You are on page 1of 16

BOSNA I HERCEGOVINA U VRIJEME

KASNE ANTIKE

1. Pojam, osnovne karakteristike i periodizacija kasne antike
Kasna antika predstavlja posljednju fazu antičkog doba. Počinje krajem drugog stoljeća
nove ere, tj. kada dolazi do produbljivanja krize unutar Rimskog carstva, a završava se
propadanjem Zapadnog rimskog carstva, odnosno nestajanjem antičke kulture i civilizacije
krajem VI i početkom VII stoljeća. Kasnoantičko razdoblje obilježeno je krizom koja je u
konačnici dovela do pada Rima.
Doba kasne antike obilježeno je :




teškoćama u privređivanju
krajnje nestabilnom političkom situacijom unutar Carstva
čestim ratovima
odumiranjem vojne i svake druge moći Carstva
potpunim krahom zapadnog dijela Carstva

Iako relativno kratak vremenski period, kasna antika na prostoru današnje Bosne i Hercegovine
se može podijeliti na tri manja perioda :
 rana faza kasne antike – traje od kraja II stoljeća do dolaska Dioklecijana 284. godine
 srednja faza kasne antike – traje od 284. do 476. godine, tj. pada Rima
 pozna faza kasne antike – traje od pada Rima do dolaska Avara i Slavena na
bosanskohercegovačke prostore krajem VI i početom VII stoljeća.
Rana faza kasne antike obilježena je dramatičnim promjenama u ekonomsko-društvenom
životu stanovništva ovih prostora u to doba. Rimske vlasti počinju sa eksploatacijom rudnih
bogatstava i radne snage, kao i prisilnom mobilizacijom. Dolazi i do promjena u građanskom
statusu domaćeg stanovništva, oživljava privreda, naročito rudarstvo, zemljoradnja i zanatstvo,
zatim se podižu naselja, grade i popravljaju saobraćajne komunikacije itd. Sa dolaskom stranih
upravnika rudnika domaće stanovništvo se upoznaje i sa kultovima i duhovnim kulturama iz
Grčke i sa Istoka. Domaći stanovnici su 212. godine postali punopravni rimski građani, što im je
omogućeno Karakalinim ediktom, tako da se i u društvu javljaju promjene. U ovom kratkom
periodu došlo je i do preporoda starosjedilačke umjetnosti pod rimskim utjecajem.
Srednja faza kasne antike obilježena je pojačanom krizom unutar Carstva, a ona se
ispoljavala kroz česte ratove protiv barbara, krizom centralne vlasti, stagnacijom privrede,

nezadovoljstvom svih društvenih slojeva, sve većom anarhijom u vojnim krugovima,
unutrašnjim nemirima, kristijanizacijom i drugim pojavama.
Poznu fazu kasne antike obilježio je pad rimske vlasti na ovim prostorima. Rimljane su
najprije naslijedili Ostrogoti, koji su se zadržali do 535. godine, kada su ih istjerali Bizantinci
predvođeni Justinijanom. No, ni bizantijska vlast nije dugo potrajala, jer su se pojavili novi
gospodari ovih prostora – Avari i Slaveni. Kroz sva ta dešavanja antička kultura i civilizacija na
ovim prostorima je nestajala, naročito su rušilački nastrojeni bili Avari i Slaveni, koji su uništili
sve što se moglo uništiti. Definitivan kraj antičkog razdoblja na ovim prostorima desio se 614.
godine kada su Slaveni zauzeli Salonu, a sedam godina kasnije Naronu.

2. Vojna okupacija i organizacija Ilirika
Prilikom raspodjele provincija 27. godine st. e. južni dio Ilirika pripao je senatu. Tada su
postojala tri sudbena konventa u kojima su domaći stanovnici pred rimske sudove iznosili
unutrašnje sporove. Sjeverni konvent imao je sjedište u Skardoni, a obuhvatao je životni prostor
Japoda i 14 liburnskih civitata. Srednji konvent je sjedište imao u Saloni, a obuhvatao je teritorij
Dalmata, Mezeja, Diciona i neki manjih plemena. Južni konvent sa sjedištem u Naroni je
obuhvatao brojna plemena u Bosni istočno od Vrbasa, zatim u cijeloj Hercegovini, Crnoj Gori i
sjevernoj Albaniji.
Ilirik je u to doba još uvijek bio nemiran, pa je 11. godine došlo do zamjene provincija. U
službi vrhovnog vojnog zapovjednika, Oktavijan August je dobio Ilirik u zamjenu za već
umirene oblasti Narbonske Galije i Kipra. August je sve što je osvojio na istočnoj obali Jadrana
pripajao Iliriku, odnosno kasnijim provincijama nastalim na njegovoj teritoriji.
Ilirik je 9. godine n. e. podijeljen na dvije nove provincije : Dalmaciju i Panoniju.
Dalmacija je obuhvatala prostor od Raše na Istri na sjeverozapadu, do Lješa u Albaniji na jugu i
dio Srbije sa svim desnim pritokama Drine na istoku. Panonija je obuhvatala prostor od sjevernih
padina Dinarida na zapadu i sjeverozapadu do Dunava na istoku i sjeveroistoku. Dokle su
grancie Panonije i Dalmacije išle na istoku nije tačno utvrđeno, odnosno postoje neslaganja oko
granice između Panonije i Dalmacije, sa jedne, i Mezije sa druge strane. Panonija i Dalmacija

osnovane su iz praktičnih razloga – da se brže umiri stanovništvo i da se lakše organizuje
funkcionalna uprava na osvojenom području.
Provincijom Dalmacijom je od 9. do 284. godine kao guverner upravljao carski legat
konzularnog ranga, ujedno vojni i civilni namjesnik. Za to vrijeme smijenilo se oko 50 legata, od
kojih su mnogi ostali nepoznati, a nekima se samo imena znaju. Po svojoj aktivnosti, prije svega
po pitanju javne sigurnosti, razgraničenja plemenskih teritorija po planinskim predjelima,
izgradnji puteva, naselja itd., izdvojila su se dva legata. Prvi je bio Publije Kornelije Dolabela,
legat u vrijeme cara Tiberija, koji se istakao u gradnji puteva i regulisanju sistema uprave, a drugi
njegov nasljednik Lucije Volusije Saturnin. On je nastavio Dolabelinim putem, a istakao se u
rješavanju graničnih sporova između plemenskih teritorija. U provinciji Dalmaciji od početka
okupacije bile su dvije legije i nekoliko kohorti. Legije su se zadržale sve do 70. godine, dok su
pojedine kohorte ostale i do III stoljeća.
Od početka okupacije rimske vlasti su nastojale da ilirske oblasti povežu sa Rimom i
Italijom ne samo vojnom okupacijom, nego i duhovnim vezama. Najjača duhovna veza te dvije
strane bili su kultovi cara Augusta i boginje Rome. Brigu o tim kultovima u provinciji Dalmaciji
vodio je kolegij sastavljen od uglednih i bogatih oslobođenika i njihovih potomaka. Smatra se da
je prvo sjedište kulta cara Augusta bilo u Epidauru, a da je kasnije premješteno u Dokleju.
U drugoj polovini III stoljeća carskog legata je zamijenio civilni namjesnik praeses. Zbog
opasnosti od barbarskih napada, car Dioklecijan je jugoistočni dio Dalmacije (današnju Crnu
Goru i dio Albanije) izdvojio iz sastava provincije, i od tog dijela osnovao novu provinciju
Praevelitanu kojom je upravljao poseban praeses sa sjedištem u Skodri.
Carski legat, a kasnije i praeses, je imao i civilne i vojne službenike na svom dvoru, zatim
finansijske prokuratore, prokuratore rudnika i druge. Zajedničko za sve prokuratore je da su bili
pripadnici viteškog staleža. Kada su legije, a onda i augzilijarne jedinice napustile Dalmaciju,
praesesi su na raspolaganju imali konzularne beneficijare, deteširane iz dunavskih legija, koji su
imali zadatak da čuvaju javni red, mir i sigurnost. Njihove stanice bile su poredane duž puteva,
na važnijim raskrsnicama i nadgledali su rudarska i druga postrojenja.

Bez većih promjena Dalmacija je dočekala pad Zapadnog Rimskog carstva. Slična uprava
bila je i u Panoniji, s tim što su namjesnici od Augusta do Trajana slabo poznati. Panoniju je
Trajan podijelio na Gornju i Donju između 103. i 107. godine.

2.1. Prefekturalna uprava
Nakon strogih mjera pacifikacije, rimske vlasti su postepeno počele da stupaju u kontakt
sa ilirskim plemenskim predstavnicima. Ona plemena kojima su na čelu bili tribalni prvaci
(principes) formalnu su dobila unutrašnju autonomiju. Ipak, sva stvarna vlast bila je u rukama
vojske, čak i civilna. Dvije legije koje su bile stacionirane u Dalmaciji su LEG VII (u Gardumu
na Cetini) i LEG XI (kod današnjeg Knina). Obje su pokrivale svoju okupacionu oblast, a u tim
oblastima su najveći autoritet imali vojni prefekti. Zbog toga se ovaj period, od okupacije do
prenosa vlasti na domaće civitate, naziva prefekturalnom upravom. Ovaj sistem vezan je za
vladavinu Julijevaca-Klaudijevaca, koji su bili oprezni prema ilirskim provincijama, budući da
su one bile tek osvojene. Međutim, već Flavijevci vode otvoreniju i slobodniju politiku prema
tim provincijama. Za vrijeme Vespazijanove vladavine vojne prefekte zamijenili su upravnici
domaćeg porijekla. U Panoniji su oni zadržali titulu prefekta, a kod Japoda su se zvali prepoziti.

3. Privreda na tlu BiH
Dolaskom Rimljana privreda na bosanskohercegovačkim prostorima je preporođena.
Rimske vlasti su već u I stoljeću počele sa eksploatisanjem prirodnih resursa, a to je
intenzivirano krajem II stoljeća kada se u Carstvu javljaju prvi signali krize. Privrednom
napretku najviše je doprinio razvoj rudarstva, zemljoradnje, zanatstva i trgovine. Stara ilirska
privredna grana, stočarstvo, nije doživjelo značajan napredak.

3.1. Rudarstvo
Rudarska djelatnost najviše je napredovala dolaskom Rimljana. Na prostoru današnje
Bosne i Hercegovine rudarstvo se odvijalo u tri rudonosne regije : istočnobosanskoj,
srednjobosanskoj i zapadnobosanskoj.
3.1.1. Istočnobosanska regija
Središte rudarstva u istočnoj Bosni bio je rudnik srebra Domavija kod današnje
Srebrenice. Ona je imala status municipija, a 251. godine se pojavljuje i sa statusom kolonije.

Domavija je bila administrativni centar svih rudnika srebra u provinciji Dalmaciji. Posljednjo
epigrafsko svjedočanstvo o eksploataciji srebra u Domaviji potiče iz 274. godine. Proračun
eksploatacije

u

Domaviji

iz

rimskog

doba

i

srednje

vijeka

izgleda

ovako

:

780 000 t rude > 250 000 t troske > 120 000 t srebra > 50 000 t olova.
3.1.2. Zapadnobosanska regija
Ova regija obuhvatala je poriječja Sane i Japre, područje Mrkonjić Grada i Ljubije. Na
području Japre rudarstvo i metalurgija su svoj procvat doživjeli krajem II stoljeća i zadržali ga do
tridesetih godina III stoljeća. U tamošnjim rudnicima iskopano je preko 1 000 000 tona željeza,
od čega je pola otpalo na trosku. Ovi rudnici su bili pod zakupom sve do dolaska Septimija
Severa, od kada oni postaju državno vlasništvo. Reorganizacijom rudnika došlo je do podjele
rada u tri faze : de kopanje rude, zatim prerada, a na kraju finalna proizvodnja.
Područje Sane svoj procvat doživjelo je početkom III stoljeća i zadržalo ga do šezdesetih
godina istog stoljeća. Glavna postrojenja bila su u Starom Majdanu i Ljubiji. U tamošnjim
rudnicima iskopano je preko 250 000 tona željeza. Postojala su i druga, manja postrojenja uz
Sanu : u Donjoj Sanici, Kijevi, Sasini, Šehovcima, na području Prijedora, u Staroj Rijeci između
Ljubije i Starog Majdana, u Gomilama kod Šipova. Za Ljubiju je vezano šest carskih
prokuratora, a za Stari Majdan se spominje udruženje vilika.
3.1.3. Srednjobosanska regija
U ovoj regiji se do početka II stoljeća pažnja posvećivala eksploataciji zlata, ali kako su
se zalihe zlata smanjivale, tako se pojačavala eksploatacija srebra i željeza. Eksploatacija željeza
se koncentrisala na glavne rudokope na području Gornjeg Vakufa i Kiseljaka, dok se srebro
najviše eksploatisalo uz potok Pavlovac, u blizini rijeke Fojnice i u krajevima oko Kreševa.
Podataka o eksploataciji olova u Olovu u rimsko doba nema, kao što ni u cijeloj regiji nema
podataka o prokuratorima ili nekim drugim službenicima zaduženim za vođenje rudnika.

3.2. Zemljoradnja
Jedna od grana koja je napredovala u rimsko doba je i zemljoradnja. Rimljani su sa
sobom donijeli nove metode u ovoj djelatnosti : dvopoljni sistem obrade zemlje, melioracija
zemljišta, krčenje šuma i upotreba metalnog oruđa u obradi zemlje. Glavni nosioci
poljoprivredne djelatnosti bili su veterani. Najčešće poljoprivredne kulture koje su se uzgajale su

proso, pšenica, zob, grah, grašak, leća, perunika, te vinova loza i maslina koje su donijeli
Rimljani.

3.3. Zanatstvo
Zanatstvo je također bitno napredovalo u rimsko doba. Pojavile su se novine u ovoj
djelatnosti, a ogledaju se u uvođenju opeke u upotrebu u graditeljstvu, te poboljšanju keramičkih,
kamenorezačkih i klesarskih djelatnosti. U drugoj polovini II stoljeća počinje i proizvodnja cigle
i crijepa, a otvaraju se i opekarske radionice. Na značaju dobijaju i radionice keramičara,
kamenorezača i klesara. S početkom III stoljeća počinje i prozivodnja stakla na
bosanskohercegovačkim prostorima.

3.4. Stočarstvo
Rimske vlasti su u ovoj djelatnosti provele mjere koje se tiču poreza i popisa pašnjaka. U
stočarstvu su postojale razlike u vrsti stoke koje uzgaja domaće i pridošlo stanovništvo.
Stočarstvo je bilo jedno od osnovnih zanimanja kod Ilira, ali mu rimske vlasti nisu pridavale
mnogo značaja, tako da je ono izgubilo svoju dominantnu ulogu i nije zabilježilo bitan napredak,
kakav su imale poljoprivreda, rudarstvo, zanatstvo i trgovina. I dalje je stočarstvo imalo svog
odraza u religiji kod onog dijela domaćeg stanovništva koje nije htjelo primiti rimski način
života.

3.5. Trgovina
Privredni razvoj bosanskohercegovačkih prostora izazvan napretkom rudarstva, zanatstva
i poljoprivrede direktno je utjecao i na jačanje trgovačke djelatnosti. Višak proizvoda i sirovina
bitno je razvio trgovinu na ovim prostorima. Ona je bila uvozno-izvoznog karaktera. Najčešći
uvozni artikli bili su opekarski proizvodi, vojna oprema, posuđe, staklo i svjetiljke, dok se
najviše izvozilo masilnovo ulje, vino, žitarice, povrće, drvna građa i stočni proizvodi. Transport
robe obavljao se kako kopnenim tako i riječnim putevima.

4. Društvene klase
Stanovništvo bosanskohercegovačkih prostora u rimsko doba je, naravno, bilo klasno
podijeljeno. Višoj klasi pripadali su prokuratori, veterani domaćeg i stranog porijekla i trgovci

stranog porijekla. Pripadnici srednje klase su bili nadzornici rudnika, domaći trgovci, zanatlije
domaćeg i stranog porijekla i konduktori. Nižoj klasi pripadali su robovi, domaći rudari, stočari i
koloni.

5. Etnostruktura stanovništva
Etnostruktura stanovništva, kakva je bila na bosanskohercegovačkim prostorima u kasnoj
antici, svoje korijenje je imala iz ranijih perioda. Prve korake u formiranju takve etničke slike
načinili su starosjedioci, koji su pripadali ilirsko-panonskom etničkom kompleksu. Drugu fazu
načinili su Rimljani, koji su svoj trag ostavili kroz kolonizaciju i trajno naseljavanje pripadnika
raznih naroda na ovim prostorima. Konačan izgled etnička slika je dobila u poznoj fazi kasne
antike, kada se barbarska plemena naseljavaju. Tako su u kasnoj antici na našim prostorima,
pored starosjedilaca Ilira, živjeli i razni narodi iz različitih krajeva Rimskog carstva : Italici,
Grci, Kelti, Germani, Egipćani, Sirijci, Perzijanci i drugi. Svaka od tih grupa je sa sobom
donijela nešto originalno, nešto iz svoje kulture. Tako je, između ostalog, utvrđeno da su u kasnoj
antici na našim prostorima bile zastupljene 24 različite religije i na desetine božanstava. Etničku
sliku tadašnjeg stanovništva možemo posmatrati kroz nekoliko zasebnih geografskih regija :
zapadna Bosna, istočna Bosna i Podrinje, srednja Bosna, Hercegovina, Posavina.

5.1. Zapadna Bosna
U kasnoj antici u ovoj regiji živjelo je pretežno romanizovano starosjedilačko
stanovništvo kojeg je rimski civititet dobilo u vrijeme Elijâ i Aurelijâ. Imamo malo podataka o
tome kada je stanovništvo municipija Delminiuma (Duvanjsko polje), Salviuma (Livanjsko i
Glamočko polje) i Sarziaticuma (dolina Unca) dobilo rimski civitet. Pretpostavlja se da je to bilo
u vrijeme Hadrijana, no za to nema čvrstih dokaza. Nikakvih podataka nema o starosjedilačkom
stanovništvu sa rimskim civitetom na području Grahovog i Petrovačkog polja. Starosjedioci
zapadne Bosne, a naročito delminiumske oblasti, u velikoj mjeri su se suprotstavljali
romanizaciji, zadržavajući svoje običaje, vjeru, tradiciju, jezik, umjetnost, antroponimiju, nošnju,
način stanovanja, zanimanja itd. Može se reći da je romanizacija upravo u ovoj regiji nailazila na
najveći otpor starosjedilačkog stanovništva.

5.2. Istočna Bosna i Podrinje
Posebna karakteristika stanovništva ove regije jeste njegova izrazita raznolikost. Naime,
zbog velikih rudnih bogatstava, posebno srebra, rimske vlasti su u ove oblasti dovodile stručnu
radnu snagu iz raznih dijelova Carstva, a prednjačili su Italici. Starosjedilačko stanovništvo nije
pružalo poseban otpor romanizaciji, što je olakšavalo posao rimskim vlastima. I one su, s druge
strane, svim etničkim grupama garantovale građanska prava, koja uključuju slobodu kretanja,
izbora mjesta stanovanja, upražnjavanja i njegovanja kulture i tradicije itd. I pored svega toga,
rimske vlasti su postepeno i oprezno provodile romanizaciju i kroz tzv. tihu asimilaciju su
uspjele postići svoj cilj. Do njihovog dolaska, starosjedilačko stanovništvo činili su Iliri,
uglavnom potomci Dindara, i uz njih Kelti. Sa dolaskom rimske vlasti naseljavaju se pripadnici
brojnih naroda, među kojima su : Italici, Grci, Germani, Orijentalci, Britanci, Egipćani i drugi.
Krajem IV i u V stoljeću pojavljuju se i Goti. Romanizovano starosjedilačko stanovništvo je
uglavnom pripadalo rodovima Ulpijâ i Elijâ. U ovoj oblasti postojala su tri rimska municipija :
Domavija, Malvestium i Mun. S... Za razliku od gradskog, seosko starosjedilačko stanovništvo
ostalo je vjerno vlastitim tradicijama.

5.3. Srednja Bosna
Starosjedilačko stanovništvo u ovoj regiji činili su uglavnom Desidijati, a bilo je i dosta
doseljenika. Starosjedioci su se uglavnom bavili zemljoradnjom i stočarstvom, dok su doseljenici
angažovani u upravi, vojnoj službi i pokretanju drugih privrednih grana, u prvom redu rudarstva.
Romanizacija je u ovoj regiji tekla veoma sporo, a veći dio stanovništva civitet je dobio tek
Karakalinim ediktom iz 212. godine. Na području srednje Bosne otkriveno je jedno gradsko
naselje čije ime nije potpuno poznato – Aquae S..., a postojala su i dva municipija : Bistue Nova i
Bistue Vetus. Od poznatih doseljenika u Aquae S... naselju bili su Grci. Važne promjene u
društvenim odnosima stanovništva ove regije dešavaju se krajem II i početkom III stoljeća. Tada
se raspada plemenska organizacija, uspostavljaju novi odnosi i formiraju upravni organi po
rimskom uzoru. Od onoga što je sačuvano na spomenicima, romanizovani starosjedioci su
uglavnom pripadali rodovima Flavijâ, zatim Ulpijâ, Elijâ i Aurelijâ.

5.4. Hercegovina
Etnička slika u ovoj oblasti nije se bitno razlikovala od slike u drugim regijama. I ovdje
su tri osnovne kategorije stanovništva bili starosjedioci, doseljenici i romanizovani starosjedioci.
Okosnicu starosjedilačkog stanovništva činili su potomci ilirskih plemena : Deretini, Daorsi,
Deramisti, Glindicioni, Malkomani, Narensi, Valdeji i drugi. Smatra se da je među
starosjediocima bila i jedna manja keltska etnička grupa. Starosjedioci su se uglavnom bavili
stočarstvom, dok su doseljenici razvijali zemljoradnju, donoseći nove usjevne kulture – vinovu
lozu i maslinu. Među doseljenicima poznati su Grci, koji su uglavnom dolazili preko Epidaura.
Dio njih su čak služili kao robovi. Strani trgovci i poduzetnici su uglavnom bili Italici, Grci i
Orijentalci. Iako su starosjedioci rani prihvatili rimsku vlast, romanizacija je ipak relativno kasno
počela – sredinom II stoljeća. U IV stoljeću Hercegovinom se širi kršćanstvo, koje je domaće
stanovništvo masovno prihvatalo. Starosjedilačko stanovništvo sa civitetom je većim dijelom
pripadalo rodovima Flavijâ i Ulpijâ.

5.5. Posavina
Ovo je jedina regija koja je većim dijelom pripadala Panoniji. Broj stanovnika naglo je
povećan kada je uspostavljena rimska vlast i zaživjela privreda. Okosnicu starosjedilačkog
stanovništva činili su ostaci ilirsko-panonskih i keltskih plemena : Breuci, Amantini, Oserijati,
Kolapijani, Skordisci i drugi. Prvi tragovi romanizacije potječu iz vremena vladavina cara
Klaudija, a romanizacija je intenzivirana u vrijeme Vespazijana i kasnije Hadrijana. Od stranaca
najvjerovatnije su najbrojniji bili Italici. Ono što je poznato sa spomenika je da je starosjedilačko
stanovništvo sa civitetom u najvećoj mjeri pripadalo rodovima Ulpijâ i Elijâ. Iz malog broja
pronađenih vjerskih spomenika, njih 16, najviše je onih koji su posvećeni rimskim božanstvima,
zatim onih koji su posvećeni orijentalnim i provincijskim kultovima, pa tek onda onih koji su
posvećeni domaćim božanstvima. To navodi na zaključak da je ili romanizacija u velikoj mjeri
provedena, pa su starosjedioci prihvatili rimska božanstva, ili je jednostavno bilo mnogo Italika i
drugih obožavalaca rimskih božanstava.

5.6. Naseljavanje Gota
Krajem IV stoljeća Goti se počinju trajno naseljavati na prostorima Balkana, uključujući i
današnju Bosnu i Hercegovinu. Prije dolaska na Balkan oni su boravili uz obale Crnog mora,

nakon čega su se podijelili na istočne i zapadne (Ostrogote i Vizigote). Prvi su Vizigoti stigli u
Bosnu i Hercegovinu, ali su se kratko zadržali, nastavljajući svoj put ka zapadu nakon
pljačkaških pohoda na Balkanu. Za njima su potom došli Ostrogoti, ali ne sa istoka, već sa
zapada. Nakon bitke na Katalonskim poljima 451. godine Ostrogoti su se vratili prema istoku
izdvajajući se iz hunske grupe plemena sa kojima su napadali Rimsko carstvo. Gotski boravak na
prostorima današnje Bosne i Hercegovine obilježen je sistematskim uništavanjem tekovina
antičke civilizacije. Međutim, nakon nekog vremena, oni su i sami počeli da uspostavljaju trajnu
vlast na ovim prostorima, privreda je počela oživljavati, domaće stanovništvo ih je počelo
prihvatati i mir je nakratko bio uspostavljen. On je trajao nekih 40 godina, sve dok Istočno
Rimsko carstvo 535. godine nije krenulo u dvadesetogodišnji rat protiv Ostrogota. Bizantinci su
na kraju uspjeli istjerati Gote i zagospodariti ovim prostorima. Ubrzo su se na sjeveru pojavila
nova plemena : Gepidi, koji su zauzeli sjeveroistočne dijelove Bosne, i Langobardi, koji su se
nastanili u sjeverozapadnoj Bosni.

6. Naselja i komunikacije
Važnija rimska naselja na prostoru današnje Bosne i Hercegovine nastala su uglavnom na
onim mjestima koja su i prije dolaska Rimljana bila naseljena. Izgradnja naselja nije zavisila
samo od konfiguracije tla, već i od prirodnih resursa te oblasti, kao i od komunikacijske
povezanosti sa drugim mjestima, pogotovo sa administrativnim centrima. Rasprostranjenost
rimskih naselja se razlikovala od regije do regije. Pojedine oblasti današnje Bosne i Hercegovine
su u rimsko doba bile naseljenije nego što su danas. Zavisno od lokacija na kojima su naselja
nastala, ona se mogu podijeliti na : poljoprivredna, rudarska, naselja uz vojne logore i naselja uz
termalna vrela.

6.1. Poljoprviredna naselja
Razvoj ratarske djelatnosti, naročito povećan uzgoj masline i vinove loze, doveo je do
razvoja poljoprvirednih naselja, tzv. vilae rusticae. Ova naselja su vremenom postali pravi centri
napredne poljoprivrede i konjukturnog stočarstva. Ostaci naselja ove vrste pronađeni su širom
današnje Bosne i Hercegovine, pa između ostalog imamo : Višići i Mogorjelo kod Čapljine,
Varvara kod Prozora, Lisičići i Čelebići kod Konjica, Proboj kod Ljubuškog, naselje nepoznatog
imena kod Stoca, nekoliko naselja na području Sarajevskog polja, zatim naselja na području

Bugojnog, Gornjeg Vakufa, Livna, Duvna, Glamoča, Travničkog polja, Zenice, Bihaća, Banja
Luke, Posavine, istočne Bosne itd.

6.2. Rudarska naselja
Razvoj rudarstva, naročito tokom III i na početku IV stoljeća, doveo je do intenzivnijeg
naesljavanja rudarskih krajeva današnje Bosne i Hercegovine. Privredni napredak omogućio je
rudarskim naseljima da vremenom postanu veći gradski i administrativni centri. U njima je do
izražaja dolazila urbana komponenta života prožeta elementima i osobenostima mediteranske
kulture. Najznačajnije rudarsko naselje na prostoru današnje Bosne i Hercegovine je Domavija
kod Srebrenice. Tamo je bio veliki rudnik srebra. U Domaviji su pronađeni brojni ostaci javnih
zgrada, među kojima su : ostaci gradske vijećnice (curia), ostaci sudnice sa manjim forumom,
ostaci gradske tržnice, javnog kupatila, groblja, vodovodne i kanalizacione mreže, putnih
komunikacija, vjerskih spomenika, a uz to je pronađen i novac, nakit i druge potrepštine. Na
osnovu toga može se zaključiti da je u ono doba Domavija bila prava metropola. Ona je svoj
najveći privredni napredak doživjela tokom III i u prvoj polovini IV stoljeća. Tada je postala
privredno središte svih rudarskih naselja u provinciji Dalmaciji. Status municipija dobila je
vjerovatno za vrijeme Septimija Severa, ili eventualno nekog od njegovih bližih prethodnika. Na
jednom natpisu iz 251. godine Domavija se spominje i u statusu kolonije, a posljednje
svjedočanstvo iz nje potječe iz 274. godine. Posebnost Domavije je u tome što je ona jedini
rimski grad na prostoru Bosne i Hercegovine koji je građen u italskom stilu. Od druge polovine
IV stoljeća, kao i čitavo Carstvo počinje slabiti, a skoro je do temelja uništena krajem VI i
početkom VII stoljeća, tokom rušilačkih pohoda Avara i Slavena. Pored nje, ostaci rudarskih
naselja pronađeni su u svim bosanskim rudonosnim regijama. Tako u istočnoj Bosni još imamo
naselja na području Foče i Ustikoline, u zapadnobosanskoj rudonosnoj regiji otkriveno je
nekoliko naselja ove vrste na području Bosanskog Novog, zatim naselje na području Mrkonjić
Grada i kod Ljubije. U srednjobosanskoj regiji nekoliko naselja je na području Jajca, zatim su
otkrivena naselja i na područjima Bugojna, Gornjeg Vakufa i Kiseljaka.

6.3. Naselja uz vojne logore
Broj vojnih logora osjetno je porastao tokom III i IV stoljeća, kako onih manjih (castra),
tako i onih većih (castel). Uz logore su često bila i naselja koja su po svom karakteru tipična

vojnička, a u kojima su tokom prva dva stoljeća isključivo živjeli rimski veterani. Oni su tamo
izgradili jaku ekonomiju i uspostavili veze sa trgovačkim centrima istočnog Jadrana. Međutim,
od III stoljeća sve više se i civilno stanovništvo koncentriše u ovim naseljima, tražeći zaštitu
unutar njihovih zidina. Tokom III i IV stoljeća izgrađena su brojna civilna naselja uz vojne
logore, uglavnom u ravničarskim predjelima pokraj rijeka ili putnih komunikacija. Najznačajnija
takva naselja na prostorima današnje Bosne i Hercegovine su : Humac kod Ljubuškog,
Makljenovac kod Doboja, Skelani kod Srebrenice, Castra kod Banja Luke i jedno naselje na
području Šipova.

6.4. Naselja uz termalna vrela
Za ljekovitost pojedinih bosanskih termalnih voda znalo se još u antičko doba. Neki
termalni izvori koristili su se i u periodu kasne antike. To potvrđuju arheološki nalazi koji
svjedoče i o postojanju naselja oko tih izvora. Najznačajnija naselja ove vrste na prostorima
današnje Bosne i Hercegovine su Aquae S... na Ilidži kod Sarajeva, zatim naselja u Laktašima i
Gornjem Šeheru kod Banja Luke i u Bati kod Bihaća. Ova naselja su veoma slabo istražena, pa
prema tome nema ni mnogo tragova o životu unutar njih. Pored ovih, postoje i druga, manja
naselja uz termalna vrela, a to su : Crni Guber kod Srebrenice, Banja kod Višegrada, Podgradina
kod Mrkonjić Grada, Gornja Vogošća kod Sarajeva, Kiseljak kod Fojnice, Kiseljak kod Žepča
itd.

6.5. Putne komunikacije
Nakon osvajanja ovih prostora jedan od prvih poteza rimskih vlasti je bila izgradnja
putne mreže. To je bio osnovni preduslov za pokretanje privrede, a putevi bi služili i za transport
vojske. Početne korake u tom pogledu načinio je Publije Kornelije Dolabela, carski legat
provincije Dalmacije od 14. do 20. godine. Prema tome, glavna putna mreža izgrađena je još u I
stoljeću. Putevi su građeni do početka III stoljeća, kada Carstvo pogađa kriza, i od tada se
aktivnosti rimskih vlasti, po pitanju puteva, svode na održavanje i popravljanje postojećih
komunikacija.
Postojala su tri osnovna pravca koja su išla preko teritorija današnje Bosne i
Hercegovine, spajajući jadransku obalu sa posavsko-podunavskom regijom. Osnovne polaznice
tih puteva bile su Salona i Narona. Jedna putna komunikacija vodila je iz Salone, preko

Livanjskog i Glamočkog polja, pa dalje preko Banja Luke u Servitium, današnju Bosansku
Gradišku. Druga cesta iz Salone vodile je pravcem Duvanjsko polje – Gornja Rama – Gornji
Vakuf – Kiseljak – Sarajevsko polje – Romanija – Drinjača u Domaviju, i dalje nastavljala
nizvodno dolinom Drine u Sirmium, i nizvodno prema Đurđenovcu. Treća cesta vodila je iz
Narone kroz Čapljinu, pa dalje dolinom Neretve u Sarajevsko polje. Na ove osnovne magistralne
ceste priključivali su se manji lokalni putevi, stvarajući veoma razvijenu putnu mrežu. Osim
Rimljana, manje aktivnosti na popravljanju puteva vodili su i Goti u vrijeme Teodorika.

7. Kulturne prilike
Prvi kulturni preobražaj desio se dolaskom Rimljana na ove prostore. Na preobražaj su, u
prvom redu, utjecali privredni i društveni faktori. Latinski jezik postao je zvanični, dok je grčki
bio jezik komunikacije. Vjersku sliku činila su stara ilirska, a zatim i rimska, grčka i orijentalna
božanstva. Na preobražaj je znatan utjecaj imala i urbanizacija bosanskohercegovačkih prostora.
U umjetnosti ispreplitale su se domaće i rimske tradicije, stvarajući novi kombinovani stil koji se
manifestovao kroz freske, mozaike, skuplture i reljefe. Nošnja je također bila u nekom
kombinovanom ilirsko-rimskom stilu.
Drugi preobražaj dogodio se u kasnoj antici. Njega su uzrokovale česte provale, a zatim i
trajno naseljavanje barbarskih plemena sa jedne strane, te sa druge nemogućnost domaćeg
stanovništva da se suprotstavi tome i sačuva tekovine antičke kulture i civilizacije. Novi
gospodari ovih prostora donijeli su sa sobom i novu kulturu, unoseći elemente svoje u ostatke
antičke kulture. Na taj način stvoren je novi duh prožet mješavinom antičke i kulture barbarskih
naroda. Kada je kultura u pitanju, kasnoantičko doba obilježeno je velikom stagnacijom kulture,
koja se manifestovala u krizi i opadanju morala, opštoj degeneraciji kulture, nipodaštavanjem i
sistematskom uništavanju antičkog kulturnog naslijeđa.

7.1. Arhitektura i graditeljstvo
Dolaskom na ove prostore Rimljani su sa sobom donijeli i svoje forme gradnje i
arhitektonske stilove. Po tim uzorima izgrađena su brojna naselja svih vrsta, javni i privatni
objekti, mostovi, saobraćajnice itd. Dok je Carstvo bili u punom kulturnom procvatu, arhitektura
i graditeljstvo su bili na veoma visokom niovu. Međutim, kriza koja je pogodila Carstvo imala je
svog odraza i u kulturni generalno, pa tako i u arhitekturi i graditeljstvu. U kasnoj antici opada i

kvalitet i kvantitet građevina, tako da su brojna naselja izgrađena tek površno poštivajući rimska
graditeljska pravila. Kasnoatička arhitektura i graditeljstvo prepoznatljivi su po svojim
karakteristikama, pogotovo kada se radi o pitanjima arhitektonske izvedbe pojedinih objekata,
zatim tehnike građenja, izbora lokacije, korištenom materijalu i njegovoj obradi itd.
Najistaknutiji spomenici kasnoantičke arhitekture i graditeljstva su ostaci brojnih naselja svih
vrsta, vjerskih spomenika kao što su bazilike, mitreji, sepulkralnih spomenika itd.
Vremenom se razvijala i kršćanska arhitektura koja je mnogo elemenata preuzela od
rimske. Najznačajniji spomenici kršćanske arhitekture su bazilike. Za ranokršćanske bazilike se
može reći da su potpunosti naslijedile elemente rimske arhitekture, koja je prilagođena i
podređena potrebama kršćanske vjere. Bazilike predstavljaju najveća arhitektonska dostignuća
kršćanstva. Svaka bazilika je u unutrašnjosti imala prostoriju za vjernike, zatim prostoriju za
čitanje svete knjige i predvođenje pjevačkog hora, sto za slavljenje euharistije, mjesto za biskupa
(katedra), krstionicu (baptisterij) i mauzolej. Kasnoantičke bazilike na bosanskohercegovačkim
prostorima imaju neke karakteristike koje se mogu smatrati specifičnim za ove prostore. Naime,
svaka bazilika je građena od manjih objekata, gotovo redovno četverougaonog oblika. Građene
su dosta neuredno, uglavnom od spolija sa starijih objekata i nadgrobnog kamenja. Zidovi
bazilika odstupaju od pravog ugla, a one same su najčešće postavljane u pravcu istok-zapad.

7.2. Religija
Kada je u pitanju religija, kasnoantičko doba može se podijeliti na dva kraća perioda.
Prvi, predkršćanski, obuhvata godine od kraja II stoljeća zaključno sa prvom polovinom IV
stoljeća. Drugi period, kršćanski, traje od druge polovine IV do kraja VI stoljeća.
Za predkršćanski period karakteristično je vjerovanja u više božanstava. Na osnovu
pronađenih spomenika, zaključak je da su i dalje dominirala stara ilirska božanstva, tačnije
božanski par Silvan i Dijana. Nekolicina pronađenih spomenika posvećena je i japodskom
božanstvu Bindu, poistovijećenim sa rimskim Neptunom. Dominaciju Silvana i Dijane nije
mogao srušiti ni Jupiter, vrhovni rimski bog. Pored ilirskih, prisutna su bila i strana božanstva,
prije svih rimska, ali i ona koja su stigla iz Grčke, Trakije, Egipta, Perzije i drugih zemalja
Orijenta. Među njima najprisutiniji su perzijsko božanstvo Sunca Mitra i boginja Terra Mater, a
zatim slijede Izida, Serapis, Jupiter Dolihon, Nemes, Sedat, Sebazija i dr. Utvrđeno je postojanje

oko 50 božanstava u periodu kasne antike na ovim prostorima. Tokom ovog, predkršćanskog
perioda, zvanična religija bila je rimska. U svakom urbanom centru bio je spomenik Jupitera ili
trijade Jupitera, Junone i Minerve. Međutim, rimske vlasti su dozvoljavale stanovništvu slobodno
ispovijedanje vjere, dopuštajući im da se klanjaju i drugim božanstvima.
Kršćanski period obilježen je korjenitom promjenom u ovim pitanjima. Masovno
prihvatanje kršćanstva je označilo i konačno napuštanje tradicionalnih vjerovanja i raskid
duhovnih veza sa precima. Stara božanstva, kako domaća tako i strana, potpuno su izgubila
značaj. Propovijedajući novu vjeru kršćanstvo je izgradilo jedan sasvim novi duh koji je
zavladao ovim prostorima. Uzroci prihvatanja kršćanstva mogu se pronaći u opštoj situaciji koja
je tada bila u Carstvu. Naime, ono nije bilo samo u ekonomskoj krizi, već u krizi svih segmenata
života, pa tako i u duhovnoj i kulturnoj. Propagiranjem jednakosti svih ljudi i obećanjem nade da
će biti bolje svima, kršćanstvo je uspjelo da privuče veliki broj pristalica, u početku uglavnom
pripadnika nižih društvenih slojeva. Tako je izgrađena jedna potpuno nova duhovna svijest koja
je i definitivno označila kraj antičkog doba.

7.3. Umjetnost
Kulturni preobražaj u kasnoantičkom dobu uključivao je i preobražaj u umjetnosti. Do
njega nije došlo odjednom, već postepeno, počevši još od vremena Severâ. Rim je sve više gubio
značaj u umjetnosti, a vremenom se provincijalno stanovništvo sve više bavilo umjetnošću,
stvarajući nove stilove koje je i Rim prihvatao. U kasnoj antici umjetnost prestaje biti privilegija
samo gornjih slojeva stanovništva, čak štaviše, mnoge umjetnine su proizašle upravo iz naroda.
Sve se to, naravno, odrazilo i na umjetnost na ovim prostorima. Ovdje su se najviše izrađivale
freske, mozaici i portreti. U njima je bilo elemenata rimske umjetnosti, ali je isto tako bilo
odstupanja i pojave novih, provincijskih stilova u umjetnosti.
Vremenom se razvijala i kršćanska umjetnost na temeljima klasične rimske umjetnosti.
Ona nije imala neka posebna dostignuća, ali je ipak ostavila traga. Najčešći motivi na njihovim
umjetninama su vinova loza, bršljan i akantusov list.