Kućica za ptice

Mario Lovreković
Svakako je rano bilo kada izgubiti kontrolu nad sobom, točnije izgubiti moć
kretanja. Nemam riječi za tu grozotu. Hodao sam svijetom zdrav, mobilan,
jak, a onda odjednom više nije bilo snage u meni. U prvom naletu napustila
me pokretljivost donjih, a zatim i gornjih ekstremiteta. Trup mi je bio oslonac,
kralježnica je izvodila svoju melodiju, ali ostatak orkestra jednostavno nisam
čuo niti razumio, jer note su očito pisali izmučeni skladatelji prljavih primisli.
Pritisak koji sam osjećao nije opisiv, jer načela ga je bol, ali ona koja jede srce
– ne fizička, tako da se očitovanjem iste mogu teško pozabaviti. Ipak,
invalidnost je nastupila, moje tijelo nije moglo obnašati potrebite radnje i
predao sam se očaju. Prvenstveno sam žalio samoga sebe, bio sam jadno
sebičan i gotovo da sam se dokrajčio zaražen isključivo obogaljenom tugom,
ali potom sam počeo gledati i na druge koje sam imao pored sebe. Suprugu i
petero djece. Prekrasna slika sretne obitelji s glavom koja je otpala. Isprva
sam boravio isključivo u dnevnoj sobi koja je bila gnijezdo obiteljskog
zadovoljstva. Odnos nije bio narušen, a kada sam imao određene potrebe,
koje mi je supruga pomagala obaviti, djeca bi napustila prostoriju. Kratko
vrijeme je prošlo i napustio sam naše gnijezdo. Supruga je zaključila kako je
bolje da boravim na katu kuće, isključivo, jer moje stanje polagano deprimira
djecu. Naravno da sam se složio s njom, misleći na djecu, i pomogao joj da
me odvuče u našu spavaću sobu. Od toga dana, u toj sobi, spavao sam
usamljen. Prvih par mjeseci djeca su me obilazila, posjećivala, te provodila
sve moguće vrijeme sa mnom, a onda najednom više nisu dolazila. Supruga
se promijenila, gotovo je prestala komunicirati sa mnom i obavljala je samo
ono nužno – hranjenje i presvlačenje. Pitao sam za djecu, često, ali nije mi
htjela govoriti o njima. Ignorirala je moje postojanje. Jednog dana sam poželio
da me smjesti u moja, invalidska, kolica te postavi pored prozora kako bi
odozgo promatrao djecu u igri i radosti. Isprva je negodovala, ali zatim je
popustila te pristala učiniti traženo. Uživao sam u pogledu na svoje potomke.
Skakali su opušteni, pjevali su, igrali se, međutim moje srce je postalo
pukotina koja je nastavila svoju krivulju propadanja i nisam mogao sreću
oživjeti dovoljno jako. Nemoć me ubijala, a nitko nije imao odgovor za moje
stanje. Kako zdrav muškarac može ostati nepokretan u udovima u tako
kratkom vremenu? I sve više me morila briga. Sjedio sam tako pokraj prozora
i gledao u dvorište po čitav dan. Kada nije bilo djece promatrao sam drvenu
kućicu za ptice koju sam postavio netom prije nego sam olabavio izvana.
Ispočetka oko kućice nije bilo niti jedne ptice, a onda odjednom na desetke
njih svaki božji dan. Djeca više nisu bila u dvorištu kako bi se igrala, a koliko
nije bilo njih toliko je više ptica bilo. Ipak, djecu sam čuo dolje u kući,
razgovarala su, objedovala, lupkala žlicama i vilicama po tanjurima, govorila
si nježne pozdrave prije spavanja – sve je bilo normalno, ali ja nikoga nikako
nisam mogao vidjeti! Supruga je i dalje izbjegavala razgovor, bilo koji način
komunikacije, a ja sam sve više sumnjao u njezinu izravnu umiješanost u
moje stanje. Prestao sam piti i jesti i tako izdržao čitava dva dana. Rekao sam
joj da želim vidjeti djecu i da ću tek onda nastaviti s hranjenjem sebe. Nije
pristala na moje uvjete, a i mislim da za moje riječi nju iskreno nije bilo niti

Sjedio sam tako. sklopljene ruke. za razumijevanje. dovikuju si nešto i krenuo sam prema njima. glava mi je počela padati. Djeca su se i dalje smijala. te se uputio ravno u podrum kuće. i sve mi je odmah bilo jasno. I uspio sam! I kažiprst je proradio. Osim moje supruge nitko nije imao prste niti oči.briga. pa pokušao pomaknuti mali prst lijeve ruke. a ptice su i dalje jele prste i oči moje djece. Vratio sam se u dvorište. samo što je soba bila nekako jezivo napuštena. Pomirio sam se sa sudbinom. Kućica za ptice bila je puna stanara. kao da je posljednji dah uputila upravo i jedino Bogu. i palac. Glasovi su bili snimljeni. mrtav. Tijelo mi se streslo samo od sebe. stubama i ušao u naše staro gnijezdo. Dvorište je bilo jednako prazno. Trgnuo sam se naglo. A ona. Potrčao sam prema njoj i pljeskanjem dlanova pokušao otjerati sve te ptice kako bi provjerio što ih sve to toliko privlači. zaključio sam kako me draga supruga truje i kako je sve proizašlo upravo iz toga. Prišao sam joj. Djecu sam i dalje čuo i to mi je bilo dovoljno. Nisam razmišljao o razlogu naglog ozdravljenja. kada odjednom trnci u rukama. i druga ruka i noga – i sve! Ustao sam naglo te kriknuo u veselom tonu na sav glas. osmjeh. tog četvrtog dana. ali kućica za ptice to nikako nije bila. Okrenuo sam se oko svoje osi – apsolutna praznina upotpunjena glasnim dječjim uzvicima. Sve umorniji i dalje sam dane provodio pored prozora. isključio ponavljanje zvuka na glazbenoj komponenti. Vratio sam se u kuću. za kartu prema nigdje. pa istu tu netaknutu i odnosila. Pa u nogama. promotrio okolinu još jednom i shvatio: dječji glasovi dolazili su iz zvučnika našeg glazbenog stupa. Sabrao sam se. kao da je sretna. četvrti dan nisam ništa okusio i počeo sam polagano umirati. vjerovao sam u svoju istinu. dlanom sam se počeo udarati po čelu kao da sam umni patnik i brzo sam izišao van. pogledao unutra. . Hranu mi je donosila. Otrčao sam dolje po tvrdim betonskim. Osjećao sam to. Očito je smogla snage zamoliti za oprost. prazan. jednostavno sam gorio od želje da ih sve zajedno zagrlim i izljubim. nedovršenim. a zatim sam planirao ozbiljnije porazgovarati s njihovom majkom. Svi su bili tamo. Pogledao sam kroz prozor – kućica za ptice bila je prenastanjena. Èuo sam djecu kako se smiju.