. „ako su djevojčice bile prisutne. 19 . pričao je kako se kao malo dijete usprkos zabranama uvlačio u kuhinju jer su u njoj bile dvije izvrsne stvari. koja danas više ne postoji. godine. Ugovorila je dan sa svojim ispovjednikom pijaristom ocem Enriqueom Labradoom.

jer početkom našega stoljeća. želio bih te primiti čistoćom. svoga nekadašnjeg upravitelja škole. svoje svećeničko djelovanje započeo kod biskupa Barbastra Filipa De Uriésa. S gospođom Dolores naučio je dječji katekizam do prve svete pričesti. travnja).’ (Vidi se da su mu bila draga pržena jaja. Ta škola nije imala mnogo đaka. koju su vodili pijaristi u Barbastru. bila je barem u Barbastru još uvijek iznimka pohađati gimnaziju. Majka me je povela svojemu ispovjedniku. pobožan. bilo je neubičajeno u toj dobi pristupiti prvoj svetoj pričesti. Danas je ona poznata tisućama kršćana po cijelome svijetu. zaista dragom redovniku. Jurja (23. Naučio me je molitvu za duhovnu pričest. On je bio vrlo pobožan. I unatoč odredbama pape Pija X. mogao ti je narediti neki slatkiš. Danas je to nekako normalno. „Gospodine. ali nije bio pobožnjaković.„Prvi put sam se ispovjedio u šestoj ili sedmoj godini. Nije uzalud Utemeljitelj pijarista sv. Školu je vodilo desetak otaca i bila je na vrlo dobru glasu.) Nije li divno da majčin ispovjednik na taj način traži preko prženog jajeta srce djeteta.“ Kad je Josemaría 1912. Znate li kakvu mi je pokoru dao? Nasmijat ćete se. ali prženo jaje. duhom i žarom svetaca. koja se u onome kraju slavila na Blagdan sv. bio sam tada vrlo zadovoljan i uvijek se toga sjetim s velikim veseljem. ‘Predivno! Ispovjednik je bio zlatan!’“ I na jutarnju i na večernju molitvu privikla je majka svog sinčića. dobrom svećeniku. Josip Kalasancije. pa je često kao dijete zajedno s ocem molio večernju molitvu. poniznošću i pobožnošću kojom te je primila tvoja presveta Majka. Kad sam joj to prenio. kako svjedoči ljekarnik Aurelije Espańol. Dakle. nije došlo na pamet ništa bolje nego reći: reci mami da ti priredi prženo jaje. koje još ne zna ništa o životu ni o njegovim bijedama. Pripravio me je jedan stariji pijarist. rođen u susjednoj Peralti de la Sali. jednostavan i dobar čovjek. Tada sam imao deset godina. već je pohađao srednju školu. reče: ‘Dijete moje. godine primio prvu pričest. Još čujem svoga oca kako se glasno smije. 20 .

školske godine 1913. Argentea Ilamasa koji zorno opisuje tamošnju ispitnu atmosferu. lipnja 1914. sin veterinara u Barbastru. sada svećenik pijarist José Maria Muhez. sjeća se da je Josemaría zajedno s u međuvremenu preminulima Marianom Estebanom. Josemaría je položio ispite i za drugu školsku godinu u Léridi. ali dva razreda ispred njega. u Huesci u desetoj godini položio prijamni ispit. Pijarist otac Liborio Portoles Piquer prenosi u listu nekadašnjih učenika madridske Gimnazije sv.. Jedan drugi. „Odmah se primjećuje da su se roditelji otpočetka dobro brinuli za svoga sina. Josemaría je godine 1912. Ispiti se polažu pred trojicom gospode koji ulijevaju više straha nego poštovanje i divljenje. a onda poslije u Lóridi. Antuna vijest iz tjednika „Juventud“. iz Barbastra. Leopoldom Pluigom i Rikardom Palom isticao nadarenošću. Oko vrata imali su rupce svjetlije boje vezane poput kravata. dobrim ocjenama i pobožnošću. koji je poslije postao glasoviti inženjer. zazvone na licima jauk i strah.Brat laik Faustino jutrom bi pokupio đake. kamo bi redovito putovali željeznicom: Barbastro – Selgua – Tardienta – Huesca. gdje se obavještava o učenicima pijarista. 21 . „Mladići veseli idu u skupinama na ispite dok se na kraju jedne uske ulice ne pred pročeljem koje na njih djeluje kao stratište: „Nakon što su po neugodnim hodnicima hodali i zastajali. opisuje ga kao razborita učenika./14. dobio nagradu iz osnovne aritmetike i geometrije. U izdanju „Juventuda“ od 18. Prema izvještaju već spomenutog Martina Sambeata. s plavim pojasovima i ovratnicima. koji nije bio ni bučan ni mrzovoljan. U školi su nosili plave išarane haljetke. sprijeda zakopčane. nalazi se obavijest J. Nosili su plave ogrtače s metalnim pucetima i kape jednake boje ukrašene grbovima zavoda. U početku su gojenci pijarista morali polagati ispite na državnoj gimnaziji u Huesci. kako je tada zakon propisivao. Otac Mur koji je bio u istoj školi. ožujka 1914. njegov kolega. prema kojoj je mali Escrivá ujedno s Migelom Caverom. On nije bio pretjerano živahan. od 18. nego dobro odgojen. u prvom razredu gimnazije. Josemaría se među svojim kolegama isticao svojim mirnim držanjem.

Oboje su teško podnijeli te udarce. držale bi trake koje su visjele s lijesa. Budući da su sestre umirale obrnutim redom. I opet. kad je imala tek osam godina. Mi smo te posvetili Majci Božjoj od Torreciudada. a pomogla je nositi lijes kad je umrla Chon. kao takozvani „slobodni učenici“ koji su ispite morali polagati na državnoj gimnaziji kao eksterraisti. izgleda da mu čitavo tijelo izlazi iz ravnoteže. Veliku žalost donijela je smrt triju mlađih sestara. Ispite iz gimnastike položio je kao i svi drugi. prema izvještaju „Juventuda“. Tada je bio običaj da djevojčice koje bi obitelj pozvala pri pogrebu nose lijes ili. Rad privatne škole bio je priznat i jedan njezin profesor pripadao je također gimnazijskoj ispitnoj komisiji. a njegova sestra Carmen 12 godina. Ona ga je uvjeravala: „Ne brini se ništa. listopada 1913. ako je dijete umrlo prije prve pričesti. najmlađa. Kad je opazio da je majka zbog toga bila žalosna. za vrijeme školovanja množili su se nesretni slučajevi u obitelji. i Asonción. jer su samo oni dolazili na ispite u državnu školu.“ 22 . zatim petogodišnja Dolores 10. Nije imala ni jednu godinu.. No ovi su dolazili u gimnaziju upoznati profesore koji će ih ispitivati. reče Josemaría da je sada on na redu. Tako je bilo i u prigodi pogreba triju Josemaríjinih sestara. Adriana Corrales držala je trake kod pogreba Rozarije i Dolores. Drugim riječima. najviše su se bojali učenici koji nisu pripadali državnim školama. srpnja 1912. koja je učenika morala poslati na ispite u državnu školu. crveni. Primjerice. Tada je Josemaría imao jedanaest. napeta sluha.“ U to se vrijeme u Španjolskoj srednja škola mogla završiti na tri načina: u nekoj državnoj gimnaziji i u odabranoj privatnoj školi. prepušteni sebi. Ona se sjeća da je Josemaría bio dukoko potresen. u kući zvana „Chon“. da s tjeskobom dočeka pitanje gospodina u akademskoj togi. aritmetike i vjeronauka. godine najbolje ocjene u drugom razredu: „Dobar“ iz zemljopisa Španjolske („vrlo dobar“ nije nitko dobio). te „vrlo dobar“ iz latinskog. nijem stoji tu. Međutim. 6. od posljednje do najstarije. To nije promaklo prijateljicama njihove dobi. srpnja 1910. dobio je Josemaría u lipnju 1914. Rozarija.Učenik se trese. umrla je 11. prekine govor.

ne bih znala. a u rujnu su odlazili u Barbastro boraviti u bakinoj kući. roditelji su ga posvetili Majci Božjoj. U njezinu je sjećanju ostala slika prilično velikog i snažnog mladića.“ Djeca nisu tada to razumjela. Mora da je to bilo u ljeto nakon Doloresine smrti. vrlo dobra srca. Ipak. odjednom jednim potezom ruke sve srušio. Pod trijemom ili u kući djeca su se igrala zajedno. Barunica Valdeolivos se sjeća: „Koliko je dugo poslije smrti oboljela Dolores i Chon. Tako su ga poslije prigodom jednog hodočašća donijeli u Torreciudad. opetovala je: ‘Sinko. a upravo s njome ju je vezivalo prijateljstvo. iako je Josemaría bio stariji od nje. Ali ona je već bila umrla.Obitelj je prema toj čudotvornoj slici gajila dukoko štovanje i. kaže ona. usprkos tom žalosnom sjećanju. ta to je ipak bila treća sestrica. Rosarija i Dolores više nisu bile na životu i. sruši ga. dođi. kad je gotovo dovršen. koji inače nije običavao činiti takve stvari. veseo i pozitivan mladić. dok su zaneseni oko stola postavljali zadnju kartu na jedan takav dvorac. Još uvijek vidim pred sobom krasno dijete. ali on posve ozbiljno reče: „Tako i Bog postupa s ljudima. koja je nakon kratkoga vremena umrla. Djevojčice gotovo zaplakaše. on je kao i svi dječaci njegove dobi u to vrijeme nosio čarape do koljena i kratke hlače. nemoj plakati. zastade im dah. Obitelj Valdeolives provodila je s obitelji Escrivá ljetni odmor u mjestu Foneu.’ I kad je opazila da ne može utješiti Josemaríu. Ali danas barunica Valdeolives često pomisli da je tim riječima izrazio tragove boli što su je 23 . Htio je ući u kuću i vidjeti svoju sestru. kad su liječnici gotovo digli ruke od dvogodišnjeg Josemaríje. smještenoj blizu kuće obitelji Escrivá. Jednoga dana. Josemaría se manje s njima igrao. Budući da su ona i njezina dva rođaka Joaquín Navasa i Julián Martí bili nekoliko godina mlađi. Zar ne vidiš da je Chon u nebu?’“ Ova je smrt potresla još tada mladu barunicu. a više ih je zabavljao svojim igranjem. kad je Josemaría. Majka mu reče: ‘Sada je Choni dobro. Vrlo rado su radili dvorce od karata. susrela sam Josemaríju u predvorju. gradiš dvorac i. jer se nalazi u nebu. saberi se. još joj je pred očima Josemaría kao.

Možda sam je baš nakon ovog prvog susreta počeo oslovljavati s „baka“. Nije znao kako bi je oslovio. godine našlo se očevo poduzeće pred bankrotom. kuharicu i druge namještenike više nisu mogli držati. Divili su joj se što je uvijek bila nasmijana i što se nikada nije tužila pa ni zbog ekonomskih teškoća. Mali prijatelji njezine djece gledali su je kako gotovo svakog dana glača sjedeći i oni su to smatrali znakom srčane bolesti. Pedro je osjetio da između nje i nas postoji neko osobito srodstvo. Dona Dolores se snašla. poštovana gospođo. S njome je stanovalo i drugo dvoje djece.“ Majka joj je odgovorila da im ne ide tako loše da ne bi mogli objedovati. Gorkim osobnim nevoljama pridošle su u velikoj mjeri i gospodarske teškoće. Stoga se začudila kad je jednog poslijepodneva vidjela da Josemaría jede kruh s pršutom. Došao je da joj ujedno s Franciscom Botellom pomogne pri seljenju u novu kuću u Ulici Rey Francisco. Nakon Chonine smrti nisu više imali ni dječje odgojiteljice. Vidio ju je prvi put kad je došao u kuću rektorata. Premda je barunica Valdeolives tada bila još veoma mlada. Pedro Casciaro upoznao ju je u Madridu. premda njezino zdravlje nije bilo dobro. pa upita majku: „Zašto se priča kako obitelj Escrivá jede vrlo slabo? Danas je Josemaría imao vrlo dobar obrok. No Pedro Casciaro sjeća se samo done Dolores: „Lice joj bijaše još uvijek mladenačko.njegovoj mladoj duši ostavili nemili događaji. Kućnu pomoćnicu. Izabele. Zakladu sv. O Joséu Escrivi ljudi su u Barbastru govorili: „Dobar je. ali se istodobno 24 . Svršetkom 1913. pa je uz pomoć kćeri Carmen završavala kućne poslove. gdje je stanovala sa sinom dok je on tu bio rektor. Zračila je vedrinom. Odluči se za „Senora“. Svatko je već po njezinu tihom i blagom načinu govora opažao da je ona doista poštovana gospođa. ostalo joj je usječeno u pameti sve što bi čula. Kad je pri rastanku zahvalila svojim prijateljima. Carmen i Santiago. pa su ga izigrali. Mnogo godina poslije zatekli bi je vjernici Opusa Dei kako u sličnim okolnostima radi od jutra do večeri. Uz druge.“ Obitelj Escrivá proživljavala je teške trenutke.

otmjena unutarnja prilagodljivost kojom je i prije dvadeset godina prihvatila financijske ruševine u Barbastru. Još se uvijek točno sjećam rada svoga oca i ponosan sam na njega. ožujka 1971. Ipak je još više porasla njena vesela predanost i neka duboka. Iz toga biva jasno zašto je u drugome gradu našao radno mjesto kao tekstilni trgovac. Ovaj primjer vjere i snalaženja u teškim životnim prilikama njegovih roditelja duboko se usjekao u dušu mladog Josemaríje. Mnogo godina kasnije izrazio je on to u jednom pismu upućenu načelniku Barbastra Manuelu Gómezu Padrósu 28. i to me 25 . „Dopusti mi reći ovo: naši roditelji. premda su ovaj kraj morali napustiti. iako sam već u trinaestoj godini morao napustiti grad: skrivene čine njegove velikodušne ljubavi. Gospodin je pripremao moju dušu kako bih poslije mogao zahvaljujući Njegovoj milosti biti sredstvo ostvarenja njegove Providnosti.dalo primijetiti da u svojoj nutrini trpi. Nekoliko dana poslije rano ujutro pođoše u poštanskoj kočiji preko Huesce u Logroño. Ljeto su proboravili u Fonzu. godine pošao je u Logroño i počeo ispočetka tražiti kuću i posao. Zemlja se nalazila u krizi 1936. a prvog dana rujna vratili su se u Barbastro.. Dona Dolores morala se opet seliti pod teškim okolnostima. Učinilo mi se da su joj oči pune suza. Ovim primjerom kršćanskog dostojanstva i tihog heroizma oko kojeg je uvijek lebdio smiješak. jedno srce i jedna duša s mojom majkom i sa svojom djecom. Don José Escrivá pokazao je sličnu duševnu snagu. Svi se svjedoci slažu da je njihov posao propao zato što su drugi zlorabili njegovo povjerenje. usadili su zajedno s vjerom i pobožnošću veliku ljubav prema obalama Vere i Cinca. Početkom 1915. Nakon izbora u veljači povećala se socijalna nesigurnost i raslo je neprijateljstvo prema Crkvi. Uvijek je bio muž vrijedan poštovanja. djela jake vjere bez razmatranja. Carmen i Josemaría normalno su završili školsku godinu. godine. To njegovo djelovanje zapisano je u mom sjećanju. u kojemu zahvaljuje za imendanske čestitke i za vijesti o socijalnom napretku „našega rodoga grada“. djela kršćanske jakosti u danima kušnje.

živio prirodnim životom. onda sam siguran da će on biti uzdignut na čast oltara“. spreman pomoći drugomu. kako bi pomogao obitelji Escrivá. koji je od 1921. Još uvijek živi u Logroñu gđa Paula Roye čiji je otac radio u Garrigasovoj trgovini. Don Manuel je u srpnju 1975.“ U Ulici del Mercado u Logrónu. Tako se rodilo pravo prijateljstvo između tih dviju obitelji. Bio je duboko religiozan čovjek. prije nego bi pošao na posao. Sobe su bile niske. Stanovali su u ulici Sagasta br. jer obitelj Escrivá nije još nikoga poznavala u tom gradu. On je pripovijedao. Molio je krunicu sa svojom obitelji. ljubitelj reda. godine govorio jednom novinaru ono što je prije više puta govorio svojim kolegama: „Ako je svetost sina kolika i svetost oca. kako bi se mogli snaći u novom gradu. Jutrom bi često sudjelovao na svetoj misi. Don Manuel Ceniceros. kako je vlasnik poduzeća molio njezina oca. Garrigasov posvojeni sin. osobito njegovim načinom kojim je podnosio udarce sudbine: „Svatko je vidio. 18 (danas 12). radio je kao svaki drugi. Samo je djelomično nad tim katom bila izgrađena mansarda. Često su nedjeljom išli zajedno šetati: prešli bi preko mosta na Ebru i udarili bi ulicom Laguardia ili 26 . a zimi hladnoća. bez velikih zahtjeva. José Escrivá mu se pridružio kao aktivni suradnik. te je ljeti tu vladala vrućina. sada Ulici generala Mele. Nikada se nije tužio niti ogorčeno reagirao. Njegova je kuća bila doista kršćansko ognjište. imao je don Antonio Garrigosa y Borrell trgovinu tekstila imenom „La Gran Ciudad de Londres“. sjeća se još don Manuel. kako izvještava Manuel Ceniceros. kako je on bio sretan čovjek. šetao bi s krutim šeširom i štapom u središtu grada Logroña. Nije se stidio to priznati ni pred onima koji su se smatrali antiklerikalcima. točan i krajnje otmjen u odijevanju.“ Nedjeljom.nipošto nije udaljilo od mojega dragog zavičaja. uvijek ljubazan. na četvrtom katu. Pred tobom ne mogu tajiti da me ta sjećanja ispunjaju radošću. Don José je. godine također radio u trgovini. Prvi mjeseci u Logroñu morali su na osobiti način biti teški. bio je jako zadivljen finoćom i dostojanstvom don Joséa.

Njegova sestra Carmen sličila je majci. kaže ona. opet u jedan stan na četvrtom katu. Otac je doista bio svet čovjek. koju je za nas spremala. Kako je on mogao raditi u Garrigasovu poduzeću. ali zato živahne i lijepo oblikovane. „i ako sam ikada u životu susreo skladan bračni par. A i majka je bila vrlo otmjena žena. Premda je prošlo mnogo godina. „Ona se sjeća i don Joséa kao veoma ‘dubokog’. Tada bi se uočavale veselost i humor zgodnog. piše jedan drugi prijatelj iz toga vremena. Još se uvijek točno sjećam jedne sitnice: poslijepodnevne zakuske. mogu iskreno reći da su to bili Josemaríjini roditelji. Paula Royo smatrala je kako je ona bila nešto ozbiljnija. osobito njene oči koje nisu bile osobito velike. Kako je pažljivo bio postavljen stol! Prava otmjenost! I mali Santiago uvijek je bio uredno odjeven. Ona danas ima više od osamdeset godina. Sofija bi se ponudila za nošenje pisama. inteligentnog i izobraženog čovjeka. stara je gospođa još sačuvala u pameti izgled done Dolores. prepun ljubavi prema svojoj ženi. kako je bila ljubazna. Njezin sin Fernando bio je nešto stariji od Santiaga Escrive. „ali i očaravajuća osoba“. Nešto kasnije preselila se obitelj Escrivá u ulicu Canalejas 7. Kad bi poštar donio poštu za obitelj Escrivá. Taj stan u ulici Canalejas bio je veoma jednostavan. a tada je stanovala na petom katu. uvijek tekle kako bi trebalo. visokog i jakog Josemaríje. kako pažljiva!“ 27 . Tu je upoznala Sofía de Miguel. Posjedovao je strpljivost i tolerantnost. rođenog 28. i s njime se češće igrao. veljače 1919. blagom i srdačnom čovjeku“. Jednog dana došla sam upravo kad je obitelj bila za stolom. kako su mi ljubazno zahvaljivali za ovu malenu uslugu. kosu je uvijek imala visoko skupljenu.“ „Divna obitelj“.ulicom Navarra. trebalo je samo vidjeti kako je bio dobro odgojeno dijete. to nisam mogla protumačiti: jer stvari nisu.. Uvijek si ga mogao vidjeti vesela. „dobrom. „Ne možete zamisliti“. a ne znam zašto. koji je sličio svomu ocu. a zadržala je živahan i otvoren temperament.

sam motao. Josemaría je bio visok i dosta jak. Mnogi su redoviti učenici posjećivali gimnaziju od devet sati ujutro do jednog sata poslije podne. a drugu laici sv./1915. nastavio bi raditi. Pod tim se razumijeva susretanje u školskom dvorištu prije početka nastave. koji je za njega kupovao bombone – deset komada za deset novčića. gdje je bilo jedna duhovna osoba. Treća godina gimnazije (1914. a u etici i temeljima prava u šestoj. nego in28 . osam „vrlo dobar“. satovi studija i aktivnosti za ljudsku i vjersku formaciju. snažan. upotpunjuje Julian Gamarra. Josemaría je ostatak svoga školovanja završio u državnoj školi u Logroñu. Posjedovao je svijest odgovornosti.) s ispitima u Leridi bila je iza njega. nadodaje ona. Iz četrnaest predmeta za te tri godine dobio je osam ocjena „odličan“. Jednu što su je vodili braća maristi. U svojoj srebrnoj kutiji nosio je šest cigareta sa sobom. Ovu. koje je. Za njegovu dob. Toga se dobro sjeća Manuel Ceniceros. I kad bi navečer došao umoran kući.José Escrivá je radio neumorno po cijeli dan u Ulici del Mercado. a živio je osobno u skromnosti koja mu je bila nametnuta i okolnostima. posljednju ustanovu pohađao je Josemaría. U tim bi se školama držali tečajevi ponavljanja. To mu je bila dnevna doza. ali kao obziran. nasmijan i ljubazan kako ga opisuje Antonio Urarte. „jedan od onih“. I sudjelovao je kao svaki drugi na sastancima „grupa“. Četvrtu je prošao kao privatni učenik. Pomalo suzdržljiv. Antuna. pripovijeda kći Antonia Reyesa. a četiri ocjene „dobar“. kako je tada bio običaj. Između obroka uzeo bi jedan bombon kao „zakusku“.“ Visok. „njegovo veselje nije bilo bučno. koja je stanovala u školi. Svojim je drugovima ostao u uspomeni kao svaki drugi mladić. a petu i šestu pohađao je kao redoviti učenik. kako napominje Eloy Alfonse Santamaria. Pušio je malo. a onda bi poslije podne išli u druge škole do osam sati navečer. „Ipak“. dobrog izgleda s privlačivim smiješkom. „kojega ništa nije moglo izbaciti iz kolotečine. tih. ali vedar. Logroño je imao dvije takve ustanove. Najbolje ocjene imao je u literaturi i gramatici u četvrtoj godini.

nekoliko mjeseci prije svećeničkog ređenja. da je jedan školski kolega jednom rekao Josemaríji da bi mogao postati svećenik. razgovarao je o tome sa svojim roditeljima i oni su mu dali savjete pravih kršćnanskih roditelja. Ali nitko nije s time računao. José Escrivá bio je još živ kad je mladi čovjek došao. Kad je htio izići iz kuće i došao do sobnih vratiju. ističe ona na osobiti način. glasio je odlučni Josemaríjin odgovor. Doručkovao je i molio neko vrijeme pred slikom čudotvorne Majke Božje. Zatim je u rujnu 1920. Don José Escrivá umro je u Logroñu 27. opet pogodila obiteljska nesreća. posve normalan. osjećao se dobro. istinsko. ali je malo poslije 29 . godine. počeše ondje kratko nakon devet biti zabrinuti da mu se nije što dogodilo. a prije na drugom katu.“ Tada je bio običaj da dječak već s deset godina uđe u sjemenište. njegovi roditelji reknu to posve iznenađeni mojim roditeljima. oslonio se na okvir vrata i srušio se na pod. predade dušu Bogu. Svoj je studij počeo kao eksternist u svećeničkom sjemeništu u Logroñu u listopadu 1918. Bio je mladić veoma dobrog karaktera. U istoj kući u kojoj je prije stanovao na četvrtom. No.timno. kada je počeo naslućivati što Bog od njega želi. odjednom mu je pozlilo. „Kad je izjavio da želi biti svećenik. koju su iz pučke pobožnosti nosili iz kuće u kuću. nije bilo ništa što bi podsjećalo na svećeničko zvanje. Sve se zbilo u nekoliko sati. pripovijeda. godine prešao u Zaragozu. Nekoliko sati poslije. Budući da je don José svakog jutra točno dolazio na posao. Kad je ujutro ustao.“ U njegovu ponašanju. blagotvorno i prelazilo je na druge. Poslaše Manuela Cenicerosa da priupita što je. a koja se u to vrijeme nalazila u njihovoj kući. Tamo ga je. „Ah. pun delikatne pažnje i posve. Kad je odlučio slijediti taj put. napustio je sve svoje planove suprotne Božjoj volji. Ipak mu roditelji nikada nisu postavili zapreke na putu. očeva smrt. On zaista nije nikada na to mislio da ga Bog zove u svećeništvo. Zatim se igrao s malim Santiagom. glupost“. Augustin Perez Tomas. studenoga 1924. njegov školski kolega u Logroñu. ne došavši više k svijesti.

o međusobnoj srdačnosti. da stvari polako dozrijevaju. Umro je iscrpljen sa samo pedeset sedam godina. On im govori o željama i idealima mladih. nimalo neobičan ili upadan. Njemu zahvaljujem svoje zvanje. Ali vazda je bio nasmijan. o vašem domu. o ljubavi Božjoj. Učinio je da se rodim u kršćanskoj obitelji. nedjelja. Manuel brzojavi u Zaragozu da Josemaría dođe. od uzornih roditelja koji su vjeru živjeli i prakticirali. listopada 1967. „koja je obuhvaćala cijelu obitelj“. On ga je na željezničkoj stanici dočekao i na putu prema kući rekao mu svu istinu. Escrivá de Balaguer taj dom svoga djetinjstva uvijek je čuvao u srcu. da moj život ostane posve normalan. ipak je božanska providnost primjerom njegova života pripravljala osnivača Opusa Dei već od djetinjstva na zadaću koja mu je bila povjerena 1928. o obiteljima i njihovu domu.“ Utemeljitelj Opusa Dei opisao je kasnije život svoga oca sljedećim riječima: ne sjećam se da sam ga ikada vidio stroga. kako opaža Ceniceros. Nekoliko mjeseci poslije obitelj se preselila u Zaragozu. godine. 1. Uvijek predana i vedra izgleda nosim ga u uspomeni. kakve su redovite u mojoj domovini. PRIMJER KRŠĆANSKE OBITELJI Madrid.. da je otac teško bolestan. Više puta je govorio o onom domu. o radu. godine. Nastojali su 30 . koji je pripravio tlo na kojemu može izniknuti sjeme Božjega poziva: Gospodin je omogućio. Premda njegov otac nije mogao sagledati planove Božje s njegovim sinom. koji ja objema rukama blagoslivljam kao što blagoslivljam i onaj mojih roditelja. Mons. „Josemaría je tu istinu tako razumno primio da sam ostao više nego začuđen.izdahnuo „u svetosti“. rekao je 1970. Bio je duboko zahvalan roditeljima što su omogućili njegovo zvanje. koji su mi uvijek već od najranijega djetinjstva ostavljali mnogo slobode. Osnivač Opusa Dei susreće se toga jutra u madridskoj četvrti Vallecas s roditeljima učenika iz centra Tajamar. kojega više nema. ali su ipak brižno pazili na mene. 2.

tako je to izrazio 4.“ Tako je naučio veliku lekciju. a u osmoj godini u školu redovnika. Veoma rado ponavljam da sam paternalist.da mi dadu kršćanski odgoj. Djeca opažaju sve i odmah stavljaju na prosudbu. Ali tu ljubav volim u drugim ljudima. doživljavao je Utemeljitelj Opusa Dei već od ranih godina u očinskom domu. Mnoge ljudske kreposti. u vašoj ljubavi. u međusobnoj ljubavi svojih roditelja. Veoma su se voljeli. Pred djecom budite čedni. Dobro me pogledajte. i mnogo su trpjeli u životu. kad su razumijevali pogreške 31 . Paternalist sam jer nosim u sebi divni spomen oca i majke. Ne valja se igrati sa srećom. Ali ne jednu. živite u pravoj ljubavi! I kako vam vazda savjetujem: neka se muž i žena ne svađaju. u Čileu. To mogu sada reći pred cijelim svijetom s punom zahvalnošću. Nekoliko dana prije u Buenos Airesu zapitali su ga zašto opetovano ističe da objema svećeničkim rukama blagoslivlja ljudsku ljubav. Pred djecom nisu iskazivali nikakve nježnosti. lekciju duboke ljudske i nadnaravne ljubavi. Nikada ih nisam vidio da se svađaju. iako su me već u trećoj godini poslali u dječji vrtić k redovnicama. Roditelji su mu npr. Neka žena malo popusti. Na osobiti su ga način primjerom učili što je to pravi kršćanski dom: živjeli su u velikoj međusobnoj ljubavi. ali smo živo osjećali njihovu ljubav. jer me je Gospodin morao pripraviti. Dakle. Ali nikada se ne svađajte pred djecom. Vidio sam ih uvijek nasmijane. Ali nikada pred djecom. bez kojih se ne može zamisliti put svetosti na ovome svijetu. Stao je navoditi neke tekstove Sv. Pred nama djecom nisu nikad iskazivali nikakvih međusobnih nježnosti. pomogli da se na pravi način služi slobodom i da poštuje slobodu drugih. Taj sam odgoj primio više od njih nego u školi. i odmah nadodajem kako ste i prije nekoliko dana od mene čuli da sam ja paternalist. vjerojatno ću vam izgledati kao neki prapovijesni čovjek. iako je Gospodin zatražio da se je odreknem. osim pokatkad poljubac. pisma i onda dao odgovor: „Ne mogu a da ne blagoslovim ljudsku ljubav. u ljubavi ženidbenih drugova. pa će i muž popustiti. lipnja 1974.

Bio sam sasvim. Mora da sam pokazao neku svoju tvrdoglavost. ja sam tvrdoglav. samo onoliko koliko mu je bilo dovoljno. Bez jadikovanja. Ali zato se otac brinuo za blagostanje onih koji su radili pod njegovim vodstvom i svima potrebnima obilno je iskazivao djela ljubavi. Da. zar ne? Dakle. razlagao je pred jednim velikim skupom bračnih drugova u Buenos Airesu u lipnju 1974. sasvim mali. Njegovo nastojanje da živi kršćansko siromaštvo i ljubav karakterizirao je osnivač Opusa Dei riječima: obilno je dijelio milostinju. Davali su mu ograničenu svotu novca. I najveće i teške protivnosti svagdašnjeg života podnosio je mirno i vedro. Uvijek je sa mnom postupao ljubazno i to mi je dobro došlo. Za dobro drugih nikada nije zazirao ni od najvećih napora. Nosim divne uspomene na svojega oca. kad sam u jednom od rijetkih slučajeva sjedio za stolom sa starijima na visokoj stolici. podnosili su sve kušnje koje 32 . godine. onda u Logroñu. iz Aragonije sam. ako je to trebalo. a slobodu mu ipak nisu ograničili. Nikada više u životu me nije dirnuo. osim u jednoj prigodi. Nikada mi nisu silom nametali svoju volju. Drugi način njihova roditeljskoga odgajanja za pravu slobodu bilo je darivanje novca. Bio je savjestan i točan. jer treba ustrajati u duhovnom životu. a da se nikada nije prestao brinuti za duhovno i materijalno dobro svoje obitelji. tako im je više puta rekao u pohvalu. Gledao ga je dan za danom kako se veselo razdaje najprije u poduzeću u Barbastru. S velikom radošću mogu reći da se ne sjećam da me je otac ikada udario. Dapače. I vama toplo preporučujem: budite prijatelji svoje djece. kako rekosmo.i kad su ih ispravljali. Uvijek je bio smiren i stvari uzimao prema njihovu stvarnome značenju. to nije loše za nadnaravni život. Znali su biti prijatelji svoje djece. bio mi je pravi prijatelj. dao mi je jednu (tu je učinio gestu zaušnice). nikada više. to je dobro. Otac mu je davao neprestani primjer marljivosti. Josemaríjini roditelji znali su se nesebično predati volji Božjoj.

ljubim svoga oca svom dušom i siguran sam da uživa veći stupanj sreće u nebu jer je znao podnositi sva poniženja skopčana sa stvarnošću. život obitelji Escrive bio je težak. Da bi objasnio kako se mora vladati duša zaljubljena u Boga. kao što je naći se na ulici bez ikakvih sredstava. tj. 33 . Međutim. kako je Utemeljitelj u to duboko uvjeren priznao: moj je otac sasvim osiromašio. one oko mene. Gledao sam svoga oca kako trpi kao job. Bog je htio da se Opus Dei rodi bez potpore zemaljskih sredstava. a trebalo je vidjeti na koje je sve načine to ostvarivala. Kad je Gospodin zatražio da počnem raditi na Opusu Dei. usuđujem se tvrditi. kao da sam bio prignječen između dviju željeznih ploča. Ljudski govoreći. jer sam i ja poslije mnogo puta osjetio da mi nestaje tla ispod nogu i da se nebo ruši na mene.im je Providnost slala. Tako je Duh Sveti u skrovitosti pripravljao na njegovu zadaću osnivača Opusa Dei. Osjećam neki sveti ponos. Posjedovao sam samo Božju milost i svoje veselo raspoloženje. Božanska se Providnost poslužila ovom obitelji da mons. osnivač Opusa Dei nebrojeno je puta naglasio: ako netko posjeduje ljubav. stoput. ni jednog peseta. Tako znam što je siromaštvo. koji je mnogo godina poslije dopuštao: „Zbog mene su mnogo trpjeli suradnici oko mene. Moja majka nije stvarala planove kako će mi iskazati ljubav. Ljubav prema čovjeku bila mu je put do ljubavi prema Bogu. ali Gospodin je. što sam čavao – oprosti mi.“ Nisam prouzročio katastrofe. Da nije bilo tako. Escrivá de Balaguera nauči već kao dječak ljubiti Boga i njegovu presvetu Majku i da se sasvim prirodno uputi putem kršćanske molitve. udario mene jedanput. Uviđate li sada kako je to bilo dobro? Sada još više volim svoga oca i zahvaljujem Bogu što mu trgovina nije išla dobro. nisam posjedovao ni jedne kreposti. a potkovicu. Njegova snaga u patnji bila je za mene škola. ne treba stvarati planove. Gospodine. ne bih znao. u patnji je bio veseo i nikada nije pokazivao koliko trpi. kako bi me izgradio.

nadomjestili bi to domišljatošću. ljubazna žena. govorila joj je gospođa Dolores. U njihovoj je kući vladao duh radišnosti i reda. kad je nedostajalo sredstava. od špinata s tijestom od brašna. dobra majka obitelji. 34 . pečenog na ulju i posutog šećerom. Zato je odredila da se to jelo priređuje za imendane.. Gospođa Dolores rado je jela „crespillos“. Učili su ih da o svakoj kupnji dobro razmisle da ne bi. Jedan će primjer pokazati što znači otmjenost obiteljskog života. kako kaže španjolska poslovica. „od konaca koji se bacaju. šivala ili krpala odjeću. I onda je to svaki put bio događaj koji su djeca radosno očekivala kao najslađi kolač na svijetu. a.. Uvijek je nešto radila: ručni rad. tradicionalno bi se priredio kolač od takozvanih „crespillos“. „ispružili ruku više nego rukav dopušta“. pokrivenoj bijelim ubrusom. Svoju su djecu već odmalena učili što dulje služiti stvarima da bi se izbjegli nepotrebni troškovi. Utemeljitelj Opusa Dei običavao je postaviti kao kriterij kršćanske odcijepljenosti od materijalnih dobara: upotrebljavati ih kako ih upotrebljava otac brojne. ali je dobro znala da ih ne može često prirediti.Ona je bila uzor marljivosti. Nipošto nije bila neka izvanredna žena. i da nijedna stvar nije tako beskorisna. Kada im je materijalno išlo lošije. Bila je posve normalna. Tako su činili njegovi roditelji. Kad je njezina kći Carmen učila u Barbastru šivati. đavao splete konop“. živjeli su ipak dostojanstveno i s ukusom. Na blagdan Žalosne Gospe. srdačnošću i nekom improvizacijom. siromašne obitelji. odlučujući uzor za čovjeka kojemu je bilo dosuđeno naviještati kako se kršćani posvećuju svagdašnjim radom: ne sjećam se da sam je ikada vidio bez posla. Takav bi se kolač posluživao u velikoj zdjeli od porculana. kršćanske obitelji i znala je iskoristiti vrijeme. ne. čitala. Ne sjećam se da sam ikada vidio svoju majku da dokoličari. jaja i mlijeka. tj. da se ne bi mogla još za nešto upotrijebiti.

srpnja 1975. Escrivu de Balaguera i uspostaviti s njime trajno prijateljstvo poštovanja i povjerenja 1946. 35 . Opus Dei je zajednica nošena spontanom samoodgovornošću. koje nema ništa zajedničko s uobičajenim zgradama. koja je svojstvena Ustanovi. Čim je poslije nastavio svećenički rad u Madridu.3. nego je obitelj koja raste ljubavlju i zadržava isti duh kad postane brojna. da normalan život nastoji posvetiti i do herojskoga stupnja a da ne izmijeni ni u čemu njegovu specifičnu stvarnost. godine. ali s mnogo stabala i cvijeća. U isto je vrijeme gospođa Dolores znala prihvatiti obveze koje to zvanje sa sobom nosi: njezin sin mora se potpuno posvetiti svećeničkoj službi. U tome ga je jačao primjer roditelja koji su uvijek bili spremni odazvati se volji Božjoj u pitanju poziva njihova sina i vazda su bili raspoloženi da mu pomognu u svemu što su mogli. jer bez odgoja i topline koju je uživao u roditeljskoj kući. kad se obogaćuje različitim rasama i različitim temperamentima pojedinaca. a ipak srdačno i duboko“. OBITELJSKO OZRAČJE OPUSA DEI Opus Dei mnogo zahvaljuje ne samo svomu osnivaču već i obitelji Escrivá de Balaguer. godine ispunilo je cijelu obitelj radošću i zahvalnošću prema Bogu. Josemaríjino svećeničko ređenje 1925. ljudski ton. Kad je došlo vrijeme. U njoj ne vlada zbrka. ne bi se nikada moglo ostvariti glavno obilježje tog djela. ali ni vojnička disciplina. To je zgrada u rimskoj četvrti Parioli bez upadnih ukrasa i znakova. Utemeljitelj je već od svojega početka u svom duhu zamišljao da Opus Dei mora imati obiteljsko ozračje. tj. privlačno ozračje jednostavne i radosne kršćanske obitelji u kojoj je vladala srdačna ljubav. Tu u Madridu nastao je Opus Dei. Kardinal Baggio pisao je u milanskim novinama „Avennire“ 26.: „Imao sam sreću upoznati mons. Monsignora Baggija već se tada duboko dojmio vanjski izgled središta Djela. pratila ga je tamo majka s njegovom sestrom Carmen i s bratom Santiagom. Utemeljitelj Opusa Dei objasnio mu je da se i to ubraja u laičku duhovnost.

Taj običaj. Academia DYA. Ipak mu je je pomoglo da shvati pravi obiteljski život Opusa Dei. teško bi bio napredovao. komentar evanđelja. reče Utemeljitelj Opusa Dei. „sve nam je to mnogo pomoglo oblikovati sebe te neki od nas mogu reći da su tu dobili pravi odgoj“. Juan Jiménez više bi puta poslije podne dolazio da založi. Obitelj Escrivá stanovala je u ulici Martinez Campos br. Od toga je trenutka stavila majka cijeli svoj život bez kolebanja i bez sustezanja u službu djela što ga je Bog želio izvesti po njezinu sinu. Nešto kasnije započeo je s radom u jednom malom stanu u ulici Luchana. 4 od 1932. Malo-pomalo učili su novi pripadnici u čemu se sastoji obiteljsko ozračje. Tako su vjernici ove zajednice učili kako se i nedovoljna materijalna sredstava mogu nadoknaditi srdačnim postupcima. dopuštalo da se primijeti koliku su žrtvu uključivali takvi pozivi. Na kraju bi im pročitao evanđelje danje mise iz velikog misala i popratio bi ga kratkim. Srdačno ljudsko ozračje. godine. koja je bila vrlo blizu ulice Martínez Campos. Tako bi za njih znala čuvati slatkiše i male poslastice. u održavanju prave mjere i takta s drugima. s ustrajnom majčinskom pažljivošću. provodi se danas u svim centrima Opusa Dei po svemu svijetu. neupadni. Tu su se mnogi povjerili njegovu duhovnom vodstvu. Mnogo toga što je bilo centru veoma potrebno stavila je na raspolaganje gospođa 36 . To bi moglo izgledati beznačajno. kakvo je vladalo u inače jednostavnoj kući. jednostavno. Bez njezine pomoći. životnim. To je bio tihi. praktičnim komentarom. Bez delikatne ruke gospođe Dolores bilo bi to išlo vrlo teško. U ovoj je kući je don Josemaría nastavio svoj apostolski rad s mladima. i to na kraju dana. Dolazili bi poslije podne i sastajali bi se s njime na razgovor. ali veoma veliki doprinos.objasnio je Josemaría svojima što Bog od njega traži. prvi centar ove zajednice. nije. Ona je s njima postupala kako sa svojom djecom. možda i nikako. Tu su se izgrađivali mnogi vjernici Opusa Dei. Juan Jiménez Vargas napominje kako je u takvoj sredini mnogo napredovao u duhovnom životu i u ljudskom vladanju.

ali je to bio to znak više njihove unutarnje odcijepljenosti od posjedovanja dobara ovoga svijeta. dosta veliki zemljišni posjedi. Zatim su se 1940. Gospođa Dolores se brinula i za svoga sina i na njega se ljutila što je npr. a bio je dosta velik. Građanski rat od tri godine donio je cijeloj obitelji godine patnji. U tome vidim prst Božji što su moja majka i sestra odlučno pomagale da se u Djelu ostvari obiteljsko ozračje. kad je umro svećenik Teodore. 14. kad bi ga vidjela u starim. Tako je Bog htio. godine preselile u novu kuću u ulici Diego de Leon br. „U Palau joj pripadoše. Ljudi su se u selu čudili što su htjeli prodati sve. došla u Fonz.“ Trebalo je mnogo raditi. Utemeljitelj je to poslije nazvao apostolatom apostolata. brat gospodina Joséa. Jedna žena pripadnica Opusa Dei izražava svoje divljenje kako su majke. a posebno sestra Carmen. Utemeljiteljeva se obitelj u korist Djela odrekla čak i cijeloga svog imanja. u spomenutoj kući u ulici Diego de Leon neumor37 . S vremenom su ipak bolje razmislili i zaključili. Obitelj je prodala svoj tamošnji cjelokupni posjed. I majka je već nerado stavljala zakrpe na stare reverende već stotinu puta zakrpane. Godine.Dolores i sljedećih će godina mnoge stvari iz njezine kuće prijeći u razne centre ustanove. Gospođa Dolores u to je vrijeme uz veliki rizik skrivala spise i dokumente Djela u madracu svoga kreveta. Bilo je to teško vrijeme za sve Španjolce. koliko je meni poznato. otvarali novi studentski domovi ustanova u Madridu. Već spomenuta barunica Valdeolives izvješćuje da je obitelj Escrivá u rujnu 1933. iznošenim cipelama poderanih đonova kako hoda po madridskim ulicama obavljajući svoj apostolski posao. a moralo im je biti teško pri srcu. nosio cipele koje su pitomci bacili. On je bio korisnik kuće Moner. Obje su preuzele teret da se brinu za studentski dom u ulici Jennér u Madridu. Nakon rata na molbu svoga sina zauzela se da vodi ujedno s svojom kćeri Carmen administraciju i kućanstvo u centrima Djela. da bi se i s ograničenim sredstvima.

smislila bi načine da dotičnoga navede na blagovanje. Balkon je ispunila malim vazama cvijeća koje je sama njegovala.“ Radišnost je očito bila „slaba strana“ obitelji: „Večerom bi krpala čarape u svojoj sobi. Bila je to jedna slika talijanske škole (ulje na platnu) i prikazivala je kako Marija pruža ružu debeljuškastom Djetiću kovrčave kose. Nitko je nikada nije vidio ni umornu ni nepočešljanu ni s jednom mrljom. odvažnu. „Činilo se nevjerojatno što je uspjela naći djevojke koje su zatim naučile obavljati kućanske poslove i dobro se ponašati. jer stvari je nazivala pravim imenom. Carmen se vazda brinula da bi se po mogućnosti svi dobro hranili. žrtvovala se bez pridržaja. i kao spontanu. U toj sobi koja nije bila velika.“ Nekoliko dana poslije preuzele su pripadnice Opusa Dei svu skrb oko kućanstva. Ako bi vidjela da se netko uzdržava od hrane zbog slabo shvaćenih asketskih pravila. Carmen je sama vodila kuću. nakraju i samu smrt 1941. I kako je bilo teško nabaviti konac. Oni koji su s njome živjeli opisuju je kao marljivu. pa je trebalo katkada pribaviti jeftiniju hranu. Jedna se od njih sjeća: „Pokatkad smo morale navečer dulje ostati da sredimo račune i da posvršavamo tekuće poslove. preživjela posljednje mjesece života radeći neumorno kao uvijek. jer po danu to ne bi stigla. Bogorodičina slika bila je svjedokom njezinih posljednjih časova na zemlji. Ostavila je za sobom neizbrisivu uspomenu. ali s dosta svjetla. U toj velikoj kući u ulici Diego de Leon gospođa Dolores stanovala je u jednoj sobi na drugom katu s balkonom na uglu prema ulici Lagasca. Nikada nismo vidjeli Carmen da trči.“ Sa širokim srcem. a to nije bilo uvijek lako. premda se kretala i radila živahno. opisuju je kao iskrenu.no radile. Ta je Gospina slika primila njezinu posljednju žrtvu. godine. dobra i plemenita srca. i to je bila „slaba strana“ obitelji. Njezin način ophođenja bio je tako prirodan da se činilo kako se nije trebala nimalo truditi da prema svakome bude srdačna. rasukala bi već neupotrebljive čarape da bi dobivenim koncem popravila one koje su se još mogle popraviti. Za Djelo je sve žrtvovala. 38 . rumena lica.

Vratih se u kapelu bez suze. Otada uvijek mislim da je Gospodin tražio ovu žrtvu kao vidljivi znak moje ljubavi prema biskupijskom svećenstvu i da će moja majka i dalje posebno pred Bogom zagovarati za ovu nakanu. da tamo dijecezanskim svećenicima održim duhovne vježbe. ‘taj moj sin’! U sjemeništu u Leridi. gdje su se održavale duhovne vježbe za svećenike. kad je držao kateheze djeci u četvrti Casablanca. ali nije mogla a da tihim glasom ne šapne. Pri oproštaju s majkom rekoh joj: prikaži svoje muke za ove duhovne vježbe što ih imam održati. kako napisa 15 godina poslije. Poznavao ga je iz Zaragoze. Bilo je to 22. Blagim naklonom glave potvrdila je. jer ga je on više puta pratio. 1 Neka bude ispunjena i hvaljena najpravednija i najljubljenija volja Božja iznad svega.Čuj.Utemeljitelj je. laudetur iustissima atque amabilissima voluntas Dei super omnia. Gotovo istog časa pristupi mi biskup.Evo ti moj auto i vozač. A onda sam plakao kao što plače malo dijete i glasno. blijeda lica koji je također sudjelovao na duhovnim vježbama i reče mi: gospodin Álvaro vas zove na telefon. Don Josemaría pozove guvernera provincije Leride. Odmah sam shvatio da je Gospodin učinio ono što je najbolje. travnja 1941. jer se ja brinem za tvoje svećenike!’ Na polovici duhovnih vježbi održao sam svećenicima govor u kojem sam in objasnio nadnaravnu važnost rada koji majka obavlja za svećenike. bio sam s Gospodinom i molio sam strjelovitu molitvu koju sam vam često preporučivao: Fiat. ostavio majku bolesnu u Madridu i otputovao „u Leridu. Amen. Juan Antonio! Umrla mi je majka. apostolski administrator. [LP] 39 . jer ni liječnici nisu mislili da joj je smrt blizu i da neće više ozdraviti. čuh da je rekao gospodin Álvaro. Oče. . baka je umrla. Nisam znao koliko je teška bila bolest moje majke. Nakon toga sam zaželio da ostanem sam malo u kapeli u sabranosti. adimpleatur. Kako bih što prije mogao stići u Madrid? .1 Amen. obratih se Gospodinu u svetohraništu: ‘Gospodine. brini se ti za moju majku.

u kojoj ni časa nije izgubila jedinstvo s Bogom. Majku uz koju nije mogao biti u času njezine smrti. nakon što je ustanovljena dijagnoza. lipnja 1957. neka bude trajno hvaljena i proslavljena nadasve pravedna i iznad svega predostojna volja Gospodnja. „njegovali smo je kao svoju majku. Amen. mirom i radošću znala je prihvatiti i stvarnost smrti kao volju Božju. sredinom travnja. Vođena svojim bratom i don Álvarom de Portillom svoju je agoniju pretvorila u neprekidnu molitvu. ono što je Bog htio. kao dijete koje je izgubilo svoju majku. nakon što se bila dokazala u odricanju i žrtvi. iako teška srca. Drukčije je bilo kod smrti njegove sestre Carmen. ti možeš učiniti čudo.“ Od toga dana počela se puna mira i radosti spremati na smrt. „Ona je priopćenje primila“. Zadržala je svoje vedro raspoloženje i svoju jednostavnost. tako reče Álvaro Utemeljitelju. „kao svetica Opusa Dei. te su opetovali: Neka bude. koji su pretvorili u kapelu bdjenja i molitve. Mogao je biti uz nju u Rimu.“ Preminula je na Tijelovo 20. Cijeli si život za njega radila i sada mu ideš ususret. Bili smo uz nju i učinili smo sve što smo mogli da joj olakšamo dane života koji su joj još preostali. pala je u agoniju od četrdeset i šest sati. „Kad smo doznali za njezinu bolest“. On te jača.“ I na kraju primiše svi.“ Molili su za čudo: „Gospodine. „Svi smo s tobom“. jer je Gospodin zatražio tu žrtvu iz ljubavi prema svećenicima. Carmen bijaše stigla u Vječni grad. Poslije vrlo teške bolesti koja je trajala dva mjeseca.“ A ona je sama molila: „Neka se ispuni volja Božja.U tri sata ujutro stigoše u Madrid. Kratko prije. Amen. liječnici su joj ustanovili neizlječivi rak. Opet je gorko zaplakao kao malo dijete. „ali na osobit način je Bog s tobom. Vjera Utemeljitelja Opusa Dei bila je ojačana prstom meda što mu ga je Bog pružio. pisao je poslije jedan vjernik Djela. On je taj natprirodni znak opisao i zapečatio u jednu omotnicu. kad ju je Bog pozvao. ako hoćeš. S tom istom jednostavnošću. Tijelo njegove majke bilo je izloženo pred oltarom oratorija. šaptao joj je don Álvaro u zadnjim trenutcima. uz apomenu da se ne smije 40 . neka se izvrši.

prvo zbog vaše ljubavi. visokih umnih sposobnosti. Došao je u svoj zavičaj 25. primiti najviše odlikovanje što mu ga je dao rodni grad Barbastra. kako smo već spomenuli. Pri tom se. iako nije bila vjernica Opusa Dei. Sada sam zadovoljan i zahvalan Bogu što ju je uzeo k sebi u nebo. A i sam je Utemeljitelj bio uvijek u pravom smislu otac ove obitelji. Mir na njezinu licu odražavaše njezini radosni život i njezino nesebično služenje Bogu.otvoriti prije njegove smrti. jer je ona već u nebu. kad je mons Escrivá de Balaguer posljednji put pohodio Španjolsku. To je pravo i dostojno. Prestale su njezine patnje i muke onih koji su je pratili. a Lateransko sveučilište na čast doktora ka41 . veoma sam uzbuđen zbog dvaju razloga. Kad je u vijećnici započeo svoj kratki govor. Jednom reče pripadnicima Djela: suze prestraše u času kada je preminula. odjednom stane: „Oprostite. 4. To je radost Duha Svetoga. tada zvano središnjim sveučilištem. On ju je ponio naprijed da se razvije u ljudskim vidovima. jer je teta Carmen. I sada nas preporučuje Bogu. Već su se bili proširili na svih pet kontinenata. posluživao uvelike ljudskim i nadnaravnim krepostima Utemeljiteljeva očinskog doma. Ona je punom sigurnošću očekivala nebo. svibnja 1975. Čista duša. i to sa svojim istodobno očinskim i majčinskim srcem koje je poklanjao i pojedincima u početku dok ih je bilo malo. Trebali ste mi čestitati. promaknulo ga je na čast doktora građanskoga prava. kad je obitelj narasla na desetke tisuća vjernika svake boje i rase. Madridsko sveučilište. kao i tisućama kasnije. Njezini smrtni ostatci počivaju danas uz ostatke njezina brata Josemaríje u kripti prelatske crkve Gospe Mira u centralnom sjedištu Opusa Dei. pravi temeljni kamen Djela. OBITELJSKA TOPLINA Bog je htio da Opus Dei bude u doslovnome smislu obitelj. a zatim zato što sam kasno sinoć dobio vijest iz Rima da je preminuo jedan od prvih vjernika koje sam poslao u Italiju da osnuje Opus Dei.

žrtvama i svojom radošću. pa i sveučilišnim profesorima. nastojanjem. svojim duhom služenja. kako bi sjeo uz bolesnika. „da moliš za njegovo 42 . Nije se ustručavao odvažno od njih zahtijevati da nastoje biti sveti. kako bi ga utješio razgovorom i s njime molio.“ „Mnogo puta“. iako je imao mnogo posla. Sancho O. svojim sposobnostima. prema kojima sam ja osjećao respekt. P. Don Álvaro obavijesti don Joséa Luisa Muzquiza u veljači 1972. Tako je on uvijek reagirao kao pravi otac s ljudskim srcem i ujedno božanskom vjerom kad god bi umro neki vjernik Djela. Nećete mi to uzeti za zlo i možda ćete biti zadovoljni znajući da imam srce.“ Sedamdesetih godina teško se razbolio don José Maria Hernandez de Garnica. Ja bih morao biti veseo zato što imam jednog sina više u nebu. svojstvenim Opusu Dei. jedan od triju prvih svećenika Opusa Dei. „To je proizlazilo odatle“. Ukratko. a onda u vrijeme Ivana XXIII. svjedoči da je Utemeljitelj prigodom smrti Izidora Zorzana 1943. zajedno s Álvarom del Portillo i Joséom Marijom Hernandezom de Garnica. Veoma je poštovao njihovu slobodu i žarko ih je ljubio. Sad nastavljam. piše don José Musquiz. Bio je odvjetnik Rote. „vidio sam oca. kako bi mu objasnio smisao njegove bolesti. jer se u tako brojnoj obitelji moraju često događati i takve stvari. veoma utučen. „što je on. Čudio sam se načinu na koji se obraćao drugima. jer na kraju krajeva oni su i bili njegova djeca. bio je imenovan članom Rote. kojega je Utemeljitelj redovito zvao po nadimku „Chiqui“. godine da je Chiqui zdravstveno veoma slabo i da mu ovo piše po očitoj očevoj želji. A za njega su oni uvijek i prije svega bili njegova djeca. Ali se osjećam vrlo umoran. Služio je Crkvi svojim krepostima. godine bio u isto vrijeme žalostan zbog rastanka i sretan jer je umro kao svetac. ali je vazda postupao onako kako otac postupa sa svojom djecom.nonskoga prava. nadodaje spomenuti otac dominikanac.P. osim neiscrpive revnosti za sve duše osjećao osobitu očinsku ljubav i unutarnju skrb za svu svoju djecu. To je bilo sasvim prirodno. Svi su mu bili kao zjenica oka.

odmah ga pošalje na temeljiti liječnički pregled. naše duševno stanje. kao i uvijek. preminuo je u Barceloni don José María. premda sam siguran da on to više ne treba. jer ih ljubi. „Uočavao je naše brige. Encarnación Ortega naglašava njegovu izvanrednu moć uživljavanja i nježnosti. da započnu. osobito ako su dolazili izdaleka i ako su potjecali iz zemalja s drukčijim načinom življenja. Ne mogu ti to tajiti da sam mnogo trpio. godine u Londonu. nije mogao izdržati a da ih ne nazove telefonski. kad bi vjernici Zajednice dolazili u Rim. Budi veseo i miran. Isto se je tako dogodilo u ovoj prigodi: don José Maria Hernandez de Garnica bio je pošao u Rim. Malo poslije don José Luis Muzquiz dobio je iz Rima pismo: „Upravo sam primio žalosnu vijest o smrti Chiquia (Počivao u miru!). Encarnación Ortega bila je 1960. apostolski rad Zajednice uz veoma skromna sredstva. sve naše potrebe prenijeti njoj. da budu okruženi ljudima s kojima bi mogli razgovarati na svom materinskom jeziku. kao majka kad joj se dijete razboli. Brinuo se da se privikne na klimu. Gospodin ga je htio uzeti od nas posve čista. Uoči svetkovine Bezgrešnog začeća 7. a ja sam to učinio od prvoga časa jer će Chiqui. sjeti se da je otac i onda kad se Isidoro Zorzano razbolio. da se malo-pomalo priviknu na talijansku prehranu. Utemeljitelj koji se također tih dana nalazio u Londonu. Gospodin znade bolje.“ Ona iznosi sasvim konkretne slučajeve. mnogo trpio.“ Tako se Utemeljitelj odnosio prema smrti i prema životu. Kad ga je otac vidio. Prikaži za njega što više možeš misa i moli sve druge da to čine. da sam plakao.zdravlje“. nastojao im je olakšati uživljavanje. kako je spajao majčinsku nježnost s odvažnošću u ispravljanju i s očinskom snagom koja je zahtjevna prema vlastitoj djeci. Preporuči mu sve što nam je na srcu. još prije liječničke dijagnoze slutio najgore. Primjerice. Malo prije otišle su neka vjernice Djela u Osaku i u Nairobi. da osobno s 43 . ponajviše zato da studiraju. prosinca 1972. kao što je to i ovdje činio. sada kad je blizu Presvete Djevice. Kad je José Luis ovo pročitao.

Nije nikada odustao od ispravljanja ni u važnim stvarima. da služimo nebeskom Ocu. Ali mons. Kao plod razmatranja petog radosnog otajstva krunice napisao je Utemeljitelj o izgubljenom i opet nađenom Isusu u hramu. 469) I u tvome i u mome srcu duboko je upisana dužnost da ostavimo kuću i obitelj.njima ne razgovara. Znao je ispravljati. Premda je ispravljao energično. Pitao ih je koliko bi stajalo otvaranje apostolske djelatnosti. apostol don Remigio Abad već je godinama dohovni vođa Xaloca. Tako je i učinio. kao ni u sporednim stvarima koje zaista nisu bile važne. apostolskog centra za koji se brine Opus Dei u gostinjcu Llo44 . nakon što je za tri dana nestao ispred očiju. Njegova upozorenja nisu ranjavala niti obeshrabrivala. kad su u pitanju bile bitne oznake duha Opusa Dei. a kadšto i zbog lijenosti. Don Remigio Abad već je godinama duhovni vođa Xaloca. On je sam tako živio i dao primjer mladima koji pokatkad. Ona je kod njega bila neki poseban izražaj. Escrivá de Balaguer ipak je htio da pripadnici Djela koji ne žive sa svojim roditeljima barem suosjećaju u svim teškoćama roditelja i da. neprestano budu s njima povezani molitvom. Ipak ljubav nije nikada u njemu potisnula snagu. Ta ljubav na osobiti način povezuje vjernike Djela. ljubav i zahvalnost prema roditeljima zastiru nekom hladnoćom. Ljubav dakle čini da Opus Dei bude prava obitelj. U Crkvi se ta dužnost vazda smatrala jasnom i obveznom. opet ga naći u hramu gdje raspravlja s izraelskim učiteljima! (Lk 2. Koja utjeha. koja radost. da se o njima ne informira. pa je izračunao da bi mogli učiniti taj trošak ako bi se odrekli nekih stvari. dopisivanjem ili po drugim vjernicima Opusa Dei. kad im fizički ne mogu biti blizu. uvijek je to učinio ljubazno te se svatko osjećao potaknutim da učini najbolje što može. moglo bi se reći zbog razlike među generacijama. Pobijedilo je njegovo očinsko srce. jer je zaista znao ljubiti.

Na Entriqua Espinosu Radosu ostavio je otac jak dojam. da im javljaju dobre vijesti. da je tvoj svijet divan. sine. de Balaguera: „Dragi sinko! Poslije sedam godina mogu ti opet pogledati u oči i reći ti: zaista je tako bolje. pripisivao krivnju. a znao je da sam lijen u pisanju: „Koliko je dana da nisi pisao roditeljima“? A svakog dana sam ih preporučivao u svetoj misi. On je za mene utjelovljena ljubav Isusova. U raznim me prilikama zapitao. Poslije se Francisco susreo s Josemaríjom u Barceloni i zajedno su prešli granicu na Pirenejima. Od toga kratkog susreta čuva on dojam Utemeljiteljeve vedrine i smirenosti. godine. uvijek ih je poticao da roditeljima često pišu. I zato je uvijek imao u vidu obitelj vjernika Djela.“ Srce je Utemeljitelja Opusa Dei bilo doista očinsko srce. Jedna majka iz Brazila pisala je svomu sinu 1974. Da. Jer nisu znali biti vjerni duhu Djela. Kad ih je posao držao daleko. jer roditelji se ničemu toliko ne vesele kao radosti svoje djece. kad je upoznala mons. ponajčešće s pravom. sada uviđam da mi te nisu oteli. crkvu. a da ne osjetim bol u srcu. godine. On kaže: „Otac me naučio kako moram ljubiti svoje roditelje živom ljubavlju. Tako je doista moralo biti. Sada mogu gledati križ. Zato je vrlo dobro shvaćao osjećaje svih roditelja. Ali i Bogu. Ti si. Uvijek i prema svima on se tako odnosio.bregatu kod Barcelone. kad je na putovanju u Barcelonu s njime bio nekoliko sati u Valenciji u listopadu 1937. Nekoliko mjeseci nakon toga Enrique Espinosa počeo je primati pisma što ih je Isidoro Zorzane potpisivao iznoseći mu pojedinosti svoga putovanja iz Valencije u Burgos: „To je bio sjajan primjer fine srdačnosti prema meni i 45 . Sada ga mogu ljubiti. nastoj slijediti Očeve pouke. privilegirana osoba. Kako me je Otac izmijenio! Vratio me je k tebi. da si ti morao otići. da ih učine dionicima svoje sreće. Espinosa i njegov rođak Francisco (Paco) otpratili su ga na željezničku stanicu. on je tim sinovima. Kad bi mu pričali da neki roditelji nisu zadovoljni što su njihova djeca vjernici Djela. čak i za užasnih dana španjolskoga građanskog rata. beskrajnog pouzdanja u Boga. Sine moj.

kojega ja nisam poznavao. Ugledni španjolski pedagog Victor Garcia Hoz. u prosincu 1937. Posljednjih jedanaest godina živio je životom molitve. borio u političkoj stranci koja je sve više zauzimala antiklerikalna stajališta. Bio je lišen mnogih potrebnih stvari. nije se u njemu smanjila ljubav. Godine. ali koji se.prema Pacovim roditeljima (tako su Francisca zvali). veljače 1960. Veoma je ljubio Utemeljitelja Opusa Dei i bio je suradnik Djela. Već na podnožju oltara. koji ga je upoznao 1939. mons. Don Josemaría ohrabrivao je Pedra i poticao ga da se obrati Presvetoj Djevici. okrene se neupadno prema njemu dok je klečao na stubi i tiho mu reče: „Mislim da ćeš prikazati misu za svoga oca.“ Don Pedro Casciaro imao je tih dana prigodu doživjeti slične stvari. Pedro se spremio služiti mu kod mise koju je imao slaviti.“ Kad je završio rat. On je doista to bio. na skupovima sa stotinama i tisućama osoba. U tom je ambijentu prestao prakticirati vjeru. čovjeka puna ljudskih vrlina i po naravi dobrog. odgovorih mu u jednakom tonu: ‘Učinit ću to Oče’. ali mu je Gospodin dao milost da živi kao revni kršćanin u iskrenoj pobožnosti. sv. nedvojbeno pisao na Očev poticaj. uspijevao komunicirati sa svakim 46 . iskreno zahvaćen željom da popravi uvjete života radnika. godine. Escrivá de Balaguer zaželio je proći preko Lurda prije nego se vrati u Španjolsku. Kad se Opus Dei proširio po svijetu. To se ne može pripisati ljudskim uzrocima: osobe najrazličitijih ćudi i rase. koje nisu poznavale španjolski i koje možda nisu nikada vidjele svojim očima mons. ovako se izrazio: „Posljednjih godina svog života Otac je najviše izazvao moju pozornost. uoči blagdana Gospe Lurdske. Preminuo je u velikom spokojstvu 10. kad sam ga gledao kako je na mnogim katehetskim poukama. smatrahu ga ocem i ljubili su ga kao pravog oca. ali. mise i svagdašnje pričesti. Jer je Isidoro. Više puta je izložio Utemeljitelju duhovno stanje svojeg oca. da mu Gospodin dade mnogo godina kršćanskog življenja. Escrivu de Balaguera.“ Pedro Casciaro ostade iznenađen: „Doista nisam u ovom času imao tu nakanu. Nakon što je stigao u Andoru. njegov otac morade poći u progonstvo.

lipnja 1974. Escrivom de Balagureom svi su se sudionici osjećali kao jedna obitelj.“ Malo zatim izjavi jedan Paragvajac da je njegova majka. umirući. Počeo je kratkim riječima: „Neće vas začuditi. apostolat prijateljstva i povjerenja. Na tim susretima s mons. Od nekih takvih susreta sačuvani su filmovi s tonom i slikom u boji. kojeg je privlačio i koji je želio čuti njegovu neposrednu riječ. Problemi pojednica bili su problemi sviju i svatko je Očev odgovor primao kao da je upravo njemu namijenjen. Vazda su zadržavali karakter obiteljskih susreta. Otac bi uvijek imao svoj osobni. vremenitu i materijalnu dobrobit i duševno zdravlje. a također i u zahvali nakon mise. Escrive de Balaguera. Spontano se rodio tip sastanaka na kojima bi sudjelovalo i po više od pet tisuća osoba oko mons.neposredno i srdačno. Jedan takav susret zbio se 16. I samo jedan takav film bolje predočuje Utemeljitelja Opusa Dei i njegovu ljubav prema svima koji su se okupljali oko njega okupljali nego mnogo ispisanih stranica. Svi su se poistovjećivali s onima koji bi nešto pitali ili pripovijedali: bila to gospođa od osamdeset godina ili mladić od petnaest godina. Nakon deset minuta govora. u golemoj dvorani kongresne palače General San Martin u Buenos Airesu. Teme razgovora bile su vezane za osobne probleme ili osobne tjeskobe. nego će vam se čak činiti logičnim ako vam kažem da sam jutros na svetoj misi mnogo mislio na vas. I sjetih se da nekomu izgledamo kao neko mnoštvo. rad. 47 . Već smo se privikli na Opus Dei i znamo da mi nismo mnoštvo. sveučilišni profesor ili filmski glumac. Ali stalan rast Djela sve više je onemogućivao da razgovara sa svakim pojedincem. neposredni način razgovora. mnoštvo se pretvara u malu grupu. želje. Jer želim da budete sretni. Utemeljitelj Opusa Dei uvijek je preporučivao i prakticirao osobni apostolat. To mogu objasniti samo osobitom Božjom milošću. Neobično je i čudnovato da se ti susreti nisu nikada pretvorili u masovne skupove. bio to otac obitelji s mnogo djece ili neudana žena. bio radnik. nego obitelj. uključio sam u molitvu vaše brige. Za svakog od vas sam molio. S ljubavlju razgovaramo jedni s drugima u malim skupinama od šest osoba koje se vole i razumiju.

u kojoj je bila jedna duša i jedna ljubav. mi se međusobno ljubimo. Jedna mlada žena. ima moj dom. Sretno će živjeti i sretno će umrijeti! Neće se bojati ni života ni smrti! Opus Dei je izvrsna sredina življenja i umiranja: ‘Sinovi moji. Jer o prvim su kršćanima pogani govorili: Gledajte kako se ljube!“ 48 . Na to ga Utemeljitelj Opusa Dei potraži i reče mu: „On ima moju obitelj. Služeći se svojom građanskom slobodom. sastanku s vama.. u Barceloni je neka djevojčica na sličnom sastanku izjavila Ocu: „I neki dan sam prisustvovala jednoj teruliji.molila za osnivača Opusa Dei. 22. Da. Među ostalim. Želim da joj vi rastumačite da mi imamo obitelj. čiji je muž već pripadao Djelu. željela je znati što treba činiti da bi i ona pripadala Djelu. koji je tu bio sa svojom majkom. kako je dobro tu biti!’“ Mnogi su toga dana u Kongresnoj dvorani osjećali ono što je osjećala prva kršćanska zajednica u kojoj je kucalo jedno srce. Shvatili su da je Opus Dei doista obitelj u kojoj vlada ljudska ljubav s nadnaravnim osjećajima. Utemeljitelj se tada obrati majci: „Sada znaš da tvoj sin ima obitelj i dom i da će umrijeti okružen ljubavlju svoje braće. Jedan drugi je izražavao bojazan što mu premnogi poslovi otežavaju da ih obavlja nadnaravnom nakanom. visoki je gospodin prijezirno dobacio da taj pripadnik Djela nema obitelj. Mons. oštro ga je kritizirala. mi ljubimo jedan drugoga! To je najljepše priznanje koje nam netko može dati. a ipak s kakvom su ga ljubavlju gledali! Kako se pripadnici Opusa Dei ljube!’“Odgovor je bio hitar. ganutljiv: „Da. udovicom zabrinutom što će biti od njezina sina kada ostari. „Ona kaže da ne želim imati obitelj i kako je ona ovdje uz mene. da se mi međusobno volimo i da ćemo uvijek ostati mladi kao i vi. reče: ‘Jesi li svratila pozornost na svećenika u blizini Oca? Sigurno su već tisuću puta slušali iste stvari. Dvije godine prije.“ Gospodin je zamolio za oproštenje. studenoga 1972. izlazeći. neposredan. Odmah je preuzeo riječ jedan pripadnik Djela. Jednom je prije više godina neka istaknuta osoba napala jednog pripadnika Djela. Jedna moja prijateljica. Escrivá de Balaguer dade jasan odgovor s pomoću anegdote koja se dogodila prije više godina.

što je danas tako poznato. To je bilo u rujnu 1948. govorio prije svega o čistoći i naglašivao pri tome ne toliko izbjegavanje i odricanje koliko pozitivan vid. „Danas je to“. SVETOST LJUDSKE LJUBAVI Utemeljitelj Opusa Dei proširio je po svijetu ljubav prema obitelji. Utemeljitelj Opusa Dei napisao je te riječi na poleđini fotografije s desetero djece Juana Caldesa. Bog se njime poslužio da mnogim bračnim drugovima posvijesti kako je i bračni život pravi put svetosti. „veliki sakrament“. naprotiv. kao na novi božanski put na zemlji. jer sada gledam na ženidbu. na puninu kršćanskog života. Utemeljitelj je. i 28). način koji je vodio do iskrivljenog. do tada nepoznati pogleda na naš život: svi smo pozvani na istu svetost. godine. „poslije više izdanja knjige Put postalo poznato. prikladno mjesto gdje se proza svakidašnjice pretvara u herojski epski stih.“ Profesor Jimenez Vargas opaža: „Kad on kaže da je ženidba za većinu sljedbenika Kristo- 49 .. piše Jimenez Vargas. Obitelj je svijetlo i radosno ognjište.“ Bio je to novi. tako je napisao u rujanskom broju španjolskog lista „Mundo Cristiano“ (divan svijet). Još snažnije djelovahu njegove riječi tridesetih godina. Juan Caldes Lizan upoznao ga je za vrijeme dana sabranosti. i načina na koji se tada govorilo o čistoći. kao na stvarni poziv. tvrdi prof. U vrijeme kad se činilo da je ljubav krepost rezervirana samo za redovnike i svećenike. ali treba se prenijeti u 1933. Roditelji su sijači mira i radosti! Djeca su „radost i kruna“.5. kad je govorio o pozivu ženidbe i ženidbu označivao kao put posvećenja. Veli da su njegovi govori o kreposti čistoće zvučili potpuno novi i orginalni. Još je više iznenađujući njegov način gledanja na brak. Jimenez Vargas koji je u to vrijeme sudjelovao na krugovima i razmatranjima Utemeljitelja. gaudium meum et corona mea.27. koji je u ovim idejama što ih je prvi put čuo 1948. godinu radi shvaćanja mladeži onoga vremena. što je poslije sažeto u tri točke Puta (26. Preda mnom se otvorio. godine vidio veliku ulogu laika u obnovi Crkve. čak do freudovskog gledanja na problem.

On je već 1940. ali u tim godinama iščekivanja njegovo pouzdanje u Božju providnost nije se nikada pokolebalo. on je oduševljavao za borbu.vih. upozoravao ih je da se čuvaju velike napasti. privlačni smisao borbe. nitko se nije osjetio uznemirenim tim izlaganjem. smisao vrijedan zaljubljena srca. onda su to oduševljeno odobravali oni koji su se osjećali pozvanima na ženidbu. Pedro mi kratko reče: „U Djelu ima ljudi koji su se sasvim posvetili Bogu. bio je on tih dana s nama. Tako je npr. te sam imao prigodu s njime razgovarati o onome što su mi Pedro i Amadeo pripovijedali. svećenike vazda poticao na to da se sve dublje učvršćuju u ljubavi. kad za to dođe vrijeme. a i oni koji su se osjećali pozvanima u neko drugo zvanje. Ona je krepost koja drži ljubav mladom u svakom životnom razdoblju. Upravitelj je bio don Pedro Casciaro. Nasreću. a tada još nije bilo ni Puta ni duhovnih razmatranja.“ On je sve: neoženjene. Trebalo je godina dok sve ne dobije juridički oblik. čistoću. 16 koja je bila brzo pretvorena u dom za studente. oženjene. nadoda. S njime je surađivao moj stari prijatelj Amadeo de Fuenmayer. putovao s Antonijem Ivarsom Morenom. Escrivá de Balaguer dosta je unaprijed pripravljao put na kojem bi se mnogobrojni pripadnici Djela mogli odlučiti za svetost u ženidbenom staležu.“ Tako prikazujući kršćansku krepost. Nikom se pri tom nije rodila u duši kakva kriva misao. sebeljublja koje onemogućuje rješavati 50 . pa se ne smijem mučiti. Otac je odmah rekao da sam ja pozvan na ženidbu. koje je. On je to potvrdio i dodao da će doći da me vjenča. nego je izgrađivao ljude da budu sposobni u danom trenutku slijediti svoj osobiti i jasni poziv. Utemeljitelj Opusa Dei to je svoje mišljenje u homiliji na Božić 1970. među ostalim. godine u Valenciji pristupio apostolskom djelovanju što su ga obavljali pripadnici Opusa Dei u jednoj kući u ulici Samniego br. zvučilo duhovito kad se slušalo neposredno. Jednog su me dana pozvali na razgovor. jer je uvijek jasno isticao pozitivni. ali.“ Mons. godine definirao ovako: „Čistoća nije samo izdržljivost nego odlučno prihvaćanje zaljubljene volje. zaručnike.

I namjerio se na lijepu. da ne biste povrijedili osjećaje sti- 51 . A on je zapravo išao tražiti a da toga nije ni bio svjestan. Ali pred djecom ne smijete iskazivati jedno drugom prevelike izraze nježnosti. preporučio je vjenčanim osobama da zadrže cijelog života onu ljubav koju su međusobno gajili kad su još bili zaručnici: „Neka vas uvijek povezuje žarka ljubav. naglašavao je često. Čuvajte ga. Ona je veliko bogatstvo koje vam je Gospodin udijelio u svojoj dobroti. molim da vam pomogne. nemojte ga baciti. Ako pak Gospodin bude više od vas tražio. čiste. kad je u pratnji sv. ali odvažnog učenika. sječe krila ljubavi i umanjuje vrijednost velikih stvari za koje je sposobno ljudsko srce. dobru i bogatu djevojku. Ta je vedra povijest plemenite. kad su se ostali razbježali. hrabro ostao pod križem Kristovim. da one koji će osnovati obitelji dovede. Pazite ga!“ I poslije je pri sličnom susretu. godine jednoj velikoj skupini mladića u Sao Paulu: „Zazivljem sv. molim apostola Ivana kojemu je Isus bio svet i koji je jedini. do zemaljske.probleme što ih strasti nameću. odgovarajući na jedno drugo pitanje. mons. njega mladog. Primate blagoslov koji je Tobija udijelio sinu. kako je to uvijek činio u svom životu. Blagoslivljam vašu zemaljsku ljubav. jer ona. Mlađe je učio ono što je napisao u Putu i ono što je ponovio drugim riječima 1974. Ljubav kršćanskih supruga treba da bude kao vino koje biva sve bolje što je starije. kad je pobjedonosni Spasitelj izgledao pobijeđen. čiste. također u Sao Paulu. dobre ljubavi. Poticao ih je da izbjegavaju sjetilnost. Rafaela arkanđela. Ja je blagoslivljam.“ Nekoliko dana prije toga. plodne ljubavi kakva je i ljubav naših roditelja. Zlo bi bilo kad je ne biste pokazivali. Rafaela arkanđela išao pobrati novac što su ga dugovali njegovu ocu. blagoslivljam vaše buduće ognjište. kao što je Tobiju doveo. popratio je rastanak blagoslovom koji je udijelio onima koji su imali otputovati: „Svi smo mi ovdje u ovom životu na putovanju. jer vaša je ljubav mnogo vrednija nego najbolje vino na svijetu. Kad se Utemeljitelj rastao od tih mladih. Escrivá de Balaguer naglasio: „Nije zlo ako pred djecom očitujete ljubav jedan drugomu.

Neće nam ostaviti puki dar koji će nas podsjećati na njega. kaže nam svima: „Uzmite i jedite!“ Na Veliki četvrtak 1960. pa se utječe nekom znaku. bit će čak jača. nemojte se bojati: vaša ljubav neće oslabjeti. na ulici. Pa i u poodmaklim godinama. imat će svježinu vaše zaručničke ljubavi. Najradije bi ostali zauvijek zajedno. neće nam ostaviti sliku. pospe ga mirisnim prahom. jer je Gospodin veoma zadovoljan kad među vama vlada velika ljubav. ali će ipak ostati s ljudima. ali to ne mogu. Isus Krist savršeni Bog i savršeni čovjek nije nam ostavio znak. simbolu. on bi temperamentno odgovorio: „Strelovitu 52 . Govorio je o dobroj majci koja svoga mališana kupa. krvlju i božanstvom. ono što mi ne možemo.To može biti i bez riječi. ali neka dužnost prisiljava ih da se moraju rastati. Kad je propovijedao o Euharistiji. Više ne mogu učiniti. Jedan drugomu daju neku uspomenu. čovjek bi pomislio da će zapaliti papri na kojemu je napisana. ograničena je. klicaše. ma koliko bila jaka. Tako ljudska ljubav. godine oživio je u homiliji doživljaj rastanka dviju osoba koje se vole: željeli bi uvijek ostati zajedno. dušom. gdje se Isus nalazi.da. Pod prilikama kruha i vina nalazi se On prisutan tijelom. recite mi jednu strelovitu molitvicu“. požutjela i bez značenja onima koji nisu bili prisutni onog časa žarke ljubavi. Isus može ono što mi ljudi ne možemo: daje nam sebe za hranu. kao utamničenik ljubavi. Ipak imajte veliku međusobnu ljubav. Kad bi mu se netko obratio molbom: „Oče. No. možda fotografiju sa žarkom posvetom. jer stvorenje ne može sve što želi. Služio se slikama iz ljudske ljubavi da oduševi za ljubav prema Bogu. može Gospodin. smiješeći se nekom ili pri učenju. srcem i istim riječima kao prema osobama koje volite. Otići će k Ocu.“ Utemeljitelj je uvijek znao o božanskim stvarima raspravljati na ljudski način. ili dok blagujemo. postaje životom našega života. privija na srce i „poljupcima izjeda“. Bit će još oduševljenije. Uvijek je svakoga poticao da se prema Bogu odnosi prirodno. nego stvarnost samoga sebe. koja će s vremenom izblijedjeti kao fotografija koja brzo postaje bezvrijedna. jer sada ste svi veoma mladi.

a dvadeset i tri godine! A tako mlada i tako lijepa!“ Htio ju je pitati kako uspijeva sačuvati i povećati svježinu prvih godina braka. kako se ono kaže zaručnica na portugalskom?“ Namorada (zaljubljenica). gotovo je nemoguće pismeno ga reproducirati. Bio je to razgovor živahan. stalna zaljubljenice. npr. Escrivi de Balagueru. još bolje uredi ‘fasadu’ kao što se čini s kućama. I kad prođu godine. kćeri. koja sreća! Tamo ću naći kutak mira. „Čuj ti. kad bi govorio o smislu ženidbe. šapnuše mons. radosti.molitvu? Dao bih vam batine. Bit će ti za to veoma zahvalan! Mnogo puta u teškim časovima na poslu pomislio je na Boga i na tebe i rekao si: ‘Poći ću kući. ne smije te zateći zlovoljnu i napetu. Kad se muž vrati umoran s posla. Utemeljitelj je prvi prekinuo ženu koja je rekla da joj je dvadeset i tri godine i da ima petero djece“.’ Jer za njega 53 . Escrivá de Balaguer nastavi kao da se želi obratiti svim ženama u prepunoj kongresnoj dvoradni u parku Anhembi: „Vi znate bolje nego itko na svijetu. Uredi se. isticao naoko neznatne stvari. lijepo se uredi. kćeri moja. ljubavi i ljepote. da djeliš njegovu sreću i njegove patnje. Ti ćeš biti jedna. Više je puta bio prekidan uzbudljivim pitanjima slušalaca. Ako se budeš sjećala da je tvoja dužnost usrećivati ga. cijelo tvoje srce! Ako budeš vjerovala da je on tvoje. ne govoriš istinu. „Sjedni. svojoj zaručnici?“ Zar biste željeli da vam netko sugerira što ćete razgovarati sa zaručnicom? Isto je tako s razgovorom s našim Gospodinom“. „Trajna zaljubljenice. Polazio je od ljudske ljubavi da bi protumačio bogatstvo što se krije u tisuću malenih stvari svagdašnjeg života. I ne treba nas čuditi da je on. “Je li moguće da ne znate iz srca reći nešto drugima. jer ljubav je premudra. njegovo zdravlje i njegovu bolest. a ti njegovo srce. a koje zaljubljena duša znade sakriti.“ I mons. Svaki dan moraš nastojati osvojiti svoga muža i on tebe. sa svoje dužnosti. veliki dio tvoga srca. Još u São Paulu vodio je razgovor koji točno odražava način na koji se mons. Escrivá de Balaguer običavao obratiti onima koji su svoj ženidbeni život imali sveto predvoditi. sjedni.“ „To ćeš postići ako u mužu budeš gledala ono što jest.

sve obitelji. ti to znaš. Učio ih je da djeci ne daju odviše novca. Kako kaže Sveto pismo: Aquae multae. Kratke molitve. Da već prema dobi pomažu ostalima iskazujući im svakog dana male usluge. godine: „Jadno je ono shvaćanje braka prema kojemu ljubav svršava kad započinju muke i suprotnosti što ih život uvijek donosi sa sobom. Escrivá de Balaguer upozoravao je roditelje da teškoće i brige života ljubav čini jačom. U onaj dan kad dođe umoran. Učio je roditelje da razborito poštuju slobodu djece. da nastoje da obiteljsko ognjište bude vedro i radosno (koliko je puta posljednjih godina blagoslivljao „kitare vaše djece“!). da ih uče dobro upotrijebiti novac. Mnogi su sabrani u njegovim knjigama. mnoge vode nevolje fi54 .’ I ništa mu ne kažeš da ga ne obvezuješ. Ni velike patnje ni velike suprotnosti ne mogu ugasiti pravu ljubav. Druge treba strpljivo tražiti u ovim brojnim susretima ili u osobnim razgovorima s njegovim posjetiteljima u Rimu ili s bližim prijateljima iz njegova španjolskog vremena. obitelj s mnogo djece i obitelji s manje djece i obitelji bez djece kojima Bog nije dao djece ni nakon što su bračni drugovi pa i muž. To je dovoljno!“ Utemeljitelj Opusa Dei dao je roditeljima na stotine savjeta. pa kažeš: ‘To ću pripraviti za njega. pokušavali sva natprirodna i dopuštena ljudska sredstva. ali da ih ipak ne prisiljavaju na duge molitve. Mons. tako je on neprestano opetovao. punih zdravoga ljudskog shvaćanja i nadnaravnog gledanaja. On je doista ljubio obitelj. Da ih uče moliti. A baš tada se ljubav učvršćuje. i ti se sjetiš koje mu se jelo sviđa. Tako je urednici revije „Telva“ objasnio u veljači 1968. ali i oca. bez djece!“ Poticao je roditelje da djecu kršćanski odgajaju prije svega svojim primjerom. Čak je točno konkretizirao da je bolje da djeca prije sama zarade novac koji upotrebljavaju.ne postoji na svijetu ništa ljepše od tebe. Ukratko. Žrtva velikodušne zajednički nošena još više ujedinjuje. ali svagdašnje te da je to dužnost majke. ti to predviđaš. Samo pokatkad bi mu protiv njegove želje izmakla riječ: „Nisam prijatelj obitelji koja iz sebeljublja podrezuje krila ljubavi pa ostaju neplodne. a to je dovoljno. iznenadiš ga. a on te samo zadivljeno gleda.

dobrovoljnih suradnika Providnosti. Escrivá de Balaguer imao je riječ ohrabrenja za svakoga tko bi se našao u teškoćama. normalnih i običnih kršćana. Tu ćeš naći riječ o zamarajućem poslu udane žene. o smislu 2 ne mogu ugasiti ljubav [LP] 55 . non potuerunt exstinguere caritatem2“ (Pj 8. Mons. To svjedoči Marija. godine i Luis Ignacio Seco pošalje pismo mons. vidljivo trudi da se ne ljuti zbog sitnih stvari koje se pojavljuju u svakoj obitelji. nakon što je vidio Oca. Njegov odnos prema najrazličitijim situacijama ženidbenog života nalazi se jasno predočen u intervjuu danom urednici revije „Telva“. Marta se razboljela od leukemije 1970.zičke ni moralne. Njezin muž. jedna žena iz Opusa Dei. jedna čudnovata mogućnost postavljena u naše ruke. Njegova je poruka nalazila odjeka u osoba svakoga društvenog stanja. koja živi u okolici Pozalbera (Jarez de la Frontera). svim ljudima. Odgovor je ubrzo uslijedio: „Govorio mi je o preljubaznoj volji Božjoj i obećao mi da će moliti. ako ih nije bilo moguće ukloniti ljudskim sredstvima. koju je Utemeljitelj Opusa Dei širio među svojim slušateljima. nakon što je slušao Utemeljitelja Opusa Dei i Marija je radosno ustanovila da se njezin muž. Escrivi de Balagueru u kojem ga je molio da se mnogo moli za nju. Poslije toga povjerio se svojoj ženi: „Sada moram svoje odijelo držati u najboljem redu. Barem ih je poticao da ih nose. godine. Escrive de Balaguera u Pozoalberu u studenome 1972. jer je ovdje Monsinjor.“ Nije bilo potrebno da čovjek bude intelektualac da bi shvatio obvezu svete ljudske ljubavi. našao se u društvu mons. koji nastoje bez ikakve upadnosti oživotvoriti divnu Božju ljubav prema svoj njegovoj djeci.“ To je bila njegova praktična odluka. 7). Novinar Luis Ignacio Seco objelodanio je nakon smrti svoje sedmogodišnje kćeri članak u kojem je izlio svoje srce. Korisno ga je više puta pročitati. izvanredna stvar da potpuno živimo svoje roditeljsko zvanje pravih. jednostavni seljak. Uvjerio me je da je kušnja koju proživljavamo u kući skriveno blago. o položaju žene u društvu.

treba dati jasan odgovor: stanje je bolno. broju djece. trebaju se opažati dva obilježja: kreposti i nadnaravne kreposti. nadnaravni lijek tvojih savjeta i dobroga primjera. kao što su drugi duševni ili tjelesni bolesnici. rastavljenim supruzima.ženidbenoga staleža. a posrijedi su i djeca. Možda. i. nemojmo s njima ružno postupati. s ljubavlju. Prvo pravilo: ne postupati s njima loše. Uz Božju pomoć može se sve dovesti u red. koja nas čini djecom Božjom. ljubaznu riječ. Je li vam jasno? A djeci takvih osoba uvijek pomognite koliko možete.“ 56 . dobar savjet. a onda i kršćani. Dakle. nadnaravnim osjećajem. Nikada ne postupajte s njima loše. ako pitaju ‘Što mislite o mojoj situaciji?’. Žao mi je. razumijevanje. sukobu generacija. usmjerivanju djece. Budući da je riječ o veoma osjetljivim stvarima. godine: „Danas. Da se ne sramimo. postoje mnoge obitelji koje se sastoje od rastavljenih osoba. Ako te osobe trebaju pomoć. a na kraju života rješavaju se uvijek. braku bez djece. ali stanje je bolno. Oni su bolesni u duhu. nažalost. jednoličnosti obiteljskog življenja itd. Ali to je jedan razlog više da s njima postupamo lijepo. pravo govoreći. slučaj nije lagan. u vašem odnosu s ljudima. Za njih je to strahovit šok. Čemu bismo lagali? Ali nemoj očajavati. jer moraš biti osoba s osjećajima. Kakvo treba biti držanje katolika prema takvim obiteljima i prema njihovoj djeci?“ „Prije svega. Te se situacije mnogo puta rješavaju. Najprije smo ljudi. uz to. odgoju u pobožnosti. Ništa ne postižemo lošim postupkom. a onda s krštenjem dolazi milost. da im pokažemo da smo kršćani. iako ta bijedna stvorenja ne mogu biti sasvim zadovoljna. u svibnju 1974. da prema njima budete najprije ljudi. svađama i razilaženjima. pitanje što su mu ga postavili u Sao Paulu. Tvoj srdačan i ljubazan postupak. U životu. Drugo. tu nedostaje samo jedno pitanje. „braku na probu“. djeco moja.

Roditelji su me učili da poštujem svećenike. svagdašnji život. jer sam vjerovao da svećeništvo nije za mene. bilo dosuđeno da ljude uči kako da posvete običan. Ne samo đavao. naime. Đavao na kraju posta u pustinji želi odvratiti Krista od njegove otkupiteljske misije navodeći ga da izbjegne ljudsku patnju. naprotiv. da izbjegne upravo ono čime treba otkupiti ljude. Na stranicama evanđelja pojavljuju se u raznim prigodama napasti za izvanrednim. Dakako. ne zbog sebe. Ono što se jasno vidi u povijesti mnogih duša. Njemu je. Utemeljitelj Djela svoje slušatelje neprestano je odvraćao od napasti za izvanrednim djelima: svetost redovnog kršćanina ne sastoji se u neobičnim i teškim djelima. misao da bih jednog dana mogao postati svećenik toliko mi je bila neugodna da su me zahvaćali antiklerikalni osjećaji. Čak i više. jer je odgoj što ga primih kod kuće bio duboko religiozan.“ Tako je priznao mons. I nikomu tko ga je poznavao kao dijete nije došla misao da bi on bio svećenik.DRUGO POGLAVLJE POZIV U SVEĆENIŠTVO 1. na osobiti se način pokazuje na Utemeljitelju Opusa Dei. žeđu i bol. glad. u tome da prozu svagdašnjeg života pretvori u junački epski spjev. Veoma sam volio svećenike. SLUTNJA POSEBNOGA BOŽJEG POZIVA „Nikad nisam mislio postati svećenik niti se posvetiti službi Božjoj. i rođaci Isusovi žele da se on na svetkovinu Sjenica nasut57 . nego. Escrivá de Balaguer. Taj problem nije mi se nametao. Pa ipak mu se božanski poziv očitovao malo-pomalo bez ikakva izvanrednog vanjskog zahvata. nego zbog drugih.

Razliku- 58 . I zato što sam se i ja. Bog se služi običnim događajima da bi duše privukao svojoj. godine. Kad ga Ivan i Jakov mole da pusti oganj s neba na stanovnike Samarije. mali poticaj. na ispovijed. Tim je putem Gospodin doveo i Josemaríju Escrivu de Balaguera do svećeničkog zvanja. Ako bi ljudi kojima je bilo jasno da ih Bog zove. Utemeljitelj bi ih navodio da se zamisle u Božje putove. koja je bila duboko potresena kad je na stranici jedne knjige vidjela sliku Spasiteljeve probodene ruke. na pročišćavanje savjesti. jednostavni put njegove Providnosti koji se ničim ne ističe. Ali ipak najveće čudo jest redoviti. I meni su se događale takve stvari. za sjajnim. Što bi inače značilo njegovih trideset godina skrovitog življenja i rada u Nazaretu. božanskoj ljubavi. Katkada čini velika čudesa. Dogodilo se to opet u Buenos Airesu 1974. odupirao koliko sam mogao. To su bili obični događaji i naoko neznatne sitnice kojima se služio da u moju dušu unese nemir za Bogom. Gospodin mora još jednom odbaciti napast da se osloni na nešto izvanredno: „Ne znate kojega ste duha!“ I tako dalje do dramatičnog časa na Kalvariji. mea culpa (Moj grijeh. Zato sam dobro razumio onu ljudsku i istodobno božansku ljubav sv. na pokoru. jer poziv u Opus Dei dolazi od Boga.pi u Judeji sa slavom i moći. kad će mu se svećenički poglavari i pismoznanci rugati da siđe s križa pa da će mu vjerovati. Krist odbija napast: spašava ljudski rod mukom i smrću. Mea culpa. „Ja im neću dati taj poticaj. On će više puta to opetovati pripadnicima Djela već i zato da ih očuva od želje za spektakularnim. koja izmiču ljudskom pogledu. I njegovi ga učenici nukaju da učini nešto što će izazvati pozornost naroda. Sjećam se mnogih iskaza božanske ljubavi u svojim mladim godinama. Netko mu je govorio o prijateljima kojima je još nedostajao samo mali. kad sam počeo naslućivati da Gospodin traži od mene nešto što još nisam shvaćao. potresali su moju nutrinu i poticali me na svakodnevnu svetu pričest. moj grijeh). Terezije Malog Isusa. sine moj. osjećali strah od toga poziva ili bi im nedostajalo spremnosti. a ne spektakularnim pothvatima. Odupirao sam se.

prelazio je preko mojih dječjih i mladenačkih mana i pogrešaka. kad smo morali učiti latinski. davao mi je milost jednu za drugom. održavao se veliki sastanak. prvih mjeseci 1918. Josemaría se pitao: „Što ja činim za Boga?“ Imao je petnaest ili šesnaest godina kad je osjetio te poticaje ljubavi. a tomu sam se i ja odupirao. srpnja 1974. Nakon toga sazrela je u njemu misao o svećeničkom pozivu. „Zašto sam postao svećenik“?. a sada sam tu!“ Više puta je ponavljao misao: „Nikada se nisam mislio posvetiti Bogu. pitao se kasnije. koje su se brinule za njegovu crkvu. jer sam mislio da to nije za mene. rekoh: latinski. Joséu Mguelu. kad mi je bilo jasno kamo me zove. A ipak je Gospodin raspoređivao stvari. A onda poslije više se nisam protivio. I nastojao im je pomoći da nadvladaju strah ili neko lažno respektiranje tuđe slobode. Te stope ganuše mu srce i on usplamti željom za velikom ljubavlju. koju nisam tada poznavao. godine. a koliko sada žalim. Svjestan je bio da Gospodin nešto od njega traži. zimskih dana. Sjećam se dok smo još bili u srednjoj školi. Kad bi mi netko prije bio rekao da ću biti svećenik. to je za svećenike i redovnike. Nije mi se sviđao taj jezik. „Mene Isus nije pitao za dopuštenje da smije ući u moj život. kad čovjeku nije jasno na što ga Bog zove.“ Jednoga hladnoga zimskog dana u Logroñu opazi mladi Josemaría u snijegu stope bosonogog karmelićanina.jem dva Božja poziva. Problem mi se nije nametao. pošao je više puta na razgovor p. ali tada još nije znao što. Videći žrtvu koju taj redovnik čini iz ljubavi prema Bogu. Vidite li sada koliko sam bio daleko od misli kako bih postao svećenik?“ U Santiagu (Čile) 1. Na njemu je Utemeljitelj Opusa Dei snažno poticao prisutne da se za Krista istinski zalažu i da što više dušu približe Bogu. S glupom pretpostavkom. ali ipak još nisam znao u čemu 59 . jednom od redovnika koji su stanovali u blizini bosonogih karmelićanki. Tih. Nešto oko osam godina prije mojega svećeničkog ređenja naslutio sam volju Božju. jedan početni. „Jer sam vjerovao da ću kao svećenik lakše ispuniti volju Božju.

ali da će ipak u isto vrijeme studirati i za odvjetnika. a ipak se nije protivio. ne uživati zemaljsku ljubav. Vidjelo se da je veoma ponosan na svoju djecu. Kanonička crkva u Logroñu. Tada sam ga jedini put vidio da plače. Njemu dugujem svoje zvanje.“ I povede me da razgovaram s jednim svećenikom. a ja se neću protiviti. promisli dobro.“ Utemeljitelj Opusa Dei poslije je sam pripovijedao: „Jednog lijepog dana rekoh svom ocu da želim postati svećenik. Svećenici moraju biti sveti. Promisli bolje. često bi opetovao osnivač Opusa Dei. neka bude!). Kako je uvijek ponizno prihvaćao volju Božju. On je imao u glavi druge planove. jer je on imao drukčije planove. Josemaría razgovarao je o tome s ocem. Veoma je teško ne posjedovati kuću. godine. I skandirao je gotovo pjevajući one Isusove riječi: Ignem veni mittere in terram. Odgovor na poziv dolazio je sam od sebe bez imalo sumnje: Ecce ego. godine. To nisam znao sve do 1928. Don José Escrivá saslušao ga i je i ostao iznenađen. Za Santiaga koji se upravo rodio reče: „Ovo je Benjamin“. Barunica Valdeolives bilježi jednu anegdotu iz godine 1919. zamišljeno izjavi: „Rekao mi je da želi biti svećenik. Sigurno mu je bilo teško. Logroña i Calzada. jer si me pozvao). opatom kanoničke crkve u Logroñu.“ Otada je stalno molio da bi to upoznao. danas je konkatedrala biskupije Calahorra. zato sam postao svećenik. Ali je ipak pristao na odluku svoga sina. Borba i vapaji njegove duše svih tih godina oblikovaše se u neprekidnu strelovitu molitvu: Domine ut sit. a tu su i Carmon i Josemaría. quia vocasti me! (Evo me. pučki zvana „La Redonda“. poštovao je i ljubio put što ga je Gospodin zacrtavao za njegova sina. Pokazujući Josemaríjinu fotografiju. svoj dom. njegovim prijateljem. Don José Escrivá krenuo je u Fonz provesti nekoliko dana sa svojom braćom. Tadašnji opat don Antolin 60 . Eto.“ Reče mi: „Sine. ut sit! Domine ut sit! (Gospodine.se ona sastoji. To će nas stajati nešto žrtve. Pokazivao im je slike svoje djece. et quid volo nisi ut accendatur? (Došao sam da vatru donesem na zemlju i što hoću nego da se raspali?).

Don Antolin i don Albino sokolili su ga da slijedi poziv Božji. ozbiljan. župnik el cura. Govorio je samo što je bilo nužno. tih godina blizak prijatelj budućeg Utemeljitelja Opusa Dei. Osnivač Opusa Dei uvijek je ostao zahvalan obojici spomenutih svećenika. Bio je dobar student. dapače. Ja sam poštovao svećenstvo. njegova ugodnog. ponešto povučen. I don Albino Fajares. „To nije Bog tražio od mene i ja sam toga bio svjestan. bio je svjestan i pobožan. da se usavrši u latinskom i da prođe prvu godinu teologije koju je studirao kao vanjski studet. uz Manuela Sanmartineza. nekoliko godina mlađi od don Maxima i od don Joséa Marije Milla./20. Njihov je život tekao 61 . Pomogli su mu i kao profesori da završi filozofiju. godine. don Amadeo Blanco. Nije ga privlačila služba svećenika u tada općem smislu te riječi. lijepih manira. razgovarao je na želju očevu s Josemaríjom.Onate bio je 1943. godine bio je vanjski student sjemeništa. sada pokojnog. koji je bio vojni svećenik u Logroñu od veljače 1917. Ostavljao je dojam mladića iz ugledne obitelji.“ A za Pedra Baldomera Lariosa. a bio je. „Bio je čist.“ Drugi kolega. Slično ga je ocijenio i don Maximo Rubio: „Bio je dobro odgojen. završio je sve predmete teologije s ocjenom meritissimus. bliskog prijatelja oca Josemaríje bio je „simpatičan eksternist. po njegovu mišljenju. čini se. sina knjigovođe. ljubaznog karaktera. ali nisam želio takvo svećeništvo.“ Od listopada 1918. Znamo da njega nije inače nikada zanimala nikakva crkvena karijera. godine imenovan kantorom Calahorre. da je posjedovao široku opću kulturu. Školske godine 1919. uredan. To je doista nešto značilo u Logroñu. Nisma želio biti svećenik samo da budem svećenik. Uz to je studirao kod kuće uz jednoga posebnog profesora. Ali najviše se sjeća njegova privlačnog smiješka. još se sjeća potanko plave jakne i njegove visoke prugaste kravate. brižljiv u odijevanju i u s drugima. do svibnja 1920. kako to kažu u Španjolskoj. osim jednog predmeta s ocjenom benemeritus. Njegov kolega don Manuel Calderon svjedoči da je Josemaría bio marljiv student.

ali sam išao dalje.“ Josemaría je samo kratko vrijeme bio u sjemeništu u Logroñu kao eksternist. Valera i sv. neka bude! [LP] 62 . U sjemeništu se držala vjerska poduka za sjemeništarce. godine preselio se u Zaragozu da pohađa teološka predavanja na Papinskom sveučilištu sv. Josemaría bi uvijek navraćao na temu apostolata koji bi se mogao činiti među gojencima Instituta te bi izražavao bol zbog manjka kršćanskog duha kod te mladeži. a onda odmah u školu. Čini se da eksternisti nisu mnogo sudjelovali u katehezi. Zatim bi pošli kući doručkovati.gotovo samo između obitelji i škole. Braulia. duboko usjekla Josemaríjina prisutnost: „Premda nije bio dužan. gdje se katheza održavala i sastavljao se na raspolaganje za sve što bismo ga zamolili. 2. Maximo Rubio naglašava i njegov apostolski nemir: u razgovorima što su ih vodili nakon nastave. premda nisam u potpunosti odgovorio Božjoj dobroti. Očekivah da ću jednog dana sigurno dobiti: puninu milosti. (daj) da vidim! Gospodine. svakog dana ići na misu u sjemeništa. Larios. Naš je Gospodin kljaštrio stablo sjekirom da iz njega izdjelja gredu koja će uz svu slabost stabla poslužiti ostvarenju njegova Djela. jer se don Amadeu Blancu. Pokatkad bi šetali oko Lordera ili bi išli do rijeke loviti rakove. Ja gotovo nesvjesno opetovah: Domine ut videam! Domine ut sit! 3 Nisam znao što je to. premda smo bili eksternisti. sve dalje. svake je nedjelje dolazio u sjemenišnu crkvu. Ta je poduka bila veoma posjećivana. GODINE U ZARAGOZI „Prošlo je vrijeme i dogodile su se mnoge teške i strašne stvari o kojima vam neću reći zašto mene bole. ali vas bi mogle ražalostiti. ne sjeća se nekih osobitih podataka u vezi s pobožnošću: „Običavali smo. Od vremena do vremena sastajali bi se kod kuće Larisovih.“ Max Rubio još nadodaje da je Josemaría neko vrijeme često išao u karmelićanski samostan i da bi tamo ostao dugo. možda zato što je bio najmlađi među prijateljima. Već u rujnu 1920. milosti jed3 Gospodine. internom đaku. kod obitelji Escrivá ili obitelji Rubia.

Poslije večere. da se gotovo više nisam trebao naprezati. ili po polju. Karla. Išao sam dakle naprijed a da nisam činio izvanredne stvari. kako je govorio u Fonzu njegov otac u ljeta 1919. Njegov se život odigravao u sjemeništu i na Papinskom sveučilištu sv. Na njemu je student mogao postići licencijat i doktorat iz filozofije. nazvah ih djelatnim milostima. Na njemu se nalazilo sunce i riječ charitas. godine. dok su ostale predmete za svećeničku formaciju: studij. Seminaristi su nosili crni ogrtač bez rukava i crveni pojas s metalnim grbom. Poslije podne išli su opet na sveučilište. duhovni život i disciplinu dobivali u sjemeništima u kojima su stanovali. Prije doručka imali bi pola sata razmatranja i prisustvovali bi svetoj misi. Nakon povratku slijedili bi odmor. Braulia. a pratio ih je jedan nadziratelj. Karla išli su na sveučilište na Trgu Seo u dva reda.nu za drugom. godine uđe Josemaría u Sjemenište sv. Dok je Josemaría očekivao da jasno uvidi što Bog od njega traži. u ovom gradu. smatrao je da će na najbolji način ispuniti volju Božju ako kroz 63 . učenje i krunica. koje nisam znao imenovati. Svršetkom rujna 1920. Nakon tri sata predavanja vraćali bi se u sjemenište na objed. Papinsko sveučilište nalazilo se na Trgu Seo do nadbiskupske palače. Iz Sjemeništa sv. Seminaristi su na tom sveučilištu pohađali predavanja. a nedjeljom su smjeli izlaziti oni koji su u Zaragozi imali svoju rodbinu. Četvrtkom popodne išli su u redu na šetnju malo poznatim predjelima. prije spavanja imali su molitvu i kratku pouku s točkama za razmatranje sljedećeg dana.“ Ovdje. ali je raspolagao posebnom kapelom i posebnom blagovaonicom. Josemaría je živio sasvim drukčije nego je živio do tada. Jedan razlog zašto je Josemaría prešao iz Logroña u Zaragozu bio je što je u Zaragozi na državnom sveučilištu mogao studirati i pravo. teologije i iz kanonskoga prava. jer su one moju volju činile tako podatljivom. Valera i sv. Franje Paulskoga koji je imao svoje prostorije na nekoliko katova Svećeničkog sjemeništa sv. uz osrednju marljivost. Takve su bile moje godine u Zaragozi.

on se boji da bi se njegove riječi mogle pogrešno protumačiti. Jer. kad se više obazirao na svoju delikatnu kršćansku savjest nego na osobnu korist. niti je prisustvovao Josemaríjinoj mladoj misi 1925. Zna se sigurno da don Carlos nije bio prisutan u Logroñu kad je don José umro godine 1924. Među ostalima. potonji.to vrijeme stekne i neki građanski naslov. ali i s nekim istaknutim manama toga vremena: s vrlo ograničenom kulturom. danas bilježnik u jednome španjolskom gradu opisao je pravim riječima ozračje koje je tu vladalo.. naime. Kršćanske su kreposti mnogošto 64 . smjerajući na kruti stav kanonika prema Josemaríjinu ocu. Kao bilježnik. „Ali to je strašna nepravda”. On to ne bi učinio da ga nisu izričito za to zamolili. jer ga je smatrao krivim za njegov ekonomski neuspjeh. jer je do tada živio izvan pravila svećeničkog odgoja. Antuna u Logroñu bio je veoma različit od ambijenta u kojem se sada našao u Zaragozi. bio je i jedan njegov ujak don Carlos Albás. s nekom prostotom koja je proizlazila iz slabo shvaćene iskrenosti. Kanonik. Jedan kolega sa studija u sjemeništu. godine. Čini se da arhiđakon katedrale nije osobito cijenio svoga zeta. svjestan koliko je svetih muževa izišlo iz ovoga sjemeništa. Ambijent Instituta i Zavoda sv. kad je riječ o onim godinama. kanonik arhiđakon katedrale. Teško mu je bilo uklopiti se u sjemeništarski život. premda je morao snositi ekonomske žrtve zbog sinovljeva prelaska iz Logroña u Zaragozu. Josemaríjini prijatelji iz toga vremena ipak primjećuju da odnosi između don Carlosa i nećakove obitelji nisu bili osobito srdačni. nije uzimao u obzir jedan ispravan i častan postupak Utemeljiteljeva oca za vrijeme cijelog života sve do likvidacije trgovine. on se želio strogo ograničiti na činjenice koje su u sebi opravdavane i razumljive. Velik dio gojenaca dolazio je u San Carlos s tradicionalnim krepostima aragonskih seljačkih sredina. s manjkavom osobnom urednošću itd. tvrdi jedan svjedok iz toga vremena. ali tomu nisu bili krivi ovi. A gospodin José mu je savjetovao da završi pravo. Život u sjemeništu nije Josemaríji bio lak. U Zaragozi su živjeli razni rođaci i prisni prijatelji obitelji.

kad god bi govorio o vremenu provedenu u sjemeništu. da se svakog dana prao od glave do pete. njegov boravak u sjemeništu bio je njegov jasan odgovor volji Božjoj. On svjedoči da se mladi Escrivá uvijek odlikovao među ostalim sjemeništarcima urednom vanjštinom i nekom otmjenošću. Don Augustin Calejas Tello. On nije želio postići neku crkvenu karijeru. jer da posjeduje osobine za više građanske službe. Uvijek je raspravljao „na svoj šaljiv način. Uostalom. Kad je postao poglavar sjemeništa. Dakako. Spominje npr. jer ih je iznosio odličnim španjolskim jezikom te se vidjelo da dobro poznaje španjolske klasike. što bi sa svečanim ili satiričnim nabojem izražavao u epigramima. posjedovao je humor. a to nisu činili ostali. u dobrom raspoloženju. kako svjedoči jedan drugi kolega koji ga je jednom čuo reći: ne vjerujem da je prljavština krepost. odraz finoće njegove duše i unutarnjeg života. Te i druge sitnice navele su podvornika na misao da Josemaríja neće biti svećenik. Utemeljitelj Opusa Dei. ne vrijeđajući nikoga”. nisu svi tako ocjenjivali stvari. Njegova vanjska čistoća te urednost u odijevanju bili su izraz ljubavi prema svećeničkom dostojanstvu. Neki su ih tumačili u sasvim suprotnom značenju. Već od prvog časa neki nisu shvaćali Josemaríjinu narav. imao je podvornika Joséa Mariju Romána Cuartera.nadomještale. držanje i ponašanje. Drugi učenik don Francisco Artal Luesma gledao je na Josemaríjine osobine u pozitivnom svjetlu. razlozi zbog kojih je Josemaríja došao u sjemenište bili su djelomično različni nego u većine njegovih drugova. Osim toga. Tim smo se epigramima još više čudili. nerazumijevanja ga nisu žalostila. pa stoga unutarnja 65 . danas župnik u Megallónu zapažao je slično: „Josemaríja bijaše u pravome smislu čovjek. znao je mnoge šale i veoma ih je ugodno pripovijedao: uvijek smo se mi njegovi prijatelji divili njegovim bogatim tumačenjima. zapažao komičnu stranu stvari. rekao bi da se ne sjeća ničega drugog o svojim drugovima do njihovih kreposti i njihove želje da služe Crkvi. uočavao je bitno.” Osim toga. Ipak.

premda kako svjedoči jedan njegov kolega „rijetko je izlazio ili. mogao je po volji izlaziti. ponizno i bezuvjetno priznao: mea culpa“ (moj grijeh). premda ta ocjena ne odgovara stvarnosti jer je nestalnost nespojiva s odličnim ocjenama u svim predmetima. U tom rukopisu nalazi se također jedna rubna bilješka. brzo bi se vratio. U sljedećoj godini za obje te osobine daje mu ocjenu dobar. Josemaría postiže za četiri predmeta ocjenu maretissimus./21. Ostale su neke njegove pisane bilješke iz akademske 1920. ali neće biti 66 . po mome mišljenju. ako bi već izašao. Takav je dojam zaveo i jednog profesora. (Doista u školskoj godini 1920. iako je Josemaríja bio obziran prema svakome i nastojao je biti prijatelj sviju. „raskajan. a za jedan benemeritus.crkvena pitanja o kojima se u sjemeništu mnogo razgovaralo ne bijahu njegova jedina briga. i molio ga za oproštenje. Takvo njegovo stajalište neki su pokatkad zbog svojih predrasuda krivo tumačili ili su to nepravedno smatrali ohološću. Uz to. protivnik je prvi udario don Josemaríju i na nedostojan ga način izvrijeđao u mojoj prisutnosti prostim. osobito otkad je imenovan poglavarom. listopada 1952. On je kaznu prihvatio i izvršio. uvredljivim riječima u katedrali./21. To je nekima bila prilika da ga krivo shvaćaju. nažalost. pisao Utemeljitelju Opusa Dei iz Jaéna. Ona doslovno glasi: „Imao je jedan sukob s don Juliom Cortésom. Ali sam mnogo godina kasnije doznao da je Julio Cortés 8. gdje je umro kao kapelan antituberkulozog sanatorija „El Naval”. To je za Josemaríju tada mogao biti vrlo gorak doživljaj. Zato je bio kažnjen odgovarajućom kaznom. U idućim godinama postiže meretissimus u svim predmetima. jer ga je u sjemeništu uvijek čekao neki posao”.” Ništa više nisam mogao saznati o tom incidentu. ali ipak dobro odgojen i pažljiv”. pa mu se to okrenulo na čast. godine. ali da su njegova marljivost i disciplina osrednje. Taj profesor pripominje da je njegova pobožnost dobra. gdje se Josemaríja opisuje kao „nestalan i ohol. Don Augustín Callejas ocjenjuje ga „kao prvijenca i prethodnika za neovisnost i slobodu duha”. Ta bilješka aludira na jedan slučaj koji je morao biti veoma napet.) Ali ipak nije popravio ocjenu karaktera. nedatirana. jer.

Jednoga dana neki kolega nađe u njegovoj sobi pokornički pojas. I tvrdi da je prema poglavarima bio pun poštovanja. veselu. tadašnji rektor sjemeništa. rujna 67 . godini njegovi odnosi s drugovima zadobivali su neki drugi ton jer je bio imenovan prefekton sjemeništa! Neki se sjećaju kako ga je kardinal Soldevila. obično bi pošao k njemu ispred ostalih i pitao bi ga kako se osjeća i kako mu ide učenje./23. Kad bi se susreo sa sjemeništarcima u sjemeništu. Po rektorovoj prosidbi odlikovao se među ostalma „odličnim odgojem. ljubaznošću i jednostavnošću”. „Don José López Sierra. kaže da je kardinal imenovao Josemaríju prefektom „zbog njegova uzorna ponašanja i njegove marljivosti”. „ruke mu prekrižene na prsima. Katkad bi mu rekao: „Dođi k meni kad budeš imao malo vremena. Ipak nije svojim činima pripisivao nikakvu važnost. S tog razloga podijeli kardinal Soldevila tonzuru Josemaríji 28. Kako bi mogao biti prefekt ili nadziratelj (ta se oba termina bez razlike upotrebljavaju u službenim spisima). No nitko nikada kasnije nije posumnjao u njegovu duboku simpatičnu. Don Augustín Callejas. U školskoj 1922. tijelo uspravno.jedini. pa su ga stoga prvi poštovali. Ovog puta se Josemaríja uozbilji i time im pokaza da nije ukusno ni razborito brbljati o pobožnosti drugih. a drugi su mu se divili. Njegova duša nije od toga pretrpjela nikakve štete. Prirodnim blagim postupkom nastojao je izbjeći svaku upadnost. nego je iz toga događaja izišla jača za teške kušnje što ih je još u životu morao podnijeti. a prema svojim drugovima srdačan i uvijek spreman na uslugu. tadašnji nadbiskup Zaragoze. u katedrali ili nekom drugom mjestu. pa je i Josemaríja morao primiti tonzuru. promatrajući njegovo držanje za vrijeme svagdašnjeg razmatranja u sjemeništu. veoma cijenio. privlačivu pobožnost koja je savršeno bila usklađena s njegovim humorom i optimizmom i ujedno bila temelj i tih njegovih osobina. dotičnik je morao biti klerik. To rekne ostalima. divio se njegovoj pobožnosti kod svete pričesti bez ikakve namještenosti. korak čvrst”.

„Njihova dužnost“. Djelio je s Romanom svoju hranu. Ali Josemaríja nije se nikada ljutio. uvijek je postupao ljubazno. nastojao ga je udobrovoljiti nekom ljubaznom riječju ili nekom šalom. „bijaše teška. Uživali su i neke prednosti: imali su posebnu sobu ponešto veću nego ostali i imali na raspolaganju jednoga podvornika. a bila im je dužnost uređivati sobe poglavara i dvoriti kod zajedničkog stola. Nešto slično je na modernim glasovitim sveučilištima kao npr. Nije upotrebljavao 68 . bili su smatrani pretpostavljenima. da svi budu jedno u Kristu. kako je na njega ostavila duboki dojam „njegova dobrota i ustrpljivost”. da drže red u sjemeništu i da prate učenike na predavanja i na šetnje. podvornik dodijeljen Josemaríji. (I podvornici su bili sjemeništarci koji nisu ništa plaćali.” Rektor sjemeništa don José Lopéz Sierra uvijek je sve do smrti hvalio Josemaríjine apostolski žar prema sjemeništarcima: želio je da ih sve predobije za Krista. po pravilima. jer je hrana pretpostavljenih bila posebna: „Tek sada znam da je on te male žrtvice činio na tako prirodan način i vrlo taktično da se nije moglo niti opaziti. Kad bi ga Josemaríja vidio zlovoljna. u kapeli nadbiskupske palače u Zaragozi. Premda su i oni bili seminaristi. To je postizao svojim besprijekornim ponašanjem. pripovijeda jedan nekadašnji seminarist. Prefekti ili nadziratelji su bili birani među studentima koji su se isticali pobožnošću i dobrim vladanjem. Karla bila su dva nadziratelja: jedan za studente humanističkih i filozofskih predmeta i drugi za studente teologije. među ostalim. na američkom Harvardu ili u Princetonu.1922.. Kapela danas više ne postoji. jer su mlađi sjemeništarci bili nestašni kao svi dječaci tih godina. razborito i odgojno. uređivao jutrom krevet i dvorio ga kod posebnog stola za kojim su u zajedničkoj blagovaonici sjedili poglavari. kojima su se sjemeništarci bili dužni pokoravati i iskazivati poštovanje.) U Sjemeništu sv. sjeća se vremena kada mu je.” Josemaría Román Cuartero. a dužnost im je bila da se brinu za marljivo učenje. i to samo njemu.

katkada žalosnim i punim sućuti. vlastitim sinom. 69 . Jednostavan i prijazan osmijeh pojavo bi se na njegovim usnama kad bi kod svojih sjemeništaraca otkrio nešto izgrađujuće. duhovit. koji se također zvao Antonio Moreno i bio je približno istih godina kao Josemaríja. ako bi tko pričao neukusne šale ili ne baš pristojne stvari. s pogledom diskretnim. Carmen Noailles navodi razne pojedinosti koje pokazuju finoću kojom je Josemaríja čuvao čistoću i stidljivost. jer se Josemaríju nije moglo ne voljeti. „Bio je jednostavan. Nikada nije išao van s djevojčicama. Ova sjećanja Carmen Noailles odnose se na ljeta 1921. inteligentan i u isto vrijeme ljubazan.“ A. udovica drugog Antonija Morena. Njegova prisutnost. Tako su mu prolazile godine u sjemeništu. prodornim. To izvješćuje Carmen Noailles. Kad bi mu Antonio ili neki drugi prijatelj počeo govoriti o tome. „Smatrali su ga pravim članom obitelji. njegovo besprijekorno odijevanje pobuđivali su pažnju djevojkama. a studirao je medicinu na sveučilištu u Zaragozi. uvjek privlačna i ugodna. godine. šetali. u loži na strani poslanice u crkvi sv. „Nikada na tom području nije činio ni najmanji ustupak. Pokatkad bi dio ljeta bio gost obitelji Antonija Morena. Jer je Josemaríja u ljetu 1923. njegov krasan izgled. Praznike je provodio u Logroñu. obuzdavala je i najnepokornije. Sada znamo da je mnoge sate proveo u molitvi. sinovca spomenutog. gledao je prijestupnike. išli su loviti ribu ili hvatati rakove. Karla. Karla. tadašnjeg vicerektora Sjemeništa sv.kazne. Na sjemeništarce je jako djelovao „svojom jednostavnošću i zapanjujućom dobrotom”. Njihov život u ovom selu bio je sasvim normalan: razgovarali su. kao što je to običavao i kao dijete. prekinuo bi ga ljubazno. Svi su ga u toj kući veoma poštovali. ili 1922. Možda na oba. po svoj prilici kod ujaka don Teodora Mosena u Fonzu. i stalno je dolazio do izražaja njegov divan dar za humor. kadšto su išli na izlet. Njegovo otmjeno ponašanje. niti je dopuštao šale i lakomislene komentare u tom pogledu“. prekinuo bi ih povikavši otprilike: „Kad biste me poznavali u dušu takvog kakav jesam. ali odlučno.

izručivao se punim pouzdanjem dragoj Gospi od Pilara i svakodnevno posjećivao njezinu crkvu: „Zazivljem je“. Trajni svjedok njegove žarke molitve toga vremena jest jedna slika Djevice koju je netko kasnije našao: „Prošle su godine.” U lipnju 1924. U njegove je ruke postavio konačnu odluku o onome što je u njegovoj duši dozrijevalo. napola slijep neprestano pitajući zašto: Zašto da budem svećenik? Gospodin od mene traži nešto./23. Međutim je Josemaríja živio i dalje u nesigurnosti glede onoga što je od njega tražio Gospodin. pogledajte. Kad se upisao na fakultet akademske 1922. molio.godine počeo studirati pravo da bi dao prve ispite u rujnu. jer je primio tonzuru. Odgovorim joj: Ne znam. Niže redove. prosinca. a 21. „istom djetinjom ljubavlju. neka bude! S datumom 24. da vidim! Da bude! Da bude! [LP] 5 Gospo. ut videam! Ut sit! Ut sit! 4 Da bude ono što ti hoćeš. kako sam jednom reče. koji je umro 4.. Tu ste Vi nešto napisali od Vas. Podno kipa bilo je urezano iglom u gips: Domina ut sit! 5 Sa znakom usklika kojim sam vazda zaključivao svoje latinske strelovite molitve: Gospo. godine. Četrnaestog dana toga mjeseca primio je red subđakonata u sjeme4 Gospodine. godine u listu „El Noticiero“ (Zaragoza). ne sjećam se. kad sam već bio u Rimu. mnoge godine. Pokazala mi je. ovdje je stigao jedan kipić Gospe od Pilara koji ste Vi imali u Zaragozi. istom vjerom kojom sam je nekoć dvadesetih godina. da bude! [LP] 70 . U listopadu 1922. kad mi je Gospodin dao da naslutim njegovu volju. A ona: Da. Studirao je. također u nadbiskupskoj palači egzorcistat i aolitat iz ruku kardinala Soldevila. Bio je to tako strašan kipić da mi se činilo nemogućim da bi mogao biti moj. pisao je u listopadu 1970. ostijarijat i lektorat. bio je već klerik. godine započeo je četvrti tečaj teologije. i jednoga dana. a što ja još ne poznajem. ali što? U slabom latinskom opetovah riječi slijepca iz Jerihona: Domine. lipnja 1923. primio je 17. kad ga je ubila grupe anarhista. Osjećao se. dođe k meni glavna tajnica i reče mi: Oče. rujna 1924. godine završio je peti tečaj teologije.

npr. Karla iz ruku don Miguela de los Santos Diaz Gomara. ipak je od druge godine mogao položiti samo građansko pravo II. Tomu se ne treba čuditi. ili kod liturgijskih obreda. Don Miguel bio je upravitelj sjemeništa sv. civilnom se karijerom bavio samo u ljetnim mjesecima. prirodno pravo s „dobrim”. I bio je odbijen a da nije niti polagao ispite. godina bila je praktično izgubljena. političku ekonomiju s „vrlo dobrim”. pa je od ispita bio oslobođen./1925. U rujnu profesor pošteno prizna nepravdu i još prije ispita uvjeri ga preko onih istih prijatelja da će proći samo time što se pojavi na ispitu. jer da nije nikada slušao predavanja. osim toga. pri dijeljenju sakramenata. studenoga 1924. time što je prethodnu godinu prošao s izvrsnim. i kao slobodan student nije bio dužan prisustvovati predavanjima. povijest prava i građansko pravo I. da će ga srušiti. a 20. Ni u lipnju ni u rujnu druge ispite nije polagao. U ljetu 1924. ali se ipak prijavi na ispite jer je posjedovao istinski osjećaj pravednosti. On je oduvijek bio strastveni. On bi redovito izabrao Josemaríju da ga prati kod službenih nastupa. veoma je dobro poznavao materiju. prijavio se za ispite u lipnju. Karla. Josemaría se začudi. jer su se u akademskoj 1924. godini dogodili značajni događaji: dana 24. Prethodnog je lipnja bio već dao ispit iz španjolske povijesti koju je dobro naučio spremajući se za maturu i čitajući mnogo.nišnoj crkvi sv. godine mnogo je učio i u rujnu je položio ispite iz sedam predmeta na sveučilištu prava. a profesor je to smatrao svojom osobnom uvredom. koji ga je veoma cijenio. s „dovoljnim”. Na istim jesenskim ispitima položi Josemaría rimsko i crkveno pravo s „izvrsnim”./1925. Sljedeća akademska 1924. umro je u Logroñu gospodin José Escrivá. premda mu je profesor koji je držao katedru dao na znanje preko zajedničkih prijatelja da ne dolazi na ispite. jer je posjedovao izvrsno poznavanje povijesti. Iako se tijekom akademske godine koncentrirao na pripremu za svećeništvo. a. Premda je upisao četiri predmeta od kojih je dva položio. istinski poznavatelj povijesti. prosinca u sjemenišnoj 71 .

marljivo pohađao fakultet. To pravo iskoristi don Josemaría i postigne licencijat iz pravnih znanosti. ožujka u Gospinoj kapeli svetišta naše drage Gospe od pilara. godine položio je predmete međunarodnoga prava s „izvrsnim”. financijsko pravo s „dovoljnim”.” Njegovao je prisno prijateljstvo i sa studentima koje su mučile mnoge vjerske sumnje./1926. U isto je vrijeme uputio zahtjev Madridskom sveučilištu da bude promoviran za doktora. svibnja. ožujka 1927. godine po kojoj se za postizanje akademskih gradusa nisu tražili nikakvi prethodni zaključni ispiti ni ikakva praksa. osobito akademske 1925. siječnja 1926. ipak je redovito pohađao predavanja na pravnom fakultetu. trgovačko i političko pravo s „dobrim”. godine. David Mainar Perez dobro se sjeća tih godina. Već je sljedećih dana Josemaría zamjenjivao u seocu Perdiguera bolesnog župnika i ostao tamo do 18. godinu upisao kao izvanredni slušač. Prema odluci ministarstva od 22. Toj misi na Veliki ponedjeljak prisustvovalo je samo dvanaestak osoba./1926. Trebalo je samo platiti porez (37. već svećenik. a međunarodno privatno pravo s „dobrim“. Znao je s vedrim humorom zalaziti i u razgovore o takvim temama koje su svećenika mogle dovesti u neugodnu 72 . jer je još bila na snazi odredba od ožujka 1917. „Bio je veoma otvoren prema drugima.50 peseta). upravno pravo s „dovoljnim”. Josemaría je to uplatio 15.crkvi sv. ožujka 1925. Još mu je za dovršenje studija nedostajala samo sudska praksa i sastavljanje javnih instrumentarija. U rujnu je položio s dovoljnim kazneno pravo. svećenički red. studenti kojima je nedostajao jedan ili dva predmeta mogli su polagati posebne ispite u siječnju 1927. Isti don Miguel de los Santos Diaz koji je bio pomoćni biskup kardinala Soldevila podijelio mu je 28. U lipnju 1926. Nije zaboravio klupe na sveučilišnom dvorištu u kojima su prosjedili tolike intervale između jednog i drugog predavanja. mladomisnik ju je prikazao za pokoj duše svoga oca. godine u kojoj je Josemaría. Prvu je misu proslavio 30. Karla don Miguel de los Santos Diaz Gomora zaredio je Josemaríju za đakona. Premda je akademsku 1925.

„Ali”. Fumanal pomisli da je to logično. „Nastanio sam se kod jednog vrlo dobrog seljaka. Imao je jednog sina koji je svako 73 . da se prema ženama odnosi nešto drukčije nego do sada. Izranzo ističe njegov ispravni i jednostavni karakter bez ikakve primjesne oholosti i napuhanosti. Josemaría se bavio mišlju da razvije aktivnost kao učitelj. neće inače moći napredovati u tom obliku rada. nastavlja David Mainar. A Domino Fumanal nadodaje ovu njegovu osobinu: „Netko reče da je bio tašt. živio je u jednoj seljačkoj obitelji od koje danas nijedan vjernik nije više na životu. To mu je posvuda pribavljalo poštovanje. ali njegova povjerljiva otvorenost koju je uvijek pokazivao brzo je dovela do toga da su s njime postupili kao sa svima ostalima. Sutradan nakon svoje prve mise u kapeli od Pilara otišao je u Perdigueru. jer „u Zaragozi nije imao polje rada niti su mu pomagali kako je zasluživao”. u selo udaljeno od Zaragoze 24 km. Juan Antonio Iranzo Torrez. Unatoč svemu tomu. a Fumanal mu dade neke savjete u živome studentskom načinu govora. sjeća se da su spočetka na mladoga svećenika gledali ponešto sumnjivo. Don Josemaría ostane pri svojoj odluci da napusti Zaragozu. jer je mislio da će u gradu kakav je Madrid moći lakše ispuniti ono na što ga je Bog zvao. ali je to apsolutno neistinito: on je bio sasvim suprotno tomu. posve na zapad područja Las Monegros između gorskog lanca Alcubiere i niske doline rijeke Gallego. jer se bojao da mladi svećenik zbog načina na koji je živio svoju čednost.” Jedan drugi kolega. „on je posjedovao u sebi nešto sigurno da se svojim humorističnim načinom vješto i bez osobite upadnosti umakne svakoj mučnoj situaciji i da ne izgubi svoje dostojanstvo. Dok je boravio u tom selu. nije se smanjio nemir njegove duše.” I nedostaje to da je osobiti oprez pokazivao u postupku sa ženama. U dva mjeseca što ih je tu proveo. nastavio je svoje svećeničko djelovanje u biskupiji Zaragoze očekujući i dalje Božje prosvjetljenje. Jednoga dana spomenuo je Domingu Fumanalu svoj mogući prelazak u Madrid. a to on još nije točno znao. Umrli su Satarnino Arruga i njegova žena Prudencia Escanero i njihov sin. Bio je potpun čovjek koji je sa smiješkom znao zastupati svoja načela.situaciju.

jutro išao na pašu s kozama. Žalio sam dječaka koji je po cijeli
dan živio sa stadom. Počeo sam ga poučavati u vjerskim istinama
da bi mogao primiti prvu svetu pričest. Malo-pomalo sam ga
uspio nešto naučiti.
Jednoga dana htjedoh vidjeti koliko je zapamtio te ga upitam:
- Kad bi ti bio veoma veoma bogat, što bi učinio?
- A što znači biti bogat - upita dječak.
- Biti bogat znači imati mnogo novca, imati banku.
- A što je to banka?
Objasnih mu što sam mogao jednostavnije i nadodah:
- Biti bogat znači imati mnogo zemlje i umjesto koza imati
debele krave, zalaziti u društvo, triput se na dan presvlačiti. Dakle, što bi ti učinio kad bi bio bogat?
Dječak raskolači oči i nakraju reče:
- Jeo bih tanjur za tanjurom, juhu s vinom!
U tome se sastoje sve naše želje. Nije vrijedno mučiti se. Zanimljivo, nikada ne zaboravih ovaj razgovor. Uozbiljio sam se i
pomislih: Josemaría, ovdje Duh Sveti govori. Božanska mudrost
stavila mi je pred oči kako sva zamaljska dobra imaju malu vrijednost.“ U Perdigueri je, kako svjedoči tadašnji ministrant, a
sadašnji sakristant Teodoro Murillo Escuer, don Josemaría djelovao do svibnja 1928. godine kao uzorni svećenik: u određeno
vrijeme ispovijedao, slavio svetu misu, poslije podne predmolio
krunicu, četvrtkom klanjanje pred Presvetim, držao vjeronauk i
pripravljao na prvu svetu pričest, brinuo se za bolesnike. Često ih
je posjećivao i dijelio im sakramente, kad god bi zaželjeli. „U to se
vrijeme sveta pričest nosila samo teškim bolesnicima, i to u procesiji. A on je nosio privatno svakom bolesniku koji je to zamolio.”
Teodor Murillo zaista je žalio kad je mlađi svećenik otišao. U
kratko je vrijeme osvojio njegovo srce jer je bio „veseo, posjedovao je divan humor, bio veoma uglađen, jednostavan i ljubazan.”
Josemaría se vratio u Zaragozu. Posvećivao je više vremena nego
prije da završi studij. Njegova majka, brat i sestra živjeli su s nji74

me u Ulici San Miguel, u kući, koja je poslije srušena, nedaleko
od križanja s Ulicom Santa Catalina. Održavao je predavanja iz
rimskog i kanonskog prava u Institutu Amado, možda i zato da
ekonomski pomogne svoje obitelji.
Taj je institut bio smješten u Ulici Don Jaime 1 br. 44. Vodio ga je don Santiago Amado Lorigo, pješački kapetan koji je
imao licencijat znanosti. To je bila akademija slična onima koje
su postojale po važnijim gradovima u zemlji. Student je na njima
mogao položiti ispit zrelosti i završiti pripravne tečajeve za neke
fakultete. Na njima su se studenti također spremali za upis na
visoke škole za inženjere i u vojne akademije, za prijam u državnu pravnu službu za notare i tajnike ili za razne druge udruge
službenika u državnom aparatu. Na Institutu Amado dalje su se
formirali studenti prava, književnosti, znanosti, trgovine i nastave. Institut je uživao dobar glas i bio je više od puke ustanove za
pripremu za više škole, jer je 1927. godine počeo izdavati mjesečnu reviju u kojoj su, uz općenite vijesti, bili objelodanjivni stručni
članci o pravu, o vojničkim temama, inženjerstvu i znanostima.
Među profesorima bile su osobe koje su prije ili kasnije držale katedru na sveučilištima ili osobe poznate u španjolskom životu. U
3. broju te revije (ožujak 1927.) pojavila se npr. bilješka gospodina Santiaga Amada, direktora Instituta, koja obrazlaže izostanak
suradnje jednoga profesora, gospodina Luisa Sancha Serala, jer
je dobio mjesto na katedri građanskog prava u Zaragozi. U tom
je broju objavljen i jedan članak don Josemaríe Escrive o načinu
sklapanja braka u tadašnjemu španjolskom zakonodavstvu. To je
prvi poznati tiskani tekst Utemeljitelja Opusa Dei. U Zaragozi je
općenito slavio misu u isusovačkoj crkvi sv. Petra. U međuvremenu su svi oci te zajednice pomrli. Don Josemaríja držao je razne
kateheze mladima, jednu u četvrti Casablanke. U Velikom tjednu
1927. godine bio je određen za Fombuenu. U nadbiskupskom
arhivu u Zaragozi nalazi se njegovo imenovanje za pomoćnog župnika u Perdigueri (30. ožujka 1925.). Ipak se njegovo ime više
ne pojavljuje u ovom arhivu do 17. ožujka 1927., jer mu je u tom
razdoblju od dvije godine bilo dopušteno da pođe u Madrid radi
75

studija. Don Josemaría i dalje je pouzdano očekivao prosvjetljenje
od Boga. A u međuvremenu je bio kao i cijeloga svojeg života
stopostotni svećenik, bezgranično odan svećeničkoj službi.
3. SVEĆENIČKA DUŠA I LAIČKO SHVAĆANJE
„Bio je potpuni svećenik sa svim zahtjevima toga zvanja. Takav je dojam ostavljao na svakoga tko mu se približio u to doba”,
tvrdi doktor don Juan Jiménez Vargas, danas profesor katedre za
medicinu, koji je Utemeljitelja Opusa Dei upoznao 1932. godine. Na ovim ćemo stranicama imati prigodu upoznati različite
dosljednosti svećeničkog identiteta mons. Escrive de Balaguera.
Sve izviru iz jednog korijena: iz ljubavi prema žrtvi svete mise.
„U svojih 65 godina“, razlagao je, 1967. godine došao sam
do divnog otkrića. Za mene je najveća sreća slaviti svetu misu,
a ipak me je jučer to stajalo strašnog napora. Kakvog li napora!
Shvatio sam da je misa zaista djelo Božje, napor kakav je za Isusa
bio njegova prva misa, križ. Shvatio sam da je svećenička služba
prikazivanja svete mise rad kojim se ispunjuje Euharistija. Pri
tom svećenik doživljava bol, radost i umor. Osjetih u svom tijelu
iscrpljenost božanskog posla. I za Krista je to bio napor. Njegovo
se svećeništvo pred time opiralo da kao Vječni Svećenik raširi
ruke prema križu. Nikada mi slavljenje svete Žrtve nije bilo toliko teško kao ovog dana, kad sam shvatio da je misa Opus Dei.
Pružila mi je veliku radost, ali sam se osjetio sasvim iscrpljen.
„Cijeli je njegov život“, zabilježio je don Marcelo Gonzàles,
kardinal primas Španjolske, „bio produženje neprekidne misne
žrtve kojom se slavi Bog i postiže oproštenje grijeha po sakramentalnoj milosti, pa je svoj profesionalni posao i sve obiteljske
brige postavljao na oltar kao pročišćenu žrtvu uz misnu Žrtvu.
To sam uočio u razgovorima s njime, a to sam uvidio iz njegovih
spisa, za to nalazim potvrdu i u svećenicima Opusa Dei koje sam
upoznao.” Utemeljitelj Opusa Dei ostavio je prekrasne stranice
o svetoj misi, o svetoj euharistiji. One su odraz njegova zaljubljenog srca koje je misu doživljavalo kao zaručničku sobu, kao
zaručnički pjev i kao izljev ljubavi.
76

Ovi tekstovi pridonose tomu da mnoge duše po cijelome
svijetu doživljavaju božansku stvarnost svete mise kao središte i
korijen unutarnjeg života, kako je to neprestano govorio mons.
Escrivá de Balaguer već od prvih dana svećeništva i kako će mnogo godina poslije istaknuti Drugi vatikanski sabor.
Riječi Utemeljitelja Opusa Dei o svetoj misi pokreću i oduševljavaju jer znače punu, duboku proživljenu stvarnost. „Vjerujem da je presveta Euharistija bila njegova strast“, smatra don
Joaquin Mestre Palacio, prior naše Gospe de los Desamparados
u Valenciji i nadodaje: „Sjećam se s kakvom je ljubavlju, žarom
i pobožnošću gospodinu Nadbiskupu (misli na don Marcelina
Olaeches) i meni pokazivao kapele u Ulici Bruno Buozzi (središte Opusa Dei) i zadržavši se na poseban način kod svetohraništa. Pokazivao nam je tako pobožno kako bi neki mladomisnik
zaljubljen u svoje svećeništvo pokazivao kalež svoje prve mise.“
Mnoge su osobe imale priliku prisustvovati misi mons. Escrive de Balaguera. Svi se slažu u tome da je prikazivao misu s
dubokim sabranošću, žarom i pobožno.
Biskup Siguenza Guadalajare, don Laureano Caston Lacoma,
nije mogao zaboraviti mise mladog svećenika don Josemaríje
u Fonzu u ljeto 1926. i 1927. godine. Don Laureano u to je
vrijeme kao sjemeništarac provodio praznike u Fonzu, svome
rodnom selu. Njegovi su praznici padali u isto vrijeme kad je
don Josemaría sa svojom obitelji došao na kratki posjet stricu
Teodoru, beneficijaru kapelanu kuće Moner. Don Laureano mu
je pokatkad posluživao kod svete mise u kapelici vlastele de Otalbaruna de Valdeolivos, s kojima ga je povezivalo, kao i s don
Laureanom Castanom, veliko prijateljstvo. Don Laureano još se
uvijek sjeća „kakvom je pobožnošću i predanošću don Josemaría
prinosio svetu Žrtvu, pa sam mu se ja s velikom pobožnošću
i predanošću pridružio, što nije izmaklo pažnji mons. Escrive,
kako mi je nedavno pisano izložio don Álvaro del Portillo. Može
se lako shvatiti da je već tada proživljavao ono što će poslije napisati: „Misa je božanski čin, trinitarni čin, a ne ljudski. Sveće77

nik koji slavi svetu misu služi planovima Gospodnjim, posuđuje
Gospodinu svoje tijelo i svoj glas. Ipak on ne djeluje u svoje,
nego u Kristovo ime kao Kristova osoba.“ I Pedro Rocamora
posluživao je Utemeljitelju Opusa Dei kod svete mise. Bilo je
to u Madridu u kapeli zaklade za bolesnike u ulici Santa Engracia. Često je prisustvovao Josemaríjinoj jutarnjoj misi prije nego
bi pošao na sveučilište: „Svaka je riječ imala duboko značenje i
poseban naglasak. On je proživljavao svaku riječ. Josemaríja je
izgledao potpuno oslobođen od okoline, povezan s Bogom nevidljivom vezom.“ Rocamora je napamet znao latinski tekst pa je
mogao napamet pratiti liturgiju. Premda su prošle tolike godine,
bila je već 1929. godina, ipak je zadržao svježe dojmove: „Tih
jutara, kad bi završila misa u kapelici u ulici Santa Engracia, mi
ministranti oca Escrive mnogo puta nismo mogli zadržati suza.“
I Rocamara pronicavo nadodaje da je Josemaríja bio normalan
čovjek, a ne olako preosjetljiv i previše uzbudljiv.
Međutim, nadošlo je vrijeme kada je Utemeljitelj Opusa Dei
morao svoju ljubav prema svetoj Euharistiji proživljavati u veoma teškim prilikama, kad je nastupio vjerski progon u republikanskom Madridu. Juliján Cortés Cavanillas u jednome članku
španjolskog dnevnika ABC je objavio kako je ujutro 11. svibnja
1991. Dok su u Madridu gorjele crkve i samostani „u mojoj
pratnji prenio na prsima Presveto iz kapele u ulici Manuel Cortina, gdje je služio kao kapelan do vojarne, da ga pohrani na
sigurno u kuću svojih aragonskih prijatelja. Bila je to predigra
ratnih mjeseci u Madridu i Barceloni između srpnja i prosinca 1936. Godine, kad je njegova euharistijska pobožnost bila
izložena, kad je morao potajno celebrirati, kriomice nositi svetu
pričest. Ti su ga pothvati mogli stajati života. Mnogi svećenici u
Madridu i drugim španjolskim gradovima nisu se bojali ni smrti.
Mons. Escrivá de Balaguer poslije je izjavljivao da je tih mjeseci
često mislio na progonstvo prvih kršćana. Potajice, s posuđenim
seljačkim odijelom, veoma omršavio, razvio je živu svećeničku
dijelatnost. Ispovijedao je, davao duševnu pomoć u osobnim
razgovorima i razmatranjima manjim grupama; čak je održao
78

nekoliko duhovnih vježbi, prikazivao svetu misu i nosio jednima
i drugima svetu pričest.
U sličnim je prilikama tekao njegov svećenički rad u danima
kad je boravio u Barceloni prije nego što je krenuo na put preko
Pireneja prema Andorri. S njime su bili neki pripadnici Djela i
nekoliko prijatelja u sklopu brojnije ekspedicije koju su predvodili poznavatelji terena. Htjeli su se udaljiti iz Crvene zone.
Dana 28. studenoga je slavio misu na planini. Nakon cjelonoćnoga pješačenja stigoše u usjeklinu Ribalera. Bez otezanja
izabraše kamenje koje bi moglo poslužiti kao oltar u tom krugu
zaštićena od vjetra. Budući da su za vrijeme dugog noćnog marša
pale neke psovke, bojao se da se ne bi nešto nedolično dogodilo,
ali ipak najavi da će slaviti svetu misu na kojoj može prisustvovati tko želi. Bilo je tu više od dvadeset osoba koje već od srpnja
1936. godine nisu mogle prisustvovati misi. Nastalo je ozračje
velikog očekivanja. Zavladalo je veliko uzbuđenje zbog takvog
načina slavljenja mise. Došao je Antonio Dalmases s jednom
skupinom te se pridružio ekspediciji. On je u svom dnevniku
zabilježio: „Nikada nisam pribivao takvoj misi kao danas. Ne
znam je li to zbog okolnosti ili svetoga svećenika.“
Nekoliko dana poslije prikazao je svetu žrtvu u Andori u cijelom ornatu i s posvećenim posudama gotovo poslije deset mjeseci potajnog života i djelovanja. Svećenik Pujol Tubau ni poslije
deset godina nije zaboravio kako ga je susreo sa skupinom ljudi
iz koje ga je pozdravio jedan čovjek raskriljenih ruku: Bogu hvala
da vidimo svećenika! Taj je svećenik bio Josemaría koji mu se
predstavi kao svećenik i izjavi mu da su prešli granicu, da bi želio
celebrirati svetu misu i zahvaliti Bogu. Tako je bilo i sljedećih
dana, jednog od prvih dana prosinca na glavnom oltaru crkve sv.
Stjepana. Dojam se duboko usjekao u sjećanje don Pujola „pobožnost kojom je Josemaría celebrirao, a onda dugo i ustrajno
zahvaljivanje i molitva njegovih pratilaca pred svetohraništem“.
Takvih sličnih svjedočanstava ima i od drugih osoba. Takvo
je npr. svjedočanstvo Antonija Ivarsa Morena, koji je kao stu79

dent jednog dana 1939. godine došao na misu Josemaríje u jedan maleni stan u ulici Samaniego, gdje se nalazilo prvo središte
Opusa Dei u Valenciji: „Nije mi izbjegla nijedna riječ, nijedan
njegov pokret. Kad je celebrirao, na sve prisutne je ostavljao dojam da je prodro u dubine velikog otajstva našeg Otkupljenja.
Ta je misa doista bila nekrvna kalvarijska žrtva. Nije bilo mjesta
za rastresenost.“
Poznati arhitekt Vicente Valls Abad iz Valencije ostavio je na
stranicama dnevnika „Levante“ zapisano sjećanje na svoje studentsko doba u studentskom domu u ulici Jennér u Madridu.
Bilo je to 1942. godine. Don Josemaría je osobno preuzeo duhovno vodstvo studenata, brinuo se za propovijedi, razmatranje
na duhovnoj obnovi. Dojmila ga se izravna, konkretna, prodorna riječ koja je poticala na bolji život. Ali iznad svega dojmio ga
se način na koji je dijelio blagoslov s Presvetim sakramentom:
„S kojim žarom, strahopoštovanjem je postupao, kako je privinuo pokaznicu na prsa, a usne su mu se neprestano micale
sve do kraja obreda i Gospodinu nešto govorile. Pomislih, ovaj
je svećenik doista u Boga zaljubljen!“ Osnivač Opusa Dei slavio je misu zaljubljenim srcem. S ljubavlju je obavljao sve do
zadnje sitnice. Don Vicento Jobanero, histopatolog iz Ovieda,
priča o jednom detalju. On je prisustvovao svetoj misi koju je
mons. Escrivá celebrirao 1967. godine na sveučilišnoj poljani u
Navarri. Uočio je da je Utemeljitelj, izgovarajući Confiteor, učinio stanku između riječi Ideo, precor. Doktor Jabonero je shvatio
da je tako logično nakon stanke koju zahtijeva zarez, kao da bi
se na hrvatskom reklo „zato, molim“. Doktor Jabonare tumači
to zadržavanje: „Stanka je kila naređena. Na ovom praktičnom
primjeru odmah sam shvatio smisao riječi koje je mons. Eserivá
de Balaguer napisao u Putu o usmenoj molitvi: „Pazi na ono što
govoriš, tko govori i komu govoriš.“ Don Juan Pariagu, profesor
povijesti medicine, sjeća se malenoga stana u Valladolidu, koji su
zvali „El Rincón“. Taj je stan početkom četrdesetih godina služio
za apostolski rad sa studentima. Tu ga je Utemeljitelj Opusa Dei
naučio značenju svakog i najmanjeg iskaza ljubavi prema svetoj
80

ali ne svećeničke povlastice. od iznimaka. susresti pravog čovjeka“. A klerički mentalni sklop znači služiti se crkvenim strukturama da bi postigao svjetovne ciljeve ili da bi prema sebi postigao u građanskom životu tretman drukčiji od ostalih običnih građana. zar ne? reče Utemeljitelj. najmlađemu od prisutnih. obavljati svoje dužnosti pa i zahtijevati svoja prava: prava građanina. 81 . Posvjetovnjačen svećenik i laik. Oni mogu reći ono što je jednom rekao Locrdario: „Velika je sreća za čovjeka ovdje na zemlji da jednom u životu susretne istinskog čovjeka srcu Božjem. „Da Oče. Escrivé de Balguere napisao je biskup Achena dr. Sustavno tražiti prisutnost svećenika u građanskim poslovima da bi ih prožeo kršćanskim duhom. Josemaría: samo ti budi vrlo lud. „Ti budalo! Vidjeh te. Poslije je Juan Antonio Paniagua opazio da ovi detalji prije svega razotkrivaju ili prekrivaju jednu ljubav: ludu ljubav kakva je ona koja govori u Putu (točka 438). Doznali smo preko Juana Antonija Paniague da je to rekao Javieru Siliu. sine moj!“ U prigodi smrti mons. koja ludost! Odgovori on. Johannes Pohlschmeider: „Šezdeset tisuća pripadnika Opusa Dei žali za svojim Ocem koji je otišao od njih. A što je to laički mentalni sklop?! Negativno definiran suprotnost je redovničkomu mentalnom sklopu. Naprotiv. Ipak bi slika Josemaríje kao svećenika bila nepotpuna i umanjena. Drugi tip krivog klerikalizma jest onaj do kojega dovodi naklonost za oponašanjem ili kompleks manje vrijednosti: zamišljati kako laiku moraju biti ideal aktivnosti vlastite svećeniku. njega je oduševljavalo raditi u granicama građanskih zakona.Euharistiji i izbjegavanju svake improvizacije koja se odnosi na liturgiju. Zato je osnivač Opusa Dei zazirao od povlastica. jer oni dobro znaju što mu duguju. Ali oni će mu i poslije njegove smrti sačuvati vjernost. Kakva je to ludost. ti si mislio da si sam u biskupskoj kapeli. kad bismo je odijelili od njegova laičkoga mentalnog sklopa. kako daješ svakomu novoposvećenom kaležu i pateni poljubac da ga nađe On kada se prvi put „spusti“ u te euharijstijske posude.

„Svećenik ne smije manipulirati dušama. Naprotiv. u poslu od kojeg žive. Escrivá de Balaguer odlikovao se „odlučnim smislom za svjetovno koji se može odijeliti od njegova punog. koji je došao služiti. Ni najmanje ne sumnjam da se svećenikov laički mentalitet sastoji u tome da se govori o Bogu. srpnja 1975. položaj klerika u svijetu određen je sveopćim služenjem bez ikakve iznimke. Njegov je antiklerikalizam bio dobar. Oni dovode do gubitka osjećaja za stvarnost i naopako okreću položaj i laika i svećenika. Mons. a ne da mu služe.sakristan izvan hrama šturi su ilodovi lošeg klerikalizma. od kojega dobivaju potrebno za uzdržavanje svojih obitelji i kojim ispunjavaju svoje društvene obveze. Želio ih je uvjeriti da su svećenici koji ne govore o Bogu potpuno klerikalni u lošem smislu riječi. jer ljubim svećenike. dosljednog. A veliko služenje što ga danas kao i jučer svećenik mora ljudima iskazivati. Takvom je stajalištu do krajnosti bio vjeran ne želeći 82 . zazirati od povlastica i iznimaka. govoriti Bogu. listopada 1972. ne miješati se u stvari koje su izvan njegova dometa. mora djelovati tako da bude prisutan u njihovu životu. Mons. Escrivá de Balaguer bio je svećenik koji je govorio samo o Bogu. Svećeništvo je smatrao normalnim staleškim poslom. Svećenik treba biti drugi Krist. Francisco Herńandes u „I. jer je tražio da svećenik bude vjeran svojoj isključivoj misiji. Tako je 19. Zapravo. To je bilo svakomu jasno i vdiljivo. mora poštovati slobodu svijesti.). Gracas. organskog svećeništva sve do najmanje sitnice“ (mons. Božjim poslom. Utemeljitelju Opusa Dei više su puta postavljali pitanja o laičkom mentalnom sklopu.a Religion“. 26. Praktično u životu Utemeljitelja Opusa Dei sve je bilo usmjereno tomu da bi se svjetovnjaci posvetitli u svojemu redovitom staleškom poslu. tvrdio u Madridu: „Ja sam antiklerikalac. plod pravoga laičkog mentalnog sklopa jest znati poštovati svakoga na njegovu mjestu. Živio je radikalno i taj laički mentalni sklop koji je toliko propovijedao sa svim praktičnim dosljednostima koje iz njih proizlaze.

posljednji cilj bio je glavni razlog njegove prisutnosti u Službenoj školi za novinarstvo. premda ono što je primao nije bilo mnogo. Ovaj. imaju pravo prepoznati svećenike po njihovu odijelu. Želio je biti samo svećenik. Proživljavao je trenutke kad mu je u ekonomskom pogledu bilo veoma teško. mnogo radnika. Iz toga se može lako razumjeti zašto je tako odlučno bio i za to da svećenici nose svećeničko odijelo i sve što odgovara njihovu svećeničkom staležu. Smatram da je bio veliki novinar i da su ga zaokupljale apostolske djelatnosti. uvijek je bilo jasno da to nije bilo njegovo staleško zanimanje. vesela.živjeti od svećeničke nošnje. Nakon španjolskoga građanskog rata prihvatio je mjesto profesora na Visokoj školi za publicistiku u Madridu. kao javno služenje i smatrao je da drugi. Odazvao se molbi svoga prijatelja Giméneza Arnaua. koji je tada bio državni tajnik za tisak. ali. napisao je u madridskom listu „Hoja del Lunes“: „Uspomena na don Josemaríju traje još uvijek među njegovim bivšim učenicima. mnogo bračnih parova koji će se posvetiti i predati Bogu. Prvi tajnik te Visoke škole Pedro Gómez Aparicio. Zato je svima koji su ga poticali da se poda sveučilišnom radu odgovarao da bi u tom služenju bio samo profesor među mnogim profesorima. A to mu je davalo prigodu da buduće novinare pouči u općoj i staleškoj etici. skladan i ljubazan. On je svećeništvo shvaćao kao služenje. Po tome se pokazuje prisutnost Kristova službenika. i da vjerno slijede biskupove odredbe. mnogo profesora. Predavao je na akademiji Cicuéndez rimsko i crkveno pravo samo radi plaće kojom bi uzdržavao svoju obitelj. Njegova je narav bila otvorena. širokogrudna. onda će biti mnogo svećenika. trebao je novca. uvijek raspoložen za srdačan razgovor. Bez dvojbe.“ Premda je sve te poslove obavljao s osjećajem odgovornosti. ako bude stopostotni svećenik. da od njega mogu zatražiti usluge na bilo 83 . bili katolici ili ne. a u isto vrijeme i u općoj i u crkvenoj znanosti te da im govori o Bogu. U postupku prema drugima bio je jednostavan.

vedrinu i sposobnost u podnošenju križeva tjelesnih i duševnih patnji. Luisa de la Palme s gornjom posvetom Utemeljitelja Opusa Dei. razboritu budnost i hrabrost. Cantero. ali i iz dosljednosti svojemu laičkom uvjerenju. koji ga je upoznao 1932. „Osnivač Opusa Dei“. On je čak poviše reverende nosio ogrtač. čak na herojski način u teškim vremenima. Don Josemaría je tako živio. 4. Madrid. poriv za stvaralaštvo u služenju Bogu. 29. Crkvi i ljudima. Escrivé de Balaguera je izrazio u homiliji koju je održao na sprovodu u tom gradu za njegov vječni pokoj: „ Posjedovao je ravnotežu i sklad da u životu i radu mnogošto ujedini. nadbiskup Zaragoze. Don Ricardo Fernández Vallespin čuva jedan primjerak Historia de la Sagrada Pasión o. čvrsti optimizam i trijezno procjenjivanje ljudske ograničenosti i milosrdnost prema drugima. vjernost prema pokladu vjere. Krista nalaziti.“ To je sve mogao jer je prije svega i iznad svega bio Božji čovjek. Krista ljubiti. Nagovarao je svećenike da se pokazuju svećenicima zbog obveze ljubavi i pravde. inače sposobni za odlučno i odvažno nastupanje.kojemu mjestu i u bilo kojoj prigodi.“ Mons. poštovanje slobode. svibnja 1933. koji je bio još upadniji od kaputa. Crkvu i ljude istim srcem. TRI LJUBAVI: LJUBAV PREMA KRISTU. jer je bio svećenik. „ne htjede nikada ići u građanskom odijelu. 84 . jer on je ljubio Boga. godine mnogi su svećenici. LJUBAV PREMA MARIJI I PREMA PAPI Krista tražiti. Nakon paleža crkava i samostana u svibnju 1931. sve ove crte ličnosti mons. kad je bilo rizično šetati Madridom u svećeničkoj reverendi. ljubav prema slobodi. sve ove osobine svećeničke duše. godine. opsluživanje reda i poslušnosti. pripovijeda profesor Jiménez Vargas. ipak ulicama išli u seljačkom odijelu. ustrajnost svoje aragonske domovine i bespridržajnu otvorenost za prihvaćanje mišljenja drugih.

prema djetetu. sv. osobito sveta misna žrtva (posvještenje Otkupljenja). don Marcelo Gonzáles. godine: „Ne znam jesam li već tada ili kasnije (po njegovim spisima) opazio njegovo duboko štovanje Majke Božje. namjesniku Kristovu. tri sile koje su od najvećeg i nezamjenjivog značenja da kao sin Crkve živi u njezinim objema dimenzijama: u mističnoj. kako je volio opetovati sa sv. čovjeku i uskrslom Kristu (vjersko posvještenje Utjelovljenja u svijetu) i živa ljubav prema presvetoj Djevici Mariji. Kristu jedinomu pomiritelju. To je bila Euharistija. kristostcentrično shvaćanje kreće nerazdvojno sjedinjeno s pobožnošću prema Mariji i s njegovom bezuvjetnom ljubavlju prema papi. ipse et in saecula (Isti jučer. od mladih godina do smrti. zatim ljubav prema Kristovu čovještvu. Dovoljno je bilo i kratko s njime razgovarati da čovjek spozna kako je u njegovu životu sve kružilo oko Krista. Heb 13. To potvrđuje don Alfonso Casas. jedinom uzoru. tj. Josipu (posvještenje pripadnosti obitelji djece Božje koja uvijek imaju razloga biti vesela zbog Marijine duševne ljepote i zbog 85 . Marije i pape. slatkom Kristu na zemlji. tj. Kristu koji nije lik prošlosti. Josipa i njegovu neprekidnu žarku ljubav prema Papi. vjerskoj dinamici koja želi obnoviti svijet. danas i uvijeke. 8).“ „Tri su sile“. u ljubavi prema otajstvu Kristove zaručnice i u apostolskoj. sastojao u tome da duše privodi Kristu. Katarinom Sijenskom. „pokretale njegov unutarnji život i bile prisutne svakog dana i svakog sata u njegovu duhu. Escrive de Balaguera. Ipak je jasno da njegovo. nego je živ i čeka već dvadeset stoljeća svakog kršćanina. Vjerojatno će se teolog koji mirno analizira njegove spise osjetiti primoranim priznati da je učenje Josemaríje prije svega kristološko. kantor katedrale u Tuyu. Kristu koji je: heri et hodie.Možemo reći da se cijeli život mons. kojega je biskup toga grada predstavio osnivaču Opusa Dei 1945. zapisao je španjolski kardinal primas. od koje nije mogao zamisliti odvajanje ljubavi prema presvetoj Djevici Mariji i odvajanje ljubavi prema sv. u novinama ABC.

tvrdi otac Sancho O. ne bi nikada mogao napisati takvo nešto puno nježnosti prema našoj Majci. bio je pobožan.“ Molim. Prijestolje mudrosti. ušli su u svagdašnji život pripadnika Djela: krunica. Josipu i Majci Božjoj. Jedan drugi svećenik. Anđeo Gospodnji. moli za me. puni nježnosti prema Majci Božjoj i našoj. slike Presvete Djevice izložene posvuda u radionicama. [LP] 86 . Josipu prenio je i na nas. Majku Božju je zvao ‘Gospa’ i ‘Sveta Marija’ i preporučivao je da je na početku učenja zazivamo strelovitom molitvom Sancta Maria.“ Različiti izljevi ljubavi prema Djevici Mariji. ora pro me. Josipu kojega je spontano zazivao kao oca i gospodina. oratorijama. Josipa. Majko Božja. karmelski škapular. Sedes sapientiae. koje je don Josemaría običavao govoriti.. a tako je išlo i što se tiče njegova odnosa prema sv. Mater Dei. Njegova knjiga o svetoj krunici pravi je izraz njegove pobožnosti prema Mariji. Taberna u prigodi njegove smrti zabilježio je u „Diario de Avila“. Kanonik don Mariano A. 6 Sveta Marijo.: „Pišem cjelovito ime jer nikada nije dopuštao da ga zovu samo don Jośe. Spomeni se. dodao bi odmah. kako svjedoče oni koji su ga poznavali. tri Zdravomarije prije spavanja. don Ramón Cermeńo sjeća se duhovnih vježbi u svećeničkom sjemeništu u Avili malo nakon dokončanja građanskog rata: „Don Josemaría često je govorio da svijest o prisutnosti Božjoj u nama treba biti živa cijelog dana. i koje je uzeo iz višestoljetne zdrave kršćanske tradicije. 2. Tomu je on davao izražaj u jednoj donekle anegdotičnoj pojedinosti: svoja dva krsna imena uvijek je pisao zajedno: Josemaría. P. Ujedno s pobožnošću prema Gospi nerazdvojivo se uvijek utjecao sv. nemojte me oduzimati Blaženoj Djevici.6 Svoju veliku pobožnost prema sv. Prema njoj.njezine materinske brige za njih). To vrijedi za različite vidike kršćanskog života. Utemeljitelj Opusa Dei živio je kako je govorio i govorio je ono što je proživljavao.“ I uistinu kod njega se štovanje Majke Božje nije moglo djeliti od štovanja sv. Svatko je mogao opaziti da je on tu pobožnost proživljavao. lipnja 1975. Bez te pobožnosti.

to je i učinio.. čine bez dvojbe središte njegova završnog propovijedanja o sv. U zvonjavi zvona madridske crkve Naše Gospe od Anđela 2. Escrive de Balaguera i u razvoju Opusa Dei. u svim odlučnim trenutcima u životu mons. kad je u svibnju 1970. o njegovu shvaćanju odgovornosti. postaje iz dana u dan sve intenzivnije i sve češće. naš Gospodin mogao ju je ispuniti svojom milošću i. Dvije ideje koje zacrtavaju cijeli program kontemplativnog života i koje je on tada spomenuo jesu: „Uvjeren sam da je sv. Za vrijeme leta počeo je govoriti o sv. koje govore o njegovu životnom radu. Patrijarha učiti ponašanju i promatranju Isusa Krista i Djevice. Josipu i posvećuje mu posebnu raspravu o toj ljubavi koja ga je sasvim prožimala. Josipu i o svojoj nakani da svakoga mjeseca svibnja svoje probleme preda sv. U posljednim godinama života prisutnost zemaljskog trojstva: Isusa. Te su se misli duboko usjekle u pamet jednom pripadniku Opusa Dei iz Brazila. Patrijarhu. listopada 87 . i kad se ta zvonjava stopila s njegovom molitvom. o njegovu prihvaćanju Božjih planova. kad je naša crkva slavila svoju Zaštitnicu. listopada 1928. Josipu mogu primijeniti riječi koje teolozi primjenjuju na Presvetu Djevicu: Bog. Marije i Josipa koje mu je bilo duboko u duši već otkada je postao svećenik.Uvijek mu se utjecao kao učitelju unutarnjeg življenja. Pri kraju svojega zemaljskog putovanja snažno izražava svoju ljubav prema sv. Josemaría je ostavio divnih stranica o sv. Josipu. Sadržavaju teološku dubinu i veliku praktičnu primjenu na svagdašnji kršćanski život. Josipu. Josipom uvijek je bila prisutna i njegova Zaručnica. Razmišljajte da se i na sv. Tu su dvije misli što ih je Utemeljitelj Opusa Dei ovom i svakom drugom prigodom ističe. o ljubavi i finoći prema Mariji i Isusu. Još prije utemeljenja Opusa od Pilara. Josip poslije Svete Djevice najsavršenije stvorenje Božjih ruku. Pripadnici Djela morali su se od sv. Tako u prvom odobrenju koje je Opus Dei dobio od Svete Stolice 11. Ujedno sa sv. ako je mogao. godine s Ocem avionom putovao iz Rija de Janeira u São Paulo.

Nisam ni znao da se nalazim u Sevilli. lipnja 1975. On se neprestano utjecao Gospi. kolovoza 1951. Netko me u tom trenutku takne u rame. ako nam odmah providi jedan dom.. Kad ja pokazujem slike 88 . Molite da što prije nađemo jednu kuću. Okrenuh se i opazih čovjeka iz naroda koji mi reče: „Oče. našao se četrdesetih godina jednoga Velikog četvrtka s mons. u kojem je Josemaría osjetio nježni poljubac presvete Marije pri polasku u vječnu prisutnost njezina Sina. Utemeljitelj je 15. Tako do trenutka Angelusa 25. Volio je sve zazive upravljane Djevici. i predočivala Viegene de los Reyes. objelodanio Apostolsku konstituciju Provida Mater Ecclesia po čijoj je primjeni Opus Dei postigao svečano odobrenje Crkve. studenoga 1972. da ćemo u kapeli nad oltarom objesiti njezinu sliku.1943. Nakon posvete zadržao se Otac dosta vremena sa studentima u velikoj dvorani doma. ova slika ne vrijedi. na dan Materinstva Djevice. Gledao sam na divnu sliku Djevice. Slika Majke Božje koja danas visi u kapeli mnogo ljepša od one koja je bila u staroj zgradi iz četrdesetih godina. koji je malo godina prije bio otvoren u jednoj nedavno podignutoj zgradi. Zatim. Izjavio im je: „Ja sam se molio vašoj Zaštitnici Virgen de Les Reyes i rekao joj. Govorio im je o Kristovoj ljubavi. Njoj je povjeravao velike i naoko male brige. Utemeljitelj Opusa Dei bio je dan prije stigao u Sevillu. posvetio oltar u studentskom domu Guadaira. kad je Pio XII. 2. jer je bilo potrebno pronaći jednu kuću u kojoj bi stanovali neki pripadnici Djela i odakle bi mogli razviti svoj apostolat u gradu. veljače na blagdan Očišćenja Marijina. a onda pomislih: „Imaš pravo. kad je u svetoj kući u Loretu. Escrivom de Balaguerom. koji s križa oprašta i prisjetio se pri tom prvog putovanja u Sevillu u Velikome tjednu. U tom trenutku počeo je moliti ispred slike: „Zaboravih na sve što se oko mene događalo. arhitekt iz Seville. Naša vrijedi!“ Prvoga trenutka činilo se da je to uvreda Gospi. ni u kojoj ulici. Tako 15. u najtežim trenutcima Opusa Dei posvećen preslatkom Srcu Marijinu. jer smo do sada svagdje samo gosti. Lorenzo Martín Nieto.

Fatimi. Isus će vam oprostiti. koju je vlada bila oduzela Družbi Isusovoj. Loretu. uvijek dolazim učiti. svi smo tako slabi. katoličkim ili drugima u srednjoj Europi. kad se obraćate Njoj. U jednom kutu Aragonije podizali smo veliko svetište Djevici na čast. premda mi se sve sviđaju ipak kažem: ova je najbolja!“ Kakvu ljubav gajite vi ovdje u Sevilli prema Djevici! Djeco moja! Neka vas ona blagoslovi i čuva. pa. Pedro Casciaro koji je Josemaríju upoznao početkom 1935. jednog dana ga Josemaría upita kojim putem ide od kuće u ulici Castelló do Škole za arhitekturu. svete krunice. pa tako neću moći ni tu o kojoj mi govoriš. Poslije se proširila po cijelome svijetu: u Lurdu.“ Za prvih godina njegova života Marijine kapele i svetište po cijeloj Španjolskoj prihvatiše pohvale. Ili pred svakom drugom slikom Svete Marije. neka vas učini sretnima na zemlji. Pod njegovim vodstvom naučio je moliti. baš nikakvu. Utemeljitelja Opusa Dei. jer. meni se sviđaju sve Gospine slike. Morao bih poći vidjeti sve. Da mu praktično pomogne. godine želio ga je za duhovnog vođu. Neka vas ona učini čistima. I ljubim Djevicu u svim vašim slikama. pa i na ulici. neka vas učini radosnima (to vi jeste). one su tako krasne. Lujánu (Argentina). Vi ćete već moliti da se i ja uvijek obraćam svojoj Majci s onom ljubavlju kojom je vi ljubite. Toliko ljubim Gospu. Eisiedelnu. živjeti u Božjoj prisutnosti svakoga trenutka. Josemaría mu je počeo 89 . Ne dolazim poučavati. ispravnima. Jer volim sve slike svoje Majke. Upravo mi je jeučer jedan rekao: „Zar nećete još pohoditi i onu sliku Majke Božje?“ Odgovorih: „Vidite. on je naime držao predavanje u zgradi na ulici Areneros. u Le Vasquezu (Čile). pa neću praviti nikakvu propagandu za Djevicu od Torrecuidada.svoje majke. bilo u crkvama. obraćate se i njezinu Sinu. Još sam jednom došao u Sevillu naučiti ljubiti Djevicu. ili do Fakulteta znanosti u ulici San Bernardo. iako imate ovu ili onu manu. a to nije moguće. u Našoj Gospi Aparecida (Brazil). sve Djevičine slike. Guadalupi. Uostalom. zabačenom u kutovima neke madridske ili rimske ulice.

Sljedećeg jutra na grobu prvoga pape ponove svoju molitvu sinovskom ljubavlju i žarko se pomole za rimskog biskupa koji je u tom trenutku sjedio na Petrovoj stolici.tada nabrajati Gospine slike s kojima se mogao susresti na svome putu. s trima pripadnicama Djela koje su prve imale ostati u Italiji. Sasvim suprotno. odmah pođe u baziliku sv. Da bi se to primijetilo. Petra obnoviti vjeru i iskazati poštovanje vladajućem Papi. Otada su. tako on sudi danas. Utemeljitelj je želio da na putu od rimske zračne luke do malog stana na Trgu Gittá Leonina prođu preko Koloseuma i da na tom mjestu izmole Vjerovanje i da po mučenicima. namjesnika Kristova na zemlji. Kad dođeš do spomenika Kristofora Kolumba na križanju s ulicom Castellana. Ako se dalje penješ Bulevarom. nije trebalo pripadati Opusu Dei. Tu je jedna niša s Bezgrešnim Začećem. ima jedna slastičarnica. posjeduje malu moć zapažanja.“ Konačno o njegovoj osnovnoj ljubavi prema papi. samo duša zaljubljena u Djevicu mogla ih je sve zapaziti. Nije to bila iznimka. koji su na tom mjestu dali svoj život. Zato je želio da svaki pripadnik Opusa Dei kad stigne u Rim. isprose vjeru i snagu da bi bili dobro sredstvo u službi Crkvi i rimskom velesvećeniku. imaš u jednom reljefu na postolju spomenika jedan prizor „Katoličkih kraljeva“ i tu se nalazi slika Gospe od Pilara. međutim. moji radni sati dobili novi smisao za duhovnu izgradnju i moj hod madridskim ulicama perspektivu za razmatranje. bijahu očevidni. „Zaista. koji se običavao zagledati u sve uresne detalje. Utemeljitelj Opusa Dei uvijek je učio duše kako treba ljubiti i moliti za svetoga oca i da u njemu gledaju predstavnika. odmah iza ugla ulice Castelló. 90 . Pedro Casciaro ostade začuđen i vidjevši da on student arhitekture. Navest ćemo samo jedan primjer: kardinal Fringa je 27. Encarnación Ortega prikazuje s mnogo pojedinosti dolazak mons. Escrive u Rim 27. Njegova ljubav i poštovanje prema papi. slatkom Kristu na zemlji. koji god bio. U ulici Goya. bile su približno njegove riječi. studenoga 1946.

bile su riječi ljubavi prema papi i Crkvi. pisao je 27. nakon što ja predam račun Bogu. nade. Pročitat ću vam i taj citat: „Kad vi budete jednom stari. čitali ste u tisku. vi ćete reći kako je otac ljubio papu svim snagama. kako Crkvom upravlja Petar po svome nasljedniku papi. Dopustite mi nešto u prijateljskom povjerenju. savjetnik Opusa Dei za Španjolsku. On je uvijek prednjačio svojom sinovskom odanošću papi i uvijek ustrajao u nepokolebljivoj vjernosti papi. Nekoliko sati prije pokopali smo tijelo mons. Vladalo je ozračje mira i vedrine dok je svećenik sjedeći za malim stolom glasno čitao razmatranja iz knjige koja je izašla dosta godina prije i došao je do jednog citata oca Josemaríje. treba biti čvrsto uvjeren. propovijedao u Kölnu na mladoj misi jednoga svećenika pripadnika Opusa Dei. rekao bih božanskim uvjerenjem. ondašnjem generalnom tajniku Djela: „Rimska dijeceza mnogo zahvaljuje raznim osnivačima vjerskih ustanova i zajednica. godine u madridskoj bazilici San Miguel držao je don Florencio Sánchez Bella. lipnja 1975. Kardinal Poletti.“ Kod ovog citata počeli su se čuti jecaji mnogih i potvrđivali su činjenicu u kolikoj nas je mjeri naš zajednički Otac postupno odgajao za put vjere. Escrive de Balaguera. rekao bih božanskim uvjerenjem. s papom. Escrive de Balaguera. vikar za Rimsku biskupiju. Mons. treba biti čvrsto uvjeren. Među te muževe u službi Božjoj ubra91 . Taj duh Utemeljitelja može se izraziti jednim jedinim pridjevom: „rimski“. don Álvaru del Portillo. Escrivá de Balaguer davno je to shvatio.“ Početkom srpnja 1975. ljubavi u nerazrješivoj zajednici s Crkvom. U jednome trenutku zaustavio se na njegovoj žarkoj ljubavi prema Crkvi: Njegove posljednje riječi. govor na pogrebnoj misi za dušu mons. Želim ispričati jednu svježu anegdotu od prošle subote. „Kako bi netko bio svećenik Katoličke Crkve. Obavljali smo jutarnju molitvu ujutro rano u kapeli Generalnog vijeća Opusa Dei u Rimu.kolovoza 1972. inicijatorima apostolskih akcija koje djeluju u ovom gradu.

Escrivá de Balaguer želio biti ‘veoma rimski’? Zbog kojeg je razloga svim silama želio.“ Njegovo prvo putovanje u Rim bilo je 1946. želje da se pojedinac ispuni duhom prvotnoga kršćanstva i duhom mučenika koji su najviše pridonijeli za spas Rima i za njegov rast u vjernosti Kristovoj Zaručnici i Petrovu primatu. u broju za srpanj – kolovoz 1975. On ovako pripovijeda o dolasku u Vječni grad: 92 . Escrivá de Balaguer.“ Za Utemeljitelja Opusa Dei ‘rimski’ je ujedno sinonim jedinstva i općenitosti. Onda je dalje putovao automobilom od Đenove do Rima s don Álvarom del Portillom i don Salvadorom Canalsom koji su došli u Đenovu dočekati ga.ja se i mons. rimskom biskupu. prema papinoj biskupiji. želim izraziti svoju zahvalnost za njegovu revnost i za revnost njegovih sinova. ‘rimski’ je izražaj poučljivosti i služenja Apostolskoj stolici. Nakon mučne plovidbe morem od Barcelone do Đenove mons. On je živio u Rimu od 1946. sjećajući se lika Utemeljitelja Opusa Dei. godine. čovjek neiscrpiva duhovnog bogatstva. godine i dičio se kako je ‘veoma rimski’ i prenio je na svoje kćeri i sinove širom svijeta ovu ljubav prema Rimu. Escrivá de Balaguer rekao je prvu misu na talijanskom tlu u jednoj crkvi napola razrušenoj ratnim bombardiranjem. Kao generalni vikar Svetog Sca. U njemu je autor postavio pitanje: „Zašto je mons. kako je opetovno govorio svojim sinovima. ‘učiniti rimskim’ Djelo koje je ustanovio? Odgovor bez dvojbe mora glasiti: da bi njegovo Djelo imalo onaj isti karakter koji je Krist želio dati svojoj Crkvi i svome Namjesniku kad ga je utemeljio u Rimu. godine. sinonim očitovanja ljubavi i poslušnosti papi. ljubav kakva je kucala u njegovu kršćanskom srcu. jer je ta revnost kvasac apostolskog života u raznim rimskim sredinama. Utemeljitelj Opusa Dei želio je duboko usaditi u pripadnike Djela i u sve kršćane ljubav prema Kristovu Namjesniku.“ Cjeloviti tekst ovoga pisma pojavio se u listu Rivista Diocesana di Roma. Uvijek iznova je govorio i učio ono što je sam živio. U tom istom svesku Francesco Angelicchio objavio je članak sa značajnim naslovom „Vrlo rimski svećenik iz Španjolske“. S njime je putovao don José Orlandis koji ga je pratio na putu.

već je cijelu noć proveo u molitvi na toj terasi. Petra. svetu. Jedna terasa te kuće gledala je na Trg sv. apostolsku’. lipnja reče: ‘Pođimo u baziliku sv.“ 7 za papu [LP] 93 . Odjednom na zaokretu puta pojavi se pred našim očima kupola Sv.„Još se nije smračilo. Usprkos našoj molbi nije se htio povući na odmor. Pustio je jedan dan. Ali je naš Otac odlučio prikazati Bogu kao žrtvu ono što mu je u tom trenutku bilo najdraže. a pred njim je stajala kuća Kristova namjesnika na zemlji. Gledali smo kako te riječi razmatra te ih nastoji usaditi u glave i srca onih osoba koje su ga pratile. moliti Vjerovanje i molitvu pro pontifice 7. Kad bi došao na riječi ‘vjerujem u jednu. a nije prešao trg kako bi kleknuo na grob sv. svetu. a desno se dizala Apostolska palača za osvijetljenim prozorom gdje je radio rimski Velikosvećenik. katoličku. na blagdan svetih apostola 29. Naš je Utemeljitelj klečao dugo pred glavnim oltarom i molio. improvizirao je govoreći intezivno: vjerujem u svoju Majku rimsku Crkvu. Petra. Velika želja cijeloga života bila mu je hodočastiti u Rim. pa još jedan i tako šest dana. u suton jednog od najduljih dana u godini. Petra. katoličku i apostolsku Crkvu’. Petra!’ Pratili smo ga ulicom. Otac se očevidno uzbudi i naglas izmoli Vjerovanje.“ Slično je napisao i Francesco Angelicchio u prije spomenuom članku: „Otac je volio više dana zaredom. Petra. I eto napokon se našao u Rimu blizu Sv. opetujući triput ovaj čin vjere. Nekoliko minuta poslije zaustavismo se na Trgu Cittá Leonina. pa onda preko Trga dođosmo u baziliku. Zatim smo se vratili u stan na Trg Città Leonina. Ne bih htio prešutjeti jedan detalj koji je bez dvojbe od našeg Utemeljitelja zahtijevao tihu herojsku žrtvu. Mi smo s dubokim poštovanjem u šutnji promatrali njegov postupak. Petra. Escrive de Balaguera u Rimu. A onda bi nastavio: ‘jednu. gdje se nalazio nedavno unajmljeni stan prvog boravišta mons. vozeći se kroz Via Aurelia približismo se gradu. Naš je Otac doista bio umoran do dugog i teškog putovanja. dok se približavao Trgu sv. Konačno.

kad god sam ovamo došao. premda je uvijek upozoravao da to nije njegov poziv. s njegovom blagoslovljenom i našom majkom. u rimskoj bazilici sv. našoj majci. te je još jednom to izložio i molio za pomoć. ne sadržavaju cijelo katoličko vjerovanje? Otac Escrivá de Balaguer zapisao je te tri riječi 1934. koja je toliko potrebna i proživljava u ovom vremenu teške trenutke u svijetu. To je naglasio savjetnik Opusa Dei za Italiju Mario Lantini na misi za njega 28. iza njih stoje stotine tisuća osoba po ovom svijetu. lipnja 1975. Marija.“ Riječ je o izvornoj temi o kojoj je neprekidno propovijedao više godina. godine kad je imao trideset i dvije godine. dva sata prije nego je izdahnuo. Ujutro 26. Escrivá de Balaguer molio je svakog dana i poticao je na molitvu u svim centrima sve pripadnike Djela za papu i po papinoj nakani. Josipom našim ocem i gospodarom te našim anđelima čuvarima. lipnja 1975. U znaku tih riječi stajao je život našega Oca i stoji život svih pripadnika Opusa Dei. koja je vlastita svim kršćanima. BRIGA ZA SVE DUŠE Utemeljitelj Opusa Dei do posljednjeg je trenutka života veoma nastojao. Molite Gospodina da naše služenje Crkvi i svetom ocu bude uspješno. Koristite se svakom prigodom da se što tješnje povežete s Bogom.. bila je stalna briga njegova života. Nitko prije njega nije tako upozorio na teološku stvarnost svećeničke duše. I svi zajedno nešto ćemo učiniti. govorio je u jednom središtu Opusa Dei za žene u Castelgandolfu: „Kažem vam. „Zar ove tri riječi: Krist. kao i prema redovnicima i redovnicama. Eugenija. papa ne izražavaju svu ljubav. Tom. možete i morate podupirati našu svećeničku službu. muškarcima i ženama. da pomognete svetoj Crkvi. kad je Opus Dei imao samo šest godina. da već kao kršćanke imate svećeničku dušu. kao što sam uvijek govorio. Ljubav prema svećenicima. Moramo ljubiti Crkvu i Papu. To je istaknuo nadbiskup Zaragoze 94 .“ 5. dapače strastveno nastojao oko posvećenja svih svećenika. s pomoću milosti Božje. svećeničkom dušom.Mons. sa sv.

“ Mons. jedan svećenik iz Leóna. On je jasno uviđao da o svetosti svećenika ovisi svetost mnogih duša. Abilio del Campo.mons. kolovoza 1931. Vladala je teška ljetna sparina. „Oni su uvijek bili poslušni sinovi i revni suradnici u svim pastoralnim dužnostima. Križa. grupa pribjeglih svećenika našla je sklonište već od prvih dana građanskog rata. udaljenoj oko jedan sat. više puta ga je posjetio jedan svećenik iz Ponsa. Kad je u zimu 1937. Don Abilio je i sam u svojoj dijecezi upoznao razne doista uzorne svećenike. U jednoj drugoj kućici. Kasnog popodneva 14. kad je slušao provijedati na duhovnim vježbama svećenicima one biskupije malo poslije završetka građanskog rata. dođe on neočekivano u moju kuću u Madridu. 95 . Ovaj posjet Josemaríje Escrive i razgovor s njime izmijenili su moj život i moj samostanski pastoralni rad. Temi svećeništva prilazio je živom ljubavlju. Izgledalo je da su na nebu još uvijek oblaci dima prije tri mjeseca spaljenih samostana. Escrivá pošao je do njih da ih ohrabri i učvrsti u nadnaravnom gledanju događaja. koji su pripadali Svećeničkom društvu sv. P. njegovo poštovanje hijerarhije i braće svećenika i njegovu ljubav prema redovnicima. Veoma ga je zanimalo sve što se odnosilo na svećenike. također je potvrdio njegovu bezuvjetnu ljubav prema rimskom biskupu. Mons. koji se skrivao na imanju Vilaró i razgovarao s njime u raznim prigodama. biskup Calahorre. To je primijetio don Manuel Martínez.“ Brigu za svećenike proživljavao je svakoga trenutka života pa i u najtežim prilikama.“ Nadbiskup Pamplone mons. godine čekao u šumama Léride da preko Pireneja prođe do Andore. malo nakon što je dobio vijest o smrti Utemeljitelja Opusa Dei: „Ja sam opazio njegovu svećeničku dimenziju. Ballester. Calzade i Logroña. biskup Leóna. Méndez izjavio je u jednom intervjuu. Cantero u homiliji koju je održao na misi zadušnici za Utemejitelja Opusa Dei. a izrazio je ovom anegdotom: „Neću nikada zaboraviti jedan moj osobni susret s dragim i neprežaljenim prijateljem Josemaríjom Escrivom. Ali posebnu je ljubav pokazivao prema dijecezanskim svećenicima kojima je providnosno otvorio mjesto u Opusu Dei i neprestano im poručivao poslušnost biskupima.

zvali su ga biskupi cijele Španjolske da propovijeda svećenicima i redovnicima. Naprotiv.pozove Josemaríju i reče mu: „Jeste li vidjeli kako vas slušaju?“ A mons. pozvan od biskupa mons. kojim se često kočio polet i svetost se predočivala kao nešto nedostižno. 73 godine i bio je 1942. Njegova ljubav prema svim dušama pokazuje zašto je Utemeljitelj Opusa Dei propovijedao četrdesetih godina na mnogim duhovnim vježbama i obnovama po cijeloj Španjolskoj. a. jer je 1944. Don Jesús Enjuto imao je 1975. ili 1943. Escrivá de Balaguer odgovori biskupu da neće štedjeti svojih snaga propovijedajući svećenicima. koji su od njega tražili duhovno vodstvo i poticaje. Platera. Ako postignemo da svećenici napreduju u vjeri i krepostima. Teret posla u vezi s Opusom Dei bio je tada golem. čekao ga je veliki posao s drugim vjernicima. tada su. a mnogi su ga dostojanstvenici cijenili pa su mu se utjecali da im pomogne izgrađivati svećenike. Možemo lako pretpostaviti da je poneki svećenik u njima sudjelovao više iz poštovanja prema biskupu nego iz prave želje za korištenjem tradicionalnim sredstvom za napredovanje u duhovnom životu. tople srdačnosti. znao bi reći. Toga ljeta jednodušno mišljenje svih sudionika na duhovnim vježbama začudilo je don Jesúsa Enjuta: „Bile su to duhovne vježbe kakvih nikada prije nije bilo“. Naime. ovdje je stajao pred nama svećenik koji je hrabrio i sve nas bez iznimke zahvaćao i oduševljavao. postigli smo sve. godine. „On se nije služio do tada uobičajenim zastrašujućim načinom. Završetkom građanskog rata imao je 37 godina. osim toga. godine on jedini bio svećenik Opusa Dei. ljubavi i duhovnosti govora don Josemaríje. i to zbog snage riječi. biskupi organizirali duhovne vježbe za svećenike svojih biskupija.“ Svatko je osjećao kako jako ljubi redovnike i ništa manje svoju braću svjetovne sveće96 . prisutan duhovnim vježbama što ih je vodio Utemeljitelj Opusa Dei u biskupijskom sjemeništu Segovie. Morao je pripadnike Djela pripremati za apostolat. jer oni trebaju oduševljavati vjernike za pobožnost. a to je trajalo sve do najnovijega vremena. ne sjećam se točno. Ne zato što bi imao previše vremena. Uz to.

I kakav svećenik!“ Zatim je opisao svećeništvo Utemeljitelja Opusa Dei.) Još danas. Htio je da i sami postanu sveti kao redovnici najstrožih redova. Nije ni znao. Neki čuvaju bilješke. sudjelovao u duhovnim vježbama u sjemeništu u Lóridi. župnik San Francisca de la Vega u Leónu sudjelovao je jednoj takvoj duhovnoj obnovi. Don Juan Ordóñez Márquez u novinama ABC objavio je vrlo snažno svjedočanstvo. svećeništvo bez granica. U njegovim duhovnim vježbama ne bijaše ništa neobično. Ballestera koji ga je doveo propovijedati dijecezanskim župnicima. U njemu je vidio samo prijatelja biskupa P. da je onaj koji tu govori Utemeljitelj Opusa Dei. Samo znamo da je umoro svećenik koji je krčio nove putove. I zato je uvijek osjećao teret kad im je morao propovijedati.“ 97 . Najvažnija misao što ju je zadržao iz tih dana jest „zaljubiti se u Isusa Krista“ pa je na Josemaríjin poticaj stvorio dvije čvrste odluke: „osjećati se stopostotnim svećenikom i takav posvuda nastupati“. U mnogim je prigodama govorio kako se osjećao kao prodavač meda pčelaru. izgledalo je kao da ne čini ništa izvaredno. do 18. U to se vrijeme smatralo da su svetost i težnja za savršenstvom gotovo isključivo poziv redovnika. Njegove su riječi dosegle vrhunac u tvrdnji: „Bio je svećenik koji je posjedovao sposobnost svećeničkog zanosa te ga je mogao prenijeti na druge svećenike. niti je mogao znati ni zaključiti. Čini se da su i drugi tako mislili. trideset godina poslije. kao npr. Don Francisco Alvarez Rodrigo. ništa inzvaredno. Ivana Krstitelja i vjeroučitelj u srednjoj školi u tom gradu.nike. mislio sam da je iz Avile ili iz Segovie. „Pače po njegovu izražavanju i prema primjerima koje je iznosio. listopada 1943. Don Jaime bio je kapelan u župi sv. Crkva će o tom izreći sud kad za to dođe vrijeme. Bio je brat među braćom. (Moramo naglasiti da je takvo shvaćanje u to doba bilo sasvim neobično.“ A kad je prenosio na njih taj zanos. ali brat koji je druge bezgranično ljubio. Članak je započeo riječima: „Ne znamo je li umro svetac. don Jaime Bertrán Crespell koji je od 13. mnogi svećenici hvale te duhovne vježbe i obnove u kojima su sudjelovali.

Josipu.Don Gumersindo Fernández García koji je sudjelovao u tim istim duhovnim vježbama. Pa kad je poslije boravište prenio u Rim. jer svake godine ponovno čita i razmišlja o bilješkama s duhovnih predavanja: „Onoga dana kad sam primio vijest da je Otac umro.“ Samo godinu dana prije Utemeljitelj Opusa Dei prizvao je u sjećanje pred brojnom skupinom svećenika u Buenos Airesu svoj rad u četrdesetim godinama: „Počeo sam držati mnoge tečajeve duhovnih vježbi po raznim biskupijama u Španjolskoj. Jer nisu imali naviku razgovarati s propovjednikom. Utemeljitelj Opusa Dei prošao je gotovo sve biskupije u Španjolskoj. sv. najviše sam u tim duhovnim vježbama slušao o toj temi.. U duši je nosio žarku ljubav prema braći svećenicima. Infantes Floride. Uvijek bih započeo govoreći Gospodinu: Ti ćeš se pobrinuti što ćeš reći svojim svećenicima. sada biskup na Kanarskim otocima. zvao bi ih jednog po jednog. Don Josemaría mnogo je govorio o vjeri: „Živjeti od vjere.“ Duhovne vježbe ostavile su u njemu duboki trag koji vrijeme nije moglo izbrisati. o pobožnosti prema Euharistiji. Ta ga ljubav nije nikada napustila.“ A onda ako ne bi došli. upravo sam čitao bilješke o smrti uzete iz njegova razmatranja što nam ga je držao na duhovnim vježbama. koliko mu je bilo moguće. Mons. kako je lako navodio citate iz Evanđelja. Među mnogim stvarima koje je slušao o Presvetoj Djevici. ističe važnost molitvenog života i života u vjeri. propovijedati svećenicima. kako je točno i bez kolebanja napamet navodio riječi iz Poslanica: „On je živio od Evanđelja i nas je poticao živjeti ga. sam u velikoj neprilici. U Rimu ga je npr. On je sudjelovao u duhovnoj obnovi za svjetovni kler u Castelgandolfu. upoznao mons. o ljubavi prema svetoj misi itd.. U to vrijeme trajale su sedam dana. nastavio je. jer ja. Infantes bio je pogođen Josemaríjinim inzistiranjem da ih pokrene 98 . Bio sam mlad i strašno me bilo stid.“ Don Gumersindo mu se divio kako je dobro poznavao Sveto pismo. još uvijek posjeduje bilješke..

pa da ih i unaprijed pomaže s neba da budu sve bolji sinovi Crkve: „da ljube svetu Crkvu. dužnost ne ostaviti ih samima. klarisa iz jednog samostana u Valenciji. S vidljivim ganućem upozorio je na to i José María Guix. nadbiskupa Ernakulama (država Karala u Indiji) ili do kardinala Cookea. Nikada nisam imao drugog zvanja.na ozbiljnu i odgovornu svećeničku svetost u vjernoj povezanosti s hijerarhijom (nihil sine episcopo 8) i srdačnom bratstvu sa svim svećenicima. grešnike kao što sam i ja. Escrivá de Balaguer stavljao je na srce vjernika važnost molitve za sve svećenike. kako je to jasno izrazio 8 ništa bez biskupa [LP] 99 . da se ponašamo na oltaru i izvan njega kako žele Isus Krist i naša majka Crkva. predsjednika Španjolske biskupske konferencije. obvezu pomaganja i u materijalnim potrebama. obraćajući se laicima. Nema loših svećenika. da ne činimo bedastoće. ali zato ne vrijeđam redovnike. lipnja 1974. Escrivi de Balagueru za sve dobro što je učinio svećenicima njihovih biskupija i za veliku uslugu što ju je učinio Crkvi. pomoćni biskup Barcelone. 23. prema njima imam veliku naklonost – premda vas ljubim na osobiti način. nadbiskupa New Yorka. kako kaže sestra Marija Rosa Pérez. takva svetost omogućila bi klonulost i osamljenost. „kako je on ljubio redovničke osobe. I poticao ih je na povezanost s njime u ljubavi. javno su izrazili svoju zahvalu mons.“ „Ja znam“. kad je malo dana poslije smrti Utemeljitelja pedesetčetvorici pripadnika Opusa Dei podijelio đakonat. To je posebna dužnost bratstva. godine izrazio u Brazilu: „Ja imam isto zvanje kao i vi. Pokatkad je. kako ih je i on ljubio“. počevši od kardinala Enriqua y Tarancóna. osobito kontemplativne redovnike. rimskog biskupa i hijerarhiju. gotovo vikao kao npr. do kardinala Paracattila. svi su dobri. Prelati cijeloga svijeta. kad bismo više molili. Zato molimo još više!“ Često je pred dijecezanskim svećenicima isticao misao koju je u svibnju 1974. Bili bi još bolji. u Kolisejskom kazalištu u Buenos Airesu: „Molite za sve svećenike. Mons.

On se obraćao onima koji žive i rade u običnim uvjetima. srpnja 1975. pa i na molitvu redovnika i redovnica.“ Fra Joaquín Sanchís Alventosa. „Mi augustinci smo upoznali njegovu narav i njegovu srdačnu jednostavnost kad je držao duhovne vježbe u samostanu San Lorenza el Real u Escorialu. visoko je cijenio molitvu kontemplativnih redova. godine. a i još ćemo ih navesti. dom studenata. iz različitih svjedočanstava redovnika koji su očitovali duboku ljubav prema mons. „U svojim pismima“. iako njega nije Bog pozvao na taj put. Direktor doma zamolio je franjevce za svakiđašnje držanje svete mise. a subotom i blagoslov s Presvetim.). Lovre. „tražio je molitvu za njega osobno i za njegovo Djelo. nije zaboravio prve početke Opusa Dei u Valenciji 1939.u svojim pismima. franjevac koji je u upravi reda zauzimao važne položaje i aktivno sudjelovao na Drugome vatikanskom saboru. tvrdi spomenuta klarisa iz Valencije. Tako je izmolio zvanja za redovnički stalež (npr. Pritom je računao na veliko sredstvo – molitvu. Escrivá ljubio je sv. Ovo poštovanje jasan je 100 . Osnivač Opusa Dei dobio je poziv promicati i širiti svetost u svagdašnjem životu. zvanje onog kartuzijanca od Porta-Coeli na kojega smjera članak Aurelija Mote u dnevniku „Las Provincias“ iz Valencije od 2. Kuća u ulici Samaníego. Mons. te je od njih prosio milostinju njihovih molitava. Jer se brinuo za cijelu Crkvu.“ U ovoj knjizi naveli smo citate. nalazila se u blizini njegova samostana sv. suvremenim. Escrivi de Balagueru koji odražavaju njegovo veliko poštovanje redovničkoga staleža.“ On se ipak nije njima obraćao za molitvu isključivo za svoje potrebe. Augustin osnovao prije šesnaest stoljeća u prilikama vrlo sličnima ovim. Augustina i bogatu tradiciju ovoga reda koji je sv. on se molio i pozivao na molitvu i za redovnike. Nastadoše tako veoma prijateljski odnosi. I to poštovanje želio je prenijeti na svoje sinove. Fra Joaquín hvali „srdačnost i susretljivost koju su pokazivali prema nama franjevcima oni studenti prema njemu koji su počeli živjeti laičku duhovnost.

vodila je međusobnu poštovanju i ljubavi. Osim toga. danas redovnik u kamalduleškom samostanu u Yormu sv. priznaje vrhovni učitelj dominikanaca. Don Pio María. Logroño) upoznao je don Josemaríju u samostanu del Parral. No ipak. Escrivá održao im je nekoliko duhovnih vježbi u koje je unio sav napor ljudski i nadnaravni kako bi svakog pojedinca podigao. Ako je fra Joaquína ispunjalo divljenjem to što su sveučilištarci prema njemu tako ljubazno postupali. zadivljuje također kršćanska velikodušnost kojom se ovaj iskreni franjevac veseli doživljavajući Božje milosrđe u djelovanju Opusa Dei: „Mnogi bivši učenici iz naših franjevačkih škola pripovijedali su mi o odlučujućoj ulozi koju je na njih imao apostolat Djela pri njihovu dolasku na sveučilište. Josemaríji Escrivi de Balagueru i navodi imena nekih studenata koje je Utemeljitelj Opusa Dei utvrdio u redovničkome zvanju. on 101 . Bartolomeja u Inei (Mallorca) svjedoči da on svoje zvanje duguje mons. također ponajpeije svjetovnjaka. Mons. a ni umanjivanje vrijednosti redovničkog poziva“. umjesto razlogom cijepanja. José María Aguilar Collados. jeronimovac. Drugi jasan znak njegove ljubavi prema redovnicima očituje se u velikoj pomoći koju je pružio pri obnovi Reda jeronimovaca u Parralu (Segovia) 1940. to nikada nije značilo kod Utemeljitelja ni kod pripadnika Djela „omalovažavanje ili kritiku redovničkog života.dokaz ljubavi prema redovničkome staležu koju je mons. Marije od Herrere (sv. Neki su osjetili Božji poziv i postali pripadnici Djela. Felices. godine. Ali ipak ta prava razlika. Escrivá ulijevao u svoje sinove koji su ostvarivali svetost baveći se svojim staleškim poslom. danas kapelan u samostanu sv. kaže don Pio María.“ Utemejitelj Opusa Dei proširio je diljem svijeta sveopći poziv na svetost.“ Bivalo je jasno – kako će to poslije i Crkva potvrditi – da je život pripadnika Opusa Dei drukčiji od života redovnika. Sada mi dolazi na pamet ugodni osjećaj što sam ga imao u Rimu kad sam susreo jednoga svojeg dragog bivšeg učenika koji je primio svećeničko ređenje kao svećenik Opusa Dei. premda im je često govorio da on nije redovnik.

svjedočanstava međusobne ljubavi koja je vladala među njima unatoč različitu zvanju. Za sve te redovnice imao je riječi nadnaravnoga hrabrenja i zahvalnosti. Tako je i pred karmelićankama u samostanu Puzel koji je bio opkoljen stablima naranača. I konačno je u Barceloni na kraju ovih mjeseci neprekidnog rada razgovarao s redovnicama. ispuniti radošću. kad god je mogao. običavao je više puta sažeto reći. Ovdje u samostanu vi crpite vodu Božju da bismo mogli preobraziti suhu zemlju u park pun naranača. Vi ste blago Crkve. ali ipak to za mene nije nikakvo iznenađenje. Josipa u Allozu. gdje je mnogo godina prije bio rektor Kraljevskog patronata. tog zabačenog kuta Logroña don Pio María još 1975. godine. Više puta ga je čuo: „Svatko se mora upravljati prema svojem duhu. Escrivom de Balaguerom svjedoči: „Sada kad vidim da se Opus Dei raširio na svih pet kontinenata. Nikad nije prestao moliti za sve i. koji sada trpe i plaču po svijetu. Iz Yerma. pa i ono pjevanje za vrijeme odmora. Uvjeren sam da će mnogi svećenici. to ne ispunja radošću. Stoga sam vam došao zahvaliti. godine činio velike napore po cijelome Pirenejskom poluotoku. Posjetio je različite ženske kontemplativne samostane: bio je u Navarri kod cistercitkinja u samostanu sv. Budite blagoslovljene tisuću puta! Na tim je pohodima isticao ljubav po 102 . Tako je u listopadu i studenome 1972.“ Eto nekoliko svjedočanstava o brizi što ju je Utemeljitelj Opusa Dei imao za redovnike. posjećivao ih je kako bi udovoljio svojoj ljubavi i kako bi se odazvao neprestanim pozivima te makar kratko bio s njima. Zatim je pošao u karmel u Coimbri. a u Madridu je jednog popodneva pohodio samostan augustinke sv. klarisama u samostanu Pedralbesa. U Gadizu je bio kod redovnica jedne zajednice bosonogih karmelićanki. Zatim u Valenciji kod karmelićanke od Puzola. kad ga je pohodio za vrijeme svoga boravka u Valenciji. slušajući vaše pjevanje. dvadeset godina poslije posljednjeg susreta s mons. rekao: „Crkva bi bila bez vas pusta i ne bismo mogli govoriti: Radosno crpite vodu iz izvora Spasiteljevih. Izabele. Bez vaše pomoći ne bismo mogli ništa učiniti.se nikada nije htio miješati u upravu njihova Reda.

„Ja nisam redovnik. Josipa prvi samostan što ga je avilska svetica osnovala s ljubavlju ističu kako je mons. a tako isto poštovanje koje je on. koji mole za nas.“ Sestra Tereza izričito navodi jedan tekst iz razgovora s mons. kako je to željela njihova majka sv. kada su čuli za njegovu smrt. uvjerava da one kao i mnoge druge klauzurne sestre mole za Opus Dei: „Mons. Sestra Tereza zaključuje: „U našoj 103 . jer su iz njegovih spisa dobili poticaj za trud oko osobne svetosti i velikodušnosti življenja vlastita zvanja. Mnogi su redovnici i redovnice očitovali svoju ljubav i zahvalnost Utemeljitelju.“ Zajednica bosonogih karmelićana Utjelovljenja (Avila) posebno ističe poštovanje koje je Utemeljitelj imao prema svećenicima. a osobito članovi klauzurnih redovnika i redovnica. pomogli su nam povećati vlastitu ljubav prema Crkvi i papi te da se jače udubimo u Isusovo naučavanje. kao i njihovi duhovni sinovi. a to u nama redovnicama „rađa veliku radost i jaki poticaj“. ali ipak ljubim redovnike svom dušom i trpim kad vidim da redovi nemaju zvanja. I redovnice sv. Escrivá de Balaguer često u svojim propovijedima citirao svetu Terezu. uvijek pokazivao prema Karmelskom redu. Escrivom de Balaguerom: „Članovi mnogih redova i kongregacija pokazivali su uvijek divljenje i simpatiju prema Opusu Dei. Generalna poglavarica sestara za stare i napuštene uvjerava. Mnogo ću moliti za ovu zajednicu i njezine pomlatke. Marije (Oviede). poglavarica samostana od Pohođenja sv. koje smo sve mi poznavali.kojoj redovnice trebaju ostati vjerne svojemu pozivu i obećavao im je da će moliti za mnoga zvanja. García de Samaniego. Sestra Tereza J. jer znaju za naš kontemplativni život usred zaposlenosti u svjetovnim poslovima. I to zato. Mogla bi se još navoditi svjedočanstva koja na jednostavan i spontan način ocrtavaju duboko jedinstvo srdaca u onim dušama koje Bog vodi po tako različitim putovima. često nam pišu i na tisuću načina propagiraju naše Djelo. Josemaría Escrivá znao je i na tome nam je javno zahvaljivao po svojim sinovima svećenicima koji nam se preporučuju za molitve i uspjeh njihovih apostolskih djelatnosti. kako naglašava generalna poglavarica Službenica siromaha. Tereza. „Njegovi spisi.

“ 104 .zajednici dugo razmatramo spise mons. Escrive de Balaguera. Prepuštajući se vodstvu svetog Utemeljitelja koji je živio intezivnim Kristovim životom. pomažu nam savršenije ljubiti svoga Stvoritelja i potiču nas na molitvu za sve ljude na zemlji. mnoge su od nas osjetile novi žar u preživljavanju duha našega Reda. a posežemo za njima i privatno da nam u našim razmatranjima pomognu srca uzdići Bogu. Oni nas sjedinjuju s Kristom. Njegove homilije čitamo u blagovalištu i rekreaciji.

TREĆE POGLAVLJE OSNIVANJE OPUSA DEI 1. Toga dana. godine postavio mu je direktor revije „Palabra“ smišljeno pitanje: „Vi ste u raznim prilikama u vezi s početkom Opusa Dei govorili da ste posjedovali samo mladost. nikada mu nije bilo drago govoriti o pojedinostima toga. Escrivá de Balaguer bio uvjeren kako je Opus Dei Božja stvar. Biste li nam mogli objasniti kako ste vi još kao mladi svećenik mogli imati tako široku misao koja Vam je omogućila 105 . Don Josemaría počeo je djelovati u Madridu u prvim mjesecima 1927. Budući da je mons. milost Božju i dobro raspoloženje. 2. bez ljudskih sredstava izabrao kao sredstvo da na zemlji ostvari Božje Djelo (Opus Dei). LISTOPADA 1928. U listopadu 1967. 2. U takvu ga je stanju zatekao 2. U dvadesetim godinama poučavanje o laicima u Crkvi još ni izdaleka nije bilo razrađeno kao što je danas. MADRID. predavao je na Akademiji Cieuéndez i pripremao se za doktorat prava. kad je držao u kući pavlina duhovne vježbe u Ulici García Paredes u Madridu. U međuvremenu je molio i u nadi očekivao da mu Bog jasno očituje svoju volju. bio je kapelan Patronata za bolesnike apostolskih gospođa. Shvatio je da je Opus Dei zaista Božje djelo i nije nikako htio Bogu umanjiti slavu. rodio se Opus Dei. listopada 1928. godine. A ipak Opus Dei je opipljiv fenomen u životu Crkve. listopada. dana kad mu je postalo sasvim jasno da je Bog njega svećenika od 26 godina. Razvio je široku svećeničku djelatnost. malo poznata.

Osnivač Opusa Dei čuvao je ovu suzdržljivu šutnju čak i pred pripadnicima Djela. Nalazio se don Josemaría u kući pavlina u ulici García de Paredes u Madridu u sabranosti. Tu su mu odredili sobu u dijelu zgrade koji više ne postoji. vidio je Opus Dei i u isto vrijeme čuo je kako u obližnjoj crkvi Gospe od Anđela zvone zvona na čast njihove Zaštitnice. ipak „naše“ je posvećivati obične stvari.“ Ova suzdržljivost odražava jednu postojanu stvarnost u životu Crkve. Počeh raditi 106 . godine dala naslutiti. nisu se nikada iskazivali karizmatičnima. Ono što su oni učinili i radili bila je Božja stvar.ostvariti takvo djelo?“ Kao i u drugim prigodama njegov je odgovor očito bio zaobilazan: „Ja nisam tada imao. listopada 1928. „Od toga trenutka. to ćete naći napisano nakon moje smrti. Poslije sam također uvijek djelovao po odobrenju i poticaju Svete Stolice i biskupa u čijim smo biskupijama djelovali. doznali smo po jednoj nedavno objavljenoj primjedbi don Álvara del Portilla. listopada 1962. Uvijek su nastojali drugima pokazati da njihove riječi i djela odobrava crkvena vlast. niti sada imam druge želje i nastojanja osim da ispunim volju Božju. vi ćete misliti da sam ja nešto. tako je rekao 2. Dopustite mi da ne zalazim dublje u detalje početaka Djela koje mi je Božja ljubav već od 1917. rodio Opus Dei. Taj je dan mons. dogodilo 2. u jednoj propovijedi. listopada 1968. godine. imalo je četiri sljedeća razloga: to već znate. Escrivá proveo u Pozoalberu (Cadiz). O tome izvješćuje don José Luis Múzquiz koji je tu bio prisutan. nisam mogao više naći mira. To što Utemeljitelj gotovo ništa nije rekao. listopada 1928. Oni koji su od Boga primili neku karizmu. a samo sam bijedni grešnik i u Djelu je bilo zaista izvarednih stvari. gdje se 2. Jedino vam mogu reći da sam svakoga trenutka postupao po dopuštenju i uz blagoslov gospodina biskupa Madrida. Tako se npr. njegova nasljednika od 1975. Dok je tu molio. Toga dana. 2. Ti su početci usko povezani s poviješću moje duše i pripadaju mojemu unutarnjem životu. jer je bila stvar Crkve i takvom ju je Crkva priznavala.

da bih igru drugih provjerio. 17). kako je u travnju 1970. I utirem put ovomu Božjem zahtjevu. godine koje je pravi himan zahvale božanskom milosrđu. počeh raditi. staro i novo. njegove zakonitosti unutar života Crkve. kao da se sa mnom poigravala. stavi ono tamo. jasno se pokazuje ova božanska igra o kojoj vam govorim. sada stavi ovo ovdje. U povijesti našeg puta. u čvrstom pouzdanju u Boga. ipak. Drugi ugledni prelat kardinal Baggio napisat će malo poslije smrti mons. U tim papinskim dokumentima jasno se vidi priznanje nadnaravnog karaktera misije koju je Utemeljitelj ostvarivao smatrajući sebe nepodobnim i nijemim sredstvom. vodio za ruku dok nije izgrađen njegov grad. djelovati.bez raspoloženja. Escrivá de Balaguera: „Ne posjedujemo potreban uvid da bismo mogli ocjeniti cjelovitu povijesnu dalekosežnost učenja (u mno9 Ti si me od mladosti naučio. učini ovaj potez. Crkva je Djelu dala potrebna odobrenja. jer nikada nisam išao za tim. do 1950. Beskrajnu Mudrost. pa da ih poslije mogu matirati. Deus docuisti me a iuventute mea et usque nunc pronuntiabo mirabilia tua 9 (Ps 70. Tako je Gospodin podigao svoje Djelo s čvrstim obrisima i nježnim profilima. Nisam morao kao kod igre šaha unaprijed predvidjeti potez. tako je napisao Utemeljitelj u jednom pismu 1961. Na kraju je bilo jasno. On je to činio. da se ovo Djelo u Crkvi „cijeni Djelom Božjim“. „Gospodin me učio od početka Djela i ne mogu ne pjevati njegova čudesa i ne boriti se za ispunjenje njegove volje. jer sam se skanjivao da bilo što utemeljim. Gospodin me je lagano. kako je 1950. postavljati temelje. kako kaže riječ Kristova. micati se. sada činilo mi se da mi govori. vodila me od tome prvih naslućivanja do jasnoće u kojoj vidim svaku pojedinost Djela te mogu slobodno reći.“ Od godine 1943. oprezno. Ne zato. pomakni to što je ispred tebe. pastoralnom i društvenom fenomenu u životu Crkve. godine zahvalno priznao. rekao kardinal Dell’ Acqua. Jer. Ograničio sam se na to da se prepustim vodstvu Božje ruke. na kocki bi bio spas moje duše. pravom teološkom. kad to ne bih činio. i do sada navješćujem tvoja čudesa [LP] 107 . Ali. Bože.

Snaga volje pretvara se u strast zapovijedanja. Može čovjek biti obdaren bogatim prirodnim svojstvima. na koja smo se već pozivali na ovim stranicama. bilo praktično zaboravljene.“ Na koji je nadnaravni pothvat Bog pozvao Josemaríju Escrivu de Balaguera? Kardinal primas Španjolske sažimlje odgovor u malo riječi: pozvao ga je na djelo propovijedanja i promicanja svetosti u običnom radu i svagdašnjem životu.“ Nakon Drugoga vatikanskog sabora veliki dio poruke koju je Utemeljitelj već od 1928. Uzalud bismo tu tražili tajnu uspjeha. govorenje u viku ili šaputanje. godine. premda tako jednostavne i evanđeoske. Iako su osobne karakteristike Utemeljitelja kao djelotvornog sredstva veoma važna. Te prirodne vlastitosti ne mogu čovjeka nositi putem kršćanske savršenosti. srozao bi se kod prvih koraka. narodnost i jezik. zvuči kao poznata stvar. omogućuje slatki susret s 108 . kao ravan put pod vodstvom Duha Svetoga. Djelo nosi na sebi pečat nadnaravnosti. godine širio. Kardinal Marcelo Gonzáles Martín. točnije rečeno. To nas ne mora čuditi jer. novo originalno poglavlje u povijesti kršćanske duhovnosti. Djelo je novost stara koliko i Evanđelje. a to je (naglašavam riječi don Marcela). objelodanio je neka razmišljanja. ako je promatramo. primas Španjolske. bez obzira na rasu. Po njegovu mišljenju. o nadnaravnom karakteru Opusa Dei. a to moramo. ništa više od toga. ključ za objašnjenje uspjeha nalazi se dublje. Tko bi to pokušao.gim vidovima revolucionarnog i pionirskog) i pastoralne djelatnosti (uspješne i utjecajne kojoj nema slične) ovog glasovitog crkvenog muža. djelovanje i poruka Utemeljitelja Opusa Dei sačinjavaju preokret ili. da bismo objasnili uspjeh Utemeljitelja u napredovanju njegove ljudske sposobnosti. ali ljubiti svetost i ljubav prema svetosti prenositi na druge neće moći ako se uzda samo u svoje sposobnosti. koja ljudima bilo kojeg staleža i u bilo kojim prilikama. Inače se djelatnost pretvara u aktivizam. kako je on to izrazio 1961. Ali je već sada jasno da život. može se oduševiti i ustrajno služiti nekoj dobroj stvari.

Escrivu nazvao luđakom?“ Odgovor glasi: „Zar ti izgleda mala ludost učiti o tome kako čovjek na ulici može i mora biti svet? Da može i mora biti svet prodavač sladoleda s kolicima.“ „Ja sam. rekli bi mu: „Pođi. neka se oženi i neka bude svet. Ako ga pak zove postati fratinho. samo je put različit! Svi. jer ono što je danas posvuda prihvaćeno učenje.Isusom Kristom u svakodnevnom poslu. profesor na sveučilištu. ne poznaje istinu. neka bude fratinho. koje je ovaj svećenik zamišlja bude odobreno od Crkve. veselu narav i ništa više. kroz vjekove bio zaboravljen poziv na sveopću svetost. jer je. da se može vidje- 109 . fratinho. i nov kao Evanđelje. uz ostalo. kuharica u kuhinji.“ Zamisao Djela bila je takva novost da su neki mladog svećenika Escrivu smatrali vizionarom ili luđakom. svi su pozvani na svetost!“ Sličnim se riječima izrazio u propovijedi 2. Ańoverosu. A ako ga ne zove. kada i tko je mons. listopada 1962. nosač prtljage itd. budi redovnik. To je novost veoma jednostavna kao što su uostalom jednostavne Gospodinove novosti. tada nije bilo tako.: „Počeh raditi. Da. težak na polju. bilo je i teškog poricanja. To je novi duh. Escrivá de Balaguer u tom se trenutku obrati vijećniku Opusa Dei u Brazilu te ga upita. Ako netko tvrdi suprotno. „Ne gospodine! Ako Bog nekoga zove u ženidbu. A duše bježale kao jegulje. opetujem. Ako je tko želio biti svet. godine biskup Pamplone mons. Marcelino Olaacha predstavio Utemeljitelja mons. Duh Djela star je. Gospodin može pisati nogom od stola. Osim toga. Netko je mnogo godina poslije u Brazilu postavio izravno pitanje: „Zašo. ali onda nije bilo tako. Ali kao što mi ljudi pišemo perom. U tom kontekstu mogu se lako razumjeti riječi kojima je 1937.“ Mons. milost Božju. direktor banke. Ali svi jednaki u pogledu odaziva na Učiteljev poziv. odgovori mu on. Nije mi bilo lako. svet otac obitelji. rekao je Utemeljitelj više puta. imao 26 godina. to će biti prava revolucija u laičkom apostolatu. „Kaže li se tako na portugalskom?“ Fratinho. tadašnjemu biskupu Bilbaa: „Ako Djelo. svi su pozvani na svetost! Sada je to prihvaćeno na posljednjem Koncilu. ne mora poći u samostan.

ti da On piše, a ne drugi. To je nevjerojatno, to je čudnovato.
Trebalo je stvarati cijelo teološko, asketsko učenje i sve pravno
učenje. Nalazio sam se pred nepreglednim stoljetnim rješenjima.
Ništa nisam imao. Gledano samo ljudskim očima, cijelo je Djelo
bilo ludost. Zato su neki govorili da sam lud ili da sam heretik i
druge slične stvari.“
Ono što je počeo učiti studente i radnike u Madridu bilo je
u ozbiljnoj suprotnosti s duhom vremena. Pogotovo s ozračjem
u katoličkim krugovima. Svećenik Saturnino de Dios Carrasco,
koji je upoznao Djelo tridesetih godina svjedoči, da je ono što je
Josemaría planirao, bilo drukčije od društava koja su tada nastajala u Španjolskoj: „Govorio je da će usaditi duboko korijenje,
koje će jednom sve obuhvatiti. Za mene nije bila nikakva novost
ono što je Opus Dei učinio u svim ovim godinama, ja sam sve to
čuo od Josemaríje. Otac je letio visoko. Sada kad imamo pregled
svih godina, može se reći da je sve bilo nadnaravno, božansko.“
U to doba, malo poslije 1931. godine, don Saturnina je plašila smjelost Utemeljitelja Opusa Dei. Bio je „div, junak“, veli
on. Ali i „čovjek izgrađen, ispravan, zreliji nego to traže njegove godine, kao da je živio intenzivnijim, staloženijim životom“.
Don Saturnina su oduševljavali njegovi apostolski planovi, iako
su bili takvi da se čovjek mogao prepasti pred njihovom veličinom. Bili su, jednostavno, novi. Jer tada se nije mislilo kako je
on mislio. Trebalo je biti odabran od Boga da bi mogao onako
misliti i raditi.“
Juan Jiménez Vargas, koji je još kao student tridesetih godina
slijedio Utemeljitelja Opusa Dei, misli da njegov govor o posvećivanju svagdašnjeg posla nije mogao doći na pamet nekomu
pa baš ne znam kako naravno nadahnut bio: „Tu je moralo biti
pravo nadnaravno nadahnuće.“ Mons. Escrivá je poznavao sveučilište i njegove probleme iz vlastita iskustva, ali „koliko je on bio
iznad tih stvari, vidi se po tome što je imao u vidu posao svakog
čovjeka, bilo kojega društvenog podrijetla, naglašavao je kako
Opus Dei ostavlja svakoga na njegovu mjestu.“
110

Za većinu studenata toga vremena staleški je rad bio samo
sredstvo za osiguranje egzistencije. Na madridskom sveučilištu
bilo je dosta skupina koje su se s različitih stajališta slagale u
tome kako treba cijeli život politizirati. A postojale su i manje
grupe, ponajviše među intelektualcima, koji su s nekim prijezirom gledali na vjersku praksu. Suprotno njima katoličke vjerske
skupine zabrinute za budućnost vjere nastojale su u građanskom
životu zauzeti položaje na kojima će moći služiti Crkvi.
Osnivač Opusa Dei nije htio nijedan problem rješavati naprečac. Njegova ideja o posvećenju rada bila je posve nova, izvorna.
On se uvijek pozivao, bilo da je tumačio svrhu Djela ili ne, na
prve kršćane, da na njihovu primjeru zorno pokaže, da je rad ili
studij koji čovjek mora redovito obavljati nezaboravno sredstvo
za posvećenje života u svijetu. Osim toga, nastojanje za posvećenjem svakog posla neodvojivo je od Mandatum novum 10, od
Isusova zakona ljubavi, od duha služenja, spremnosti na žrtvu
kako bi se pružila pomoć drugima suprotno svakom egoizmu,
neodvojivo od osjećaja odgovornosti za sve ljudske probleme.
Išao je do korijena: posvetiti rad značilo je iznad svega pretvoriti
rad u molitvu. Ciljao je na srž, temeljnu stvarnost, kako je u
jednoj prigodi govorio mons. Álvaro del Portillo, „kad bi bilo
moguće, Utemeljitelj Djela ne bi bio dao nikakvo ime“. Dok ga
jedan ne upita 1930. godine: „Kako napreduje to Djelo Božje?“
Bio je to točan naziv. Budući da pothvat mora imati neko ime,
imenovat će se Djelo Božje, Opus Dei, djelovanje Božje, Božji
rad. Staleški, običan posao što ga obavljaju osobe koje se smatraju samo Božjim sredstvom. Posao obavljan ne gubeći iz vida
potrebe svijeta, pretvoren u molitvu, u hvalu Gospodina, Opus
Dei, na svim, raskrižjima ljudskih Putova“.
Trebalo je neko vrijeme da sjeme iznikne i donese plod, jer
mu duh vremena ni okolina, općenito uzevši, nisu bili skloni.
Viktor García Hoz koji se ispovijedao kod Josemaríje, 1941. godine, ostao je iznenađen kad mu je jednoga dana rekao: „Bog
10

Nova zapovijed [LP]

111

te zove na put unutarnje molitve. García je ostao smeten i sam
objašnjavao zašto: „Tada je izgledalo gotvo neshvatljivo da netko
govori o kontemplaciji, o unutarnjoj molitvi kao o životnoj dužnosti oženjenom čovjeku koji već ima dvoje-troje djece s nadom
da će ih još biti (kao što je uistinu i bilo), čovjeku koji neprestano
radi kako bi prehranio obitelj.“
Prvim pripradnicima Djela kao i mnogim drugim ljudima kasnije bio je jasan taj novi duh Djela, a osobito im je bio očevidan
božanski poziv Utemeljitelju. Taj su poziv shvatili kao normalan
bez i najmanje senzacionalnosti i bez težnje za „izvanrednim“.
I kako je bio jasan Božji poziv, tako im je bio jasan i ponizan
odaziv Utemeljitelja Opusa Dei. Ili kako je jedan od prvih pripadnika rekao: „Uza svu prirodnost i jednostavnost kojom se
prema njima odnosio, ipak je bilo sasvim očito da je Otac bio
od Boga određen da on ostvari Djelo i da njegovo posvemašnje
predanje toj božanskoj zadaći postane bitnom oznakom njegove
osobe.“ Tu nadnaravnu oznaku njegova poziva i odaziva priznaše
tijekom godina na tisuće osoba dobre volje po cijelome svijetu.
Nije potrebno pripadati Opusu Dei da se to uoči. Dovoljan je
samo jedan pogled na plodove koje je sjeme donijelo na svih pet
kontinenata.
Novine „Diaro de Navarra“ objavile su članak don Juana de
Contreras y Lópeza de Ayala, markiza od Lozoye, 5. listopada
1975., po cijeloj Španjolskoj dobro poznatoga sveučilišnog profesora. Naslov članka glasi „Univerzalni Španjolci“. Autor članka
u osnivaču Opusa Dei vidi jednoga od tih univerzalnih Španjolaca. „Stvoriti Djelo“, tako je pisao, „kojemu pripadaju tisuće
uzornih svećenika, desetci tisuća laika koji visoko odskaču i u
najtežim disciplinama, ljudi i žene svake nacionalnosti, svake
rase, raspršeni po cijelome svijetu, odani najrazličitijim djelatnostima, uvijek aktivni za dobro Crkve ili za ublažavanje ljudske
bijede, to je djelatnost koja nadilazi prirodno i ljudsko tumačenje. Tu čovjek mora uočiti božanski dah, koji je snažno šumio
u početku kao i kasnije kroz vjekove i omogućio divovsko djelo
raznih osnivača.“
112

2. UTEMELJITELJ OPUSA DEI NASTAVIO JE SVOJE DJELOVANJE
Da se ostvari Opus Dei, nije potrebno mijenjati posao ni radno mjesto, a niti činiti izvanredne stvari. Zato je don Josemaría
nakon 2. listopada nastavio raditi sasvim se predajući dužnostima
koje je obavljao prije tog datuma. Dobio je od nadbiskupa Zaragoze 17. ožujka 1972. dopuštenje za odlazak u Madrid na studije
za dvije godine i 28. sljedećeg mjeseca bio je već upisan na popis
za pohađanje predavanja i pripravljana za doktorat na Pravnom
fakultetu. Školske godine 1927./28. pohađao je dva semestra,
a u rujnu je položio ispite iz povijesti međunarodnoga prava i
filozofije prava (poslije se stavio još na povijest pravne znanosti i
na društvenu politiku). Stanovao je u jednoj svećeničkoj kući u
Ulici Larra br. 3. Neki svećenici koji su tada bili s njime, još su
živi. Jedan od njih mons. Avelino Gómez Ledo sjeća se da je don
Josemaría već prije doručka izlazio iz kuće i da je redovito među
posljednjima dolazio na objed. On kao i don Fidel Gómez Colomo znaju da je uz ostale stvari vrijeme upotrebljavao za spremanje doktorske teze koja je govorila o svećeničkom ređenju mulata
i njihove djece u XVI. i XVII. stoljeću. Činjenica je da svoju tezu
nije mogao prikazati na pravnom fakultetu u Madridu sve do
svršetka građanskog rata. To je učinio 18. prosinca 1939. i dobio
ocjenu „vrlo dobar“. Teza je sada bila o opatici samostana Las
Huelgas, jer je njegov istraživački rad, o kojemu smo govorili,
nastao za vrijeme građanskog rata ujedno s njegovom solidnom
knjižnicom. Pet godina poslije, 1944. godine, objavio je mons.
Escrivá de Balaguer doktorsku tezu o opatici kao knjigu koja je
prerađena opet objavljena 1974. godine.
U školskoj godini 1927./28. predavao je rimsko pravo i crkveno pravo na akademiji Cicuéndez. Ta je akademija bila smještena na prvom katu jedne kuće u ulici San Bernardo nasuprot
Ministarstvu pravosuđa. Akademija je uživala veliki ugled jer je,
prema mišljenju Pedra Roacamera, imala profesore s visokim
kvalifikacijama. Predavanja su se držala samo poslije podne, a
slušali su ih studenti, koji su željeli polagati ispite kao eksteraisti,
113

a mnogi su od njih povezivali pravni studij s nekim drugim kao
što je to bio slučaj s Juliánom Cortésom Cavallianasom, koji je
još studirao novinarstvo u školi El Debate. José Manuel Sanchiz
Granero, danas odvjetnik u Madridu, bio je učenik Akademije
školske godine 1927./28. On pripominje da su predavanja don
Josemaríje bila veoma živa i da su ga studenti pažljivo slušali.
Uvijek je bio vedro raspoložen. Više puta bi poslije predavanja
slušači ostali s njime i raspravljali bi o različitim temama. Od tih
razgovora sačuvao se snimljen odgovor što ga je dao jednom studentu, koji mu je rekao da ne može vjerovati dok gleda svećenika
s dvostrukim životom. Utemeljitelj Opusa Dei mu je odgovorio
da je svećeništvo slično dobrom likeru koji može biti u krasnom
vrču, ali i u ružnoj boci.
Jednoga dana, navodi José Manuel Sanchiz, „neki je svećenik, koji je također predavao na Akademiji Cicuéndez, upoznao
studente s djelatnošću koju je Josemaría provodio u madridskim
predgrađima. Studenti su o tome razgovarali nakon predavanja,
a neki među njima to nisu, jednostavno, mogli vjerovati, činilo im se to nemoguće zbog uglađenosti i visoke intelektualnosti
njihova docenta rimskog prava. Konačno se oklade. Neki će ga
studenti poslije predavanja slijediti. Činili su to više dana i utvrdili da on zaista ide u predgrađe Vallecas i Tetuán. Zapravo, bez
ikakva isticanja radio je don Josemaría kao kapelan Patronata za
bolesnike i razvijao živahnu apostolsku djelatnost po svim rubnim četvrtima Madrida. Premda ga njegovo kapelanstvo nije na
to obvezivalo, obavljao je taj apostolat s nevjerojatnim zanosom
i uz nadljudski napor. Patronat za bolesnike pokrenula je gospođa Luz Rodríguez Casanova, Utemeljiteljica apostolskih gospođa
Presvetoga Srca Isusova, koje je odobrila Sveta Stolica 1927. godine. Njihovo se središte nalazilo u Ulici Santa Engracia br. 13,
a svečano ga je otvorio kralj Alfonso XIII. 14. srpnja 1924. Apostolske su gospođe provodile razne vrste apostolata među kojima
je Djelo za ustrajnost u vjeri u Španjolskoj, otvarale su škole po
najzapuštenijim četvrtima, 1928. godine imale su 61 školu, zatim Patronat za bolesnike gdje su opskrbljivale bolesnike nužnim
114

stvarima i duhovnom pomoću. Apostolske gospođe i djevojke
koje su s njima surađivale njegovale su godišnje prosječno četiri tisuće bolesnika, vodile su karitativnu menzu za prehranu
gladnih, a potom školsko djelo s večernjom školom za mladež.
Njima je pripadala i svećenička kuća u Ulici Larra u kojoj je živio
osnivač Opusa Dei. A od 1929. godine započeo je raditi novicijat apostolskih gospođa u Chamartinu de la Rosa.
Duhovni ravnatelj redovnica bio je p. Rubio S. J. Kad je on
umro, zamijenio ga je 1929. godine P. Valentín Sánchez Ruiz,
također isusovac. Osnivač Opusa Dei bio je samo kapelan crkve
Patronata, ali je preuzeo brigu oko traženja biskupijskih svećenika koji bi surađivali u duhovnom posluživanju bolesnika po
najsiromašnijim madridskim četvrtima i u odgoju djece koja su
pohađala škole. Te svećenike pomagače mons. Escrivá je oduševljavao svojom revnošću. Njegovo nastojanje bilo je veliko,
primjećuje Asuncíon Munoz, koja je danas u Daimielu, a tada
je bila u onoj kući sv. Engracije. Don Josemaría je razvio široku
svećeničku djelatnost, ali se nimalo nije miješao u upravu apostoloskih akcija. Tu ga je 1927. godine upoznala Emilia Zabaleta, koja se ispovijedala kod P. Rubia. Njezina sestra María Luisa
pošla bi katkad k Josemaríji, kad nije bilo P. Rubia. Uvijek ih je
impresionirala poniznost mons. Escrive jer, kad god bi ga pitali
za savjet za kakvu stvar u Patronatu, u toj redovničkoj kongregaciji, uvijek bi odgovorio da ih u tim stvarima može bolje savjetovati ravnatelj nego on.
Dvadesetih godina bile su bolnice u glavnom gradu prepune,
pa su mnogi siromašni bolesnici umirali bez ikakve pomoći u
svojim kućama. Za njihovo zbrinjavanje brinule su se Apostolske
gospođe uz pomoć drugih gospođa i mladih djevojaka koje su na
to potaknute kršćanskim milosrđem. Rad je bio težak, osobito
od 1930. godine, dalje, jer su bile izložene uvredljivim napadajima i mogućnosti protjerivanja iz kuća ili s ulice, podnosile su
strašne psovke. Jedna od njih nije zaboravila kako su ih u gradskoj četvrti Ventas uz grižnje i prijetnje zaustavili da ih zastraše te

115

se više ne vraćaju tamo. Drugi put u četvrti Tetuán vukli su ih po
ulici i zabili im postolarsko šilo u glavu. Kad je jedna apostolska
gospođala pokušala braniti druge gospođe, čupali su joj kosu,
zlostavljali je i unakazili.
U takvim prilikama, svjedoči Asunción Muńoz, naš nam je
kapelan bio prijeko potreban. Ja sam bila najmlađa u zajednici i
najotpornija, kad je trebalo raditi i po danu i po noći. Tražili smo
siromašne nastambe bolesnika. Mi smo prilazili tim bijednicima.
Više puta je trebalo ozakoniti postojeće stanje, vjenčati parove,
rješavati hitne socijalne i moralne slučajeve, pomagati im u mnogim pogledima. Don Josemaría se hvatao svakog slučaja u svako
doba, ustrajno, predano bez ikakve žurbe, svjestan svoga zvanja,
svoje svete službe ljubavi.
„Tako smo uz pomoć našega kapelana pružali pomoć u svakoj
nevolji. On je dijelio sakramente i nismo trebali smetati župnika
u nezgodno vrijeme. Mi smo se brinule za sve. Išle smo u najudaljenije četvrti koje su danas pripojene Madridu, u Ventas, Pueblo Nuevo, Ciudad Lineal, Tetuán, Almensra i Cautro Caminos.
Početkom 1931. godine moglo se tamo stići tramvajem. Ipak
je često od zadnje stanice trebalo još pješačiti više kilometara
do četvrti, ili preko polja, stići do bijednih kućica u kojima su
životarili bolesnici. Četvrtkom im je nosio pričest služeći se posuđenim kolima. Ali ostale dane, svjedoči jedna od tih gospođa,
don Josemaría išao bi tramvajem ili pješke, kako je već mogao.
Mnogo puta i po slabom vremenu, jer se bolesnicima pružala
jednaka pomoć ljeti i zimi. Marija Luisa Zabaleta naglašava da
su išli u najudaljenije četvrti, kao Vallecas, Lucero ili Magín Calve. Uvijek i posvuda bi Josemaría pritjecao u pomoć, „uvijek je
bio spreman na žrtvu“. Josefine Santos nabraja i druge dijelove
Madrida: Paseo de Extremadura, Vallecas, San Millán, Ribera
del Manzanares.
U tim, najudaljenijim četvrtima nalazile su se i škole apostolskih gospođa. Neke od tih škola imale su kapelicu, koja je
katkada bila jedina na širokim prostorima bez župe, kao npr.
116

Uz ostalo. Bio bih to rado činio po svim najudaljenijim i najzapuštenijim četvrtima svijeta. zbog kojega su u nekim četvrtima svećenike primali ne samo hladno nego i neprijateljski. godine postaviše mu pitanja o ispovijedanju djece. predmolio krunicu i držao blagoslov s Presvetim. i to s ponosom kažem. Jutrom je slavio svetu misu.Usera. koliko je bilo moguće. brinuo se i za siromahe koji su dolazili u Menzu ljubavi u toj kući. žrtvovao se u radu s djecom na školama apostolskih gospođa. propovijedali djeci. godini primilo je svetu pričest u kapelici Patronata oko 4 000 djece. razgovarali s djecom i ispovijedali. mnogo tisuća sati posvetio ispovijedanju djece po siromašnim madridskim četvrtima. Prije nego im očistiš dušu. Više puta je u posljednjim godinama života na to podsjetio Utemeljitelj Opusa Dei. Apostolske bi gospođe nailazile na teškoće za dobivanje svećeničke priprave na suradnju s njima da bi na blagdane držali misu. držao je predavanja na akademiji Cicuéndez. Budući da ih je bilo tako mnogo. primili su prvu pričest zaredom u nekoliko dana. a pomagali su mu. veljače 1975. kako sam mnogo. Također se osobno brinuo i za siro- 117 . Engracije. Sve učenike Apostolskih gospođa pripremio je i ispovjedio kapelan Patronata. U samo jednoj školskoj 1929. posjećivao bolesnike. osim toga što je pripremao doktorat iz prava. učinit ćete im mnogo dobra. biskupijski svećenici. Nije dakle pretjerao kad je rekao da je na tisuće sati posvetio ispovijedanju djece. „savjest mi svjedoči. U Altoclaru (Venezuela) 14. trebalo im je očisitit nos. Dovedite djecu Bogu prije nego se đavao ušulja u njihove duše. brinuo se za bogoslužje u crkvi sv./1930. To vam kažem iz iskustva tisuća i tisuća duša i iz svoga osobnog iskustva. oslonio se na svoje osobno iskustvo. Avelino Gómez Ledo: „Neumorno je ispovijedao djecu i poučavao ih u katekizmu u ono doba jakog protucrkvenog vrenja. a pokatkad su ih čak gađali kamenjem“. Djeca bi dolazila s „mosurima“ sve do usta. To potvrđuje mons. Vjerujte mi. Don Josemaría. Don Josemaría bi psovuda doskočio apostolskim žarom.

objašanjava: „Oci augustinci govorili su svetu misu zajednici. Izabele. Izabele. potvrđuje Anunción Munóz. što su ga osnovali Filip II. koristeći se samo nužnim najkraćim odmorom. i bl. kako je spomenuo 26. nadbiskupa Siona koji je i dalje imao crkvenu jurisdikciju nad bivšim kraljevskim patronatima. siječnja. augustinka u samostanu sv. Pri kraju godine list „La Gaceta de Madrid“ od 13. Dekret su potpisali predsjednik Republike Niceto Alcala-Zamora i ministar rada. objavio je dekret kojim je bio imenovan ravnateljem Patronata sv. Izabele (nekadašnji Kraljevski patronat) bez ikakve službene nagrade. Orozco. kad je Generalnoj upravi dobrotvornosti upravio molbu da smije ući u stan koji je bio određen za kapelana samostana sv. S druge pak strane.. kao što je to logično. jer su o tom ministarstvu sada ovisile neke ugašene kraljevske zaklade. Prije toga dobio je dopuštenje za preuzimanje dužnosti dvorskog prelata. rujna 1931. Sestra Maria del Buen Conseja Fernández. godine nadošlo vrijeme kad su se razne dužnosti toliko nagomilale da im. Izabele. Službeno je Josemaría preuzeo dužnost ravnatelja 19. kao kapelan augustinki u samostanu sv. zahvalila Utemeljitelju Opusa Dei za posjete nedjeljom kući novicijata u Paseu de la Habana u Chamartínu: „Unatoč golemoj svakodnevnoj zaposlenosti don Josemaría nije ostavljao dojam da mu se žuri. Tu se nalazila škola koju su vodile redovnice Uznesenja i klauzurni samostan augustinki. Godine. Ipak je 1931. zdrastva i socijalne skrbi Oriol Anguera de Sojo. prosinca 1934. sve su mu više oduzimale vremena dužnosti u vezi s osnutkom Djela. Ona je. siječnja 1934.mahe Menze: „Bio je prijatelj i svet svećenik“. Molbi je udovoljeno 31. koja je osnivača Opusa Dei upoznala 1931. Izabele. don Josemaría djelovao je od 20. ali im je samostan 118 . kad je bila imenovana učiteljicom novakinja. godine napustio dužnost kapelana Apostolskih gospođa. Zbog tih je razloga u srpnju 1931. a dobio je i dopuštenje od nadbiskupa Zaragoze jer je Zaragoza bila don Josemaríjina biskupija. Malo zatim počeo je služiti misu u patronatskoj crkvi sv. Sve je obavljao jednostavno i mirno. Zapravo. prosinca 1934. nije mogao udovoljiti a da ne strada njegov unutarnji život.

bilo je za njih opasno dolaziti pješke u naš samostan“.bio daleko i. U istoj ulici Santa Isabel nalazila se Opća bolnica pokrajine Madrida. osobito nakon proglašenja Republike. godine dovodio prve kandidate Opusa Dei. iako za druge svrhe. Ali on je nalazio vremena. U izgradnju prvih pripadnika Opusa Dei ubraja se i njihova spremnost za suradnju u posjećivanju bolesnika po javnim madridskim bolnicama. jer je on jedini mogao tumačiti duh Djela. šećući parkom. od Retiro ili u kući Matinéz Campos 4. Izabele dolazila je na ispovijed jedna skupina djevojčica koje je duhovno vodio Utemeljitelj Opusa Dei. dijelio je svetu pričest bolesnim redovnicama. sve dok jednoga dana majka priora. Cijeli posao oko njihove izgradnje pao je na Utemeljitelja. Tu je bolnicu don Josemaría posjećivao nedjeljom poslije podne. Pratila bi ga lijepa skupina mladih koji su pružali svaku uslugu u bolnici prepunoj krajnje siromašnih bolesnika. Sestra Maria del Buen Conseja izvješćuje da je dva sljedeća mjeseca morao nositi pričest jednoj sestri koja se nije mogla micati. Bila je to golema zgrada koja je djelomično postoji još i danas. U samostan sv. kako su u zemlji prilike bile teške. Tu je don Josemaría razvijao intezivnu svećeničku 119 . mnogi morali ležati po hodnicima. sestra Vicanta María del Sagrario ne pozove zajednicu i objavi da će jedan svećenik iz Zaragoze svakodnevno dolaziti slaviti svetu misu. godine stanovao sa svojom majkom i svojom braćom i sestrom. u kojoj je od kraja 1932. Prije i nakon mise don Josemaría je ispovijedao. godine. u maloj slastičarnici u ulici Alcalá zvanoj „El Sotanillo“. Misa je bila svakog jutra točno u osam sati. Međutim. Gospodin je od 1928. ili za vrijeme svojih posjeta bolesnicima. Kad je bilo potrebno. barem od 1931. u bolnici tako prepunoj da su zbog pomanjkanja kreveta. On se dragovoljno ponudio sestrama za dužnost kapelana kad je čuo za njihovu tešku situaciju u kojoj su se nalazile kao klauzurne sestre bez svećenika. do 1932. On je apostolsku djelatnost razvijao svuda gdje god je mogao: na ulici.

. godine. koji je molio za članstvo u Djelu i uskoro je zatim ubijen u Madridu za vrijeme građanskog rata. Svi ističu njegovu duboku pobožnost. 1928. Kraljevska je bolnica ostala bez kapelana. Prije njezina stvaranja 1925. njegovu snagu i odanu privrženost osnivaču Opusa Dei. narod je u Madridu tu bolnicu nazivao „bolnicoma za neizlječive“. „On je tada bio mlad svećenik s jedva trideset godina. Do otkrića antibiotika i kemijskih lijekova postotak smrtnosti u tom medicinskom centru bio je 20%. Engracia. don Lino Bea Marguía. „bio duša svećeničke skupine u to vrijeme. ali se može zaključiti da je u tim godinama smrtnost od tuberkuloze bila gotovo isključiva. U to se vrijeme sestri Engraciji predstavio don Josemaría Escrivá de Balaguer. Da ga moram zvati noću i danju u bilo koji sat. ispovijedao. Kad je bolnica bila otvorena 1925. jer su odreda bile prenatrpane i slabo opremljene zdrastvenim sredstvima. Surađivao je i jedan svećenik. brigu za duše. a da procijenim po savjesti težinu bolesnikova stanja koji traži svete sakramente. „Sigurno je to da je don Josemaría“. bolesnicima nosio svetu pričest.“ Radio 120 . službu su u njoj preuzele Sestre kćeri ljubavi. 1 971 bolesnika. 2 666 zaraznih bolesnika. Međutim. godine širile su se zarazne bolesti u ostalim javnim bolnicama u Madridu. To je bila bolnica u kojoj su se liječile teške zarazne bolesti da bi se zapriječilo njihovo širenje. Kraljevska je bolnica prihvatila 637 bolesnika. pružao im duhovnu utjehu i materijalnu pomoć. boginje i sušica bile su najčešće zarazne bolesti. a 1936.djelatnost. kako govori s. Rekao mi je da se više ne trebam brinuti za službenog kapelana. svećenik iz Asturije (Arriondas). Nakon proglašenja Republike koja je malo zatim obustavila davanje novca za bogoštovlje i kler.“ Mnogo mu je pomogao don José Maria Somoano Berdasco. 1925. Ne postoje statistike od kojih su bolesti umirali. Prve godine postojanja. malo kasnije iznenada je umro još sasvim mlad. Trbušni tifus. koji je zatim brzo postao stvarni kapelan bolnice. Zapravo. Neiscrpivom je revnošću radio također u Kraljevskoj bolnici.

Obilazio je sve paviljone. kako ona misli. Karla. jer je svećenik smio svagdje ulaziti kako bi nahranio bolesnike. jer je po mojem mišljenju ostao u bolnici tri do četiri sata. na račun Oca padale su samo pohvale i od zdrastvenog osoblja i od bolesnika. profesora na fakultetu sv. godine predstavi doktor Maeso svom šefu jednoga mladog svećenika kao „jednog velikog svećenika svog prijatelja i zemljaka (iz Barbastra) koji nije trabucaire. Imao je u sebi nešto specijalno.“ U to vrijeme 121 . gotovo svakog dana jutrom. tako da je između kreveta bio uski prostor za noćni ormarić i za jednu sjedalicu. I nastavlja: „Iako su se u to vrijeme lako davale nepovoljne ocjene o kleru. Jednoga dana početkom 1933.) Od tog dana često ga je susretao u bolnici. doslovno ni trenutak nije mirovao. veoma zbijeni. Svatko je rado s njime razgovarao jer je svakoga privlačio. pripravili bi pomični oltar u vrtu na poljani gdje i sada stoji veliki kameni kip Srca Isusova. razgovarao s bolesnicima. ispovijedao ih i nosim im svetu pričest. Centar Zdrastvene dobrotvornosti. uvijek je bio na raspolaganju bolesnicima.“ Pohađao je također ustrajno i Bolnicu princeze. bio tada i suradnik jednoga visokog crkvenog dostojanstvenika. što je teško definirati. Isabel Martín svjedoči da im je držao svetu misu u nedjelje i blagdane. Doktor Maeso je radio pod vodstvom doktora Balanka y Fertacina. a bolnica se nalazila dosta daleko od središta grada. do srpnja 1936. kako opisuje liječnik Tómas Canales Naeso koji je u toj bolnici radio od prosinca 1932. „Poduzimale se se mjere opreznosti. premda je. Bolesnici su bili doista siromašni i za njih se brinula Dobrotvornost besplatno. ali on je svakamo zalazio. kad je obilazio sve dvorane jednu za drugom. Jednoga dana vidjeh ga više puta.“ (U to vrijeme zvali su trabucaires svećenike koji su se mješali u politiku.je neumorno pa. Mogla je primiti oko 2 000 bolesnika koji su bili smješteni u velikim dvoranama s 200 i 300 kreveta. godine. Kad je bilo lijepo vrijeme. Ta je bolnica bila na trgu San Bernardo. pa bio taj i strogo izoliran zbog opasnosti od zaraze. Druga sestra ove zajednice s.

kad sam tek svršio trideset godina. godine pođe mu za rukom unajmiti jedan stan u ulici Luchana br. smjerajući na čedrdesete godine. Escrivá de Balaguer ispripovjedio je pripadnicima Djela u šali jednu anegdotu iz toga vremena: znate li što sam ja činio tijekom nekog vremena. Onamo su dolazile mnoge osobe koje su već sudjelovale u apostolskim pothvatima Opusa Dei. godine don Ricardo Fernández Vallespin: „Otac bi katkada stigao poslije podne. U prosincu 1933. a takvih nas je bilo mnogo! Otac je morao sve činiti!“ Više godina poslije mons. kako 122 . Don Jesús Urteaga. malko ćeš prileći prije objeda. osobito predvečer. vidio pred sobom posao što me je toga dana čekao.djelovanje Opusa Dei počelo je dobivati svoje obrise. nadodao bih: „Josemaría prevario sam te još jednom. izlazeći na ulicu. Boljelo me je kad bih gledao njegovo umorno lice. kad sam bio tako iscrpljen da sam jedva mogao spavati? Kad bih se digao. Nošen tim shvaćanjem mogao je razviti golemu djelatnost koja ipak nije ni po vanjskom izgledu nema ništa s aktivizmom. Jer ni kod najintenzivnijeg rada nije na druge ostavljao dojam žurbe. duboko ukorijenjen u Križu. tomu je dosta davno. Pa. ali pokatkad sam ušao u njegovu radnu sobu u ulici Diego León u Madridu kako bih ga pitao za savjet. Ovdje se ponovno pokazala jedna crta njihove ličnosti koja će ga pratiti do kraja života. Utemeljitelj je uočio potrebu jedne vlastite prostorije gdje bi se formirala nova znanja i gdje bi se nastavio apostolski rad. Josemaríje u stanu u ulici Luchana ovako je ocijenio 1934. Radi držanja mons. rekao bih samomu sebi. izražava ovakvo mišljnje: „Nisam prečesto. 33. praćen patnjama i molitvama siromaha i osamljenih madridskih bolesnika. Ali otac bi brzo promijenio izgled i neizmjernom strpljivošću uvijek je bio pripravan razgovarati s onim koji je to želio. raditi do iscrpljenosti i prekrivati ukor da bi nastavio raditi drugima na korist. Tu je don Josemaría provodio mnoge sate.“ On je bio duboko uvjeren da samo ono vrijeme ima vrijednost koje smo upotrijebili u službi Božjoj. kad sam.

kada pred Bogom priznaje svoju odgovornost. Jer je znao. Uz nešto humora. 123 . Njima je posvećivao mnogo vremena. ne obaziri se ti na umor.“ Mnogo godina poslije don José Jesús Becerra García. kao da ga uopće nisam prekinuo. mogao sam vidjeti da je već bio u svom poslu. Tako se posebno ponašao kad je bila riječ o dušama.bih razgovarao s njime. Kad je bio s nekim. Kad sam. „Kad završim jedan posao. uvijek bez žurbe i u postupku s drugima pun pažnje. kako bi ispovijedao dječake. u ulici García de Paredes. zbog njih se stvarno žurio. Uvijek sam dobio dojam kako me je očekivao. Od 1931. da duše kao dobro vino dozrijevaju s vremenom. Meksikanac koji ga je upoznao u prosincu 1966. rastavši se od njega izlazio i još ga jednom pogledao. pomisli da je pretjerana zaposlenost za nas djecu Božju u Opusu Dei teška bolest. to je mnogo puta opetovao. Naprotiv. Escrivá de Balaguer uputio iz Rima više godina prije: Kad ti prijeti opasnost od pritiska posla. prije nego bih zatvorio vrata. godine. kada duša izlazi iz svoje bezimenosti. počnem drugi i sve je u redu. Utemeljitelj Opusa Dei sedamdesetih godina znao bi se našaliti govoreći da ne nosi sat. da nije gubio vrijeme prelazeći s jednog posla na drugi. to je duhovno vodstvo i sakrament pokore. nikada nije na nj ostavio dojam da mu se žuri. a najmanje za ispovijedanje bolesnika i djece. Nasmij se tada i veselo raspoloženje prenesi i na druge. Radi smiješeći se. kao da nije imao što drugo raditi.“ Don Jesús Urteaga objavio je u reviji „Mundo Cristiano“ jedan odlomak pisma koje mu je mons. činilo se da za njega ima na raspolaganju neograničeno vrijeme da mu pokloni pažnju i da ga saluša. jer mu nije potreban.“ Sličio je usporenom vihoru. Duše su ga brzo pokretale i zato je radio žurno se koristeći vremenom. godine redovito je bivao u izbjeglištvu u Porta Coeli. u tom istom pogledu opaža da je bio „hitar u pokretima i kretnjama. Ako treba posebno naglasiti nešto u čemu nije pokazivao ni najmanje nestrpljivosti. Nikada mu nije nedostajalo vremena za ispovijedanje. skitnice.

Jednom nakon općega pregleda snimili su mu i elektroencefalegram i popratili ga tumačenjem: „Ima tipični. godine. redovito se ispovijedao u studentskom domu u ulici Jennér. jer je bio izvaredno sređen čovjek. Taj je posao zadržao i onda kad je njegov osobni apostolat sa studentima zahtijevao sve više vremena. sam se don Josemaría potrudio pronaći crkvu i ispovjedaonicu u odgovarajući sat: „I to nije bilo jedanput ili dvaput.“ Mons. doveo bi mu lječnike kako bi ga pregledali. a on bi malo poslije stigao u Centar ženskog odjela Opusa Dei u ulici Jergo Manrique. Sadašnji prelat Opusa Dei don Álvaro del Portillo u višoj školi Aralar navarskoga sveučilišta pred brojnom je skupinom studenata 11. Barbare. Ona bi ga pozvala telefonom u kuću u ulici Diego León. Escrivá de Balaguer mogao je mnogo raditi a da ne izgubi mir. Ništa manje nije se čudio profesor García Hoz. Josipa i sv. Ipak. svaki put kad bi bili u Pamploni. razvijeni mozak poduzetnog 124 .koji su tu bili smješteni. Kao vjerni sin Utemeljitelja nastojao je što bolje se brinuti za njega i. a to je redovito bilo jedanput na tjedan. godine. jer je znao razlikovati bitno od nebitnoga. Don Ramóm Cermeńo se sjeća: kad je vodio duhovne vježbe mladim svećenicima u sjemeništu u Avili 1940. Sjećam se da se više puta koristio ispovjedaonicom crkve sv. profesor Hoz. studenoga 1976. konkretno. nad savršenom spremnošću Utemeljitelja Opusa Dei kako bi onima koji su se povjerili njegovu duhovnom vodstvu bio na raspolaganju. Čak bi i više puta istog dana išao u bilo koju udaljenu madridsku četvrt da bi pružio pomoć nekom umirućem bolesniku. većina se njih htjela kod njega ispovjediti i on ih je primio s velikom strpljivošću i ljubaznošću. kad bi trebalo ispovjediti njegovu ženu. Kad je bila posrijedi ispovijed. vrijeme za njega nije imalo nikakvu ulogu. nego svaki put kad bi moja žena zaželjela. iznio jednu značajnu anegdotu. I on. početkom 1940. A Encarnación Ortega bila je impresionirana time što se znao dići iz kreveta s visokom temperaturom kako bi sjeo u ispovjedaonicu i udijelio odrješenje samo jednoj osobi.

nadoda mons. spoj s onim malim stvarima koje zapažaju samo one oči koje su ožarene ljubavlju“. kateheze po cijelom gradu. Engracije nastojao iz ljubavi prema Bogu i ljudima biti još sređeniji. jer svakoga dana nadolaze nepredviđeni slučajevi. Onih godina bio je njegov rad pun nepredvidivih slučajeva. godine i prenio je poslije u Duhovna razmatranja. Álvaro del Portillo. intezivnom borbom i postigao vrhunac kreposti urednosti. kad je kapelan Sv. uvijek je učio Utemeljitelj Opusa Dei. godine izrazio mons. Druga krepost s vremenom bi mnogo pomogla ljudima i ženama koji rade u zvanjima bez određenog reda kao što je liječničko zvanje ili zvanje novinara. Otac koji je po svojoj naravi pa čak i po svojoj cerebralnoj građi bio uredan. Álvaro del Portillo.“ U dnevniku koji je vodio do 1932. molio tri dijela ružarija. činio je čudnovati spoj velikoga srca. izravnog razgovora s Ocem Nebeskim. „svatko mora znati graditi svoj vlastiti red“. Na tom. Njegov 125 . a onda ju je umetnuo u 79. Ovaj savjet sadržava dio njegove borbe onoga vremena. molio brevijar polagano i s punom pozornošću. Tom će se njegovom borbom poslužiti Duh Sveti da mu u dušu utisne dvije praktične kreposti: prvu je formulirao 1932. „Glavnu karakteristiku Utemeljiteljeve osobe. točku Puta: Krepost bez reda? – Rijetka krepost. kako bi stvari uzdigao na nadnaravnu razinu i kako bi djelima pokazao kako čovjek ne može postići velike stvari. godine o svojoj borbi i svojemu unutarnjem životu.čovjeka. velike poletne duše s ljubavlju prema malim stvarima. kako se u rujnu 1975.“ „A Otac je“. U tim je zvanjima teško stvarati programe za budućnost. briga za umiruće po krajnjim dijelovima Madrida. ako ne pazi na malene stvari. primorao je samog sebe na titansku borbu za usavršavanje svog reda da bi mogao prispjeti dušama a da ne izgubi nijedne minute molitve. Taj razgovor s Bogom za njega je bio prijeko potreban da bi mogao cijeli dan neumornog rada živjeti kontemplativnim životom“. Osim toga je posvećivao mnoge sate molitvi pred Presvetim sakramentom. spremanje tisuća djece za ispovijed i prvu pričest. izvanjskom neredu. „usavršio svoju fizičku tjelesnu građu velikom. Otac govori o potrebi urednosti.

On me učio kako je moj posao svet. i to sa sviješću da je obavljanje tih poslova isto tako važno kao predavanje na fakultetu ili sastavljanje članaka za znanstvenu reviju. kako bi konačno naučili darivati život. a ne kako bi imponirali ljudima. pitam se: Kako ste Vi s tolikim akademskim titulama mogli razumjeti naš posao?“ Da rad bude Božji rad. Nakon građanskog rata ženski ogranak Opusa Dei polako je preuzimao zadaće materijalnog upravljanja. Dok su studenti bili na sveučilištu te nisu mogli opaziti što on radi. da sva zvanja imaju istu vrijednost ako se obavljaju pred licem Božjim. prao podove. običnim radom pretvorenim u služenje Bogu iz ljubavi i za dobro svih duša. pravio krevete. bio mu je to svagdašnji prijepodnevni posao. kako bi izbjegli svaku vrstu „gospoštije“. 126 . godine u ABC u Sevilli objavio je pismo jedne činovnice doma. vođenja kućanstva u centrima Djela. darivati se predajući se Bogu i žrtvujući se za ljude. tj. Bog je tako vodio njegov život da je katkada morao obavljati najraznovrsnije poslove te je tako Bog usadio u njegovu dušu shvaćanje da su svi ljudi pozvani na posvećivanje rada svojega zvanja. „Oče. za riječi koje su joj davale snagu te je mogla svoj rad preobraziti u Božji rad. mora najprije biti pravi rad. Utemeljitelj ih je mogao uvjeriti da je osobno prije njih te poslove dugo obavljao. mijenjati aktivnost. bez isticanja. koja se javno zahvaljuje tek preminulom Utemeljitelju Opusa Dei zato što je uvijek nalazio divne riječi za njezin posao. ako ga dobro obavljam.smisao za red. Sve što će Utemeljitelj u tijeku pedeset godina druge učiti. kako bi se znali odmarati. Opus Dei. njegova marljivost i požtvovnost još prije građanskog rata u prvome studentskom domu u Ulici Ferraz dostigli su herojski stupanj. tj. uređivao krevete. Čini se kako je Bog htio da u Opusu Dei nikada ne vlada teorija. ribao je. upotrijebiti vrijeme za neki drugi rad koji zahtijeva manje napora ili zahtijeva drukčiji napor. U srpnju 1975. Eto jednog razloga više zašto je od vjernika i vjernica mogao zahtijevati iskorištavanje vremena u potpunosti. to je on prije proživio na jedan ili drugi način. kako bi ugodili Bogu. Mons. kuhao. Escrivá de Balaguer znao je svaki pa i naš jednostavni rad preobraziti u Božji rad.

Nemaš nikakva polja rada. Uvijek bi našao vremena za rad. vodio Opus Dei. ispovijedao.Bog je tako vodio život mons. Sve ih je velikodušno primila konzulova obitelj. Njegova tadašnja velika briga bila je kao i uvijek život Crkve. propovijedao. kad nisu nikako izlazili na ulicu. kako bi mirno slavio svetu misu. U poslanstvu su našle utočište mnoge osobe različite dobi i karaktera te bile stisnute na nekoliko četvornih metara. Utemeljitelj i pripadnici Djela koji su tu bili da bi dobro iskoristili vrijeme u tom neizbježnom zatvoru. utanačili 127 . teškoće i patnje mnogih ljudi. Escrive de Balaguera da bi ga učinio sredstvom koje će kršćane podsjećati na ono što piše u Postanku je Bog čovjeka stvorio za rad. i to sočnijih plodova. prilike će se promijeniti i dat će više nego prije. mnogo pisao. Neko vrijeme sklonio se s nekim drugim osobama u stanu obitelji Sainz de los Terreros u ulici Sagasta br. obavljao apostolat. znatiželja. I u toj situaciji sačuvao je zdrav kriterij vrijednosti. prema svjedočanstvu nazočnih. Nije gubio vrijeme ni onda kad bi se to moglo opravdati. Neke su aspekti življenja u tom poslanstvu i duh što ga je don Escrivá ulijevao drugima ostali zabilježeni u broju 69 Puta: Javni su te događaji doveli u izolaciju koja je po okolnostima možda gora od tamničke izolacija. povremeno opetovao traktate iz crkvene znanosti. gdje je vladala tjeskobna atmosfera koja je. Pa što sada? Zar nisi svjestan svoje slobode i snage koju Bog daje svojoj djeci? Opadanje lišća i cvijeća (vanjska aktivnost) ne isključuje jačanje i djelovanje korijenja (unutarnji život). A don Josemaría doista je radio od svoje mladosti. a nije zanemarivao ni čitanje o temama od općega kulturnog interesa. čitao književna djela. 29. neshvaćanje i mrmljanje. Okružuju te sebičnost. Radi. redovito pratio tisak i televizijski dnevnik. mogla biti prigoda za traženje olakšanja i komotnosti ne obazirući se na druge ni na moralna pravila. ni kad se za vrijeme rata skrivao po Madridu. Bili su to beskonačni dani. U takvim je prilikama produbljivao svoj duhovni život i svoju pobožnost. Kad se nakon promijenjenih vanjskih prilika mogao skloniti u poslanstvo Hondurasa. Tvoja je osoba dospjela u tamu.

običavao pokatkad pribilježiti jednu ili dvije riječi u malu bilježnicu ili u knjižicu koju je nosio u džepu reverende. Onda bi za vrijeme sabranog rada od tih natuknica gradio suvisle rečenice. uspjeh apostolata po Europi i Americi. po tom su duhu živjeli i Utemeljitelj i oni koji su s njime bili u Burgosu do svršetka. za studiranje. Stečeno će znanje poslije olakšati povećanje aktivnosti. Escrivom u Rimu. ili neke rečenice koja je za vrijeme razgovora bila rečena. u vojnoj službi i tako im olakšao smislenu molitvu. Pri jednome takvom posjeta Joséu Luisu Músquizu uočiše jedan krevet pokriven hrpama papirića. Kad se „Fidele. Tu su živjeli razni „stari“ svećenici i tri mlada: don Fidel. pisao bi te ideje strojopisom i sređivao ih da što prije odu u tisak za knjigu za one koji su bili na bojištu. Don Pedro Casciaro proveo je mnogo vremena u Burgosu s Utemeljiteljem. Možemo lako razumjeti don Fidela Gómeza Coloma. Don Josemaría je. uvjerenje. Uz ostalo. vrijeme za molitvu. Dvojica su ih upravo klasificirala. koja je objelodanjena u Cuenki pod naslovom Consideraciones Espirituales (Duhovna razmatranja). Zabilježena bi mu riječ poslije pomogla kako bi se sjetio ideje što mu je tada pala na pamet. što potvrđuje „kako on nije nijednoga sata besposličario“. godine u svećeničkom domu u ulici Larra.“ Kad ga je pozvao u kuću u 128 . pa i oni koji bi ih samo nakratko posjetili s bojišta. don Josemaría i don Avelino koji su se brinuli za uzdržavanje i za popravke toga svećeničkog doma. plan se mogao ostvariti tek nakon završetka rata. ne može se i ne smije živjeti bez neprestanog rada. učili su jezike. godine prva knjiga Put. Izvadio bi knjižicu vrlo brzo ne prekidajući razgovore. Kad bi u Burgosu nastali mirniji dani. to je kao neka neizlječiva bolest za Utemeljitelja Opusa Dei i njegove pripadnike. naime.su dnevni red. kad se jednog dana pedesetih godina susreo s mons. Ali zbog pomanjkanja novca. Od tih hrpa papirića nastala je 1934. Don Fidel je s njime živio 1927. Budući da je duh rada. kamo ideš tako rastresen? Dođi u auto. tj. za razgovor.

don Fidel je odbio žaleći se: „Čuo sam kako nešto gradiš i. godine saslušao je mons. pa mu je posudio stanovanje u svojoj biskupskoj palači u Pamploni. neprestano u pokretu. Umro je u stanu u kojem je stalno radio. listopada 1928. Escrivá de Balaguer nije se zaustavio sve do smrti 26. Escrivá de Balaguer kad je govorio u Pozoalberu. do 1939. Vicente Ballaester Domingo. kako bi pomogao svećenicima.“ Don Josemaría je išao od mjesta do mjesta. bio je tajnik don Marcelina Ola Pechea od 1937. budući da ti svakoga odmah zaposliš. Josef Ganglherger. bez odmora. salezijanac. kako bi pružio pomoć pripadnicima Djela i mnogim drugim osobama koje su bile svrha njegove svećeničke revnosti po raznim dijelovima Španjolske. POSVEĆENJE RADA U Cadizu je bio neki liječnik što se uvijek srdio na bolesnike koji su dolazili k njemu u ambulantu Zdrastvenog osiguranja.“ Na tisuće takvih anegdota pričale su se tamo od 2. neću doći jer bi me ti učinio zidarom“. Zagrijani riječima Utemeljitelja muževi i žene po cijelom svijetu stvarali su čvrstu odluku da će posvećivati rad. Don Vicente sažimlje u dvije riječi ono vrijeme: „Nije se zaustavljao. liječnik i profesor na Bečkom sveučilištu u rujnu 1975. godine izražava svoju zahvalnost mons. ma kako običan i neznatan izgledao. pridonosi kršćanskom sređiva129 . Don Fidel našao se u Rimu i pođe do papinske kancelarije kako bi predao jedan paket za kardinala Tedeschinija. malo poslije dolaska don Josemaríje iz Andore u Španjolsku. svaki ljudski rad.kojoj je živio. godine. Escrivi de Balagueru što mu je otkrio rad kao sredstvo posvećenja: „Kako je Utemeljitelj govorio. Odjednom se zaustavi neki automobil i čuo je da ga zove don Josemaría. U mjesecu studenome 1972. 3. Ta je velika poruka koju je don Escrivá imao raširiti među ljude i tako ispuniti živi i djelotvorni Božji plan. lipnja 1975. Mons. Odlazeći s predavanja rekao je svojoj ženi: „Odsada ću sa svakim bolesnikom zdrastvenog osiguranja postupati kao da sam mu majka. kojima je posvećivao posebnu pažnju i ljubav. Don Marcelino je bio na osobiti način privržen osnivaču Opusa Dei.

Jer u korijenu svake nepravde nalazi se nijekanje ili ograničavanje prava drugih ljudi. žrtvovao je cijeli život kako bi ljudima pomogao ostvariti njihov nadnaravni cilj boljim radom i većom pravdom. smatra kako je bilo dostojanstveno i pravedno upozoriti na „odlučujući doprinos mons. komentator za teme povezane s radom i društvenom pravdom. Tako se rad uzdiže u red milosti. Escrive de Balaguera kako bi kršćani otkrili ljudski i nadnaravni smisao rada“. A to se događa uvijek kad čovjek ispunjava svoju dužnost prema drugom čovjeku ili prema društvu.nju vremenitih stvarnosti i očitovanju njihove božanske dimenzije. divio sam se radu obavljanom ozbiljno i savjesno.“ Švicarac Edwin Zobel stupio je 1949. rad uništava ono što je najbolje u čovjeku. Učio je također kako se istinska pravda ostvaruje onda kad čovjek nastoji ispuniti sve svoje dužnosti. pa ipak sam se divio radnoj sposobnosti svih mladića. Učio je kako onaj radnik dobro radi koji ljubi svoj staleški posao i koji postoji kako bi ga dobro obavljao. kad se često događa suprotno. poznati španjolski radnički vođa. naime. naveo ga je da svoj život upravi novim stazama.“ Primjer svih mladih ljudi. koji su činili goleme žrtve sa smiješkom na usnama. Escrivá de Balaguera baš njegovo nastojanje kako bi spojio kršćansko življenje s običnim radom. napisao je 25. kad. Sagardoy upozoravao je na neke društvene posljedice svojeg duha. Kad bismo svi ispunjali svoje dužnosti. Juan A. Profesor radnoga prava pisao je u madridskom dnevniku „Informaciones“ kako je velika novost mons. On kaže: „U svima njima divio sam se radnom duhu. Istoga su mišljenja danas tisuće osoba po cijelome svijetu koje su iz riječi i primjera osnivača Opusa Dei naučili kako njiho130 .“ Neol Zapico. otkriti kršćanski smisao rada može osloboditi radnika i dati mu dostojanstvo u ovo naše doba. biva posvećen i pretvara se u Božje djelo. u „El Noticiero Universal“ sljedeće retke: „Ovaj čovjek koji je jučer umro. A Aleksandar Cerniero. Bio sam neumorni radnik cijeloga života. lipnja 1975. Svaki rad pomaže i upotpunjuje čudnovato djelo Stvaranja i Otkupljenja svijeta. nepravda bi bila doslovno iskorijenjena. godine zbog posla u vezu s nekim osobama iz Opusa Dei.

sve ću privući k sebi. zakonitu neovisnost vremenitih stvari. To znači kako rad otvara put posvećenja kojim mogu ići ljudi svih vremena. Kad sam jednoga dana u tišinu jedne madridske crkve osjetio kako sam ništa. pomislih: Gospodine. jer malenost bi već bila nešto. oni će morati raditi. rade najjednostavnije poslove i koji bi mogli misliti da njihov rad ne služi ničemu. Oni mogu dati nov život cijelomu društvu. Juan Muńez Batanero. na božanski način. jer dok na zemlji bude ljudi. Tada shvatih u dubini duše novi.“ Jasno je da se ovakvo gledanje na kršćanski život ne odnosi samo na neko povijesno razdoblje. napustivši pravila bez duše i jednosmjerne ulice. tada omnia traham ad me ipsum! 12 Moje kraljevstvo među vama bit će stvarnost. mora poštovati prirodni red stvorenih stvari. Savršeno sam shvatio. Gospodin nam kaže: ako mene stavite u središte svih svojih djelatnosti na zemlji i ispunite svoje dužnosti u svakom trenututku te ako budete moji svjedoci u poslovima. nadzornik gradskih vrtova. Nije potrebno mijenjati radno mjesto. nastoje kako bi Krist vladao u svagdašnjem životu. Jedan madridski radnik. Mnogi njegovi odgovori na 11 A ja. Utemeljitelj je tu sržnu ideju u bezbrojnim prilikama objasnio točnim i privlačnim riječima. kada budem uzdignut sa zemlje. svake kulture. 32). puni smisao riječi Svetog pisma: Et ego. omnia traham ad me ipsum 11 (Iv 12. ako. jer daleko od teokratskog prenaglašavanja kraljevstvo se Božje nalazi u srcima kršćana. si exaltatus fuero a terra. bili veliki ili mali. da se postigne svetost. [LP] 12 sve ću privući k sebi [LP] 131 . kao i ja. a ne samo kako sam malen. Utemeljitelj Opusa Dei često je govorio o svjetlu kojim ga je Bog prosvijetlio u prvim vremenima Djela. Ono vrijedi za sva vremena.vi napori u radu i obiteljskom životu mogu biti pravo služenje Bogu i ostalim ljudima. Da bi čovjek posvetio rad. ti hoćeš da učinim to veliko čudo? Podigoh svetu Hostiju duboko sabaran. ovako izjavljuje: „Učinio je mnogo dobra mnogima koji.

godine ja sam propovijedao kako svetost nije povlastica samo nekih. posvetiti se svojim radom i posvećivati ostale svojim radom. „Od početka Djela 1928. napredno. Danas se Djelo sastoji od osoba svih zvanja. pilota itd. nema bezvrijednih poslova. Donosimo ih ovdje u sažetu obliku. staleški rad.razna pitanja novinara objavljeni su u poznatoj knjizi „Razgovori s mons. svi staleži. Duh Opusa Dei ponovno vraća u svijest prekrasnu istinu koju su kršćani kroz mnoga stoljeća bili zaboravili kako se svaki častan i plemenit posao može pretvoriti u božansko djelo. biti svet znači posvetiti svoj rad. U rukama Isusovim rad. Krist traži od svih ljudi savršenstvo kao što je savršen njegov nebeski Otac (Mt 5. svi pošteni poslovi. stupnjevito. No još je važniji utjecaj Duha Svetoga što u svojemu životvornom djelovanju želi da naše vrijeme učini svjedokom velikoga obnoviteljskog pokreta u cijelom kršćanstvu. ne samo liječnika. Za pripadnike 132 . nije potrebno činiti neobična djela. odvjetnika. ostvarivati na svojemu životnom putu susret s Bogom. Kako bi čovjek ljubio Boga i služio mu. Došli smo kako bismo ponovno svratili pozornost na primjer Isusov koji je trideset godina ostao u Nazaretu. Escrivom de Balaguerom“. Razvoj suvremenog društva koje sve veću vrijednost pridaje radu. Djelo se rodilo sitno i raslo je normalno. Gospodin je 1928. godine podigao Opus Dei kako bi podsjetio kršćane na riječ Božju iz Knjige postanka. Primjene su ove poruke mnogobrojne. očito olakšava ljudima našega vremena da bi mogli shvatiti kršćansku poruku o duhu rada koju ističe Opus Dei. rudara. postaje božanski posao. nego da se mogu posvetiti svi putovi zemlje. radio i obavljao dužnosti. svi poslovi imaju veliku vrijednost. a životno iskustvo Djela pomoglo mi je shvatiti njihovu dubinu i bogatstva. postaje put koji vodi spasenju. 48). ratara. otkupiteljski. sličan je radu što ga milijuni ljudi obavljaju po svijetu. kao što se sve razvija u povijesti. kako je Bog stvorio čovjeka za rad. inženjera i umjetnika nego i zidara. kako raste svako živo biće. Ako čovjek ima nakanu služiti Bogu. sva zvanja. Za veliku većinu ljudi.

veljače 1981. 2. ta je istina prije mnogima izgledala herezom. nadodaje kardinal vikar Rima. svjetovnjaci trebaju otkriti naravnu vrijednost svih normalnih životnih okolnosti. Escrive de Balaguera ostaje trajno revolucionarno jest praktični način usmjerivanja svih ljudi i žena prema kršćanskoj svetosti. mons. kaže da je Djelo mons. Escrivá de Balaguer jednodušno priznat kao preteča Koncila upravo po onome što čini srž koncilskog učenja toliko bogata i plodna za život Crkve“. ljubiti ga i sudjelovati u životu njegovih građana. izgrađuju ovaj svijet i daje mu novo lice. dosljedno tomu.“ U jednome članku što su ga donijele milanske novine „Avenire“ 26. „Praktična konkretizacija ove poruke temelji se na trima karakterističnim novostima duhovnosti Opusa Dei: 1.Opusa Dei biti suvremen. I kao što su se prvi 133 . posve je prirodno i spontano. ožujka 1969. srpnja 1975. a nakon Drugoga vatikanskog sabora ona je postala neoboriv princip“. Tako je. „tako reći. Živeći u svijetu. svjetovnjaci prije svega ne smiju napuštati i prezirati svijet. shvaćati moderni svijet. „istina kako svetost nije ideal samo za neke povlaštene. 3. uključujući i one najprozaičnije i najmaterijalističnije. ostajali su u svijetu i sudjelovali u svim poštenim društvenim djelatnostima. Escrivá de Balaguer uvijek je učio kako laici moraju slijediti primjer prvih kršćana: u onim vremenima vjernici su nastojali živjeti po Evanđelju.. Kardinal Poletti u Dekretu kojim otvara proces za proglašenje blaženim Utemeljitelja Opusa Dei 19. Ono što u duhovnoj poruci mons. treba posvetiti kao prvo sredstvo apostolata. podsjećajući na riječi Pavla VI. već svetost može postići i čovjek s ulice. nego moraju ostati u njemu.“ Mons. svagdašnji rad koji zauzima najveći dio vremena i obilježava osobnost većine ljudi. kardinal Baggio naglašava ideju. Escrive „najkarakterističniji element“ Drugoga vatikanskog sabora. jer i oni ujedno s drugim građanima. u Motu proprio Sanctitas clarior 19. njegov cilj“. sličnima sebi.

godine na sveučilišnoj poljani u Navarri: „Studentima i 134 . godine. Escrivi de Balagueru nisu izmakle praktične posljedice prave laičke pobožnosti. našom majkom. mladi. žene.“ Mons. „da su mušarci i žene koji žele služiti Isusu Kristu u Djelu Božjem jednaki ostalim građanima koji nastoje živjeti kršćanskim životom s punom dosljednošću? Moji se sinovi ni po čem ne razlikuju od ostalih građana. „Mnoga praktična područja vašega života u svijetu u kojemu se krećete osvjetljuje ova istina. „Trebam li još jednom naglasiti“. Tko je uvjeren kako je i svijet. U svakom slučaju. budite dovoljno katolici te se ne služite Crkvom. sinci dragi. iako ne pripadaju redovničkomu staležu. uplećući je u stranačke interese“. Takvo što ne smije biti. nastoji se pripraviti za svoje zvanje i steći potrebno znanje. pozvani iznutra posvećivati svijet.“ Ovakva žarka ljubav prema slobodi dio je bogate i plodne baštine koju je Utemeljitelj Opusa Dei ostavio pripadnicima Djela i svim kršćanima: „morate svuda širiti pravo laičko shvaćanje i ono vas mora dovesti do triju zaključaka: budite dovoljno kršćani te poštujte braću u vjeri koja u nedogmatskim stvarima predlažu drukčija rješenja od onih rješenja kakva mi nudimo. govorio je 1967. to bi značilo činiti nasilje samoj naravi stvari. Pomislite npr. Kršćansku vrijednost svagdašnjeg života ovako ističe u homiliji koju je održao 1967. stari. „Takvom se kršćaninu nikada ne događa vjera ili pak kaže da on izlazi iz hrama u svijet kako bi zastupao Crkvu i da su njegovi pogledi jedina katolička rješenja za nastale probleme. ljudi. tako su i današnji kršćani. a ne samo Crkva mjesto susreta s Kristom. To bi bio klerikalizam. na vaše držanje kao građana u građanskome društvu. taj ljubi ovaj svijet. pučani i robovi posvećivali u svagdašnjem životu i obraćali poganski svijet. u punoj slobodi oblikuje svoj sud o problemima sredine u kojoj živi i ovisno o tome stvara osobne odluke. ali ih nastoji ponizno uskladiti s voljom Božjom u malim i velikim događajima života.kršćani. plemići.“ On također otklanja svaku vrstu klerikalizma. službeni katolicizam ili kako ga već hoćete nazvati.

s jedne strane unutarnjim životom. suprotstavlja nekom lažnom spiritualizmu i ne boji se da će biti osuđen zbog materijalizma. vi pripadate Kristu.radnicima koji su mi se pridružili tridesetih godina kažem. svagdašnje poslove. punim sitnih zemaljskih stvari. U jednoj homiliji kojoj je naslov „Prema svetosti“ nastavlja: „Kad vjera svijetli u duši. „Bilo jedete. staleškim i društvenim životom. otkrivajte ono nešto božansko. koja je tada bila česta. rad je sredstvo vlastita posvećenja i posvećenja ostalih. ne smijemo biti kao shizofrenici. Nevidljivog Boga nalazimo u vidljivim i materijalnim stvarima.’“ Utemeljitelj Opusa Dei svjestan je novosti svoga programa i nastavlja: „Pravo kršćansko shvaćanje ispovijeda uskrsnuće tijela. Time ih htjedoh udaljiti od napasti. i uvijek se kao što je logično. kako moraju znati materijalizirati duhovni život. i on mora biti svet u duši i tijelu i pun Boga. sinci moji! Ne smijemo živjeti dvostrukim životom. da žive dvostrukim životom. obiteljskim. kako znate. Pavla. Jer se može govoriti o nekom kršćanskom materijalizmu koji se odvažno protivi materijalizmu koji niječu duh. skriveno u malim stvarima. životom s Bogom. „sve stvari pripadaju vama.“ Ovo učenje Svetoga pisma. u samom srcu duhovnosti Opusa Dei i ona vas mora poticati kako biste svoj posao obavljali savršeno. sve činite na slavu Bogu. bilo pijete. ljubite Boga i ljude obavljajući male. ‘Ne. čovjek uviđa da se koraci kršćanima ne udaljuju od normalnog svagdašnjega ljudskog življenja. ako želimo biti kršćani. a Krist Bogu“. I da se 135 . Escrivá de Balaguer često je tumačio glasovite riječi sv. odijeljenim. različitim. Kršćanski se život ne izgrađuje nekim beskrvnim idealizmom. Rad je dakle materija koju treba posvetiti. nego kokretnim naporima koji oplemenjuju sve ljudske djelatnosti od najupadnijih do najskromnijih i onih koje se uopće ne opažaju. i drugim.“ Mons. a kradinal Baggio primjećuje kako su morale proći tolike godine dok se nije pojavila pastoralna konstitucija Gaudim et Spes Drugoga vatikanskog sabora. a i danas je. Moramo živjeti samo jedan život sastavljen od tijela i duha. nalazi se.

primjećuje šaljivo Wilhelma Burkhart. majka obitelji. oni zajedno sa svojim sugrađanima sudjeluju u nastojanju kako bi suvremeno društvo učinili ljudskim i pravednijim. zatim su u Opus Dei ušli mnogi svjetovni svećenici iz raznih biskupija po svijetu. Escrive de Balaguera“. profesorica glazbe u Beču. među njima je mali postotak svećenika koji su prije pripadali nekom zvanju i obavljali neki zanat. 4. barem za mene. neki neoženjeni. doživjela sam neko razočaranje videći da su sve svetice bile redovnice. pa velik broj ljudi i žena raznih narodnosti. Ali vi znate da je put. VELJAČE 1930. vrlo teške dijelove. toliko ‘obične’. s osobnom odgovornošću proživljavaju usporedo s drugim ljudima uspjehe i neuspjehe. jer su sasvim jednostavne. „Kad sam listala misal. Sve to čine na prirodan način kao svaki svjesni kršćanin. većinom oženjeni. sviranje i poučavanje glazbe. „Koja utjeha za mene kako se ne samo napori i patnje nego i ljudske djelatnosti koje ispunjuju radošću kao što su. ŽENE U OPUSU DEI: 14. iako može imati. prema domovini. najčešće nešto sasvim obično bez iznenađenja. nastoje ispuniti svoje dužnosti i ostvariti svoja društvena i građanska prava. usmjereni prema nebu. pošli za Kristom.velika svetost koju Bog od nas traži skriva u malim svakodnevnim stvarima. O posvećenju redovitoga reda Utemeljitelj je u homiliji 1967. mogu pretvoriti u neprestanu molitvu. koji žive od svoga staleškog rada. jer se nalazimo na putovanju. Volim govoriti o putu. taj ‘put’ mons. mučenice ili udovice“.“ I kad je govorio o pripadnicima Opusa Dei koji se trude oživotvoriti novu poruku tako jednostavnu i tako prirodnu. bore se za plemenit način u svagdašnjim obvezama. godine jasno rekao: „Oni koji su zajedno sa mnom. djevice. jezika i rasa. bijednim grešnikom. jer pokatkad moramo prelaziti rijeke ili prelaziti kroz gotovo neprohodnu šumu. Ne umišljaju da su izabranici. Tisuće osoba zahvaljuju za tu spoznaju. Tada nastaje opasnost od navike misliti kako u običnim stvarima nema Boga. 136 . nego su pomiješani s mnoštvom svojih drugova i trude se otkriti božanske odsjeve u najbanalnijoj sadašnjici.

Ja sam napisao: ‘U Djelu Božjem neće biti žena. vi ste kćeri Božje. koji pripada Opusu Dei. Na ženski ogranak nisam nikada mislio. Danas. htio sam osnovati svećeničko društvo svetoga Križa. veljače 1930. 14. iznosio im je neke pojedinosti kako bi zahvalili Bogu za njegovo milosrđe prema ljudima. Tako se susrela s mons. primijeni na isti način na muškarce i na žene. Escrivá de Balaguer nije volio govoriti o onim intimnim trenutcima kad mu je Gospodin dao upoznati svoju volju. svatko na svome mjestu. Gospodin je dao vanjske znakove. Njezin joj je sin prevodio sa španjolskog na njemački riječi kojima je Utemeljitelj poticao na radnosno služenje Crkvi. ženski ogranak nije moje djelo. rujna 1971. Rekli smo kako mons. Jednom je rekao: „Da ne bi bilo nikakve sumnje da je on htio podići svoje Djelo. Pošao sam u kuću jedne stare gospođe od osamdeset godina koja se kod mene ispovijedala. Ja vam jamčim fizičkom sigurnošću. listopada 1928. Ženski se ogranak rodio protiv moje osobne želje. Djelo Božje osnovano je bez mene. nakon mnogih godina. za vrijeme mise rodio ženski ogranak. Escrivom. Međutim. a i na uporno traženje kolega iz Djela. kako se može vidjeti. Tu se. a nije bilo osnovano. poslije pričesti. veljače. čini se sasvim prirodno da se duh što ga je Utemeljitelj jasno vidio 2. Ipak u prvim trenutcima Utemeljitelj nije mislio na žene. On je iskreno rekao svojim duhovnim kćerima: „Nisam kanio osnovati ni muški ni ženski ogranak Opusa Dei. Sve je to djelo redovite Providnosti Božje. nego da je protiv moje želje i protiv moje volje. Ne treba umnažati čudesa. Ali pokatkad.Profesorica Burkhart upoznala je Djelo preko svojega starijega sina. na izričiti zahtjev Svete Stolice. I to je bilo vrijeme mise. ni u kojem slučaju!’ A malo kasnije. pošla je u Rim 24. Kako bi posjetila sina. A još je 137 . Na kraju pođoh trčeći do svog ispovjednika i on mi reče: ‘i to je od Boga kao i ostalo’. Za mene je svagdašnje izlaženje i zalaženje Sunca isto kao što je čudo što Sunce stoji na mjestu. Ti možeš pretvoriti svoju umjetnost u molitvu.“ Nadošao je 14. kako bih prikazao svetu misu u njezinoj kapelici.

Markiza Onteiro je umrla 22. u obitelji i u svakome građanskom poslu. bijedan čovjek. i tako uvijek s tobom [LP] 138 . Opusa Dei. najbolji i najvažniji način za sudjelovanje u životu Crkve jest biti potpun kršćanin na svojemu radnom mjestu na koje nas je dovelo naše zvanje.“ Kuća u kojoj je Utemeljitelj Opusa Dei celebrirao svetu misu 14. U obama je sasvim jednako juridičko. Takvo shvaćanje mora biti temelj svega života i rada. pripada dužnost kako privesti Kristu sve ljudske djelatnosti i kako bi svojim životom naviještali da Bog ljubi sve i da želi sve spasiti. Tako su po običnim putovima: „Isus. Kćeri Božje. magarčić Božji kojega je On htio voditi svojom rukom. U njoj je stanovala markiza Anteiro. 13. naš Gospodin.veće čudo kako svakog dana Sunce izlazi i zalazi po zakonu što mu ga je Bog postavio. Bila je vrlo stara i molila je preko svoje kćeri Luz kako bi jedan svećenik slavio misu u privatnoj kapelici. Utemeljenjem ženskog ogranka Opusa Dei Gospodin je u mons. ut iumentum factus sum apud te. duhovno i moralno jedinstvo. i mi ljudi taj zakon poznajemo. Otac i Duh Sveti uz ljubazni smiješak Majke Božje. Danas nakon mnogo godina iskustva sasvim je jasno da duh oživljava vjernike dvaju ogranaka. Na kraju je mogao s punim pravom reći jednom novinaru: „Cijeli sam svoj život založio braneći cjelovit poziv kršćanskog laikata (tj. 13 kao živinče postah pred tobom. u njezinoj kući. i pokopana je u obiteljskoj kapeli crkve Bezgrešnoga Začeća u Madridu. ali također očita njihova međusobna neovisnost. više ne postoji. Milijunima kršćana žena i muškaraca po cijelom svijetu. muškog i ženskog. majka Utemeljiteljice Apostolskih gospođa Presvetog Srca. 23). et ego semper tecum 13. običnih muškaraca i žena koji žive u svijetu) kako bismo postigli puno teološko i pravno priznanje svoje misije u Crkvi i u svijetu. nalazila se na cesti Alacala Galiana br. vodili naprijed ovakvog kakav jesam. siječnja 1931. Međutim. Zaručnice Božje. veljače 1930. Escrivi de Balagueru učvrstio konačno uvjerenje kako žene imaju misiju evangelizacije svijeta iznutra. (Ps 72.

najprije 139 . godine. apostolskog ili bilo kojeg.Utemeljitelj je rad dvaju ogranaka često usporedio s vučom dvaju magarčića: oni vuku ista kola u istom smjeru kao dvije paralelne snage. Jeste li primjetili kako se malo dijete igra sa svojim ocem? Dijete ima komade drva različite i oblikom i bojom. pisao nam je pun zahvalnosti 1961. a onda drugi. a onda teret. prilika. 9. Nije mi odjednom pokazao nov teret. jednim božanskim izabranjem vremena. „Da sam te iste godine znao što me čeka. Escrivá de Balaguer davao je i nadnaravni razlog božanskog nacrta kako bi se osnovao ženski ogranak Opusa Dei šesnaest mjeseci i dvanaest dana poslije 2. Nameće se misao kako je Gospodin. a onaj ondje. uvijek vidi naše korake. Malom se djetetu ne smiju odjednom natovariti četiri tereta. u svakom položaju koji je trebalo osvojiti ovom plemenitom borbom. ogranaka htio da Utemeljitelj već od prvoga trenutka bude svjestan stvarnosti koju će poslije izraziti ovim riječima: „Po volji Božjoj Opus Dei se sastoji od dvaju različitih ogranka međusobno odijeljenih kao dvije različite stvari. ljudskim posredovanjem. 6). najprije jedan ogranak. „Vidite li? Najprije milost. a ovaj crveni gore i nakraju eto tvrđave! Takav je način božanskoga djelovanja. jedan za muškarce. nego najprije jedan. Jedna drugoj niti smetaju niti se križaju. predočivao mi ga je malo-pomalo. a onda treći. drugi za žene. Otac mu kaže: „Ovaj komad stavi ovdje. upita: Quid me vis facere (Gospodine. načina. služi se drugotnim uzrocima. svećenici. U svakoj fazi našega puta. Kad ga je Gospodin ranio svojom milošću. što mi je činiti)!? I čuje božanski odgovor: Surge et ingredere in civitatem et ibi tibi dicetur quid te oporteat facere (Ustani.“ Ali Bog. najprije hoće jednu stvar.“ Mons. Među njima nema nikakva upletanja ni upravnog ni ekonomskog. Pazite što govore Djela Apostolska o Šaoulovu obraćenju. Tako je Gospodin stupnjevito podigao Djelo. naš Gospodin postupao je sa mnom kao s djetetom. pa drugi i onda sljedeći. pa drugu. Gospodin je sa mnom postupao na ovaj način. razdijelivši datume osnutka dvaju. listopada 1928. kad je prethodni već izgubio težinu. bio bih umro. pođi u grad i tamo će ti se reći što ti je činiti) (Dj.

don Josemaría je bio kapelan Apostolskih gospođa.“ Od 14. godini. S pravnoga gledišta Djelo još tada nije bilo ništa. jer zvanje za Djelo jest zvanje za staleški 140 . A onda. Escrivá de Balaguer stavio se na posao kako bi pokrenuo ženski ogranak Opusa Dei. u posjetima bolesnicima. a stotinu unaokolo. Promatranje Dobrote Gospodnje potiče me na kajanje zbog mojih propusta na pozive velikog milosrđa. te stoga protestiram i plačem. jer me je Gospodin morao pripravljati. s kime idu. nikada nije stanovao u nekom centru ženskog ogranka. Mnoge djevojke iz Madrida sudjelovale su apostolskim žarom u njihovim menzama ljubavi. Međutim. kako smo već vidjeli. nisu mogle imati zvanje za Djelo. ako su one osjećale poziv za redovnički stalež. Ali nije poznato da im je Utemeljitelj na takvim susretima govorio o Djelu. moram se kajati zbog svojih prijestupa. prolazilo je kroz delikatne trenutke početne faze. Takvo držanje pokazuje se sasvim logično onomu tko poznaje osnivača. jer zbog delikatnosti i razboritosti nije mogao održavati sa ženama koje je privlačila poruka Djela stalnu i i neprekidnu vezu kakvu je održavao s muškarcima (toga će se kriterija on uvijek držati. I zato što sam na ovom putu prouzročio bol drugim osobama svojim pogreškama. što rade. kad će se vratiti. jer ne znam podnositi nepravdu. jer mi je možda više boli zadavala patnja drugih. naime. meni se činilo kao da on zadaje jedan udarac u čavao. ma odakle i od koga dolazila. U 1930. ponovno kažem. Rekoh. veljače 1930.) Osim toga. koje su se najlakše mogle zanijeti za ovaj novi duh. Rad je išao sporije. Morale su roditeljima davati opravdanje kamo idu. imale su premalo slobode. dobivala zvanja redovito među tim djevojkama. koje je njemu Gospodin nadahnjivao. u njihovu naporu skupljanja i pripremanja odjeće. Primjerice. u to vrijeme mlade djevojke. Kongregacija je. nije im govorio zbog obzira prema onoj Kongregaciji. pa onda ono. zahvaljujte sa mnom na neprestanom ljubaznom djelovanju Božje Providnosti koje nam je Otac iskazao.ovo. godine mons.

jer je bolovala od trbušne tuberkuloze i morala se više puta podvrgnuti operaciji. Izabele on se prije i nakon mise od osam sati jutrom nalazio u ispovjedaonici. jer nije sudjelovao na sastancima što su ih svako malo održavale u kući jedne od njih. zapisala je dva dana poslije u svojem dnevniku. Sve su se one išle ispovijedati u crkvu sv. Žarka pobožnost kojom je govorio svetu misu navodila ih je na ispovijed i stavljanje pod njegovo duhovno vodstvo. Tu je on.. ali je još prije toga namjenjivala. travnja 1932. ispovijedao jednu skupinu djevojaka od kojih su se neke priključile Djelu. I to je bio jedan razlog zbog kojeg je 1931. Silno je trpjela. U toj bi prigodi vidjele Utemeljitelja. S muškarcima je morao obavljati apostolat posvuda. prolazeći gradskim ulicama ili u svojoj kući. godine prestao raditi u Patronatu za bolesnike. on se nije ograničio na uski kapelanski rad u maloj crkvi Apostolskih gospođa. A za duhovno vodstvo žena trebala je ispovjedaonica i po mogućnosti neka velika javna crkva kao što je bila crkva sv. Njega je apostolski žar svakoga dana nosio u najsiromašnije kutke Madrida. koja je umrla u Kraljevskoj bolnici 13. jedna bolničarka i razne djevojke koje još nisu bile zaposlene. Nije ih pratio ni kad su išle na nedjeljnu katehezu koju su priređivale u gradskoj četvrti Ventilla. U crkvi sv. Ipak je nastavio svojom izvarednom svećeničkom revnošću duhovno pomagati Mariju Ignaciju García Escobar. Oblikovale su se skupine od veoma različitih osoba. bila je tu jedna učiteljica iz susjedne škole Uznesenja. Ganutljivo je čitati stranice što ih je Marija ispisala u toj bolnici za neizlječive bolesnike. Izabele. Tako su neke djevojke počele upoznavati Opus Dei. 141 . „novo doba ljubavi“. Tu je bila pogodna sredina za otvaranje horizonata svetosti i apostolata. Ona je zatražila članstvo u Djelu 9. osim toga što se zdušno brinuo za zatvorene augustinke. Morao je sve više vremena upotrijebiti za Djelo što ga je Bog od njega tražio. Njezin stil podsjeća na klasičnu Španjolsku duhovnu književnost. rujna 1933. po nakani don Josemaríje.rad u građanskom društvu. jedna činovnica. Kako već znamo. jednu od prvih članica Opusa Dei. Izabele jedanput tjedno.

teškoće operacije pa i žrtvu kako bi uzimali hranu kad im nije išla u tek. danas. treba moliti mnogo za jednu nakanu koja je za dobro svih. da nam se ne bi dogodilo kao onoj zgradi iz Evanđelja koja je bila sagrađena na pijesku.groznicu.“ Braulia podsjeća na teškoće koje je jedna od tih djevojaka imala kako bi sudjelovala u katehezi u jednom madridskom predgrađu. stanem i ponovno podsjećam Gospodina na učinjenu nakanu. Žene iz ove skupine morale su mnogo trpjeti kad je počeo građanski rat u Španjolskoj.“ Don José María Somoano poticao je mnoge bolesnike da prikazuju patnje na tu nakanu. Nekima drugima je nakon završetku rata dao razumjeti kako one nemaju zvanje za Djelo. Riječ je o općem dobru i ono zahtijeva molitve i žrtve. godine don José María Somoano Berdasco zamolio: „Marija.“ Patnje bolesnika u toj bolnici bile su nerazorivi temelj Opusa Dei. U zbrci onih dramatičnih trenutaka stigla je vijest kako je Josemaría mrtav. Nije dovoljno moliti samo nekoliko dana. Spominje i to da je jedna djevojka pisala na pisaćem stroju glavne ideje kako bi Mariji pomogla u molitivi. Ne zbog pomanjkanja 142 . A oni su se odazivali i prikazivali svoje patnje. Dakle. Marija Ignacija molila je za Djelo otkada ju je u posljednjim mjesecima 1931. mnogobrojne patnje i užasne bolove zbog kojih nije bila sposobna po više tjedana uzastopce napisati ni slova. piše Marija. To su bile duhovne misli iz tema o kojima se raspravljalo na njihovim sastancima. Neke od njih više ga nisu niti tražile u uvjerenju da je umro. Najprije temelje. a neke su pripadale Djelu. Izgubile su vezu s Utemeljiteljem. „kad mi bolovi ne dopuštaju spavati. „Noću“. María je bila potpuno svjesna kako ona na svojemu bolesničkom krevetu provodi djelo Božje: „Treba postaviti dobre temelje. a ostalo će doći. Posjećivale su je kako bi joj pravile društvo.“ Jedna Marijina sestra. Braulia. sutra i uvijek. postavimo granitne temelje. prešla je u Madrid pri kraju Marijine bolesti. Mariju je „Otac na čudnovati način duhovno izliječio. Njezina obitelj nije željela da ona ide u četvrti u koje je tada bilo opasno zalaziti.

ali su ipak i dalje stanovale u svojim obiteljima. osnivač je mogao preuzeti duhovnu brigu za žene. U tom dijelu kuće. 143 . Tako se nastavila formacija svih novih pripadnica Djela Božjeg. tj. koji je bio potpuno odijeljen od centra za muškarce. U samostalan dio te iste kuće preselila se i obitelj don Josemaríje. godine u ulici Jorge Manrique. godine unajmile su jedan maleni stan u ulici Castello kako bi tu razvile apostolsku djelatnost. Na kraju 1940.“ Jer i onda kad ih je bilo brojčano malo. Stan su opremile namještajem. Malo se prepadoh. stanovao sa svojom majkom i sa sestrom i bratom. ali nisu prikladni za one koje Bog zove za službu u svijetu. te su djevojke išle k njemu na ispovijed. gdje je u jednome stanu neovisnom o studentskom domu. predstavljale su Djelo u svoj njegovoj budućoj rasprostranjenosti po svijetu. Nakon završetka neprijateljstava. Ovaj je pokušaj ipak kratko trajao. Ali naskoro se premjestio u ulicu Jennér. nego zato što su se u nekoliko godina fizičke udaljenosti priklonile načinu življenja i djelovanja koji je vlastiti redovničkom zvanju. U međuvremenu Utemeljitelj Djela ponovno je preuzeo svoju djelatnost i usmjerio je prije svega na sestre onih mladića koji su pripadali Djelu već za vrijeme rata. te se pokazala potreba za organiziranjem još jednog centra za ženski ogranak. Nije se činilo razborito da mladi svećenik ide stalno u stan u kojemu nitko drugi nije stanovao kako bi odgajao grupu mladih djevojaka. Izabele. nisu imale mjesta gdje bi se sastale. donijele su nešto iz kuća svojih roditelja.unutarnjeg poleta. kad se je don Josemaría vratio u crkvu sv. U toj kući u ulici Jennér slušala ga je Lola Fisac kako opisuje Opus Dei: „Sve mi je izgledalo čudnovato divno. kako su već mogle. gdje je opet otvoren centar Djela. A ono što se tiče prostora. Taj je počeo djelovati 1942. načinima življenja koji su u sebi dobri za one koje Bog zove u redovnički stalež. Zato su napustile taj stan u prosincu iste godine i počele su ići u ulicu Lagasca na uglu ulice Diego de Leon. Brzo su pristupile i druge.

da bi se te djelatnosti razvile što prije. Molio je. godine pripadnicima koji su se spremali za svećenički poziv. Svakako. Ortega propovijeda: „Godine 1943. bio siguran da će se rad proširiti po cijelome svijetu. Don José Luis Músquiz sjeća se uputa što ih je Utemeljitelj davao 1943. to je neobična stvar za ono vrijeme. Tješio ih je s obzirom na neshvaćanja i protivljenja. voditi kućanstvo u centrima Djela. pouzdajući se isključivo u Boga. čuo ga je don José Luis kad je davao blagoslov jednoj od njih. „Sanjajte. ljudski gledano. prikazivao je žrtve i pokoru. a već tada smo imale jednog profesora iz madridskog sjemeništa. Neke bi od njih imale obavljati posao.“ Već od prvoga trenutka. poslije trideset godina. Budio je u njima herojsku vjeru jer. slične djelatnostima muškog ogranka. kako je zapisala venezuelska novinarka Beatriz Mercedes Briceńe Picón u listu „El Nacional de Caracas“. Utemeljitelj Djela oduševljavao se planirajući djelatnosti što bi ih žene u budućnosti imale raditi. zatim u posudbenoj knjižnici itd. pravi staleški posao. Mnoge druge postigle su slične titule u najrazličitjim znanostima. „Ako ne naiđete na križ“. ali program apostolata bio je dobro zacrtan. koja je polazila na put. brinuo se za njihovu znanstvenu izobrazbu. A druge bi trebale razviti apostolske djelatnosti koje njima odgovaraju. Ali on je. djelatnost među ženama sa sela. „znači da ne idete pravim putem. pripadnice Djela „djeluju u svim zvanjima i u svim 144 . a stvarnost će biti još veća od snova“. koja nisu smjela nedostajati. S bezgraničnom strpljivošću stavljao se na formaciju vjernica. govorio im je. u centru u ulici Jorge Manrique bilo nas je samo četiri ili pet.Djelovanje je bilo još u početcima. koji nam je davao sate iz teologije i gregorijanskoga pjevanja. tada nisu imali gotovo ništa. a onda bi se imali brinuti za život ženskih vjernica.“ Sada. koje će provoditi apostolat u svome zvanju i svom poslu. mnoge pripadnice Djela postigle su doktorat na teološkom ili pravnom fakultetu i mogu nastaviti s radom oko izgradnje. To bi bio znak da niste našle Isusa Krista. i druge poticao na molitvu.

naime. bilo muškarci bilo žene. Mogu se dakle lako razumjeti ove riječi iz br. Svakako mislim kako će ta protivljenja i oklijevanja malo-pomalo iščeznuti. Pozivam čitatelja da se zaustavi na br.poštenim zanatima od jednostavnog i skromnog posla u poljoprivredi. Jer u poučavanju mons. i ne pobuđuju ičiju pažnju. To stvarno nije drugo do problem ekleziološkog shvaćanja.“ Žene iz Opusa Dei. sve do teškog poziva na poučavanja na sveučilišnim katedrama ili do ispunjavanja dogovorenih obveza u javnoj upravi. gdje djeca već od malih nogu uče živjeti kršćanske kreposti i pripravljati se na ozbiljan rad slušanja svoje braće. Escrivom. koje sada nastoje slijediti ove i neke druge poglede. kako muškarci i žene njeguju isti duh. Posebnosti muškarca i žene mogu se shvatiti samo pretpostavljajući temeljnu jednakost. radosni ambijent mira. većinom su majke obitelji koje se trude svoje kućno ognjište pretvoriti u svijetli. 145 . narod Božji i po božanskome pravu imaju svoju misiju i svoju odgovornost. kojom su neke osobe. 90 knjige kako bi. Escrive nema nikakve razlike između muških i ženskih u pogledu dostojanstva osobe i dostojanstva djece Božje. uvijek zamijenio riječ „žena“ riječju „muškarac“: moći će vidjeti kako među njima nema razlike. tvornicama. 14 iste knjige. snose jednaku odgovornost i vode se istim apostolskim žarom. rastumačile činjenicu što su žene koje pripadaju Opusu Dei postigle akademske stupnjeve u svetim znanostima. čitajući. kućanstvu. jer svi imaju jednake odgovornosti ako su osobe i ako su djeca Božja. Treba. Još se uvijek sjećam iznenađenja čak i kritike. Ti se odgovori nalaze u knjizi Razgovori s mons. I laici su. shvatiti kako se Crkva ne sastoji samo od svećenika i redovnika. I nema nikakve sumnje. kako je jasno i sjajno rastumačio Utemeljitelj u odgovorima što ih je dao direktorici madridske revije „Telva“.

Više puta je govorio kako mu je prvo ređenje svećenika donijelo mnoge radosti. podijelio svećenički red. don Álvara. koji su do tada obavljali različita zvanja. spremni se žrtvovati za svoju braću. lipnja važan je datum koji je zauvijek ostao utisnut u srcu Utemeljitelja Opusa Dei. Taj 25. No. i moram biti zahvalan Bogu našem Gospodinu što su moji sinovi mogli uzdići na oltar. kako se snažno izrazio mons. osobito svojoj braći. „Toliko volim laičko stanje našega Djela. premda u svojoj sredini obavljaju koristan duhovni život. mladiće koji obavljaju stalešku zadaću akademskog poziva sa životnom otvorenošću kako bi obavili ono što žele. Zaista. ali i mnogo žalosti. „Trebamo svećenika našega duha. spremni služiti bez ikakve nagrade svim dušama. srpnja 1975. Jer laici. SVEĆENIČKO DRUŠTVO SVETOG KRIŽA Kardinal Casariego je 15. koji će se prema životu odnositi kao športaši. pojavio se u životu Crkve nov način apostolata i u juridičkome smislu. zahvaljuje na iskrenim čestitkama što ih je primio sa svih strana. s druge strane. te sam zbog toga osjećao pravu bol. neizbježivo se na kraju pred zaprekom sakramentalnog zida. da bi mogli služiti vjernicima obaju ogranaka Djela i sudjelovati u apostolatu laika. lipnja 1944. potreba za svećenicima toliko je očita. te naglašava novu pastoralnu pojavu koja se ostvaruje u Opusu Dei. a pri tom ne isticati svoje žrtve. don Joséa Mariju i don Joséa Luisa Músquiza. S njima je gotovo na tisuću porastao broj pripadnika Opusa Dei koji su pozvani u svećeništvo od 25. Escrivá. godine.. pa mi nije bilo ugodno da vjernici postanu klerici.5. koji će uz dobru pripravu i krepost potrebne svakom dobrom svećeniku posjedovati osobno iskustvo i duboko doživljenu svijest Djela Božjega. u Barceloni pedeset i četvorici pripadnika Opusa Dei. pripravni neprestano raditi. kada je madridski biskup Leopoldo Eijo-Garay zaredio prve svećenike iz Djela. I sjećajući se ređenja prve trojice. jer će dan uvijek biti prekratak za ispunjivanje vlastitih duhovnih zadataka. Djelu su bili potrebni svećenici. izrazio se 1945. 146 .

„Volja je Kristova. jer je u Djelu poziv za svećenika isti kao i poziv laika. neupadljiva. a Drugi vatikanski koncil ju je usvojio. kako ne može biti drugo do sluga laika koji se u Crkvi trudi da na svojemu životnom putu postigne svetost. koji inače ne obavlja službe unutar zajednice. Ovdje nije mjesto kako bismo produbili do dna novinu i asketsko i teološko bogatstvo ovoga novog pastorala. Escrivá povjerio se pripadnicima Djela kako je mnogo godina s nadom i pouzdanjem molio za prve svećenike i za one koji će s vremenom slijediti njihov put. da veliki dio sakramenta mogu dijeliti samo zaređeni svećenici. Pravda zahtijeva kako se prizna. koji je ustanovio Crkvu i dao joj takvu strukturu. Escrivá dugo propovijedao. godine mons. Ali celebrirati svetu misu. dodatak.U Opusu Dei zacijelo se ne mijenja Božji poziv na savršeno ispunjavanje kršćanskih dužnosti zbog toga što je netko postao svećenik. U jednome spisu iz 1956. Postoji samo jedna praktična razlika. Svećenikova je djelatnost u Opusu Dei diskretna. po Utemeljiteljevu shvaćanju. kolovoza 1972. da je svećeništvo za nas jedna okolnost. dosljedno tomu. ispovijedati ili duhovno voditi duše.“ 147 . ipak ostaje jasno. „Mnogo sam molio i mogu tvrditi kako su svi svećenici Opusa Dei sinovi moje molitve. Pa. sve ovo što danas izgleda normalno tisućama po cijelom svijetu. i ovo Djelo treba svećenika. jer je to dužnost laika. U Opusu Dei svi smo jednaki. Svećenik iz Opusa Dei mora od početka biti svjestan kako ga ne čekaju uspjesi i časti. koji je već toliko raširen. To je dobro učinio kardinal Frings 27. Tu je tezu mons. u Kölnu u prigodi prve svečane mise jednog svećenika iz Opusa Dei. to su dužnosti zaređena svećenika. jer to više vide ostvareno u življenju stotina svećenika iz Opusa Dei. tražilo je od Utemeljitelja mnogo molitve i mnogo žrtve. svećenici su još više nego ostali obvezani svoje srce prostrijeti po zemlji kao tepih. da bi njihova braća mogla koračati po mekanu. Premda je svećeništvo najveći dar što ga Bog može dati čovjeku.

Poslije celebrirane mise u jednom centru ženskog ogranka. José López Ortoz predavao je crkvenu povijest. učili su svim žarom i imali su najbolje profesore što sam ih mogao naći. liturgičar. jer ste mi probudili sveti ponos. Escrivá htjede proslaviti srebrni jubilej prvih triju svećenika. don Máximo Y. mogao sam govoriti o Svećeničkom društvu sv. a nisam ga mogao naći.“ Riječ je bila o centru u ulici Jorge Manrique u Madridu. i s. kasniji direktor teološkog instituta. M. Nekoliko godina poslije. Francisco Suárez. kako bi stekli dobar temelj za apostolsko djelovanje.“ 148 . Pernuy C.. itd. veljače 1943. premda nije bio riješio problem. Odobrenjem madridskog biskupa pronašao je profesore visokog ranga. koji su predavali na „Angelicumu“ u Rimu. a onamo se nisu mogli vratiti zbog svjetskog rata. poučavao je Sveto pismo. godine. s velikom vjerom u Providnost Božju Utemeljitelj Opusa Dei otvorio je teološki studij namijenjen jednoj skupini pripadnika Djela. kao p. de Urbel. nakon što sam tražio pravno rješenje. P. Prije spomenutog datuma. Gospodin mi ga je dao točno i jasno. don Joaquín Blázquez. Toga dana na osobiti način oživješe uspomene. Profesori su bili fra Justa P. te mogu kazati da ste imali divnu crkvenu pripravu. Muńiz koji je predavao dogmatiku i p. kasnije kardinal nadbiskup u Sevilli. lipnja 1969. Celada O. nekadašnji član Velikog vijeća za znanstvena istraživanja. ali nije znao kako bi riješio teške pravne probleme koji su iz toga proizlazili. „Dana 14. kasniji biskup u Ciudad Rodrigu. Križa. Među ostalima. predavao je moralno bogoslovlje. mons. Severino Alvarez. P. Monreal. jer sam uvijek želio da se moji sinovi znanstveno spreme. Njegova je molitva mnogih godina bila uslišana. Tadašnji vojni nadbiskup P. S. tu su bili i neki dominikanci velikog ugleda. koji Boga ne vrijeđa. koji je mnogo godina radio na Biblijskom institut u Jeruzalemu. „Kad su se sva trojica pripremala na svećeništvo.Imao je nadnaravnu sigurnost kako svećenici moraju dolaziti iz laičkih redova samoga Djela. 25. de Urbel. Don José Maria B. profesor kanonskoga prava. Ja vam zato zahvaljujem. Studirali su mnogo.

Smjenjivali su studiranje s radom i apostolskim djelovanjem. upravu Djela i neprestani. bez praznika. a k tomu su osude i neshvaćanja tištila njegova leđa. a mons. koji je već tada bio generalni tajnik Opusa Dei i na osobiti način pomagao Utemeljitelju. Bili su svjesni kako moraju ujediniti znanstvenu ozbiljnost s potpunom spremnošću. pošto su saslušali neke predmete. Međutim. a najviše don Álvaro del Portillo. Dok je bilo potrebno. veliki teret koji je nosio. jer je bio jedini svećenik. Djelu. Predavanja su se držala u kući u ulici Diego de León.“ 149 . u jednom pansionu blizu Torrelodonesa. bez napetosti. i kad je trebalo polagati ispite. Ali nisu samo studirali. svim dušama. kako bi s njima razgovarao. I htio se neposredno brinuti za duhovnu. Zaista su bili zauzeti. svojim svećeničkim radom koji će oni naskoro početi: „Otac je sve to činio mirno. bilo danju bilo noću. za učenje i učili su temeljito. Don Luis Múzquiz sa zahvalnošću se sjeća šetnji na koje su također polazili po cestama i u okolici Madrida. Ali i to je bio trud uz ostali. Savjetovao ih je kako bi učili bez žurbe. iscrpljujući rad.Don Josemaría temeljito se zalagao za njihovu pripravu. jer su se vjernici i apostolski poslovi povećavali. kao da ga to nije stajalo truda. s jednakim brojem sati kakav se tražio na Papinskim sveučilištima. polagali su i ispite iz latinskog i filozofije u madridskom sjemeništu. Našli bi vremena. napuštali bi Madrid i općenito su odlazili u Escorial kako bi se sabrali za učenje i na bližu pripravu za konačne ispite. Utemeljitelj Opusa Dei postojano je izbliza slijedio njihov studij. ali također bez ikakva prekidanja. papi. kako bi bili zajedno i kako bi ih uputio na koji način najbolje služiti Crkvi. Sjeća se također kako ih je za vrijeme priprave na ispite večerom pohađao u Escorialu ili u El Encantińu. Escrivá još je uvijek bio jedini svećenik. gdje su se polagali i ispiti pred komisijom od triju profesora. pastoralnu i apostolsku izgradnju budućih svećenika.

ako se tako može reći. treći. Zatim. rekao je ganutljivim riječima 14. budući da mogu svakoga trenutka umrijeti. S obzirom na te svećenike. pa nisam htio razočarati te duše. godine. „već to je nešto predivno. godine: „Prvi put u povijesti Crkve jedan je svećenik za svojega života priveo u svećeništvo oko tisuću profesionalaca stručnjaka u mnogim znanostima. Odlučio je napustiti Opus Dei kako bi se posvetio jednoj novoj ustanovi za biskupijske svećenike. sjeća se don Josemaría formiranja prvih triju svećenika ovim riječima: „Kad sam spremao prve svećenike Djela. jer za to nije bilo nikakve mogućnosti po kanonskome pravu. Kardinal Casariego rekao je 1975. jer sam za stalešku izgradnju. To je izjavio pred voditeljima i 150 . A prvi razlog. jer su pravno riješeni). Ali pravnoga rješenja nije bilo (kao ni za mnoge druge probleme koje je danas lako i jednostavno riješiti. i to iz više razloga. ako je bilo ikako moguće. izjavio je jedan svećenik iz Seville. mislio sam kako moram Bogu položiti račun za ono što sam učinio. Da ništa drugo nije učinio“. 1956. pa nisam mogao biti popustljiv u vjerskoj izgradnji.“ Od tada se na posve prirodan i jednostavan način periodično opetovalo regrutiranje svećenika i rezultat je bio inzvaredan. iz ljubavi prema Kristu. S teološkoga gledišta zvanje za Opus Dei bilo je jednako za svjetovnjake i biskupijske svećenike. studenoga 1972. jer su mnoge oči s ljubavlju bile uprte na nas. sa svih pet kontinenata. Osnivač je običavao reći: „Isti teološki fenomen staleškoga zvanja. Križa nije bilo potpuno. četvrti. dok u njega nisu ušli svećenici koji prije ređenja nisu pripadali Opusu Dei. Utemeljitelju bi se dogodilo nešto slično što mu se dogodilo s ređenjem prvih vjernika Djela. htio sam.Poslije. a ja žarko želim spasiti svoju dušu. drugi bi razlog bio kako ugoditi Bogu. koje je tada bilo na snazi. godine u Llomi (Valencia) pred brojnom skupinom svećenika.“ Ipak Svećeničko društvo sv. ali nije postojao pravi način kako je provesti u praksu. postići što više u njihovoj teološkoj i filozofskoj kulturi. jer je bilo ljudi koji nam nisu željeli dobro pa su tražili svaku izliku kako nas napasti. Ideja je bila jasna.

Vizcaya) pred velikom skupinom svećenika. podigao svećeničko društvo i Opus Dei na osobnu Prelaturu. kako bi ih uputio u situaciju te. godine. A to i jest svrha Svećeničkog društva sv.“ 151 . Križa. To društvo posvećuje svojim vjernicima potrebnu duhovnu i asketsku pažnju i ne samo da ostavlja netaknutu poslušnost svome biskupu nego je i jača. Kako je više puta rekao. ako se pojave ogovaranja. Kongregacije za biskupe od 23. s obzirom na sve učinke. kolovoza 1982. Mons. Obavijestio je o tome svoju sestru Carmen i svoga brata Santiaga. izjavio je u Islabeu (Derio. po pravu. Prethodno je obavijestio Svetu Stolicu i ona je dala svoj placet. neka se ne uznemiruju. 1982. ostaju pod upravom svojih biskupa. „Svećeničko društvo sv. neki od njih sve otkada su se susreli s Utemeljiteljem Djela. Escrivá tražio. kako „Drugi vatikanski sabor hvali i stimulira društva koja nastoje njegovati svetost svećenika obavljajući svoje svećeničke službe. Križa nerazdjeljivo je sjedinjeno s Prelaturom. budući da svi svećenici i svjetovnjaci. Bog veoma dobro sređuje stvari i. studenoga 1982. Ponovno i ponovno su izražavali svoju želju kako bi bili dio Opusa Dei.“ Kad je Ivan Pavao II. i biskupijski svećenici nalaze mjesto u Opusu Dei. 1972. Tom društvu mogu pripadati biskupijski svećenici koji žele ostvariti svetost obavljajući svoju službu po načelima duhovnosti i asketskoj praksi Opusa Dei i koji. pravno rješenje što ga je mons. To je to. Mnogo godina poslije. No u jednome trenutku Bog mu je dao razumjeti ga nije potrebno osnivati novo društvo i da ne mora napustiti Djelo. Álvaro. Kako se može pročitati u Deklaraciji sv. „zahvaljujem našem Gospodinu što možete ostati braća svoje braće i da nije bilo potrebno cijeniti srce koje kuca očinski i majčinski. Svećenici su očekivali rješenje problema. bilo je potvrđeno i učvršćeno. prelat Opusa Dei. a on im je odgovarao da neka čekaju. jer su shvaćali apostolsku dužnost svećeničkoga društva. tumači u objašnjenju danom madridskim novinama ABC 29. imaju isti poziv.voditeljicama Opusa Dei koji su se na to razžalostili i razveselili.

Vatikan. . 10. i Josemaría Escrivá de Balaguer.Papa Pavao VI. listopada 1964.

Novo nadnaravno svjetlo koje je osvijetljivalo njegovo svećeništvo guralo ga je da traži osobe koje bi sudjelovale u ludosti što ju je Bog od njega zahtijevao. godine. Nakon 2.ČETVRTO POGLAVLJE VRIJEME RADOSTI 1. PRVI VJERNICI OPUSA DEI Povijest početaka Opusa Dei jest povijest Utemeljiteljevih prijatelja. jednim od prvih vjernika Opusa Dei. Kad je došao u Madrid 1927. Nakon 2. iz poučavanja na Akademiji Cicuéndez i iz privatnih satova koje je morao davati. 626 Puta piše: „Zar nije istina. zajedno s onima koja su narasla po njegovoj svećeničkoj djelatnosti. Utemeljiteljice Apostolskih gospođa. veći dio njegovih prijatelja ostao je u Aragoniji i u Rioji. dogodilo s Luisom Gordonom. majke gospođe Luz R. postavio je na noge jednu tvornicu piva u Ciempozuelosu i s obitelji Romeo i s drugim prijateljima pripadao je skupini koja je 1931. godine. 153 . Don Josemaría je 1927. godine bio kapelan bolesnika toga Patronata. ta obiteljska poznanstva. industrijski inženjer. U Madridu su se nalazile neke obitelji koje su poznavale njegovu obitelj. Njega je Utemeljitelj imao pred očima kad u br. Casanova. listopada 1928. postadoše poljem koje će rađati zvanja za Opus Dei. godine svake nedjelje poslije podne išli u Opću bolnicu u Madridu kako bi pomagali bolesnicima. da ti je veliku utjehu donijela ‘finoća’ onoga velikog djetinjstva muža. Gospodine. On je bio rođak markize Onteire. Luis Gordón. don Josemaría je nastavio svoj svagdašnji život u jednome novom svjetlu. Njega je don Josemaría upoznao preko ove obitelji 1931. Tako se npr. listopada 1928.

Neke se priključiše Djelu. Pođoh za njim do sobice na istom katu. osjetivši neugodnost što se mora pokoravati u jednoj dosadnoj i odbojnoj stvari. jer je umro u studenome 1932. Escrivá upravo je smjerao na Luisa Gordona i na taj događaj kad je 1972. Escobar. Od tih razgovora ostadoše u njemu neizbrisivi dojmovi: „Bio je Božji čovjek. u Ulici sv. jedan iz vrlo ugledne obitelji Opusa Dei. Posjeti Općoj bolnici dali su don Josemaríji prigodu da upozna i druge osobe. Često se nakon toga mislilo da je Otac provodio apostolat pravoga prijateljstva. a neke ne. Vidio sam ga kako je posudu prao radosna lica. češljali ih itd. uzeo je noćnu posudu jednoga tuberkuloznog bolesnika! Ja mu rekoh: ‘Budi jak. mogu to reći. jer je već mnogo godina u nebu. Mons. očisti je!’ Zatim mi se sažali. Utemeljitelj 154 . gdje su prije spomenuti mladići činili razne usluge bolesnicima. neumorno posvećujući molitvi svoje najbolje vrijeme. Gordona da nastavi izgrađivati Djelo. gdje su se pravili takvi predmeti. On ističe „kako je velikodušno upotrebljavao vrijeme s nama studentima koji smo se brinuli za bolesnike. U tim se prilikama sprijateljio s kiparom Jenarom Lázerom. postao bi njegov doživotni prijatelj. tiho rekao: ‘Isuse. koji je privlačio Gospodinu osobe koje je posjećivao. rezali im nokte. koji sada živi u Léridi. razgovarao je s don Josemaríjom nakon posjeta u bolnici. s Marijom I. Somoanom. No kao što se dogodilo i s drugima sličnoga nadnaravnog profila. cijelom rukom. Izabele. Dan za danom.koji je. daj mi snagu da pritom napravim veselo lice?’“ Taj se događaj zbio upravo u Općoj bolnici. G. Nakon nedjeljnih posjeta Jenaro bi se zaustavio da bi malo razgovarao s Josemaríjom.“ I José Manuel Doménech. jer onaj koji bi mu se približio. No na sve je njegov apostolski polet ostavljao dobar dojam. jer sam opazio kako mu se grsti i kako to nije mogao sakriti. praćen molitvama i patnjama bolesnika madridskih bolnica. bila je to Opća bolnica. godine u Španjolskoj rekao: „Sjećam se. a i s bolesnicima“. don Joseóm M. Utemeljitelj Opusa Dei nije mogao računati na L. godine.

Adolfa Gómeza. kad govore o svojemu zvanju. kolovoza 1930. Želio mu je govoriti o Djelu koje je netom nastalo. u svojemu zvanju inženjera. ali nije znao kako bi to riješio. Poslije je Juan doznao da je don Josemaría dječake koji su se kod njega ispovjedili običavao pitati za imena njihovih prijatelja koji bi mogli sudjelovati u njegovu apostolatu. redovito kažu da ih je Ocu doveo jedan prijatelj. Božjim sudjelovanjem koje je Bog upriličio kako bi se sastali u jednoj ulici u Madridu. upoznao Ricarda. Ekonomske prilike njegove obitelji nisu baš cvjetale. Juan Jiménez Vargas upoznao je Utemeljitelja Djela početkom 1932. kamo don Josemaría inače nije išao. Isidoro Zorzano bio je njegov kolega za vrijeme studija u Logroñu. Don Josemaría mislio je na njega. davao je privatne satove Joséu Romeu. i kako bi nešto pomogao svojima. Sve do svoje smrti 1943. Utemeljitelj je bio prijatelj Romeovih sve tamo od vremena Zaragoze pa je u njihovoj kući jednoga dana kad je došao na sat. godine student arhikteture u Madridu. godine Isidoro je smatrao kako je taj susret s osnivačem Opusa Dei bio vođen Providnošću. koji je išao da bi se ispovjedio. On se uopće nije bavio pitanjem zvanja. Susreo ga je u Madridu 24. Želio je što prije završiti studije i zarađivati. On je jednostavno pratio jednoga svojeg prijatelja. Razgovarali su i od toga dana znao je Isidoro kako će se potpuno posvetiti službi Božjoj u svome svagdašnjem životu. jer je pred sobom jasno gledao svoje staleško zvanje. Pripadnici Djela iz tih godina. Od tih godina više se nisu vidjeli iako su ostali u pismenoj vezi.Opusa Dei ostvario je dalje svoju misiju sa svojim prijateljima i s prijateljima svojih prijatelja. U isto vrijeme bio je obuzet stanjem Španjolske i mislio je kako 155 . i još mu je trebalo malo više od jedne godine za završetak. Isidoro je radio u Malagi kao željeznički inženjer i došao je s nakanom da bi razgovarao s njime o svome duhovnom nemiru! Osjećao je želju predati se Bogu. godine za vrijeme jednoga posve slučajnog susreta. Don Ricardo Vallespín bio je 1933. ulici Nicasio Gallego.

neka mu Gospodin udijeli dug život! Povezana je i s obitelji nezaboravnog doktora Joséa Marije Parda Urdapilleta. ako je uopće moguće. činio je to u duhovnom vodstvu. Prije svega bio je zaista prijatelj svojih prijatelja. Ali mnogim tim prijateljima. glavni suradnik mons. Manuel Aznar napisao je u „La Vanguardia Espańola de Barcelona“: „Nije od mene nikada tražio. Ugovori s njime sastanak i nakon petnaest dana. pođe u ulicu Martínez Campos br. Malo kasnije Ricardo zamoli za primanje u Djelo. Ta je obitelj povezana s obitelju jednoga mojeg prijatelja iz Burgosa. „Moje prijateljevanje s Utemeljiteljem počelo je posredovanjem obitelji Portillo.bi nešto trebalo učiniti. Neke je usmjerio prema sve156 . I Bog se služio tim iskrenim prijateljstvom kako bi u Djelo doveo prve vjernike. pretvarajući ga u puko sredstvo apostolata. Bila je to putanja prijateljstva koja se toliko puta opetuje. Posebno. ne isključujući ni one koje je on duhovno vodio. čovjeka velikog ugleda. Escrive od prvoga trenutka. filozofije i književnosti. On je više godina vodio mladiće. Mnogo je godina već bio svećenik. liječnik. stručnjak i verziran u crkvenim znanostima. Luisa Garcíe Lozana.“ U istome članku Aznar pripovijeda detaljno kako ga je upoznao. glavni tajnik Opusa Dei. niti je spominjao. I stvarno osjeti kako ga „privlači ovaj svećenik“ čije jednostavne i bistre riječi odavahu dušu koja se potpuno predala Bogu. pa ni sugerirao nekom dalekom aluzijom da se priključim Djelu. nije htio nešto pošto-poto. Portillovi koje sam poznavao bila su trojica.“ Don Josemaría njegovao je poštovanje prema svačijoj slobodi. Mons. Razgovarali smo o svemu. doktor kanonskoga prava. Puštao je da svatko slijedi svoj vlastiti put. 29. još većom delikatnošću. nikada nije zlorabio prijateljstva. Escrivá znao je čekati. 4. Inženjer se zvao Álvaro. ali ih nije nikada upućivao na mogućnost pripadanja Djelu. osim o ovom predmetu i politici. inženjer i kapetan Legije stranaca. Utemeljitelj nije govorio o Djelu Božjem ili se samo ograničio na to kako bi im preporučio neka se mole za njegove apostolske pothvate. svibnja.

Ograničava se na obavljanje svoje staleške dužnosti. Tako je činio Utemeljitelj prije 2. pisci. tako tvrdi dominikanac p. uspomene gdje se očitovala ljubav prema preminulom prijatelju. O tome se mogao svatko osvjedočiti nakon njegove smrti. To je jednodušno mišljenje o njemu. Rekao bi im da s vremenom mogu biti i vjernici Opusa Dei. don 157 . posvećuje se. tu se nalaze njegovi profesori i njegovi učenici. osobito živjeti uzornim životom u obitelji. Escrivá bio je dobar prijatelj i imao je mnogo prijatelja. podvornik doma u ulici Ferraz 50. umjetnici i radnici. niti da druge osobe dovede Bogu. kako je bio njegov običaj. listopada 1928. nimalo sumnjičav. U međuvremenu ih je pratio. već smo ih prethodno spominjali. ne mijenjajući ni mjesto ni stalež.ćenstvu ili redovničkom staležu. sveučilišni profesori kao Rodríguez-Casade. Osim kolega iz djetinjstva i učenika. svatko mu je želio dobro. novinari. Na posve prirodan način njegovao je apostolat prijateljstva i povjerenja. Dovoljno je bilo čitati novine. Sad bih htio istaknuti raznolikost i općenitost tih prijatelja. savršenom uslužnošću. U jednu riječ. Mnoge je spremao za ženidbu. i tako je nastavio raditi kasnije u svjetlu svojega novog poziva. pokazao im da je njihovo zvanje ženidba. i o tome govori u Putu. 2. Svakomu prijatelj. Mons. ocjene. Aznar ili Cartés Cavanillas. Albareda ili García Hoz. Nisam nikada vidio kako bi mu netko bio osobni neprijatelj“. kao da nema ništa drugo raditi. Sancho. svećenici i redovnci koji su u svoje vrijeme učinili velike usluge cijeloj Crkvi. Pripadnik Djela osoba je kao i sve druge i ne čini izvaredne stvari niti zato da bi susrela Boga. što je tipično Opusu Dei. Po cijelom su svijetu bili objavljeni članci. kao Jenaro Lázaro ili Gonzale Larrocha. istim ljudskim djelatnostima i istim građanskim dužnostima koje bi obavaljao i da nije vjernik Opusa Dei. Imena su nam mnogih autora poznata.. biti prijatelj svojih prijatelja. kao npr. Bio je jednostavan. VESEO I OPTIMISTIČAN PRIJATELJ „Bio je veseo i sve bi shvatio.

Frankl. imali sreću približiti se ovomu Božjem svećeniku osjetili bi kako ih zahvaća njegova žarka. „Sjećam se kako je bio posve normalan. upoznao je Utemeljitelja Opusa Dei u Rimu. koji je sedamdesetih godina bio jedna od poznatijih osoba u modernoj psihijatriji. a to je zgodno izrazila Concepción Pueyo koja ga je upoznala u Barbastru kad joj je bilo dvadeset i pet godina.“ Prvi dojam koji je o njemu dobio José Manuel Doménech de Ibarra i koji mu se živo usjekao u srce. jest dojam „mladog. veselog svećenika uvijek dobro raspoložena“. živahan i veseo dječak. iako je prošlo dosta vremena otkada ga je upoznao. fra José López. García Lahiguera. objavljene u madridskom dnevniku „Ya“. José Manuel D. nježna ljubav koja sve razumije. don José M. don José Ortiz. don Casimirio Mercillo. Escrive dolaze iz Barbastra i Logroña. kao mi.“ „Kad sam se prvi put pozdravio s osnivačem Opusa Dei“. don Pedro Cantero. prva takozvana svjedočenja o osobi mons. i napokon čudnovata moć neposrednog ulaska u kontakt sa svojim sugovornicima. Mons. lipnja 1975. Bečki profesor židovske vjere pripovijeda: „Na osobiti način me je fascinirala svježa vedrina što je zračila iz njegove osobe i obasjavala cijeli razgovor. don Sebastían Cirac.“ Naravno. koja širi dobro raspoloženje i poticaj na neobično življnje. 1930. To smo vidjeli u prvom poglavlju. Osim toga. tj. pripovijeda jedan kolumbijski novinar u „Tiempo de Bogota“ od 30. A onda nečuveni ritam kojim je tekla njegova riječ. a Josemaríji deset ili dvanaest.: „Bio je nasmijan. Escrivá primio ga je sa suprugom za vrijeme jednoga znanstvenog putovanja.Vicente Blanco. Alfredo López upoznao ga je deset godina poslije i njegove uspomene. njegova je veselost bila primljiva. godine. a poslije je saznao kako je Utemeljitelj bio sedam godina stariji. A kad sam ga posljednji 158 . prenosio ju je na sve nas koji smo bili oko njega. na rođake i na prijatelje. Viktor E. poticaj za služenje drugima. veoma su slične: „Svi koji su. ističe Josemaríjin mladenački izgled jer je uvijek mislio kako su oni vršnjaci.

godine. redovnik kamalduelez. švicarski obraćenik.put vidio prije nekoliko mjeseci u Caracasu.“ Talijanski novinar Cesare Cavalleri. Josemaría Escrivá bio je svećenik beskrajno ljubazan. pripovijeda kako se četrdesetih godina svako malo govorilo u samostanu Parral: „Stigao je onaj svećenik koji je uvijek dobre volje. Začuđuje kako jedan dominikanac. iz koje je proistjecala privlačnost. napisao je u srpanjskome broju 1975. kaže: „Od ljudskih kreposti najviše me impresionirala njegova srdačnost. godine: „Prva stvar koja mi je posebno izazvala pozornost u razgovoru s mons. odmah je primijetio inzvarednu ljubav. jedan student ponosan na svoj antiklerikalizam. Uz njega se čovjek osjeća veoma ugodno zbog njegove bogate ljudskosti koja je izazivala veliku pažnju. zbog razloga koje je poslije objavio. zbog poslovnih razloga. Escrive. sposobnost da na druge prenosi svoju unutarnju snagu. jedan talijanski novinar.“ Lijepo je uočiti slične reakcije kod sasvim različitih osoba. mons. Escrivom bila je njegova velika jednostavnost i srdačnost. dok se on osjeća dužnim dati neposredno svjedočanstvo: „Moje je svjedočanstvo jednostavno. veselost.“ Švicarski obraćenik Edwin Zoble posjećivao je. različitih ne samo temperamentom nego i vjerskim držanjem. jedan smrtni redovnik. neke pripadnike Djela Božjeg i pročitao je njegov Put.“ Napokon Antonio. koji je Utemeljitelja upoznao četrdesetih godina u Valenciji. kako svi oni upotrebljavaju jednake riječi: „Dominikanac p. njegovo je lice još uvijek izražavalo mir i radost karakterističnu za njegov život. godine da su drugi ocrtali teološki profil mons. Don Pio Maria. Nemoguće je bilo približiti mu se a ne željeti mu dobro. Iz svake je njegove riječi 159 . imao je priliku razgovarati s Utemeljiteljem Djela 1953. Poslije toga je osjetio veliku želju da upozna osobu „koja umije uliti duh ljubavi i odricanja u ljude velikih sposobnosti“. Garganta. I kad ga je posjetio u Rimu 1960. divna apostolska privlačnost. antiklerikalni student. direktor revije „Studi cattolici“ u Milanu.

Tako sam se ugodno osjećao da sam mu povjerio sve svoje probleme. Escrivá uvijek mogao na neki osobiti način. pa onda riječima pokazao kako čovjek koji ima pravu vjeru postaje ljudskiji. tako da je pomišljao na samoubojstvo. zauzet sveučilišnom politikom. Zbog njezine smrti student je imao strahoviti osjećaj krivnje. prijateljski i otvoreno govoriti o božanskim i ljudskim stvarnostima. duboko antiklerikalan. odmah se osjetih ugodno.proizlazila velika sigurnost koja je prelazila na mene. Antonio je o tom problemu govorio jednom drugom prijatelju s kojim se susreo za vrijeme neke političke manifestacije. I dok je razgovor tekao dalje.“ 160 . osjetio sam se kako me obuzimaju čudnovati mir i velika vedrina. Tek što počesmo razgovarati. jer sam s njime htio razgovarati o nekom pitanju koje je mučilo jednoga moga prijatelja. priznaje. Escrivá je najprije djelima. „iako nisam imao mnogo povjerenja u svećeničke savjete. a ja to uopće nisam očekivao. Na to smjera Giuseppe Corigliano kad u novinama „Il Giorno“ (Milano) govori o njegovoj ljubavi kojom svakomu želi dobro.“ Razgovarao je s njime iskoristivši jedno Utemeljiteljevo putovanje u Madrid. Kod njega su i ljudske stvarnosti postajale božanske. U povezanosti s Bogom krije se tajna što je mons. ne može se shvatiti inzvaredno povjerenje što mu ga je don Escrivá udahnuo: „Bilo je to nešto sasvim neobično. sposobniji shvatiti životne prilike. također student medicine zbog nepažnje zamijeni lijek koji je liječnik bio propisao njegovoj majci. „Što si ga dublje poznavao. Tako neobično da sam mu razotkrio svoju dušu i ispričao mu cijeli svoj život. lijepe i pravedne stvari na svijetu. On mu je govorio o Ocu: „Ja sam pristao susresti se s njime“. o njegovoj uljudnosti i simpatiji koje su svakoga ispunjivale veselim raspoloženjem. Jedan njegov prijatelj.“ Antonio je bio na polovici studija medicine. možda zato što je dobio nepotpun vjerski odgoj. jer je živio povezan s Bogom. Mons.“ Sijao je mir i radost u sve koji su mu se približili. to si bolje uviđao kako njegova prisnost s ljudima proizlazi iz njegove familijarnosti s Bogom. Malo kasnije majka je umrla. Kad se uzme u obzir njegov antiklerikalizam. a onda i probleme svoga prijatelja.

Na kraju me je opazio. Takav je bio i mons. kako bih jednim skokom mogao preskočiti čistilište. To dobro zna Antonio Iranzo. tako da je moglo nadvladati i dugu odsutnost. ostavio djecu i rekao: „Moram biti s ovim kolegom. 3. VJERNOST. molite mnogo za mene. da ga čeka mnogo ljudi. I zadržao se sa mnom dvadeset minuta. Avelino Gómez Ledo. Juana Antonija Cremadesa. Mons. Filipu Neriju“. tako su njegove riječi svakomu ulijevale ugodno veselje. njegov kolega sa studija na sveučilištu u Zaragozi. nježne srdačne pažnje. malo poznatoga sveca u Španjolskoj. POVJERENJE. Tereziji rečeno je kako se španjolski jezik smiješio i u brazgotinama njezina lica. žalosnim bojama oslikao kršćansku vjeru. O sv. Nije to samo pitanje temperamenta i dobrog pamćenja. Firentinac sv. Ali veselje je pravi znak blaženstva. Filip Neri u najvećem je zamahu protureformacije bio neiscrpiv i blještavim šalama. Kao što njegovo mrtvo lice odražava mir i vedrinu. Svaki put kad bih ga upozorio. dok se mi rijetko vidimo“.Njegovo plemenito ižarivanje mira. Andrije Avelina. godine stanovao u svećeničkom domu u ulici Larra u Madridu. nisam ga vidio već mnogo godina. „ova fraza bi se veoma svidjela sv. Escrivá bio je takav jer 161 . prijateljstva i veselja dalo je ploda čak i u najžalosnijim trenutcima njegove smrti. godine: „Voltaireovski antiklerikalizam klevetnički je tamnim. Escrivá. reko bi: „Oni me mogu uvijek naći. dok smo bili zajedno. napominje jednu pojedinost kao tipični znak dobrog prijateljstva. Don Álvaro je pričao kako ga je čuo dok govori: „Kad umrem. To je u svojoj ganutljivoj rimskoj kronici ovako izrazio Eugenio Montes u lipnju 1975. ZAHVALNOST Prijateljstvo osnivača Opusa Dei bilo je puno ljudskosti. koji je 1927. Toga dana „mons. Mons. „Slavio sam imendan na blagdan sv.“ Opetujem. Escrivá mi je jedini čestitao s ljubavlju i čestitanju dao nadnaravni smisao. Escrivá dijelio prvu svetu pričest sinu jednoga starog prijatelj. Tereziji i sv. On je mnogo godina sudjelovao u Zaragozi na svetoj misi na kojoj je mons.

a po tom je pravilu živio i sam kao osnivač i otac mnogobrojne obitelji Opusa Dei. vjernost je neodvojiva od zahvalnosti. Zahvaljivao je i ljudima. Malo poslije španjolskoga građanskog rata poduzeo je prve korake u podizanju Opusa Dei u Bilbau. Don Josemaría je mogao davati tako dobre savjete. Onda se ne treba čuditi što je bio na poseban način zahvalan onima koji su mu pomogli pri početcima Djela ili u najtežim trenutcima. ako nemamo smisla za ljudsku vjernost. Mons. Ta stvarnost proizlazi iz činjenice da je Utemeljitelj imao povjerenja u sve one kojima se približio. Doista. Mnogo puta su mu postavili pitanje koju ljudsku krepost smatra najvažnijom. 15). oni se posrame kad zlorabe povjerenje i popravljaju se. Vazda je savjetovao roditeljima da trebaju biti iskreni prijatelji svoje djece. Dok gledamo ovaj oblik prijateljstva. kako se znao snažno izraziti. padaju nam na pamet riječi što ih je Isus izrekao apostolima na posljednjoj večeri: „Vos autem dixi amicos. znao imati povjerenja u druge.je. Dakle nije govorio apstraktno kad je roditeljima savjetovao da nikada ne ostavljaju na svoju djecu dojam kako nemaju u njih povjerenja i zastupao je mišljenje da je pokatkad bolje dopustiti da ih se prevari. ako im roditelji uskraćuju slobodu. Escrivá zahvaljivao je Bogu za sve. za dobročinstva što mu ih je Bog dao. jer. kad imaju povjerenja u djecu. vjerni Bogu. Uvijek je odgovorio da je to iskrenost. „Zaista. U isto vrijeme. Te riječi sadržavaju u sebi ljudski i božanski smisao otkupljenja. Takav je kriterij prenio na sve koji su sudjelovali u upravi Prelature. za vjernost prema drugima?“ Kad govorimo o prijateljstvu. Naprotiv. vas sam nazvao prijateljima“ (Iv 15. djeca opažaju kako nemaju u njih povjerenja. pa postaju skloni varanju. on se više pouzdavao u riječ prijatelja ili nekoga vjernika Djela nego u jednodušno svjedočenje stotine sudskih bilježnika. za nepoznate darove. a da ih čovjek nije svjestan. kako možemo biti vjerni. Opus Dei funkcionira na temelju povjerenja. uz ostalo. Álvaro del Portillo i Pe- 162 . jer ih je uvijek sam prakticirao. isticao je iskrenost kao refren. a još više u posljednim godinama.

Tako je u Rimu 1950. Garganta O. Escrivá nije zaboravio tu pojedinost.“ Godine 1943. godine p. vidio je početke apostolskoga djelovanja Opusa Dei u Valenciji. Prvi dodir s njime imao je preko provincijala filipinskih dominikanaca. osim toga. On je jednog dana došao u Valenciju i rekao Gargantu: „Don Josemaría Escrivá zamolio me da vam prenesem njegove riječi: „Oče Gargante. Posljedice teških napada na osobu Utemeljitelja još su se osjećale u zraku. Što se pak mene tiče. jer je vrhovna poglavarica bila odsutna. Mnoga su se vrata zatvorila. Bratski zagrljaj. Ti su događaji izazvali oporbu protiv Djela. Osnivač Djela poznavao je vrhovnu poglavaricu redovnica za kućanstva. Graganta je potvrdio: „Otac je bio zahvalan za ono malo što sam učinio za njega i njegove sinove. Mons. bio je otvoren dom za sveučilištarce u ulici Moncloa u Madridu. učinio sam s dobrom voljom. udovica Ibarra Cartio Mac Mahon otvorila mu je vrata svojom uobičajenom otmjenošću i iskazala mu povjerenje. a. Escrivá nije to nikad zaboravio. a poslije zaborave. Nedavno je majka Barrasa izjavila kako mons. P. Naprotiv. ono što sam učinio. prije nego je osobno upoznao Utemeljitelja. Obratio joj se. Iskoristio je svaku prigodu kako bi toj obitelji iskazao zahvalnost. zamolio je za prisustvovanje i numerarije pomoćnice. Markiza svjedoči 1975. Sasvim suprotno! Utemeljitelj Opusa Dei pokazivao je zahvalnost godinama i godinama. godine „kako je bio vrlo zahvalan. jer je on bio vrlo plemenit. Primila ga je majka Carmen Barrasa.“ U ljeto 1975. zamolio je bi li mogla dodijeliti nekoliko djevojaka koje bi radile u novom domu. nije se satojala u pukim riječima koje se izreknu. 163 . Njegova zahvalnost nije bila samo vanjska pristojnost. pokazao je preveliku zahvalnost za sve ono što je i moja obitelj učinila za njega u ono vrijeme kad nisu bili poznati ni on ni Djelo“. godine sudjelovao u obredima beatifikacije njihove Utemeljiteljice. vjerojatno mi je bio zahvalan više nego sam ja zaslužio.P. vrlo sam Vam zahvalan i veoma sam zadovoljan svime što činite mojim mladićima.dro Casciaro tamo nađu napete prilike.

ali sam poslije razumio kako njegova ljubaznost proizlazi iz dubokoga prijateljskog osjećaja. kako smo vidjeli.“ Mogli bismo nizati mnogo primjera. Kao župnik iz Andore putovao je don Pujal u travnju 1944. bio predstavljen novom biskupu. kojeg je rijetko vidio. kako bi osobno čestitao i pružio im jednu kutiju čokoladnih bombona u znak poštovanja. Navečer istoga dana pošao je u kuću maticu sestara. znao usaditi zahvalnost u srca svojih sinova: „Nisam mogao zamisliti kako bi se nakon onoga kratkog vremena. Taj netko je bio Utemeljitelj. Kad je. Pružio im je mnogo dokaza zahvalnosti i ljubavi. tomu se on čudi. Iz načina kako je tu bio primljen mogao se uvjeriti o Josemaríijinu zahvalnost. pripovijeda kako je on živio prijateljstvo. godine.vjernice Djela koje su stanovale u Rimu. Često je javno veličao svojeg profesora kemije u gimnaziji.“ Posebnu je zahvalnost njegovao prema svojim profesorima. kakvom vjernošću i zahvalnošću i kako je. U prvom smo poglavlju spomenuli misu što ju je celebrirao u Andori nakon prijelaza preko Pireneja.“ Od toga prosinca 1937. I don José María García Lahiguera. naime. u onom neprestanom slijevanju izbjeglica mogla roditi takva ljubazna povezanost. reče mu biskup „kako se netko o njemu vrlo prijateljski izrazio“. koju sam trajno zadržao prema pripadnicima Opusa Dei. godine prigodom biskupskog posvećenja don Ramóna Iglesiasa Navare za biskupa od Sea de Urgel u Zaragozu. „U tom trenutku bio sam iznenađen. godine don Pujal i Utemeljitelj ostadoše u stalnoj vezi čestitajući uvijek jedan drugome Božić i imendan. koji mu je stavio na raspolaganje sve što je potebno za misu. Don Escrivá je toga 164 . Ta se misa jako dojmila don Rojole Tubava. svjedoči o njegovoj zahvalnosti: „Prema meni je uvijek na fini i djelotvorni način pokazivao zahvalnost što sam ga tih godina ispovijedao. kad je dolazio iz Barcelone. i čudio sam se kako se Utemeljitelj sjećao jednog susreta s svećenikom. do 1944. Kad don Pajol niže svoje uspomene na Utemeljitelja. koji je bio duhovnik velikoga sjemeništa u Madridu i ispovijedao je don Josemaríju od 1940.

On npr. On je istodobno bio i rektor sveučilišta. te da i njih obavlja dobro. nije nikada prihvatio ga školske djelatnosti što ih je Opus Dei organizirao. Istodobno je svakako htio da prava profesora. pa makar onoliko koliko plaćaju za tramvaj. čak i police. A ceremonija uručenja titula odigrala se 28. ostavljajući sve u najboljem redu. studenoga 1964. Miguel Sancho bio mu je profesor na pravnom fakultetu u Zaragozi. netom bi završio s nekom epruvetom ili nekim drugim predmetom. kako bi im bio osiguran potreban odmor. Juanu Cabreri i Miguelu Sanchu Izquierdu. sve bi odmah očistio. Bio je pravi Otac i često je govorio kako cijeni pravi paternalizam.“ Zahvalnost je mons. iako je uvijek vladala oskudica sredstava. podijeljena su dvama rektorima sveučilišta u Zaragozi. Uvijek se brinuo kako bi te osobe bile dobro plaćene i nije štedio napora da bi pribavio potrebna ekonomska sredstva. namještenika budu priznata. Escrivá također poticala kako krepost. prva dva doktorata honoris causa navarskog sveučilišta. Escrivá bio prvi veliki kancelar. rekao bi katkada odrješito. prevednost živi na posebno velikodušan način. U svojem govoru veliki kancelar navarskog sveučilišta izrazio je posebnu radost za priznanje koje je njegov profesor dobio: „Osjećam se počašćenim što sam bio njegov student u aulama ovoga sveučilišta. na kojem je mons. kad bi obavljao pokus u razredu. koje je bilo veoma povezano sa sveučilištem u Navarri. budu obavljene gratis. Osnivač je to popratio tumačenjem kako se Gospodin poslužio ovim primjerom da bi ga poučio obraćati pozornost i na najmanje stvari. da bi bili svjesni svojih prava i da znaju primijeniti pravo kad budu na to pozvani. kako bi bili sposobni uredno i uspješno raditi. jer. 165 . Zapravo. jer hladno ispunjavanje obveza pravde nije zadovoljavalo njegovo kršćansko srce.profesora navodio kao primjer uredne osobe. To je došlo do izražaja osobito kad je bila riječ o nagrađivanju onih koji su sudjelovali u apostolskim djelatnostima Opusa Dei. Njegovo je načelo bilo da đaci nešto plaćaju.

Bit će potreban strpljiv istraživački rad. Živeći velikodušno zahvalnost. kad je zbog cenzure bila opasna svaka korenspondencija. primali povremene vijesti od Utemeljitelja. Escrivá obratio joj se s najvećom pažnjom i pobrinuo se da joj se udijeli izdašna nagrada. rektor nadbiskupskoga sjemeništa. do 1939. upravitelj Kolegija sv. prijateljskih. Ona su produljenje. Mons. Prijateljstvo. prava ljubav zna pronaći mnoge putove. satovi koje je don Escrivá utrošio u objede na koje je pozivao mnoge prijatelje i kod toga prakticirao misao iz točke 974 Puta: „staro gostoprimstvo patrijarha ujedno s bratskom toplinom Betanije“.Jedan od tisuću primjer donosi Encarnación Ortega. kad je 1945. osobito u tešim trenutcima. kad su. nalazeći se na bojištu. Jednoga dana moći će se izračunati. kako bi ostao s njima. U to se vrijeme počeo potpisivati s Mariano. jednim od svojih četiriju krsnih imena. da bi mogla proći kroz cenzuru između dviju zona na koje je zemlja bila podijeljena od 1936. kako bi se rekonstruirala dopisivanja Utemeljitelja. Napominjem njegovu korespondenciju. Ivana de Ribera u Burjasatu i prijatelj Utemeljitelja Opusa Dei. On je u pismu jednom svećeniku Djela dao iscrpnu sliku brige i djelotvorne ljubavi don Escrive. Poticao ih je na ustrajnu borbu i 166 . Nije prestao pisati ni za vrijeme građanskog rata. Prema njemu i njegovoj obitelji. duboko življenih veza. Napisao je na tisuće pisama. nikada se nije ograničio na provedbu samo stroge i isključive dužnosti i pravde. počevši od duhovne okrepe u osobnim bolnim prilikama pa do fizičke prisutnosti na sprovodu njegove majke. Mnogi su izražavali radost i zahvalnost. godine kuharica doma u ulici Moncloa napustila posao jer joj je zbog njezine dobi rad postao pretežak. Don Antonio Rodilla bio je mnogo godina generalni vikar Valencijske biskupije. godine. Njegova pisma iz tih godina puna su odgovarajućih imena. Još jedan posebni i danas vrlo rječiti znak njegova shvaćanja prijateljstva jest da je uvijek znao naći vremena za prijatelje. očitujući time svoju pobožnost prema Mariji. u strpljivosti. izdaleka. slika iz obiteljskog života.

aludirajući na mala usta Rafaelova i njegove braće koji su gotovo svi pripadali Djelu. godine. godine u Brazilu. Ljubiti svijet. Pratila ju je njezina kći Victorija. Prošlo je trinaest godina otkada ga Rafael Llano nije vidio. Escrivá je opažao. Uz njega si se lako i brzo osjetio zahvaćen. Ex abundantia enim cordis os loquitur. jer je znao ljubiti. kao što se dogodilo jednoga dana u Meksiku 1970. Kad su mons. Sljedeći se događaj zbio jednoga dana 1970. godine na Sveučilišnoj poljani u Bavarri. usta govore iz punine srca. ali otkud me poznajete?’ ‘Po malim ustima!’ ‘Sjećaš li se?’ Rafael odgovori kako se sjeća i da im je svima u obitelji ugodno kad ih drugi prepoznaju po ustima i po onoj pjesmi. kao što je s mnogo osjećaja učinio više puta u Rimu mnogo vremena prije. bio je ganut do suza. Pamćenje Utemeljitelja bilo je zapanjujuće. tijelo i duša. oduševljen za božansku ljubav. u apostolatu za vjeru. 167 . Mons. U njegovu su srcu našle mjesto patnje i radosti. Naslov odgovara njegovu srcu. u svojoj nutrini za duhovne vrednote. Utemeljitelj mu na njegov pozdrav odvrati talijanskom pjesmom. Srdačnost Utemeljitelja bila je tako sponatana da su ostajali zapanjeni i oni koji su s njime živjeli. Kasnije reče Rafaelu: „Sjećam se kako sam jednom usred mnoštva opazio jednog dječaka i rekao mu: ‘Ti si sin toga i toga.’“ I onog jutra. Escrive je bila i njegova velika srdačnost.na drugim područjima. pod tim je naslovom objavljena propovijed koju je izrekao 1957. Bojažljiva su usta tvoja.’ On mi odgovori: ‘Da. u zalaganju za druge. 4. pamtio tisuće pojedninosti koje su izgledale beznačajne. u nastojanju da ponovno izgradi svoj život i nastavi poslije rata postojano širiti mir. nalazila se jedna starija žena koja je zaželjela vidjeti Oca bar izdaleka. 34). Njegovo je srce bilo puno ljubavi prema Bogu i prema ljudima. ZNAO JE LJUBITI Jedna od tajni mons. kad je čuo. ohrabren. kaže Sveto pismo (Mt 12. apostolskoga djela koje pokrenuo ženski Opus Dei. U jednom kutu vestibula škole ESDAI. velike stvari i naoko malene stvari.

Don Álvaro del Portillo iščekivaše tren kako bi pomogao mons. apsolutno ne!“ Odmah se mons.“ Po mišljenju Joséa Orlandisa mons. Sina i Duha Svetoga i Gospu istim tjelesnim srcem kojim je ljubio majku i svoje duhovne sinove. tako rastvorenih ruku prema svakome. „u jednostavnoj činjenici da je istim srcem ljubio Boga i ljude. najmiliji čovjek“.Escrivi de Balagueru rekli da je ta žena majka dviju numerarija i dvaju radnika. djeca smo Božja. različitih jezika. Kad se od njega odijelila. približi joj se i reče da je njezinu djecu nedavno vidio u Montefalcu. Vidjet ćeš kako je to lako. ne. iz zahvalnosti i poštovanja baci na koljena i počne se sagibati kako bi mu poljubila noge. „Ne. postavi mu netko pitanje: „Što činiti da svi ljudi nađu mjesto u našem srcu i da se naša osjetljiva narav ne uznemiruje?“ „Misliš li kako je naše srce tako maleno da u nj može ući samo jedna obitelj i nitko drugi?“ U nj može stati cijela naša obitelj. Izgledalo je nemoguće da bi jedan čovjek mogao istobobno biti toliko Božji i toliko ljudski“. Nitko nije progovorio ni riječi. ljubiti svakoga. najljubazniji. „Nisam poznavao nikoga tko bi imao veću sposobnost ljubiti. osoba različitih rasa. Gospođa se. kćeri. Bio je u pravome smislu otac. Victorija je pokušavala podignuti svoju majku. s Marijom. ako nastojiš njegovati unutarnji 168 . Escrivá je bio „najsrdačniji. starica je jecajući rekla: „Danas je najljepši dan moga života. Escrivi da se podigne. Ljubio je Oca. To je potrajalo jednu minutu. „Tajna se krila“. tumači don Orlandis ponavljajući ono što je čuo od samog Utemeljitelja. plakala. Mogu stati svi. s različitih kontinenata. niti se pomaknuo. „Mi smo jednaki. Ako se ne udaljiš od prisnosti s Isusom. Samo se čuo umiljati Utemeljiteljev glas koji je razgovarao sa ženom. s Josipom. prije nego su drugi to spriječili. sve četvero pripadnici Djela. kćeri moja. s tom razlikom da sam ja samo bijedan grešnik za kojega treba mnogo moliti. Escrivá baci na koljena. ima nas na tisuće i tisuće. a ona je. pokrivena ogrtačem po glavi. a izgledalo je vrlo dugo.“ Sve se to odigralo toliko brzo da nitko nije znao što činiti.“ Godine 1974.

jer. [LP] 15 Radost srca [LP] 169 . ako marljivo radiš. zbog neznanja. jer bez rada nema ni duhovnog života. koje je zračilo njegovo srce bili su jači od snažnih impulsa njegove pameti. mnogo i srce je postalo veliko. bijede. Iz svega toga proizlazila je jasna odluka sinovski se obraćati Mariji. u koje može stati cijelo čovječanstvo i tisuće drugih svjetova. Ljubio je. zbog gladi kruha i kulture. volio je sve u pravome smislu te riječi. koji prolaze svijetom i ne poznaju svjetla istine. Duboko je proživljavao evanđeoske prizore koji govore o Isusovu milosrđu prema patnji i ljudskim potrebama. to je bila bitna oznaka ovoga svećenika. ako smo zaista djeca Marijina. čitamo u jednoj njegovoj homiliji. mnogo. onda srce raste. žalosti i osamljenosti. zabrinut je za mnoštvo koje ga slijedi i koje nema što jesti. ali posebno za ljubav Božju i za ljubav prema bližnjemu. zbog bolesti. et latitudinem cordis quasi prenan quae est in litore maris. veliko kao i Kristovo srce.život.“ Tvoje sam pitanje i ja sebi postavljao od početka: „Gospodine. naše će se srce širiti i postat ćemo milosrdni. osobito sažalijeva grešnike. lipnja 1975. ako si čovjek molitve. Ivana Bosca: Dedit illi Deus sapientiam et prudentiam multam nimis. Imao je samilosti prema udovici iz Naima. kako je telefonom primio vijest o neočekivanoj smrti Utemeljitelja i generalnog predsjednika Opusa Dei. Spontano mi dolazi na pamet što Crkva govori o velikom apostolu mladeži u ulaznoj pjesmi mise na blagdan sv. i radost srca poput pijeska na obali morskoj. plače nad smrću Lazarovom. Ostao je duboko potresen kao da se odjednom ugasila najsjajnija zvijezda na nebu Crkve: „Impulsi. Mons. 14 Bog mu je obilno darovao spoznaju i mudrost. bijede. kad nas bude mnogo. zanimao se za njih. što će se dogoditi“? Jer sada im želim dobro. 14 Latitudo cordis 15. u kojemu je bilo mjesta za svakoga i za sve. biskup Aachena napisao je u listu „Deutsche Tagespost“ od 27. brinuo se za njih“.“ Mons. patnje. Ali. Johannes Pohlschneider. uspjet ćemo shvatiti ponašanje Gospodinovo. kad bi postojali. Escrivá trpio je zbog drugih. kad nas bude na tisuće? Sada nas ima mnogo. Onda će nas boljeti.

Osjetit ćemo potrebu kako bismo im hitno priskočili u pomoć u njihovim potrebama. listopada 1967. kako uči sv. i da im govorimo o Bogu. u jednom susretu sa stotinjak pripadnika Opusa Dei. Uvijek kad bi došla neka radost koja razveseljuje srce. „Nikada ga nisam vidio negativnog. usprkos svemu. pred koji dan. jeste li Vi uvijek sretni?“ Reći ću iskreno.. Trošiti se za one koji su uz nas. 170 . teškoćama. rekao sam da nikada nisam bio potpuno radostan. Njegova je zabrinutost išla sve do velikih kriza čovječanstva koje udaraju mnoštva i do malih problema što pritišću one koji žive blizu nas. drugi život ne zaslužuje truda. Pavao. da se nauče ponašati kao njegova djeca kako bi mogli spoznati majčinsku nježnost Marije. ne sjećam se gdje. Ipak nisam nikada bio nesretan. Neki počinju. Usprkos mnogim protivnostima. Gospodin mi je dao. Budite savršeni kao što je savršen otac vaš nebeski.“ Svi smo pozvani na svetost.“ To je bio ključ njegove trajne radosti. osudama što ih je morao podnositi. nikada. treba mnogošto učiniti na svijetu! Molimo uvijek Gospodina da nam svima pomaže biti vjernima. 7. neki svršavaju. Možda ćete me upitati: „Oče.zablude. prolazi kao voda između prstiju. kako bismo radili. plovio je vedro i s ljubavlju“. riječi su Kristove. Biti svet isto je što i biti sretan. zaboravljati samoga sebe. samoće. U svojem govoru uvijek je isticao pozitivne vidove činjenica i osoba. lipnja 1975. koji se jedini isplati živjeti. Živio je i poučavao od početka Djela ono što je opet rekao 1. svjedoči don Joaquín Mestre Palacio. Treba darivati srce. kao jednom zrakom ljubavi. treba darivati život. i ovdje na zemlji. muke ljudi naše braće. a Vi. Escrive odjednom provali kantik životne radosti: „Vi počinjete živjeti. živjeli ovaj Život. kako bih osjetio gorčinu boravka na zemlji. ali svi mi imamo Kristov život. u Madridu u institutu Tajmar: „Prošlo je vrijeme davanja nekoliko novčića i iznošenih haljina. Što vam reći? Uvijek sam vam govorio: Bog vas poziva na svetost. iz velikog srca mons. prior bazilike Gospe od napuštenih u Valenciji. Dvadesetak dana prije smrti. tjeskobe. Uvijek ukorijenjen u vjeri Isusa Krista.

jer. Kad mu je student odgovorio da je umoran. Slijediti Krista. Molite za mene kako bih bio dobar i vjeran. jer primjeri privlače. Sveci nisu žalosni ni melankolični. smiješiti se jest najbolje svladavanje. a prava je radost je proizlazila iz duševnog mira i milosti i imalo je korijenje u patnji koja nužno prati čovjeka na zemlji. 16 duha i tijela [LP] 171 .“ Njegova životna radost frapirala je i profesora Viktora Frankla koji radost opisuje točnim riječima. meni već pedeset godina stvari idu uz dlaku. Kakva igra riječima! Pomozite mi biti svet. jer je proizlazilo iz prave radosti. sasvim mu se podavao.“ O jednom drugom događaju koji se dogodio u Rimu. Escrivá u punini živio sadašnji trenutak.“ Njegovo vedro raspoloženje prelazilo je na druge. kojom svećenik prosi zdravlje mentis et corporis 16 i na kraju moli za životnu radost! Kako je to lijepo! Neki životnu radost smatraju poganskom vrijednošću. nikada. godine rekao je: „Rado iz pobožnosti slavim misu u čast Presvete Djevice. pripovijeda Jesús Urteaga u listu „Mundo Cristiano“. oni su vedro raspoloženi. kako je on često učio. grešnik koji ljubi Krista svom dušom. Čini mi se da sam vam to već rekao. Ima jedna stara molitva. težiti za svetošću isto je što i imati radost života. don Escrivá mu reče: „Sinko moj. pa je sa zadovoljstvom primao protivnosti dana smatrajući ih kao ubode kojima Gospodin hoće učiniti njegove dane plodnije i punije nade. Deset dana prije smrti. Ali nemojte se ograničiti na riječi. U jednu riječ. podsjećajući na rimske susrete s Utemeljiteljem: „Očito je kako je mons. nadodajte i djela.“ Ipak nije bilo lako na njemu to opaziti. Upita ga što mu je. oni traže radost smrti. lipnja 1975. 15. Utemeljitelj je na licu jednog studenta opazio žalost. Svjestan sam kako sam grešnik. tehničkim riječima. uronjeni u blato do vrha glave. ali ni savršeno radostan. kada god liturgijski propisi dopuštaju. za njega je svaki nadošli trenutak posjedovao sva obilježja presudnoga trenutka. Dakle nesretan nikada. radost ludog samoubojstva.Ne sjećam se da sam ikada bio nesretan. potpuno se otvarao. Opazio je kako seljaci njegova kraja ubiru prve smokve i kako im plod bude slađi.

on autor Puta. u polaganom trošenju života. ganutljivo svjedočanstvo jedne osobe koja je htjela javno proglasiti „svoj dug prema mons. To je naslov članka Manuela Villanueve Vadilla. godine morao sam i ja kao i svaki smrtnik toliko toga podnijeti. Ali riječi Josemaríje Escrive uvijek su stajale preda mnom kao trajna pouka. Taj detalj dopre do ušiju mons.„El Noticiero de Zaragoza“ objavio je 27. blagoslov i poklon. osobni način svojega vladanja. a on se ipak smiješi. članak Joséa Marije Zaldívara koji prikazuje srdačnu klimu što ju je Utemeljitelj stvarao oko sebe. prijateljski.“ Njegova životna nadnaravna i ljudska radost jako odskače u njegovoj velikoj patnji. Escrive koji je zaželio pozdraviti Zaldívara. kako nam pokazuje. Savršenim. jedan primjerak Puta sa strelovitom molitvom ispisanom vlastitom rukom Utemeljitelja. Njemu su liječnici ustanovili dijagnozu progresivne paralize koja ga je privezala uz sjedalicu na kotače. Mons. jasnim prosuđivanjem. kolovoza 1975. José Maria zaključuje: „Od 1960. te se nekoliko dana nije pojavljivao na mikrofonu kako bi dao redoviti radijski komentar. jednostavnošću koja rađa mir. Samo spominje zagrljaj. bez i najmanje ljudske taštine. čini suotkupiteljem 172 . Escrivi“. prihvaćena i podnošena iz ljubavi prema Bogu. José Maria Zaldívir pođe u Aulu magnu medicinskog fakulteta u kojoj se imala obaviti ceremonija. svoj osobni put. „El Diario de Burgos“ donio je 13. o čemu će malotko išta doznati.“ José Maria Zaldívar tako je bio ganut da se u podne vratio u radiostanicu kako bi govorio i prenosio radost svoga aragonskog sugrađanina. pokazivao je blagu strogost koja čovjeka razapinje. bez nade da će ikada više moći prohodati. Shvatih videći ga kako prolazi u akademskoj povorci. Escrivá ušao je jednostavno. Omnia in bonum! (Sve na dobro!). U velikoj je dvorani vladalo svečano raspoloženje. lipnja 1975. Vođen od Utemeljitelja naučio je vrijednost patnje. nasmijan. „U listopadu 1960. Novinar ne opisuje poslije petnaest godina razgovor toga susreta. a bio je veoma potišten zbog smrti jednoga svoga brata. godine Escrivá je pošao u Zaragozu primiti od svojega sveučilišta doktorat honoris causa. Malo-pomalo otkrio je da ga patnja. u neizlječivoj bolesti.

i nećete umrijeti od ljubavi. reci joj otvoreno da od ljubavi umirem. ako to budete.“ Nakon smrti mons. Nazaretu. „Da se od ljubavi umire! Primijetio je! Od ljubavi se živi. „Ako putuješ u Čile. Ljubite. Hrabro! Upravite svoje srce Gospodinu. Mnogi su se sjetili njegovih riječi (Put 743): „Umrijeti tiho u dobrom krevetu kao građanin. I shvatio je pravi smisao riječi: „Bolesnici su blago Opusa Dei. Tamo je bilo njegovo blago. sv. le digas a ella. Escrive moglo se čitati u novinama. Kad je 7. puna nostalgije i govori o ljubavi: Si vas para Chile. boravio u La Lloni blizu Valencije. kad je još bio mladi svećenik. ljubite svim srcem. Jer. od ljubavi se ne umire. Josipa i živite s njima u Betlehemu. Ljubav je život. siječnja 1975. pjevale su se pjesme. te ruego viajero. kako je umro zato što mu je srce puklo od ljubavi.. To je jedna mila pjesma. nego živi. u Egiptu. molim te. Zato želim da budete zaljubljeni. ljubite ga istinski! Ljubite njegovu Majku. Među drugima i ona što su mu je pjevali godinu dana prije u Buenos Airesu.“ Utemeljitelj Opusa Dei ovako zaključuje: „Živite od ljubavi. premda kažete ponešto pogrešno kako umirete od ljubavi!“ 173 . putniče. Zaljubite se istinski i živjet ćete od ljubavi.zajedno s Kristom. To su priče. bolesnici koji su radosno prikazivali svoje patnje i koji su se vođeni njegovom rukom približili Kristu.“ Ipak je Utemeljitelj u svojim posljednjim godinama govorio kako se od ljubavi ne umire. sinci moji. u predvečerje njegova odlaska u Čile: „Si vas para Chile“ („Ako ideš u Čile“). „Ja sam bio dio toga blaga i još sam uvijek. que de amor me muero.. Bez ljubavi se ne može živjeti. Ne. ne bojim se ničega. Bit ćete vjerni. išao u bolnicu za tada neizlječivu bolest tuberkulozu. ali od bolesti ljubavi.“ Manuel Villanueva napominje kako je Utemeljitelj.

studenog 1972. 2. . Fatima.174 Josemaría Escrivá de Balaguer.

kočijaški prolaz Castellans. Ona je baka nekih pripadnika Opusa Dei. Protekao je gotovo jedan sat. Imala je 84 godine. pošto je pozdravila Oca.“ Sažeo sam ukratko dijalog sa stotinama Madriđana što ga čuh u prigodi prikazivanja filma onog dana u Južnoj Americi. kako ne! Blizu Trga Progreso. nastavi. Mons. Escrivá pokatkad bi se. Bio je sposoban zapaziti Gospinu sliku s vrha zgrade u ulici Atocha i pozdraviti je svaki put kad bi onuda prolazio. Premda se lako prepoznaje po argentinskom naglasku. predstavio kao Madriđanin. Zapravo se doista nalazi u okolini Trga Progreso. Kolumbov spomenik nalazi se u prolazu Castellana na razini Nacionalne sveučilišne knjižnice. jer je u Madridu rođen Opus Dei. Koliko je puta prošao tim prolazom razgovarajući s prvim mladićima koji su se zanimali za njegov apostolat! Možda je za vrijeme jedne takve šetnje početkom tridesetih godina otkrio sliku Gospe od Pilara na Kolumbovu spomeniku. Nostalgično je mislio na tzv. Mnogi zakutci toga grada čuli su njegovu molitvu i upoznali njegove korake.“ „Poznajem tu ulicu. kaže da je iz Madrida. POČETCI U MADRIDU Mons. Nastavi. a jedna je starija osoba uzela mikrofon. „Madriđanka? Iz četvrti Chamberi ili odakle? U kojoj si ulici rođena?“ Odgovara: „U ulici Abades. Escrivá je 1974. šaleći.. godine za vrijeme posjeta Buenos Airesu razgovarao s tisućama osoba u kongresnoj dvorani. Praktično nitko nije znao gdje se nalazila ulica Dos Hermanas. Tu je odmah ulica Dos hermanas..PETO POGLAVLJE SRCE ZA SVAKOGA 1. Cvjetni ukrasi na neogotičkim 175 .

lukovima. Jer ništa nije tako ljudsko kao cjelovita i bogata. On nije bio izgubljeno stablo. dok je sa žarom stvarao dalekosežne planove. na općenitosti. U tom načinu Utemeljiteljeva življenja možemo pronaći neka objašnjenja za njegovu sposobnost privlačenja muškaraca i žena svih rasa i najrazličitijih kultura. živio je nogama na zemlji i volio je stvarnu sredinu u koju ga je Bog postavio. Ipak pažljivom i zaljubljenom pogledu Utemeljitelja Opusa Dei nije lik izmakao. likovi. Oba su ta čimbenika pridonijela tomu da Opus Dei bude onakav kakvog ga je Bog htio. Ne smijemo tu stvarnost ograničiti samo na neke predjele ovog planeta. Činjenica je kako je za vrijeme građanskog rata s ponekim pripadnikom Djela koji je ostao u Madridu išao pred taj kip moliti i tražiti milost i ljubav kako bi Djelo raslo i napredovalo. ulice Zaragoze. dok tumači neke tekstove mons. i sa svojim aragonskim naglaskom koji se ne može sakriti. univerzalnosti Crkve. srdačna i iskrena ličnost. Madrid. Činjenica da se Opus Dei raširio po raznim dijelovima zemlje ne svjedoči samo o njegovoj univerzalnosti nego je taj fenomen u sebi po svojoj biti 176 . U isto vrijeme njegov se duh hranio na još jednom dubljem izvoru. To je kipić od kamena što ga nisu zapazili oni koji su palili i pljačkali crkve i koji su rušili i obeščastili mnoge svete slike. krajolik Somontana. Dosljedno tomu. Escrivi: „Svagdašnji je rad sveopća stvarnost. ovaj put prelazi granice prostora i vremena. kuću gdje je rođen. svoju obitelj. To je u novinama „La Voz de Asturiass“ (Oviedo) naglasio José Maria Gonzáles del Valle. a nije ga niti htio sakrivati niti je za to imao razloga. I to je još jedan znak. mnoštvo cvjetova i simbola gotovo prekrivaju kipić Bogorodice s Djetetom u naručju koji se nalazi na jednoj strani postolja. a nije samo neki španjolski običaj niti moda našega stoljeća. škola duhovnosti usredotočena na svagdašnji rad. Nije teško predvidjeti kako će ljudi i u budućim stoljećima raditi. Poznavao je Madrid bolje od mnogih Madriđana. proširio je svoju univerzalnu poruku po svim stazama svijeta. profesor kanonskoga prava.

koji obuhvaća sve ljude. nisu bile lude. 121. za muškarce i žene tisuće rasa i boja. Sastanak je bio u domu Porta-Coeli u Madridu u ulici García de Paredes.univerzalan. gledano čisto ljudski. Izabele. kako se Opus Dei nije pojavio zbog pomoći u potrebama jedne zemlje ili jednoga određenog razdoblja. Opus Dei takav je danas kad ima tisuće pripadnika. Oni koji su se u početku Djela približili Josemaríji. bilo i onoga dana kad je između 20. prvih razgovora u četiri oka neki su don Escrivu smatrali vizionarom. odgovori potvrdno i reče da je to silan svećenik te da će joj se. godine. tj. jer tada Utemeljitelj nije imao što pokazati. Živjela je u ulici Atocha br. Opazila je kako su svakog dana razne osobe čekale da bi se kod njega ispovjedile. jer svaka djelatnost može biti polje njihova apostolata“. gdje je on slavio svetu misu. Utemeljitelj je ohrabri i poruči joj kako treba nastaviti s apostolatom što ga je već obavljala. Kao mnoge druge osobe. jednoj skupini mladih održao odgojnu pouku. svidjeti kao ispovjednik. Jednog se jutra približi jednoj od tih osoba i zapita je: „Je li tvoj svećenik dobar ispovjednik?“ Upitana djevojka. poučavanje katekizma u župama po periferiji. a takav je bio i 1928. sigurno. koja joj je ulijevala povjerenje. Natividad se dobro sjeća „kako je to veoma razgranat apostolat. siječnja 1933. Za vrijeme tih. tako se i Natividad Gonzáles. Tako je npr. godine. Malo kasnije joj je govorio o duhu Djela. vidjeli su jasno od prvog trenutka. I takve prosudbe. José María Valentin-Gamazo i Juan Jiménez Vargas. kad je utemeljen. U tu su zgradu 177 . osim svojih snova. koja je don Josemaríju upoznala u Madridu krajem 1933. Bili su to Vicente Hernando Bocos. U njegovim je snovima bilo mjesta za cijeli svijet. sjeća vremena kad je počela pohađati crkvu sv. Grupa se sastojala samo od trojice studenata medicine. i 25. posjećivanje siromaha i nemoćnih. svih mogućih uvjeta s tako mnogim primjenama koliko mnogobrojne mogu biti ljudske djelatnosti. nego Božjom voljom koji je htio Djelo za sve ljude i sva vremena.

za vrijeme putovanja u Venezuelu i Gvatemalu 1975. Obred je obavio don Josemaría. godine nije bila rijetkost vidjeti komade rastrganih i zgaženih katekizama po zabačenim gradskim četvrtima. Nakon što je sam molio i pozvao druge na molitvu. tride- 178 . bilo je zabranjeno poučavanje kršćanske vjere u školama. Toga dana od mnogih koji su običavali doći u kuću njegove majke u ulici Martínez Campos kako bi se ispovjedili. došla su samo trojica. tristo tisuća. Slika je poslije prenesena u knjižnicu Akademije DYA u ulici Luchana.tada bili smještani mladići uličari koje su neke svete redovnice nastojale odgojiti počavajući ih u nekom zanatu. nakon što se žrtvovao i druge pozvao na žrtvu. Nakon završetka pouke pošli su u kapelu kako bi sudjelovali svečanom izlaganju i blagoslovu s Presvetim sakramentom. zar ne? A ipak nije bio neuspjeh! Osjećao sam se optimistično. Utemeljitelj Opusa Dei mnogo je puta spomenuo taj prvi euharistijski obred s mladima. Kad se razmahalo vjersko progonstvo. Juan Jiménez Vargas stao je zadivljen „molitvom. Pravi neuspjeh. Don Josemaría. započeo je novu djelatnost. otvaranjem svetohraništa. Na primjer. Utemljitelj je posjećivao tu kuću kako bi im potpuno tumačio katekizam i da bi ih ispovijedao. godine rekao je: „Došla su samo trojica. Izložih našeg Gospodina i dadoh blagoslov trojici. Lekciju je održao pred jednom Gospinom slikom koju je digao s tla ulice. a odatle je za vrijeme građanskog rata nestala. zadovoljan pođoh u sestrinsku kapelu. Od 1931. želeći slici dati ljepši izgled. uokviri je komadom brokatne svile od tridesetak centimetara. Pred tom slikom držao je prvu pouku. Onda je opet prenesena u studentski dom u ulici Ferraz. Posao je obavljao potpuno besplatno. Ispod jednoga stabla u četvrti Pinos Tetuan de las Victorias don Josemaría jednog dana nađe malu sliku Presvete Djevice na jednoj stranici poderanog katekizma od slabog papira. Sestre su mu na njegovo traženje ustupile jednu dvoranu i pristale su na uporabu kapelice. Izgledalo mi je kako Gospodin Isus blagoslivlje tri stotine. a osobito načinom kako je držao u rukama pokaznicu i kako je dao blagoslov“. klanjanjem.

grešan kakav jesam. Ljudski govoreći. nije raspolagao velikim blagom. majki obitelji. sestra Marije Ignacije. iako malog dijela“. On nije išao u bolnicu kako bi samo nju posjetio. milost Božju i veselu narav. Malo sam zamišljao.set milijuna. cijelo jutro osjećam se contra spem in spem17. kojega dobro poznam.“ 2. karaktera što ih ljudska ljubav može dati. godine došao u Argentinu i vidio svojim očima stvarnost koja mu je već bila poznata kao čelnom čovjeku Opusa Dei: „Ne mogu vjerovati svojim očima. bez ičega. u većini slučajeva neizlječiva. bez ikakva ljudskog sredstva. siromašnih. izjavljuje José Manuel Doménech de Ibarra. Benilda zna za mnoge pojedinosti Utemeljiteve revnosti u Kraljevskoj bolnici. tri tisuće milijuna osoba. nego se brinuo za sve osobe zahvaćene tuberkulozom koja je u to vrijeme bila strašna bolest. U BOLNICAMA I PREDGRAĐIMA „Opus Dei nastao je u bolnicama i u siromašnim madridskim četvrtima. jer je Gospodin bio darežljiviji. A Benilda García Escobar. A sada ste vi ovdje.. Također i Braulia i ja upoznale smo ga u onoj bolnici i zato ćemo uvijek biti zahvalne Gospodinu.“ Razumljivo je njegovo ganuće kad je 1974. jedne od prvih pripadnica Djela.. A vaša su braća po cijelome svijetu. odijeljenih od svoje djece zbog opasnosti od 17 u nadi protiv svake nade [LP] 179 . i sestra Braulije koju smo susreli u trećem poglavlju. Zar sam doista u Buenos Airesu? Okružen osobama zaljubljenim u Krista. zar ne? Ali pred licem Božjim. spremnima na sve?“ Njegovo uzbuđenje pred mnoštvom pripadnika Djela bilo je očito: „Jutros. Tomu sam svjedok. Ono koliko sam ja umišljao bilo je malo. Jer prije četrdeset sedam godina bio je samo jedan svećenik. Tu ga je upoznala moja sestra i tu se odlučila priključiti Opusu Dei. jer pola stoljeća poslije već je postalo stvarnost. u kojoj je njezina sestra bila smještena. Bila sam impresionirana radošću i vedrinom tih žena. različitih nacija i karaktera. nadodaje: „Živa je istina. raznih nacija. imao je samo 26 godina.

mali poduzetnici. koja radost! Mnogo sam sati posvetio tom poslu i žao mi je što nije bilo i više. Bili su to predstavnici gotovo svih zanimanja. jer njegovo su blago su bile molitve i žrtve bolesnika. u kućama u kojima su bili bolesnici. u Općoj bolnici sv. Izabele i u Bolnici princeze u Ulici sv. a jednoga će vam dana reći papiri i dokumenti s mnogim detaljima. ispunjavale su se dubokom radošću. Govorio je tihim glasom kao onaj koji pred Bogom otkriva svoje srce: „Išao sam dakle po svim tim mjestima kako bih tražio sredstva za podizanje Djela Božjeg. A onda u bolnicama. Kako mi se buni svećenička duša kada čujem govoriti kako djecu ne treba ispovijedati dok su malena! I ona moraju obavljati osobnu. umjetnici itd. ako se ti kućerci uopće mogu zvati kućama. Kad bi one vidjele Josemaríju kako ulazi. radnici. svakog dana pješke s jedne strane na drugu kod siromaha koji su se sramili svoga siromaštva.“ Tim su riječima rekle sve. I kako ih je lijepo ispovijedati. pojedinačnu i tajnu ispovijed kao i svi drugi. Nitko ne bi mogao zamisliti kako je on upravo u tim bijednim mjestima tražio blago. zatim u Kraljevskoj bolnici. neke od njih neizlječivo bolesne od sušice. godine očitovao je jednoj skupini iz Djela u Rimu: „Vrijeme je prošlo. Bile su to intenzivne godine kad je Opus Dei rastao iznutra a da nismo ni opažali. najzapušteniji iz krajnjih predgrađa. Već smo spomenuli djelatnost što ju je Utemeljitelj razvijao. duše mile Bogu. oni koji su živjeli u svojim kućama ili su bili izgubili i posljednju nadu. od Patronata za bolesnike do madridskih predgrađa. Radio sam i izgrađivao prve koji su mi došli. studenti. To su bile osobe zapuštene i bolesne. oni siromašni.“ Više od stotinu osoba slušalo je u šutnji.zaraze. Pošao sam tražiti snagu u najsiromašnijim četvrtima Madrida. Na blagdan sv. kod bijednika koji nisu imali baš ništa. Bernarda. Ali sam vam htio reći. kako su snaga Djela bili madridski bolesnici. Sate i sate na sve strane. Josipa 1975. kod prljave djece s neobrisanim nosovima. ali bila su to djeca.“ 180 . Jednostavno bi rekle: „Napokon je došao don Josemaríja.

Govorio si mi o Putu. sate provedene u krevetu. Pomoću Opće medicinske bolnice koja je bila prepuna najsiromašnijih bolesnika. kao da se sladi uspomenama. Oni su blago. Nije posjedovao ni kreposti ni novca. zamoli ga netko za objašnjenje zašto je rekao da su bolesnici blago Opusa Dei. Aziji. unatoč meni grešniku. zahvaljujući bolesnicima. veselu narav i ništa drugo. 19. Sada se nalazimo u Europi.“ Nekoliko mjeseci poslije. Escrivá je u Lisabonu u studenome 1972.“ Na taj ih je način učio otkrivati radost u patnji. od kojih su neki ležali na podu. milost Božju. veljače 1975. unatoč. A morao je pokrenuti Opus Dei. ali ima jedna fraza koja kaže: ‘Neka bude blagoslovljena patnja. I Gospodin nas je rasuo po svijetu. godine aludirao na kršćansko značenje patnje: „Naći ćeš se pred problemom fizičke patnje i bit ćeš sretan u svojoj patnji. vratile su mu se u mislima one godine kad je svim snagama jurišao na mnoge madridske bolnice: „Tražio sam bolesnika da prikazuje svoje patnje. Utemeljitelj je u bolesnicima nalazio istinski razlog svoje snage i sigurnosti da će Gospodin ponijeti naprijed Djelo unatoč ljudima. Ne sjećam se napamet. mons. u Ciudad Vieja (Gvatemala). To je bilo pobjedonosno oružje! Tu je bilo blago kojim se plaćalo! To je snaga kojom se išlo naprijed. meni samomu. kako prikazuje svoju samoću (neki su bili vrlo osamljeni). Escrivá govorio je o svećeniku koji je imao 26 godina. jer nije bilo kreveta. Od toga vremena. Mons. posjeti bolesnicima i zapuštenima postat će redovita sredstva za promicanje apostolata Opusa Dei među mladima cijeloga svijeta. neka bude posve- 181 . srpnja 1974. „Znaš li kako je uspio? – upita: Pomoću bolnica. božanske stvari. koja ih čini dionicima Križa Kristova i korisnima za velike. Pomoću Kraljevske bolnice gdje su se nalazili samo tuberkulozni bolesnici. tražio sam da sve to prikazuju Gospodinu za uspjeh rada što smo ga obavljali s mladeži. govorio je. I polako.U zavodu Tabancura u Santiagu de Chile 2. tada neizlječivi. Africi itd. osim vjeronaučnog poučavanja u siromašnim četvrtima.

umirala osamljena bez drugog društva. Grešnik sam koji ljubi Isusa Krista svim snagama svoje duše. Escrivá vratio se 1. ali je vjerojatno često išao u Vallecas. mlađa sestra Marije Ignacije Garcíe Escobar. I opetovala je s nekim užitkom. nastavi: „Danas je sve ovo za mene san. godine kako je „okružen mladima koji su ga pratili kad je išao u predgrađa. u Vallecas. U velikoj dvorani Tajmar. koji se pretvorio u život u mnogim perifernim četvrtima velikih gradova. a trpjela je sve moguće moralne i fizičke muke. uz uzglavlje jedne umiruće kojoj sam podijelio sveto pomazanje. I doživio sam zauzvrat ljubav. bolesnicima. posvećena i slavljena! Patnja je dokaz patnikova ljubljenja. a sada je bila tu. starcima. sretna: Blagoslovljena bol. Mnoge su se stvari bile izmijenile. u četvrti s barakama. Trebala je velika odvažnost. Još uvijek se sjećam izraza mržnje i goleme hladnoće ljudi tih četvrti prema svećeniku i njegovim pratiocima. u siromašna sela. još ima u očima Utemeljitelja iz 1931. do trenutka kad je izdahnula. kad mu je bilo dvadeset pet godina: „Često sam dolazio u ova mjesta koja još nisu bila urbanizirana kako bih obrisao suze i priskočio u pomoć onima koji su bili u nevolji. Utemeljitelj se sjeća posjeta iz prijašnjih vremena. jer smo svi jednaki. ali i poneki kamen. osim rada u bolnicama. iako ne nedostaje 182 . gledajući ravno u oči. Mons. pokazatelj kako ima srce. Osjetio sam jednu ludu zavist! Ta je žena imala dobar ekonomski i društveni položaj u životu. gdje se ponašao prema ljudima ljubazno. osim moje prisutnosti. Ne sjeća se točno imena pojedinih mjesta. Bila je potrebna velika vjera da bi čovjek sve to radio u ona vremena. kako bi držao vjersku pouku. ležala na bolničkom ležaju. Je li ti pred očima?’ Te sam riječi napisao u jednoj bolnici. u institutu koji je pokrenuo Opus Dei. Osjećam se veoma sretan.ćena i slavljena. neka bude ljubljena bol.“ Ciljajući na Tajmar. kako bih se prijateljski i s ljubavlju susreo s djecom. listopada 1967. Braulia. blagoslovljen san. poučavao vjeronauk na raznim mjestima. godini. Jenaro Lázaro sjeća se kako je Otac u 1930.

Izabele. I nije teško steći takav odnos. kako je Utemeljitelj vrlo vješt u ophođenju s djecom. U tim je godinama mnogo trpio zbog bijede u kojoj su mnogi živjeli i umirali po madridskim predgrađima. „gotovo uvijek smo. Don Josemaría je upoznao užasne prilike koje bi se mogle usporediti samo s onima u bolnicama koje je posjećivao u pratnji mladića. da budete sretni kao što sam ja. neljudskoj sredini koja je i od Boga udaljivala. morali povraćati“. Htio je od mene ovu ludost srdačnosti. kojima je potrebno Božje milosrđe. Studente je sokolio na osobiti način na obavljanje apostolata među kolegama na fakultetu. Govorio sam o svojih dvadeset pet godina. nakon što je proveo jedno nedjeljno poslijepodne šišajući kose i režući nokte bolesnicima. pripovijeda on. Jiménas Vargas nije zaboravio ime bankovnog činovnika Dorade koji je vrlo dobro shvaćao Djelo. da je znao razumljivo poučavati i ispovijed učiniti laganom. jer će nas na ovaj način uvijek pratiti bol. San iz mladosti postao je stvarnost. Umro je prvih dana rata. Tu je mogao utvrditi. koja je tada bila među najgorima u Madridu. studirao je medicinu i nije nipošto bio razmažen. Prof. 183 . jer pred Bogom svi smo isti i siromašna stvorenja. Jer. počelo se. Želim da ljubite Isusa Krista. u tako gluhoj. Pred Bogom smo kao ljudi. Juan Jiménez Vargas kaže kako su mnogi na odvratan način živjeli u predjelu Tetuán. To nisam znao do dvadeset šeste godine. Predosjećao sam što Gospodin od mene želi. kao stvorenja svi jednaki. kako tvrdi jedan od onih koji su posjećivali bolnicu sv. Escrive osjećalo je brigu za sve duše.“ Svećeničko srce mons. jedinstva ljubavi. ali ne da ne zaborave kako u Opusu Dei ima mjesta za sve pa i za radnike.muka. Malo poslije one prve odgojne pouke u sirotištu Porta-Coell. umivajući ih ili perući pljuvačnice. s katehezom u četvrti Tetuán. da ga upoznate. Razvijao je živu apostolsku djelatnost sa svim mogućim osobama u svakojakim uvjetima. izlazeći. On je potjecao iz srednje obitelji. gdje su pripadnici Djela poučavali katekizam.

Vicentu Hernandu Bocosu čini se kako je upoznao Josemaríju u 1929. „svaka je duša vrijedna sve Kristove krvi“. što je prekinulo ove veze. Godine 1935. 3 i uputio se u apostolsko djelovanje s jednom skupinom radnika. ostala je i nakon više godina duboko. ili 1930. Pedro Gómez Aparicio. U početku je don Josemaría živio u jednoj svećeničkoj kući u ulici Larra br. kao i kršćanskog izgrađivanja seljaka zaokupljala je mons. pa je od 1932. prve godine državne škole za novinare prisjeća se da je mons. usađena muka koju je Utemeljitelj osjećao zbog bijednih prilika seoskih obitelji u raznim mjestima mnogih zemalja. godine zatvoren. ali i mnogo radnika. Slijedila je njegova vojna služba. a zatim prognan 1935. osoba srednjega staleža. U madridskim je godinama također sanjao kako bi pošao u seoske sredine. složio je neke bilješke o apostolskom djelovanju što su ga pripadnici Opusa Dei obavljali po selima. koje je veoma rado posjećivao“. U nju su neprekidno ulazili i izlazili mladi iz različitih sredina. jer. predsjednika nacionalnog odbora za promicanje obiteljskih poljoprivrednih škola u Španjolskoj. Pavla. činovnika. Taj sveopći apostolat Utemeljitelja može se ukratko izraziti frazom koju je on stalno upotrebljavao: „Od stotinu duša mene zanima svih stotinu. Escrivá „mladi aragonski svećenik već dosta popularan u studentskim krugovima i među madridskim radnicima. Trebalo je doći do svih.“ Njegovu svećeničkom srcu diskriminacija je bila sasvim nepoznata. ali je radio i s nama sveučilištarcima. godine. godini u studentskom domu. Escrivá živio u ulici Martínez Campos. godine. Ideja staleškog i ljudskog unapređivanja.Braulia García Escobar sjeća se također kuće u kojoj je mons. opisujući u madridskom Hoja del Lunes 1940. njegova intenzivna politička aktivnost. Bilo je tu mnogo studenata. kako je opetovao tisuću puta iznoseći nauk sv. Escrivu još iz mladih godina i s vremenom se ostvarila u mnogim djelatnostima: „Neke je takve djelatnosti u obliku apostolskih djela provodio i izravno 184 . U duši Joaquina Herrerosa Roblesa.

u Morelosu (Meksiko). kad se nalazio u Pozoalberu (Jerez) zamoliše ga da posjeti neke takve škole u južnoj Španjolskoj. godine Anastaziju i Petru koji su radili u vrtu. mogao biti rastumačen kao neko podcjenjivanje seljaka. iskustva i svoje planove.“ Sedam godina poslije. jer. dok su već bili organizirani susreti s osobama svih skupina i prilika u Pozoalberu.promicao sam Opus Dei kao npr. u Španjolskoj su djelovale škole koje su podržavale i nosile naprijed mnoge zanosne i plemenite osobe sposobne poistovjetiti se radi EFA. kako je uvijek govorio. imao je samo jedan lonac za juhu. djelatnost u Montefalca. Rad sa seljacima treba biti obavljen gledajući ravno u oči. U godini 1976. na mnogo molitve za sav taj lijepi posao što smo ga nazrijevali i za koji je on (nadodao veoma ganut) već više godina molio Gospodina. te nije htio ni prema komu praviti razlike. Njemu se to nije učinilo zgodno. Escrivá rekao u Pozoalberu 1972. kako bi pružili kršćansku izgradnju i razvili djelatnost za staleško. Joaquín Herreros pošao je u Rim u veljači 1966. sučelice. A što mislite: je li vaš rad vredniji od rada nekog ministra? Anastazije i Pedro ostadoše u šutnji. jer smo svi jednaki. kulturno i ljudsko unapređivanje zemljoradničkih sredina. nisu bile puke fraze: „Vi se na divan način brinete za ove biljke. za sve ovo cvijeće. „Veoma ganut hrabrio nas je kako bismo što brže ponijeli sve to naprijed. Osobito nas je poticao. Obiteljske poljoprivredne škole (Escuelas Familiares Agarias-EFA) bile su osobni odaziv Joaquína Herrerosa i drugih vjernika Opusa Dei na želju koju je Utemeljitelj izrazio. a neke takve djelatnosti obavljali su pripadnici Djela osobno iz vlastite pobude kako bi ostvarili svoju želju: služiti ljudima i biti djelatni u apostolatu. Riječi što ih je mons. jer i oni imaju dovoljno sposobnosti kako bi razumjeli sve kao i ostali. godine kako bi se sastao s Utemeljiteljem Opusa Dei da mu iznese svoje nade. „Ostadoh duboko dirnut“ – tumači predsjednik EFA – „velikom finoćom i istančanim osjećajem Oca koji je dobro shvatio da bi posebni posjet ustanovi EFA. Želim da svi dođu ovamo u Pozoalbero (objasni). tj. a on nastavi: „Ovisi 185 .

Ako obavljate taj posao s većom ljubavlju nego što ministar obavlja svoj posao. U cijeloj dolini Amilpas još žive ljudi koji su poznavali Emiliana Zapatu i koji su se uz njega borili. od prvoga je trenutka imao duboko poštovanje i iskrenu ljubav prema mladom svećeniku don Josemaríji. kako napominje jedan tamošnji seljak Santigo Vázquez. o učenju i o staleškoj izgradnji. Jednaki dojam vrtoglavice ostavila je. Dvije godine prije za boravka u Montefalcu (Meksiko). Ljudi toga kraja znadu vrlo dobro što je borba za bolji život. Njemu su se ti ciljevi činili odviše ambiciozni: „Utemeljitelj ih je iznosio tako jednostavno i s takvom sigurnošću u uspjeh da su ljudi ostajali zabezeknuti. kako smo vidjeli. koji su mi se činili odviše veliki. da bi se pridigli oni koji žive u bijednim prilikama a da se oni koji žive bolje ne srozaju u bijedu.o ljubavi kojom obavljate posao. a ipak i dalje žive u bijedi. Santiago je ostao duboko impresioniran ljubavlju Utemeljitelja. o potrebi ljudskih i higijenskih kuća. njegovom brigom za duhovni i materijalni napredak naroda toga kraja. Na posjedu Montefalco još se opažaju ruševine iz vremena revolucije. vaš je posao vredniji. godine. kad su ga slušali kako opisuje djelovanje ženskog ogranka i buduć- 186 . Premda Rocamora neće nikada pripadati Opusu Dei. našim Gospodinom kako bi se ostvarili njegovi snovi. a inače lijepi i gotovo neostvarivi“. imali vjeru u Utemeljitelja dobili bi vrtoglavicu kad bi ga slušali kako govori o budućnosti. mnogo je govorio o jednakosti djece Božje.“ 3. Jer njegovi se snovi nisu temeljili ni na čemu ljudskom.“ Unatoč divljenju prema njegovoj osobi „nisam mogao sakriti svoju sumnju glede planova. SMJELI POTHVAT: AKADEMIJA DYA Pedro Rocamora upoznao je mons. koji mu je poklonio povjerenje pravoga prijatelja. Pa i oni koji su. vjera i pouzdanje don Josemaríje u pamćenju vjernice Djela. i malo poslije osnutka Opusa Dei govorio mu je o „ciljevima utemeljenja“. osim prijateljstva. I misli da će on s neba još više pomagati moleći pred Bogom. Escrivu oko 1928.

jer će mnogi. Kad bi se te malobrojne žene čudile zamišljenom pothvatu. djelatnosti na području mode itd. točno usmjerene kršćanskom služenju društva. Treba. „kad su mi govorili o planu sveučilišta u Navarri. Profesor Jiménez Vargas uvjerava.nosti. godine. tj. radije nastaviti raditi u državnim školama. služeći se svojom slobodom. gotovo deset godina poslije. Juan Jiménez Vargas dobio je 1933. ovi profesionalci neće nikada biti mnogobrojni u usporedbi prema većini vjernika.“ Nije nepotrebno naglasiti kako su u Josemaríjinoj pameti i u srcu već od prvih trenutaka bile mnoge djelatnosti za koje je trebalo više godina za ostvarenje. Na taj je način s malim sredstvima 187 . jer mi je zamisao već bila poznata“.“ U ono doba don Josemaría je znao sjediniti općenitost koju je Bog svojem Djelu namijenio u budućnosti s trijeznim uzimanjem u obzir stvarne situacije. promicati nedržavne školske centre koji će biti prožeti kršćanskim shvaćanjima u svim dimenzijama. apostolsko djelovanje što će Opus Dei promicati. ali se nikako ne smiju zvati „katolički“. djelatnosti s isključivo apostolskim ciljem. Utemeljitelj bi govorio kako je potrebno samo pouzdanje u Boga: „Gospodin hoće da se sve to ostvari i Bog će se sam pobrinuti kako bi Djelo napredovalo. djelatnost staleškog i građanskog značenja. nisam se nimalo iznenadio. domovi za sveučilištarke. bit će plod jednog dijela pripadnika Djela koji će se profesionalno posvetiti poučavanju. Takvi su planovi obuhvaćali. kako smo vidjeli. kad je još sve bilo u početcima. Bit će ih malo. godine jasno objašnjenje u čemu će se konkretno sastojati apostolsko djelovanje Opusa Dei na školskom području. među ostalim. Bilo je jasno da će uvijek biti najvažniji osobni apostolat svake od njih koji se ne može točno odrediti niti odmjeriti. No iz tog apostolskog poleta proizaći će najrazličitije incijative: seljačke zadruge. I nadodaje: „Te su ideje bile one iste što sam ih čuo 1933. centri za staleško izgrađivanje žena. Na primjer. U svakom slučaju. Pripadnici Djela nisu zaboravili horizonte koje im je Utemeljitelj tridesetih godina otvarao.

Akademija DYA bila je centar za kulturu i poučavanje. tj. El Sotanillo je postojao još pedesetih godina s ozračjem nekadašnjih vremena. slušali don Josemaríju. Iz ulice Alcalá vodilo je nekoliko stuba na dugi prostor odijeljen pregradama koje su stvarale gotovo neovisne cjeline sa stolovima i stolicama. svraćanja na čokoladu s prženim kruhom ili na uštipke u El Sotanillo. postavio prve početke apostolskoj inicijativi Djela Božjega i utisnuo u nju sve oznake koje će i u budućnosti te djelatnosti imati po cijelom svijetu: to je bila Akademija DYA. konferencije. Do tada je. čak je zadržao natpis „Čokoladica“. a također i oskudnosti sredstava Utemeljitelj je pripravio posao koji će se naskoro razviti u ulici Luchana. 33 na uglu ulice Juan de Austria. iako su se tu sada posluživale druge stvari. imala je mnoge ekonomske teškoće. Utemeljitelj obavljao apostolsku djelatnost svuda gdje mu se pružila prilika. Tu u svoj nametnutoj prirodnosti. Slova imena DYA bila su početna slova onih struka koje su se tu studirale Derecho i Arquitetura (pravo i arhitektura). „Ali u osnovi“ – kaže Pedro Rocamora – „ta su slova kratice gesla o kojemu mi je don Josemaría govorio sve tamo od 1928. Iako je kuća bila malena. također i o vjerskim temama. mirni lokal blizu Porta de Alcalá. Na Akademiji su se održavale također i poduke za duhovnu i apostolsku izgradnju vjernika Djela i za mladiće koji nisu pripadali Djelu. sjedeći oko stola.s kojima je raspolagao. Površ188 . Čudnovato da je još i pedesetih godina to mjesto unatoč živomu uličnom prometu u Madridu sačuvalo atmosferu tišine pogodne za kružoke. godine na gornjem katu u ulici Luchana br. godine. Novinar Julián Cortez Cavanillas sjeća se svojih šetnji s don Josemaríjom po aleji Recoletos. godine: Dios y Audacia (Bog i odvažnost). koja je počela djelovati 1933. za sastanke i razgovore tipične za osobe koje traže ljudske odnose. koje je vodio Vicente Blanco. organizirali se ciklusi. Unutarnji je namještaj bio onaj isti iz 1931. ali su sudjelovali u njegovim djelatnostima i razgovarali s Josemaríjom o svojim osobnim problemima. kao što smo rekli na prethodnim stranicama. kao tečajevi katoličkog nauka. kad su neki studenti. Tu su se održavale poduke o staleškim temama.

Josipa 1975. Nije ga bilo strah od ondašnjih sveučilišta. njegov prijatelj. Svećenik. ali don Josemaría njime je htio reći da se svaki mladić. moj bi brat prišao k meni. odazvavši se Bogu i postavši saveznik i prijatelj Gospodinov. tri mjeseca prije svoje smrti: „Prošli smo ispred one zgrade prije malo vremena. Toga se sjetio u Rimu na blagdan sv. Ali ništa nije toliko daleko od Josemaríjine nakane kao to mišljenje. Odvažnost za apostolat. odvažnost za pružanje savjeta. don Saturnino de Dios Carrasco tražio je novac za DYA od svojih znanaca. dapače nastojao je vjerskim podukama i drugim odgojnim sredstvima suzbiti negativno djelovanje nekih sveučilišnih katedara pružajući dobru znanstvenu izgradnju mladićima koji su posjećivali Akademiju DYA. Jedno od tih sredstava bile su duhovne vježbe koje su se održavale u crkvi otaca redemptorista u obližnjoj ulici Manuel Sil189 . računao je na zagovor sv.nima i zlonamjernima moto je mogao izgledati sablažnjiv. Računao je s Bogom. jer je Akademija stajala slabo. kako bi se istrgnulo prijatelja iz grijeha. pa makar ponešto nezgodnog. odvažnost za pomaganje putnicima. stavio bi mi ruke u džepove i pitao me: Što opet nosiš u svoje gnijezdo? Odvažnost don Josemaríje proizlazila je iz sigurnosti da ga Bog zove. Josipa. a domalo i na zagovor sv. odvažnost za žrtvu. Na to je smjerala odvažnost koju je don Josemaría propovijedao.“ Na jednom od posljednjih putovanja u Madrid Utemeljitelj je prošao jednoga dana ulicom Luchana. Koliko muke! Koliko protivština! Koliko govorkanja! Koliko laži!“ I. godine. stavi na raspolaganje kako bi činio dobro u svijetu s apostolskom smjelošću. smjerajući na velikodušnost kojom ga je njegova obitelj pomagala pri ustanovi te kuće podsjeća na značajni komentar svoga brata Santiaga koji je tada bio još posve mlad: „Svakog dana kad bih izišao iz majčine kuće. Među njima bila je obitelj Ballestreros u kojoj je bio kapelan i učitelj „Don Josemaría je htio zahvatiti sve društvene sredine svojim apostolatom. koji su u potrebi. Ističem tu činjenicu zato što je zloba suvremenika htjela da toj smjelosti dade dimenziju ljudskog koristoljublja. onima koji se bore. Nikole Barskog kako bi mogao riješiti ekonomske probleme. za dobro. Srce mi je jako udaralo.

vela. Sačuvao je jedno pismo što ga je Utemeljitelj napisao 24.
travnja 1934. godine don Franciscu Moranu, vikaru madridske
biskupije. U njemu, među ostalim, don Josemaría upozorava na
skorašnji dan duhovne sabranosti prve nedjelje svibnja:
„Nadam se s pomoću Božjom da će ovo duhovno povlačenje
biti plodno, jer su se mladići sa sveučilišta veoma dobro odazvali i sudjelovali u prošlim danima sabranosti. Uvjeren sam kako
Gospodin blagoslivlje mladiće koji Akademiju pokreću naprijed.
Ona je tako podobna za naš svećenički apostolat među intelektualcima, a ja provodim volju Božju koja se za mene sastoji u
tome ‘kako se sakriti i iščeznuti’. Molim, Gospodine, Vikaru,
da u svetoj misi preporučite ovu mladež – ako zaslužuju.“ U
istom pismu obavještava vikara Madrida i o skorom izdanju svojih Duhovnih razmatranja: zbog ekonomskih razloga uz odobrenje jedne knjižnice, a slijedit će i slične knjižnice u „Modernoj
tiskari“ prije zvanoj „Tiskara sjemeništa“. „To su misli koje upotrebljavam kao pomoć u vodstvu i odgajanju mladića, a do sada
su te misli bile napisane ciklostilom.“ Pa nadodaje: „Unaprijed
Vas obavještavam da je riječ o stvarima bez velikih pretenzija i
bez velike važnosti, a bit će tiskane bez imena autora. Te su knjižice zapravo namijenjene određenim dušama koje žele njegovati
duhovni život, odlikovati se u svojem zvanju, jer im je to stroga
dužnost.“ Utemeljitelj nije raspolagao novcem, odnosno materijalnim sredstvima. Ali su odmah od početka bili posve jasni nadnaravni ciljevi i sredstva da se ostvari Djelo na zemlji. On ih je
ovako ukratko izrazio u Rimu u ožujku 1973. godine:
„Kasnije nas je Bog poveo putovima našega unutarnjeg života,
posebnim putovima. Što sam tražio? Cor Mariae dulcissimum, iter
para tutum! 18 Tražio sam pomoć od Majke Božje kao malo dijete
po putovima djetinjstva. Obratih se sv. Josipu, svojemu ocu i svojemu gospodaru. Želio sam ga vidjeti moćnim, veoma moćnim,
glavom divne božanske obitelji u kojoj mu se sam Bog pokorava:

18

Preslatko Srce Marijino, pripravi nam put! [LP]

190

erat subditus illis! 19 Utekao sam se zagovoru svetaca jednostavno
neuglađenim, ali pobožnim latinskim zazivima: Sancte Nicolae,
curam domus age! 20 Utekao sam se svetim anđelima čuvarima, jer
je bio 2. listopada, kad sam slušao zvona Svete Marije od Anđela,
jedne župne crkve u Madridu blizu Cuatro Caminos. Obratih se
svetim anđelima čuvarima s pouzdanjem kao malo dijete, a da
nisam niti pomislio da me Bog šalje. Vi me ne morate u tome
slijediti na putu duhovnoga djetinjstva. Živjela sloboda!
Što može učiniti goloruko stvorenje koje mora obaviti jednu
misiju, a nema ni sredstava ni dob ni znanje ni krepost, ama baš
ništa? Poći će k svojoj majci i svomu ocu. Obratit će se onomu
koji može nešto učiniti, molit će pomoć od svojih prijatelja. To
sam učinio. Ali išao sam nadodavši udarce biča, pokoru.“
Utemeljitelj Opusa Dei zaključuje: „Pripovijedam vam malo
o svojoj jutrošnjoj molitvi, da osjetim sram i zahvalnost i još
veću ljubav. Što je dosada učinjeno, mnogo je, ali je još uvijek
malo: u Europi, Aziji, Africi, Sjevernoj i Južnoj Americi i u Australiji, Sve je to djelo Isusa našega Gospodina. Sve je to učinio
naš nebeski Otac.“
4. „SVAKI PUTNIK NEKA SLIJEDI SVOJ PUT“
Mons. Escrivá je Božji poziv da ostvari Opus Dei osjećao kao
teški teret. Osjećao se kao nepodobno gluho sredstvo bez izvora
ljudske pomoći. Ali je neograničenom širokogrudnošću učinio
sve što je bilo u njegovoj moći kako bi ispunio misiju koju je Bog
od njega tražio. Važno je istaknuti da njega ni najteži poslovi specifičnog poziva apsolutno nikada nisu udaljili od uvida potreba
sveopće Crkve. Mons. Escrivá ostat će u povijesti izraziti primjer
apostolata udaljenog od „specijaliziranog apostolata“. On je kao
svoje osjećao napore svih onih koji rade u Crkvi, mnoge je duše
doveo na molitveni život, bilo da se nađu posred mnoštva, na
ulici ili u samostanu. Radio je za svećenike i redovnike. Djelima
19

bijaše im podložan [LP]

20

Sveti Nikola, čuvaj ovu kuću! [LP]

191

je pokazao ljubav prema hijerarhiji. Sav je svoj život utrošio u
služenje Crkvi.
Svega se toga dobro sjeća jedna djevojka, Natividad Gonzles,
koja se je kod njega ispovijedala u crkvi sv. Izabele. Često joj je
govorio da djelom ljubi Crkvu i papu, da se pokorava svim njihovim naredbama. Tumačio je da Djelo mora biti vrlo rimsko,
da je vazda imalo čast i da će i ubuduće imati čast ljubiti Crkvu
jednu, svetu, katoličku, apostolsku i rimsku.
Asuncióm Muñoz, koja je pripadala Apostolskim gospođama,
a koja je izbliza gledala Utemeljiteljev rad od 1927. do 1931. Godine, tvrdi ovako: „Veoma je dobro shvatio duh naše zajednice,
premda je poslije osnovao Opus Dei, koji na posve drukčiji način
predočuje nastojanje oko svetosti. Onomu koji ga je poznavao
sve se može lako rastumačiti, jer je don Josemaría cijenio svaku
dobru stvar, svaku veliku i svetu stvar. Imao je univerzalan duh.
Ljubio je sve što pridonosi slavi Božjoj. S tog razloga dobro nas
je upoznao, mnogo nam je pomagao i želio nam mnogo dobra.“
Kako već znamo, od 1933. godine nastavio je organiziranje
apostolskog rada s mladima: kružoke, razmatranja, duhovne obnove, euharistijske pobožnosti. Već od prvoga trenutka predlagao je takve djelatnosti onima koji su dolazili k njemu. Vazda je
govorio da nije riječ o tome da se stvori jedna nova družba. Opetovao je: „ Ima ih već mnogo i veoma dobrih. Ograničavao se na
to kako bi pružio sredstva izgradnje, pouke iz kršćanskog nauka
prihvatljive i stvarno i pravno za svako tadašnje društvo. Takvo
njegovo držanje nije bila neka taktika, nego izravna posljedica
njegova otvorenog, sveopćeg, katoličkog duha, koji se veselio – i
veselio bi se cijeli život – zbog revnih apostolskih djela, pa ma
tko ih pokretao.
Otac Sancho O. P. bio se vratio iz Manile 1935. godine. U
to se vrijeme na osobiti način zanimao za apostolat s mladima.
Upoznao je terezijanke i gospođicu Segovia, koja mu je jednoga
dana govorila o don Josemartiji. Otac Sancho svjedoči o ljubavi
koju je Utemeljitelj imao prema ovoj ustanovi, kao što je blago192

slivljao Boga za svaki apostolat o kojem bi čuo: „Nije nikada bio
eskluzivist, imao je veliki duh, neumornu revnost za sve duše“.
Isti O. Sancho nakon građanskog rata imao je ponovno priliku da izbliza provjeri taj duh. U to su vrijeme nastale razne
apostolske grupe. Neke su pokrenuli svjetovni svećenici, a neke
redovnici koji su počeli raditi sa svjetovnjacima. Otac Sancho
nije mogao zaboraviti radost mons. Escrive zbog svih tih pothvata. Uvijek bi govorio: „Što više osoba radi za Boga, toliko bolje.“
Utemeljitelj je, kako je mnogo puta rečeno, bio „pionir laičke duhovnosti“. Ali takva je bila snaga njegovih riječi i njegovih
spisa, takvo bogatstvo njegova nauka što mu ga je Duh Sveti udijelio, da je stvarno činilo veliko dobro ne samo tisućama osoba s
ulice, koje su otkrile Boga usred svoga posla, nego također redovnicima i redovnicama posvećenima Bogu životom udaljenim od
svijeta, putovima potpuno drukčijima nego su putovi Opusa Dei.
Vjernost Kristu u povijesti, kao i danas, poznaje znatnu raznolikost osobnih i institucionalnih prilika koje pokazuju katoličko sveopće obilježje Crkve a da nužno ne postoji odnos ovisnosti među raznim ustanovama. Iznad razlika uvijek je jedan
zajednički bitni nazivnik, a to je evanđeoska vijest. Mons. Escrivá je uvijek čvrsto stajao pri tome – i to je odlučujući element
njegova nauka – da svjetovnjaci, da bi bili sveti, moraju naučiti
živjeti kontemplativnim životom i biti svjesni Božje prisutnosti
u običnim, tipičnim prilikama jednostavnih vjernika.
Budući da je Utemeljitelj Opusa Dei posjedovao kontemplativni duh, možemo dobrim dijelom razumjeti, zašto je on tako
uspješno mogao shvatiti zvanje drugih osoba, premda je toliko različit rad pojedinih osoba. Jedan kartuzijanac Aula-Dei (Zaragoza), Hugo María Quesada, svjedoči, da je od svibnja 1942. godine
do ulaska u kartuziju Miraflores dobivao svakog tjedna duhovne
upute od don Josemaríje. Osjetio je da mu je on pomogao, kako
bi živio u Božjoj prisutnosti, kako bi molitvu shvatio kao jednostavni i prijateljski razgovor s Bogom, da se svladava u običnim i
izvarednim stvarima. Ukratko, don Josemaría mu je pomogao da
193

sazre njegovo zvanje i da njegov ulazak u kartuziju ne bude plod
prolaznog zanosa. Na kraju mu reče: „Idi, jer te Duh Sveti vodi
tim putem.“ Brat Hugo María sa zahvalnošću se sjeća toga savjeta
i čuva kopiju Puta s ovom posvetom: „Don Josemaría mi i dalje
pomaže da živim kao kartuzijanac.“
Sestra María Rosa Pérez, klarisa iz spomenutog samostana u
Valenciji, tvrdi da su joj spisi mons. Escrive „puni dubokoga duhovnog sadržaja bili velika pomoć u raznim razdobljima moga
života, najprije u svijetu, a danas u mojemu redovničkom životu.
Svi njegovi spisi zrače veličinu njegove duše, njegovu duboku
vjeru i njegovo izvaredno pouzdanje u Boga.“
U jednom pismu od 21. kolovoza 1975. s. Marija Jesús Rodríguez, opatica cistercitskog samostana sv. Marije od Anšela
(Oviedo), prizanje da joj Utemeljiteljeva djela pomažu u življenju
kontemplativnog života i da ostane vjerna pravilu sv. Benedikta.
A poglavarica samostana Pohođenja, također iz Ovieda, s. Teresa García izražava se sličnim riječima: „Sestre čitaju i razmatraju Utemeljiteljeve spise. Neke od njih tvrde kako mu mnogo duguju za svoje zvanje. U njegovim homilijama sve one vide kvasac
nadnaravnog življenja, vjere i ufanja, vedrine i radosti. Za jednu
sestru toga samostana, koja je godinama bila slijepa, izdanje Puta
na Brailleovu pismu velik je izvor molitve i pobožnosti. S. Teresa
zaključuje: „Duhovnost Utemeljitelja ima opću vrijednost. To je
duhovnost čovjeka Božjega.“
Širina Utemeljiteljevih pogleda bila je bez granica. Nošen ljubavlju Božjom htio je da sva slava pripadne Bogu i njegovoj Crkvi. Zato je svakomu revnom apostolatu služenja pružao odlučnu potporu, koliko mu je bilo moguće. Ako nije moguće drugo,
barem se veseliti i moliti, kako je pisao u Putu: Veseli se ako vidiš
kako drugi obavljaju plodni apostolat. I moli za njih obilnu milost od Boga i da se odazovu na tu milost (Put 964). A budući da
je i sam tražio, zbog neshvaćanja zavidnika i jadnika – zavist se
pojavila već kod prvih Isusovih učenika – on je svoje sljedbenike
odmah od početka odgajao za spremnost da se posvete svome
194

zadatku i da ne prave nikakve neugodnosti onima koji na drugi
način rade za Boga: „U tebi je zao duh, ako te boli što drugi
rade za Krista ne tražeći tvoju suradnju. Sjećaj se riječi sv. Marka:
‘Učitelju, vidjesmo jednoga gdje izgoni zle duhove u tvoje ime,
jednoga koji nas ne slijedi, i htjedosmo mu zabraniti, jer nas nije
slijedio.’ ‘Nemojte mu braniti!’ – odgovori Isus. ‘Jer nema nikoga
tko bi činio čudo u moje ime i onda ubrzo mogao zlo o meni
govoriti. Tko nije protiv nas, taj je za nas.’“ (Put 966). Malo poslije završetka građanskog rata Utemeljitelj Djela vodio je jedan
tečaj duhovnih vježbi za studente u Burjasotu (Valencia). Zgrada
je služila kao vojarna ili kao nešto slično. Na zidovima je još bilo
natpisa, premda su ih već počeli brisati. Zalagao se da ostave
natpis koji je glasio: „Svaki putnik neka slijedi svoj put.“ Takav
je moto bio podoban za otvoreni duh, koji je bio karakterističan
za njegov apostolat.
U tijeku svoga života imao je mnogo prilika da dijelom potvrdi kako je dobro usvojio taj evanđeoski duh. Biskup Ciudad
Reala prenosi jednu karakterističnu zgodu. Mons. Juan Hervás
pokrenuo je veliki pokret kršćansku obnovu i za laički apostolat,
dobro poznati pokret Cursillos de Cristiandad. Pokret se brzo raširio. Ali, kao što se to često događa, podigne se strahovita bura
protiv pokretača. Oko godine 1975. pođe do svojeg prijatelja
don Josemaríje kako bi mu se izjadao. Inače ga je posjećivao od
1936. godine kad se don Juan, tek zaređeni svećenik, zanimao za
katoličku akciju, tada još u nastajanju.
Vremena su se promijenila. Ali razgovor je bio lak i srdačan kao i nekada. „Njegove riječi kratke i sigurne“ – zapisao je
mons. Hervás 1975. godine – „ohrabrile su me u zaista teškom
trenutku za Cursillos de Cristiandad. I sjećam se također s kakvom je upornošću naglašavao neke točke, te mi se činilo kao
da u mene izlijeva svu svoju dušu: Ljubav prema onima koji nas
ne razumiju, molitvu za one koji sude bez poznavanja uzroka,
pažnju za glas Crkve umjesto za uličnu galamu, srce čisto od
svake gorčine i mržnje.“

195

Takvim providnosnim i neočekivanim načinom taj je Božji
čovjek – ne ustručavam se tako ga zvati – utjecao na pothvat
koji nije bio njegov i ulijevao je ljubav i razumijevanje za jednu
metodu laičke duhovnosti i apostolata drukčijeg oblika nego je
to bio njegov.“
„Veseli se kad vidiš kako drugi rade na plodnom apostolatu.
Ti ustraj na vlastitu putu. Uvjeri se da za tebe ne postoji drugi.
Tako zaključuje točku 965 Puta, što smo je spomenuli maloprije.
To znači da se svatko mora usredotočiti na svoju dužnost prema
svojemu posebnom duhu poštujući i shvaćajući druge bez upletanja i bez izjednjačivanja i nepotrebnog niveliranja.
Ipak, kad je trebalo, Utemeljitelj je radio – ili je druge pozivao
na rad – kako bi organizirali apostolske pokrete koji su slijedili
načela i načine drukčije od načela Djela. Tako se npr. dogodilo s
katoličkom akcijom u Španjolskoj nakon rata. Kad je madridski
biskup 1949. godine zatražio od don Josemaríje da imenuje jednog svećenika iz Opusa Dei asistentom sveučilišne mladeži Katoličke akcije u Madridu, don Josemaría mu je dostavio nekoliko
imena kako bi biskup mogao izabrati. To je za njega morala biti
žrtva, jer je svećenika u Opusu Dei tada bilo malo, a apostolskih
je potreba bilo mnogo. Ali, želimo naglasiti ovo: kad je don Jesús
Urteaga priopćio kako je preuzeo biskupijsku dužnost, sasvim jasno mu je izrazio svoju želju da radi prema duhu katoličke akcije.
Takav isti savjet uvijek je davao osobama iz Katoličke akcije
koje je duhovno vodio. To je javno posvjedočio u dnevniku ABC
u Madridu 1964. godine Alfredo López, predsjednik Katoličke
akcije u Španjolskoj 1953. godine. Jedan njegov prijatelj, Manolo Aparici, „nezaboravni predsjednik i savjetnik mladeži Katoličke akcije“, predstavio mu je don Josemaríju 1939. godine.
Svjedočanstvo Alfreda Lopeza završava riječima: „Mnogo puta
sam iz Utemeljiteljevih usta čuo ove riječi: ‘Veoma ljubim Katoličku akciju. Volio sam je i služio joj i zacijelo je ljubim i sada.
Ali pri sjećanju me obuzima neki nemir. Jer da sam ispunio sve
obveze svoje službe, kako me mons. Escrivá poticao, moj bi do196

‘slovo evanđelja’ i duh evanđelja. 197 . u kojima naširoko obrađuje tema o stalnoj prisutnosti Kristovoj u Crkvi i Crkve u svijetu pokazujući kako se evanđeoske istine mogu primijeniti na sva ljudska nastojanja. Djelo se rodilo maleno. prijašnji biskup Santandera. „Živio je evanđelje. koja je ustrajno čitala i znala napamet mnoge odlomke Puta.prinos Katoličkoj akciji bio savršen. „premda je tako jasno uviđao važnost laičkog poziva i premda je bio sam zaljubljen u zvanje biskupijskoga svećenika. dopisniku „Timesa“. ROD SINOVA BOŽJIH Geografski gledano. Svakako. izrazio je mišljenje u listu „La Gazeta del Norte“ (Bilbao) kako je mons. ali nije nastalo kako bi riješilo određene probleme Europe u dvadesetim godinama. Crkvu Pavla VI. Djelo je već od prvoga trenutka bilo sveopće. ali. travnja 1967. Prihvaćao je s istim poštovanjem učenje Prvoga i Drugoga vatikanskog sabora ili Tridentskog sabora. On je blagoslovio i učvrstio na tom putu jednu moju kćer. Ljubio je Crkvu. u Putu. Opus Dei rodio se u Španjolskoj. i Crkvu Ivana XXIII. Eugenio Beitia. Nije bilo drugo do čežnja mladoga svećenika koji se trudio ispuniti ono što je Bog od njega tražio. Escrivá bio istodobno čovjek općih i konkretnih ideja. sigurnom putokazu duhovnosti. nažalost. a danas je redovnica od Uznesenja. mnogo je puta bio manjkav. ipak je znao također shvatiti i ljubiti redovničko zvanje i otkriti u dušama znakove po kojima ih je Bog zvao na taj put. djelo Kristovo. katoličko. kako je Utemeljitelj objasnio 15.“ Alfredo López imao je prigodu potvrditi među vjernicima svoje obitelji kako je don Josemaría uvjeren kako svi putovi vode Bogu.’ Alfredo López je imao priliku izbliza okušati veliko srce Utemeljitelja koje je bilo posve otvoreno za sve što je plemenito i čisto u životu i mogao je vidjeti kako je don Josemaríu na ovom svijetu zanimala samo svetost.“ 5. a.“ Mons. godine Petru Forbarthu. ustanovu za sva vremena. jer je on zaista ljubio Isusa Krista i bio je obuzet željom da svijet ispuni tom ljubavlju. Njegov se crkveni duh pokazao u svim njegovim spisima. a nadasve u homilijama.

Mislio je kako bi pošao dalje u druge zemlje. govorahu u stotine jezika i tjeskobno nam vikahu da još uvijek ne poznaju Krista. 198 . Djelatnost Opusa Dei morala se do 1945. a onda je došao Drugi svjetski rat. Poljubio si Raspetoga bez oklijevanja i zamolio si ga da budeš apostol apostola. godine usredotočiti gotovo isključivo na Pirenejski poluotok. počeo je rat u Engleskoj. u Parizu. nego je poticao na učenje jezika one koji su bili oko njega. Argentinu. – 1950. Escrivá odmah je mladićima koje je odgajao preporučivao učenje jezika kako bi ovo naše Djelo. Utemeljitelj je obavljao priprave za početak rada u Francuskoj. u preporuci da se uče jezici. poznavanjem jezika proširivala se priprava za staleški posao. a vjernici Djela putuju i u druge zemlje. Uostalom i usred vjerskoga progona u Madridu nakon 18. Učeći jezike. bolje se je iskorištavalo vrijeme. Venezuelu i u druge europske i američke zemlje. do travnja 1939. nije usporavao svoje zalaganje.Mons. gdje je živio od početka 1938. U tišini pokrajinskoga grada slušasmo također razne glasove.“ Netom je završen građanski rat u Španjolskoj. U blizini se čuo šum vode. govorio je. No buknuo je rat u Španjolskoj. godine počeo je rad u Portugalu. Osim toga. pa se moralo odgoditi širenje Djela. Nizozemsku. ti i ja obavljasmo molitvu. Kanadu. Kad su bila završena neprijateljstva. Ali iznad svake nakane. plane svjetski rat. uzdajući se bezgranično u Boga i skrivajući se na raznim mjestima. osobito ljeti. U isto se vrijeme apostolat Djela proteže na druge kontinente: sjevernu Afriku. rasplamsala se želja kako bi se Opus Dei proširio po cijelome svijetu. Već od prvih mjeseci godine 1935. Sjedinjenim Američkim Državama i Meksiku. Od 1940. srpnja 1936. U razdoblju 1949. don Josemaría. Švicarsku. Francuskoj. proširio i u druge zemlje. Na isti je način postupao u Burgosu. godine pripadnici Opusa Dei dolaze u Njemačku. godine. Na Burgos smjera točka 811 Puta: „Sjećaš li se? Kad je padao mrak.

Escrivá.Japan. Irskoj. godine: „U rijetkim smo se zemljama susreli s manje odobravanja nego u Španjolskoj.“ Međutim. Tek što se Opus Dei rodio. kako se ukratko očitovao Petru Forbarhtu 1967. Australiji. u SADu. Ako je bilo teškoća. na kraju izjave mons.“ U toj prigodi. Bila je zanimljiva Utemeljiteljeva unutarnja radost – zapravo. u Australiju. Filipine. susreo se s protivljenjem neprijatelja individualne slobode i protivljenjem osoba koje su tako privezane uz tradicionalne ideje da ne mogu razumjeti kako je život vjernika Djela isti kao i život običnih građana koji se trude u punini života živjeti svoje kršćansko zvanje ne ostavivši svijeta. točka Puta: „Biti katolik znači ljubiti domovinu tako da u toj ljubavi ni za kim ne zaostaješ. „naišao na neposredni odaziv i srdačan prijam u svim zemljama. godine izjavio: „Opus Dei se potpuno udobno osjeća u Engleskoj. koje su iznosili Španjolci. Opus Dei je teološki i pastoralni fenomen koji se posvuda ukorjenjuje u duše naroda pojedinih zemalja. dolazile su iz nekih dijelova španjolskoga društva.“ Jer u njegovu kršćanskom srcu ljubav prema domovini nije nikada zasjenila njegov otvoreni pogled prema neograničenim horizontima. kao i Keniji. bilo ih je zbog pogrešnih informacija što su dolazile upravo iz Španjolske. zahvalnost Bogu – kad je novinaru „Figaroa“ Jaquesu GuilleméBrulonuliju 1966. treba spomenuti teškoće na koje je naišao u Španjolskoj. izjavio je mons. ali u Španjolskoj smo se više morali truditi i žrtvovati da bi Djelo uhvatilo korijene. Escrivá požurio je raspršiti svaku neistinu i nesporazum: „Nemojte misliti da ja ne volim svoju zemlju. Hoću reći. Inače je Opus Dei“. Te su ga teškoće jako ražalostile. U to nas može uvjeriti 525. u Meksiku ili Argentini itd. Prava slava Francuske jest i moja slava! Isto tako opravdani ponos Nije199 . On se ne poistovjećuje ni s jednom određenom kulturom niti je vezan uz ijednu povijesnu epohu. Nigeriju i druge. Keniju i u druge zemlje istočne Afrike. Neugodno mi je o tom govoriti. odnosno u Japanu. Istodobno znači usvojiti plemenite težnje svakoga naroda.

Prvo iznenađenje što ga je u njima izazvao bilo je kad im je drugi dan nakon svog dolaska u Brazil počeo govoriti. Treba njome zapaliti druga srca! Imajte ljubav i dobrotu. Utemeljitelja je izjedala revnost za spas svih duša.“ Brazil.“ Katoličko je srce veliko srce. Za vrijeme borakva u toj zemlji u raznim je prigodama uskliknuo: „Brazil! Prvi prizor koji sam u njemu vidio bila je velika. vatra Isusa Krista koju je donio na zemlju. U Brazilu je gledao projekciju cijeloga svijeta. Križa. rasijani po cijelome svijetu. njemu su sve geografske i političke pregrade izgledale sasvim krhke. nježna majka koja se otvara prema svima bez razlike jezika. Tisuće Brazilaca koji su ga slušali 1974. Pred vatrom koju je Isus donio na zemlju i koja mora gorjeti u srcima. Imajući pred očima mogućnosti Brazila. kako njihova domovina nije jedna nacija nego cijeli kontinent. narodnosti i poziva svu svoju djecu. Amerikanaca. posjeduje neograničene izvore bogatstva koji još nisu iskorišteni. Kao primjer plodnosti Brazila pripovijedali su mu da su na jednom nogometnom igralištu usadili u zemlju drvene stupove za gol-vrata i da su ti stupovi počeli listati. odgojni centar u srcu kršćanstva. Božjim duhom – brzo je podigao rimski Kolegij sv. Utemeljitelj Djela je nastavio: „Ima mnogo posla. naroda koji umiju živjeti zajedno. Vama je u srcu vatra Božja. afričkih naroda i moj je ponos. Tako se dogodilo u Brazilu. Duboko ga se dojmila mješavina rasa. ljudsku i nadnaravnu sposobnost 200 . katolički je duh otvoren duh. Talijana. Tu će svi povećati univerzalistički polet Djela kako bi poslije. Postoje mnoge dobre duše u Brazilu. bili oruđe jedinstva. gdje će moći živjeti vjernici Opusa Dei iz cijeloga svijeta i završavati studije na visokim rimskim školama i sveučilištima. htjeti dobro jedni drugima. godine nisu slutili rasprostranjenost apostolata koju im je predočio. rase.maca. lijepa. azijskih. plodna. Vođen takvom jasnoćom – tj. Engleza. preostaje nam štošta učiniti. poznato je. Svojim sveopćim pogledom otkrivao je mogućnosti za apostolat koje drugi nisu uočavali.

žedan Božje istine. međutim je mons. Tko je osobno slušao ove riječi. nalazi se u tami poganstva. Na blagdan Duhova opet se vratio na predmet obraćajući se tisućama raznih osoba. pa 201 . razumijevanje. Božji narod. jer samo kršćanska ljubav. kao da se bojao da bi teškoća vladanja jezikom mogla izazvati zapreku razumijevanju. Escrivá govorio o velikom misionarskon narodu. mnogošto učiniti u zemlji koja je plodna“. svjestan velikih društvenih razlika u toj zemlji kao i u ostatku svijetu. jedinstvena obveza da ćete činiti dobro ne samo u svom narodu nego da od ove velike zemlje pođete u cijeli svijet. Uvijek su mislili da je Brazil misijska zemlja. koji se rodio u Brazilu od japanskih roditelja. i da ćete znati pjevati Božje hvale po svoj zemlji. izgovarajući sporo riječi. Kako bi bilo lijepo kad bi s ovog mjesta izašla mnoga zvanja od potomaka afričke rase. Nije zatvarao oči pred problemima. velik. dat će vam i volju za rad. velika obveza. Vi to možete učiniti! I onoga trenutka kad vam Gospodin dade sredstva. može izmijeniti osobe. A onda su poletna ljubav. reče: „Kad gledam tvoje maleno lice. izbrisati nepravedne razlike. bratstvo. kršćanski duh ponijeti svim narodima zemlje. za sve duša kako bi spoznali Boga.da to učinite. Bio je npr. Nastao je zaokret za stotinu osamdeset stupnjeva. „otvorite ruke svima i primite sve s ljubavlju. Ljubav. bogat ljudima. koji bi morao drugima ponijeti nadnaravno bogatstvo vjere. Jednom vjerniku Djela. Mislim i na Afriku. Želio bih da ovaj pokret postane nadnaravan. junački! Treba se maknuti. „U ovoj zemlji“. Zato. Ovdje su mnoge afričke rase čiji su predci nepravedno dovedeni ovamo iz Afrike. Ali je radije isticao pozitivne stvari. govorio je toplo. povećati broj. Osjećam kako brazilski narod jest i bit će veliki misionarski narod. Što ste dosada činili na nadnaravni način. znanjem i kulturom. Govorio je polako. morate unaprijed činiti na nadnaravni način. sjećam se tvoje zemlje – želim mnogo dobra Japancima – japanski narod je plemenit. teško može opisati svoje dojmove.

mnogi. a rado se vraćaju u krajeve svoga podrijetla.se vratili u Afriku! Ovdje s ovim dobrim shvaćanjem narodnosti bit će vam lakše proživljavati ut eatis 21. Za vrijeme boravka u Brazilu. Iv 15. otvorio je pripadnicima Djela daleke horizonte apostolata. trebamo žudjeti za većim brojem Japanaca. ali. u Peruu. jer su se postavljali sve zahtjevniji ciljevi u tom narodu i otuda u cijelome svijetu: „U Brazilu mi katolici imamo mnogo toga učiniti. s njihovom umjetnošću. ako se ne jave ljudi s 21 da idete (usp. svojih otaca. Ut eatis! Ne samo na veliki brazilski kontinent. kontinent koji nas očekuje raskriljenih ruku. Dakle. 16) [LP] 202 . kako bez posla ne bi bio ni starac strahujući kako će biti podvoren. Moramo ih tako unaprijediti kako nitko ne bi ostao bez rada. njihovom utjecajnom kulturom. da tamo odnese Kristovu ljubav. onda primaju još bolje: „Dakle. ne svi. Japan i Kinu – s njihovom tisućljetnom tradicijom. To je zločin protiv čovječnosti! Pravi zločin! Moramo to popraviti. pokazujući rukom da mu je na srcu velika briga za duhovne potrebe Istoka. Mnogi Europljani. kako ne bi bilo nijednog bolesnika prepuštena sebi. kako bi naviještali radosnu Kristovu vijest. A Opus Dei tu može mnogo učiniti. Utemeljitelj Opusa Dei je sanjao kako bi se taj narod. jer vidimo narod potreban najosnovnijih stvari. odgovarajući na mnoga konkretna pitanja. kako nitko ne bi bio gladan i žedan pravde a da tu glad ne bi mogao utažiti. I Brazil može mnogo učiniti. mogao vratiti dobrovoljno u kraj svojega podrijetla. ili na Filipinima. gdje veoma dobro prihvaćaju apostole. ako zaista ljubimo npr. ako pri tome i lice pomaže. Ut eatis! U Japan – ut eatis! U Afriku.“ A onda je s te veličanstvene platforme bacio pogled na daleke horizonte i. kako vele u Sáo Paulu. Kineza koji su izgrađeni ovdje. vjerske pouke – ima mnogo nekrštenih – a treba i obične kulture. koji je došao u Brazil prisiljen povijesnim okolnostima. ili na drugim mjestima. počinili su veliki grijeh dovukavši ih ovamo silom u ropstvo.

čudesna djela Božja i svi su ih razumjeli na svojim jezicima. Otkad mu je Pio XII. mi s ovakvim licem možemo poći svuda. po zagovoru Blažene Marije vazda Djevice i sv. govore: ‘Ne budi zabrinut.mnogim zvanjima i ne pođu tamo što bolje pripravljeni kako bi ponjeli Krista. Odavde iz Brazila. lipnja 1974. To čine vrlo rado! Na Filipinima su moji sinovi. skupilo se na tisuće osoba u kongresnoj dvorani palače Mauá u Sao Paulu. Tamo Gospodin želi utješiti siromašno srce svoga svećenika promicanjem mnogih zvanja. rod sinova Božjih. slušateljstvo je zorno uprisutnjivalo prvi blagdan Duhova.’“ Tema se stalno opetovala. Escrivá je htio to raspoloženje ovjekovječiti u dokumentu posvećenja prvog oltara u Brazilu. kao bismo uvijek bili spremni širiti kraljevstvo Krista našeg Gospodina u ovome golemom narodu i u drugima. u kapeli tamošnjeg centra Opusa Dei. Doista.“ U svakoj duši ove su riječi odjekivale na drukčiji način: čudo jezika ponovilo se još jednom. u dubini srdaca. videći moju glad za širenjem Kristova kraljevstva. Onamo će poći i iz drugih krajeva. brojnih i dobrih. koji. kad su apostoli počeli naviještati magnalia Dei. Josipa. „Ovdje vidim“ – reče mons. Tu je sveobuhvatno srce Utemeljitelja vidjelo samo jedan rod. nego neki. Escrivá – „narod iz svih zemalja i svih jezika kako slušaju glas Kristov. našeg oca i gospodina. 203 . sve do najdaljih granica zemlje. učine dobrima i vjernima svoje sinove iz ovoga brazilskog kraja i mene. Na toj je pergameni je bilo ispisano: „Dok sam obavljao ovu posvetu. običavao je u udubinu za moći postaviti pergamenu s popisom njegovih molitava za vrijeme posvete. Tako i sada ljudi raznih rasa prihvaćaju nauk Kristov. žarko sam molio Trojstvenog i jednog Boga da.“ Na Duhove 2. Moraju li svi otići? Ne. toliko bolje da će biti prihvaćeni. udijelio dopuštenje za posvećivanje oltara.

ŠESTO POGLAVLJE

PEČAT BOŽANSKOG SINOVSTVA
1. „LUDOST“ DJECE BOŽJE
Neograničeno sinovsko pouzdanje Utemeljitelja Djela u
Boga, njegova Oca, sve je učinilo mogućim. Samo tako se može
objasniti njegova vjera u ono što su mnogi smatrali ludošću. A i
on sam je to smatrao ludošću. Don Ricardo Fernández Vallespín
pripovijeda kako mu je Utemeljitelj svršetkom 1933. godine tumačio što Bog hoće da u budućnosti bude Opus Dei: ludost!
Mladi svećenik bez materijalnih sredstava poticao je da se cijeli
svijet podigne na Kristove noge. „A mi koji više nismo bili dječaci“ – Isidoro Zorzano bio je iste dobi kao i Utemeljitelj – „nismo
ni trenutka posumnjali da će se sve to ostvariti, jer je Gospodin
to htio.“ Kad je tih dana zamolio jednoga prijatelja svećenika za
njegovo mišljenje o nakani da što prije otvori centar za studente
u ulici Ferraz, taj dobri svećenik odgovorio mu je kako je to usporedivo s ukrcajem u zrakoplov te naposljetku s iskakanjem iz
njega bez padobrana.“
Josemaríjini pothvati, po mišljenju mnogih, nisu bili razumni. Mora da je to čuo više puta, kad je 1934. godine napisao u
Duhovnim razmatranjima: „Sve ovo – tvoji ideali, tvoje zvanje –
jest ludost. I ostali tvoji prijatelji, tvoja braća – također su luđaci. Zar nisi nekada čuo taj povik u sebi? Odgovori jasno da Bogu
zahvaljuješ, što smatraš čašću, pripadanje ‘ludnici’.“ Četrdeset
godina poslije jedan dječak – poznato mi je samo njegovo krsno
ime: Gilberto, upitao ga je u Sáo Páolu što misli reći tim riječima. Mons. Escrivá koji se spremao na odgovor, odjednom upita
204

Gilberta: „Zar ti nisi nikada vidio luđaka?“ Gilberto se iznenadi.
Ograniči se na to da samo glavom zaniječe. „Zar ne? Nikada
nisi vidio luđaka? Pogledaj me!“ Gilberto i svi ostali udariše u
smijeh. A mons. Escrivá nastavi: „Prije više godina govorili su o
meni: On je lud! Imali su pravo. Nisam nikada rekao da nisam
lud. Lud sam da bih najradije umro, ali od ljubavi prema Bogu!
I ja tebi želim tu istu bolest.“
Mnoge riječi koje se mogu navesti iz njegovih djela potvrđuju
kako je mons. Escrivá bolovao od ove bolesti srca. Put upućuje
na onoga luđaka koji je ljubio netom posvećeno euharijstijsko
posuđe: „Pravi si zanesenjak! Vidio sam te, a ti si mislio da si sam
u biskupskoj kapeli – kako ljubiš svaki netom posvećeni kalež i
pliticu, da on kad prvi put ‘siđe’ u euharijstijsko posuđe, nađe
tvoje poljupce“ (Put 438). I opisao je apostolsku revnost, ljubav
prema svim dušama, kao neko božansko zanesenjaštvo s trima
određenim obilježjima: žeđom za neprestanim razgovorom s Učiteljem, neprekidnom skrbi za duše i ustrajnošću koja nikada ne
sustaje (Put 934). Na drugome mjestu, smjerajući na taktiku kojom se dobivaju bitke u unutarnjoj borbi apostolata, on se pitao:
„Ima li veće ludosti do sijati zlatno sjemenje po zemlji kako bi
istrunulo? A ipak bez te plemenite ludosti ne bi bilo žetve“ (Put
834). Jer, na kraju krajeva, pravi su luđaci oni koji neće uživati
Božju ljubav prema ljudima: „Zar ne biste rado doviknuli mladeži koja se vrti oko vas: ‘Lude, ostavite te malene svjetovne stvari
koje umanjuju srce, a mnogo puta čine ga i odurnim, postavite i
pristupite s nama k ljubavi’ (Put 790)?“ Utemeljitelj je posjedovao ispravan uvid kojim je preuzimao niz nemogućih stvari što ih
je Gospodin od njega tražio oslanjajući se na stvarnost božanskog
posinovljenja. Posinaštvo mu je ulijevalo nepokolebljivu vjeru i
ufanje. Nimalo mu nije bilo stalo do toga da je on ništa, kako ne
vrijedi ništa, kako je sam sebi govorio, kad mu je Bog otac. Nimalo se nije uznemirivao ako mu je nedostajalo sve potrebno kad bi
pokrenuo neku novu inicijativu. Nisu mu imponirale teškoće, ni
stvarne ni zamišljene, koje su proizlazile iz prilika.

205

Ismael Sánchez Bella, prvi rektor sveučilišta u Navarri podsjeća na početke toga znanstvenog centra smjerajući na „nerazmjer između sredstava kojima smo mogli raspolagati u 1951.
godini i onoga što nam je mons. Escrivá povjerio“. No taj „nerazmjer bio je nadvladan vjerom, vjerom Božjega čovjeka. A
Edwin Zobel potvrđuje: „Svjedok sam svega što je Opus Dei
učinio u mojoj zemlji i među svojim sugrađanima. To ne bih
morao nikada vjerovati niti zamisliti. Sjećam se zadivljujuće vjere kojom je Otac izjavljivao da s velikim pouzdanjem očekuje
plodove apostolata koji su imali dozreti u Švicarskoj. ‘Njegova
je vjera nadvladala sve zapreke.’“
Don Josemaría se iznad svega oslanjao na volju Božju. Ali ne
na kvijetistički način. Njegovo bezuvjetno prihvaćanje volje Božje navodilo ga je da u prvi plan stavi potrebu molitve, odricanja,
rada obavljena pred licem Božjim. I umro je preporučujući se
molitvama, kao što je uvijek činio već od svojih dvadeset godina,
uvjeren kako je molitva najvažniji izvor za pokretanje duša. Svakomu se preporučao u molitve: prijateljima, mladima koji su mu
se pribrižavali, redovnicima, bolesnicima. Postoje bezbrojna svjedočanstva. Sestra Cecilia Agut, klarisa, upoznala je Utemeljitelja
1935. godine u Valenciji. Mons. Escrivá posjetio je samostan i
zamolio je sestre da prikažu svoje molitve da mu Bog pomogne.
„Bila sam iznenađena dubokom vjerom i izvanrednim pouzdanjem u Boga što su odsijevali iz njegovih riječi. Govorio nam
je takvom nadnaravnom jasnoćom i tako ispravnom nakanom
da otada nikada nismo odustale moliti za Opus Dei i za njegova Utemeljitelja.“
Mons. Casimiro Morcillo, kao nadbiskup Madrida, nakon
četrdeset godina savršeno se sjeća kako ga je Utemeljitelj molio
da Gospodinu preporuči jednu njegovu nakanu. Tolika se toplina osjećala u njegovim riječima. Bilo je to 1929. godine. Nisu se
poznavali. Don Josemaría gotovo bi ga svakog jutra susreo u šest
sati u ulici Eloy Gonzalo. Jednoga dana zaustavi ga i reče mu:
„Ideš li slaviti svetu misu? Hoćeš li moliti na jednu moju nakanu?“ Don Casimiro ostade iznenađen. Obećao je da će moliti,
206

i to je ispunio. Nakon toga postadoše veliki prijatelji. Uvijek se
rado sjeća toga, prvog razgovora.
Nije to bio osamljeni slučaj. Taj mladi svećenik jednako se
preporučivao mnogim osobama koje nije poznavao. Više puta,
kad bi na ulici opazio kršćansku ispravnost na licu neke osobe,
zamolio bi je da moli na neku njegovu nakanu koja će biti na
veliku slavu Božju. Tada je Djelo još bilo u fazi nastajanja. Poslije
bi doznali da su molili upravo za Opus Dei.
José María Gonzáles Barredo išao je na misu u Patronat za
bolesnike i pripovijeda da mu se Utemeljitelj, koji je u toj crkvi ispovijedao, približio i preporučio mu da moli za njegovu
osobnu nakanu. Ostade iznenađen načinom, i premda je morao ostaviti Madrid za dugo vremena, nastavio je moliti svakog
dana bez iznimke na onu nakanu koju nije znao, a koju mu je
preporučio nepoznati svećenik. Mons. Escrivá bio je dosljedan
onomu što je još prije svoje tridesete godine napisao i kasnije
objavio u Duhovnim razmatranjima 1934. godine. Poslije molitve svećenika i posvećenih djevica Bogu je najdraža molitva djece i bolesnika. Zato je išao tražiti kod najzapuštenijih bolesnika
i djece u Madridu snagu kako bi mogao nastaviti svoje djelo. Na
tisuće osoba čuvaju uspomenu kako je za vrijeme svojih apostolskih pohoda po cijelome svijetu širio ruke i molio: „Prosim kao
prosjak pokraj puta, molite za mene – udijelite mi tu milostinju
– kako bi Otac bio dobar i vjeran.“
Ma kako je na prvi pogled moglo izgledati to njegovo nastojanje, ono je zaista bilo plod njegova sinovskog pouzdanja
u Boga: u Boga bliskog, u Boga koji, kako je učio, nije samo
gore gdje sjaje zvijezde, nego je uz nas – još više u nama kao
otac koji žarko ljubi svoju djecu. Molitva je posljedica te blizine,
očitovanje ljubavi djeteta kojemu je ugodno biti uz oca, kako bi
naučio njegove poteze i primio od njega blago. Tako sve do smrti. Savjetnik Opusa Dei za Španjolsku na pogrebnom obredu u
Madridu je evocirao razgovor koji je imao s mons. Escrivom za
vrijeme njegova zadnjeg boravka u Španjolskoj u svibnju 1975.
207

godine. Don Florencio Sánchez Bell rekao je ovako: „Govorio
mi je o svojoj smrti: znam da je još kao veoma mlad svećenik
svakodnevno razmatrao o tom predmetu i tražio je da molim
za njegovu dušu. Bio je svjestan da ga Gospodin, kao i svakoga
drugoga, može svakoga trenutka pozvati, pa je ponovno tražio
srdačno i snažno da mnogo molim za njega kad dobijem vijest o
njegovoj smrti. Na taj je način prosio milostinju molitve, da mu
Gospodin bude milosrdan.
Njegov odnos prema smrti bio je isti kao i prema životu:
sinovska i pouzdana molitva, postojana i ustrajna na kakvu je
mnogo puta poticao pripadnike Djela: nema drugog rješenja
osim ustrajnosti! Molite, molite, molite! Vidite li kako ja činim?
Nastojim pretvoriti u praksu ovaj duh. Kad želim neku stvar,
pozivam svu svoju djecu na molitvu. Kažem im da prinesu pričesti, krunice, mnoge žrtve i strelovite molitve, da ih prikažu
na tisuće! Bog naš Gospodin, ako ustrajemo, dat će nam sva
potrebna sredstva kako bi bili još uspješniji i kako bi proširili
njegovo kraljevstvo po svijetu.
2. „BEZ STRAHA PRED SMRĆU“
Sve je za naše dobro ako ljubimo Boga. Omnia in bonum! 22
To je sažetak riječi sv. Pavla: „Znamo da Bog čini da sve pridonosi dobru onih koji ga ljube“ (Rim 8, 28). To je jedna izreka,
jedna misao upravljena Bogu. U njoj je mons. Escrivá nalazio
odušak i pouzdanje svjesnih sinova Božjih, vedrinu koju je on
posvuda tražio.
Dragovoljno se ponudio za mjesto kapelana u samostanu
augustinki sv. Izabele u pogibeljnim vremenima u Španjolskoj
kad su se palili samostani. U godini 1931. sestra Marija Dobrog
Savjeta, redovnica te zajednice doživjela ga je kao „uzornog svećenika, velikog žara, duboke sabranosti, koju je uskladio s prirodnošću i radošću. Ostao joj je u živom sjećanju „njegov način
smijanja kojim je ublaživao stvari, razvedravao ambijent“.
22

Sve na dobro! [LP]

208

U to je vrijeme marljivo pohađao kraljevsku bolnicu za zarazne bolesti. Sestra Izabela Martín bila je članica skupine Kćeri
ljubavi koje su radile u toj bolnici. Ona nije mogla zaboraviti
radost koja je zračila iz osobe don Escrive: „U tim nesigurnim
trenutcima, kad je prijetilo progonstvo, tjeskobno smo se pitale, hoće li doći u samostan.“ Nije bila nipošto ugodna sredina u
kojoj su te sestre razvijale djelatnost. Nisu mogle sebi službeno
osigurati kapelana. Prema mišljenju sestre Izabele, „svećenik je
morao biti odvažan kako bi obavljao svećeničku službu. Ali don
Josemaría nije se obazirao ni na što i ni na koga. Posjedovao je
ujedno potrebnu nadnaravnu vjeru i potrebnu ljudsku odvažnost. Usred strašnih teškoća njegova je radost došla do izražaja
upravo za vrijeme građanskog rata. Na prošlim smo stranicama
već upozorili na ovo razdoblje njegova života, a ostale ćemo
pojedinosti navesti u sljedećem poglavlju. Za sada neka bude
dovoljno spomenuti da se on i u tim prilikama sasvim prepuštao u ruke Božje.
Kad je u srpnju 1936. godine planuo rat, don Ricardo
Fernández Vallespín bio je u Valenciji. Upravo je bio onamo
stigao kako bi sredio pojedinosti oko unajmljivanja jedne kuće
za centar sveučilištaraca. Veze između Madrida i Valencije bile
su prekinute. Uostalom, znao je da se 20. srpnja rasplamsala
najžešća bitka u glavnom gradu u četvrti Montafía nasuprot
sjedištu Opusa Dei u ulici Ferraz br. 16: „Duhovna izgradnja
koju smo dobili pripravila nas je da se, ne gubeći odvažnosti,
suočimo s ovom strašnom situacijom. Bili smo uvjereni kako
će Djelo izaći iz te oluje, ali smo se osjećali ljudima pa smo
trpjeli misleći na opasnosti kojima su Otac i drugi bili izloženi
u Madridu.“ Do travnja 1937. godine nije mogao poći u glavni grad. Tih dana Utemeljitelj se sklonio u jedan stan koji je
bio pod diplomatskom zaštitom Hondurasa. Kad je Fernandéz
Vallespín pošao do njega u pratnji Isidora Zorzana, zapanjiše
ga dvije stvari: prva, našao ga je veoma omršavjela, i druga, videći kako ih je istim duhom kao i uvijek usprkos svemu sokolio
kako bi obavljali pobožnosti koje je bio preporučio vjernicima
209

Opusa Dei. Usred tih teškoća nije gubio orijentaciju te je i dalje duše usmjerivao Bogu.
Tako je bilo stalno njegovo držanje za cijeloga života i može
se sažeti u misao što ju je mnogo puta predložio za razmatranje:
nikada se ne događa ništa teško, pa ni ako tlo podrhtava. Samo
nevjernost koja razbija jedinstvo s Bogom jest teška. „Imao sam
sreću“ – tvrdi don Antonio Rodilla – „često i nadugo razgovarati
s njime, ne sjećam se nijednog slučaja u kojemu naš razgovor
ne bio bio neprekidno utvrđivanje vjere.“ Njegova radosna nada
„bila je paradoksalno jačana kajanjem za grijehe“. Takvo je držanje podsjećalo don Antonija na radosnu reakciju čovjeka koji je
izišao živ iz neke smrtne opasnosti. Svaka ga je muka poticala na
molivu. U molitvi su se njegov sin i u njegova radost učvršćivali.
Utemeljitelj Djela bio je junak vjere.
U svoje sedamdeset tri godine života nije nikada bio bez bolova, a rijetko mu se izmakla neka riječ o bolima. Kao npr. 28.
ožujka 1950. na dan srebrnoga svećeničkog jubileja, kad je vjernicama Opusa Dei u Rimu očitovao: „Ovaj mi je dan bio potpuno sretan. To se redovito ne događa u važnim danima moga života. Gospodin mi je baš u tim danima poslao neku suprotivštinu.
I kao da je htio ublažiti posljednje riječi, nadodao je smiješeći se: „Čak i na dan prve pričesti, brijač me je opekao željezom
dok mi je redio kosu. To nije bilo ništa strašno, ali za dječaka
je bilo dosta.“
Mons. Escrivá je bio stalni patnik. Jer on nikada nije izbjegavao teret. I ma kako bila jaka njegova lađa, pokatkad se osjećao
pritiješnjen zadaćom služenja cijeloj Crkvi i svim dušama. Toliko
pritiješnjen da se osjećao grbavim. U lipnju 1974. godine aludirao je na jednu sliku što se nalazila u središnjem centru Opusa
Dei u Rimu na vratima koja vode u kapelu posvećenu sv. Obitelji: „Slika potječe od nekog slikara četvrte, pete kategorije po
prilici iz vremena Velásqueza. Slika se zove Del Arco. Prikazuje
Krista ovjenčana trnjem i veoma pogrbljena! Tako sam se i ja
mnogo puta osjećao pogrbljen, umoran, iscrpljen i, kad sam ta210

Nije teško predočiti podrhtavanje njegova spora glasa. bila mi je velika utjeha misliti na Isusa Krista kako je prikazan na toj slici. mislite na Isusa. Mislite na Isusa u društvu Marije i Josipa.“ On je govorio realistički kao onaj koji poznaje tajnu kako se patnja pretvara u radost. nadnaravnim sredstvima uvijek ćemo uspjeti. nalazimo se na zemlji. da je smiješak najbolja askeza. nijedan dan bez križa! [LP] 211 . kao da je želio ucijepiti u duše sliku Gospodinovu. Isusa iscrpljenog. Escrivá to asketsko pravilo. koju misu i koji časoslov moraju moliti. Međutim. Nažalost. snaga. nismo još u raju. mudrost. izgledao je takav. svih teškoća. Neka budu žalosni oni koji ne 23 U radosti. sreća se sastoji upravo u patnji. umornog i žednog. to je vrhunac. sliku svakoga trenutka njegova zemaljskog života. Mnogo je godina na prvoj stranici liturgijskog kalendara u koji svećenici gledaju. Ako se uzdamo samo u ljudska sredstva. Slijediti stope Kristove bilo je (i bit će) rješenje svih problema. Na Isusa koji plače. tj. Utemeljitelj je govorio iz osobnog iskustva kad je nastavio: „Nemojte se varati. Naprotiv. premda je s njime Gospodin postupao kao s Jobom. jer ni u njima nije nikad izgubio vedro raspoloženje jer je živio po onom što je učio. pa će sve ići dobro. imamo pogrešaka. ako vas katkada pritišće teret. a na toj slici. Vjerojatno je mons. naučio od svoga oca Joséa. koji ostaje prijatelj svojih prijatelja i nada. Isus je bio sama ljepota. Na taj se prizor se morate vraćati. promašit ćemo u svemu. te se osjećate pogrbljeni. kojega nikada nije vidio žalosna. Jer teškoća će uvijek biti. 217 Puta je napisao: „Želim ti sreću na zemlji. pisao strelovitu molitvu: In laetitia. da je u mnogo slučajeva osmijeh najbolje mrtvenje. Jer dok ‘putujemo’. gladnog. To nećeš biti ako se ne oslobodiš straha od patnje. Naviknite se na to. znati da si dijete Božje i u toj svijesti živjeti. Učio je kako radost ima svoje korijene u prečkama Križa. Nije ih bilo lako opaziti. mora ih biti. privezan uz stup. nulla dies sine cruce! 23 U br. Zaista teško je smijati se kad je tijelo iscrpljeno.kav dočekao večer.“ On je bio sretan usred bezbrojnih fizičkih i moralnih patnji.

Pripovijedao je u detalje 1974. on naš Otac. Ta mi pjesma pomaže kako bi se oraspoložio i za molitvu. Proljeće je. a i sada to opetujem s medenim okusom. Izabela sjeća se njegovih godina u Kraljevskoj bolnici. bit će nam Bog koji oprašta. žalopojkama. proljeće je. strahu. Čak su brižljivo čuvale i doličnu vanjštinu kako ih nitko ne bi mogao prekoriti da žaloste svoje bližnje. osamljenost. Pedesetih godina pogoršala mu se u Rimu šećerna bolest od koje je bolovao. U posljednje vrijeme u povjerljivu razgovoru s nekim pripadnicima Djela govorio je: „Bio sam mlad. siromaštvo. ogovaranje. bol. koji nam želi dobro više nego svi oci i sve majke na zemlji. izdaja. koja ga je podsjećala na njegov budući prijelaz u nebo: Otvorite prozore novom suncu Proljeće je. pjevajte mi tu šansonu. On je tako probudio u stotinama bolesnika kršćansku snagu i pomogao im umrijeti na svetački način tj. S. Otvorite prozore novom suncu. Uz njega su mnogi naučili kako se ne bojati ničega i nikoga. radosno. jer je. tamnica itd. kad sam napisao. blagdan je ljubavi. i da se radosne mogu predstaviti Bogu. poniženje.znaju da su djeca Božja. kad kaže da su mnoge mlade tuberkulozne djevojke bile radosne. premda su znale da moraju umrijeti. jer kršćaninovo su bogatstvo upravo: glad. Prihvaćale su smrt prirodno s nadom. vrućina. obasjani vjerom kako umrijeti znači poći u zagrljaj Božji. Zacijelo onaj koji istinski živi kao dijete Božje ne treba se bojati smrti. kako je govorio. zima. godine: „Zamo212 . pa ni Boga.“ Sviđala mu se jedna talijanska pjesma pedesetih godina. bez dramatičnih potresa. Ona će mi pomoći kako bih se dobro oraspoložio za susret s Bogom. ne boje života i da se ne boje ni smrti. ako mi Gospodin iskaže to milosrđe. Utemeljitelj je primjerom pokazao da se oni koji se opredjeljuju slijediti stope Kristove. U životu kršćanina ne smije biti mjesta žalosti. žeđ. da meni i vama Isus neće biti Sudac. Mnogi su čuli njegovu želju izraženu više puta: „Kad primim posljednje pomazanje.

povika don Álvaru: Odrješenje. Kad se spustila noć. Nekoliko trenutaka prije nego je izgubio svijest. kad mu se vratio vid. to je opet bila moja prva misao. kao da ga hoće potaknuti da se požuri. Escrive su nastale takve promjene boje da je don Álvaro bio uvjeren kako se tu ne može ništa učiniti. Uzdam se u tvoje milosrđe. Don Álvaro pokušao ga je vratiti životu. Govorio sam: ako ne mogu ništa drugo. jer bio ga je izgubio na nekoliko sati. mišljah: „Gospodine. ali je ipak odmah pozvao lječnika. odgovori ovim riječima formule: „Ego te absolvo 24.“ Malo kasnije je izgubio svijest. [LP] 213 . misleći da je posrijedi hipoglikemična koma te je nastojao dati mu ga malo. zadovljno ću umrijeti u tvom naručju. Htio ih je smiriti i. jer je donja čeljust već bila ukočena. Zahvaljujem ti za život što mi ga udijeli. Dana 27. Iste te večeri. trebalo je poći s druge strane kako bi to zvono zaustavili. hoću li se moći ujutro dignuti. Escrivá.lio sam da mi stave u sobu jedno zvonce nadohvat ruke. Usprkos strogoj dijeti i povišenoj dozi inzulina. odrješenje! Sve se odigralo tako brzo bez ikakva znaka koji bi upućivao na tako teški razvoj te don Álvaro Portillo nije shvatio. zvonit ću. Bog je htio da se poslije petnaestak minuta vrati k sebi još prije nego je stigao lječnik. analize su iz tjedna u tjedan jednako pokazivale alarmantne rezultate. ne znam. Naredi da se donese šećer. ali bez uspjeha. „Kakvo odrješenje?“ Upita ga mons. travnja 1954. Upravo su mu dali redovitu injekciju inzulina. Ujutro kad sam se probudio.“ Njegovo je stanje bilo vrlo teško. Međutim. malo prije 13 h bio je s don Álvarom Portillom. Osjećao se dobro. Odjednom. na licu mons. odmah nakon injekcije. stavi se na jedan posao za koji mu je trebala njihova suradnja. kako bi odstranio svaku njihovu brigu. pozove tri vjernice Djela koje su doznale od don Álvara o teškom događaju i još su uvijek bile pod teškim dojmom. Te osobe nisu nikad mogle zaboraviti ovu vedru pouku 24 Ja te odrješujem.“ I zaista kad bi to zvono stalo zvoniti. I kad čujete taj alarm. dobio je anafilatični šok. doći ćete kako bi mi podijelili sveto Pomazanje.

neposluha. 3. A Gospodin hoće da i vi i ja budemo sretni. Suvremeni ljudi galame. A svijet je žalostan. U Duhovnim razmatranjima je zapisao: „Treba u sebi gajiti ideju Božjega očinstva i da se njome zasitimo. nesretni su. Moramo istaknutu da mons. bunta. plešu. biti svjestan toga. tvojim Ocem?“ Mons. Escrivá od tog dana više nije trpio od dijabetesa.i ovo prepuštanje u Božje ruke. ali i jecaju. zar ne znaš da se uvijek nalaziš pred velikim kraljem. pa ju je tako upravljao i vjernicima Opusa Dei. Na dnu srca su im samo suze. svibnja 1974. Escrivá svakomu je upravljao tu pouku.: „Gospodin hoće da ostanemo u svijetu.“ To dobro izražava ovo. godine: „Kako djeca nastoje da se dostojno vladaju kad se nalaze pred očima svojih roditelja! I djeca kraljeva. premda se ta bolest smatra klinički neizlječivom. drugo duhovno razmišljanje iz 1934. Gotovo svi prisutni prvi put su se našli uz Utemeljitelja Opusa Dei i možda nisu mogli niti zamisliti sposobnost mons. „NIJE SE BOJAO ŽIVOTA“ Bilo bi netočno misliti da se Utemeljitelj oslanjao na sinovstvo Božje samo u teškim trenutcima. da je zaista Gospodin naš Otac koji je ovdje uz nas i koji je na nebesima. Nikada nije prestao inzistirati na tome da treba često. Escrive da sažme u dvije riječi povijest jednoga dobro proživljenog 214 . bila je za njega tako duboka stvarnost da je njome bio prožet cijeli njegov život. u njemu se čuju bučni glasovi razuzdanosti. koji ne vode ničemu i hoće da pouče svijet veselom življenju. kako nastoje sačuvati kraljevsko dostojanstvo! A ti. pjevaju. kako bismo ljubili svijet. Jer znati da si dijete Oca koji je Bog ne samo da tješi i potiče kako biti bolji. ali kako ne bismo postali svjetovni. biti dijete Božje. Bogom. Rekao im je u Sáo Paulu 24. Naprotiv. Gospodin hoće da budemo u svijetu koji je u naše vrijeme tako uzburkan. kad su pred svojim ocem kraljem. Nisu sretni. svakog dana misliti na tu veliku stvarnost. viču.

život s Bogom. Htio sam ih na taj način udaljiti od napasti koja je bila tada česta. Osjećaj božanskog posinstva. u teškim trenutcima u kojima sam ipak imao sigurnost u ostvarivanje nemogućega (ovoga što sada gledate da je postalo stvarnost). tj. ako želimo biti kršćani. godini: „Ljudski gledano. a i danas je. Jer dijete Božje ne treba se bojati. da nitko od vas nije kukavica. iako je sveopće obilježje kršćanskog življenja. da se nitko ne boji.zvanja: „Bit ćemo sretni ako se borimo i pobijedimo. sinci moji! Ne smije se voditi dvostruki život. a ja svoje. da ste svi odvažni. Svatko od vas ima svoje osobno iskustvo. ne možemo biti shizofrenici. obiteljskim. Svatko od vas zna da svakom danu pripada jedan dio borbe. po staleškim. Svijet koji ulazi i izlazi za nas je mjesto molitve. dužnostima i po odnosima s prijateljima te ne treba bježati od svoga mjesta. 215 . Ne tako. Svijest da ti je Bog Otac čini život vedrim i unutarnju borbu čini pouzdanom. staleški i društveni život sastavljen od malih zemaljskih stvarnosti. osjetio sam Gospodinovo djelovanje koje je činilo da proklija u mojem srcu i na mojim usnama snagom neke neporecive zapovijedi ovaj nježni zaziv: Abba! Pater! Nalazio sam se na ulici u tramvaju: ulica ne mora spriječiti naš kontemplativni razgovor. obiteljski život. a koji su morali znati ‘materijalizirati’ duhovni život. ipak je u životu Utemeljitelja Opusa Dei dobio posebnu i jaku formu u jednom određenom trenutku. godine: „kršćanin može i mora biti svet usred životnih poslova i po njima. kad je poučavao „one studente i radnike koji su me slijedili tridesetih godina. u 1931. Bilo je to novo svjetlo koje je obasjavalo iz drugoga kuta ono što je vidio drugoga listopada 1928. a s druge strane živjeti kao nešto drugo i odijeljeno. I taj mora biti i u duši i u tijelu svet i ispunjen Bogom. kako bi živjeli neku vrstu dvostrukog života: ‘s jedne strane živjeti unutarnji život. Mora biti samo jedan život sastavljen od duše i tijela.“ I završio je s jednom optimističnom tvrdnjom: „Znam da ste svi odlučni za borbu.“ To se dogodilo jednoga sunčanog dana u tramvaju u koji je ušao u ulici Atocha. Na to je smjerao Utemeljitelj Opusa Dei. Ovim nevidljivim Bogom kojega nalazimo u najvidljivijim i materijalnim stvarima.

Postupak onog čo216 . Don Josemaría mu reče. Zgoda se odigrala u crkvi Patronata sv. Ricardo je obećao da će hodočastiti u svetište Sonsoles (Avila) s polaskom iz Madrida. kaza da se u duhovnom životu događa ista stvar. ako su hodočasnici vjerni i poučljivi. Jednoga proljetnog dana 1934. Nekoliko dana poslije Utemeljitelj u jednom razmatranju. U svetištu su izmolili drugih pet. Don Josemaría uvijek bi u isti sat u ispovjedaonici čuo žamor koji je odjekivao u jutarnjoj tišini. ja sam siromašak. a u Avile pođoše za Sonsoles moleći pet otajstava krunice. Izabele. Juan je za trenutak ušao u crkvu i rekao: „Isuse. Susretne Juana s njegovim posudama na crkvenim vratima. sinci moji. Juan je s ručnih kolica dijelio mlijeko po gradskoj četvrti. premda su njome mogli voziti i automobili. Postoji jedan most s kojega se vidi svetište. Prije nego je zatražio da bude primljen u Djelo.“ Bio je vrlo ganut. a onda ga opet sakrije mali brežuljak. ja sam Juan mljekar“. polazeći od te činjenice. „Don Josemaría jednoga je dana ispričao priču Juana mljekara.’“ Don Ricardo Fernández Vallespín pričao je jednu zgodu koja pokazuje na koji je način Utemeljitelj „materijalizirao“ duhovni život. Ima razdoblja u kojima se cilj ne vidi i putovanje postaje mučno uspinjanje. Iako bi ga mogao osloboditi zavjeta. Uska cesta bila je od nabijene zemlje prašna. No. sve dok nije jednoga trenutka pošao vidjeti što se događa. Bili su u društvu Joséa Marije Gonźalesa Barredo i Manuela Sainza de los Terero. godine pođoše iz Madrida u Avili vlakom. Utemeljitelj je opetovao čitav dan ovu strelovitu molitvicu: „Gospodine. Tako će opet naći mir i sreću.Nema drugog puta. jadni svećenik koji te ne ljubi kao Ivan mljekar. a posljednih pet vraćajući se natrag. bit će nagrađeni na kraju uspinjanja. jer opet vide cilj. Ili ćemo znati naći Gospodina u svagdašnjem životu ili ga nećemo nikako naći. bolje je obaviti hodočašće na drukčiji način nego kako je Ricardo prvotno zamislio. ali nastavljajući dalje na kraju uspona ponovno se pojavljuje svetište. Jednu drugu važnu zgodu navodi Natividad Gonzáles.

molio na ulici sjedinjen s Bogom idući pločnikom toga madridskog šetališta. kako mu se u tom stanju čini komedija ići na misu. ušao u samostan. Mudroga o lakrijašu koji je pokrenut željom za snažnijom ljubavi za Boga. Kad bi mu netko rekao kako je hladan. Pisao si mi: „Moliti znači razgovarati s Bogom. Don Josemaría je mnoge duše uputio na staze duhovnog života. na sasvim normalne putove. sav duh Opusa Dei prelijevao se ovim ljubaznim zvukom. Don Avelinu Gómezu ostao je usječen jedan slučajni susret s Utemeljiteljem u godinama nakon onoga vremena kad je boravio u ulici Larra. žalostima. jake. živjeti zajedno“ (Put 91). Dan za danom komedijaš je razmišljao o svo217 .vjeka iz puka bio je veoma lijep primjer kako treba moliti. čini ljubavi i naknade. slabostima! Pa čini zahvale. ja ne znam moliti i budi siguran da si već počeo moliti“ (Put 90). o svakodnevnim brigama. ispravne i ljudske bez nastranosti i zapletaja. ali zato nije ipak manje zahtjevan. zamotan u svoj plašt kao da mu nabori plašta čuvaju sabranost. mons. ovog razmišljanja iz Puta. sve njegovo propovijedanje. o plemenitim pothvatima. kao mali primjer. prikazivati Bogu rad ili provoditi vrijeme u molitvi. I od njega je učio i upotrebljavao je priču o Juanu mljekaru da i one osobe koje je posjećivao nauče utjecati se molitvi prirodno i sa svim pouzdanjem. moliti. o radostima. ali o čemu razgovarati?“ O čemu? O Njemu. uspjesima i neuspjesima. prošnje. o sebi. Neka budu dovoljna. To je posljedica njegova sinovskog odnosa prema Bogu. Escrivá bi mu riječima sličnima ovima koje donosimo predočio prekrasnu i jednostavnu pripovijest iz pjesama kralja Alfonsa X. Sav njegov život. jednostavne. Ukratko: „upoznati Boga i spoznati sebe. bezosjećajan. Dogodio se taj susret blizu trga Cibeles kod Španjolske banke. koja su tisućama ljudi i žena pomogla da počnu moliti. vidiš. Don Avelino nije ni trenutka sumnjao kako je Otac. „Ne znaš moliti? Stavi se u prisutnost Božju i odmah počni govoriti: Gospodine.

Po noći bi na prstima izlazio iz svoje sobice. Kad je bio u svijetu. bez ikakva osobnog zadovoljstva. zasluživao je skromna životna sredstva spretnim igrama što ih je naučio kao dijete. sv.“ 218 . glasom. Moj vjerski život prije mi je izgledao siguran i ravan. a sada mi izgleda komedija. On. pa iako te to i mnogo stoji.. prstima je vješto izvodio na tisuće igara. možemo čitati u jednoj homiliji koju je održao 5. osjećam se umoran i hladan. siromašni brat. Djeca su se smijala. svima koji prolaze kroz tu fazu i svima vama odgovaram: komedija? Vrlo dobro! Gospodin se poigrava s nama kao otac sa svojom djecom. Sin i Duh Sveti promatraju tvoju igru. Ali jednoga dana. iako misliš da je to komedija. stane se smijati. bacao bi u zrak čunjeve. Otac. Za jednoga brata (mislio je on) bilo bi odviše zaslužiti nebo s onim čime je prije stjecao svagdašnji kruh. A gledatelji ove naše komedije jesu Otac.’ E pa dobro. I stavi se sav na taj posao. Kako je lijepo biti Božji komedijaš! Kako je lijepo igrati ovu komediju ljubavi uz cijenu žrtve. nije znao ništa raditi. ne znam što se to sa mnom događa. radom. ali za tebe činim žrtvu. a stariji zabavljali. Blažena komedija!’ Uvjeravam te to nije licemjerje. jer licemjeri trebaju publiku za svoju pantominu. promišljajući. Plesao je. nije bio književnik. Ali mu ne reče ništa. A komedijaš je nastavio moliti na svoj način. zavrtio bi ih i opet hvatao u letu a da mu nijedan ne bi pao. travnja 1964. Presveta Djevica. „kako su mi se ovih godina približili neki nošeni bolom i govorili mi: ‘Oče. Stavi se pred lice Božje i povjeri mu se: ‘Nemam nikakve volje za tim. da bi ugodio našemu Bogu Ocu koji se s nama igra.jim skromnim sposobnostima. Ne mogu vam tajiti. Dok ga jedne noći nije zatekao starješina. Ustraj. Josip i svi anđeli i sveci nebeski. ne bi li pronašao nešto inzvaredno čime bi častio Presvetu Djevicu. ‘Budi miran. Sve čini iz ljubavi prema Bogu kako bi ga razveselio. za tebe je došao trenutak da igraš ljudsku komediju pred jednim božanskim gledateljem. došao bi pred majčino lice Djevice koja ga je shvaćala. kako su je častila ostala braća učenjem. Sin i Duh Sveti. Sada nije želio ništa stjecati: želio je samo častiti Gospu.

Teško bi bilo pronaći prirodniji. preskočit svaku zapreku. Započe opisivati. namjesto da budu snažni. ljepši i istodobno zabavniji i zahtjevniji način kako bi se darom govora mladići pokrenuli na unutarnju borbu. Gimnazijska dvorana Sportske škole u Birafi korištena je u toj prigodi. još jedan neuspjeh. opusti. Escrivi i svakomu pravom Božjem djetetu. i katkad ih je gledao na televiziji. Pitanja su slijedila jedno za drugim. slične onima što ih ovdje izvode ovi mladići. atletičar najprije odmjerava. primjer vesele askeze. Dok konačno ne uspije. promatra. Jer nakraju su uspjeli! E dobro. studenoga 1972. napisao je o mons. Don Escrivá je veoma duhovito imitirao pokrete i izražaje koje smo mnogo puta gledali kod atletičara. Escrivi pjesnik José Ramón de Dolores u jednom peruanskom listu u gradu Piuri („El Tiempo“. kako bi mogli odgovoriti Gospodinu kad zatraži od njih nešto što je skopčano sa žrtvom. jedino koplje kojim se kršćanin služi. Onda se koncentrira. dapače stoljećima. I Utemeljitelj Opusa Dei krene s polazišta gimnastike i športa koji se obavlja tu u Birafi.„Komedijant na božanski način“. Godinama. I još od svježih Olimpijskih igara. koje je najbolje koplje. jer je sedamdesetih godina pred tisućama osoba izvodio „božansku komediju“. u Barceloni 25. koja je tako karakteristična za duh Opusa Dei. srpnja 1975. bio je u Italiji oko četiri kilometra od švicarske granice. ako malo i igrom kao komičar našeg Gospodina. Iz zadnjih je redova jedan glas izražavao bojazan da će „postati slabi kao gruševina“.). Osnažit ćemo se. Učinit ćemo divne stvari. Te večeri bilo je prisutno 4 000 osoba. Prema tradicionalnom predočivanju unutarnje borbe put koji je Utemeljitelj pokazao i kojim je on sam išao označuje zaravo Kopernikov obrat. koja je posve prirodna mons. oživljavati uspjehe i neuspjehe skokova s motkom. Oprostite. 14. Konačno skoči i vraća se pognute glave. kao npr. mi ćemo milošću Božjom. dok su se odigravale. Još jedan pokušaj. većinom mladih. mnogi asket219 . Ovaj prizor skoka s motkom dobar je primjer športske pedagogije za asketsku borbu. Publika je zanesena veselo pratila „predstavu“.

prošlosti i budućnosti. zašto su svi oblici apostolata kod mons. A tko se ne boji. nikada negativni. bratstvu. Ali sinovski strah. patnji i brigama. kao ono što je proizašlo iz ruku Božjih i što on ostavlja u baštinu svojoj djeci (vidi sl. 15). Kršćanin treba gledati svijet kao Božje djelo. u kući. Escrivá. žrtvi. 8). uzdajući se u Boga. poštovanje. apostolatu.ski autori i duhovni vođe redovito su prikazivali kršćanstvo u negativnim. pobjedama i porazima. bol zbog neugodnosti koje se nanose ocu. Escrive uvijek bili pozitivni. Smatrale su kako Djelo valja podržavati kao moguće rješenje protiv ovoga ili onoga. U takvoj je perspektivi lakše shvatiti. Obično se u praksi zaboravljalo. vedrinu kad su se u sasvim drukčijemu svjetlu pred očima Božjim morali boriti u svijetu. kako je kršćanin dijete Božje. na radu. Dakle. jer je Isus molio Oca: „Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta nego da ih čuvaš od zloga“ (Iv 17. ljubav pa i strah.“ Poslije su neke osobe koje nisu pripadale Djelu gledale na nj s ljubavlju. tumačio je mons. 2. crnim bojama. tj. Jer. Na poseban način ono je postavljalo u središte pozornosti mogućnost posvećenja svagdašnjeg života bez napuštanja svijeta i ne bojeći se svijeta. Sinovstvo je Božje davalo novi smisao molitvi. nasred ulice. on se nije bojao ničega. a ne strah u običnome smislu riječi. tumačio je Utemeljitelj. Sav se njegov apostolat može sažeti u ovu vrlo plastičnu izreku: „Ugušiti zlo obiljem dobra. Odviše su inzistirali na suhoparnom ispunjivanju dužnosti zbog straha od kazne Božje koju svaki grijeh sa sobom donosi. Realizam. svijet je dobar samo ako ga mi ljudi ne učinimo zlim našim grijesima. služenju drugima. pobožnosti. taj nema neprijatelja. stvarno postojanje zla u svijetu nije ga navelo na defetistički pesimizam. nego prema grupama ili pokretima ili svjetonazorima kojima su pripisivali ugrožavanje vjere i Cr220 . Lako se može razumjeti kako je ovo isticanje radosti djece Božje prvim sljedbenicima Utemeljitelja davalo unutanji mir. dijete svome ocu duguje odanost. Zato je uvijek opetovao kako Opus Dei nije ni protiv čega i ni protiv koga.

svijet ti neće naškoditi. Nemojte posustajati u molitvi. jednostavno. Budite pobožni. samo ako ti to nećeš. Briši svojim apostolskim životom klizavi i prljavi trag koji su nedostojni sijači mržnje ostavili za sobom. mnoge stvari koje treba obaviti. Ali ne smijemo misliti samo na opasnosti od ‘neprijateljske okoline’ koje otežavaju kršćansko življenje. Na svim zemaljskim putovima upali vatru Kristovu koju nosiš u srce.kve. budite mirni. koji bi morao voditi sve što radimo. pomanjkanje vremena. jer nas je Gospodin izabrao upravo kako bismo bili kvasac. Svijetli plamenom svoje vjere i svoje ljubavi. No to nije bio duh Utemeljitelja Opusa Dei. Ne uznemiruj se. nego. Nijedan neprijatelj naše duše ne može učiniti ništa ako mi ne pristanemo. komunizma ili protiv Institución libre de Enseñanza (liberalna struja na španjolskim sveučilištima u prvoj polovici XX. i još gore: 221 . godine u uvodu svojih Duhovnih razmatranja napisao: „Neka tvoj život ne bude besplodan. Molitvom ćemo rastjerati poganstvo sa svijeta. sunce. Četrdeset godina poslije govorio je opet. Ima trenutaka kad se prepuštamo nemiru i gubimo orijentaciju. pa da koju minutu posvetimo isključivo molitvi. svjetlo posred ovoga svijeta. Ostavi za sobom trag. pa i najobičnije ljudske stvari. nećemo privoljeti. pa se nećete bojati poganskoga svijeta. On je već 1934. Budi koristan. o svojoj središnjoj ideji: „Ne boj se poganskog svijeta. drugim riječima. umornost zbog prekomjernog rada. po milosti Božjoj i pod zaštitom naše nebeske Majke.’ Nemojte posustajati moliti.“ „Nekoć sam bio veoma zabrinut zbog prilika u kojima se nalazio jedan narod i govorio sam: ‘Gospodine moj.’ Dođe jedan upravitelj (Djela u toj zemlji) i reče mi: ‘Oče. nadnaravni kompas. što će se tamo dogoditi? Baš zato što je sredina bila loša. Na taj način gubimo mogućnost posvećivanja svoje snage. jer mi ne posustajemo moliti. njegovanju pobožnosti. osjećaj fizičke nesposobnosti da se na sve stigne. gledali su u Opusu Dei sredstvo protiv slobodnog zidarstva. A mi. stoljeća) ili bilo protiv kojega drugog laicizma u raznim zemljama. Taj nam nemir krade Božju prisutnost i može nam tako pomutiti pogled da pomislimo kako nema smisla prekidati neki hitri posao.

i u isto vrijeme kako bismo shvatili i temelj na koji su se oslanjali svi njegovi napori i svi njegovi iscrpljujući radni dani. On je bio savršena protivnost karizmatika bez doktrine i nedgovornog vizionarstva. Escrive daje nepogrešivi uvid kako shvatiti. u vašim se srcima slijevaju nebo i zemlja kad sveto živite svoj svagdašnji život. Posve suprotno. Ali ne. vrlo iskusan u hitnim poslovima. NADNARAVNA RAZBORITOST „Ne dajte se zavesti! Razboriti su uvijek djela Božja nazivali ludošću. Put 401). sve pripada njihovim roditeljima i tvoj otac zna vrlo dobro kako treba upravljati baštinom (Put 867). kako je on živio sinovski odnos prema Bogu. Ali je često citirao izreku proroka Izaije: Electi mei non laborabunt frustra (Moji izabranici neće se uzalud mučiti. U šali bi govorio da nije ni prorok ni sin proroka. smjelosti. dragi sinci. najvažniji i jedini posao koji se ne smije odgađati. iskorištavanje vremena’. Utemeljitelj Opusa Dei dobro je znao sve svoje brige prepuštati u ruke Božje.) (Iz 65.‘na praktičnom planu smanjuje se konkretni učinak rada.“ 4. Zato sam vam uvijek uporno tvrdio kako se poziv kršćana sastoji u tome da svagdašnju prozu pretvore u uzvišeni spjev. Takvo uzdanje u Boga nije ga navelo na izbjegavaje odgovornosti. odvažno!“ (Put 479). Uostalom odvažnost nije nerazboritost. vedrine. listopada 1967. iz njih se prelijeva uzvišenost Božja.23). Sve je to veoma jasno izrazio u poznatoj homiliji koju je izrekao 18. Rad djece Božje uvijek će donositi ploda.“ Zato Utemeljitelj Opusa Dei. razgovor s Bogom uvijek najbitniji. nije mogao omalovažiti nijedno ljudsko sredstvo. godine na sveučilišnoj poljani u Navarri: „Uvjeravam vas. Djeca nemaju ništa svoje. Samo naprijed. Razboritost mons. sve ih je učio da je za Božju djecu pobožan život. kad kršćanin obavlja s ljubavlju obične svagdašnje poslove. nije ni drskost (v. izgleda kako se nebo i zemlja spajaju. Sinci moji. nije nikada gubio prilike pa kad je ocima obitelji govorio kako je njihov najvažniji posao posvetiti se vlastitoj djeci. izvoru radosti. Upravo zato što se pouzdavao u Boga. U trećem smo poglavlju upozorili 222 .

netom je jasno spoznao što Bog od njega traži i što toga trenutka od njega hoće. ali je znao čekati.na najvažnije očitovanje njegove nadnaravne razoboritosti. niti činio poteze na laku ruku. rasteš li „iznutra“ (Put 294). trebaju vremena kako bi sazrele.“ To je bio način kako bi se razlučile važne stvari od hitnih. nije improvizirao. Isto tako on se nije žurio ni u odnosima prema svijetu. jer zaista važne stvari ne mogu i ne smiju čekati. nije bilo moguće vidjeti male biljke zatrpane snijegom. veselo je protumačio: „sada rastu iznutra“. a veoma hitne stvari mogu još više čekati. nije bilo unaprijed organizirano. nije htio biti Utemeljitelj. Pokatkad. dušo!). Kardinal Tedeschini smatrao je kako je mons. nije to mala stvar. I ratar. Tako je radio on i tako je učio one koji su imali dužnost voditi Opus Dei. kao i dobro vino. jer je bio živog temperamenta. Mislio sam na tebe. nošen nije oklijevao nijednoga trenutka za djelovanje. Svi herojski. U pravo je vrijeme molio odobrenje Djela. neprekidno izvršiti. njegov mir slagao se s odvažnošću i s plemenitim poletom njegove naravi. kako ono što je od njega Bog tražio. Duše. s njegovom dušom. Naime. kad bi stigao u Rim. Escrive savršeno su sažeti u geslu njegova obiteljskog grba: Alma. Escrivá. Sve je radio s dopuštenjem i blagoslovom madridskog biskupa. Reci mi. među svim osobama što ih je 223 . čak i ako njihova hitnost nije neposredno očita. calma (Mirno. ali zbog nekog razloga nije bilo moguće išta im pomoći. Na tvoju prisilnu neaktivnost. Pustio je kako bi odluke sazrele. Njegova razboritost kako bi vremenu dao prostora. Nije bio neodlučan. tj. On bi čekao i onda kad je osjećao da ga potrebe duša hitno zovu. kad mu je bila jasna. a i najmanji oblici razboritosti mons. gospodar polja. Upotrijebio je sva ljudska sredstva kako bi dokazao. To ga je stajalo mnogo. Često je upotrebljavao zornu izreku upozoravajući na pogibelj od naglih poteza: „Hitne stvari mogu čekati. čuli bi ga kako kaže: „Naučio sam se čekati. Uvijek je svom snagom nastojao volju Božju.

najpažljiviji prema Božjim planovima. sestra Engracia Echevarria. i 1936. Prije imenovanja za rektora Patronata 1934. „Već se tada vidjelo da je kao stvoren za upravljanje. Tada ih je bilo malo. razboritost nazivate prostotom. Znao je čekati. Ipak su obje zajednice smjele sudjelovati u liturgiji koje je on obavljao u crkvi Patronata. samostan zatvorenih augustinki i kolegij Uznesenja. Poglavarica zajednice koja je radila u Kraljevskoj bolnici. po mišljenju sestre Arañzazu Minteguiag. Odvažan u tim trenutcima.poznavao. „Mir! Mir!“ čule su kako im govori Utemeljitelj. kad su bili potrebni odvažnosti i razboritosti kako bi se nadvladala tolika oporba. I uspio 224 . ali. Prve vjernice Opusa Dei iskusile su to odmah u početku rada. Ostavljao je dojam da nema nijednoga trenutka za ljenčarenje. u kojima su zemljom bjesnili vjersko progonstvo i razaranje“. Izabele zapamtile su ga kao delikatnog i razboritog svećenika. Uočavao je stvarnost. kako ih odmah neposredno ostvari. hrabrio ih je posve drugim riječima: „Brzo! Ukorak s Bogom!“ Ako njegova odvažnost nije nikada bila nerazborita. godine. „Njegova fina razboritost“. Utemeljitelj se suočio s problemima koji su proizlazili iz neprijateljstva prema kleru s vedrim. Nekoliko godina poslije. U Putu je mogao napisati tonom koji o tome ima osobno iskustvo: „Ne sviđaju mi se vaša ublaživanja. redovnice Uznesenja u Pamploni. ali odvažnim držanjem. nije sebi dopuštao nikakva odgađanja. kad su već bile spremne. godine don Josemaría bio je samo kapelan augustinki.“ Sestra je bila zadivljena tolikom vedrinom mlada čovjeka i u isto vrijeme „već veoma razumnog. U tom starom Patronatu radile su dvije redovničke zajednice. njegova razboritost nije nikada bila prosta.“ I sestre samostana sv. „uvijek je pogodovala skladnim odnosima i pružala neprestanu pomoć u trenutcima. kad je došao trenutak odluke i rada. pa su pune apostolskog zanosa željele povećati apostolsku aktivnost. ozbiljnog i odvažnog. Njegova razboritost ujedinjena s osjećajem pravednosti osposobila ga je u saslušanju drugog. tvrdi da je on proživio odvažno i razborito teške godine između 1931.

života i običaja. I tako se uvijek postupalo. Nema ništa stvarnije od provedbe jedne naredbe koju je Krist naredio. nekoliko osoba mora odlučivati. Volio je pravila kako bi bila plod iskustva. Važno očitovanje te nadnaravne razboritosti ostalo je zauvijek u specifičnom načinu kojim se u Opusu Dei obavljaju službe uprave. Mnogo je puta izjavio. „ni trenutka“ za ljenčarenje ni onda kad je donio svoj sud i stvorio odluku. na središnjoj. naime. Ali. tako reći. „koji je znao uvjeriti. Garganta O. Ni na jednom mjestu nikada ne zapovijeda samo jedan.“ Baš zato je zazirao od tiranije i osobnog upravljanja. jer je posjedovao nadnaravnu sigurnost da je Bog bio upleten u ostvarivanju ludosti koju mu je povjerio. A kad su se prilike izmijenile. bilo u upravi nekoga mjesnog tek osnovanog centra. s radošću je ispravljao sud i stvorio odluku. bilo u središnjim tijelima prelature. u kolegijalitetu. Escrivi bile su noge na zemlji.. pokrajinskoj i mjesnoj. Vrlo brzo se (to nije bilo bez osobite Božje providnosti. „osluškivati sva zvona i po mogućnosti prepoznati zvonara“. kako on kao predsjednik ima pravo na savjet samo s jednim glasom kao i drugi u Generalnom vijeću Opusa Dei. kad je zapovijedao. koji je umio navesti na razmišljanje. S druge strane nije imao. lako i ponizno je mijenjao svoje stajalište. Djelo je bilo stvar Božja i Bog će ga ostvariti. Ali se nije tvrdoglavo prilijepio uz iskustvo. Njegovi snovi nisu bili nerealni. pa i u izjavama za novinare.je izraziti taj kriterij jednom plastičnom rečenicom poznatom i osobama koje ne pripadaju Opusu Dei. vladalačkoj razboritosti. onda je uistinu zapovijedao. Nema ništa razboritije od te ludosti. P. često je govorio) uhodao posve jasni kolegijalitet u upravi Opusa Dei na svim razinama. Utemeljitelj je posjedovao jasno shvaćanje autoriteta. „Bio je čovjek“. To jest bio je izvrstan čovjek po upravljajućoj. 225 . bio je realist. Mons. Ako su se ukazali novi činitelji koji su nametali drukčije gledanje na stvari. Nije mu se sviđalo unaprijed diktirati pravila. tvrdi p.

godine mons. Don Josemaría uočio je težinu trenutka. Ali nije gubio vedrinu i nije dopustio da ga uhvati pesimistična panika. te nestanak javne sigurnosti navješćivahu građanski rat. U mnogim mjestima zemlje započeše paleži i pljačke crkava. Trebalo je početi ni od čega. atentati i represija.SEDMO POGLAVLJE TRENUTCI NADE 1. Utemeljitelj je bio svjestan kako je dijete Božje. To je bio. temelj cijeloga njegova života: „Imao sam jednu sliku Djevice od poljubaca. jer je rat srušio materijalni posao mnogih godina. Nisam nikada ušao niti izašao iz 226 . dijete Majke Božje i Majke naše. Pošlo mu je za rukom rastrgnuti prilike u domovini što manje ometaju apostolsko djelovanje. Neprestano je činio djela zadovoljštine za protuvjerske manifestacije. U Vitoriji oko 1938. kako ju je on uobičajeno zazivao. godine i vjerski je progon postao još okrutniji. Gospodin će opet sve podići. inicijative centra u ulici Ferraz i trajnu duhovnu izgradnju. godine. kako smo vidjeli. Beitia bio je očevidac Utemeljiteljeve „radosti“ pred ruševinama njegovih napora: „Ako je na njegovu slavu. Još se jednom čvrsto uhvatio nade. S jedne vojne promatračnice s dobrim dalekozorom Utemeljitelj promatra ruševine kuće u ulici Ferraz br. koja ga je stajala mnogo truda da je uputi uz tisuću teškoća. VRIJEME RATA U ŠPANJOLSKOJ Pred Madridom u lipnju 1938.“ Ti su dani na poseban način bili dani nade. Već i onako zbunjujuća situacija španjolskoga javnog života još se više pogoršala nakon pobjede Pučke fronte na izborima 1936. 16. Sakupljanje mnoštva.

U prvim mjesecima 1936. ma kako bile teške prilike. Uz pomoć mladića koji su stanovali u rezidenciji ili su u nju zalazili tražio je takvu kuću po cijelom Madridu želeći da bude u 227 . Kao realist mislio je na jednu veliku kuću za pojedinačne obitelji. 50 već postala nedovoljna zbog mnoštva poslova. Nije prestajao stavljati pred oči svim vjernicima dužnost biti dobro obaviještenima. A trebalo je tražiti i potrebna ekonomska sredstva. a da ne bih pošao u sobu direktora gdje je visjela ta slika. Mislim da to nisam nikada učinio makinalno. učio ih je kako će konkretno i razborito živjeti. I da ih odviše ne optereti. To je bio poljubac sina koji je bio zabrinut zbog svoje prevelike mladosti. učio ih je. te je brižljivo izbjegavao da vedri ambijent ne bude loše shvaćen i da ih ne zavede u bilo kakvu „izolaciju“ ili u bilo koje izmicanje. kao da se ništa nije dogodilo.naše prve rezidencije. godine usred socijalnog i političkoga vrenja Utemeljitelj Djela nije odustao od traženja jedne veće kuće. dakle nemojmo govoriti o strahu. Tražio sam od Boga preko Djevice svu potrebnu jakost. jer je rezidencija u ulici Ferraz br. kako bi se usprkos svemu uzdali u volju Božju. Utemeljitelj je te trenutke proživljavao vrlo snažno. da je poljubim. Bivši stanovnici ulice Ferraz br. Iskoristio je također prilike i za to da bi dobro formirao one koji su ga okruživali. Uvjeravao ih je da ne smiju. dopustiti da ih zahvati preveliki aktivizam koji bi ih zaveo da zaborave prednost nadnaravnih sredstava. 50 nisu zaboravili njegovu zaraznu snagu koja ih je imunizirala protiv defetističkog utjecaja okoline i pokretala ih da nastave apostolsko djelovanje. dobro upućenima u stvarnost prema njihovoj dužnosti normalnih građana. molitvenog života. Upozoravao ih je na opasnosti od oholosti i sebeljublja u političkome djelovanju. Ali rekoh toliko puta da se ne bojim nikoga i ničega. pa išao k Majci tražiti njezinu nježnu ljubav. To je bio ljudski poljubac sina koji je osjećao strah. Zbog političkih prilika bilo je takvih kuća mnogo na prodaju po niskoj cijeni zbog vrlo male potražnje.

Ozračje je bilo prenapeto. Isidoro Zorzano u Madridu bi ravnao Akademijom DYA (ime je prešlo na dom u ulici Ferraz) nakon što bi dao ostavku na službu glavnog inženjera andaluzijske željeznice u Malagi. F. Bila je vlasništvo grofa Reala koji je živio u Francuskoj. U isto vrijeme mislio je na novi dom za sveučilištarce u Valenciji. Napokon pronađu jednu kuću u istoj ulici Ferraz br. srpnja mogli su s balkona 228 . Kući su bili potrebni vrlo mali popravci i prilagodba. kaže tadašnji direktor centra u ulici Ferraz. Tek što pronađe nešto prikladno. Kako je nedostajalo novca. srpnja. Brzo su se sporazumjeli s upravom i sve je bilo uređeno kako bi kuću uzeli u vlasništvo 1. U nedjelju 19. Nemir je rastao sve više. vođa konzervativne oporbe u Zakonodavnoj skupštini. 16. a pomogao bi mu Francisco Botella koji bi u Valenciji nastavio studij matematike. bio je umoren Calvo Sotelo. 50. A Utemeljitelj Opusa Dei neustrašivo je nastavio raditi kako bi ostvario planove o proširenju Djela. svi su radili što su mogli usavršavajući novi dom. Glasine su se križale i širile kao zapaljeni barut. jer je svakoga trenutka prijetio državni udar s obiju strane. u žarištu pobune u Madridu. srpnja 1936. Tih kritičnih dana. „Za ljude sa strane bila je to ludost“. Novi je centar bio upravo ispred vojarne Montaña. Prenesu sav namještaj. Ljudi su živjeli s osjećajem „da je riječ o trenutcima“. Prema planu. trebao bi odmah javiti u Madrid kako bi Ricardo Fernández Vallespín pošao u Valenciju potpisati ugovor. Mnoge su obitelji požurile na praznike. Političke su prilike bile do krajnosti napete. kao da se ništa nije događalo. 13. Don Josemaría je živio u nadi na tom mjestu i u tom trenutku. svršetkom lipnja ili prvih dana srpnja Zorzano prijeđe u Madrid kako bi definitivno ostao u glavnom gradu Španjolske. Francisco Botella rodom iz Alcoya imao je na svršetku akademske godine otići u Valenciju potražiti kuću koja bi se mogla upotrijebiti u sljedećoj godini. Vallespin bi trebao je postati ravnatelj novoga centra.četvrti Argüelles u blizini sveučilišnih zgrada s druge strane ulice Moncloa. I doista. Ubrzao je seljenje u ulicu Ferraz br.

Bilo je jasno kako je potreban najveći oprez. Don Josemaría morade ostati u kući svoje majke. Nije mogao izlaziti. nije imao nikakve vijesti o vjernicima izvan Madrida. Ujutro. ali drugoga građanskog odijela nije bilo.promatrati kako se ustanici sakupljaju u vojarni. Utemeljtelj je kao otac u tim trenutcima mnogo trpio. budući da su bile prekinute sve veze. I kao da sve to nije bilo dosta. jer su 21. Don Josemaría nije mislio na 229 . nije mogao prikazivati svetu misu ni obavljati klanjanje pred svetohraništem. uspjeli su doći do kuće njegove majke u ulici Doktor Cárceles (danas Rey Francisco). koje su tražile dokumente od prolaznika. Morao je obući radničko odijelo što su ga upotrebljavali dok se u kući radilo. vrijedilo je ili se sakriti ili se izložiti umorstvu od neke patrole koja je kružila. od jednoga skrovišta do drugoga. Oko osam sati izišli su iz doma studenti koji su stanovali kod svojih obitelji. Nije bilo po njegovoj mjeri. u tom trenutku u Madridu. Prolazeći posred zagrijanog mnoštva koje se spremalo slaviti pobjedu. U Madridu započe teror. dok je policija opijena pobjedom ulazila u vojarnu Montaña. Građanski je rat nadošao upravo kad je Utemeljitelj morao raspolagati nekolicinom osoba dobro spremljenih kako bi se odmah počelo širiti djelovanje Djela: proširiti centar u Madridu. U noći je počeo napad. Započela je kao neka duga mora. Kao za svakoga drugog svećenika. jer. Sada se sve rušilo. Vojarna Montaña je pala. srpnja leševi ispunjivali mrtvačnicu. U prvim poslijepodnevnim satima prilazne ulice bile su zatvorene stražama i policijom. Osim toga. Doznalo se da je mnogo osoba bilo strijeljano. Situacija je bila konfuzna. bio je izložen opasnosti od čestih pretraga. Don Josemaría uporno je i očinski nastojao da ga telefonom obavijeste jesu li došli do svojih kuća bez incidenta. don Josemaría je napustio centar s nekolicinom onih koji su ondje proveli noć. Projektili su se zabadali u zidove i krov centra. jer je u toj zoni bio svakomu poznat kao svećenik. puna teškoća i opasnosti. a bio ih je krcat ulaz. Pa iako se sakrio. postaviti na noge centar u Valenciji te započeti u Francuskoj.

i u času kad je trebao djelovati. svršiti dobro. Prije svega njegova razboritost mu je i usred silnih briga u svim događajima pomagala shvatiti stvarnost više nego ikomu drugomu. mogao si osjetiti snagu punu nade pri suočavanju s problemima svake vrste. premda nisam siguran da ju je napisao u prvim mjesecima građanskog rata: „Rat! Rat – kažeš mi. gledali neko ne posve prirodno nadahnuće. kad smo npr. Kad su mnogi držali da će rat malo trajati. na Crkvu. Unatoč svemu trebali bismo ga ljubiti kao što redovnik mora ljubiti svoj pokornički bič (Put 311). ma kako se događaji odigravali. Brzo su se svi uvjerili da će sve. ima jedan nadnaravni cilj nepoznat svijetu. Rat je najveća zapreka laganom življenju. konkretnom slučaju. rat je bio za nas. brata i sestru. ili da mu je kraj na vidiku. onima što su bili blizu govorio je da sve to nije tako jasno. koje su bile u suprotnosti s posjedovanim podatcima. u ovom. U njegovoj se blizini se mogla opipati granitna vjera u nadnaravni značaj Djela. prelazili Pireneje. da moraju računati s čekanjem mnogo duljim nego su mogli zamisliti. razboritost mu je davala još veću objektivnost. na svakoga njegova pripadnika. dok mu netko nije priopćio sumnju vlasti da se u toj 230 . Juan Jimenez Vargas ovako to tumači: „Ne stavljajući u sumnju podudaranja koja su mnogo puta u tijeku njegova života pokazala pravo božansko nadahnuće. neprestano spominjanje kratke strelovite molitve: „fiat!“ te prepuštanje u ruke Božje ostadoše usađeni u onima koji su ga okruživali tih mjeseci. a i u drugima. Ipak nisu bile zanemarene mjere opreza glede njegove osobne sigurnosti. nego na duše. Njegove stalne nadnaravne reakcije.sebe.“ Svi su bili uvjereni da se Utemeljitelju neće ništa dogoditi jer je on morao graditi Opus Dei. čini se da sve osvjetljuje autentična osobna krepost. na svoju majku. omnia in bonum! Jedna točka Puta odražava dobrim dijelom ovo unutarnje raspoloženje don Josemaríje. Ostao je sa svojom majkom. na Djelo. Poslije su neki u tim njegovim izjavama. Njegov je optimizam uvijek bio ozbiljan u objektivnome smislu.

Nepomičnost zglobova bila je toliko teška da su ga čak morali zalagati. 492 praveći se duševnim bolesnikom. Nakon pregovora s raznim veleposlanstvima pokazala se prilika za smještaj u poslanstvu Hondurasa (u užemu smislu to je bio stan samo za konzula. socijalistički sindikat). kako se katkad dogodi. kolovoza 1936. Ostao je u kući jednoga prijatelja u ulici Sagasta br. Malo kasnije nađe sklonište u psihijatrijskoj bolnici u ulici Arturo Serria br. Razumljivo je. 2 365 redovnika (23%) i 283 redovnice. da su je držali istinitom. U to vrijeme madridska se fronta ustalila i sve je upućivalo na to da će se rat produljiti. kad je u prvim vremenima do nekoga došla lažna vijest o smrti Utemeljitelja Opusa Dei. Gotovo dva tjedna nije mogao maknuti. bio je na osobiti način težak i zato što mu se pogoršavao reumatizam od kojega je trpio. I zaista malo kasnije obavljena je u toj kući premetačina. Njegov boravak u bolnici koju je kontrolirao UGT (Union General de Trajabadores. Činili su se zločini. Bili su to dani. ali je posjedovalo priznanje i službenu zaštitu). Tom je bolnicom upravljao doktor Suils. 29 do kraja kolovoza. Na to on ode. te je nekoliko dana proveo kako i gdje je mogao. navodi ove zaprepašćujuće podatke: za vrijeme rata poginula su 4 184 svjetovna svećenika (13%). Za vrijeme boravka 231 . ako je vijest bila popraćena detaljima. godine. u vlasništvu argentinskih prijatelja Álvara del Portilla. Tu je mnogo pretrpio. a među žrtvama bio je veliki postotak svećenika i redovnika. Množila su se nasilja i napadaji svake vrste. danas pomoćni biskup u Sevilli. Tamo je stigao u ožujku 1937. čak je i gladovao tako da je nevjerojatno smršavio te ga nisu mogli prepoznati. A to više. kojega je don Josemaría poznavao još iz vremena Logorona. Rujan je proveo u jednom stanu u ulici Serrano. To je sklonište morao napustiti 1. Trebalo je pronaći normalnije i sigurnije sklonište. U svojoj iscrpnoj i dokumentiranoj povijesti vjerskoga progona u Španjolskoj Antonio Moreno. a poslije i mjeseci krajnje zbrke. To se dogodilo oko 9. listopada.kući skrivaju različite osobe u pojedinim stanovima.

73 i nastavljao razvijati jaku apostolsku djelatnost u Madridu: razgovarao je s ljudima. Kad se pojavio obučen u građansko odijelo. Napokon je mogao slaviti svetu misu. slavio svetu misu. a nijedna crkva nije bila otvorena. Sve te njegove osobine mogao si shvatiti samo ako si vidio da proistječu iz duboke vjere. Nekoliko mjeseci poslije počeo je ponekad izlaziti na ulice s jednim dokumentom honduraškog konzula kojim ga je akreditirao kao činovnika u poslanstvu. Bilo je to u Madridu jedne srpanjske večeri 1937. nadnaravnim gledanjem u svim njegovim riječima. mama. Poslušao bi jedno razmatranje i svatko bi odlazio pojedinačno. U takvim je prilikama upoznao Tomása Alvira koji je u jednome članku u rujnu 1975. iscrpljen i blijed. nosio svetu pričest i vodio razmatranje. Čuđenje je bilo i te kako razumljivo. Svatko je sudjelovao na svoju odgovornost. molili bi krunicu i drugo. Čekala ga je u predvorju kod vrata stana. Druga je bila kuća Tomása Alvira u ulici General Paradinas br. rujna se preselio u jedno potkrovlje u ulici Ayala br. godine. A sljedeće je razmatranje bilo u nekoj drugoj kući. Te su se trodnevne duhovne vježbe održale u raznim kućama. osim toga. 28. njegovim optimizmom i veselošću. 232 . da ne budu zajedno dulje vrijeme. Escrivom de Balaguerom. Jedna je bila kuća Joséa Marije Albareda u ulici Menedez y Pelayo.u honduraškom poslanstvu između ožujka i kolovoza te godine jednoga je dana došla majka da ga vidi. gospođa Dolores ga nije mogla prepoznati dok nije čula njegov glas: „Koja sreća. neki vjernici Opusa Dei bili su s njim. Nastavili bi razmatrati na ulici.“ Ostao je zapanjen „jakom ličnošću ovoga mladog svećenika. da te vidim!“ Tada se Josemaríjina situacija promijenila. godine ispričao: „Sjećam se svih pojedinosti kad sam prvi put razgovarao s mons. a. A onda se 1. jer su svećenici u Madridu bili progonjeni. što nije bilo lako posjedovati u tako teškim časovima.“ Tomás Alvira veoma se začudio kad je jednoga dana čuo da ga poziva na duhovne vježbe s još nekoliko drugih osoba.

činilo se prikladnim da ostavi Madrid i da pođe u neko drugo područje. ušavši u mali salon ugleda Juana Jimeneza Vargasa s jednom drugom osobom koju nije prepoznao. Kose relativno duge. Pa iako je prisutnost Utemeljitelja u tim prilikama bila veoma potrebna. bilo je mnogo teže nego se to mislilo u Madridu. Tamo su se nalazili Francisco Botella i Pedro Casciaro koji su znali da može stići svakog časa. piše don Pedro Casciaro. brata i sestru i velik dio vjernika Opusa Dei.Na kraju ljeta 1937. zagrli me uskliknuvši: Perico (deminutiv od Pedro). bio je njegov glas. „Do tada svaki put sam ga vidio u reverendi s vrlo kratkom kosom i velikom tonzurom koju je pokrivao kapicom od crnog sukna i s naočalama okruglih leća. nadvladao je nedoumice i odlučio se na inzistiranje sviju. Izgled Utemeljitelja tako se promijenio u onih petnaest mjeseci da ga je Pedro Casciaro prepoznao samo po glasu baš kako se dogodilo i gospođi Dolores. U Barceloni je započelo napeto iščekivanje. Uzao na kravati bio je vrlo dobro svezan. otputovao je u listopadu u Valenciju. pa i majke. koji tek što me ugleda. Ali vraćalo se uvjerenje da je to ipak volja Božja. korektno obučen u sivo tamno odijelo. Pedro Casciaro običavao je navečer poći u kuću obitelji Botella. Nametale su mu se sumnje o opravdanosti takve odluke. „Smršavio je više od četrdeset kilograma“. počešljane s razdjeljkom sa strane. Sad je imao upale jabučice. Jedino što se ama baš ništa nije promijenilo.“ Iz Valencije je nastavio u Barcelonu noćnim vlakom. ali su životni uvjeti za svećenike bili nemogući. ali se meni učini tko zna zbog čega značajan. Nije se mogao pomiriti s idejom da ode iz grada i da ostavi majku. Zapazih jedan po sebi beznačajan detalj. Bio je to „jedan gospodin veoma mršav. Kad je bilo riješeno pitanje isprava. Teško mu je bilo odlučiti se. pa je još više odskakalo njegovo široko čelo. koja radost što te vidim“. jer stupiti u vezu s osobama koje su vodile potajna iseljenja iz Španjolske. godine ubojstva su se nešto smanjila u Madridu. Ali. Jednoga dana. Naočale su bile okrugle s jakim okvirima. 233 . Oči su bile još prodornije.

da posjeti nekog biskupa.“ S tom se radošću Utemeljitelj Opusa Dei stavio na put. Mora. U Burgosu se Josemaría prihvatio intenzivnog apostolata dopisivanjem. njegov dobri prijatelj. Kad je trebalo. Veći dio onih koji su s njime prešli Pireneje morao se prijaviti u vojsku. osim iscrpljujuće brige za one koji su ostali u Madridu i na raznim frontama. Poslije teških dana 2. 234 . veljače 1938. godine. Utemeljitelj je Opusa Dei podnio mnogo patnji. Ali teškoćama nije bilo kraja. a fizički je umor je povećavao iscrpljenost već od prve noći kad su počeli putovati. Nešto kasnije isti Juan proširio je jedan kratki stavak sažimljući iskustvo tih mjeseci iz kojeg je nastala točka 659 Puta: „Radost koju treba da posjeduješ nije ona koju bismo mogli nazvati fiziološkom. A ipak. prosinca uspiju prijeći granicu Andore i stignu u mjesto Sant Julia. Poslije se prebaci u Burgos. da vodi tečajeve duhovnih obnova. koja je započela u listopadu 1937.Napokon 19. Prošao je kroz Lurd prije nego će se vratiti u Španjolsku. Tomas Alvira koji je s njime bio na Pirenejima sačuvao je jedno njegovo pismo datirano 4. da rješava sve moguće nastale probleme. iz potpuna predanja samoga sebe u ljubazne ruke našeg Oca. onaj tko je bio s njime uvjerava da je uvijek sačuvao mir i radost. nego ona nadnaravna radost koja proizlazi iz napuštanja svega. a koje su sada bile raspršene po domovini. gdje je rezidirao madridski biskup. išao je kamo god je bilo potrebno da se skrbi za one koji su živjeli u teškoćama. studenoga ostavi Barcelonu ukrcavši se u izravni autobus za Seo de Urgel. Marcelino Olaechea. Nasreću. a u Pamploni ga je primio u biskupskoj palači mons. bila je dovršena. Juan Jimenez Vrgas tvrdi da do toga časa nije bio dobro shvatio što je radost onoga koji se osjeća Božjim djetetom. drugima je bilo moguće stići u Burgos koristeći se vojničkim dopusnicama. odakle je bilo lakše opet uspostaviti vezu s raznim osobama koje je posjećivao prije rata. radost zdrave životinje. Prešao je granicu u Irunu.

barem od ljeta 1934. Sad se liječim od upale bronha koju sam dobio na sjeveru. „ jer treba naprijed s Bogom i odvažno!“. ili u nekom razbijenom autobusu na cesti ili na fronti. jer je Josemaría već od početka. stjecati nove prijatelje. kad ćeš se moći izvući. A prije sam bio u Valenciji. U tim se vijestima izražavala zahvalnost za pisma primljena s fronte na moru i na kopnu. sačuvane. u koje su umetnute zgode iz rata. Iz235 . Onda ću poći u Leon i Astorgu. Valladolidu. kako te želim zagrliti! U međuvremenu molim te da nam pomogneš svojim molitvama i žrtvama. surađivanjem s liječnicima na selu. da se vidimo? Mnogi su pisali u Burgos da bi doznali gdje će se Otac nalaziti toga i toga dana u koji bi oni imali dopust. U isto vrijeme svima su donosile poticaje kako da ustraju u pobožnosti i da ne dopuste da utrne u njima želja da drugima prenose kršćanske ideale imajući pred očima sljedeću akademsku godinu. umjetnošću. Dragi moj Tomase. prepisane na pisaćem stroju i umnožene na skromnom ciklostilu. Neke su od tih stranica. One sadržavaju kratka pisma koja su bila upućena za vrijeme ljeta raznim mladićima Akademije DYA da drugima pripovijedaju gdje se nalaze i čime se u to vrijeme bave: športom. Ja trčim s jedne strane na drugu. „sva ta pisma odavala su zanos. Upravo sam stigao iz Vitorije u Bilbao. zajedničke brige i jednaki nadnaravni i radosni optimizam“. učenjem jezika. Nije se svaki put moglo točno odgovoriti: „U željezničkom vagonu.Neka te Isus štiti! „Dragi Tomase. Njegov intenzivni pisani apostolat kojim je svima priopćivao vijesti o svemu. Kolektivno pismo nije bila nova stvar. godine upotrebljavao taj način obiteljskog dopisivanja koje je puno nadnaravnog vibriranja i vedrog raspoloženja. U istom su tonu i vijesti iz Burgosa.“ U Burgosu su Utemeljitelja iznad svega zanimale osobe koje su sudjelovale prije rata i s kojima bi ponovno mogao uspostaviti veze te uzdržavati njihov duhovni život i apostolsku revnost. apostolskim nakanama itd. Salamanci i u Avili.

U tu svrhu pisalo se akademskim vlastima raznih zemalja. Želio je njihove adrese.“ Tražili su iz Burgosa gramatike. U jednome stoji ova rečenica koja izražava duh onih dana: „Knjige. rječnike. unatoč svim teškoćama: „Onaj koji ima dobru volju čini više nego onaj koji ima mogućnost.“ Apostolski žar navodio je osnivače Opusa Dei da od svih traži pomoć u pronalaženju onih za koje se nije znalo jesu li živi. U jednom pismu iz 1938. koji nije mislio samo na Španjolsku. planet postaje malen.“ Kratka pisma bila su začinjena nadnaravnim pogledima i sasvim prirodna. svijećnjak itd. i to na raznim jezicima. vratiti se u Madrid. Utemeljitelj je u tom smislu činio sve moguće priprave. primanje sakramenata. horizonti su se širili. U tim pismima ima mnogo slikovitih epizoda i zabavnih priloga. za vrijeme kad završi rat. kadšto s „oprostite mi na kratkoći stranica. Osim knjiga. Ipak nije zaboravljao najhitniju stvar. Stalno je poticao na apostolat: „Među tolikim plemenitim mladićima zar ne vjeruješ da nas barem jedan od njih može shvatiti?“ Uz Josemaríju. Dok čovjek piše ove stranice. tekstove za prevođenje. oskudica je papira“. Za misne košulje i za misno ruho zadužio je obitelj Vicenta 236 .“. jezici i studiji instrumenti su vašega rada. Jedan urednik vijesti je napisao: „Sutrašnja Španjolska je premalena. bilo sigurne bilo vjerojatne. a osobito učenje jezika. Govorilo se o biblioteci u nastajanju sa svim mogućim knjigama koje su stizale i iz inozemstva.“ Svakog je mjeseca izlazilo kratko i priprosto izdanje. žrtvu. da ih čitamo? To izgleda banalna namjena. pa i materijalne. godine možemo čitati: „Znate li da tražimo knjige. počeo je skupljati i stvari prijeko potrebne za novi oratorij: svetohranište. ali ipak nije uvijek tako. Pokatkad je tu bila i vijest da je netko poginuo na bojišnici: „Još jedan koji će se moliti za nas!“ Tu su bile i vijesti o onima koji su se nalazili u drugom dijelu Španjolske: „Djeluju uzornom vjerom i ustrajnošću.vješćivali su također i oni koji su došli u Burgos da neko vrijeme provedu s Utemeljiteljem. Iznenađuje upornost kojom su ti mladići htjeli nastaviti studij. Ali ne zaboravite da nadnaravni karakter našega pothvata traži molitvu.

jer nije ništa razumio. završavala se. Mjeseci Burgosa otišli su u prošlost.“ 237 . (Na kraju 1938. treći kat desno. Biskup se ponudio da će ih čuvati do povratka Djela u Madrid. 9. Drugi su morali projektirati i izraditi jedan kalež. u goremu stanju nego smo mislili.“ Mnogi su liturgijski predmeti bili čuvani u biskupskoj palači u Avili. 32. Ovo nastojanje opisano je u jednom pismu: „Duhom prijašnjih anonimnih umjetnika izradimo sveto posuđe. Bomba ga je ranila. nađosmo je razrušenu. iako to nije izrekao. Ricarrdu Fernandezu pošlo je za rukom da iz poljske bolnice obavijesti Josemaríju telegrafskim putem. Bog je sve planirao. eksplodirala jedna ručna bomba u blizini Ricarda Fernandeza Vallespija dok ju je demontirao. To je bilo vrijeme Utemeljiteljeve nade. Don Josemaría stigne u Madrid u isto vrijeme s prvom kolonom za opskrbu. udari u smijeh. a sviđat će se i vama zbog čvrstoće materijala koji upotrebljavamo.“ Naravno. lipnja 1928. Ricardo Fernandez Vallespin ga je pratio pri prvom pohodu doma u ulici Ferraz: „Kad smo došli u našu kuću. Tako mu se pružila prilika da pođe na madridsku bojišnicu jer je 7. Pokatkad samo zato da posjeti nekog ranjenika. Jedan ga časnik upita zašto se smije. Sviđat će se snažnim i finim oblikom i zbog svojega cjelovitog sklada.Rodrigueza Casade koji se nalazio u Burgosu. kao etapa učvršćivanja u kojoj su ponovno uspostavljene veze i počela se pripremati budućnost. molitve i intezivna mrtvljenja.) Nastavio je putovati kamo je trebalo. Don Josemaría stanovao je u hotelu Sabadéll u ulici Merced br. Tako je Ocu bilo moguće poći do njega i provesti noć na zapovjedničkom mostu baterije u Carabanchel Alto. Toliko se žurio. ili na početku 1939. Kad je vidio ruševine. Uvjeravamo vas da će se Gospodinu sviđati zbog duha kojim ih izrađujemo. Svojom neukrotivom vjerom u Providnost odgovori: „Jer vidim kako je malo ostalo od moje kuće. časnik je ostao iznenađen. mislio je. Jedan ga časnik odvede u promatračnicu koja je bila napola srušena. Tragična igra koja se za Opus Dei ovim ruševinama bila otvorila. odjeću i druge liturgijske predmete za našu kapelu. godine preselio se u još jednu skromniju kuću u ulici Concepcion br.

Napokon. Angel Galindez koji je stanovao u ulici Ferraz. a poslije i u ulici Jennér napisao je 1975. žarku ljubav. bogatoj neistraživanim sadržajem. Djelo napreduje i molitvama mnogih duša: svećenika i laika. Želio je da dom počne funkcionirati u listopadu 1939. zdravih i bolesnih kojima se obraćam uvjeren da će ih Gospodin uslišati. Pretpostavljam da je stalno razmatrao nad sv. da proširuje obzorja. kad ga gledamo kao čovjeka nade.Zgrada je bila oštećena za vrijeme napada na vojarnu Montaña. To je naglasio. na nezaustavljivu odvažnost. Utemeljitelj Opusa Dei započeo je i ovaj put bez materijalnih sredstava oslanjajući se na čvrsto uvjerenje da se sam Bog uključio u ostvarenje Djela. Tako se i dogodilo. Zacijelo. ali i sjajnu nadu. da se prije svega i iznad svega osjeća Božjim svećenikom i da u toj ulozi propovijeda i zahtijeva živu ustrajnost u vjeri. bombardiranja su pojačala razaranje. U nekoliko stanova unajmljenih u ulici Jennér uz prolaz Castellana. godine: „Djelo napreduje snagom molitve: moje molitve i mojih bijeda. Da.“ Za njegovu je neslomljivu nadu sve bilo moguće. u kojoj sam stanovao. To je u očima Božjim snaga potrebna za ostvarenje njegove volje. pretvori u sadašnje divovsko Djelo. umiruje nemire. godine u listu „El Correo Espanol“ u Bilbau: „Često sam u ovih gotovo četrdeset godina razmišljao o osobi Oca.“ Sam je Utemeljitelj Opusa Dei napisao 1940. Izabele. koji su omogućili da se mala kuća. Odatle je nastavio apostolsko djelovanje i ponovno se stavio na traženje odgovarajućeg doma za sveučilištarce. Onda ju je preuzela milicija. često sam mislio na njegovu bezgraničnu vjeru. kad se fronta približila Madridu. veličine slične domu u ulici Ferraz br. jer mole za jednu sigurnu nakanu koju sam 238 . smjeloj i apostolskoj. da objašnjava sumnje. Pavlom. da predočuje svijetlu budućnost. U prvi čas nastanio se kao i prije rata u kući ravnatelja Patronata sv. u barcelonskom listu „La Vanguardia Espanola“. godine. mladih i starih. na njegov apostolski žar. nadvlada pesimizam. 50. Manuel Aznar: „Ne znam koja mu je karizma omogućila da posvuda širi nadu.

na radost sviju. iskreno. To je naše jedino i veliko oružje za borbu. Vi ih morate utrti udarcima svojih koraka“ (Put 928). sinci moji. sveopće sjeme za koje je Djelo došlo da ga raširi. po svim slojevima ljudske djelatnosti posijemo katoličko. Vjerojatno dok je pisao ove crte. S vrhunca pišeš i. u bolnicama. Španjolski je rat završen. ali je došao čas da se za Opus Dei otvori jedan put na pravom polju. 239 . u obiteljima i na mjestima ljudskih susreta. ne vidiš ravnice. tek što se magla podigne. opet se pojavljuje gorski lanac. koji je bio skriven. da bi do svih doprla vijest koju nam je Bog povjerio. non confundentur (Ps 24. Uz molitvu dolazi u pomoć i rad onih koji su oko mene. To je misija Djela na koju smo se stavili da je provedemo ispravno. Takav je i takav mora biti horizont tvoga apostolata. autor Puta mislio je na široke prostore apostolata koje će pripadnici Djela tijekom godina otvoriti. raste u svim sredinama. kamo god upraviš pogled. u narodima najrazličitijih životnih uvjeta. Zbog toga razloga i dalje se oslanjam na molitvu. Za ove početne godine pun sam duboke zahvalnosti Bogu: i istodobno mislim. na sveučilištima. velikodušno. na mrtvljenje. Treba proći svijet. koji se u tebe uzdaju. na staleški rad. Teškoće neće biti male. u katehizaciji najbjednijih četvrti. i rad teče kako treba na ulicama i usmjeren je na svakoga. Tako će biti i u budućnosti. bez pribjegavanja. dok neprekidno obnavljam svoje pouzdanje u Gospodina: universi qui sustinent te. neprestanom namještanju ondje gdje sunce bolje grije ili gdje ljepše i bolje cvijeće cvate.3. po cijeloj zemlji.“ 2.u početku poznavao samo ja. postidjet se neće). Ako se čini da je na nekom mjestu krajolik pitomiji. Na taj način Djelo se izgrađuje. Među siromasima i bogatima. da tako kažem. PRAVNI PUT OPUSA DEI „Imaš pravo. Ali za vas nema utrtih putova. Sunce je u nama. premda ti horizont obuhvaća mnoge kilometre. Iza svake planine diže se druga planina. koliko nam još ostaje prostora da u svim narodima.

godini biskupa Pamplone mons. grada u kojem se 2. Nije postojao pravni oblik za instituciju koji bi predlagao način življenja prvih kršćana. Osim toga. Utemeljitelj Opusa Dei rekao je 1967. Oni su ozbiljno težili za savršenošću na koju su bili pozvani jednostavnom i uzvišenom stvarnošću svoga krštenja. dopuštenjem mjesnih biskupa gdje se obavlja naš rad. Marcelina Olaechea. Put će se stvoriti utiranjem koraka. „I dalje sam radio s odobrenjem i poticajima Svete Stolice i za pojedini slučaj. Jedini uzor.Djelo nije sličilo nijednom udruženju koje je postojalo u Crkvi. godine Petru Forbarthu. primio kao gosta u svoju biskupsku palaču. prvi kršćani. apostolsko zvanje u punini kakvo je Bog tražio od Opusa Dei udaljivalo ga je i od bratstva i pobožnih društava koje predviđa kodeks kanonskoga prava. kao dobar pravnik. shvaćao je da pravilo mora proizlaziti iz života. Vanjštinom se nisu razlikovali od ostalih građana. bolnicama itd. listopada 1928. osobni tajnik u 1937. a ne obratno. ali još nije dobio pravnu definiciju. Oni obavljaju obične poslove. Vjernici Opusa Dei obične su osobe. Asketski i apostolski način življenja mora prethoditi pravnim odredbama. nikad se nije umorio.“ To potvrđuje i don Vicente Ballester Domingo. vjeran sin Crkve. rodio Opus Dei. dopisniku „Timesa“ iz New Yorka: „najlakši način da se razumije Djelo jest misliti na prve kršćane“. dobro je znao da nijedan posao ne može biti plodonosan ako se otkine od crkvene hijerarhije. kršćanski građani koji žele u punini odgovoriti zahtjevima svoje vjere. Ipak don Josemaría. Don Vi240 . kako smo vidjeli. uvijek je radio i. koji je don Josemaríju. salezijanac. opetujući to. Utemeljitelj. Žive u svijetu onakvi kakvi jesu. bilo povlačenjem u samoću bilo aktivnim služenjem dušama u školama. Kroz Pamplonu su prolazili mnogi biskupi i don Josemaría ih je upoznao s Opusom Dei. Osim toga. Dopuštanjem i ljubaznim blagoslovom madridskog biskupa. bio je definiran s teološkoga gledišta. Vjernici Djela nisu htjeli i nisu mogli biti redovnici koji nastoje postići svetost udaljujući se iz svijeta.

“ Inače je ova delikatnost savjesti bila razlog sumnji i kleveta u neposredim godinama nakon rata. Leopoldo Eijo y Garay odobri Opus Dei kao pobožnu udrugu. Biskupov potez dakako nije morao imati definitivno pravnu vrijednost. A onda. Sancho O. P. Tako 19. madridski je biskup htio dati pisano odobrenje da bi tako ušutkao napadaje. Utemeljitelj Djela rekao mu je da se od toga časa. tumači p. mons. ali je mogao ublažiti kampanju ozloglašivanja. Zacijelo nije mogao riješiti pravni problem Djela. iščezavaše pred problemom pravnog puta Opusa Dei. svoga Oca. ma koliko bila hitna. Sva potreba spašavanja duša. Kada su neki usmjerili napade protiv Opusa Dei i njegova Utemeljitelja. Pripadnici Opusa Dei i osobe koje su u sve većem broju sudjelovale u njegovu apostolskom radu. „Nije se znalo je li svetac ili heretik“. iznosi razlog te potrebne razboritosti: „Djelo je još bilo u fazi nastajanja. Osnivač primi vijest o tome u ulici Diego de Leon br. „vidljiv je znak duboke ljubavi i podlaganja don Josemaríje odlukama vrhovnog autoriteta Crkve. 14. Vjernici Djela i njihovi prijatelji odgovarali su s potpunim pouzdanjem u ovog svećenika koji je iznad svega htio provoditi Volju Božju. koji je sada pedijatar u Gijonu: „Trebalo je imati povjerenja koje je Osnivač postavljao u providnost Božju. On sam govori o tome tridesetak godina poslije: „Odmah je pošao u kapelu sa svojom majkom i 241 . iako u ono doba nije bilo lako razumjeti što je Opus Dei“. P. bile su sigurne da je ta stvar „Božja stvar“. Bogu hvala.cente Ballester svjedoči da je „uvijek tražio odobrenje hijerarhije. Imao je povjerenja u volju Božju. Njemu se nije žurilo. ožujka 1941. Sancho. kad je stigao „decretum laudis“ od Svete Stolice. Istodobno bio je veoma suzdržljiv u govoru o Djelu upravo zato što Djelo još nije imalo pravnog identiteta u Crkvi. može na opširnije govoriti o Opusu Dei. Bilo im je poznato da su biskupi sokolili don Josemaríju i vjerovali su da će prije ili kasnije pravni problem biti riješen. „Takvo ponašanje“. jer je već bio javna činjenica i Crkva ga je majčinski pohvalila. podsjeća doktor Eladio de la Concha. kao još nerođeno stvorenje.

kad je izdano prvo odobrenje. to bilo upravo na ovaj blagdan. listopada po tadašnjem kalendaru. don Josemaría reče nekim vjernicima: „Nekoliko puta sam opazio. najvolim današnji blagdan Gospina materinstva. Onda još nisam znao da je Majka Božja posredovala. Hajdemo mu zahvaliti. jer je naša dužnost raditi. godine da podastre svu dokumentaciju o Djelu koju je sam Utemeljitelj izradio. nisam htio nikakva odobrenja. na blagdan Gospina materinstva. Escrivi de Balagueru.s nekim vjernicima Djela koji su se našli u kući. 242 . kad slavimo njezino božansko materinstvo. Sevillu. kad je Sv. upravo me pozvao biskup i protiv moje volje.’“ Osim toga. Apostolska se djelatnost razvila i proširila u druge gradove: Valenciju. a rekao mi je da je napisao dekret. a i vas sam na to upozorio. listopada). Nekoliko godina poslije. da je prije više godina. sjećam se. Don Álvaro del Portillo bio je poslan u Rim u veljači 1946. Kleknimo na podnožje oltara i zahvalimo Bogu. jedna skupina vjernika Opusa Dei počela je studije s nakanom da budu zaređeni za svećenike. Nešto kasnije pisao je don Álvaro mons. I sada. On je i dalje čekao. Barcelonu. a ne mogu to ne spomenuti. Stolica prvi put pružila ruke nad Djelo. Ogovaranja nisu prestajala. a ne samo naziv pobožna udruga. bit ćete zadovoljni. Valladolid. svi su mi blagdani Presvete Djevice dragi. ali. Svi drugi bili su na poslu. Morala su se neodgodivo riješiti i pitanja u vezi s njihovim ređenjem. On mu je odgovorio: „Blagdan za blagdanom. da je potrebna njegova osobna prisutnost u Rimu kako bi se pokušalo pokrenuti naprijed ono što je po ljudski izgledalo nemoguće. ako bih morao birati. sinci moji. da smo svaki korak naprijed na pravnom putu Opusa Dei učinili pod zaštitom Majke Božje. jedno potpunije papinsko odobrenje odmah se ukazalo potrebno s više razloga. diraju me u srce. Podsjetio je također i na ono što mu je toga dana kazao Álvaro del Portillo: „Oče. Pođoh k majci i rekoh joj: ‘Gledaj. pa je bilo potrebno pronaći drugo pravno rješenje. S druge strane. 11. jer je sutra blagdan Gospe od Pilara“ (blagdan Gospe od Pilara slavi se u Španjolskoj 12. pitanja koja nastaju sa stajališta kanonskoga prava.

Nitko ga nije prepoznao. u ono vrijeme neposredno poslije rata bila je tako reći prava avantura. ali svakako dugo i teško putovanje kopnom i morem i za to putovanje trebalo je gotovo pet dana. a. godine: „Djelo je izgledalo svijetu i Crkvi kao neka novost. Vjernici vijeća. Liječnik se nije ograničio samo na to da ga odvraća od putovanja nego je zbacio sa sebe svaku odgovornost za putovanje.. reče jedan visoki uglednik iz Rimske kurije. jednodušno se slože s Utemeljiteljevom nakanom. tumači on. Tada još nije bilo zračnoga prometa. U četvrtak 20. Onda. želio je izići u Montserratu da pozdravi Virgen Morena – Crnu Gospu. stoljeće ranije. Escrivá de Balaguer na poseban način preporučivaše Presvetoj Djevici veoma važan posao koji ga je vodio u Rim. budući da je pirenejska granica s Francuskom bila zatvorena zbog političkih razloga. Sljedeći dan na poseban 243 .“ Na putovanju u Rim pratio ga je don José Orlandis koji je znao talijanski: „Putovati u Rim. Sazvao je vjernike Generalnog vijeća da ih obavijesti o svojoj odluci. jedina veza između Francuske i Italije bio je jedan poštanski brod koji je putovao jedanput tjedno iz Barcelone u Đenovu. pošto su razmotrili pitanje pred licem Božjim. pomiješao se s mnoštvom da poljubi stupić na kojemu je stajala slika. lipnja 1946. Morali su mu više puta na dan davati injekcije. Zacijelo ljetna klima u Rimu nije bila pogodna za njegovu bolest. pogoršala. izgledaše nedostižno. u rano poslijepodne. Mons. napisao je 1961. otputovaše automobilom iz Madrida u smjeru Zaragoze i Barcelone. Ali nisam mogao čekati da stvar postane ‘moguća’. Ali osnivač Djela nije ni časa oklijevao. prolazeći blizu Igualade. od koje je Utemeljitelj bolovao. I unatoč svemu moralo se pokušati nemoguće. lipnja ujutro pođe u baziliku Gospe od Pilara. Vi ste došli.U to vrijeme šećerna se bolest. Pravno rješenje koje sam tražio. U srijedu 19. Gurale su me tisuće duša koje su se Bogu predale u Djelu potpunom odanošću da obavljaju apostolat u svijetu. Bilo mu je jasno da Gospodin hoće da putuje u Rim unatoč žrtvi koju je uzimao na sebe. zaštitnicu Katalonije. i kao što je običavao. Podsjećajući na ovaj odlučni čas svoje biografije i povijesti Opusa Dei.

Iz ovih toplih riječi Pisma poteče duboki osjećaj vjere. Ujutro 21. koji ga je silio da se otvoreno stavi pred Gospodina. 1961. Bog nas je uslišio i napisao je u ovim rimskim godinama još jednu divnu stranicu povijesti Djela. mons. da slijede Isusa. ako sam sve radio na tvoju slavu i znajući da je to tvoja volja! Kako je moguće da Sveta Stolica reče da smo uranili za jedno stoljeće? Evo mi smo ostavili sve i pošli za tobom“ (Mt 19.se način stavio u ruke Majke Božje koja je zazivana kao Djevica otkupljenja od ropstva i zaštitnica grada Barcelone iz čije luke je imao putovati ravno u Italiju. Sister“ koji ga je imao dovesti u Italiju. Kao polazište za molitvu naglas uzeo je riječi iz Matejeva evanđelja gdje Petar veli Isusu da je sve ostavio. star gotovo 25 Mi smo sve ostavili i pošli smo za tobom. et secuti sumus te: quid ergo erit nobis? 25 (Mt 19. Što će nam za to pripasti? [LP] 244 . „Oče moj. Escrivá de Balaguer napomenuo je da je pošao na putovanje u Rim dušom povjerenom mojoj Majci Presvetoj Djevici i žarkom vjerom u Boga. Iste se večeri se ukrcao u brod „J. 27). obasuli su nas klevetama. Više godina poslije. što će biti od nas?“ Sve smo ostavili: čast. gdje je proveo noć u jednom stanu u ulici Muntaner br. našeg Gospodina kojega sam pouzdano zazivao i govorio mu: Ecce nos reliquimus omnia. Zaključio je razmatranje činom posvemašnjeg i pouzdanog predanja u ljubaznu Providnost Božju. Prije mise držao je razmatranje vjernicima Djela koji su tu bili prisutni. 27). prikazao je svetu misu u kapeli centra Opusa Dei u Barceloni. da mu reče pun sinovskog pouzdanja: „Gospodine. Njegove riječi. 444. lipnja 1946. kojoj je sve moguće. a cijeli život je svatko činio ono što je Gospodin od njega zahtijevao. Ujutro je pošao u baziliku Izbavljenja od ropstva i s velikim se pouzdanjem pomoli Gospi moleći je za pomoć. godine. pune vjere. on i njegovi drugovi. Bio je to mali parobrod Sredozemnog društva od približno 1 500 tona. ostadoše zauvijek usađene u njima. tražeći njezinu milost u ovome važnom času za odobrenje Opusa Dei od vrhovne crkvene vlasti. pa i ono što ljudima izgleda nemoguće. J. zar si dopustio da u dobroj vjeri zavedem tolike duše? Ali.

Escrivá de Balaguer vratio se u Madrid 31. Tu. lipnja. sve to me je. preveze se automobilom iz Đenove u Rim. naukom. Prethodno je u tome istom spisu smjerao na razlog svoga prvog putovanja u Rim: mi nismo htjeli biti skupina koja se povlači u sebe. u uvjetima. primjerom urednog življenja. J. prijateljstvom. kakav nije bio izdan već jedno stoljeće.pedeset godina. kolovoza s dokumentom Svete Stolice zvanim odobrenje ciljeva. nasred ulice. zapljuskivala je brod neprekidnih dvadeset sati. Sister“ pristao je u đenovskoj luci. Gospodin je htio da budemo ondje gdje smo bili. trpio je neizrecivo mnogo na tome svojem prvom putovanju morem. na tom mjestu. Kako je Utemeljitelj Opusa Dei bio bolestan. neuobičajena u Sredozemnom moru. Mjesto za Djelo u crkvenom pravu. veljače 1947. Želio sam puno odobrenje Učiteljstva za naš nadnaravni put tako da ostanu jasni i bistri obrisi naše duhovne fizionomije. „Što sam htio?“ zapisao je Utemeljitelj Opusa Dei 1961. Sljedećeg dana. vrate se u Barcelonu da zahvali Gospi de la Mer26 ruka se Gospodnja nije smanjila [LP] 245 . Mons. Dana 21. veliki broj zvanja svakoga staleža i svih životnih uvjeta. u nedjelju 23. Strahovita oluja. U subotu 22. Ta nas je misija poticala da tražimo svetost: ondje gdje smo se nalazili. oko ponoći. u našemu staleškom poslu koji milošću uzdignut u nadnaravni pokaže: ecce non est abbreviata manus Domini 26 (Put 586). mjesto koje odgovara naravi našeg poziva i zahtjevima širenja našega apostolata. da traži osobnu svetost te da iz zajedničkog skloništa posvećuje druge. „Rast Djela. osobito u lipnju. godine. u staleškom poslu koji svaki pojedinac obavlja u svijetu. s nekoliko sati zakašnjenja zbog oluje. a to je bio Božji blagoslov. Ljeto je proveo u Madridu i u Molinovieju (Segovia). drago mi je to reći na talijanskom. su čekali don Álvaro del Portillo i don Salvado Canals. poslije celebrirane prve svete mise na talijanskom tlu. da ih dovedemo Kristu svjedočenjem. brod „J. namijenio nam je misiju da posvećujemo druge. lipnja. u staležu. poticalo da nastojim postići od Svete Stolice puno pravno odobrenje puta koji je Gospodin otvorio“.

društvene promjene. njegov je život uvijek povijest milosrđa Božjega. godine. Po drugi put se uputi u Rim. jer se on svojom askezom. Koncil nije pozvao da išta mijenjamo. Oslonivši se na božanski poziv kao na jedinu i apsolutnu sigurnost. 23). godine zapitaju mons. u najmanju ruku. osim prepuštanja u njegove moćne ruke. konačno odobrenje. obavljen što je moguće savršenije postaje specifični put posvećenja. To je on tvrdio 1950. npr. 1968. Escrivu de Balaguera. Djelo dobije od Svete Stolice decretum laudis. bez drugog oslanjanja osim pouzdanje u njegovu presvetu Majku. teško čitati. Malo kasnije 24. Oslobođenja od ropstva. U nekim časovima tu će povijest biti. sredstvima i svojim specifičnim ciljevima razlikuje od askeze. Za čovjeka koji živi od vjere. Enrico Zuppi i Antonio Fugardi. Ps 54. sugerirali kakvu promjenu strukture? Osnivač Opusa Dei je odgovorio: „Zadovoljan?“ To ne bih nikada mogao biti. a 16. A drugi put Gospodin dopušta da se vide obilni plodovi. Jedna od mojih najvećih radosti bila je kad sam doživio da je Drugi vatikanski sabor velikom jasnoćom proglasio božanski poziv laikata. Utemeljitelj Opusa Dei povjerio je Gospodinu svoje brige i Gospodin ga je podržavao (v. sredstava i ciljeva koje je Bog zahtijevao u svojemu providnosnom planu od svojega Djela. kad vidim da je Gospodin usprkos mojim osobnim bijedama glede Opusa Dei učinio tolika čudesa. mogao je vođen rukom Božjom otvoriti put. prihvatiti za nas redovnički stalež. i tada je sasvim prirodno da srce izražava zahvalnost. je li zadovoljan četrdesetogodišnjim radom Opusa Dei i jesu li mu iskustva posljednjih godina. Bez preuzetnosti moram reći da nas.ced. jer sve može izgledati uzaludno ili čak neuspjeh. nego je potvrdio ono što milošću Božjom živimo i učimo već godinama. Ja nisam mogao. direktor i redaktor lista „Osservator della domenica“. Drugi vatikanski sabor itd. pa ni određene strukture. lipnja 1950. Jer Gospodin čuje onoga koji mu se s pouzdanjem obraća bez drugog oružja. Glavna oznaka Opusa Dei nisu tehnike ni metode apostolata. „Unatoč mnogim mojim nevoljama (možda upravo zbog njih vidi se da je Djelo njegovo) Gospodin se udostojio 246 . glede duhovnosti. sinci moji. veljače 1947. nego duhovnost kojoj rad.

Kako podsjeća mons. ne treba čuditi što Opus Dei nije dobio adekvatna pravila u općemu zakonodavstvu Crkve. Godine. „Neizmjerna me je mudrost postupno vodila kao da se sa mnom poigravala od nejasnih prvih predosjećaja do jasnoće kojom gledam svaku pojedinost Djela i mogu reći: Deus docuisti me a iuventute mea. et deliciae meae esse cum filiis hominum 27“ (Izr 8. ovlastio i nadahnuo Utemeljitelja Opusa Dei da sazove opći specijalni kongres koji će organizirati potrebne studije da se Opus Dei pre27 i bila sam iz dana u dan puna zanosa. Božja mudrost igrala se kao s djetetom dan za danom pred Bogom. Escrivá de Balaguer dobro je znao da je Drugi vatikanski sabor uveo tip osobnih prelatura. Gospodin me je učio od početka Djela i ne mogu a da ne naviještam njegova čudesa. Ipak je razumljivo što je 1968.nadahnuti Opus Dei ovom bijednom grešniku. 17). jer je Bogu ugodno boraviti s djecom ljudskom. na cijeloj kugli zemaljskoj. et usque nunc pronuntiabo mirabilia tua 28 (Ps 70. puna radosti na širokoj zemlji. puna zanosa nad djecom čovječjom [LP] 28 Ti si me od mladosti naučio. Mons. pisao Utemeljitelju Djela u listopadu 1963. Marcello Costalunga. kako kaže Božja riječ: et delectabar per singulos dies ludens coram eo. Upravo je Pavao VI. kako je Pavao VI. Ispunio ga vjerom i pouzdanjem da pokuša ono što je nemoguće te tako još jednom upravo vodi posvećenju običnoga rada. puna radosti pred njim svagda. 30 – 31). podtajnik Svete kongregacije za biskupe u službenom komentaru objavljenom u „Osservatore Romano“ 28. godine i sve do danas davao dojam da sa mnom postupa. „kao živi izražaj vječne mladosti Crkve. studenoga 1982. omni tempore ludens in orbe terrarum. I stvarno mi je od 1917. do 1928.. Bože. godine šutio da ne prejudicira buduće odluke Svete Stolice.“ Gospodin je svojom neistraživom mudrošću vodio korake Utemeljitelja Opusa Dei. i dosad navješćujem tvoja čudesa [LP] 247 . da bude tretiran kao posebni teološki i pastoralni fenomen koji se pojavio. što je došlo kao stvoreno da Opusu Dei dade konačni pravni izgled potpuno u skladu s njegovim duhom i u skladu sa stvarnošću življenom godinama u Djelu. osjetno otvoren zahtjevima modernog apostolata“.

Álvaru del Portillu originalni tekst ap. na kojima su bili odobreni dokumenti koje je malo godina poslije mons. Escrivá de Balaguer i koji je čvrsto vodio cijeloga života. mišljenje je Svete kongregacije za biskupe. vazda jačan svojom svježom i veselom nadom u ljubaznu Božju providnost. za vrijeme jedne svečane ceremonije na kojoj je papina delegacija. Escrive de Balaguera. Ivan Pavao I. Carboni predao mons. rekao je Isus Sama248 . Ut sit i Osservatore Romano od 28. Const: Ap. imamo ih svi. nuncij u Italiji mons. Ali da nikada ne zaboravimo najvažniju stvar: si scires donum Dei! (Iv 4.). Tako je stigao do kraja pravni put. što ga je započeo mons. u punoj i sinovskoj podložnosti rimskom Velesvećeniku i biskupima u zajedništvu s Apostolskom stolicom. Pretvaranjem Djela u osobnu prelaturu ostala je osigurana sukladno s jasnom željom mons. 1978. jedne specijalne komisije kardinala koju je imenovao Sveti Otac i računajući s mišljenjem više od dvije tisuće dijecezanskih biskupa onih naroda u kojima je prisutan Opus Dei. potvrdio je potrebu da se pristupi ispitivanju ovoga problema i njegovu rješenju koje je onda započelo pod pontifikatom Ivana Pavla II. Poslije upoznavanja činjeničnih i pravnih podataka. konstitucije Ut sit. Ivan Pavao II. kako već više puta rekoh. kad bi ti znala dar Božji. studenoga 1982. Bog mu je dao milost da predsjeda sjednicama specijalnog kongresa Opusa Dei. veljače 1983. Službena inauguracija Prelature Opusa Dei dogodila se 19. Taj izvanredni kongres ostao je otvoren kad su umrli mons. osnovna karizma i cjelovita obilježja duha. 10). godine. i Pavao VI. organizacije i modaliteta apostolata Opusa Dei u potpunom skladu sa strukturama sveopće Crkve i organskim pastoralom mjesnih Crkava. odlučio je uspostaviti osobnu Prelaturu svetoga Križa i Opus Dei i imenovao je prelatom mons. kojom se uspostavlja prelatura Opusa Dei. Álvara del Portilla i Dieza de Sollana poslije neprekidnog trogodišnjeg rada (v.inači u osobnu prelaturu. Pogrješaka i osobnih bijeda je bilo i. Escrivá de Balaguer 1975. Álvaro del Portillo predao Svetoj Stolici na konačno odobrenje. Svi se moramo ozbiljno ispitivati pred licem Božjim i uspoređivati naš život s onim što Gospodin od nas traži.

Ali držanje kojim se kršćanin mora suočavati s problemima prije svega treba biti divljenje nad veličinom djela Božjih uspoređujući ih s ljudskom maljušnošću. 7). po kojemu se gazi. papa i Opus Dei. običava dodati. užasne riječi. 3. Crkva Božja sličila je tvrđavi bez ijedne pukotine. 28. ožujka 1975. u jakom ili slabom svjetlu. a ne od nas“ (2 Kor 4. Teške. Ali to se ne može dogoditi. hrpa pijeska koji se rasipa. PETROVA LAĐA NE TONE Malo nakon toga što je mons. Ali zajednički nazivnik moje molitve upravljene Gospodinu uvijek je isti: Crkva. A mi. katoličku i apostolsku. Njezin je vanjski izgled izražavao jedinstvo. ispitivanje savjesti kršćanina počinje priznavanjem dara Božjega. moliti. Escrivá de Balaguer proslavio zlatnu misu. Sveti Pavao nadodaje: „Ovo blago nosimo u zemljanim posudama. Nakana moje mise bit će. To je sasvim drugo nego je strah pred događajima. Jednom je izjavio jednom kardinalu da on često. bila je kao jaki blok koji zadivljuje.. A sada. Uvjeren sam da će moje kćeri i moji sinovi. svetu. papa i Djelo.“ Mons. Ta tri poteza kistom činim uvijek. kad potvrđuje svoju vjeru u Crkvu: u jednu. Crkva. Escrivá de Balaguer vazda se uzdao u Crkvu unatoč svemu. da se vidi da velika snaga dolazi od Boga. a mnogo puta i u životu udruženja i ustanova moraju se mijenjati neke stvari ili čak i mnoge. Poniznost. na tisuće njih po cijelome svijetu moliti na nakanu moje zlatne mise. što ćemo činiti? Moliti. kao i uvijek. Papa je jednom rekao da Crkva razara samu sebe. ili sasvim drugo nego osjećaj manje vrijednosti ili klonulosti pred tjekovima povijesti. ako je gledamo samo ljudskim očima. A kad ga je kardinal za249 . jer je Isus obećao da će u njoj uvijek biti prisutan Duh Sveti do svršetka svijeta. unatoč svemu.rijanki. obratio se jednoj skupini vjernika Opusa Dei ovim riječima: „Kad sam postao svećenik. izgleda kao zgrada koja se ruši. svaki dan drugom bojom i različitim nijansama. U osobnom životu.

od koncila u Jeruzalemu. iznad svih drugih. ta delikatna 250 . kao da se zaboravlja. Escrive de Balaguera izražava njegovo osnovno držanje. S tog razloga nije mu se sviđao proizvoljni. svidjelo se Duhu Svetomu i nama. Kad mu je 1967. odgovorio je: „na grijehe drugih i na grijehe svoje“. kurira i koncilskih stručnjaka. Svima je bila poznata njegova privrženost i ljubav prema Crkvi. godine direktor revije „Palabra“ upravio niz pitanja. Mnogo prije početka prve sjednice tražio je od svih pripadnika Djela da preporuče Duhu Svetomu rad koncila prikazujući Bogu što oni hoće. vojnik. Pratio ga je prije svega molitvom za uspjeh ekumenskog sastanka. Iz toga uvjerenja proizlazio je njegov optimizam koji je i na druge prelazio. kad je Petrova lađa izgledala razbijena od naoko nesavladivih teškoća. svu njegovu nadu u ulogu Crkve: „Vjernost“. vojnik ili službenik ako vjernije u svakom času u novim životnim prilikama ispunjava određene obveze ljubavi i pravednosti što ih je jednoga dana preuzeo. javni službenik toliko je bolji muž. započeo je pitajući ga kakvo značenje daje izrazu aggiornamento (posadašnjenje). kojom je već od prvog časa pratio rad biskupa. Za mene aggiornamento (posadašnjenje) iznad svega označuje vjernost.pitao na što pritom smjera. za vrijeme kojega su snažnim autoritetom te ljudskom i božanskom hrabrošću apostoli rekli: Visum est Spiritui Sancto et nobis. tumačio bi on. Uvijek je živio u apsolutnoj vjernosti crkvenom učiteljstvu. tj. Odgovor mons. mnogo puta upotrebljavani izraz „postkoncilski“. riječ koja se mnogo upotrebljavala onih godina. ali da svakako mnogo mole svakog dana. u vjernosti njezinu neprekidnom jedinstvenom učenju. njegova ljubav prema Rimskom biskupu. On je bio uvjeren da Duh Sveti upravlja Crkvom. Jedan muž. I među svim njegovim najživljim brigama brzo je stupila u prvi plan. Upravo to. da se su postkoncilskom vremenu već oko trideset godina poslije Kristove smrti. On je izbliza slijedio razvoj Drugoga vatikanskog koncila.

bitno sastoji u veselom potvrđivanju vjernosti Božjega naroda povjerenoj misiji.vjernost. htjele promjene koje bi Božji narod na stoljetnome putu vratile barem u feudalno doba. u dvijetisućgodišnjoj povijesti Crkve i u najnovije vrijeme Drugim vatikanskim saborom. Dovoljno je znati da i danas ima osoba koje bi. postojana i teška. Jasno da ova vjernost. jest najbolja obrana protiv zastarjelosti duha. kao što je uvijek teško primjenjivati principe u promjenjivim i nestalnim prilikama. djelo je vjernosti. cjelovite ljubavi Kristove i naše s Kristovom prema volji Oca koji ga je poslao. kao što se više puta dogodilo. bolje. zahtijevati znanstveno. Jasno je da ta vjernost može zahtijevati prikladne promjene i reforme po kojima mogu biti usavršene strukture metode naviještanja Evanđelja i širenja apostolata. a na poseban način događa se u životu Crkve koja se ne smije prilagođivati prema kratkotrajnim ljudskim planovima. Escrivá de Balaguer na osobiti je način prakticirao od šezdesetih godina živeći iskrenu vjernost Crkvi. na ruku koncilskog nauka ili. sinovske. sav svećenički Božji narod pred novo razdoblje bogato neizmjernim nadama da će se po božanskome planu spasenja koji je Crkvi povjeren vjernost obnoviti. Jer takvo znanstveno obogačenje postavlja cijelu Crkvu. No bilo bi u najmanju ruku površno misliti da se aggiornamento sastoji prije svega u mijenjanju ili da je svaka promjena posuvremenjenje. nego prema planu Božje volje. 251 . veselo uvjerenje da će nauk kojim je Duh Sveti obogatio zaručnicu Kristovu. Evanđelju. donijeti obilne plodove. djelotvorna. budući da uvijek mora biti živa i djelotvorna u svim okolnostima ljudskog življenja. U životu ustanova događa se isto. razvijenije izlaganje blaga depositum fidei (poklada vjere). može. Na kraju spomenutog intervjua don Josemaría naglasio je kršćanski optimizam. Zato se posadašnjenje Crkve danas. spasenje svijeta. u suprotnosti s njome. tj. suhoće srca i tvrdoglavosti pameti. kao i u svako doba. Otkupljenje. Dvije kreposti: nadu i razboritost mons.

u ovo vrijeme više nego ikada. posljednjim vremenima. Bio je svjestan zapletenosti problema koji su mnogo puta otežavali razlučiti što je dobro i pozitivno stvarne doprinose razvoju teološke znanosti. Iz toga se vidi kolika je razboritost potrebna u onima koji se posvećuju teološkom istraživanju ili u onima koji su nosioci autoriteta. Nikada nije izgubio ni razboritost kad je kao dobar pastir velike obitelji Opusa Dei morao poduzimati mjere za duhovno zdravlje vjernika. zbog pomanjkanja vedrine i zbog nepotpunog studija problema. Mnogi. Escrivá de Balaguer nije nikada izgubio radost.Ali optimizam. Bez vlastite škole za pitanja koja crkveno učiteljstvo prepušta slobodnom raspravljanju. naime. Ovdje nije mjesto da se zaustavljamo na teškoj situaciji Crkve u ovim. teološki zaključci postavljaju neposredne i izravne pastoralne. I bez straha od sredine i prolaznih moda. koje čak zadire u kršćanski život. asketske i normativne primjene koje zadiru u najintimniji unutarnji i vanjski život kršćanske zajednice: tako na liturgiju. pun nade mora biti nedjeljiv od razboritosti. jer mogu nastati neprocjenjive štete. S istinskom i mudrom pastirskom mudrošću koju je prakticirao katkada na doista herojski način. fortes in fide 30. otvorenošću i budnošću izbjegavajući ekstremizme i konformizme svake vrste. promicao je tih godina izgradnju vjernika dviju grana Opusa Dei u zajedničkom nauku Crkve. in libertate gloriae filiorum Dei 29. da će Bog dovesti svaku stvar na svoje mjesto. prema Djelu i prema dušama voditi da mognemo obaviti 29 u slobodi slave djece Božje [LP] 30 snažni u vjeri [LP] 252 . dijalog sa svijetom. jer će nas naša ljubav prema Crkvi. Ovdje je važno kazati da mons. vedrinu. oblike apostolata. ekumenizam i dr. vjeru punu nade. jer je vrijeme veoma delikatno. ispravnom nakanom. u samu svijest vjernika. želju za pravim kršćanskim životom i apostolskom revnošću od onoga što je teško ugrožavalo vjeru i moral. organizacijske strukture hijerarhije.

Kad sam odlazio od njega. jer ih površnost lišava svjetla. utvrđivao vjeru i širio apostolsko obzorje. privatnima i onima pred tisućama osoba. napisao je u jednom listu u Sevilli sutradan nakon smrti mons. priznavanje istinski zdrave autonomije vremenitih stvarnosti. Ona je davala pečat njegovim riječima. Escrive de Balaguera blistalo je dvjema odlikama koje smo već spomenuli: optimizmom i razboritošću. zračila je duboka ljubav prema Crkvi i prema Papi. 253 . i ostavimo što je loše. don Juan Ordóñez Marquez. dijalog s modernim svijetom. na njegovu pravom i dubokom promicanju. Kad se uzme u obzir njegovo poznavanje situacije. Upravo u ovo vrijeme kad se mnogi bezuspješno vrte bez cilja.“ Jedan poznati španjolski svećenik. osjećao sam se učvršćen u vjeri i potaknut na veći apostolski rad. Polazeći od ovih čvrstih uporišta pastoralno djelovanje mons. raspaljivao srca. kao nitko drugi. Promicao je ekumenizam. „iz svih njegovih riječi. Kako piše profesor Kummer s Bečkog sveučilišta kojeg je Utemeljitelj Opusa Dei susreo 1968. a ne na smiješnim i žalosnim pokusima koji su se pojavili i nastavili u godinama nakon Koncila.dobar posao koristeći se onim što je dobro. svojim neumornim poukama jačao je duhove. Escrive de Balaguera da je „njemu vjerojatno Drugi vatikanski koncil malo ili ništa rekao jer je on već dugo išao tim putem“. U razgovorima. te da iz vjernosti prema Kristu i njegovu nauku katkada plovimo i protiv struje. Bio sam veoma impresioniran činjenicom da su njegove riječi unatoč njihovoj ozbiljnosti prenosile optimizam na druge. Nešto slično rekao je koji tjedan poslije i primas Španjolske kardinal González Martín: mnogo prije Drugoga vatikanskog koncila don Escrivá de Balaguer radio je. na unapređenju laikata. godine. širila snagu i osiguravala pravi put bogat nadnaravnim plodovima. njegov je optimizam mogao proizlaziti samo iz njegove duboke povezanosti s Bogom. Znao je stati na svom mjestu i vodio je udruženje ugodnom sigurnošću koja je grijala duše. on se znao održati siguran i uspravan na litici vjernosti.

Ja. bio je također. imam dojam da takvo dijeljenje nastaje iz uvjerenja da je znanstveni i životni napredak naroda Božjega posljedica neprestane dijalektičke napetosti. Pružio je ruku kao Božji siromah i molio milostinju molitve. vrijeme molitve 254 .“ Gotovo u isto vrijeme kardinal Pignedoli. njegov organizatorski talent. Kardinal König u članku objelodanjenu 9. Lk 22. Neprestano je podsjećao da je ovo vrijeme u kojem đavao još jednom rešeta Crkvu kao žito (v. Istaknuo je „veliki duhovni ugled“ mons. godine osnivač Opusa Dei susreo se s kardinalom Königom. studenoga 1975. Činjenica je da osnivač Opusa Dei nije nikada dopustio da ga zahvati površnost. Direktoru revije „Palabra“ rekao je 1967. Escrive de Balaguera. njegovu slobodu koja razoružava. dok mu sadašnjost bježi iz ruku. „njegovu vedrinu.a da nikada ne postane neki futurolog bez temelja. u milanskom listu „Corriere de la sera“. Budući da je znao biti progresivan. pa i samu vjerojatnost klasificiranja ili pojednostavnjenja na tip „integrizam-progresizam“. godine: „Tim dijeljenjem koje se katkada tjera do pardoksalne krajnosti i kojim se hoće ovjekovječiti da su teolozi ili općenito vjernici određeni na bipolarnu orijentaciju. koji misli da uočava budućnost. Ta njegova svojstva praćena su toplim razumijevanjem tuđih briga i radosti i borbenom revnošću za Božju stvar. predstojnikom Tajništva za nevjernike. 31). naprotiv. predsjednik Tajništva za nekršćane u „Il Vetro Revista della civita Italiana“. Teško je trpio zbog sadašnjih zabluda mnogih duša. uporni i odvažni konzervativac iz redova učenika i vjerskih priznavalaca ili čovjek jednostavnoga duhovnog govora onih koji kao Marija znaju čuvati u svom siromašnom srcu ono što treba uvijek čuvati da čovjek ostane vjeran. volim vjerovati svom dušom u djelovanje Duha Svetoga koji puše kamo hoće i na koga hoće. svjedoči: „Njega su boljele patnje Crkve a veselile njezine radosti. osvrće se baš na taj razgovor. i nije moglo biti drukčije.“ Početkom 1974. pa je zato molio i radio dan za danom uvijek s novim žarom i poticao je druge na molitvu. Uvijek je odbijao zakonitost.

To su bila vremena kad je pripadnike Opusa Dei podržavao kao prvi dobri pastir. htio obnovljenim žarom služiti samo Crkvi. Prikazivao je svoje patnje i cijeli život za Crkvu i za Papu. ulijevajući posvuda oko sebe sigurnost i snagu. da se poda klonuću. To prinošenje bila je svagdanja nakana njegove mise. običavao je nadodati – za svetu Crkvu i za papu. Ali vjera mu nije dopuštala da bude žalostan. rekao bih više u duši nego u tijelu. stalnoga rada. dok je njegova misao bila usmjerena na duše i na slavu Božju. za njegovu tjeskobu zbog žalosnih vijesti o životu Crkve. on sijač mira. lipnja 1975. dok je mislio na duše koje bi zbog toga mogle izgubiti život vječni. bol njegova srca. bio je neprekidni plamen njegove duše. Bilo je to dugo razdoblje u kojem je još jednom zaboravljajući svoju osobu. izgledalo je da će potonuti. Ali će se smiriti. nastavljao zadovoljno raditi.“ Život za Crkvu. ne bojte se! I kad je Isus bio u lađi.i zadovoljštine. radosti. lipnja: „Nismo se mogli pomiriti s mišlju da je izdahnuo. mrtvljenje i apostolski rad ulagao je žar koji je. trajne zadivoljštine iz ljubavi. jer što se više rasprostranjuje zloća i nevjera. Sve to mu nije dalo mira. premda se to čini nemoguće. kako je pisao 29. iz dana u dan rastao i u prividnom počivanju u Rimu i u mjesečnom propovijedanju diljem svijeta. don Álvaro del Portillo smjerajući na jutro dana 26. Escrivu de Balagueru znaju za njegove noći bez sna. toliko je potrebnije tražiti intimnost s Bogom po molitvi i pokori. Escrive de Balaguera. to je naslov kojim je revija „Studi cattolici“ komentirala smrt mons. i još manje. U tim olujnim vremenima podizao je nadu u Crkvi: „More se je uzburkalo. briga njegova života. svoju čast i ugled. Ljubav koja je u njemu neprestano rasla sve do posljednjeg dana. jer je svakog dana prinosio svoj život za Crkvu. dani i noći neprekidne molitve.“ Isti don Álvaro del Portillo nadodaje: „Već dugo Otac je vazda novim žarom prikazivao Gospodinu svoj život i prikazao bi mu tisuću života kad bi ih imao. a za njega je bez dvojbe to vrijeme bilo dozrijevanje. U svoju molitvu.“ Oni koji su ovih posljednjih godina živjeli uz mons. Ali Petrova lađa nije potonula! 255 . To su bile godine. Za nas je to doista bila nenadana smrt. optimizma.

da budu u intimnom odnosu s Bogom i s Njegovom blagoslovljenom Majkom. Molite Gospodina da naše služenje Crkvi i Sv. našoj majci. da rastu u duhovnom životu. S našom Majkom. lipnja 1975. jer ona treba njihove pomoći. jer sada proživljava teške časove.“ Utemeljitelj Opusa Dei 26. taj put gojenice međunarodnog. 256 . Josipom.Tako“. manje od dva sata prije smrti poticao je duše. našim ocem i gospodarom. Ocu bude plodonosno. Moramo ljubiti Crkvu i papu. pedagoškog instituta u Castelgandolfu. koji bio da bio. s anđelima čuvarima. da pomognu Crkvi. do posljednjeg časa na zemlji. reći će don Álvaro del Portillo. sa sv. „sve do posljednjega dana.

“ Mons. To je bio jedan od razloga koji su ga navodili da oprosti. ova epizoda vrlo dobro predočuje duboku ljubav Utemeljitelja Opusa Dei prema slobodi. zapitao ih što studiraju i zaustavio se časkom s njima. Neposredno prije nego je mladić mogao nastaviti. upravo u času kad je bilo govora o tome da je onaj student u međuvremenu temeljito upoznao Djelo i zatražio da bude primljen. Tada uđe Luis Calle. Ako je tako mislio. na kojoj su se čuli i povici protiv Opusa Dei. morao je to učiniti“. Nadošli su drugi studenti koji su se vratili s predavanja. On se nije nikada branio. Jedan je počeo govoriti o nekome svojem drugu koji je onomadne sudjelovao u jednoj manifestaciji. ako su se napadaji odnosili na Opus Dei. Utemeljitelj ga prekine po prilici ovim riječima: „Dobro je učinio.OSMO POGLAVLJE SLOBODA DJECE BOŽJE 1. dobro je znao iznijeti istinu načistac pra257 . KADA I DOBRI SIJU ZAPREKE Utemeljitelj Opuda Dei stigne u ulicu Diego de León br. Pozdravio ih je. No. Escrivá de Balaguer se nasmije. Po mom mišljenju.14 kasno poslije podne. Dva-tri studenta su sjedila na jednoj klupi u predvorju na podnožju stubišta kojima se pristupalo u kućno predstavništvo. Razumio je o kome je bio govor. progovori mu u ustrajnosti dok mu je na čelu pravio znak križa. To je njegovo pravo. Htjeli su ga zadržati pripovijedajući mu poneku anegdotu iz svoga apostolskog rada. to sam ja. kad je bila riječ o njegovoj osobi. stupi naprijed i reče: „Oče. Snažno ga zagrli i gledajući ga s velikom ljubavlju. da shvati i one koji nisu shvaćali ili su čak napadali Djelo.

Ljubim slobodu drugih. jer je osnivač Opusa Dei stanovao baš u toj kući i u njoj doživljavao gorki okus nerazumijevanja sve od 1929. stoljeća. vašu i onoga prvog što će proći ulicom. kad je ne bih ljubio. godine. Za vrijeme Uskrsa 1974. Ta ljubav mora pokrivati sve nedostatke ljudske bijede. Ovakvo držnje objašnjava njegovu privrženost prema romanticima 19. godine govorio je o tome jednoj skupini studenata sakupljenih sa svih strana ovako: „Posjedovali su veliki romantični ideal. nadnaravnim shvaćanjem i velikim poštovanjem tuđe slobode. Mislim“. travnja 1972. opravdavate i praštate. Glavni je razlog drugi. ali bez ustupaka uvredama. kao dobar sin koji ne podnosi da njegovi roditelji budu zlostavljani. Već je u prvim godinama osnutka okušao gorčinu protivljenja. No ona se mogla dogoditi i trideset godina prije. ostvarivati evanđeosku istinu s ljubavlju. O tome je za budućnost napisao 1932. godine uvredljive i teške klevete koje je podnosio po milosti Božjoj veselo. ne bih mogao braniti ni svoju slobodu. iako ima dosta onih koji ne žele razumjeti.štajući osobama. i da postignu osobnu slobodu s jednakom osobnom odgovornošću. I tako treba ljubiti slobodu: osobnom odgovornošću. Ali nije to glavni razlog. jer ljubim svačiju osobnu slobodu. Neću vama tajiti da sam na vlastitoj koži iskusio kako je teško kad nisi shvaćen. Uvijek sam se trudio biti razumljiv. govorio je šaleći se. 15). Budite svjesni da se ljubav više sastoji u shvaćanju nego u davanju. jer. godine: „Razumijevanje dakle. „da sam ja posljednji romantik. pa i slobodu nekatolika. ali ima onih koji ne žele razumjeti druge.“ U epizodi koju sam naveo na početku osobno sam sudjelovao u predvorju kuće u ulici Diego de León 12. i trpio je do 1940. a taj je da je Krist umro na križu da nam daruje slobodu da živimo in libertate filiorum Dei 31. žrtvovali su se i borili da postignu demokraciju o kojoj su sanjali. Ljubav prema svim dušama mora vas voditi da svima želite dobro. 31 u slobodi djece Božje [LP] 32 ljubav u istini [LP] 258 . Mora biti divna ljubav: veritatem in caritate 32 (Ef 4.

u centru Aralar u Pamploni. Upoznao sam osobno osnivača Opusa Dei 8. praštanja iz nadnaravnih motiva.Duhom razumijevanja i želeći samo istinu. moraju se ograničiti na to. Ta mi se ideja usjekla u pamet: katkad drače ubodu onoga koji bere ruže. Tvoj nadnaravni govor treba da bude: opraštati. dao im je pravilo.“ Utemeljitelj Opusa Dei nije samo shvatio i oprostio odmah od prvog časa nego je vjernicima Djela zabranio o tome međusobno razgovarati. koje je objelodanio 1939. misli: što je sve to u usporedbi s onim što zaslužujem?“ (Put 690). a da se ne tuži. ali on ne mari za ubode. rujna 1910. godine. „Razriješili su se jezici i trpio si nepravde koje su te ranile to više što ih nisi očekivao. križ. On je odgovorio jednom metaforom o ružama i dračama. da ne bi nikada dali povoda za i najmanju povredu ljubavi! Osim toga. Prije nego je morao podnositi sitničave spletke i preteške klevete njegov bogati unutarnji život pripravio ga je postupno na to da prelazi preko svega. te jednostavno iznijeti istinu. premda je riječ upravo o podsjećanju na neshvaćanja i na veoma teške pogreške živih osoba. Utemeljitelj nije ni dalje govorio o 259 . svu pažnju skreće miomirisu i ljepoti cvijeta. To hoću prije svega zbog vjernosti osobi koja je zbog tih stvari trpjela u duši. imena neću spominjati. „Kad nadođe patnja. Bilo nas je oko stotinu studenata. kad sam čitao neke tekstove Escrive de Balaguera o dobrom duhu vjernika Djela koji dopuštaju da se u njihovim srcima nastanu osjećaji ljubavi. Taj savjet nije bio samo prigodan. da bi se moglo doznati sve što se događalo prije konačnog odobrenja Svete Stolice. reći kako opraštaju i nastave raditi ne dajući važnosti intrigama i ogovaranjima ma kako bila podla. kad će biti napisana povijest Djela. ako osobe izvan Djela pokrenu razgovor na taj predmet. Utemeljitelj je uvijek ljubav postavljao u žarište ponašanja. Ipak. Ta mi je pala na pamet mnogo godina poslije. čak moliti oproštenje i iskoristiti iskustva gorčine da se odcijepiš od stvorenja“ (Put 689). razumijevanja. prijezir. Raspoloženje njegove duše očitovalo se još prije dok je pisao neke točke Puta. iako je poznavao tu stvarnost. ispričat ću neke činjenice. Jedan ga je upitao. da podnosi bol šutke.

Došli su čak i na to da opterećuju savjesti roditelja vjernika Djela. hvatali o poznate sheme. Teškoće su se uzvitlale 1939. kad nas shvate. Escrive de Balaguera: „Možda zato što je danas 260 . da Utemeljitelj Opusa Dei još više sudjeluje u Kristovu križu. 1974. Mnogima je to izgledalo kao „ludost“. nije imao drugog puta do ući u sjemenište ili u novicijat. lipnja. jer bi neke zgode mogle izazvati. Osim toga. boriti se za svetost. dobro je da nas neki ne shvaćaju. a da ne mijenja svoje obiteljske prilike ni svoju profesiju. Nisu mogli shvatiti da bi mogao i dalje živjeti u svijetu. koje su uvijek valjane za one koji imaju takvo zvanje. Escrivu de Balaguera. koje unosi svetost u središte svagdašnjeg življenja. On joj je odgovorio: „Koju bi vrijednost imala jedna slika ako bi na njoj bile samo svijetle boje bez sjena? To ne bi bila vrijedna slika! Dakle. Jednu značajnu zgodu o neshvaćanju poruke Utemeljitelja ispričao je don Amadeo de Fuenmayor jednom novinaru dan nakon smrti mons. Doista Gospodin se služio osobama koje su bile uvjerene da se bore za dobru stvar. jedna majka obitelji govorila Utemeljitelju Opusa Dei o zvanju svojih sinova. ali dokazi su postali tako porazni da nije mogao a ne razgoliti ih. Drugi su se.“ Njegovo iskustvo seže do 1929. Kadšto izravno pohađajući obitelji. osobito kod mladeži. kako nisu shvaćali mons. Jer on je prvi trpio od uvreda i ocrnjivanja dobrih: unatoč svemu Bog je po krivim crtama pisao ravno. Ako je neki dječak pokazivao želju za savršenijim kršćanskim životom. ocrnjivalačkom kampanjom. Neshvaćanja su se pojavljivala jedno za drugim. jer je Djelo tada bilo malo poznato. nekontroliranu reakciju. godine. Ali sva ta nerazumijevanja imala su isti korijen: čisto nesvaćanje ključnog poslanja Djela Božjeg. jednostavno. U Buenos Airesu je 15. koja bi se opet mogla tumačiti kao agresivna i nekršćanska. kako smo već vidjeli. godine osobito u Madridu i Barceloni.tim vremenima iz prošlosti Djela. jako se srame svoga postupka i postaju sveti. Utemeljitelj Opusa Dei na početku nije mogao vjerovati da ima posla s jednom pravom. Čak katkada i u ispovijedi.

Krug se glede te stvari zatvarao. otišla je u Barcelonu za vrijeme jednog putovanja iz Valencije gdje je inače stanovala. kardinal Bueno Monreal. odgovorila mi je da jest. jer je već bio punoljetan. jer da je i „on jedan od tih“. u obmani da možemo biti sveti živeći u svijetu.. I upozorila ju je na don Antonia Rodillu. upoznao je s time studente sveučilišnog doma Guadaire. takav udarac da je nekoliko dana morala odležati u krevetu. godine. budući da je on bio veoma star. nadbiskup Seville. „koliki je udarac doživjela moja sirotica majka. Rekla joj je također. Mnogo godina poslije. nije bilo shvaćeno. I da joj je dotična osoba rekla da mi vjernici Opusa Dei živimo u obmani u koju su nas gurnuli. Njegova je novost izazvala prije više godina neshvaćanje onih koji nisu odobravali njegov prije svega laički. zaključuje don Amadeo de Fuenmayor. I kad sam je pitao je li ju upitala zašto nešto tako strašno misli. A onda joj je sve rastumačio don Antonio Rodilla kojemu se obratila za savjet. Pričala mi je da je jedna utjecajna osoba došla k njoj i obavijestila je da je njezin sin u opasnosti da izgubi dušu. žalostili su se do suza. pa se njezina muka preokrenula u veliko veselje kad je jasno vidjela da je njezin sin našao u svijetu put posvećenja. pala mi je na pamet činjenica koju mi je ispričala 1941. koji su imali sigurnu kršćansku vjeru. Sve se to događalo stoga što propovijedanje Utemeljitelja Opusa Dei o sveopćem pozivu na svetost.prva godišnjica smrti moje majke.“ Mnogi očevi i majke. „Nije ni potrebno spominjati“. na početku akademske godine 1970./71. generalnog vikara valencijske biskupije. Označio je Opus Dei kao novi duhovni fenomen u životu Crkve. jer je bilo nemoguće obratiti se mons. Prudenciju Melu. apostolski i nadnaravni karakter.“ Ta osoba koja nije niti poznavala majku Amadea Fuenmayora. da može i mora odvratiti svoga sina od puta kojim je pošao i ne obazirući se na činjenicu da je sin promišljeno to učinio. kad su slušali od autoritativnih osoba da su se njihovi sinovi zapleli u nešto krivovjerno što će ih dovesti u propast. 261 .

dominikanac. bilo rečeno 33 Skupio sam vas u jedno Kristove ljubavi. Takvo je ogovaranje uzelo na nišan sveučilišni dom u ulici Jennér. in comunicatione fractionis panis. koji uvijek žele ujedati. Severino Alvarez. Do mene nisu doprle klevete i tužbe protiv njegova privatnog života. podmukla i heretična organizacija. uz ostalo. lažno optužen i javno ocrnjivan. pothranjivali su ga do zaslijepljenosti. Don Josemaría i njegovo Djelo bili su tajna. Ciljevi njegova apostolata bili su smatrani zlima i protivnima pravovjerju.“ Ja sam sâm morao pred prelatima i pred vođama katoličke akcije opovrgavati laži. u kojoj je. nego i među onima koji su osjetljivi na svaku nepravdu. križa. A istina je bila da je blizu ukrasnog friza iznad velikog oltara bio urezan stih iz poznatog liturgijskog himna: Congregavit nos in unum Christi amor 33. Po cijelom se Madridu širio glas. [LP] 34 Bili su postojani u nauku apostola. u zajedništvu. P. A na stranama je bila urezana rečenica iz Djela apostolskih: Erant autem perseverantes in doctrina apostolorum. dekan Pravnog fakulteta kanonskoga prava u Rimu pričao je 1950. svjetiljke. klasja. Kad je jednom nastalo uzbuđenje. ali eto to su za neke bili kabalistički znakovi. [LP] 262 . U novicijatu jedne zaslužne kongregacije redovnica mons. da je kapela u tom domu bila puna nerazumljivih znakova.Isti Antonio Rodilla govori o Utemeljitelju i ovako se izražava: „Bio je progonjen. Druga se priča pričala o eliptičnoj kapeli u kući u ulici Diego de León. 42). pa se širilo kao šumski požar ne samo među običnim zlonamjernicima. nego protiv njegove apostolske djelatnosti. I dobri i zli se ujedinjavahu protiv nedužno oklevetanog. et orationibus 34 (Dj 2. Riječi su bile odijeljene od euharistijskih simbola: hljebova. loze. Progon je bio okrutan i tvrdoglav. Escrivá de Balaguer prikazan je kao antikrist i mnogi su govorili i opetovali u mnogim redovničkim sredinama da je riječ o jednoj novoj herezi. Fabricirali su osude i miješajući istinite i očite podatke s izmišljenima i izazovnima. u lomljenju kruha i u molitvama. golubice. godine da je prije nekoga vremena bila poslana kongregaciji Sancti Officii jedna tužba protiv Opusa Dei.

jedan maleni stan u ulici Balmes što im ga je iznajmio Alfonso Balssells. Držao se doista herojski. jer je on jedini bio završio studije. povjerio je P. Jedna poveća skupina dječaka posjećivala je Palau. pa su ih pozvale na doručak s don Pascualom Galindom. koji premda nije zatražio da bude primljen u Opus Dei. sjeća se jedan od njih. nije se omakla iz njegovih usta. Svi svjedoci uvjeravaju da je reagiranje osnivača Opus Dei uvijek bilo nadnaravno. želio je olakšati upravu. Poglavarice i druge bile su veoma impresionirane pobožnošću tih studenata. Premda onih koji su u to vrijeme zatražili ulazak u Opus Dei nije bilo više od šest. Severino se predstavio u kući Diego de León i detaljno je sve pregledao.da je kapela jednoga centra Djela u Madridu u obliku elipse. naime. Pitao je pola ljutito pola šaljivo što zlo ima u toj kapeli koja je bila smještena u jednom salonu približno eliptična oblika.“ Jedna sestra. Jednom don Pascual Galindo. Njegovu napornom apostolskom radu pridružio se teret oporbe koju su poticali i dobri. u najukrašenijoj i najprostranijoj sobi stare kuće obitelji López Puigcerver. Bili su je. Prikazivao je misu za svoje klevetnike i poticao je vjernike Djela da prikazuju za njih svoje velike žrtve pa i tjelesne. Nijedna neljubazna riječ. Severinu da osobno vidi što ima zla u toj kapeli. podigne se velika graja protiv Djela. jer je mnogo trpio. Vrhovni učitelj dominikanaca koji je tu stvar znao. a sad se uvjerila na svoje oči da smo mala skupina sasvim normalnih studenata i da smo kod mise 263 . i još su uvijek bili studenti. Za vrijeme doručka don Pascual reče poglavarici: „Ovo su krivovjerci za čije ste me obraćenje zamolile da prikažem misu. uvjerili. Oni su mu posluživali kod mise i pričestili se. godine. gotovo je pala u nesvijest. svećenik i Utemeljiteljev prijatelj pođe u Barcelonu i svrati u Palau. izvješćuje don José Luiz Muzquiz. „da smo četa pravih krivovjernika. P. On je uzeo sa sobom neke dječake iz Palaua da ga prate. Dan poslije slavio je misu u jednom zavodu sestara koji je bio smješten u kutu između Diagonala i la Rambla de Cataluña. Oporba je na poseban način postala oštra u Barceloni 1941.

Ali njegova ga razboritost navede da zamijeni taj križ s drugim veoma malim. ali „nije trpio zbog svoje osobe. Ali njihovo je držanje bilo sasvim normalno bez i jedne riječi jadikovanja ili ogorčenosti. Fra José López Ortiz potvrđuje da se Utemeljitelj Opusa Dei žalostio na ove i druge napadaje i intrige. Rafael Termes. „da se razapinjemo. Taj raspeti moraš biti ti. ne zaboravi da je to tvoj križ. Budući da je bio bolje 264 . da ne pobudi sumnju kod policije. bio je ipak postavljen jedan drveni križ kao onaj bez sjaja i bez Raspetog. I u svemu tome gledali su nešto providnosno što će Bog učiniti plodnim. da ne mora prenoćiti u nekom svratištu. praštali. sam križ.pobožno posluživali i primili svetu pričest“. Govorilo se da su to čudne osobe. Don Josemaría se ponovno teško ražalostio zbog tih nevjerojatnih glasina. Tako neće moći govoriti.“ Situacija je postala tako krajnje teška da se don Josemaría nije mogao pojaviti u Barceloni bez opasnosti da bude uhvaćen. Slijedili su primjer i savjet Osnivača: šutjeli su. Na sveučilištu su od katoličkih studenata i profesora različitih grupa i društava bili javno okrivljeni kao heretici. Bio je na primjeran način ponizan. Premda u Palauu nije bilo kapele. Djela i radi duša. sakriveni. jer je to nemoguće na tako malom križu“. tada direktor Palaua pružio je Utemeljitelju veliku radost kad mu je iz Barcelone pisao da može. radili. smijali se.“ U Barceloni se proširio glas da su se razapinjali na tom križu i da su studenti u ulici Balmes obavljali neke okrutne obrede. bez sjaja i bez utjehe koji čeka Raspetoga. Osobno nije mu bilo stalo do njegove časti. jer da im nije nijedna riječ protivna ljubavi pobjegla iz usta. Usprkos svemu obavio je pokoje putovanje iz Madrida zrakoplovom i vratio bi se istoga dana. nego radi Gospodina. Putna karta mu je glasila na ime Josemaría E de Balaguer. Tvoj križ svagdašnji. ma kako bio obasut klevetama. skroman i bez vrijednosti i bez Raspetoga. opisan u duhovnim razmatranjima: „Kad vidiš siromašni križ od drva. glede njih. biti potpuno miran. Crkve. a ni do ugleda ni glasa ni ičega drugog. Izjavi on šaljivo.

a ne samo individualnu“. „zaslužuje samo pohvale. zaključuje biskup. biskup.“ Madridski biskup u tančine opisuje svećeničke kreposti osnivača Opusa Dei. pa njegovi prvi jecaji kao i njegovi sadašnji uzdisaji odjekuju u našim ušima i u našem srcu. „ja ili moj generalni vikar. „što nisam znao da se mons. ali svi mi koji ga ljubimo.: „Poznata mi je galama koja se podigla u Barceloni protiv Opusa Dei. postale sredstvom zla. Tako. tj. Očito je da to čine se putantes obsequium praestare Deo. Mons Eijo y Garaya nadodaje. osobe koje su veoma odane Bogu. nalazi se u rukama Crkve. jer otkada je osnovan 1928. „Opus Dei“. Odgovor mons. Cicognani. Nekoliko godina poslije govorio mu je Alfonso Balcells o tim putovanjima: „Drago mi je“. tj. Žalosno je da su.“ U to vrijeme opatija Montserrat bila je jedna od najvažnijih središta duhovnosti u Španjolskoj. Jer . Don Aurelio Escarre koji je tada bio opat koadjutor u Montserratu.“ Diskretna suzdržanost. da ne kažem. kolektivnu. na sreću se obratio biskupu Madrida i zamolio ga za informacije o Opusu Dei. Eijo y Garaya opatu Escarre uslijedio je 24. upravljamo njegove korake. godine. Može se razmjeti zlo koje zlobni neprijatelj nastoji nanijeti Djelu. Taj mu je oprez svjetovao nuncij u Madridu mons. reče Correa. bez odobrenja. jest „suprotnost hvastanju. Opus Dei je doista Božji od prve zamisli i u svim svojim koracima i svojim djelatnostima. koju Escrivá preporučuje. U to vrijeme je bio prefekt Barcelone Correa Veglison. da znade sve o Djelu. gdje treba. mi poštovani p. Esriva nalazi u Barceloni. svibnja 1941. obrana poniznosti kakvu on želi.poznat kao Padre Escrivá. što nije ni u kojem slučaju tajna. uključujući i poučljivost prema prelatu i zauzima otvoreno oštro stajalište prema svojevrsnoj kletvi glede tajni Djela: „Tajna organizacija o kojoj govore klevetnici nije nastala bez blagoslova biskupske vlasti. ne želimo se hvaliti niti mu davati veliki publicitet. jer njegova jedina želja jest raditi u šutnji unutarnjom 265 . poznajemo i. Opate.vjerujte. jer su se takve stvari pripovijedale na njegov račun da bih bio naredio policiji na aerodromu da ga uhapsi.

Bez obzira na to što je kleveta bila apsurdna. Mons. da su to cjelovite. te su mogle umiriti svoje savjesti. srpnja 1941. dokrajčio je ovo pitanje. Ako žive čisto. nisu masoni. poštene i radišne osobe čista življenja.“ I zaključi raspravu. Sancho. Rektor sjemeništa u Barceloni Vicente Lores. zapita: “Žive li doista čisto?“ Kad su mu odgovorili pozitivno. Opus Dei je bio optužen da je „jedna židovska grana masonerije“ ili da je „jedna židovska sekta u vezi s masonima“. koji neće izgubiti na snazi baš zato što ne prelazi u hvastavo isticanje sebe. građani kao i drugi. Sancho ga je tješio koliko je mogao.“ Ovo je pismo bilo vrlo važno jer su mnoge obitelji našle utjehu i potporu u Montserratu. koji je 11.radošću. Sancho podsjeća da je poslije svojega školskog sata u ulici Diego de Leon br. to više što je Djelo tada bilo u pravnom postupku u krilu Crkve. General Saliquet. Diazu Gomari. „Toga dana“.“ U međuvremenu u Madridu je kleveta dosegla najvišu točku: pripadnici Djela bili su okvalificirani kao masoni. Ipak je to Utemeljitelju prouzročilo boli. kršćani bez ikakvih razlika. popratio je svoju obavještajnu notu prijepisom onog pisma koje je nazvao „definitivnim pismom“. P. predsjednik suda. „u kojemu je 266 . Bio je svjestan teških posljedica koje bi takva optužba mogla imati u tom času za život Španjolske. tumači P. Kad su mu govorili o vjernicima Opusa Dei da su kršćani i građani koji se ni po čemu ne razlikuju od svojih drugova. „Njegovo pismo raspršuje sve moguće sumnje pa i sumnje najzahtjevnijih. Escrivá de Balaguer izjavi mu da su ih optužili da su masoni i upozori ga da razlog klevete ne može biti drugi do prirodnost u kojoj žive vjernici Opusa Dei. poslao jedan opširan spis o Opusu Dei mons. on reče: „Onda se ne treba uznemirivati. Utemeljitelja su ipak tužili sudu zbog suzbijanja tada postojeće masonerije. jer ne poznajem masona koji bi živio čisto. koji ne pripovijedaju na sve četiri strane o unutarnjem posvećenju Bogu. P. biskupu administratoru Barcelone. apostolskim zanosom. 14 pošao u radnu sobu don Josemaríje pokraj kapele i zatekao ga veoma žalosna.

Isusa u sakramentu. Osobito mu je želio dobro i blagoslivljao ga je madridski biskup mons. Eijo y Garay. Biskup ih dopusti govoriti. Vazda je širio ideje slične onima koje je prioopćio u svibnju 1941. Ali i mnoge druge osobe nadnaravnoga gledanja i ljudskog poštenja znale su stati uz njega. a zatim je suho objasnio da je postupio ispravno i s punim poznavanjem stvari. učinili da zatetura. u to doba pomoćni biskup Tarragone. svi su se svrstali na njegovu stranu.“ U tim okrutnim kušnjama nije mu uzmanjkalo tješenje vjernih pripadnika Djela. poslije čitave noći patnje i molitve.“ Pravedno je s P. „hvala Bogu svi biskupi. Ispričao mu je isti mons.“ Don Antonio Rodilla nadodaje: „Dokaz ne bi bio potpun da on nije osjećao bol. tj. Castan. kad je odobrio Opus Dei. ujeda. godine opatu. Eijo je imao naslov patrijarha zapadne Indije). Carlos Calaf donosi jednu drugu zgodu sličnu ovoj iz 1940. Osjećao ih je i moguće da su mu i suze istisnuli. zaušnica i pljuvotina. ama baš sve. doznao je od mons. njegov je duh još više sjao. Uvijek je sve. nemoj zlo govoriti o Djelu koje ljubim kao zjenicu oka. godine. Leopldo Eijo y Garay. Sancho. a ja mu se obratih te mu rekoh: „Pazi u ime onoga što najviše vrijedi u svijetu i što najviše cijenim.“ P. Kako svjedoči P. govorio mi je patrijarhu (mons. Sanchom istaknuti čvrsto i jasno držanje mons.“ 267 .Otac bio tako ražalošćen. Escarreu. Častan se sjeća točnih rječi koje je madridski biskup u toj prigodi izrekao: „Ovo čedo se rodilo na mojim rukuma. ali ni za čas nije izgubio zagrljaj križa ni ljubav prema svojim neprijateljima. nemoj napadati. Leopolda Eija y Garaya u svakom času. „I premda sam nosio Presveti sakrament u rukama. sramotu ogrebotina. privodio Bogu i prikazivao Gospodinu svoje patnje vedrom radošću. Mons. Eija y Garaya da je jednog dana došla neka komisija k njemu da optuži Opus Dei i poticala ga da nastupi protiv Djela i njezina onivača. Na dan tijelovske procesije s njegove desne strane nalazio se neki mladić koji je nosio štap baldahina i govorio je nedolično o Opusu Dei.

Leopoldo Eijo y Garay podjelio je sakrament svetog reda trojici prvih svećenika Opusa Dei. progona i spletaka onoga vremena. žestokih napada i reagiranja bez ljubavi. a celebrirao je misu u jedanaest sati prije podne. kritizira patrijarha. ali da je bio potpuno smiren. kad sam spavao sam veoma dobro. Onda je nadodao: ‘Ja mnogo molim za vas.“ Tako piše p. On mi reče: Ecce satanas expetivit vos ut cribraret sicut triticum (Lk 22. 31) – On će vas drmati i prosijavati kao što se žito prosijava. confirma filios tuos! ‘Jačaj svoju djecu!’ I poklopi slušalicu. a osobito ako je taj nož od platine?“ Don Álvaro del Portillo naučio je od Utemeljitelja u svemu tome gledati ruku Božju koja želi očistiti njega i Opus Dei. zazvoni telefon. tadašnji biskup Madrida. jedne noći.’ Bio je don Leopoldo. mons.“ Dana 25. vrlo mnogo vremena.Sam Utemeljitelj Opusa Dei govorio je jednoga dana: „Ima tomu mnogo. zar ne? Za mnoge je patrijarhovo držanje bilo neshvatljivo. Federico Sopena u knjizi Defensa de una generacion (Obrana jedne generacije). Već me je više puta zvao u to vrijeme jer je išao spavati kasno tek pred zoru. lipnja 1944. 268 . P. Imao je veoma topao glas. kad sam stanovao u kući u ulici Lagasca. sklonim da cijeni ‘bratonski kler. jednog dana kad mu je don Álvaro del Portillo rekao gledajući na Raspetoga: „Mi im opraštamo i također im zahvaljujemo za sve.’ Et tu. 14 i zadržao se u razgovoru s priličnim brojem vjernika Djela koji su bili došli iz drugih gradova da prisustvuju ređenju. ‘Što se dogodilo?’ Upitam. Zašto bi se bolesnik ljutio na kirurški nož. Dignem slušalicu i slušam: ‘Josemaría. kad sam već bio u krevetu i upravo imao zaspati. Toga dana doručkovao je u ulici Diego de LeÓn br. a ipak je odlučno štitio pokus kao što je Opus Dei koji je imao posve druge oznake. Očito je da se u nekim vjernicima bojao. nikad nisam izgubio san zbog kleveta. Lijepo. seljački’. starovinski. Sopena također navodi jednu zgodu koja je vjerojatno bila veoma proširena četrdesetih godina: patrijarh prije nego je dao pričest nekom poznatom laiku odlučno mu je rekao: „Tko kritizira Opus Dei. Bio je smatran biskupom tradicionalnog tipa.

„Nisam ga nikad vidio“. „da je reagirao s mržnjom. Naglašavali su molitvu. pa nije mogao ne osjećati toliku prljavštinu što su mu je tovarili na leđa. stajalo me mnogo. Sancho. zašto bih je ja želio?’“ Utemeljitelj Opusa Dei bio je i u ljudskim stavrima veoma osjetljiv. Bio je čovjek koji shvaća. Kad bi ga tko obavijestio o nekoj novoj kleveti. Ali oni koji su bili uz njega ne mogu zaboraviti da su dani u 1940.“ Mnogo godina poslije u Buenos Airesu mons. mrtvljenje. onamo u kući u ulici Diego de Leon i reći: ‘Gospodine. jer sam ohol i tekle su mi suze. križić. To je protivljenje dobrih osoba koje djeluju se putantes obsequium praestare Deo. herojsku ljubav i nadnaravnu izgradnju vjernika Opusa Dei. bio sam kao krpa! Jedne sam noći trebao poći pred tabernakul. tako rade vjerujući da Bogu nanose slavu. Tako ćete privlačiti.„Koliko duguje progoniteljima!“ usklikne don Antonio Rodilla. Smjerajući na takve osobe. poniznost. da praštaju već od prvog časa sa svojim najzadrtijim ocrnjivačima. na njihovo držanje. ako ti ne trebaš moje časti. kao da se ništa ne događa: „Bio je pokretač apostolata animirajućih vjernika Djela i neprestano putovao u mnoge gradove. potvrđuje p. tj. godini bili toliko teški da se on. Uvijek je reagirao nadnaravno i veoma blago. oprašta i zaboravlja. jer je u neprekidnom radu trošio sve svoje snage da proširi djelovanje Opusa Dei po cijeloj Španjolskoj. jer mu je tijelo bilo potpuno iscrpljeno. a nećete odbijati. uvijek je upotrebljavao značajni izraz koji je u sebi sadržavao njegovo nadnaravno reagiranje. doslovno uzeto. Mogao si ga vidjeti iznemogla. znak nadodavanja. navečer ne bi mogao držati na nogama. najprije bi ih pozvao da mole s njim jedan Očenaš ili Zdravomariju za klevetnike.“ „A ako vas napadaju?“ „Mislim da je nemoguće da vas napadaju više nego što su mene. Velike su mu boli prouzročile 269 . stajalo me. Escrivá de Balaguer mislio je na strahovite časove četrdesetih godina: „Uvijek stavite znak plus. On nije bio čovjek takva ponašanja. i 1941. a to se događalo u isti dan više puta. On je opraštao i pomogao opraštati svima od prvog časa. Učio ih je primjerom i riječju.

primjećuje on: „Uvijek je bio odličan branitelj Crkve i Namjesnika Kristova kad je njihov dobar glas bio napadan. šutnju Božjeg Sina pred Herodom. napisao je 7. on nas je učio ljubav prema slobodi i poštovanje svačije slobode i htio je da se natpis ‘Veritas liberabit vos’ stavi na počasno mjesto u kapeli sveučilišnog doma Monterols. Escrive de Balaguera: „nikad nije branio svoju osobnu čast“. godini. 2). a poslije i u mnogima drugima naredio je da se napiše na vidljivo mjesto Mandatum novum: „Ljubite jedni druge“ da u duši sviju ostane duboko usađeno uvjerenje kako duh ove kuće i Opusa Dei izvire iz pedegogije ljubavi. jer su klevete dopirale do najviših razina Crkve sijući nepovjerenje i sumnje u Opus Dei. Profesor Miguel Sancho Izquierdo. Alfonso Balcells. O sebi nije vodio brigu i zato je bio sretan i veseo svojim uobičajenim dobrim raspoloženjem i neprestanom nasmijanošću. da služe Bogu. a ni jednom riječi se nije žalio proživljavajući u molitvi jednu anđeosku sliku: Jesus autem tacebat. 1975. Za vrijeme tih zlostavljanja i dalje se osjećao sretnim u svim tim patnjama. Ipak ni tada nije htio da oni pripadnici dvaju ogranaka Djela koji nisu proživjeli te kleve270 . Sve je podnosio s velikim razumijevanjem ljubavlju. „Ja sam šutio i molio. a nekima su se otvorile oči te su promijenili mišljenje. lipnja.“ U godinama prije nego je počeo građanski rat u prvome studentskom domu u Madridu. pisao je Utemeljitelj vjernicima Opusa Dei u 1961.“ Ali. jer su možda mislile obsequium se praestare Deo (Iv 16. kad su već nestale s pozornice neke osobe koje su se bile stavile na to da nam teško naškode. u listu „La Avanguardia española“: „Kad su početkom četrdesetih godina u Barceloni nastali nesporazumi i osude.“ „Bile su teške godine“.sve moguće uvrede što su se nanosile Bogu i zbrka koja je bila posijana u sve mnoge duše. izvrsni svjedok ondašnjih teškoća u gradu. koji je bio njegov učitelj prirodnoga prava na Sveučilištu u Zaragozi uvijek je bio duboko impresioniran šutnjom mons. Sada je vrijeme da vam kažem kako su ta protivljenja postojala.

lipnja 1974. i to oni koji su na ekranu gledali slike 23. a koji su već pošli Bogu na račun. za roditelje i braću svojih sinova. To je vrlo lijepa stvar. braću. Ali njegov veseo izražaj postupno postade ozbiljan. i tako možeš oprostiti i nama naše grijehe. upoznaju ove stranice povijesti Djela Božjega. a zašto bismo bili nesretni kad smo djeca Božja? Treba zato opraštati. Jednake za sve! Tako je Gospodin zadovoljan. Sve do kraja svojih dana dao je primjer velikog srca koje je sposobno neograničeno oprostiti. Kažem: „Ja im opraštam. da se ne bi poslije u njihovim srcima podigla mržnja ili odvratnost prema onima koji su namjerno bili uzrok patnji što smo ih podnijeli. ako vam netko kaže da je to heroizam. A. u kazalištu Coliseo u Buenos Airesu. da im i ti oprostiš. a mons. Utemeljitelj Opusa Dei koji je znao 271 . Zar nam Bog ne oprašta kad ga uvrijedimo? Pa kako bismo mogli mi ne oprostiti? I unatoč ovom plemenitom držanju spojenom s kršćanskom finoćom i s osjećajem za humor. U Svetoj misi uvijek molim ne samo za svoje sinove. neizrecivo je trpjelo četrdesetih godina zato što su se strašne nepravde koje su udarale na njega vrijeđale Boga. To veliko srce nošeno ljubavlju. a i ja se osjećam zadovoljan. što su te nepravde mnoge sablažnjavale i grijesima opterećivale duše onih kojih su ih nanosili. Nemojte nikad nikomu željeti zlo. Utemeljitelj Opusa Dei živo je osjećao oporbu o kojoj smo na ovim stranicama samo natuknuli. Uzbuđena zla krv donosi sa sobom nesreće. uz jecaje ispripovijedala da njezin sin odstupa od pravoga puta svoga zvanja. smijte se. koje se tako lako uživljavalo u tuđu bol. na čijem su se licu mogli čitati znakovi duboke boli. Prikazujem ti prinose za njihove duše: iste prinose koje prinosim za svoje sinove. zabrinut. nego i za one koji nam sad hoće činiti zlo i za one koji su nas klevetali. Jedna udovica mu je govorila o svojem sinu svećeniku. Takav savjet dajem i vama. Možda će ovo neki shvatiti bolje od njega. za svoje roditelje. za svoje roditelje i za roditelje svojih sinova. kad mu je ta majka. Escrivá de Balaguer slijedio je njezine riječi širokim simpatičnim osmijehom.te.

iscrpljujući. smijte se. pomogaše mu da podnosi s ljubavlju pretežak teret. 2. Escrivá de Balaguer mnogo puta opetovao: čovjek bez slobode ne može ljubiti Boga. Onclin. dekan Fakulteta kanonskog prava u Luvainu nekoliko dana nakon smrti osnivača Opusa Dei. premda. A to opet odražava objektivnost svojstvenu kršćanskoj poniznosti kakvu je on živio. Ali kršćanin milošću Božjom može sve. šutio je. prema veoma dragom izrazu Utemeljitelja Opusa Dei. Isusove raskriljene ruke na križu u stavu vječnoga svećenika. teško razumjeti i učiniti. objektivno težak. koji je na sebi osjećao težinu križa za vrijeme protivljenja dobrih osoba. Escrivá nije nikada izgovarao a da ne bi nadodao jednu drugu: odgovornost“. ČOVJEK BEZ SLOBODE NE MOŽE LJUBITI BOGA „Ono što me naviše dirnulo u razgovoru s mons. bila je njegova ljubav prema slobodi“. neshvatljiv i poslije mnogo godina. Ali onomu tko se tako vlada. Njegova ljubav koja nam je postigla slobodu slave djece Božje nedvojbeno zahtijeva da im mi uvijek sve opraštamo. ljudski uzeto. to može biti teško. neproporcionalan herojski postupak. Escrivom de Balaguerom.ljubiti.“ Iz svega toga držanja proistječe jedna karakteristična crta njegove ličnosti: odvraćati pozornost sa svoje osobe i uredotočiti je na Boga. Ugledni se pravnik zaustavio na njegovu duhu slobode na „riječi koju mons. Još prije engleske Magna 272 . jer doista nastoji živjeti Evanđelje. opraštao i molio umanjujući važnost svog heroizma: „Ako vam tko reče da je to heroizam. izgleda to mala gotovo nikakva stvar. Prikazivati jednake prinose za one koji su nas ljubili i za one koji su nam učinili zlo neobičan je. Isus Krist je umro na križu da otkupi cijelo čovječanstvo. osim njegove ljudske topline i njegova smisla za nadnaravno. jer njegova vjerna duša ne može a da ne uspoređuje svoj napor s Kristovom božanskom žrtvom na Kalvariji. U španjolskoj povijesti Aragonija je uvijek bila zemlja slobode. I naveo bi snažnu misao koju je mons. ustvrdio je u listu „La Libre Belgique“ mons.

veoma izražajnu i istinitu: Svaka duša vrijedi koliko sva Kristova krv. Mons. Escrivá de Balaguer savjetovao joj je općenita načela i preporučio joj da traži savjet za konkretne slučajeve: „Da bih ti mogao dati odgovarajući savjet. Svaka duša vrijedi koliko cijela krv Kristova.“ Empti enim estis pretio magno. Htio bih savjetovati postupak po pravoj mjeri. 17). ne čini se da je plod sredine i tradicije. 21). Ja veoma ljubim duše. kaže sv. Pavla: „Stvorenje je oslobođeno ropstva raspadljivosti za sudjelovanje u slobodi slave djece Božje“ (Rim 8. Ali njegov vrlo živi smisao za slobodu. Oni proistječu od njegova snažnog promatranja Križa. Bez slobode čovjek ne može ljubiti Boga. Jedan kolumbijski novinar ovako je napisao 30. pa ni ljubav koju je u nju unio i koju je započeo živjeti u svojoj obitelji. 13). morao bih imati drugih podataka. lipnja 1975. Da bi sve to ukratko sažeo. Njezini vrhovni nosioci vlasti ispisali su slavne i tragične stranice španjolske povijesti. jedna gospođa mu je iznijela tjeskobu roditelja one djece koja buntovno i drsko traže slobodu i neovisnost od obiteljskog života. možda pod vodstvom sv. Njega će se sjećati književnici i radnici. baš zato što su kršćani „pozvani na slobodu“ (Gal 5. On je u sebi snažno osjećao duboki i nenadomjestivi osloboditeljski karakter otkupiteljskoga Križa. upotrebaljavao je vrlo kratko izreku. pripadnici različitih vjera i suprotnih ideologija. godine u „El Tiempo de Bogota“: „Na mene je ostavila duboki dojam nadasve njegova ljubav prema slobodi. Njemu je fanatizam ostao uvijek nepoznat. U njegovu velikodušnom srcu s velikim poštovanjem svačije savjesti nalazili su mjesta ne samo oni koji su mislili kao i on nego i oni koji su imali mišljenje i način rada različit od njegova.“ Temelj njegove ljubavi prema slobodi nije bio kratkotrajan. U velikoj dvorani Instituta Tajamar (Madrid) 12. Pavao (1 Kor 273 . Korijeni su dublji. intelektualci i seljaci.Charta Aragonija je već poznavala načela habeas corpus. kršćanskiji. „Bog je naš Otac i on je Duh. a gdje je Duh Gospodnji to je i sloboda“ (2 Kor 3. listopada 1972.

godine. od svršetka četrdesetih godina počne primati sve brojnije skupine ljudi i žena koje dolažahu iz raznih zemalja. Za sve je imao lijek svoje ljubavi. vi majke. A ne za sve jedan zajednički. promicao i u njima često osobno sudjelovao. Sada je nastavio na širokoj razini proširujući ga na mnoge zemlje u Americi. Pa i onda kad su skupovi bili veoma brojni. za traženje savjeta. Slušali su ga ljudi svakog zvanja. Trebalo je prilagoditi velike prostore: gimnastičke dvorane.6. nastavio je razvijati vrlo intezivni osobni apostolat. rase i jezika. Već je otprije započeo taj posao putujući Europom. Pitaj savjet za svaki pojedini slučaj i vidjet ćeš da ćete. Međutim. a u međuvremenu nastajahu novi apostolati koje je planirao. počeo je u Vječnom gradu primati sve osobe koje su mu se obraćale sa svih strana svijeta. kako je prije činio u Španjolskoj i Portugalu. pitanja i odgovori rađahu se spontano. 20). Disalo se obiteljski. svjetlo nauka i poticija svoje svećeničke riječi. gotovo je vladalo povjerljivo ozračje. Premda je njegovo pravilo bilo ostati skriven i iščeznuti. podrijetla. Zato ti ne mogu dati općeniti lijek: „želim napisati posebni recept za svako tvoje dijete. godine u Rim. Escrivá de Balaguer osjeti hitnu potrebu da razvije vjersku pouku za brojnije skupine. vladala je klima obiteljskoga primanja. trgove i kazališta. cijenom sve Kristove krvi. Njegovi apostolski pohodi gotovo po cijeloj Europi započeše 1948. 274 . Kupljeni ste velikom cijenom: „svatko od vas kupljen je velikom cijenom. i ta mala oluja će proći. U svojim posljednim godinama mons. i u isto vrijeme vladalo je visoko poštovanje osobne intime. Otkad se preselio 1946. po molitvi postati moćne pred Bogom. da bi svi mogli stati. za povjeravanje i razgovor. Molitvom ćeš povesti naprijed svoju djecu. dok se Djelo Božje razvijalo na drugim kontinentima pod njegovim budnim okom. O tome je ostavio opis poznati pisac španjolskog intelektualnoga svijeta Enricque Gutierrez Rios u jednome članku objelodanjenom u madridskom listu ABC.

jer si me pozvao. Escrive de Balagurea može se sažeti u ovaj stalni poziv. kršćanima. bez dužnosti da pokreće usne. u čitanju Evanđelja obavljenu s ljubavlju i osjećajući se osobom koja cjelovito sudjeluje u svakom događaju. da se ljudi osobno susretnu s Bogom u sakramentima molitve. Pa i odgovor mora biti osobni: Evo me. meus es tu. osobito u odnosima čovjeka prema Bogu. osoba je uvijek bila u prvom planu. zbunjen u mnoštvu. konkretna. na sjajni biser koji pripada svima. Uvijek Krist prolazi! Krist nastavlja prolaziti ulicama i tragovima svjetskim po svojim učenicima. svaka osoba. sav se njegov apostolat sastojao u tome da pojedinca kršćanina stavi u odnos s Kristom. kadar baciti kamen na divni vitraj katedrale. Često je predlagao primjer odvažnoga koji je. Kako je napisao Giuseppe Molteni u „Osservatore Romano“.). Za pomoć samo jednoj duši. a s dušama se ne može postupati masovno!“ Utemeljitelj Opusa Dei bio je protiv svakog oblika masovnosti. bio je spreman na najvće žrtve: dići se iz kreveta s 39 stupnjeva vrućice i poći ispovijedati. listopada 1967. odgovaram na tvoj poziv. Osjećao je milinu riječi Pisma: Redemi te et vocavi te nomine tuo. jedinstvena i nezamjenjiva. Propovijedanje mons. našega srca. Ta živa svijest dostojanstva i slobode ljudske osobe imala je mnoge praktične posljedice. Govorio je da u duhovnim potrebama svako stvorenje zahtjeva konkretnu pomoć. (Takav je 35 Otkupio sam te i pozvao po imenu: ti si moj [LP] 275 . Primjenjivao je taj primjer na prostotu duše koja se ne usuđuje sama poći ususret Bogu u tijeku cijeloga dana bez potrebe da čini neobična djela. bez zvuka riječi tražeći Boga Oca i Sina i Duha Svetoga u središtu naše duše. ako ga mi ne potjeramo (Tajamar 1. propovijedati samo jednoj osobi. to je prostak. daleko od anonimnosti. a nije sposoban priznati: „Ja sam to bio!“ Skriva se u anonimnosti. jer se on nalazi tu. 35 Meus es tu: moj si. Zato je don Josemaría odbijao svaku težnju k anonimnosti.„Pa i kad je govorio velikom mnoštvu. evo me. osobnu. poći iz Burgosa u Andaluziju ondašnjim vlakovima bez dovoljno novca za putovanje i za jelo.

Ali Utemeljitelj je otvorio put. npr. svom ocu i gospodinu. Josipu. pripravi nam put! [LP] 37 Bijaše im podložan! [LP] 38 Sveti Nikola. Onda su bila dvojica. Josipa 1975. Utemeljitelj Opusa Dei podsjećao je na početničke teškoće: „Što sam tražio?“ Cor Mariae dulcissimum. Na taj praktični način postojala je očita vrijednost svake pojedine duše. dok na kraju mjeseca nije sudjelovao u pouci također José Maria Hernandez de Garnice. Upravo zato što je zazirao od anonimnosti. listopada kad sam čuo zvoniti zvona Svete Marije od anđela s jedne madridske župe u blizini Cuatro Caminos. na treženje osobnog puta svakoga pojedinog do Boga. a vi me ne morate oponašati. Obratih se pouzdano svetim anđelima čuvarima kao malo dijete ne vodeći brige da me je Bog uputio. To je istaknuo još jednom na blagdan Sv. u srpnju 1935. savršeni Bog. iter para tutum! 36 Tražio sam moć Majke Božje kao malo djete koje slijedi dječji put. započeo je tjednu pouku za duhovnu izgradnju samo jednoj osobi: Álvaru del Portillu.) Taj apostolski polet bio je nedjeljivo sjedinjen s promicanjem slobode. godine. poticao je na osobnu borbu. Bio sam željan da ga vidim jakim. ipak priliči opet ga navesti pod vidikom slobode. vrlo jakim. godine. u zgodnoj i nezgodnoj. Brižljivo je izbjegavao svako drugo usmjerivanje. ne blistavom.bio duh i stvarno življen u Opusu Dei. živjela 36 Preslatko Srce Marijino. nego pobožnom latinskom: Sancte Nicolae. osobito ako je netko njega htio nasljedovati. Puštao je da Duh Sveti obavi svoj posao u nutrini svake pojedine duše. savršeni čovjek. Obratih se sv. čuvaj ovu kuću! [LP] 276 . Nije ukalupljivao unutarnji život. glavom one divne božanske obitelji u kojoj mu se sam Bog pokorava: Erat subditus illis! 37 Utekoh se zagovoru svetaca jednostavno. curam domus age! 38 I utekao sam se pobožno svetim anđelima čuvarima jer je bio 2. Inzistirao je u svakoj prilici. Ni pripadnici Opusa Dei nisu ga smijeli oponašati. Nije imao simpatije za shematizaciju. na činjenici da je Krist jedini uzor. Tekst je već jednom naveden. za općenite recepte.

U obitelji ne smije biti mjesta strahu: Kao što se ne sramiš govoriti sa zemaljskom majkom. pričaj to Majci Božjoj. dok učiš. Pravna jasnoća i teološka strogost u njemu su međusobno pružale ruke da brane slobodu savjesti. a svetu je obitelj nazivao zemaljskim Trojstvom sredstvom do Presvetog Trojstva. godine pitanje kako prinositi Bogu žrtve kad se osjećaš umoran? Odgovor je: Dobro govori o tome gospodinu prirodno kao što bi govorio svojoj majci. kada se kao što se to pokatkad događa srce ukruti i ne može se zagrijati za božanske vrijednosti“? 277 . mrtvljenju. što si tražio od mene. Htio je da se ljudi obraćaju Bogu istim srcem. dok si za stolom. dok se veseliš nekoj osobi. istim riječima kojim razgovaraju s milim osobama na zemlji. u svibnju 1974. molitve koje su kršćani upotrebljavali i u sljedećim stoljećima. One su divne. ispovijedi i Euharistiji. Josipu. Kad bi dao neki osobni savjet. Upravio mu je netko. ti si duša razmatranja kao što su pripadnici Opusa Dei. Širio je ljubav prema Papi. Oče. Veoma mu se sviđala prirodnost. Pa govori bez riječi. Mariji. dobro bi istaknuo da je riječ baš o savijetu koji se može slijediti i ne slijediti i koji ni u kojem slučaju ne obvezuje u savjesti. Ganuo bi se moleći molitve prvih kršćana. Ali ništa nije nametao: posjedovao je krajnje fini osjećaj razlikovanja onoga što crkva naređuje od onoga što jednostavno preporučuje. Možeš to učiniti kako moliš uobičajene usmene molitve koje znade svaki kršćanin. Tjedan poslije vratio se na temu da čovjek treba dopustiti da mu se srce slobodno izrazi u nutrini njegove duše. mnogo me stoji uzdići srce tvom Sinu da mu prikažem rad današnjeg dana. Sve u svemu. Upitaše ga: „Što da činimo. molitvi.sloboda! Putovima duhovnoga djetinjstva širio je među ljudima našega vremena kreposti i drevne kršćanske pobožnosti prema Kristu. tako razgovaraj s Nebeskom Majkom: Majko moja. pa si već prinio svoju Žrtvu. Ali ti si čovjek molitve. radu. Svetoj misi. To je molitva! Reci mu kako ti se bolje sviđa. dok ideš ulicom. tako kako govoriš meni. spontanost duše u odnosima s Bogom.

Naprotiv. I tada mi otac reče: „Ja ne pušim. to kažem na svoju sramotu te njihove molitvenike trebalo bi sve spaliti. Escrivá de Balaguer osjećao zbog sakrivene i šutljive žrtve što ju je prenosio pred licem Gospodnjim. Ima još jedna epizoda o cigaretama. A ljudska srca kad su tvrda od bronce su. Nemoj vjerovati da ljudi ne plaču. bit ćeš čovjek više nego ikad. Pa ni Otac kad je ušao u sjemenište. sine moj.To je normalno stanje. A sad ne bi spalio nijedan. moje je srce tvrđe od kamena. To nije puki osjećaj. a bronca se u vatri tali u suze. a ja nisam znao što. Bog je nešto htio od mene. Kad jednog dana budeš plakao. Ne želim zalaziti u pojedinosti jer mnogi od vas ovdje savršeno poznaju te pojedinosti. a ne pred ljudskim očima. a ni oko malih stvari. Sine moj. Izgledaju nam histerične. Već četrdeset godina radim u Opusu Dei. Nitko ne treba zapaziti naše osobne žrtve ni u velikima. Ali redovito plivam protiv struje. ali vrlo bitnu o načinu na koji je Utemeljitelj Opusa Dei htio da se Bogu služi u duhu slobode. Je li vam jasno? Eh. To je ljubav. i u to je vrijeme mnogo pušio. Zahvaljujem Gospodinu koji mi je podijelio ovu radost. A više godina prije već sam imao predosjećaj Božje ljubavi. a mnoge to nisu. godine. da se ne možemo razumjeti s vrlo osjećajnim osobama. To je moralo biti oko 1957. pruži mu paketić cigareta one vrste koju je Urteagea redovito pušio. Ispričao ju je don Álvaro del Portillo malo nakon što je bio izabran za generalnog predsjednika Opusa Dei: kad smo bili zaređeni za svećenike. Sve je svoje lule i sav svoj duhan poklonio vrtlaru. nijedan od trojice prvih svećenika nije pušio. Urteagea je tada bio u rimskom Zavodu sv. Kad sam bio mlad svećenik dosađivao sam se gledajući starice kako u nekom kutu Crkve uzdišu te sam mislio. to je srdačnost. Jednog dana i ti ćeš plakati. puni su suza. spalio bih sve one predmete koji ne sadržavaju nijedan uzdah. 278 . Don Jesús Urteaga naveo je jednu malu epizodu. Duh slobode bio je ujedno s poniznošću jedan od razloga one radosti koju je mons. često toliko normalno. Križa. Jednog dana otac mu upravi primjedbu: „Jesús! Mnogo pušiš!“ I dok mu je to govorio. I sad se ipak osjećam uz vas zadovoljan. ali ne uznemiruj se zato. koji nemaju osjećaja.

koji je imao doći u Barcelonu savjetovao da se ne žuri.a ni vas trojica. svibnja mogao se konačno José Maria Casciaro susresti s Utemeljiteljem Opusa Dei u Hotelu „Urbis“.“ Taj smisao za slobodu na poseban način odskače kad je u pitanju zvanje. godine. Pošto je dao siguran odgovor Escrivá de Balaguer zaključi rekavši da se od toga časa može smatrati vjernikom Opusa Dei. jer je moj brat bio nešto stariji od mene (imao je osam i pol godina više od mene) i bilo je razborito da se potpuno slobodno odlučim da izbjegnem pri tome svaki eventualni utjecaj mojega starijeg brata. detaljno je i točno iznio ozračje u kojem je se rodila njegova odluka da se posveti Bogu u Opusu Dei. kad Pedro stigne iz Barcelone. sjetih se onoga 12. Dogovoriše se da će o tome razgovarati poslije. Predvečer 12. José Maria se već bio odlučio i to izjavi svom bratu. José Maria Casciaro pohađao je posljednju godinu liceja u Barceloni. Kad su se ponovno vidjeli u travnju 1940. apostolat vjernika Opusa Dei. Álvaro. To je jedan značajan primjer među mnogim drugim sličnim slučajevima. Don José Mario Casciaro sad je dekan teološkog fakulteta na sveučilištu u Navarri. ako nemaju volje za žrtvu. godine. neka puše. Pedro mu reče da po svoj prilici on ima zvanje. svibnja 1940. Vratio se kući (Torrevieja. Želim da se ne osjećaju okovani i. Alicante) za božićne praznike 1939. 279 . Stigao je i njegov brat Pedro koji je već pripadao Djelu. Za vrijeme razgovora pitao ga je više puta tonom koji je Joséu Mariji izgledao odsječen strog i ozbiljan da nije slučajno na njega utjecao njegov brat? Potrebno je da postupa posve slobodno nakon što je svoju odluku promotrio u Božjoj prisutnosti. trebaš početi pušiti inače će ostali počeli misliti da nije dobro pušiti. Ali je u međuvremenu morao čekati jer mu je Utemeljitelj Opusa Dei. pa bi bilo dobro da o tome mirno razmisli pred licem Božjim. shvaćajući točnu i duboku istinu ove tvrdnje. “Naknadno tvrdi don José Maria Casciaro sjećajući se tog razgovora kad sam ga više puta slušao kako opetuje da imamo jedna uska vrata za ulazak u Opus Dei. a jedna široka za izlaz.

koji žive u svojim kućama sa svojim obiteljima. Oni ili žive svoje zvanje u slobodi iz ljubavi prema Bogu ili ga uopće ne žive. On se znao više puta pripremiti da se sa svom pažljivošću nađe u pravi čas uz njih kao što je to učinio i Gospodin s razočaranim učenicima iz Emausa. idu ovamo i onamo. ostavio bih sve da traže izgubljenu ovčicu. Osim toga. Nije to bila samo lijepa izreka. može to lako učiniti. primati s najvećom ljubavlju i najvećeg grješnika i ozbiljno ukoriti kojeg od svojih sinova što je propustio neku malu pojedinost. ako ustraje. Ipak bi bilo pogrješno brkati slobodu s indiferentizmom. kad je izjavljivao da je pripravan stotinu puta 280 . a ne iz ljudskih.„Ta ljubav za slobodu sasvim se dobro slaže s nadnaravnim pozivom u Opus Dei i s izvanjskim karakteristikama vjernika koji ostaju obični građani. Svi koji traže da budu prepušteni Opusu Dei čine to slobodno od svake prisile. Kao što se događa uopće s ljudskom ljubavlju riječ je samo o slobodnom izboru. Ta stvarnost koja isključuje svaku gospoštiju također je zalog slobode. koji je bio ljubazan i blag s djecom i s javnim grešnicima i veoma zahtjevan prema farizejima pa čak i prema svojim apostolima. Kad bi bilo potrebno. Josemaríjina majčinska nježnost harmonijski se usklađivala s njegovom jakošću. Ako tko želi napustiti zajednicu. Svaki način izvanjske kontrole unakazio bi to zvanje. ulaze i izlaze. moraju raditi da bi ekonomski uzdržavali sami sebe i da bi pomogli uzdržavati razne vrste apostolata. Mogao je razumjeti najtežu bijedu. potpuno jednaki ostalima. Osnivač Opusa Dei želio je da svi ustraju u zvanju i postavio je sredstva na raspolaganje: formaciju.“ Konačno da zaokružimo ovaj letimični pregled potrebno je obazreti se i na njegov odnos prema nekatolicima. Antonio Ivars ovako je sažeo dvostruki vid shvaćanja i strogosti. koji je ukorjenjen u isti duh ljubavi: „Mislim da je tako reći on održavao više nego itko drugi osobu Krista. kreću se uvijek na spontan i prirodan način. molitvu i susretanje još s većom ljubavlju onih koji proživljavaju teške situacije. to čini iz nadnaravnih motiva. rade usred svijeta. a.

kako bi i nekatolici postati suradnici Opusa Dei. moja žena je metodistkinja. Nikada silom.“ „Bog je blagoslovio! Je li tu prisutna?“ Sjedila je u zadnjem redu 281 .dati svoj život za obranu slobode jedne savjesti. Doista. Uvijek sam branio slobodu savjesti. uključuje i obranu slobode). bili katolici ili ne. koju treba poštovati i ljubiti. Radi sa svima i živi sa svima. tj. Ja nisam ekumenizam naučio od Vaše Svetosti. učenjem. godine pred mnogim drugim osobama: „Mi smo ekumenska obitelj. ali nikada nije skrivao vlastito. ne može nego da me ispuni radošću. ako je taj duh oživljavao od prvoga trenutka naše Djelo. Zabluda se nadvladava molitvom. Možete razumjeti. potpuno prianjanje uz katoličku vjeru (koja. Godine 1966. nikada nije činio diskriminaciju. naravno. jer u svakoj osobi gleda dušu. Mons. ohrabren njegovom blagom i očinskom pojavom Velikog svećenika: „Sveti Oče. ispripovjedio je novinaru lista „Figaro“ Jaquesu Guillémé-Brúlonu. Ja ne mogu zamisliti nasilje. on se mnogo morao boriti u čvrstu željeznom obruču da bi Sveta Stolica odobrila nečuvenu ustanovu u povijesti crkvenih udruženja. Ugodno je ukratko ponoviti razgovor s jednim brazilskim bračnim parom koji se zbio 1974. ono što je jednoga dana tumačio papi Ivanu XXIII. učenje koje je Koncil proglasio o ovome predmetu.“ Papa se razdragano nasmija. Escrivá uvijek je iskreno s dušama. jer je znao da je Sveta Stolica već od 1950. uvijek bili primljeni u naše Djelo. Ono mi se ne čini pogodno sredstvo ni za uvjeravanje ni za pobjedu. godine ovlastila Opus Dei za primanje vjernika suradnika nekatolika čak i nekršćana. milošću Božjom. otkada je osnovan. uvijek s ljubavlju. Prethodno ga je novinar upitao kakvo je „stajalište Djela“ glede izjave Drugoga vatikanskog sabora o vjerskoj slobodi i dobio je ovaj jasan odgovor: „Glede vjerske slobode Opusa Dei. Branio je slobodu savjesti. svi su ljudi. To nisu puke riječi: „Naše Djelo prva je katolička organizacija koja odobrenjem Svete Stolice pripušta kao suradnika nekatolike bili oni kršćani ili ne.

nego. dapače. na otvorenom u domu duhovnih vježbi u Altoclaru. nemoj se zbog toga uznemiriti. tvoja vjera nije prava. sasvim obratno.“ „Dobro. ali mu nije propustio reći kako katolici posjeduju istinu. Escrivu u Rimu. engleskom. I nitko više od tvog muža i od mene ne može tako usrdno moliti Boga kako bi ti poslao veliko svjetlo i veliku jasnoću ideja. No sutra ujutro kod mise mnogo ću misliti na tebe. Moli za mene! Nitko ne može više od tvoga muža braniti tvoju vjeru. tako je postupao da bi potaknuo nekatolike da s ljubavlju i zahvalnošću uzvrate na njegovu ljubav i iskrenost. On nije trebao skrivati svoju vjeru. naravno. kako bi mu čestitao Božić. imaš divnoga muža. Ali majci koja odgaja djecu u slobodi i koja ih još odgaja u ovoj divnoj vjeri te radosno gleda da se približuju svetom sakramentu Euharistije. No.“ „To je vrlo dobro!“ „Prije polaska u krevet običavamo obaviti duhovno štivo. kažem ti. Jer. a osobito za knjižicu Put koju je širio među svojim prijateljima na različitim jezicima. za ovaj trenutak je dovoljno. Želim dobro svim dušama. Zato bismo postali veliki prijatelji.ispred svoga muža. njemačkom i talijanskom. S oduševljenjem mu također izjavi kako je posjetio i mons. Ti ne moraš sada to vjerovati. kojega je bio posjetio u Švicarskoj. Tražit ću u Gospodina da ti udijeli moju vjeru. takvoj se majci osobito divim.“ „Kćeri moja. oko pet tisuća 282 . ja potpuno vjerujem da posjedujem pravu vjeru. a najstarije dijete svakog dana ide na misu s ocem. Ondje nisam više ja. Hvala. Nešto poslije pisao je jednomu vjerniku Opusa Dei. Stotinu puta bih dao svoj život kako bih obranio slobodu tvoje savjesti. želim ti mnogo dobra u Gospodinu.“ Tijekom godina dogodili su se vrlo mnogi slični prizori. kad bih ja stanovao u ovim stranama. Primio ga je kao uvijek svakoga s velikom ljubavlju. jer si vrlo plemenita i veoma dobra. Na početku apostolskoga djelovanja Opusa Dei u Đenovi bio je poznat sin jednoga kalvinističkog pastora koji se zagrijao za Djelo. Divim ti se! Želim ti mnogo dobra! Moli za mene. „Reci joj da joj želim mnogo dobra. Inače ne bih nosio ovu futrolu kišobrana (smjerao je na svoju reverendu). U blizini Caracasa. francuskom.“ „Bilo bi mi drago kad biste rekli riječ mojoj ženi.

nastojao shvatiti. Premda su činjenice same dovoljno jasno govorile.. Utemeljitelj je ljubio slobodu u unutarnjoj borbi. I zato gledam te s ljubavlju. Nije se mogao pomiriti s mišlju kako bi se prisilno dao Bogu na službu.“ 3. Presveta Marija. On je poštovao. živjeti punim duhovnim životom i živjeti u svijetu ispunjujući sve vlastite odgovornosti građanina. Majka Isusova. veljače 1975. nego ‘jest’: Isus Krist je živ i Židov kao i ti. Nisu razumjeli kako se međusobno može spojiti. Govori dalje.. Digne se jedan mladić s gustom i dobro njegovanom bradom.“ Osnivač Djela ga prekine: „Ja volim Židove. Možda to nisu mogli zbog klerikalističkih predrasuda kojima su se navikli prosuđivati božanske i ljudske stvari. godine u tisak prvo službeno priopćenje kako Djelo nema ništa sa slobodnim djelovanjem svojih vjernika u javnom životu. slobodu rada. Isto su tako bila lažna i ona ogovaranja što su se počela pojavljivati pedesetih godina zbog tobože političkoga stjališta Udruženja: tajništvo Djela predalo je 1957. „Oče. koji je također Židov. Escrivu i objavio ih u „Il Popolo“ pod značajnim naslovom „Čovjek koji je ljubio slobodu“.“ Taj mladić sa širokim osmijehom pobere buran pljesak kad je rekao: „Čini mi se da mi je već odgovoreno na pitanje. ljubio one koji njega nisu razumijevali i koji su ga ocrnjivali. odgoja i politike? U jednome prethodnom poglavlju vidjeli smo neodrživost ogovaranja koja su se širila četrdesetih godina. Nisu mogli ra- 283 . opraštao. Druga je moja ljubav jedna Židovka. ja sam Židov.ljudi slušalo je pouke osnivača Opusa Dei 14. neki nisu htjeli priznati očitost činjenica. jer ljubim do ludila! – Isusa Krista. Bio je spreman stotinu puta dati svoj život kako bi branio slobodu savjesti. što je potvrđivalo njegovu veselost. jer mnogo ljubim. NEMA DOGMI U VREMENITIM STVARIMA Raffaelo Cortesi direktor Instituta za eksperimentalnu kirurgiju u Rimu sakupio je svoja sjećanja na mons. Pa kako ne bi bio branio također slobodu na posve vremenitu polju. socijalne aktivnosti. Na kažem ‘bio je’.

Njemu je potpuno bila tuđa svaka taktika kako bi se postigli ljudski ciljevi. privlačivo ljudima kakvi smo bili. koji smo gledali španjolske prilike kao na veliki vjerski problem s rastućom opasnošću od vjerskoga progona. smjerajući na gore spomenuta neshvaćanja. naglašavajući uostalom nužni i jedini zajednički nazivnik. U tom kontekstu držanje Utemeljitelja u obrani zakonite slobode kršćana. Mnogi su zaključili kako je slijediti tu liniju prava obveza savjesti. nije se prikazivala „uspješnom“ na kratku stazu. Takva impostacija. nije nikada „bilo uzevši principijelno. bio je olakšan strujom vremena. ako se tako može reći. iako se episkopat nije skupno očitovao u tome smislu (to je učinio tek kad je počeo građanski rat). jer redovito ne postoje jednoznačna katolička rješenja za ljudske probleme. pa smo stoga bili skloni aktivizmu koji bi sve probleme riješio silom“. Više začuđuje. don Josemaríji se nije žurilo. i to treba istaknuti. Činjenica je. osim političkog. U pedesetim i šezdesetim godinama sredina je bila razmjerno povoljna za točno lučenje vjere i politike. pa ma kako bile 284 . ali nismo mogli vidjeti neko drugo rješenje. kako kaže naslov članka Cesara Cavalleria u milanskom listu „Corriere della sera“. godine. kako tvrdi José Antonio Palacios sažimljući ukratko svoje iskustvo iz 1932. kad je govoriti o slobodi i pluralizmu među katolicima redovito značilo voziti protiv struje. vjernost Utemeljitelja ovom duhu u tridesetim i četrdesetim godinama. „klerikalizam je smrtno težak“. Duh Opusa Dei. ali bez „konfesionalizama“. Zacijelo u životu naroda postoje izvanredne prilike u kojima katolička hijerarhija može i mora govoriti sasvim konkretnim terminima i tada svaki katolik treba odgovorno odobravati glas biskupa.zumjeti kako je nadnaravni život poticaj i pobuda za ljudsku solidarnost. Ali to pravo i ta dužnost pripada samo biskupskoj hijerarhiji i nikomu drugomu. Početkom tridesetih godina pravio se jaki pritisak na katolike kako bi se ujedinili u javnom životu s nakanom branjenja prava Crkve. mladi. No. On se nije bojao budućnosti.

kako oni vjerojatno nisu imali kršćanske roditelje kao vi.uzvišene nakane. Poticao je na iskorištavanje vremena u zatvoru otvarajući im nadnaravnu perspektivu za studij i rad. bili zatvoreni. Često je posjećivao zatvor. govorio je u vezi s tom stvari. kolovoza 1932. išao je u zatvor kako bi posjetio neke mlade prijatelje koji su nakon ustanka 10. Iz dvanaest mjeseci provedenih u zatvoru José Antonio Palacios donosi jednu ugodnu i važnu epizodu. pogotovo za svećenike. Kadšto je to činio i skupno. a ne samo zbog svećeničke revnosti. I zbog toga razloga. božansko sinovstvo. kako bi ih nastojali uvjeriti da na području vjere stoje u velikoj zabludi. zatvorenike su izvodili u različita zatvorska dvorišta kako bi malo protegnuli noge. ljubav prema Crkvi i Papi i primanje sakramenata. Pred rešetkama razgovaraonice za političke zatvorenike na velikom hodniku razgovor je svodio na duhovne teme. gdje je poslije podignuto sadašnje Ministarstvo zrakoplovstva: „Nikada nije oklijevao nijednoga trenutka za brigu oko osoba usprkos velikim opasnostima. i da nisu živjeli u sredini sličnoj vašoj. Iskoristio je jedan Josemaríjin posjet da bi ga pitao za savjet kako se odnositi prema tim osobama zagriženim neprijateljima vjere. Računajte s time. Palacios se čudio videći kako su anarhosindikalisti izvodili u njihovo posebno dvorište. Što bi bilo od vas i od mene u njihovim prilikama? Don Josemaría ih je sokolio kako bi im pokazali svoju vjeru živeći zajedno i igrajući se s njima kao sa svojim najboljim prijateljima 285 . iako je posjećivanje zatvorenika bilo rizično. Utemeljitelj mu je stavio pred oči kako bi on i njegovi kolege imali dobru priliku nastupati s njima ljubazno. Neki su igrali nogomet. Zašto nametati dogme u nesigurnim mišljenjima? On je branio rizik od slobode. Kod takvih posjeta sa svakim od svojih prijatelja razgovarao je svećenički. pobožnost prema Gospi. Ako je bilo lijepo vrijeme. Zatvoreni su bili anarhosindikaliste koji su sudjelovali u pobuni Casas Viejnas i bili su dovedeni u zatvor Modelo de Madrid. koja razumije ljubav kršćana za osobnu slobodu. Isti José Antonio Palacios spominje Utemeljiteljeve posjete zatvoru Cárcel Modelo u dnu ulice Princeze. On se radije uzdao u božansku silu Kristove poruke.

a ne politički: „Don Josemaría“.i posjetio ih je na Kristovo učenje kako su dužni te osobe ljubiti kao same sebe. ali kako ne bi zlostavljao nikoga. jer je izoliranim zatvorenicima bilo zabranjeno bilo što dati osim preko zatvorskog časnika. Nije ga mogao uvjeriti don Josemaría koji ga je poticao kako bi branio svoje osjećaje čvrsto i odlučno. kolovoza i svjedoči o brizi don Josemaríje za njegov unutarnji život ostavljajući po strani svaku političku brigu. Međutim. I Vicente Hernando Bocos bio je uhvaćen u kolovozu 1932. Tradicionalisti i anarhosindikalisti! Lijepa mješavina!“ „Ne znam je li pripadao istoj skupini Palacios i José Manuel Doménech de Ibárra koji je bio zatvoren 10. zauzmi se za Španjolce kod Gospodina) Joséu M. piše José Manuel Doménech. Doménechu vrlo odani. Utemeljitelj se morao namučiti kako bi taj omot stigao do cilja. godine. bio sam mu veoma zahvalan i molio sam pobožno tih dana one molitve. Jedan je zatvorski časnik 11. José Antonio Palacios još se sjeća da je bio na vratima svojih branitelja anarhosindikalista: „Nisam nikada igrao nogomet s tolikom elegantnošću i s manje surovosti. „nika286 . „Bio sam duboko dirnut ljubavlju Oca“. i njegovom brigom za moj duhovni život.“ Događaj poprima veću važnost ako se sjetimo kako se među pobožnostima koje je Utemeljitelj preporučivao ne nalazi Mali oficij. Naravno. U tom razdoblju krute političke borbe on je bio. on je bio više za sustav „jake ruke“. sklon upotrijebiti silu. kolovoza 1932. slavna Kraljice svijeta. U omotu je Mali Gospin oficij s ovom posvetom: Beata Mater et intacta Virgo. intercede pro Hispanis ad Dominum (Blažena Majko i netaknuta Djevo. Savjeti su Očevi bili svećenički. A onda im je dao praktični savjet: igrati izmiješani jedni s drugima formirajući miješane timove anarhosindikalista: „Odluče slijediti njegov savjet i nekoliko dana poslije ujedinili su se s drugima za jednu utakmicu. godine. gloriosa Regina mundi. tvrdi Vicente Hernando. prema vlastitu priznanju. kolovoza predao kroz prozorčić na vratima zatvorske rešetke Joséu Manuelu Doménechu jedan omot. Znao je kako ja običavam moliti Mali Gospin oficij. Madrid. pa je želio u tim trenutcima meteža i nemira da ne napustim svoje pobožnosti.

Laureano utanači susret do kojega je došlo u domu u ulici Ferraz br. svećeničkom. Na ovom polju. bilo s razlogom bilo bez njega. mjesto njegova susreta s Kristom. strankama i o političkim prvacima koji su tada bili djelatni u Španjolskoj“. bilo je normalno čuti svećenike kako govore o politici. godine. kao i na svima ostalima.da nije pravio diskriminacije na temelju političkih ili društvenih ideja itd. Poštovao je slobodu na svim poljima. José Múzquiz je pošao s „nekom znatiželjom doznati što misli taj svećenik o prilikama. godine: „Čovjek koji je svjestan da je svijet.“ Don José Luis Múzquiz prvi je put čuo govoriti 1937. On je osjećao probleme na svojoj koži. Ipak ga José Luis Múzquiz upita za mišljnje o jednome poznatom političkom vođi kojega je tada simpatizirao. godine o Opusu Dei od jednoga svoga znanca iz Madrida po imenu Laureana. 50 na kraju 1934. Na taj je način pomagao dušama koje su se suočavale prije svega s političkim pitanjima. iznosio je jasno učenje Crkve i označivao je točno pogrešno učenje. Na njegovo veliko iznenađenje don Josemaría mu je govorio odmah od početka u nadnaravnom. ljubi ovaj svijet. jer su te odluke također plod osobnog razmišljanja ponizno shvaćena kao volja Božja u svim velikim i malim pojedinostima života.“ Ovi slučajevi pokazuju kako za Utemeljitelja poštovanje političke slobode nije bila neka ravnodušnost ili neodgovornost. trudi se dobro pripraviti intelektualno i profesionalno i u punoj slobodi izgrađuj svoj sud u sredini u kojoj djeluje i dosljedno stvara svoje odluke kao kršćanin. ističe on. koji je don Josemaríji pomagao u sirotištu Porta-Coeli. Da. Te riječi koje je izrekao 1967. Utemeljitelj mu odmah odgovori kako u tim prilikama ne bi postavljali pitanja političke naravi i da dom posjećuju osobe svih 287 . apostolskom tonu. ali je mislio kako njegov poziv nije rješavati ih. a ne samo hram. i dobro je formirao vijesti kako svatko mora posvetiti svoj posao nastojeći ljudsko društvo učiniti ljudskijim i pravednijim. u to nemirno doba koje je prethodilo ratu. izražavaju vrlo dobro ono što je propovijedao 1928. godine ili u siječnju 1935. godine na sveučilišnoj poljani u Navarri.

pitat će te moliš li se. godine. u tadašnjem žargonu rečeno. jer. nije miješao u politku). prvi put se u povijesti Španjolske politikla socijalizirala.“ Život se u Španjolskoj sve više pogoršavao. on je znao.mogućih težnji. svibnja 1933. jer je on dobro poznavao studentsku sredinu. Jučer. govorilo se o politici više nego o bilo čemu drugome. razgraničiti polje i razjasniti kako je njegova misija posve duhovna 288 . neki valencijski sveučilištarci. godine izvijestio je u dnevnom listu „Las Provincias“ (Valencia) Aurelio Mota. koji se. Premda su problemi koje su mu iznijeli. bili isprepleteni problemi politike i vjere. No don Josemaría. zabrinuti zbog obrata događaja. Republike. ostade vjeran svojemu svećeničkom pozivu. odlučili poći u Madrid porazgovarati i savjetovati se s don Josemaríjom. kako su oko polovice akademske godine 1935. U lipnju 1975. takvim su ga predstavili doktoru Canalesu Naesosu u bolnici Princeze početkom 1933. Htjeli su u njega tražiti savjeta. suprotno tomu. dođoše predsjednik i tajnik udruženja separatističkih baskijskih studenata. govorio je samo o Bogu. jesu li tvoji roditelji tobom zadovoljni. Savjetovao me je. U cijeloj se zemlji politiziralo. Kako smo već vidjeli.: „Govorio mi je o duhovnim stvarima. Kako bi učvrstio sud. nadodao je. učiti je stroga dužnost. za studente. a ne o političkim pitanjima. iskorištavaš li dobro vrijeme.“ Nešto kasnije Fernández Ricardo Vallespín moli kako bi bio primljen u Djelo. zaključi smješeći se: „Naprotiv upravit će ti druga neugodna pitanja. Sasvim je slična uspomena koju don Ricardo Fernández čuva o svojemu prvom susretu s don Josemaríjom 29. Takvo se držanje činilo toliko neobičnim da je postalo znakom razlikovanja. Govorio nam je da moramo biti sveti u svijetu. pa je Utemeljitelj mogao biti priznat kao svećenik koji nije trabucaire (tj. učiš li. poticao me kako bi bio bolji. Kako je tvrdio jedan poznati povjesničar za II. „Upućivao nas je neizmjernom strpljivošću na putove duhovnog života./36. ističe Aurelio Mota. nikada nam nije govorio o politici. a i radi njegove razboritosti i diskretnosti kojima se odlikovao.

Moramo se baviti zemljskim stvarima. Ali to je upravo značilo govoriti o vjeri. i kako ostale teme spadaju na laike“. Znam da sam se udaljio od tvoga pitanja. Jer misle. Opetovao im je. Neću ih savjetovati kako bi napustili politiku. „neka se dobri bave politikom. Je li jasno“? 289 . ne možeš im kazati da se ne brinu za politiku. To već postaje stvar luđaka. ali si mi dao priliku kako bih podsjetio: mržnje ne smije biti. Nitko se ne vara. Jer. ako stvari pođu loše. Ali mogu i moram im savjetovati. kako „njega zanimaju duše. moju djecu. a ne o politici.i da kao svećenik ne ulazi u politička pitanja niti izlazi s takvim pitanjima: „Uostalom nije propustio upozoriti na točke koje su suprotne učenju Crkve. sve. I ti i ja se moramo doticati svega onoga što nije u sebi zlo. Usprkos opasnosti od ponavaljanja dobro je naglasiti: „Ovo držanje nije bilo neka ravnodušnost. „Ja ne! Ne bavim se tim predmetom. neki lijevo. za politiku? „Dobro. moju obitelj. neki se bave politikom iz ljubavi prema Bogu. a koje su skupine podržavale. nego duboka želja da se pošto-poto izbjegne loš klerikalizam. jer si ti naveo samo jedan primjer. dok neki na neku drugu stranu. pravo govoreći. I sa svime što je u sebi dobro ili indiferentno. poznati Boga. „Što mogu učiniti kako bih uvjerio naše prijatelje da je najvažnije biti povezan s Bogom. Escricvá dao u Buenos Airesu nekomu koji mu je postavio pitanje. Sve se ovo pokazalo jasno još u jednom odgovoru što ga je mons. tako se raspaljuje proganjanje jednih protiv drugih. ali shvaćam kako se politici posvećuju ljudi vrlo ispravni. bez prevelikog uznemirivanja za druge srvari. svi imaju dobru namjeru. ako hoće. Stoga se Utemeljitelj ograničavao izgraditi savjest kršćana. Inače u narodu neće biti plemenitog čovjeka koji bi se rado žrtvovao da narod povede naprijed. bez obzira na to je li zgodno se toga doticati ili nije. Jer. da odustanu od osobnih napada kako bi branili svoje programe ne vrijeđajući nikoga ni sadašnje eksponente ni one koji su bili neposredno prije. neki idu desno. kako bi oni dublje shvatili svoju odgovornost pred Bogom i pred ljudima i dosljedno da ne djeluju kao produžena ruka crkvene hijerarhije ili nekoga svećenika. moramo pristupati kao kralj Mida: „sve pretvarati u zlato. Dakle. zlostavljat će mene.

mons. one su samo za vjeru. Što bih ti rekao. Mi svećenici ne smijemo govoriti o specijalističkim stvarima. Mons. kako u apostolskom smislu koristiti medije? „Sinko moj. budi vrlo vrijedan u zvanju. kako nema razloga da svi mislimo na isti način. Pa ću zahtijevati na tome da proširiš molitvu. o kojima vjerojatno ne razumijemo ništa i u svakom slučaju nismo tu za te stvari. kako svaki od vas slobodno formira svoje mišljenje o vremenitim stvarima. ne govori nam o Bogu. 290 . prije nego će izmoliti Anđeo Gospodnji.“ Don Álvaro de Portillo približi mu se. ili 1931. Ali što se odnosi na specijalizaciju. Ja vam mogu govoriti o apostolskoj revnosti koju morate imati. ostao je na svome mjestu i poslije kad je zapuhao drugi vjetar. Escrivá nadoda: „Don Álvaro traži da vam opetujem kako je to jedina stvar koju vam mogu reći. O tome vi znate više od mene. U zemaljskim stvarima ne može biti dogmi. i. bilo je oko podneva. kad bih se sada tu postavio i govorio o sociologiji ili o politici? Morali bi me sažalno gledati i misliti: „Otac je poludio. mnogi od vas su specijalisti na tom polju. Ali Utemeljitelj koji je ostao vedar na svome mjestu prijašnjih godina. plemenita. Kako je poznato u Španjolskoj se promjenila klima građanske vlasti prema Katoličkoj Crkvi. Stoga nemoj mene pitati o stvarima koje spadaju za stručnjake. ako ste vi u tome učitelji. velikodušna rješenja i sva zaslužuju poštovanje. Mnoga različita mišljenja mogu biti valjana. kako bi gladovao za njima. o nastojanju kojim morate drugima prenjeti vašu ljubav prema Kristu. nakane. činiš mnoga djela ljubavi. Na svršetku svojega života učio je iste stvari kao i u godinama 1930. To se odrazilo u mnogim javnim deklaracijama i manifestacijama.U toj istoj prigodi jedna druga osoba koja je radila na nekoj televizijskoj stanici željela je raspršiti svoje sumnje. jednoznačan kriterij neovisno o događajima koje je morao proživljavati tijekom godina. zašto bih se ja u tome miješao? To mi se ne sviđa. Ali što se tiče tvog posla? To je tvoja stvar. Escrivá uvijek je naviještao takav jasan. Mogu ti dati savjet kako da se više brineš za duše.

ako netko nema smisla za osobnu odgovornost. ukratko. sjednu i riječ uze otac Vicente.Jedan od sudionika na razmatranju održanom u domu u ulici Jennér posljednje nedjelje listopada 1939. koji ih je primio. Želio ga je ostaviti na nekom mjestu na kojemu ne bi bio izložen opasnostima. Nastoji se pomoći svima kako bi mogli biti boljim kršćanima i dobri građani. Sve je u tom sveučilištarskom domu odisalo slobodom. Don Josemaría ga prekinu i izjavi mu kako u domu nitko ne nadzire. Tako se dogodilo npr. godine na blagdan Krista Kralja ostao je duboko dirnut svećeničkim načinom kojim je don Josemaría smjerao na plemenite. Vicente Mortes dođe u Madrid prvih dana rujna 1940. Vlada li Krist zaista u njemu? Kuca li tvoje srce samo za Krista? Ali don Escrivá nije samo propovijedao. Vicente je bio jedinac. Pozdrave svećenika odlučna i srdačna izgleda. Prvi put odlazi od svojih roditelja. Ipak jasnu Utemeljiteljevu poruku nisu otprve razumjele ni najbolje osobe. toliko slobodni ljudi da bi mogli sami izgraditi svoj sud te kako bi preuzeli odgovornost za svoja djela. gdje bi netko vodio brigu o njegovim izlascima. kako nadzor ne koristi ničemu. mora najprije zavladati tvojim srcem. Victor García Hoz 291 . s Manuelom Garcíom Morenteom. rektor zavoda Corpusa Christi koji je vodio duhovnu brigu za mnoge mladiće. Prvoga trenutka Vicentov otac ostade zaprepašten. govorio o domu u ulici Jennér i Vicente Mortes pođe tamo sa svojim ocem. rodoljubne ideale naroda. pa su nastojali tu poruku zatvoriti u stare okvire. Otac se bojao da se ne izgubi u velegradu. Duboko je prodro u pitanje postavljeno svakomu prisutnomu: da bi Krist vladao svijetom. Bio je dobar učenik kod pijarista u Valenciji. kraljevstva Kristova koje nema kraja. jer je imao započeti studij iz građevinskog inžinjerstva. Ali kad su nastavili razgovarati. kako onda one mladiće prevede na promatranje kraljevstva kudikamo većeg. shvati kako ovaj svećenik ima pravo. godine kako bi našao stan. U Valenciji mu je don Eladio España. gdje bi bio pod nadzorom. koje nisu uočavale njezinu novìnu i izvornost.

Morenete je mogao samo reći: „Dakle. ni protiv koga.“ Kad je don Josemaríja primio Victora Garcíju Hozu. Dok druge osobe koje nisu bile tako dobre ni toliko inteligentne kako bi barem razgovarale s nekim članom Opusa Dei ponavljale su kasnije godinama kako je Djelo. Djelo nije bilo ni protiv nečega. Profesor Manuele Morente želio je doznati što je Opus Dei pa je pošao razgovarati s Utemeljiteljem. zaobišli su jednu bitnu činjenicu. Živio je daleko od vjere. Kako bi ukratko izrazio ideju koju je dobio. i 1933. ali je uvijek ostavljao određeni uvid kako te probleme mogu riješiti oni koji slobodno djeluju u sveučilišnoj nastavi. na brzu mu je ruku izjavio s nekom nevoljkošću kako osoba doista dobra i inteligentna kao što je don Manuele nije znao ništa drugo kad je želio upoznati Opus Dei nego da ga svede na pedagoško-političku ustanovu. godine. Prof. Nisu uočili kako se taj sud temeljito protivi pozitivnom duhu Opusa Dei. Nijedna osoba osjetljiva za sveučilišne probleme nije mogla ne zapaziti upadnu snagu preuzetu iz Ustanove (laičke naravi) u dvadesetim i tridesetim godinama. Njegovo postavljanje pitanja bilo je tako jasno kako „nitko dobre volje koji ga je slušao govoriti o toj temi. García Moreno ipak je uspio shvatiti i zavoljeti Opus Dei. Osim toga. Jimeneez Vargas na to podsjeća kad daje ideju o problemima koji su tištili španjolsko sveučilište. Kod don Josemaríje bio je prof. naprotiv. ne bi mogao misliti da je 292 . pa je bilo zamoljen da malo pričeka. Opus Dei je Institución libre de Enseñanza (Slobodna ustanova za počavanje).otišao je posjetiti don Josemaríju u kući Diego de León. društvenim i kulturnim pitanjima. neka vrsta anti-Institución libre de Enseñanza. Manuel García Morente. poznavao je prilike i katkad je govorio o njima 1932. redoviti profesor filozofije na Sveučilištu u Madridu. Utemeljitelj je tih godina posjećivao mnoge sveučilištarce. ali katoličkog duha. jer da ima drugi posjet. ali poslije drugih razgovora. u političkim. ali se poslije obratio i postao svećenik. delikatno i djelotovorno poštovanje slobodnoga djelovanja vjernika.

Veliki orijentacijski kriterij Opusa Dei. Bio je sastavljen jedan patronat tj. ali najrazličitijih oblika i koje su ostvarile različite osobe. jer su se često prikazivale teme u koje je on bio savršeno upućen. jer je on vruće želio svoje iskustvo prenijeti drugima do najmanjih pojedinosti. Na mnogim područjima tridesetih i četrdesetih godina. Taj duh je također obuhvaćao i način kako voditi apostolsko djelovanje koje je pokrenuo Opus Dei. jedan odbor kako bi pružao pomoć i promicao 293 . Utemeljiteljevo fino poštovanje njihove staleške slobode jasno se upućivalo kao herojsko. kako je poznato. ali su bili skloni surađivati. Odmah u početku svoga djelovanja Opus Dei je u SAD-u malo nakon 1950. s obzirom na središnje ideje apostolske naravi i s obzirom na organizatore i praktične vidove. godine počeo s jednim nacrtom apostolskoga djelovanja u sveučilišnim sredinama grada Bostona.Djelo nastalo kao protuteža Institucion Libre de Enseñanza“. planiraju ga i vode osobe kojima je ta dužnost staleški posao. T. tj. Ali planiraju ga i vode laičkim mentalnim sklopom. decentralizacija. Na primjer o pitanjima pravne. Incijativa je pobudila interes mnogih koji nisu pripadali Djelu. kako bi to iskustvo bilo korišteno osobnom odgovornošću. i Harvardsko sveučilište). o tipičnim prilikama nekog područja i o mogućnostima koje im pružaju u pojedinim slučajevima građanski zakoni. umjetničke i povijesne naravi na sveučilištima. kad su pripadnici Djela bili mlađi. zajedničko upravljanje i neovisnost omogućili su da se u svakom slučaju stvaraju odluke što je moguće povezanije s pojedinim problemima. ipak nemaju konfesionalnog karaktera niti se ravnaju jednim jedinstvenim nacrtom. To djelovanje. Tako su se rodile apostolske djelatnosti u svijetu kao plod jednoga te istog kršćanskog poleta. I. Uza sve to on je uvijek više volio rizik od slobode. Utemeljitelj je ostavio i usmeno i pisano mnoge kriterije za taj apostolat s obzirom na njihove strukturne pravce. Međutim. Ovise o društvenim potrebama nekoga kraja. služi nadnaravnom cilju. Taj je grad vrlo važan u kulturnom životu SAD-a (Glasoviti M.

pa i suprotnih. Patronatu za skupljanje sredstava predsjedao je jedan nekatolik. ako drukčije misliš.“ I nastave proučavati plan. zazvone zvona koja su značila da će odmah uslijediti glasanje. zamjenik guvernera države koji nije bio katolik. Joaquín Herreros htio mu je objasniti kako EPA nema apsolutno ništa s političkim strankama. i obuhvaćao je osobe raznih težnji. jer smo dvojica protiv dvojice i dosljedno naša prisutnost neće odlučivati rezultatom glasanja. Oni su bili nešto sasvim drugo. socijalnog i političkog karaktera. ali je drugi predložio: „Nastavimo razgovarati o Netherhall Houseu. Ali Utemeljitelj mu još prije nego je počeo govoriti odlučno reče: „Ne. Volpe. Richardson. nemoj mi ni govoriti. Jednoga se dana neki članovi patronata sastaše u jednoj privatnoj dvorani Parlamenta u Westministeru. kad je bilo odlučeno podvostručiti kapacitet doma Netherhall House kako bi se dalo većeg oduška radu studentima Trećega svijeta. sine moj. Fitzgerald. godine u Pozoalberu (Jerez) i odjednom mu Utemeljitelj reče po prilici ovako: „Sine moj. članovi patronata. Jednako je s velikim razumijevanjem Opus Dei ocijenjen i u Londonu. Priključile su se osobe najrazličitijih političkih težnji kao npr. Escrivom jednog jutra u studenome 1972. vašim osobnim radom i vašom osobnom odgovornošću obavit ćete solidni posao kršćanske izgradnje u seoskim sredinama i taj će posao biti u isto vrijeme važan posao staleškog. republikanac.“ 294 . Dok su proučavali načine kako pomoći Netherhall House. Joaquín Herreros Robles. Bernard Audley. kad je bila riječ o osobnim apostolskim incijativama vjernika Djela. tada guverner savezene države Massachusetts. Jedan od njih dade znak za ustajanje. jedan od demokratskih vođa u Bostonu.druge patronate. predsjednik odbora za Obiteljske agrarne škole (EFA) u Španjolskoj. Skupu su nazočila četiri poslanika. No nikada ne smije biti samo partijskog karaktera. republikanac. dva laburista i dva konzervativca. Još s većim razlogom Utemeljitelj je poštovao i poticao na slobodu. razgovarao je s mons.

“ Utemeljitelj je živio prema slobodi do herojskih granica. u vrijeme prevrata koji su prethodili španjolskom građanskom ratu i u prvim godinama nakon njega.“ Tako čitamo u konstituciji Gaudium et spes. ostao bi u neugodnom položaju da izgleda kao da nije ljubitelj Evanđelja. bilo zaboravljeno: „Nikomu nije dopušteno svojatati crkveni autoritet isključivo u korist svoga mišljenja. upitaše ga u kazalištu Gayarre u Pamploni: „Koji položaj imaju vjernici 295 .Joaquín Herreros ostane miran i suglasan: „Osjetio sam kako je Otac razumio i odviše dobro što sam mu htio reći. i kad mu je bilo lako i kad mu je bilo teško. godine čestitao što je jedan vjernik Opusa Dei. na ovim smo stranicama mogli to samo spomenuti. čini se. pokatkad izražena oštrim i prostim riječima. ili kako je nevjeran sin Crkve. Alberto Ullastres. Tko nije pristajao uz neka rješenja. nego istodobna vjernost neovisnosti vremenitom redu i Poruci Kristovoj. Njegovo je držanje moralo biti posebno teško. Neizbježivo je svakako moralo biti iznenađenje i negodovanje mons. (Ta je težnja ponovno snažno eksplodirala.“ Godine 1964.) Propagiranje pluralizma među katolicima bilo je u prvim godinama Opusa Dei neshvatljiva novost za mnoge koji su bili odgojeni u pozitivnom shvaćanju. Escrive. Drugi se vatikanski sabor izrazio nedvosmisleno o tradicionalnom učenju Crkve koje je. Međutim. Neki nisu mogli shvatiti kako obrana slobode nije indiferentno držanje prema ljudskim problemima niti razjedinjavanje katolika. bio imenovan ministrom španjolske vlade: „Što je meni stalo je li on ministar ili ulični smetlar!“ „Za mene je važno da se posveti u svojem radu. bilo je to samo zato da bi mi pokazao koliko poštuje moju slobodu. U obama razdobljima u mnogim se zemljama proširilo ozračje koje je nastojalo povezati neka politička stajališta s nekom vjerskom porukom. iako mi nije dopustio učiniti to. ali još ni danas ono što je zajednička idejna baština nije potpuno proželo praktično ponašanje. sedamdesetih godina i ponovno je izazvala neshvaćanja u pogledu duha Opusa Dei. kad mu je netko iz Vatikanske kurije 1957.

Započne odgovor neposredno i glasno: „Onaj koji im se čini dobar i koji im se sviđa!“ U prepunom kazalištu provali bučno odobravanje. Escrivá u toj prigodi objasni još jednom slobodu koja se živi u Djelu. uvijek unutar katoličkog nauka. 296 .Opusa Dei u javnom životu naroda?“ Mons.

godini obavljena su prva putovanja u Portugal. godine planirao početi apostolsko djelovanje u Parizu. Ne mislimo na ovim stranicama detaljno opisati širenje Opusa Dei po svijetu. Nakon malo godina počeo se širiti apostolat po drugim zemljama. koji je mjesec dana prije preminuo u Rimu. srpnja 1975. članak o mons. Potvrđen je začuđujući fenomen u životu Crkve. kad je imenovan savjetnikom za Italiju don Álvaro del Portillo. Nakon svjetskog sukoba Utemeljitelj je morao upotrijebiti mnogo snage kako bi postigao pravno odobrenje Djela. Već smo u petom poglavlju upozorili na sveopću viziju koju je od prvog trenutka imao Utemeljitelj.DEVETO POGLAVLJE OTAC BROJNE I SIROMAŠNE OBITELJI 1. Te iste godine započeo je rad i u 297 . Nešto slično se dogodilo u Italiji. godine radi studiranja don José Orlandis i don Salvadore Canals. Godine. a malo poslije Utemeljitelj je učvrstio svoje sjedište u Rimu. Važno je istaknuti duh kojim je mons. kako je već od 1935.“ pod tim naslovom objavo je Giuseppe Corigliano u milanskom listu „Il Giorno“ 25. i spomenuli smo. na smrti jednog Utemeljitelja njegovo je djelo već prošireno na pet kontinenata. U 1940. Escrivá proživljavao širenje svojega snažnog apostolata. Središnje sjedište Djela preneseno je iz Madrida u Rim. godine ne može govoriti o stalnome djelovanju Djela u toj zemlji. premda se do 1945. Escrivi. pa onda svjetski. ali odlučni je poticaj dan 1946. KAO ZRNO GORUŠICE „Više od šezdeset tisuća ljudi naziva ga ocem. Pošli su u Rim 1942. neminovno su usporili rad u drugim zemljama. Rat u Španjolskoj.

Iz Španjolske su. kako bi ohrabrio one koji su već radili u raznim zemljama. godine u Urugvaju. pomozi svojoj djeci! [LP] 298 . Posjetio je Njemačku. filios tuos adiuva 39! Nakon što je slavio svetu misu na oltaru Svete Marije Pötsch u bečkoj katedrali 3. naravno. koji se sastojao od generalnog vijeća muškog ogranka i od središnje uprave ženskog ogranka već stalno boravio u Rimu gdje su se malo-pomalo prilagodile potrebne zgrade. Mons. Belgiju i Austriju. Nizozemsku. Marije (1953. 1947. došle sve osobe koje su započele djelovanje Opusa Dei u drugim zemljama. U Argentinu i Čile stigli su 1950. godini Ismael Sánchez Bella vratio se iz Argentine kako bi uputio buduće sveučilište u Navarri. Švicarsku. godine u Brazilu i Austriji. Tih je godina dio središnje uprave Opusa Dei. godine bio je predviđen početak apostolskoga djelovanja u jednoj američkoj državi. Escrivá je pratio iz Rima neograničenim pouzdanjem u Boga korake Opusa Dei po cijelome svijetu. godine u Francuskoj i Irskoj. kako bi postavio temelje za rad u drugim zemljama. Iste je godine započelo djelovanje u Yauyosu (Peru).Engleskoj. Zvijezdo Istočna. godine dođoše prvi vjernici u Venezuelu i Kolumbiju. Križa (1948. Francusku. Privremeno su imale svoje sjedište u istim zgradama rimski Zavod sv. Tako 1951. ali na kraju su bile dvije. Poslije prvoga papinskog odobrenja 1950.). 1949. godini mnogo je putovao po Europi. godine Djelo je održalo Opći kongres u kući duhovnih vježbi u Molinovieju u blizini Segovie u Španjolskoj. a 1957. Bio je u Austriji i ona je obogatila njegov duhovni život novom strelovitom molitvom: Sancta Maria. Od godine 1946. Malo prije u 1952. Stella Orientis. godine. U 1955. a 1954. Meksiko i SAD. prosinca te godine. 1956. obavljao je povremena putovanja po Španjolskoj i Portugalu i nije propustio posjetiti različite talijanske i gradove drugih europskih zemalja zacrtavajući pretpovijest apostolskoga djelovanja. koji su iz Rima promicali odgojne djelatnosti za vjernike dvaju ogranaka s nakanom postupnog rasprostranjivanja. godine u Ekvador. gdje je Prelaturu nullius Sveta Stolica povjerila 39 Sveta Marijo.) i rimski Zavod sv.

našem Gospodinu. da obraćenje ni čudesa ni prihvaćanje nauka nisu plod njihovih osobnih svojstava. godine. izniklo je. godine. Više puta je Utemeljitelj. Ignacija i Ksavijera: Raspeti i Evanđelje. „Na put ne uzimajte ništa. Zar ti se ta sredstva čine mala? Da bi se širilo Božje kraljevstvo. nade i ljubavi. Nešto poslije počelo je djelovanje u Africi (u Keniji). Pred stvarnošću toga širenja mnogo puta sine u pameti i srcu Utemeljitelja Opusa Dei evanđeoska priča o gorušičnom zrnu. o tom malom sjemenu koje je izraslo u veliko stablo. ni kruha. da uspjesi nisu njihovo djelo. ponizno zaboravljajući sebe. jer se u Opusu Dei čuju kao na nove Duhove. šutnjom. 299 . Onda su došli na red Australija (1963. I Opus Dei je počeo bez ljudskih sredstava oslanjajući se isključivo na nadnaravne izvore: Jer u ovim. da postanu svjesni. Grm je postao veliko stablo. jer je Bog osnažio njegovo korijenje i raširio mu grane. Ali usporedba se još jednom obistinila. Dominika i Franje. 1958. rekao da je Djelo podignuto svetim življenjem prvih vjernika: neprestanom radošću. „Ali sredstva? Pitao se on u jednom duhovnom razmatranju. molitvom. Tako je nastao Opus Dei. a u Aziji (u Japanu) 1959. ni štapa ni torbe. očitovanje Duha Božjega i općenitosti našega duha. pisao je Utemeljitelj 1941. ni novca ni dvije tunike“ (Lk 9. Odgovor nije ostavljao nikakva mjesta sumnji: sredstva su jednaka sredstvima Petra i Pavla. prvim vremenima. Malo sjeme što ga je Gospodin posijao 2. ali divno uskrsnuće. godine. jedina potrebna stvar jest uzdati se u božansku svemogućnost. listopada 1928. Mlada biljčica tek rođena nadvladala je sve zapreke. Isus je na taj način jednom poslao učenike bez ičega. Njemu je upravljao zahvalu mons. 3). različiti jezici. Moramo biti puni zahvalnosti prema Bogu.). živjeti životom vjere.Opusu Dei.) i Filipini (1964. Escrivá de Balaguer. na kojemu se mogu odmarati ptice nebeske: samo ja znadem kako smo počeli. radom. Bez ikakvih ljudskih izvora. Imao je svoj križ i svoje uskrsnuće bez bučnosti. Ništa nismo imali do milosti Božje.

ali su sazreli zbog protivljenja dobrih na koje smo upozorili u prošlom poglavlju. To se isplatilo. Ako je on sebe smatrao škartom. Don Álvaro del Portillo. godine. plodan i sjajan pisac. Mnogi su bili veoma mladi. Oni koji su mogli biti njegovi najbliži suradnici otputovaše u razne zemlje oko 1950. nije mjesto da se navode imena.kao što je Gospodin poslao svoje učenike. ljudska i duhovna vrijednost onih koje je Utemeljitelj razaslao po svijetu. Escrivá de Balaguer je naglasio: u mojemu se kraju bodu prve smokve da se ispune slatkoćom i da brže sazru. Dužnost odreći se uže suradnje osoba zrelih u duhu Djela. njegov najuži suradnik od 1939. da otvore nove oblike apostolata: siromašni kao što su bili prvi učenici s blagoslovom što im ga daje Gospodin s neba. drugim rije300 . i s blagoslovom što im ga ja dajem na zemlji. godine u Sjedinjene Države s blagoslovom Utemeljitelja i s jednom slikom Gospinom koja je bila u kući u kojoj je stanovao u Burgosu: „Drugo vam ne mogu ništa dati. blagoslovio nas je križem. ja šaljem svoje sinove. godine kao generalni prokurator i savjetnik za Italiju. mi smo skladišni ostatci. godine.“ Autor komentara je Florentino Perez-Embid. Escrivá de Balaguer mogao je s pravom reći da je ostao osamljeniji nego ikada. Može se misliti da je za osnivača Opusa Dei bilo još važnije od pomanjkanja materijalnih sredstava te se navike držao od 1928. jedna osoba. doista je morala biti vrlo visoka. danas već mrtva. U tim godinama. otputovali su 1949. Don José Luis Múzquiz i don Salvador Martínez Ferigle npr. godine ostao je uz njega u Rimu gdje se nalazio od 1946. U jednom pismu pripadnicima Opusa Dei mons. mons. kad su Španjolsku ostavljali vjernici Opusa Dei velikog ugleda i sa znatnim staleškim stažom. objasnila je: „Mi koji ostajemo. sinci moji. da nas učini uspješnijima. Bog naš Gospodin. Utemeljitelj Opusa Dei bio je uvjeren da će to sijanje punim šakama po svijetu donijeti veliku slavu Bogu. Doista. redoviti profesor povijesti. dobro poznat u javnom životu Španjolske. Tako se događalo tijekom više godina. Vratio se.

premda svojom proždrljivošću nanose štetu biljkama. i postali smo vrlo brojna obitelj i postoje milijuni duša koje se dive Djelu i ljube ga. Znate li zašto se Djelo tako razvilo? Jer su s njim postupali kao s vrećom žita. Zovu nas s mnogih strana i zbog nedostatka ekonomskih sredstava ne možemo odmah tamo ići! Ali koristim se ovom prilikom da zahvalim Bogu našem Gospodinu. Budući da ga je vodila samo slava Božja. Nećemo nikada imati dovoljno novca da proširimo posao tako brzo kako Gospodin zahtijeva. palo je po svim ljudskim raskrižjima gdje god je bilo srdaca gladnih Istine. On nikada nije dopustio da ga prestraše ekonomske teškoće. Ptice nebeske i kukci. godine. ni onda kad su se godinama množile apostolske djelatnosti što ih je Opus Dei pokrenuo po cijelome svijetu. jer u njemu vide znak Božje prisutnosti među ljudima. jer Gospodin neće nikada prestati od nas tražiti nove apostolske poslove. ma kako izgledala neupućenima obilna naša sredstva. na istu ideju 1971. što će Djelo uvijek biti siromašno. nova novčana sredstva i osobe za njegovu službu.čima. zlostavljali je. No njegovo široko sagledavanje apostolskih ciljeva nije bilo plod njegova karaktera. uvijek će trebati više od onoga što posjeduje. Gospodin je htio da trpnjom klevetanja dospijemo tamo kamo možda sami nikada ne bismo dospjeli. ako želi ispuniti svoje apostolske zadatke. nego plod njegove sigurnosti u Božansku zaštitu. Dapače rasijalo se na sve četiri strane. i jer opažaju Božje milosrđe koje se ne smanjuje. Sjeme se ne gubi. udarali su po vreći. nije stao ni počivao ako je uspio postići neko 301 . nove inicijative. Djelo je bilo siromašno od početka i uvijek će biti. Escrive de Balaguera išla je usporedo s njegovim držanjem u ljudskim stvarima. Protivljenja su pospješila da se dogodi ono što se događa kada se postavljaju zapreke Božjem djelovanju. Ni u početku. obavljaju plodan posao: odnose sjeme daleko priljepljeno za svoje noge. i sada imamo toliko zvanja. ali sjeme je tako maleno da se nije razbilo. dobro raspoloženih. kad je pokrenuo prvi centar u ulici Luchana. Nadnaravna velikodušnost mons.

sredstvo za apostolat. Escrivá de Balaguer u to vrijeme. Prekjučer sam primio pismo od jednog sina koji boravi u jednoj velikoj zemlji gdje je redoviti sveučilišni profesor. izjavio je mons. glede materijalnih izvora. Preuzeti tu zgradu bio je doista smjeli potez. središte za odgoj vjernika Opusa Dei iz cijeloga svijeta. da idu jesti kamo stignu i da su sretni. lipnja 1948. Sav radostan mi kaže da napokon imaju kuću u centru. nego da se tu može smjestiti i središnje sjedište Djela. dobro je što tako biva. jer je to vrlo važan primjer kako je Utemeljitelj širio Djelo na zemlji. godine. Križa. Kuća izgleda lijepa. on bi izjavljivao. Jednu odlučnu ljudsku i božansku avanturu odigrao je Opus Dei s rimskim Zavodom sv. I kako se to događalo na mnogim mjestima. uvijek loše prolaziti. „Zahtijevaju da se isplati u švicarskim francima“. Počeo je u jednoj staroj zgradi u gradskoj četvrti Parioli. Sjećate li se da se prije nekoliko dana govorilo da u Djelu uvijek vlada oskudica i da je siromaštvo u njemu svagdašnja stvarnost? Svratio sam vam pozornost na to da će uvijek biti centara u kojima će se. premda je bio bolestan s visokom ognjicom. Odmah je smišljao neki drugi apostolat koji bi bio koristan za sijanje evanđeoskog sjemena. mislite li da je Gospodinu teško priskrbiti nam švicarske franke mjesto talijanskih lira! I došli su ljudi pripravni da kupe zgradu i da financiraju potrebne radove da se u zgradu mogu smjestiti ne samo rimski zavod. Rimski je zavod bio podignut 29. Ta je zgrada bila sjedište mađarskog poslanstva pri Svetoj Stolici. jer je nedostajalo novčanih sredstava. To je izjavio u šali i ozbiljno u prosincu 1973. Escrivá de Balaguer duhovito je go302 . Veli da u stanu žive kao u kampingu. Isplati se časkom o tome progovoriti. Posebna mu je radost bila kada bi vidio da njegovi sinovi usred ekonomskih teškoća mole. Don Álvaro del Portillo mnogo se izravno brinuo za ekonomsku stranu toga nacrta i vodio je posao. bez ijednog kreveta. Mons. Budući da mi nemamo ništa. ali je bez ijednog komada namještaja. rade i obavljaju intezivan apostolat.

da naučimo ljubiti druge narode i da vidimo dobre stvari i nedostatke kojih ima u drugim zemljama kao što ih ima i u našoj. neprestano smo mislili. ondje dolje u sobi za vratara. kako nisu mogli kupiti ni jeftinije cigarete. bila je kupljena jedna lambreta da bi se mogle obavljati mnoge i različite narudžbe u vezi s daljnjim vođenjem radova. da primamo više gojenaca u Rimski zavod. Imali smo jedan krevet na kojemu je ležao onaj koji je tada bio bolestan. Majka jednog učenika Rimskog zavoda darovala je svotu za lambretu. Više godina morao sam se penjati na tavan da bih mogao spavati u nekakvoj sobi. Nekoliko godina poslije. i znajte da smo u drugim prigodama bili još više u neprilici nego što ste vi sada. dušama i Djelu. koja više ne postoji. zbog služenja Crkvi. reče Utemeljitelj Opusa Dei. Godine 1951. Na početku je bilo dana kada smo uzimali samo jedan obrok na dan. mnogi su se odricali pušenja. A bilo je to potrebno i zato da mladi dobiju jaki. ali je njome trebalo platiti opskrbljivače. kad su uz još uvijek postojeće neugodnosti ipak prošla najteža vremena. kako je Utemeljitelj 303 . Lambreta se toliko upotrebljavala da ju je brzo trebalo zamijeniti. jer je nedostajalo novca za autobus i tramvaj i. Escrivá de Balaguer je govorio: „Prihvatite ove izvanredne prilike kao žrtvu koju ćete prinijeti Gospodinu. Vi zacijelo nećete okušati teškoće kakve smo mi godinama proživljavali.vorio da bi najbolji lijek da ozdravi bio jedan flaster od mnogo tisuća dolara. Stara lambreta je nastavila vožnju po rimskim ulicama još četiri godine. Utemeljitelj i najbliži oko njega lišavali su se mnogih stvari. Svi ostali legli bismo kamo bismo mogli. pa i taj jedan kada se moglo. jedinstveni odgoj u dobrom duhu Djela. Išli su pješke na sveučilišta. Jedna zgoda može dati sliku te ekonomske oskudice. jer je to trebalo zbog slave Božje. Mi nismo nikada stajali dobro. I nije bilo mjesta za spavanje. Unatoč teškoćama i premda su na sve strane bile potrebne osobe da povedu naprijed apostolsku djelatnost. U isto vrijeme gojenici su Rimskog zavoda učili na papinskim sveučilištima da postignu akademske titule.

Arhitektonske linije odnosile su se na tradicionalne vrijednosti rimske arhitekture. Posred suprotivština.bio odredio. Escrivá de Balaguer proživljavao velikodušno nedostatak materijalnih sredstava. Može se dakle lako razumjeti zašto je jednom osnivač Opusa Dei. kamenja. u kojima će stanovati 304 . mogao reći da izgledaju od kamena. svijeće. često vidi što mi ne vidimo. U tijeku godina teze koje su obranili gojenici rimskog Zavoda svetoga Križa popele su se na stotine. Escrivá de Balaguer često je nadzirao radove i radnici su se vrlo brzo navikli na prisutnost monsinjora. Mons. Uz intelektualni rad obavljali su stručne radove. govori nam i njegove se riječi zasijecaju u pamet. a hrabrio ih je mons. sagove. Ženske vjernice Opusa Dei. donose šarenilo i život ljubavi i prikladnost trenutka“. kapitele. iz teologije. koji se dizao i silazio skelama i stubama. uz ostalo. Don Álvaro del Portillo prvi je branio doktorsku tezu. filozofije. Između predavanja i privatnog učenja gojenici Rimskog zavoda žrtvovahu mnoge sate posudama boja ili cementnim vrećama. škrinje itd. poprsja. U isto vrijeme Utemeljitelj Djela i don Álvaro del Portillo iskoristili su svaku prigodu da uz malu cijenu od starinara dobiju na tisuće starih predmeta korisnih za uljepšanje zgrade: namještaja. zaposjeli bi ga gojenici Rimskog zavoda i oni bi dovršavali male pojedinosti i temeljito čistili. imale su na brizi da konačno urede sve stvari savršeno do najmanje sitnice pa da u tim zgradama. koje su vodile kućanstvo. Zidovi tih zgrada zahtijevali su doličnu dekoraciju. jer. Htio je budućim naraštajima ostaviti pogodno i trajno sredstvo s tehničke i estetske strane. kanonskog prava. a oni da su od ljubavi. stare rimske fragmente. kako podsjeća jedan od njih. Escrivá de Balaguer koji. smjerajući na te zidove. slike. jer je odmah od početka trebalo pronaći zrela rješenja da se ne bi izložili opasnosti da poslije malo godina iziđu iz mode ili da izgledaju smiješna. mons. svijećnjake. kod ekonomske oskudice i uz nebrojene neugodnosti koje je veselo podnosio. „ispravlja male pojedinosti. male skulpture. Tek što neki dio bio završen.

Rekao je da bi to bila posljednja ludost njegova života: Svuda smo počeli pripravljati sredstva za naš rad bez novca. 9. Rimskog zavoda izići će stotine. Dogodilo se također nešto neobično. kako primjećuje kardinal Baggio. a onda će slijediti blagoslov. i podignut će odgojne centre za narode svih kontinenata i svih rasa u službi Crkvi. nego za zadnji. koji se. siječnja 1960. izmolit ćemo Te Deum sa zahvalnom molitvom. I tek što su bile dovršene. priznaje kardinal. Kao u stara vremena osnivač Opusa Dei morao je objašnjavati u zgodno i nezgodno vrijeme temeljitu razliku između pomanjkanja sredstava i nemarnosti. kad je htio blagosloviti posljednji kamen na toj kući. Eto tako. Utemeljitelj Opusa Dei poželio je suočiti se s jednom drugom avanturom: izgraditi Rimski zavod u jednom drugom dijelu Rima. Taj stil „za mene neobičan“. Tih dana 1960. Bio je prava novost koja je ipak pobuđivala i neshvaćanja. signo crucis. Neobičnost su opažali i drugi posjetitelji kuće. godine pretvori se u utješnu stvarnost san koji je Utemeljitelj Opusa Dei njegovao u sebi već četrdesetih godina: iz ovoga. pošao je tražiti u Obredniku molitvu za tu prigodu. Povijest gradnje Rimskog kolegija sadržava neograničene praktične pouke za vjernike Djela. učinit ćemo ovako: započet ćemo znakom križa. Ja sam to učinio više puta. Sve je bilo čisto i brižljivo uređeno. reče. ali je morao ustanoviti da takva molitva nije predviđena. Kad je došao trenutak. suočavahu s nečim što se nikako nije vidjelo u običnim crkvenim zgradama. ne bude izgubljen ugodan i veseo obiteljski karakter vlastit duhu Opusa Dei. Međutim.na stotine osoba. Ali prije nekoliko godina odlučih se da 305 . za dovršeni posao. Odatle će početi djelovati u mnogim drugim narodima koji nas očekuju.. činio je dio laičke duhovnosti. Svima je bilo poznato da nije imao simpatije za prvi kamen. Zgrada je vrlo dobro pristajala u gradsku četvrt. tisuće svećenika i laika koji će proširiti djelatnost u države u kojima radimo. Ipak glavna namjena ovih zgrada bilo je centralno sjedište Djela.

jer su pridonosili dobru ljudi. upotrijebio je nekoliko kruhova i nekoliko riba. računao je sa staleškim radom vjernika Opusa Dei. ali je računao i na pomoć mnogih osoba koje su bile svjesne da njegovi planovi zaslužuju da budu podržani. I Isus Krist se služio zemaljskim stvarima da ispuni svoju božansku misiju. malo blata. misleći kako dobro Crkve i dobro Djela u službi Crkve i duša zahtijeva da mnogi moji sinovi prođu preko Rima. Ali koliko nam ljudi više pomognu. Makar minimum materijalnih sredstava. godine predvidio je problem. Utemeljitelj je izjavio da pripadnici Opusa Dei ne trebaju novca. Da ostvari apostolske planove. služio se siromašnom imovinom osoba koje su ga slijedile. pisao je Utemeljitelj 1954. kao da je Opus Dei prva ustanova u povijeti Crkve koja upotrebljava ljudska sredstva za svoje apostolske ciljeve: „Nitko se ne mora čuditi“. godine Djelo naglo širilo. počeli smo graditi s malo lira. ma kakvog tipa bilo: umjetničkog. Takav način postupanja nije ostao bez protivljenja. Nisam htio ponavljati onu ludost. Neki su se sablažnjavali. 306 . Slavio je posljednju Pashu na zemlji u jednoj unajmljenoj dvorani. Nema nikoga na zemlji koji bi nešto učinio bez upotrebe ljudskih sredstava pa ma kako uzvišen cilj imao. ali smo je već počeli činiti. Razne osobe. Kako ostvaruje svoju nadnaravnu zadaću posvećivanja ljudi i ljude mora upotrebljavati kao svako drugo udruženje bez iznimke. nisu to shvaćale.“ Utemeljitelj Opusa Dei htio je oponašati život Kristov. Ipak. jer oni rade svatko u svom zvanju i mogu se pristojno uzdržavati. i kad su potrebe zbog širenja postale velike. godine. Stavili su mu na raspolaganje magarca da uđe u Jeruzalem. „da Opus Dei treba materijalnih sredstava za svoj rad. pa i crkvene. kulturnog. Kad se 1950... kad je govorio: „Naravno. što se Djelo više raširi.više to neću raditi. vjerskog itd.“ Već 1941. toliko bolje ćemo služiti ljudima. toliko će više trebati zemaljskih sredstava koja ćemo uvijek nastojati sveto upotrijebiti. športskog.

postavljaju samo jedan uvjet: neka se nikada ne dozna da su dali i samo jedan groš. Pripovijedao je jedan čovjek iz Sjedinjenih Država 1973. vjernici Opusa Dei rješavaju svoje probleme i odgovaraju za upravljanje pred pravnim forumima ustanovljenima u svakom narodu. Mnogo puta bila je riječ o osobama koje nisam nikada vidio. Escrivi de Balagueru kako je u San Franciscu netko darovao jedan stan da se u njemu organiziraju pouke kršćanskog odgoja. stavljamo u središte naših aktivnosti i pružamo im mogućnost da budu Božja ruka u ostvarivanju Božjega djela među ljudima. Ima osoba koje posjeduju tako veliki nadnaravni smisao za pomaganje Božjih stvari da. kad pružaju na plemenit način pomoć. Godine iskustva pokazale su uostalom da takvi suradnici primaju neprocjenjivo duhovno dobročinstvo. Dakle to nisu katolička djela i još manje crkvena djela. Već smo rekli da su apostolska djela Opusa Dei središta koja su pokrenuli raznovrsni građani koji u njima slobodno obavljaju svoj staleški posao. iako se u njima vjerno slijedi nauk Crkve. daleko od svakog konfesionalizma. Gdje je potrebno. kako je to Utemeljitelj istaknuo: ekonomsku pomoć i sate stručnoga rada tih osoba u službi apostolskih pothvata što smo ih pokrenuli. osim toga što njihova pomoć ima i ljudski dobar učinak. Utemeljitelj je na to rekao: „Ne bismo mogli učiniti ništa bez pomoći mnogih divnih ljudi. godine mons.“ Više puta je don Josemaría naveo evanđeoski odlomak o udovičinoj milostinji ciljajući na pomoć koju Djelo prima od osoba 307 . Eventualno odgovaraju i pred vlasnicima zgrada ili ustanova koji su ih dali na upotrebu ili iznajmili te primaju odgovarajuću najamninu.Ova ekonomska suradnja uvijek je slijedila staze građanskih zakona. Riječ je o inicijativama koje su nastale i koje se vode laičkim mentalitetom po zakonima pojedinih zemalja bez ikakvih povlastica ni na ekonomskom polju. Ovaj laički karakter apostolskoga djelovanja Opusa Dei koji nije konfesionalni ni crkveni objašnjava suradnju nekatoličkih suradnika koje smo spomenuli u osmom poglavlju.

Potpuno laički karakter našega posvećenja Bogu u svijetu određuje da staleški rad bude redoviti način za postizanje sredstava potrebnih za uzdržavanje pojedinog vjernika i za uzdržavanje apostolskih djelatnosti Djela. pa do skromnih nadničara roditelja jedne ponizne služavke koji su prodali svoga magarčića i puni radosti poslali što su dobili. pokretan i ispravan da se postignu potrebna ekonomska sredstva. Sjećam se onoga koji je poslao svoj namještaj da namjestimo jednu kuću. objašnjavao je. mislim na onog dobrog prijatelja iz Južne Amerike koji u sporazumu sa svojom obitelji sebe smatra sudionikom našega apostolskog djelovanja. jer nemaju ništa suvišno. koja je ustupila svoju palaču u najtežim časovima ocrnjivanja i progonstva. kako su naučili od Utemeljitelja. i onoga koji plaća sve troškove za siromašni automobil nužan za naš posao. jer. počevši od one plemenite žene. sudionikom koji ne sudjeluje u gubitcima. hitnost potreba. ne smijemo kušati Boga zahtijevajući da čini čudesa. jer se moraju nastaviti započete djelatnosti i proširiti apostolski horizont da se dospije do drugih duša. 308 .malih mogućnosti: Možda je ova stalna žrtva nesebičnija i velikodušnija od svih drugih. Escrivá de Balaguer uvijek se pouzdavao u nadnaravna sredstva: sve ovisi o Bogu. Zaista ne daju od suvišnog. U jednoj drugoj prilici smjerao je na različite načine pomaganja apostolskoga djelovanja Udruženja: „Doznao sam za vaše plemenito ponašanje. nadnaravne obitelji koju činimo. Ali sredstava nema nikada dovoljno. pa i ekonomskih. pa do one djece koja daju novac što su ga dobila na dar prigodom prve svete pričesti. kad se može i kad se mora upotrijebiti profesionalan rad. Nitko se ne osjeća da je oslobođen ove dužnosti koja je neodvojiva od vlastita poziva. plemenite i po rodu i po duhu.“ Mons. Zato osjećaj odgovornosti nosi vjernike Opusa Dei da rade mnogo sati na dan osjećajući. Siguran sam da će na ove prinose oči Gospodnje sjati Božanskom ljubavlju. nadasve nije zanemario rad. Ali u isto vrijeme nije zanemario nikakva izvora koji je ljudski dopušten.

“ Ovu je zgodu ispričao na Cvjetnicu 1968. tražimo od Boga da nam ga nađe. Nikolu Barskoga tridesetih godina. imenovat ću te našim posrednikom! Ali prije nego sam uzišao na oltar. „Išao sam celebrirati svetu misu i nalazio sam se u strašnoj ekonomskoj stisci. rekoh mu. I tako će se uvijek događati. a ipak nitko nije odustajao da učini sve za dobro duša. Utemeljitelj je Djelo usporedio s jednom brojnom i siromašnom obitelji. iako radimo mnogo. ako me ne izbaviš. Sveti Nikola je svetac za ekonomske teškoće. Da bi riješio ekonomske probleme. stotine apostolskih djela koja je pokrenuo Opus Dei. uvijek je sve veći. koja nikada ne dolazi kraju u svladavanju teškoća. Na taj način nastala je Akademia DYA i onda prvi sveučilišni centri i kasnije. Želja da se Bogu približe druge osobe upravo je jamstvo odreknuća od materijalnih dobara. godine i jedan od prisutnih ga upita je li problem bio riješen. svetac koji je uspio okućiti djevojke bez miraza. Izabele. Nećemo nikada imati dovoljno ekonomskih sredstava da zadovoljimo svim djelatnostima. da budu s Kristom sredstva suotkupljenja. prije svega tražim rad da se možemo uzdržavati radom. kad je razvijao svećeničku službu u Patronatu sv. s godinama.“ 309 . ipak te imenujem. jer. Uvijek ćemo biti siromasi. Ako me izvučeš iz ove nevolje. Svaki je vjernik je na svojoj koži morao osjetiti ekonomski teret ove velike obitelji. a svrha im je da razviju kršćansko služenje društvu. Mons Escrivá de Balaguer nastavi: „A gdje bismo inače bili ti i ja! Pod šatorom ili pod limenim krovom! Ali ja ne tražim čudesa. rad i pomoć mnogih osoba bilo je moguće poduzeti mnogo apostolskih pothvata po cijelome svijetu.Uz molitvu. I kad ne možemo naći posla. apostolat se uvijek povećava. Jedna i druga moraju uvijek ići zajedno. pokajao sam se i nadodao: Ali. Ja nisam karizmatik. Utemeljitelj je počeo zazivati sv. hvala Bogu. Treba upotrijebiti ljudska sredstva i u isto vrijeme i nadnaravna sredstva.

Što smo imali i ono što bi divna mladež. odcjepljenje je. vidite. jako ćemo ga ljubiti. Jer. razžalosti se. Njegove riječi uzbuđuju moju nutrinu. siromasima se propovijeda Evanđelje“ (Mt 11. tumačio je evanđeoski odlomak o bogatom mladiću: prodaj što imaš i daj siromasima. Nećemo da išta bude naše. To kaže svaki od vas Gospodinu: Bože moj. je li bilo mnogo ili je bilo malo. koji ne pružaju ruku dalje od rukava. živjeti da drugi ne zapaze naše stanje ni u zdravlju ni u bolesti. Kad je to čuo. jer je bio veoma bogat. jer kako je on učio: naše je siromaštvo bez glasa. jeste li čuli što nam Gospodin kaže. dok je naglas vodio razmatranje za jednu skupinu vjernika Opusa Dei. Vi i ja nismo učinili kao onaj jadni mladić: his ille auditis contristatus est. ako se duh siromaštva uspava. jer smo jednakom odlučnošću ostavili sve. SIROMAŠAN KAO PROSJAK Utemeljitelj Opusa Dei uvijek je u siromaštvu gledao znak osobite Božje ljubavi. sinci moji. Treba živjeti siromašno i smijati se. gubavi se čiste. temelj. ljubit ćemo odricanje. Mi smo svi rado ostavili što smo imali da slobodno slijedimo Gospodina. Ali uvijek na prirodan način. prekrivajući je. Dosljedno. 4 . Gospodin daje posebnu radost onima koji ne posjeduju. kao vi. sve je Tvoje. sve darujem. Ali nestašica sredstava bila je tako stvarna da su je morali. Sinci moji.2. mogli imati. 22). usprkos svemu. Utemeljiteljeva odcijepljenost bila je stvarna.5): Sinci moji. Nije važno. I to radosno. neću da išta pripada meni. Jednom. quia dives erat valde (Mk 10. Dalje u tom istom razmatranju ciljao je na Isusov odgovor učenicima Ivana Krstitelja: „Pođite i javite Ivanu što ste vidjeli i čuli: slijepi vide. opaziti oni koji su iz bližega slijedili mons. hromi hodaju. Mi siromaštvo živimo u radosti. potpuna do zadnjih posljedica. iz ljubavi prema Tebi. mrtvi ustaju. gluhi čuju. Ne govorite više „ja sam siromah“. znači da cijeli duhovni život ide loše. Escrivu de Balaguera: njegovo je siromaštvo uvijek izvana zaodje310 .

dok je mnoge sate posvećivao bolesnicima u Patronatu. Upoznao sam jednoga prosjaka. Ali zbog toga ipak nije izgubio s vida da se kršćanski smisao odricanja proteže dalje od neposjedovanja sredstava. uljudno. uvijek dobra raspoloženja.“ Ipak je „držanje don Josemaríje u odijevanju bilo otmjeno. godine u odgovoru na pitanje koje mu je bilo postavljeno u institutu za više studije u poduzeću (IESE) u Barceloni. Bila su doista teška vremena za onoga tko je imao iole kršćansko srce: gledati gladne ljude pred očima. uredno. To što netko barata novcem ili što ima novca ne znači da je privezan uz bogatstvo. Da bi nešto dobili za jelo. to nije paradoks. Ono se uklapalo u njegov način življenja: „Na mene je ostavljao dojam svećenika koji je živio veselo. kako smo vidjeli. Sjećam se da se već tada podigla neka kleveta protiv njega koju smo mi odlučno odbacili. koji je dolazio u jednu menzu za siromašne i nije imao ni kartu koju su davali bijednicima. Otišao je da bi dobio malo jela što bi preostalo. Ove ideje ponovno pretresa 1972. a Bog je već obrise njegova duha postavio u onoga koji će biti njegov Utemeljitelj. Njegova soba imala je samo najnužnije: „Jedan siromašni stol i nekoliko duhovnih knjiga. Vicente Bocos pošao je jednoga dana da ga posjeti u boravištu u ulici Larra u Madridu.nuto na ugodan način.“ U to vrijeme. Utemeljitelj Opusa Dei proveo je cijeli život bez najpotrebnijih stvari i odcijepljenost od svega sasvim prirodno i. Opus Dei se još nije bio ni rodio. Navest ću jedan primjer. bez upadnosti. Među tim je oznakama i laički mentalitet kao specifični način da se postavi u žarište prakticiranje svih kršćanskih kreposti. On je takav kriterij. Utemeljitelj Opusa Dei mnogo je trpio gledajući dan za danom jadne prilike u kojima su živjeli i umirali madridski siromasi. tipičan način za onoga koji obavlja posao među ljudima jednakima sebi. ugodno“. veoma jednostavan. jer se don Josemaría bio jako prehladio. stekao dobrim dijelom u roditeljskom domu. i koji razumije da odcijepljenost od materijalnih dobara nije ni prljavština ni škrtost. svi 311 .

opkoljen siromasima i bolesnicima. Osjećao se bogat! Ali poznavao sam i jednu osobu kojoj sam želio mnogo dobra i koja je. on nikada nije bio sklon usporivanje apostolskog rada zbog nedostatka novca. morao je tražiti pomoć od poznatih osoba u Madridu. A onda je ponovno strastveno promatrao žlicu. ova žlica je moja. mnogo posluge i srebrnine. kao što lakomac promtara bisere. Bez velikodušnosti mnogih duša Opus Dei se ne bi mogao razviti. Direktor centra se sjeća da u toj. Mislio je. spomenut ću samo njezino krsno ime koje je vrlo često: zvala se Marija. Premda je već umrla. Utemeljitelj nije nikada brkao pouzdanje u Boga s neodgovornim uzdanjem u Providnost. u raju. Ali Josemaría. I ovaj je siromah došao sa svojim napola razbijenim loncem. vlasnik kuće don Javier Bodiu uvi312 . Isidoro Zorzano po svoj prilici mu je pomogao u ekonomskim računima. Nasreću. godine. Sve je dijelila drugima. Radovi su započeli početkom jeseni 1934. Ali iz jednog džepa izvukao je žlicu od cinka i s nasladom ju je promatrao. Jedva je podmirivao troškove za stan u ulici Luchana. kad bi došao iz Malage u Madrid. Ja sam svjedok njezine širokogrudnosti. Ekonomske teškoće nisu ga obeshrabrile. U teškim godinama za Akademiju DYA. kao što to biva u bogatim plemićkim kućama. Ostali nisu imali žlice. mogao je nabaviti nužno pokućstvo i opskrbiti kuhinju potrebnim predmetima. mesar i životne namirnice. Posteljinu je uzeo je na kredit u magazinima Simeón u Madridu.su nosili svoje posude. Naravno./1935. U kući je imala prekrasno pokućstvo. Huesci. Bilo je razumljivo da on misli: ova žlica je moja. Uostalom. a već je odlučio podići centar u ulici Ferraz. pa opet gledao žlicu. nije propuštao do u sitnice izračunati sve moguće primitke i izdatke. na kraju mjeseca nije bilo dovoljno novca da se plati najam. sigurno. Uzeo bi dva gutljaja. prvoj akademskoj godini 1934. Novcem dobivenim za prodanu obiteljsku imovinu u Fonzu. Za sebe je siromašica trošila manje nego za svoju posljednju sobaricu. novac će već odnekle doći. I počeo bi jesti svojom žlicom juhu od graška koju su mu dali. Pripadala je španjolskom plemstvu. kad je mislio otvoriti centar za sveučilištarce.

koji su dolazili u ulicu Ferraz. nemoćniku. da nekima tipični čini kršćanske dobrotvornosti izgledaju zastarjeli i s vremenom pregaženi. Nakon odgojnih poruka. Nije riječ o tome da će se s tim posjetima riješiti socijalni problemi. Dok je to radio. neznanja. Da mladim studentima. u putniku i u djeci gledaju Isusa Krista. pružali bi im duhovnu okrepu svojom prisutnošću i razgovorom. Tako će naučiti kako je potrebna velika borba protiv bijede. godine. da u siromahu. pruži potreban odgoj.jek se pokazao strpljiv i čekao je. Onda bi se organizirale male skupine i sa skupljenim bi novcem posjećivali siromašne osobe. privlačnosti ili 313 . Posjeti siromasima i bolesnicima neizostavni su dio apostolata Opusa Dei po cijelome svijetu. U toj godini velikih ekonomskih teškoća apostolska je djelatnost jako porasla. nego o tome da se mladi približe bližnjemu koji se nalazi u bijedi. Na taj je način don Josemaría pridonosio duhovnom dozrijevanju tih studenata. s ljudskom krhkošću prigoda kojom se Gospodin redovito služi da bi u dušama raspalio nedogledne želje širokogrudnosti i božanskih avantura. Zato želim da dobro shvatite i drugima prenesete duboko nadnaravno i ljudsko značenje tih sredstava kako smo ih proživljavali od početka. osamljenom. borio se protiv deformacija: nije pravo iskaze pravoga kršćanskog duha gurnuti u kut. mnogi od njih nisu imali pojma o bijedi u kojoj su mnogi tada živjeli u Madridu. Oni donose malo radosti i ljubavi onim osobama koje nikada nisu čule riječ ljubavi ili nikada nisu osjetili prijateljskog pogleda ni bratskog čina kršćanske pomoći. Ti posjeti imaju duboku ljudsku važnost i značenje kršćanske ljubavi. bolesniku. tužio se osnivač Opusa Dei 1942. skupljao bi se novac među prisutnim mladićima. promicao je Utemeljitelj Opusa Dei posjete siromasima. Neki vanjski iskazi dobročinstava toliko su iznalaženi i karikaturirani. Sam don Josemaría svakog bi mjeseca pošao k njemu osobno. Utemeljitelj Opusa Dei jasno je vidio da je ovaj dodir s bijedom. pa bi im dali pomalo sakupljenog novca. samo zato što su ih neki označili kao čine samoisticanja. pokoji slatkiš. A istodobno najmlađe čini osjetljivima za pravednost i ljubav. bolesti i patnje.

Escrivá de Balaguer. uspješnu ljudsku i nadnaravnu ljubav neposrednog. koja treba duhovnog ohrabrenja da se rasprše njezine sumnje i njezin skepticizam. koja je bila svjedok Isusova skrovitog života. ljudsku i božansku. s onim bolesnikom koji proživljava svoju patnju u velikoj bolnici. dobio je već pri ulazu dobar dojam: „Nije to bilo hladno mjesto 314 . koja danas omogućuju humanitarne uspjehe kakvi se u drugim vremenima nisu mogli niti sanjati. ili kontakt s onom osobom. pa i bogatom. za življenje u kršćanskim krepostima.kao sredstva za umirivanje vlastite savjesti. da. Naše kuće imaju jednostavnost nazaretske obitelji. godine. da čovjek može raditi i da se ljudska osoba može dostojanstveno i bez smetnje razvijati. jer su socijalni lijekovi na drugoj razini. Kuće Djela ugodne su i uredne. pa i u naprednijim zemljama. godinu i u cetar u ulici Ferraz. Kad je Pedro Casciaro pošao prvi put u dom u ulici Ferraz br. upozoravao je mons. Danas se u mnogim zemljama država s pomoću dobrotvornih ustanova brine da olakša osnovne potrebe i promiče društveni napredak. koja treba malo ljubaznog razgovora. jer će uvijek biti društvenih slojeva koji će trpjeti od zapuštenosti: Usuđujem se reći. siromaštvo i bol. upravo tada postaje potrebnija kršćanska ljubav koja uviđa gdje treba pružiti pomoć usred prividnoga općeg blagostanja. ognjišta u Betaniji. Brzo je postala privlačnom kućicom. kako je želio Utemeljitelj Opusa Dei. neće moći nikada istisnuti. koje je Isus posvetio kad je u nj zalazio da traži pravo prijateljstvo. 50. kada se čini da su društvene prilike odstranile iz neke sredine bijedu. Činimo sve moguće da ostvarimo minimum udobnosti koji je potreban za služenje Bogu. intimnost i razumijevanje. kontakta s onim siromahom u susjednoj četvrti. Svakako ovaj posao će uvijek biti potreban. kršćanskog prijateljstva u svojoj osamljenosti. osobnog kontakta s bližnjim. Ipak. Nisu nikada raskošne. Ali vratimo se u 1934. a domišljatost i mnogo sati rada nadomjestili su pomanjakanje novca. dobar ukus. tvrdio je odlučno još 1942. Kuća je počela dobivati ugodan izgled. svakomu nadohvat društvena sredstva protiv patnje i oskudice. Posjeduju i toplinu.

godine. malo četvornih metara.“ U isto vrijeme. A onda je nadošao španjolski rat. zajednica je vodila brigu za svećenike. Njegovo je rublje bilo toliko istrošeno da nisi mogao ubosti iglom negdje gdje već nije bilo popravljano. ali smo čule kako su se 315 . vrijeme velikog odricanja i prave gladi. Jedan kauč koji je vrlo rijetko upotrebljavao. kao i za mnoge druge građane. te je majka Juana odlučila da mu kupi dvije garniture. nadodaje sestra. Biskup zamoli Utemeljitelja Opusa Dei da održi duhovne vježbe toj zajednici sestara. bolje. O svojoj reverendi šaljivo je govorio da je bila iglom iščipkana više nego marama iz Mabile. Sestra AscenciÓn Quiroga. upoznala je don Josemaríju u Madridu za vrijeme rata. jer je spavao u stanu određenu za rektora kod Santa Isabel i jedan ormar u kojem se čuvalo liturgijsko ruho.bez reda. biskupa te dijeceze. mons. Već je bila sva iznošena. Nastojale smo je urediti što bolje i što brže. Ipak je bivala zapažena. ali veoma ukusnu i nadasve vrlo čistu. jer je ostao u svojoj sobi i čekao da je dovršimo. „podnosio veselo“. u kuću skromnu. svjedoči sestra. Lauzurica. jer je bila dobro izglačana bez rubova i veoma čista. nego ulaz u jednu kuću osrednje obitelji ili. Osim toga njegova osobna nenavezanost za stvari navodila ga je da upotrebaljava cipele dobro ulaštene da ne bi izgledale stare.“ Radna soba don Josemaríje. Escrivá de Balaguer živio je u potpunoj oskudici što se tiče materijalnih dobara: „Imao je samo jednu reverendu. dobivala je svjetlo samo kroz jedan prozor koji je gledao u malo nutarnje dvorište i imala je dva komada namještaja. Uspjelo joj je pobjeći i 1938. Nije potrebno isticati da je to vrijeme bilo. Morao je biti vrlo duhovit. škart iz otpadaka.“ „Svu je tu oskudicu“. Jednom je dao da mu je popravimo. bile su one koje nam je vodio don Josemaría u kolovozu 1938. Zauzimanjem mons. godine nalazila se s drugim sestrama u Viktoriji u jednoj redovničkoj zajednici. kapucinska trećoretkinja. iako zbog ozbiljnosti kojom se prema nama vladao to nije pokazivao. Razmatranja su izazivala mnoge dojmove: „Najbolje duhovne vježbe što sam ih u svojemu dugom životu imala.

iako je spavao. također sestra u redovništvu: „Njoj je ostalo utisnuto u sjećanju držanje don Josemaríje. Brinuo se samo za svoju svetost i za svetost drugih. Putovao je s jednom bočicom blagoslovljene vode i s brijaćim aparatom. pa iako je on ostavljao krevet raspremljen kao da ga je upotrebljavao. Marciano Fernández Lopez koji je stanovao u tom centru ovako kaže: „Ljudsko držanje Oca kao i uređenje i ambijent doma bili su njegov odraz. bez raskoši. koja je služila kao proširenje kapele. Uostalom našle smo ga mnogo puta po noći na koljenima pred svetohraništem kako moli sate i sate. Takav isti duh pokazao je. s mnogo ukusa u materijalnim stvarima. ali s mnogo ukrasa. Jedna je soba bila krcata sve do stropa prvim izdanjem knjige Camino. Kaže da nije nikad vidjela takvoga reda.mons. te su ostavljali ugodan dojam. A sestra Regina tvrdi da Utemeljitelj Opusa Dei nije imao nikada ništa. Osim toga. Lauzurica i on smijali kada su bili zajedno. da mnoge noći nije spavao ili barem. bio je preuredan. podsjetio ih je na prvu kuću koja je bila otvorena u Valenciji. Sestra Elvira napominje da je uzimao samo jedan prst kave s mlijekom za prvi obrok. nije spavao u krevetu. koji se nikada nije brinuo za sebe.“ Uvjerena sam. nije spavao u krevetu. s vanjskim dostojanstvom kad je bio otvoren studenski dom u ulici Jennér 1939. mi smo smatrale da. u njoj je bio jedan krevet na kojemu je spavao Isidoro Zorzano. nastavlja. plahte su bile bez nabora. Mnogi spominju sobu do ulaza. godine mons. U siječnju 1975. po našem nahođenju. tolike brižljivosti za stvari: „Malo je reći da je bio uredan. Vjerujemo da se služio tvrdim tlom da se odmori. kao kućna apoteka i kao tajništvo doma. godine. Bile su dvije sobe i jedan hodnik. Juana Quiroga. koliko je bilo nespojivo. Doista.“ Prostor je bio doista dobro iskorišten. Tko bi bio ikada rekao da će tijekom 316 .“ Sestra AscensiÓn ujedno se sa sestrom Elvirom brinula za uređivanje sobe don Josemaríje. Escrivá de Balaguer proveo je nekoliko dana u mjestu La Lloma blizu Valencije. Dok je bio okružen vjernicima Djela.“ Pripovijeda također da je tim duhovnim vježbama prisustvovala i jedna njezina starija sestra.

Još se čuva ogrtač od jednostavnog materijala. Dakle i ovdje samo živjeli siromašno. smeđe boje u onom stanu u ulici Samaniego što ga je nosio José Manuel Casas Torres. Glad je uvijek najbolji način. To je pravilo primjerom praktično pokazao. Utemeljitelj Opusa Dei upotrebljavao je taj ogrtač za vrijeme svojih putovanja u Valenciju. 16. don Justo Marti. dok je podsjećao na te uspomene mons. nalazi se u Opusu Dei i sretan je. kad je vodio neki krug ili obavljao koji drugi posao. don Pedro Casciaro i don Federico Suarez kad su morali sjediti po više sati za radnim stolom u upravi. To su isto činili Amadeo de Fuenmayor. Kako smo dobru rižu kuhali ti. Nije bilo mjesta. U Opusu Dei uvijek netko trpi siromaštvo. kad se početkom četrdesetih godina preselio u ulicu Diego de LeÓn br. Upotrebljavao ga je za vrijeme vojne službe. zar ne?“ Vrlo dobro. Escrivá de Balaguer uvijek je učio pravilo ponašanja: za sebe uzeti ono što je slabije. zima vrlo hladna. Mons.godina biti prodano na tisuće primjeraka na više od trideset jezika! U svakom slučaju. Escrivá de Balaguer nadoda smiješeći se: „Álvaro. osobito ako smo bili gladni. Kod mise na oltaru Presvetoga Trojstva u valencijskoj katedrali posluživao mu je Federico Suarez. Siromaštvo nas je svuda čekalo. Ne smeta. ja i neki drug! Drugo nismo jeli.“ Obraćajući se don Álvaru del Portillu koji je tu bio prisutan. nije mogao nastaviti. Govorio je kako se tada jedini put osjećao loše za vrijeme svete mise. vratili smo se u zemlju riže. Spavali smo na zahrđalim metalnim krevetima s daskama kao što se nekad spavalo u vojarnama i nismo imali drugih plahta do prozorskih poderanih zavjesa. To je bila velika kuća. 14. I nismo nikomu ništa pripovijedali. tu se nije moglo stanovati. Don Antonio Rodilla bio je primio na dar jedan kalež i misno ruho i želio je da ih don Josemaría prvi upotrijebi. Ogrtač je poslije dospio u novi studenski dom u ulici Samniego br. Njemu je uspjelo dovesti ga u sakristiju: „Ponijeli su me u dom. U lonac bismo usuli koju šalicu riže i ulili vode. 317 . I jelo nam je dobro uspijevalo. Kad je bio na početku evanđelja.

jer izgled palače nije imao ništa samostansko. Escrivá de Balaguer pisao je iz Rima 1948. U njoj se još uvijek nalazi željezni siromašni krevet na kojem je spavao. Utemeljitelj je primao posjetioce u jednom uredu na prvom katu otmjeno smještenom: podnožje je bilo obloženo drvom. Godine. na kraju jednoga pisma: „O kako bi bilo ugodno da nađem da se prepelica sv. tek s velikim trudom pošlo je za rukom dolično sistematizirati malo-pomalo sobe dvaju prvih katova. Ballester. a najgora je soba bila njegova. godine. koja je zimi bila vrlo hladna. Osim toga. koja je u mojoj sobi.Bila je to jedna stara. u veljači. Izvana je moglo izgledati obratno. pretvorila u pijetla! A ne bi bilo loše štogod dotjerati i na apostolu!“ Don Manuel Martinez jednog je dana pošao da ga pohodi u ulici Diego de Leon. Petra nekog nepoznatog autora. ali je zapravo ispala neka neobična ptica. preniješe njegove stvari u jednu bolju sobu. Među ostalim dekorativnim predmetima bio je jedan magarčić. S jedne je strane bio stari pisaći stol koji je on zvao pianola. tu su se nalazile dvije udobne stolice obložene kožom. Mons. Petra. To je bio prostor za reprezentacije. Posljednji put ga je upotrebljavao u svibnju 1975. Sačuvana je još kakva je tada bila. No pobijedila je ljubav vjernika Djela: dok je Otac bio jednom odsutan. jaki stol klasičnih obrisa i teške zavjese. koja je bila slobodna na drugom katu. ali se svaki put usprotivio. Katkad su mu predlagali da uzme bolji. a ljeti zagušljiva. mjesec dana prije smrti. Ta je soba bila prostranija. mala palača u francuskom stilu u kojoj se živjelo veoma skromno. i jedna slika sv. jer je vodio duhovne vježbe u Madridu. jer je stvarno podsjećao na neki stari obiteljski instrument. Slikar je očito htio prikazati apostola s pijetlom. a pratio ga je mons. osobito ako se na zgradu gledalo samostanskim očima. fotografija triju prvih svećenika Djela snimljena na dan njihova ređenja. veći krevet. tada biskup Leona: „Ostadoh iznenađen strogošću u 318 . globus. Ali u ostalom dijelu kuće vladala je velika oskudica. On je za sebe odabrao jednu sobu s krevetom na drugom katu.

govorio je. prvih godina u Rimu. ljubeći kao od Boga poslane neugodnosti. da na ovome svijetu žive realistički. koji su se uputili prema vječnom boravištu. Utemeljitelj Djela ih je zamolio da ne kažu nikomu što su vidjeli. nego dugo. Svakako. Kad samo izišli.“ Kad su se opraštali. čuli su ga više puta kako ističe vrijednost nestašice stvari. Blagoslovljeno siromaštvo! Ljubite ga! On je od vjernika Opusa Dei zahtijevao unutarnje raspoloženje puno nadnaravnoga gledanja. bilo u normalnim. Nismo grijali prostorije. jer nismo imali ni novca. kad su. To osjećam u svoj duši. Oni koji su s njime živjeli u tim časovima. i koji se. mnogi trpjeli glad sa mnom ne jedan dan ili dva. ograničenja i lišavanje u kojima se mogu naći brinući se da osobno pridonesu. drugi inženjer. pa sam se to više začudio. kako nitko ne bi mogao davati svoja tumačenja. zaključuje don Manuel Martinez.kojoj su živjele te osobe. „da se znade za oskudicu u kojoj su tu živjeli. da svojim radom pruže lijek materijalnoj i duhovnoj oskudici tolikih duša.“ Don Vicente Pazos. Ja bih često legao blizu ulaznih vrata. međutim. To je bilo otmjenije mjesto. Utemeljitelju se nije sviđalo ako bi te pojedinosti bile opažene. radeći s ispravnom nakanom bez neuredne želje za dobitkom. Čini mi se da je jedan od njih bio općinski tajnik. danas savjetnik Opusa Dei u Peruu. ali kao putnici. Čak nije bilo dovoljno kreveta. bilo u teškim prilikama. kao npr. rekoh u sebi: „Nijedan kapucin ne živi u takvoj jednstavnosti kao ovi. 319 . bili su to ljudi višeg položaja. moraju ispuniti velikim zanosom da bi živjeli posve odcijepljeni od stvari koje upotrebljavaju. prepuštajući u ruke Gospodnje sve brige. onih. „Nije htio“. Odražava se u nastojanju i u uspješnosti ili neuspješnosti našeg apostolata. za vrijeme raspremanja sobe opazio je da su njegova odjeća i njegove stvari za svagdanje potrebe bile ograničene na najnužnije. Ali je znao učiti vjernike Djela o svim praktičnim posljedicama koje odijeljenost od materijalnih dobara sa sobom donosi u životu. ali su kroz pukotine ulazile hladnoća i vlaga.

Escrivá de Balguer htio je da se ta šalica stavi u ormar. Prvi put ju je vidio u Parizu poslije svete Mise koju je celebrirao u jednom od centara Opusa Dei nekog jutra 1955. u potpunoj neimaštini s tamnim obzorjem ne nalazeći ništa. Morali su upotrijebiti tu istrošenu i razbijenu šalicu. Ako moji sinovi upotrijebe sva sredstva da im ništa ne uzmanjka. Jedna skupina pripadnika Opusa Dei već je nekoliko godina tu radila. godine. našao sam se mnogo puta bez ičega. docenata. liječnika. da će nam se ostalo dati. godine. U nekom času svoga života. jer je Otac redovito uzimao malo kave s mlijekom bez šećera i komad kruha. Te je sličice stavljao u brevijar kao znak. Među tim predmetima ističe se jedna vrlo obična šalica od terakote s upadno istoršenim rubovima. Nekoliko godina poslije pripovijedao je svoju reakciju: Oslobodih se sličica i zamijenih ih s komadićem papira. Poslije doručka pripaše plastičnu pregaču i pomogne im oprati šalice i pribor kao i kad je stanovao u domu u ulici Ferraz: u ovih dvadeset godina. Bio je veseo što pije iz te. Gledajući te bijele papire. Otac je sjeo gdje se nije predviđalo. Ali je veselje uvijek vladalo! Jer samo znali. Mons. razbijene šalice. Teškoća je bila s posuđem kojeg nije bilo dovoljno za sve. ništa. Bili samo bez najpotrebnijih stvari.Savršena odcijepljenost Utemeljitelja Opusa Dei sezala je do naoko najmanje pojedinosti. neka budu zadovoljni kad im nekada nešto nedostaje! 40 Užezi plamenom Duha Svetoga [LP] 320 . Nisu imali teškoća spremiti doručak. Upotrebljavao sam ih nekoliko godina i svaki put kad bih pročitao taj uzvik kao da sam govorio Duhu Svetom: Raspali me! Učini me vatrom! U jednoj sobi centralnog sjedišta udruženja u Rimu nalazi se jedan ormar koji sadržava stare ukrasne darove i obiteljske uspomene. počeo sam na njima pisati: Ure igne Sancti Spiritus 40. inženjera. premda je u toj kući stanovalo malo osoba. tridesetih godina vidio je da je „privezan“ uz svete sličice. kad tražimo kraljevstvo Božje i njegovu pravednost. rekao je u proljeće 1955. ali te male pojedinosti pokazuju veliku osjetljivost. pa su tako rasporedili ubrusiće po stolu da se šalica ne uočava. Osjećao se sretan nad bogatstvom tih vjernika Djela.

priznao je jednoj skupini vjernika Djela. Riječ je o tome da se vladamo kao osobe koje znaju ljubiti. Treba se za njih brinuti s muževnom brigom. istobobno ljudski i božanski. zato ga mora upotrijebiti tako da donese ploda. otac i majka brojne siromašne obitelji. bez neplodne žurbe i s pravom ljudskom i nadnaravnom djelotvornošću. kad vidim da mnogi prolaze mimo nakrivljene slike i nitko se ne pobrine da je izravna. sliku objesiti o zid s dvije kukice da ne dere zid. treba da bude solidaran s ljudima. a nisu se pobrinuli da sve stvari ostanu na svome mjestu. Ali to se ne smije događati zbog nemarnosti. Nekada mu nedostaje vremena. iza vrata ili prozora postaviti gumene klinove da ne oštećuju zid. ekonomski račun ili škrtost. nijedno više. ne zaboravi jasan kriterij koji sam vam dao. Mnogi su ga vjernici slušali kako govori: kada u nekim okolnostim kolebaš i nemaš se s kim savjetovati. popraviti što je razbijeno. Vrijeme je zaista dar Božji kojim kršćanin ne smije raspolagati kako hoće. Ako se pri uporabi istroše ili razbiju. U takvu gledanju ljubavi prema umjerenosti temelji se na unutarnjem titranju ljubavi i iz nje proistječe. življenja u nenavezanosti na materijalna dobra sve do najmanjih sitnica imao je poučan i trajan primjer. Iskorištavati do najveće mogućnosti vrijeme upotrebljavajući ga na dobro svih jest znak odcijepljenosti. Stvari su zato da se upotrebljavaju. Zato se umjerenost ne može 321 . Vidjet ćeš da ćeš pogoditi učiniti ono što je pravo. da traju u službi Božjoj i duša. Teško mi je kad vidim da su svi izašli iz sobe. upaliti samo potrebna svjetla. Smeta mi. Bez tjeskobe. Taj ga duh navodi da se brine za stvari koje upotrebaljava. Utemeljitelj Opusa Dei upozoravao je na mnoge praktične pojedinosti koje pokazuju ovaj duh. Nije dovoljno da izbjegava suvišne zahtjeve i da radosno podnosi pomanjkanje potrebnih stvari. Mi smo oci brojne i siromašne obitelji. dobro. Mora također znati ispravno upotrebljavati dobra u službi drugima. To nije puko pravilo. bez vrtoglavosti. Za ovakav način.Ipak za običnog kršćanina duh siromaštva ne sastoji se samo u nenavezanosti.

a još manje je prljavština. Dapače. ali ga nitko ozbiljno ne prakticira. Obična osoba. za pustinjaka koji se povlači u pustinju i za običnog kršćanina koji živi usred ljudskoga društva opskrbljen svim sredstvima ovoga svijeta ili lišen mnogih od njih. koja živi i upotrebljava sredstva koja svi drugi upotrebljavaju.odijeliti. preostalim jelom od obroka ili služeći se arkom papira koji je već s jedne strane ispisan. s obrazloženjem ljubavi ujedinjuje se i razlog laičkog gledanja.“ Ali. a 1968. Osim toga. Bilo to u velikim stvarima da pridonese plodovima svoga rada izlječenju siromaštva pokrećući važne inicijative. a to je vjernik ili vjernica Djela Božjega. nema Kristova duha. godine objasnio je direktorici revije „Telva“: „Onaj koji ne ljubi i ne živi u kreposti siromaštva. Na taj način je stavljao u praksu nenavezanost onako kako je Bog zahtijevao od Opusa Dei. Osim toga. U tom smislu mons. Escrive De Balaguera. mora se obilno predavati na službu drugima da njezin rad donese mnogo ploda. od velikodušnosti u suočavanju bez sredstava ljudskih s apostolskim pothvatima koje Bog zahtijeva. nadodao je dalje. bez ispravaka. bilo u malim stvarima koristeći se npr. siromaštvo se ne može definirati samim odricanjem. da njegovi papiri nisu ispunjeni samo s jedne strane. Escrivá de Balaguer duhovito pripominje. Pažnja usmjerena na male stvari ne znači sužavanje obzorja. Konkretno: Svaki kršćanin mora u svom življenju ujediniti dva vida koja na prvi pogled mogu izgledati proturječni. siromaštvo nije bijeda. to smo vidjeli u životu mons. Ali opet nikada nije poslao neko pismo a da nije bilo savršeno napisano bez pogrješke. 322 . koji moraju davati jasno svjedočanstvo ljubavi prema svijetu i solidarnosti sa svijetom. ona pokazuje veličinu srca koje mnogo ljubi i opaža i ono što čovjek bez ljubavi ne vidi. Treba stoga naučiti živjeti siromaštvo. posebno kada je riječ o kršćanima usred ovoga svijeta. I to vrijedi za sve. siromaštvo koje se opaža i koje se može dodirnuti rukom. da će na njegovoj smrti pripadnici Djela moći ustanoviti. Najprije stvarno siromaštvo. jer se ono svodi na ideal o kojemu se može mnogo pisati.

Sjećam se da sam upoznao jednu osobu kojoj se sviđalo da se dobro oblači. nego samo direktive. svatko prema svojim osobnim prilikama da budu dotjerani s čistim cipelama i izglačanim odijelom. Utemeljitelj Opusa Dei nastavio je objašnjavati da ne želi dati nepromjenljiva pravila. doduše. jer ostvarenje sinteze ovih dvaju vidova velikim je dijelom je osobno pitanje. A onda. Gospodine . dostojanstvo osamdesetogodišnjaka. treba postupati tako da traju. tjeskobe i surađujući u istim djelatnostima.jer se sastoji od konkretnih stvari. Stvari se. Dosta je novca trošila na odijela. svjedočenja da se srce ne zadovoljava stvorenim stvarima. kada bi dotični došao kući. molio je često. Utemeljitelj Opusa Dei htio je da se vjernici Djela oblače uredno. one su sredstva za naše zdravlje i za apostolat. ispovijedanje vjere u Boga. nego da čezne za Stvoriteljem. pitanje unutarnjeg života da svatko može prosuditi svakog časa i otkriti u svakom slučaju što Bog od njega traži. da naglasi tipičnu svjetov323 . jer ne pripadaju nama. Ove općenite smjernice sakupljene su u brojevima 110 i 111 poznate knjige Razgovori s mons. dijeleći s njima življenje. nego je odijelo radi mene. bacio je odijelo bilo kuda navodeći razlog: nisam ja radi odijela. Ali. čak i otmjeno. i da se želi ispuniti ljubavlju Božjom kako bi zatim tu istu ljubav priopćio drugima. moraju trošiti. Neko je vrijeme nosio jednu kapicu da izgleda da ima više godina: Daj mi. Escrivom de Balaguerom i sadržavaju doista sugestivne poticaje koji još jednom spominje ono što je prethodno proživljeno i označuju zanimljive praktične posljedice od kojih su neke veoma značajne u ovim vremenima u kojima mnogi dopuštaju da ih vuče za sobom konzumistička ognjica. ljubeći svijet i sve dobre stvari u njemu. Utemeljitelj je vazda nastojao da ima i da upotrebljava potrebnu odjeću. I u isto vrijeme siromaštvo je: biti jedan od mnogih usred ljudi naše braće. radosti. iskorištavajući sve stvorene stvari da se riješe problemi ljudskog života i da se izgradi prirodna i duhovna sredina pogodna za razvoj osoba i društva. ali treba znati da s njima ne smijemo slabo postupati.

ali je bio također moralno siguran da je on jedini član obitelji koji može pokrenuti juridički proces. Četiri godine poslije ustupio je svome jedinome živomu bratu Santiagu titulu kojom se za sebe nikada nije poslužio. što će jednog dana trebati potanko razraditi. kad je bilo potrebno. uredna. državnom tajniku za rat i pravdu u Napuljskom kraljestvu. da se ta plemićka titula vrati u obiteljsku baštinu. punog pouzdanja u Boga usred najvećih 324 . Osjećao se zadovoljnim u svojoj reverendi često i na mnogo mjesta popravljanoj. slobodnog. Escrivá de Balaguer bio veoma svjestan kritike koju će njegov zahtjev izazvati. a to je bilo veoma rijetko. On bi ih sam ponovo prišio kad su imali otpasti. kako rekoh. sadržava pouku duboke ljudske i kršćanske vrijednosti. Za čisti sjaj siromašnoga srca bez želje za položajem. pokatkad bi obukao crvenu obrubljenu reverendu i ostale znakove dostojnika kućnoga prelata. koja je bila dodijeljena 1718. A to je bila praktična pouka za vjernike. ali. Meni se čini da je za svrhu ovih stranica dovoljno napomenuti da je mons. Reverenda koju je redovito nosio još od 1963. upotrebljavao bi znakove vlastite svome položaju prelata ili opremu velikoga sveučilišnog kancelara. Kao uvijek Utemeljitelj Opusa Dei učinio je ono što je po savjesti morao učiniti nakon što je pitao za savjet kardinala Rimske kurije i Državno tajništvo Svetoga Oca. Poslije je priznao da ga je to više stajalo nego da je nosio željezni pojas. Imala je sva puceta. jer mu nisu bila nepoznata pričanja i mrmljanje na koja se nije nimalo obazirao. o jednome herojskom činu. otvorenog svima. godine imala je 18 godina. trudio se 1968. godine da natrag vrati pravo svojoj obitelji na titulu markiza de Paralta. Riječ je bila. Ta herojska odluka. godine jednomu od njegovih izravnih predaka Tomasu de Peralta. Bila je stara. ali veoma čista. S istim duhom po kojem odcijepljenost od zemaljskih dobara i od počasnih znakova ne može nikada biti izlikom da se ne ispunjava vlastita dužnost. koju je netko ocijenio vrlo površno.nost duha Opusa Dei.

godine Presveti sakrament u prvo svetohranište Djela u sveučilišnom domu u ulici Ferraz br. Soba je bila razmjerno velika. Klupu su poslali stolaru da je uredi i da od nje napravi još dvije male. Malo prije nego ga je Bog pozvao k sebi. godine. opskrbili su kapelu i ostalim potrebnim predmetima. Netom je unajmio tu kuću. No vidim da sam stvarno još uvijek poslije pola stoljeća svećeništva siromašan kao prosjak.“ Mons. tijekom akademske 1934. Na stolu su postavili raspleo i dva svijećnjaka. Malo-pomalo. primas Španjolske. Naručili su oltar koji je bio sprijeda ravan. Još se tu nalazilo i jedno klecalo. U početku su raspolagali samo jednim stolom i s jednom klupom što su ih dobili na dar. već zato što ne mogu učiniti ono što čini osoba moje dobi u bilo kojoj zemlji više ili manje civiliziranoj. 50. Escrivá de Balaguer živio je u potpunoj odcijepljenosti od materijalnih dobara. ŽRTVA ABELOVA Utemeljitelj Opusa Dei pohranio je 31. kako se danas meni dogodilo./35. Križa ono što je toga jutra rekao vjernicima Generalnog vijeća Opusa Dei. ožujka 1935.iskušenja smjerao je kardinal nadbiskup Toleda. ostaju jutrom nešto dulje u krevetu.“ 3. uokviren drvenim okvirom u koji se 325 . Ima radnika moje dobi koji su već prestali raditi i mirno uživaju svoju mirovinu. ispričao je pitomcima Rimskog kolegija sv. u članku što ga je objavio u madridskom listu ABC: „To je siromaštvo evanđeosko. odabrao je za kapelu najbolju sobu. Pa ako jedne noći ne spavaju. autentično. imala je ulaz blizu glavnih vrata i gledala je na veliko i i mirno dvorište. Danas mi je jasno da ja nastavljam da budem siromašan kao prosjak! Ne samo zato što nosim ovu staru reverendu pretpostavivši da bih mogao obući jednu bolju koju imam. iako se onaj koji ga živi na taj način stavlja na to da oplemeni sve moguće izvore da bi služio Bogu i ljudima. Možda je u tome tajna koja malko objašnjava njegov život. Dok sam ja evo s vama i osjećam se mnogo bolje nego u krevetu.

Konačno 31. Župnik sv. Uvijek je strogo tražio sve ono što se odnosi na božanski kult. Utemeljitelj Opusa Dei vruće je želio čuvati Presveti sakrament u tom prvom studenskom centru. ako je trebalo. Direktor centra don Ricardo Fernández Vallespín želio je znati tko je donio taj paket. ali najprije se morala lijepo urediti kapela. Dok se dovršavalo uređivanje kapele. Misnica je bila široka u gotskom stilu. Prvo misno ruho bilo je od bijeloga damasta. Nije obavio nikakav liturgijski čin prije nego je u kapeli bilo sve u savršenu redu. jer su nedostajale razne stvari. ožujka. sa svim što je potrebno. vrčići. Providnosno vratar zgrade dobije tih dana paket i u njemu je bilo sve što je nedostajalo za kapelu. stalak za čitanje. svijećnjaci. Prvo svetohranište od pozlaćenog drva posudile su sestre jednog samostana jer ga nisu upotrebljavale. blagdan sv. U nekoj kući moglo se stanovati bilo kako i spavati na podu. zvono. U to vrijeme upotrebljavale su se misnice u „obliku gitare“. Iako je nedostajalo novca. sve najbolje moralo je biti za kapelu. Ta je tkanina dosezala do plafona i produljivala se u obliku baldahina iznad oltara. U međuvremenu postave sliku s učenicima iz Emausa u času kad prepoznaju Isusa pri lomljenju kruha. a to se često događalo. Marka potvrdi da je sve učinjeno kako propisuje kanonsko pravo. Pozadina oltara bila je dekorirana tamnom tkaninom maslinaste boje. ali darivatelj nije ostavio vrataru svoje ime. Odredio je dan 19. kako je bilo propisano kad se poviše neke kapele na gornjim katovima nalaze sobe za stanovanje. da se kapela otvori. Utemeljitelj nije dopuštao nikakve iznimke. plitica za pričest. ali to nije bilo moguće. ali je don Josemaría molio i dobio dopuštenje da smije upotrebljavati i gotske planite. Josipa. don Josemaría osobno je nastojao kod madridskog biskupa dobiti dopuštenje da se u kapeli smije čuvati Presveti Sakrament. veličine kao i oltar. Trebao ga je izraditi Jenaro Lazaro koji je bio kipar.mogla rastegnuti roba liturgijske boje svakoga dana. sjeća se Isabela 326 . ožujka Josemaría je slavio svetu misu u domu. Don Josemaría želio je postaviti Gospin lik. Kasnije se slična povijest opetovala na stotine puta u svim dijelovima svijeta.

Bogu treba dati najbolje što ima. kad je Utemeljitelj Opusa Dei kod njega naručio jednu vrpcu od zelenog baršuna na kojoj će biti zlatnom žicom utkan natpis: Ubi caritas et amor. Deus ibi est. kanonik katedrale de LeÓn. Ne smije se škrtariti u stvarima kulta. njegove suze svjedoče o tome da na Isusove riječi u Euharistiji: Tibi post haec. ultra quid faciam 41. [LP] 327 . koja se brinula za kapelu u Kraljevskoj bolnici u tridesetim godinama. Juana de Ribera „koji je u oltarskom sakramentu vidio vrhunac božanske ljubavi prema ljudima pa je plamtio vatrenom željom. 42 Don Saturninu taj se natpis veoma svidio: „Dobro dolazi taj natpis. mržnje i jala. sine moj? [LP] 42 Gdje su milosrđe i ljubav.“ Iz razgovora što ga vodio s njime dobro je shvatio da je don Josemaría „želio obnoviti dostojanstvo svete umjesnosti. Don Saturnino Escudero. tu je i Bog.Martín. upoznao ga je 1940. osobito u vrijeme nakon rata. fili mi. U tom pogledu Utemeljitelj podsjeća. godine.“ Don Abondio ostao je zadivljen njegovim načinom moljenja svete mise i činjenicom da su svi prisutni sudjelovali i molili izmjenično: „To valja istaknuti baš danas. odgovori jednim drugim ultra quid faciam svoje velike osobne ljubavi prema Presvetom Sakramentu. ili 1941. jer mislim da je mons. koje pomažu vjernicima da se približe Bogu. On je volio jednostavne i dostojanstvene kapele. Nisu mu se sviđale dekoracije prešane papirnate mase vrlo česte u to vrijeme ni slike od lošeg materijala. držao je don Antonio Rodilla. Volio je umjerenost i jednostavnost ujedinjene s prirodnošću i dostojanstvom. na sv. I još manje se posvećivala briga i žar za svetu liturgiju. u kojem je bilo još mnogo nesloge. Escrivá de Balaguer bio preteča uvjerenja Drugoga vatikanskog koncila u pogledu sudjelovanja vjernika u bogoštovlju.“ I don Abondio Garcia Roman imao je prilike posjetiti ga tih dana i bio je iznenađen njegovim govorenjem o Svetoj Misi kao središtu i korijenu unutarnjeg života: „O tome se nije često govorilo u Španjolskoj četrdesetih godina.“ 41 Što bih još mogao učiniti za tebe.

što ni opazili nismo. Iznad svijetle. Tako je uvijek činio u pedeset godina svojega svećeništva. Sredstava je bilo malo. Najprije su samo obilježene. Kudikamo više volim Krista od jednostavnog željeza nego raspela od obojena gipsa koja izgledaju kao da su od šećera (Put 542). Više puta samo skrenuli pozornost na dom u ulici Jennér u Madridu. Bilo ti je teško otići s toga svetog mjesta. Nekoliko stranica prije čitamo: Ona žena koja u kući Šimuna Gubavca u Betaniji pomaza Učitelju glavu skupocjenom pomasti podsjeća nas na dužnost da u bogoštovlju budemo velikodušni.Na tisuće osoba moglo je ustanoviti duhovnu snagu koja proizlazi iz ovoga načina proživljavanja liturgije. također od drva. Samo su kupili novo raspelo. Dragocjen kalež tvrdih linija i široke čaše. jasne pozadine platna i 328 . Masivni svijećnjaci s debelim voštanim svijećama što se dižu sve do križa. Zidovi su bili presvučeni običnim platnom s naborima. Te su riječi bile konačno ispisane na mjestu. ruha i oltara diže se pohvala Isusova: Opus enim bonum operata est in me. stol i oltarni kamen. Malo novca što su ga imali upotrijebili su za kapelu da poprimi dolično dostojanstvo. Kod toga mi se čine premaleni sva rakoš. Vidio si me da slavim Svetu Misu na golom oltaru. Svetohranište. koji je ukratko izražen u nekim razmišljanjima Puta: Ne upotrebljavajte u bogoštovlju „serijske slike“. bez ukrasa. iznutra su presvukli svilom s utkanim zlatom. a zatim urezane dlijetom i obojene crvenom bojom. Šest svijećnjaka s postoljem u obliku križa bili su napravljeni od običnih željeznih cijevi kao što je bila i stropna svijeća. A protiv onih koji se sablažnjavaju nad bogatstvom svetog posuđa. vremena su bila teška. Gotovo sav namještaj u domu bio je star. Vidiš li kako nas liturgijska strogoća uznosi Bogu! (Put 543). kad je španjolski rat tek svršio i kad je počeo svjetski rat. sjaj i ljepota. Tu si se osjećao ugodno. ali su ga vjernici Djela i njihovi prijatelji popravili i brižljivo uredili. Oltarnik u liturgijskoj boji dana. Malo ispod plafona platno je podržavao friz s riječima iz Djela apostolskih. Drveni oltar s prednje strane prekrili su tankim slojem ebanovine. Bez električnog osvjetljenja. dobro djelo učini prema meni (Put 527).

i još je uvijek sačuvana onakva kakva je bila tada. Pa i Salamonov hram bio je samo slika. Kad oni promijene mišljenje. U njemu nije bilo realno i istinski prisutan Isus Krist. godine da je tada bilo sredstava. vrhovnom Gospodaru života kojemu se prikazuje Abelova žrtva. a osobito veliki svećenik. Čitajte Sveto pismo. promijenit ćemo ga i mi. premda je tijekom godina malo-pomalo obogaćena prema točno određenim uputama Utemeljitelja Opusa Dei. kao što je na našim oltarima i u našim svetohraništima. 14. kako se moraju oblačiti svećenici. Ne kaže tako slučajno Duh Sveti: Nolite tangere Christos meos! Nemojte zlostavljati moje pomazanike. ili od vrijednog materijala brižljivo izrađena.kestenjastog drva sve zajedno sa svom jednostavnošću ostavljalo je ugodan dojam. U mjestu Villaviciosa de Odon blizu Madrida čuvaju se te skromne ploče izrađene s ljubavlju kao veselo i dostojanstveno svjedočanstvo oskudnih sredstava onih godina. i opazit ćete da Bog naš Gospodin opisuje potanko kako treba urediti Šator. Vjera i dobar ukus nadoknadili su pomanjkanje sredstava za uređenje. Bogatstvom predmeta za kult Utemeljitelj je želio očitovati svoje osjećaje zaljubljenika. To je glas Gospodina koji se brani! Jer njegovo svećeništvo preobražava onoga koji ga primi u drugog Krista: alter 329 . Svećeništvo Starog zavjeta bilo je samo sjena pravog svećeništva što ga je Isus ustanovio. Tako je tumačio Utemeljitelj. Oni koji se vole darivaju jedan drugomu vrijedne predmete. da na taj način izraze svoju ljubav: Zaljubljenici ne poklanjaju komade željeza ni cementne vreće. nego dragocjene stvari. Isto tako se dogodilo i s kapelom u ulici Diego de LeÓn br. kako treba da bude izrađeno sveto posuđe. najbolje stvari. Bogatstvo u bogoštovlju znak je također poklonstvenog duha prema Bogu. Čak i donja odjeća! Sve je moralo biti od zlata i od drugih dragocjenih kovina. najbolje što imaju. Stari zavjet. Utemeljitelj je odabrao najbolju sobu za Gospodina. Uređenje kapele pomaglo je da se čovjek sabere pred Gospodinom. Učinjeno je ono što bi bili napravili i 1941. Ta je kapela povezana s mnogim presudnim časovima povijesti Djela. nemojte obeščastiti svete stvari. to nije pitanje samo cijene.

Kristovo svećeništvo čini svetim sve što se upotrebljava pri obnavljanju svete žrtve. ipse Christus 43. Jednom 1973. Kao svagdje. svećenike koji su se posvetili Gospodinu svim srcem. Znate li što tražite da učinim? Ovaj dragulj star je više od jednog stoljeća. Escrivá de Balaguer htio je da bude dekorirano što je moguće bolje. kad je draguljar doznao čemu imaju poslužiti briljanti. svom dušom i svim snagama ispunjajući zapovijed Gospodinovu. Escrivá de Balaguer je rekao: 43 drugi Krist. U vezi s time mons. Malo kasnije došli su do zgrade koja će postati centralno sjedište Opusa Dei i ondje su sagrađene kapele mnogo doličnije i postavljena bogatija svetohraništa. Doista. celibatere. kad je blagoslovio kapelu Generalnog vijeća i oltar u njoj u vrijeme kad je Opus Dei bio u punom razvoju i kad se proširio po cijelome svijetu divnim siromaštvom. Na to je podsjetio 1957. drago kamenje i dragocjeni predmeti koji se uporabljuju za sveto posuđe i sveto ruho obično potječu od raznih plemenitih osoba koje znaju cijeniti fine osjećaje prema Gospodinu i odreći se nekog obiteljskog dragulja da iskažu čast Isusu kao naknadu za neobzirnost i nepoštovanje. No. U lipnju 1946. Utemeljitelj je nadodao: pripravili smo za Isusa ovo svetohranište najbogatije što samo mogli. godine neki je rimski draguljar odbijao rastaviti jedan broš u kojemu su u platinu bili usađeni briljanti: to što zahtijevate od mene jest zločin. kapela je i ovdje bila najljepša soba u cijelom stanu. Svetohranište je bilo siromašno od drva i mons. Slični su se prizori dogodili na mnogim mjestima. stavio se na posao i nije tražio nikakve odštete.Christus. kojim mnogi rukuju predmetima određenim za bogoštovlje. udovice. Takav način postupanja uvijek je izazivao divljenje. isti Krist [LP] 330 . godine. oženjene. Posebnu brigu posvetiše ovoj kapeli. jer je ona imala predstavljati sve vjernike Djela. godine postavljeno je prvo svetohranište Opusa Dei u jednoj maloj kući na trgu Città Leonina.

gledati kako netko baca s prozora neki stari vrijedni predmet.“ Mnoštvo koje je ispunjivalo kazalište smijalo mi se na to pitanje. Ne toliko zbog ljudske vrijednosti što je ima. ali bih rado svaki dan upotrijebio zlatni kalež. kad preuze riječ jedan Argentinac s podsmijehom na usnama i lukavim izrazom: „U prigodi svećeničkog ređenja jednoga mojega prijatelja darovao sam mu zlatni kalež. Treba ljude učiti da se ne može uzeti neka posvećena posuda i upotrijebiti u profane svrhe kao što je npr. njezino uzdržavanje stoji nas prilično. Neki su postali egocentrični. na žrtvi. Komu bi palo na pamet pretvoriti jedno svetohranište u pomični bar ili u košaru za papir? To bi bilo đavolski apsurdno. Na odgovor se mnoštvo uozbiljilo i onda se opet stalo smijati: „Redovito celebriram s kaležom od mjeda. I ako je moguće obogatiti ih i time izraziti našu ljubav. Svaki liturgijski predmet učinjen je za određenu svrhu i treba tako postupati kako bi svi predmeti i dalje imali svoju misiju. godine u kazalištu Coliseo u Buenos Airesu. jadni misle samo 331 . Nijedan moj prijatelj nije mi nikada predbacio kako zbog toga nemam socijalnog osjećaja. imamo kod kuće psa. Susret je tek započeo. Neki prijatelji katolici mi rekoše kako taj dar nema socijalnog značenja i kako ja imam premalo socijalnog smisla. Katkada pred tisućama osoba kao što se dogodilo u nedjelju ujutro u lipnju 1974. nedolično pretvoriti neku ispovjedaonicu u telefonsku kabinu ili u krletku za ptice. na ljubavi. nego zbog toga što time gubi bogoštovanje. a premala za ljude. S druge strane. Time štovanje Boga gubi na sjaju. jednu rasnu kuju. Pa i s umjetničkoga gledišta to bi pokazalo vrlo loš ukus. molim nemojte se smijati. Dobro si postupio! Dosta ti je pročitati što je Gospodin naredio u Starom zavjetu kako je sve moralo biti od zlata. pa i taj bi mi izgledao nedovoljan. Bog te blagoslovio što si poklonio Gospodinu nešto od svoje ljubavi. Sve od zlata! Sada svaka stvar izgleda prevelika za našega Gospodina. Želio bih da mi kažete svoje mišljenje o kaležu i psu.Mučno je. sinci moji. Nije se umorio naglašavati svoje učenje.

upisao je ime na skromno ali dostupno mjesto. Franje Asiškog. Kad smo u rukama Boga Oca. I tješi se. „već mnogo godina kaležom koji me je stajao trideset pezeta. vaše će srce doista postati prijestolje Boga koji će trijumfirati nad vašom slabošću“. poraza pobjeda. Bog te blagoslovio!“ Nije to bilo prvi put kako je mons.“ „Događa mu se nešto kao i meni. jer je omogućio kako bi se znala obična kovina od kovine od koje je učinjen. koji neće nikoga prevariti izgledajući kao zlato. čiste stvari. Sva privlačnost ovoga kaleža duguje se rukama koje su mu dale oblik prelivši ga tankim slojem zlata. Tako je dobro dovršio svoj posao o kojemu nitko na prvi pogled. znam da ćeš još više imati za stvorenje sebi slično. a porazi meni. sve što može. A što se tiče psa. i dalje miluj svoju kujicu. Ali. Ipak zlatar je bio pošten. O kad bi svi potrebiti našli tvoje srce otvoreno i tvoju darežljivu ruku. ljubavi za istinite. Povijest se opetuje. sjeti se sv. Tu se nalazi dobra pouka iskrenosti. Kad se demontira potpunom otvorenošću nosi natpis s dobro uočljivim slovima: mjed. pa ni onaj koji se dobro razumije. sve što ga stoji mnogo. mjed! I onda se donose odluke: „Budite vrlo iskreni. Dobar sin žrtvuje bolje stvari. Pobjede pripadaju Njemu. Ali tako samo izgleda. 332 . zlato. Zašto loše postupati sa životinjama? Ako imaš srce za životinju. borbe. što Utemeljitelja gura u poniznost: „Kad za vrijeme svete mise podižem kalež nakon posvećenja. narod ga vidi i kaže. Samo je čaša od srebra. Samo će tako vaš život postati biser. S tim pouzdanjem u Boga nevolje ne moraju nikada biti prilika za klonuće i žalost. nosi napisanu svoju narav. „Svakoga dana celebriram“. ne bi mogao sumnjati u bogatsvo te svete ponude. sinci moji! U duhovnom vodstvu ne skrivajte svoju bijedu. jer govori glasno.na sebe. Escrivá ciljao na kalež od mjeda. kako propisuju liturgijska pravila. I za našega Boga hoće žrtvu Kainovu. bijedu. Neki bi mu htjeli darovati blato. prirodnosti. tumačio je jednom. kad se demontira i gleda iznutra. od zlata je. u njemu vidim sliku svoga bijednog života. prihvatljiva nam je pouka ovoga kaleža.

intimnim odnosom svakoga od vas prema njemu. Toliko je puta opetovao kako ima jedno srce za Boga i za ljude. Odrediti najbolje stvari za bogoštovlje stvarni je znak istinskog odcjepljenja od zemaljskih dobara. Bog vas blagoslovio! 333 . kako čine oni koji se ljube na zemlji. Iako npr. bilo je vrhunac prave i čiste ljubavi kojoj izgleda malo sve što se čini za ljubljenu osobu: „kako je malen jedan život da se Bogu prikaže“ (Put 420). vanjski znak njegove unutarnje ljubavi. ipak Gospi u njegovoj sobi u kojoj je radio više sati na dan nije uzmanjkala svježa ruža. Bogatstvo u bogoštovlju. poklonstvenog i pobožnog duha. punog prihvaćanja božanskoga vlasništva nad stvorenim stvarima. Isus mora biti zadovoljan također i s vašim osobnim. To je bilo njegovo stalno naučavanje.Zaljubljeno srce Utemeljitelja osjećalo je potrebu da izrazi svoju ljubav. u Rimu nije bilo novca ni za najnužnije stvari. to se može jasno vidjeti iz ovdje navedenih anegdota. Zato je bio ganut i zato je zahvaljivao za napor što su ga po cijelome svijetu činili vjernici Opusa Dei kako bi živjeli ovu profinjenu ljubav: „Gospodin je vrlo zadovoljan što s njima postupate s ljubavlju brinući se što više možete i s delikatnošću za stvari bogoštovlja za koje nastojim odrediti ono najbolje što naše blagoslovljeno širomaštvo može providjeti.

studenog 1972.Josemaría Escrivá de Balaguer Valencia. 14. .

a prije svih grešnik sam ja u svojoj bijedi. osobito u ovim. Svake večeri prije nego bi pošao na počinak izmolio bi prostrt na podu Psalam 50. ali sam ti sve. ovog jedinstva. Molit ćemo ga za oproštenje svih naših bijeda. sve bijede koja je na svijetu. nemoj prezreti). servus et humilis 44! Tim je riječima Utemeljitelj govorio o sebi. Supra dorsum meum fabricaverunt peccatores: „Osjetit ćemo na svojim prsima ovaj teret zloće. ove indetifikacije siromašnoga grešnika. Želimo ne samo moliti od njega oproštenje nego želimo na svaki način sve to izliječiti.“ Znajući tko je Bog. znate li što preostaje? Pauper. svatko je od vas grešnik.POGOVOR 1975. Deus. naših grijeha i probudit ćemo bol za sve grijehe svijeta. Tvoje sam dijete. popraviti! Morat ćemo priznati svoje ništavilo: „Gospodine. a oni koji su ga slušali nisu mogli ne biti ganuti videći istinsku i duboku poniznost kojom je govorio. Mogu uzeti tvoje neizmjerne zasluge. On se pred Gospodinom osjećao kao siromašni sluga koji je želio biti dobar i vjeran. non despicies! (Srce skrušeno i ponizno. Dana 25. celebrirao je svetu misu u kapeli jednog centra Opusa Dei u Sáo Paulu. pozdravimo ga poklonom čela sve do zemlje. sluga i ponizan. tvoj brat. GODINE: „KAO DIJETE KOJE TEPA“ Kad dolazi večer i trenutak ispita kako bi se napravio račun i zbrojio rezultat. svibnja 1974. ove zajednice s Bogom. posljednjim godinama. Bože. s onim stihom koji je mnogo puta opetovao kao strelovitu molitvu: Cor contritum et humiliatum. zasluge tvoje Majke i zasluge patrijarha 44 Jadan. ne mogu ništa! Nisam ništa. Na kraju je preuzeo riječ tihim i polakim glasom: „Dobro je da svatko od nas zazove svoga anđela čuvara kako bi bio svjedokom ovoga neprekidnog čuda. [LP] 335 . Serviam! Hoćemo ti služiti.

Slava Ocu. veliki grešnik. ljubi. spem caritatem! „Umnoži nam vjeru. Escrivá razgovarao je s jednom skupinom vjernika Djela. Bijedan sam grešnik koji ljubi Isusa. Morate ga ljubiti. ali samo jedan. vjerujem! Adauge nobis fidem. bijedan grešnik. Sinu i Duhu Svetomu. nisam se usuđivao to reći. S njime idem k njegovoj Zaručnici Djevici Mariji. I snažno im je stavljao pred oči njihovu odgovornost kao suosnivača Opusa Dei: „Kad sam bio mlad. Josipu. Rekli smo da ćemo s njime biti srdačni. Bože moj! Je li moguće? Prošlo je dvadeset stoljeća. jer nas on na neki nači uzima. A onda. Ali Gospodin će tražiti račun od vas za ovo što ste bili uz mene. ufanje i ljubav“. S Marijom i Josipom približava se Isusu. za koje je Krist još uvijek nepoznata figura ili neki mit. znajući kako smo Krist. Utječem se sv. Našao je mene kako bi pokazao da on sve čini. Josipu. to smo obećali Djevici. Josipa. Ne zato što sam ja dobar. onaj koji će me naslijediti. a onda jer će on to zaslužiti. kreposti svetaca. i drugi koji će doći poslije njega. više nego meni. Ali od Utemeljitelja samo je jedan.“ Nekoliko dana poslije mons. on je moj otac i gospodar.sv. Ali od nekog vremena unatrag to kažem. dat će nam sreću kako bismo ga mogli hvaliti. Sve ti to prikazujem sa svojom bijedom. zaželite mu dobro. Ali gledajte: „Upoznao sam i razgovarao s cijelom vojskom važnih osoba. Vaš otac? Uvijek će se naći jedan bolji od mene. sada ga imam u svom srcu i kažem mu: „Vjerujem. Vi i ja. male svjećice koje sjaje u noći moga života za tvoje neizmjerno milosrđe i za moj slabi odaziv. tako puna duša koje ga ljube i duša koje ga poznaju. a ti nam jedini možeš dati ove kreposti. Utječem se sv. Prije svega zato što tako hoće Bog. jer je ona i moja Majka. zrelim osobama u Brazilu. kako bi se mogao popeti nad ovom bijedom i biti još više. 336 . dvadeset stoljeća! Otkupljenje je na djelu. znajući kako nas čuje. moga oca i gospodara. zlato moje djece. koja je tako puna dobrih stvari. Jer trebamo živjeti od ljubavi. nego zato što On nije našao nijednoga gorega. sa svojom malenkošću. Hvaliti ga iz ove blagoslovljene zemlje.

Ne izgleda li ti ta izreka. kao magarčić pred licem Božjim. Više puta je. udari me. „jeste li vi imali mnogo entuzijazma?“ „Čini se kako mi ga Bog u ovim trenutcima daje. kao magarčić. ako nekada kao životinja odbijam staviti glavu gdje ti ne želiš. Escrivom. jer je ova ljubav čista. pa i bez zanosa. vi imate suosnivačku milost i dokle budem živ. vi ste suUtemeljitelji. ut iumentum factus sum apud Te Domine 46.to vam uvijek govorim u prispodobama koje se mogu razumjeti. jer ste bili uz Utemeljitelja. pišemo perom. Nisam mogao povući ga na stranu i reći. Znam kako je Gospodinu milo što vam želim dobro. Ut iumentum 45. „Monsinjor izvadi bilježnicu s bilješkama i pokaza mi izreku što ju je zabilježio. iščeznuti. I kad vam pokazujem kako ja bijedan komadić drva. Ali veliki dio od ovih četrdeset sedam godina radio sam bez zanosa. ali ipak sredstvo.“ Geslo njegova življenja bilo je biti skriven. Osnivaču Opusa Dei sviđali su se magarčići jer se on takvim osjećao pred Bogom. „pssst“! Pa ni vi ne smijete. toliko vas volim. dok ne naučim. pitao pojedinačno vjernike Djela: „Kad bih ja umro. reče mi. brinuti se za svoju braću i za njih život dati. slabo.“ „Oče“. A Gospodin piše nogom od stola. On se nije smatrao nužnim ni za formiranje Djela. Međutim. dobar moto za jednog Utemeljitelja? Ja ga ovako prevodim. širili biste dalje Djelo?“ 45 kao živinče [LP] 46 kao živinče sam pred tobom. Morate biti ustrajni. godine. Sve je svoje pouzdanje stavio u Boga. naglašava: „Gospodin će od vas tražiti račun. Gospodine. jer se moralo raditi. jer je Bog to htio i ja sam morao biti njegovo sredstvo.“ Sinci moji. ut iumentum factus sum apud te. Morao sam pustiti Božje djelovanje i nisam mogao napustiti dužnosti. Gospodine [LP] 337 . pitao je netko. barem od 1936. Kanonik Mariano Taberna objavio je u „El Diario de Avila“ sjećanje na jednu daleku šetnju s mons. pokraj svega toga. Morate zaista podmetnuti svoja leđa radosno i zanosno. želim vam mnogo dobra. Gospodine. gledam vas.

Svi su ostali impresionirani. apsolutno je nemoguće ocrtati sve što je on preživljavao posljednih godina u svojoj nutrini. Kao malo dijete koje tepa.Neki se sjećaju kako im je to pitanje postavio 1. započeo je moliti naglas. Bile su to godine nade s novim prosvjetljenjima kako bi se mogla živjeti stvarnost božanskog milosrđa. Lijepi biste posao učinili. listopada 1940. Sjeo je otraga u dnu. improvizirana. ali su ipak trijezno govorili kako bi u tom slučaju proslijedili s Djelom i ostali vjerni pozivu koji su dobili. spisa. takvim je Utemeljitelj gledao sebe u posljednim godinama života. Sutra vam neću ništa govoriti. umjesto Gospodina slijedite ovoga bijednog čovjeka! Iskrena poniznost. Ti izričaji u prisutnosti Božjoj izražavaju ukratko život mons. Bog hoće da to od njega molim kako bi nam umnožio vjeru. sastoji se u „čovjekovu nastojanju za postignućem jednostavnosti djeteta“. kako bi blagdan Anđela čuvara proveli uz Utemeljitelja. Bit će dobro pročitati neke njegove riječi na kraju ovih letimičnih prikaza: Adauge nobis fidem! Umnoži nam vjeru! govorio je sam Gospodinu. homilija. Na kraju ovih stranica kojima smo promotrili samo neke vidike njegova života. Iz njegovih propovijedi. koje mora nanovo početi. Kad je nastupilo vrijeme molitve. navršio je zlatni jubilej svećeništva. Htio bih vidjeti! – odgovori on živahno. To je bila jednostavna molitva. Uz njega su bili ostali vjernici vijeća. što ga očekuje u očinskoj kući. svetost. kako kaže sv. Osjećao se u stanju rasipnog sina koji se uvijek vraća u naručaj ljubavi. izbijaju znakovi golemog blaga njegova unutarnjeg života. Zrelost. U predvečerje Velikog četvrtka vodio je jutarnje razmatranje u kapeli Generalnog vijeća. Escrive. jer se na taj dan navršavalo deset prvih godina Opusa Dei. razgovora. Ni sada ne znam što bih 338 . potpuno predanje u ruke Boga Oca stalno je raslo u Utemeljiteljevu životu. Dana 28. ožujka 1975. Ambrozije. Stigli su u Madrid iz raznih pokrajina. dobrota. pokatkad pred tisućama osoba.

beskrajan široki pogled. Stulta mundi. Pavla. Deus. ne smijemo gubiti vedrine ni za kakvu stvar na svijetu. Jer imamo iskustvo da je bol udaranje Umjetnika. mnoga srca u jedan glas opetuju: Gratias tibi. infirma mundi. Gospodine. A sada sve radosti. alter Christus. to je već jedna milost. Ako postanu svjesni pogreške. I sad ti mnoga usta. ojačaj nam vjeru! Kao uvijek. prosvjetljenje s neba. toliko radosti. jer kako je nastao Opus Dei? Ti si ga podigao s nekoliko nevrijednih slugu. udarce. Pa i sada prije nego izrečem liturgijski poklik. hvala ti! [LP] 339 . Bože. gratias tibi. uvijek nanovo počinjem. za providnosne zahvate. Moramo se u njemu ukorijeniti. sv. Ispunilo se učenje sv. Tako do kraja dana koji mi još preostaju. pomolili smo se našoj nebeskoj Majci. gratias tibi! 47 – već sam ti zahvalio u srcu. Gospodine. sasvim nepodobna sredstva. koji želi od svakoga od nas. gratias tibi! Jer nemamo što drugo do tebi zahvaljivati. spremnom voljom. anđelima čuvarima. Jedan pogled unatrag. i opet počinjem svakog dana. Deus. koji su također darovi ljubavi providnosti. Počinjem. Neizmjerna hvala! Uvijek sam ti zahvaljivao. Gratias tibi. kako bismo pripravno slijedili božansko nadahnuće. Gospodine. toliko boli. ovisiti o njegovim usnama. prije nego počnemo govoriti povjerljivo s tobom. Potražio si potpuno nelogična sredstva. Molim vas pomozite mi kako bismo zahvalili našem Gospodinu za mnoge velike milosti. Poslije pedeset godina osjećam se kao dijete koje tepa. samo radosti. daj vedrinu mojim sinovima. Deus. Ne dopusti da je izgube ni onda kad bi učinili kakvu veliku pogrešku. Gospodin tako hoće da ni kod koga od nas ne bude razloga za oholost. od te bezoblične mase učiniti Raspetog Krista. Ne trebamo se brinuti ni za što drugo. et ea quae non sunt. i proširio 47 hvala ti. jer to moramo biti. za ispraznu taštinu. hvala na svemu. za ljubav. gratias tibi! Život svakoga od njih treba biti pjesma zahvalnosti. Josipu. pažljivim ušima.vam rekao. Ne smijemo se ničega bojati.

uistinu i bitno prisutan svojim tijelom. Nije to dužnost ovoga trenutka. Osim toga. skriven pod sakramentalnim prilikama.si posao po cijelome svijetu. da si stvarno. svojom krvlju. očitovanje nadnaravnog života. Čekaš nas u svetoj hostiji. a to stvarno i jest uz činjenicu kako čuva tebe. koja je i božanska i ljudska. Ovaj život. kako smo svi ovdje povezani u zahvalnom hvalospjevu i u traženju oproštenja. na raznim mjestima Azije. Mi bismo morali čekati. Najzanimljiviji je natpis na vratašcima. Sin i Duh Sveti. Na svim mjestima ti zahvaljuju. ne. Čekaš nas u nebu. a ti stalno čekaš nas. jer si nam ti uvijek oprostio. U ovom svetohraništu što su ti ga moji sinovi pripravili s velikom ljubavlju. kako bismo zahvalili. uvijek si pripravan oprostiti nam naše zablude. ako te budemo često pohađali. To je stalna dužnost. Tako si dobar. Ali mi te zato ne trebamo moliti! Ti si tako svemoćan. kad si tu skriven iz ljubavi. Afrike. dušom i božanstvom. za nas mora također biti božanski i bit će božanski. posljedice sjetilnosti ili oholosti. u raju. consummati in unum 48! To znači kako smo svi ovdje privezani uz Tebe. u ovoj vrsti rasipnosti koja mi izgleda bijedna. iako budemo morali proći mnoga predrazdoblja. Čekaš nas u molitvi. i u tvom milosrđu. Consummati in unum! Dajmo naknadu kako bismo bili zahvalni. u cijeloj Americi. Htio sam na to svetohranište staviti dvije-tri osobite stvari. Bog se nalazi u središtu naše duše i traži 48 povezani u jedno [LP] 340 . po stanovanju Duha Tješitelja u nama. Mislim kako ti se ne sviđa ovo što govorim. pogreške. iako je ljudski. Otac. Zahvaljuju ti po cijeloj Europi. Prisutno je također Presveto Trojstvo. premda si Gospodar gospodara i kralj svih što vladaju. dotle se ponizuješ da kao prosjak čekaš na pragu naših vrata. ja u to vjerujem. ljudski i ujedno božanski način kako bi se odgovorilo Tvojoj ljubavi. pa makar budemo morali mnogo puta moliti za audijenciju. vremena koje se zaključuje sutra. u Oceaniji. ovog dana. to je temeljna dužnost. koje smo ovdje postavili kad nismo imali novca ni za jelo. Pohađat ćemo te.

Mariji i Josipu. jedinomu Bogu. Prijestolje mudrosti! Daj nam mudrost nebesku. ljubiš me. najveća Dobrota. Sveta Marijo. glad za vjerom. Može se dogoditi da smo kazali ne ustima nego djelima. Ali ti si postavio u moju dušu čežnju. Nisam znao održati se na visini mogućnosti. Ljubim! Želim ljubiti više nego svi. jer je naš poziv živjeti na zemlji na božanski način. Ja sam onak koji jesam. Po Isusu koji je perfectus Deus et perfectus Homo 49. jer. moja je! A ja. Ne shvaćam čudo Trojstva. kad vidiš kako malo shvaćam. od nje je samo veći Bog. tražiš me. daj da te moji sinovi gledaju. moći. u moju siromašnu pamet. po Isusu. Bože moj! Kakvi uzori! Samo kad ih gledam. Gospodine. tvoje dobrote. i ubuduće ćeš mi ih davati. sva ova ljepota. sva ova moć. Oh. Ti si onaj koji jest. dolazi mi želja umrijeti od bola. Pa Mariji koja je žena. potpun. Na neki se način opetuje svakog dana prizor iz Betlehema. tvoje mudrosti. muževan. koliko te ljudski razum tvojom milošću može spoznati. Bože moj! Sva ova veličina. zašto sam se tako loše ponašao. daj da te i ja tražim. Kad vidim kako tako malo shvaćam od tvoje veličine. Gospodine. u mom srcu. Vjerujem! Želim vjerovati čvršće nego svi. Gospodine.nas. čist. najčistije. Gledati znači upraviti oči svoje duše na Tebe sa željom da te razumijem. Sinu i Duhu Svetome. koji dolazi odmah poslije Marije. razborit. a Ti si mi davao sredstva i daješ mi ih. da ne možeš ući u moje siromašno srce. veselim se što si tako velik. nema za tebe mjesta u gostionici. Ufam se! Želim se ufati više nego svi. Oni izgledaju pristupačniji. Gospodine. najveće stvorenje. Klanjam se Ocu. kako bi se mogli vladati i kako je ugodno tvome 49 savršen Bog i savršen čovjek [LP] 341 . Oh. ja sam njegov! Nastojim se vinuti do Trojstva u nebu po jednom drugom zemaljskom trojstvu. non est locus in diversorio. ne žalostim se. I po Josipu. Prihvaćam svoju malenkost. A ipak me gledaš. traže i ljube. gledam i ljubim. posljednja prljava krpa na ovome trulom svijetu. tvoje ljepote. nisam znao pobožanstveniti se. Nado naša. oprosti mi.

ali sada razumijem kako te moram svakoga dana više ljubiti i to govoriti na sve četiri strane. U našim je srcima stalno raj. Ocu i Duhu Svetomu. jer se tako očituje ljubav među ljudima. zauzmi se za nas. una et summa Deitas. pokatkada to što nismo znali za smijeh. ove iste riječi zazivajući te. sagriješio sam protiv neba i protiv tebe. ne mogu te odijeliti od Isusa i Marije. Deus. Oče i Gospodaru naš! Na tolikim su ti mjestima već u ovim satima izrekli ovaj isti zaziv. pobožanstvenjeni. Mogla bi biti riječ o važnoj stvari. sve je veliko. hvala ti. kad se kaže. Sveti Josipe. jer sam prije rekao mnogo. sveto i jedino Jedinstvo! [LP] 342 . Gospodin je htio postaviti u nas veliko blago! Kako li pretjerujem? Malo sam rekao. jer za ljubav ne postoje male stvari. sa svom zemaljskom krhkošću. Ne želim dalje govoriti. istinsko i jedino Trojstvo. pa i u nekom bijednom. oče i gospodaru naš. Na nebu i na zemlji. jedinom Bogu koji živi i kraljuje u vijeke vjekova. sjećam se kako sam to mnogo puta rekao na nebu i na zemlji. Sveti Josipe. naš Gospodin u nama sa svom svojom veličinom. Na svijetu i u raju istodobno. Gratias tibi. Moramo uvijek živjeti. ali i o nečemu malenom. onda komade lijepimo i govorimo kao i izgubljeni sin. kako smo zemlja. sve je vrlo važno. Sveti Josipe. Podsjetio sam kako je Bog. gratias tibi vera et una Trinitas. jer smo na svijetu. ali ipak svjesni kako smo na svijetu. Sveti Josipe. jedino i cijelo Božanstvo. To je formula kojom se izriče kako treba usmjeriti naš život dok ostajemo in hoc saeculo 50. Bože. kao što si ti. sine moj.Sinu. Ne između neba i zemlje. prema tebi sam uvijek gajio pobožnost. A ako tu posudu razbijemo u komade. sancta et una Unitas! 51 50 u ovom vijeku [LP] 51 Hvala ti. Katkada nam je bila jako neugodna neka mala pogreška. siromašnom stvorenju kao što sam ja. volim te. glinene posude koje se Gospodin udostojao upotrijebiti za svoju službu. kadšto nedostatak ljubavi.

Turris civitatis. tolikom vikom i tišinom. moli za nas! [LP] 54 Sveti Josipe. ora pro nobis! 54 Sancti Angeli Custodes. tolikim neredom i redom. to je svaki od nas s tolikim stvarima koje idu i dolaze u nas.Neka Majka Božja bude za nas Turris civitatis 52. moli za nas! [LP] 55 Sveti Anđeli čuvari. molite za nas! [LP] 343 . ora pro nobis! 53 Sancte Joseph. s borbom i pokojem. grad. Gradski Tornju. Pater et Domine. tvrđava koja čuva grad. s tolikim nemirom i istodobno s tolikim mirom. orate pro nobis! 55 52 Gradski Toranj [LP] 53 Sveta Marijo. Sancta Maria. Oče i gospodaru.

Vatikan. svibnja 1992. 17. .Beatifikacija Josemaríe Escrive de Balaguer Trg sv. Petra.

Gospodin mu je. gdje je provodio snažan apostolat među bolesnicima. Ovaj snažni poziv na svetost može se smatrati najkarakterističnijim elementom cijeloga koncilskog učiteljstva. listopada 1928. njegov konačni cilj“ (Motu proprio Sanctitatis clarior. veljače 1930. Oko petnaeste godine osjetio je prve znakove Božjeg poziva za misiju koju još nije poznavao. godine te je u istoj godini postao kapelan u Patronatu sv. razvijajući intenzivan život pobožnosti i pokore. u Zaragozi. i tako reći. čim je osnovao Opus Dei 1928. Od mladosti živom inteligencijom te snažnim i milim karakterom. U Madrid se preselio 1927. zaređen je za svećenika 28.. godine. Josemaría Escrivá de Balaguer općenito je priznat kao prethodnik koncila upravo u onome što čini temeljnu jezgru njegova učiteljstva. 19. ožujka 1969. Sluga Božji rodio se 9. a tu je imenovan rektorom 1934.). godine. Isabele. Završivši studij u sjemeništu Logroño. jasno pokazao ono što mu je do tada samo pretkazivao. bijednima i neznatnima. mons. do 1931. odlučio je postati svećenikom. ESCRIVE DE BALAGUERA Drugi vatikanski ekumenski koncil „potaknuo je s osobitim inzistiranjem svekolike vjernike. Franje Paulskog i Papinskoj univerzi u Zaragozi.DEKRET O OTVARANJU POSTUPKA ZA BEATIFIKACIJU I KANONIZACIJU SLUGE BOŽJEGA MONS. bilo kojeg položaja ili zvanja. za vrijeme duhovnih vježbi. Potaknut ponovno od Gospodina 14. da postignu puninu kršćanskog života i savršenstvo ljubavi. zatim u sjemeništu sv. tako plodnog za život Crkve. pa je sluga Božji osnovao Opus Dei. 2. siječnja 1902. godine. Da bude posve na raspolaganju Božjoj volji. u Barbastru (Španjolska) u obitelji koja je imala duboke korijene žarke vjere. Bio je kapelan Patronata za bolesnike od 1927. Zato što je proglasio opći poziv na svetost. Tako je Crkvi otvoren novi izravan put da 345 . ožujka 1925. osnovao je i žensku sekciju Opusa Dei.

a Gospodin ga je blagoslovio obilatim plodovima. Mons. inženjera. Uzorna je bila njegova zauzetost za vlastitu misiju. lipnja 1950. Premda nije imao nikakvih sredstava. dobio je definitivno odobrenje kao ustanova papinskoga prava. on nije napustio svoje intenzivno svećeničko djelovanje. asketsku i apostolsku. odvjetnika. Postigao je od Svete Stolice 1947. i to u vrijeme kad je bio teško bolestan. na zahtjev mnogih biskupa i provincijala raznih redova i redovničkih zajednica. Svećeničko društvo sv. veljače 1943. napustivši profesionalnu aktivnost. bio je neumoran u radu i poduzimao je naporna putovanja po cijeloj Europi te Americi. godine u Rim. bez obzira na opasnosti koje su mu prijetile. Križa. Escrivá je 14. otvorio je nove centre u brojnim gradovima i pripremao širenje izvan Pirenejskog poluotoka. ali i za laike. Ujedno je bilo odobreno i udruženje suradnika Opusa Dei u koje su se mogli upisati i nekatolici. Za vrijeme španjolskoga građanskog rata.) koji su za života Sluge Božjega primili sveto ređenje. Sluga se Božji potpuno posvetio ovoj misiji. Nadalje. s pomoću kojega je bilo moguće zarediti za svećenike neke laičke vjernike Opusa Dei i tako im omogućiti da duhovno pomažu druge vjernike i apostolski djeluju u sklopu Opusa Dei. Usprkos ekonomskim 346 . da bi se posvetili svećeničkoj službi. Escrivá poticao i vodio širenje Opusa Dei po cijelome svijetu. novinara itd. trošeći svoje snage da dadne svojim sinovima i kćerima solidnu formaciju. Svojim apostolatom probudio je mnoga zvanja raznih smjerova. često veoma uspješnu. Mnogi svećenici i laici obraćali su se njemu za duhovno vodstvo. Na kraju rata vratio se u Madrid. utemeljio. vodio je velik broj duhovnih vježbi za svećenike i redovnike. odakle je mogao dati jači impuls djelovanju ustanove u Španjolskoj. unutar Opusa Dei. Iz Rima je mons. Od prvoga trenutka. doktrinarnu. uz blagoslov i poticaj mjesnog ordinarija. gdje je odredio svoje stalno boravište. a 16. Sluga Božji preselio se 1946. usred svijeta i bez promjene staleža.se među osobama svih socijalnih klasa potiče težnja za svetošću i provođenje apostolata putem posvećenja običnog rada. Bilo je oko tisuću profesionalaca (liječnika. godine Decretum laudis za Opus Dei.

jer je to žarko želio cijeloga svog života i više je puta dao precizne upute svojim sinovima u tom smislu. specijalne akademske ustanove. te pridonosi izgradnji naroda Božjega. Njegova revnost konkretno se odražavala u velikom broju apostolskih inicijativa koje su se kao more bez obale raširile preko pet kontinenata i u svim područjima gdje se pokazala najveća potreba da istina Kristova osvijetli ljudske napore: centri profesionalnog obrazovanja. U času smrti Sluge Božjega Opus Dei je. Korijen takve plodnosti sastoji se u aktualnosti duhovne poruke Utemeljitelja Opusa Dei. za seljake. agrarne škole itd. učio je da svako čovjekovo djelovanje može biti posvećeno i može posvećivati.teškoćama nije klonuo duhom i organizirao je prikladna sredstva apostolata i u Rimu i u drugim krajevima. pošto je primio premda u nesvjestici. odrješenje i bolesničko pomazanje. i bio njegov veliki kancelar. Susret s Kristom i Prijatelji Božji. Svojim naukom je Sluga Božji otvorio novo poglavlje u povijesti duhovnosti. Sluga Božji bio je doktor prava i teologije. sveučilišta (mons. Proglasivši poziv na svetost kroz svakidašnji posao. Escrivá osnovao je sveučilište u Navarri. raširen na pet kontinenata. I toga je dana. Španjolska. Escrive: Sveta krunica. konzultorom Papinske komisije za tumačenje kodeksa kanonskoga prava i počasnim članom rimske teološke akademije. Umro je. sama knjiga Put tiskana je u tri milijuna primjeraka s prijevodima na trideset četiri jezika. a osnovao je i sveučilište u Piuri. Escrivom de Balaguerom. obnovio prikazanje vlastita života za Crkvu i Papu u vrijeme služenja Svete Mise. a ujedno i živom primjeru što ga je on osobno pružao. kako je povjerio četvorici svojih suradnika. Razgovori s mons. a to je bilo četiri sata prije smrti. osnovne i srednje škole. država Peru) liječničke ambulante. za studente univerze. U Rimu je nenadani srčani udar prekinuo njegov zemaljski život 26. lipnja 1975. Slično je i s ostalim djelima mons. imao više od 60 000 vjernika. klubove za odogoj mladih. bio je imenovan kućnim prelatom Svetog Oca. Njegovi su spisi postali vrlo rasprostranjeni. ustanove za kućne pomoćnice. i to među 80 naroda. Pokazujući svima da se svetost može tražiti unutar običnoga svakodnevnog 347 . kulturne centre.

Odatle i njegova briga da se istakne primat sakramenata u izgradnji autentične kršćanske egzistencije i uvođenje duša u praksu nutarnje molitve. naglašavajući važnost da se postigne najveća moguća savršenost u izvršavanju zemaljskih poslova. Escrivá proživljavao je svoj svećenički ministerij kao nesebično služenje Crkvi i poučavao je svoje sinove. Nadnaravne kreposti povezivale su se s ljudskim krepostima. za njih naučavanje Sluge Božjega može proizvesti plodove neočekivanih dimenzija. stoga je. u žarkoj ljubavi za Krista-Čovjeka. što proistječe iz milosti primljenih u krštenju i potvrdi. savršenog Boga i savršenog čovjeka. usporedo s ostalima. Duboko je proživljavao osjećaj da je dijete Božje. donijelo je nedvojbenih koristi i samim svećenicima. rasute po 348 . osobito njegovo shvaćanje da je Sveta Misa središte i korijen nutarnjeg života. Mons. Sluga Božji nije smatrao apostolat jednom zgradom više. nego kao stalnu dužnost koja se tiče svih vjernika. u prvenstvu molitve u odnosu prema ljudskom naporu koji tako postaje rad s Bogom i za Boga. te ljubav koju je zbog toga iskazivao prema otajstvu Euharistije i cijeloj liturgiji. Josipu i anđelima čuvarima. ni zadatkom rezerviranim samo za neke specijalizirane samo za crkvene poslove. On je u svojoj osobi pokazivao to intimno spajanje kontemplacije i akcije. Escrivá je istaknuo rad kao sredstvo i kao prostor posvećivanja. ujedno inzistirao na nužnosti da se rad obavlja u sjedinjenju s Bogom posredovanjem milosti te živom i iskrenom pobožnosti.životnog posla. U temeljima duhovnosti Sluge Božjega opaža se duboko pronicanje u otajstvo Isusa. a tu dužnost trebamo ispunjavati u svim situacijama svakodnevnog života. unutarnjeg života i svagdašnjeg posla. a dalje razvijenih po drugim sakramentima. čineći od njega primjer svetosti ispunjen jednostavnošću i prirodnošću. u nježnoj i snažnoj pobožnosti prema Gospi. u duhu nadnaravnog optimizma i širenju radosti. Ovo i ostalo naučavanje. U skladu s ovakvim stilom jedinstva života. a to se očituje u prožimanju ljudskog i božanskog u jedinstvu života. sv. stvorene vjernošću u malim stvarima. mons. a to se odražavalo u povjerljivu prepuštanju Bogu Ocu.

upućenih Svetom Ocu s najudaljenijih krajeva zemlje. s 349 . Escrive ima ljubav prema pravoj slobodi. prema nauku učiteljstva Crkve. Dakle ovaj lik svećenika pokazuje se tako trajno aktualnim i postaje točka od koje svjetlo kršćanskog apostolata zrači na društvo svih vremena. kako je govorio mons. taj se glas svetosti progresivno širio znatnom spontanošću. On je osobito inzistirao na slobodi u vremenitim pitanjima. radnici. sveučilišni predavači i profesionalci svih grana priznaju veliku privlačnost poruke u kojoj nutarnji život i nastojanje da se postigne ozbiljna profesionalna stručnost čine dva jednako potrebna lica istog puta prema Bogu. Među tim pismima želimo istaknuti pismo biskupske konferencije Lazija. muževi i žene. seljaci. nalaze u tom duhu pomoć da otkriju božanski nacrt spasenja koji kuca u najmanjim realnostima života. nužnoj s obzirom na djelovanje kršćana u svijetu. Na taj je način branio neotuđivu vlastitost svjetovnog poziva kršćana i očuvao ekskluzivne duhovne ciljeve Opusa Dei. roditelji i djeca. sve komponente civilnoga društva. Posebno je pozornosti vrijedan utjecaj što ga je imala duhovnost Sluge Božjega na intelektualce. A kad ga je Gospodin pozvao k sebi. Studenti. vrijednosti koja se akutno osjeća u suvremenm mentalitetu. i htio je da sloboda bude ostvarivana uvijek u dosljednoj odgovornosti te u skladu s normama koje određuju vjera i moral. On je skrupulozno poštovao legitimno pravo biranja i odlučivanja svakog kršćanina u onom gdje može biti raznih mišljenja. Escrivá. Ima na tisuće pisama – od uglednih osoba i običnog puka. ljudi s ulice. Presudnu ulogu u poruci mons. u kojima se moli da se pokrene postupak za beatifikaciju i kanonizaciju Sluge Božjega. Ne nedostaje podatak o glasu svetosti koji je okruživao Slugu Božjega već za života: o tome ima obilnih i autentičnih svjedočanstava. No na isti način činovnici.cijelome svijetu. da nastupaju u čvrstoj povezanosti s redovitom hijerarhijom i u apsolutnoj vjernosti Učiteljstvu tako da po svim biskupijama gdje radi Opus Dei vjernost prema papi i lojalnost prema hijerarhiji budu njihove osnovne karakteristike.

prilažući dokumente koji se zato traže prema Motu proprio Sanctitas clarior. duhovne i materijalne. Poletti gen. Zbog takvih činjenica. dobivene zagovorom Sluge Božjega. Rim. te početak rečenoga kanonskog postupka za dan 12. na Trgu svetog Petra u Rimu. veljače 1981. veljače 1978. gdje počivaju Utemeljiteljevi posmrtni ostatci. 19. ožujka 1980. Nakon pažljiva proučavanja dokumentacije. Sveta kongregacija za proglašenje svetaca. dala je Nihil obstat da se postupak može početi. veljače 1981. na molbu postulatora. Kripta crkve sv. čiji je mandat legalno priznat 4. uvjereni u blagodati kojima će prihvaćanje našeg zahtjeva obogatiti svetu Crkvu. Osobe svih staleža i raznih narodnosti iskazuju brojne milosti. Ugo kard. na redovitom zasjedanju od 30. danom 5. Prema onome što je izneseno i prema ovlastima koje nam pripadaju po kodeksu kanonskoga prava i po Motu proprio Sanctitas clarior odlučujemo kanonsko uvođenje postupka za beatifikaciju i kanonizaciju sluge Božjega Josemaríje Escrive de Balaguera. svibnja 1992. prečasni don Álvaro del Portillo. vikar ** Sveti Otac Ivan Pavao II. svećenika. svibnja 1981. imenovao je postulatorom u postupku za beatifikaciju i kanonizaciju sluge Božjega Josemaríje Escrive de Balaguera velečasnog don Flavija Capuccija. Sveti Otac Ivan Pavao II. je beatificirao Utemeljitelja Opusa Dei 17. Marije od Mira. 5. i kanonizirao ga 6. centralnog sjedišta Opusa Dei u Rimu. Escrive. odobrio je i potvrdio odluku Svete kongregacije. godine. listopada 2002. lipnja. Njegov spomendan slavi se 26. cilj je neprekidnih hodočašća vjernika koji se utječu njegovu zagovoru ili zahvaljuju za primljene milosti.izrazima zahvalnosti za plodove koje je posijao u Rimu svećenički žar mons. generalni predsjednik Opusa Dei. siječnja 1981. 350 . male i velike. upravljamo Apostolskoj stolici molbu za Nihil obstat pri uvođenju rečenog postupka. osnivača Opusa Dei.

... Iz Barbastra u Logroño ............................................... Svetost ljudske ljubavi ............................................................. 5........................................ Primjer kršćanske obitelji .................................................................................................................................. Veseo i optimističan prijatelj . Slutnja posebnoga Božjeg poziva ..... Žene u Opusu Dei: 14...... Poziv u svećeništvo 1.................... Tri ljubavi: ljubav prema Kristu............... Briga za sve duše ..................................... Godine u Zaragozi ....................................................... zahvalnost ............................................................. 105 113 129 136 146 IV.. Znao je ljubiti ... 5 Uvodne napomene .. 2........... veljače 1930....................................... Osnivanje Opusa Dei 1................. ....................................................................... Svećenička duša i laičko shvaćanje ........................ listopada 1928... 4.............................................. Obiteljsko ozračje Opusa Dei ....... vjernost.......... Svećeničko društvo Svetog Križa .............................................................................................. II........................................ 2...................................... Utemeljitelj Opusa Dei nastavio je svoje djelovanje ......KAZALO Napomena uz sedmo izdanje ........................ 3............................ 2.... Kršćanska obitelj 1............................................................................................................ 2........................ Povjerenje........... 3. 153 157 161 167 351 .... 4.. Vrijeme radosti 1..................................... 2..................... 9 I.................... 5.... ............................................................. 3. Madrid. 4...... Prvi vjernici Opusa Dei ................................ 4.......... ljubav prema Mariji i prema papi ...................................... 5............................................................. Posvećenje rada .................... 15 30 35 41 49 57 62 76 84 94 III................................................................ 3...... Obiteljska toplina .............

......................... 283 IX..... 310 3.......... Pravni put Opusa Dei ................................................................................ 4.......... 3..................................................... „Nije se bojao života“ .................................................. Smjeli pothvat: Akademija DYA ..................................................................... Trenutci nade 1....................... 325 Pogovor 1............. Rod Sinova Božjih ......................................... 335 Dekret o otvaranju postupka za beatifikaciju i kanonizaciju sluge božjega mons....................................... godine: „Kao dijete koje tepa“ ...................... 2................. Nadnaravna razboritost ............................................ Kada i dobri siju zapreke ................. Nema dogmi u vremenitim stvarima ...... 204 208 214 222 VII........... 226 2......... 1975................................................................................... 175 179 186 191 197 VI............................................................................................. „Bez straha pred smrću“ ... Siromašan kao prosjak ............ 249 VIII............ Pečat Božanskog posinovljenja 1..... 2. Otac brojne i siromašne obitelji 1............ Kao zrno gorušice .................................................................................. Vrijeme rata u Španjolskoj .. Sloboda djece božje 1.................................................................... 3............... 4................................V.............................. Srce za svakoga 1.............. Čovjek bez slobode ne može ljubiti Boga ........ 344 352 .......................... U bolnicama i predgrađima .................... Escrive de Balaguera .......................................................... 297 2........ 257 2............................................... 272 3. 5......... 239 3................................... Petrova lađa ne tone ................. „Ludost“ djece Božje ................................................... Početci u Madridu . „Svaki putnik neka slijedi svoj put“ ...................................... Žrtva Abelova ................................................................