I.

Nastavna cjelina
OSNOVNI ETIČKI POJMOVI

1. Dobro (i zlo)
Dobro i zlo su osnovni etički pojmovi. Oni su osnovni pojmovi islamske etike – ahlaka. Jedna
definicija nauke o ahlaku glasi da je to nauka koja se bavi pojašnjavanjem pojmova dobra i zla,

zatim kakvo treba da bude međusobno ophođenje ljudi, koji je krajnji cilj koji ljudi trebaju imati
u svojim djelima, te šta je to što trebaju činiti.
Ali, šta je to dobro, a šta zlo? Kada nešto nazivamo dobrim, a nešto zlim? Da li je nešto dobro
ili zlo samo po sebi, po svome ishodu ili po počinitelju? Koje je krajnje dobro kojem težimo
kroz naša djela? Odnosno, koji je krajnji cilj kojem težimo? Svi u životu imamo različite ciljeve:
imetak, ugled, zdravlje, položaj…, pa zašto težimo tome? Da li su to ciljevi sami po sebi ili zbog
nečeg drugog iza toga, što je osnova. Ako je to tako, koja je to onda osnova koju nazivamo
“krajnjim dobrom” ili krajnjim ciljem (ciljem svih ciljeva)? Odgovorima na ova pitanja bave se
različite etičke teorije, a one su nastale shodno mjerilima koja su postavile u određivanju
dobra i zla.
Neki smatraju da ne postoji nešto što je dobro ili zlo samo po sebi. Po njihovom mišljenju, za
nešto se može reći da je dobro ili zlo samo na osnovu njegovih rezultata ili posljedica. Djelo
kod kojeg užitak preovladava nad bolom, oni smatraju dobrim. Ono kod čega preovladava bol
nad užitkom, smatraju zlom (lošim), dok ono kod koga je to dvoje podjednako, ne smatraju ni
dobrim ni loši.
Za razliku od njih, drugi smatraju da postoje djela (postupci) koja su dobro sama po sebi, i to
su vrline (iskrenost, pravednost, hrabrost isl.), te djela (postupci) koja su zlo sama po sebi, I to
su poroci (zulum, laž, kukavičluk..).
Treći, pak, u definiranju dobra ili zla gledaju na samog počinitelja, itd.
Kada je riječ o krajnjem dobru ili cilju, neki smatraju da je to postizanje opće sreće (sreće svih
ljudi), drugi da je to postizanje lične sreće, a treći da je to izvršavanje dužnosti i prihvatanje
vrlina. Za islamsku etiku se može reći da je u sebi objedinila sve ove teorije.
O pojmu “dobra” sa stanovišta islamske etike ovdje možemo govoriti kroz nekoliko principa:
1) Dobro je ono što je Uzvišeni Allah odredio kao dobro i o čemu je obavijestio, upoznao i
poučio čovjeka kroz Objavu, razum i intuiciju.
Određenje dobrog postupanja u ahlaku (islamskoj etici) podudarno je s određenjem šerijatski
ispravnog postupanja. Dobro je ono čime je Allah zadovoljan (radi/rida), što nam donosi
sreću (se’ade) i uvodi nas u Džennet: “O dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna,
a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i uži u Džennet moj!” (El-Fedžr, 27);
2) Sam Uzvišeni Bog je dobar i izvor je dobra (“Allah je zaista dobar (tajjib) i prima samo
ono što je dobro”; “Allah je lijep i voli ljepotu”, glase dva hadisa).
U jedom hadisu koji je zabilježen u Buharijevom i Muslimovom Sahihu, Poslanik, sallallahu
alejhi ve sellem, kaže da “Allah ima 99 lijepih imena; ko ih sve brojem zbroji (men ahsaha), tj.
1

nauči ih i primijeni u svojoj praksi, tako da u skladu sa njima izgradi svoj ahlak i ćud, taj će ući
u Džennet;
3) Namjera (nijet) i sloboda (slobodna volja) su od bitne važnosti za donošenje moralnog
suda o nečemu da je dobro ili loše.
Onda kada postoji namjera i slobodna volja postoji i moralna odgovornost. Nema moralne
odgovornosti onaj ko učini nešto pod prisilom ili nenamjerno;
4) Dobro je središnji pojam i tema u Kur'anu.
Vjerovati i činiti dobro (emenu ve amilus-salihat) je temeljna kur'anska poruka koju u
različitim verzijama nalazimo u više od sedamdeset ajeta i to je najkarakteističnija kur'anska
rečenica;
5) Pojam dobra se u Kur'anu određuje kroz različite termine.
- Termin „hajr“ je ekvivalent za pojam „dobro“ o kojem ovdje govorimo.
Ovaj termin je široko prihvaćen u jezicima mnogih muslimanskih naroda, pa tako i u našem
bosanskom jeziku. Riječ „hajr“ veće stoljećima ispisuju dobrotvori na svojim hajratima. Nju
muslimani u Bosni svakodnevno izgovaraju u svojim dovama, željama i razgovorima.
Činiti dobro, a odvraćati od zla jedan je od temeljnih principa islamske etike (ahlaka): “Neka
među vama bude jedna grupa ljudi koja će pozivati na dobro i naređivati lijepa a zabranjivati
ružna djela. To su oni koji će biti spašeni.“ (Ali Imran, 104)
Čovjek ne može uvijek i u svakoj situaciji znati u čemu mu je dobro, a u čemu zlo. O tome
Uzvišeni kaže: „Naređena vam je borba, a ona se vama ne sviđa. Moguće je da vi nešto ne volite
a to vam je dobro. Moguće je da vi nešto volite, a to vam je zlo. Allah zna, a vi ne znate.“ (ElBekare, 216)
- Izraz “salih” (dobar, dobro), u svojoj jezičkoj osnovi znači dobar, ispravan, valjan, čestit,
pobožan...“Salihat” su dobra djela, „salihun“, dobri i čestiti ljudi...
„Raditi dobro“ (amile salihan) ne samo da se stavlja u vezu s vjerovanjem (imanom), nego je
to suprotno nevjerstvu, tj. poistovjećuje se sa imanom i za to slijedi nagrada na oba svijeta:
„Ko bude nevjernik, njemu pripada njegovo nevjerovanje, a ko bude radio dobro, on sebi
priprema nagradu na oba svijeta.“ (Er-Rum, 44)
- I kroz izraz „ma'ruf“ Kur'an govori o dobru.
Međutim, ovaj termin u sebi ima značenje nečega što je kod naroda općepoznato kao dobro i
lijepo. Naime, glagol „arefe“ znači „znati, spoznati“, a izvedenica „ma'ruf“ znači „poznato,
općepoznato dobro“. Riječ „'urf“ znači običaj, adet.
Kada govori o tome kako se muž treba ophoditi prema supruzi, Kur'an često kaže: „A prema
njima se na poznat i lijep način ophodite!“ (Ve 'aširuhunne fil-ma'ruf, 4:19)
- I izraz „hasen“ ukazuje na pojam dobra i kroz njega Kur'an govori o dobru. Uzvišeni Allah je
Onaj Koji čini dobro ljudi, pa zauzvrat traži od nas da i mi činimo dobro: „Čini dobro, kao što i
Allah tebi čini dobro!“ (El-Kasas, 77)
2

Comment [u1]:

ِ ‫اْلَ ِْي وَيْمرو َن ِبلَْْرو‬
ِ ‫ولْتَكُن ِمْنكُم أَُّمة يَ ْد‬
ِ
ْ ْ َ
ُ ْ َ ُ ُ َ َ ْ ْ ‫ىل‬
ُ
َ ‫عو َن إ‬
ِ‫ك هم الَْ ْفل‬
ِ ِ ‫وي ْن هو َن ع ِن ال‬
‫حون‬
ُ َ ْ َ ََ
ُ ُ ُ ُ َ ‫َْْن َكر َوأُولَئ‬

U najsveobuhvatnijoj kur'anskoj dovi spominje se riječ „hasene“ (dobro): „Gospodaru naš, daj
nam na dunjaluku dobro, a i na ahiretu dobro, i sačuvaj nas od patnje u Vatri!“ (2:201)
- Na kraju, u kur'anu postoji i izraz „tajjibun“, koji se također koristi za označavanje dobra.:
Reci: „Nije jednako zlo i dobro,pa ,makar te zapanjilo mnoštvo zla.“ (Maide, 100)

Comment [u2]:

ِ
ِ
ُّ ‫َربَّناَ آتِناَ ِيف‬
‫ب‬
َ َ‫الدنْياَ َح َسنَةً َو ِيف اِخرَرِ َح َسنَةً َونناَ َعذا‬
‫النَّار‬

Posljednja dva izraza; „hasen“ i „tajjib“ pored etičkog značenja dobra u sebi sadržavaju i
estetičko značenje lijepog.

2. Namjera
Drugi osnovni etički pojam koji je od suštinske važnosti u moralnom vrednovanju ljudskih
djela jeste namjera ili nijet.
Buhari, Muslim i drugi muhaddisi bilježe hadis koji od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve
sellem, prenosi Omer ibnul-Hattab i koji glasi: „Djela se vrednuju (samo) prema namjerama i
svakom čovjeku pripada (samo) ono što je nakanio...“
U ovom hadisu je naveden temeljni princip moralnog vrednovanja ljudskih djela, a to je
namjera ili nijet. Riječ „en-nijje“ u ar. jeziku znači namjera, cilj (el-kasd) i htijenje, želja (elirade).
Namjera je čovjekovo htijenje nečega. To je cilj koji se određuje u unutrašnjem svijetu
čovjekovog bića, u dubini njegove duše. Namjera može i ne mora uroditi konkretnim činom, ali
se ona kao takva dogodila jednom zauvijek u jednom, unutarnjem svijetu.
Islamski učenjaci nijet (namjeru) definiraju kao srčani poticaj koji čovjek smatra pogodnim za
ostvarenje svoga cilja, bilo da se radi o pribavljanju koristi ili otklanjanju štete.
U šerijatskom smislu, nijet je odlučnost da se uradi neki ibadet kako bi se približili Allahu.
S obzirom da se namjera dešava u dubini duše, odnosno u srcu, ona je čin slobode. Niko nije u
stanju da nas prisili u vezi s namjerom i mi smo u tome slobodni. Upravo je zato moral činjenje
dobra iz slobode.
Za razliku od unutarnjeg svijeta, u vanjskom svijetu se događaju djela koja su uvjetovana
različitim činiocima koji najčešešće ne ovise o nama. To praktično znači da nisu svi ljudi u
istim objektivnim mogućnostima da čine dobra djela; da pomažu drugim ljudima, nemoćnim i
slabim, da sprečavaju nepravdu i zlo itd. Naime, u vanjskom svijetu postoje bogati i siromašni,
jaki i slabi, bolesni i zdravi, obrazovani i neobrazovani itd.
Međutim, svi ljudi mogu podjednako nastojati i težiti da čine dobro, svi mogu željeti da
spriječe nepravdu, svi mogu u svoji srcima osuditi nasilje i nepravdu... U tom smislu, Alija
Izetbegović, prvi predsjednik republike Bosne i Hercegovine, kaže: „Naime, nije moral u
ispravnom životu, nego je prije svega u težnji da se ispravno živi, u naporu volje, u borbi za

3

Comment [u3]: DRUGI OSNOVNI ETIČKI
POJAM: NAMJERA

Comment [u4]:

ِ ِِ
ٍ ِ ‫ات وإََِّّناَ لِك‬
‫وى‬
َ َّ‫إََِّّناَ اْْل َْعَاَ ُل بلني‬
َ َ‫ُل ْام ِرئ ماَ ن‬

Comment [u5]: “DJELA SE VREDNUJU
PREMA NAMJERAMA.” NAMJERA JE
TEMELJNI PRINCIP MORALNOG
VREDNOVANJA DJELA. NJIJET: NAMJERA,
CILJ I HTIJENJE/ŽELJA. NAMJERA JE DAKLE
ČOVJEKOVO HTIJENJE NEČEGA; CILJ KOJI SE
ODREĐUJE U UNUTRAŠNJEM SVIJETU; NE
MORA URODITI KONKRETNIM DJELOM
Comment [u6]: NIJET – DEFINICIJA ISL.
UČENJAKA I DEF. U ŠERIJATSKOM SMISLU

Comment [u7]: NAMJERA – U DUBINI
DUŠE; ČIN SLOBODE, SVI LJUDI SU U TOME
JEDNAKI. U VANJSKOM SVIJETU DJELA SU
UVJETOVANA RAZLIČITIM FAKTORIMA;
NISU SVI LJUDI JEDNAKI

spasenje. Moral je težnja, a ne postupanje. Jer, ako ne bi ibilo tako, onda bi uškopljenik bio
krjepostan čovjek, a želučani bolesnik primjer umjerenosti.“
Na osnovu prethodnog mogli bismo kazati da čovjekova namjera u moralnom smislu
predstavlja jedinu čovjekovu realnost, dok u čovjekovim postupcima ima i onoga što se dešava
nenamjerno, prisilno, uvjetovano nekim okolnostima itd.
S druge strane, važnost namjere u moralnom vrednovanju djela ne oslobađa nas dužnosti da
uvijek, u granicama ljudskih mogućnosti, mislimo na posljedice naših djela i da imamo na umu
njihovu dobru i lošu stranu.

3. Sloboda volje
Koji ljudski postupci su predmet nauke o ahlaku?
(Predmet nauke o ahlaku su ona djela koja čovjek čini svjesno, namjerno i svojevoljno. Isto
tako, to su i ona djela koja čovjek čini bez svoje volje, ali ih je mogao izbjeći dok je imao volju i
mogućnost izbora. Nisu predmet nauke o ahlaku ona djela koja čovjek čini bez svoje volje i
osjećaja i nije ih mogao izbjeći dok je bio u stanju svjesnosti i slobodnog izbora.)

Comment [u8]: SVI LJUDI MOGU
PODJEDNAKO NASTOJATI I TEŽITI DA ČINE
DOBRO. NEKADA MOGU IMATI ISTU
NAGRADU ONI KOJI SU IMALI NIJET DA
URADE NEKO DJELO KAO ONI KOJI SU GA I
URADILI. BUHARI BILJEŽI OD ENESA B.
MALIKA DA JE ALLAHOV POSLANIK;
S.A.V.S., VRAĆAJUĆI SE IZ TEBUKA REKAO:
“Zaista u Medini postoje ljudi koji su s
vama (po sevapu i nagradi), kad god vi
pređete neku dionicu puta ili prevalite
neku dolinu!” Ashabi začuđeno rekoše: ”A
oni uMedini borave!?” “Da, spriječio ih je
neki opravdan razlog”, odgovori on.
Comment [u9]: NAMJERA
PREDSTAVLJA JEDINU ČOVJEKOVU
REALNOST U MORALNOM SMISLU; TO NAS
NE OSLOBAĐA DUŽNOSTI DA MISLIMO NA
POSLJEDICE DJELA I DA IMAMO NA UMU
NJIHOVU DOBRU I LOŠU STRANU

Kako se, prema tome, dijele ljudski postupci?
Dijele se na: voljne i nevoljne (refleksivne) postupke.

Kakvi postoje stavovi u pogledu slobode ljudske volje u islamskoj teologiji (ilmul-kelamu)?
Džehmije-džebrije
Oni čovjeku negiraju sposobnost i htijenje (volju), pa je on u skladu s njihovim vjerovanjem
poput peruške koja leprša u zraku.
Eš'arije
Ovakvo uvjerenje džebrija utjecalo je na eš'arije koje su rekle da čovjek nema slobodne volje u
činjenju djela. Njihov stav o počinjenju djela je poznat, a radi se o „unaprijeđenom
determinizmu“. Naime, stjecanje (počinjenje) djela kod njih ima sljedeće značenje: kada se
čovjek odluči i skupi svoju odlučnost, Uzvišeni Allah u tom momentu stvori djelo. A i sama
odlučnost je djelo koje se dešava uz (po)moć Uzvišenog Allaha. Čovjek nema udjela u činjenju
djela sa stanovišta utjecaja, ali ima udjela sa stanovišta stjecanja.
Kaderije-mutezile
Oni govore da čovjek ima neograničenu moć i volju, neovisno od Uzvišenog Allaha. Kadija
Abduldžebbar kaže: „Ljudska djela koja se dešavaju među njima nisu stvorena, a oni su ti koji
ih uvode u postojanje.“ Time oni kao da su pronašli drugog stvoritelja mimo Allaha, a to je
čovjek! Zbog toga ih je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nazvao „Medžusijama ovog
ummeta“.
Ehlus-sunne (tradicionalisti)
4

Comment [u10]: UNAJKRAĆEM, TO SU:
1. ČOVJEKOVA VOLJA JE U POTPUNOSTI
DETERMINIRANA (NEMA SLOBODNE
VOLJE); 2. IMA POTPUNU SLOBODNU
VOLJU; 3. ČOVJEK SE KREĆE IZMEĐE
DETERMINIZMA I INDETERMINIZMA.

Oni smatraju da je čovjekova volja istovremeno determinirana i indeterminirana. Čovjek ima
slobodnu volju u smislu da mu je Allah dao razum, sluh i vid, i on tako može razlučiti šta je
dobro, a šta zlo; šta je korisno, a šta štetno, te na osnovu toga odabire što hoće. S tim u vezi,
postoje naredbe i zabrane, pa će zaslužiti nagradu ako se bude pokoravao Allahu i Poslaniku,
s.a.v.s., a kaznu ako im ne bude pokoran. Što se tiče toga da je čovjek u jednom smislu
determiniran, to znači da on sa svojim djelima nikako ne može izaći iz okvira Allahovog
određenja i volje. Jedan od ajeta u tom smislu glasi: „A vi možete nešto htjeti, samo ako to
Allah htjedne!“ (El-Insan, 30) A jedan hadis glasi: „Radite, a svakome će biti olakšano ono za
šta je stvoren!“

Comment [u11]: OVE OPŠIRNIJE
STAVOVE UČIT ĆEMO KASNIJE

Šta je to „volja“?
Volja je unutarnja ljudska sila koja pokreće čovjeka da čini ovakva ili onakva djela. Ona
razbuđuje ljudske sposobnosti i snagu. Međutim, ona nekada podstiče na djelovanje, a nekada
ga odbija. Tako ona biva izvorom dobra i zla kod čovjeka.
Moć volje je različita kod ljudi. Od nje zavisi njihov uspjeh. Što je volja jača, to je uspjeh
sigurniji. U jačini volje, dakle, leži tajna uspjeha velikih ljudi. Ali, i volja poput tijela, ima svoje
bolesti, a to su:
1. Nemoć da se čovjek suprotstavi svojim strastima, kao kada odluči da uradi neko djelo,
pa ga odjednom obuzme nemar i klonulost;
2. Postojanje jake volje, ali je ona okrenuta ka zlu, kao što je slučaj s mnogim
kriminalcima. Naime, kada se odluče na neko nevaljalo djelo, ne posustaju i ne posrću
ni pred najvećim preprekama.
Liječenje volje
Volju je kao i tijelo moguće liječiti i to:
1. Vježbanjem, tj. tjerajući sebe na napor i tegobe;
2. blagovremenim izvršavanjem djela koje je čovjek odlučio uraditi, neostavljajući ga za
kasnije;
3. istraživanjem puteva dobra i tjerajući se na činjenje onog što vodi dobru.
Sloboda volje
Sloboda volje i mogućnost izbora uvjet su morala. Veličina čovjeka kao Allahovog stvorenja je
u njegovoj mogućnosti izbora. Kada je Allah stvorio Adema naredio je melekima da mu se
poklone. Oni su to morali učiniti, nisu imali slobodu izbora. Za razliku od njih, čovjek ima
slobodu izbora, zbog koje nekada i griješi. Tako je zbog svog neposluha prema Allahu i izveden
iz Dženneta.
Čovjek je u islamskoj etici odgovorno biće. Ljudska sloboda, volja i mogućnost su uvjet
odgovornosti. Ako to postoji, postoji i odgovornost i obaveza. Ako je čovjek na nešto prisiljen,
on za to ne može biti ni pohvaljen ni pokuđen. Niko ne smije biti ninašto prisiljavan, pa čak ni
da prihvati vjeru. U Kur'anu se o tome veli; „la ikrahe fid-din“ (Nema prisiljavanja u vjeru!)
(El-Bekare, 256)
5

Comment [u12]: Za ovu pokretačku
unutarnju silu u Kur’anu postoje izrazi: 1.
IRADE (volja), spomenut na oko 140
mejsta; 2. MEŠĪE (htijenje), spomenut na
preko 230 mjesta; 3. RAGBE (želja),
spomenut 8 puta; 4. AZIME (odlučnost),
spomenut 9 puta.

Osim što je sloboda uvjet moralne odgovornosti, ona je i uvjet šerijatske odgovornosti. Uvijek
se u šerijatskom pravu kao uvjet za šerijatskog obveznika navodi i sloboda.
Čovjekova slobodna volja i mogućnost izbora, također, je važno pitanje koje tretira islamska
doktrina (nauka o akaidu). To pitanje spada u najteža i najsuptilnija pitanja islamske doktrine
i usko je vezano za pitanje Allahove volje (htijenja), kao i kada-i kadera (sudbinskog
predodređenja). U povijesti islama javilo se više pravaca u vezi sa slobodnom voljom, a ovdje
ističe tri pravca:
Prvi pravac zagovara potpunu slobodnu volju kod čovjeka (inderteminizam), drugi negira
čovjeku slobodmu volju (denterminizam), a treći je sredina između toga dvoga: Čovjek ima
slobodnu volju u smislu da mu je Allah dao razum, sluh i vid, i on tako može razlučiti šta je
dobro, a šta zlo; šta je korisno, a šta štetno, te na osnovu toga odabire što hoće. S tim u vezi,
postoje naredbe i zabrane, pa će zaslužiti nagradu ako se bude pokoravao Allahu i Poslaniku,
s.a.v.s., a kaznu ako im ne bude pokoran. Uzvišeni kaže: „Ovo je Opomena, pa ko bude htio
uputit će se svome Gospodaru!“ (Ed-Dehr, 29); „I reci: „Istina je od vašeg Gospodara. Ko hoće
naka vjeruje, ko hoće neka poriče.“ (El-Kehf, 29); Da je tvoj Gospodar htio, svi bi ljudi na
Zemlji bili vjernici. Pa zar ćeš ti prisiliti ljude da budu vjernici?!“ (Junus, 99)
Što se tiče toga da je čovjek u jednom smislu determiniran, to znači da on sa svojim djelima
nikako ne može izaći iz okvira Allahovog određenja i volje. Jedan od ajeta u tom smislu glasi:
„A vi možete nešto htjeti, osim ako to Allah htjedne!“ (El-Insan, 30) A jedan hadis glasi:
„Radite, a svakome će biti olakšano ono za šta je stvoren!“
U svakom slučaju, kada je riječ o moralu, mora se vjerovati u ljudsku slobodu i odgovornost.
Rahmetli Alija Izetbegović je rekao: „Pojam ljudske slobode nedjeljiv je od etičke misli. U
historiji etike, bez obzira na sve mijene koje je ova misao prošla, sloboda je konstanta svih
obrta i razvoja. Ono što je za fiziku prostor ili količina, to je za etiku sloboda.“

6

Comment [u13]:

ِ ِ ْ ‫ونُ ِل‬
‫ُم فَ ََ ْن شاَءَ فَلْيُ ْؤِم ْن َوَم ْن شاَءَ فَ لْيَ ْك ُف ْر‬
ْ ‫اْلَ ُّق م ْن َربك‬
َ

Comment [u14]:

‫ؤو َن إالَّ أَ ْن يَشاَءَ هللا‬
ُ َ‫َوماَ تَشا‬