You are on page 1of 48

I DIO

1. Vladalački naslovi u srednjevjekovnoj Srbiji
Stefan Nemanja – osnivač nemanjićke dinastije, nosio je naslov velikog župana i nije bio
krunisan. Prvi krunisani vladar ove loze bio je Nemanjin sin – Stefan Prvovjenčani.
Krunisanjem faktička vlast pojedinca postaje zakonita i on zauzima mjesto u redu hrišćanskih
vladara. Taj čin označava u duhovnom smislu akt božije milosti, i upravo ovaj momenat ističu
u svojim naslovima, a Stefan Prvovjenčani je isticao i prije krunisanja.
Kraljevska kruna je u Srbiju bila poslata iz Rima 1217. godine. Kraljevstvo je u Srbiji bilo
ustanova koja je prvenstveno označavala monarhovu suverenu i vrhovnu vlast. U nekoliko
slučajeva pored kralja bio je krunisan i mladi kralj kojem bi bio povjeren na upravu dio
državne teritorije, najčešće Zeta. Zamršena je bila situacija u doba vlade Dragutina i
Milutina. Vladar koji je odstupio nije izgubio naslov. Milutin ga je takođe stekao, a Dragutin
samostalno zavladao. Ideja državnog jedinstva nije bila napuštena što pokazuje spor o
prestolonasljeđu koji je izbio po Milutinovoj smrti. Dragutinov sin bio je smatran zakonitim
nasljednikom. S toga položaj kralja ukoliko je Milutin u pitanju podsjeća na položaj regenta. U
doba carstva kraljevski položaj je status kralja Vukašina. Mladi kralj je predstavljao
savladara.
2. Prestolonasljedni red u srednjevjekovnoj Srbiji
Prestolonasljedni red je svoj korijen nalazio u običajima. U ranom srednjem vijeku
preovladavalo je u srpskim zemljama načelo seniorata. To se dobro vidi u Raškoj gdje se
promjene na prestolu vrše često nasilnim putem, ali uvijek u okviru jedne kuće. Postojala je
svijest o tome da pravo na presto polaže jedan rod kome pripada vladalačka vlast. Nemanja
je vladao samo jednim dijelom srpske zemlje, a činjenica da su drugim dijelovima vladala
njegova braća nije potirala svijest o državnom jedinstvu. Za vrijeme Nemanjine vladavine
stvorilo se uvjerenje da titular velikog župana pripada isključivo Nemanjinim potomcima, a
ne i potomstvu njegove braće.
Nemanja je podijelio državno zemljište povjeravajući ga na upravu svojim sinovima. Ovome
u prilog govori i to što je Rastku bio dodijeljen na upravu Hum kojeg se odrekao i
zakaluđerio. Najveći dio države Nemanja je ostavio sinu Stevanu postavivši ga za
nasljednika, što dovodi do spora, jer je njegov najstariji sin Vukan osporio po očevoj smrti
Stevanovo pravo.
To je bio prvi slučaj da se ističe pravo primogeniture ili prvorođenja. Sv. Sava je izmirio
braću, ali može se zaključiti da pravo primogeniture nije uspjelo da nadvlada vladarevo
raspolaganje. Sudar ova dva načela, tj. primogeniture i vladarevog slobodnog raspolaganja
potrajaće kroz čitavo razdoblje kraljevstva. Pri nasljeđu Stefana Prvovjenčanog ova načela su
se poklopila = vladar je raspolagao prestolom u korist svog najstarijeg sina. Za vlade Stefana
Radoslava postavlje se pitanje može li se raspolaganje vladara poništiti, potvrdan odgovor
na ovo dao bi Radoslavljev silazak sa prestola. Radoslavljev mlađi brat Stefan Vladislav je bio
prinuđen usljed političkih komplikacija da prepusti vladu sinu Stevana Prvovjenčanog Stefanu Urošu I. Ovdje načelo primogeniture nije odigralo nikakvu ulogu, ali izbilo je za vlade
Uroša I. Uroš I je izvršio raspolaganje u korist svog najstarijeg sina Dragutina, koji se u
stranim izvorima naziva mladim kraljem. Opet su se poklopila načela primogeniture i
slobodnog raspolaganja krunom, što svjedoči o prodiranju primogeniture u pravnu svijest.
Dragutin je najprije raspolaganje izvršio u korist svog brata. Milutin je tako postao savladar regent.
Dragutin je poslije toga ponovo raspolagao krunom, ovaj put u korist svoga prvorođenog sina

pg. 1

Vladislava. Po Milutinovoj smrti došlo je do spora između trojice pretendenata. Sin zakonitog
kralja, Vladislav, nije se mogao popeti na presto jer su mu to pravo osporavali Konstantin i
Stefan, Milutinovi sinovi. Vladislav je imao dvostruki argument. Ne samo da je po pravu
prvorođenja izvodio pretenziju od zakonitog kralja nego je tome u prilog išao i Dragutinov
naknadni akt raspolaganja krunom. Neredovna situacija na prestolu podstakla je sabor da 6.
januara 1322. godine preduprijedi buduće komplikacije. Krunisanjem Stefana Dečanskog za
kralja, krunisan je i mlađi kralj Stefan Dušan - prvorođeni njegov sin. Uvijek se pri nasljeđu
prestola težilo pomirenju dvaju načela. Ako vladar raspolaže krunom, on to ne mora učiniti u
korist prvorođenog sina. Ako prvorođeni sin ima pravo na nasljeđe prestola, vladarev akt
raspolaganja je izlišan. U slučaju Uroša I i Dragutina pokazalo se da je bilo naivno uvjerenje
da će sudar načela biti prevaziđen ako se raspolaganje izvrši u korist lica koje bi po pravu
primogeniture bilo pozvano na presto. Uvijek je postojala opasnost od novih, naknadnih
raspolaganja. Opet je došlo do istog ishoda. Mladi kralj je ustao protiv oca i svrgao ga s
vlasti. Motiv ovoga može biti dvostruk: 1. Zaštita prava primogeniture; 2. Zaštita
raspolaganja u korist pobunjenog pretendanta. U oba slučaja htjelo se spriječiti novo
raspolaganje krunom. Ni pod carstvom se situacija nije mnogo izmijenila. Kad se Dušan
krunisao za cara njego sin Uroš krunisan je za kralja. Po Dušanovoj smrti, carski naslov će
Urošu osporiti Dušanov polubrat Simeon. Još više se komplikuje državnopravna situacija
dodjeljivanjem kraljevskog naslova Vukašinu. Ovo je bio presedan. Savladar je bio druge
plemićke loze.
3. Vladarevi prihodi u srednjevjekovnoj Srbiji
Privrednu podlogu i temelj vladareve moći u srednjevjekovnoj Srbiji činili su njegovi zemljišni
posjedi. Vladar je ubirao dadžbine od potčinjene sebarske klase. Srpski vladar ima i izvjesna
isključiva prava na pojedine izvore prihoda, kojima je jačao i svoj privredni i politički položaj.
Ovakva prava nazivana su regalijama. Vladarev prihod je predstavljao neposredni porez na
zemlju koji se nazivao soće. Dužnik ovoga poreza bila je sva srpska vlastela. Obavezu
plaćanja soća predvidio je Dušanov zakonik u članu 42, a visina je bila 1 perper ili kabao žita
godišnje. Bar i Budva su plaćali srpskom vladaru posebni porez akrostih u visini 100 perpera
godišnje. Dubrovčani su u srpsku kasu plaćali godišnji danak u iznosu od 2000 prepera i zvao
se srpski dohodak. Vladareve prihode povećavali su naplatama kazni, zatim carine i izvjesne
posebne dadžbine i podaničke obaveze. Članom 128 Dušanovog zakonika uspostavljen je
vanredni namet u slučaju ženidbe ili krštenja carevog sina. Član 127 predvidio je obavezu
gradozidanja za slučaj da grad bude porušen, a član 60 tzv. Ponos vladarev, odnosno službu
prenosa i prevoza za službu dvora. Postojale su dvije tipične regalije - korištenje rudnog
blaga i kovanje novca.
4. Dvorski aparat u srednjevjekovnoj Srbiji
Srpski vladar u srednjem vijeku nije imao stalnu prestonicu. Dobar dio godine provodio je u
ratnim pohodima i putovanjima, ali ipak vladar je razvio oko sebe dvorski aparat. Najstarije
zvanje na srpskom dvoru bilo je zvanje tepčija. S vremenom došlo je do umnožavanja
dvorskih zvanja. Činovnici su imali prvo srpske naslove da bi potom ista funkcija bila
označena vizantijskim imenom - npr. ministar finansija prvo se pominje kao kaznac, a poslije
protovestijar. Neke titule nisu u doba carstva označavale funkciju nego rang, npr.
sevastokrator i despot. Dvorskim poslovima upravljao je činovnik –kvorski knez, a na čelu
dvorske kancelarije bio je logotet. Vojnička dvorska zvanja bila su još od njemačkih vremena
vojvode, a u doba despotovine pojavljuje se i naziv čelnik.

pg. 2

5. Državni sabor u srednjevjekovnoj Srbiji
U srednjevjekovnoj Srbiji je pored vladaoca postojao i sabor. Taj državni organ se u izvorima
različito naziva. Riječ je o ustanovi koja se razvijala u običajnom pravu, bez zakonodavčevog
miješanja. Sastav sabora odlikuje se učešćem, kako svjetovne, tako i crkvene vlastele.
Sabor su sačinjavali vladalac i svjetovna i crkvena vlastela. U sabor nisu ulazili vlastelinčići.
Saborima su pored poglavara srpske crkve prisustvovali episkopi i igumani. Čitav sastav
sabora nije bio precizno utvrđen.
Vladalac je pred sabor iznosio ona pitanja koja je smatrao značajnim, za čije mu je rješenje
bila potreba pomoć državnog sabora. Vladalac je često samostalno donosio odluku u
slučajevima koji su bili jednaki slučajevima koje bi u drugoj prilici iznio pred sabor. Izuzetak
predstavlja izbor poglavara Srpske crkve. To je bilo jedino pitanje koje nikad nije rješavano
bez saborskog pristanka. Sabor je razmatrao promjene na prestolu, vladalac je na njemu
proglašavao svoje povelje, sabor je obavljao zakonodavni rad, pa i presuđivao u pojedinim
slučajevima. Sabor nije predstavljao organ koji bi ograničavao vladalačku vlast. Vladaoci su
najćešće sazivali državni sabor. Sabor je najčešće prihvatao vladaočeve odluke i odobravao
ih.
6. Srpska crkva
Crkva u srednjem vijeku igra važnu ulogu. Ona nije predstavljala samo vjersku zajednicu, već
i moćnog feudalca kojem je zemljišni posjed omogućavao ogroman politički uticaj. Srpske
zemlje su po raskolu crkve(1054. god.) potpadale pod vlast carigradskih patrijarha. Prava
istorija srpske narodne crkve počinje 1219. godine kad je diplomatskim putem izdejstvovano
posvećenje prvog srpskog arhiepiskopa sv. Save.
Po slomu Vizantije, 1204. godine car i patrijarh stolovali su u Nikeji. Nikejska patrijaršija
otimala se o prvenstvo s Ohridskom arhiepiskopijom. Aktom nikejskog patrijarha srpska
crkva je samostalna i izdvojena iz jurisdikcije ohridske arhiepiskopije. Potpunu samostalnost
srpska crkva postiže 1346. godine uzdizanjem arhiepiskopije na stepen patrijaršije. Kanonsko
priznanje ovog čina doći će tek 1375. godine kad carigradski patrijarh prizna srpsku
patrijaršiju. Prvo arhiepiskopsko sjedište je manastir Žiča, a presto je kasnije premješten u
Peć.
Srpska crkva je bila organizovana u više episkopija. Episkopije se dijele na parohije. Episkop
je imao vjersku, upravnu, sudsku vlast, uživao feudalne imunitete na svom posjedu. Posebnu
organizaciju imao je kaluđerski red. Kaluđerom je mogao postati svako ko dobije blagoslov
episkopa, a kaluđerski život se odvijao u manastirima. Na čelu manastira su bili igumani.
7. Spomenici prava srednjevjekovne Srbije s osvrtom na Dušanov zakonik
Spomenici srpskog prava se dijele u 4 vrste: povelje, međunarodni ugovori, zakoni i gradski
statuti.
Povelje – vladalački akti koji predstavljaju darovnice. Njima su vladaoci poklanjali posjede i
uspostavljali povlastice crkvama, manastirima vlasteli i gradovima. Najstarija sačuvana
povelja potiče od Stefana Nemanje, to je Hilandarska povelja iz 1198. godine.
Međunarodni ugovori – su najčešće oni koje je Srbija sklapala sa Dubrovnikom. Najstariji
takav ugovor potiče iz 1186. godine.
Zakoni – Sačuvani zakonski spomenici srpskog prava mogu se razvrstati na prevode i
prerade vizantijskih zakona i na domaće, srpske zakone. Vizantijski zakoni koji su
primjenjivani u Srbiji obuhvataju: Zakonopravilo, Sintagmu Matije Vlastara, tzv. Justinijanov
zakon i prevod Zemljoradničkog zakona. Domaći sačuvani zakoni su: Dušanov zakonik i
Zakon o rudnicima despota Stefana Lazarevića.

pg. 3

* Zakonopravilo ili Nomokanon ili Krmčija je zbornik građanskih i crkvenih propisa vizantijske
države, koje je odabrao i preveo Sveti Sava 1219. godine. Prvi je srpski pravni akt i pisan je
na razumljivom narodnom jeziku. Crkveni dio se sastoji iz Sinopsisa efeskog episkopa
Stefana i Fotijevog nomokanona, a svjetovni iz Justinijanovih novela i Prohirona.
* Sintagma Matije Vlastara nastala je 1335. godine. U Srbiji je bila prevedena za vlade cara
Dušana. Iz nje su u srpskoj verziji izostavljene sve crkvene odredbe, a zadržane svjetovne, te
se skraćeno naziva Sintagma.
* Tzv. Justinijanov zakon je kratak izbor iz vizantijskih zakona. Ova zbirka nema nikakve veze
sa carom Justinijanom I. Nastala je u Srbiji u vrijeme cara Dušana, a njen glavni izvornik je
Zemljoradnički zakon.
* Dušanov zakonik – najvažniji i najznamenitiji srpski srednjevjekovni pravni spomenik,
donijet je na državnim saborima 1349. i 1354. godine. Za izvornike je imao vizantijsko pravo,
Vasilike, starije srpsko zakonodavstvo, povelje, međunarodne ugovore, običajno pravo.
Izvorni tekst Dušanovog zakonika nije sačuvan, ali postoji nekoliko značajnih prepisa. Najbliži
originalu su Struški i Atonski rukopisi koji se čuvaju u Moskvi. Rukopisi koji se nalaze u
Beogradu su Prizrenski.
Oko 1/3 članova odnosi se na regulisanje prava i povlastica, tj. obaveza pojedinih staleža i
njihovih uzajamnih odnosa. Tu spadaju odredbe o pravima i privilegijama svjetovne i crkvene
vlastele na njihovim vlastelinstvima i u odnosu na potčinjene i zavisne stanovnike, o
teretima i dažbinama sebara, o položaju gradova i gradskog stanovništva, o privilegijama
trgovaca. Osim ovih odredaba najviše je u Dušanovom zakoniku propisa iz oblasti krivičnog
prava, te o sudovima i sudskom postupku.
* Zakon o rudnicima – izdao despot Stefan Lazarević radi uređenja pravnih odnosa rudara iz
Novog Brda. Rudarstvom su se bavili njemački doseljenici, pa zakon sadrži njemačke izraze
koji su prodrli u srpsko pravo.
Statuti gradova – Sačuvana su samo dva, Kotorski i Budvanski. Oba potiču iz 14. vijeka.
8. Vlastela u srednjevjekovnoj Srbiji
Povlaštenu feudalnu klasu u srednjevjekovnoj Srbiji činila je vlastela. Vlastela se dijeli na
svjetovnu i crkvenu, veliku i malu, baštinike i pronijare.
Svjetovna i crkvena vlastela - Duhovnici nisu bili obavezni da vojuju vojsku, što ne znači da
su podanici crkvenih posjeda bili oslobođeni vojne obaveze. Oni nisu išli s kraljem u rat, ali
su bili dužni da brane vlastelinstvo. Crkveni posjed nije mogao biti konfiskovan zbog
feudalne nevjere. Bilo je moguće i da svjetovni vlastelin bude podložan crkvi.
Velika i mala vlastela i vlastelinčići – Velika vlastela je predstavljala vrh piramide vlasteoskog
staleža, dok je mala činila redovno plemstvo. Vlastelinčići su bili poseban društveni sloj koji
je predstavljao vojnički stalež.
Baštinici i pronijari - Vlastela se prema svom zemljišnom podsjedu dijelila na baštinike i
pronijare. Baštinici su imali nad zemljom potpuno svojinsko pravo, ali su morali da služe
vojsku. Za neodlazak u vojsku vladari su im oduzimali baštinu. Pronijari su bili u položaju
držalaca državne zemlje, koja im je od vladaoca bila data u proniju. I oni su služili vojsku.
Pronija je ustanova koja je u Srbiju prodrla iz Vizantije.
9. Meropsi
Zemljoradnik se u srednjevjkovnoj Srbiji označavao terminom meropah. Meropah je bio
vezan za zemlju, nije smio napustiti vlastelinstvo na kojem je imao svoj meropaški posjed, na
osnovu kojeg je feudalnom gospodaru dugovao rabote. Meropsi su u zavisnosti od toga ko im
je bio gospodar mogli biti vladaočevi, crkveni ili vlasteoski. Postoje tri sistema određivanja

pg. 4

Sva tri služila su eksploataciji meropaškog staleža. Kotorani. Sokalnicima i majstorima raznih zanata su smanjene obaveze u zemljoradnji. Ne može se tačno odrediti sokalničko zanimanje. primali naknadu u stoci koja se zove beleg ili mjesečina. Dubrovčani su u svojim organizovanim pg. zanatlije. Otroci koji su se nalazili na vlastelinskim dvorovima. Vlasi su za svoj osnovni rad. Gospodar ih je mogao prodati ili na drugi način otuđiti. već je postajao meropah ili sokalnik. a ovu obavezu pominju i povelje i Dušanov zakonik. i one popove koji su dobijali više od "tri njive" zbog kog viška su morali više davati rabote i dadžbine. Vlasi Bili su stočari. 5 . privremeno nastanjeni Dubrovčani.meropaških rabota: sistem rabota određivanih količinom zemlje koju su meropsi morali da obrade. kao i robovi. Vlahe je teretila posebna dadžbina koja se zvala travina. Seosko sveštenstvo Razlikuju se na popover . posvećivali se i stručnim poslovima. bili lična i nasljedna svojina svojih gospodara – vlastele. sistem rabota određivanih količinom radnog vremena i sistem dažbina. dakle. 12. napasanje gospodarevog stada. a one su se zvale katuni. Pored rudarskih i trgovačkih centara u srednjevjekovnoj Srbiji bilo je i starih primorskih zetskihgradova.baštinike. bili vezani za gospodara kao meropsi. Sličnost otroka sa robovima sastojala se u tome što su otroci. Popovi su dobijali od seljaka "duhovni bir" i darove. Oni su pored bavljenja poljoprivrednim radovima. izvršilac sudskih presuda. osim što otroka hrišćanina nije smio prodati nehrišćaninu. Gradovi su imali tvrđavu. popove koji su dobijali od gospodara "tri njive zakonite" (oni su bili lično slobodni). a pored Sasa tu su živjeli. a ponekad i u funkciji izvršnih organa. ali i bliska meropsima. Grčkoj. u njima su duže boravili. Stočari su prinuđeni da se kreću zavisno od doba godine i mijenjaju mjesto boravka. Barani. ali po količini su bile manje. Popom se postajalo po pravilu iz porodice popova. 13. popove koji imaju svoju slobodnu baštinu nisu ulazili u stalež sebara već bili slobodni da odaberu crkvu u kojoj će služiti. ali zato su morali da daju svom episkopu "vrhovinu" (dohodak u znak pokornosti). Trogirani. Albaniji. a u podgrađu u drvenim kućama stanovali su rudarski radnici. Gradsko stanovništvo u srednjevjekovnoj Srbiji Svi gradovi u srednjevjekovnoj Srbiji nisu imali isti razvitak. Splićani. ali ne stalnim. 10. Trgovištva oko rudnika su bila u početku naseljenja Sasima. Status vlaha u osnovi je jednak sa meropaškim. trgovci. Sokalnici su imali iste obaveze kao i meropsi. Otroci Kategorija slična robovima. 11. Sokalnici i seoske zanatlije Predstavljali su poseban sloj čiji pravni položaj nije moguće tačno opisati. Vezanost za feudalnog gospodara i zavisnost od njega predstavljaju osnovne crte pravnog položaja obe kategorije. "otroci posađeni na zemlju" dobijali ista prava i dužnosti koje su imali meropsi. Otroci su se po svom položaju približavali položaju meropaha po tome što su sve više naseljavani na vlastelinstvima i kao takvi. pratili svoje gospodare na put. Takav položaj imale su i zanatlije u selima. a otroke žene nije smio dati ćerki u miraz. ali takođe i vizantijskih gradova u današnjoj Makedoniji. Imali su svoje naseobine. Stanovništvo u rudarskim i trgovačkim mjestima uglavnom je bilo malobrojno. ali onaj popovski sin koji nije "izučio knjigu" nije mogao da dobije popovsko zvanje. 14. Osnovna obaveza stočara je u napasanju gospodarevog stada.

zakoni(vizantijskog i domaćeg prava) i običajno pravo. Žička hrisovulja. Najznačajnije manastirske povelje su: Hilandarska povelja. međi njima najvise se pominju Dubrovčani i Sasi. Postoje manastirske. godine. Stanovništvo primorskih gradova je sastavljeno od vlastele koja je držala vlast u svojim rukama. presuđivao je i manja krivična djela. Ti gradovi ni u Srbiji ni u Vizantiji nisu uživali autonomiju. zabranjuje se udava (okrivljavanje dubrovačkih trgovaca koje bi izazvalo neposredno izricanje kazne) i izam (naplatu duga jednog dubrovačkog trgovca iz imovine njegovog zemljaka). a imali su i svoje upravne službenike. pg. Njima vladalac poklanja zemljišne posjede. Gračanička povelja. Skopska povelja. Njihov pravni položaj u mnogome se razlikovao. Sasi su takođe imali povlastice . Povelje su vladaočeve naredbe koje se odnose na pojedina lica. vijeka javlja se u gradovima brojno znatnije domaće stanovništvo koje se bavi pretežno trgovinom. određuju kako će im se nadoknaditi šteta ako im je ko u Srbiji nanese. vijeka i bavili su se rudarstvom. Ovi gradovi su uživali veoma široku autonomiju. što je bilo potrebno za rudarstvo. 15. Najvažniji je ugovor cara Dušana iz 1349.imali su svoj sud i svoju upravu. Ugovorima je bila predviđena zabrana represalija prema Dubrovčanima. Ovim ugovorima srpski vladaoci garantuju dubrovačkim trgovcima slobodu kretanja po Srbiji. Tek krajem 14. Za štetu pričinjenu Dubrovčaninu odgovarala je župa u kojoj je šteta pričinjena. Imali su dozvolu za krčenje šuma. Imalo je privilegiju da se sudi pred svojim posebnim gradskim sudovima. Izvori prava srednjevjekovne Srbije Glavni pisani izvori prava su povelje. Dubrovčani su u Srbiji uživali slobodu trgovine. i u prvoj polovini 15. Vlastareva sintagma i Justinijanov zakon. Vizantijski zakoni su Svetosavski nomokanon. Stranci u srednjevjekovnoj Srbiji U Srbiji je u srednjem vijeku bilo mnogo stranaca. međunarodni ugovori. svoje upravne organe. Sasi su se počeli naseljavati od sredine 13. dok su međusobno sporove dubrovčana na srpskom zemljištu presuđivali dubrovački konzuli. Dubrovčani su imali položaj i povlastice zajamčene međunarodnim ugovorom. Svetostefanska povelja. kojom počinje da se bavi pored vlasteoskog staleža i gornji sloj sebara. samostalno sudstvo. Dečanska hisovulja. Imali su svoje statute. godine kojim je pitanje naknadne štete dubrovačkim trgovcima riješeno tako što je sam car Dušan preuzeo na sebe obavezu da nadoknadi štetu ako bi ih u Srbiji razbojnici opljačkali. položaj Sasa počivao je na aktima srpskih vladara. Za sporove između njih i srpskih podanika bilo je predviđeno posebno sudstvo. građana koji su se bavili trgovinom i zanatstvom. 16. Njima je upravljao vladarev kefalija. Međunarodni ugovori su uglavnom ugovori između Srbije i Dubrovnika i bili su važni izvori prava jer su regulisali položaj i privilegije stranih trgovaca u Srbiji. određuje prava i privilegije. pučana i izvjesnog broja domaćih robova. Oni su uživali povlastice utoliko što su potpadali pod sopstveno sudstvo. Stanovništvo gradova osvojenih od Vizantije uživalo je iste privilegije u sklopu feudalne Srbije koje je imalo i pod vizantijskom vlašću. Arhanđelovska povelja i povelja cara Dušana. vlastelinske i gradske povljee. 6 . a sporove sa Srbima ili Sasima presuđivala mješovita porota). Najstariji međunarodni sačuvani ugovor je Nemanjin ugovor o miru s Dubrovnikom iz 1186.kolonijama imali posebne privilegije (sudio im dubrovački konzul. To su redovno darovnice. koji je imao vojne i upravne funkcije.

poklonu i razmjeni. 19. Zatim dolaze imena susjeda. 17. njih 13. a na poleđini stoje krst i kupčevo ime. Za brak van tih okvira Dušanov zakonik je predviđao da se razluči. osim ako bi katolik pristao da pređe u pravoslavce. Prizrenska tapija ima tri dijela: protocol (uvod). osim ako bi je meropah doveo i preveo u meropaha. 18. tj. ostavi. koji se koristi da se označi ona nepokretnost koja se razlikuje od naslijeđenog dobra – baštine. i 15. a zadruga je bila sastavljena od više bračnih parova različitih generacija i njihove djece.Domaći zakoni su Dušanov zakon i Zakon o rudnicima despota Stefana Lazarevića. i bilo je neophodno da ne postoje bračne smetnje kao što je srodstvo. Cijena iznosi osam litara srebra. Zabranjen je bio brak između meropaha i vlahinja. a samo njegovo sklapanje opisuje izrazima postavismo krst i prodasmo. sumeđnika. Brak je bio raskidiv u starom srpskom pravu. vijeka i ugovor iz 1438. Staro srpsko pravo je za zaključenje punovažnog braka zahtjevalo ispunjenje nekoliko uslova –od bračnih kandidata se zahtijevao određen uzrast. neophodan pristanak roditelja budućih supružnika. pg. zatim njegovi rođaci do 8. tako i nepokretne stvari. Od pisanih ugovora sačuvana su samo dva kupoprodajna ugovora i to Prizrenska tapija iz 14. Ako vlastelin nema ni takvih rođaka njegovu baštinu nasljeđuje onda vladalac kao pustu ili odumrtnu. poseban uslov pripadnosti pravoslavnoj vjeri. navodi se predmet ugovora. Najvjerovatnije je iz vizantijskog prava prodrla ustanova globe koja se plaća pri razvodu braka. Njegovo zaključenje uređeno je starim običajnim pravom. U uvodu su imena ugovornika. Predmet kupoprodaje predstavljale su kako pokretne. zatim dva njena sina i ćerka. tekst i eshatokol (završetak). tj. Za zaključenje braka bili su po Dušanovom zakoniku neophodna dva akta crkvenih organa: episkopova dozvola i vjenčanje od strane nadležnog sveštenika. kao i u prostoj porodici. godine kojim jedna žena prodaje manastiru kuću u Trepči. Na završetku Prizrenske tapije navode se svjedoci. Inokoštinu je činio bračni par sa djecom. jer se njen suprug ne pominje. U 14. Rasturio bi se i brak između katolika i pravoslavke. jer su i robnonovčani odnosi na kojima se to pravo zasnivalo bili nerazvijeni. Ispravu je sastavio bilježnik i njegovo ime je na završetku dokumenta. Obligaciono pravo u srednjevjekovnoj Srbiji (Prizrenska tapija) Obligaciono pravo u srednjevjekovnoj Srbiji bilo je nerazvijeno. Kraj svakog imena je krst. koji je određivao da vlastelinovu baštinu nasljeđuju prvo njegova djeca. inokoština i zadruga. Potom se potpisao bilježnik. o čemu svjedoči termin kupljenica. naglašava se dobrovoljnost pogodbe. prvo dolazi prodavac. vijeku su se u Srbiji koristili ugovori o: kupoprodaji. Porodično pravo u srednjevjekovnoj Srbiji Porodica je u srednjevjekovnoj Srbiji imala dva oblika. postojao je monogaman brak. stepena pobočnog srodstva. U tekstu se nalazi pored ponavljanja prodavčevog imena i kupčevo. što odgovara potpisu. To su prosta porodica. Nasljedno pravo u srednjevjekovnoj Srbiji Nasljedno pravo je poznavalo testamentarno i intestatsko (po zakonu) nasljeđivanje. Oni se na ovaj način odriču svog prava prvenstvene kupovine njenog imanja. dolazi tekst koji se odnosi na prenos i sadržinu prava koje se prenosom pribavlja. Ona je udovica. tako da je crkveno vjenčanje polako i teško ulazilo u pravni život. zajmu. 7 . Jedini pravno važeći brak bio je brak zaključen u formi koju je crkva propisivala. Ta globa se u Srbiji zvala raspust. Testamentarno nasljeđivanje bilo je regulisano crkvenim pravom. zakupu. dok je red nasljeđivanja baštine vlastelina koji bi umro bez testamenta propisivao Dušanov zakonik. U zadruzi. Akti kupoprodaje su bili česti.

odboj. obida ili prestuplenije. krivična odgovornost mogla je biti individualna i kolektivna. Ona je pružana i nižim klasama. Širi kolektivitet koji odgovara kad njegov pripadnik izvrši krivično djelo može biti različit. npr. izam. Ali subjekt krivičnog djela se ne mora uvijek poklopiti sa subjektom krivične odgovornosti. Kažnjiva su samo ona djela učinioca učinjena sa pizmom. Dušanov zakonik predvidio je imovinsku kaznu za vlastelina koji opsuje vlastelinčića. U pogledu vinosti razlikuju se umišljaj i nehat. a sin majstora je morao da izuči zanat. Sin popa mogao je naslijediti gazdinstvo oca ako se spremi za popa. udava. tj. Dušanov zakonik opredijelio se za izraz sagrešenije. pojedinac je smatran predstavnikom svoje zajednice i onda kada učini delikt. 20. presto. što znači da se nesposobnost takvog lica za rasuđivanje o sopstvenim postupcima nije smatrala za okolnost koja isključuje ili smanjuje krivičnu odgovornost. kada se napad na pojedinca smatrao napadom na zajednicu kojoj pripada. Krivična djela protiv javnog poretka Kao primjer krivičnog djela protiv javnog poretka uzima se nevjera. Staro pravo je dopuštalo da u pojedinim slučajevima umjesto krivca za njegovo krivično djelo odgovara kolektivitet kojem krivac pripada. Kad je o objektu krivičnog djela riječ. Za pojedina krivična djela Zakonik je predviđao poseban oblik umišljaja. a većinom jeste ostajala nasljednicima ako bi pružili garanciju da će imanje i dalje obrađivati i davati rentu vlastelinu. provod i prejem ljudski. što se vidi iz Dušanovog zakonika gdje je zabranjena prodaja pravoslavnog hrišćanina nevjerniku. Postojalo je više vrsta kazni: imovinska. Ujedno. Za povredu groba odgovaralo je čitavo selo. ali i imovinsku i tjelesnu kaznu za vlastelinčića koji opsuje vlastelina. Svaki stalež bio je podvrgnut zasebnom sistemu krivičnih sankcija. odgovorna je čitava zajednica. Povelje i međunarodni ugovori poznaju izraze krivina. kuće i sela. koji bi se označio kao zla namjera učiniočeva. 21. a umišljaj nehvalica. čak i u istom staležu pravila se razlikuju. konfiskacija cijelokupne imovine i kazna lišavanja slobode. Nehat je nazvan grijehom. Ograničenja u pogledu nasljeđivanja sebarskih gazdinstva postojala su još kod seoskih popova i seoskih majstora. Bile su poznate odgovornosti roda. Staro srpsko pravo počivalo je na misli o pravnoj nejednakosti državnih podanika. jer to prepušta vlastelinu. gubitak časnih prava. krivac. Krivično pravo u srednjevjekovnoj Srbiji U srpskom starom pravu korišteni su razni termini da označe pojam koji se danas naziva krivičnim djelom. Ukoliko više lica izvrši jedno ili više krivičnih djela to bi postajala množina subjekata. dakle od volje vlastelinove zavisilo je da li će meropaška baština poslije meropahove smrti ostati njegovim nasljednicima ili neće. I najniža klasa u državi je bila podvrgnuta krivičnom pravosuđu. vinost i uračunljivost učinioca krivičnog djela. Dušanov zakonik ukinuo je prvi i zamijenio ga drugim. nije bila obespravljena. 8 . zbor sebara. primijećeno je da je pravna nejednakost dovela do toga da je višim staležima pružana jača krivičnopravna zaštita. Ovakav odnos učinioca prema djelu ima naziv pizma. smrtna. Prema Dušanovom zakoniku pijanica je bio krivično odgovoran. pg.Nasljeđivanje meropaške baštine Dušanov zakonik ne reguliše. Umjesto čitave rodbine odgovara samo porodica. kazna lišenjem zvanja. Kolektivna odgovornost je ostatak iz starih preddržavnih vremena. tjelesna. Subjekt krivičnog djela bio je označen kao i danas. Individualna odgovornost povlači red pitanja.

Odboj – djelo koje se sastojalo u suprotstavljanju nalogu sudskog izvršnog organa. a ko izvrši to djelo biva kažnjen po zakonu svetih otaca. što znači da za ovo krivično djelo sudi carski sud. a vražda ubistvo. Krivična djela protiv crkve i religije Kao primjeri krivičnog djela protiv vjere mogu se navesti otpadništvo u katoličanstvo (jeres latinska) i vradžbine. a vražda kazna za ubistvo kada ubica nije pronađen. Izam i udava – Samosud predstavlja samosvjesno pribavljanje prava vansudskim putem. Dušanov zakonik predvidio je da je nevjera carski dug. Za nehatno ubistvo kazna je bila otkup.Nevjera – sastoji se u povredi obaveze vojne službe koju su vlastela dugovala vladaocu. Krivična djela protiv imovine To su krađa i razbojništvo (tatba i gusa). Udava se odnosila na hvatanje samog dužnika. Dušanovim zakonikom krv i vražda bile su proglašene za carske dugove. Kod vradžbina Zakonik je zahtijevao da se krivac uhvati na djelu. Neki smatraju da je krv značila ubistvo. a za silovanje žene iz svog staleža tjelesnom kaznom. Djelo je mogao izvršiti pripadnik vlasteoskog staleža. Pored osnovne norme Zakonik poznaje i one o međustaleškom ubistvu. Učinilac otpadništva u katoličanstvo mogao je biti katolički sveštenik koji pravoslavnog obrati u katoličku vjeru. 9 . lica rođena kao rimokatolici su slobodno ispovjedala svoju vjeru. Takvo djelo nije dolazilo pod udar krivičnog pravosuđa. 23. Krivična djela protiv ličnosti Krivično djelo protiv ličnosti je ubistvo i silovanje. vražda. To je izdaja – najteže krivično djelo. kao i sam preobraćenik. ali i otrok. Zbor sebara – je krivično djelo predviđeno Dušanovim zakonikom. Silovanje je jedno od krivičnih djela protiv ličnosti pri čijem normiranju su došle do izraza staleške razlike u feudalnom društvu. Vlastelinu je prijetila tjelesna kazna za silovanje žene iz njegovog staleža. Za ubistvo postojalo je više termina: krv. Zabranjeno je bilo samo preobraćenje u katoličanstvo. dušegubija ili dušeubistvo. paljevina. Prejem ljudski – je predstavljao radnju pomaganja sebru u bjekstvu s vlastelinstva. ali svi ovi izrazi nisu uvijek bili sinonimi. a ubistvo bliskog srodnika kažnjavano je smrtnom kaznom putem spaljivanja. 22. povreda tuđih međa i uopšte zemljišne pg. Nevjera je krivično djelo čiji je učinilac mogao biti samo pripadnik vlasteoskog staleža. a za umišljajno tjelesna kazna. Međutim. Zakonodavac nije predvidio sankciju za slučaj da vlastelin siluje ženu sebarskog staleža. dok drugi smatraju da krv znači tešku tjelesnu povredu. Feudalno krivično pravo zaprijetilo je kaznom sebrima ukoliko se okupe. jer svako okupljanje je smatrano kao pobuna da se ugrozi feudalni poredak. a izam na hvatanje nekog drugog lica koje je sa dužnikom u vezi kako bi se na ovog učinio pritisak da izvrši svoju obavezu. Oblici su izam i udava. Srpsko pravo je rano napravilo razliku između umišljajnog i nehatnog ubistva. Ovo je djelo proglašeno za carski dug. kao i o kvalifikovanim oblicima ubistava. Kazna za nevjeru je konfiskacija učiniočevog imanja. Kvalifikovana ubistva Dušanov zakonik sankcioniše tako što je ubica sveštenog lica kažnjavan vješanjem. Prestoj – je bilo krivično djelo koje se odnosilo na neodazivanje sudskom pozivu. 24. Provod ili prejem ljudski – je krivično djelo koje se sastoji u primanju tuđeg sebra na sopstveno vlastelinstvo ili u grad. a Dušanov zakonik je zaprijetio učiniocu imovinskom kaznom. Ali ukoliko sebar siluje vlastelinku kažnjavan je smrtnom.

nasilno ili neovlašteno napasanje svog stada na tuđem pašnjaku. Parnice među Dubrovčanima presuđivao je dubrovački konzul ili su bile iznošene pred redovni dubrovački sud. Stanak – posebna vrsta suda. Krađa konja 6. Crkveni sud je nastupao sa dvostrukom nadležnošću. Dvorski sud je imao trojaku nadležnost: presuđivao je u krivičnim djelima izvršenim na samom dvoru. povreda međa. gradski sud. kao i lični vladaočev sud. Za spaljivanje kuća. a lopov oslijepljivanjem. Patrimonijalni sud . Postojale su dvije vrste stanka. U carske dugove spadala su krivična djela: 1. Ranjavanje ili zlostavljanje 5. crkveni sud. Gospodari i starješine tih sela dužni su bili da nadoknade svu štetu. Državni sudovi su sudili vlasteli. slame. Primorski gradovi su imali samostalne sudove u osvojenim grčkim gradovima pored crkvenih sudova. Potka . njegova nadležnost protezala se na tzv. Vladaočev sud je proistekao iz njegove vladalačke vlasti. 10 . odnosno lopovi. ona djela za koja je pravni poredak izričito propisivao nadležnost crkvenog suda. 25. sudio je sve parnice protiv dvorana i sudio je strankama koje se izričito obrate dvorskom sudu.Feudalni poredak pružao je vlastelniku sudski imunitet. Popaša . Pod patrimonijalnim sudom podrazumijeva se kako sud svjetovnog vlastelina. postojali su i mještoviti duhovno-svjetovni sudovi. Ubistvo 4. Razbojništvo (gusa) i krađa (tatba) su kažnjavani strogo – razbojnik se kažnjavao vješanjem. duhovne drugove. Parnice o svojini na zemlju 7. sijena u selu ili izvan njega Dušanov zakonik propisuje spaljivanje krivca.svojine (potka) i nasilno napasanje stada na tuđim pasištima (popaša). izdaja 2. vladaočev sud i stanak sud. Ratione materiae. Sudsko uređenje u srednjevjekovnoj Srbiji Postojale su različite vrste sudova: patrimonijalni sud. Nevjera tj. gusara i tata 8. državni sud. Veliki je sazivan radi pg. te sebrima za „carske dugove“.naziv za više različitih krivičnih djela protiv zemljišne svojine kao npr. mješoviti sud. U parnicama zbog crkvene zemlje uvijek je sam vladalac presuđivao. jer je on na svom posjedu bio ovlašten da izriče pravdu i sudi sopstvenim podložnicima. tako i crkveni sud kad sudi ljudima koji su naseljenici crkvenog imanja. a pored toga kažnjavani su i oni kao i razbojnici. Dušanov zakonik je razlikovao nehatnu popašu (kazna . Smatralo se u srednjem vijeku da ima pravo i na izricanje pravde u sporovima među podanicima. s knezom na čelu. U rurskim i trgovačkim mjestima u unutrašnjosti zemlje sudilo je vijeće od 12 građana.naknada štete) i popašu nahvalicom (kazna . Sva djela koja se tiču profesionalnih razbojnika (hajduka) i lopova. ovaj sud je bio nadležan da sudi svim sveštenim ljudima. Pomaganje tuđem meropahu da pobjegne od svog gospodara 3. tj. selo u kojem bi se našao razbojnik ili lopov kažnjavano je raseljavanjem. Silovanje vlastelinke Gradski sud – U gradovima su sudili posebno gradski sudovi. dovođenje tuđe vode za navodnjavanje na svoje imanje. sječa tuđe šume i dr. veliki i mali. Stanak je presuđivao parnice između Srba i Dubrovčana pošto je svaka od stranaka morala biti podvrgnuta svom personalnom statutu. Ratione personae.plaćanje globe od 6 volova). stanovnicima vladaočevih domena i gradova.

pg. u toku parnice tuženi je imao jedino da se pravda. Kletvenici 3. Na malom stanku presuđivale su sudije birane od strane stranaka i to u jednakom broju za svaku od njih.raspravljanja državnih poslova. Na velikom stanku državni poglavari bili su predstavljeni putem zastupnika. Kad sopstvenik svoje grlo stoke nađe ukradeno kod drugog. čuli. Stranke su slobodno iznosile dokaz i pribjegavale različitim dokaznim sredstvima. Obličenije 6. mogao je potvrditi sve pravne činjenice na koje se stranka poziva i da se u njegov iskaz nije smjelo sumnjati. Božji sud 4. Vlastela je imala povlasticu da nije smjela biti u svako doba pozvana na sud nego samo u izvjesno zakonom predviđeno vrijeme (prije ručka). isključivo radi raspravljanja njihovog spora. pristav je pozvan od stranaka ili postavljen od suda. a kasnije je izvršavanje presude prešlo na organe javne vlasti. Svjedoci 7. 11 . Zakletva 2. Po završenoj sudskoj raspravi donešena je presuda koja je u doba cara Dušana morala biti pismena i izrađena u dva primjerka. a kad je u pitanju bio veliki vlastelin kao optuženi sud mu je slao knjigu sudijinu (pismeni poziv). sve dok se ne nađe lice koje ne može objasniti porijeklo tog grla – on je krivac. Primivši tužbu sud je. kao kotao ili mazija (vađenje usijanog gvožđa iz kotla uzavrele vode) ili kao žezlo (prenošenje usijanog gvožđa sa vrata crkve do oltara). gubio bi spor. Pomoćni organ u srednjevjekovnom sudstvu je bio pristav – samostalan organ javne vjere. I drugi je bio dužan da objasni otkud mu životinja. taj je dužan da kaže od koga je i na koji način to grlo dobavio i onda je na toga padala sumnja. Ukoliko tužilac koji je tuženog pozvao na sud ne bi pristupio na ročište. Presuda je morala biti zasnovana na zakonu. Sudski postupak u srednjevjekovnoj Srbiji Postupak pred sudovima feudalne Srbije započinjao je na tužbu stranke – pojedinca. tj. Kao dokazna sredstva na sudovima upotrebljavana su: 1. Obličenije je značilo hvatanje krivca na djelu. Presudu je u starijem vremenu izvršavala stranka koja dobije spor. 26. Božji sud javlja se u dva vida. bilo da se radilo o nekoj građanskoj parnici ili o krivičnom djelu. pozivao optuženog na taj način što mu je po tužiocu i pristavu slao pečat (tj. Priznanje Kletvenici(porotnici) nisu bili svjedoci. već su pomagali stranci za koju se kunu na taj način što su sudu tvrdili da je ona vjerodostojna da joj vjeruje. prema Dušanovom zakoniku. Svod je bio način dokazivanja korišten najčešće u slučajevima krađe stoke. Sebri su imali samo tu povlasticu što se nisu morali odazvati odmah po svom povratku iz rata. Sud nije smio pozvati udatu ženu kad joj muž nije kod kuće. Isprave 8. Sudski dvoboj je bio zabranjen Dušanovim zakonikom. jedino u slučaju razbojništva i krađe sud je započinjao postupak po službenoj dužnosti. a pored njih je bio i jedan broj sudija. U toku suđenja tuženi nije smio da komplikuje parnicu na taj način što bi optuživao tužioca za izdaju ili koje drugo djelo. Mali se sazivao na osnovu ugovora stranaka. otisak pečata). već su imali pravo na svoj trosedmični odmor. Svod 5. nisu saopštavali sudu ono što su vidjeli. Neodazivanje vlastelina sudskom pozivu kažnjavalo se globom od 6 volova.

Polazeći od njega crkva bosanska nije ubirala nikakve dažbine i nije imala nikakvih posjeda. a drugo zlo i tjelesno. Od Dubrovnika su bosanski vladaoci primali nekoliko dohodaka tzv. Smatralo se da je kruna. naročito rudnika olova i srebra po kojima je Bosna u srednjem vijeku bila čuvena. godine banovi. spadala je u red jeretičkih crkava s dualističkim učenjem. na osnovu samog pripadništva tom rodu. za dvije države. dobro i zlo i dva boga od kojih je prvi tvorac duhovnog. Crkva bosanska bila je svojoj osnovi bogumilska. dok su drugi mogli i da se žene. Vladalac je najčešće davao rudnike u zakup Dubrovčanima. 28. Osim prihoda sa svojih plemenitih baština. Među najvažnije prihode spadali su dohoci od rudnika. vlasnik gradova i prihoda. Prvo zovu bogom svjetla. U javnom životu Bosne glavnu ulogu igrala je sve do propasti bosanske države crkva bosanska. materijalnog svijeta. Savršene 3. U Bosni bogumilski pokret odriče se borbe protiv feudalnog uređenja koje se već bilo učvrstilo. Njeni funkcioneri vršili su u bosanskoj državi određene poslove – zastupali bosanskog vladaoca u spoljnopolitičkim odnosima. Imao je karakter antifeudalnog pokreta – propovijedao je odricanje od svojine. Samo tzv. Prave krstjane 4. već po pravilu obavezno tek na osnovu izbora od strane vlastele. 1463. Najvažniji među njima bio je stav prema svojini. tj. Makedoniju i Srbiju. Vladalac u srednjevjekovnoj Bosni Vladaoci u Bosni nazivali su se do 1377. Srbiju i Bosnu. i katolička i pravoslavna crkvena organizacija. tj. Tvrtko je primio dvostruku krunu. a od Tvrtkovog krunisanja pa do propasti bosanske države. od zakletve. Crkva bosanska U srednjevjekovnoj Bosni postojale su. a drugi tvorac vidljivog. Obične vjernike 5. srebro na koje je plaćana određena taksa moglo se slobodno prodavati u zemlji i izvoziti iz zemlje. tako i u zbacivanju bosanskih vladalaca sa prestola. žigosano državnim pečatom. nepokoravanje vlasteli. Bogumilski pokret se širio kroz Bugarsku. Crkva bosanska zadržala je i izvjesne stavove iz prvobitnog bogumilskog učenja. Dolaženje na presto pojedinih članova roda dinastije Kotromanić nije nastupalo automatski. otpor prema ratu. 12 . godine njeni vladaoci nose titulu kralja. drugo bogom tame.27. Jedina im je obaveza bila da u svemu slušaju savršene krstjane i da se pred smrt pokaju i prime duhovno krštenje. naročito u perifernim oblastima. bez obzira na ličnost vladaoca. Od Matije Ninoslava do proglašenja samostalne bosanske države svi vladaoci su iz jednog istog roda pripadali dinastiji Kotromanića. a dualistički jeretički pokret polazio je od vjerovanja da postoje dva načela. ali nisu imale veći značaj u društvenom i političkom životu Bosne. da ratuju. Mrsne ljude Prvi su bili obavezni da vode pravi asketski život. Po učenju bosanske crkve postoje dva načela i to jedno duhovno i bestjelesno. Bosanska crkva stvorila je i čvrstu organizaciju i imala svoju crkvenu jerarhiju strojnike. vladaoci su imali pravo i na prikupljanje mnogih dažbina i prihoda. Naplaćivao je i posebnu taksu za promet srebra. bolano. da njoj vlastela duguje vjernost. srpski pg. Bogumili u Bosni dijelili su se na: 1. sa episkopom crkve dedom na čelu. Prihodi su pristizali vladaocu i od kovanog novca i od carina. Volja vlastele je bila odlučujuća kako u dovođenju na presto. stonski dohodak. Izabrane 2. mrse. u diplomatskim funkcijama.

a najuticajniji među njima imali su svoje dvorove sa odgovarajućim dvorskim aparatom i svoju vlastelu. . kolektivna svojina širih vlastelinskih krvnosrodničkih zajednica. Pravo učestvovanja na stanku imali su svi knezovi – velmože. Predstavnici crkve nisu pristvovali na bosanskom stanku. Prema svojoj ekonomskoj i političkoj snazi knezovi su se dijelili na: 1. Vojna obaveza vlastele prema vladaocu svakako je postojala. njima potlačene vlastele.dohodak ili svetodmitarski dohodak radi uživanja trgovačkih povlastica. Nije bilo crkvene vlastele. Katolička i pravoslavna crkva imale su u perifernim dijelovima Bosne svoje feude. Uticaj im je bio skoro jednak vladarevom. bosanske velmože nazivaju se rusaškom gospodom. a u vrijeme najvećeg slabljenja centralne vlasti prigrabljivali su znatan dio vladalačkih prihoda. Međutim.Prava bosanske vlastele na baštinu bila su šira. Sa vladaocem je dolazila i njegova žena. za razliku od vlastele u Srbiji. I pored ovako brojnih izvora vladarevih prihoda njihovo ubiranje je u praksi bilo neefikasno zbog političke premoći vlastele i slabosti centralne vlasti. 13 . 30. Vlastelu 3. Plemenitu baštinu vladalac je mogao oduzeti samo u slučaju pg. a zatim samo titulu. pa čak ratovali ili u ratu ostajali neutralni.obavljano je darivanje i oduzimanje baština. Vlastela u Bosni su bili samo baštinici. Najčešći slučaj je da se kao zajednički vlasnici baštine u izvorima pominju rođena braća. učestvovali su samo istaknuti plemići koji su dovodili i izvjestan broj sitnije.rješavano je o otuđivanju državne teritorije. u praksi. . a njihove obaveze prema vladaocu neodređenije i labavije nego u Srbiji.Kao nosioci prava svojine na vlasteoskim baštinama javljaju se u Bosni vlasteoske porodice. Prava i obaveze vlastele . Vlastela – vlastela u Bosni je. vlasteoski rodovi ili izvjestan broj vlastele krvnih srodnika. Stanku je u nekim prilikama prisustvovao i sam vladalac. Gospoda rusaška – naziv za malobrojnu najmoćniju bosansku vlastelu. Pronijara nije bilo. 29. Može se reći da su vlasteoske baštine u Bosni bile zajednička. koji ga je tada sazivao i rukovodio njegovim radom. Najvažnija bosanska vlastela. Vojvoda je u početku značilo vojskovođa. Oni su kao i vladaoci sklapali trgovinske ugovore. . vlastela. Stanak srednjevjekovne Bosne Sav rusag bosanski je naziv državnog sabora(stanka) u srednjovjekovoj Bosni. Veliku vlastelu(velmože) 2. Pravo baštinske svojine . pa i vlastelinčići. Bosanska vlastela je imala jači i samostalniji društveni i politički položaj od srbijanske vlastele. Pored naziva za bosanski stanak rusag je i naziv za čitavu bosansku državu (u cijelom rusagu).vršen je izbor i krunisanje vladalaca. jer oni nemajući feudalne posjede nisu ulazili u red vlastele.određivana je spoljna politika zemlje. bila samo svjetovna. Veliki vojvoda rusaga bosanskog – naziv za najmoćniju vlastelu. Najčešće su uzimali nazive vojvoda. Na stanku su raspravljana i rješavana najvažnija pitanja unutrašnje i spoljne politike bosanske države: . Vlastelinčiće Velikoj vlasteli – pripadali su predstavnici najmoćnijih vlasteoskih porodica. Vlastela u srednjevjekovnoj Bosni U Bosni su se svi pripadnici vlasteoskog staleža nazivali knezovima. Glavnu i odlučujuću riječ na stanku imale su velmože. veliki vojvoda i herceg.

koje su obrađivali. kao i samostalno prelaženje sa jednog vlastelinstva na drugo ili pak na teritoriju Dubrovnika. Feudalna hijerarhija vlastele – u Bosni je postojala izražena hijerarhija vazaliteta. Među bosanskim robovima koji su bili predmet kupoprodaje nalazili su se. tj. U Bosni je niža vlastela zavisila od velike vlastele. sistem feudalnih ljestvica. Prema državi. Imovinsko pravo srednjevjekovne Bosne Redovan oblik baštine zvao se plemenština. vijeku te se njen razvitak kretao tako da se ova ustanova polako bližila onome obliku feudalne svojine čiji nosilac je pojedinac. a još više žene i djeca prodavani sun a trgovima ili izvoženi i prodavani u Dubrovniku. i oni koji su bili slobodni seljaci koji su silom uhvaćeni i odvedeni u roblje. ali pošto se radilo pretežno o jereticima ona je tolerisala i trgovinu i držanje bosanskih robova. Zavisni zemljoradnici nazivali su se kmetovi i mnogo češće samo ljudi. Kolektivna svojina roda nad zemljištem održala se u Bosni kroz cijeli srednji vijek. tj. ali u tom slučaju on je bio ograničen. Kako su po svoj prilici više bračnih parova i njihova djeca živjeli na istom pg. 34. tj. Robovi muški. On im nije mogao oduzeti sam pravo na baštinu. te ih time stavljali u položaj svojih sluga ili vazala. a ne uz zemljišni posjed kako je bio slučaj u Srbiji. Kao prodavci robova pojavljuju se bosanski trgovci robljem. pristanak stanka. Izgleda da su se kolektivno-svojinske osobine plemenštine polako gubile u 15. Oni su smatrani kao puna i nasljedna svojina svojih gospodara. čiji je položaj u Bosni bio sličan položaju antičkih robova. robovski status bio je nasljedan. Robovi u srednjevjekovnoj Bosni U srednjevjekovnoj Bosni bilo je i robova – serva. Plemenština je bio pravno – tehnički termin koji se koristio u poveljama. Porodično i nasljedno pravo u srednjevjekovnoj Bosni Postojanje oblika kolektivne svojine u Bosni i njegovo dugo preživljavanje govori u prilog tvrđenju da su porodične zajednice morale biti poznate. ali prodajom robova bavile su se i ugledne ličnosti iz bosanskog vlasteoskog staleža. robovi su bili predmet raspolaganja i sami. U srednjem vijeku svojina nad zemljištem je bila skopčana s vršenjem javne vlasti. Kupci su bili dubrovačka vlastela i mnogi stranci iz italijanskih gradova. Kmetovi u Bosni imali su određene obaveze prema svojim feudalnim gospodarima. Robovi su takođe bili predmet dosta široko razvijene međunarodne trgovine. ali i drugim poslovima služenja na dvoru. tj. 14 . 31. 32. Korijen naziva ove ustanove potiče iz perioda rodovskoplemenske zajednice. vazali velmoža bili su obavezni na vjernu službu koja se sastojala u vojnoj obavezi. Niža vlastela. Katolička crkva je zabranjivala držanje robova katolika. prema vladaocu kmetovi su imali kao obavezu plaćanje jednog dukata po kući. Kmetovi u bosni bili su vezani za zemlju. pored ljudi koji su i ranije u Bosni bili robov. a te su se obaveze kao i u drugim zemljama sastojale iz davanja jednog dijela proizvoda i iz rada na posjedima gospodarevim. tj. Kao što su vladaoci davali baštine vlasteli uz određene uslove i obaveze isto tako su i velmože darivali manju vlastelu i vlastelinčiće. 33.izdaje. Seljaštvo u srednjevjekovnoj Bosni Sebar – naziv koji se u srednjevjekovnoj Srbiji upotrebljavao značio je cijelokupno nevlasteosko seosko stanovništvo u Bosni. Nema nagovještaja o postojanju višeženstva. već je bilo nužno odobrenje druge vlastele. Bosanskim kmetovima bilo je zabranjeno napuštanje vlastelinskih posjeda na kojima su živjeli.

Ni izvještaji o ovom deliktu nisu u izvorima suviše česti. Ako ne dovede sakletvenike ili se sama ne zakune. Osnovne specifičnosti tog sistema bile su uslovljene činjenicom da je u Turskoj osmanlijskoj državi vrhovno pravo svojine na zemlju pripadalo sultanu.imanju. Moglo se. 15 . kao i srpski. 35. mješoviti sud koji je nazvan stanak. Zakletva samošesto je dokazno sredstvo koje je korišteno u sudskim procesima u Bosni. mada se koristio i naziv tatba. U Dubrovnik su se stvari sklanjale usljed opšte nesigurnosti. postojao je i presuđivao mješovite parnice. Ovo drugo je bilo pravilo. Krivično pravo u srednjevjekovnoj Bosni Opštem pojmu krivičnog djela odgovarao je u Bosni termin krivina. Bosanski plemići su. 36. bilo je poznato i u Bosni. Procesno pravo u srednjevjekovnoj Bosni Misao o višestepenom suđenju u Bosni nije bila poznata. Tako je bilo u svim starim pravima. stvari od vrijednosti deponovali u Dubrovniku i zatim njima slobodno raspolagali za slučaj smrti. Krivina je zapravo označavala protivpravno djelo i to na najopštiji način. usljed čestih ratova. Ono se suprotstavlja pojmu ponašanja saglasnog pravu ili pravdi. Dio zemlje zadržavao je za sebe kao svoje lično dobro (carski hasovi). Djelo ubistva je napad ne samo na pojedinca nego i na širi kolektivitet kojem žrtva pripada. desiti da baština ostane bez gospodara. Dio zemlje davao je visokim državnim funkcionerima u vidu posebnih feuda (hasovi). Krivično djelo krađe nazvano je tim imenom. 37. pg. Vladar je u slučaju nevjere morao morao optužiti svog vazala pred stankom. postojao je i vladaočev sud. O postupku pred sudom se ne zna mnogo. za koje postoji riječ pravina. Sultan je imao isključivo pravo da raspolaže državnom zemljom. Po nazivu osnovnog oblika feuda (timara) osnovni feudalni sistem zvao se timarski. Sultan je dijelio zemlju kao feude prvenstveno zaslužnim ratnicima. Zanimljivo je da je dubrovački statut predviđao drugačiji način presuđivanja sporova između Dubrovčana i Bosanaca. Statutarne odredbe predviđale su poseban. stranka gubi spor. taj odnos nije potpadao pod jurisdikciju bosanskog pravosuđa. Pored suda vlastele na stanku. Takva baština smatrana je odumrtnom i pripadala je vladaru. da je dodjeljuje i oduzima po svojoj volji. Parnična stranka je morala da dovede sa sobom još pet sakletvenika koji će zajedničkom zakletvom potvrditi njen navod. Iz mnogobrojnih povelja se vidi da je za feudalnu nevjeru sudila vlastela na stanku. kakav je statutom bio predviđen. Timarski sistem Agrarni odnosi u našim zemljama pod turskom vlašću karakterišu se u početku uspostavom klasičnog feudalnog turskog sistema – timarskog sistema. Ne znamo da li je u najstarijem vremenu postojala krvna osveta. Izgleda da se najčešće dokazivalo svjedocima ili sakletvenicima. Mješoviti sud. feudalna nevjera. Izgleda da su u gradovima postojali posebni sudovi koji su sudili u vijećima u čiji sastav su ulazili i predstavnici građana – purgari. Tipično krivično djelo. odosno zboru. Najveći dio zemlje dodjeljivao je lično feudalcima (spahijama) kao timare i zijamete. Za taj slučaj važilo je i u Bosni pravilo poput onog koje je poznavalo i srednjevjekovno srpsko pravo. Testamentarna raspolaganja nisu bila nepoznata. Ukoliko bi pak Dubrovčani na bosanskoj teritoriji imali među sobom kakav spor. te je jedan od muškaraca među srodnicima uživao najveći ugled i predstavljao porodičnog starješinu. On je kao vrhovni poglavar države uživao neograničeno pravo svojine na državnoj svojini koja se nazivala erazi mirija.

Pravna priroda timara i zijameta bila je principijelno ista. Seljaci su imali pravo da otuđuju svoje baštine. vijeka počele su da se manifestuju duboke promjene u agrarnim odnosima pojavom tzv. 38. U Osmanlijskoj carevini postojali su feudalni posjedi koji su bili vezani za određenu funkciju.Timari su bili manja feudalna dobra čiji su se prihodi kretali do 20. Vakufi su obično takve zadužbine koje su pojedinci zavještali u korist vjerskih institucija. već i upravno-policijski imunitet (imali su političku vlast prema naseljenicima na svojim posjedima). Seljaci su prodavali i kupovali svoje posjede uz odobrenje spahija. Pojedinci dolaze do seoskih posjeda silom. Proces čiflučenja predstavlja specifičan vid izvlašćivanja seljaka i stvaranja velikih posjeda u rukama veleposjednika. odžakluk timari. To su bila lična feudalna dobra sultana. Njihovi posjedi imali su sličan položaj položaju crkvenih imanja u drugim feudalnim državama. Timarlije su bili obični konjanici. jer su i jedni i drugi dobijali posjede lično i pod uslovom vršenja vojne ili rjeđe neke druge službe.000 do 100. Zvali su se hasovi. U osmanskoj državi postojali su posjedi koji su bili u punom vlasništvu njihovih uživalaca (mulk). Ali od kraja 16.000 aspri. Sve pokretne stvari u turskoj državi spadale su takođe u kategoriju mulk. Feudalni posjedi (timari i zijameti) bili su nasljedivi od druge polovine 14. Zaimi su bili niži komandanti spahijske konjice i često su nosili titulu bega. Čitlučki sistem Krajem 16. Vakufi su specifična vrsta vjerskih zadužbina. U turskoj državi vladajući oblik zemljišne svojine bila je državna zemlja. prisiljavanjem seljaka na prodaju i tako počinje proces čiflučenja. Zijameti su bili slobodni posjedi. Sličnu kategoriju feudalnih posjeda činile su vakufske zemlje. ali hasovi su bili veća dobra i njihovi uživaoci nisu neposredno upravljali svojim imanjima. Oni su uživali svojinska prava uz uslov vršenja odgovarajućih obaveza u korist turske države i feudalca. Timari su bili tzv. Zavisni ljudi u osmanskoj državi nazivani su imenom raja. Od tada se pojavljuje jedna ličnost između spahije i seljaka. procesa čiflučenja. Spahije nisu bili vlasnici timara i zijameta nego samo uživaoci rente. U istu kategoriju spadali su i carski hasovi.000 aspri. a učivaoci zijameta zaimi. kao pg. Promet seoskih posjeda se u početku odvijao najviše među seljacima. Nasljeđivali su ih spahijski sinovi pod određenim uslovima. Posjedi seljaka muslimana su čifluci. Tu su spadale zgrade i okućnice. Sultan ih je davao pojedinim visokim vojnim i upravnim funkcionerima. Mogli su je uživati samo dok su vršili službu za koju su dobili posjed. Timari i zijameti su bili sastavljeni od sitnih seoskih posjeda (baština i čifluka). vijeka. I jedni i drugi spadali su u stalež spahija. Nasljeđivani su u širem krugu porodice. zbog čega su njihovi posjednici uživali ne samo ekonomski. Taj oblik svojine bio je prožet protivrječnošću koja se sastojala u tome što su seoski posjedi bili otuđivani. Uživaoci timara zvali su se timarlije. kojom posjednici timara i zijameta nisu bili ovlašteni da raspolažu. Zbog toga što je vakuf bio vjerska korporacija njegovi posjedi su bili neotuđivi. kao i da ih nasljeđuju. a ako nije bilo sinova onda njihova braća. Njihovim uživaocima pripadao je samo ograničen ekonomski imunitet (ubiranje rente). 16 . bez obzira da li su bili hrišćani ili muslimani. a hrišćana baštine. Hasovi su slični zijametima. bašte. Oni su vršili vlast prema raji na svojim posjedima posredstvom svojih funkcionera – vojvoda ili subaša. Njihovi uživaoci imali su pravo ekonomskog i upravnopolitičkog imuniteta. a ako nije bilo ni braće onda ostali najbliži srodnici po muškoj liniji. neslobodni posjedi. vrtovi. Nasljeđivali su ih prvo sinovi spahija. Uživali su ih zavisni seljaci. U Bosni su vrlo rano uspostavljeni tzv. vijeka u prometu seoskim dobrima počinju da uzimaju učešće i pojedini slojevi feudalne klase. Njihovi posjednici mogli su da svojim posjedima raspolažu za vrijeme života i za slučaj smrti. Hasovi su spadali u kategoriju slobodnih posjeda. Zijameti su bili feudi sa prihodima od 20.

Pod zastavu se može mobilisati određen broj spahija kojima je komandovao sandžakbeg. U čiflučkom sistemu pored davanja spahiji. U doba sultana Sulejmana Veličanstvenog Carstvo je bilo podjeljeno na 40 beglerbegluka. Provincijska vojska je bila sastavljena od spahijske konjice koja je predstavljala stub čitave države i glavni oslonac svih osvajačkih pohoda turskih sultana. On je jedini bio isključivo sastavljen iz zemalja koje su naseljavali naši narodi. 17 . 39. u tadašnjem beogradskom pašaluku organi seoske narodne samouprave bili su u selima seoski zbor (činili ga muški stanovnici sela) i seoski starješina (knez ili kmet u knežinama . U 18.treći eksploatator seljakovog rada. vojskom jednog sandžaka sandžakbeg. Kasnije je osnovan i beglerbegluk Anadolija. a od 18. knežinama i nahijama) i autonomija pravoslavne crkve.nahijska skupština i nahijski knez. U Srbiji u 18.provincijska i centralna. vijeku Turska se dijelila na 20 beglerbegluka . Skupštine nahijeske i knežinske su birale knezove i odlučivale o rasporedu određenog danka na knežine odnosno na sela. Kadiluci su se dijelili na manje oblasti nahije. Niže administrativne jedinice bili su kadiluci (kaze). vojna organizacija predstavljala je osnovicu na kojoj je bila zasnovana njegova administrativno . Od druge polovine 16. VOJNA ORGANIZACIJA OSMANLIJSKOG CARSTVA Jezgro osmanlijske vojne organizacije sačinjavala su 2 roda vojske . od kojih 26 u evropskim provincijama Carstva. Spahiji je davao desetak. U nahijama . Država se dijeli na provincije (beglerbegluk. Pored feudalne vojske u osmanlijskoj državi postojala je stalna najamnička vojska - pg. Sandžakbeg je u ratu predvodio spahije svog sandžaka. Bili su to prvenstveno sudski okruzi. Predstavljali su i jezgro lokalne upravne podjele u Osmanlijskom carstvu. godine osnovan je bosanski pašaluk. morali su da sa sobom povedu određen broj pješaka (džebelija). 1580. dijelom Slavonija i dijelovi Dalmacije i Like. Njegovo sjedište se mijenjalo. Spahije su uvijek morale biti u pripravnosti da bi na svaki poziv sultana mogle odmah stupiti u vojni pohod. Svaki beglerbegluk obuhvatao je manji ili veći veći broj sandžaka sa sandžakbegom na čelu. godine njegove granice su bile znatno sužene. To je čifluk sahibija. a čifluk sahibiji devetak. U početku su u Osmanlijskoj državi najviše administrativne jedinice bili sandžaci. novcu i radnoj snazi. Spahijskom vojskom jedne provincije komandovao je beglerbeg. vijeku tj. seljak je morao davati određene dažbine i čifluk sahibiji. Kao komandanti javljaju se i subaše. Administrativno uređenje u zemljama pod osmanlijskom vlašću ADMINISTRATIVNO UREĐENJE OSMANSKOG CARSTVA U EVROPI Upravna podjela Osmanlijskog carstva bila je prožeta njenim vojnopolitičkim uređenjem. Kada je osnovan u njegov sastav ulazilo je čitavo područje današnje BiH. ponekad u Jedreni i vrlo kratko u Bitolju. Provincije su se dijelile na sandžake ili live (znači zastava). u Africi i u Evropi. Prvo je stvorena najviša upravnoadministrativna jedinica na Balkanu pod nazivom rumelijski beglerbegluk.teritorijalna podjela. vijeka taj se funkcioner zvao vezir. Poslije Karlovačkog mira 1699.kneževa skupština sastavljena od predstavnika sela) i knežinski knez.u Aziji. alajet ili pašaluk). vijeka podudaraju se sa granicama BiH. Glavne autonomije koje su uživali naši ljudi su lokalne samouprave (u selima. Na čelu provincije nalazio se beglerbeg. najduže je bilo u Sofiji. Na čelu su im stajali sandžakbezi ili mirilive. Svi naši krajevi zadugo su se nalazili u sastavu rumelijskog beglerbegluka. Prema veličini svog posjeda i količini prihoda. Podjela na beglerbegluke nastala je kasnije. U timarskom sistemu postojao je jedan feudalac (spahija) prema kome je zavisni seljak bio obavezan na relativno podnošljiva davanja u naturi. U provincijsku vojsku spadali su i graničari i pripadnici mjesnih garnizona.

materijalno-finansijska pitanja. U nekim našim zemljama važnu ulogu imali su funkcioneri vlaške organizacije – knezovi. da ubiraju porez u korist neposrednih feudalnih gospodara. Skupštine su činile starješine i na njima su odlučujuću riječ imale vojvode. kao sultanova garda. U početku živjeli su strogo vojničkim životom. njihov sastav i nadležnost nisu bili nekim normativnim aktom utvrđeni.uglavnom pješadija. Jezgro lokalne uprave činio je timarski sistem kao specifičan oblik feudalnog sistema. U organizaciji lokalne uprave u osmanlijskoj državi značajnu ulogu ima upravnopolicijski imunitet feudalaca – počivao na ustanovi tzv. 40. a kasnije od hrišćanske djece koja su kupljena u vidu danka u krvi. vijeka janjičari su pokazali neposlušnost prema sultanu. jer su morali čitav svoj život isključivo posvetiti vojnoj službi u korist sultana. Služba knezova bila je nasljedna. da pomažu poreskim činovnicima centralne vlasti pri ubiranju opštedržavnih poreza. Skupština starješina u Srbiji U toku postojanja države Prvog srpskog ustanka(1802–1813) održano je više skupština među kojima se ističe skupština održana 14. U većim gradovima to je bio janjičarski aga. policijskoj službi i drugo. vakufi. Janjičari su kao autonomna organizacija imali svoje posebne starješine. npr. Pomoćni vojni redovi imali su svoju autonomnu organizaciju u koju se niko nije smio miješati. Regrutovani su u prvo vrijeme od zarobljenika. da se staraju o naseljavanju i kolonijalizaciji zemlje. Početkom 18. Funkcija vojvode označavana je terminom vojvodaluk. a u manjim janjičarski serdar. i u nekim pg. Dvorske spahije su takođe redovi najamničke vojske. Od početka ustanka one se sastaju početkom godine i kada se ukazivala potreba za njihovim sazivanjem.1804. II DIO 1. trupe su bile uvijek uz njega). godine u Orašcu na kojoj je Karađorđe izabran za vrhovnog vožda i skupština održana avgusta mjeseca 1805. Njena osnovna funkcija sastojala se u potrebi obezbjeđenja materijalnih interesa povlaštenih slojeva društva. Starješine pomoćnih vojnih redova sastavljenih od Turaka bili su subaše. Za svoju službu knezovi su dobijali za nagradu manje timare. da dostavljaju raji zapovjedi nadležnih organa i da joj određuju poslove koje ona ima da vrši. ciljevi ustanka.komandanti feudalci. Najmnogobrojniji dio najamničke vojske bili su janjičari . Na skupštinama su raspravljana i rješavana sva značajnija pitanja unutrašnje i spoljne politike ustaničke države.02. Najviši serbest posjedi bili su hasovi. povjeravali su je svojim službenicima vojvodama. pitanja političkih i vojnih saveza. život im je bio sličan životu asketa (nisu se smjeli ženiti. a njihova disciplina naglo popuštala. hasovi) bili su serbesti. Vojvode beglerbega i sandžakbegove vojvode bili su još upravnopolicijski organi za područje jednog kadiluka ili nahije. vijeka u ovoj funkciji javlja se službenik muteselim. Funkcija kneževa je da se staraju o javnoj bezbjednosti i upravnopolitičkim poslovima na svom području. Njihovim posjednicima pripadao je upravnopolicijski imunitet. U početku Turske bile su dvije vrste – nahijski i seoski. u zaštiti javnog mira i poretka. vojnnički sandžakbeg i vojnički čeribaša. imali su pravo da vrše lokalnu vlast na svojim posjedima. Posjednici timara nisu uživali upravnopolicijski imunitet. Sazivanje skupština. Od 18. u Borku na kojoj je odlučeno da se osnuje Praviteljstvujušči sovjet. serbest (slobodnih) feudalnih posjeda čiji je broj bio malen. Druge kategorije feudalnih posjeda (zijameti. Dijelili su se na korpuse ili odžake. 18 . Lokalna uprava u zemljama pod osmanlijskom vlašću Lokalna uprava u našim zemljama za vrijeme Turaka bila je izgrađena u okvirima jednog sandžaka. Njihovi posjednici nisu direktno obavljali vlast.

4. Zahvaljujući u prvom redu svojim ratnim uspjesima on je sve više jačao svoju vlast i proširivao svoje funkcije težeći da postane apsolutni gospodar. ali i organizuje sudstvo na oslobođenim teritorijama. ali vrhovna vlast nije nikad izlazila iz Karađorđevih ruku. Praviteljstvujušči sovjet – Nastaje kao posljedica ruskih preporuka i nastojanja starješina da ograniče Karađorđevu vlast. godine. – Do 1811. sa određenim samoupravnim organima: • SELA: a) seoski zborovi: skupovi na kojima se rješavaju pitanja od interesa za selo. U rukama Karađorđevim nalazila se od početka ustavna vrhovna komanda. 2.1804. ostala pitanja pg. • KNEŽINE: a) knežinske skupštine: kmetovi svih sela iz knežine.slučajevima one su presuđivale politička i krivična djela starješina. 19 . a ostali članovi se biraju na nahijskim skupštinama. upravljaju selom. . Vrhovni vožd u Srbiji Izabran na zboru narodnih starješina u Orašcu 14. – 1811. – Osniva se na skupštini 1805. – Prve sovjetnike bira prota Mateja Nenadović. godine za vrhovnog starješinu.02. u Borku. On je izdavao pasoše. On je stvarno vršio funkciju šefa države. prikupljaju carske poreze. popečitelje i članove suda bira Karađorđe) Funkcije Sovjeta: – Po osnivanju isključivo građanski sud. 3. reorganizacija Sovjeta: • 6 popečitelja (ministara) • Veliki vilajetski sud (Od 1811. vrhovnog vožda ustanka Đorđe Petrović – Karađorđe počeo je odmah vršiti punu vojnu i civilnu vlast. on je po prethodnom dogovoru sa vojvodama odlučivao o vojnim operacijama. nakon 1811. rješava “veće sporove”. Borba između Karađorđa i vojvoda oko vrhovne vlasti trajala je sve vrijeme ustanka. – Vremenom širi djelokrug. U oblasti uprave vrhovni vožd vršio je postavljanja knezova i drugih službenika. sudio je i vojvodama i drugim starješinama. dobija i zakonodavnu i upravnu vlast.Zajedno sa Karađorđem. odnosno. v) seoski knezovi: nemaju nikakvu vlast. Sovjet je radio na uvođenju stalne vojske i održavao je diplomatske odnose. vrhovni samoupravni organ knežine – bira knežinskog kneza. Sovjet to nikada nije postao. b) seoski kmetovi: prve seoske starješine. Beogradski pašaluk se dijelio na 14 nahija. kao i ljudima iz naroda. Lokalna samouprava prije prvog srpskog ustanka – Prije Prvog srpskog ustanka. Predstavljanje ustaničke države pred inostranstvom i vođenje njene spoljne politike spadalo je u djelokrug ili skupštine ili Praviteljstvujuščeg sovjeta. oslobađao obveznike od kuluka. ali je u nekim slučajevima i sam Karađorđe kao šef države obavljao te poslove. razrezuje poreze. godine. – Iako je sve vrijeme težio da postane vrhovni organ vlasti. NAHIJE – najmanje turske samoupravne jedinice – Srpski narod je uživao izvjesnu lokalnu samoupravu. a nahije na knežine i sela. Sovjet ima predstavnički karakter. Vrhovni vožd je vršio i sudsku vlast.

Miloš Obrenović postiže usmeni sporazum sa Marašli Ali-pašom.b) knežinski knez: “obor knez”. već i znatno proširena. Na čelo vojne organizacije. Marašlija je priznao Miloša za vrhovnog kneza Srbije. ali i one koji nisu regulisani turskim zakonom • NAHIJE: . sa protjerivanjem Turaka i zavođenjem srpskih centralnih vlasti moglo se očekivati da je i srpska lokalna samouprava bila ne samo vraćena. izbija Drugi srpski ustanak pod vođstvom Miloša Obrenovića. Sporazum kneza Miloša i Maršali – ali paše i fermani (Aprila 1815. Naprotiv.) – Sporazumom je predviđeno: 1) da poreze sakupljaju srpski knezovi (tj. odlučeno je bilo i to da sve starješine u nahiji moraju biti potčinjeni samo svome vojvodi. imala je dužnost da prikuplja od knezova poreze i da ih predaje paši. Oni su obično imali po jednu nahiju pod svojom vlašću. novim beogradskim vezirom. i najzad male buljubaše koji su bili starješine nad jednim selom ili samo polovinom sela. koje su zavele režim terora i potpune samovolje. zatim buljubaše koji su bili starješine nad jednom knežinom ili više sela. obavlja poslove prenesene s turskih organa vlasti. a novembra 1815. Osim toga. na nekoliko nahija. Tako je rješena borba između centralizma i decentralizma u ustaničkoj Srbiji u korist centralizma. dahije su u knežinama postavili svoje kabadahije. Sa izbijanjem ustanka 1804. a u selima subaše. Stvarnu vlast zadobijaju novi vojni organi koji se formiraju u ustanku van knežinske organizacije i bez obzira na nju. a vojvode su potčinjene Karađorđu i samo od njega primaju naredbe. da bi na kraju bilo ukinuto.nahijska skupština: prvenstveno radi razrezivanja poreza Dahijska vlast uspostavljena s povratkom janjičara u Beogradski pašaluk donijela je sa sobom i uništenje lokalne samouprave. Krajem 1808. kao najkrupnije vojne starješine (poslije Karađorđa) izbijaju vojvode. – Sultanovim fermanima iz februara 1816. a bilo je slučajeva da se vlast vojvoda protegne in a veće teritorije. (Kancelarija bi trebalo da sudi Srbima za veće krivice i paši predavala one koji bi bili osuđeni na smrtnu kaznu. 5. već u svim granama civilne uprave i sudstva. godine. tj. Na skupštini 1811. 2) da uz svakog muselima po nahijama sjedi po jedan srpski knez i da bez srpskog kneza muselim ne sudi Srbima. 3) da se obrazuje u Beogradu kancelarija koju će činiti dvanaest knezova – iz svake nahije po jedan. Takvu vlast imali su i vojne starješine niže od vojvoda kao što su podvojvode. knežinska samouprava i biranje knezova postepeno je sve više sužavano. da se Turci ne miješaju u to prikupljanje).) – Takođe. stari knezovi po knežinama i u selima uglavnom su ostali na svojim mjestima. Tokom daljeg razvijanja ustanka oni su ostajali sve više bez stvarne vlasti. ali nije bilo tako. Oni nisu zapovjedali samo u vojsci. Kad je ustanak započeo. 20 . o budućoj upravi u Beogradskom pašaluku. godine ustavnim aktom kojim je bio regulisan odnos između Karađorđa i vojvoda. bilo je propisano: 1) da spahije uzimaju desetak strogo po beratima 2) da svaki Srbin uživa slobodu kretanja i trgovanja po Turskoj carevini 3) da vojna posada bude samo po gradovima 4) da po gradovima i palankama sjedi uz turskog starješinu po jedan srpski knez 5) da postoji stalan savjet u kome će svaka nahija imati po jednog predstavnika pg. godine vojvode su obećale Karađorđu da ubuduće neće nikog za načelnika priznati koji ne bude imenovan i potvrđen od Vrhovnog vožda i Praviteljstvujuščeg sovjeta.

Predstavnici srpske vlasti u ovim teritorijalnim jedinicama bili su nahijski knezovi. U ovom periodu došlo je i do potčinjavanja sela centralnoj vlasti. seoske starješine. 21 . Ukidajući knežinsku samoupravu Miloš se rukovodio jednim osnovnim razlogom. do 1830. nahijski i knežinski knezovi i seoski kmetovi. Kancelarija je imala zadatak da sudi Srbima za veće krivice i paši preda one koji bi bili osuđeni na smrtnu kaznu i da prikuplja od knezova poreze i da ih predaje paši. Na čelu sela stajali su kmetovi. Beogradski pašaluk se i dalje dijelio na nahije. Nahije su imale karakter upravnih jedinica. stvaraju se i posebni srpski sudovi. postojali su i djelovali u ovom razdoblju i srpski organi: vrhovni knez Srbije (Miloš Obrenović). ali s obzirom na to da su oni bili organi centralne uprave. Kmetovi su takođe bili zavisni od Miloša. Đakova buna. Usmenim sporazumom postignutim između Miloša i Maršala Ali-paše bilo je predviđeno da se u Beogradu obrazuje kancelarija koju će sačinjavati 12 knezova – iz svake nahije po jedan. tako i djelatnosti. Tu stalnu vojsku činilo je 12 jedinica. a nešto kasnije srezovi. – Srpski organi vlasti: 1) vrhovni knez Srbije – Miloš Obrenović 2) narodna kancelarija (sudi Srbima za veće krivice.6) da sultan oprašta sve Srbima iz prošlosti i da se niko ne usudi da im zbog nje prigovara Fermanima je bilo utvrđeno ono što je usmenim sporazumom bilo predviđeno. U periodu od 1815. Odmah poslije Đakove bune. knežine nazivaju kapetanije. Predstavnik turske vlasti u nahiji bio je muselim. godine kragujevački sud je postavljen nas svim sudovima po varoši i nazvan je opštenarodni sud. ali u njima nije postojala lokalna samouprava. formirani su bili prvi odredi stalne stajaće vojske. odnosno njemu potčinjeni činovnici koji su obavljali poslove iz oblasti uprave i sudstva. narodna kancelarija. a taj je bio da obezbijedi za sebe vlast i učvrsti je po svaku cijenu. U nahijama su postojali i srpski i turski organi vlasti. Nezadovoljstvo novim stanjem stvari javlja se od samog početka i postojaće sve do kraja Miloševe vladavine. zadržana podjela na nahije. knežine i sela. godine obrazuju se posebni srpski i nahijski sudovi – magistrati. prikuplja od knezova poreze i predaje ih paši) 3) nahijski knezovi 4) knežinski knezovi 5) seoski kmetovi 6. 1823. njihov položaj nije bio stalan. godine obilježava postepeno potiskivanje turskih organa i koncentracija vlasti u rukama Miloša Obrenovića. pa će ona uskoro postati njegov pomoćni organ – kneževa kancelarija.1830. Počev od 1821. Miloš nije želio da Narodna kancelarija bude predstavnik nahija. knežine i sela. Knežinske skupštine su pretvorene u zborove koje su sazivali knežinski knezovi. Postavljani i smjenjivani od strane Miloša. koja je izbila početkom 1825. Period dvovlašća 1815 – 1830. Hatišerifom od 1830. postoje u Beogradskom pašaluku i turski i srpski organi vlasti. Srbija je dobila položaj vazalne države sa nezavisnom državnom upravom. razrezivanja poreza i raspoređivanja kuluka. a kasnije od nahijskih knezova. Pored turskih organa vlasti (beogradskog paše ili vezira. a od 1820. . nahijski knezovi bili su njegovi lični i izvršni organi. kumpanija. dok su nahije promijenile naziv u okružja. sa ljudima koji su se prvo nazivali upisni panduri kako bi se od Turaka pg. a ni organ vlasti. kadija i muselima). do 1830. ali je do 1834. pa tako u periodu od 1815. koji je obavljao i policijsku i sudsku funkciju. s tim što se od 1830. Težeći ostvarivanju lične vladavine. bila je jasna manifestacija tog nezadovoljstva. paši predaje smrtne osuđenike. Ovi zborovi su sazivani u cilju saopštavanja Miloševih zapovjesti. odnosno on je odlučivao kako o njenom sastavu. Razdoblje mješovite srpsko-turske vlasti od 1815.

u pogledu Srbije. i 1833. dozvola srpskim trgovcima da mogu putovati po Turskim zemljama sa svojim pasošima 8. pravo srpskog naroda da sam bira svoje starješine 3. – Jedrenskim ugovorom iz 1829. zabrana muslimanima koji ne pripadaju garnizonima da se nastane u Srbiji. u kome su detaljno izloženi položaj i prava Srbije. knez Miloš će u ime Porte upravljati unutrašnjim poslovima. Taj hatišerif je bio prvi unutrašnji pravni akt Porte o položaju Srbije. a u svom 8. Ubrzo poslije Jedrenskog ugovora. sultan je izdao novi Hatišerif. škola i štamparija 9. 8. Bukureškog ugovora je značajan za dalji razvoj državno-pravnog položaja Srbije. sloboda vjeroispovijesti 2. Bukureški ugovor je zaključen između Rusije i Turske. u dogovoru sa skupštinom pg. – 5. Godinu dana kasnije. Porta je zaista izdala Hatišerif (akt sa sultanovim potpisom). godine. koje se Porta obavezuje da ispuni: 1. – 5. Prema tome. – Porta nije izvršila ni ove odredbe. članu je regulisao položaj Srbije. ipak izvrši. Srbija je trebalo da ostane u sastavu Turske. godine. koje je ranije bila preuzela. U toj borbi. primila Bukureškim ugovorom. izgovarajući se da joj je Akermanska konvencija nametnuta. člana Bukureškog ugovora. nezavisnost unutrašnje uprave 4. Najznačajnije odredbe: 1. spajanje raznih poreza u jedan 6. podizanje bolnica. godine. Član 8.prikrilo uspostavljanje redovne vojske. Srbija se oslanjala na Bukureški ugovor iz 1812. 1826. u pogledu Srba. najveća potreba Srbije je bila borba za međunarodno-pravno regulisanje njenog položaja. Srbi od Porte dobiti iste povlastice koje uživaju i njeni podanici na ostrvima Arhipelaga. Miloš Obrenović se priznaje za vrhovnog kneza. bez najmanje odlaganja. članom Akermanske konvencije. sloboda trgovine 7. Akermanske konvencije. – Porta je odbila da izvrši obaveze koje je. te 1813. u kome se navode ranije želje srpskog naroda. – Odredbe Akermanske konvencije su bile razrađene Hatišerifom iz 1830. 3. Ti upisni panduri se kasnije nazivaju soldati. jer je predstavljao bazu za sve kasnije pregovore između Rusije i Turske. koja je zaključena pod pritiskom ruskog cara Nikole I.) i Jedrenski ugovor (1829. koji je započeo 1828. bilo je utvrđeno da će Porta odmah izvršiti odredbe 8. kao i pravni osnov i oslonac svih srpskih zahtjeva za regulisanje njenog položaja. 7. 1830. Porta je bila prinuđena da obaveze. vojnički pokorila Srbiju i vratila u njoj svoju upravu. i to dostojanstvo ostaje nasljedno. srpski narod će uživati slobodu vjeroispovijesti u svim njegovim crkvama. Tom tačkom je bilo predviđeno da će. 22 . ali sa unutrašnjom autonomijom. 2. kojim je bila utvrđena osnova državnog uređenja Srbije poslije 1830. – Novim ratom između Rusije i Turske. Hatišerifi 1830.) – Od 1815. da će vratiti šest nahija oduzetih od Srbije. osim potpune amnestije. Bukureški (1812. povraćaj oduzetih nahija 5.) i Akermanska konvencija (1826. članu Akermanske konvencije naknadno je pridružen još jedan akt. odredbe odvojenog akta priloženog članu 5. Porta se najsvečanije obavezuje da će ispuniti.

• u Beogradu su ostali turski vezir i turska posada. Po tom aktu se ustanovljava Praviteljstvujušči Senat. odnosno feudalni odnosi. koji će imati zadatak da izvide pravo stanje. a samim tim su ukinuti i spahijski. Tako da. 23 . Srbi će imati pravo zidati bolnice i osnivati škole 9. u vezi sa zahtjevom Srba da im se prisajedini šest otrgnutih predjela. svoju vojsku. Turske vlasti su bile isključene iz unutrašnje uprave u Srbiji. centralni organi vlasti u Srbiji su: • nasljedni knez • sovjet (sa stalnim članovima) • skupština – Zavisnost Srbije se ogledala u sledećem: • bila je obavezna da plaća danak Porti. svakom Turčinu zabranjen boravak u Srbiji osim ukoliko ne pripadaju garnizonima 11. a po selima knezovi i da to zvanje mogu dobiti samo oni koji su služili u ratu i koji su pismeni 4. te zdravstvene. a u starim gradovima muselimi i posada. turske vlasti se neće miješati u unutrašnju upravu zemlje. Takođe. u Beograd dolazi ruski predstavnik Rodofinikin sa svojim prijedlogom ustavnog uređenja Srbije. izabrani predstavnici nahija (izborni. sva utvrđenja će biti porušena 14. da će srpski agenti prebivati u Carigradu i tu zastupati interese Srbije – Hatišerifom iz 1830. 6. da stranci ne mogu kupovati kuće u Srbiji pg. da se u Beogradu i većim varošima postave gradski poglavari. 4. sa predsjedništvom Knjaza koji ima pravo na tri glasa u tom Senatu. • u izvjesnim ugovornim okolnostima s drugim državama. odlučeno je da se imenuju komesari od strane Porte i od strane ruskog dvora. – Hatišerifom iz 1833. ni u sudstvo 7. Srbija tim Hatišerifom postaje vazalna država sa nezavisnom unutrašnjom upravom. vojvode 2. se tačno utvrđuju granice Srbije. Ustavni akti 1807. 5. gdje su joj prisajedinjeni krajevi koji su bili oduzeti. Senat čine tri kategorije članova: 1. Rok za iseljenje turskog civilnog stanovništva je produžen na 5 godina. te na osnovu izvještaja izvrše prisajedinjenje tih krajeva. odnosno prevashodni senatori) – Iako Rodofinikov akt nije usvojen jer nije odobren od strane ruskog cara. – 1807. da se uvede opšta regrutacija 5. da sjedište Savjeta. bude u Beogradu 3. da bi se otklonili i predupredili nemiri. porezi će se tačno utvrditi. Porta zastupa Srbiju. članovi sovjeta se ne mogu lišiti zvanja osim ukoliko ne učine teže krivično djelo 12. odlučeno je. prevashodni senatori (koji su narodu učinili velike usluge) 3. Srbija dobija pravo na svoju nezavisnu unutrašnju upravu – na svoje upravne i sudske organe. da se Srbija podijeli na 12 okruga 2. utvrđena je bila tačna suma danka. koji će se zvati Senat.sastavljenom iz poglavara zemlje. dozvola za izgradnju pošte 13. 9. godine. a nakon tri mandata – doživotni. ipak su neke odredbe prihvaćene. prosvjetne i crkvene ustanove. Na skupštini 1807. između ostalog: 1. – Po ovim odredbama. Turcima koji imaju dobra i zemlje u Srbiji daje se rok od godinu dana da ih prodaju Srbima 10. knez Miloš će posjedovati oružanu silu 8.

Ima pravo pomilovanja. reorganizacija Sovjeta: – podijeljen na dva dijela • 6 popečitelja (ministara) • Veliki vilajetski sud – Sovjet potčinjen Karađorđu. Osnovna ideja pokreta je bila veća sloboda u trgovine. 2) Propisuje da su srpske vlasti – zakonodavna. 10. koji će poslije primljenu zapovijest proslijediti na potčinjene. godine. takođe. Tom prilikom je došlo do svečanih izjava između Karađorđa i prisutnih o međusobnim ustavnim pravima i dužnostima. Ima svog predsjednika i sekretara. njegove pristalice. Čini ga 6 popečitelja i neodređen broj savjetnika. Knjaz je glava države i preko Sovjeta donosi zakone i naredbe. odnosno – bio je prinuđen na donošenje Sretenjskog ustava. te Sovjet priznavati kao vrhovni sud. Sretenjski ustav (1835. a Karađorđe sa svoje strane obećava da će brinuti o čitavom narodu. ne može mu se suditi.) – Donošenju Sretenjskog ustava prethodi tzv. koja je nosila obilježja krupne zemljišne aristokratije. Sovjet Narodni. Miloš Obrenović nije mogao da se suprotstavlja zahtjevima starješina i naroda. Ustavni akti 1808. zakonodavnu i izvršnu vlast. a zatim sadrži odredbe o zastavi i grbu Srbije. Ona se bavi uvođenjem novih dana. vojvode i knezovi i sav narod priznaju Karađorđa za vrhovnog gospodara i obećavaju da će mu biti vjerni. odlučuje o pg. 4) Sovjet je najviša vlast u Srbiji do knjaza. Može obrazovati i savjetodavno tijelo “Knjaževski Sovjet”. iako obavlja i sudsku. Međutim. Saglasno tim izjavama. nastao je akt iz 1808. Karađorđe je sledeće 1808. prije svega. 1) Ustav. ona nije zakonodavni organ. “Miletina buna”. povećavanjem kneževe plate i podnosi knjazu i Sovjetu molbe da donesu kakav zakon ili žalbu u pogledu zakona. Prijesto je nasljedan. 2. s tim što se u Srbiji osniva monarhijska vlast s dinastijom Karađorđevom. 5) Knjaz je imao pravo apsolutnog veta na prijedloge zakona od Sovjeta. izvršna i sudska. nadležnosti Sovjeta propisuje knjaz. 11. Da će sve zapovijesti izdavati Karađorđe preko Sovjeta i u dogovoru sa Sovjetom na prvog komandanta nahije. i 1811. 24 . ukida nahijska i knežinska samouprava i uspostavlja centralistički sistem uprave. – 1811. – Akt se sastojao iz dva dijela: 1. pri čemu zakonodavna i izvršna pripadaju knjazu i Državnom sovjetu. – 1808. koja se sastoji od 100 poslanika iz svih okruga. – Značaj ovog akta se sastoji u tome što je to bio prvi pisani i formalni akt samostalnog organizovanja Srbije. – Nakon Miletine bune.6. Njime se formalno. odlučio na izdavanje jednog formalnog akta kojim bi ograničavanje predupredio i sebi obezbijedio apsolutnu vlast. A. svi komandanti. – Imajući u vidu da mu ponovo bude ograničena vlast. je održan skup na kom su prisustvovali Karađorđe i neke starješine. 3) Knjaz ne odgovara ni za kakvo djelo. kako bi se obezbijedilo dalje jačanje starješinskog sloja. 6) Sretenjski ustav predviđa postojanje narodne skupštine. Zajedno sa knjazom i Sovjetom. Nju saziva i raspušta knjaz. Stara se o očuvanju ustava i organizuje zakonima sve ostale srpske vlasti. da se Srbija ruskoj zaštiti podvrgne. utvrđuje da je Srbija nezavisno knjaževstvo na osnovu priznanja Sultana Mehmeda II i imperatora Nikolaja I.

u Srbiji je bila izmijenjena samo politička vlast na vrhu. dva najznačajnija organa vlasti su nasljedni knez i Savjet. odnosno postavi tri ministra (popečitelja – unutrašnji poslovi. ORGANIZACIJA VLASTI ZA VRIJEME VLADE USTAVOBRANITELjA – Vrhovna vlast pripadala je oligarhijskom Savjetu sastavljenom od 17 članova koji su bili predstavnici najviše birokratije i najbogatijih trgovaca. – Knezu je dato pravo da imenuje. koji bi sadržavao odredbu o Sovjetu u kojem bi bili zastupljeni svi zaslužni ljudi Srbije tog vremena. 7) Postoje okružni sudovi kao prvostepeni i Veliki sud kao drugostepeni. finansije.izmjenama i dopunama ustava. i vladara s apsolutističkim težnjama s druge strane. – Protiv ustava su bile Rusija. ali oni nisu mogli biti zbačeni bez sudske presude. – Donošenjem Turskog ustava i abdikacijom kneza Miloša. Rusije i Turske protiv Sretenjskog ustava imalo je za posljedicu da je Miloš suspendovao Ustav. Austrija i Velika Britanija. Usljed političkih malverzacija. Smatralo se da je uloga činovnika da bude “tutor” narodu. Miloš je preduzeo neočekivan potez – okrenuo se Turskoj. Ustavobraniteljski režim (1842 – 1858. zajedno sa njegovim opunomoćenicima pretrese sva sporna pitanja i donese ustav. pravda). Rezultat te borbe – svetoandrejska skupština na kojoj je odlučeno da se Aleksandar Karađorđević zbaci. zamolivši je da. – U rješavanje ustavnog pitanja. zbog čega je Miloš suspendovao ovaj ustav. – Protivrječnosti između Ustava (po kojem knez upravlja preko ministara. Savjetu su data i određena ovlaštenja u pogledu uprave. dok u trećem i posljednjem stepenu sudi Državni savjet. Austrija i Turska. Nalazeći se pod pritiskom ovih diplomatija. Međutim. njihov režim je ustvari bio režim policijskog terora.) – Ustavobraniteljski režim je birokratsko-policijski režim. odnosno centralnu upravu. a bili su protiv bilo kakvog učešća naroda u vlasti. Rezultat te borbe je zapravo bila borba između predstavnika buržoazije i birokratije s jedne strane. Turski ustav (1838. Mogao je da osnuje knjaževu kancelariju sa ministrom inostranih poslova na čelu. ali knez nije mogao donijeti niti jedan zakon ukoliko ga savjet ne odobri. Njime nije predviđeno postojanje narodne skupštine. – Po ovom ustavu. – Po ustavu. – Savjet čini 17 članova. dok su problemi sela i društvenog života ostali i dalje neriješeni. prikazivali su ga kao patrijarhalni odnos između staratelja i pupile. a na prijesto ponovo vrati Miloš Obrenović. 25 . uplele su se i velike sile – Rusija. ali je uticajnim ljudima iz naroda obećao novi ustav. ali to tijelo nije organizovano po predstavničkom sistemu. u kojem je birokratija dobila istaknut položaj u odnosu na narod. a Savjet vrši kontrolu zakonitosti rada kneza i vlade) i odredaba Ustrojenja Savjeta (po kojima upravljanje zemljom pripada Savjetu dok su ministri “savjetski odbor”) doprinijeće sukobima između Savjeta i novog kneza. okružni ili prvostepeni i apelacioni sud. ustav nije rezultirao u Miloševu korist. postoje seoski sudovi. Knez i savjet su u zakonodavstvu ravnopravni faktori. 13. Nijedan sudija ne može biti zbačen bez sudom dokazane krivice. 12. – Kako su još za prve vlade kneza Miloša ustavobraniteljske vođe isticale kao jedan uređenje pg. Predsjednika i članove Savjeta bira knez.) – Istupanje Austrije.

krivična djela. – Prethodno je bio donijet zakon o skupštini. sve dok knez Mihailo nije donio 1861. jedino je skupština imala pravo da donosi. pg. – Ustavobraniteljski režim nije predviđao postojanje bilo kakvih samoupravnih organa u okruzima i srezovima. da rješava o uvođenju poreza i drugih davanja državi. Za vrijeme ustavobranitelja: seoski sud – predsjednik i dvojica članova koje biraju mještani. sastavljenoj samo od članova koje je narod birao. krajem 1858. Savjeta i Porte. i zato je. tako je i Turski ustav sadržavao više članova koji su regulisali sudstvo. Oni su predlagali i nastojali da skupština donese zakon kojim bi se ustanova narodne skupštine proglasila za jednu od najsvetijih ustanova u državi srpskoj. okružni (prvostepeni) i apelacioni sud. zatvor – 1 dan. opštinski odbor – najviša vlast u većim opštinama 3. zbor – bira članove opštinskog odbora. običajnom pravu. jedan trajniji skupštinski zakon. oni su u zakonu za Svetoandrejsku skupštinu predvidjeli. mijenjan nekoliko puta u konzervativnijem duhu. kao organi vlasti postoje: 1. izvršna i policijska funkcija. apelacioni sud (II stepen) • građanski sporovi i krivična djela koje su okružni sudovi već bili presudili. ili da poništava bilo koju drugu zakonsku odredbu ili naredbu upravne vlasti. Zakon o narodnoj skupštini kneza Mihajla 1861. 26 . 14. odnosno mijenja glavne zakone. Nakon nekoliko mijenjanja prvobitnog liberalnog projekta zakona o narodnoj skupštini sa Svetoandrejske skupštine. pošto je knez Aleksandar bio zbačen. na dan sv.sudova i pravosuđa kao jedan od glavhin zahtjeva. vrhovni sud (III stepen) – osnovan 1846.) – Liberali i ustavobranitelji su zajednički odlučili da putem narodne skupštine (koja će u potpunosti biti u njihovim rukama) svrgnu kneza Aleksandra. ali je nije ni branio. Po tom prijedlogu. – Prvi pisani normativni akt kojim je trajnije regulisan položaj narodnog predstavništva u Srbiji. primiritelni sudovi – sudska. skupština nije bila nikakav organ vlasti. najviša vlast u seoskim opštinama. koji je imao da važi samo za tu jednu (Svetoandrejsku) skupštinu. – Na Svetoandrejskoj skupštini. – Takav liberalni projekat nikako nije bio po volji nekim konzervativcima. 2. sazvana je narodna skupština. najzad je 1861. Po osnovnim odredbama Turskog ustava. postao sud trećeg stepena. ni većini Svetoandrejske skupštine. Kako Turski ustav nije predviđao ustanovu skupštine. trgovačke parnice. krivična djela do 10 udaraca štapom. – Po opštinama. da pored biranih poslanika u skupštinu uđe i 60 činovnika. Pošto su se knez i Savjet bojali i takve skupštine. glavnu riječ su vodili liberalne vođe – intelektualci. Njoj. Andrije. između ostalog. 15. Mihailo donio i svoj zakon o narodnoj skupštini. već samo savjetodavno tijelo. Uprkos protivljenju kneza. Sva ministarstva su mogla izdavati zapovijesti okružnim načelnicima. Skupština je trebalo da odobrava budžet. postoje seoski. imali su da odgovaraju ministri za svoj rad. a ovaj ministru unutrašnjih poslova. a ona bi se sastajala svake godine. skupštine u Srbiji su se održavale po nepisanom. Sreski načelnik je potčinjen okružnom načelniku. a do 1855. Svetoandrejska skupština (1858. Po tom zakonu. okružni sud (prvostepeni) – predsjednik i trojica članova • građanske parnice. a vraćen knez Miloš. • građanske parnice do 100 groša.

ali nijedan prijedlog ne može postati zakon bez kneževe potvrde. Namjesnički ustav (29. Prvi razlog koji je uticao na namjesnike da donesu novi ustav bilo je shvatanje o neophodnosti određenih reformi. Ovim Ustrojenijem je stvoren. Ministri su izvršioci kneževe volje. Ministri kontrolišu potčinjene vlasti. odobrenja usvojenja prestolonasljednika ili radi određivanja namjesništva za vrijeme kneževa maloljetstva. 17. prije svega. namjesnici nisu stvarno namjeravali da pristupe demokratizaciji političkog i društvenog života. ni Skupštini. Za poslanika je mogao biti biran srpski državljanin koji je navršio 30 godina i koji plaća danak najmanje 6 talira godišnje. U slučaju pg. OSNOVNE ODREDBE USTAVA – Ustav je. tako da je novi ustav donijela Velika narodna skupština 29. Činovnici i advokati nisu mogli biti poslanici. već samo knezu. i ne mogu se isti ljudi dva puta uzastopce izabrati. koje traje tri godine. on stoji u vezi jedino s knezom i ministrima. s Jovanom Ristićem na čelu. postoje obična i Velika narodna skupština.1869.Uz birokratski savjet.Broj ministarstava je povećan sa 4 na 7 (prosvjeta. Skupština nije imala pravo zakonodavne inicijative (to ima samo knjaz). Međutim.– Taj zakon razlikuje dvije vrste skupština: • obična – po jedan poslanik na 2000 poreskih glava • velika – četiri puta veća od obične. – Ideja koja leži u osnovi Zakona o ustrojstvu centralne uprave je sprovođenje birokratskog centralizma. ali njegov odnos prema knezu je drugačiji.) PREDIGRA I DONOŠENjE USTAVA – Po ubistvu kneza Mihaila. 16. građevina i vojska su bila nova). Ustav je skupštini dao zakonodavnu vlast. koja je bila svedena na maloljetnog Milana. ali ona može izraziti želju da se kakav zakon izda. Savjetnike postavlja knez. Oni ne odgovaraju ni Savjetu. Ustrojenije centralne državne uprave kneza Mihajla 1862. skupština je isključivo savjetodavno tijelo. 18. Narodna skupština je potvrdila to proglašenje. – Po Mihailovom zakonu. . Treći razlog je bio trajanje mandata namjesnika. 27 . za novog kneza je bio proglašen maloljetni Milan Obrenović. ali je knjaz ipak bio nadmoćniji. a takođe izabrala tri namjesnika.06. – Po Ustavu. Drugi razlog je očuvanje dinastije Obrenovića. pa svi projekti zakona i sve od opšte važnosti prvo prolazi kroz njega. Zakonske prijedloge može podnositi i knez Savjetu i Savjet knezu. . utvrđivao prava dinastije Obrenovića. on ih ne može otpustiti. Ustrojenije državnog sovjeta kneza Mihajla Po Ustrojeniju državnog sovjeta iz 1861. Ministri su neposredni organi kneza. – Ustrojenijem centralne državne uprave u Knjaževstvu Srbiji. – Rad namjesnika na donošenju novog ustava je bio potpuno suprotan važećim zakonima Srbije. osim ukoliko ih knjaz ne izabere. već da donesu jedan “prividno liberalan ili poluliberalan ustav”. Savjet se ne smije miješati u rad drugih organa vlasti. juna 1869. sastaje se radi izbora kneza. Mihailo je stvorio i birokratsku vladu. a knez može odreći tu svoju potvrdu. po prvi put. Savjet je ostao zakonodavni organ. koja je četiri puta veća od obične i sastaje se u ustavom predviđenim situacijama. a takođe imaju pravo da mijenjaju njihova rješenja i da donose nova. Običnu narodnu skupštinu čini ¾ izabranih poslanika i ¼ poslanika koje knjaz bira. Mihailo je od Savjeta stvorio jedno vrlo poslušno tijelo. ministarski savjet. državna uprava je podijeljena na više ministarstava.

Ustav pg. kao i onaj iz 1869. Za savjetnika može biti postavljeno ono lice koje ima najmanje 35 godina života. ovim ustavom je uspostavljen jedan režim. u svakom okrugu morala su se od ukupnog broja poslanika birati dvojica sa fakultetskom ili višom stručnom spremom. 10 godina državne službe i nepokretnost imanja u Srbiji. pružao je veće garancije. predvidio svake 4 godine izbor poslanika i sastajanje skupštine svake godine. vijeka koji je Skupštini dao (mada ograničenu) zakonodavnu vlast. 22.12. Ustav kraljevine Srbije 1888. To je ustav koji je Srbija sama donijela ne vodeći računa o pravima Turske “kao sizerena”. nakon donošenja ustava. garantuje ih samo u granicama zakona. koja je dvaput veća od obične. da više neće biti obustavljanja političkih i građanskih sloboda. a pasivno takođe cenzusom doba (30 godina) i imovinskim cenzusom (30 dinara). nego i ukine. Zbog toga. tj. Ustav je predviđao samo krivičnu. proklamovao niz ustavnih prava građana. – Ustav od 1888. Odbor je imao zadatak da izradi nacrt novog ustava koji će poslije Velika skupština moći da odobri.vanrednih situacija. ali za razliku od Namjesničkog ustava. dok su se radikali obavezali da će braniti prijestolje od maloljetnog kralja. kralj Milan je uvidio da je njegov opstanak na prijestolju nemoguć. Njegova prava namjera je bila da jednog dana oduzme sve ono što je ustavom dano. Pravo optužbe ministara pripada i knjazu i Narodnoj skupštini. dajući pristanak da se donese novi ustav. tj. – Članovi državnog savjeta ulaze u red činovnika i postavlja ih knez. Ustav od 1888. knjaz je mogao izdavati privremene zakone bez skupštine. onda postojeći budžet važi i za iduću godinu. Iz tih razloga je donio odluku o ustupanju prijestolja sinu. nije postojala mogućnost da ministri istovremeno budu i poslanici. nego i političku odgovornost ministara. Takođe. – Ustav proklamuje izvjesna prava građana. međutim. – Odredbama Ustava. Ustav je predvidio postojanje kvalifikovanih poslanika. Narodnu skupštinu sačinjavaju narodni poslanici izabrani neposrednim i tajnim glasanjem. Aktivno biračko pravo je bilo ograničeno cenzusom doba (21 godina) i imovinskim cenzusom (15 dinara poreza). Međutim. U slučaju da vlada ne prihvati primjedbe skupštine na narct budžeta. Međutim. – 15. Takođe. sastavljen od predstavnika svih stranaka. Prema tome. buržoasko-demokratski ustav. osim ukoliko ne bude imao podršku radikalne stranke. – Ustav je. Nakon nekoliko manjih komentara i izmjena. oktobra je obrazovan veliki ustavotvorni odbor. – Po ustavu. ali ne i političku odgovornost ministara. – Namjesnički ustav nije odgovarao stepenu društveno-ekonomskog razvoja Srbije. proširena su ovlaštenja Narodne skupštine: Narodnim poslanicima je dato i pravo zakonodavne inicijative. je donijet radi spasa dinastije Obrenovića. – Ustav je predvidio ne samo krivičnu. iako je kralj Milan istakao. ali je to prvi ustav u Srbiji 19. 28 . 19. predstavlja jedan liberalni. odnosno – ustavom se ostavljala mogućnost zakonodavnoj vlasti da ta prava i slobode ne samo ograniči. Državni savjet je savjetodavni. – Ustav nije ustanovio postojanje parlamentarnog režima. kralj Milan je strahovao da se njegov nasljednik takođe neće moći održati na prijestolju. kralj Milan je zaključio sporazum sa radikalima. ali ne i zakonodavni organ. – Poslije poraza u ratu sa Bugarskom. Skupština nije mogla odbaciti vladin prijedlog budžeta u cjelini. Određena prava ni zakonodavac nije smio da ograniči. u kom je vladala birokratija. a proširena je i finansijska vlast Skupštine – NS svake godine odobrava državni budžet koji vrijedi samo godinu dana. njegov motiv za kompromis sa radikalima i donošenje ustava je bio da objelodani nepraktičnost radikalnih ideja i jednog dana utvrdi kraljevsku diktaturu. postoje obična i Velika narodna skupština. prije svega.1888. ustav je konačno izglasan na drugom sastanku Velike narodne skupštine.

zabranio obrazovanje vanrednih ili prekih sudova ili komisija za suđenje i utvrdio osnove okružne i opštinske samouprave. – Ustav iz 1888.je dopustio spajanje ministarskog i poslaničkog položaja. ni muške srodnike po pobočnoj liniji. – Glavna karakteristika Ustava 1901. Ustav kraljevine Srbije 1901. Ustanova senata nije postojala ni u jednom od ranijih srpskih ustava. Takođe. – U državnom udaru 29. Ustav kraljevine Srbije 1903. stoga se ovaj ustav i naziva oktroisani. ubijeni su kralj Aleksandar Obrenović i kraljica Draga. oktroisao (podario. prije nego što izabrani vladar stupi na prijesto. niti pravo izdavanja privremenih zakona u odsustvu Skupštine. sa izvjesnim izmjenama pg. Senat se sastojao od prestolonasljednika (punoljetnog). kralj novim proglasom ponovo vraća ustav iz 1901. Iako su radikali bili za zadržavanje Ustava iz 1901. – Ustav od 1901. Aleksandar je obustavio važenje Ustava. – Kralj Aleksandar je u aprilu 1901. Ustanova Velika narodna skupština nije unijeta u Ustav 1901. proglasom izdao novi ustav. što govori o tome da Ustav iz 1888. – Ministri ne mogu biti poslanici u Narodnoj skupštini. 3/5 članova Senata je postavljao kralj. – Kako su Rusi zahtijevali od Aleksandra napuštanje ličnog režima i uspostavljanje “ustavnog režima” i kako se. zbacio sve članove Senata. Proklamacijom marta 1903. 29 . i Namjesničkog ustava. Kad poslanik Narodne skupštine ili senator postane ministar. je dvodomni sistem: dioba zakonodavnog tijela na skupštinu i senat. – Ustav je rezultat dugotrajne borbe naroda protiv apsolutizma kraljeva i knezova u Srbiji. a on uspostavlja buržoaski demokratizam i parlamentarizam. – Prava građana u Ustavu su dosta više slična onima iz Namjesničkog. ukinuo nekoliko zakona – ali poslije ponoći tog dana. pa zato ono nije moglo oboriti vladu kojom nije zadovoljno. niškog episkopa i 30 doživotnih članova. – Ustavom su sužena prava monarha u odnosu na ustav iz 1869. bez učešća narodne skupštine). – Ustav od 1901. kojom je prvi put u ustavnoj istoriji Srbije dato pravo ženskom potomstvu da naslijedi prijesto ukoliko kralj nakon smrti ne ostavi muško potomstvo. – Ustav iz 1903. beogradskog arhiepiskopa. ponovljeni Ustav iz 1888. gubi svoj mandat. ali i nacrta ustava iz 1896 (glavna karakteristika tog nacrta jeste predviđanje ustanove senata). niti putem narodnog izbora postati senatori. Narodna skupština se sastojala od 130 narodnih poslanika. Nije više imao pravo isključive zakonodavne inicijative. maja 1903. tj. raspustio Supštinu. je sadržavao elemente Ustava od 1888. 20. nije postojala mogućnost da Narodno predstavništvo odbaci budžet u načelu. proglasio sudsku nezavisnost (i nepokretnost) sudija. predstavlja. Kralj se brzo vratio autokratskom režimu. koji je bio na snazi do oktroisanja Aprilskog ustava. kojim je bilo predviđeno da se zakonima mogu zavesti ograničenja tih prava i sloboda. i svih političkih zakona koji su poslije njega doneseni. omogućio postojanje sistema parlamentarne vlade. u stvari. je bio kratkog vijeka. 21. Novina u Ustavu je bila odredba o nasljeđivanju prijestolja. kralj Aleksandar je promijenio odluku da još ne donosi novi ustav. pritisak radikala povećavao. poslije smrti Milana. Garantovao je niz osnovnih prava građana. je jedan od najnaprednijih građanskih ustava u Evropi tog vremena. Biračko pravo je bilo ograničeno imovinskim cenzusom (pravo glasa – 15 dinara. Skupština i Senat su donijeli odluku o povratku na snagu Ustava iz 1888. Narodno predstavništvo je zatim za kralja izabralo Petra Karađorđevića. da budu birani – 60 dinara). usvaja parlamentarni režim.

špijunažu u korist Turaka i bjekstvo iz borbe. Ko bi ubio čoveka. starješine i trgovca kažnjavala batinama. 23. rasipanje municije). od najtežih do najlakših (npr. 3. što znači da činovnika ne može osloboditi ni kraljeva naredba. otmice. što zbog hajduka koji bi bili Karađorđevi konkurenti. itd. kao i vladajućeg sloja. Pooštrena je i odgovornost činovnika time što je odredbi po kojoj je svaki činovnik odgovoran za svoja službena djela dodata i odredba po kojoj je odgovoran bez obzira na to pod čijom je naredbom radio. te prota piše: ‘’Ja sam imao kormčiju čitao zakone Justinijanove i Mojseovu strogost nad Jevrejima i ispišem nekoliko paragrafa iz kormčije. 2. kum i stari svat šibu da trče. Od koji’ pobrojaću neke: 1. taj da plati dvoje i da se kaštiguje štapovima. Kad se svade i psuju. Poslanici se biraju po novom ustavu. Kod prava na izbor narodnih poslanika da se u neposredan porez od 15 dinara uračunava i stalni državni porez. kažnjiva je bila i hajdučija. spavanje na straži itd.) 2. da se strelja. ostale krivično-pravne i građansko-pravne odredbe (ubistva. Zakon Prote Mateje Nenadovića Zakon prote Mateje Nenadovića nastao je na samom početku ustanka. 3. 6. U pogledu prava kralja da produži prošlogodišnji budžet na 4 mjeseca.) a) krivična djela protiv državnog uređenja – Vladajuća klasa s Karađorđem na čelu. još i pravo ankete. Karađorđev zakon predviđa najstrožu kaznu.kojima su pojačana ograničenja kraljevske vlasti. rasipanje municije. Čak se i uvreda ili kleveta sveštenika. Za dva najteža djela. 5. itd. o hajdučiji. b) vojno-krivične i vojno-disciplinske odredbe – Karađorđev zakon predviđa niz vojno-krivičnih djela. da se ubije i na kolo metne. Trebalo je narodu ostaviti sud. Vlast buržoazije obezbjeđena je preko Narodne skupštine. na 4 godine umjesto na 3. dodato je da kralj može produžiti budžet na 4 mjeseca samo uz pristanak Državnog savjeta. Redovan saziv Narodne skupštine se ne može zaključiti dok skupština ne riješi državni budžet. 6. Karađorđev zakon – Predstavlja zakon nove srpske države koja se stvarala na ruševinama turskog feudalnog poretka. pored prava na istragu. da trči šibu. Koji se krivo zakune i krivo svedoči. kao pola ubistva. čedomorstvo. 4. Ko uteče iz vojske bez dopuštenja. predviđena je pg. štitila je novo državno uređenje. a drugi štapovima da se kaštiguju. Sa straže koji pobegne. . odredbe o krivičnim djelima protiv državnog uređenja (propisi o uvredi države i vlade. Otuda za uvredu vlasti.Većina političkih stranaka odabrala je ovaj ustav jer je on obezbjeđivao punu vlast buržoaziji. ali se ipak mogu svrstati u 3 grupe: 1. 30 . špijunaža. – Zakon sadrži propise koji regulišu različitu materiju. 4. taj da trči šibu. taj ženik. ukoliko skupština ne izglasa podneseni budžet. 2. .Izvršene su sljedeće izmjene: 1. 5. godine skupština je dobila. taj onus vu štetu za koju je svedočio da plati. 22. Takođe. Ko otme devojku silom. konja ili vola. što zbog nezadovoljnih protivnika uređenja. prase. Ko ukrade jagnje. Ustavom iz 1903. štapovima da se kaštiguje i da mu se nikada više ništa ne veruje. 7. koji se prevati za oružje.) 3. vojno-krivične i vojno-disciplinske odredbe (izdaja. umjesto vladaru. krađe.

smrtna kazna. odnosno sadrži krivična djela protiv braka i morala.) – Tvorac Srpskog građanskog zakonika – Jovan Hadžić. Zabranjen je starješinski kuluk. Obrazovan na mađarskom pravu. seoskog kmeta i seoskog kneza. Rad je započeo u jednoj komisiji stručnjaka. Hadžić se još na početku svog rada izjasnio protiv prednosti muške djece u zakonskom nasljeđivanju. ali mogu da biraju sudije. u vrijeme kad je Hadžić radio na zakoniku. u sukobu sa novonastalim društvenim prilikama. vidljivo je u Srpskom građanskom zakoniku već u rasporedu materije. Ipak je.) – Uglavnom se držao ustaljenih austrijskih pojmova i definicija. U toku rada na novom nacrtu. kažnjavao bi se batinama. Kod ubistva razlikuje ubistvo iz nehata od ubistva sa predumišljajem. na pojedinim mjestima odstupio od normi izvornika. – Srpski građanski zakonik je bio prvo veliko kodifikatorsko djelo u Srbiji. Ako bi vojnik otimao od Srba ili zaspao na straži. tj. starješinskog kuluka 2) odredba o zabrani istraživanja vještica 24. krađa stoke. Kažnjava otmicu djevojke. Međutim. – Ugledanje na austrijski izvornik. Svaki od ovih dijelova je podijeljen na glave. ali ih ne može smijeniti bez suda i visoke vlasti. Posebno su interesantne dvije odredbe koje ukazuju na prekid sa starim feudalnim poretkom i stupanje u novi. Kao i austrijski. knez Miloš je otpočeo svoju drugu vladavinu. Srpski građanski zakonik ima uvod i tri dijela. Međutim. ** Drugo najvažnije odstupanje Srpskog građanskog zakonika od njegovog austrijskog uzora odnosi se na zakonski nasljedni red. ali je visoko cijenio austrijski Opšti građanski zakonik. (Broj glava u srpskom odgovara onom iz austrijskog. v) ostale krivično-pravne i građansko-pravne odredbe – Karađorđev zakon reguliše kažnjavanje ubistva i krađe. Najvažnija takva odstupanja su ona koja se odnose na porodičnu zadrugu i zakonski nasljedni red. te je samo izuzetno unosio novine. Krivični zakonik (1860. ali taj napor nije doveo do uspješnog ishoda.) – Još za vrijeme Miloševe prve vlade. buržoasko-demokratski poredak: 1) odredba o zabrani tzv. – Rad na izradi krivičnog zakonika nastavljen je za vrijeme Ustavobranitelja. Srpski građanski zakonik je ustanovio prednost muške djece nad ženskom u zakonskom nasljednom redu. pri čemu se njihova imovina onda dijelila. ali najvjerovatnije da je konzervativni ustavobraniteljski savjet naknadno izmijenio tekst zakonskog prijedloga. Vasilije Lazarević je započeo rad na krivičnom zakonodavstvu. Zadruge su se počele raspadati na manje porodice. Hadžić je u SGZ dozvolio razvrgavanje zadruge i njen prestanak – a. a za uzor je uzet pruski Krivični zakonik. a narodu nije u vlasti da bira vojničke starješine. mora se priznati da je taj proces bio već u toku kad je on radio na zakoniku. knez Miloš je uputio primjedbu da zakonski tekst pg. narod ima pravo da ih bira. kasnije. 25. stoga je oformljena nova komisija. on je bio optužen za raspad zadruge. * Porodica ovakvog oblika bila je. kada je Hadžić radio na SGZ-u. – Vojne starješine su lišavani zvanja ukoliko otimaju od vojnika ratni plijen ili za mito puste vojnika kući. To djelo je i uzeo za uzor pri sastavljanju srpskog zakonika. – Sadrži odredbe i o starješinama i njihovom odnosu prema narodu. – Kada se upoznao sa nacrtom zakona. u književnosti. 31 . pod uticajem različitih okolnosti i srpskih domaćih prilika. Prva verzija nije odobrena od Ustavobraniteljskog savjeta. Građanski zakonik (1844. Reguliše se samo jedna vrsta krađe (najčešća).

ističe svoju drugu garnituru. – Zakonik je sproveo trodiobu kažnjivih dijela na: • ZLOČINE – smrtna kazna. 26. Predstavljao je potpunu recepciju stranog prava. prvi dio – uređene opšte ustanove krivičnog prava 2.) Na zahjtev trgovaca da se osnuje trgovački sud i donese trgovački zakonik. naprednu stranku koja je bila drugo izdanje liberalne stranke u novostvorenim uslovima. sa monarhijom na čelu. Izopštenje lista bilo je moguće samo u slučaju uvrede vladaoca i pozivanja na bunu. Pošto je za osnovu bio uzet zakonik jedne od njemačkih zemalja. kao i SGZ. tako i cijeli mjenični zakon. Zakon o udruženima i zborovima i Zakon o sudijama. koji je onda takođe u roku od 24 sata imao da potvrdi ili poništi zabranu. ustavobraniteljsko ministarstvo finansija formiralo je jednu komisiju koja je imala za zadatak da izradi trgovački zakonik. Po padu ustavobranitelja.) Jačanje nezadovoljstva masa u zemlji i njihovo okupljanje oko tada osnovane radikalne stranke doveli su 1880. zbog čega je Đuri Daničiću i Milovanu Jankoviću povjerio jezičko dotjerivanje teksta. trgovačkim društvima. novčana kazna veća od 30 talira ili više od trideset udaraca. već samo prijava lista vlasti. Zakonik ima uvod i tri dijela: 1. ZAKON O UDRUŽENjIMA I ZBOROVIMA pg.neće biti dovoljno razumljiv običnom građaninu. tzv. Buržoazija u Srbiji. lišenje zvanja. Vlast koja je donijela odluku o zabrani bila je obavezna da u roku od 24 sata preda stvar sudu. ali u isto vrijeme kad započne njegovo rasturanje. Naprednjački zakoni (1881 – 1884. po svom ponovnom dolasku na presto. 32 . – Raspored materije u Krivičnom zakoniku je isti kao i u pruskom zakoniku. godine osnovao taj sud. Taj zakonik (rađen uglavnom po načelima Francuskog trgovačkog zakona). – Krivični zakonik je modernizovao krivično pravo u Srbiji. • PRESTUPI – kazna zatvora duža od mjesec dana. ZAKON O ŠTAMPI Jedan od najnaprednijih zakona u 19. trgovačkim knjigama. treći dio – odredbe o istupima. Trgovački zakonik (1860. Po odredbama ovog zakona. Projekat tog zakonika nije izrađen. Zahtjev trgovaca da se ovaj zakon dopuni ukazuje na njihovo nezadovoljstvo izazvano uglavnom time što Zakon nije omogućavao lako i brzo ostvarivanje njihovih potraživanja. knez Miloš je prvo Ustrojenijem trgovačkog suda iz 1859. vjerovatno iz razloga što ustavobraniteljska vlada nije ni željela da postavi nikakva ograničenja trgovačkoj djelatnosti i da je pravno reguliše. koje mi danas zovemo prekršajima. Po jedan primjerak lista morao je biti predat i policijskoj vlasti. • ISTUPI – kazna zatvora do mjesec dana. Ovaj zakon je kratko bio na vlasti. drugi dio – sadrži odredbe o pojedinim krivičnim djelima 3. sadržavao je kako propise o trgovcima. o posrednicima. Obustava lista po ovom zakonu nije bila moguća. Srbija je i u ovom slučaju ostajala u germanskom pravnom krugu. a početkom sljedeće godine je izdao Zakon trgovački. za pokretanje lista nije bilo potrebno odobrenje. Napredna stranka je u prvim mjesecima svoje vlade darežljiva kad su u pitanju slobode i prava građana. tj. robija ili zatočenje. novčana do 30 talira ili do 30 udaraca. vijeku. 27. Tako su tada doneseni Zakon o štampi. godine do pada liberalne stranke s vlasti.

Za osnivanje nepolitičkih udruženja. Liberalna stranka javila se 70-ih godina i došla na vlast 1868. godine. Da bi političko udruženje bilo osnovano bilo je potrebno prethodno odobrenje. a kad joj to nije uspjelo. godine. vazda u službi dvora. Na osnovu izmjena i dopuna opština je morala imati najmanje 500 poreskih glava. Državna vlast mogla je ne samo novčano kažnjavati članove opštinskog suda. U prvim mjesecima svoje vladavine ona je pokušala da obećanjima i nadmetanjem s radikalnom strankom odvodi narodne mase od radikalne stranke. ali je zadržala naziv iz 1858. uzimaju naziv Napredna stranka. sloboda unutra i spolja. vijeka i početkom 20. umjesto stvarnih priprema za oslobodilački rat. ako bi primijetila da se na njemu radi protivno zakonu.). kako su glasile dvije osnovne tačke njenog programa. Nije imala gotovo ničeg zajedničkog sa liberalizmom. vijeka bile su liberalna. liberalna stranka donijela je u unutrašnjoj politici režim terora i reakcije. bogatih seljaka. Ova je stranka nekima mogla izgledati kao tampon stranka između liberalne i radikalne stranke. godine. Isto je i policijska vlast mogla učiniti sa opštinskim odbornicima. ali u stvari. ZAKON O SUDIJAMA Ovim zakonom uspostavljena je stalnost i nepokretnost sudija. viša pg. Poslije prevrata 1903. Sudija prije penzionisanja nije mogao izgubiti svoje svoje sudsko zvanje bez presude redovnih sudova. 28. do oktobra 1880. Glavni oslonac Napredne stranke su trgovci. Sljedeće godine stranka se spojila sa Liberalnom demokratskom strankom i nastaje Narodna stranka. kad uz podršku kralja Milana obrazuju i prvu vladu. Nacionalna politika liberala svela se u praksi na beskrajna oklijevanja i diplomatska pogađanja. a isti nije mogao biti premješten protiv njegove volje. na rok i zbaciti sa zvanja. Ovim zakonom su političke stranke prvi put u istoriji dobile pravo građanstva. Šef je bio Jovan Ristić. Ali umjesto obećanih unutrašnjih sloboda i spoljne nezavisnosti. Javljaju se najprije kao opozicija liberalima.Različito je regulisano osnivanje političkih i nepolitičkih udruženja. napredna i radikalna. počela je da otkriva svoje pravo lice. Napredna stranka ponikla je iz mladokonzervativne političke grupacije. zatim visokih državnih činovnika i višeg sveštenstva. godine naprednjačka vlada je izmijenila i Zakon o opštinama iz 1866. Među njenim članovima bio je znatan broj trgovaca. Mladokonzervativci su nastavak ustavobraniteljske konzervativne grupe. Tri glavne građanske stranke u drugoj polovini 19. kao i održavanje zborova Zakon nije zahtijevao prethodnu dozvolu. godine drugu stranku sa novim programom i pod novim nazivom – Narodna nacionalna stranka. godine veći dio liberalne stranke organizovao je 1904. 33 . Od 1880. Liberalna stranka vladala je u Srbiji malo više od 10 i po godina (od juna 1868. Ni ovaj zakon nije dugo ostao na snazi. ona nije bila ništa drugo do filijala. jer se išlo za stvaranjem velikih opština. Postojanje manjeg broja većih opština omogućavalo je centralnoj vlasti sprovođenje jače kontrole nad njima. Političke stranke u Srbiji Političke stranke javile su se kao posljedica i izraz borbe među društvenim grupama i klasama. odmah poslije ubistva kneza Mihaila. Jedina stranka radničke klase u Srbiji u to vrijeme je Srpska socijaldemokratska stranka. U cilju održavanja reda opštinskim zborovima prisustvuje državna vlast i ona može zbor uvijek raspustiti. Predsjednici opština birani su u na zborovima u okružnim varošima i varošicama. i njihove glavne tadašnje parole. već i ukloniti sa dužnosti. 1884.

Slično kao i Narodna i ova stranka je nestala ubrzo poslije ulaska Srbije u sastav Jugoslavije. Ta prilika im se ukazala poslije srpsko-bugarskog rata.) – U početku.” – U deklaraciji se konstatuje da je rat koji Srbija vodi ujedno borba za oslobođenje i ujedinjenje svih Srba. težište njenog socijalnog sastava odnosno njenih vrhova pomijeralo se prema imućnim elementima u selu (seoske gazde) i gradu (krupni trgovci. Niška deklaracija (07. Srbija je rat sa Austrougarskom posmatrala kao čisto odbrambeni rat. uglavnom siromašnih seljačkih masa. “Uvjerena u rešenost celog srpskog naroda da istraje u svetoj borbi za odbranu svoga ognjišta i svoje slobode. Sitnoburžoasko vođstvo Radikalne stranke definitivno se odreklo svake revolucionarnosti. Nova koaliciona vlada obrazovana od predstavnika radikala i naprednjaka. Poslije prevrata 1903. Poslije poraza u tom ratu. . Sa druge strane. Vlada Kraljevine smatra kao svoj najglavniji … zadatak da obezbijedi svršetak ovog velikog vojevanja. Radikalna stranka bila je najduže na vlasti (od 1903. počev od Timočke bune. Radikalna stranka je ponikla 80-ih godina iz širokog demokratskog poretka narodnih. industrijalci. tj. seoski proleteri. s izjavom poznatom kao Niška deklaracija. stvaranje jedne nezavisne države u koju bi ušli. 34 . svi Jugosloveni iz Austrougarske. izvoznici. ipak je taj rat mogao da dovede na kraju do rušenja te monarhije. izašla je pred Narodnu skupštinu 24. novembra 1914. Napredna stranka je bila na vlasti više od 6 godina (od oktobra 1880. U prvoj fazi do Timočke bune ona je napredna sitnoburžoaska stranka sa tragovima socijalističkog učenja Svetozara Markovića. 1896. radikalima je kralj bio potreban ne samo da bi se spasli robije i izgnanstva nego i domogli vlasti. Iako su velike sile saveznice Srbije u toku Prvog svjetskog rata dugo bile protiv rušenja Austrougarske monarhije.12. kralju su radikali bili potrebni da izvuku i njega i zemlju iz sramote i spasu od definitivne propasti. Nikola Pašić je dao ostavku vlade nakon nove austrougarske ofanzive.). industrijalci). odnosno u tom ratu borba jugoslovenskih naroda za oslobođenje i ujedinjenje postala je potpuno realna. bezzemljaši. seoski domaćini. Međutim. stranka koja odlučno napada buržoasko-birokratski poredak Srbije i bori se za narodnu samoupravu.1914. 1887. godine. pg.birokratija. Hrvata i Slovenaca. bankari. je proglasila svoje raspuštanje. spremno da pređe u tabor monarhije i vladajuće buržoazije čim im se ukaže prilik. pored Srbije. godine dobijaju vlast.) i ponovo za vlade Aleksandra Obrenovića skoro godinu i po dana.Protivno svim očekivanjima. III DIO 1. izvoznici. koje je … postalo ujedno i borbom za oslobođenje i ujedinjenje sve naše neslobodne braće Srba. što je bio jedan od osnovnih uslova za stvaranje zajedničke države jugoslovenskih naroda. Napredna stranka je obnovljena sa novim programom i novim šefom. Drugim riječima. u deklaraciji se kao ratni cilj Srbije utvrđuje oslobođenje i ujedinjenje svih Srba. U prvim godinama veliku većinu članova stranke činili su siromašni seljaci. do 1914. Hrvata i Slovenaca. Ali u vrijeme Timočke bune radikalne vođe napustili su u Timočkoj buni siromašne seljačke mase i njihove interese. homogeni radikalski kabinet nije dao ostavku po objavi rata. zatim novi slojevi gradske buržoazije – bankari. a i srednjaci. Međutim. Sjajan uspjeh koji ima da kruniše ovo vojevanje iskupiće obilato krvave žrtve koje današnji srpski naraštaji nose. Hrvata i Slovenaca. godine do juna 1887.

u Parizu. trebalo razmotriti ključna pitanja uređenja buduće zajedničke države. težnjama i zahtjevima Jugoslovena. Hrvati i Srbi u jednu samostalnu zemlju. eventualno srpsko-hrvatske države”. prije svega. oni se nisu energično i dosljedno izjašnjavali za takvo uređenje. – Po zaključenju tajnog Londonskog ugovora kojim su Italiji kao nagradu za ulazak u rat obećali teritorije naseljene jugoslovenskim narodima. Ante Trumbić se zalagao za posebne zakonodavne i izvršne organe vlasti u pokrajinama koje bi obezbijedile što veću unutrašnju samostalnost Hrvatske. maja pročitana je izjava ovog kluba. – Nikola Pašić (predsjednik srpske vlade i šef radikalne stranke) je stajao na stanovištu da cilj rada Jugoslovenskog odbora treba da bude “stvaranje jedinstvene jugoslovenske. jula 1917. – Zadatak odbora je bio da zastupa jugoslovenske interese i da obavještava zapadne saveznike i javnost u Zapadnoj Evropi. ipak su u postojećoj situaciji “smatrali da nije oportuno da iznesu svoja neslaganja s ovakvim koncepcijama srpske vlade”. održana konferencija kojoj su prisustvovali predstavnici Kraljevine Srbije i predstavnici Jugoslovenskog odbora na kojoj je. – Dakle. jedan od osnovnih zadataka Odbora je bio rad protiv tog tajnog ugovora. – Predsjednik Jugoslovenskog odbora je bio dr Ante Trumbić. Ova deklaracija je u osnovi djelo kompromisa i oportunizma. Krfska deklaracija – Na Krfu je od 15. ali u kojoj bi se. Odbor je osnovan novembra 1914. poznata kao Majska deklaracija – u kojoj se kaže da njeni potpisnici na temelju narodnog načela i hrvatskog državnog prava zahtijevaju ujedinjenje svih zemalja u kojima žive Slovenci. – Predsjednik kluba je bio Anton Korošec. Na sjednici Parlamenta 30. Majske deklaracije. Pred zasjedanje bečkog parlamenta koji je bio sazvan krajem maja 1917. 3. Majska deklaracija – Na Jugoslovenski odbor je vrlo nepovoljno uticalo donošenje tzv. juna do 17. – Na kraju konferencije je donesena poznata Krfska deklaracija. 4. U prilog takvom svom stavu oni su isticali činjenicu da samo jedinstvena država može biti dovoljno snažna da sačuva svoju nezavisnost. Iako su predsjednik i neki članovi Jugoslovenskog odbora bili za federativno uređenje. – Za vrijeme rada konferencije. Deklaracija pg. a činili su ga političari-emigranti (Hrvati. zastupnici u Carevinskom vijeću. a formalno se konstituisao 1915. “bez posebne organizacije” čuvale “nacionalne osobine svakog plemena”. čiji potpisnici su predsjednik srpske vlade Nikola Pašić i predsjednik Jugoslovenskog odbora dr Ante Trumbić. pod okriljem dinastije Habzburgovaca. najviše nesuglasica je izazivalo pitanje da li buduća zajednička država treba da bude organizovana kao unitarna ili federativna država. Osnivanje Jugoslovenskog odbora – Jugoslovenski odbor je osnovan na inicijativu srpske vlade. Predstavnici Srbije su energično zastupali gledište da buduća zajednička država bude unitarna država.2. Slovenci i Srbi) iz jugoslovenskih zemalja Austrougarske monarhije. – Iako se nisu svi članovi jugoslovenskog odbora slagali sa ovakvim pogledima. monarhiju pod vladavinom dinastije Habzburg-Loren. odnosno u savezničkim zemljama o položaju. 35 . bio je obrazovan Jugoslovenski klub kojeg su činili građanski političari iz jugoslovenskih zemalja Austrougarske. u deklaraciji se traži ujedinjenje jugoslovenskih zemalja u Austrougarskoj monarhiji u jednu državu. u Firenci.

se sastoji iz dva dijela: 1) U prvom dijelu teksta deklaracije njeni potpisnici se pozivaju na princip samoopredjeljenja naroda i princip nacionalnog jedinstva Srba. 5. oktobra priznao Narodno vijeće kao vrhovnu vlast.1918. . Hrvata i Slovenaca. učestvovali su predstavnici Srbije. kome je zadatak da organizuje zajedničku državu SHS do saziva ustavotvorne skupštine. Hrvata i Srba u narodnu. Hrvata i Srba. a za potpredsjednike dr Ante Pavelić i Svetozar Pribićević. . Organizacija narodnog vijeća se zasniva na teritorijalnom principu – svaka pokrajina šalje po jednog predstavnika na 100 000 stanovnika. potpuno suverenu državu. čiji zadatak je “ujedinjenje svih Slovenaca. 6. do 9.Pošto je imenovalo povjerenike za različite grane uprave. koja bi ustavom imala da odluči o obliku i unutrašnjem uređenju buduće zajedničke države. Ženevska konferencija – Na konferenciji o jugoslovenskom ujedinjenju. te na osnovu toga zahtijevaju oslobođenje i ujedinjenje cjelokupnog jugoslovenskog naroda. sada se u proglasu Narodnog vijeća traži ujedinjenje ne govoreći o Habzburgovcima.10. Hrvatski sabor je prekinuo sve državnopravne veze sa Austrougarskom monarhijom. predstavnici sa cijelog etnografskog područja u Austrougarskoj obrazovali su 6. oktobra 1918. U proglasu se zatim zahtijeva ujedinjenje naroda SHS u jednu jedinstvenu. Hrvata i Srba (29. slobodnu i nezavisnu državu SHS”. koja je održana od 6. 2) Drugim dijelom se utvrđuju principi na kojima će biti zasnovana zajednička država. Narodnog vijeća SHS i Jugoslovenskog odbora. te proglasio pristupanje Hrvatske u zajedničku državu SHS.) – Pred nagovještajima raspada Austrougarske.Ovi principi su naglašavali jednakost svih naroda. . u Ženevi. čime je izražena tendencija usvajanja federativnog načina u uređenju nove države. – Moglo bi se zaključiti da se drugim dijelom deklaracije kao najznačajniji principi unutrašnjeg uređenja buduće zajedničke države utvrđuju: a) monarhijski oblik vladavine s dinastijom Karađorđevića na čelu. – Narodno vijeće je objavilo proglas da je opunomoćeno od svih narodnih stranaka i grupa i da preuzima u svoje ruke vođenje narodne politike. pisama i vjera. ono se obrazuje kao političko predstavništvo jugoslovenskih naroda u Austrougarskoj.Za predsjednika Narodnog vijeća izabran je bio dr Anton Korošec. Prema Pravilniku Narodnog vijeća. – Krfska deklaracija predstavlja izjavu predstavnika Kraljevine Srbije i predstavnika Jugoslovenskog odbora o osnivanju zajedničke države koja istovremeno sadrži i principe uređenja te buduće države. Stvaranje narodnog vijeća i države Slovenaca. – Formiranjem ovog zajedničkog ministarstva ne bi bila ukinuta ministarstva Srbije i pg. – Hrvatski sabor je 29. Drugim riječima. – Po Ženevskom sporazumu osniva se zajedničko ministarstvo za Kraljevinu Srbiju i područje Narodnog vijeća u Zagrebu. 36 . novembra 1918. Hrvata i Slovenaca. Narodno vijeće je ubrzo obrazovalo i pokrajinske vlade za Sloveniju. – Za razliku od Majske deklaracije koja je tražila ujedinjenje SHS pod žezlom Habzburgovaca. demokratsko i parlamentarno uređenje i v) unitarno uređenje “sa određenom decentralizacijom”. Njom je prvi put jasno potvrđen zahtjev za zajedničkom državom. odnosno stvaranje jedinstvene države Srba. BiH i Dalmaciju. u Zagrebu Narodno vijeće Slovenaca. b) ustavno.

pa je novu vladu obrazovao Stojan Protić. Polovinu bi imenovala vlada Srbije. koja obuhvata Srbiju i sve jugoslovenske zemlje nekadašnje Austrougarske Kraljevine. pozvalo ga je da on. Po tom zakonu. 1918. – U svom odgovoru.) – Izaslanstvo Narodnog vijeća je primljeno kod regenta Aleksandra 1. 37 . godine ustanovljena jedna Kraljevina srpsko-hrvatsko-slovenačka. Predsjedništvo Narodnog vijeća saopštilo ih je 3. pored toga. a uz podršku radikalne vlade s Pašićem na čelu. odnosno. Privremeno narodno predstavništvo kraljevine SHS – Prvodecembarskim aktima je bilo. Ukaz o postavljenju prve vlade Kraljevstva SHS Aleksandar je potpisao 20. Hrvata i Slovenaca. jer je bio suspendovan najvjerovatnije po sugestiji ili nalogu srpskog regenta Aleksandra. Pasivno biračko pravo su uživali oni državljani (muškog pola) koji su navršili 25 godina i koji su znali čitati i pisati. takođe. – Po Ženevskom sporazumu. decembra 1918. Tom prilikom mu je u Adresi saopštilo zaključak Narodnog vijeća o ujedinjenju države SHS sa Srbijom. Ženevski sporazum nije bio sproveden u djelo. Protićeva vlada je odmah zatim odlučila da se nova država zove Kraljevina Srba. između predstavnika srpskih stranka i stranaka iz jugoslovenskih krajeva bivše Austrougarske je postignut sporazum o formiranju vlade čiji bi predsjednik bio Nikola Pašić. u Beogradu je ostao jedan odbor delegacije Narodnog vijeća SHS sa zadatkom da se sa predstavnicima stranaka iz Srbije postigne sporazum o obrazovanju prve zajedničke vlade novostvorene države. jer su u njega ušli ne samo izabrani poslanici dotadašnjih vrhovnih predstavničkih tijela nego i poznatiji političari koji nisu bili narodni poslanici. i odluku o zastavi i grbu. 9. već bi ona nastavila da obavljaju poslove u djelokrugu svoje nadležnosti. – Osnovni zadatak narodnog predstavništva je bio da donese zakon o izborima poslanika za Ustavotvornu skupštinu. Ovo “ministarstvo” bi sačinjavalo 12 ministara. kao regent preuzme “vladarsku vlast” na teritoriji jedinstvene države SHS. Ovi akti saopšteni su srpskoj Narodnoj skupštini 29. 1918. sve dok ustavotvorna skupština ne bi donijela ustav jedinstvene države. 12. – Privremeno narodno predstavništvo. regent Aleksandar je proglasio ujedinjenje Srbije sa zemljama nezavisne države Slovenaca. Poslije dužih pregovora. Prva vlada kraljevine SHS Po proglašenju ujedinjena. potpredsjednik dr Anton Korošec. regent Aleksandar nije želio da Pašić bude predsjednik ove vlade.Narodnog vijeća. ministar spoljnih poslova Ante Trumbić. Hrvata i Srba u jedinstveno Kraljevstvo Srba. Hrvata i Slovenaca. decembra narodu i istovremeno izjavilo da je “prestala funkcija Narodnog vijeća kao vrhovne suverene vlasti države SHS na teritoriji bivše AU”. decembra 1918. Prvodecembarski akt o ujedinjenju (1918. sazvano od strane regenta Aleksandra. i to od strane prve zajedničke vlade novostvorene države. a drugu polovinu Narodno vijeće. a ministar unutrašnjih poslova Svetozar Pribićević. 8. Druge države bile su obavještene da je 1. – Prvodecembarski akti nisu ratifikovani od strane Narodnog vijeća SHS. godine. a donijela je. u ime kralja Petra. bilo je po svom sastavu mješovito predstavničko tijelo. Međutim. predviđeno obrazovanje Privremenog narodnog predstavništva koje bi trebalo da ostane na okupu sve do Konstituante (sastanka Ustavotvorne skupštine). Kraljevina Srbija i Država SHS postojale bi i dalje kao zasebne države. 12. aktivno biračko pravo je bilo ograničeno cenzusom doba (21) i pola (ovo pravo nije priznato ženama). 7. pg.

Po usvajanju prijedloga o promjeni Ustava. Narodna skupština se raspušta. godine. U plenumu Ustavotvorne skupštine načelna debata o ustavu trajala je do 12. već tu vlast mora da dijeli sa kraljem. 06. Zakon je predviđao da poslanici za Ustavotvornu skupštinu budu birani tajno. – Ustav izričito garantuje neprikosnovenost privatne svojine i slobodu ugovaranja u privrednim odnosima.. 1920. usvajao načelo ekonomskog liberalizma. Najviše glasova dobila je Demokratska stranka. Vladin nacrt počeo se pretresati u ustavnom odboru. u roku od četiri mjeseca.U svakom izbornom krugu morao je biti izabran najmanje po jedan poslanik sa fakultetom. Pitanje monarhije i njenog položaja u državi izbilo je u prvi plan na samom početku rada Ustavotvorne skupštine. je prvi ustav zajedničke države jugoslovenskih naroda. Kraljev prijedlog za izmjenu saopštava se Skupštini koja se odmah zatim raspušta. Vlada sa srpskom većinom glasova uspjela je da od Ustavotvorne skupštine dobije pristanak da se ostane na običnoj većini (polovina više od 1). a potvrdio prestolonasljednik-regent. juna 1921. 06. Izglasala ga je Ustavotvorna skupština.1921. jer je iz izbornog tijela isključivalo žene. propisala privremeni poslovnik za Ustavotvornu skupštinu. pa je on. Vidovdanski ustav je sankcionisao kapitalistički društveno-ekonomski sistem u kraljevini SHS. da se ustav donese običnom većinom glasova. to rješenje ipak nije predstavljalo sistem opšteg prava glasa u pravom smislu te riječi. a nova saziva “najdalje za četiri mjeseca”. 11. ovaj ustav po formalnopravnoj moći spada u kategoriju krutih ustava. 1921. ustanovu tzv. između ostalog. takođe. neograničenu vlast u donošenju ustava. godine s 223 glasa. zatim Radikalna i Komunistička. Na svakoj kandidatskoj listi morao je biti izvjestan broj kandidata (najmanje 1) sa fakultetskom ili višom stručnom spremom. Karakteristike Vidovdanskog ustava (28. Ustav je konačno izglasan 28. vojna lica i omladinu (od 18 do 21 godine). Jedino poslanici Hrvatske republikanske seljačke stranke nisu htjeli da polože zakletvu niti da uđu u skupštinu ni onda kada je sama skupština donijela svoj poslovnik. Zakon je predvidio i jednu ustanovu koja je postojala i u ranijim ustavima Srbije. pripadao kategoriji ustavnih paktova. – Vidovdanski ustav je sadržavao više odredaba kojima je proklamovao prava građana. 1920. s obzirom na način donošenja. 10. – U slučaju da je inicijativu pokrenula Narodna skupština. činovnici i predsjednici opština nisu mogli biti poslanici. dok su poslanici svih ostalih stranaka ipak položili zakletvu kralju. Novoizabrana skupština donosi konačnu odluku o izmjenama u Ustavu većinom glasova. Monarhija i vladajuća srpska buržoazija uspjele su isto tako još prije donošenja ustava da Ustavotvornoj skupštini kroz poslovnik nametnu još jednu značajnu odredbu u svoju korist. 12. 11.) – Ustav Kraljevine SHS od 28. – S obzirom da se izmjene Vidovdanskog ustava nisu mogle vršiti na način predviđen za mijenjanje zakona.06. pg. 1921. – Prijedlog za izmjenu i dopunu Ustava mogli su dati kralj i Narodna skupština. kvalifikovanih poslanika. kad je ustav u načelu bio prihvaćen. odnosno za jedan više od polovine glasova. Po mišljenju vlade Ustavotvorna skupština nema suverenu. po kome je. tj. odnosno. bilo predviđeno da poslanici Ustavotvorne skupštine prije početka rada skupštine obavezno polažu zakletvu kralju. Vlada je 08. Tok donošenja Vidovdanskog ustava i rad ustavotvorne skupštine kraljevine SHS Zakon o izborima za Ustavotvornu skupštinu predvidio je pravo glasa za sve muške državljane s navršenom 21 godinom života. a nova saziva. 38 . naime. Izbori su provedeni 28. Iako je imovinski cenz bio ukinut. prijedlog mora biti usvojen većinom od 3/5 njenih članova. Garantujući neprikosnovenost privatne svojine i slobodu rada i ugovaranja u privrednim odnosima.

To je bio razlog što su izričito u ustavu bili predviđeni samo prirodni. već i pravo potvrđivanja odluke o izmjeni Ustava. odnosno grupe pitanja koje karakterišu Vidovdanski ustav su: 1. već su i oni uvijek isticali narodno jedinstvo Srba. Pašićev nacrt je predvidio 35 oblasti u državi prema prirodnim. Na drugoj strani bile su političke snage Hrvata i Slovenaca. Pitanje lokalne uprave. Umjesto pokrajina. Vraćanje na nekadašnje autonomne pokrajine bi to državno jedinstvo dovelo u ozbiljno pitanje. smatrajući da se ravnopravnost nacija u zajedničkoj državi može ostvariti samo putem federacije. Njihove nadležnosti određivao bi ustav. Lokalna uprava kraljevine SHS prema Vidovdanskom ustavu Vidovdanski ustav je predvidio veće oblasti prema prirodnim. socijalnim i ekonomskim prilikama sa najviše 800. propisujući da u SHS postoje zakonodavna. Za vrijeme rata Jugoslovenski odbor i njegov predsjednik Trumbić nisu se izjašnjavali otvoreno za federativno uređenje. koje je on nazivao samoupravnim. Za vrijeme političke borbe oko Vidovdanskog ustava. Pitanje parlamentarizma 4. a njoj se u borbi za donošenje Vidovdanskog ustava pridružio i jedan od glavnih vođa Demokratske stranke. ali koje je u stvari bilo vrlo blisko federativnom. ali nikako tolike da bi obuhvatile čitav jedan narod. Pitanje oblika državnog uređenja (unitarizam ili federalizam) u vezi s nacionalnim pitanjem 2. Bosna i Hercegovina. koje su gotovo svi ustavni nacrti u različitom broju predviđali. mada su naglašavali i njihove istorijski nastale posebnosti pri kraju rata. 13.000 stanovnika u jednoj oblasti. ustav ih istovremeno garantuje samo u granicama zakona. te to logično traži i pretpostavlja i državno jedinstvo. Crna Gora. Pitanje političkih i ličnih prava građana 5. što bi dovelo i do međunarodnog slabljenja. vjere. Vojvodina i Slovenija). Međutim. azbuke. U Protićevoj verziji ustavnog nacrta predviđeno je bilo državno uređenje. Glavni nosilac takvog shvatanja bila je Radikalna stranka s Pašićem na čelu. 39 . Svetozar Pribićević. predlagao je ustav po kome bi nova država bila sastavljena od 6 pokrajina( Srbija sa Makedonijom. Državno uređenje kraljevine SHS prema Vidovdanskom ustavu Glavna pitanja. ustav stvarno sprovodi načelo jedinstvo vlasti. Kad je monarhija doživjela slom. – Vidovdanski ustav proklamuje načelo podjele vlasti. Hrvatska sa svim sadašnjim dijelovima. Najradikalniji stav u pogledu oblika državnog uređenja imala je Hrvatska pučka seljačka stranka. socijalnim i ekonomskim prilikama. 12. socijalni i ekonomski kriterijumi pri podjeli zemlje na pg. . Ona se oštro borila za republikanski oblik vladavine i punu samostalnost Hrvatske. ali se ustav ne bi mogao mijenjati bez saglasnosti pokrajina. Hrvati i Slovenci zaista su jedan jedinstven narod i sve razlike među njima se svode samo na razlike imena. Narodni klub. Hvata i Slovenaca. Socijalne odredbe Jedno od najbitnijih ustavnih pitanja bilo je pitanje kako će nova zajednička jugoslovenska država biti uređena – da li kao unitaristička ili federalistička. a svojim odredbama sankcioniše sistem ograničenog parlamentarizma. Srbi. – Ustav predviđa postojanje jednodomnog sistema narodnog predstavništva. odnosno samouprave 3. oni su na Ženevskoj konferenciji otvoreno tražili federaciju.Da je Kraljevina SHS po Vidovdanskom ustavu bila prava monarhija ukazuje i to da se ni promjene tog ustava nisu mogle vršiti bez kraljevog pristanka jer kralj nije imao samo pravo potvrđivanja zakona. To je pitanje bilo staro – javilo se kad i ideja o stvaranju zajedničke jugoslovenske države.međutim. proklamujući ih. upravna i sudska vlast. pa eventualno i do njenog raspada. pri čemu su sve njene funkcije bile koncentrisane u rukama monarha.

zakonima i oblasnim uredbama. Zakonom o oblasnoj i sreskoj samoupravi Kraljevina SHS je podijeljena na 33 oblasti. kao i otvaranja i zaključivanja sjednica. u interesu cjeline i na osnovu zakona. Socijalne odredbe Vidovdanskog ustava Dok su sve do sada pominjane ustanove i odredbe bile više-manje slične odgovarajućim odredbama ranijih ustava Kraljevine Srbije. Pored toga. postojao je jednodomni sistem narodnog predstavništva.000 stanovnika. i pravo raspuštanja skupštine. uprava oblasnim imanjima. U praksi oblasti nisu bile zavedene. Najvažnija načelna odredba u tom ustavnom odjeljku je ona po kojoj "država ima.oblasti. domaći ustav. On je neodgovoran. Ustav je propisivao da u oblastima. oni presude i rješenja donose u ime kralja.000 stanovnika. Narodna skupština je imala pravo izbora svog predstavništva. a namjerno izostavljen nacionalni kriterijum. bila je sasvim nova. zakonodavne inicijative i donošenja zakona i budžeta. 14. Takođe. veliki župan koga postavlja kralj i koji upravlja preko državnih organa poslovima državne uprave u oblasti. prema Ustavu. a kasnije i pola. NARODNA SKUPŠTINA – Po Ustavu. postojala su dva zakonodavna faktora. manje oblasti bi se mogle spajati u jednu – da se ne bi uspostavile stare pokrajine. pored raspuštanja skupštine. staranje o unapređenju oblasnih privrednih interesa. jer je Vidovdanski ustav predviđao postojanje cenzusa uzrasta i zanimanja. pravo i dužnost da interveniše u privrednim odnosima građana u duhu pravde i otklanjanjem društvenih suprotnosti". ali to ne bi bilo dozvoljeno ako bi jedna veća oblast premašila 800. imao pravo potvrđivanja zakona koje je Narodna skupština usvojila. oblasni javni radovi. Organi vlasti u SHS prema Vidovdanskom ustavu – Iako je Vidovdanski ustav proklamovao načelo podjele vlasti. jer je kralj. Ako bi se stekli svi pobrojani kriterijumi koje ustav predviđa. Ta autonomija je bila ograničena time što je kralj imao pravo sazivanja skupštine. Veliki župan imao je. jedna druga odredba pod naslovom "socijalne i ekonomske odredbe". Međutim. odobravanja međunarodnih ugovora koje je zaključio kralj i vođenja anketa i istraga u izbornim i administrativnim poslovima. koji je imao pravo amnestije i pomilovanja. – Kao zakonodavni faktor. narodni poslanici su imali i pravo podnošenja pitanja i interpelacija ministrima. već se zadržala podjela na okruge i srezove. zatim "radna snaga stoji pod zaštitom države" i "sloboda ugovaranja u privrednim odnosim priznaje se ukoliko se ne protivi pg. 40 . – Zakonodavnu vlast vrše Kralj i Narodna skupština. pravo da zadrži od izvršenja svaku odluku samoupravnih organa koja se ne bi zasnivala na ustavu. Nije postojalo opšte biračko pravo. – Autonomija Narodne skupštine je postojala utoliko što je imala pravo da bira svoje predsjedništvo i propisuje poslovnik. kao i u opštinama i srezovima. ipak je on stvarno sprovodio načelo jedinstva vlasti. za sve akte kraljevske vlasti odgovaraju resorni ministri. prvi put unijeta u jedan naš. a NS se birala na četiri godine. dakle. odnosno. KRALJ – Položaj kralja: njegova ličnost je neprikosnovena. briga o narodnom zdravlju i socijalnim zadacima u oblasti. – Iako sudsku vlast vrše sudovi. a na čelu svake oblasti nalazio se. 15. U oblasti u krug tih samoupravnih poslova spadali su: utvrđivanje oblasnog budžeta i raspolaganje oblasnim dažbinama. – Jedan poslanik birao se na 40. pri čemu su sve njene funkcije bile koncentrisane u rukama monarha. po ustavu. postoje i posebni samoupravni organi. položaj kralja je bio jači.

04. Pored redovnih postojali su i posebni sudovi. Demokratska stranka sa Svetozarom Pribićevićem na čelu je bila protivteža Radikalnoj.1922." 16.1923). povezivanja ili razilaženja. kao što su upravni sudovi i Državni savjet kao vrhovni upravni sud. sreske i opštinske samouprave. Sudstvo u kraljevini SHS prema Vidovdanskom ustavu Svojim odredbama Vidovdanski ustav je proklamovao načelo nezavisnosti sudova. Glavna kontrola kao poseban vrhovni računski sud.Slovenska ljudska stranka. Statut stranke je donijet 1920.društvenim interesima". odnosno ograničene na pojedine nacije ili pojedine pokrajine.Narodna radikalna stranka i Demokratska stranka. vojni sudovi i sudovi radničkog osiguranja. prenesenog djelokruga. Članom 110. Lokalni samoupravni organi obavljali su i poslove tzv. Državna upravna vlast imala je pravo nadzora nad zakonitošću rada samoupravnih organa. o naročitoj zaštiti majki i male djece i o besplatnoj ljekarskoj pomoći siromašnim građanima. Zakon koji je na jedinstven način regulisao uređenje redovnih sudova za Kraljevinu SHS donijet je tek 24.1928. Ustav je predvidio postojanje oblasne. Ustav je Članom 95. Radikalna stranka je bila jedna od najstarijih stranaka na čijem je čelu bio Nikola Pašić i koja je bila na vlasti poslije Prvog svjetskog rata. srezovima i opštinama. a pg. centralistički uređena. U oblastima i srezovima postojali su ne samo samoupravni organi nego i državni upravni organi (veliki župan i sreski načelnik). Uredbom donijetom 26. previranja i diferenciranja i okolnost da su sve one bile regionalne. Utvrđujući unitarno uređenje države. Njeni osnovni zahtjevi bili su: jedinstvena država. socijalne i ekonomske prilike". država je podjeljena na 33 oblasti.Jugoslovenska muslimanska stranka. invalidima i žrtvama rata obećava se naročita državna zaštita i pomoć u znaku priznanja. 41 . da ce se starati o čuvanju zdravlja svih građana. U razdoblju od Vidovdanskog ustava do Šestojanuarske diktature. da će pomagati nacionalno zadrugarstvo. Radikali su odnijeli pobjedu na prvim parlamentarnim izborima poslije donošenja ustava (18. Ograničavanje broja stanovnika oblasti imalo je cilj da onemogući obrazovanje samoupravnih jedinica na "narodnoj osnovi". feudalni odnosi smatraju se pravno ukinutim danom oslobođenja od tuđinske vlasti. u Hrvatskoj . sa sjedištem u Zagrebu. itd.Hrvatska seljačka stranka. braneći srpske interese i boreći se za centralizam i hegemoniju srpskog plemena u Jugoslaviji. pregrupisanja i raspadanja. okruzima. nacionalna i nacionalistička. propisao da se uprava u Kraljevini vrši po oblastima. a upravljana decentralistički. Iz tih načelnih odredaba ustav izvlači kao dalje posljedice "da će država sprovesti stručnu nastavnu organizaciju i urediti stalno potpomaganje i školovanje sposobne siromašne djece. Kralj Aleksandar ih je podržavao jer su bili srpsko-hegemonistički orijentisani. Ono što je kod nje bilo stalno i nepromjenjivo bio je njen ideološko-politički smjer koji se u osnovi nikada nije mijenjao: ona je bila i ostala srpska stranka. Radikali su u sklopu borbe za vlast ulazili u najrazličitije partijske kombinacije koalicione vlade.3. u Sloveniji . U prvom razdoblju poslije Vidovdanskog ustava.09. nepovjerljiva prema Hrvatima i drugim nesrpskim narodima u Jugoslaviji. a u BiH . Ustava bilo je predviđeno da za cijelu Kraljevinu postoji samo jedan Kasacioni sud. Političke stranke u kraljevini SHS Opšte karateristike građanskih političkih stanaka bile su njihova mnogobrojnost i njihove relativno česte političke kombinacije. da će odrediti posebne mjere za bezbjednost i zaštitu radnika i propisati radno vrijeme u svim preduzećima. Kriterijume za utvrđivanje oblasnih granica predstavljale su "prirodne. ustavna parlamentarna monarhija pod dinastijom Krađorđevića. 17. najjače i najmnogobrojnije građanske stranke bile su: u Srbiji . Vidovdanski ustav proklamovao je stalnost i nepokretnost sudova. dalje se ustavom garantuje pravo radnika na organizovanje radi postignuća boljih radnih uslova.

haotično. Nije glasala za Vidovdanski ustav. 18. Unifikacija prava u kraljevini SHS U oblastima prava. a pred kraj rata se izjasnila za Jugoslaviju. a prema starijima (17-21) reducirane kazne. unitarističkom uređenju koje je teško bilo zamisliti bez stvarnog izjednačenja zakona. Početkom 1929. radnika i zanatlija. Redovni sudovi u staroj Jugoslaviji bili su: opštinski. Slovenska ljudska stranka. naslijednog i zaduženog prava. Po svom vođstvu i politici je bila buržoaska i borila se za interese muslimanskih feudalaca.Ljubomir Davidović je postao njen predsjednik. Ustavno pravo je u jugoslovenskoj monarhiji bilo jedinstveno za sve vrijeme njenog postojanja. okružni. a kao sporedne kazne gubitak časnih prava i gubitak službe. Sto sedmorice u Zagrebu. Postojale su različite vrste sudova. Vidovdanskim ustavom 1921. vlada je 14. Oni usvajaju monarhijski oblik. Različita pravna područja u državi imala su različite sudove koji su sudili u konačnoj instanci. prohabsburški orjentisana. Imajući u vidu ovako tešku situaciju. različiti su bili zakoni i pravila kojih su se pridržavali narodi u novostvorenoj državi. skraćeni postupak za ozakonjenje zakonskih prijedloga koji imaju za predmet izjednačenje zakonodavstva i uprave. Javno pravo u kraljevini SHS Javno pravo je bilo skoro u popunosti izjednačeno. Upravno pravo je počev od 1922. naročito privatnog prava. Boreći se odlučno protiv centralizma i hegemonizma srpske buržoazije. a njihovo ustrojstvo je bilo urešeno jedinstvenim zakonom. Radić i njegova stranka prihvataju ustav i odriču se republikanstva. donesen je jedinstven krivični zakonik koji je sadržao odredbe o zločinima i prestupima. ustanovila stalni zakonodavni savjet. Naime. sa Mehmedom Spahom na čelu. predviđen je bio poseban. tj.12. u praksi se pokazalo da do unifikacije. Demokratska stranka je 1927. ali kao republiku i na federativnoj osnovi uređenu. kojih se bilo teško osloboditi. Poslije zavođenja Šestojanuarske diktature (1929) intenziviran je rad na ujednačenju porodičnog. i novčane kazne. takvu funkciju vršili su Kasacioni sud u Beogradu. priznaju dinastiju Karađorđevića. kao i sudsko organizaciono pravo. nije bilo lako doći. naročito privatnog. sreski. 19. Prema mlađim maloljetnicima (14-17 godina) su primjenjivane vaspitne i popravne mjere. Marta 1925.1919. Hrvatska seljačka stranka sa Stjepanom Radićem na čelu je u početku bila proaustijski. Međutim. a smetnje su dolazile od bitnih naslijeđenih razlika pojedinih pokrajina. Insistirali su na vjerskom jedinstvu. 42 . a težeći ka stvarnom ujedinjenju. stupila u koalicionu vladu sa Radikalima i ostali su zajedno sve do Šestojanuarske diktature. u početku klerikalna i konzervativna. 4 vrste lišenja slobode (robija. U Moskvi je Radić pristupio Seljačkoj internacionali 1. Veći uspjeh na polju unifikacije zakonodavstva postignut je u oblasti krivičnog prava. Na čelu stranke je bio Anton Korošec. moglo bi se reći.1924. u novostvorenoj državi vladalo je stanje. zalagali se za autonomni položaj BiH i nisu glasali za Vidovdanski ustav. Jugoslovenska muslimanska organizacija je organizovana 1910. Glavne kazne su bile: smrtna (vješanjem). ali traže federalistički uređenu državu. pa ga vlada u Beogradu optužuje i progoni zbog boljševizma. u Jugoslaviji bilo jedinstveno. Pravo je bilo podjeljeno na 6 pravnih područja i sedmo područje koje je podrazumijevalo primjenu šerijatskog prava za muslimanske građane.7. Radić i njegova stranka nikada nisu išli do zahtjeva za izdvajanje i otcjepljenje Hrvatske iz jugoslovenske zajednice. preko noći postaje republikanska stranka koja prihvata napredne socijalne zahtjeve i koja se na izbor svojih poslanika proglašava za stranku udruženih staleža seljaka. Glavnu riječ u stranci vodili su sitnoburžoaski elementi. Vrhovni sud u Sarajevu i Veliki pg. strogi zatvor i zatvor). apelacioni i vrhovni. zatočenje.

Ovo je i bilo logično jer se taj zakonik već dosta koristio na jugoslovenskoj teritoriji. upravni. Pošto katastar i zemljišne knjige nisu bili završeni do 2. ali je sud za njih saznao od svjedoka. Metohije 4) Krivični zakonik za Kneževinu Crnu Goru iz 1906. . kralj Aleksandar je ukinuo Vidovdanski ustav i raspustio Narodnu skupštinu. koja je bila izjednačena Zakonikom iz 1937. npr. a ponekad i austrijsko. Najveći dio materije privatnog prava bio je podvrgnut partikularnom načelu.važno na području Dalmacije i Slovenije. 21. – Režim monarhodiktature je imao za cilj očuvanje i jačanje kapitalističkog društvenoekonomskog sistema u Jugoslaviji. Privatno pravo u kraljevini SHS Privatno pravo u staroj Jugoslaviji nije bilo izjednačeno. oktobra 1929. Ovaj zakonik se zasnivao na ideji o optužnom postupku. 43 . nesumnjivo. Građanskoprocesno pravo je bilo izjednačeno Zakonikom o sudskom postupku u građanskim stvarima iz 1929. Kao temelj budućeg jugoslovenskog građanskog zakonika uzet je Austrijski građanski zakonik. da opravda sprovođenje centralističkog uređenja države. Izrađen je na osnovu revidiranog projekta reforme srpskog Krivičnog zakonika. Šestojanuarska diktatura – Svojom proklamacijom od 6. uz njih je živio tapijski sistem kao sistem registrovanja prava na nepokretnosti. Privredna i socijalna politika šestojanuarskih vladajućih vrhova (teret prebacivan na mase radnih ljudi) imalo je za posljedicu pogoršanje ekonomskog i socijalnog položaja seljaštva i radnih ljudi uopšte. stoga je radi njihovog uvođenja najprije uređeno pitanje katastra. Krivično-procesno pravo je bilo izjednačeno zakonikom o sudskom postupku u krivičnim stvarima od 1929. računski i drugi. svjetskog rata. a bio je i osnov Srpskog građanskog zakonika. Zakonom o zemljišnim knjigama iz 1930. prije svega. Ubrzo po stvaranju jugoslovenske države počeo je i rad na izjednačenju privatnog prava. muslimanima je suđeno po šerijatskom pravu. koje je razlikovalo 6 pravnih područja: 1) Austrijski građanski zakonik . Bez obzira na kom se pravnom području nalazilo. pg. Vrhovi diktature prihvatili su i sprovodili ideju integralnog jugoslovenskog nacionalnog unitarizma. otegao i nije dao rezultata. 20. Bačke. Sloveniju. To pravo je moglo prerasti u istražno načelo ako sud uzme u obzir činjenice koje su stranke prećutale. Zastupanje ideje nacionalnog unitarizma trebalo je.sud u Podgorici. Baranje i Međimurja 3) Srpski građanski zakonik . Krivično pravo je bilo izjednačeno donošenjem jedinstvenog krivičnog zakonika 1929. međutim.područje Banata. – Odsustvo građanskih sloboda. Taj rad se. Za posebne materije postojali su i drugi. koja se od 3. Liku i Kordun.Bansku Hrvatsku. šerijatski sudovi. Zakonik je bio moderno uređen. To je došlo do izražaja i u promjeni naziva države. 2) mađarsko nekodikovano pravo .u predratnoj kraljevini Crnoj Gori 5) posebno pravno područje bila je BiH – šerijatsko.na području Kraljevine Srbije. usvojen je jedinstven sistem zemljišnih knjiga za čitavu Jugoslaviju. predstavljalo je trgovačko pravo. Ukidanje ustavnog i parlamentarnog sistema kralj je u proklamaciji objašnjavao. da je stranačko-parlamentarni život u Kraljevini SHS doveo u pitanje i sam opstanak zajedničke države. 6) Austrijski kazneni zakon . – Jedna od karakteristika šestojanuarske diktature je bilo i negiranje postojanja posebnih nacija u Jugoslaviji. januara 1929. Najvažniju granu privatnog prava. Sistem porotnog suđenja nije bio prihvaćen. Zemljišne knjige nisu postojale u svim krajevima Jugoslavije. zvala Kraljevina Jugoslavija.

Pored redovnih postojali su i posebni sudovi: Državni savjet i upravni sudovi. zaključili su avgusta 1939. izvršena je djelimična revizija oktroisanog ustava. i to Zakonom o uređenju redovnih sudova u Kraljevini po kojem su postojali sledeći redovni sudovi: sreski. trgovački. Brčko. kao i srezovi Dubrovnik. okružni. 44 . dakle preovladavao je centralistički sistem.1929. a pored njih i opštinski (mjesni sudovi). Nadzor nad ovim sudom obavljao je ministar pravde. Travnik i Fojnica spajaju u jednu banovinu po imenom Banovina Hrvatska. Ilok. šerijatski sudovi. obrazovana je nova vlada s Dragišom Cvetkovićem na čelu. možemo reci da su organizaciju vlasti u Kraljevini od 1929-1931 karakterisali: 1) apsolutistički režim i koncentracija vrhovne. vojni sudovi. Ustava. 23.1929 rijepeno je osnovno (ustavno) pitanje – pitanje vrhovne vlasti u Kraljevini SHS. Dakle. po geografskom principu umjesto po nacionalnom. Sid. u svrhu obezbjeđivanja učešća Hrvata u životu države i očuvanja javnih interesa. posle sporazuma zaključenog izmedju Dragiše Cvetkovića i Vlatka Mačeka. Tim aktom izvršena je promjena teritorijalne podjele zemlje tako što je u njenom okviru obrazovana nova oblast – Banovina Hrvatska. U periodu diktature sudska vlast je bila utvrđena zakonima izdatim poslije 6. Proklamacijom od 6. odnosno cjelokupne zakonodavne i izvršne vlasti u rukama kralja 2) odsustvo narodnog predstavništva kao vrhovnog zakonodavnog organa vlasti 3) uspostavljanje i sprovođenje strogog centralističkog sistema u kome su se svi lokalni organi nalazili u punoj hijerarhijskoj zavisnosti od centralnih organa vlasti. Rješenje tog pitanja prema ocekivanjima srpskog.8. Sudsko uređenje u Kraljevini Jugoslaviji 1929 – 1931. Glavna kontrola. Dragiša Cvetković i Vlatko Maček. Uredbe bilo je predviđeno da se Savska i Primorska banovina. Uredbu su propisali kraljevski namjesnici na predlog ministarskog savjeta i na osnovu člana 116. srpsko-hrvatski sporazum kojim je bila obrazovana Banovina Hrvatska. Sporazum Cvetković – Maček i banovina Hrvatska Po radu Milana Stojadinovica (februar 1939). U tako podijeljenoj Kraljevini Jugoslaviji svi lokalni organi su se nalazili u punoj hijerarhijskoj zavisnosti od centralnih organa vlasti. vođa Hrvatske seljačke stranke. tj.1939. apelacioni i kasacioni sud. i drugi.22. državni sud za zaštitu države pri kasacionom sudu u Beogradu. Međunarodna situacija nagonila je pojedine faktore srpske i hrvatske građanske politike na pomirljivost. Istovremeno. kao i optužnice državnog tužioca nije postojala mogućnost žalbe. državnog poretka i njenog uređenja. koje je zatim regulisano zakonom. tzv. čije će sjedište biti u Zagrebu. Glavna kontrola predstavljala je vrhovni računski sud – pregled državnih računa i nadziranje nad izvršenjem budžeta. Gradačac. pa je tako u Kraljevini SHS (Kraljevini Jugoslaviji) uspostavljen apsolutistički režim. predstavlja samostalan sud. Sudije. Novim zakonima država je podijeljena na devet banovina. Kao primarni zadatak nove vlade postavljeno je rješenje hrvatskog pitanja. Broj članova ovog suda je povećan sa 8 na 10.1. odlučujuceg dela vlastodržača trebalo je da proizvede unutrašnjepolitički spokoj i spoljnopolitičko samopouzdanje. Protiv presuda i odluka ovog suda. Derventa. pretres i suđenje krivičnih djela protiv vladaočeve ličnosti i vlasti. Uredbom o Banovini Hrvatskoj donetoj 26.1. Ovaj sud je bio nadležan na cijelom području za izviđanje. zamjenike i državnog tužioca pri ovom sudu imenuje kralj ukazom. Članom 1. pg. Organizacija vlasti u kraljevini Jugoslaviji 1929 – 1931. 24. istragu. Ovim zakonskim aktima je utvrđeno da su i zakonodavna i izvršna vlast u kraljevim rukama. pravno je regulisan položaj te novostvorene oblasti. Državni sud za zaštitu države.

koja su prema podjeli nadležnosti imala izvjesnih sličnosti s resornim ministarstvima. usljed događaja koji su nastupili uoči odeljenja. ban je odgovarao kralju i saboru. odnosno vladi. godine u Zagrebu rezoluciju poznatu pod nazivom “Zagrebačke punktacije”. pri čemu bi polaznu osnovu predstavljali “historijsko-kulturni individualiteti”. 25.1932. ističe se da preuređenje države treba da bude rezultat sporazuma između Srba. 45 . šuma i radnika. Sabor je predstavljao zakonodavno tijelo za Banovinu Hrtvatsku čije je odluke potvrđivao kralj uz premapotpis bana. isto tako. Zagrebačke punktacije – Na sastanku Samostalne demokratske stranke u Zagrebu. U deklaraciji Slovenačke ljudske stranke.1932. Ona je predstavljala neku vrstu autonomne oblasti s posebnim uređenjem. njegova prva karakteristika da pg. i postojanje banovinskih poslova koji su spadali u isključivu nadležnost banovinskih organa. socijalne politike i narodnog zdravlja. sabor i banska uprava. fizičkog vaspitanja. – Poslije rezolucije SDK od 7. svoje stavove o gledištima iznijetim u pomenutim rezolucijama.1931. Do izbora članova sabora i njegovog saziva nije došlo. dok su organi ostalih banovina bili stvarno potčinjeni vrhovnoj drzavnoj upravi. Isto tako.pored zajedničkih poslova. on je premapotpisivao i sva akta kraljevske vlasti u stvarima iz nadležnosti Banovine Hrvatske. prosvjete i unutrašnje uprave. Banovina Hrvatska je imala položaj različit od položaja ostalih banovina. a njegov položaj (s obzirom na to da je premapotpissivao ukaz o svome postavljanju) bio je viši od položaja pojedinih resornih ministara. Sabor su sačinjavali zastupnici koje narod slobodno bira opštim. On je imao pravo donošenja konačnih odluka u svim pitanjima svoje nadležnosti. donijet je zaključak u kome se ističe potreba preuređenja države na federativnim osnovama. 30. Septembarski ustav (03. i početkom 1933. pravde. industrije. pa je. sa predstavništvom manjina. trgovine. Iako u njoj nisu bili razrađeni principi nove organizacije. On je. a odgovarao je kralju i saboru. tražeći autonomiju za BiH. imao pravo i da raspusti sabor. Osim toga. – Izvršni odbor Seljačko-demokratske koalicije donio je početkom novembra 1932.09.06. vođstva ostalih opozicionih stranaka su iznijela krajem 1932. analizom njene sadržine se dolazi do zaključka da ona. Hrvata i Slovenaca i da se sastoji u formiranju ravnopravnih jedinica. U ove autonomne poslove dolazili su poslovi poljoprivrede. koja se razlikovala od one koja je postojala u banovinama predvođenim Ustavom. Prema tome. od kojih će jedna biti slovenačka (Koroščeve punktacije) – Zahtjeve za preuređenje države je istakla i Jugoslovenska muslimanska organizacija. – Rezolucija ističe potrebu promjene državnog uređenja. Organizacija vlasti u Banovini Hrvatskoj nije se zasnivala na ustavnim odredbama već je bila utvrđena ovom Uredbom. Ban je postavljen kraljevim ukazom koji je sam premapotpisivao. Neke tačke su sadržavale stavove Koalicije u vezi pitanja preuređenja države. građevina.) – oktroisani ustav – Narodno predstavništvo nije učestvovalo u donošenju Ustava Kraljevine Jugoslavije. prema tome. On predstavlja jednostrani akt monarha.11. Ban je bio najviši naredbodavni faktor banovinske vlasti Banovine Hrvatske. 26. neposrednim i tajnim glasanjem. Ukaz o sazivanju sabora donosio je kralj. Organe nadležne za obavljanje poslova autonomnog djelokruga predstavljali su ban. Ukaz o raspuštanju Sabora premapotpisuje Ban . ali je ukaz o raspustanju morao sadržavati naredbu za nove izbore i za novi saziv Sabora. znači zahtjev za federativnim preuređenjem države. jednakim. u suštini.

Ustav predviđa cenzus doba i zanimanja. – Zakonski prijedlog postaje zakon ukoliko ga usvoje oba doma i kralj potvrdi. 27. oktroisani ustav ne propisuje da je Kraljevina parlamentarna država. – U vršenju zakonodavne vlasti. sazivao. ustav ih istovremeno garantuje samo u “granicama zakona” pa su proklamovane slobode i prava vrijedili samo u principu. uz naknadno podnošenje akata na usvajanje parlamentu. (U slučaju rapuštanja Narodne skupštine. – Iako je ustav proklamovao načelo podjele vlasti. Jugoslaviji. o zakonu je odlučivao kralj. 46 . – Pravno sankcionisao kapitalistički društveno-ekonomski sistem u Kralj. Senat nije mogao biti raspušten. Ustav stoji na stanovištu jedinstva državne vlasti. . upravna i sudska). Ukoliko ga usvoji samo jedan dom. – Kralj je obavljao i određene funkcije u oblasti pravosuđa. prisiliti je da podnese ostavku. kao i nepostojanja političke odgovornosti vlade tom predstavništvu. ali joj skupština ne bi mogla izraziti nepovjerenje. odnosno integralnom jugoslovenstvu. Vršio je postavljanje sudija. – Nije postojalo opšte biračko pravo. kralj je raspisivao izbore. tj. kao i pravo da raspusti Narodnu skupštinu.pripada kategoriji oktroisanih ustava. – Za razliku od Vidovdanskog ustava. a ono što se dijeli su samo funkcije vlasti (zakonodavna. Prema tome. Organi vlasti po Septembarskom ustavu – Ustav je proklamovao načelo podjele vlasti. – Ustav je uveo dvodomni sistem Narodnog predstavništva: Senat i Narodna skupština. Vlast je bila koncentrisana u kraljevim rukama. . postojala je stvarno jedna državna vlast. 28. Povrh svega. otvarao i zaključivao sjednice Narodnog predstavništva. – Proklamujući osnovna prava građana. Kralj je u vršenju funkcija neodgovoran. on predstavlja jednostrani akt monarha i njegova prva karakteristika jeste da pripada kategoriji OKTROISANIH USTAVA. odnosno trodiobno načelo. a zakonima su dodali i cenzus pola. čije su funkcije bile koncentrisane u kraljevim rukama. a presude su izricane u njegovo ime. – Ustav sprovodi sistem ograničenog parlamentarizma. a imao je i pravo zakonodavne inicijative i potvrđivanja zakona. – Po formalnopravnoj moći. – Položaj kralja: njegova ličnost je neprikosnovena. Međutim. – Narodna skupština i Senat su imali pravo izbora predsjedništva. a drugi su bili birani.Član 116. pravo odobravanja međunarodnih ugovora zaključenih od strane kralja i vođenja “anketa i istrage u izbornim i čisto administrativnim pitanjima”. Karakteristike Septembarskog ustava U donošenju ovog ustava nije učestvovalo Narodno predstavništvo. zbog ograničenja autonomije i budžetskog prava Narodnog predstavništva. – Prihvata tezu o nacionalnom unitarizmu. a za sve akte kraljevske vlasti odgovaraju resorni ministri. a pored toga je imao i pravo amnestije i pomilovanja.) – Ustav sprovodi načelo ravnopravnosti oba doma. jer su ga morali pg. zakonodavne inicijative i donošenja zakona i budžeta. u slučaju vanrednog stanja imao je pravo na vanredne mere i praktično ustavom potpuno neograničenu vlast. Ovaj ustav je po formalnopravnoj moći i kruti ustav. – Mogućnost privremenog faktičkog suspendovanja ustavnih i zakonskih propisa. – Može se reći da je senat imao ulogu da posluži kao sredstvo jačanja kraljeve vlasti: jedan dio senatora je birao kralj.Imenovanja činovnika i vojnih starješina vršio je kralj. Vlada je mogla da vodi politiku s kojom se skupština ne bi slagala. on pripada kategoriji krutih ustava.

Ta vlada bi. ustavna i parlamentarna monarhija. – 1817. jer je u protivnosti sa osnovnim demokratskim načelima. da je zajamčen parlamentarni sistem vladavine i da će Ustavotvorna skupština donijeti Ustav odlukom takve većine u kojoj će biti većina Srba. udruživanje. sloboda vjere i savjesti. postojala je samo jedna državna vlast koja je bila koncentrisana u rukama kralja. kojim se u isto vrijeme ukida Septembarski ustav. Narodna vlada koja bi bila obrazovana morala bi. Osnivači Bloka ukazuju na to da je Vidovdanski ustav donijet bez Hrvata. raspuštao postojeću Skupštinu i u roku od četiri mjeseca sazivao novu u roku koja bi sprovodila nove odredbe izmjena i dopuna zakona. Ovaj ustav je prihvatio tezu o nacionalnom unitarizmu. Ovaj ustav sprovodi sistem ograničenog parlamentarizma i utvrdjuje centralističko uređenje države. nepovredivost stana. Ustav ih istovremeno garantuje samo "u granicama zakona". a da Septembarski ustav nema moralne vrijednosti. radikala oko Glavnog odbora te stranke i Seljačko-demokratske koalicije sastavljene od HSS i SDS. – Prvi srpski ustanak *1815. Septembarski ustav je pravno sankcionisao kapitalistički društveno-ekonomski sistem u Kraljevini Jugoslaviji. Po ovom ustavu Kraljevina Jugoslavija je imala ustavni sistem izgrađen na osnovu prava neprikosnovene privatne svojine. – 1813. a tek onda bi ga kralj odobravao. zabrana izgnanstva iz države. – Srbija postala kraljevina. na podjednako zadovoljstvo sva tri naroda. Na izborima održanim 1938. U praksi. Taj osnovni zakon važio bi do donošenja novog ustava i sadržavao bi sljedeće odredbe: da je Jugoslavija nasljedna. *1804. da u Jugoslaviji vlada kralj Petar II iz dinastije Karađorđevića. sloboda štampe. Srbima i Slovencima da sporazumno organizuju svoju zajednicu. prvi kralj Stefan Prvovjenčani pg. Proklamujući osnovna prava građana. u zajednici s Krunom. Ovaj ustav je utvrđivao prava građana da u okviru svoje privredne djelatnosti mogu postupati po svojoj slobodnoj volji. Po oktroisanom ustavu. – Drugi srpski ustanak * 1217. većina Hrvata i većina Slovenaca narodnih zastupnika Ustavotvorne skupštine. i dr. zbora i dogovora. Blok narodnog sporazuma koji je tada stvoren sačinjavao se iz Demokratske i Zemljoradničke stranke. 29. što potvrdjuje i činjenica da se ni izmjene ni dopune Septembarskog ustava nisu mogle vršiti bez dozvole kralja. Blok narodnog sporazuma dobio je skoro polovinu od ukupnog broja glasova. Oktroisani ustav je proklamovao prava građana kao sto su: jednakost pred zakonom. te je tako usvajao načelo ekonomskog liberalizma. da su građanske i političke slobode zaštićene. Mogućnost privremenog faktičkog suspendovanja ustavnih i zakonskih propisa. morala odmah da proglasi Privremeni osnovni zakon Jugoslavije. godine vođe Udružene opozicije srpske i hrvatske buržoazije saglasile su se o neophodnosti uspostavljanja novog ustavnog poretka i postupku uvođenja tog poretka. odmah po stupanju na upravu da proglasi pravičan i demokratski izborni red i raspiše izbore za Ustavotvornu skupštinu. Ona bi imala da pruži sve garancije da izbori za Ustavotvornu skupštinu budu slobodni kako bi narodna volja došla do izražaja. 47 . isto tako. To je moguće postići obrazovanjem narodne vlade koja bi bila sastavljena od predstavnika svih političkih stranaka koje imaju korijen u narodu. pa konstatuju da je krajnji čas da se napokon prekine sa svim nedemokratskim sistemima i režimima i omogući Hrvatima. Blok narodnog sporazuma 1937. i Senat i Skupština. Kraljevina Jugoslavija je bila PRAVNA MONARHIJA. pa su proklamovane slobode i prava bili važeći samo u principu. lična sloboda.usvojiti i Narodno predstavništvo. da do kraljevog punoljetstva vlast vrši namjesništvo. odnosno integralnom jugoslovenstvu.

pg. 48 .* 1346. prvi car Dušan * SDK – Seljačko demokratska koalicija. osnovana 1927. – Srbija postala carevina.