Lucius - Sv. 21./2016.

Ante Beir
Anja Kovai
Leo Mari
Josip Papak
Dean Perko
Matea Pranji
Ivona Vargek
Petra Vruina
Cijena: 40,00 kn
Zbornik radova Drutva studenata povijesti Hrvatskih studija Ivan Lui-Lucius
Suradnici u ovom broju:
LucIus
ILvuacInc
LucIus
21
Zbornik radova
Drutva studenata
povijesti Hrvatskih studija
Ivan Lui-Lucius
God. XIV., Sv. 21., Zagreb, 2016.
LUCIUS
Zbornik radova Drutva studenata povijesti Ivan Lui - Lucius
LUCIUS
Sv. 21./2016.
NAKLADNIK PUBLISHING ESTABLISHMENT
Hrvatski studiji Sveuilita u Zagrebu

Borongajska cesta 83d
IZDAVA PUBLISHER
Drutvo studenata povijesti Ivan Lui - Lucius

UREDNICI EDITORIAL BOARD
Mateja Maljuga (mateja.maljuga@gmail.com)

Mateo Bunoza (mateo.bunoza@gmail.com)
RECENZENTI
prof. dr. sc. Miroslav Akmada

doc. dr. sc. Zlatko Begonja
prof. dr. sc. Ante Brali
dr. sc. Vladimir Geiger
dr. sc. Eva Katarina Glazer
doc. dr. sc. Ivana Juki
prof. dr. sc. Josip Jurevi
prof. dr. sc. Mijo Korade
doc. dr. sc. Ante Nazor
mr. sc. Joko Pavkovi
prof. dr. sc. Marko Petrak
prof. dr. sc. Nenad Pokos
doc. dr. sc. Mladen Tomorad
prof. dr. sc. Darko Vitek
dr. sc. Vlatka Vukeli

ISSN 1333-6185 (Tisak)

ISSN 2459-5438 (Online)
asopis izlazi jednom godinje na hrvatskom jeziku.
UDK 93/94
378
ISSN 1333-6185 (Tisak)

ISSN 2459-5438 (Online)
LUCIUS
Zbornik radova Drutva studenata
povijesti Ivan Lui - Lucius
God. XIV., Sv. 21.
ZAGREB, 2016.
SADRAJ CONTENTS
Rije urednitva Editorial foreword. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
LANCI ARTICLES
Marina Bela, Religija neolitskog ovjeka na primjeru nalaza

anatolijskih lokaliteta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11
Religion of neolithic people in Anatolia (Summary) . . . . . . . . . . . . . . . 22
Anja Kovai, Mit o Izidi i Ozirisu Antiki izvori
i suvremene interpretacije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23
The myth of Isis and Oziris Ancient sources and contemporary
interpretations (Summary). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 32
Andrej Malek, Razvoj piramidalnih graevina od mastaba
do grobnica Starog kraljevstva. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33
The Development of the Pyramidal Structures since Mastabas up
to the Old Kingdom Tombs (Summary). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 68
Petra Babi, Recepcija Rimskog prava. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 69
Reception of Roman law (Summary). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 80
Josip Papak, Cezar u Galiji. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 81
Caesar in Gaul (Summary) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 100
Monika Juki, Bitka kod Sekigahare . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 101
Battle of Sekigahara (Summary) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 111
Matea Pranji, Konstituiranje konfesionalne slike Bosne
u prva dva stoljea osmanske vladavine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 113
La formacion confesional en Bosnia durante primeros dos siglos
de la regla otomana (Resumen). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 129
Mateo Bunoza, Latinska Amerika u vanjskoj politici SAD-a
tijekom prve polovice XX. stoljea. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 131
USA policy towards Latin America in the first half
of the 20th century (Summary) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 148
Leo Mari, Boljevici i nacionalno pitanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 149
Bolsheviks and national question (Summary). . . . . . . . . . . . . . . . . . . 162
5
tevan tivii, Londonski ugovor problemi ratne i poslijeratne

diplomacije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 163
London treaty problems of diplomacy during World War I. and after War
(Summary). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 176
Barbara Vukovi, Kako preivjeti smjenu reima? Sudbina Folksdojera
na prostoru Hrvatske . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 177
How to survive the change of regime? The fate of ethnic Germans
of the territory of Croatia (Summary). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 192
PRIKAZI REVIEWS
Russel Kirk, Politika razboritosti, Veernji list, Zagreb, 2015., 252 str.
(Ante Beir). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 195
Boris Havel, Arapsko-izraelski sukob, Religija, politika i povijest
Svete zemlje, Naklada ljevak, Zagreb, 2013., 640 str. (Danijel Jurkovi) . . . 198
Duan Viro, Slobodan Miloevi Anatomija zloina, Profil, Zagreb,
2007., 718 str. (Marko Ardizzone) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 201
IZVJETAJI - REPORTS
Izvjetaj s izlobe 1914., Sjeanje na Prvi svjetski rat novac, medalje,

odlikovanja (Anja Kovai). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 205
Izvjetaj s izlobe Klasini Rim na tlu Hrvatske: arhitektura, urbanizam,
skulptura (Anja Kovai) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 207
XI. Dies historiae Res novae et seditiones: pobuna kao imbenik
promjene (11. prosinca 2013.) (Petra Babi, Lucija Frajli). . . . . . . . . . 209
Prvi interdisciplinarni studentski simpozij Utjecaji povijesnih
prekretnica na drutvene preobraaje (15. travnja 2014.) (Mateo Bunoza). . 212
Predstavljanje zbornika Biblioteke Dies historiae: ene kroz povijest
(11. studenoga 2014.) (Mateo Bunoza). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 214
Izvjetaj s tribine Ukrajinska kriza (27. svibnja 2014.) (Leo Mari) . . . . 216
Hrvatski iseljeniki kongres (23.- 26. lipnja 2014.) (Ana Jaki, Petra Babi). . 218
INTERVJU - THE INTERVIEW
Doc. dr. sc. Ivana Juki (Petra Babi, Petra Vruina). . . . . . . . . . . . . . 225
Upute suradnicima - Directions for contributors . . . . . . . . . . . . . . . 231
Rije urednitva Editorial foreword
Potovani itatelji, s velikim zadovoljstvom Vam predstavljamo 21. svezak Zbornika radova Lucius. U ovom izdanju, pratei dosadanju tradiciju podjela na rubrike:
lanci, prikazi, izvjetaji, intervju, donosimo Vam mnotvo zanimljivih radova naih suradnika. Zbornik sadri jedanaest lanaka, tri prikaza, sedam izvjetaja s
razliitih dogaanja te intervju s profesoricom, a odnedavno i proelnicom Odjela
za povijest Hrvatskih studija, doc. dr. sc. Ivanom Juki. Specifinost ovog izdanja
je u tome to su nai suradnici ovoga puta nastojali popratiti vanije dogaaje u
organizaciji Drutva studenata povijesti Ivan Lui Lucius i o njima napisati
izvjetaje, ime smo i onima koji nisu bili u mogunosti prisustvovati istima,
ponudili kratki uvid u nae aktivnosti.
Od prolog izdanja Zbornika Lucius odrane su dvije godinje skuptine na
kojima je izabrano novo vodstvo. Na skuptini odranoj 19. oujka 2014. godine na
mjesto predsjednice izabrana je Mateja Maljuga, kao potpredsjednici su izglasani
Mateo Bunoza i Tomislav Zrno, kao tajnica Monika Juki, a kao zamjenica tajnice
Tea irakovi. U Glavni odbor izabrani su Ivan Badanjak, Lucija Frajli, Ivan Ilini,
Barbara Klemeni, Leona Slatkovi Harevi te Dora Tot. Slijedea skuptina
odrana je 7. travnja 2015. godine. Tada je za predsjednika Drutva izabran Mateo
Bunoza, za potpredsjednice Tea irakovi i Leona Slatkovi Harevi, za tajnicu
Petra Babi, a za zamjenicu tajnice Lucija Frajli. Nadzorni odbor ine Ante Beir,
Antonela Mustapi, Ivona Vargek, Petra Vruina, Stjepan Tot i Domagoj Smojver.
lanovi DSP Lucius i u protekloj su godini bili vrlo aktivni u organizaciji
raznih dogaanja. Osim ve tradicionalnog skupa Dies historiae, Drutvo je organiziralo tribine i tematska predavanja kojima smo eljeli ponuditi studentima
sadraje povijesne tematike i izvan nastavnog plana i programa te ih potaknuti
na promiljanje i raspravu. Novost vrijedna spomena u aktivnostima DSP Lucius
jest Interdisciplinarni studentski simpozij ija je svrha potaknuti studente na
samostalno istraivanje te predstavljanje tog istraivanja kolegama, profesorima
i drugim zainteresiranima. Na taj nain studenti dobivaju priliku usavriti svoje
prezentacijske vjetine i dobiti korisne savjete od profesora i kolega. Prvi takav simpozij je odran u travnju 2014., a nosio je naslov Utjecaji povijesnih
7
prekretnica na drutvene preobraaje. O tom simpoziju takoer moete itati u

rubrici Izvjetaji ovog Zbornika.
Kako bi djelovanje DSP Lucus bilo u skladu sa novim Zakonom o udrugama,
lanovi drutva izmjenili su Statut i prilagodili ga novim pravilima. Statut je dostupan na web stranicama DSP Lucius (dsplucius.wordpress.com).
U oujku 2016. godine predstavljen je poseban tematski broj zbornika Lucius
pod nazivom Povijest nacionalnih manjina u Hrvatskoj. Ovaj zbornik rezultat je
istoimenog kolegija koji se u akademskoj godini 2012./2013. odravao na Hrvatskim
studijima. U njemu je obraeno 9 nacionalnih manjina, a sadri i intervjue s pripadnicima manjinskih zajednica. Urednitvo zbornika ine glavna urednica prof. dr. sc.
Ljiljana Dobrovak te lanovi urednitva Mateo Bunoza, Matea Jalei i Mateja
Maljuga.
Ovim putem zahvaljujemo voditelju studija prof. dr. sc. Josipu Talangi, glavnom
tajniku Studija Tomislavu Vodiki, svim profesorima Odjela za povijest, ali i svim
ostalim djelatnicima Hrvatskih studija, na viegodinjoj potpori u naim aktivnostima.
Takoer, posebne zahvale upuujemo voditelju Slube za izdavaku djelatnost profesoru Branku Ivandi za svu pomo u realizaciji naih izdanja. Na kraju, u nadi da e
se projekti Drutva nastaviti i u narednim godinama, zahvaljujemo i svim studentima
koji svojim zalaganjem pridonose njihovoj organizaciji.
Srdano,
Urednitvo Luciusa
LANCI - ARTICLES
MARINA BELA
Hrvatski studiji Sveuilite u Zagrebu
Religija neolitskog ovjeka na primjeru nalaza

anatolijskih lokaliteta
Ovim radom nastoji se prikazati na koji su nain neolitski stanovnici Anatolije izraavali svoju religioznost i vjerovanja, uzimajui u obzir nalaze koji su arheolokim
istraivanjima otkriveni na podruju Anatolije. Na lokalitetima Catal Hyk i Gbekli
Tepe otkrivene su prostorije kojima se pripisuje uloga hramova ili svetita, osobito
zbog dekorativnih elemenata koji su ukraavali zidove prostorija. Elementi dekoracije
u najveoj mjeri prikazuju ivotinje to ukazuje na veliku ulogu koju su ivotinje
imale u duhovnom ivotu neolitskih stanovnika. Osim dekorativne, motivi ivotinja
imali su i znaajnu simboliku vrijednost koja je naglaena i bojom kojom su motivi
bili oslikani. Religijska vjerovanja izraavali su i putem izrade antropomorfnih i zoomorfnih figurica, kao i putem sahranjivanja tijela pokojnika. Neobini pogrebni obiaji koje su prakticirali bili su usklaeni s njihovim shvaanjem pojma ivota i smrti.
Kljune rijei: neolitik, Anatolija, religija, pogrebni obiaji
1. Uvod
Mlae kameno doba na prostoru Anatolije dokumentirano je brojnim i raznovrsnim
nalazima s arheolokih lokaliteta kao to su Catal Hyk, Hacilar, Nevali Cori,
Cayn, Gbekli Tepe i Hallan Cemi. Navedena nalazita pripadaju pretkeramikoj
A, pretkeramikoj B i keramikoj fazi neolitika.1 Proces neolitizacije nije se odvijao
1
Pretkeramiki neolitik predstavlja najraniji stupanj neolitika te se dijeli na pretkeramiki neolitik A i

pretkeramiki neolitik B. Pojmom pretkeramiki neolitik oznaavaju se one zajednice koje su usvojile
karakteristike neolitika (npr. poljoprivredna proizvodnja, stalna naselja i sl.), ali jo uvijek ne poznaju
keramiku proizvodnju. Osnovna razlika izmeu pretkeramikog neolitika A i pretkeramikog neolitika B odnosi se na oblik graevina. Tako su za pretkeramiki neolitik A karakteristine ovalne
graevine, a za pretkeramiki neolitik B pravokutne graevine. Detaljnije o periodizaciji prapovijesti u: Tihomila TEAK-GREGL, Uvod u povijesnu arheologiju, Zagreb 2011., 76.-77.
11
LUCIUS
istovremeno u razliitim dijelovima svijeta, ali je podrazumijevao promjene koje

su bile karakteristine, a koje su na nekim podrujima nastupile ranije, a na drugima kasnije. Jedan od glavnih razloga nejednakog procesa neolitizacije na prostoru Anatolije ekolokog je karaktera. Klimatski uvjeti i prirodna obiljeja nekog
podruja uvelike uvjetuju gospodarske, drutvene i kulturne pojave. Na primjer,
ukoliko su na nekome lokalitetu pronaena zrna itarica te se metodom odredi
starost istih, moemo pretpostaviti kako su na tome podruju postojali uvjeti koji
su omoguavali uzgoj navedene biljke u odreenom razdoblju. Za ilustraciju mogu
posluiti i podruja bogata nalazitima opsidijana (sredinja i istona Anatolija).2
Najstarija neolitika anatolijska nalazita nalazila su se na vulkanskom tlu bogatim
opsidijanom, kojeg su neolitski stanovnici upotrebljavali za izradu orua i oruja.
Neolitik na prostoru Anatolije vremenski obuhvaa razdoblje od kraja 8./poetka
7. tis. pr. Kr. do oko 3. tis. pr. Kr. Promjene poput prijelaza s nomadskog na sjedilaki nain ivota, pripitomljavanje ivotinja, kultiviranje biljaka, glaanje kamena
imale su mnoge posljedice u gospodarskom, demografskom i duhovnom ivotu
neolitskih stanovnika i obiljeile vii stupanj kulturnog razvoja.3
Uzimajui u obzir nalaze s odreenih anatolijskih neolitikih lokaliteta prikazat
u duhovni ivot i religioznost neolitskog ovjeka koja se manifestirala putem gradnje
takozvanih svetita ili hramova, putem pogrebnih obiaja, koji podrazumijevaju pokapanje mrtvih te postojanja kultova o kojima e vie rijei biti u stranicama koje
slijede. U izraavanju religioznosti posebno mjesto zauzimala je glina koja je sluila
za oblikovanje figurica boanstava kao i za izradu zoomorfnih figurica. Jednostavno
i apstraktno oblikovanje figurica esto je predstavljalo problem u njihovom identificiranju, to e biti vidljivo na primjeru figura iz lokaliteta Gbekli Tepe. Osim izrade
antropomorfnih i zoomorfnih figurica, povrine graevina ukraavane su reljefima,
a najei motivi reljefa bile su ivotinje. Neke od njih imale su simboliku vrijednost te su odraavale vjerovanja stanovnika koji su naseljavali odreeni lokalitet.
Simboliko prikazivanje nije predstavljeno samo u izradi figurica ili pogrebnim obiajima, ve je vidljivo na oslikanim zidovima graevina te u uporabi boja, osobito
crvenog okera. Neolitiki anatolijski lokaliteti koji su u ovom radu imali prednost
u oslikavanju religije neolitskog ovjeka su: Catal Hyk, Gbekli Tepe, Hacilar,
Nevali Cori i Cayn.4
2
3
Tihomila TEAK-GREGL, Uvod u povijesnu arheologiju, Zagreb 2011., 115.

Navedene karakteristike neolitika pojavile su se postepeno te je najee jedna promjena uvjetovala
pojavu druge. Na primjer, porast broja stanovnika zajednice doveo je do potrebe za veom koliinom
hrane (vea prednost pridaje se poljoprivrednoj proizvodnji), pojavom stalnih naselja i dr. Neto vie
o karakteristikama neolitika u: Tihomila TEAK-GREGL, Uvod u povijesnu arheologiju, Zagreb
2011., 72.-73.
Navedeni lokaliteti odabrani su iskljuivo zbog dostupnosti literature i brojnosti arheolokih nalaza.
Detaljnije o pogrebnim obiajima stanovnika Catal Hyka i Caynu u: Bleda S. DRING, Burials
in context: The 1960s inhumations of Catalhyk East, Anatolian Studies 53 (2003).
12
Marina Bela, Religija neolitskog ovjeka na primjeru nalaza anatolijskih lokaliteta
2. Svetita na lokalitetima Gbekli Tepe i Catal Hyk

Tijekom druge polovice 20. stoljea anatolijski prapovijesni lokaliteti Catal Hyk i
Gbekli Tepe bili su predmet istraivanja arheologa i antropologa, meu kojima su
zbog svojeg doprinosa najznaajniji James Mellaart (Catal Hyk) i Klaus Schmidt
(Gbekli Tepe). Arheolokim istraivanjima otkriveni su objekti ili prostorije za
koje se smatra kako nisu imale ulogu mjesta svakodnevnog obitavanja odnosno stanovanja stanovnika navedenog lokaliteta. Unato mnogim kritiarima koji su osporavali njihova tumaenja funkcije objekata, istraivai su smatrali kako objekti ili
prostorije lokaliteta predstavljaju hramove ili svetita, odnosno mjesta koja su imala
religijsku namjenu.5 Postojanje religijskih ili kultnih objekata pokazuje kako je neolitski ovjek imao razvijen sustav vjerovanja te razvijen religijski, ali i estetski osjeaj koji je potom ilustrirao kroz slike, izradu figurica ili gradnju monumentalnih
objekata. Uzimajui u obzir starost lokaliteta, najprije u opisati Gbekli Tepe i
vanost koju je on imao u religiji neolitskog ovjeka, a potom i Catal Hyk.
O vanosti koju lokalitet Gbekli Tepe zauzima u oslikavanju religije neolitskog ovjeka svjedoi i status prvog kamenog hrama koji mu se pripisuje.
Istraivanja ovog lokaliteta provedena su ve 1963. godine, ali su ona smjestila
nalazite u puno kasniji kontekst (bizantsko groblje). Godine 1995. istraivaka
skupina, pod vodstvom njemakog arheologa Klausa Schmidta, zapoinje arheoloka istraivanja lokaliteta prilikom kojeg otkrivaju izvanredne kamene strukture
koje vremenski smjetaju u razdoblje pretkeramikog neolitika A (9500. 8500.
g. pr. Kr.), pretkeramikog neolitika B i keramikog neolitika.
Nalazite se sastoji od niza megalitskih graevina koje sadre izrezbarene
stupove u obliku slova T, a dijeli se na tri osnovne stratigrafske razine koje pripadaju
mlaem kamenom dobu (slika 1.).6 Graevine se razlikuju oblikom, ovisno o tome
pripadaju li pretkeramikom A ili pretkeramikom B neolitiku. Dvije najvee graevine nalazita, ognjite C i D, eliptinog su oblika i svaka sadri dvanaest T-stupova
koji okruuju zid ognjita.
Gbekli Tepe bio je predmetom mnogobrojnih rasprava, a Klaus Schmidt potaknuo je raspravu i svojom pretpostavkom kako nalazite nije predstavljalo neolitsko naselje, ve neki oblik kultnog sredita lovaca-sakupljaa, ukazujui kako
same graevine nemaju ulogu kua, ve hramova/svetita. U argumentiranju svojih pretpostavki Schmidt se pozivao na razlike i slinosti s drugim anatolijskim
neolitskim lokalitetima, osobito sa Caynu i Nevali Cori. Isticao je kako postoje
razlike izmeu graevina Gbekli Tepea i tipinih neolitskih kua. Kao razliku
navodio je monolitnost graevina Gbekli Tepea i impresivne skulpture, ukljuujui
5
E. B. BANNING, So Fair a House: Gbekli Tepe and the identification of Temples in the prepottery neolithic of the Near East, Current Anthropology, 52 (2011), 622.
6 E. B. BANNING, So Fair a House: Gbekli Tepe and the identification of Temples in the prepottery neolithic of the Near East, Current Anthropology, 52 (2011), 620.-621.
13
LUCIUS
i monolitne T-stupove.7 Iako se takve skulpture mogu pronai i u neolitskim kuama,

ipak su one veliinom i teinom daleko manje. Prosjena teina takvih skulptura u
neolitskim kuama ne iznosi vie od 400 kg, dok ona u Gbekli Tepe iznosi do 10 tona,
to ih ini daleko neprikladnijima za prijenos. Prostorije u Gbekli Tepeu nemaju
elemente koji su karakteristini za neolitske kue (npr. ognjite, pei). Nedostatak
tih elemenata ini ih neprikladnima za svakodnevni ivot neolitskih stanovnika.
Stupovi u obliku slova T takoer nisu imali strukturalnu funkciju pa se zakljuuje
kako takve prostorije nisu bile natkrivene, to ih takoer ini neprikladnim za
stanovanje.8 Pretpostavka kako Gbekli Tepe nije bio naselje neolitskih stanovnika
argumentirana je injenicom kako geografski smjetaj ini nalazite nepovoljnim za
naselje. Osim u Gbekli Tepeu, i drugi anatolijski neolitiki lokaliteti, poput Caynu
i Nevali Cori, sadre graevine za koje se pretpostavlja kako predstavljaju svetita/
hramove te su sluile u kultne svrhe. Meutim, za stvaranje ire slike duhovnog ivota neolitskog ovjeka znaajni su i nalazi iz Catal Hyka.
Istraivanjima Catal Hyka otkriveno je dvanaest uzastopnih razina grada,
a metodom radioaktivnog ugljika C14 utvrena je kronologija tih razina. Datiranjem
dvanaest razina pokazalo se kako one nisu postojale u isto vrijeme, ve kako one
predstavljaju dvanaest razliitih gradova, a ne stupnjeve razvitka grada ili restauracije pojedinih graevina.9 U spomenutih dvanaest razina oko 139 prostorija bilo
je predmetom arheolokih istraivanja. U devet razina lokaliteta (od razine VII do
razine X) otkrivene su, osim stambenih prostorija, i prostorije koje se po nekim
karakteristikama (npr. dekoraciji, veliini) razlikuju od kua pa se pretpostavlja kako
je njihova funkcija bila religijskog karaktera. Otkriveno je vie od 40 prostorija koje
James Mellaart naziva svetitima.
Kue i kultne prostorije Catal Hyka razlikuju se planom i nainom gradnje.
Meutim, unutar pojedinih kultnih prostorija pronaeni su i ostaci ognjita te
platformi, karakteristinih elemenata neolitskih kua.10 Zbog tih elemenata bilo je
teko odrediti predstavljaju li neke prostorije stambene objekte ili kultne prostorije.
Osnovni faktor razlikovanja prostorija koje su sluile kao kue i religijskih
prostorija odnosi se na prisutnost elemenata dekoracije. Dekorativni elementi uzeti su kao glavni kriteriji za prepoznavanje svetita. Svetita su ukraena zidnim
slikama, ivotinjskim reljefima, glavama ivotinja (prvenstveno bika) te kultnim
statuama u antropomorfnom ili zoomorfnom obliku. Potrebno je naglasiti kako
zidne slike nisu imale samo dekorativnu funkciju, nego prvenstveno simboliku.

7
E. B. BANNING, So Fair a House: Gbekli Tepe and the identification of Temples in the prepottery neolithic of the Near East, Current Anthropology, 52 (2011), 622.-623.
8 Isto, 623.
9 James MELLAART, Catal Hyk: a neolithic town in Anatolia, London New York 1967., 49.-51.
10 Isto, 78.
14
Najstariji primjeri zidnog slikarstva u Catal Hyku pronaeni su na razini X,

a najmlai potjeu iz razine II. Oslikavanje se nije primjenjivalo samo za ukraavanje zidova, nego i za reljefe, glinene statue, kosti te osobito za ukraavanje
keramike.11 Na slikama su u najveem broju prisutni geometrijski i naturalistiki
motivi. Motivi poput boica, ljudskih figurica, bikova, ptica te leoparda prikazani
su na slikama samostalno ili kao dio neke scene i rituala. Oslikavani su i zidovi
svetita te zidovi kua, a boje koje su se pritom koristile imale su, kao i slike,
dekorativnu i simboliku funkciju.
Najbolje podatke o simbolizmu boja daju nam zidne slike svetita. Spektar boja
koje su stanovnici neolitikog Catal Hyka upotrebljavali za oslikavanje arhitektonskih ili dekorativnih elemenata bio je raznovrstan ukljuujui nijanse
crvene i smee boje, utu, naranastu, svjetloljubiastu, plavu, sivu te crnu boju.12
Polikromno slikarstvo ne predstavlja novinu jer je ono uobiajeno za sve periode.
Osobitu panju privukao je kontrast crne i crvene boje pojavljuju se motivi crnog i crvenog supa, crne i crvene ruke, crnog i crvenog bika, crnog i crvenog ljudskog tijela i sl. Vjerojatno je takav kontrast imao dublje znaenje i nije samo
dekorativne prirode.13
Kao to postoji razlika u dekoraciji obinih kua i svetita, postoji i razlika u
dekoraciji samih svetita.14 Neka su svetita povrinom vea, bogatija dekorativnim
elementima i pogrebnim darovima, to je istraivae navelo na zakljuak kako to
odraava neolitiku drutvenu hijerarhiju Catal Hyka. Meutim, u konanici
je zakljueno kako ne postoji povezanost veliine svetita, dekoracije i bogatstva
pogrebnih darova, ve postoji samo injenica da su ukopi u svetitima bogatije
opremljeni od ukopa u kuama.
3. Pogrebni obiaji pokapanje mrtvih

Gradnja objekata koji su po svojim obiljejima najvjerojatnije sluili kultnim djelatnostima neolitskih stanovnika predstavljala je samo jedan nain izraavanja
religioznosti. Jedan od mnogo starijih naina izraavanja religioznosti povezan je
s pogrebnim obiajima, tonije sa sahranjivanjem tijela pokojnika. Pogrebni obiaji razlikovali su se tijekom vremena i od mjesta do mjesta, ali na podruju
Anatolije otkriveni su slini pogrebni obiaji neolitskih stanovnika ukljuujui
obezglavljivanje tijela pokojnika, pokapanje ispod podova kua te prilaganje
pogrebnih darova. Arheolokim istraivanjima neolitskih anatolijskih lokaliteta
otkriven je nain na koji su stanovnici lokaliteta sahranjivali svoje pokojnike.
Isto, 131.
Isto, 132.
13 Isto, 150.
14 Isto, 80.
11
12
15
LUCIUS
Unato slinostima u pokapanju (npr. obezglavljivanje tijela, pogrebni darovi)

neki lokaliteti istiu specifinost ukopavanja. Na lokalitetu Catal Hyk otkriveni
su ukopi unutar prostorija naselja.15 Pokojnici su se sahranjivali ispod podova kua
ili svetita. Slini naini sahranjivanja pokojnika otkriveni u Catal Hyku mogu
se pronai u Ksk Hyku (pronaeno 70 ukopa) i Asikli Hyku (pronaeno
66 ukopa), gdje su takoer pronaeni skeletni ostaci pokojnika ispod podova
prostorija. U Catal Hyku pronaeno je oko 480 skeletnih grobova opremljenih
pogrebnim darovima.16 Grobovi su u veini sluajeva pronaeni ispod platforma
koje su bile smjetene du zidova prostorije. Tijela su se nalazila u zgrenom
poloaju, ali ne postoji jedinstvena orijentacija tijela pokojnika. U veini sluajeva
glava pokojnika bila je okrenuta prema sreditu prostorije, dok su stopala okrenuta prema zidovima. Kue i svetita bila su mjesta viestrukih ukopa, dok su
individualni ukopi u Catal Hyku bili rijetki.17 Primjer viestrukog sahranjivanja otkriven je i na lokalitetu Caynu pronalaskom takozvane skull building.
Ona predstavlja graevinu u kojoj su se sahranjivali pokojnici. Sadri lubanje i
velike koliine ljudskih kostiju, a tijela su se pokapala bez nekog redoslijeda ili
orijentacije.18 Sahranjivanje unutar prostorija jedna je od karakteristika duhovnog ivota neolitskih stanovnika Catal Hyka. U Hacilaru su, suprotno, otkriveni ukopi izvan prostorija19, obiaj koji je stanovnicima Catal Hyka oito bio
nepoznat.
Polaganje pogrebnih darova uz tijela pokojnika dokumentirano je i na anatolijskim lokalitetima mlaeg kamenog doba. Na primjeru grobova Catal Hyka
otkriveno je kako su pogrebni darovi grobova u svetitima bogatiji od onih unutar
kua.20 Pogrebni darovi ukljuivali su raznovrsne predmete predmeti od opsidijana (npr. zrcala), nakit, predmeti svakodnevne uporabe (npr. vilica, posuda), oruje,
kotani predmeti i sl. James Mellaart postavio je tezu kako se pogrebna dobra mogu
podijeliti ovisno o spolu pokojnika pa postoje dobra koja su se stavljala u grobove
mukaraca i dobra koja su se stavljala u grobove ena.21 Jo jedan pogrebni obiaj
daje nam uvid u vjerovanja neolitskih stanovnika. Obiaj obezglavljivanja tijela
pokojnika dokumentiran je i u Catal Hyku, Caynu, Hacilaru i Nevali Cori pronalaskom mnogobrojnih lubanja prostorno odvojenih od ostatka tijela. U Caynu
Bleda S. DRING, Burials in context: The 1960s inhumations of Catalhyk East, Anatolian
Studies 53 (2003), 1.
16 Isto, 2.
17 J. MELLAART, Catal Hyk: a neolithic town in Anatolia, 205.
18 Lauren E. TALALAY, Heady Business: skulls, heads and decapitation in neolithic Anatolia and
Greece, Journal of Mediterranean Archeology 17.2 (2004), 144.
19 MELLAART, Catal Hyk: a neolithic town in Anatolia, 204.
20 Isto, 207.
21 Bleda S. DRING,, Burials in context: The 1960s inhumations of Catalhyk East, Anatolian
Studies 53 (2003), 3.
15
16
lubanje su pronaene u graevini skull building koja je sluila sahranjivanju tijela

pokojnika. Obezglavljivanje tijela pokojnika bilo je dio ritualnog obiaja neolitskih
stanovnika Anatolije koji se susree i u ikonografiji. Bezglava ljudska tijela prikazana
u drutvu supova (leinara) karakteristian su motiv zidnih slika Catal Hyka. Na lokalitetu Hacilar lubanje su pronaene izvan objekata naselja, u dvoritima, dok su u
Catal Hyku one pronaene na platformama unutar kua i svetita.22
4. Simbolika ivotinja u duhovnom ivotu neolitskog ovjeka

Simbolizam izraavanje osjeaja i vjerovanja pomou simbola manifestirao
se u duhovnom ivotu neolitskih stanovnika Anatolije putem pogrebnih obiaja,
oslikavanja zidova svetita te izrade statua i figurica. Slike i boje koje su se upotrebljavale u oslikavanju zidova svetita, poput onih u Catal Hyku, nisu imali
samo dekorativnu ulogu, nego i simboliku. ini se kako se simbolizam pojavljuje
tamo gdje predmeti ili motivi nisu prikazani na isto naturalistiki nain, ve svojim nainom prikazivanja trebaju asocirati na ono u to vjernici imaju vjerovati.
Takav simbolizam pojavljuje se prvenstveno na slikama i reljefima prostorija
Catal Hyka te statuama Gbekli Tepea.
Jedan od najboljih primjera simbolizma ivotinja ilustriran je na T-stupovima
u Gbekli Tepeu. Spomenuti stupovi ukraeni su mnogim rezbarijama koje prikazuju razliite vrste ivotinja, ukljuujui lavove, zmije, ovce, koze, lisice, vukove,
supove, insekte, magarce, hijene i sl.23 Budui da se ovom lokalitetu pripisuje status svetita ili hrama, tako i reljefi na stupovima nemaju samo dekorativnu, ve i
odreenu simboliku funkciju. ivotinja koja je est motiv u anatolijskim neolitskim
lokalitetima je sup, simbol smrti i ponovnog roenja u neolitiku. Na stupovima u
Gbekli Tepeu sup je prikazan rairenih krila koja zbog svojeg poloaja podsjeaju
na poloaj zvijezde Deneb.24 Meutim, sup je ei motiv na zidnim slikama u Catal
Hyku, a njegova simbolika na slikama istaknuta je i bojama kojima je oslikan,
osobito crnom bojom. Slike koje su najvie povezane sa supovima prikazuju supove
rairenih krila i pokraj njih mala bezglava ljudska tijela. Scene najvjerojatnije pokazuju kako su stanovnici Catal Hyka mrtva tijela pokojnika izlagali supovima
(leinarima) za svrhu reinkarnacije.25 Svetite pod oznakom VII.8. ukraeno je samo
slikama na kojima su u velikim veliinama prikazani supovi kako napadaju obezglavljena ljudska tijela. Zbog dominacije takve dekoracije svetite je nazvano
22
L. E. TALALAY, Heady Business: skulls, heads and decapitation in neolithic Anatolia and Greece,
Journal of Mediterranean Archeology 17.2 (2004), 141.
23 Andrew COLLINS, Gbekli Tepe: Who built it, when and why? A preview to Genesis of the Gods,
2014., 2.
24 Isto, 6.
17
LUCIUS
svetite supova. Najea boja kojom se supovi prikazuju je crna, koja se povezuje
sa smru i tugom.
Osim supova, ivotinja koja je esto prikazana slikovno ili u reljefu je bik.
Spomenuta ivotinja dominira na dekoracijama u svetitima Catal Hyka. Najraniji
primjer reljefa u obliku jednostavnog oblika glave bika pronaen je u svetitu X.
koje se datira oko 6500. godine pr. Kr., dok je najvei broj reljefa u obliku glave
bika pronaen u svetitu VII.26 Reljefi koji prikazuju boice najee se nalaze u
kombinaciji s reljefima koji prikazuju glave bika. Meu njima postoji simbolika
povezanost jer su boice plodnosti esto prikazane u trudnoi simbolizirajui novi
ivot, dok bik simbolizira plodnost.
Ostale ivotinje koje su se upotrebljavale kao dekorativni motivi, a imaju
simboliko znaenje, jesu leopard (simbol boica), lisica i vuk. U Gbekli Tepeu,
nalazitu koje je jedinstveno po svojim megalitnim objektima ukraenim rezbarijama ivotinja te po skulpturama i statuama ivotinja, osobitu panju istraivaa
privukao je T-stup na ijem je reljefu prikazana lisica. Prikazana je kao da se sprema
preskoiti unutarnju stranu izmeu dva sredinja monolitna stupa. Motiv lisice
pojavljuje se i na drugim antropomorfnim stupovima koji imaju pojas u obliku
lisijeg krzna. Postojale su mnoge pretpostavke o znaenju koje je lisica imala u
Gbekli Tepeu. Kako je lisica, odnosno lisiji rep, u razliitim vremenima starog
svijeta predstavljala zvijezdu repaticu (komet), neki su takvo znaenje pripisivali
i lisici u Gbekli Tepeu.27
5. Boanstva neolitike Anatolije i antropomorfne figurice

Osim u ikonografiji, religioznost neolitskih stanovnika Anatolije manifestirala se i
putem izrade figura od kojih su neke vrlo dobro sauvane, dok su neke figure ostale
sauvane samo u fragmentima, to je oteavalo njihovu identifikaciju. Figurice se
mogu podijeliti u tri grupe: antropomorfne figurice, zoomorfne figurice i figurice
apstraktnog oblika, koji moe biti i antropomorfan i zoomorfan. Iako je za neolitiku
umjetnost karakteristian naturalistiki prikaz predmeta, ipak je apstraktan prikaz
nekih figura i figurica oteavao njihovu identifikaciju. To je posebno vidljivo na
stupovima u obliku slova T koji su pronaeni unutar ognjita ve spomenutog lokaliteta Gbekli Tepe.
Specifino obiljeje stupova Gbekli Tepea je njihov ekiasti oblik, odnosno
T-oblik. Neki stupovi ukraeni su reljefima, a neki imaju rezbarije koje podsjeaju
na pojas oko tijela.28 Neobian oblik stupova i simboli kojima su ukraeni doveo
Isto, 84.
A. COLLINS, Gbekli Tepe: Who built it, when and why? A preview to Genesis of the Gods,
2014., 7.
28 Isto, 2.
26
27
18
je istraivae do pretpostavke kako stupovi predstavljaju ljudske figure, tonije

boanstava. Identifikaciju stupova kao ljudskih figura omoguio je pronalazak slinih figurica na lokalitetu Kilisik, u jugoistonoj Anatoliji. Godine 1965. pronaene
su figurice koje su imale oblik slova T, poput stupova u Gbekli Tepeu, a pripadaju
razdoblju neolitika. Budui da su figurice prikazane realistinije, zakljueno je kako
produetak glave figurice predstavlja kapuljau ili eir.29 Slinost sa stupovima
u Gbekli Tepeu dovela je do zakljuka kako vertikalni i horizontalni dio stupa
predstavlja tijelo i glavu.30
Mnogobrojne antropomorfne i zoomorfne figurice pronaene su i na lokalitetu
Nevali Cori, u jugoistonoj Turskoj. Istraivanja lokaliteta provedena su u razdoblju od 1983. do 1991. godine pod vodstvom H. Hauptmanna. Antropomorfne figurice dijele se u tri grupe: sjedee enske figurice i stojee enske figurice te muke
figurice. enske figurice prikazane su u obliku ene s djetetom ili u trudnoi.31
Primjeri figurica koje prikazuju enu s djetetom mogu se, osim u Nevali
Cori, pronai i na drugim anatolijskim lokalitetima pretkeramikog i keramikog
neolitika (npr. u Catal Hyku i Hacilaru). Takve figurice prikazuju enu kako
na rukama dri dijete ili mladune neke ivotinje. U Catal Hyku pronaena je
figurica ene koja se oslanja na dvije ivotinje (make?), a prikazana je kako raa
dijete.32 Takve figurice povezuju se s idejom o prikazu boice kao Gospodarice
ivotinja i Boice plodnosti. Smatra se kako antropomorfne figurice ene koja dri
dijete ili raa predstavljaju kultne figurice Boice plodnosti.33 Neke figurice ena
u trudnoi pronaene su zajedno s nalazima ita pa se smatra kako su predmeti
poloeni skupa kako bi se osigurala plodnost ljetine. Figurice ena prikazivane su
samostalno, sa ivotinjama (to naglaava aspekt boica kao Gospodarica ivotinja te njihovu povezanost sa prirodom i ivotinjama) ili uz figurice djeaka, kao
u Catal Hyku.
ZAKLJUAK
Anatolijski lokaliteti mlaeg kamenog doba pruaju nam sliku duhovnog ivota
neolitskih stanovnika. Nalazi s lokaliteta omoguuju nam uvid u njihovo shvaanje
pojma ivota i smrti, kojeg su izraavali u neobinim ritualnim djelatnostima poput
obezglavljivanja tijela pokojnika ili putem izrade figurica boica koje simboliziraju
plodnost. Zastupljenost ivotinjskih motiva kao elemenata dekoracije samo ukazuje
Isto, 10.
Joris PETERS, Klaus SCHMIDT, Animals in the symbolic world of Pre-Pottery Neolithic Gbekli
Tepe, south-eastern Turkey: a preliminary assessment, Anthropozoologica 2004, 39 (1), 182.
31 Michael G. F. MORSCH, Magic figurines? Some remarks about clay objects of Nevali Cori, 148.
33 M. G. F. MORSCH, Magic figurines? Some remarks about clay objects of Nevali Cori, 148.
29
30
19
LUCIUS
na ovisnost i povezanost neolitskih stanovnika s prirodom, koja daruje ivot i ponovno uzima isti kao neka vrsta ciklikog procesa.
Naini izraavanja religioznosti mijenjaju se tijekom vremena te istovremeno
odraavaju sustav vjerovanja odreene skupine. Sukladno tomu, naini na koje su
neolitski stanovnici izraavali svoju religioznost odraavaju njihova vjerovanja
i religijska shvaanja. Oni svoja vjerovanja izraavaju putem pokapanja mrtvih
i pogrebnih darova (vjerovanje u zagrobni ivot), putem obezglavljivanja tijela
pokojnika (vjerovanje u reinkarnaciju), putem gradnje svetita ili izrade antropomorfnih figurica (vjerovanje u via bia, boanstava). Njihova vjerovanja ine njihovu religiju specifinom (Catal Hyk, Gbekli Tepe, Cayn).
LITERATURA
1. COLLINS, Andrew, Gbekli Tepe: Who built it, when and why? A preview to Genesis of the
Gods, 1.-16. (https://www.academia.edu/6603268/G%C3%B6bekli_Tepe_Who_Built_It_
When_and_Why , zadnji puta mijenjano 19. svibnja 2015.)
2. BANNING, E. B., So Fair a House: Gbekli Tepe and the identification of temples in the
pre-pottery neolithic of the Near East, Current Anthropology 52 (2011), 619. -660.
3. DRING, S. Bleda, Burials in context: The 1960s inhumations of Catalhyk East, Anatolian
Studies 53 (2003), 1.-15.
4. MELLAART, James, Catal Hyk: a neolithic town in Anatolia, London New York, 1967.
5. MORSCH, Michael G. F., Magic figurines? Some remarks about clay objects of Nevali Cori,
145.-161.
(https://www.academia.edu/2105762/Magic_figurines_Some_Remarks_About_the_
Clay_Objects_of_Nevali_Cori_in_H.G.K._Gebel_Bo_Dahl_Hermansen_and_Charlott_
Hoffmann_Jensen._Hrsg._Magic_Practices_and_Ritual_in_the_Near_Eastern_Neolithic._
Berlin_ex_oriente_2002_SENEPSE_8_145-162, zadnji puta mijenjano 19. svibnja 2015.)
6. PETERS, Joris, SCHMIDT, Klaus, Animals in the symbolic world of Pre-Pottery Neolithic
Gbekli Tepe, south-eastern Turkey: a preliminary assessment u Anthropozoologica 39
(2004), 179.-184., 206.-216.
7. ROSENBERG, M., NESBITT, M., REDDING, W. R., STRASSER, T., Hallan Cemi Tepesi:
Some preliminary observations concerning early neolithic subsistence behaviors in eastern
Anatolia, Anatolica XXI (1995), 3.-12.
8. TALALAY, Lauren E., Heady Business: skulls, heads and decapitation in neolithic Anatolia
and Greece, Journal of Mediterranean Archeology 17.2 (2004), 139.- 163.
20
PRILOG: STRATIGRAFSKE RAZINE LOKALITETA GBEKLI

TEPE KOJE PRIPADAJU NEOLITIKU
Slika 1. Crte preuzet iz lanka: BANNING, E. B., So Fair

a House: Gbekli Tepe and the identification of temples in the
pre-pottery neolithic of the Near East u Current Anthropology
volume 52 ( 2011), 621.
21
LUCIUS
MARINA BELA
Religion of neolithic people in Anatolia
Summary
Archaeological excavations revealed the way in which neolithic people of Anatolia expressed
their religious beliefs. On neolithic anatolian sites, like Catal Hyk and Gbekli Tepe,
archaeologists discovered some buildings which differed from typhical neolithic houses.
Wall buildings were highly decorated with painted animal motifs. These decorations had
decorative and simbolic function and illustrated the prominent roles animals played in the
spiritual world of neolithic people. The excavations of neolithic anatolian sites have also
revealed a large number of antropomorphic and zoomorphic figuriness. Antropomorphic
figuriness can be divided into two gropus: female figuriness and male figuriness. Female
figuriness are represented as corpulent woman seated or standing, and holding a child or
a young animal in her arms. They are regeared as cult figuriness of a fertility goddess.
At neolithic sites were found single and multiple burials. Some contained burial goods, such
as necklaces nad figuriness, and some of them display sings of burning and the practices of
the removal of skulls from graves.
Key words: neolithic, Anatolia, religion, mortuary practices
22
ANJA KOVAI
Hrvatski studiji - Sveuilite u Zagrebu
Mit o Izidi i Ozirisu

Antiki izvori i suvremene interpretacije
Cilj ovog rada jest obraditi i usporediti antike i suvremene interpretacije mita
o Izidi i Ozirisu. Na sljedeim u stranicama nastojati ukazati na cijeli spektar
shvaanja ovog mita. Dva su antika izvora koja e se analizirati u radu. S obzirom
da je u vrijeme zapisivanja spomenutog mita egipatska religija ve preuzela neke
helenistike karakteristike, korisno se oslanjati na vie od jednog izvora kako bi
se dobila to objektivnija slika (mogue) autentine egipatske religije. Plutarh i
Herodot u tome moda stvaraju dobar balans, s obzirom na to da su mnogi podaci
koje zapisuje Plutarh potvreni i na temelju egipatskih zapisa, dok je Herodot prvi
autor koji je pokuao i provjeriti informacije koje je na kraju i zapisao. Dobrim dijelom je u tome i uspio, s obzirom na poduzimanje brojnih putovanja na kojima je
istraivao pojedine narode. Od suvremenih izvora u obzir su uzeti oni to novijeg
datuma, s naglaenim kritikim stavom prema pojedinim interpretacijama.
Kljune rijei: mitologija, Egipat, Izida, Oziris
1. 1. Antiki izvori o mitu

Egipatski mit o Izidi i Ozirisu jedan je od najpoznatijih mitova uope. Boica neba
Nut i bog zemlje Geb roditelji su posljednjih pet bogova u nizu kozmogeneze1
(Oziris, Set, Izida, Neftis, Horus). Oziris je (kao prvoroeni sin) preuzeo pravo
na Gebovo prijestolje i vladao Egiptom. Ozirisova supruga bila je Izida. Set2, kao
personifikacija svega loega, elio je preoteti Ozirisovo prijestolje i u tu svrhu
1
2
Od gr. = svijet, svemir, ureni svijet; = postanak, raanje, nastajanje.

Set je bio drugi od prvobitnih bogova. Bio je oenjen svojom sestrom Neftis. Kasnije su se Setovi
sljedbenici morali opirati sjevernim sljedbenicima Horusa koji su ujedinili dvije zemlje. (Vidi vie
u: Veronica IONS, Egipatska mitologija, Opatija 1990.)
23
LUCIUS
odluio se za njegovo ubojstvo. Set je uz pomo sedamdeset i dva urotnika naveo

Ozirisa da legne u sarkofag koji mu je toboe bio ponuen na poklon, a potom su
ga zatvorili i bacili u rijeku. Kad je Oziris preminuo, Izida je traila njegovo tijelo.
Voda je odnijela sarkofag u Biblos na jedan tamarisov grm. Iz grma je izraslo
drvo i sarkofag se naao na njegovoj kronji. Kad ga je Izida nala, u obliku ptice
spolno je opila s Ozirisom te je zaela sina Horusa mlaeg3. Set je ponovno
pronaao Ozirisovo tijelo, rastrgao ga je na etrnaest komada i razbacao diljem
Egipta. Izida je ponovno krenula u potragu za tijelom. Pomagao joj je Anubis4,
a na mjestima gdje su pronali dijelove Ozirisa Izida je utemeljila svetita. Anubis
je obavio mumifikaciju Ozirisa. Zatim je Oziris uskrsnuo i postao vladar drugog
svijeta.5 Ozirisov sin Horus zavjetovao se da e osvetiti oca i preuzeti prijestolje
od Seta, no to je ve drugi mit.
O mitu o Izidi i Ozirisu najvie doznajemo od antikih autora. Naime, unato
tomu to je sam mit vezan uz Egipat, on u egipatskim izvorima nikada nije pronaen i zapisan u cijelosti. Poznat je historiografiji i mitologiji ponajvie zahvaljujui
antikom autoru Plutarhu. Ovo je samo jedan od mnogobrojnih primjera u kojima
je i vie nego oito prikazana vanost takvih izvora, no upravo su ovakve vrste
izvora esto krivo ili pristrano interpretirane kod suvremenih autora. Zadaa je
antike historiografije, kao spoznaje o pojedinim dogaajima i osobama, bila normativni sadraj, vjerodostojnost te da oiglednost filozofije, etike i politike potkrijepi primjerima.6 Historiografija u antici nije bila znanost. Ona je morala prevaliti
odreeni put da bi postala znanstvena grana, a ne da se koristi samo kao primjer u raspravama etike ili filozofije. Antika historiografija donosila je primjere
i prepriavala dogaaje, ali nam je time dala direktni uvid u kontekst vremena.
Sastavnice antike historiografije su grka i rimska historiografija. Prema rijeima
Mirjane Gross: Grko rimska, tzv. klasina antika poloila je velikim dijelom
temelje kasnijem razvoju zapadne kulture, pa je zato i kolijevka historijske
znanosti.7

3
4
5
6
7
Ime Horus je latinizirani oblik egipatskog imena Hor koje, kako se ini, znai lice, a na boga
sokola primjenili su ga rani osvajai nilske doline. Boanstvo sokol bilo je najprije bog neba, dok
su sunce i mjesec bili njegove oi, to bi moglo objasniti ime Hor. Zbog toga to je bio znamenje
osvajakog naroda sokol je postao simbol ratnikog boga i pobjedonosnog voe. Kad se pak
smatralo da je nadmoan stali su vjerovati da je kralj njegovo zemaljsko utjelovljenje. Horus inae
ima vie oblika. (Vidi vie u: IONS, Egipatska mitologija)
Anubis je bio boanstvo pas ili akal. Budui da je akal pustinjska ivotinja, Egipani su Anubisa
povezivali sa zapadnom pustinjom, postojbinom mrtvih. (Vidi vie u: IONS, Egipatska mitologija)
Oziris je bio bog mrtvih. Iako se ini da je prvo bio zastraujui duh podzemnog svijeta,
naposljetku je za svoje tovatelje predstavljao nadu u vjeni sretni ivot na drugom svijetu kojim
vlada pravedan i dobar kralj. (Vidi vie u: IONS, Egipatska mitologija)
Mirjana GROSS, Suvremena historiografija Korijeni, postignua, traganja, Zagreb 1996., 23.
GROSS, Suvremena historiografija, 21.
24
Anja Kovai, Mit o Izidi i Ozirisu Antiki izvori i suvremene interpretacije
Izvrstan opis grke historiografije daje spomenuta autorica: U doba kada je

njihovo drutvo bilo na prijelazu izmeu mitskog i razumnog poimanja svijeta,
Grci su postavili temelje historiografiji.8 Spomenuti prijelaz nam moda moe
pomoi shvatiti zato je grka historiografija ponekad teko itljiva. Problem mogue lei u injenici to se spoznaje o svijetu i ivotu nisu ujednaeno mijenjale,
niti je takvo to bilo za oekivati.
Utjecaj grke historiografije vidimo i kod rimskih pisaca. Ona im slui kao
obrazac, ali joj daju novi peat povezujui je s prolou putem kulta predaka u
rimskoj obitelji.9 Kod rimskih autora vidljiva je jedinstvena i originalna interpretacija grke historiografije.
Prvo djelo grke historiografije napisao je Herodot iz Halikarnasa (o. 484
o.420), a poznajemo ga pod pojmom otac historije, kako ga je Ciceron nazvao.
Ono to jo veemo uz Herodota jest da je prvi upotrijebio pojam historia. Ipak,
nama je ovdje mnogo vaniji Herodotov odnos prema onome to uje, to zapisuje
i zato. Herodot nam sam daje odgovor na ovo pitanje na poetku Povijesti:
Ovo je prikaz istraivanja Herodota Halikarnaanina zato da ono to su ljudi
napravili ne padne s vremenom u zaborav, i da velika i udesna djela to su ih izvrili i Grci i barbari ne ostanu bez uspomena, kao ni ostali dogaaji, pa ni razlog
zbog kojeg su meusobno zaratili.10
Kod Herodota je vidljiva odreena doza kritinosti. Sam kae da prenosi sve
to uje, no kako nije svemu za vjerovati. Takoer razlikuje vie vrsta informacija,
i prema tome razlikuje pouzdanost istih. On nastoji provjeriti istinitost i vjerodostojnost podataka koje zapisuje. Zbog toga se koristi i mnogim primjerima
za odreene teze, a kako je mnogo putovao, inspiracije mu nije nedostajalo.
Herodotova Povijest sadri gomilu informacija, o svakojakim narodima, zemljama
i obiajima. Tako govori i o egipatskog religiji. On opisuje vjerovanja i njihovu
praksu, te ih ujedno i objanjava. Herodot neprestano usporeuje grke i egipatske bogove, toliko da ponekad koristi ime grkog boga za egipatskog s kojim
ga je poistovjetio. Ovo ponekad oteava itanje njegova djela, ukoliko se dobro
ne poznaje grka i egipatska mitologija. Moda se to najbolje vidi iz sljedeeg
primjera:
Prije tih ljudi bogovi su vladali Egiptom i ivjeli zajedno sa smrtnicima,
i to tako da je uvijek jedan od njih bio najmoniji: posljednji je tako u Egiptu imao
vlast Horus, sin Ozirisa, kojega Grci nazivaju Apolonom; on je zbacio Tifona s
prijestolja i posljednji je tako zavladao Egiptom. A Oziris se na grkom jeziku
zove Dionis.11
8
9
10
11

HERODOT, I.
HERODOT, II, 144.
25
LUCIUS
Herodot nam zapravo ne govori nita konkretno to se tie samog mita o

Izidi i Ozirisu, no naglaava kako za razliku od ostalih bogova, Izidu i Ozirisa svi
Egipani tuju bez razlike.12 Ovaj podatak, kao i ostali u kojma Herodot donosi
egipatska vjerovanja, potvruju Plutarhove zapise, tako da se na temelju ovih
izvora moda najvie moemo pribliiti egipatskoj religiji.
S druge strane, Plutarh (o. 45 125) je glasoviti pisac biografija. On je jedini
meu antikim autorima prepriao u cijelosti mit o Ozirisu. Djelo O Izidi i
Ozirisu vjerojatno je napisano 120. godine i jedno je od posljednjih Plutarhovih
rukopisa.
Egipatska religija o kojoj Plutarh govori, vie je mjeavina egipatskih, grkih
i drugih utjecaja pomijeanih s filozofskim strujanjima kasnije antike. Plutarh,
kao i Herodot, govori o egipatskim bogovima usporeujui ih s grkim, to i nije
tako neshvatljivo ako uzmemo u obzir kontekst vremena. Takoer nailazimo na
elemente platonizma i pitagorizma, posebno prisutnih pri pokuaju objanjenja
promjena u prirodi, svemirskih tijela, odnosno svega onog to okruuje ovjeka,
to je na koncu svrha i karakteristika mita. Plutarh ide toliko daleko da izvodi
cijelu teogoniju i kozmogoniju, kako bi objasnio sam poetak svijeta i ivota.
On opisuje svako podneblje i pojedine prakse, vjerovanja i rituale vezane za nj.
Objanjava koje ivotinje se gdje tuju, a koje ne i zato, govori o strahovima,
o godinjim dobima i zato su upravo takva kakva jesu. Ono to je bitno, jest da
Plutarh navodi vie tumaenja kad raspravlja o nekim vjerovanjima i praksama za
koje je uo i daje odreene kritike. Plutarh na kraju mita napominje:
To su najvaniji dijelovi legende. Izostavio sam najpotresnije dogaaje kao to
su Horusovo sakaenje i Izidino odsijecanje glave.13
Ono to je zajedniko i Plutarhu i Herodotu jest prisutnost helenistikih
elemenata, te jasno izraen normativni stil pisanja, odnosno, vidljiva je prvenstveno
tenja za izvjetavanjem. Unato tomu to je to karakteristino za antike izvore,
ovi autori ipak idu malo dalje od istog informiranja itatelja, stoga pokuavaju
tumaiti i analizirati, te se isto tako koliko je mogue kritiki odnositi prema
podacima koji do njih dolaze. Ono to razlikuje ove autore, jest da nam Plutarh
za razliku od Herodota donosi mit, vie-manje, u cijelosti isprian. On ga takoer
i tumai, usporeuje, to jest, pokuava ga razumjeti i pribliiti itatelju. Herodot
se u svom djelu vie koncentrira na egipatsku religiju openito, no koristei oba
autora moemo vidjeti da se potvruju i upotpunjuju.
Unato tome to iz samog Plutarhovog djela moemo doznati da ni njegov
opis mita nije potpun, ipak nam ovaj izvor slui kao primarni i najblii onom to
moemo znati i na to se moemo pozivati prilikom interpretacije.
12
13
26
HERODOT, II, 42.

PLUTARH, XX.
1. 2. Suvremena interpretacija mita

Danas postoji irok spektar interpretacija mita o Izidi i Ozirisu u domaoj literaturi.
Ova tema obraena je s mnogih stajalita, a jedan od moguih razloga je taj to
nisu svi autori koji su se bavili ovom temom povjesniari. To je prednost u kojoj
moemo vidjeti u kojoj je mjeri interpretacija povezana s onime od koga dolazi.
2.1. Interpretacija egiptologa

Jedan od autora koji je svoj rad posvetio izuavanju egipatske povijesti openito je
Igor Urani. Urani u svojoj knjizi Stari Egipat; povijest, knjievnost i umjetnost
drevnih Egipana donosi preprian mit o Izidi i Ozirisu, prema Plutarhu14, te nas
na dobar nain upoznaje s cjelokupnim kontekstom unutar kojeg smjeta egipatsku
religiju i svjetonazor uope. Kako bi na to bolji nain potkrijepio tvrdnje, on
koristi izvorne tekstove i time definitivno opravdava svoju percepciju Egipta. to
se tie samog mita o Ozirisu i egipatske mitologije uope, autor objanjava ulogu
u knjievnosti, arhitekturi, skulpturi, religiji, astronomiji, raunanju vremena,
ukratko, razlae ulogu mita u tumaenju svijeta i ivota drevnih Egipana. Tako
primjerice u knjievnosti prevladava opus koji se odnosi na ivot poslije smrti te
rituale i obiaje vezane uz mumificiranje i ukop. Isto tako, meu glavne uzroke
bolesti ubraja se prodiranje zlih demona u tijelo, dok je za raunanje vremena
osim Oriona, Velikog medvjeda, Sunca i Mjeseca bila vana zvijezda Sirius, jer
se vjerovalo da u njoj ivi dua Izide koja uvijek slijedi Orion dakle Ozirisa.15
Prema ovomu, moemo zakljuiti kako gotovo ni jedan aspekt ivota nije bio
u potpunosti odvojen od neke religiozne simbolike i funkcije, odnosno gotovo sve
je u slubi religije i sve ima religijsku funkciju i svrhu. Mitska slika svijeta ustvari
je temelj svega onoga to podrazumijevamo pod civilizacijom starog Egipta,
a to se u ljudskom djelovanju ostvarivalo kao kao kult, obred, arhitektura, obiaji,
umjetnost, jezik i pismo.16
Ono to Urania ini zanimljivim tumaem mita o Ozirisu jest slinost koju
nalazi u osobi Krista i osobi Ozirisa. Njihovu povezanost prikazuje na pomalo
dramatini nain:
tovie, ini se da je Oziris od svih bogova staroga vijeka boanstvo koje se
najvie pribliava ideji Krista. Ta je slinost to izraenija to je pria o Ozirisu
blia promiljanju univerzalne ljudske kobi ivota i smrti. Ba kao to Isus
14
15
16
Takoer, u istoj knjizi nailazimo na mnotvo prevedenih tekstova, kao na primjer iz Tekstova
piramida, Knjige mrtvih, Tekstova sarkofaga i drugih tekstova moda ne toliko zvunih i poznatih,
no svakako dragocjenih za poznavanje egipatske kulture.
Igor URANI, Stari Egipat; povijest knjievnost u umjetnost drevnih Egipana, Zagreb 2002.,
256.257.
URANI, Stari Egipat, 226.
27
LUCIUS
nakon uda i boanske objave, na kraju u svojim mukama dijeli sudbinu obina
ovjeka, tako i Oziris (budui da umire muenikom smru) postaje paradigma
nutarnje ovjekove duhovnosti i ovjek bog koji mu je zbog svoje ljudske sudbine
najblii.17
Autor je ovim djelom ukazao na itav niz komponenti koje su kljune za
razumijevanje mita o Izidi i Ozirisu, a upravo se ovakvom interpretacijom mita
moda on moe i najbolje shvatiti.
Kao i u gore navedenoj knjizi, tako i u knjizi Ozirisova zemlja; egipatska
mitologija i njezini odjeci na Zapadu Urani donosi saeti mit, ponovo se sluei
Plutarhom. No za razliku od Starog Egipta, ovdje autor ulazi u dubinu samog
mita i promilja ga na jedan filozofski i pomalo poetian nain. Poevi sa samim
mitom, autor nastavlja tumaiti simboliku lika Ozirisa, njegovog imena i analizira
inaice imena. Urani radi komparaciju lika Ozirisa i njemu oprene, Izide. Oni
su zapravo kompatibilna boanstva, u osnovi su muki i enski aspekt jedne te iste
boanske snage moi prokreacije i obnove ivota.18
Autor takoer tumai rasprostranjenost ovog mita, no dri kako je nemogue
zamisliti recepciju jednog egzotinog kulta bez poznavanja doktrine koja ga
prati.19 No, zasigurno je takvoj rairenosti kulta doprinijelo i variranje pri znaenju
simbola, jer je poznato da je egipatsko miljenje bilo sklono komparativnosti.
Moda je upravo zbog ovoga ponekad lako povezati Ozirisa s osobom Krista.
Naime, Urani smatra da je Ozirisov misterij najzrelija i najdublja religiozna ideja koja se ikad pojavila u Egipana, a povezanost s Kristom vidi se u segmentu
uskrsnua, i na temelju toga smatra da nije iskljueno da je Kristov misterij zapravo
inaica mita o Ozirisu.20 Uraniev smisao za tumaenje mita kao filozofije ivota
oit je:
Oziris je prototip ovjekova ivota. On se raa. Postie vrhunac i umire. Zatim
e na drugom svijetu uskrsnuti. Poput ovjeka, i njegova je besmrtnost u ovjeanstvu, u prokreaciji. Sin nasljeuje oca. On je ono to je njegov otac bio. Svaki
ovjek nakon smrti postaje Oziris. Svaki ovjek koji se rodi jest Horus. I svatko
ponavlja taj ciklus.21
Imajui u vidu da je mit o Ozirisu prvenstveno vaan za ovjeka (jer predstavlja
njegovu sudbinu), postaje jasno zato se svaki umrli Egipanin poistovjeivao s tim
boanstvom.22
17
18
19
20
21
22
28
URANI, Stari Egipat, 222.

Igor URANI, Ozirisova zemlja; egipatska mitologija i njezini odjeci na Zapadu, Zagreb 2005., 85.
Isto, 48.
Isto, 89.
Isto, 85.
Igor URANI, Sinovi Sunca: vjerovanja starih Egipana, Zagreb 1997., 120.
2.2. Izida i Oziris na prostoru rimskog Ilirika

Osim Urania i neki drugi autori bavili su se mitom o Izidi i Ozirisu. Petar Selem
u knjizi Izidin trag istrauje egipatske kultne spomenike na podruju rimskog
Ilirika. Da bi mogao to objektivnije interpretirati pojavu Izidinog kulta, on ulazi u
samu sr njezinog lika i simbolike koju ona donosi. Vjerojatno je da se Izidin kult
toliko rasprostranio upravo zbog njezinih brojnih atributa. Moda odavde dolazi i
ranije spominjano helenistiko preoblikovanje egipatskih bogova.
Ono to je zanimljivo kod Selema, da za razliku od Urania koji tvrdi da je
nemogue zamisliti recepciju jednog egzotinog kulta bez poznavanja doktrine
koja ga prati (gore navedeno), on tvrdi:
Dubinu Izidinskog kulta ne treba dakle vidjeti samo u broju vjernika i nazonosti predmeta izriito kultne namjene. Ta se dubina oituje u injenici da jedan
car uzima upravo egipatske sfinge kako bi iskazao zamisao svoje boanstvenosti,
da ljudi vjeruju u magijsku mo nekog egipatskog kipia ili amulet, da Izidinska
ili egipatska figuracija prodire i u dekorativne namjene, dakle u iroki raspon
ukusa, u iroko podruje kulture.23
Rasprostranjenost kulta Izide i Ozirisa na prostoru rimskog Ilirika dokazuju i
auabtiji pronaeni u Dalmaciji i Panoniji.24
Bruna Kunti Makvi nam u lanku H EIKN H KAH donosi interpretaciju
Izidinog kulta kod Rimljana, i to na primjeru kipa koji je postavljen u hram Venere
Roditeljice. Autorica se slui piscima koji su suvremenici i svjedoci dogaaja, jer kip
u njihovo vrijeme jo uvijek tamo stoji. Dakle, prema Apijanu iz Aleksandrije Cezar je
tijekom trijumfa dao 46. g. pr. Kr. postaviti Kleopatrin lik u hram Venere Roditeljice.
Dion Kasije u opisu Oktavijanovih trijumfa 29. g. pr. Kr. spominje zlatnu Kleopatru
u Afroditinu hramu. Zbog ovih razliitih zapisa o istom dogaaju, postoje i razliita
tumaenja u literaturi. Ipak, ova se dva autora nadopunjuju. Ako se poveu, moe se
zakljuiti da je Cezar uz kultni kip Venere Roditeljice dao postaviti Kleopatrin kip za
koji se u 2. stoljeu smatralo da stoji u izvornom obliku.25
Logino je da je kip morao biti dolian rimskom svetitu kako bi pridonio
propagandnim uincima julijevskoga sakralnoga kompleksa.26 Mogua su dva
tumaenja: helenistika Izida ili Izidina sveenica s Kleopatrinim licem koja se
mogla tumaiti kao Venerina tovateljica ili Veneri srodna boica. Izidin kult
je u Apijanovo i Dionovo vrijeme opeprihvaen. Rimljanima to nije smetalo,
jer je vladala tolerancija prema privatnim manifestacijama Izidinog kulta, to je
karakteristino za njih (naravno, dokle netko sam ne pomisli da je bog).
Petar SELEM, Izidin trag; egipatski kultni spomenici u rimskom Iliriku, Split 1997., 12.
Vidi vie u: Mladen TOMORAD, Shabtis from Roman Provinces Dalmatia and Pannonia,
Journal of Egyptological Studies, 1, Sofia 2004, 89.115.
25 Bruna KUNTI MAKVI, H EIKN H KAH, Archeologia Adriatica, 2, 1, 2009., 335.348.
26 KUNTI MAKVI, H EIKN H KAH.
23
24
29
LUCIUS
U irenju egipatskog kulta, Mladen Tomorad naglaava vanost rimske flote s

obzirom na pronaene amulete, auabtije, epigrafske zapise, a najpopularniji egipatski
bogovi bili su Izida i Serapis kojima se vojnici zahvaljuju u pismima upuenima svojim
obiteljima.27 Egipatski utjecaj oit je u povezanosti kulta cara s egipatskim kultovima,
a u jednom periodu Izida i Serapis28 postali su zatitnici cara.29 Ovaj podatak nam
je vaan jer potvruje koliko su se lako i brzo irili egipatski kultovi, i koliko su bili
prihvaeni ak i od samog cara. Moemo to tumaiti kao elju za poistovjeivanjem
s odreenim boanstvima, ili ih shvaati kao simbole moi. Unato tomu to moda
nisu mogli u potpunosti razumjeti takvu kompleksnu religiju, imali su osjeaj za sveto
i znali su prepoznati njegovu simboliku.
2.3. S teoloke strane

Za razliku od interpretacija egiptologa i povjesniara, Celestin Tomi je franjevac
konventualac koji se u svom lanku Misterijske religije i kranstvo dotie mita o
Izidi i Ozirisu kojeg obrauje na sasvim drukiji nain nego to je to primjerice kod
Urania. Tomi lanak poinje prouavanjem samog korijena rijei mysterion, a nakon
toga donosi znaajke nekih misterijskih religija (eulizinski misterij, Dionizijev kult,
Kult Velike Majke, Izidin kult, mitraizam). Naposljetku, autor usporeuje misterijske
religije s kranstvom. Tomi misterijske religije definira kao kultove koji se temelje
na starim mitovima.30
to se tie mita o Izidi i Ozirisu, kojeg ukratko opisuje prema Diodoru i Plutarhu,
autor u svakom sluaju nastoji izbjei i opovrgnuti svaku povezanost Ozirisa s Kristom.
Ipak, u veini njegovih argumenata uoljiva je prisutnost dvostrukih kriterija. Tomi
smatra da se ne moe na temelju studija misterija stvoriti opa teologija31, pa ipak
kad se radi o kranstvu koristi pojam misterija (pashalnog misterija, smrt i uskrsnue)
iz kojeg se moe i na kraju krajeva se i izvodi cijeli kranski nauk. Unato tomu to
Tomi odbija bilo kakvu povezanost kranstva s mitom o Ozirisu, smatra da mit ipak
odraava enju za vjenim ivotom, za ivotom u Bogu, no ipak na kraju to moe
ostvariti samo navjetaj pashalnog otajstva. Dok iza kranstva stoji povijesni dogaaj
koji je neponovljiv, iza misterijskih religija stoje elementi ciklikog:
27
28
29
30
31
30
Vidi vie u: Mladen TOMORAD, Egyptian cults of Isis and Serapis in Roman Fleets, Lacqua
nellantico Egitto: vita, rigenerazione, incantesimo, medicamento - Proceedings of the First International Conference for Young Egyptologists (Chianciano Terme, 15-18 October 2003), Roma
2005, 241.253.
Serapisa povezujemo s opskrbom itaricama, no i on je bog podzemnog svijeta te je stekao
zajednike osobine Ozirisa i nekih grkih bogova. Njegov se kult irio cijelim Rimskim Carstvom.
(Vidi vie u: BARNETT, Bogovi i mitovi staroga svijeta)
TOMORAD, Shabtis from Roman Provinces Dalmatia and Pannonia.
Celestin TOMI, Misterijske religije i kranstvo,Obnovljeni ivot, 53, 2, 1998., 179.201.
TOMI, Misterijske religije i kranstvo.
Nemogue je temeljni navjetaj kranstva, pashalni misterij, smrt i uskrnue

Isusa Krista izvesti iz ovih misterijskih religija. Ti mitski bogovi predouju umiranje i buenje prirode. K tome, vei dio godine borave u Podzemlju. Napokon,
ne govori se o izvornom uskrsnuu nego o buenju uspavanog boga.32
ZAKLJUAK
Iz svega navedenoga vidljiva je razliitost u interpretacijama mita o Izidi i
Ozirisu. No, ne moe se rei da tema nije razraena i u veini sluajeva dobro
argumentirana. U nekim sluajevima gdje nedostaje dobrih kritika i argumenata
jasno je da nedostaje i objektivnost. No, ne valja ni precjenjivati toliko teko dosenu objektivnost. Subjektivnost je ono za ime prvim kreemo u postavljanju
hipoteze i daljnjem istraivanju. Ono po emu su ove suvremene interpretacije
vrijedne unato meusobnoj razliitosti, jest da se priznaje i cijeni tenja za vjenim koja na kraju krajeva i jest lajtmotiv kroz cijeli mit. Usporeujui antike
i suvremene interpretacije mita, razlika je i vie nego oita, no ne smijemo zanemariti kontekst vremena u kojem nastaje svaka od interpretacija, jer je tim
okolnostim okarakterizirana. Imajui to na umu, moemo zakljuiti da antiki
autori najveim dijelom pokuavaju prenijeti sve informacije koje su im dostupne i
izvijestiti itatelja o svemu to je njima poznato, dok suvremeni autori pokuavaju
apstrahirati bitne od nebitnih stvari. Oni takoer istovremeno nastoje dublje tumaiti mit, svatko naglaavajui i temeljei vlastitu interpretaciju na onom to je za
njega najvanije u cijelom mitu.
Isto tako moramo biti svjesni da ni sami antiki izvori nisu dosljedni po pitanju mita i ostavljaju nam mnogo otvorenih pitanja i nedoreenih teorija. No,
historiografija nije uvijek imala ulogu koju ima danas. Ipak se kod gore navedenih
antikih autora moe uoiti kritinost i pokuaj ne samo izvjetavanja, ve i razumijevanja onog o emu se govori. Unato tomu to nam moda takva vrsta izvora,
s obzirom na njihovu oskudnost i malobrojnost, ne donosi razraene podatke na
kakve smo navikli u sluajevima novijeg datuma, one su itekako dobar podloak i
primarni izvor u pokuaju rekonstruiranja prolosti.

IZVORI
1. HERODOT, Povijest, Zagreb 2000.
2. PLUTARH, O Izidi i Ozirsu, Zagreb 1993.
32
TOMI, Misterijske religije i kranstvo.
31
LUCIUS
LITERATURA
1. BARNETT, Mary, Bogovi i mitovi staroga svijeta: arheologija i mitologija Egipta, Grke
i Rima, Rijeka 2000.
2. CAVENDISH, Richard; O. LING, Trevor, Mitologija ilustrirana enciklopedija, Zagreb
1982.
3. GOSPODINOVI, Bernard, Egipat mitovi Heliopolisa, Zagreb 1994.
4. GROSS, Mirjana, Suvremena historiografija Korijeni, postignua, traganja, Zagreb 1996.
5. IONS, Veronica, Egipatska mitologija, Opatija 1990.
6. KUNTI MAKVI, Bruna, H EIKN H KAH, Archeologia Adriatica, 2, 1, 2009,
335.348.
7. SELEM, Petar, Izidin trag; egipatski kultni spomenici u rimskom Iliriku, Split 1997.
8. TOMI, Celestin, Misterijske religije i kranstvo, Obnovljeni ivot, 53, 2, 1998, 179.201.
9. URANI, Igor, Ozirisova zemlja; egipatska mitologija i njezini odjeci na Zapadu, Zagreb
2005.
10. URANI, Igor, Sinovi Sunca: vjerovanja starih Egipana, Zagreb 1997.
11. URANI, Igor, Stari Egipat; povijest knjievnost u umjetnost drevnih Egipana, Zagreb
2002.
12. TOMORAD, Mladen, Egyptian cults of Isis and Serapis in Roman Fleets, Lacqua nellantico
Egitto: vita, rigenerazione, incantesimo, medicamento - Proceedings of the First International
Conference for Young Egyptologists (Chianciano Terme, 15-18 October 2003), Roma 2005,
241.253.
13. TOMORAD, Mladen, Shabtis from Roman Provinces Dalmatia and Pannonia, Journal
of Egyptological Studies, 1, Sofia 2004., 89.115.
ANJA KOVAI
The Myth of Isis and Osiris Ancient sources and contemporary interpretations
Summary
Mythology is the first attempt of explaining of what is surrounding us, what is indistinct,
what we are afraid of. However, as created, myths have also been changed. The Egyptian
Myth of Isis and Osiris is one of the most known myths at all. Relying on the ancient
sources and using their contemporary interpretation, the author is processing few possible
interpretations of The Myth of Isis and Osiris, trying to align them within a context of the
myth itself. Trying to maintain critical attitude, the author concludes that no matter how
different contemporary interpretations are, there is an acknowledgment to the tendency for
eternal between them, which in its essence this myth is.
Key words: mythology, Egypt, Isis, Osiris
32
ANDREJ MALEK
Sveuilite u Zagrebu Hrvatski studiji
Razvoj piramidalnih graevina od mastaba

do grobnica Starog kraljevstva

Primarni zadatak ovoga rada je prikazati razvoj pogrebne arhitekture u Ranodinastijskom razdoblju i razdoblju Starog kraljevstva. Prati se postepeni razvoj
piramidalnih graevina poevi sa mastabama I. egipatske dinastije, postepeno
uvoenje raznih graevnih elemenata, postepeno uvoenje stepenaste gradnje
koje dovodi do stepenastih piramida te njihov daljnji razvoj koji je doveo do
pravih piramida. Sekundarno postignue ovoga rada jest ukratko opisana smjena
vladara, naroito dinastija te tako sa veim ili manjim uspjehom moemo pratiti
gotovo neprekinutu kraljevsku lozu od poetka I. dinastije do poetka ili kraja VI.
dinastije.
Kljune rijei: Egipat, mastaba, piramida, pogrebna arhitektura, Preddinastijsko
razdoblje, Staro kraljevstvo
1. Uvod
U ovom radu prikazan je razvoj piramidalnih graevina od mastaba do piramida
Srednjeg kraljevstva zakljuno s VI. dinastijom. Na temelju koritene literature,
koju ine uglavnom suvremeni autori s izuzetkom Manetona, prikazao sam
postepeni razvoj pogrebne arhitekture poevi s mastabama I. dinastije do vrhunca
u IV. dinastiji te standardizaciju i postepeno smanjenje vanosti piramidalnih
graevina u V. i VI. dinastiji. Rad je podijeljen na dva glavna dijela: prvi dio je
o mastabama ranodinastijskog razdoblja, gdje je opisana izgradnja unutarnjih prostorija kraljevskih mastaba I. i II. dinastije te su takoer su opisane i mastabe
visokih dostojanstvenika I. dinastije koje su vane za razvoj pogrebne arhitekture.
Drugi dio sastoji se od detaljnog opisa piramida od III. do VI. dinastije, a opisi
ukljuuju nain izgradnje i vanjski oblik piramide, raspored, izgled i namjenu
unutranjih prostorija, te su navedene graevine koje ine pogrebni kompleks.
33
LUCIUS
No, prije nego ponem sa samom temom ovoga rada, smatram kako je
potrebno dati kratki prikaz stanja prije prvih mastaba. Budui da se gradnja prvih
mastaba poklopila s poetkom dinastijskog razdoblja povijesti Egipta, zapoet
u s preddinastijskim razdobljem. Do razdoblja Nagada II., neke su grobnice
imale zidane zidove od opeke ponekad s vie prostorija, kao to je Grobnica
100 iz Hierakonpola.1 Tijekom razdoblja Nagada III. vidljive su velike razlike
u grobnicama viih i niih drutvenih slojeva. U ovom razdoblju (3200.-3000.
pr. Kr.) stanovnici viih drutvenih slojeva grade vee grobnice sa zidovima od
opeke, a u njima su pronaeni bogati grobni prilozi sadrani od raznih predmeta
nainjenih od zlata i lapis lazula. Pogrebni kovezi nainjeni su od gline ili drveta
s tijelima polegnutima na lijevi bok. Oko 3200. godine pr. Kr. javljaju se velike
kraljevske grobnice u Abidosu koje pripadaju takozvanoj nultoj dinastiji, koja
prethodi ranodinastijskom razdoblju. Najbolji predstavnik takvog groba je grobnica U-j povrine 66.4 m2 rasporeenih na 12 komora u kojoj je pronaeno 150
ispisanih ploica, predmeti od slonovae i posude za vino u kojima je vjerojatno
vino iz Palestine.2 Grobnica U-j je pripadala vladaru Gornjeg Egipta korpionu
(ponegdje se navodi kao korpion I. jer je mogue da grobnica U-j i glava buzdovana koja je pripisana kralju korpionu, nisu pripadali istoj osobi), a iznad
grobnice se nalazio niski humak, stoga grobnica predstavlja vaan iskorak u evoluciji grobnica od jednostavnijih jama prema kompleksnijim grobnicama koje e
evoluirati u mastabe, a zatim i u piramide.3
2. Mastabe ranodinastijskog razdoblja

Ujedinjenjem Egipta i osnivanjem I. dinastije javlja se nova vrsta kraljevskih
grobnica mastaba koja e obiljeiti cijelo ranodinastijsko razdoblje (oko 3000.
- 2686. pr. Kr.), odnosno od faraona Hor-Aha, ija je najstarija, na dalje. Mastabe,
kojima ime potjee od arapske rijei za klupe od zemlje, niske su graevine
sazidane od opeke koje su ule u uporabu budui da plitki rovovi i jame vie
nisu bile adekvatne za pokop pokojnika, posebno nakon novouvedenih pogrebnih
obiaja mumifikacije. Takoer, kraljevski znaci koji su vie no ikad doli do
izraaja, religijske prakse zajedno sa zahtjevnou same komemoracije dovele su
do poveanja pogrebnog prostora.4
1
Aidan DODSON, Mortuary Architecture and Decorative Systems, Oxford 2010., 805.
Mladen TOMORAD, Evolution of ancient Egyptian funerary architecture from the Badarian
culture until the end of the Old Kingdom, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, br. 1., 38/2006,
15.-16.
3 Michael RICE, Whos who in Ancient Egypt, London & New York 1999., 179.; Aidan DODSON,
Mortuary Architecture and Decorative Systems, 805.
4 Margaret R. BUNSON, Encyclopedia of Ancient Egypt, New York 2002., 227.
2
34
Andrej Malek, Razvoj piramidalnih graevina od mastaba do grobnica Starog kraljevstva
Kod ranijih mastaba sama pogrebna jama ostala je slina onima u ranijem
razdoblju (na primjer grobnici U-j), podijeljena na komore, s krovom od graevnog
drveta na koji se nabacao ljunak i pijesak. Kasnije, zbog sigurnosnih razloga,
samo se nabacao ljunak unutar potpornih zidova.5
Slika 1. Presjek mastabe.
2.1. Rana I. dinastija

Kraljevske grobnice I. dinastije te dijela II. (kao i grobnice koje su neposredno
prethodile ovom razdoblju) smjestile su se u Abidosu, na nalazitu Umm elQaab. Rana I. dinastija obuhvaa mastabe prva etiri vladara I. dinastije: Aha,
er, et i grobnica kraljice Mernet, majke faraona Dena. Ove etiri grobnice
imaju neke velike slinosti, nalaze se jedna pored druge te su smjetene juno
od grobnica vladara takozvane dinastije nula.6 Osnovno obiljeje ovih grobnica
je to to su podzemne komore ograene zidom od opeke, dok ne znamo kako
je izgledala povrinska graevina, budui da nisu ostali nikakvi ostatci iste.
Unutarnje prostorije ograene su drvenim zidovima.7 Sve etiri grobnice sadre
pomone grobove, koji su bili u slubi glavne grobne komore. Unato podinjenoj
ulozi, ti grobovi nisu bili grobovi sluga, ve pripadnika elitnog drutvenog sloja,
5
A. DODSON, Mortuary Architecture and Decorative Systems, 806.

RICE, Whos who in Ancient Egypt, 114.; L. BESTOCK, The first kings of Egypt: The Abydos
evidence, Before The Pyramids, Chicago 2011., 137.
7 M. TOMORAD, Evolution of ancient Egyptian funerary architecture from the Badarian culture
until the end of the Old Kingdom, 16.; L. BESTOCK, The first kings of Egypt: The Abydos
evidence, 137.
6
35
LUCIUS
to se vidi po organizaciji grobova. Pomone grobnice mastabe Ahe, era i

eta su organizirane po hijerarhiji u odnosu na glavnu grobnicu. Predmeti koji
su pronaeni u tim grobnicama su visoke kvalitete, a ukljuuju igrae figure,
namjetaj, kameno i keramiko posue, orue, oruje i nakit, a tu su i stele od vapnenca s imenima. Iz erove grobnice saznajemo i titulu ukopanih koji su namjerno
usmreni kako bi pratili faraona u njegovom zagrobnom ivotu.8 Pomone
grobnice rane I. dinastije sagraene su u redovima i tako svaka grobnica dijeli
jedan ili vie zidova sa drugim grobnicama, a takvoj je strukturi vrlo teko ili
nemogue pojedinano postavljati krovove, to govori u prilog tome da su svi
pokopani umrli u isto vrijeme.9
Unato navedenim slinostima, postoje i bitne razlike meu ovim grobnicama.
Ahina grobnica je jedinstvena po tome to glavnu grobnicu ine tri komore, za
razliku od njegovih prethodnika, koji su imali dvije, i nasljednika, koji su gradili
jednu veliku pogrebnu komoru. Te tri komore nose nazive B10 (najblia pomonim
grobovima), B15 (izmeu B10 i B19) i B19 (najudaljenija od pomonih grobova,
od navedene tri komore) i imaju razliite dimenzije opeka. Tako B15 ima 22.5 x
11.5 x 7.5 cm a B19 24.5 x 11.5 x 7.5 cm dok za B10 nema podataka.10 Njegovi
pomoni grobovi takoer su jedinstveni zato to su graeni pojedinano, odnosno
ne dijele zidove s drugim grobnicama te su rasporeeni samo na zapadnoj strani
Ahine grobnice.11
erova grobnica (grobnica O) ustanovila je tradiciju koja e se slijediti do
kraja I. dinastije, a to je smanjenje broja glavnih pogrebnih komora na jednu i
raspored pomonih komora koje dijele zidove te su postavljene unaokolo glavne
grobnice u kojima su neki od pokojnika sahranjeni u drvenim kovezima. er je
takoer rekorder po broju pomonih grobnica s njih ukupno 318. Veliina opeke
ove grobnice je 24.5 x 12 x 6.5 cm.12
etova grobnica nosi naziv grobnica Z. Znaajka etove grobnice je potporni
zid od opeke, koji je, ini se, zatvarao pjeani humak koji je u potpunosti pod
zemljom. Mogue je da je slian humak formirao povrinsku strukturu grobnice.
Moda su ak sve grobnice I. dinastije imale takav humak, no oni su s vremenom
uniteni.13 Zidovi pomonih grobnica su debljine koliko i same opeke budui da
8 L.
BESTOCK, The first kings of Egypt: The Abydos evidence, 137.

139.
A. SPENCER, Brick Architecture in Ancient Egypt, 14.; Toby A. H. WILKINSON, Early Dinastic
Egypt, London & New York 1999., 202.
L. BESTOCK, The first kings of Egypt: The Abydos evidence, 139.
SPENCER, Brick Architecture in Ancient Egypt, 14.; Peter A. CLAYTON, Chronicle of the
Pharaohs: The Reign-By-Reign Record of the Rulers and Dynasties of Ancient Egypt, London
1994., 22.; L. BESTOCK, The first kings of Egypt: The Abydos evidence, 139.
CLAYTON, Chronicle of the Pharaohs: The Reign-By-Reign Record of the Rulers and Dynasties
of Ancient Egypt, 23.; L. BESTOCK, The first kings of Egypt: The Abydos evidence, 139.
9 Isto,
10
11
12
13
36
je naslagan samo jedan sloj opeka, te su obukani ilovaom.14 Broj pomonih

grobova je znaajno manji u usporedbi s erovom grobnicom, no u usporedbi s
ostalim grobnicama i dalje poprilino velik 174 grobnice.15
Grobnica Y, koja pripada kraljici Mernet, jednostavnija je od grobnica njezinih
prethodnika. Okruena je sa svega 41 pomonim grobom, a glavna grobnica je od
opeke s podom prekrivenim drvetom.16 Veliina opeke je 22.5 x 11.5 x 6 cm.17
Vladari I. dinastije su, uz mastabe gdje su pokopani, takoer sagradili i spomenike sjeverno od svojih stvarnih grobnica na mjestu nazvanom Sjeverno groblje,
u blizini kasnije izgraenoga Ozirisovog hrama. Spomenici su bili izgraeni od
opeke i oblikom podsjeali su na mastabe tog vremena; bili su to jednostavni
pravokutnici uvijek orijentirani sjever-jug. Identificirani su spomenici Ahe, era,
eta i kraljice Mernet te jedan koji pripada I. dinastiji, ali nije poznato kome
pripada. Na istom mjestu pronaena su i dva spomenika dvama posljednjim vladarima II. dinastije, Peribsenu i Kasekemuiju.18
Slika 2. Umm el-Qaab, raspored i plan kraljevskih

grobnica i prikaz podzemnih pogrebnih komora.
SPENCER, Brick Architecture in Ancient Egypt, 11.
of Ancient Egypt, 23.
16 Margaret R. BUNSON, Encyclopedia of Ancient Egypt, New York 2002., 259.
17 SPENCER, Brick Architecture in Ancient Egypt, 14.
18 Laurel BESTOCK,The first kings of Egypt: The Abydos evidence, Before The Pyramids,
Chicago 2011., 139.-140.
14
15
37
LUCIUS
2.2. Kasna I. dinastija

Kraljevske grobnice ovog razdoblja neto su drugaije od ranijih grobnica. etiri
vladara ovoga razdoblja su Den, Aib, Smerket i Kaa. Glavna pogrebna komora
u ovom razdoblju je u sredini grobnice to nije bio sluaj kod ranijih grobnica I.
dinastije (s iznimkom grobnice kraljice Mernet). Grobnice su sadravale stubita,
to je omoguilo dovretak izgradnje grobnice, zajedno s krovom, a moda i povrinskim dijelom mastabe, prije smrti faraona. Broj pomonih grobnica je manji
nego u ranijih grobova, a ini se kako je i na Sjevernom groblju samo jedan spomenik
iz ovog perioda kojemu se ne zna vlasnik.19
Prva grobnica ovog razdoblja pripada Denu, koja je prva grobnica sa stubitem koje vodi do glavne pogrebne komore, najvee u Umm el-Qaabu, a pod je
djelomino obloen crvenim granitom.20 Grobnica je nazvana grobnica T, a njezine
dimenzije su 19 x 15 metara te je graena opekom od 24.5 x 12 x 7.5 cm.21 Pomoni
grobovi, njih 135, okruuju glavnu komoru, od kojih su neke izdueni i dublji te
su u njima pronaene stele s titulama. Jedinstveni element ove grobnice su zagonetne sobe u junom kutu kompleksa grobnice koje su stubitem povezane s glavnom
komorom. Smatra se kako je to bila neka vrsta serdaba u kojem se nalazio faraonov
kip. Odsutnost slinih prostorija u ranijim i kasnijim grobnicama I. dinastije opravdava
se mogunou da je moda povrinska struktura sadravala prostoriju te namjene.22
Aibova malena grobnica X (16.4 x 9 m) je, ini se, izgraena u urbi.
Njezina 64 pomona groba imaju uske zidove te su poslagani u neobian raspored.
Pogrebna komora je cijela ograena drvetom. Grobnica kao kompleks, jedna je od
najgore izgraenih meu kraljevskim grobnicama u Abidosu.23 Unato tome, ima
pravilne dimenzije opeke sa 25 x 12 x 7 cm.24
Smerket je pak nastavio s tradicijom razvoja grobnica. Smerketova je grobnica
U prva grobnica iji su pomoni grobovi, njih 69, u dodiru, spojeni s glavnom
pogrebnom komorom i vjerojatno natkriveni povrinskom strukturom zajedno
s glavnom pogrebnom komorom. Postoji sumnja da je Semerket bio uzurpator
te da je to razlog to je izbrisan sa Sakarske liste kraljeva.25 Ova grobnica nije
19
20
21
22
23
24
25
38
Isto, 142.
Isto, 142.
SPENCER, Brick Architecture in Ancient Egypt, 14.; CLAYTON, Chronicle of the Pharaohs:
The Reign-By-Reign Record of the Rulers and Dynasties of Ancient Egypt, 24.
RICE, Whos who in Ancient Egypt, 44.-45.; L. BESTOCK, The first kings of Egypt: The Abydos
evidence, 142.
of Ancient Egypt, 25.; L. BESTOCK, The first kings of Egypt: The Abydos evidence, 142.
of Ancient Egypt, 25.; WILKINSON, Early Dinastic Egypt, 66.-67.; L. BESTOCK, The first
kings of Egypt: The Abydos evidence, 142.
imala stubite koje vodi u grobnicu kao u Denovoj grobnici ve rampu pod nagibom od 12 prelivenom aromatinim uljem.26 Opeke su dimenzija 23.5 x 11 x
6.5 cm.27
Kaa, posljednji vladar I. dinastije, ujedno je i posljednji vladar koji je koristio
pomone grobove, a imao ih je i najmanje svega 26. Nastavio je tradiciju svojega pretka, vjerojatno oca Smerketa, te su i njegove pomone grobnice spojene
s glavnom grobnicom.28 Grobnica je dimenzija 65 x 37 m, a izrada zidova vrlo je
gruba iako je opeka pravilna (25 x 12.5 x 7.5 cm), vjerojatno jer e se nepravilnosti
na zidovima pokriti drvetom.29 Prisutnost kraljevskog peata prvoga faraona II.
dinastije, Hetepsekemuija, u ovoj grobnici ukazuje na to da je vjerojatno Hetepsekemui dirigirao ukopom faraona Kaa.30
2.3. Ostale znaajnije mastabe razdoblja I. dinastije

Za razvoj mastaba uz navedene kraljevske mastabe, vane su i mastabe koje nisu
pripadale faraonima ve visokim dostojanstvenicima iz njihova vremena. I dok
su se kraljevi pokapali u Abidosu, ovi su pokapani sjevernije, u Sakari, u blizini
koje e se kasnije izgraditi budua prijestolnica Egipta grad Memfis. Prva takva
mastaba je mastaba 3357 izgraena u doba faraona Ahe, za koju se smatralo kako
je upravo u njoj pokopan navedeni faraon sve do otkria Ahine grobnice u Umm
el-Qaabu. U povrinskoj strukturi grobnice 3357 nalazi se 27 prostorija koje
su sluile za pogrebnu opremu i pet prostorija ispod zemlje. Zid od opeke koji
se nalazi na povrinskoj strukturi izraen je stilom nazvanim palace faade,
stil koji e se kasnije kopirati u izradi nakita te prvi put u kamenu na oserovoj
piramidi u III. dinastiji. Na sjevernoj strani grobnice, nalazi se jama ograena
opekom u kojoj je nekada bila smjetena solarna laa31, laa kojoj je svrha da
preveze pokojnika u zagrobni ivot.32 Krov podzemne strukture bio je sainjen
od drvenih greda i dasaka koje ulaze u zid samo za pola duljine opeke (koje su
mjere 23 x 12 x 7 cm) te su stoga grede postavljane na svakih 15 cm kako bi se
rasporedila teina.33
26
27
28
29
30
31
32
33
Kathryn A. BARD, The Emergence of the Egyptian State (c.3200-2686 BC), The Oxford
History of Ancient Egypt, New York 2004., 69.
SPENCER, Brick Architecture in Ancient Egypt, 14.; CLAYTON, Chronicle of the Pharaohs:
The Reign-By-Reign Record of the Rulers and Dynasties of Ancient Egypt, 25.
RICE, Egypts Making: The origins of Ancient Egypt 5000-2000 BC, 131.
BUNSON, Encyclopedia of Ancient Egypt, 385.
39
LUCIUS
Vlasnik grobnice 3504 iz Sakare iz razdoblja faraona eta je Sakhem-Ka.

Tijekom etove vladavine, Sakhem-Ka bio je kraljevski rizniar, a za vrijeme
vladavine kraljice Mernet postavljen je na jo prestiniju poziciju.34 Grobnica
je gotovo dvostruko vea od etove grobnice iz Abidosa te sadri 62 pomone
grobnice, a posebno je zanimljiva zbog 300 glinenih bikovih glava (bik je zapravo
tur, vrsta izumrlog goveda koje je ivjelo u Europi, Aziji i Sjevernoj Africi) koje
su bile modelirani reljef s vanjske strane okolo grobnice te sadre rogove pravih
bikova. Ovo je neobino jer je bik simbol faraona te je neuobiajeno postavljati ih
u grobnice drugih visokih dostojanstvenika.35 Grobnica je u potpunosti ograena
zidom od opeke (opeke dimenzije 21 x 11.5 x 6.5 cm) debelim 95 cm, a unutar
grobnice na zidovima nalazimo drvene pilastare u zid privrene mjestiminim
podebljanjima koja ulaze u zid i udubinama u koje su ulazile zidne opeke. Pilastari
su imali iskljuivo dekorativnu funkciju te su bili prekriveni zlatnom folijom. Pod
i krov grobnice je takoer drven.36
Sljedei primjetni iskorak u evoluciji grobnica moemo pripisati grobnici
3507 u Sakari, koja je pripadala kraljici Herneit, supruzi faraona era. To je jedna
od najstarijih graevina u Egiptu s vidljivim koritenjem kamena u izgradnji, s
vapnenakim ploama postavljenima preko drvenog stropa pogrebne komore.
Nadvratnik od vapnenca takoer je pronaen, na kojem su urezani leei lavovi.
Grobnica je jedna od najranijih koja sadri stepenasti nasip odnosno tumul u svojoj
unutranjosti, nasip kakav je kasnije doveo do stepenaste piramide.37 Zanimljivost
grobnice je i to, za razliku od ostalih kraljevskih ukopa u to vrijeme, ne sadri
pomone grobove odnosno ne sadri grobove rtvovane pratee elite; uz kraljicu
jedino je jo ukopan njezin pas. Grobnica 3507 je, uz navedenu grobnicu 3504,
jedna od svega dvije grobnice u nekropoli koja je sadravala 300 bikovih (turevih)
glava koje su sadravale prave rogove te su takoer, kao u spomenutoj grobnici,
bile modelirani reljef sa svake strane grobnice.38 to se opih karakteristika
grobnice tie, povrinski dio, koji je dobro ouvan, sagraen je nakon ukopa. Sama
grobna jama je dimenzija 525 x 315 cm iznad koje se nalazi navedeni tumul koji
se nalazi unutar mastabe. Na povrinskom djelu mastabe nalazi se 29 prostorija,
zapravo spremnika za predmete potrebne pokojnici nakon smrti. Ti spremnici su
u kutovima povezani jedni s drugima kao i s vanjskim zidom mastabe to znai da su graeni istovremeno s mastabom, a ne naknadno nakon zavretka gradnje iste.39
34
35
36
37
38
39
40
WILKINSON, Early Dinastic Egypt, 124.; RICE, Whos who in Ancient Egypt, 177.
of Ancient Egypt, 23.; RICE, Whos who in Ancient Egypt, 177.
RICE, Whos who in Ancient Egypt, 66.
Isto, 66.
Slika 3. Grobnica 3507, presjek. Vidljiv je tumul, spremnici

te palace faade na vanjskim zidovima.
Sljedea grobnica, grobnica koja je napravila moda najvidljiviji iskorak prema

gradnji piramida je grobnica 3038 iz Sakare datirana u vrijeme faraona Aiba, koja
je pripadala dvorskom slubeniku zvanom Nebitka. Pogrebna komora ove mastabe
pravokutnog je oblika na dubini od etiri metra sa zidovima od opeke koji se diu
na visinu od est metara. Na povrini je iznad pogrebne komore postavljen tumul,
no ne jednostavan humak, ve je s tri strane oko zida koji se uzdie iz pogrebne
komore sagraena struktura od osam plitkih stuba koje se uzdiu pod kutem od
49, nalik stepenastoj piramidi.40 Na etvrtoj, istonoj strani na koju se ne oslanja
navedeni tumul, nalaze se stepenice koje se sputaju u pogrebnu komoru. Nakon
gradnje tumula, isti je ograen spremnicima te u konanici vanjskim zidovima i tako
je formirana mastaba. Vanjski zidovi mastabe, kao i prethodno navedene mastabe
iz Sakare, ukraeni su palace faade stilom. Jo jedna zanimljivost jest to to
spremnici imaju krov u obliku nepravilnog svoda obukana blatom, no stepenasta
konstrukcija ipak je glavna znaajka ove grobnice.41
Grobnica 3505 u Sakari pripadala je sveeniku, administratoru, vrlo visokom
dostojanstveniku koji je moda bio i u srodstvu sa samim faraonom toga vremena
(Kaa) Merki.42 Grobnica je dimenzija 65 x 37 m, a u njoj je pronaena stela s
Merkinim imenom i popisom titula, to predstavlja jedan od najveih sauvanih
Ian SHAW & Paul NICHOLSON, British Museum Dictionary of Ancient Egypt, London 1995.,
33.; Mark LEHNER, The Complete Pyramids, London, 1997., 80.; WILKINSON, Early Dinastic
Egypt, 65.-66.; M. TOMORAD, Evolution of ancient Egyptian funerary architecture from the
Badarian culture until the end of the Old Kingdom, 17.
41 SPENCER, Brick Architecture in Ancient Egypt, 19.; LEHNER, The Complete Pyramids, 80.;
WILKINSON, Early Dinastic Egypt, 65.-66.
42 WILKINSON, Early Dinastic Egypt, 125.-126.
40
41
LUCIUS
tekstova iz tog vremena. Zato je Emery zakljuio kako je Merkina pogrebna poast
bila bliska onoj faraonskoj.43 Ono to ovu mastabu ini znaajnom jest kapelica
na sjevernoj strani mastabe, pretea pogrebnog hrama kakvog nalazimo kasnije,
poevi od oserovog pogrebnog kompleksa, ali i svjedoi razvoju pogrebnih
kapelica ostalih visokih dostojanstvenika.44 to se fasade tie, ova grobnica takoer sadri palace faade, dodue na sjeveru, jugu i istoku, dok je na zapadu
pojednostavljena. Veliina opeke je 23/24 x 10/11 x 7 cm.45 Krov je standardan,
drven, ali pokriven opekom.46
Posljednja grobnica u ovom razdoblju jest grobnica 3500. Na ovoj grobnici
zapravo je vidljiv prijelaz s tradicije gradnje iz I. dinastije na II. dinastiju. Pomoni
grobovi ove grobnice odlino su sauvani te je vidljivo kako je uobiajen, drveni
krov, ovdje zamijenjen svodom. Iznad svoda sagraena je mastaba od opeke koja
stoji na niskom postolju debljine pola opeke. Krov mastabe, takoer u obliku svoda,
lei na pijesku kojim je ispunjena mastaba. Takoer, na zidu fasade vie nije prisutna
palace faade.47
Slika 4. Grobnica 3038, stepenasti tumul i tlocrt mastabe.

43
44
45
46
47
42
SHAW & NICHOLSON, British Museum Dictionary of Ancient Egypt, 236.; LEHNER,
The Complete Pyramids, 79.-80.
Isto, 130.
Isto, 10.-11.
2.4. II. dinastija Sakara

injenica da je posljednji vladar I. dinastije, Kaa, pokopan pod rukovodstvom
prvoga vladara II. dinastije, faraona Hetepsekemuija, ukazuje na miran prijelaz s I.
na II. dinastiju. Zapravo nije sigurno je li se dinastiki prekid uistinu dogodio smru
Kaa, no Maneton, egipatski sveenik i povjesniar iz vremena Ptolomejevia,
poetak vladavine Hetepsekemuija smatra poetkom II. dinastije.48
Nije jasan razlog zato su rani faraoni II. dinastije napustili kraljevsku nekropolu u Abidosu i preselili na sjever, u Sakaru.49 II. dinastija openito je slabo
istraena te ak nema slaganja niti oko broja vladara u ovoj dinastiji, a brojevi se
kreu od devet, kako navodi Maneton, do est, kako je navedeno u Claytonovoj
knjizi. Sigurni vladari II. dinastije su Hetepsekemui, Raneb (Nebra), Ninier,
Peribsen i Kasekemui, dakle prva tri i posljednja dva. Razni autori navode razliite
vladare izmeu Niniera i Peribsena, pa se tako spominju Veneg, Sened, Sekemib
(koji je moda upravo Peribsen), dok Maneton navodi sljedee: Boethos, Kaiechos,
Binothris, Tlas, Sethenes, Chaires, Nephercheres, Sesochris, Cheneres.50
Grobnica Hetepsekemuija, kao i ostalih vladara II. dinastije u Sakari, nije sa
sigurnou identificirana, no smatra se kako mu pripada grobnica iznad koje je
kasnije sagraena Unasova piramida (V. dinastija), juno od oserovog pogrebnog kompleksa. Na istom mjestu pronaeni su kako Hetepsekemuijevi tako i
Renebovi peati, stoga nije sigurno ija je tono grobnica, no postoji mogunost
da je Reneb bio odgovoran za Hetepsekemuijev pokop kao to je Hetepsekemui
bio odgovoran za Kaaov pokop, kao i da su pokopani u istoj grobnici.51 Grobnica
je sastavljena od niza galerija ukopanih u stijenu. Nema dokaza o nadzemnoj graevini ili mastabi, ali vjeruje se kako je bila jednostavna mastaba s kosim zidovima
ili moda s ukraenim zidovima kao u I. dinastiji.52
Neto istonije nalazi se slina, ali povrinski poneto vea grobnica pripisana Ninieru. Kod ove grobnice, vidljivi su ostatci nadzemne strukture koja se
sastoji od dva razliita elementa; na sjeveru platforma prekrivena glinenim podom koji se nalazi iznad prolaza i komora grobnice, moda je koritena za pogrebnu ceremoniju. Drugi dio je junije i sastoji se od kamenih stuba koje su moda
MANETHO I, fr. 3, 35.; RICE, Egypts Making: The origins of Ancient Egypt 5000-2000 BC, 131., 144.
WILKINSON, Early Dinastic Egypt, 21.-22; M. TOMORAD, Evolution of ancient Egyptian
funerary architecture from the Badarian culture until the end of the Old Kingdom, 17.
50 MANETHO, I, fr., 35.-37.; CLAYTON, Chronicle of the Pharaohs: The Reign-By-Reign Record
of the Rulers and Dynasties of Ancient Egypt, 26.; WILKINSON, Early Dinastic Egypt, 76.;
Mary BARNETT, Bogovi i mitovi staroga svijeta, Rijeka 2000., 110.; Michael RICE, Egypts
Making: The origins of Ancient Egypt 5000-2000 BC, 144.-152.
51 WILKINSON, Early Dinastic Egypt, 70.-72.; M. TOMORAD, Evolution of ancient Egyptian
52 WILKINSON, Early Dinastic Egypt, 207.-209.
48
49
43
LUCIUS
bile dio masivnije mastabe.53 Neki arheolozi smatraju kako grobnice u Sakari nisu
uope nisu imale nadzemnu mastabu zbog goleme koliine materijala koja bi bila
potrebna da se podzemna grobnica pokrije, kao i zbog malo ili nimalo dokaza koji
su pronaeni. Mogue je i da su materijali ovih grobnica iskoriteni za gradnju
oserove piramide. Svakako, grobnice su do V. dinastije morale ve biti uruene
kako bi Unasova piramida bila podignuta.54
Venegova grobnica nije pronaena, samo nekoliko natpisa koji spominju njegovo ime i svi su u Sakari. Senedova (Seneova) grobnica takoer nikada nije pronaena, no Toby A. Wilkinson pretpostavlja kako je smjetena na mjestu oserove
piramide te da je dio junih komori te piramide izvorno pripadao Senedu. To miljenje
temelji na spomenu Senedova imena u grobnici sveenika erija iz VI. dinastije, to
pokazuje kako se Senedov (kao i Peribsenov) kult slavio u Sakari i nekoliko stotina
godina nakon njegove smrti.55
2.5 II. dinastija Abidos

Iako Maneton izmeu Peribsena i Kasekemuija stavlja trojicu vladara, nema dokaza
o njihovom postojanju, stoga na temelju dosadanjih dokaza moemo rei kako
su Peribsen i Kasekemui dva posljednja vladara II. dinastije, koji vraaju tradiciju
pokapanja iz I. dinastije, u Umm El-Quaabu u Abidosu. No, znatno su drugaije od
grobnica I. dinastije. Pogrebna komora znatno je manja no u ranijih grobnica i ne
sadri unutarnje drvene prostorije te nemaju pomone grobove.56 Peribsen je moda
Sekemib, nejasnoe proizlaze zbog Horus i Set imena za to se ini da je Peribsen
mijenjao, a motivi nisu do kraja razjanjeni poto jo uvijek nije sigurno radi li
se uope o istoj osobi. Njegova grobnica P vidno je manja od ostalih u Umm El-Quaabu, s dimenzijama svega 16.1 x 12.8 m. Sredinja, pogrebna komora sazidana
je od opeke (dimenzija 24 x 11.5 x 7 cm), za razliku od glavnih pogrebnih komora
I. dinastije, koje su uglavnom bile obloene drvetom.57 Takoer, jedinstvena je po
tome to nije kao ranije grobnice graena u fazama ve je izgraena odjednom, a i
buka je loe kvalitete te se zbog toga ini kako je grobnica urno izgraena. S triju
strana okolo pogrebne komore sagraeni su spremnici, a unutar grobnice nalaze
se jo i dva prolaza koja odvajaju spremnike od vanjskog zida te spremnike od
pogrebne komore. Peribsenova grobnica ima i odreene slinosti s grobnicama I.
Isto, 209.
Isto, 209.
55 WILKINSON, Early Dinastic Egypt, 74.-75.; RICE, Whos who in Ancient Egypt, 181.
56 MANETHO, I, fr., 37; CLAYTON, Chronicle of the Pharaohs: The Reign-By-Reign Record
of the Rulers and Dynasties of Ancient Egypt, 28.; Laurel BESTOCK, The first kings of Egypt:
The Abydos evidence, 143.
57 Kathryn A. BARD, The Emergence of the Egyptian State (c.3200-2686 BC), 79.
53
54
44
dinastije, vanjski zidovi sadre ispupenja, ulaz i kapelicu, kakvu vidimo na primjer
kod grobnice 3505, u kojoj su pronaeni ostaci keramike i peati.58
Kasekemui, u ranijoj fazi vladavine nazivan Kasekem, vlasnik je 68 metara
dugake i 39.4 metra iroke (u najirem dijelu) grobnice V, podijeljene u 58 prostorija s pogrebnom komorom od vapnenca u sredini. Pogrebna komora je dimenzija 8.6 x 3 m, a sauvana je do 1.8 metra visine i predstavlja najstariju kamenu
gradnju veih dimenzija.59 Grobnica je u poetku sagraena manja, slina Peribsenovoj, no nakon nekoliko proirenja prema sjeveru i prema jugu, dobila je svoj
konani oblik. Po utisnuima u zidu pogrebne komore, vidljivo je kako je zid bio
pod velikim optereenjem, vjerojatno zbog tumula, mogue kamenog, koji je bio
izgraen unutar povrinske strukture. Na ovoj su grobnici, vie no ikada, vidljive
odreene slinosti sa oserovom piramidom, odnosno evolucija grobnica koja je
na kraju dovela do oserove piramide ovdje je najoitija. To se oituje u kamenoj
pogrebnoj komori, velikoj koliini kamenih posuda te fragmentima keramikih
ploica koji podsjeaju na djed stupove iz oserove grobnice.60
3. Piramide Starog kraljevstva

Novonastale graevine, piramide, ija povijest poinje poetkom III. dinastije i
vladavinom osera, imale su vie svrha:
1. Sluile su kao grobnica i relikvijar vladara,
2. Bile su hram Horusa, odnosno kralja kao boanskog vladara, i glavno ritualno
sredite,
3. Poveznica su s bogom Sunca,
4. Predstavljaju poveznicu sa vjenim ivotom,
5. Ekonomski su korisne poto izgradnja zahtjeva zapoljavanje mnogo radnika i
umjetnika.61
3.1. III. dinastija

Poetak III. dinastije nejasan je, naime postoje neslaganja oko prvog vladara III.
dinastije. Sumnja se kako je to moda Sanakt ili Nebka, no postoji mogunost
da su Sanakt i Nebka ista osoba. Postoji i mogunost da je oser prvi vladar
58

Kathryn A. BARD, The Emergence of the Egyptian State (c.3200-2686 BC), 80.; M. TOMORAD,
Evolution of ancient Egyptian funerary architecture from the Badarian culture until the end of the
Old Kingdom,17.
60 L. BESTOCK, The first kings of Egypt: The Abydos evidence, 143.-144.
61 M. TOMORAD, Evolution of ancient Egyptian funerary architecture from the Badarian culture
until the end of the Old Kingdom,18.
59
45
LUCIUS
III. dinastije, u prilog emu govori prisutnost njegovih peata u Kasekemuijevu

grobu, to je u skladu s tradicijom II. dinastije da nasljednik pokapa prethodnika.62
Rice iznosi teoriju kako su Sanakt i Nebka ista osoba, oser je njegov brat i
nasljednik, Kasekemui je moda umro bez sina nasljednika te se zato nasljee
prenijelo preko njegove keri Nematap.63 Ono to jest sigurno je da je oser bio
potomak Kasekemuija, no nije sigurno je li mu Kasekemui otac ili djed, te da
je vjerojatno potomak Nematep, Kasekemuijeve keri, vjerojatno i supruge.64
No, budui da nemamo saznanja o lokaciji niti izgledu Sanaktove ili Nebkine
grobnice, za ovaj rad je manje vaan podatak tko je prvi vladar III. dinastije.
oser, Zoser ili Tosorthros ta je imena dobio dugo nakon smrti, tijekom njegove vladavine zvao se Neerihet (budui da je najpoznatiji pod imenom oser,
u daljnjem tekstu koristit emo to ime).65 Poznata oserova stepenasta piramida
produkt je est varijacija plana kako bi se iskoristio puni potencijal novog graevnog materijala kamena, odnosno vapnenca. Prije III. dinastije, kamen je minimalno koriten, Kasekemui je kamen popularizirao svojom kamenom pogrebnom
komorom, da bi kod osera kamen postao dominantan oblik gradnje. Mogue je,
dodue, da je prije oserove piramide izgraena jedna kamena graevina, naime,
spominje se na kamenu iz Palerma i sumnja se na Gisr el-Mudir, no isti nije ostao
sauvan do danas.66
Nakon to je oserova piramida poprimila konani oblik, dimenzije baze piramide iznose 140 x 118 m s visinom od 60 m. Cijeli pogrebni kompleks ograen
je ogradom 545 m dugakom i 277 m irokom ukraenom uzorkom koji podsjea
na palace faade. Unutar kompleksa nalazi se pogrebni hram, sjeverni i juni
paviljon, hram T, sjeverno, juno i Seb-Hed dvorie, juna grobnica, nekoliko podzemnih grobnica, oltar te, naravno, u sreditu oserovu piramidu sa serdabom na
sjevernoj strani.67
62
63
64
65
66
67
46
M. BAUD, The Old Kingdom, 65.

RICE, Whos who in Ancient Egypt, 174.
Isto, 138.
Isto, 50.-51.
Jaromir MALEK, The Old Kingdom (c.2686-2160 BC), The Oxford History of Ancient Egypt,
New York 2004., 85.; M. TOMORAD, Evolution of ancient Egyptian funerary architecture from
the Badarian culture until the end of the Old Kingdom, 18.
J. MALEK, The Old Kingdom (c.2686-2160 BC), 85.-86.
Slika 5. oserov pogrebni kompleks.
oserovu piramidu projektirao je Imhotep, vrhovni sveenik Heliopola, administrator kraljeve palae, glavni rizniar te nositelj jo nekoliko titula, ali najpoznatiji
kao arhitekt. Gradnja piramide zapravo je zapoela kao mastaba, no ta mastaba je
u est navrata proirivana (M1 - M2 - M3 - P1 - P1 - P2 - Lauerova podjela, skicirano
na Slici 6.). Poetna mastaba proirena je u tri navrata kako bi, nakon odluke da se
pretvori u piramidu, bila izgraena jezgra od grubo oblikovanog kamena na kojeg
su oslanjani slojevi grubo oblikovanog kamenja da bi tek na vanjskim zidovima
piramide vapnenac bio fino oblikovan. Slojevi su pod nagibom od 75.68
Ispod piramide, nalazi se ukupno 5.7 km prolaza, tunela, spremnika, komora,
ukupno preko 400 prostorija povezanih glavnim, okomitim, prolazom dubokim 28
metara. Pogrebna komora, dimenzija 2.96 x 1.65 m, nalazi se na dnu tog prolaza
i obloena je granitom, no ini se kako je prije granita bila obloena alabasterom,
budui da su fragmenti pronaeni u blizini prostorije. Pogrebna komora imala je
jedan ulaz, blokiran kamenom tekim 3.5 tone dimenzija 2 x 1 m. Krov pogrebne
komore otvoren je kako bi njegov ka mogao izai.69
Pretvorbom prvotne mastabe u piramidu, glavni prolaz u grobnici ostao je
zablokiran odozgo, stoga je bilo potrebno pronai novi nain da se vladar spusti
do pogrebne komore. Sagraen je novi ulaz sjeverno od piramide koji zapoinje
kao rov, prelazi u tunel te se na kraju nadovezuje na stubite, iji je najui dio irok
svega jedan metar.70
of Ancient Egypt, 33.-34.; LEHNER, The Complete Pyramids, 84.-85., 94.; M. TOMORAD,
Evolution of ancient Egyptian funerary architecture from the Badarian culture until the end of
the Old Kingdom, 19. Lehner pie: Accretions leaning inwards by 15, with sloping courses of
stone laid at right angles to the incline, to znai 15 u odnosu na pravi kut od 90 to, kada se
oduzme, daje 75. Vidi M. LEHNER, The Complete Pyramids, 94.
69 LEHNER, The Complete Pyramids, 87.-88.
70 Isto, 87.
68
47
LUCIUS
U istonoj komori nalazimo najvei broj dekorativnih predmeta od keramike

i vapnenca. Nizovi plavih keramikih ploica podsjeaju na trsku, a takoer simboliziraju vodu egipatskog svijeta mrtvih. Dekoracije su podijeljene u est panela
od kojih su tri sjeverna podrana djed stupovima i ovdje je u vapnencu zapisano
oserovo Hor ime - Neerihet. Tri juna panela formiraju lana vrata sa prikazom
osera kako posjeuje svetita.71
U blizini se nalaze i dvije komore koje su takoer poploene plavim ploicama
te vratima na kojima je napisano oserovo Hor ime, a te prostorije simboliziraju
vladarevu palau.72
Prema zapadu nailazimo na razne prostorije raznih namjena, pa tako imamo
prostorije I-IV koje su koritene kao grobnice u kojima su pronaena dva sarkofaga od alabastera i kuk osamnaestogodinjakinje koja je iz ranijih razdoblja prije
oserove vladavine, Hor ime osera i dvije titule Imhotepa. Prostorije VI--IX
su spremnici s velikom koliinom kamenih posuda. Pronaeno je ak 40.000
posuda.73
Slika 6. Presjek oserove stepenaste piramide s prikazom prostorija, hodnika i tunela

ispod piramide te fazama izgradnje piramide (M1 - M2 - M3 - P1 - P1 - P2 ).
Nakon oserove, jo je jedna stepenasta piramida, dodue nedovrena, pronaena iz razdoblja III. dinastije. Smjetena je neto jugozapadnije od oserove
piramide, zapadno od Unasove piramide, ispod koje se nalaze grobnice II. dinastije,
Isto, 88.
Isto, 88.
73 Isto, 90.
71
72
48
a pripada oserovu nasljedniku Sekemketu. Piramida je bila smjetena na golemoj

platformi, oko 518 metara dugakoj i 183 metra irokoj. Ista je takoer bila ograena
ogradom tipa palace faade. Piramida je, naalost, ostala nedovrena budui da je
vladavina Sekemketa bila kratkog vijeka. Da je piramida dovrena, bila bi visoka 70
metara, dakle via od oserove, i imala bi sedam stepenica.74
Gradnja je zapoeta istom metodom primijenjenom kod gradnje oserove:
kosi slojevi kamena oslanjaju se prema unutarnjoj jezgri pod nagibom od 75.75
Budui da piramida nikada nije dovrena, nije prekrivena vapnencem, no neke
su podzemne prostorije vidljive. Tako od ulaza do pogrebne komore vodi ravan
put koji se neposredno prije pogrebne komore dijeli u jo dva puta, lijevo i desno
koji su trebali voditi do drugih prostorija, no to je ostalo nedovreno. Pogrebna
komora je dimenzija 8.9 x 5.22 m i nalazi se ispod planiranog vrha, dakle u samom
sreditu piramide.76 U pogrebnoj komori pronaen je sarkofag od alabastera, no
bio je prazan. Sarkofag nije opljakan, to indicira da je Sekemket pokopan negdje
drugdje.77
Jo je jedna stepenasta piramida iz ovog razdoblja ostala nedovrena, a danas
je nazivamo slojevita piramida. Smjetena je na nalazitu Zawyet el-Aryan, oko
etiri kilometra juno od Gize. Arhitektura piramide tipina je za III. dinastiju,
piramida se sastoji od 14 slojeva kamena naslonjenog na sredinju jezgru. Svaki je
sloj s vanjske strane izgraen od finog vapnenca dok je ispuna sloja grubi kamen
povezan glinom. Da je dovrena bila bi visoka pet ili est stepenica, izmeu 42 i
45 metara. Piramidi se ne zna vlasnik sa sigurnou, ali vjerojatno je to bio Khaba,
Sekemketov nasljednik, poto je spomen njegova imena pronaen u okolnim
mastabama, koje su datirane u razdoblje III. dinastije.78 Prostor ispod piramide vrlo
je slian Sekemketovoj piramidi, ulazni hodnik vodi do stubita koje vodi ravno
prema pogrebnoj komori. Niti ovdje nisu pronaeni tragovi ukopa, vjerojatno zbog
rane smrti vladara. Dimenzije pogrebne komore su 3.36 x 2.65 m.
74
75
76
77
78
LEHNER, The Complete Pyramids, 94.
Isto, 94.
Isto, 94.; CLAYTON, Chronicle of the Pharaohs: The Reign-By-Reign Record of the Rulers and
Dynasties of Ancient Egypt, 39.-40.
LEHNER, The Complete Pyramids, 95.; CLAYTON, Chronicle of the Pharaohs: The Reign-ByReign Record of the Rulers and Dynasties of Ancient Egypt, 40.
49
LUCIUS
Slika 7. Princip gradnje slojeva u oserovoj, Sekemketovoj i Khabinoj piramidi
3.2. IV. dinastija - Snefruove piramide

III. dinastija nije zavrila Khabinom vladavinom ve Hunijevom. Ne zna se gdje je
Huni pokopan, no sigurno nije u piramidi u Meidumu (junije od Sakare, izmeu
Sakare i Herakleopola). Ipak, postoji mogunost kako je Huni zapoeo gradnju
spomenute piramide u Meidumu, nazvane uruena piramida, a Snefru, vladar IV.
dinastije, ju je dovrio. Lehner pak vjeruje kako je piramidu zapoeo i dovrio sam
Snefru. Prijelaz s III. na IV. dinastiju ponovno je nejasan, tim vie to je i sama Hunijeva
vladavina nejasna, no vjerojatno je Snefru potomak jedne od niih Hunijevih supruga,
Meresankh.79 Rice smatra kako Snefru nije bio potomak Hunija, jer tada ne bi dolo
do prijeloma dinastije, ve da je oenio Hunijevu ker Heteferes.80
Snefru je tako zasluan za ak tri piramide, spomenutu uruenu piramidu
u Meidumu te savijenu i crvenu piramidu u Dahuru. Piramida iz Meiduma
graena je po tradiciji tree dinastije, istim stilom kao i oserova kao stepenasta
piramida sa slojevima kamena u unutranjosti. I ona je, poput oserove, graena
u vie faza pa je tako s poetnih sedam, tijekom gradnje etvrte ili pete stepenice,
preraena u piramidu s osam stepenica.81 Uruena piramida prva je piramida iju
LEHNER, The Complete Pyramids, 97.; RICE, Whos who in Ancient Egypt, 72.; BUNSON,
Encyclopedia of Ancient Egypt, 174.
80 RICE, Egypts Making: The origins of Ancient Egypt 5000-2000 BC, 172.
81 LEHNER, The Complete Pyramids, 97.; RICE, Whos who in Ancient Egypt, 194.; M. TOMORAD,
Evolution of ancient Egyptian funerary architecture from the Badarian culture until the end of the
Old Kingdom, 19.-20.; K. A. BARD, An Introduction to the Archeology of Ancient Egypt, 134.
79
50
baza ini pravilan kvadrat, odnosno gdje su sve stranice jednako dugake. U treoj
fazi izgradnje, u 28. ili 29. godini Snefruove vladavine, piramida je pretvorena iz
stepenaste u pravu piramidu. Stepenasta unutranjost prekrivena je kvalitetnijim
blokovima od vapnenca koji su samo oslanjani na stepenastu jezgru. Novi zid bio
je nagnut pod kutom od 51 50 35. Do danas je ostala ouvana jezgra od tri
stepenice: peta, esta i sedma od njih osam ukupno (Slika 8.). Uzrok kasnijem uruavanju jest to je piramida koritena kao kamenolom, ime su se odstranjivali
vanjski kameni blokovi, to je na kraju dovelo do uruavanja.82 Osim po izgledu,
piramida je inovativna i po prostorijama, budui da je uvela standard koji e se
kasnije kopirati. Ovdje prvi put susreemo da se prostorije nalaze unutar same
piramide, a ne ispod nje kao to je do sada bio sluaj.83 ak je i ulaz u piramidu
konstruiran na piramidi, a ne na tlu pored piramide. Princip ulaska je zapravo slian
prethodnima, ulaz se nalazi na sjevernoj strani i sputa se prema dolje te hodnik
ak zalazi ispod piramide. Na dnu hodnika nalazi se okomita rupa nakon koje se
nalaze utori u zidovima, te su tu pronaeni fragmenti drveta kojim je moda bio
obloen pod i strop. U horizontalnom hodniku nalaze se dva proirenja hodnika,
moda za uvanje kamena kojim je kasnije blokiran hodnik.84 Na kraju prolaza
nalazi se okomiti prolaz koji vodi gore, prema pogrebnoj komori izgraenoj od
granita, dimenzija 5.9 x 2.65 m. Kako bi pogrebna komora izdrala teinu piramide,
sagraena je u obliku nepravilnog svoda slaganjem blokova stepenasto prema unutra dok se blokovi dva suprotna zida ne susretnu na vrhu. Piramida nikada nije koritena kao grobnica ve je sluila samo kao kenotaf.85
Ovaj je kompleks bio unutar zida od kojeg su samo tragovi pronaeni. S june
strane pronaena je malena pomona piramida i put koji vodi prema sreditu piramide,
a s istone malena kapelica.86
82
83
84
85
86
of Ancient Egypt, 40.; LEHNER, The Complete Pyramids, 97., 99.; BARD, An Introduction to
the Archeology of Ancient Egypt, 134.
Isto, 98.; BARD, An Introduction to the Archeology of Ancient Egypt, 134.
LEHNER, The Complete Pyramids, 98.; M. TOMORAD, Evolution of ancient Egyptian funerary
architecture from the Badarian culture until the end of the Old Kingdom, 20.
LEHNER, The Complete Pyramids, 99.; M. TOMORAD, Evolution of ancient Egyptian funerary
architecture from the Badarian culture until the end of the Old Kingdom, 20.
51
LUCIUS
Slika 8. Piramida u Meidumu sa fazama izgradnje te danas vidljivim ostatkom.
Oko petnaeste godine svoje vladavine, Snefru iz nekog razloga osniva nekropolu u Dahuru, 40 km sjeverno od Meiduma, gdje gradi savijenu i crvenu
piramidu. Savijena piramida ima bazu od 188 m i visinu od 105 m, a ispoetka je
zamiljena kao manja piramida. Zapoeta je gradnja strme piramide pod kutom
od oko 60, to jest manji kut od slojeva ranijih stepenastih piramida, koji su
nagnuti oko 75, ali je zbog nestabilnog tla kut smanjen na 54 31. Gradnja je
nastavljena slaganjem kamenja u visinu do priblino 2/3 visine kada se, takoer
zbog problema oko stabilnosti, kut smanjuje na 4321, a slaganje kamena umjesto do tada primjenjivanog naslanjanja na ranije postavljene blokove prelazi na
horizontalno slaganje.87 Veliina kamenja jedna je od novotarija koje uvodi ova
piramida, budui da su kameni blokovi jezgre kao i blokovi s vanjske strane vei
no u piramida iz III. dinastije. No kamen je slagan nepaljivo, ostajali su veliki razmaci meu blokovima koji su se popunjavale krhotinama. ak se poeo koristiti
gips kao malter, to zbog loe gline, to zbog nestabilnog tla, a to zbog loe postavljanog kamena.88
Unutranjost piramide jedinstvena je. Ne samo da ima jedan, sjeverni ulaz
kako je uobiajeno, ve ima i drugi - zapadni. Sjeverni je ulaz postavljen na
visinu od oko 12.2 m iznad zemlje, koji se sputa do dvaju viih komora ukopanih u zemlju, u obliku nepravilnog svoda kao u piramidi u Meidumu. Kroz
of Ancient Egypt, 43.-44.; LEHNER, The Complete Pyramids, 101.-102.; M. TOMORAD,
Evolution of ancient Egyptian funerary architecture from the Badarian culture until the end of
the Old Kingdom, 20.; BARD, An Introduction to the Archeology of Ancient Egypt, 135.
88 LEHNER, The Complete Pyramids, 102.
87
52
viu od tih dvaju komora, kroz okomiti prolaz ili pak vodoravan prolaz pri vrhu
te komore, spojena je i trea komora, istog oblika kao prve dvije ali izgraena
unutar piramide, ne ukopana ispod kao prve dvije. U tu komoru vodi zapadni
ulaz u piramidu, na kraju ijeg se hodnika nalaze dva proirenja za kamenje
kojim se blokira ulaz u komoru. Kao i ona u Meidumu, i ova piramida je samo
kenotaf.89
Kao i ranije piramide, i ova ima svoj kompleks, s junom piramidom visine
32.5 m ispred koje je oltar, malenu kapelu sa dvije stele smjetenu na istonoj
strani te zid koji okruuje piramidu sa prilazom.90
Prva piramida u Dahuru pola je krivo te je vie puta mijenjan nain i kut
gradnje. Moda je ba u trenutku kada je drugi put promijenjen kut gradnje, Snefru
odluio izgraditi treu piramidu, danas znanu pod imenom crvena piramida.
Pretpostavka se ini utemeljenom jer kut izgradnje crvene piramide je isti kutu
na savijenoj piramidi nakon posljednje izmjene kuta gradnje, a iznosi 43 22.91
Za razliku od savijene piramide, na kojoj se vide eksperimentiranja i pogrjeke,
crvena piramida izgraena je bez promjene plana, bez faza izgradnje i s kutom
od 43 22 od poetka do kraja. Baza je dugaka 220 m, a visina piramide iznosi
105 m. Rainer Stadelmann, koji je vrio iskopavanja na ovom nalazitu, pronaao
je natpis na vanjskom kamenom bloku koji svjedoi tridesetoj godini Snefruove
vladavine. Tridesetak stepenica iznad, pronaen je etiri godine noviji natpis,
na temelju kojega moemo procijeniti koliko je trajala izgradnja piramide. Ova
piramida predstavlja prvu pravu piramidu, budui da je ona u Meidumu naknadno
doraena, a savinuta piramida tada jo nema dovren vrh.92
Ulaz u piramidu je standardan, na sjevernom kraju, i sputa se do dvije komore oblika nepravilnog svoda irokih 3.65 m, dugakih 8.36 m i visokih na
najviem dijelu 12.31 m. Obje su komore unutar piramide, pod komora na visini
je tla, stoga je ovo prva piramida kojoj su sve prostorije smjetene u piramidi.
Druga komora smjetena je tono ispod apeksa i vodi u pogrebnu komoru kratkim,
povienim prolazom kako bi se odvratilo pljakae grobova. Pogrebna komora izdignuta je od tla, via od prethodnih dvaju komora kako bi bila dublje u piramidi
to je posljedica poistovjeivanja faraona s Horusom, kao i sa Suncem, ije zrake
simboliziraju piramide. Dimenzije pogrebne komore su 4.18 x 8.55 m s visinom
od 14.67 m. Pogrebni hram je na istonoj strani i dovren je na brzinu, moda ak
u vrijeme Kufua.93
89
90
91
92
93
of Ancient Egypt, 44.; LEHNER, The Complete Pyramids, 103.
Isto, 104.; M. TOMORAD, Evolution of ancient Egyptian funerary architecture from the Badarian culture until the end of the Old Kingdom, 20.
Isto, 104.-105.
53
LUCIUS
Slika 9. Savijena (lijevo) i crvena (desno) piramida, presjek i usporedba veliina
3.3. IV. dinastija - Kufuova piramida

Sin Snefrua i Heteferes, Snefruov nasljednik, bio je Kufu, poznatiji pod grkim
imenom Keops, punim imenom Hnum-Kufu, to znai Hnum me titi. Kufu je
uao u povijest kao graditelj najvee, najkompleksnije i najpoznatije piramide na
svijetu, najstarijeg sagraenog i jedinog koje jo uvijek stoji od sedam svjetskih
uda starog vijeka. S izvornom visinom od 146.6 m (danas je visoka 137.5), do
19. stoljea je bila najvia svjetska graevina, tj. najvia graevina u razdoblju
od skoro 4500 godina. Kufuova velika piramida predstavlja vrhunac piramidalne
gradnje, nikada vie ne e biti postignuta ta visina i kompleksnost jer e budui
graditelji piramida vratiti pogrebnu komoru blie tlu, dok je Kufuova najblie
sredini graevine od svih pogrebnih komora smjetenima u piramide.94
Nije jasno zato je Kufu otvorio novu nekropolu u Gizi (jugozapadno od
dananjeg Kaira), 40 km sjeverno od Dahura, kao niti zato nije sagradio piramidu
na najvioj toki na visoravni (to je uinio Kefren, stoga se njegova piramida
doima via iako nije). Moda je Giza odabrana jer je vapnenaka podloga pruala
vrsto tlo za izgradnju ovako masivne graevine. Arhitekt piramide bio je Kufuov
vezir i roak Hemon.95
to zbog veliine, to zbog kompleksnosti izgradnje, ne znamo kako je tono piramida izgraena. Prvi problem je to ne znamo sa sigurnou koliko dugo je Kufu vladao. Po torinskoj listi kraljeva, Kufu je vladao 23 godine. Rainer
Stadelmann, njemaki egiptolog, smatra da je vladao due. No ak i ako procijenimo da je Kufu vladao 30-32 godine, a da pogrebni kompleks sadri oko
of Ancient Egypt, 47.; BUNSON, Encyclopedia of Ancient Egypt, 204.; J. MALEK, The Old
Kingdom (c.2686-2160 BC), 88.-89.
95 CLAYTON, Chronicle of the Pharaohs: The Reign-By-Reign Record of the Rulers and Dynasties
of Ancient Egypt, 47.; LEHNER, The Complete Pyramids, 108.; BARD, An Introduction to the
Archeology of Ancient Egypt, 137.
94
54
2.700.000 m3 materijala, to bi znailo kako se moralo postaviti oko 230 m3

dnevno. Broj kamenih blokova procijenjen je na oko 2.300.000 prosjene teine
2.5 tone, to bi znailo postavljenje oko 210 blokova na dan odnosno jedan blok
svake dvije - tri minute u desetsatnom radnom danu. Procjene ipak mogu biti
pretjerane jer se prema vrhu blokovi smanjuju te ne znamo veliinu niti kvalitetu
blokova u unutranjoj jezgri piramide.96 Sve to ostavlja prostor za teoretiziranje
kako je Kufuova piramida sagraena; tako imamo raznih kvalitetnih teorija od
rampe koja se protezala u duinu u pustinju, raznih uih i kosih rampi, rampi
koje poput spirale omotavaju piramidu, bilo da stoje na stubama vanjskog sloja
piramide ili su nagnute jedna na drugu. Svaka od teorija ima svojih problema, na
primjer duga, ravna rampa kako bi dovela do vrha piramide morala bi se toliko
protegnuti u daljinu da bi u njoj bilo vie materijala nego u samoj piramidi.97
Herodotova je teorija bila da se kamenje istovremeno podizalo sa sve etiri strane
na kratkim drvenim sanjkama, pomou uadi.98 Posljednjih godina, pojavila se
i teorija francuskog arhitekta Jean-Pierre Houdina o spiralnoj rampi, ali unutar
piramide. ini se kako Houdinova teorija ne nailazi na velike probleme na koje nailaze teorije o vanjskim rampama te jo objanjava oblik nekih unutarnjih
prostorija, poput na primjer velike galerije u blizini pogrebne komore, ali unutarnja spirala jo nije pronaena iako mikrogravimetrijska snimanja pokazuju
unutarnji spiralni uzorak.99
Slika 10. Razna rjeenja kako su vanjske rampe za podizanje kamenja mogle izgledati.
Isto, 108., 214.-217.
99 Bob BRIER & Jean-Pierre HOUDIN, The Secret of the Great Pyramid, 4.-183.
96
97
55
LUCIUS
Niti jedna teorija o izgradnji piramide nije sa sigurnou dokazana, ali neke
injenice ipak su sigurne. Baza piramide dugaka je prosjeno 230.33 m s odstupanjem od maksimalno 4.4 cm po stranici, visina je 146.6 m, a kut izgradnje
zida prema podlozi je 51 50 40 (slian onome kod savijene piramide, gdje
je nakon smanjenja kuta sa 60 smanjen na 51 50 35). Odstupanje visine baze
je maksimalno 2.1 cm po stranici. Kamen je slagan horizontalno, a kao malter je
koriten gips. Kako bi se stepenice nastale slaganjem blokova poravnale, s vanjske
strane zida postavljen je sloj bijelog Tura vapnenca (Tura je naziv kamenoloma),
no taj sloj nije sauvan do danas.100
to se unutranjosti piramide tie, kompleksnija je od bilo koje druge
piramide. Kao i prethodne, Snefruove piramide, i ova ima tri komore koje bismo
mogli nazvati pogrebnim komorama, od kojih je jedna glavna. Ulaz u piramidu je
na sjevernoj strani, od sredinje osi pomaknut 7.29 m prema istoku. Od ulaza vodi
hodnik koji se sputa pod kutom od 26 34 23 s odstupanjima ne veim od
jednog centimetra u smjeru i kutu 30 m pod zemlju u podzemnu komoru, koja je
isklesana u vrstoj stijeni. Na junom kraju komore nalazi se niski i uski prolaz
kojemu se ne zna namjena, moda je trebao voditi u drugu prostoriju. ini se kako
je ova komora ostala nedovrena.101 Druga komora, pogreno nazvana kraljiina
komora, nalazi se vie, u piramidi. Do te komore vodi prolaz koji poinje na
stropu silaznog hodnika koji vodi u podzemnu komoru te se uzdie i prelazi u horizontalni prolaz koji vodi do kraljiine komore. Komora je dimenzija 5.8 x 5.3 m,
visoka 6 m i nalazi se tono na osi istok-zapad te je bila potpuno zatvorena, to
znai da je vjerojatno sluila kao serdab, prostorija s ka statuom. Na istonom zidu komore nalazi se 4.7 m visoka, nepravilno svoena udubina koja je vjerojatno
sadravala poveu statuu faraona.102 Na spojnici uzlaznog i horizontalnog prolaza koji vodi u kraljiinu komoru, poinje velika galerija duga 46.7, iroka 2.1,
a visoka 8.7 metara. Strop je nepravilno svoen kako bi se rasporedila teina.
Vjerojatno je sluila kao mjesto na kojem je uvano kamenje do trenutka kada su
se njime blokirali prolazi. Velika galerija vodi do pogrebne, kraljeve komore, u
potpunosti prekrivene crvenim granitom. Iznad komore se nalazi pet manjih granitnih komora sa svrhom rasporeivanja teine, sve iste povrine. Jedino najvia
komora ima nagnuti strop sainjen od dva prislonjena kamena, to predstavlja
inovaciju, poto takvo neto nije ranije izgraeno. Na zidovima su ispisana imena
radnika i ime Hnum-Kufua. Kraljeva komora je dimenzija 10.5 x 5.2 m, a visoka
5.8 metara. Sarkofag je od istog granita kao i komora, a poto je iri od ulaza u
The Complete Pyramids, 108.-109; BARD, An Introduction to the Archeology of
Ancient Egypt, 137.
101 LEHNER, The Complete Pyramids, 111.-112.; M. TOMORAD, Evolution of ancient Egyptian
102 LEHNER, The Complete Pyramids, 111.-112.; BARD, An Introduction to the Archeology of
Ancient Egypt, 137.
100 LEHNER,
56
komoru, oito je postavljen unutra za vrijeme gradnje piramide.103 Iz kraljeve i

kraljiine komore s june strane vode dva uska prolaza orijentirana na zvijee
Orion, odnosno na sjeverne polarne zvijezde sa sjeverne strane. Istraeni su do
65 m visine gdje su ostatci bakra blokirali put te se ne zna to se krije dalje.104
Piramida je okruena vapnenakim zidom na ijem je istonom djelu u sredini
pogrebni hram, kojemu vodi prilaz izvana. Izvan zida, oko piramide, pronaene su
rupe za brodove koji bi faraona prevezli u podzemni svijet te tri piramide kraljica
i jo jedna piramida namijenjena faraonovu ka. Zapadno od piramide su mastabe
visokih dunosnika, a na istono mastabe faraonovih roaka.105
Slika 11. Presjek Kufuove piramide i raspored graevina piramidalnog kompleksa.
3.4. IV. dinastija - edefra, Kefren i Mikerin

Kufuov nasljednik edefra ili Raedef, nastavio je tradiciju osnivanja novih
nekropola te je tako osnovao novu nekropolu osam kilometara sjeverno od Gize
u Abu Roau. edefre je kratko vladao i ne zna se puno o njegovoj vladavini
osim to je prvi faraon koji je nazvan sinom Ra. Danas je malo ostalo od njegove piramide osim dijela jezgre piramide povezane malterom okolo prirodnog
The Complete Pyramids, 111.-114.; M. TOMORAD, Evolution of ancient Egyptian
105 Isto, 109.-114.; M. TOMORAD, Evolution of ancient Egyptian funerary architecture from the
Badarian culture until the end of the Old Kingdom, 22.
103 LEHNER,
57
LUCIUS
brdaca. Piramidu nije sam dovrio, ve je to vjerojatno uinio Mikerin. Uokolo

su pronaene velike koliine granita, to moe znaiti da je djelomino izgraena
od granita. Nain gradnje pogrebne komore karakteristian je za III. dinastiju,
odnosno, umjesto da se iz piramide ulaz sputa u podzemlje, ulaz u edefrinu
piramidu zapoinje rovom. to se tie vanjskog izgleda, baza iznosi 106.2 m,
a kut gradnje je bio ili 60, to bi znailo da je piramida bila stepenasta ili jako
strma, ali ima i dokaza kako je bio 48 ili 52. Tako ne moemo znati tonu visinu
piramide, ali vjeruje se kako je iznosila izmeu 57 i 67 m.106 Unutranjost je vrlo
jednostavna, ulaz poinje kao rov koji prelazi u hodnik dug 49 m to se sputa na 20
ili vie metara u dubinu. Na dnu se nalazi pogrebna komora dimenzija 23 x 10 m.
Pogrebni kompleks sastoji se od jedne piramide ka na jugozapadu, pogrebnog
hrama na istoku i jame za brod, okruenima zidom sa prilazom na sjevernoj strani.
Pronaena je i sfinga, bilo je to prvi put da se sfinga koristi u kraljevskom ukopu.107
Sljedei vladar je bio Kefren, iji je dolazak na vlast, kao i kod edefre,
posljedica raznih spletkarenja koje neu sada objanjavati jer bi bilo potrebno mnogo teksta, no opisano je u knjizi Encyclopedia of Ancient Egypt, autorice Margaret
Bunson. Kefren je bio Kufuov sin, edefrin polubrat, i za lokaciju svoje piramide
odabrao je Gizu.108
Kefrenova piramida je blizu visine Kufuove piramide i visoka je 143.5 m.
Baza piramide je znatno kraa od Kufuove i iznosi 215 m, ali visina je dostignuta
zahvaljujui veem kutu gradnje piramide, koji iznosi 53 10. Piramida ostavlja
dojam kako je via od Kufuove jer se nalazi na tlu oko deset metara viem od
Kufuovog. Na vrhu je piramida blago zaokrenuta budui da gradnja nije bila toliko precizna kao kod Kufuove piramide i etiri kuta piramide se ne bi susrela
tono na apeksu. S vanjske strane je, kao i kod Kufuove piramide, postavljen sloj
bijelog Tura vapnenca, koji je do danas ostao samo pri vrhu. Ispod njega nalaze se
standardne stepenice od kamena, no u ovom sluaju vrlo su ugrubo i nepravilno
izrezani, a ini se da je takvo kamenje koriteno i dublje u piramidi.109
Unutranjost piramide nije niti izbliza kompleksna kao Kufuova, slinija je
Snefruovoj. Zanimljivost je da ima dva ulaza, oba smjetena na sjevernoj strani. Jedan
je tipian za etvrtu dinastiju i poinje na piramidi, na visini od oko 11.54 cm od
tla, a drugi je ispred piramide i poinje na tlu. Niti ovi ulazi nisu na samoj sredinjoj
osi sjeverne strane piramide, ve su pomaknuti oko 12 m prema istoku. Ideja kako
je piramida moda prvotno zamiljena kao vea, to bi i donji ulaz stavilo unutar
piramide, odbaena je ve su dva ulaza objanjena kao neodlunost izmeu dva
Chronicle of the Pharaohs: The Reign-By-Reign Record of the Rulers and Dynasties
of Ancient Egypt, 50.; LEHNER, The Complete Pyramids, 120.-121.
107 LEHNER, The Complete Pyramids, 120-121; BUNSON, Encyclopedia of Ancient Egypt, 333.
108 BUNSON, Encyclopedia of Ancient Egypt, 147., 198., 333.
106 CLAYTON,
58
naina ulaska.110 Od nieg ulaza se sputa hodnik visine 1.19 m i nadovezuje se na horizontalni hodnik visine 1.7 m, na poetku kojeg se sa zapadne strane nalazi komora
dimenzija 10.41 x 3.12 m i visine 2.61 m. Ne zna se namjena prostorije, moda je sluila kao serdab ili kao spremite. Horizontalni hodnik prelazi u uzlazni hodnik koji
nakon to doe do povrine tla prelazi ponovno u horizontalni i na njega se nadovezuje drugi ulaz, koji poinje na piramidi, iji je silazni hodnik obloen granitom.
Horizontalni hodnik vodi ravno u pogrebnu komoru, koja je smjetena skoro ispod
apeksa piramide, no ipak malo sjevernije. U pogrebnoj komori je sarkofag od crnog
granita koji je takoer vrlo blizu sredinje linije istok-zapad i sjever-jug. Strop pogrebne komore je nainjen od dvije kose ploe koje se spajaju na sredini na najvioj
toki u komori, poput kraljiine komore ili najvie komore u Kufuovoj piramidi.111
Pogrebni kompleks sastoji se od pogrebnog hrama na istoku, prema kojem
vodi put s jugoistoka dug 494.6 m, na ijem se kraju nalazi hram u dolini, velika
sfinga, duga 73, a visoka 20 m, i sfingin hram. Juno od piramide smjetena je
piramida za faraonov ka.112
Slika 12. Presjek Kefrenove piramide.
Kefrenov sin i nasljednik Menkaura (gr. Mikerin) sagradio je posljednju,

ujedno i najmanju piramidu u Gizi to predstavlja svega 1/10 mase Kufuove piramide.
Piramida ima nepravilnu bazu dimenzija 102.2 x 104.6 m i visoka je oko 65 m.
Ovo smanjenje moemo opravdati time to je, sada kao sin boga Sunca, faraon
vie panje posvetio pogrebnom hramu nego samoj piramidi. To je vidljivo ve kod
110 Isto,
123.
of Ancient Egypt, 53.-54.; LEHNER, The Complete Pyramids, 123.-124.
111 CLAYTON,
59
LUCIUS
Kefrena, a ta se tradicija nastavila i kasnije; pogrebni hramovi bivali su sve vei,

kompleksniji i ukraeniji, a piramide manje. Gradnja piramide i kompleksa okolo
nije dovrena za Mikerinova ivota, ve je gradnju dovrio njegov sin i nasljednik
epseskaf. Kut kojim je izgraena piramida iznosi 51 20 25, to je najblai kut
u Gizi. Gornji dio je tradicionalno pokriven Tura vapnencem, a donji dio piramide,
prvih esnaest stepenica, je od crvenog granita i ostao je nepokriven. ini se kako
je prvi plan bio sagraditi manju piramidu, oko 30 m visoku, to vidimo na temelju
dva silazna hodnika, od kojih je prvi zablokiran nakon to je piramida proirena.113
Ulaz u piramidu nalazi se na sjevernom kraju piramide na etiri metra od
povrine tla. Silazni hodnik dug 31 m se sputa pod kutom od 26 2 ispod piramide.
Na kraju silaznog hodnika nalazi se komora, dimenzija 3.63 x 3.16, u kojoj se nalazi
niz ukrasnih panela i izrezbarena lana vrata. Ova komora predstavlja prvi isto dekorativni element jo od oserove piramide. Iz ove komore vodi ravni hodnik, iji je
poetak ukraen reetkastim uzorkom, do pravokutne komore, koja je u izvornom planu trebala biti pogrebna komora, ali nakon proirenja piramide postala je samo predsoblje, a dimenzije su joj 14.2 x 3.84 m sa 4.87 m visine. Istoni kraj komore nalazi
se ispod apeksa piramide.114 Iz komore vode dva puta, jedan koji je ostao nedovren i
jedan koji se sputa nie, ispod komore, koji vodi u pogrebnu komoru. Prije pogrebne
komore, na desnoj strani nalazi se komora sa est dubokih ureza. Slina komora pronaena je u mastabi epseskafa i predstavlja preteu tri istone komore u V. i VI.
dinastiji.115 Pogrebna komora nalazi se na kraju hodnika i u potpunosti je obloena
granitom, a veliine je 6.59 x 2.62 m sa 3.43 m visine. Njezin je strop u obliku bavastog svoda, koji je urezan na dvije velike prislonjene granitne ploe. U pogrebnoj
komori pronaen je sarkofag od bazalta ukraen palace faade uzorkom. Poklopca
nije bilo, ali su pronaeni fragmenti. Naalost, sarkofag je potonuo s brodom koji ga je
prevozio. U sarkofagu je pronaen drveni koveg na kojeg je upisano Mikerinovo ime,
no stil kojim je izraen koveg datira u XXVI. dinastiju. U gornjoj komori pronaene
su kosti mukarca koje su datirane u kransko razdoblje.116
Pogrebni kompleks sastoji se od tri piramide kraljica smjetenih juno od
piramide, pogrebnog hrama na istoku i prilaza dugog 608 m na kraju kojeg se
nalazi hram u dolini.117
of Ancient Egypt, 57.; LEHNER, The Complete Pyramids, 134.-135.
of Ancient Egypt, 57.; LEHNER, The Complete Pyramids, 135.
of Ancient Egypt, 57.-58-; LEHNER, The Complete Pyramids, 135.-136.
of Ancient Egypt, 58.; LEHNER, The Complete Pyramids, 135.-136.; BUNSON, Encyclopedia
of Ancient Egypt, 236.-237.
113 CLAYTON,
60
Gradnjom Mikerinove piramide dovren je kompleks piramida u Gizi, koji

kao cjelina impresionira nekim zanimljivostima. Na primjer, impresivno je kako
su jugoistoni kutovi ovih triju piramida poravnati dijagonalom 43 zakrenutom
u odnosu na sjever. Dijagonala prolazi kroz prvu kraljiinu piramidu Kufuove
piramide, kroz pogrebni Kefrenov hram i blizu dijagonale prvog kraljiinog groba
Mikerinove piramide. Dijagonala zavrava na jugozapadnom kraju, na breuljku
s kojeg su drevni geodeti mogli odreivati poravnanja. Zapadna strana Kufuove
piramide blizu je poravnanja s pogrebnim hramom Kefrenove piramide, kao to
je i zapadna strana Kefrenove piramide blizu poravnanja s pogrebnim hramom
Mikerinove piramide. Juni zid Kefrenove piramide u ravnini je s junim zidom
velike sfinge. Odstupanja u poravnanju su onakva kakva bismo i oekivali kod
metode mjerenja dugakim uadima na kilometar dalekim udaljenostima. Kufuova
piramida je gotovo savreno okrenuta prema sjeveru s odstupanjem od svega 5.
Ova zanimljiva poravnanja navela su ljubitelje piramida da trae jo poravnanja,
pa je tako Robert Bauval osmislio teoriju o poravnanju piramida s Orionom, koji
je simbol Ozirisa. No ako bi se postavila mapa Oriona preko mape Gize i oblinjih
piramida, naili bismo na zvijezde bez odgovarajue piramide, kao i piramide bez
odgovarajuih zvijezda.118
Mikerinov nasljednik epseskaf vratio se obiaju pokapanja u Sakari, gdje
je pokopan u veliku mastabu 99.6 m dugaku, 74.4 m iroku i oko 18 m visoku
s kutom izgradnje od 70. Mastaba u cjelini ima sve karakteristike gradnje kao
kod piramida, sa sjevernim ulazom, pogrebnim hramom na istoku, ograena je
zidom, a unutra se nalaze tri komore, od kojih je jedna s dubokim urezima, kao u
Mikerinovoj piramidi. ak je i materijal isti, vapnenac, a pogrebna je komora od
granita.119
3.5. Piramide V. i VI. dinastije

Userkaf je prvi vladar V. dinastije. ini se kako je Userkaf potomak druge linije
koja poinje sa Kufuom, odnosno edefreov potomak preko edefreove keri
Kentkaues, a uvrstio je pravo na tron oenivi Kentkaues, Mikerinovu ker.120
Sagradio je piramidu u Sakari, sjeveroistono od oserove piramide, a piramida
je bila visoka 49 m s vanjskim pokrovom od vapnenca s loe uraenom unutranjom jezgrom, tako da se piramida sama uruila. Unutranjost je slina Mikerinovoj, s prostorijama ispod zemlje i sjevernim ulazom na piramidi. Promijenjen
je raspored pogrebnog kompleksa, kapelicu sa rtvenikom je odvojio od pogrebnog hrama koji je pomaknut juno, a kapelica je ostala na istoku. Piramida
118 Isto,
106.-107.
The Complete Pyramids, 139.; RICE, Who s who in Ancient Egypt, 190.
120 RICE, Whos who in Ancient Egypt, 96.-97., 215.
119 LEHNER,
61
LUCIUS
kraljice, piramida ka, spremnici i dvorite, sve je smjeteno na junu stranu

kompleksa.121
Sljedei vladar, Sahure, odabrao je Abusir smjeten juno od Gize za svoju
nekropolu. Nekropolu je zapravo osnovao Userkaf sagradivi tamo hram sunca.
U Abusiru, poput u Gizi, imamo poravnanje triju piramida u pravcu sjeveroistokjugozapad, piramida Sahure, Neferirkare i Neferefra. Sahure je imao malu piramidu,
47 m visoku, s unutranjom jezgrom u obliku stepenaste piramide, kasnije poravnatom vapnencem. Stepenasta piramida nije graena slojevito kao piramide III.
dinastije ve horizontalnim slaganjem u visinu. Ovaj tip gradnje ostati e dominantan do sredine XII. dinastije. Izrada je bila vrlo gruba i kamenje je na okupu drao malter, stoga se i ova piramida uruila. Unutranjost je jednostavna, s ulazom
i pogrebnom komorom ispod sredita piramide, a kompleks sadrava sve elemente
Unasove piramide osim piramide kraljice i umjesto na jug, sve je okrenuto prema
istoku.122
Neferirkare, Sahureov brat i nasljednik imao je stepenastu piramidu u Abusiru
koja bi, da je dovrena pretvorba u pravu piramidu, sezala do visine od 72 m. Bilo
je planirano da se vanjski dio obloi granitom, ali je samo prvih nekoliko stepenica pokriveno crvenim granitom. Unutranjost piramide jednostavna je, s ravnim ulazom sa sjevera i dvije komore, a pogrebni kompleks standardni, orijentiran
istono.123
epseskare nije dovrio grobnicu u Abusiru, postavio je samo bazu i poetni
rov. Neferefrina (Raneferef) piramida u Abusiru takoer nikada nije dovrena,
a pogrebni kompleks je sazidan naknadno, vjerojatno u vrijeme Niuserea, te je
sazidan od opeke umjesto od vapnenca. No, takve nedovrene piramide pruaju
uvid u nain izgradnje piramida ovog vremena.124
Niusere je posljednji vladar s piramidom u Abusiru. Piramida je sline veliine
poput Sahurine piramide. Graena je stepenastim stilom kao i Sahirina piramida
te pokrivena slojem vapnenca izvana. Ulaz poinje na sredini te blago skree
prema istoku. Na kraju hodnika je predsoblje povezano s pogrebnom komorom.
Pogrebni kompleks je istono orijentiran, ponovno se pojavljuje piramida ka, koja
nije graena od Sahurine vladavine, a prvi put moemo vidjeti neto to moemo
smatrati preteom egipatskih pilara.125
121
LEHNER, The Complete Pyramids, 140.-141.
122 Isto, 142.-143., 218.; Miroslav VERNER, Forgotten Pharaohs, Lost Pyramids: Abusir, Prag 1994.,
68.-74.
LEHNER, The Complete Pyramids, 144.-145.; Miroslav VERNER, Forgotten Pharaohs: Abusir,
Lost Pyramids, 76.-78.
124 LEHNER, The Complete Pyramids, 146.-148.; Miroslav VERNER, Forgotten Pharaohs, Lost
Pyramids: Abusir, 79.-85.
125 LEHNER, The Complete Pyramids, 148.-149.; Miroslav VERNER, Forgotten Pharaohs, Lost
Pyramids: Abusir, 80.-81.
123
62
Menkauhorova je piramida izgubljena, a edkare se vraa u Sakaru. Jezgra

je stepenasta, pokrivena vapnencem. Ovdje se prvi put javlja ulazna kapelica od
vapnenca na ulazu, koji je pri tlu. Pogrebni kompleks je standardni, orijentiran
istono, te sadri piramidu kraljice i dva pilona.126
Posljednja piramida V. dinastije je Unasova piramida, smjetena juno od
oserova pogrebnog kompleksa, iznad grobnica II. dinastije. Najmanja je to kraljevska piramida u Starom kraljevstvu, visoka samo 43 m. Ulaz je blizu poda s
vidljivim ostatcima ulazne kapelice. Unutranjost je jednostavne izrade, ulaz se
blago sputa i prelazi u horizontalni hodnik koji vodi do tri spremnika i pogrebne
komore. U piramidi se javlja jedna inovacija, naime ovo je prva piramida ija je
pogrebna komora ispisana tekstovima piramida. Pogrebni kompleks sadri piramidu ka i kompleksni pogrebni hram.127
Prijelaz dinastije nije dokumentiran, ako se uope dogodio. Jasno je jedino kako
je Teti oenio Unasovu ker Iput, a razni visoki dostojanstvenici koji su sluili Unasu,
nastavili su sluiti i Tetiju.128 Od VI. dinastije imamo sauvane etiri piramide i sve su u
Sakari. Nain gradnje Tetijeve piramide, kao i piramida njegovih nasljednika Pepija I.,
Merenrea i Pepija II., slijedi nain gradnje V. dinastije sa stepenastom jezgrom prekrivenom vapnencem i tekstovima piramida u pogrebnim komorama. Piramida je visoka 52.5 m, to je standard praen do kraja dinastije. Ulazna kapelica nalazi se na
ulazu u piramidu iz koje se sputa hodnik, koji vodi do predsoblja, komore s tri duboka
ureza i pogrebne komore. Pogrebni kompleks je slian Unasovom.129
Userkare je kratko vladao, mogue je da je bio uzurpator, i nije sagradio
piramidu.130 Pepi I., Tetijev sin, sagradio je piramidu u Junoj Sakari od koje je do
danas ostao samo 12 m visok humak. Pogrebni je kompleks standardan. Merenreova
piramida do danas je unitena. Ostale su sauvane samo unutranje prostorije, koje
prate isti raspored jo od Unasove piramide.131
Piramida Pepija II., moda najdugovjenijeg vladara Egipta, posljednja je
piramida izgraena u Starom kraljevstvu. Gradnja prati standarde prijanjih vladara u pogledu same piramide, unutranjih komora i pogrebnog kompleksa, oko
kojega su jo postavljene tri piramide kraljica.132 Pepijevom smru na tron dolazi
dvoje kratkovjenih vladara, Merenre i kraljica Nitokerti, u ije se postojanje
sumnja.133
LEHNER, The Complete Pyramids, 153.-154.
Isto, 154.-155.; BUNSON, Encyclopedia of Ancient Egypt, 323.
128 LEHNER, The Complete Pyramids, 156.; RICE, Whos who in Ancient Egypt, 202.; BUNSON,
Encyclopedia of Ancient Egypt, 402.
130 RICE, Whos who in Ancient Egypt, 215.
132 Isto, 161.-163.
133 RICE, Whos who in Ancient Egypt, 110., 140.
126
127
63
LUCIUS
Krajem VI. dinastije zapoinje I. meurazdoblje, razdoblje nemira i nestabilnosti

koje je trajalo 100-140 godina tijekom kojih se izmijenilo pet dinastija. Bila je to
borba za prevlast Memfisa, Herakleopolisa i Tebe. Nestabilnosti su poele jo u
vrijeme Pepija II., a uzrokovane su raznim prirodnim nepogodama te raspadom
socijalnog i politikog ureenja. I. meurazdoblje okonano je tek vojnim pohodima Metunhotepa II. iz XI. dinastije.134
Slika 13. Razlika u kamenoj gradnji IV. dinastije (lijevo) i V. i VI. dinastije (desno)
Slika 14. Primjer kompleksnosti gradnje pogrebnog kompleksa V. i VI. dinastije.

Na slici rekonstrukcija pogrebnog kompleksa Pepija I.
BUNSON, Encyclopedia of Ancient Egypt, 120.; BARD, An Introduction to the Archeology of

Ancient Egypt, 162.-166.
134
64
ZAKLJUAK
Primarni cilj ovoga rada bio je prikazati razvoj staroegipatske pogrebne arhitekture u
Ranodinastijskom razdoblju i razdoblju Starog kraljevstva. Sekundarno postignue
ovoga rada jest ukratko opisana smjena vladara, naroito dinastija te tako s veim ili
manjim uspjehom moemo pratiti gotovo neprekinutu kraljevsku lozu od poetka
I. dinastije do poetka ili kraja VI. dinastije.
Prve mastabe imale su dvije svrhe - ouvanje tijela pokojnika, to je potrebno
kako bi se osigurao zagrobni ivot po vjerovanju starih Egipana, te su ujedno
bile i simbol njihova uzvienog statusa. Razvoj pogrebne arhitekture prati razvoj
religije, to vidimo u rtvovanju i pokapanju vladarevih podanika kako bi ga nastavili sluiti u zagrobnom ivotu u I. dinastiji, kao i kasnijoj gradnji spremnika
za razne vladareve potreptine. Sam vladar je postepeno sve vie izjednaavan s
boanstvom. Pojava solarnih laa pored vladarevih grobnica poklapa se s pojavom
prvih piramida, koje su simbol sunevih zraka, to je oiti dokaz rasta utjecaja
sunevog kulta. Piramide su tako sluile kao dokaz faraonove boanske naravi i
daljnjim rastom utjecaja sunevog kulta faraon se sve vie izjednaava s bogom
Sunca, Ra, pa se javlja tenja pokapanja to blie stvarnom sreditu piramide, to
je konano i postignuto u Kufuovoj piramidi, no bilo je kratkog vijeka. Ve njegov
nasljednik, edefre, nazvao se sinom boga Ra i njegovi e nasljednici nastaviti s tom tradicijom, to kao posljedicu ima prebacivanje panje s piramide na
gradnju sunevih i pogrebnih hramova. Ipak, piramida ostaje vaan simbol Sunca i
kao takav ostaje mjesto ukopa vladara. Odustajanje od pokopa u sreditu strukture,
vjerujem, posljedica je komplicirane izgradnje prostorija koje su tako visoko u
piramidi, to bi oduzelo panju potrebnu za izgradnju sve prisutnijih, solarnih, i sve
kompleksnijih, pogrebnih hramova, potrebnih za slavljenje kulta faraona, poto je
faraon nakon smrti postajao bogom. Umjesto stvarnog sredita piramide, vjerojatno
su se zadovoljili simbolinim sreditem ispod apeksa. Smanjenje piramida dakle
nije znak slabljenja utjecaja solarnih boanstava ve samo promjene prioriteta.
Egipatske piramide su, kao i mastabe, ija je postepena evolucija omoguila
gradnju piramida, moda i najznaajniji iskorak u razvoju ne samo pogrebne, ve
i arhitekture openito. Na njima po prvi put susreemo neke tehnike gradnje i
rasporeivanja teine, a svojom pojavom nadahnule su gradnju zigurata u Mezopotamiji, piramida u Nubiji, Indiji, Kini, ak i malenih piramida u Grkoj i Rimu.
U moderno vrijeme piramide ostaju jak uzor te se grade piramidalne graevine od
stakla, kao na primjer ulaz u pariki muzej Louvre, razne sportske arene u SAD-u,
pa ak i kockarnice poput Luxor kasina u Las Vegasu.
65
LUCIUS
LITERATURA
1. BARD, Kathryn A., The Emergence of the Egyptian State (c.3200-2686 BC), The Oxford
History of Ancient Egypt, New York 2004., 57.-82.
2. BARD, Kathryn A., An Introduction to the Archeology of Ancient Egypt, Oxford 2007.
3. BARNETT, Mary, Bogovi i mitovi staroga svijeta, Rijeka 2000.
4. BAUD, Michael, The Old Kingdom, A Companion To Ancient Egypt, Oxford 2010., 63.-80.
5. BESTOCK, Laurel, The first kings of Egypt: The Abydos evidence, Before The Pyramids,
Chicago 2011., 137.-144.
6. BRIER & HOUDIN, Bob & Jean-Pierre, The Secret of the Great Pyramid, New York 2008.
7. BUNSON, Margaret R., Encyclopedia of Ancient Egypt, New York 2002.
8. CLAYTON, Peter A., Chronicle of the Pharaohs: The Reign-By-Reign Record of the Rulers
and Dynasties of Ancient Egypt, London 1994.
9. DODSON, Aidan, Mortuary Architecture and Decorative Systems, A Companion to Ancient
Egypt, Oxford 2010., 804.-826.
10. LEHNER, Mark, The Complete Pyramids, London 1997.
11. MALEK, Jaromir, The Old Kingdom (c.2686-2160 BC), The Oxford History of Ancient
Egypt, New York 2004., 83.-107.
12. MANETHO, William Gillan Waddell, Aegyptiaca, Cambridge Mass.-London: Loeb Classical
Library series 1940.
13. RICE, Michael, Who s who in Ancient Egypt, London & New York 1999.
14. RICE, Michael, Egypts Making: The origins of Ancient Egypt 5000-2000 BC, London
2003.
15. SHAW & NICHOLSON, Ian & Paul, British Museum Dictionary of Ancient Egypt, London
1995.
16. SPENCER, A., Brick Architecture in Ancient Egypt, Warminster 1979.
17. TOMORAD, Mladen, Evolution of ancient Egyptian funerary architecture from the Badarian
culture until the end of the Old Kingdom. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, br. 1., 38/2006,
13.-27.
18. VERNER, Miroslav, Forgotten Pharaohs, Lost Pyramids: Abusir, Prag 1994.
19. WILKINSON, Toby A. H., Early Dinastic Egypt, London & New York 1999.
66
Popis ilustracija
Slika 1. Presjek mastabe. Preuzeto iz TOMORAD 2006., 16.
Slika 2. Umm el-Qaab, raspored i plan kraljevskih grobnica i prikaz podzemnih pogrebnih
komora. Vlastita obrada slike preuzete iz BESTOCK 2011., 139.
Slika 3. Grobnica 3507, presjek. Vidljiv je tumul, spremnici te palace faade na vanjskim
zidovima. Vlastita obrada slike preuzete iz LEHNER 1997., 80.
Slika 4. Grobnica 3038, stepenasti tumul i tlocrt mastabe. Vlastita obrada i kombinirane slike
preuzete na: http://www.touregypt.net/featurestories/firstdynastysaqqara.htm
Slika 5. oserov pogrebni kompleks. Vlastita obrada slike preuzete na: http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/f/f1/Djoser-Komplex_2.png
Slika 6. Presjek oserove stepenaste piramide sa prikazom prostorija, hodnika i tunela ispod
piramide te fazama izgradnje piramide (M1 - M2 - M3 - P1 - P1 - P2). Vlastita obrada slike
preuzete iz LEHNER 1997., 87.
Slika 7. Princip gradnje slojeva u oserovoj, Sekemketovoj i Khabinoj piramidi. Vlastita obrada slike preuzete iz LEHNER 1997., 218.
Slika 8. Piramida u Meidumu sa fazama izgradnje te danas vidljivim ostatkom. Vlastita obrada
slike preuzete na: http://coollib.com/b/113912/read
Slika 9. Savijena (lijevo) i crvena (desno) piramida, presjek i usporedba veliina. Vlastita
obrada i kombiniranje slika preuzetih na: http://de.wikipedia.org/wiki/Knickpyramide i http://
commons.wikimedia.org/wiki/File:Red_Pyramid_plan.png
Slika 10. Razna rjeenja kako su vanjske rampe za podizanje kamenja mogle izgledati. Vlastita
obrada slike preuzete iz LEHNER 1997., 216.
Slika 11. Presjek Kufuove piramide i raspored graevina piramidalnog kompleksa. Vlastita
obrada slike preuzete iz BARD 2007., 138.
Slika 12. Presjek Kefrenove piramide. Preuzeto na: http://en.wikipedia.org/wiki/Pyramid _of_
Khafre
Slika 13. Razlika u kamenoj gradnji IV. dinastije (lijevo) i V. i VI. dinastije (desno). Vlastita
obrada slike preuzete iz LEHNER 1997., 218.
Slika 14. Primjer kompleksnosti gradnje pogrebnog kompleksa V. i VI. dinastije. Na slici r
konstrukcija pogrebnog kompleksa Pepija I. Preuzeto iz LEHNER 1997., 157.
67
ANDREJ MALEK
The Development of the Pyramidal Structures since Mastabas

up to the Old Kingdom Tombs
Summary
The primary task of this work is to show the process of funerary architecture in Early
Dynastic Period and period of Old Kingdom. Beginning with the first dynasty and Ahas
atypical mastaba, I described gradual development of funerary architecture and gradual
introduction of various construction elements, such as connecting funeral chamber with
subsidiary graves by gradual introduction and increasing of tumulus, introduction of step
construction in mastaba, increasing mastabas themselves at the end of second dynasty
which led to step pyramids beginning with Djoser. Building of Djoser pyramid is the
beginning of tall pyramidal structures which I described in detail and descriptions include
the way of building pyramids, layout and methods of construction of interior rooms and
there are buildings which make the whole pyramid complex. The pyramids reached their
peak at the time of pharaoh Khufu, ruler of the Fourth Dynasty and his pyramid is the
biggest building in a time period of almost 4500 years. It is also present the most complex
system of interior rooms from all earlier and later pyramids in it. This work also includes
the description of Giza as necropolis with incredible aligment of its buildings and as such
it encouraged many pyramid enthusiasts to create many theories why and how are they
aligned. After the Khufu, beginning with Djedefre, Chephren and Menkaura, the importance
of pyramidal structures slowly decreases which is very visible after the Fourth Dynasty.
Because of that I described pyramids shortly after the Fifth and Sixth Dynasty because
more and more attention was dedicated to construction of the mortuary temples and not so
much to pyramids which became even standardized by time. Secondary acomplishment of
this work is shortly described replacement of the rulers, especially dynasties so with more
or less success we can follow continuing royal lineage from the beginning of First Dynasty
till the beginning or end of the Sixth Dynasty.
Keywords: Egypt, mastaba, pyramid, funerary architecture, Early Dynastic Period, Old
Kingdom
68
PETRA BABI
Sveuilite u Zagrebu - Hrvatski studiji
Recepcija rimskog prava*
Rimsko je pravo, preivjevi kroz germanske zakonike pad Zapadnog Rimskog

Carstva, svoj ponovni procvat doivjelo u 11. st. otkriem cijeloga teksta Digesta.
iri se Europom utjeui u znatnoj mjeri na razne grane prava i sudski postupak.
U drugoj se fazi recepcije rimsko pravo metodama povjesniara izuava u francuskoj historijskoj koli, nizozemskoj koli prirodnog prava i njemakoj historijskoj koli. Rad prouava upotrebu rimskog prava od vremena njegova bivanja
pozitivnim pravom staroga Rima do postojanja njegovih elemenata u dananjim
zakonima. U posljednjem je poglavlju rije o recepciji rimskog prava u hrvatskim
zemljama.
Kljune rijei: recepcija rimskog prava, Bolonjsko sveuilite, srednjovjekovni sudski proces, francuska historijska kola, nizozemska kola prirodnog prava, njemaka
historijska kola, recepcija rimskog prava u hrvatskim zemljama
1. Uvod
Modernu su civilizaciju iz temelja oblikovale tri odrednice: grka filozofija, kranska misao i rimsko pravo. Ovaj e se rad baviti recepcijom potonjega. Iako je rije
o temi koja prua brojne mogunosti istraivanja, one daleko nadmauju ogranienja rada ove vrste, stoga u nastojati u osnovnim crtama prikazati recepciju rimskog prava u Europi: kada se javila potreba za njom, u kojim sve sferama ivota,
naine recepcije i razlike u pojedinim zemljama s posebnim osvrtom na Hrvatsku.
Zakljuno e biti rijei o historiografskim kolama kojima zapoinje znanstveno
prouavanje rimskog prava.
* Ovaj je rad izraen za Prvi interdisciplinarni studentski simpozij pod mentorstvom prof. dr. sc.
Marka Petraka.
69
LUCIUS
2. Rimsko pravo prije pada Zapadnog Rimskog Carstva

Od sastavljanja Zakonika XII ploa u 5. st. pr. Kr. rimsko se pravo stalno nadograivalo i poboljavalo, uvoenjem novih instituta i prilagoavanjem potrebama
drutva u potpunosti je odgovaralo potrebama zajednice koja ga je koristila. Tu je
zajednicu inio gotovo cijeli civilizirani svijet. Zbog obimnosti zakona, sastavljenih
od carskih konstitucija i pravnikog prava, pojavila se potreba za zbirkama. Prve
su takve zbirke, Codex Gregorianus i Codex Hermogenianus, privatnog karaktera,
a sluile su civilnom sudovanju i bile sastavljene uglavnom od reskripata (carski
odgovori na pravna pitanja, na koje su se stranke koje su ih uputile mogle pozvati
pred sudom). Prva sadri reskripte od vremena cara Hadrijana do Dioklecijana,
a druga Dioklecijanove reskripte iz 293. i 294. godine.1
Prvu je slubenu zbirku carskih konstitucija (ali ne i pravnikog prava) dao
sastaviti car Teodozije II.2 Codex Theodosianus sadri kronoloki poredane konstitucije od ope vanosti, koje su jo bile na snazi, izdane od vremena cara Konstantina
do 5. st. (Codex Theodosianus stupio je na snagu 438.) upotpunjene odredbama iz
Gregorijanovog i Hermogenijanovog kodeksa.3 Taj je zakonik u Istonom Rimskom
Carstvu bio na snazi do proglaenja Justinijanovog zakonika, a na podruju Zapadnog
Rimskog Carstva njegove su se odredbe primjenjivale (uglavnom kroz germanske
pravne zbirke, osobito Lex Romana Visigothorum) sve do poetka recepcije rimskog
prava u 12. st.4
Caru Justinijanu prvomu je uspjela izrada zakonika koji bi obuhvaao cjelokupno postojee pravo. Rije je o zakoniku Corpus iuris civilis, koji se u svom konanom obliku sastojao od Kodeksa, Digesta, Institucija i Novela. Oformljena je
komisija koja je imala zadatak sakupiti sve jo vaee odredbe ranije spomenutih
kodeksa i kasnijih konstitucija i sastaviti osuvremenjeni zbornik carskog prava
Codex Iustinianus.5 Nedugo po objavljivanju Codexa Justinijan nalae svojem
pravniku Tribonijanu okupljanje komisije koja bi sastavila zbirku cjelokupnog
pravnikog prava. Ono je okupljeno u 50 knjiga Digesta koja najvei autoritet daju
rimskim pravnicima iz doba carstva Papinijanu, Ulpijanu, Gaju, Paulu i Modestinu
(ovdje treba spomenuti Lex citationis Teodozija II, koji doputa pozivanje pred
sudom samo na miljenja ove petorice pravnika, a ako bi bila proturjena treba
se prikloniti Papinijanovu6), ali sadre i djela pravnika iz ranijih razdoblja, najstarija ak iz doba Rimske Republike (primjerice Kvint Mucije Scevola ili Publije
1
2
3
4
5
6
Ante ROMAC, Rimsko pravo, Zagreb 1981., 55.

Marijan HORVAT, Rimsko pravo, Zagreb 2008., 86.
A. ROMAC, Rimsko pravo, 56.
Isto, 56.
Isto, 59.
Codex Theodosianus I, 4, 3. (http://www.thelatinlibrary.com/theodosius.html, pristupljeno 13. 7.
2014.)
70
Petra Babi, Recepcija rimskog prava
Alfen Var).7 Usporedno s Digestama sastavljene su i Institucije (Institutiones),

udbenik za studente prava u velikoj mjeri temeljen na istoimenom Gajevom
djelu iz 2. st. Do kraja vladavine Justinijan donosi velik broj novih zakona i reformira pojedine pravne institucije. Te su intervencije okupljene u Novellae koje nadopunjuju ili stavljaju izvan snage pojedine odredbe Kodeksa, Digesta ili Institucija.
Corpus iuris civilis stupa na snagu u Istonom Rimskom Carstvu, ali i u osvojenim zemljama na zapadu, od kojih je svakako najznaajnija Italija. No, ponovno
uvedeno rimsko pravo kratkog je trajanja, po upadu Langobarda rimsko pravo
zamijenjeno je langobardskim, koje ostaje na snazi.
Jo krajem 5. st., nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva, germanski su narodi
sastavili pravne zbirke za svoje rimske podanike, temeljene na vulgariziranom rimskom pravu, koje su vrijedile na podrujima koja su osvojili. To su Lex Romana Visigothorum (Vizigotski zakonik za Galiju, koriten u junoj Francuskoj u srednjem
vijeku), Lex Romana Burgundionum (za podruje Burgundije) i Edictum Theoderici8,
zakonik ostrogotskog kralja Teodorika, koji je vrijedio i za Gote i za Rimljane.
Germanski narodi u veini sluajeva koriste svoje obiajno pravo, dok rimsko pravo
postupno izlazi iz upotrebe ili se znaajno mijenja u odnosu na svoj izvorni oblik
do te mjere da je od pojedine institucije znalo ostati samo rimsko ime, ali potpuno
izmijenjenog sadraja. Samo je kanonsko pravo, temeljeno na rimskom, uspjelo u
zapadnoj Europi sauvati rimsku pravnu tradiciju tijekom srednjeg vijeka.
3. Bolonjsko sveuilite i recepcija rimskog prava

Sredinom 11. st. u Pisi je otkriven cjelokupan tekst Digesta, ime su se stvorili prvi
uvjeti za recepciju rimskog prava. U to je vrijeme u Bologni djelovao Irnerius, zaetnik glosatorske kole, gradski sudac i utemeljitelj Bolonjskog pravnog fakulteta,
zbog svojih velikih zasluga za razvitak pravne znanosti nazvan svjetionikom prava
(laterna iuris). Irneriusovo djelo nastavljaju njegovi uenici, quattuor doctores
Martinus, Bulgarus, Iacobus i Hugo.9 Oni prouavaju Codex iuris civilis, komentiraju tekst i objanjavaju nejasne pojmove biljekama izmeu redaka (glossa interlinearis) ili na marginama stranica (glossa marginalis). Iako izrazito nekritiki raspoloeni prema Justinijanovom zakoniku, kojeg smatraju apsolutnim autoritetom
i ni na koji ga nain ne propituju,10 glosatori tijekom 12. st. i prve polovice 13.
st. tumae svaku pojedinu odredbu, povezuju one koje se podudaraju i ukazuju
na protuslovlja. Time postavljaju temelje za prouavanje, ali i omoguavaju ponovnu praktinu primjenu rimskog prava. Posljednji glosator, Accursius, sabire
M. HORVAT, Rimsko pravo, 87.
9 A. ROMAC, Rimsko pravo, 68.
10 Peter STEIN, Rimsko pravo i Europa, Zagreb 2007., 56.
7
8
71
LUCIUS
sve glose svojih prethodnika u Glossa magistralis seu ordinaria11, djelo koje je
postalo temelj prouavanja postglosatorske kole na sveuilitima u Bologni,
Padovi, Paviji, Pisi i Perugii. Postglosatori ne komentiraju Corpus iuris civilis ve
dotad napisane glose, a njihovo je tumaenje trebalo posluiti u praktine svrhe.
Najznaajniji je predstavnik te kole Bartolus de Sassoferato, koji rjeava prijepore u miljenjima glosatora i nastoji nai praktino rjeenje svakog pravnog
problema. On stvara sustav pravnih pravila primjenjivih u talijanskim gradovima-republikama i tako postavlja temelje meunarodnog privatnog prava. Bartolus
predlae da se u privatnopravnim sporovima primjenjuje pravo onog grada pred
ijim se sudom spor vodi, da se kada su u pitanju ugovori primjenjuje pravo onog
grada u kojem je ugovor sklopljen neovisno o tome gdje se spor vodi, a ukoliko bi
u vezi nekog predmeta svjetovno i kanonsko pravo bili u proturjenosti zalae se za
primjenu metoda kojom bi se izbjegli sukobi.12
Postglosatori prvi dovode rimsko pravo u vezu s langobardskim pravom, pozitivnim pravom gradova sjeverne Italije u kojima se tada poela intenzivnije razvijati
trgovina, a lokalne pravne zbirke esto nisu nudile rjeenje novih pravnih problema.13
Na podruju Provanse u upotrebi su bili Lex Romana Visigotorum i Lex Romana
Burgundorum, zahvaljujui kojima su mnoge sastavnice rimskog prava bile dio pravne prakse, to je znaajno olakalo prihvaanje novih struja iz Italije.14
4. Recepcija rimskog prava u Europi: primjeri Francuske, Njemake

i Engleske
Do kraja 12. stoljea rimsko pravo iri se Francuskom pouava se u Toulouseu,
Orlansu i Parizu. U Parizu je brzo popularnou nadmailo druge studije, ukljuujui teologiju, te je nakon brojnih pritubi zabranjeno bulom Super Speculam pape
Honorija III. 1219., a otad se na Sorbonni, sve do 1679. i edikta iz Saint-Germaina
Louisa XIV.15, pouava iskljuivo kanonsko pravo.16
Utjecaj rimskog prava na njemake zemlje u tijesnoj je vezi s jaanjem utjecaja Crkve, odnosno s primjenom kanonskog prava,17 koje je u tim zemljama
sve do 16. st. bilo jedini pravni sustav koji bi ukljuivao elemente rimskog prava.
U 16. st. se pod nazivom usus modernus pandectarum proimaju rimsko i obiajno
11
12
13
14
15
16
17
72
Isto, 59.
Isto, 80.-82.
P. STEIN, Rimsko pravo i Europa, 66.
Peter BIRKS (ur.), The life of the law, London 1993., 206.
Lujo MARGETI, Rimsko pravo kao europski fenomen i hrvatska pravna povijest, Rijeka
1997., 15.
pravo pri emu se obiajnom pravu priznaje ravnopravan poloaj, a time nestaje
potreba za dokazivanjem njegove razumnosti.18 tovie, u praksi je prilikom
dvojbe obiajno pravo imalo prednost pred rimskim.19
U Engleskoj se rimsko pravo pojavljuje sredinom 12. st. kada Vacarius, dotad
predava u Bologni, dolazi na poziv canterburyjskog nadbiskupa Teobalda kako
bi mu pomogao u brojnim sporovima koje je vodio, mnoge od njih s papinskim
legatom.20 Vacarius ostaje u Engleskoj i poinje pouavati pravo, a za svoje studente
sastavlja zbirku s najvanijim odredbama rimskog prava. Njegova knjiica, zvana
Liber pauperum (Knjiica za siromane), koristila se i na Oxfordu, iji su studenti
bili poznati po arogantnom nastupu kojim su krili slabo poznavanje rimskog prava.21
Manja skupina Vacariusovih uenika pratila je dogaanja u Bologni i bila u toku s
novim pravnim tendencijama oni stvaraju vlastitu pravnu kolu i glosama na Liber
pauperum unaprjeuju pravo u Engleskoj.22 Meutim, ve u drugoj polovici 12. st.
na vlast u Engleskoj dolazi Henrik II., snaan vladar koji je uspio cijeloj zemlji nametnuti svoj kraljevski autoritet, a u domeni prava osnovao Kraljevski sud nadlean
za cijelu zemlju i cijelo stanovnitvo.23 Za taj su sud kraljevske kancelarije sastavljale
writs, pisane akte koji su navodili injenice pravnog spora. Odluke kraljevskih sudaca najee su se temeljile na obiajnom pravu koje suci i dalje razrauju te ono postupno ostvaruje prevlast.24 Definitivnu pobjedu engleskog common law oznaio je
Mertonski statut iz 1326. kojim kralj Henrik III. zabranjuje recepciju rimskog prava.25
5. Utjecaj rimskog prava na srednjovjekovni sudski proces

Sve dosad navedeno odnosi se na novine u materijalnom pravu i prijedloge rjeenja
nekih sluajeva koje razliita plemenska prava nisu mogla rijeiti na adekvatan
nain, ali i dalje se sudski proces vodio po naelima lokalnog prava pojedinog
grada ili pokrajine, odnosno po kanonskom pravu ukoliko je bila rije o postupku
u kojem je Crkva bila jedna od strana u sporu.
Prve temelje sudskog procesa kakvog poznajemo i danas, poetkom 12. st. postavlja Bulgarus djelom Excerpta Legum, u kojem se uglavnom bavi graanskim
18
19
20
21
22
23
24
25
Isto, 15.
Isto, 15.
Isto, 67.
Isto, 68.
Isto, 74.
Isto, 74.
Hrvatska opa enciklopedija (http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=52135, pristupljeno
5. 9. 2014.)
73
LUCIUS
procesom.26 Smatra kako se sudski proces tie triju strana tuitelja, tuenog i
suca, a odvjetnike i svjedoke, za razliku od nekih ranijih autora, ne smatra sudionicima procesa.27 Istie kako teret dokaza lei na tuitelju, a u nedostatku istih predmet se moe, kao u ranije vrijeme, rijeiti zakletvom.28 Bulgarov uenik Johannes
Bassianus zaetnik je Ordo Iudicorum literature koja detaljno objanjava sudski
proces, kako on poinje, kako zavrava, predlae kako ga izbjei te daje praktine
primjere sastavljanja potrebnih akata.29
Tijekom 12. stoljea mnogi znaajni pravnici sastavljaju Ordines30 - Otto
Papiensis, Guillelmus de Longo Campo, Bencivenne i Eilbertus Bremensis31 samo
su neki od njih. Oni obino obrauju iste, za sudski proces najvanije elemente,
ime se proces donekle spontano unificira. Ordines se bave podnoenjem tube,
jamstvima za pojavljivanje pred sudom, posljedicama prevelikih tubenih zahtjeva,
potrebom da se sudi samo na osnovi zahtjeva strana u postupku (a ne po osobnom
uvjerenju suca), dokaznim procesom, razlikom izmeu suca i arbitra, nagodbama,
prisegama, zastupnicima pred sudom, sredstvima obrane, presudama i albama.32
Svoj vrhunac procesna literatura temeljena na rimskom pravu dosegnula je u djelu Speculum Iudicale francuskog kanonskog pravnika iz 13. st. Guilelma Durantisa.
On u etiri knjige objanjava tko se smatra sudionikom postupka, tijek civilnog i
kaznenog procesa te daje primjere i upute za sastavljanje procesnih spisa i govora
obiju strana.33 Do Durantisova vremena donesen je velik broj papinskih dekreta, radi
kojih jaa autoritet kanonista, a sudski se proces oblikuje pod znaajnim utjecajem
kanonskog prava te se takav poinje nazivati rimsko kanonskim procesom.
Openito gledajui, do kraja 12. st. rimsko pravo postalo je opeprihvaeno
gotovo u cijeloj Europi, a germanski zakonici izali su iz upotrebe. Tijekom 13.
st. rimsko pravo pronalazi svoje mjesto u sudskoj praksi, na njega se pred sudom
esto poziva, a sama njegova ureenost i sveobuhvatnost ine ga privlanim mnogim zakonodavcima, osobito onima koji su u rimskom pravu pronalazili dodatnu
potporu svojoj vlasti, stoga ne treba uditi to su mnogi tada doneseni zakoni bili
inspirirani naelima rimskog prava.
26
27
28
29
30
31
32
33
74

Isto, 69.
Isto, 69.
Isto, 69.
Isto, 69.
William Warwick BUCKLAND, Hermann KANTOROWICZ, Studies in the Glossators of the
Roman Law: Newly Discovered Writing of the 12th Century, Amsterdam 1969., 72.
Isto, 69.
6. Rimsko pravo i obiajna prava

Kada je rimsko pravo postalo predmet pouavanja na fakultetima i predmet interesa zakonodavaca, nametnulo se pitanje obiajnog prava koje pravo treba
potivati ukoliko su protuslovna? S jedne strane stoji odredba klasinog pravnika
Julijana kako svako pravo poiva na suglasnosti naroda34 pa prema tome svako
pravo moe ukinuti ono drugo ukoliko vie odgovara veini.35 Na njega se donekle
nastavlja struja glosatora koja razlikuje opevaee obiajno pravo od onog lokalnog,
pri emu opevaeem pravu daje apsolutnu prednost pred drugim, bilo obiajnim,
bilo pisanim, zakonom.36 Oni doputaju mogunost ukidanja lokalno vaeeg obiajnog prava pisanim zakonom, ali samo u sluaju donoenja tog zakona s ciljem
ukidanja nekog dotad vaeeg obiajnog prava.37 Takvo je shvaanje tipino za
Englesku, iji je i kasniji pravni razvoj iao u smjeru davanja prioriteta obiajnom
pravu.
S druge strane stoji odredba cara Konstantina po kojoj je obiajno pravo na
snazi dok god ne proturjei razumu ili pisanom zakonu.38 U tom smjeru ide razmiljanje druge struje glosatora, prema njima svaku obiajnu normu moe ukinuti
bilo koja starija obiajna norma ukoliko je to po volji naroda, ali niti jedna obiajna
norma ne moe imati nikakav utjecaj na pisani zakon. Pritom samo zapisivanje
ne daje nekom pravu autoritet, ve to ini volja naroda koji ga prihvaa.39 Takvo
shvaanje prisutno je u veem dijelu kontinentalne Europe, gdje je utjecaj careva
Svetog Rimskog Carstva, ali i utjecaj glosatora koji mu se priklanjaju, bio velik.
Nadalje, 13. st. vrijeme je sastavljanja pravnih zbirki. Najee je bila rije o
zapisivanju obiajnog prava pri emu su se pravnici sluili pojmovima i naelima
karakteristinima za rimsko pravo kako bi sistematizirali zakone, ne odriui
im pritom pravovaljanost nego ih formom prilagoavajui jednom potpunom i
ureenom pravnom sustavu. Na taj nain rimsko pravo postaje pozitivno pravo
veeg dijela Europe. Gotovo na samom kraju recepcije, krajem 15. i poetkom
16. st., prihvaeno je u njemakim zemljama carevima Svetog Rimskog Carstva
ideja apsolutne carske vlasti utemeljene u pravu bila vrlo privlana.40 Pored toga,
pravo koje prihvaaju svi podanici moglo je posluiti kao snana poveznica,
34
35
36
37
38
39
40
Codex iuris civilis, Digesta 1.3.32.1. (http://www.thelatinlibrary.com/justinian/digest1.shtml,

pristupljeno 13. 7. 2014.)
Isto, 73.
Isto, 73.
Codex iuris civilis, Codex 8.52.2. (http://www.thelatinlibrary.com/justinian.html, pristupljeno
13. 7. 2014.)
Codex iuris civilis, Digesta 1.3.31., 1.4.1. (http://www.thelatinlibrary.com/justinian/digest1.shtml,
pristupljeno 13. 7. 2014.)
75
LUCIUS
a na najosnovnijoj razini pomou rimskog prava mogla se urediti snana drava i

maksimalno smanjiti partikularistike tenje pojedinih dravica Carstva.41
7. Izuavanje rimskog prava u drugoj fazi recepcije

Druga faza recepcije rimskog prava usko je povezana s razvojem nacionalnih drava,
a obiljeile su je tri kole: francuska historijska kola (kola elegantne jurisprudencije),
nizozemska kola prirodnog prava i njemaka historijska kola (pandektistika kola).
Izuavanje rimskog prava u ovoj fazi recepcije zapoela je u 16. stoljeu francuska
historijska kola. Rije je o koli koja istrauje povijest pravnih vrela, zakonodavstva,
sudstva, dravnog ureenja i drutvenih odnosa. kola razlikuje povijest zakona i
instituta, odnosno povijest izgradnje prava od povijesti pravnih instituta koji su prethodili i utjecali na donoenje nekog zakona. Rije je o koli koja, udaljavajui se od
prakse, metodama povjesniara izuava povijest rimskog prava.42
U 17. stoljeu nizozemski pravnik Hugo Grotius postavlja temelje teorije prirodnog prava i utemeljuje kolu prirodnog prava. Ta je kola zastupala miljenje
kako uz pozitivno pravo postoji i prirodno pravo, vjeno i nepromjenjivo pravo koje
svim ljudima jami slobodu, jednakost, privatno vlasnitvo i ostala prava za koja e
se zalagati i revolucije. Utjecaj ove kole bio je jak u Francuskoj i nekim njemakim
dravicama koje su, pristajui uz nauavanje o prirodnom pravu, poetkom 19. stoljea rimsko pravo zamijenile novodonesenim graanskim zakonicima.43
Poslije osloboenja od Napoleona, njemaki pravnik Karl Friedrich von
Savigny postavlja temelje njemake historijske kole. Ona smatra kako je pravo,
kao i jezik, kultura i povijest, produkt duha odreenog naroda pod ijim bi se
utjecajem trebalo spontano razvijati.44 Istovremeno, kola se u znaajnoj mjeri
posveuje prouavanju pravne povijesti, osobito izvora rimskog prava.45 Vrijeme
je to u kojem rimsko pravo postupno prestaje biti pozitivno pravo diljem Europe
te raste zanimanje za njegovim izuavanjem sa znanstvenog gledita, pri emu
mnogi slijede rad njemake historijske pravne kole.
Kada su uvedeni moderni graanski zakonici, a rimsko pravo potpuno istisnuto
kao pozitivno pravo moderna romanistika kola zapoinje metodom povjesniara
prouavati rimsko pravo, njegov razvoj, formu, postulate, openito sve elemente
koji su ga inili onim to jest.46
41
42
43
44
45
46
76

Isto, 97.
Isto, 97.
Isto, 98.
8. Recepcija rimskog prava u hrvatskim zemljama

Do recepcije rimskog prava u hrvatskim zemljama dolazi kad i u ostatku Europe,
prvenstveno zahvaljujui pravnicima koji su se tijekom razvijenog i kasnog srednjeg vijeka sa studija u Italiji vraali u dalmatinske gradove.47 Rije je o prostorima
koji su bili dijelom Rimskog, kasnije i Bizantskog Carstva, dakle u razdoblju antike i ranog srednjeg vijeka pod utjecajem rimskog prava, prava ije su se norme u
smanjenom opsegu i ponekad izmijenjenom sadraju zadrale te postale dijelom
gradskih statuta u razdoblju njihove kodifikacije, u 13. i 14. stoljeu.
Moglo bi se raspravljati o utjecaju rimskog prava na sjeverna hrvatska podruja
posredstvom Tripartita Istvna Verbczyja, koji je i sam nastojao pronai tragove
uporabe rimskog prava na podruju ugarsko-hrvatske dravne zajednice u 11. i 12.
st. Ovo je pitanje razjasnio akademik Lujo Margeti objasnivi kako moebitno
pronalaenje elemenata rimskog prava u pravnim spomenicima ovih prostora
treba zahvaliti posredstvu franakog Lex Baiuwariorum te kako je najee rije
samo o primjeni rimske pravne terminologije iji je sadraj pogreno shvaan.48
Do stvarnog prihvaanja rimske pravne tradicije na sjeveru dolazi uvoenjem
austrijskog Opeg graanskog zakonika (Allgemeines Brgerliches Gesetzbuch)
1811., a isti je zakonik u cijelosti ostao u Hrvatskoj na snazi nakon raspada AustroUgarske kao Opi graanski zakonik sve do kraja Drugoga svjetskog rata, a kao
supsidijarno pravo i do dananjih dana.49
Na elementima rimskog prava temelji se hrvatski Ustav (spomenimo samo
odredbe o jednakosti svih pred zakonom, nunost suglasnosti niih propisa s
viima, zabranu retroaktivnosti zakona, zabranu ponovnog suenja za djelo koje
je ve pravomono presueno, pravo na privatno vlasnitvo, pravo nasljeivanja i
pravo slobodnog udruivanja50), ali i brojni drugi zakoni (meu kojima su najvie
instituta rimskog prava preuzeli Zakon o vlasnitvu i drugim stvarnim pravima i
Zakon o obveznim odnosima51) u skladu sa Zakonom o nainu primjene pravnih
propisa donesenih prije 6. travnja 1991. od 31. prosinca 1991. koji predvia primjenu starijih pravnih propisa ukoliko postoji pravna praznina kojoj bi stariji zakon
odgovarao, uz uvjet da nije protivan Ustavu i zakonima RH i da se primjenjivao
do 31. prosinca 1991.52
47
48
49
50
51
52

L. MARGETI, Rimsko pravo kao europski fenomen, 16.
Marko PETRAK, Rimska pravna tradicija i hrvatska pravna kultura u: STEIN, Rimsko pravo i
Europa, 73.-74.
P. STEIN, Rimsko pravo i Europa, 175.-177.
Marko PETRAK, Rimsko pravo kao pozitivno pravo u Republici Hrvatskoj, Hrvatska pravna
revija, godina VI, Zagreb, 2006.);, Zakon o nainu primjene pravnih propisa donesenih prije
6. travnja 1941., Narodne novine, Zagreb, br. 73., 31. XII. 1991.
77
LUCIUS
ZAKLJUAK
Rimsko se pravo razvijalo usporedno s Rimom, od lokalnog prava male zajednice
u Laciju postalo je pravo koje je na vrhuncu Rimskog Carstva povezivalo gotovo
cijeli civilizirani svijet. Zadralo se u pravnim zbirkama germanskih naroda poslije raspada Zapadnog Rimskog Carstva te je tako, ali i putem kanonskog prava,
nalo svoje mjesto u veini pravnih sustava ranosrednjovjekovne Europe. Otkriem
cijelog teksta Digesta u 11. st. u Pisi rimsko pravo doivljava ponovni procvat,
glosatorska kola ga pojanjava i osuvremenjuje, a postglosatori ga uvode u pravnu
praksu. Recipirano se rimsko pravo brzo iri Europom i potiskuje razna lokalna
prava, a osobito je dobro bilo prihvaeno na podruju Italije, june Francuske i
Svetog Rimskog Carstva. S druge je strane na sjeveru Francuske i u Engleskoj
bilo i formalno zabranjeno. Tijekom novog vijeka s razvojem nacionalnih drava
razvijaju se i pravne kole koje Justinijanovom zakoniku pristupaju s bitno veom dozom kritinosti no to su to inili glosatori; francuska historijska kola
ga prouava s udaljenosti, metodama povjesniara; nizozemska kola privatnog prava ga se u odreenoj mjeri odrie i pristaje, kako joj i ime govori, uz
ope, vjeno i nepromjenjivo prirodno pravo; a njemaka historijska kola u postnapoleonskom razdoblju u rimskom pravu nalazi potvrdu teze o duhu naroda
pod ijim se utjecajem razvija svaki aspekt kulture, pa i pravo. Poetak 19. st.
kraj je, ali i vrhunac razdoblja recepcije rimskog prava, to je vrijeme stvaranja
kodifikacija koje se u mnogim svojim elementima priklanjaju rimskim pravnim
normama. Na kodifikacijama se, pak, temelji veina europskih pravnih sustava,
koristei se tako i danas zasadama rimskog prava.
78
LITERATURA
1. BIRKS, Peter (ur.), The life of the law, London: Hambledon Press, 1993.
2. BRUNDAGE, James Arthur, The Medieval Origins of the Legal Profession, Chicago: The
University of Chicago Press, 2008.
3. BUCKLAND, William Warwick, KANTOROWICZ, Hermann, Studies in the Glossators of
the Roman Law: Newly Discovered Writing of the 12th Century, Amsterdam: Scientia Verlag,
1969.
4. Codex iuris civilis (http://www.thelatinlibrary.com/justinian.html, pristupljeno 13. 7. 2014.)
5. Codex Theodosianus (http://www.thelatinlibrary.com/theodosius.html, pristupljeno 13. 7. 2014.)
6. HORVAT, Marijan, Rimsko pravo, Zagreb: Pravni fakultet Sveuilita u Zagrebu, 2008.
7. Hrvatska opa enciklopedija (http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=52135, pristupljeno
5. 9. 2014.)
8. Zakon o nainu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941., Narodne novine,
br. 73/91
9. MARGETI, Lujo, Rimsko pravo kao europski fenomen i hrvatska pravna povijest, Rijeka:
Pravni fakultet Sveuilita u Rijeci, 1997.
10. MARGETI, Lujo, Antika i srednji vijek, Zagreb-Rijeka: Hrvatska akademija znanosti i
umjetnosti, Odjel za bizantologiju Vitagraf Pravni fakultet sveuilita u Rijeci.
11. PETRAK, Marko, Rimsko pravo kao pozitivno pravo u Republici Hrvatskoj, Hrvatska
pravna revija, godina VI, Zagreb: Inenjerski biro, 2006.
12. ROMAC, Ante, Rimsko pravo, Zagreb: Biblioteka udbenici i skripta, 1981.
79
LUCIUS
PETRA BABI
Reception of Roman law
Summary
Discovery of the whole text of Digestae in Pisa in the 11th century enabled reception of
the Roman law through Europe. Jurists of the Bologna University, glossators, explain and
modernise its postulates. Next generation post glossators introduced Roman law in the
legal practice. Second phase of the reception culminated in the work of French school
of elegant jurisprudence, Dutch school of Natural law and German Historical School.
Reception of the Roman law reached its end, but also its peak, in the time of codification
in the 19th century. Vast number of modern laws and statutes are based on some Roman
law postulates, thus passing on its tradition to modern times.
Keywords: Reception of Roman law, Bologna University, medieval court process, School
of elegant jurisprudence, School of Natural law, German Historical School, reception of
the Roman law in Croatian lands
80
JOSIP PAPAK
CEZAR U GALIJI
U ovom se radu autor bavi odnosima izmeu galskih plemena i Rimljana pod
vodstvom Gaja Julija Cezara u doba kasne Republike. Nakon to je Cezar preuzeo
upravljanje rimskim provincijama Cisalpinskom i Narbonskom Galijom, trai povode za irenje svoje moi i utjecaja na galska plemena. Cezarova je namjera proslaviti se kao vojskovoa i skupiti dovoljno plijena za otplatu svojih dugova u
Rimu. Dolazi do serije ratova s Galima, Belgima, Germanima i Britima te ustanaka
pojedinih plemena u elji za oslobaanjem od Rimljana. Cezar u svom pohodu
pokazuje izvanredne diplomatske i strateke vrline, ali i surovost prema Galima
koji mu otkau poslunost. Rad zavrava s analizom vjerodostojnosti Cezarovih
Komentara o Galskom ratu i izvanrednoj propagandi koju je Cezar koristio za
poveanje moi u ugleda u samome Rimu.
Kljune rijei: Cezar, Galija, Germani, Belgi, Rimska Republika, Galski ratovi,
osvajanje.
1. Uvod
Rimljani i Gali imali su dugu i krvavu povijest koja je kulminirala pojavom
Gaja Julija Cezara na politikoj sceni. Taj briljantni vojskovoa, dravnik i pisac
svojim je pohodom protiv Gala zauvijek promijenio povijest i ostao upisan kao
jedna od najveih linosti Rimske Drave. Malo tko je to mogao predvidjeti kad
mu je Senat dodijelio upravu nad Galijom. Galski ratovi, serija vojnih pohoda
protiv razliitih plemena, trajali su od 58. do 51. g. pr. Kr. Kroz to je vrijeme
Cezar postigao veliku slavu i mo, a njegova ambicija nije imala presedana u
tadanjoj Rimskoj Republici. Najvaniji izvor o ratu predstavlja spis koji je Cezar
napisao pod naslovom Komentari o Galskom ratu (lat. Commentarii de bello
Gallico). Njegovi Komentari nam ne donose samo iscrpno opisanu vojnu taktiku
koju je primjenjivao, nego i odreena geografska i kulturno-politika opaanja
koja nam uvelike pomau doarati tadanje prilike. Djelo je zapravo skup pisama
koja je Cezar slao Senatu kako bi ih obavjetavao te proirio svoju slavu i ugled.
Treba imati u vidu da su dogaaji predstavljeni iz Cezarova kuta i da nema drugih
81
LUCIUS
povijesnih djela koja mogu posluiti kao izvor. Objektivnost je velika, ali poneki
dijelovi upitne su vjerodostojnosti, vjerojatno pretjerani radi davanja veeg znaaja vlastitim uspjesima.
2. Gaj Julije Cezar

U ovome je radu namjera bila osvrnuti se na Cezarove pohode u Galiji, jer oni
predstavljaju svojevrsnu prekretnicu u povijesti Rima. Cezarov uspjeh pokrenut
e lavinu graanskih ratova koja e u konanici rezultirati novim drutvenopolitikim ureenjem drave. Nakon Galskih ratova, vie nita nee biti isto za
Rim.
Julije Cezar rodom je iz patricijske obitelji Julijevaca za koje legenda kae
da potjeu od samoga Eneje, trojanskog junaka. Rodio se 13. srpnja 101. g. pr.
Kr. Malo je toga poznato o njegovu djetinjstvu. Otac istoga imena umire dok je
Cezar bio mlad pa odgoj preuzima njegova majka Aurelija. Kao neak slavnog
Gaja Marija1 naao se unutar politikih previranja izmeu optimata i populara.
To ga dovodi u sukob s optimatima i njihovim voom Kornelijem Sulom.2 esto se
u svojim politikim govorima suprotstavljao Suli i oligarhiji u Senatu. Zbog toga
je jedva izbjegao proskripciju pobjegavi u Malu Aziju. Iako formalno pomilovan,
nije se vraao u Italiju do Suline smrti.
Poznata je injenica da je Sula na tolika i uporna navaljivanja svojih najboljih prijatelja i najuglednijih ljudi, ipak na kraju udovoljio njihovoj molbi i tom
prilikom sveano izjavio, bilo onako nasumce, ili u nekom nadahnuu: Neka im
bude. Eto im ga, samo neka znaju da e taj, za koga se sada toliko zalau, biti
jednom na propast optimata, jer se u Cezaru krije mnogo Marija.3
1
Roen 157. g. pr. Kr u selu Reate kod Arpinuma. Rano se istaknuo kao izvrstan vojskovoa. ena
mu je bila aristokratskog podrijetla, a to mu je otvorilo vrata bogatoj politikoj karijeri. Pobijedio
je slavnog Jogurtu, zatim Teutonce 102. g. pr. Kr. kod grada Aquae Sextie i Cimbre 101. g. pr.
Kr. kod grada Vercellae. Bio je lan populara. U graanskom je ratu pokuao smijeniti Sulu i
oduzeti mu zapovjednitvo u ratu s Mitridatom. Sula se vratio u Rim i prisilio ga na bijeg. Marije
se istaknuo kao vrstan vojskovoa i veliki reformator rimske vojske. Opremio je sve vojnike
jednako, na troak drave, te tako stvorio snanu vojsku odanu svojem zapovjedniku. Umro je
86. g. pr. Kr. prije nego je dobio sedmi konzulat. Petar LISIAR, Grci i Rimljani, Zagreb: kolska
knjiga, 1971., 348.-349; Povijest svijeta, sv. 4, Zagreb: Jutarnji list, 2007., 36.-45.
2 Lucije Kornelije Sula roen je 138. g. pr. Kr. u Rimu u patricijskoj obitelji. Ratovao je s Marijem protiv Jogurte u Numidiji. Godine 92. g. pr. Kr. ratovao je na istoku protiv Mitridata, kojeg je nakon dugog rata i pokorio. Marije mu je pokuao oduzeti zapovjednitvo u ratu s Mitridatom, meutim uspio
mu se oduprijeti i nakon to se vratio u Rim i preuzeo vlast, pokrenuo je estok progon Marijevaca.
Konaan udarac zadao im je 82. g. pr. Kr. porazivi ih kod Kolinskih vrata. Dobio je diktaturu, okrutno
proskripcijama progonio politike protivnike i zapoeo formiranje drave u oligarhiju. Iz politike se
povukao 79. g. pr. Kr., a sljedee godine je umro u Kumama. Povijest svijeta, sv. 4, 43.
3 Gaj Svetonije TRANKVIL, Dvanaest rimskih careva, Beograd: Dereta, 1936., 5.
82
Josip Papak, Cezar u Galiji
Prigodom jedne posjete otoku Rodu zarobili su ga gusari, ali je osloboen

nakon isplate otkupnine od 50 talenta.
Veoma brzo Cezar spremi flotu i smjesta se dade za njima u potjeru. Pohvata
ih i kazni smru, kako im je, dok je bio zarobljen, ee puta zaprijetio u ali.4
Godine 67. pr. Kr. stao je na stranu Pompeja u njegovoj borbi sa senatorima
kako bi ovaj dobio zapovjednitvo na Istoku. Postaje edilom 65. g. pr. Kr. kada
vraa spomenike Gaja Marija koje je Sula uklonio. Godine 63. g. pr. Kr. postaje
Pontifex Maximus, sljedee godine propretor u Hispaniji, a konzulom je izabran
59. g. pr. Kr.
O Cezaru su kruile brojne prie, od gubljenja nevinosti s kraljem Bitinije Nikomedom, do toga da je teko podnosio svoju elavost. Kau da je zbog toga
najsretniji bio kad je dobio odlikovanje da uvijek moe nositi lovorov vijenac na
glavi. enio se tri puta. Imao je brojne ljubavnice poput Servilijeve ene Postumije,
Krasove5 Tertule, Pompejeve Mucije, meu kojima su se nale i kraljice poput
Eunoje, ene maurskoga kralja Boguda te egipatske Kleopatre.6
Njegov strelovit uspon u dravnoj slubi velikim je dijelom uvjetovan stvaranjem tajnog trijumvirata s Pompejom i Krasom, tako da zakljuujemo da je
Cezarov politiki instinkt neosporiv. Treba rei da je politika klima toga doba
bila veoma nestabilna. Konstantni sukob Senata i Narodne skuptine, odnosno
populara i optimata, doveo je do golemog raskola i opeg kaosa u upravljanju
golemom dravom. Kada se vratio iz Hispanije, postigavi vojne uspjehe protiv
Kantabara, pomogao je Pompeju. im je izabran za konzula, pogurao je agrarni
zakon koji je Pompejevim veteranima dodijelio zemlju. Svoj je konzulat morao
platiti odricanjem hispanskog trijumfa i zajednikim konzulatom sa suparnikom i
predstavnikom oligarhije Kalpurnijem Bibulom. Meu njegovim najeim protivnicima bili su Katon i Lukul, koji su svim snagama nastojali sprijeiti Cezarovo
napredovanje.7
Neke od njegovih reformi su: objava zapisnika sjednica skuptina i Senata,
reorganizacija raspodjele penice, ukinue obveze tumaenja znamenja na
skuptinama. Prema prijedlogu Lucija Vatinija dobio je upravu nad Cisalpinskom
Ibid, 6.
Marko Licinije Kras (115.-53. g. pr. Kr.) u svoje je vrijeme slovio za najbogatijeg Rimljanina.
Iznimno bogatstvo stekao je zahvaljujui konfiskacijama dobara u vrijeme Sulinih proskripcija.
72. g. pr. Kr. dobiva od Senata zapovjednitvo u ratu protiv Spartaka, kojeg pobjeuje godinu
dana kasnije. Podrao je Cezarov uspon na vlast otplaujui njegove ogromne dugove. Zajedno s
Pompejem, Cezar i Kras postiu dogovor i stvaraju Prvi trijumvirat 60. g. pr. Kr. koji je potrajao
do Krasove smrti. Dobio je konzulat 55. g. pr. Kr. i zapovjednitvo u pohodu protiv Parta. Kras
je traio vojni uspjeh kako bi dostigao vojnu slavu Cezara i Pompeja. Nakon poetnih uspjeha,
rimska je vojska bila teko poraena kod Kare, a Kras je na prijevaru ubijen. Legenda kae da su
mu Parti izlili zlato niz grlo zbog njegove pohlepnosti za novcem. Povijest svijeta, sv. 4, 64.
6 G. S. TRANKVIL, Dvanaest rimskih careva, 8.-9.
7 Povijest svijeta, sv. 4, 101.
4
5
83
LUCIUS
Galijom i Ilirikom, a ubrzo i Narbonskom Galijom. Prije svog odlaska u Galiju,

oenio se Kalpurnijom, kerkom Lucija Kalpurnija Pizona,8 kako bi si osigurao
politiko mjesto u Rimu.
3. Rimska vojska u doba Cezara

Ustroj rimske vojske kroz odreena se razdoblja mijenjao i prilagoavao vremenu.
U doba kraljevstva i rane rimske republike, legija se sastojala od tri tisue ljudi.
Dijelila se prema opremi na hastate (kopljai, mladi i neiskusni), princeps (zrele
dobi, jednaki po opremi hastatima), triarii (najstariji, veterani s boljom opremom)
i velites (lakonaoruani vojnici, najee saveznici). Imovinsko stanje svakog rimskog graanina odreivalo je njegovu ulogu i opremu u vojsci. Tako su si imuniji
Rimljani mogli priutiti konja i bolje oklope, dok si je obian graanin mogao
priutiti tek osnovnu zatitu kao to je kaciga.9
Vrlo temeljite reforme u vojsci proveo je rimski vojskovoa Gaj Marije, nakon
ega je dotadanja rimska vojska sastavljena od graanske milicije pretvorena u
potpuno profesionalnu vojsku, odanu samo svojim zapovjednicima. Vojnici su sklapali ugovor s dravom o vojnoj slubi. Drava ih je naoruavala, opremala i davala
plau, a osim toga imali su pravo na dio ratnog plijena. Ujednaena je proizvodnja
oruja i opreme pa su svi vojnici izgledali kao jedan. Izgledom su od vojnika
znatno odstupali jedino asnici, stjegonoe i trubai kako bi se odmah mogli prepoznati u meteu bitke. Tako je stvorena vojska koja je bila odana onome tko ju
vodi, a koja je nudila mogunost stjecanja velike asti i imetka.10
Glavna jedinica rimske vojske je legija. Sastojala se od deset kohorti; jedna
kohorta od tri manipula, a manipul od dvije centurije. Legija je imala oko 6.000
vojnika, ali je u Cezarovo doba taj broj bio od 3.000 do 3.600 vojnika zbog toga
to Cezar prorijeene legije nije dopunjavao, nego je stvarao nove. U vrijeme
Cezara u vojni se sustav sve vie prikljuuje konjanitvo od saveznika i svaka se
legija imenuje brojem i imenom. Legije nemaju zastave, nego samo bojne znakove.
Znak za cijelu legiju jest srebrni orao, kasnije zlatni. Privren je na visokoj motki i
nalazi se u prvoj kohorti. Nosi ga orlonoa, a njega biraju centurioni meu najboljim
borcima. Orlovi se nalaze u taboru blizu zapovjednikova atora. To je mjesto sveto.
U Cezarovo doba u legijama veinom slubuju siromaniji rimski graani, a potkraj Republike slubuju i slobodnjaci, tovie i robovi. U vrijeme graanskih ratova
vojska se za legije novaila po provincijama meu stranim narodima. Novaenje
odreuje Senat ili upravitelj provincije, dok samim novaenjem rukovodi vojniki
8
Rimski senator.
Povijest svijeta, sv. 4, 374.-378.
10 Marinko OGOREC, Suvremeni vojniki inovi (http://www.v2.hrvatski-vojnik.hr/hrvatskivojnik/4092012/cinovi_3_1.asp)
9
84
legat. Novaci priseu na vjernost, a slue izmeu 16 - 20 godina. Godinja im je

plaa 120 denara, a centurionima dvaput vie. Cezar je svojim vojnicima udvostruio plau. Osim toga, vojskovoa je dijelio darove i doputao vojnicima da plijene
neprijatelja. Odlikovanja su se sastojala od metalnih narukvica, ogrlica i vijenaca.
Kada bi se cijeli odred odlikovao, onda bi njegov bojni znak dobio odlije. Oruje
legionarskog vojnika sastojalo se od maa, koplja, kacige, tita i oklopa. Pod oklopom je rimski vojnik nosio vunenu koulju, a preko njega kabanicu koju bi zakopavao na desnom ramenu. Na nogama nosi izme. Hrani se penicom, rjee mesom,
a u oskudici druge hrane grahom. Svakih 15 dana vojnik bi dobivao 17 mjerica ita.
Sam bi mljeo to ito rvnjem i onda ispekao kruh. Islueni vojnik dobiva novanu
nagradu ili neki skromni posjed.11
Nema nikakve dvojbe da su reforme Gaja Marija bile vrlo uinkovite i dalekosene jer su u vojnom pogledu uinile rimsku vojsku najboljom vojskom antikog
svijeta koja je odnosila pobjede i nad viestruko brojnijim, ali slabije organiziranim
protivnicima. Cezarove legije e to vie puta demonstrirati u Galskim ratovima.
4. Pozadina sukoba
Cjelokupna je Galija podijeljena na tri dijela. U jednom stanuju Belgi u drugom
Akvitani, a u treem oni to se na svom jeziku nazivaju Kelti, dok ih mi nazivamo
Gali. Svi se oni meusobno razlikuju jezikom, uredbama i zakonima. Rijeka
Garumna dijeli Gale od Akvitana, a Matrona i Sekvana od Belga. Najhrabriji su
Belgi zato to su najudaljeniji od naina ivota i obrazovanosti rimske provincije.
K njima trgovci rijetko dolaze, a i ne uvoze onu robu to bi mogla ovjeka uputiti
na lagodan ivot. Oni su gotovo susjedi Germana koji stanuju s one strane Rajne
pa s njima vode neprekidne ratove.12
U Cezarovo vrijeme kraljevsku vlast u Galiji zamijenila je aristokratska
vladavina. Tu nalazimo poprilian broj razliitih, razjedinjenih plemena od kojih
su neki bili i u saveznitvu s Rimom (Heduanci). Bez obzira na razjedinjenost,
Rimljani su imali odreeno strahopotovanje prema Galima. Razlog tomu lei u
Cimbrijskom ratu (113. 101. g. pr. Kr.), gdje su dva germanska plemena, Cimbri
i Teutonci, opustoili Galiju i sjevernu Italiju prije nego to su uz krajnje napore,
nakon nekoliko krvavih bitaka, konano poraeni od strane Gaja Marija.13
U dogovoru s ostalim lanovima prvog trijumvirata, 59. g. pr. Kr. Cezar postaje
prokonzul Cisalpinske Galije (lat. Gallia Cisalpina, dananja sjeverna Italija) i
Ilirika (lat. Illyricum, dananji prostor Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Crne Gore).
Ubrzo iznenadno umire Metelus Celer, prokonzul Narbonske Galije (lat. Gallia
Gaj Julije CEZAR, Moji ratovi, Zagreb: Zora, 1972., 542.-543.
Isto, 7.
13 Povijest svijeta, sv. 4, 45.
11
12
85
LUCIUS
Narbonensis, dananja Provansa), te je i ta provincija dodijeljena Cezaru. Mandat

nad tim provincijima produen mu je na pet godina, to je bila novost u to doba
jer je uobiajeno trajanje prokonzulskog mandata bilo godinu dana. Cezar je imao
na raspolaganju etiri legije (VII., VIII., IX., X.), no, imao je ovlasti mobilizirati
dodatne legije i pomone trupe, ako je to smatrao potrebnim. Njegova ambicija bila
je iskoristiti upravljanje nad provincijama kako bi sebe izvukao iz novanih dugova
u koje je zapao za vrijeme svog konzulovanja Rimom, kad je ogromne svote novaca
davao plebsu.14
5. Poetak rata pohod protiv Helveana

Zemlja koju su nastanjivali Helveani nije bila velika.
Drali su da je njihova zemlja, koja se prostirala u duinu 240.000, a u
irinu 180.000 koraka, prema mnotvu stanovnika i njihovoj slavi koju su izborili
junatvom u ratovima, za njih pretijesna.15
61. g. pr. Kr. Helveani pod vodstvom Orgetoriga zapoinju planiranje i pripreme za masovnu migraciju prema jugozapadu. Razlozi za migraciju su dvojni.
Cezar spominje Orgetorigovu ambiciju da zavlada Galijom,16 ali vjerojatniji razlog lei u uznemiravanju od strane germanskih plemena i nemogunosti irenja na
okolne zemlje zbog svog brdsko-planinskog podruja. Orgetorig ubrzo pogiba, ali
Helveani ostaju pri prvotnom planu migracije.
Kad su drali da su za tu seobu spremni, zapalili su sve svoje gradove, njih
dvanaest na broju, pa oko etiri stotine sela i imanja na osamljenim mjestima, onda
sve zalihe ita osim onih koje su namjeravali ponijeti. To su uinili zbog toga da
bi bili spremniji izvrgavati se opasnostima, kad ne bude vie nade u povratak.17
Bila su samo dva puta kojima su mogli krenuti iz svoje zemlje. Tei i opasniji
put vodio je kroz zemlju Sekvana, dok je drugi put prolazio kroz podruje pod
vlau Rima. Zbog toga su se 58. g. pr. Kr. obratili Cezaru kao tamonjem rimskom
upravitelju, jer su eljeli prijei preko Narbonske Galije.18 Meutim, Cezar je ovo
odbio i dao izgraditi zid koji bi Helveane sprijeio u njihovom naumu. Helveani,
u nemogunosti da probiju Cezarovu obranu, odlue zaobii ovaj zid, pa i rimsku
provinciju Narbonsku Galiju te krenuti zemljom Sekvana do zemlje Heduanaca.
Narod Heduanaca inae je nekoliko godina prije, tonije 63. g. pr. Kr., bio teko
poraen od strane Sekvana i Arverna uz pomo Ariovista (poglavara Sueba), stoga
14
15
16
17
18
86
Nic FIELDS, Julius Caesar: The background, strategies, tactics and battlefield experiences of
the greatest commanders of history, Oxford: Osprey Publishing, 2010., 9.
G. J. CEZAR, Moji ratovi, 8.
Isto, 8.
Isto, 9.
Isto, 12.
nisu imali vojsku kojom bi se mogli obraniti od pustoenja Helveana. Meutim,

Heduanci su od davnina bili saveznici Rimljana.19 Na njihove molbe za pomo,
Cezar je okupio svoje legije, uzevi i dvije novoformirane legije iz Italije i sustigao
Helveane kod mjesta Bibrakta, gdje ih je teko porazio i natjerao na povratak u
njihovu zemlju koju su opustoili prije odlaska. Od 368.000 ljudi, to Helveena,
to njihovih saveznika, preivjelih je bilo svega 110.000.20
6. Pohod protiv Sueba

Prethodno spomenute 63. g. pr. Kr. Ariovist, poglavar Sueba i kralj Germana,
pomae Sekvanima i Arvernima protiv Heduanaca u bitci kod Magetobrigete, a zauzvrat od Sekvana 61. g. pr. Kr. dobiva doputenje da nastani jednu treinu njihove zemlje svojim plemenom. 120.000 Sueba ubrzo nasele taj dio zemlje. Ubrzo
potom, pridruuje im se 24.000 Haruda, zbog kojih Ariovist trai od Sekvana
dodatnu zemlju.21 Takve prilike zabrinule su Rim, ali i slobodna galska plemena, jer
ukoliko Germani dobiju vrsto uporite u zemlji Sekvana nita ih nee sprijeiti da
u velikom broju prijeu Rajnu te potom osvoje cijelu Galiju.22
Ubrzo nakon Cezarove pobjede nad Helveanima, veina galskih plemena
poslala je poslanike i poglavice kako bi estitali Cezaru. Divicijak, poglavar Heduanaca i glasnogovornik galskog izaslanstva, izrazio je zabrinutost zbog Ariovistovog osvajanja i prikupljanja taoca (obiaj u tadanje vrijeme u svrhu osiguranja).
Divicijak zatrai Cezarovu intervenciju.23
Ukoliko nam ne pomogne Cezar i rimski narod, morat e svi Gali isto ono
uiniti to su ve uradili Helveani, tj. napustiti svoje domove, traiti drugi kraj
za svoje kue, i to daleko od Germana te okuati sreu pa dogodilo se to se mora
dogoditi.24
Ne samo da je Cezar imao odgovornost zatititi svoje saveznike Heduanace,
nego je i Divicijakov prijedlog predstavljao priliku za proirenje granica Rima,
jaanje utjecaja meu ostalim galskim plemenima te Cezaru moda i najvanije,
neprikosnovenu odanost svojih legija.
Senat je 59. g. pr. Kr. proglasio Ariovista kraljem i prijateljem rimskog naroda,
stoga Cezar nije mogao proglasiti rat Suebima. Umjesto toga, Cezar je poslao izaslanike Ariovistu sa zahtjevom da ne smije vie preseljavati svoje podanike preko
rijeke Rajne u Galiju, potom da vrati sve taoce to su mu ih predali Heduanci te se
19
20
21
22
23
24
Isto, 11.
Isto, 19.-20.
Isto, 21.
Isto, 21.-22.
Isto, 21.
Isto, 21.
87
LUCIUS
obvee na mir sa okolnim plemenima. U suprotnom, Cezar e osvetiti sve nepravde

nanesene Heduancima.25 U odgovoru Ariovist uvjerava Cezara da e heduanski
taoci biti sigurni sve dok oni budu nastavili plaati godinji danak, no zauzima stav
da su i on i Rimljani osvajai te da Rim nema nadlenost nad njegovim postupcima.26
Cezar ubrzo saznaje da su Ariovistovi saveznici Harudi zapoeli napad na Heduance
te da stanovnitvo stotinu opina Sueba ubrzo namjerava prijei Rajnu.27 S tim informacijama Cezar dobiva opravdanje koje mu je bilo potrebno za rat protiv Ariovista.
im su Cezara obavijestili o Ariovistovim planovima o zauzimanju Vesoncija,
najveeg grada Sekvana, krene on sa urnim marom prema tom gradu. U Cezarovoj je vojsci bilo asnika koji su poziciju stekli politikim vezama te nisu imali
nikakvog vojnog iskustva, stoga je moral pred sukob s fiziki nadmonijim neprijateljem bio nizak.28 Da bi stao na kraj panici koja je zavladala njegovim vojnicima,
Cezar je izazvao centurione svih centurija tako to je rekao da e on sam poi na
Ariovista, ali siguran je da e jedino njegova X. legija poi s njim i biti mu tjelesna
straa.
Ta je legija bila prava Cezarova miljenica, a u nju se zbog njena junatva i
najvie pouzdavao.29
Zbog svog ponosa koji je bio doveden u pitanje, ostale legije bezuvjetno pristanu uz svog zapovjednika te Cezar dobije discipliniranu, gotovo neustraivu
vojsku pred bitku s Ariovistom.
Mjesto odluujue bitke nije izrijekom spomenuto, ali Cezar napominje da je
udaljenost od rijeke Rajne oko 24 km. U estokoj bitci, Rimljani odnose pobjedu
zahvaljujui mladom Publiju Krasu, koji u presudnom trenutku nareuje priuvnim
postrojbama napad na desno krilo Sueba.30 Kao rezultat toga, germanska linija nije
izdrala pritisak te zapoinje panian bijeg. U nastaloj panici Suebi, progonjeni rimskom konjicom, bjee sve do Rajne. Veina od 120.000 Ariovistovih vojnika pogiba,
dok ostatak zajedno s Ariovistom bjei preko Rajne.31 Cezar ostavlja svoju pobjedniku vojsku na zimovanju u zemlji Sekvana, dok on odlazi nazad u Narbonsku
Galiju zbog administrativnih poslova.
25
26
27
28
29
30
31
88
Isto, 23.
Isto, 23.
Isto, 24.
Isto, 24.
Isto, 26.
Sin Marka Licinija Krasa. U ratu protiv Parta pogiba zajedno s ocem u bitci kod Harana. 53. g.
pr. Kr.
7. Pohod protiv Belga

Cezar ponovno intervenira 57. g. pr. Kr. u sukobu unutar Galije. Marira protiv
Belga, koji su nastanjivali podruje omeeno dananjom Belgijom, a to Cezar navodi kao jednu treinu cijele Galije. Na rat protiv Rima ih navode pojedini Gali
te strah da e Cezar nakon osvajanja Galije napasti i njihovu zemlju. Cezar detaljno opisuje vojsku koju planiraju podii plemena Belga. Belovaci 60.000 vojnika,
Suesioni 50.000, Nervi 50.000, Atrebati 15.000, Ambiji 10.000, Morini, 25.000,
Menapi 7.000, Kaleti 10.000, Veliokasi 10.000, Veromandi 10.000, Atuati 19.000, te
Kondri, Eburoni, Cerosi i Kemani (zajednikim imenom Germani) 40.000 vojnika.32
Ukupno 306.000 boraca. Ono to se krije iza te brojke jest razjedinjenost pojedinih
plemena. Vojska tvorena od toliko razliitih plemena nije bila organizirana i uinkovita poput jedinstvene rimske vojske.
Cezar je uurbanim marom doao na granice zemlje Belovaka, gdje se naao
u pat poziciji s vojskom Belovaka i Suesiona. Nareuje Divicijaku da napadne s
Heduancima zemlju Belovaka. Belgi, uvidjevi da su ih Heduanci napali s lea
te da mobilizacija u pojedinim plemenima traje presporo, odluuju napustiti pat
poziciju s Cezarom te se povui u obranu svojih domova. No, povlaenje je neorganizirano i Cezarova konjica ih uhvati u bijegu.
Svi su oni navalili na posljednje neprijateljske ete, progonili ih tisue i
tisue koraka i posjekli veliko mnotvo ljudi na bijegu.33
Ubijali su koliko su mogli sve do suneva zalaska. U suton su prestali s klanjem i onda se povratili u tabor, kako im je bilo zapovjeeno.34
Sutradan su Belovaci i Suseoni zatraili mir. Cezar je potom krenuo na Nerve,
jedino preostalo pleme koje je predstavljalo opasnost. Njegova vojska doivjela je
iznenadni napad u krvavoj bitci kod Sabisa, ali je vjetinom, hrabrou i znanjem
Cezarova vojska ostvarila pobjedu. Cezar priznaje gubitak svih svojih stjegonoa,
dok je veina njegovih centuriona poginula ili ranjena. On je sam bio prisiljen
uzeti tit i osobno sokoliti svoje legije kojima je prijetilo opkoljavanje i sigurna
pogibelj.35 vrstina i umijee X. legije te brz dolazak pojaanja omoguilo je pregrupiranje Cezarovih snaga te potom okruivanje Nerva, nakon to su ih saveznika
plemena Atrebati i Viromandi napustili i dali se u bijeg. Gotovo 60.000 Nerva
izgubilo je ivot.36 Prema preivjelima je Cezar bio milostiv te je ak naredio njihovim susjedima da ih ne smiju napadati.
Preostala plemena ubrzo se predaju na milost Cezaru, svi osim Atuatuka koji
ismijavaju Rimljane zbog niskog rasta. Oni bivaju dobro utvreni u njihovom
Isto, 36.
Isto, 40.
34 Isto, 40.
35 Isto, 45.
36 Isto, 46.
32
33
89
LUCIUS
glavnom gradu, ali se predaju nakon to vide opsadne sprave. Cezar naloi da
Atuatuke predaju sve oruje koje imaju, ali oni prekre dogovor o miru tako to
jednu treinu svog oruja sakriju te pokuaju razbiti opsadu iznenadnim nonim
napadom. Atuatuke bivaju poraeni, a Cezar prodaje 53.000 ljudi u roblje.37
Poslije ovih dogaaja umirila se sva Galija. Nakon to su vijesti o uspjehu protiv
Belga stigle u Rim, odreeno je da se slavi zahvalnica 15 dana, to nitko do tada
nije doivio.38
8. Pohod protiv Veneta i Germana

Veneti, pomorsko pleme na zapadnoj obali Galije, 56. g. pr. Kr. zapoeli su pobunu
protiv Rima.
Ugled drave Veneta u onim krajevima uzdu cijeloga primorja na Atlanskom
oceanu bio je najznaajniji, jer su imali veliku mornaricu, a na svojim su brodovima
znali ploviti i u Britaniju.39
Krei jednu od najvanijih tradicija40 onog doba, Veneti uhvate i zatoe rimske izaslanike poslane da prikupe ito za rimsku vojsku. Njihovim su ugledom bila
zavedena i druga plemena u susjedstvu. Ovo razbjesni Cezara koji urno krene
ususret svojoj vojsci te naredi podizanje rimske mornarice na Atlanskom oceanu.
Veneti, zbog svog velikog iskustva na moru, isprva zadaju probleme Cezaru. No,
Rimljani se konsolidiraju te na kraju ipak pobjeuju u pomorskoj bitci. Cezar,
elei napraviti primjer od Veneta zbog krenja obiaja diplomacije zatvaranjem
izaslanika, smakne itav njihov sabor, dok ostale proda u roblje.41
Naredne zime, a to je bila godina za vrijeme konzulovanja Gneja Pompeja
i Marka Krasa, preli su germanski narodi Usipeti i Tenkteri u velikom mnotvu
preko rijeke Rajne nedaleko od mora u koje se ulijeva ta rijeka. Uzrok je prijelaza
bio to su ih Suebi vie godina uznemiravali, zatim ih ratom plaili, a dotle nisu
mogli obraivati svoja polja. Pleme Sueba najratobornije je i najbrojnije germansko
pleme.42
Cezar ubrzo stie sa svojom vojskom u zemlju Menapa (dananja Nizozemska).
Pri dogovorima o privremenom primirju, Germani iznenada napadnu Rimljane te
im nanose gubitke, no u konanici bivaju odbijeni. Cezar to uzme za veliku izdaju
i odlui prekinuti daljnje pregovore s Germanima. Sljedeeg dana, Germani poalju velik broj svojih poglavara i starjeina na pregovore s Cezarom. Cezar ih
37
38
39
40
41
42
90
Isto, 48.
Isto, 48.
Isto, 54.
Isto, 54.
Isto, 58.
Isto, 65.
zarobi u iekivanju novog napada. Time sam kri diplomatsku tradiciju zbog koje
je prethodno porobio itavo pleme Veneta.43 Potom napada i poraava preostale
Germane koji su u nepovoljnom poloaju zbog nedostatka svog vodstva koje je
Cezar prethodno zarobio. Kao demonstraciju sile, konstruira vrsti drveni most
u nevjerojatnom roku od 10 dana te prelazi rijeku Rajnu u Germaniju. Cezarova
elja je pokazati germanskim plemenima svu veliinu rimske vojske tako da sprijei sve ee germanske provale u Galiju. To mu polazi za rukom, jer ubrzo sva
priobalna plemena poalju taoce Cezaru uz obeanje mira.
9. Invazija Britanije
Do prve rimske invazije na Britaniju dolazi 55. g. pr. Kr. Cezar je okupio 80 transportnih brodova, dovoljnih za prijevoz dvije legije (VII. i X.). Iako se rimsko pjeatvo uspjeno iskrcalo na engleskoj obali, dodatnih 18 brodova, koji su prevozili konjicu, ne uspijeva doi na zadano odredite, ostavljajui Cezara u nepovoljnom
poloaju. Prva britanska invazija gotovo zavri potpunom katastrofom kad oluja
zahvati njegovo brodovlje te potom Britani napadnu njegovu pjeadiju s bojnim
kolima. Cezarova vojska se do tada nije sukobila s bojnim kolima te je panika bila
obuzela njegove vojnike.44 No, ipak Britani ne uspijevaju poraziti Cezarove trupe
i povlae se uz teke gubitke. Obeaju Cezaru darove i taoce u zamjenu za mir, ali
samo su dvije drave zapravo poslale taoce.45 Ubrzo potom, obnovljeno rimsko
brodovlje stie u pomo Cezaru te se on odluuje povui natrag na kontinent.
Sljedee se ljeto 54. g. pr. Kr. Cezar vraa u Britaniju nakon to je proveo cijelu
zimu pripremajui se za invaziju. Ne elei nita prepustiti sluaju, dao je sagraditi
600 brodova dovoljnih za prijevoz pet legija i 2.000 konjanika. Ponovno dolazi do
tekoa pri iskrcavanju. Cezar navodi da je u olujama izgubljeno 40 brodova,46 no
vjerojatno je preuveliao brojku kako bi njegov daljnji uspjeh bio to vei. Uspjeno
je porazio mone Britane pod vodstvom Kasivelauna te ih prisilio da plaaju danak Rimu. Neki izvori iz drugog stoljea navode kako je Cezar u svojim redovima
imao jednog teko oklopljenog slona kojeg je koristio za zastraivanje protivnika.47
Sama po sebi, ekspedicija nije imala trajan uinak jer se Cezar povukao u jesen
iste godine kako bi prezimio u Galiji, ne ostavivi niti jednog rimskog vojnika
u Britaniji. Glavna svrha pohoda jest vjerojatno bilo da se pokae Galskim plemenima da Cezar moe i nemogue te ih tako razuvjeri od daljnjih borbi protiv njega.
To mu nije polo za rukom jer upravo nakon povratka iz Britanije dolazi do najveih
Isto, 65.
Isto, 75.
45 Isto, 80.
46 Isto, 86.
47 POLYAENUS, Strategems, sv. 8, London: Ares Pub, 1994., 5.
43
44
91
LUCIUS
pobuna u Galiji. Bez obzira na to, Cezar je svome imenu dodao jo jednu sjajnu
pobjedu koju je itekako znao iskoristiti u propagandne svrhe, pogotovo kod kue
u Rimu.
10. Ambiorigova pobuna

Nezadovoljstvo meu pokorenim Galima ubrzano je raslo zbog sveope rimske
prisutnosti te Cezarova ponaanja kao gospodara Galije. Manji ustanci pratili su
Cezara od poetka ratovanja 58. g. pr. Kr., ali niti jedan do tad nije se mogao usporediti sa velikim ustankom u zimu s 54. na 53. g. pr. Kr. Malo pleme Eburona,
koji su spominjani u kampanji protiv Belga iako nisu izravno sudjelovali u sukobu,
nakon poraza veih plemena Belga preuzimaju primat u otporu Rimljanima meu
tim narodom. Pod vodstvom Ambioriga, Eburoni u potpunosti unite petnaest rimskih kohorta pod vodstvom legata Kvinta Titurija Sabina i Lucija Aurunkuleja Kote.
Do te pobjede Ambiorig dolazi lukavstvom. Uvjerio je spomenute legate da on
nipoto ne zapoinje pobunu protiv Cezara, jer ga sam nikako ne moe pobijediti,
ve da je morao napasti zimovnik zbog ogromne germanske vojske koja je prela
Rajnu te se zaputila u njegovu zemlju.
Ja opominjem i zaklinjem Titurija da mi ukae gostoprimstvo pa da se pobrine za svoj spas i spas svojih vojnika, jer je jaka eta Germana najamnika ve
prela Rajnu. Ona e za dva dana biti ovdje. Na vama je da izvedete svoje vojnike
iz zimovnika, a da to ne opaze susjedi pa da ih odvedete Ciceronu48 ili Labijenu
od kojih je jedan od vas daleko otprilike pedeset tisua koraka, a drugi neto vie.
Ja vam obeavam i svojom zakletvom potvrujem da e im prolaz kroz moju zemlju biti siguran. Dok to radim, ja se brinem za svoju dravu, jer u se na taj nain
rijeiti zimovnika i ujedno u uzvratiti Cezaru za sve njegove usluge.49 Nakon
dugo vijeanja, legati ipak odlue izvesti vojsku iz zimovnika te se uputiti Labijenu.
im su napustili zimovnik Germani ih uhvate u zasjedu. Nekoliko vojnika se uspjelo vratiti u zimovnik gdje su u bezizlaznoj situaciji izvrili samoubojstvo.50 Veoma
malen broj naao je spas u bijegu. Bitka je znaajna zato jer e Germani slinu
taktiku upotrijebiti i u Teutoborukoj umi 9. g. po. Kr.51
48
Brat poznatog dravnika Marka Tulija Cicerona.

50 Isto, 97.
51 U bitci kod Teutoburke ume (Schlacht im Teutoburger Wald) Germani su 9. godine nanijeli
teak poraz Rimljanima, iznenadivi ih iz zasjede. U bitci su unitene tri rimske legije (XVII.,
XVIII. i XIX.) koje se nisu obnavljale. Taj poraz je oznaio kraj rimskih ambicija da svoj teritorij
proire na desnu obalu Rajne (teritorij poznat kao Magna Germania). Cilj Rimljana bio je smanjiti granice svog carstva uspostavljajui ih na liniji Elba-Dunav. U ovoj zasjedi poginuo je i
prokonzul Publije Var koji je zapovijedao rimskom vojskom. Saznavi za teak poraz, car August
navodno je uzviknuo: Vare, Vare, legiones rede (hrv. Vare, Vare, vrati mi moje legije).
49
92
Kad su se vijesti o porazu rimske vojske proule, pobuna se rasplamsa na cijelu

Galiju. Gali odmah potom napadnu jo dva rimska zimovnika, no Cezar ih brzom
reakcijom spaava od sigurne pogibelji. Za to se vrijeme ogromna vojska Gala
poinje skupljati pred Labijenovim taborom. Iako brojano inferiorniji, Labijen
nareuje svojim etama napad na Gale tj. na njihovog poglavara Indutiomara,
jer je ispravno pretpostavljao da e se Gali raspriti ako im ubije zapovjednika.
Napad uspijeva te se preostale ete raziu.
Poslije toga dogaaja Cezar je upravljao neto mirnijom Galijom.52
Prije obrauna s Eburonima, Cezar je prvo napao Ambiorigove saveznike,
prisiljavajui ih na obeanje da nee pomoi plemenu koje je unitilo Kotu i Sabina.
S vojskom od pet legija poharao je zemlje Nerva, Suesona, Travera i Menapa te
postigao eljeni rezultat. Nakon toga Cezar izgradi most preko Rajne i krene na
drugi pohod u Germaniju kako bi kaznio germanska plemena koja su pruala pomo
Ambiorigu. Naposljetku Ambiorig biva poraen bez pravog okraja s Cezarom.
Pleme Eburona postalo je povijest. Cezarova osveta bila je genocid cijelog plemena.53
Ambiorig je, meutim, nestao u Germaniji bez traga. Cezar je potom ostavio vojsku
u Galiji i otiao u Italiju.
11. Vercingetoriksova pobuna

Eburonska pobuna prvi je oiti rimski poraz u Galiji koji pridonosi irenju osjeaja
zajednitva kod Gala i njihovu revolucionarnom otporu protiv rimske vladavine.
Cezaru je trebalo gotovo godinu dana da ponovno zadobije kontrolu nad Galijom
i pacificira tamonja plemena. No, nemir meu galskim plemenima je i dalje bio
prisutan.
Pobuna koju je vodio Vercingetoriks poela je poetkom 52. g. pr. Kr. dok je
Cezar obavljao sudbene skuptine u Italiji. Prvaci Galije sastajali su se u umovitim
i zabitnim mjestima kako bi iskazivali svoje ogorenje Rimom i dogovarali pobunu.
Izjavili su da je bolje poginuti u boju nego ivjeti kad ne mogu ponovno
ostvariti staru slavu i slobodu koju su im prei bili dali u batinu.54
Vjerujui da e Cezar biti ometen previranjem u Rimu nakon smrti Publija
Klodija, Karnuti, pod vodstvom Kotuata i Konkonetoduma naprave prvi potez.
Na juri osvoje Kenab i pobiju sve rimske graane koji su se tu nastanili iz trgovakih razloga.
Galska su plemena shvatila da samo ujedinjena mogu izboriti nezavisnost od
Rima.55 Vijee galske skuptine proglasilo je Vercingetoriksa, pripadnika plemena
Isto, 123.-127.
54 Isto, 129.
55 Isto, 129.-131.
52
53
93
LUCIUS
Arverna, zapovjednikom ujedinjene galske vojske. Skupivi vojsku ujedinjenu

protiv Rima, uspio je ondje gdje nijedan galski voa prije njega nije uspio. Njegov
autoritet, nametnut kroz otru disciplinu, bio je toliko velik da je uspijevao zadrati
moral Gala ak i nakon nekoliko neuspjeha. Vercingetoriks odmah pokua izolirati
rimske postrojbe u njihovim oblinjim zimovnicima. Da bi to sprijeio, Cezar je
po snijegom zavijenim planinskim prijevojima doveo svjee snage i ponovo osvojio Kenab. Tada Gali prelaze na novu strategiju spaljene zemlje. Umjesto sukoba
s bolje opremljenim i odlino uvjebanim rimskim legijama na otvorenom polju,
Vercingetoriks je odluio napasti razvuene rimske opskrbne crte, pritom palei
polja i gradove ispred rimske vojske.
Tek poto je nakon ogorene borbe za Avarik Cezar uspio 52. pr. Kr. osvojiti
ovaj strateki vaan grad, rimska vojska mogla je ponovo prijei u ofenzivu. Nakon
pada grada Cezarovi vojnici poine straan pokolj kao odmazdu zbog ubijenih
rimskih graana u Kenabi. Cezar navodi da se od 40.000 stanovnika spasilo osam
stotina.56 Potom dolazi do bitke kod Gergovije gdje Cezar umjesto oekivane pobjede doivi teak poraz. Nakon te bitke i preostala su se galska plemena pridruila
pobuni, ukljuujui i Heduance, do tada rimske saveznike. U ovakvoj je situaciji do
punog izraza doao Cezarov vojniki genij. Umjesto povui se i Galiju prepustiti
njenoj sudbini, Cezar je odluio krenuti u protunapad i u bitci kod dananjeg Dijona
na Armankonu porazio je Vercingetoriksa. Tada galski voa ini svoju fatalnu greku,
odlui se povui u grad Aleziju.
U bitci kod Alezije (rujan 52. g. pr. Kr.), Cezar je izgradio utvrdu oko grada
kako bi ga opkolio. Meutim, prije nego to je opkop bio dovren, Vercingetoriks
je uspio poslati svoje konjanike u pomo.
Vercingetoriks je namjeravao da nou poalje dalje itavo konjanitvo prije
nego to Rimljani posvravaju gradnju svih utvrda. Na odlasku je naredio zapovjednicima konjanitva da svaki od njih krene u svoju zemlju pa onda sve one koji
su sposobni za oruje pozovu i da dignu ustanak.57
Cezar potom gradi jo jedan vanjski opkop protiv oekivane galske vojske
koja e stii u pomo. Prema Cezaru, Gali su okupili vojsku od 8.000 konjanika i
250.000 pjeaka te puni samopouzdanja krenuli u pobjedu prema Aleziji.
Nitko meu njima nije ni zaas posumnjao da bi netko mogao odoljeti tolikom organiziranom mnotvu, osobito u dvostrukoj bici kad provale njihovi iz
grada, a oni se budu pojavili s tolikim konjanikim i pjeakim etama.58
Vercingetoriks se nalazio u Aleziji sa 80.000 vojnika, ali nije imao nikakve
komunikacije s galskom vojskom izvana. Nakon dva dana neuspjenih napada s
obje strane na utvrene opkope, moral Gala je pao. Meutim, napadi su otkrili
56
57
58
94
Isto, 140.
Isto, 161.
Isto, 164.
slabu toku u utvrdama. Trei je dan Verkasivelaun iz plemena Arverna poveo

60.000 ljudi u konani napad koncentrirajui sve snage na mjesto gdje je utvrda
bila najslabija. Cezarove snage bile su na rubu kolapsa i sveopeg unitenja kad
je Cezar okupio oko sebe 40 kohorti te ih poveo u gotovo suicidalan napad na
neprijatelje iza lea.
Tad je nastala zagluna vika na jednoj i drugoj strani, a ovoj se je pridruila
ona to je odjekivala s nasipa i svih ostalih utvrda. Nai su borci odustali od borbe
kopljima pa su istrgli maeve i njima se poeli boriti. Odjednom se otraga pojavilo
konjanitvo, a njemu su se istodobno pribliile kohorte. Tad su neprijatelji poeli
bjeati a njima su se u susret isprijeili nai konjanici. Zato je nastao velik pokolj.59
Pobjeda je bila potpuna. Sutradan se Vercingetoriks predao. Prema Plutarhu,
Vercingetoriks se predao na dramatian nain, jaui njegovog lijepog konja do
Cezarovog kampa, skidajui svoj oklop i sjedajui pred noge Cezara, gdje je
ostao nepomino dok nije odveden.60 Cezar opisuje Vercingetoriksovu predaju
znatno skromnije. Vercingetoriks je boravio u zatvoru sljedeih est godina ekajui da bude pokazan na Cezarovu trijumfu. Kao to je nalagala tradicija za
takve zarobljenike i protivnike Rima, na kraju Cezarove trijumfalne povorke, koja
je bila odgoena zbog graanskog rata izmeu Cezara i Pompeja, 46. g. pr. Kr.
vjerojatno je ritualno zadavljen.61
12. Posljedice Galskih ratova

Neuspjeh Gala kod Alezije okonao je njihov opi i organizirani otpor protiv
Rimljana, iako su pojedina plemena pruala manji otpor do 51. g. pr. Kr. S Cezarovom pobjedom nad kombiniranim galskim snagama poela je rimska dominacija
nad Galijom, koja e potrajati 500 godina. Za Cezara, uspjeh kod Alezije bio je
golemi osobni uspjeh, kako u vojnom tako i u politikom smislu. S druge strane,
poslije odlaska Vercingetoriksa Gali vie nisu imali sredinju figuru koja bi se mogla
nametnuti kao ratni voa. Galska plemena, umorna od rata, koja je Cezar pridobio
slatkorjeivim obeanjima i bogatim darovima, odluila su prihvatiti rimsku vlast.
Desetkovano stanovnitvo Galije brzo je romanizirano, a Galija je postala jedna od
najznaajnijih rimskih provincija u kojoj se galo-rimska kultura ouvala i poslije
pada Zapadnog Rimskog Carstva u 5. st. po Kr.
Cezar je u Galiji postigao nevjerojatne uspjehe, iako se pacifikacija te pokrajine oduljila vie nego to je bilo oekivano. Meutim, pretvaranje Galije u rimsku
provinciju znatno je pomoglo Cezaru u dobivanju velikih financijskih sredstava i
stjecanje vjerne i iskusne vojske. U meuvremenu je u ratu s Partima poginuo Kras,
Isto, 169.
Kate GILLIVER, Caesars Gallic Wars, London: Osprey Publishing, 2002., 57.
61 Isto, 80.-81.
59
60
95
LUCIUS
a Pompej se sve vie politiki odvajao od Cezara. Senat staje uz Pompeja i poinje
initi sve u svojoj moi kako bi umanjio Cezarovu vanost. Cezaru je tako naredio
da raspusti vojsku i vrati se u Rim. Nametnuo mu je senatus consultum ultimum
koji je on protumaio kao onesposobljavanje njegove vlasti, a to je uistinu i bio.
Proglaen je dravnim neprijateljem, a on 10. sijenja izjavljuje Alea iacta est
(Kocka je baena) i prelazi Rubikon s vojskom, to nitko do tada nije uinio te
zapoinje graanski rat sa svojim bivim suradnikom i mentorom Pompejom.62
Pompej se odmah povukao u Grku kako bi imao vremena prikupiti legije s
istoka, a Cezar je za to vrijeme zaplijenio dravnu blagajnu. U Hispaniji je pokorio Pompejeve pristae. Sa samim Pompejom sukobljava se kod Farsala u Tesaliji
i tjera ga na bijeg. Pompej se povlai u Egipat gdje biva ubijen od strane tadanjeg
vladara Ptolomeja XIII. Cezar se u Egiptu uplie u dinastike sukobe i na prijestolje
postavlja Kleopatru, a potom odlazi u Aziju gdje je u bitci kod Zele porazio Farnaka
II., sina Mitridata IV. Godine 47. g. pr. Kr. vraa se u Italiju i gasi pobunu koja
je nastala u X. legiji zbog neisplaenih plaa. Preostale Pompejeve ete pobijedio
je 46. g. pr. Kr. kod Tapsa, a u Utici je prisilio na samoubojstvo Jubu i Katona.
Vratio se u Rim i proslavio etvorostuki trijumf (nad Galijom, Egiptom, Farnakom
i nad Jubom). U Hispaniji je 45. g. pr. Kr. kod Munde porazio Gneja Pompeja, sina
Pompeja Velikog.
Vratio se u Rim kao apsolutni pobjednik. Dodijelio si je doivotnu diktaturu
44. g. pr. Kr. Dobio je ovlasti imenovanja konzula i mnogih drugih magistara. Prvi
je govorio u Senatu i sjedio je na pozlaenom kurulskom stolcu. Nosio je purpurni
plat i lovorov vijenac na glavi. Takoer je dobio titulu Oca domovine. Reforme
koje je proveo nisu se mijenjale. Reformirao je kalendar kako bi se lunarna godina izjednaila sa solarnom. Otvorio je niz javnih knjinica te probio kanal kroz
Korint. Smanjio je broj ljudi koji su imali pravo na besplatno ito, poveao plae
legionarima. Veteranima koji su dobili zemlju od drave je zabranio njihovu prodaju kako veliki zemljoposjednici ne bi proirili svoje posjede. Nezadovoljstvo se
ipak irilo meu senatorima. Sve se manje podnosilo Cezarovo brzo djelovanje i
uvoenje novina te ubrzo dolazi do planiranja urote. Urota je zapoela u vrijeme
kad je Cezar raspustio svoju tjelesnu pratnju. Glavni urotnici bili su Kasije Longin
i Marko Junije Brut. Dana 15. oujka 44. g. pr. Kr., na Martovske ide, izboden je
u Senatu. Senatori su mu dolazili s namjerom predaje zamolbe, meutim poeli
su ga, jedan za drugim, ubadati noevima kako se ne bi znalo tko mu je od njih
zadao smrtonosni ubod. Cezar se opirao, ali je prestao uoivi meu urotnicima
Bruta.63
Urotnici su kasnije bili proganjani od lanova novog trijumvirata: Oktavijana,
Marka Antonija i Lepida. Svrha atentata, sprjeavanje diktature i apsolutne vlasti
62
63
96
Povijest svijeta, sv. 4., 113.

Isto, 120.
jedne osobe, nije ostvarena, ve samo odgoena. Oktavijan 13 godina kasnije postaje
Princeps, prvi meu jednakima i s time zapoinje novo doba u Rimskoj povijesti.
13. Cezar i politiki marketing

Julije Cezar je bio vrstan general, no bilo je u Rimu jo sjajnih generala. Bio je
vrlo spretan, pa i beskrupulozan, ak i sklon podmiivanju, no to nije bilo neto
novo. Ono to je istinski inovativno i jedinstveno u Cezarovoj osobi bijae to da
je cijelog ivota koristio tehnike koje su pomagale izgradnji njegova ugleda i
istodobno mu pomagale iskoristiti konflikte tadanjeg Rima u osvajanju vlasti.
Uspijevao je pridobiti oboavanje puka i pokoriti Senat, a da ga velik dio patricija
nije doivljavao kao pripadnika protivnikog tabora. Ta sposobnost je bila klju
kojim je, bar privremeno, osigurao pristanak Senata na njegovu apsolutnu vlast.64
Cezar je od samoga poetka politike karijere stvarao sliku o sebi kao ovjeku iz
naroda koji e uiniti sve za puk i malog ovjeka protiv bogatog i monog plemstva.
Koliko je Cezar elio biti blizak puku, odnosno upoznat sa stajalitima najire
javnosti, pa i najniih stalea, govori i podatak da je sve dok nije bio izabran za
Pontifexa Maximusa ivio u najozloglaenijem i najsiromanijem kvartu Rima
zvanom Subura.65 Naravno, to je bila i svojevrsna poruka puku da je on jedan od
njih, prvi sluaj namjernog izbora mjesta stanovanja kao jasne politike poruke.66
Cezar je, aljui izvjea iz Galije, uspio u pridobivanju puka, a moda i vanije,
uplaio Senat svojim priama o nepobjedivosti. To se najbolje vidjelo pri prelasku
Rubikona kad je veina senatora pobjegla iz Rima zajedno sa Pompejom. Kroz svih
sedam knjiga koje ine Galske Ratove, Cezar je stvorio sliku o sebi kao nepobjedivog
i hrabrog vojskovoe, a opet milostivog i lojalnog dravnika koji brine za puk i rimsku
republiku.
Zapisi iz Galije slue kako bi rimskoj publici skrenuli pozornost na njegove
ratne uspjehe, a kako bi poveao vjerodostojnost onoga o emu je pisao, uveo je
i novu tehniku pisanja o sebi u treem licu. Izvjea u treem licu stvaraju dojam
nepristranosti i objektivnosti. Cezar, naizgled objektivistiki opisujui politike
prilike, dramatine ratne dogaaje i etnografsko-geografske injenice, promie
sliku o sebi koju eli. Naravno, sve to ini na vrlo vjet nain, i njegovu politiku
promidbenu namjeru suvremenicima nije bilo lako prozreti.67
64
Predrag HARAMIJA, Gaj Julije Cezar, majstor politikog marketinga. Politika promidba
neko i danas. (http://hrcak.srce.hr/55492), 171.
65 G. S. TRANKVIL, Dvanaest rimskih careva, 6.
66 Predrag HARAMIJA, Gaj Julije Cezar, majstor politikog marketinga. Politika promidba
neko i danas. (http://hrcak.srce.hr/55492), 157.
67 Isto, 161.
97
LUCIUS
Ukoliko pogledamo Galske ratove iz perspektive da je cijeli pohod Cezaru

samo bio sredstvo u zadobivanju vlasti u Rimu, dobivamo sasvim drugaiju sliku.
Sliku koju naalost, u nedostatku drugih izvora, ne moemo upotpuniti s potpunom
sigurnou. injenica je da je Cezar sve prilike, pa tako i pohod u Galiji, iskoristio
na najbolji mogui nain za vlastitu promociju i uspjeh, i po tome je zasigurno prvi
pravi strunjak u politikom marketingu.
ZAKLJUAK
Galski ratovi bili su svojevrsna prekretnica u povijesti Rimske Republike jer
pohodi protiv galskih plemena nisu bili odobreni od strane Senata. Rimski senat
nikad nije slubeno objavio rat galskim plemenima, to dovodi do odreenog
presedana koji e ambiciozni generali zloupotrebljavati u budunosti. Cezar je
svoje pohode pravdao preventivnim mjerama zatite rimskih provincija kojima je
bio upravitelj. Prava svrha pohoda je naravno bila u moi i novcu. Cezara je prije
odlaska u Galiju iz dugova u koje je zapao kupnjom ita i organiziranjem igara
za plebejce izvlaio Kras, ali nakon osvajanja Galije, Cezar je postao najmonija
osoba u Republici. To ga dovodi u sukob sa Senatom i Pompejom te naposljetku
do krvavog graanskog rata iz kojeg e izai kao pobjednik. Cezar je na tlu Galije
stvorio vjernu i discipliniranu vojsku s kojom se u kasnijim ratovima istaknuo
i koja ga je vjerno pratila u svaki kutak Mediterana. Praksa koju je uveo Gaj
Marije, a Cezar usavrio, lojalnost legionara svojemu vojskovoi umjesto Senatu
u Rimu, dovest e do stvaranja Rimskog Carstva, ali e mu i uzrokovati nerjeive
probleme. Cezarovi pohodi ostavili su Galiju opustoenom i iznemoglom: prema
Plutarhu, preko milijun mrtvih i jo toliko odvedenih u roblje. Sve do panjolskog
osvajanja June Amerike nije se dogodila vea ljudska i socijalna katastrofa.
No, to nije sprijeilo Cezara da zauzme svoje mjesto u povijesti kao jedan od
najveih dravnika. Njegovo ime postalo je toliko veliko, da je zapravo sinonim
za vrhovnog vladara, monijeg i uzvienijeg od kralja; cezar, car, tzar, kaiser, czar
nazivi su vladara iji je korijen u rijei Caesar, a sve je poelo u Galiji.
98
LITERATURA
Knjige:
1. CEZAR, Gaj Julije, Moji ratovi, Zagreb: Zora, 1972.
2. FIELDS, Nic, Julius Caesar: The background, strategies, tactics and battlefield experiences
of the greatest commanders of history, Oxford: Osprey Publishing, 2010.
3. GILLIVER, Kate, Caesars Gallic Wars, Oxford: Routledge, 2005.
4. GRIMAL, Pierre, Rimska civilizacija, Beograd: Jugoslavija, 1964.
5. LISIAR, Petar, Grci i Rimljani, Zagreb: kolska knjiga, 1971.
6. Povijest svijeta, sv. 4, Zagreb: Jutarnji list, 2007.
7. RODGERS, Nigel, Ancient Rome, London: Herman House, 2008.
8. KILJAN, Dubravko, Leksikon antikih autora, Zagreb: Matica hrvatska, 1996.
9. TRANKVIL, Gaj Svetonije, Dvanaest rimskih careva, Beograd: Dereta, 1936.
Internetski izvori:
1. HARAMIJA, Predrag Gaj Julije Cezar, majstor politikog marketinga. Politika promidba
neko i danas. (http://hrcak.srce.hr/55492)
2. POLYAENUS, Stratagems (http://www.attalus.org/translate/polyaenus8A.html)
3. PLUTARH, Parallel Lives (http://penelope.uchicago.edu/Thayer/E/Roman/Texts/Plutarch/Lives/
Caesar*.html)
4. OGOREC, Marinko, Suvremeni vojniki inovi (http://www.v2.hrvatski-vojnik.hr/hrvatskivojnik/4092012/cinovi_3_1.asp)
99
LUCIUS
JOSIP PAPAK
Caesar in Gaul
Summary
Julius Caesar entered Gaul to contain the barbarian threat, but reason for further conquest
is found in Caesars ambition for personal glory, wealth, and power. After a string of
military victories against the Germanic tribes Belgae and Britons, he took Gaul with force
and made from it a Roman province. In these conquests, he showed remarkable skills in
diplomacy and strategic warfare, and formed a reputation that followed him to this day.
He extended the Roman Republics territory and replenished Roman supply of slaves by
bringing in the captives from Gaul. In the eyes of the Roman people, his successes in Gaul
came to eclipse the reputation of his co-consul, Gaius Pompey Magnus. A war of great
profit and glory for Caesar, this conflict made him extremely popular with the people of
Rome, though less so with the senators, who saw him gathering power to himself in a
series of events that ultimately lead to his ascension to Dictator.
Keywords: Julius Caesar, Gaul, conquest, Roman Republic, ambition
100
MONIKA JUKI
Hrvatski studiji Sveuilite u Zagrebu
Bitka kod Sekigahare

Japan je tijekom 16. stoljea samo nominalno bio pod carskom vlau, dok je stvarna vlast bila podijeljena izmeu nekolicine velikaa, to je uzrokovalo nestabilnost
u zemlji. Nakon smrti najmonijeg od njih, Toyotomija Hideyoshija, zemlja je podijeljena izmeu onih odanih njegovom nasljedniku i onih koji podravaju Tokugawu
Ieyasua, ovjeka koji ima sredstva da konano dovri ujedinjenje Japana. Sukob
je rijeen bitkom kod Sekigahare 1600. godine, jednom od najpoznatijih bitaka japanske povijesti. Ovaj rad donosi uvid u te dogaaje i pojanjava sam tijek bitke,
vojnu opremu koja je sudionicima bila na raspolaganju te posljedice koje je Sekigahara imala po japansko drutvo.
Kljune rijei: Sekigahara, feudalni Japan, bitka, samuraji, Toyotomi Hideyoshi,
ogunat, Tokugawa Ieyasu, Sengoku period
1. Uvod
Prouavanje povijesti u Hrvatskoj uglavnom podrazumijeva povijest zapadnog
svijeta, dok se azijski i afriki kontinent veim dijelom zanemaruju. Stoga niti ne
udi to o povijesti Japana ne znamo mnogo ili znamo vrlo malo, uglavnom vezano
uz njegovu ulogu u Drugom svjetskom ratu, a i to nam je esto nerazumljivo.
Naime, rije je o zemlji koja se razvijala na vrlo specifian nain, posjedujui kulturu i sustav vrijednosti koji ni danas ,,zapadnjacima nije blizak niti shvatljiv.
Tema je ovoga rada bitka kod Sekigahare koja se odrala 21. listopada 1600.
godine, a pobjedu je odnio velika Tokugawa Ieyasu koji e time dovriti ujedinjenje
Japana te uspostaviti ogunat koji e vladati zemljom narednih 250 godina. Ova
bitka jedna je od najvanijih i najprouavanijih bitaka u japanskoj povijesti pa
stoga iznenauje da se u zapadnoj literaturi ona gotovo i ne spominje. Iako broj
sudionika ove bitke varira ovisno o izvoru (navodi se brojka i od 250,000 vojnika
iako je to vjerojatno pretjerano), ostaje injenica da je to bilo jedno od najveih
okupljanja samuraja na jednom mjestu te prekretnica u japanskoj povijesti.
U prvom dijelu rada nastoji se ukratko opisati prilike koje su vladale u Japanu
krajem 16. stoljea, kao i uzroke bitke kod Sekigahare. Tree poglavlje odnosi se
101
LUCIUS
na povod te sam tijek bitke, dok etvrto poglavlje objanjava ishod i posljedice
ovog sukoba.
2. Politika situacija u Japanu u drugoj polovici 16. stoljea

Japan je u 16. stoljeu bio vrlo nesigurno mjesto za ivot zbog vrlo kompleksne
i nestabilne politike situacije. Iako se japansko drutvo (naizgled slino kao i
zapadno) dijelilo na plemstvo, vojsku, sveenstvo i seljake, ovi su slojevi esto bili
isprepleteni te su se vodile neprestane bitke za prevlast. Japan je bio feudalna zemlja u kojem su samuraji (ratnici) bili vazali velikaa koji su se nazivali daimyo,
a oni su pak bili vazali ogunu (generalu, vrhovnom vladaru). Car je najee bio
simbolika figura s iznimnom sakralnom vanou, dok je stvarna politika vlast
bila u rukama oguna. Tu je funkciju dobivao onaj daimyo koji je bio najbogatiji,
odnosno imao najveu vojsku i potovanje ostalih velikaa, ali i krvnu povezanost
s legendarnim Minamoto klanom.1
Razdoblje japanske povijesti 1568.-1603. godine naziva se Momoyama, a karakteriziraju ga tri linosti koje su pokuale (a naposljetku i uspjele) ujediniti sve japanske pokrajine. To su Oda Nobunaga, Toyotomi Hideyoshi i Tokugawa Ieyasu.
Potonji je svoj napredak zapoeo jo kao mladi pod vodstvom Nobunage, a nakon
njegova ubojstva elio je okupiti vojsku te pod izlikom osvete za Nobunagino ubojstvo zapravo doi na vlast. No, preduhitrio ga je Hideyoshi pa Ieyasuu nije preostalo
drugo nego prihvatiti nastalu situaciju i strpljivo ekati svoju priliku. Uputao se u
borbe s drugim velikaima, osvajajui njihove zemlje i polagano postajavi jedan od
najbogatijih daimyoa u zemlji. Unato povremenim provokacijama i neslaganjima sa
Hideyoshijem, priznavao ga je za vrhovnog vladara i tako opstao na vrhu politike
scene.2
Nakon Hideyoshijeve smrti 1598. godine, prijetila je opasnost da zemlja utone
u potpuni kaos jer je kao nasljednik ostao njegov petogodinji sin Hideyori. No,
prije smrti, Hideyoshi je odredio peterolano Namjesniko vijee koje je trebalo
imati ulogu regenta do nasljednikove punoljetnosti. lanovi vijea bili su Tokugawa
Ieyasu, Maeda Toshiie, Mori Terumoto, Ukita Hideie i Uesugi Kagekatsu, a kao
najmoniji daimyo, Ieyasu je dobio najvee ovlasti i brigu o nasljedniku.3 No osim
1
oguna je proglaavao sam car, pod uvjetom da velika ima dokaz da potjee od Minamoto klana. Naime,
Yoritomo Minamoto je 1185. godine pobijedio u borbi za vlast i postao prvi ogun s nasljednom vlau
(prema The Cambridge History of Japan, Volume 4: Early Modern Japan. Cambridge 1991., 143.)
2 Razdoblje japanske povijesti od oko 1467. do 1603. godine naziva se Sengoku period ili ,,vrijeme
ratujuih drava, a obiljeeno je nestabilnou, politikim i dr. previranjima. Posljednja faza tih
sukoba dobila je ime Azuchi - Momoyama, a ona zavrava upravo bitkom kod Sekigahare i uspostavom
ogunata (prema: http://en.wikipedia.org/wiki/Sengoku_period)
3 FRANK MCLYNN, Junaci i zloinci: kako su razmiljali najvei ratnici u povijesti, Zagreb 2009.,
239.
102
Monika Juki, Bitka kod Sekigahare
petorice regenata, Hideyoshi je osnovao i vijee petorice povjerenika koji su trebali

biti administrativni upravitelji. U stvarnosti su i oni bili suparnici regentima u borbi
za vlast, a najmoniji meu njima bio je Ishida Mitsunari. Postavilo se pitanje krize u
zemlji: hoe li ostali daimyoi prihvatiti odabrane namjesnike ili e podrati Ieyasua
(kao najmonijeg daimyoa) u borbi za vlast. Odmah je dolo do velike podjele meu
velikaima: unato velikoj odanosti prema klanu Toyotomi (nasljednik Hideyori),
mnogi su daimyoi smatrali da e u sluaju sukoba pobijediti Ieyasu i da se bolje prikloniti njemu. Neki su se od velikaa priklonili Ieyasuu samo zbog prijezira prema
njegovom glavnom protivniku, spomenutom Ishidi Mitsunariju, koji je bio poznat
kao spletkar i osoran ovjek koji je svojim ponaanjem uvrijedio mnoge.4
No i druga je strana (lojalisti, tzv. zapadna strana) imala brojne pristae koji
su tradicionalno bili vezani za klan Toyotomi ili bi izgubili mnogo ako Ieyasu
odnese pobjedu. Unato prividnom slaganju, obje su strane zapoele pripreme za
sukob te lobiranje za svoju stranu, a ekao se samo pravi povod i vojnom sukobu.
Slika 1: politika karta Japana u Momoyama periodu5

4
5
Isto, 239.-240.
izvor: http://en.wikipedia.org/wiki/AzuchiMomoyama_period
103
LUCIUS
3. Bitka kod Sekigahare

3.1. Uzroci i povod sukoba
Ubrzo nakon Hideyoshijeve smrti, Ieyasu se preselio u njegov dvorac Fushimi,
ime je dao do znanja kakve su mu namjere. To je uzbunilo ostale regente koji su to
proglasili uzurpacijom, ali nisu zapoeli rat iako su pokuali nekoliko (neuspjenih)
atentata. No ubrzo je dolo do nove prilike kada je jedan od regenata, Uesugi Kagekatsu, poeo okupljati vojsku kako bi se suprotstavio Ieyasuu, koji je zatraio da
se Kagekatsu obrati izravno caru i objasni svoje postupke. Na Mitsunarijev poticaj,
Namjesniko je vijee poduprlo Kagekatsua i optuilo Ieyasua u 13 toaka, prvenstveno zbog zauzimanja dvorca Fushimi i uzurpacije vlasti. Ieyasu je krenuo na sjever
zemlje kako bi se obraunao sa Kagekatsuom, no saznao je da Mitsunari okuplja
svoju vojsku pa se odluio sukobiti s njim, a Kagekatsua prepustiti suradnicima.
Prije sukoba Ieyasu je pokuao diplomacijom i podmiivanjem pridobiti neodlune daimyoe na svoju stranu. Najvanije je bilo pridobiti na svoju stranu Kobayakawu Hideakija, neaka i posinka pokojnog vladara koji je zapovjedao nad 15,000
ljudi. Hideaki je odluio prividno ostati na strani zapada, ali i obeao da e promijeniti
strane kad to bude najprikladnije.6
Drugi potencijalni suradnici bili su pripadnici klana Mori koji su razmiljali o
prelasku na drugu stranu iskljuivo zbog prijezira prema Ishidi Mitsunariju. Naime,
on je bio spretan inovnik, ali nije imao previe vojnog iskustva ni sposobnosti,
to ga nije sprijeilo da se proglasi vrhovnim zapovjednikom zapadne strane.
Najsposobnija osoba za tu poziciju bila bi upravo iz klana Mori, Terumoto, no on
je ostao u pozadini upravo Mitsunarijevom odlukom, to je bila velika uvreda.7
Ieyasu je imao sjedite u gradu Edo (istok zemlje) te je krenuo ususret Mitsunarijevim snagama na zapadu. No shvativi da bi to bilo pogibeljno, odluio se vratiti u Edo i tamo dovesti vojsku u red. Na povratku je zastao u dvorcu Fushima
kojime je sada upravljao njegov prijatelj Torii Mototada jer su bili uvjereni da e to
biti prva meta napada zapadne vojske (kraj srpnja 1600.). To se i dogodilo mjesec
dana kasnije, nakon desetodnevne opsade dvorca, no unato velikom gubitku i pogibiji Mototade, zapadna vojska je zadrana uz gubitak od 3,000 ljudi. Ovim potezom postalo je jasno da je vojni sukob neizbjean i da e se odluujue bitke voditi
na zapadnom dijelu otoka Honshu. Naime, zapadna se vojska poela okupljati kod
dvorca Ogaki koji se nalazi izmeu utvrda Gifu i Kiyosu. Tko stekne nadzor nad
6
Kobayakawa Hideaki esto se navodi kao presudni faktor koji je doveo Ieyasua do pobjede, a uzrok
njegove izdaje jest prijezir koji je osjeao prema Ishidi Mitsunariju. Naime, tijekom Korejskog rata,
Mitsunari je vladaru ocrnio Hideakija kao nesposobnoga zbog ega je on osramoen i vraen s
bojita kui. Upravo je Ieyasu nagovorio vladara (Hideyoshija) na pomirbu i zaloio se za Hideakija
kod njega, to mladi nije zaboravio.
7 F. MCLYNN, Junaci i zloinci, 240.-244.
104
tim utvrdama, nadzirat e i glavne ceste te omoguiti vojsci da krene na gradove

Osaku i Kyoto.8
Slika 2: poetne operacije i kretanja zapadne i istone vojske9
Zapadni su saveznici dakle drali dvorac Ogaki, no Ieyasuova (istona) vojska

zauzela je dvorce s njegove obje strane, Gifu i Kiyosu. Kako bi imao osigurano zalee dok se kree prema zapadu, Ieyasu je poslao sina Hidetadu da s vojskom od
36,000 ljudi krene iz Edoa na sjeverozapad. Njihova je zadaa bila ,,proeljati
unutranjost otoka Honshu i zatim se pridruiti Ieyasuu kod dvorca Ogaki. Meutim,
Hidetada je bio eljan slave i oevog odobravanja pa je pokuao zauzeti dvorac Ueda,
no opsada je bila neuspjena. Osim toga, predugo je trajala pa se Hidetada nikad nije
pridruio oevim snagama - stigao je na bojinicu kada je sve ve bilo gotovo.
Zapadne snage takoer nisu bile jedinstvene: iako je glavnina vojske pod Mitsunarijevim vodstvom bila kod Ogakija, dio se vojnih snaga zadrao opsjedajui dvorce naklonjene Ieyasuu. Posebno je bila teka borba za dvorac Otsu kojeg je opsjedalo
15,000 zapadnih snaga. Utvrda je pala tek 21. listopada, kada je bilo prekasno da se
te snage prikljue i odigraju bitniju ulogu u bitci kod Sekigahare.
3.2. Ustroj vojske i naoruanje

Obje vojske, zapadna i istona, bile su naizgled sline, ak su i brojano bile gotovo
ravnopravne. Strunjaci procjenjuju da je u bitci sudjelovalo izmeu 170,000 i
200,000 ljudi: zapadna je vojska brojala (ugrubo) 82,000 ljudi, a istona gotovo
89,000 vojnika. Obje su vojske bile dobro izvjebane, opremljene i disciplinirane.10
Isto, 245.
izvor: A. J. BRYANT, Sekigahara 1600., 39.
10 A. J. BRYANT, Sekigahara 1600., 25.
8
9
105
LUCIUS
Zapovjedna struktura nije bila tipina u dananjem smislu te rijei. Naime,

svaki je daimyo imao svoje trupe kojima je zapovijedao te ih opremao, a broj vojnika ovisio je o bogatstvu samog velikaa, to nalazimo i u europskom feudalnom
sustavu. Njih moemo smatrati generalima, ispod kojih su bili asnici - njihovi vazali ili lanovi obitelji koji su, primjerice u Ieyasuovom sluaju, ujedno bili voe
svojih klanova pa ih se moe smatrati ,,generalima ispod generala.11 Ovakav ustroj
vojske u kombinaciji s velikim egom generala mogao je lako dovesti do problema,
primjerice da jedan od generala odbije izvriti zapovijed glavnog generala. Ovo je
bio veliki problem japanske vojske u ovom periodu: bez obzira kako su dobro planovi napravljeni, ovisili su o onima kojima je bila vanija osobna reputacija i ast
nego generalni ishod.12
Jedinice su bile opremljene ovisno o eljama i mogunostima daimyoa: neki
su velikai naruivali jednake oklope i opremu za svoje vojnike kako bi im podigli
moral, dok su drugi (siromaniji) koristili to im je bilo pri ruci, ak i skidali opremu s mrtvih vojnika. Najobiniji vojnici (ashigaru) koji su inili veinu vojske,
imali su najjednostavniju opremu. Njihova ratna oprema sastojala se od odijela nainjenog od ploica koje su meusobno bile povezane pancirkom, a moglo se lako
smotati ili pak od odijela koje je titilo samo prednju stranu, ali ne i zadnju. Bolje
rangirani vojnici imali su kacigu i odijela s metalnim dodacima koji su sluili
kao titnici, primjerice na rukavima, nogama i bedrima. Ono to je specifino za
japansku ratnu opremu, bilo je njeno pretjerano ukraavanje bojama i znakovljem
pripadajuih daimyoa. Jedan od najpoznatijih dodataka je sashimono, dugaki stijeg koji se nosio privren na leima vojnika, a njegova je svrha bila brzo prepoznavanje neprijatelja tijekom borbe.
Primarno oruje kojim su se koristili bio je yari, neka vrsta koplja koju je koristila
i konjica. Moglo je biti razliite duljine, no nije bilo namijenjeno bacanju ve se
njime borilo. Drugo oruje koje su koristili bili su maevi koje su uvijek nosili u paru:
dugi ma zvani tachi ili katana te krai ma wakizashi, a neki su nosili i bodee koji
su se najee koristili za odrubljivanje glava.13 Luk i strijela uglavnom vie nisu bili
u upotrebi te su se smatrali zastarjelim orujem. Njihovo mjesto zauzela je arkebuza
koju su Japanci igrom sluaja preuzeli od Portugalaca 1542. godine. Do 1600. ve
se proizvodila na domaem tlu u ogromnim koliinama, a svaki klan je posjedovao
Isto, 24.-25.
Isto, 27.
13 U Japanu je postojala tradicija odrubljivanja neprijateljevih glava kako bi se prebrojili mrtvi, a glave
poraenh zapovjednika ili velikaa donosile bi se pred pobjednikog generala. Postojala je posebna
ceremonija: glave bi se prije izlaganja oprale i uredile te se provodila neka vrsta gatanja iz njihovog
poloaja i izgleda. Primjerice, ako je mrtvi general imao otvorene oi, to bi za pobjednikog generala bio nesretan znak jer bi to znailo da je on (iako poraen) zapravo odnio moralnu pobjedu
(prema: A. J. BRYANT, Sekigahara 1600., 33., 77.)
11
12
106
od nekoliko desetaka pa i do nekoliko stotina arkebuza.14 Japanci su koristili i razne

topove, najee prilikom opsada, no iskoriteni su i u bitci kod Sekigahare.
3.3. Tijek bitke kod Sekigahare

Ieyasu je 20. listopada nakon dugog mara stigao u selo Akasaka, koje se nalazilo
samo 5 kilometara od dvorca Ogaki i zapadne vojske. Tamo je postavio svoj kamp
kojeg su manje jedinice Mitsunarijeve vojske brzo napale u nekoliko navrata, ali
uspio se obraniti. Bilo je oito da su Ieyasu i njegovi vojnici umorni od dugog puta
pa su generali predloili Mitsunariju noni napad na istone snage. Na svoju tetu,
Mitsunari i njegovi savjetnici zakljuili su kako je to kukaviki potez kojeg slabija
vojska inae poduzima protiv brojano nadmonijeg neprijatelja. Stoga su prijedlog
odbili i umjesto toga odluili smjestiti vojsku u oblinju dolinu Sekigahara koja je
bila prirodna bojinica, okruena planinama s tri strane.
Odluili su se za klasian pristup iz kineskih ratnih tekstova, koji se naziva
dralova krila jer izgleda poput ptijih krila koja se sklapaju nad plijenom. To je
bila vrlo jednostavna strategija koja bi vjerojatno uspjela da nije bilo neodlunih
daimyoa i prebjega u Mitsunarijevim redovima.15 Plan je bio natjerati Ieyasua da
ue u klopku: nizina je, naime, bila okruena planinom Matsuo na jugu, Tengu na
istoku te Sasao na sjeveru. Glavnina snaga bi vrsto drala poloaje, a kada bi Ieyasu
uao u klopku, s juga bi njegova lea napao klan Mori pa bi ostao potpuno okruen.
Nakon toga, u odreenom trenutku, Mitsunari bi zapalio signalne vatre nakon ega
bi klan Mori odsjekao istonoj vojsci smjer povlaenja, a Koboyakawa Hideaki
spustio se s brda sa svojom vojskom i napao neprijateljevo lijevo krilo. Ni jedan
razumni vojskovoa ne bi uao u tako oitu zamku, no Mitsunari nije znao da je
Hideaki pregovarao s Ieyasuom i obeao mu da e prijei na njegovu stranu. Osim
toga, voe klana Mori kojima je Mitsunari dodijelio tako vanu ulogu, jo uvijek
nisu bile odluile na ijoj e se strani doista boriti.
Naveer (oko 19 sati) 20. listopada 1600. je godine Mitsunari naredio premjetanje zapadne vojske u nizinu kod Sekigahare. Poela je padati kia koja je ubrzo
prerasla u nevrijeme te je vidljivost bila vrlo oteana, zbog ega su se vojni redovi
meusobno sudarali, to je pridonosilo opoj napetosti. Mitsunarijevi su odredi stigli
u nizinu oko 1 sat iza ponoi te su smjestili zapovjedni ator na obronke planine
Matsuo. Mitsunari je naredio da se iskopa obrambeni jarak i dva reda palisada, dok
su savezniki odredi i dalje pristizali. Formacija je bila uspostavljena oko 4.30 sati,
a kia koja je cijelo vrijeme padala, sada se pretvorila u gustu maglu.
Ieyasu je bio obavijeten o njihovom kretanju neto prije ponoi i im je shvatio njihove namjere, pokrenuo je svoju vojsku. Iao je direktnijim putem prema
14
15
A. J. BRYANT, Sekigahara 1600., 33.

F. MCLYNN, Junaci i zloinci, 248.
107
LUCIUS
nizini nego Mitsunari pa je stigao tamo u priblino vrijeme kao i Mitsunarijeve

snage. Njegovo je sjedite bilo u podnoju planine Nangu, dok se veina vojske
raspodjelila du dvije ceste koje su vodile prema gradovima. Dio istonih snaga
otiao je na poziciju izmeu dva brda, preko puta Mitsunarijevih barikada.16
Slika 3: raspored suparnikih snaga uoi same bitke17
Magla koja je ispunjavala dolinu konano se podigla oko 8 sati ujutro te su

vojske krenule u juri. Prvi redovi suparnikih vojski bili su zapravo relativno
blizu, ta se udaljenost mogla pretrati u nekoliko minuta. Dok su prvi redovi
istone vojske juriali na neprijatelje, imali su potporu strijelaca s arkebuzama pa
se u prvi tren inilo da je istona vojska uspjenija. Mitsunari je kao protuodgovor
dovukao pet topova koji su pucali prema njima, iako nisu mogli nanijeti stvarnu
tetu, no sluili su kao psiholoki napad.18
Najee borbe vodile su se u sredini pa je Mitsunari poslao poruku pripadnicima
Mori klana da dou kao pojaanje, no oni su ostali nepomini, kao to je Ieyasu
i prieljkivao. Mori klan nije bio jedini koji je bio neodluan: i nekoliko drugih
daimyoa odluilo je ne poslati svoje jedinice u pomo Mitsunariju, uvrijeeni njegovim prethodnim postupcima. Ni dva sata nakon bitke nitko nije doao do prevlasti,
a fronta se premjetala s jednog mjesta na drugo. Bitka je izgledala kao da e se
raspasti na pet-est zasebnih sukoba, ali zapadne je snage odravalo odlino dranje
Ukite Hideija i snaga desno od njega. Oito je bilo vrijeme da Mitsunari zapali
signalne vatre i naredi zavrni udar.19 Zapalio je vatre koje su trebale signalizirati
A.J. BRYANT, Sekigahara 1600., 51.-55.
izvor: A.J. BRYANT, Sekigahara 1600., 58.-59.
18 A.J. BRYANT, Sekigahara 1600., 61.
19 F. MCLYNN, Junaci i zloinci, 254.
16
17
108
Hideakiju i njegovim ljudima da se trebaju spustiti s brda i udariti Ieyasuov bok,

meutim Hideaki se nije pokrenuo, kao ni pripadnici klana Mori. Ieyasu je bio
zadovoljan razvojem dogaaja, no poeo se brinuti kada se Hideaki nije pokrenuo,
ak niti u njegovu korist, kako je bio obeao. Svjestan da ne moe pobijediti bez
Hideakijeve pomoi, Ieyasu se odluio na odvaan in: naredio je strijelcima da
prekinu paljbu prema zapadnim snagama i usmjere vatru prema planini Matsuo,
gdje se nalazio neodluni Hideaki. Prisiljen na akciju, Hideaki je odluio pristati uz
Ieyasua te je naredio napad na desno krilo zapadne vojske.20
Ovim potezom situacija je ila oigledno u korist Ieyasuove istone vojske.
Neodluni su se daimyoi rasprili, a poraena zapadna vojska zapoela je povlaenje.
Moe se rei da je bitku odluio Hideakijev prelazak na suprotnu stranu, no zapravo
je odluujui faktor bilo i nesudjelovanje klana Mori i drugih u bitci, ime je zapadna
vojska izgubila oko 25,000 boraca.21
4. Ishod bitke i njezine posljedice

Bitka je bila gotova do 14 sati, kada su zapadne snage zapoele masovno povlaenje u planine. Veina njih je pobjegla, ukljuujui Mitsunarija Ishidu i njegove
generale, no s njima se Ieyasu obraunao kasnije. Nakon bitke, uslijedilo je ceremonijalno pregledavanje neprijateljskih glava te dijeljenje komplimenata generalima.
Meu njima je bio i Koboyakawa Hideaki, koji je pao niice pred Ieyasua i zamolio
ga za oprost za prijanje radnje koje su ile na Ieyasuovu tetu. Ieyasu mu je taj
oprost i udijelio, dok se isto ne moe rei za pripadnike klana Mori. Naime, Ieyasu
je bio osoba koja bi mogla oprostiti napade na sebe, pa ak i atentate koje su
pokuali. No nije mogao prijei preko manjka reakcije, tj. njihovo nesudjelovanje
u bitci.22 Ieyasu je jednostavno ignorirao sve prethodne dogovore koje je imao s
klanom Mori, a to je bio samo mali dio promjena koje e uslijediti.
Naime, nakon bitke kod Sekigahare, Ieyasu je imao poziciju i vojnu snagu
da napadne dvorac u Osaki u kojem su se nalazili nasljednik Toyotomi klana,
Hideyori, i njegova majka. No, bio je svjestan da je sjeanje na Hideyoshija bilo
jo vrlo ivo, ak i meu njegovim pristaama u nedavnom sukobu. Osim toga,
imao je samo nekolicinu saveznika u zapadnim pokrajinama pa je bilo oito da je
pametnije izbjei novi rat kako ne bi otvorio pitanje odanosti pojedinih klanova.
Stoga je odgodio zavrni sukob s Hideyoshijevim nasljednikom, no on se ipak
dogodio u periodu 1614.-1615. godine, a Ieyasu je opet izaao kao pobjednik.23
Isto, 255.
Isto, 256.
22 A.J. BRYANT, Sekigahara 1600., 79.
23 The Cambridge History of Japan, Volume 4: Early Modern Japan. Cambridge 1991., 144.
20
21
109
LUCIUS
Iskoristio je pobjedu kod Sekigahare kako bi uinio drastine promjene u razmjetaju daimyoa i njihovih posjeda. Poraenima je imovina bila zaplijenjena ili
znaajno reducirana, a 43 su daimyoa premjetena s jedne lokacije na drugu te stvoreni novi daimyoi. Sve to dovelo je do najveeg transfera zemljinog posjeda u japanskoj povijesti te uvrivanja Ieyasua kao najmonije osobe u zemlji. No, stvarna
vlast mu je pripala tek porazom Toyotomija Hideyorija 1615. godine, kada je ustanovljen ogunat Tokugawa koji je potrajao sve do 1868. godine.
ZAKLJUAK
Tokugawa Ieyasu smatra se pripadnikom velike trojice koja su ujedinila Japan,
uz Odu Nobunagu i Toyotomija Hideyoshija. Svoju je karijeru postupno gradio
kao mladi, uei od Nobunage, a zatim i Hideyoshija. Neki ga autori smatraju
velikim vojskovoom, dok se na drugim mjestima spominje kao imitator tuih ideja i osoba koja zapravo izbjegava rat. Na temelju razliitih izvora, stjee se dojam
da su obje strane djelomino u pravu. Naime, Ieyasu je bio za poetak vjet i inteligentan politiar, koji je promatrao svoje suvremenike i primjenjivao njihove dobre
ideje, a izbjegavao one loe. ini se da je rat smatrao nunim zlom koje e ga kotati prvenstveno ivota njegovih vojnika pa je stoga pokuavao doi do eljenog
cilja svim moguim sredstvima prije nego to krene u vojni napad. No, kada je
bilo oito da je sukob jedino rjeenje, skupio bi vojsku i nemilosrdno se obraunao
s neprijateljem.
Bez obzira na njegove kvalitete kao ratnika, ostaje injenica da je bitka kod
Sekigahare bila prekretnica u japanskoj povijesti. Tu je bitku Ieyasu dobio moda
vie zbog diplomacije, spletkarenja i izdaje pripadnika Mitsunarijevih snaga, nego
zaista velikom vojnom vjetinom. No, ta je bitka bila najvee sueljavanje samuraja
u japanskoj povijesti te epilog politiki kompleksne borbe za vlast, koja je ak
dobila vlastiti naziv Sengoku period. U sklopu Sekigahara kampanje, opsjedani
su i osvajani brojni dvorci na obje strane, gdje je Ieyasu mogao pokazati svoje vjetine koje su (prema nekima) izostale na samom vojnom polju kod Sekigahare.
U svakom sluaju, ova je bitka vrijedna izuavanja jer prua uvid u kompleksno
japansko drutvo te drukije poimanje vojnih vjetina i asti nego na Zapadu.
Na njenom se primjeru moe vidjeti postupni prijelaz na vatreno oruje koje su
upravo Europljani sluajno otkrili Japanu. No, unato njegovoj irokoj primjeni,
tradicionalna oruja poput maeva jo su imala sredinje mjesto u japanskoj vojsci
i drutvu, a ini se se da je tu sklonost prema tradiciji Japan zadrao sve do danas.
110
LITERATURA
1. BRYANT, Anthony J., Sekigahara 1600. - The final struggle for power, Oxford 1995.
2. MCLYNN, Frank, Junaci i zloinci: kako su razmiljali najvei ratnici u povijesti, Zagreb
2009., 230.-305.
3. PASARI, Boidar, Kratka povijesst Japana, Zagreb 2010. 158.-159.
4. The Cambridge History of Japan, Volume 4: Early Modern Japan, Cambridge 1991., 144.-145.
Monika Juki
Battle of Sekigahara
Summary
During the 16th century, Japan was only nominally under the imperial authority, while the
actual power was divided between several noblemen, causing instability in the country.
After the death of the most powerful of them, Toyotomi Hideyoshi, the country was divided
between those loyal to his successor and those who support Tokugawa Ieyasu, the man
who has the means to finally complete the unification of Japan. The conflict was resolved
by the Battle of Sekigahara in 1600, one of the most famous battles in Japanese history.
This article provides insight into these events and explains the course of the battle, military
equipment that was available to the participants and the effects that the Sekigahara had on
Japanese society.
Key words: Sekigahara, feudal Japan, battle, samurai, Toyotomi Hideyoshi, shogunate,
Tokugawa Ieyasu, Sengoku period
111
MATEA PRANJI
Konstituiranje konfesionalne slike Bosne

u prva dva stoljea osmanske vladavine
Autorica u radu analizira to je i na koji nain utjecalo na pad broja katolika u

Bosni. Prikazuje kakvu su ulogu imali odreeni faktori u pojedinim razdobljima u
izmjeni broja konfesionalnih pripadnika triju religija. Osim toga, opisuje intenzitet
i ekstenzitet islamizacije, ali i znaaj sukoba pravoslavaca i katolika za osmanske
vlasti. Nadalje, u radu se ispituje uloga franjevaca u ouvanju katolianstva u
Bosni kao i posljedice smjerova migracija nakon Bekog rata.
Kljune rijei: osmanska osvajanja, Crkva bosanska, islamizacija, urbanizacija,
franjevci, konfesija, demografske promjene, migracije
1. Uvod
Svjedoci smo da se u javnosti esto koristi izraz multikulturalnost. Osim toga, i
Europska unija, nadnacionalna institucija dvadeset i osam europskih zemalja, promovira geslo Ujedinjeni u razliitosti. O toj politikoj ideji napisane su brojne studije, ali
se na primjeru nekih drava uoavaju potekoe u njezinoj primjeni. Jedna od zemalja
koju ine tri konfesije, tri razliite kulture, tri razliite nacije, jest Bosna i Hercegovina.1
1
Trima vjerskim zajednicama koje su najzastupljenije u Bosni i Hercegovini - muslimanima, pravoslavnima i katolicima - i koje se po svojem sastavu danas u visokoj mjeri podudaraju s trima konstitutivnim narodima Bonjacima, Srbima i Hrvatima moe se pridodati jo jednu, koja je duboko
ukorijenjena u povijesti Bosne i Hercegovine onu idovsku. Premda se danas ionako malobrojne
idove u statistikama najee ubraja u kategoriju ostalih, onih koji ne pripadaju nijednom od konstitutivnih naroda, valja ih, barem usputno, izdvojiti kao etvrti autohtoni kulturni, vjerski i etniki
bosanskohercegovaki element. U podjeli europskih idova na Sefarde i Akenaze, prvi su u Bosnu i
Hercegovinu, jo prije vie od pola tisuljea, bjeei pred panjolskom i portugalskom inkvizicijom
na teritorije u sastavu Osmanskog carstva, doli sefardski idovi. Sefardi su bili posebno brojni u
Sarajevu koje je postalo jedan od njihovih glavnih centara u Europi. Prvi Akenazi doli su iz Ugarske
u 16. stoljeu, a i kasnije nakon to je 1878. godine BiH okupirala Austro-Ugarska. Poloaj koji su
imali u Osmanskom carstvu idovima je omoguavao izgradnju sinagoga i trgovanje, dakle ono to im
je trebalo za pristojan ivot. Premda su danas vrlo malobrojni, a do Drugog svjetskog rata bilo ih je vie
113
LUCIUS
U ovome radu posvetit e se panja poetnoj fazi zajednikog i isprepletenog ivota triju konfesija na podruju dananje Bosne i Hercegovine, u sklopu zajednikog
suivota u Osmanskom Carstvu. Pokuat e se objasniti podrijetlo danas najbrojnije
zajednice, zajednice bosanskih muslimana. Uz podrijetlo, pokuat e se analizom hrvatskih, srpskih i bonjakih autora te analizom pojedinih izvora kao to su defteri,
ljetopisi, kronike franjevakih samostana i sl., predoiti u kojoj fazi dolazi do izmjene
konfesionalne slike Bosne, kao i okolnosti nastanka te promjene.2 Valja odmah napomenuti kako odreene brojke ipak treba uzeti s rezervom jer, ako danas popisi stanovnitva nisu potpuno vjerodostojni, teko je povjerovati da su to bili prije otprilike
pola tisuljea (bez obzira koliko su se vlasti trudile popisati sve porezne obveznike).
Islamizacija Bosne svakako je vrlo zanimljivo podruje istraivanja o kojemu, kao
i o svim temama, postoje razliita stajalita. Ta pojava nimalo ne zauuje, i dodatno je naglaena zbog oprenih polazita s kojih kreu pripadnici pojedinih nacionalnih historiografija kada raspravljaju o toj temi. Tako na primjer pojedini srpski
historiografi napominju kako je islamska zajednica u Bosni zapravo potekla od islamiziranih Srba-pravoslavaca. Naravno, postoje i u Hrvatskoj oni koji svojataju bosanske muslimane. Velik broj starijih povjesniara (i ostalih) koji su se bavili spomenutom temom, a pripadnici su dviju spomenutih nacija, islamizaciju uglavnom
prikazuju kao proces koji je bio pojedinaan i prisilan. Subjektivan, i znanstveno
od deset tisua, po Bosni i Hercegovini sauvani su vani materijalni dokazi njihovog posebnog mjesta
u povijesti Bosne i Hercegovine. Usp: Muhamed NEZIROVI, Bosanski Sefardi, Duh Bosne,
3/2008, br. 1.
2 O ovoj temi vie vidi u: Savfet Beg BAAGI-REDEPAGI, Kratka uputa u prolost Bosne i
Hercegovine (1463.-1850.), Sarajevo 1990.; Mehmedalija BOJI, Historija Bosne i Bonjaka, 7-20
vijek, Sarajevo 2001.; Demal EHAJI, Derviki redovi u jugoslavenskim zemljama sa posebnim
osvrtom na Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo 1986.; Evlija ELEBIJA, Putopis, Odlomci o jugoslavenskim zemljama, Sarajevo 1996.; Mustafa EMAN, Ahdnama povelja bosanskim Franjevcima,
Sarajevo 1993.; Sima IRKOVI, Vlastela i kraljevi u Bosni posle 1463., IG 3 (1954), 123.-131.;
Krunoslav DRAGANOVI, Izvjee apostolskog vizitatora Petra Masarechija o prilikama katoliko naroda u Bugarskoj, Srbiji, Srijemu, Slavoniji i Bosni 1623./1624., Starine JAZU, 39 (1938)
1.-48., Sreko Matko DAJA, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Herceovine, Mostar 1999.;
Milenko S. FILIPOVI, Stari srpski zapisi i natpisi iz severoistone Bosne, Spomenik SAN, 99
N. S. 1(1950) 65.-95.; Nedim FILIPOVI, Osvrt na poloaj bosanskog seljatva u prvoj deceniji
uspostavljanja osmanske vlasti u Bosni, Radovi Filozofskog fakulteta Sarajevo 3 (1956) 63.-75.;
Muhamed HADIJAHI, Porijeklo bosanskih Muslimana, Sarajevo 1990.; Julijan JELENI,
Izvori za kulturnu povjest bosanskoi franjevaca, Sarajevo 1913.; Dominik MANDI, Etnika
povijest Bosne i Hercegovine, Toronto-Zrich-Roma-Chicago 1982.; Martin NEDI, Stanje
redodrave Bosne Srebrene. Poslije pada Kraljevstva bosanskoga pak do okupacije, akovo
1884.; Vladislav SKARI, Porijeklo pravoslavnog naroda u sjeverozapadnoj Bosni, GZM, 30
(1918), 219.-265.; Aleksandar SOLOVJEV, Nestanak bogumilstva i islamizacija Bosne, GID
1(1949) 42.-79.; Hazim ABANOVI, Turski diplomatiki izvori za istoriju naih naroda,
POF 1 (1950), , 117.-149.; Olga ZIROJEVI, Islamizacija na junoslavenskom prostoru, Priboj
2003.; Behija ZLATAR, O nekim muslimanskih porodicama u Bosni u XV i XVI stoljeu,
PIS14-15 (1978), 81.-139.
114
Matea Pranji, Konstituiranje konfesionalne slike Bosne u prva dva stoljea Osmanske vladavine
vrlo lako osporiv je i pristup nekih Bonjaka koji zastupaju miljenje da je islamska
zajednica na podruju Bosne postojala ve u 7. stoljeu3 to bi znailo i prije samih
Slavena. Bitno je napomenuti, ako je i bilo muslimana, bio ih je jako malen broj i to
uglavnom trgovaca te se ne moe govoriti o postojanju neke vee zajednice kao to je
ona u 16. stoljeu. Neki bonjaki autori (to povjesniari, to publicisti) islamizaciju
prikazuju kao masovan i dobrovoljan proces. Ovoga puta istina je, takoer, negdje
izmeu.
Sadraj ovog rada prikazat e najee teorije koje se javljaju oko pojedinih
tema. U prvom dijelu rada donijet e se kratak osvrt na osmansko osvajanje podruja
dananje Bosne i Hercegovine te na pitanja kao to su: jesu li pripadnici srednjovjekovne Crkve bosanske svojevoljno preli na islam ili je njihov broj bio ve
uvelike umanjen na poetku osmanske vladavine u Bosni, jesu li drutveni poloaj
i elja za probitkom imali toliki utjecaj koji im se najee pripisuje u veem dijelu
literature, postoji li veza izmeu srednjovjekovnih institucija Bosanskog Kraljevstva
i osmanske Bosne te u kojoj mjeri, ako postoji? U drugom dijelu rada pozornost e
se posvetiti ulozi bosanskih franjevaca u ouvanju broja katolika. Trei dio obuhvatit
e pregled najeih razloga sve veeg broja prevjeravanja u 16. stoljeu. Posljednje
poglavlje sadravat e opis prilika 17. stoljea, kada masovne migracije dovode do
znatne izmjene konfesionalne slike Bosne.
2. Osvajanje Bosne i diskontinuitet srednjovjekovnih institucija

Kao kljuna za pad Bosne redovito se uzima 1463. godina. Te godine palo je Jajce.
Meutim, prvi upadi Osmanlija dogaaju se ve krajem 14. stoljea.4 Nakon to
je Mehmed II. Osvaja osvojio dio podruja dananje Srbije, zapoeo je sa osvajanjem istone Bosne. Na tom podruju nalazili su se brojni rudarski gradovi
u kojima su veinsko stanovnitvo inili katolici. Prema Dominiku Mandiu5,
u Bosni je tada ivjelo otprilike 850.000 do 900.000 ljudi. Od toga je bilo oko
35.000 Srba i 30.000 Vlaha, pravoslavaca. Po njegovim navodima, Hrvata katolika
bilo je oko 750.000. Uz spomenute, ovaj franjevac spominje i pripadnike Crkve
Edin URJAN KUKAVICA, Islam na Balkanu, Zagreb 2012., str. 279.

Sreko Matko Daja navodi kako se prvi upad Osmanlija u Bosnu dogodio 1386., zatim su slijedili
upadi 1388., 1392. i 1398. godine. Godine 1414. Osmanlije dolaze na poziv Hrvoja Vukia Hrvatinia te poinju iskoritavati neslogu i velikako prepucavanje. Daja navodi i kako je najkasnije
1428. bosanski kralj postao porezni obveznik Osmanskog Carstva, a oko 1450. osnovano je i Bosansko krajite. Sreko Matko DAJA, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Mostar
1999., 21., o Bosanskom krajitu vie vidi u: Hazim ABANOVI, Krajite Isa-bega Isakovia,
zbirni katastarski popis iz 1455., Sarajevo 1964.
5 Dominik Mandi bio je hrvatski crkveni povjesniar, franjevac. Roen je 1889., umro 1973.
3
4
115
LUCIUS
bosanske.6 Njihov broj procijenjen je na oko 85.000.7 Godine 1463. osnovan je

Bosanski sandak.8 Sedam godina kasnije osnovan je Hercegovaki sandak.9
O potpadanju Bosanskog kraljevstva pod Osmanlije, nastale su dvije teorije,
temeljene na kronici Tursan-bega, i na izvjeu tadanjeg papinog legata u Bosni,
Nikole Modrukog. Bosanski proturski krugovi svoju tezu zasnivaju na kronici
Tursan-bega po kojemu su kralja Stjepana Tomaevia ubili njegov brat i sin na
to je kraljeva udovica pozvala sultana da joj pomogne s obzirom na to da su bosanski kralj i sultan bili u prijateljskom odnosu. Ovom teorijom htjela se stvoriti
slika o osmanskim osvajaima kao osloboditeljima.10 Stvarni razlog dolaska
Osmanlija u Bosnu leao je u injenici da je Stjepan Tomaevi odbio sultanu
platiti porez koji su bosanski kraljevi bili duni plaati jo od kraja dvadesetih
godina 15. stoljea.11 S druge strane, izvjee Nikole Modrukog opisuje netom
pokrtene bogumile kao izdajnike. Ta je teorija neodriva jer, osim to se ne pojavljuje ni u jednom drugom izvjeu ondanjih suvremenika, bosanski patareni protjerani su prije 1463. godine u Hum, dananju Hercegovinu. Sreko Matko Daja
pie na temelju podatka Marijana unjia12, da je 1466. godine gost Radin za sebe
i sljedbenike svoje crkve potraio utoite na mletakom podruju.13 U pojedinim
spisima pojavljuje se izraz potur. Njegovo znaenje uglavnom se tumai kao
polumusliman tj. kranin koji je iz nekog razloga preao na islam, ali samo
nominalno. Ovu rije pojedinci su dovodili u vezu s rijeju pataren, ali ta mogunost se odbacuje s obzirom na to da se rije pataren nikada nije upotrebljavala
u Bosni nego su je koristili Dubrovani i papinska kurija kako bi njome oznaili
6
7
8
9
10
11
12
13
Crkva bosanska svakako je jedna od tema o kojoj bi se moglo puno pisati. Neki je smatraju
heretinom, neki raskolnikom (izmatinom). Najvjerojatnijom se ini teorija po kojoj se smatra
ogrankom univerzalne zajednice, a koja je zbog slabih veza i protoka ideja nesvjesno upala u izmu.
Hijerarhija Crkve bosanske (djed, gost, hia) poklapa se s redovnikom hijerarhijom. U radu e
se pripadnici ove Crkve spominjati samo u kontekstu teorije da su bosanski muslimani zapravo
islamizirani bogumili. O ovoj tematici vie vidi u: Pejo OKOVI, Crkva bosanska u 15.
stoljeu, Sarajevo 2005.; Sreko Matko DAJA, Dubravko LOVRENOVI, Crkva bosanska,
Svjetlo rijei; Franjo RAKI, Bogumili i patareni, Zagreb 2003.; Franjo ANJEK, Bosansko humski (hercegovaki) krstjani i katarsko - dualistiki pokret u srednjem vijeku, Zagreb 1975.;
Jaroslav IDAK, Studije o Crkvi bosanskoj i bogumilstvu, Zagreb 1975.
Dominik MANDI, Etnika povijest Bosne i Hercegovine, Toronto-Zrich-Roma-Chicago 1982.,
173.
Franz BABINGER Franz, Mehmed der Eroberer und seine Zeit, Mnchen 1953., 131.-141.
Oba sandaka, s jo nekim oblinjima, pripadala su do 1580. godine ejaletu Rumelija. Tada je
osnovan ejalet/paaluk/beglerbegluk Bosna.
Pavao ANELI, Petar PEJINOVI, Muhamed HADIJAHI, Vojislav MAKSIMOVI,
Bosanskohercegovaka knjievna hrestomatija: Starija knjievnost, Sarajevo 1974., 98.-100.
Sreko Matko DAJA, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Mostar 1999., 25.
Franjevac, apostolski vikar u Bosni. Rodio se 1798., umro 1860.
Sreko Matko DAJA, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Mostar 1999., 26.-27.
116
pripadnike spomenute Crkve bosanske.14 S druge strane, jedino stanovnici Bosne

i Osmanlije koriste rije potur. Paul Rycaut15 1668. godine pisao je kako se na
poetku 17. stoljea u Osmanskom Carstvu pojavio ultraortodoksni islamski pokret.
On navodi kako su bosanski poturi dio te sekte te kako se groze slika i krieva, to
se dovodi u svezu s bogumilima.16 Najraniji pisani izvor u kojem se spominju poturi jest onaj iz 1539. godine, a oznaava sve muslimane u Bosni. Tursko-slavenski17
rjenik iz 1631. godine prevodi rije potur kao seljanin.18 Ovaj izraz dovodi
do pitanja, je li socijalni status bio glavni imbenik konverzije? Ivan Franjo Juki,
bosanski franjevac 19. stoljea i iro Truhelka pomogli su uvrjeavanju teorije
koja zagovara tezu da je bosansko srednjovjekovno plemstvo masovno prelazilo
na islam ne bi li sauvao svoje posjede i poloaj.19 Tek tridesetih godina 20.
stoljea ta je teorija opovrgnuta zahvaljujui Vasi ubriloviu.20 Plemstvo je, prema
zagovornicima Jukieve teorije, zadralo svoje posjede i bilo osloboeno dabina,
ali to nije tono jer su posjedi pretvoreni u timare (feudalna lena). Spahije21 su
mogli biti i kranskog podrijetla, tovie, popis vojnih obveznika u Bosanskom
sandaku prije bitke kod Mohaa navodi ak 15% kranskih spahija. Velespahije
su bili muslimanskog podrijetla i nijedan od njih ne navodi se kao novi musliman,
to znai da bosanski srednjovjekovni zemljoposjednici nisu mogli naslijediti svoje
veleposjede ve su oni dijeljeni na manje posjede i davani u zamjenu za vojniku
slubu, neovisno jesu li vojnici bili krani ili muslimani. Kranski zemljoposjednici
i dalje su imali iste porezne obveze kao i ostali krani, nisu osloboeni nameta.
Neki srednjovjekovni bosanski veleposjednici u neznatnom broju ipak su preli u
redove osmanske aristokracije. O niem plemstvu po dolasku Osmanlija pisao je
Nikola Modruki, koji kae kako je cjelokupno plemstvo odvedeno u Aziju, dok
kroniar Laonic Chalcocandyl u 19. stoljeu izvjetava da je sultan nakon osvajanja
dio stanovnitva ostavljao u gradu, dio davao kao roblje svojim zapovjednicima,
14
15
16
17
18
19
20
21
Muhamed HADIJAHI, Porijeklo bosanskih Muslimana,Sarajevo 1990., 91.-92.

Engleski diplomat i povjesniar. Rodio se 1629., umro 1700. godine. O njegovoj tezi vidi u: Paul
RYCAUT, The present state of the Ottoman Empire, New York 1971.
Bogumili su odbacivali materijalne stvari smatrajui da je sve materijalno izvor zla, a sve ono to
je dobro je duhovno; tezu o bosanskim muslimanima kao islamiziranim bogumilima zastupao
je i Solovjev: Aleksandar SOLOVJEV, Engleski izvjetaj XVII. vijeka o bosanskim Poturima,
Glasnik Zemaljskog muzeja, 1952., br. 4 .,101.-109.
Tursko-hrvatski ili srpski - nema potrebe ulaziti u dublje jezine analize za ovaj rad.
Muhamed HADIJAHI, Porijeklo bosanskih Muslimana, Sarajevo 1990., 90.-91.
Ivan Frano JUKI (Slavoljub Bonjak), Zemljopis i poviestnica Bosne, Sarajevo 1973., 142.-143.;
iro TRUHELKA, Historika podloga agrarnog pitanja u Bosni, Sarajevo 1915., 124.
Vaso UBRILOVI, Poreklo muslimanskog plemstva u Bosni i Hercegovini, Jugoslavenski
historijski asopis 1-4, Beograd 1935.
Feudalni posjednici koji zemlju nisu mogli nasljeivati ve su je posjedovali sve dok su bili u stanju
dobro ratovati i pomagati osmanskim vlastima da ire i uvruju svoju vlast.
117
LUCIUS
a dio slao u Aziju.22 Seljatvo je u veem broju poelo tek kasnije prelaziti na
islam, a to ih je ponukalo na to bit e objanjeno dalje u radu.
Dolaskom Osmanlija dolo je do diskontinuiteta. Naime, nestalo je Bosansko
Kraljevstvo i Bosna je postala dio Osmanskog Carstva. Uskoro je iezla i Crkva
bosanska koja je ve za dolaska Osmanlija imala smanjen broj pripadnika i koju
su franjevci odvratili od krivovjerja.23 Dio tih bogumila je, kao to je navedeno,
migrirao. Uz to, prestalo je postojati srednjovjekovno bosansko plemstvo to se
jasno moe vidjeti u osmanskim defterima koji se jo uvijek uzimaju kao najpouzdaniji izvor za prouavanje ove tematike i ovog razdoblja.24
3. Uloga franjevaca u ouvanju katolianstva

Prije dolaska Osmanlija, na podruju Bosne25 katolici su inili veinsko stanovnitvo.
Da bi se jasnije shvatila uloga koju su imali franjevci, potrebno je ukratko objasniti
stanje katolike Crkve u Bosni koje je vladalo prije potpadanja pod Osmansko
Carstvo.
U 12. stoljeu pojavilo se tzv. krivovjerje. Papa je prvo uz pomo dominikanaca pokuao iskorijeniti tu pojavu, ali kako su oni bili povezani s Ugrima koji u
narodu nisu bili dobro prihvaeni, rad nije urodio plodom. Takoer, za odravanje
njihovog reda bila je nuna crkvena hijerarhija koja tada u Bosni nije ustanovljena.
Uz to, dio zasluga koji im se i mogao pripisati, unitili su Tatari. Bosanski biskup do
dvadesetih godina 13. stoljea bio je podreen dubrovakom nadbiskupu, meutim
papa ga je 1247. podredio nadbiskupu u Kaloi, u Ugarskoj. Oko sredine 13. stoljea sam bosanski biskup preao je u akovo te od tada u Bosni poinje problem
koji e eskalirati u narednim stoljeima, sukobima izmeu franjevakih redovnika
i njihovih provincijala naspram svjetovnih sveenika i biskupa.26 Franjevci su svojim koliko-toliko uzornim ponaanjem (zavjet siromatva, nekonzumiranje alkohola i sl.) kao i brzim uenjem jezika postali sve blii bosanskom puku. O njihovom
Franjo ANJEK, Bosansko - humski (hercegovaki) krstjani i katarsko - dualistiki pokret u
srednjem vijeku, Zagreb 1975., 129.
24 Osmanske katastarske knjige koje su sluile za popisivanje poreznih obveznika. Na temelju njih
moe se donekle iitati brojnost lanova razliitih etnikih i vjerskih zajednica.
25 Kada se govori o podruju Bosne u 12. stoljeu misli se na podruje koje je na jugu ogranieno
Ivan-planinom, na zapadu rijekom Sanom, na sjeveru obroncima bosanskih planina (Posavina,
Pounje i zapadni dijelovi Bosne pripadali su Hrvatskom Kraljevstvu, a dananja Hercegovina
nalazila se dijelom u Srpskom, dijelom u Hrvatskom Kraljevstvu). Istonu granicu inila je rijeka
Drina Od 13. do 15. stoljea dolazi do proirenja granica i to sjeverno do rijeke Save i juno na
zapadne krajeve i Hum.
26 O ovome vie u: Sreko Matko DAJA, Katolici u Bosni i zapadnoj Hercegovini na prijelazu iz
18. u 19. stoljee: Doba fra Grge Ilijia Vareanina (1783.-1813.), Zagreb 1971.
22
23
118
uspjehu svjedoi uvelike smanjen broj krstjana u osmanskim defterima 15. i 16.
stoljea, ali i franjevaki samostani iz predosmanskog doba i to: 11 franjevakih
samostana u sjevernoj Bosni,27 10 franjevakih samostana srednje Bosne,28 14
samostana zapadne Bosne i 4 samostana zapadne Hercegovine. Od tih ukupno
39 samostana, krajem 16. stoljea na cijelom podruju Bosne nalazi se samo 10
samostana.29 Na samom poetku osmanske vladavine i u defterima s kraja 15.
i poetka 16. stoljea pojavljuje se znatno manji broj crkava i samostana od
spomenutih 39, a uzroci tome vjerojatno su unitenje velikog broja crkava i samostana ili prenamjena u damije, kupalita ili slino.30 Istraivanje oteava i injenica da nisu svi franjevaki samostani popisivani u poreznim knjigama jer
su franjevcima bile osigurane porezne povlastice u prvim godinama osmanske
vladavine.31 Te povlastice, ali i slobodu kretanja crkvenim osobama, zatitu od
pokuaja oporezivanja koje su im htjeli nametnuti pravoslavni patrijarsi i metropoliti kao i nesmetano prakticiranje vjere i politiko i vjersko pravo koje im je
dodijeljeno kao predstavnicima katolika u Bosni, franjevci su dobili jo 1462. u
Srebrenici, odnosno 1463. u Fojnici. Navedene privilegije zapisane su u obliku
ahdname iji je tekst na hrvatskom jeziku prenio Dominik Mandi.32 Ispravu su
bosanski franjevci izborili na vrlo slian nain kao i katolici u podruju Galata,
nakon osmanskog osvajanja Carigrada. Pred osmanske vlasti, sa zamolbom da se
katolicima u Bosni osigura zatita u prakticiranju vjere, iziao je Aneo Zvizdovi.
On je nedaleko od fojnikog samostana, u taboru sultana Mehmeda II. Osvajaa,
dobio zatraenu ispravu koja je u jednom od kasnijih poara izgorjela, ali nam je
poznata putem prijepisa. Da nije rije o krivotvorini jasno se moe vidjeti u kasnijim
osmanskim spisima gdje se spominju prava dana 1463. godine.33 U zamjenu za
ahdnamu, franjevci su osmanskim vlastima trebali osigurati lojalnost katolikih
podanika. Na temelju ove isprave, franjevci su u kasnijim godinama opravdavali
svojevrsnu neposlunost bosanskim biskupima. Biskupi su od strane osmanskih
vlasti doivljavani kao pijuni Mleana, pape ili pak Austrije, to je esto i znao
biti sluaj. Koliko god se ovo uvaavanje druge vjeroispovijesti doimalo kao
27
28
29
30
31
32
33
Desanka KOVAEVI-KOJI, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske drave, Sarajevo

1978., 281.-297.
Ambrozije BENIKOVI, Tuzlansko podruje negda i sada: S posebnim osvrtom na vjerske
prilike, upanja-akovo 1971., 80.-110.
Andrej ANDREJEVI,Pretvaranje crkava u damije., Zbornik za likovne umetnosti Matice
srpske, 12, 111, Novi Sad 1976.
Dominik MANDI: Etnika povijest BiH, Toronto-Zrich-Roma-Chicago 1982., 150.-151.
Sreko Matko DAJA, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Mostar 1999.,
179.-180.
119
LUCIUS
velikoduan in samog sultana, on je to uinio, kao i u drugim dijelovima svoga

Carstva, prvenstveno kako bi svoje podanike zadrao na teritoriju, dajui im
prividnu autonomiju u vjerskim stvarima. Kao jedna od institucija kojom se
Osmansko Carstvo htjelo prikazati liberalnim po pitanju prihvaanja drugih jest
i sustav mileta. Kroz taj sustav nevjernici34 su dobili neku vrstu autonomije.
Takva organizacija koja promovira pokuaj mirne integracije nemuslimanskih
naroda bila je takoer u slubi osmanske politike. Vlastima nije odgovarala nasilna asimilacija kojom bi im bila otvorena mogunost da se pobune i poremete
im planove daljnjeg osvajanja.35 S obzirom na veliinu Carstva, to se pokazalo
kao jako dobro osmiljen plan. U srednjovjekovnoj Bosni znaajnu ulogu imali
su stanovnici rudarskih gradova. Oni su inili katoliki srednji stale koji se uspio
odrati sve do kraja 17. stoljea. Osmanlije su im dolaskom na bosanski teritorij
priznale povlateni poloaj ne bi li na taj nain sprijeili odljev tehnike strune
snage. Iz tog srednjeg stalea koji se najvre odupro procesu islamizacije potekao je najvei broj bosanskih franjevaca u 17. stoljeu.36 Ipak, najznaajnija
prevjeravanja dogaala su se u 16. stoljeu. Ve poetkom 16. stoljea zapoela
su paljenja samostana, prestala se potivati ahdnama, a nakon neuspjelih pohoda
na Be 1529. i 1532. godine, lokalni osmanski begovi i spahije bili su dodatno
razjareni na katolike te ih ugnjetavali usprkos sultanskim zabranama koji su
putem fermana potvrivali zatitu katolika. Sredinom dvadesetih godina 16. stoljea uniteni su samostani u Konjicu, Visokom, Kraljevoj Sutjesci.37 Osim s navedenim problemima, franjevci su se susretali i sa financijskim optereenjima. Jedno
od tih bila je i krvarina - novana naknada koju su franjevci bili duni plaati
ukoliko bi se na podruju pod njihovom jurisdikcijom pronaao le. est je
bio sluaj da je ve mrtvo tijelo donijeto u blizinu samostana te je na taj nain
izazvana dunost plaanja ove vrste optereenja. Jedno od najveih optereenja
bilo je i plaanje dulusa koji je uveden poetkom 17. stoljea, a plaao se svaki
puta kada bi se promijenio sultan ili kasnije vezir. Kako je izmjena vezira u
kasnijim stoljeima bila sve ea, to je ova vrsta nameta postajala sve teom,
a vrhunac je dosegla u 18. stoljeu. Redovnici su spahijama bili duni plaati
tapiju, prijepis zemljita u samostansko vlasnitvo nakon smrti franjevca na ije
je ime glasio posjed. Samostani su uglavnom raeni od tronih materijala poput
drveta, te je za svaku obnovu bilo potrebno ishoditi dozvolu. Dozvole su se
34
Osmanske vlasti drutvo su dijelile na vjernike-muslimane, i nevjernike, ijoj su grupi pripadali

pripadnici bilo koje druge vjeroispovijesti koja nije islam.
35 Neboja AVIJA-VALHA, Religijski identiteti i drutvena struktura Bosne i Hercegovine,
Migracijske i etnike teme 25 (2009), 1-2, 58.-60.
36 Sreko Matko DAJA, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Mostar 1999., 167.-170.
37 Dominik MANDI, Etnika povijest Bosne i Hercegovine, Toronto-Zrich-Roma-Chicago 1982.,
198.-199.
120
dobivale nakon to bi se platila naknada za njih.38 Oko novca, franjevci su se

sukobljavali i s pravoslavnim sveenicima koji su ih pokuavali podrediti sebi
te od katolikog ivlja iznuditi davanja. Pravoslavni episkopi osmanskim su vlastima pokuavali prikazati pravoslavnu i katoliku crkvu kao jednu te za sebe
osigurati pravo vodstva i zatite.39 Ta meukonfesionalna borba istonog i zapadnog kranstva, posebice na podruju Bosne gdje su se te dvije konfesije doticale i proimale, zapoela je i prije dolaska Osmanlija koji su tu situaciju znali
iskoristiti. Nemogunost kompromisa i stalni sukobi esto su rezultirali rjeavanjem sporova pred erijatskim sudom. Pravoslavni predstavnici pozivali bi
se na berate kojima su im zajamena vjerska prava, a franjevci na ahdnamu i
fermane kojima je ona kasnije potvrivana. Kako je korupcija bila esta pojava
i u ono doba, sukobi su donosili znatan priljev novca u osmansku blagajnu,
a siromaili krane. Katolikim sveenicima, franjevcima, situacija je bila jo i
tea s obzirom na to da su oni od svojih vjernika dobivali dobrovoljne priloge i
tako ovisili o njihovoj dobroj volji i mogunostima, dok su pravoslavni vjernici
imali obvezna davanja crkvi.40
Jo jedna od zadaa koju su imali franjevci bila je pastorizacija i duobrinitvo.
Kako je ve navedeno, franjevci su imali poprilino mali broj samostana i crkava
u 16. i 17. stoljeu, a nerijetko su imali problema i s odravanjem euharistijskih
slavlja. S obzirom na to da je brojnost katolikog puka bila jo uvijek relativno
velika, duhovni su oci misna slavlja odravali na otvorenom i to s improviziranim,
pominim oltarima. Ne bi li izbjegli probleme s lokalnim vlastodrcima, esto su
nosili odjeu koja nije dala naslutiti da su katoliki sveenici.41
Uloga franjevaca u ouvanju katolike vjere u Bosni i Hercegovini od velikog
je znaaja. Osim navedenog, franjevci su svoj doprinos dali i organizaciji kolstva,
promicanju kulturnih djelatnosti i brojnih drugih elemenata koji su pripomogli
kasnijem razvoju hrvatskog identiteta. Dakako, njihovi meusobni sukobi i sline
zamjerke koje im se mogu pripisati dokaz su da niti oni nisu nepogrjeivi iako ih
pojedini autori (poglavito neki franjevci) tako ele prikazati. Usprkos tomu, njihova
zasluga za brigu o katolicima u Bosni, bila je, i jo je uvijek, neporeciva.
4. Pojaana konverzija na islam

Poetna faza osmanske vladavine nije obiljeena visokom stopom islamizacije.
Intenzivnija prevjeravanja zapoela su tek u 16. stoljeu (vidi tablicu 1 i tablicu 2).
Isto, 204.
40 Ignacije GAVRAN, Suputnici bosanske povijesti: sedam stoljea djelovanja bosanskih franjevaca,
Sarajevo 2007.
41 Julijan JELENI, Kultura i bosanski franjevci, Sarajevo 1912.
38
39
121
LUCIUS
Prvi progon krana zbio se oko 1516. godine kada je napisan prvi zakonik, tzv. kanun-nama, gdje se odobrava ruenje crkava podignutih poslije osmanskog osvajanja,
ruenje krieva te tjelesna i novana kazna nevjernika.42 Nakon bitke kod Mohaa
1526. godine, osvojena su i podruja Slavonije, Like, Dalmacije i Srijema. Na tim
podrujima razlozi prelazaka na islam bili su uglavnom povezani s manjkom
sveenstva, a puno manje s poreznim olakicama. O tome je pisao i poslanik pape
Pavla V., isusovac Bartol Kai nakon posjeta Bosni 1612. i 1613. godine te zagrebaki biskup imun Erddy u svom pismu negdanjem hrvatskom banu, Franji
Batthyanyu.43
Tablica 144
Sandak Bosna (od Novog Pazara do Sane i od Ivan-planine do Maglaja)
GODINA
KRANSKIH
DOMOVA
BROJ
MUSLIMANSKIH
DOMOVA
UKUPNO
1468.
37.272 (99,10%)
332 (0,90%)
37.605
1485.
30.600 (88,10%)
4.134 (11,90%)
34.734
1489.
26.400 (85,48%)
4.485 (14,52%)
30.885
1520.-35.
19.619 (53,67%)
16.935 (46,33%)
36.554
Tablica 2
Sandak Hercegovina
GODINA
KRANSKIH
DOMOVA
BROJ
MUSLIMANSKIH
DOMOVA
UKUPNO
1520.-35.
9.588 (57,53%)
7.077 (42,47%)
16.665
Dominik MANDI, Etnika povijest Bosne i Hercegovine, Toronto-Zrich-Roma-Chicago

1982., 199.
43 Isto, 200.
44 Tablice su preuzete od Franjo MARI, Hrvati u BiH izmeu 1463. i 1996. godine prema crkvenim
dokumentima, Katehetski salezijanski centar, Zagreb 1998., a izraene su prema podacima iz:
mer Ltfi BARKAN, Les deportations comme mthode de peuplement et de colonisation dans
lEmpire Ottoman.Revue de la Facult des Siences conomiques de lUniversit dIstanbulXI
(194950), 67.131.
42
122
Za irenje teritorija neophodna je bila vojska. Prikupljanje kranske djece

za osmanske vojnike redove poznato je pod terminom devirma.45 Na taj nain
veliki broj kranske djece preao je na islam. Pretpostavka je da je oko 200.000
djece s podruja jugoistone Europe na taj nain islamizirano.46 Neki od njih
nadopunjavali su janjiarske odrede, neki su ostajali na dvoru kao sultanova osobna
posluga, a neki su bili robovi i posluga visokih dunosnika u Carstvu.47 Prilikom
uvoenja ovog sustava osmanska vlast razmiljala je prvenstveno o teritorijalnom
irenju, zasnivajui cijeli sustav na vojsci, ali nije imala na umu da je na taj nain
stvorila posve novi sloj koji je s vremenom ojaao i sukobio se sa spahijama te pripomogao ruenju moi Carstva. Bio je to jedini nain islamizacije za koji se sa
sigurnou moe rei da je bio prisilan. Pomuslimanjena djeca ponekad bi izgubila
svijest o svom podrijetlu dok se jedan dio njih odluio i za povratak. Po povratku,
pridonijeli bi boljitku mjesta u kojem su ivjeli njihovi roditelji i obitelj te su i na taj
nain privukli roake na islam.48
Osim oteanog poloaja krana i devirme, u 16. stoljeu procesu islamizacije
pridonijela je i urbanizacija. Taj proces takoer je bio dobro osmiljeni plan dravne
politike. Prvi gradovi podignuti su zbog zatite od hajduka dok kasnija osnivanja imaju prometno, tehniko, gospodarsko i slino znaenje.49 Izvori najee spominju podjelu na kasabe50 ili ehere51 to jest, na velike i male gradove. Neto nii status imali
su palanke52 i varoi. Prijelaznom tipu naselja pripadao je i pazar.53 Dio grada koji su
naseljavali krani nazivao se varo.54 U predosmanskoj Bosni, gradovi su se uglavnom gradili na uzvienjima. Bili su to rudarski gradovi poput Fojnice, Kreeva, Olova,
Visokog i Srebrenice. Dolaskom Osmanlija, situacija se promijenila. Nova naselja nastala su na prohodnim, lako dostupnim mjestima koja su bila od prometnog znaenja
45
46
47
48
49
50
51
52
53
54
Ovaj sustav poznat je jo i pod nazivom danak u krvi, a oznaavao je obiaj prema kojem
su kranska djeca uzimana iz obiteljskih domova te odvoena u Istanbul i druge dijelove
Osmanskog Carstva kako bi ih odgojili u skladu sa islamskim naelima. Na taj nain Osmanlije
su irili svoju vojsku jer je sigurnije bilo uvesti u vojniki red nekoga tko je musliman, s obzirom
na to da bi kranin u kljunim trenucima mogao prijei na stranu protivnika koji mu je po vjeri
blii. Taj sustav uveden je poetkom 15. stoljea, a ukinut je u prvoj polovici 17. stoljea.
Peter F. SUGAR, Southeastern Europe under Ottoman Rule, 1354-1804, Washington 2012., 56.
Noel MALCOM, Povijest Bosne, Zagreb 1995., 46.
Neutvreno naselje gradskog tipa. Stanovnici kasaba veinom su bili obrtnici i trgovci. Kasaba
je morala imati damiju i ariju.
Razvijen grad s obveznim vojnim garnizonom i dravnom administracijom.
Oznaavao je manju drvenu utvrdu koja se uglavnom nalazila na jednom od vanijih putova.
Taj tip oznaavao je neku vrstu trgovita tj. naselja koja jo uvijek nisu imala obiljeja grada, ali
od sela su se razlikovala po tome to su imala trnicu.
Snjeka KNEEVI, Batina, mi i svijet 1.lipnja 2013. (http://radio.hrt.hr/clanak/bastina-mii-svijet-1lipnja-2013/17822/), 25. lipnja 2014.
123
LUCIUS
i nalazila su se uz rijeke. Na tim vanim trgovakim putovima formirale su se arije55,

a oko njih mahale.56 Urbanizacija je zapoela otprilike u isto vrijeme kada i poveanje
broja muslimana, nakon konsolidacije vlasti, u 16. stoljeu. Tek se tada poinju razvijati Banja Luka, Mostar i Sarajevo najvei gradovi dananje Bosne i Hercegovine.
Posljedica urbanizacije bila je irenje islama. U gradovima je prvotno bila smjetena
vojska za mirnodopskih vremena kao i trgovci i obrtnici. irenje teritorija, pobjeda u
ratovima, poveanje priljeva novca i ratnog plijena pomogli su razvoju tih gradova.
Graene su damije, kupalita (hamami), vodovodi. Uz to, graani koji su dolazili u
grad gubili bi status zimije, ali i poboljali svoje ekonomsko stanje. Zahvaljujui ovom
procesu velik broj krana iz oblinjih ruralnih podruja doselio je u grad i prigrlio
islam.
Iz dananje perspektive in promjene religije doima se kao neto znaajno, ali
valja uzeti u obzir kontekst tadanjeg vremena. Naime, sam ivot katolika, pravoslavaca i muslimana nije se znaajno razlikovao. Bosanski muslimani u veini sluajeva nisu bili ortodoksni. Jeli su svinjsko meso, pili alkohol, nisu nuno nosili
odjeu koja je tipina za njihovu religiju te su na taj nain bili blii svojim kranskim
susjedima. Kako su ponekad pripadnici razliitih vjera ulazili u brak, najlake ga je
bilo sklopiti pred kadijom. Kranima je bilo zabranjeno vjenavati muslimanke ili
muslimane, bili bi za to kanjeni. Iz tog razloga veina osoba koje su ulazile u tzv.
mijeane brakove, prihvaala bi islam. Nerijetki su bili i prelasci s katolianstva
na pravoslavlje. Uglavnom su to inili katolici koji su bili udaljeniji od crkava,
a ivjeli su na podruju u kojemu se nalazio veliki broj pravoslavnih pripadnika.
Krajem 16. stoljea islam postaje prva religija po brojnosti.
6. Muslimani postaju najbrojnija zajednica na bosanskohercegovakom podruju

Jo u 16. stoljeu, tonije 1593. godine nakon bitke kod Siska, zavrio je Stogodinji
hrvatsko-turski rat. Nakon toga zapoeo je tzv. Dugi rat koji je 1606. zavrio mirom
potpisanim na uu rijeke itve. Ve tada mo Osmanskog Carstva bila je srozana
pa je stoga potez cara Rudolfa II. izazvao nezadovoljstvo meu onima koji su se to
prije eljeli osloboditi osmanske vlasti i opasnosti. Slabi sultani, jaanje pokrajinske autonomije, nedovoljna centralizacija i stagnacija u osvajanjima, pridonijele su
jaanju moi lokalnih upravitelja, ali i raspadu timarsko-spahijskog sustava. Posljedica
toga bilo je iftluenje.57 Tom pojavom, poloaj seljaka dodatno je otean. Kako su
spahije izgubile izvor prihoda koji su dobivali osvajanjem, nadoknaivali su to novim
55
Mjesto u kojemu se nalaze zanatske radionice i trgovine.

Stambena naselja/etvrti/ulice.
57 Proces kojim su spahije dobivali zemlju (timare) u nasljedne posjede. Seljaci su tada padali na
poloaj kmetova, a pojavio se i tzv. iftluk-sahibija, koji preuzima sve obveze seljaka prema
spahiji.
56
124
nametima. Jedan dio seljaka pobjegao je sa zemlje, dok je drugi ostao i zaduio se.
S obzirom na to da taj dug seljaci nisu mogli vratiti, izgubili su vlasnitvo nad zemljom koju su kasnije ponovo dobivali u zakup. Velik broj utoite je potraio izvan granica Osmanskog Carstva to je pridonijelo smanjenju broja krana, napose katolika
koji su inili veinski broj u tom sloju.
Brojani odnos muslimana, katolika i pravoslavaca na poetku 17. stoljea ne
moe se sa sigurnou ustvrditi. Postoje ipak suvremenici koji su tada posjetili Bosnu.
To su:albanski apostolski vizitator Pietro Massarecchi koji je 1624. posjetio Bosnu,
Athanasio Georgiceo58 1626. godine, dok je Ivan Tomko Mrnavi59 to uinio 1627.
godine. Sva tri suvremenika na prvo mjesto stavljaju muslimane. Prvi navedeni na
drugo mjesto stavlja katolike dok posljednja dva navedena, na to mjesto stavljaju
pravoslavce. Taj odnos meu kranima teko se moe iitati iz osmanskih izvora
s obzirom na to da su imena pravoslavnih i katolikih pripadnika gotovo identina
u tom periodu.60
Ipak, najvee demografske promjene u 17. stoljeu na podruju Bosne i Hercegovine uzrokovane su migracijama koje su izazvane ratovima. Prvi znaajniji rat
bio je Kandijski rat.61 Rat je znaajan za demografske promjene jer katolici, pa i
neki pravoslavci, s podruja Bosne i Hercegovine poinju u veem broju prelaziti
na podruje Mletake Republike, u Dalmaciju. Mletaka vlast pomogla je tom preseljenju osiguravajui doseljenom stanovnitvu zemlju i zatitu. Zauzvrat, doseljenici su pomogli Mleanima u spomenutom ratu. Vlasi koji su na poetku 17. stoljea
konano preli na stranu Habsburgovaca, takoer su sudjelovali u ovim migracijama.
Jo vee posljedice za demografske promjene imao je Beki rat.62 Osmansko
Carstvo ostalo je bez teritorija koje je posjedovalo u Slavoniji, Ugarskoj, Dalmaciji,
Lici. Kako je u Bosni 1690. godine dolo do velike sue, a 1686. i 1690. godine i
do pojave kuge, katolici su iskoristili dugo oekivanu priliku i iselili iz Bosne i
Hercegovine. Iseljavali su na teritorij koji je prestao biti dijelom Osmanskog Carstva i postao dijelom Habsburke Monarhije, odnosno, dijelom Mletake Republike.
Osim toga, bojali su se osvete osmanskih vlasti koja je puk, ali i pojedine franjevce
i doekala. Razlog osveivanju leao je u injenici da su bosanski krani pomagali
58
Hrvatski diplomat, knjievnik i skladatelj. Roen 1590., umro 1640.

Bosanski biskup. Roen 1579., umro 1637. godine. Vidi vie u: Tamara TVRTKOVI, Izmeu
znanosti i bajke - Ivan Tomko Mrnavi, Zagreb 2008.
60 Sreko Matko DAJA, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Mostar 1999.,
102.-103.
61 Rat izmeu Osmanskog Carstva i Mletake Republike oko Krete. Vodio se od 1645. do 1669.,
a zavrio je osmanskim osvajanjem Krete i proirenjem mletakih posjeda u Dalmaciji koje je
dogovoreno mirom 1671. godine.
62 Rat koji se vodio izmeu Osmanskog Carstva na jednoj strani i Habsburke Monarhije, Mletake
Republike i drugih saveznika na suprotnoj strani. Trajao je od 1683. do 1699.
59
125
LUCIUS
zajednikoj kranskoj vojsci Svete lige63 u istjerivanju Osmanlija s prostora Bosne,

Hercegovine, Slavonije, Dalmacije i drugih krajeva za koje se rat vodio. Neki franjevaki samostani (sutjeki, ramski, modriki, srebrniki, gradovrki, olovski) naputeni su. Pojedine samostane i zgrade ruili su i sami katolici prije nego li su napustili
osmanski teritorij kako se Osmanlije ne bi njima okoristili. Najvei broj obitelji iselio je u Slavoniju, ali selilo se i na druga osloboena64 podruja. Katolici su, ako
ne ve i ranije, tada sa sigurnou pali s drugog na tree mjesto po brojnosti (vidi
Tablicu 3). Prvo mjesto zauzimali su muslimani. Njihov broj tada biljei porast jer
vei dio muslimanskog stanovnitva s izgubljenog osmanskog teritorija, prelazi granicu i nastanjuje se na podruju Bosne i Hercegovine.
Tablica 3
GODINA
BROJ MUSLIMANA
BROJ KATOLIKA
BROJ PRAVOSLAVACA
1528./30.
220.000 (34%)
360.000 (57%)
55.000 (9%)
1624.
900.000 (67%)
300.000 (22%)
150.000 (11%)
Popisi sredinom 18. stoljea donose podatke o sljedeem udjelu: 73% muslimana, 18% pravoslavaca, 9% katolika u ukupnom broju stanovnitva.65 Pretpostavka
je da je broj muslimana koji je u ovom periodu doselio na podruje Bosne i Hercegovine oko 130.000.66 Osim smanjenog broja katolikog ivlja, smanjio se i broj katolikih sveenika i to na svega 26 sveenika, trojicu brae i 3 samostana fojniki,
kreevski i sutjeki.67 S povlaenjem kranskih snaga, povukli su se i pravoslavci
predvoeni pekim patrijarhom Arsenijem III. Crnojeviem. U ovom periodu znaajan
broj katolikih trgovaca napustio je bosanski teritorij te su na njihovo mjesto dospjeli pravoslavni i grkokatoliki trgovci (Srbi, Armenci, Grci, Cigani, Cincari).
Oni su u narednom periodu nadoknaivali gubitak ljudstva uzrokovan Bekim ratom.
Time postepeno poinje porast broja pravoslavnih pripadnika na tom podruju. Od tog
perioda bosanski mitropoliti dobivaju stalnu rezidenciju u Sarajevu.68
63
64
65
66
67
68
Savez osnovan 1684. na poticaj pape Inocenta XI.. inili su ga Habsburka Monarhija, Mletaka
Republika i Poljsko-Litavska unija. Dvije godine kasnije ukljuuje se i Rusko Carstvo.
Taj termin koriste kranski historiografi, a odnosi se na povratak/oduzimanje teritorija Slavonije,
Dalmacije itd. Habsburkoj Monarhiji/ Osmanskom Carstvu.
Franjo MARI, Hrvati u BiH izmeu 1463. i 1996. godine prema crkvenim dokumentima, Zagreb
1998., 9.-12.
Vidi u: Ignacije GAVRAN,Suputnici bosanske povijesti, Sarajevo 1990., 65-76.
126
ZAKLJUAK
Na kraju rada, potrebno je uokviriti konfesionalnu sliku Bosne. Naime, problemi
triju konfesija koji su i danas na tom podruju aktivni, svoje korijene nemaju u 20.
stoljeu ve mnogo ranije. Odnosi katolika, pravoslavaca i muslimana nisu samo
rezultat ideja Velike Srbije i NDH koje su dodatno oteale kohezivnost, nego
rezultat razliitosti vjera i njihovih potreba za povezanou sa Rimom, Rusijom,
Turskom. Odnose dodatno pogorava elja za prednou i veim udjelom u vlasti,
to je onoj drugoj i treoj strani neprihvatljivo. Osmanlije su po svom dolasku zatekli ve napete odnose katolika i pravoslavaca te su ih dodatno rasplamsali potpirujui meusobne sukobe. Povlasticama koje su dali kranima, osigurali su ostanak
stanovnitva koji im je donosio dovoljan priljev novca u blagajnu. Jedna od bitnih
odrednica koja je dovela do izmjene konfesionalne slike, svakako su i migracije.
Velik broj krana migrirao je ve u 15. stoljeu, a na opustoena podruja dolaze
i stanovnici drugih krajeva Osmanskog Carstva. Sustavno naseljavanje vlakih stoara
u Vojnu krajinu za posljedicu je imalo iseljavanje katolikih poljodjelaca. Vlakim
stoarima prilikom irenja teritorija davane su povlastice, ne bi li si vlasti na taj nain
osigurale dovoljan broj vojne snage, a kada su konsolidirale svoju vlast i proirile
teritorij, Osmanlije su im te privilegije dokinuli. Bosna i Hercegovina od 15. stoljea
nije niti katolika, niti pravoslavna, niti muslimanska ve i katolika, i pravoslavna, i
muslimanska zemlja. U poetnoj fazi broj islamiziranog stanovnitva nije bio velik.
Do znatne islamizacije dolo je tek poetkom 16. stoljea, a islamizaciju su potpomogli devirma, urbanizacija, nedostatak crkava i sveenstva, ali i nepovoljniji
poloaj u drutvu koji su krani imali naspram muslimana. Sa jaanjem pokrajinskih
autonomija unutar Carstva i slabljenjem sultanske moi, ojaala je mo spahija koji
su timare pretvorili u nasljedne posjede. Na taj nain, tzv. procesom iftluenja,
poloaj seljaka dodatno je otean pa jedan dio odlazi dok drugi uglavnom pada na
rang kmeta. Krajem 16. stoljea. muslimani postaju najbrojnija zajednica i dolazi do
brojane izmjene konfesionalnih odnosa. U toj fazi ne moe se zasada sa sigurnou
ustvrditi jesu li katolici ili pravoslavci tada bili na drugome mjestu, ali nakon Bekog
rata na posljednje mjesto po brojnosti doli su katolici. Bila je to posljedica migracija
koje su odigrale kljunu ulogu u 17. stoljeu. Uz katolike iseljavali su i pripadnici
pravoslavne Crkve, ali je njihov broj nadomjeten naseljavanjem trgovaca pravoslavne
i grkokatolike vjeroispovijesti. Ovaj proces konfiguriranja konfesionalne slike Bosne
i Hercegovine u kojemu su muslimani uspjeli ostvariti primat u brojnosti, proces u
kojemu su katolici usprkos zalaganju i radu bosanskih franjevaca pali na tree mjesto,
a pravoslavni se proirili na veliku konfesionalnu zajednicu zahvaljujui dijelom i
osmanskoj politici, trajao je dva stoljea, a odrao se sve do 19. stoljea.
127
LUCIUS
LITERATURA
1. ANDREJEVI, Andrej, Pretvaranje crkava u damije., Zbornik za likovne umetnosti Matice
srpske, 12, 111, Novi Sad: Matica srpska, 1976.
2. ANELI, Pavao, PEJINOVI, Petar, HADIJAHI, Muhamed, MAKSIMOVI, Vojislav,
Bosanskohercegovaka knjievna hrestomatija: Starija knjievnost, Sarajevo: Zavod za izdavanje udbenika, 1974.
3. BABINGER, Franz, Mehmed der Eroberer und seine Zeit, Mnchen: Bruckmann, 1953.
4. BENIKOVI, Ambrozije, Tuzlansko podruje negda i sada: S posebnim osvrtom na vjerske
prilike, upanja-akovo, 1971.
5. UBRILOVI, Vaso, Poreklo muslimanskog plemstva u Bosni i Hercegovini, Jugoslavenski
historijski asopis (1935), 1-4.
6. OKOVI, Pejo, Crkva bosanska u 15. stoljeu, Sarajevo: Institut za Istoriju, 2005.
7. DAJA, Sreko Matko, Katolici u Bosni i zapadnoj Hercegovini na prijelazu iz 18. u 19. stoljee:
Doba fra Grge Ilijia Vareanina (1783.-1813.), Zagreb: Kranska sadanjost, 1971.
8. DAJA, Sreko Matko, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Mostar: Ziral
1999.
9. GAVRAN, Ignacije, Suputnici bosanske povijesti: sedam stoljea djelovanja bosanskih
franjevaca,Sarajevo: Svjetlo rijei, 2007.
10. HADIJAHI, Muhamed, Porijeklo bosanskih Muslimana, Sarajevo: Bosna Press, 1990.
11. JELENI, Julijan, Kultura i bosanski franjevci, Sarajevo: Prva hrvatska tiskara Kramari
i M. Raguz, 1912.
12. JUKI, Ivan Franjo (Slavoljub Bonjak), Zemljopis i poviestnica Bosne, Sarajevo: Svjetlost,
1973.
13. KNEEVI, Snjeka, Batina, mi i svijet 1. lipnja 2013. (http://radio.hrt.hr/clanak/bastinami-i-svijet-1lipnja-2013/17822/), 25. lipnja 2014.
14. KOVAEVI-KOJI, Desanka, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske drave, Sarajevo:
Veselin Maslea, 1978.
15. MALCOM, Noel, Povijest Bosne:kratki pregled, Zagreb: Novi liber, 1995.
16. MANDI, Dominik, Etnika povijest BiH, Toronto-Zrich-Roma-Chicago: Ziral, 1982.
17. MARI, Franjo, Hrvati u BiH izmeu 1463. i 1996. godine prema crkvenim dokumentima,
Zagreb: Katehetski salezijanski centar, 1998.
18. RAKI, Franjo, Bogumili i patareni, Zagreb: Golden marketing Tehnika knjiga, 2003.
19. RYCAUT, Paul, The present state of the Ottoman Empire, New York: Arno Press, 1971.
20. SOLOVJEV, Aleksandar, Engleski izvjetaj XVII. vijeka o bosanskim Poturima, Glasnik
Zemaljskog muzeja, 1952, br. 4 .
21. SUGAR, Peter F., Southeastern Europe under Ottoman Rule, 1354-1804, Washington:
University of Washington Press, 2012.
22. ABANOVI, Hazim, Krajite Isa-bega Isakovia, zbirni katastarski popis iz 1455.,
Sarajevo: Orijentalni institut u Sarajevu, 1964.
128
23. ANJEK, Franjo, Bosansko - humski (hercegovaki) krstjani i katarsko - dualistiki pokret
u srednjem vijeku, Zagreb: Kranska sadanjost, 1975.
24. AVIJA-VALHA, Neboja, Religijski identiteti i drutvena struktura Bosne i Hercegovine,
Migracijske i etnike teme, 25 (2009), 1-2.
25. TRUHELKA, iro, Historika podloga agrarnog pitanja u Bosni, Sarajevo: Zemaljska
tamparija Sarajevo, 1915.
26. TVRTKOVI, Tamara: Izmeu znanosti i bajke - Ivan Tomko Mrnavi, Zagreb: Hrvatski
institut za povijest, 2008.
MATEA PRANJI
La formacion confesional en Bosnia durante primeros dos siglos
de la regla otomana
Resumen
Bosnia y Herzegovina es un pas de tres etnias, tres confesiones. Los autores que pertenecen
a las diferentes confesiones pocas veces muestran el proceso de islamizacin de manera
objetiva. La islamizacin es un proceso que en algn momento fue ms intensivo y en
otro ms suave. Las razones para cambiar de religin eran numerosas. As veces se trataba
de mejorar la situacin econmica, otras veces de la prctica de devirma o de la falta de
proteccin pastoral. A parte de lo mencionado a la islamizacin influa tambin la Gran
Guerra Turca que llev a la afluencia de un gran nmero de musulmanes de los territorios
liberados del Imperio Austro-Hngaro y la Repblica de Venecia. Con todo eso, el nmero
de catlicos cay al tercer lugar lo que ya no podan cambiar ni franciscanos que con su
capacidad para adaptarse a las nuevas condiciones, consiguieron ahdnama y fueron los
principales representantes de los catlicos en Bosnia y Herzegovina.
Palabras clave: conquista otomana, iglesia de Bosnia, islamizacin, urbanizacin, franciscanos, confesin, cambios demogrficos, migraciones
129
MATEO BUNOZA
Latinska Amerika u vanjskoj politici SAD-a tijekom

prve polovice XX. stoljea*
U radu autor donosi pregled razvoja odnosa SAD-a prema Latinskoj Americi u
prvoj polovici XX stoljea, s naglaskom na srednjoamerike drave koje su najneposrednije bile izloene utjecaju te sile. Prikazuju se mijene politike administracija
pojedinih amerikih predsjednika prema latinskoamerikim dravama, koja se u promatranom periodu kretala od neprikrivenog intervencionizma do pokuaja izgradnje
partnerskih meudravnih odnosa.
Kljune rijei: Sjedinjene Amerike Drave, Latinska Amerika, vojni intervencionizam, meunarodni odnosi, diplomacija
1. Uvod
Nakon to je u XIX stoljeu SAD ratovima i otkupljivanjem teritorija ostvario dominaciju u Sjevernoj Americi, mogao se okrenuti izgradnji svoje pozicije u meunarodnim odnosima i aktivno se ukljuiti u nadmetanja velikih sila irom svijeta.
Motivi i pristupi na temelju kojih je proklamirana i voena amerika vanjska politika esto su, barem rijeju, uvjetovani miljenjem o kulturolokoj nadmoi i opravdavanjem imperijalistikih tenji altruistikim ciljevima i ostvarenjem najboljih
svjetskih interesa pa i moralizirajuom retorikom o vlastitoj ulozi u civiliziranju i
demokratizaciji pojedinih naroda i drava. Primjerice, jo u XIX stoljeu neki evangeliki vjerski voe su poticali Amerikance da proire blagodati protestantizma i
demokracije na ostatak Novog svijeta, pri emu bi Amerika bila predvodnik imajui,
dakako, odmah na umu i povoljne ekonomske implikacije.1 Ipak, djelovanje SAD-a
u svijetu voeno je prije svega nacionalnim interesima. Na prijelazu XIX u XX
stoljee u SAD-u je formirana svijest o nadmoi u odnosu na druge drave i potrebi
* Ovaj rad je tekst baccalureatskoga rada kojega je Mateo Bunoza, studijski smjer povijest, napisao
u lipnju 2014. godine. Mentor: prof. dr. sc. Josip Jurevi.
1 Charles SELLERS, Povijest Sjedinjenih Amerikih Drava, Zagreb: Barbat, 1996., 249.
131
LUCIUS
da se bogatstvo, vojna mo, kulturna raznovrsnost i politika stabilnost iskoriste u

pozicioniranju na meunarodnoj politikoj sceni. Istovremeno, trebalo je vanjskopolitikim djelovanjem odbaciti svaku potencijalnu prijetnju koju bi Sjedinjenim
Dravama nanijela neka zemlja, a ne treba zanemariti ni interese privrednih subjekata
za poveanjem izvoza i plasmanom proizvoda po svijetu. Osim toga, Amerikanci
su svoju moralnu nadmo vidjeli u dranju iznad sukoba u kojima sudjeluju drugi,
posebice europski narodi, to bi im dalo za pravo da preuzimaju politiku inicijativu
i diplomatski posreduju u sukobima koji ih se izravno ne tiu, ime bi mogli nametnuti svoja gledita u meunarodnoj politici. 2 U ovom radu e se na temelju postojee
domae i strane literature, imajui u vidu navedeni kontekst formiranja vanjsko-politikog smjera SAD-a, najprije naznaiti interesi kojima su amerike administracije
bile voene u kreiranju odnosa prema Latinskoj Americi tijekom prve polovine XX
stoljea kao i kronologija amerike aktivnosti u tom dijelu svijeta, a nakon toga e se,
radi bolje preglednosti, pruiti kratak prikaz djelovanja SAD-a po pojedinim zemljama Latinske Amerike u promatranom razdoblju.
2. Pravci djelovanja amerikih administracija u Latinskoj Americi

2.1. XIX stoljee porast interesa za Latinsku Ameriku
Jo od objave Monroeve3 doktrine 1823. godine, nazire se odnos SAD-a prema
Latinskoj Americi. Naime, uz to to se prema toj deklaraciji Amerika treba drati
po strani u sukobima i nadmetanjima europskih drava, istovremeno se isti stav
oekuje od Europljana prema zapadnoj hemisferi, ime je SAD je dao do znanja
da sebe vidi kljunim imbenikom u tom dijelu svijeta, s posebnim naglaskom
na ostvarivanju dominacije na Karibima, to je razumljivo s obzirom na njihov
geografski poloaj. U smislu ve spomenutog amerikog interesa za suzbijanjem
svake vanjske prijetnje, najvaniju je ulogu imala Latinska Amerika pa je svaka
naznaka stranog tj. suparnikog uplitanja u taj dio svijeta smatrana prijetnjom na
koju treba reagirati kako bi ju se otklonilo (to znai da se Latinska Amerika nije
doivljavala kao prijetnja sama po sebi jer se u skladu s negativnim stereotipima
o Latinoamerikancima smatralo da su oni nesposobni samostalno voditi vlastite
poslove). Takav ameriki regionalni pristup objanjava se sintagmom strateko
odbijanje. O percepciji intenziteta prijetnji ovisila je zainteresiranost i aktivnost
SAD-a u Latinskoj Americi. Kada je prepoznata prijetnja za nacionalnu sigurnost,
poduzimale su se vojne intervencije ili blai oblici utjecaja, a kada je ta prijetnja
minimizirana ili otklonjena, zemljama se pruala politika i ekonomska pomo,
Robert SCHULZINGER, Amerika diplomatija od 1900. godine, Beograd: Udruenje za studije
SAD u Srbiji, 2011., 32.-34.
3 James Monroe, predsjednik SAD-a od 1817. do 1825.
2
132
Mateo Bunoza, Latinska Amerika u vanjskoj politici SAD-a tijekom prve polovice XX. stoljea
i vrio se nadzor nad demokratizacijom i provoenjem ljudskih prava, tj. neka

vrsta tutorstva kako bi taj dio svijeta bio civiliziran po (sjeverno) amerikom
modelu.4
Poetak snanijeg angamana SAD-a u Latinskoj Americi oznaava inicijativa
za stvaranje panamerikog pokreta sa svrhom promicanja trgovakih odnosa,
meunarodne stabilnosti i suradnje u zapadnoj hemisferi, pod vodstvom dravnog
tajnika Jamesa Blainea5 (1830.-1893.). Njegove osnovne zamisli odnosile su se
na stvaranje uporita na Karibima i pravo gradnje kanala na Panamskoj prevlaci.6
Prva meunarodna konferencija amerikih drava odrana je u Washingtonu 1889.
godine kada je pod vodstvom SAD-a stvorena organizacija ije su lanice bile sve
zemlje zapadne hemisfere.7 Naznaku budue amerike uloge u zapadnoj hemisferi
daje i injenica da je 1895. godine Velika Britanija u sporu s Venezuelom oko granice s Britanskom Gvajanom morala pristati na arbitarsku ulogu SAD-a.8
2.2. panjolsko-ameriki rat

Potkraj XIX stoljea stvorili su se uvjeti za prvu znaajnu demonstraciju amerike
sile juno od rijeke Rio Grande. Kada je 1895. godine na Kubi zavladala kriza
zbog pobuna domaeg stanovnitva protiv panjolske uprave, u amerikom su drutvu sve glasniji bili zahtjevi za intervencijom. Naime, rezultati koje je domae
stanovnitvo postizalo gerilskim ratovanjem protiv panjolskih snaga, potaknuli su
kubanskog guvernera da pribjegne masovnim deportacijama lokalnog stanovnitva
u koncentracijske logore. Ubrzo se u amerikoj javnosti, posredstvom utjecajnih
medija, ali i u skladu s ve postojeom predodbom o panjolskoj kao tiranskom
i eksploatatorskom carstvu zasnovanom na nasilju nad domaim stanovnitvom,
razvila simpatija za pobunjenike. Osim toga, nestabilnost u neposrednom susjedstvu
SAD-a, uvjetovana nesposobnou dviju suprotstavljenih strana da ostvare svoje
ciljeve, postajala je sve tetnijom za interese amerikih ekonomskih krugova. To je
4
5
6
7
Lidija KOS-STANII, Amerika vanjska politika prema Latinskoj Americi, Meunarodne

studije, 3/2003., br. 1, 121.
Dravni tajnik od 1889. do 1891., u mandatu predsjednika Benjamina Harrisona.
C. SELLERS, Povijest SAD-a, 251.
Iako su se konferencije odravale, zbog amerikog intervencionizma sve do Drugog svjetskog rata
nije zaivjela ideja panamerikanizma. Posljednjih desetljea se u glavnu instituciju interamerikog
sustava razvila Organizacija amerikih drava, osnovana Poveljom iz Bogote 1948. godine, a godinu
ranije je Sporazumom u Rio de Janeiru postavljen sustav kolektivne sigurnosti zapadne hemisfere.
Lidija KOS-STANII, Latinska Amerika: povijest i politika, Zagreb: Golden marketing-Tehnika
knjiga, 2009., 78.-79.
O tome detaljnije u: Lars SCHOULTZ, Beneath the United States: a history of U.S. policy toward
Latin America, London: Harvard University Press, 1999., 107.-124.
133
LUCIUS
predsjednika Williama McKinleya9 (1843.-1901.) navelo da pribjegne diplomatskom

pritisku na panjolsku kako bi sukob rijeila politikim kompromisom. Premda
se inilo da e takav pritisak donijeti rezultate, kada je u Havani u veljai 1898.
godine pod nerazjanjenim okolnostima u eksploziji na amerikom ratnom brodu
USS Maine poginulo 266 lanova posade, izgledi za izbjegavanje rata drastino
su umanjeni. Iako je kod panjolaca prevladavalo nastojanje da se rat izbjegne, u
SAD-u su ga mnogi vidjeli kao priliku za dobitke. Rat je, zbog nepripremljenosti
panjolaca, trajao svega etiri mjeseca, od travnja do kolovoza, a u povijest je uao
kao sjajni mali rat kako ga je nazvao dravni tajnik John Hay (1838.-1905.).
Tijekom lipnja, kada su se iskrcale amerike trupe, i srpnja 1898. godine zauzet
je Guantanamo, a uspjehom u bitki kod grada Santiago de Cuba, te pomorskim
napadom, a zatim i iskrcavanjem kopnenih trupa na Portoriko, Amerikanci su natjerali panjolsku na primirje. Mirovnim sporazumom koji je 10. prosinca 1898. godine potpisan u Parizu, Amerikancima je osigurana kontrola nad Portorikom iji su
stanovnici 1917. godine dobili ameriko dravljanstvo. Na Kubi je uspostavljena
amerika vojna uprava koja je formalno predala vlast kubanskoj civilnoj vladi
1902. godine.10 Valja napomenuti da pri utvrivanju svoje hegemonije na Karibima
koja im je pruala mogunost kontrole planiranog Panamskog kanala Amerikanci
nisu nailazili na otvoreno protivljenje Britanaca s obzirom na obostrani interes za
korektnim odnosima u razdoblju stvaranja suprotstavljenih saveza koji e nekoliko
godina zatim stupiti u Prvi svjetski rat.11
2.3. Dopuna Monroeve doktrine politika velike batine Theodora

Roosevelta
Nakon zavretka panjolsko-amerikog rata koji je osim teritorija dobivenih Parikim mirovnim ugovorom (Kuba, Portoriko, Guam i Filipini), omoguio SAD-u
da se ravnopravno nadmee s Europljanima za prevlast u svjetskoj politici, u
amerikom javnom prostoru sve vie mjesta zauzima tenja za jasnim odreivanjem pravaca vanjske politike. Amerikom samopouzdanju na vanjskopolitikom
planu doprinosila je i rastua ekonomska snaga SAD-a. Theodore Roosevelt12
(1858.-1919.) koji je u to vrijeme obnaao predsjedniki mandat zalagao se za SAD
kao veliku silu s civilizacijskom ulogom koja bi sudjelovala u oblikovanju meunarodne ravnotee snaga. Venezuelanska kriza koja je trajala 1902./1903. zbog
pomorske blokade koju su toj zemlji zbog dugovanja nametnule Velika Britanija,
Njemaka i Italija, svojim je ishodom zabrinula predsjednika Roosevelta. Naime,
9
Predsjednik SAD-a od 1897. do 1901.; republikanac.

L. SCHOULTZ, Beneath the United States, 128.-149.
11 R. SCHULZINGER, Amerika diplomatija, 61.
12 Predsjednik SAD-a od 1901. do 1909.; republikanac
10
134
tri europske zemlje postigle su u pregovorima da Venezuela obea podmiriti svoje dugove. To je Roosevelta navelo da, zbog bojazni od buduih europskih intervencija te vrste u susjedstvu SAD-a, odgovori jaim angamanom u Latinskoj
Americi.13 Zato je, objanjavajui to osiguravanjem i zatitom nacionalnih interesa SAD-a, u prosincu 1904. godine govorom Kongresu o financijskoj krizi u
Dominikanskoj Republici, proglasio ameriko pravo na intervenciju u zapadnoj
hemisferi onda kada u latinskoamerikim zemljama doe do kronino pogrenih
poteza (to se prije svega odnosi na pojaan europski utjecaj), dopunivi tako
Monroevu doktrinu. Intervenirao je na Haitiju, podrao revoluciju u Panami nakon koje je ona odcijepljena od Kolumbije, ime su stvoreni uvjeti za dovrenje
panamskog kanala. Vanu ulogu u pozicioniranju SAD-a tada je dobila mornarica,
u skladu sa zamislima admirala Alfreda Thayera Mahana (1840.-1914.) koji je
smatrao da je velika flota preduvjet za procvat trgovine i snagu SAD-a na svjetskoj pozornici te da su Karibi u tom smislu strateki kljuni. Nadalje, za mandata
Theodora Roosevelta nametnut je financijski protektorat Dominikanskoj Republici nakon to su joj zbog neplaenih dugova zaprijetili inozemni vjerovnici, a
1906. godine amerika je vojska okupirala Kubu.14 Rooseveltov dodatak Monroevoj doktrini predstavljao je sve do kraja 1920-ih godina legitimaciju za brojne intervencije na Karibima i u Srednjoj Americi, pa se moe ustvrditi da je njegova
uloga u uzletu amerikog imperijalizma nezaobilazna. Ono to je ispoetka bilo
predstavljeno kao instrument za obranu latinskoamerikih zemalja od imperijalizma europskih sila, esto se pretvaralo u nain osiguravanja privilegija amerikim
kompanijama ili, drugaije reeno, Rooseveltova je politika postala nain da SAD
preuzme onu ulogu koju su u Latinskoj Americi do objave Monroeve doktrine suvereno drali europski imperiji.15
2.4. Dolarska diplomacija Williama Tafta i humanitarni ideali

Woodrowa Wilsona
Nakon Rooseveltove politike velike batine, uslijedila je dolarska diplomacija na
kojoj se inzistiralo u mandatu Williama Tafta16 (1857.-1930.), a koja se zasnivala na
koritenju inozemnih amerikih ulaganja kao politikog orua i otkupljivanju dugova
srednjoamerikih zemalja Europljanima. Vanu ulogu u provoenju te strategije imao
je Philander Knox (1853.-1921.), Taftov dravni tajnik. Takvim pristupom uspjeno
se nastavila provoditi Monroeva doktrina sprjeavanja irenja europskog utjecaja, a uz
L. SCHOULTZ, Beneath the United States, 180
Henry KISSINGER, Treba li Amerika vanjsku politiku: prema diplomaciji za 21. stoljee, Zagreb:
Golden marketing, 2003., 199.-202.
15 Detaljnije o intervencijama u pojedinim latinskoamerikim dravama u drugom dijelu rada.
16 Predsjednik SAD-a od 1909. do 1911.; republikanac.
13
14
135
LUCIUS
to se stjecala kontrola nad financijama pojedinih zemalja kao i korist za predstavnike

amerikog privatnog kapitala koji su dobili priliku za unosne poslove, a istodobno su
bili u slubi amerike politike.
Woodrow Wilson (1856.-1924.), 32. predsjednik SAD-a, nastojao je oblikovati
vanjsku politiku koja je zasnovana na humanitarnim idealima, a ne na amerikom
koristoljublju, pa je primjerice Kolumbiji pruena nadoknada i isprika nakon otvaranja Panamskog kanala, ali su intervencije i dalje bile uestale (Haiti i Dominikanska Republika postali su protektorati).17 Vojne akcije u mandatima predsjednika Tafta
i Wilsona u zemljama Latinske Amerike opravdavane su sprjeavanjem anarhije i
tenjom da se unaprijed onemogue pogreni potezi latinskoamerikih vlada.
Porast utjecaja SAD-a u Latinskoj Americi u drugom desetljeu XX stoljea vidljiv je u kretanjima trgovinske razmjene sa pojedinim latinskoamerikim zemljama.
Ameriki udio u ekonomskim odnosima sa zemljama Srednje Amerike i Kariba ionako je bio visok, a 1918. godine dosegao je etiri petine njihove trgovinske razmjene.
Trgovina sa Brazilom i Argentinom tih je godina takoer bila u uzletu jer su Sjedinjene Drave preuzele ulogu koju su prije rata imale europske zemlje.18 Uz trgovinu,
poveavaju se i amerike investicije, posebno u Junu Ameriku. Po zavretku Prvog
svjetskog rata Sjedinjene Drave bile su posveene odravanju dominacije u Latinskoj Americi to se ogledalo u investiranju u eljeznice, naftu ali i uzgoju banana i proizvodnji eera (kompanije United Fruit i Standard Fruit), poveanju izvoza, kontroli
Panamskog kanala i vojnim intervencijama. Sve do velike ekonomske krize koja je
izbila 1929. godine SAD je uspjeno gradio svoju ekonomsku poziciju u Latinskoj
Americi.
2.5. Politika dobrog susjeda

Posljedice financijskog sloma, potreba za redefiniranjem ekonomske politike, ali
i izostanak europske konkurencije u zapadnoj hemisferi, potaknuli su oblikovanje
nove amerike politike dobrog susjeda pod vodstvom predsjednika Franklina
Roosevelta. Valja napomenuti da je ve i njegov prethodnik Herbert Hoover19
(1874.-1964.) poeo izbjegavati upotrebu sile, nastojei odrati kontrolu u zapadnoj hemisferi diplomatskim naporima i ekonomskim pritiskom, a za Hooverovog
prethodnika Calvina Coolidgea20 (1872.-1933.), godine 1928. nastao je Clarkov
memorandum u kojem se kao neutemeljeno odbacuje opravdavanje vojnih intervencija Monroevom doktrinom, odnosno razdvaja od nje praksu interveniranja
R. SCHULZINGER, Amerika diplomatija, 140.
Victor BULMER-THOMAS (ur.), The United States and Latin America: The New Agenda, Harvard
University, 2010., 20.-22.
17
18
136
koju je ranije uveo Theodore Roosevelt. Charles Evans Hughes (1862.-1948.) koji
je sluio kao dravni tajnik u Coolidgeovoj (i ranije Hardingovoj) administraciji,
s ciljem ukidanja protektorata postavio je temelje novoj praksi instaliranja lidera
obuenih lokalnih vojnih snaga po latinskoamerikim dravama od kojih e mnogi
kasnije u njima diktatorski zavladati.21 Novi pristup Franklina Roosevelta22 (1882.1945.), proklamiran ve 1933., u prvoj godini njegova mandata, podrazumijevao
je prestanak vojnih intervencija i izravnog mijeanja u unutarnje poslove latinskoamerikih drava te stvaranje uvjeta za ujednaenu gospodarsku razmjenu i
uzajamno razumijevanje, emu je trebala posluiti ideja panamerikanizma. U novom vanjskopolitikom smjeru vanu je ulogu imao i dravni tajnik Cordell Hull
(1871.-1955.). Takva politika oitovala se 1934. u povlaenju amerikih snaga s
Haitija i iz Nikaragve te ukidanju Plattova Amandmana.23
2.6. Drugi svjetski rat

Izbijanje Drugog svjetskog rata nije se izravno odrazilo na Latinsku Ameriku, osim
to su zemlje koje su bile pod utjecajem SAD-a formalno proglasile rat Silama
Osovine i na ameriki zahtjev protjerale nekoliko tisua Nijemaca zbog sumnje na
suradnju s nacistima. Amerikanci su eljeli sprijeiti Osovinsku instrumentalizaciju Latinske Amerike za napad na SAD pa su zatraili mogunost koritenja tamonjih vojnih baza i sirovina, a Brazilu, koji je jedini od latinskoamerikih drava
poslao svoje postrojbe u rat (uz Meksiko koji je to uinio potkraj rata), zauzvrat su
Lend-Lease aktom24 namijenile financijsku pomo.25 Razdoblje politike dobrog
susjeda zavreno je pojavom blokovske podjele svijeta izmeu SAD-a i SSSR-a.
Amerikanci su se ponovno morali snanije angairati kako bi zatitili zapadnu hemisferu od sovjetskog utjecaja to je podrazumijevalo aktivno suprotstavljanje socijalistikim pokretima po latinskoamerikim dravama, kao i podupiranje antikomunistikih reima bez obzira na stupanj njihove demokratinosti i legitimiteta. Ve je
predsjednik Harry Truman (1884.-1972.) poeo vriti pritisak na pojedine zemlje
kako bi prekinuo njihove veze sa SSSR-om i kako bi minimizirao utjecaj komunistikih stranaka u njima, u emu je uglavnom uspijevao. Godine 1947. s ciljem
L. SCHOULTZ, Beneath the United States, 258.
Predsjednik SAD-a od 1933. do 1945.; demokrat.
23 Amandmanom amerikog Kongresa iz 1901. nazvanim po tvorcu, senatoru Orvillu H. Plattu, definirani su uvjeti povlaenja preostalih amerikih snaga sa Kube kao i odnosi izmeu SAD-a i Kube.
Ostao je na snazi do 1934. godine. L. SCHOULTZ, Beneath the United States, 148.-150., 305.
24 Zakon o zajmu i najmu (engl. Lend Lease), program pod kojim je SAD u u Drugom svjetskom
ratu potpomagao Ujedinjeno kraljevstvo, SSSR, Kinu, i druge saveznike trave. Stupio je na
snagu 11. oujka 1941. godine.
25 Lidija KOS-STANII, Amerika vanjska politika prema Latinskoj Americi, Meunarodne
studije, 3/2003., br. 1, 128.-129.
21
22
137
LUCIUS
postizanja kolektivne sigurnosti usvojen je Rio pakt26, a Organizacija amerikih

drava, osnovana sljedee godine, zasnovana je na naelima demokracije, gospodarske suradnje, socijalne pravde i zatite ljudskih prava. Na temelju tih sporazuma
Sjedinjene su Drave vezivale za sebe latinskoamerike obrambene snage i ekonomske resurse utvrujui tako antikomunistiku branu.27
3. Primjeri pojedinih drava

3.1. Panama
Potreba za izgradnjom kanala koji bi istonu obalu SAD-a povezao sa Pacifikom,
dovela je potkraj XIX stoljea sjevernu kolumbijsku pokrajinu Panamu u sredite
amerike pozornosti.28 Kada je 1901. godine sporazumom Hay-Pauncefote29 izmeu
SAD-a i Velike Britanije poniteno ranije dogovoreno naelo koje je trebalo sprijeiti
izgradnju kanala pod iskljuivim nadzorom jedne od tih dviju drava, otvorena je
mogunost za odlunije ameriko djelovanje. Nakon to je Kolumbija 1903. godine
(sporazum Hay-Herran) odbila ratificirati ponudu SAD-a o financijskoj naknadi za
99-godinje pravo uprave nad zonom budueg kanala, francuski inenjer Philippe
Bunau-Varilla koji je bio angairan na ranijim pokuajima izgradnje kanala, povezao
se s lokalnim pokretom za Panamsku nezavisnost i uvjerio ameriku vladu da prizna i
podri panamske revolucionare. U studenom iste godine, nakon to su voe lokalnog
pokreta za nezavisnost dobile i konkretnu ameriku potporu u obliku bojnog broda
USS Nashville, proglaena je panamska nezavisnost od Kolumbije.30 Bunau-Varilla
je, neposredno nakon tih zbivanja samoinicijativno i bez prethodnog formalnog pristanka panamske vlade, potpisao sporazum s amerikim dravnim tajnikom Hayem
26
27
28
29
30
Rio pakt je kolokvijalni naziv Meuamerikog sporazuma o uzajamnoj pomoi, izmeu zemalja
Sjeverne i June Amerike. Potpisan u Rio de Janeiru, a osnovna postavka je da se napad na jednu
zemlju lanicu smatra napadom na sve potpisnice toga sporazuma.
L. KOS-STANII, n. dj., 130.
Za izgradnju kanala razmatrala se i nikaragvanska ruta, ali je francuska kompanija koja je 80ih godina XIX stoljea neuspjeno pokuala konstruirati kanal u Panami, ipak uspjela uvjeriti
ameriki Kongres da odobri panamsku rutu kako bi time vratila barem dio izgubljenih ulaganja.
R. SCHULZINGER, Amerika diplomatija,50.
Ameriki dravni tajnik John Hay i britanski veleposlanik u SAD-u Julian Pauncefote potpisali su
18. studenog 1902. sporazum kojim Velika Britanija SAD-u nije samo otvorila put da samostalno
gradi kanal i njime upravlja, nego i da povea utjecaj u itavoj Srednjoj Americi, to je posljedica
opadajueg britanskog utjecaja u toj regiji, ali i elje da se SAD-u prepusti uloga zemlje koja bi
se u tom dijelu svijeta mogla suprotstavljati rastuim Njemakim ambicijama: L. SCHOULTZ,
Beneath the United States, 161.
Kolumbija je nezavisnost Paname priznala tek 1921. godine kada je od SAD-a dobila 25 milijuna
dolara odtete i formalnu ispriku, to je ispregovarano za vrijeme Wilsonove administracije:
Thomson-Urrutia Treaty ( http://www.u-s-history.com/pages/h1365.html)
138
kojim je SAD dobio trajnu upravu nad zonom kanala po istim uvjetima koji su ranije
dogovarani s Kolumbijom (10 milijuna dolara jednokratne isplate i 250 tisua dolara
godinje rente).31 Nakon to je osigurano povoljno politiko okruenje, Amerikanci
su se mogli posvetiti zahtjevnoj izgradnji kanala koju su sami u potpunosti nadzirali.
Theodore Roosevelt je rjeavanje tog pitanja smatrao jednim od svojih najvanijih
postignua. Izgradnja kanala koji e iduih sedam desetljea, do povratka pod panamski suverenitet, ostati moda i najoitije nasljee amerikog imperijalizma prema
Latinskoj Americi, dovrena je 1914. godine.
3.2. Kuba
Godine 1898., u jeku panjolsko-amerikog sukoba unutar kojega je Kuba imala
centralni poloaj, u Washingtonu je usvojen Tellerov amandman kojim je odreeno
da SAD ne e anektirati Kubu, nego da e potpomoi kubansku borbu za nezavisnost
i potom povui svoje postrojbe. Ipak, i nakon to je Kuba 1902. godine prestala biti
ameriki protektorat i formalno stekla nezavisnost, sukladno Plattovom amandmanu
koji je uklopljen u kubansko-ameriki sporazum i kubanski ustav, Amerikanci su
ouvali izuzetno velik utjecaj i zadrali Kubu u ovisnosti, tako da su kubanske
vlasti bile ograniene u voenju vanjske i ekonomske politike, SAD je imao pravo
intervenirati radi osiguravanja poeljne kubanske vlasti, a Kuba je imala obavezu
iznajmljivati teritorij za vojno-pomorske baze. Uz to, otok Isla de Pinos tada nije
naveden kao dio kubanskog teritorija, pa je njegova pripadnost bila dvojbena sve
do 1925. godine kada je ameriki Senat (nakon 21 godine) ratificirao ugovor kojim
je Kubi priznato vlasnitvo nad njime. Kubansko-amerikim sporazumom iz 1903.
godine definirani su uvjeti po kojima je SAD preuzeo zaljev Guantanamo koji
Amerikancima i danas slui kao vojno-pomorska baza.32 Po osamostaljenju Kube,
SAD se u nekoliko navrata posluio pravom mijeanja u unutranje poslove te zemlje zajamenim Plattovim amandmanom, kako se obrazlagalo, s ciljem utvrivanja
njezine neovisnosti i stabilnosti. Nakon to su 1906. dotadanjem predsjedniku Tomasu
Estradi Palmi suparnici osporili novi mandat, on je zatraio intervenciju Amerikanaca
koji su zatim postavili trogodinju prijelaznu okupacijsku vladu kojoj je na elu
bio guverner Charles Edward Magoon uz potporu oko est tisua vojnika. Poto je
1909. godine izabran novi predsjednik, Jose Miguel Gomez, predsjednik Roosevelt
je ocijenio da se stanje stabiliziralo, tako da su vojne postrojbe povuene, a druga
okupacija slubeno okonana. I nakon ponovnog uvoenja samouprave, Amerikanci
31
Taj sporazum je do 1978. kada se SAD obvezao kontrolu nad kanalom vratiti Panami, optereivao
odnose dviju drava jer su Panamci smatrali da ga nitko nije potpisao u njihovo ime.
32 Kubanske vlasti, pogotovo nakon revolucije iz 1959. godine, uporno osporavaju zakonitost amerike uprave i koritenja Guantanama i odbijaju primati uplate koje SAD alje Kubi na temelju
sporazuma iz 1903. godine.
139
LUCIUS
su upravljali kubanskom ekonomijom, kontrolirali financije, ubiranje poreza i vanjsku

politiku te provodili investicije. Godine 1912. ameriki su marinci pruili pomo
kubanskim oruanim snagama u guenju pobune koju je u nekim dijelovima zemlje
podiglo afrokubansko stanovnitvo nezadovoljno krajnje nepovoljnim uvjetima ivota i rada, uglavnom u proizvodnji eera. Do vanije intervencije dolo je jo
i 1917. zbog ustanka liberala koji je izbio nakon spornog reizbora konzervativca
Maria Garcie Menocala. Kaotino stanje koje je ve ugueni ustanak za sobom
ostavio, rastue antiameriko raspoloenje, napadi na ameriko vlasnitvo, interes
za ouvanje ekonomskih interesa (zatita usjeva eerne trske) te bojazan od eventualnog pristizanja njemake pomoi ustanicima (kubanska je vlada te godine objavila rat Njemakoj, povedena primjerom SAD-a) motivirali su ameriku administraciju da poduzme intervenciju unato negodovanju kubanske vlade. Nekoliko
tisua amerikih marinaca bilo je ondje stacionirano, prije svega kako bi se osiguralo da se nestabilni uvjeti ne odraze negativno na proizvodnju eera. Valja
napomenuti kako je u to vrijeme SAD nadzirao gotovo dvije treine kubanske eerne industrije, a uvozio je gotovo sav kubanski eer. Kada je 1929. i na Kubi
izbila drutvena i ekonomska kriza, autoritarni predsjednik Gerardo Machado bio
je prisiljen, djelomino i zbog pritiska SAD-a, pobjei iz zemlje. Novi predsjednik,
Ramon Grau ponitio je, meu Kubancima omraeni Plattov amandman, ime je
prestalo postojati formalno uporite za ameriki intervencionizam na Kubu, a svojim
potezima je poeo ugroavati i ekonomske interese Amerikanaca, pa je ameriki
veleposlanik na Kubi izrazio podrku ime je odstupio od politike neinterveniranja
- pukovniku Fulgenciu Batisti koji je uz pomo kubanske vojske poetkom 1934.
izvrio dravni udar i od tada postavljao sebi lojalne predsjednike.33 Tada je, sukladno novoj Wilsonovoj politici dobrog susjeda nainjen novi kubansko-ameriki
sporazum kojim je Plattov amandman derogiran, pa je tako uklonjena veina zakonskih osnova koje su prethodna tri desetljea SAD-u omoguavale da na Kubi
ostvaruje gotovo neogranien utjecaj, ali je istim sporazumom potvrena amerika
uprava u Guantanamu. Poto je sam nakon jednog mandata 1944. poraen na
izborima, Batista je otiao u SAD gdje je ostao do 1952. kada je, umjesto da se natjee
na ve raspisanim izborima, proveo dravni udar i uzurpirao vlast. Sve do revolucije
provedene 1959. SAD je podravao Batistin reim i vodio s Kubom ekonomsku
suradnju, posebno u oblasti proizvodnje i plasmana kubanskog eera na ameriko
trite po povoljnijim uvjetima, a zauzvrat je zadrao pravo na mornariku bazu
Guantanamo. To predrevolucionarno razdoblje kubanske povijesti bilo je obiljeeno
potpunom amerikom dominacijom u kubanskoj ekonomiji, to je korumpirani
Batistin reim bespogovorno prihvaao.
33
Lidija KOS-STANII, Amerika vanjska politika prema Latinskoj Americi, Meunarodne

studije, 3/2003., br. 1, 127.
140
3.3. Nikaragva
U Nikaragvi su Amerikanci od 1909. pomagali lokalnim pobunjenicima da zbace
vladu Josea Zelaye koja je uz europsku pomo financirala nacionalni dug nastao
u ratovima sa susjednim zemljama, zbog ega su Europljani imali i kontrolu nad
nikaragvanskim carinskim prihodima. Takvi aranmani nisu odgovarali amerikim
zemljoposjednicima i vlasnicima rudnika u toj zemlji, pa je uskoro otvorena podrka amerike vlade pobunjenicima predsjednika Zelayu nagnala na ostavku. SAD
je s novim predsjednikom postigao dogovor o amerikom refinanciranju nikaragvanskog duga te stavljanju carinskih prihoda pod kontrolu SAD-a ime je ta zemlja
postala neformalni ameriki protektorat.34 Amerika dominacija je 1912. dovela do
izbijanja pobune nacionalista, na to je predsjednik Taft poslao vojne snage koje
su uguile pobunu. Idue godine SAD je u Nikaragvi isposlovao pomorske baze i
pravo izgradnje kanala i upravljanja njime u zamjenu za financijsku pomo. Godine
1925. povueni su marinci, ali su se vratili ve idue godine nakon to je u Nikaragvi izbio graanski rat izmeu konzervativnih pristaa proamerikog predsjednika
i liberala s kojima je suraivao revolucionar Sandino. Budui da je u amerikoj
javnosti bilo sve izraenije nezadovoljstvo sudjelovanjem u tom sukobu, administracija se angairala na postizanju mira izmeu suprotstavljenih strana to je 1927.
postignuto. Vojna okupacija je potrajala do 1933. kada je nadzor nad zemljom preuzela domaa civilna garda koju su dotad obuavali ameriki marinci, a kojoj su
na elo postavili Anastasia Somozu Garciu. On je dao ubiti Sandina koji je prethodnih godina vodio gerilsku borbu protiv amerikih postrojbi. Ubrzo je uspio prigrabiti vlast u zemlji koju je njegova obitelj drala u rukama iduih etrdesetak
godina. Usprkos diktatorskoj i korumpiranoj vladavini, Sjedinjene Drave su taj reim podravale zbog antikomunistikog opredjeljenja njegovih nositelja.
3.4. Honduras
I u ostalim srednjoamerikim zemljama SAD je po slinom obrascu pokuao provoditi dolarsku diplomaciju. Upravo je po mjeri Hondurasa, zemlje ijom su
najprofitabilnijom djelatnou uzgojem banana, dominirale amerike kompanije ije su interese ondje u nekoliko navrata titile amerike trupe, jo poetkom
prolog stoljea skrojen naziv banana republika. Kada je 1907. godine nikaragvanski predsjednik podrao honduraku opoziciju ije je uporite bilo u njegovoj
zemlji, da srui predsjednika Manuela Bonillu, Sjedinjene Drave su odluile intervenirati. Opravdanje za to pronalazile su u stabilizaciji regije u kojoj se gradi Panamski kanal, zatiti uzgoja banana koji su ve tada kontrolirali (nekoliko
34
Senat je odbacio ugovor Knox-Castrilio kojim je definiran odnos dviju zemalja, ali su ga ameriki
bankari uz podrku vlade ipak provodili. R. SCHULZINGER, Amerika diplomatija, 71.
141
LUCIUS
amerikih kompanija dralo je koncesije nad velikim, najplodnijim povrinama

za uzgoj banana, kao i nad eljeznicama po kojima su ih prevozili) te opasnosti
da nikaragvanski predsjednik ostvari prevelik utjecaj u Srednjoj Americi. Kriza je
razrijeena kompromisnim izborom nove vlade, a da bi se izbjegli budui sukobi, na
prijedlog Meksika i SAD-a odrana je mirovna konferencija pet srednjoamerikih
zemalja.35 Ipak, honduraka vlada nije bila stabilna, a dodatno je oslabljena sporazumom koji je 1911. godine zbog brzorastuih dugova prema europskim zemljama
morala sklopiti s Amerikancima, po kojemu bi SAD refinancirao honduraki dug
u zamjenu za carinski nadzor. Taj su sporazum odbacili i ameriki Senat i Kongres Hondurasa. Iste se godine proirio ustanak protiv predsjednika Davile koji je
predvodio bivi predsjednik Bonilla. Nakon primirja koje je postignuto posredovanjem SAD-a, odrani su izbori. I kasnijih godina SAD je u Hondurasu bio angairaniji uglavnom onda kada je postojala opasnost od razvoja regionalnog sukoba,
kao kada su 1919. godine Gvatemala i Salvador podrale generala Gutierreza da
organizira opoziciju protiv dotadanjeg predsjednika Bertranda jer potonji nije htio
raspisati izbore. Amerikanci su Bertrandu tada priprijetili vojnom intervencijom,
postavili privremenog predsjednika, dodijelili mu financijske i sigurnosne savjetnike,
te organizirali izbore koje je dobio general Gutierrez. Godine 1923. predsjednici
Hondurasa, Nikaragve i Salvadora u Washingtonu su se morali obvezati da ne e podravati ustanike u susjednim zemljama i da revolucionarnim vladama ne e priznavati legitimitet, a naknadno je ograniena i brojnost oruanih snaga tih drava. Ve
1924. godine SAD se ponovno umijeao kako bi zatitio svoje ekonomske interese,
jer se sukobljene strane nisu mogle dogovoriti oko mirne tranzicije vlasti. Kriza je
dovrena izborom Miguela Barahona za predsjednika. U narednom periodu vladala
je, za hondurake standarde, prilina stabilnost, to je omoguilo rast kompanija za
uzgoj banana (najvea je bila United Fruit) pa je ta zemlja zapremala treinu svjetske
proizvodnje banana, koje su u njezinom izvozu inile 80% udjela. Ovisnost o toj
monokulturi uinila je 1930.-ih godina, za vrijeme ekonomske krize, honduraku
ekonomiju vrlo ranjivom, a gubitak mnogih radnih mjesta pogodovao je brojnim
socijalnim nemirima.36
3.5. Dominikanska Republika

Kaotino stanje u kojem se Dominikanska Republika nalazila od 1902. godine zbog
teke financijske situacije i dugovanja europskim zemljama, dovelo je do slabljenja
vlasti i ope nestabilnosti u toj zemlji. To je predsjednik Roosevelt iskoristio kao
priliku da iskua svoju novu politiku prema amerikim junim susjedima. Godine
1905. osigurao je, kako bi prevenirao izravno uplitanje europskih vjerovnika, da
35
36

The Threat of Renewed Instability, 1919-24 (http://countrystudies.us/honduras/)
142
SAD dobije upravu nad dominikanskim carinskim prihodima i od toga jedan dio
koristi za otplaivanje dugova te zemlje. Godine 1907. SAD je preuzeo sva potraivanja i tako postao jedini strani kreditor Dominikanske Republike. Takav je
aranman trajao narednih nekoliko desetljea i osigurao je Amerikancima velik
utjecaj koji je dodatno bio ojaan amerikim vojnim brodovima koji su u to vrijeme boravili na dominikanskim obalama.
Godine 1912. Sjedinjene su Drave intervenirale u Dominikanskoj Republici
nakon to je izbila revolucija kojom su ugroeni postojei meudravni sporazumi.
Nakon to je tamonjeg predsjednika svrgnuo njegov ministar obrane Desiderio Arias,
Amerikanci su intervenirali, a vojnu upravu je preuzeo kontraadmiral Harry Knapp.
Nekoliko pobuna koje su uslijedile do 1916. godine, kao i strah od potencijalne njemake intervencije u Dominikanskoj Republici navele su predsjednika Wilsona da
proglasi vojnu okupaciju te zemlje koja je potrajala narednih est godina. Gerilski pokret za nezavisnost imao je snanu potporu u pojedinim dijelovima zemlje i uspjeno
se borio do 1921. kada je njegovu glavninu nadvladala amerika vojna sila. Iste su
godine zapoeli pregovori o povlaenju amerikih snaga pod uvjetima kao to su
zadravanje nametnutih institucionalnih reformi, isplata trokova, provoenje izbora pod amerikim nadzorom, zadravanje odreenog broja amerikih asnika i sl.
Iako su takvi zahtjevi meu stanovnitvom bili negativno doekani, daljnjim je pregovorima dogovoreno imenovanje privremenog predsjednika, a na izborima 1924.
godine za predsjednika je izabran Amerikancima skloni Horacio Vasquez. Godine
1930. na vlast je doao general Rafael Trujillo koji je tijekom vojne okupacije bio
jedan od amerikih pouzdanika. Premda je diktatura koju je zaveo bila ee okrutna
negoli bizarna, ipak je uspijevao u nastojanju da odri dobre odnose sa SAD-om pa
je tako 1940. godine sporazumom s dravnim tajnikom Cordellom Hullom postigao
da u Dominikanskoj Republici prestane amerika carinska i financijska uprava, a
tijekom hladnog rata deklarirao se kao odluni antikomunist i tako nastojao zadrati
dobre odnose sa SAD-om.37
3.6. Haiti
I na vrlo nestabilnom susjednom Haitiju SAD je bio odluan tititi svoje interese,
prije svega one ekonomske. Ve u godinama prije izbijanja Prvog svjetskog rata,
na Haitiju je postojala malobrojna, ali vrlo utjecajna njemaka zajednica. Kako
se rat pribliavao, u amerikim se politikim i vojnim krugovima javljala sve
vea zabrinutost zbog mogunosti da se utjecaj Njemakog Carstva na strateki
vanim Karibima pretvori u ozbiljnu prijetnju za amerike ekonomske interese,
ali i sigurnost. Isprva je Dravno tajnitvo SAD-a na rastui njemaki utjecaj odgovaralo poticanjem ekonomske aktivnosti amerikih konzorcija. Kada je novi
37
L. SCHOULTZ, Beneath the United States, 183.-190., 255.-260.
143
LUCIUS
haianski predsjednik Vilbrun Guillaume Sam, koji je djelovao u skladu s amerikim

eljama, u srpnju 1915. godine bio suoen sa antiamerikim prosvjednicima
protiv svog reima, estoko je odgovorio i nainio masakr te time izazvao jo vee
nezadovoljstvo naroda koji ga je naposlijetku linovao. To je navelo predsjednika
SAD-a Woodrowa Wilsona da poalje 330 amerikih marinaca da zatite amerike
interese, ali i da se na taj nain pokua izvriti pritisak na tamonje vlasti da u
Ustavu izmijene odredbu po kojoj stranci na Haitiju ne mogu posjedovati zemlju.
S obzirom na nakupljene visoke zajmove Haitiju, Amerikanci nisu htjeli dopustiti
da na vlast doe netko tko bi ugrozio povrat tih zajmova i sprijeio amerika
ulaganja u tu zemlju. Jedan od prvih poteza bilo je preuzimanje financijske kontrole i izdvajanja ak 40% haianskih prihoda za umanjivanje vanjskog duga.38
Te je godine amerika vlada preuzela desetogodinje pravo sigurnosnog i ekonomskog nadzora na Haitiju, te blokiranja odluka lokalnih vlasti. U iduih devetnaest godina okupacije amerike snage su poduzele opsene javne radove, ali su
istovremeno provodile i rasnu segregaciju nad crnakim stanovnitvom. Godine
1917. usvojen je novi Ustav Haitija, nastao iz pera tadanjeg pomonika amerikog
tajnika za mornaricu, Franklina Roosevelta. Otpoetka su Amerikanci bili suoeni
s otporom velikog dijela domaeg stanovnitva kojemu su u prvoj fazi pomo
pruali njemaka vlada i tamonji Nijemci.39 Pobunjeno domae stanovnitvo bilo
je izloeno brutalnoj represiji marinaca i lokalnih pouzdanika SAD-a. I stanovnitvo te zemlje bilo je suoeno s tekim posljedicama gospodarske depresije od
1929. godine, to je dodatno povealo nezadovoljstvo uvjetima ivota. Do povlaenja okupacijskih snaga konano je dolo u kolovozu 1934. godine, to je bilo
u skladu sa novoproklamiranom politikom dobrog susjeda, tadanjeg amerikog
predsjednika Franklina Roosevelta. Ipak, utjecaj SAD-a u financijskim poslovima
ostao je velik i u iduem razdoblju. Nakon to su se Amerikanci povukli i prepustili
upravu lokalnom stanovnitvu, ni Haiti nije ostao poteen vladavine okrutnog
diktatora. Ondje je to, dodue tek 1957. godine, postao Franois Duvalier.40
3.5. Meksiko
Amerika je administracija bila posebno angairana u Meksiku u razdoblju od 1910.
do 1917. godine. Ve u prethodnom razdoblju SAD je, zajedno s Velikom Britanijom,
ostvario ekonomsku dominaciju u toj zemlji kontrolirajui veinu rudnika, eljeznica i raspoloivog zemljita. Nakon izbijanja revolucije protiv korumpirane vlade Porfiria Diaza, revolucionari su za predsjednika postavili Francesca Maderu.
Poslije rata, poraena Njemaka izgubila je na Haitiju svaki utjecaj, a tijekom amerike okupacije
lokalna njemaka zajednica je znaajno smanjena i izolirana.
40 R. SCHULZINGER, Amerika diplomatija, 125.-127.
38
39
144
Uz ostalo, i bojazan stranih kompanija da bi nova konstitucionalistika vlast mogla

ugroziti njihove ekonomske interese, dovela je uskoro do vojnog udara na ijem
elu je stajao general Huerta. Tek izabrani predsjednik Woodrow Wilson odbio je,
suprotno dotadanjoj amerikoj praksi, priznati novi meksiki reim zamjerajui
mu nedemokratski i nasilan dolazak na vlast i ponudio je posredovanje meu suprotstavljenim stranama, pa ak i da SAD organizira provoenje izbora u Meksiku.
Wilson sada nudi suradnju konstitucionalistikom voi Venustianu Carranzi protiv
Huerte i time u prvi plan stavlja cilj da se u Meksiku uspostavi tradicija demokratske
vladavine, a ne iskljuivo zatitu ekonomskih interesa. Uskoro je poelo doturanje
naoruanja opoziciji, a u travnju 1914. godine Wilson je pronaao izgovor za oruanu
intervenciju koja je izazvala osude kako meunarodne, tako i domae javnosti, ali
i Carranze koji je iskoristio nastalu situaciju i zauzeo glavni grad Meksika. On se
slubenom Washingtonu pokazao nepodobnim jer nije prihvatio ameriko vodstvo,
pa je SAD poeo podravati savez odmetnutog generala Francisca Pancha Ville i
voe seljaka Emiliana Zapate. Meutim, zbog kompliciranja stanja u Meksiku, ali i
mogunosti sukoba s Njemakom, 1915. godine SAD je otkazao podrku Panchu Villi
i priznao Carranzinu vladu. Idue razdoblje obiljeeno je neuspjenim amerikim
kaznenim ekspedicijama protiv Pancha Ville koji je poduzimao osvetnike pohode
na amerikoj granici, kao i pregovorima s meksikim predsjednikom u kojima su
Amerikanci pokuavali to bolje zatititi svoje interese u Meksiku. Uplitanje SAD-a
u Prvi svjetski rat omoguilo je Carranzi tijekom 1917. godine da se odupre amerikim prohtjevima i stabilizira svoju vlast u zemlji.41 Amerikanci su traili nain
da u novim okolnostima, kada je meksiki Ustav propisao da sva prirodna bogatstva pripadaju narodu Meksika, zatite svoju imovinu u toj zemlji. Konano
je 1923. sporazumima Bucareli predsjednik Alvaro Obregon dogovorio sa SAD-om da e Meksiko u zamjenu za formalno priznanje potvrditi pravo vlasnitva
amerikim naftnim kompanijama na posjedima koje su stekle prije donoenja
Ustava, ime su Amerikanci zadrali pravo na vie od polovine podzemne nafte u
Meksiku. Meutim, ve 1925. novi predsjednik Plutarco Calles odrie amerikim
kompanijama pravo vlasnitva i umjesto toga im daje zakup na pedeset godina.
Ipak, ameriki veleposlanik u Meksiku Dwight Morrow uspio je postii kompromis kojim Amerikanci zadravaju zemlju steenu prije 1917., ali zakupljuju posjede steene nakon toga. Taj dogovor je funkcionirao do 1938. kada je predsjednik
Lazaro Cardenas eksproprirao imovinu svih stranih naftnih kompanija. Iako je bilo
zahtjeva za vojnom intervencijom, predsjednik Franklin Roosevelt smatrao je da su
SAD-u potrebni dobri odnosi s Meksikom u nadolazeoj prijetnji Njemake, pa je
prihvaeno naelo da Meksiko posjeduje pravo na podzemna rudna bogatstva, uz
obvezu tamonje vlade da amerikim kompanijama kompenzira oduzetu imovinu.42
41
42
Isto, 75.-83.
Isto, 127.-128., 142.
145
LUCIUS
3.6. Gvatemala
Nakon razmjerno dugog razdoblja koje je jo od Hooverove, pa zatim i administracije Franklina Roosevelta bilo obiljeeno politikom neinterveniranja, predsjednik
Eisenhower se 1954. odluio na tajnu operaciju kojom bi svrgnuo vladu Gvatemale.
Naime, nakon to je 1951. predsjednik te srednjoamerike zemlje postao Jacobo
Arbenz Guzman koji je poeo provoditi poljoprivrednu reformu kojom je izvlaivao nekoritenu zemlju i dijelio je najsiromanijim seljacima, bili su pogoeni interesi United Fruit Company. Jo opasnija bila je mogunost da se u Gvatemali stvara
komunistiko ureenje i da ta zemlja postane sovjetsko uporite u zapadnoj hemisferi.
To je predsjednika Eisenhowera navelo da odobri plan CIA-e za svrgavanje Arbenzove
vlade. Suoen sa prijetnjom postrojbi koje je pod vodstvom Carlosa Armasa ustrojila
i uvjebala CIA, kao i s gubitkom podrke meu svojm generalima, Arbanez je napustio zemlju. Time je bez borbe provedena tajna operacija, a kompaniji United Fruit
vraeno je zemljite. Intervencija u Gvatemali prvi je primjer amerikog angamana
u nekoj latinskoamerikoj zemlji s ciljem odvraanja komunistike prijetnje, od
mnogih koji su uslijedili u nastavku druge polovine prolog stoljea.43
ZAKLJUAK
Izmeu kraja XIX stoljea kada je ameriki Manifest destiny dostigao svoj
maksimum, i dvaju svjetskih ratova i poraa koji su SAD-u osigurali svjetsku
dominaciju koja je od kraja prolog stoljea raspadom SSSR-a izgubila bilo kakvu
konkurenciju, stajao je u prvoj polovini XX stoljea odnos Amerikanaca prema
Latinskoj Americi. Upravo je ondje, u dvoritu SAD-a trebalo neutralizirati bilo
kakvu izravnu vanjsku prijetnju, ali i stvoriti svojevrsni poligon na kojem bi se
uvjebala i pripremila predstojea globalna dominacija. Cilj koji je postavljen i
dosljedno provoen u republikanskim mandatima predsjednika Theodora Roosevelta
i njegova odabranika Tafta, nije mogao biti prekinut u vrijeme mirotvorca koji
je bio suoen s ratnim izazovima Wilsona, ve je on amerikom imperijalizmu
dao osobni peat iskreno promiui njegovu humanitarnu stranu. Iako je Herbert
Hoover vojni intervencionizam nastojao zamijeniti blaim metodama prijetnji,
nepriznavanja vlada i ekonomskim sankcijama nepoudnim dravama, tek je 1934.
dolo do znaajnog zaokreta pod vodstvom Franklina Roosevelta. Tada je procijenjeno da pristup koji je dotad rezultirao tridesetetirima vojnim intervencijama
u devet drava regije odnosi vie energije nego to donosi koristi. Odustajanje od
intervencionizma iziskivalo je i redukciju ciljeva i ambicija vezanih uz Latinsku
Ameriku. Meu naelima od kojih se najlake moglo odustati bilo je ono o nunosti
postojanja demokratske naravi latinskoamerikih vlada koju se esto, ako je trebalo,
43
146
utjerivalo i orujem. Amerikancima je odbacivanjem elja za demokratizacijom

postalo prihvatljivo suraivati s reimima bez narodnog legitimiteta, dapae u obzir
su dolazili i oni diktatorski ako bi se s njima pronaao zajedniki interes. esto
su upravo latinskoameriki diktatori bili ameriki nusprodukt (Trujillo, Batista,
Somoza). Nakon to je u Drugom svjetskom ratu nastupio vrhunac utjecaja SAD-a
u Latinskoj Americi koja je tada predstavljala njegovo najvanije trite i glavnog
opskrbljivaa, Amerikancima je zapadna hemisfera postala premala. U porau je
pozornost usmjerena konsolidaciji Europe i Japana, te posebno prema novom konkurentu i ideolokom protivniku SSSR-u, pa se u nastavku stoljea Latinskoj
Americi pristupalo uglavnom ovisno o percepciji komunistike prijetnje koja odande
dolazi. Nije teko u svemu navedenom prepoznati ameriki surovi pragmatizam koji
se esto odraavao u impulzivnoj i nedosljednoj vanjskoj politici. To su obiljeja
amerike diplomacije koju je, poput crvene niti, mogue pratiti do dananjih dana.
LITERATURA
1. BULMER-THOMAS, Victor (ur.), The United States and Latin America: The New Agenda,
Harvard University, 2010.
2. KISSINGER, Henry A. Treba li Amerika vanjsku politiku: prema diplomaciji za 21. stoljee,
Zagreb: Golden marketing, 2003.
3. KOS-STANII, Lidija. Amerika vanjska politika prema Latinskoj Americi. Meunarodne
studije, 3/2003., br. 1, 120.-142.
4. KOS-STANII, Lidija. Latinska Amerika: povijest i politika, Zagreb: Golden marketingTehnika knjiga, 2009.
5. SCHOULTZ, Lars. Beneath the United States: a history of U.S. policy toward Latin America,
London: Harvard University Press, 1999.
6. SCHULZINGER, Robert. Amerika diplomatija od 1900. godine, Beograd: Udruenje za
studije SAD u Srbiji, 2011.
7. SELLERS, Charles. Povijest Sjedinjenih Amerikih Drava, Zagreb: Barbat, 1996.
147
LUCIUS
MATEO BUNOZA
USA policy towards Latin America in the first half of the 20th century
Summary
By the end of the 19th century, the USA had rounded its territory and the Americans
had begun to pursue a more active foreign policy. They saw Latin America as having
strategic significance to their own safety and economic progress. Following the victory
in the Spanish-American War, the USA achieved its first relevant success by establishing
governance over certain territories in the Caribbean. President Theodore Roosevelt
carried out the big stick policy to pursue American interests, which often lead to interventions in many Latin American countries. His successor, President Taft, carried out
the policy of dollar diplomacy by buying off the debts of Latin American countries to
European countries, and at times he protected economic interests with weapons. Although
Woodrow Wilson advocated moral goals in politics, his term was also marked by military
interventions. In the 1920s, American presidents began trying to avoid excessive use of
military force, but it was Franklin Roosevelt who initiated a new stance toward Latin
America. He carried out the good neighbor policy, which meant creating partnerships
with Latin American countries and not getting involved in their home affairs. Following
World War II, the USA invested effort into preventing the rise of communism and the
influence of the USSR in Latin America.
Keywords: USA, Latin America, military interventionism, international relations, diplomacy
148
LEO MARI
Boljevici i nacionalno pitanje
Rad ima za cilj prikazati i objasniti politiku boljevika prema nacionalnom pitanju u
poetnom razdoblju njihove vlasti. Nastojei problematiku smjestiti u iri povijesni
kontekst, autor prikazuje poloaj Rusa i manjinskih naroda u predrevolucionarnom
Ruskom Carstvu, razvoj Lenjinovih i Staljinovih stavova o nacionalnom pitanju prije
dolaska na vlast u studenom 1917., oblikovanje politike prema nacionalnostima u
prvim godinama nakon preuzimanja vlasti te poseban odnos izmeu boljevizma i
ruskog nacionalizma.
Kljune rijei: boljevici, nacionalno pitanje, Lenjin, Staljin, Sovjetski savez, ruski
nacionalizam
1. Uvod
Savez Sovjetskih Socijalistikih Republika bio je tijekom svojeg postojanja (1922.1991.) prostorno najvea drava na svijetu, a kroz drugu polovicu 20. stoljea bio je
glavni konkurent Sjedinjenim Amerikim Dravama u borbi za svjetsku dominaciju.
Njegov raspad poetkom 1990-ih imao je za ishod destabilizaciju i promjenu politikih
poredaka u velikom broju drava euroazijske kopnene mase.
Jednim od bitnih imbenika koji su doveli do raspada Sovjetskog Saveza
smatra se nacionalna politika boljevikih vlasti. Odnos boljevika prema problematici nacionalnosti u bivem Ruskom Carstvu i nacionalni inenjering koji su
provodili po svojem dolasku na vlast utjeu na politike procese u post-sovjetskim
republikama i danas, etvrt stoljea nakon raspada SSSR-a, za to dobar primjer
predstavljaju i trenutni dogaaji u Ukrajini. Zbog tih razloga, odnos boljevika prema nacionalnom pitanju namee se kao vana tema.
U pokuaju da prikaem boljeviko stajalite i politike glede toga, posluit
u se Lenjinovim i Staljinovim tekstovima kao primarnim izvorima, kako bi se
jasno vidjeli tadanji stavovi boljevikog vodstva i ideoloki argumenti kojima su
ih opravdavali. Takoer, koristit u odgovarajuu stranu i domau historiografsku
literaturu koja se u cijelosti ili djelomino dotie navedene problematike.
149
LUCIUS
2. Rusko Carstvo i njegovi narodi

Rusko Carstvo1 do Prvog svjetskog rata i ruskih revolucija bilo je zemlja s najveim
udjelom nacionalnih manjina u stanovnitvu i s velikim nacionalnim problemima.
Na podruju Carstva ivjelo je 115 razliitih narodnosti, ukljuujui 35 narodnosti
s manje od 10.000 pripadnika. Nacionalne razlike i meusobne suprotstavljenosti
bile su odraz i najsloenijih drutvenih suprotnosti.2 U oima vlasti, stanovnici Carstva dijele se na prirodne odnosno pripadnike ruskog naroda te na strance (rus.
), podrazumijevajui da politika prava imaju samo Rusi. Ipak, za razliku
od ruske aristokracije kao vladajueg sloja u Ruskom Carstvu, rusko seljatvo je,
s najveim udjelom u puanstvu, bilo esto u teem poloaju od ne-ruskih seljaka
(Poljaka, Nijemaca, Finaca, itd.). Veinom nepismeno i loeg imovnog statusa, rusko
seljatvo se svojih obaveza prema plemstvu oslobodilo tek u drugoj polovici 19.
stoljea, nakon to su 1861. ukinuti feudalni odnosi u zemlji.3
Rusko Carstvo razvijalo se kao multinacionalna i multikulturalna drava s vladajuom ruskom aristokracijom i dinastijom Romanova kao isprva jedinim vezujuim
imbenicima. Asimetrian unutarnji ustroj i autonomije koje su pojedine ne-ruske
zemlje unutar Carstva imale s vremenom je nestajalo te se Carstvo poelo pretvarati u
unitarnu i centraliziranu rusku dravu. Tako je ukrajinski hetmanat ukinut 1764., vie
od stoljea nakon ukrajinskog prisajedinjenja Ruskom Carstvu, a Kraljevina Poljska
ukinuta je 1867. i od 1874. svedena na generalnu guberniju. Iznimka je ostala Velika
kneevina Finska koja je autonoman status zadrala sve do 1903. i zatim ponovno
od 1906. donoenjem Osnovnih dravnih zakona Ruskoga Carstva.4 Naposljetku,
razdoblje izmeu revolucije iz 1905. i poetka Velikog rata obiljeili su daljnji pokuaji predsjednika Vijea ministara Pjotra Arkadjevia Stolipina da ojaa ruski poloaj nad ostalim narodima. Stolipin je izmjenom izbornog zakonodavstva uspio
postii prevlast desnih ruskih stranaka u treem sazivu Dume, kako umjerenih poput
Saveza 17. oktobra tako i krajnje desnih kao to je Savez ruskog naroda.5 Dvama
protu-finskim zakonima ukinuo je finsku zakonodavnu autonomiju i poseban pravni
poloaj koji su Finci imali u Velikoj kneevini Finskoj. Takoer, iz sastava poljskih
generalnih gubernija izdvojio je krajeve s pravoslavnim puanstvom.6
1
Iako bi rusku dravu toga doba bilo pravilnije na hrvatskom jeziku nazivati Ruskom Imperijom,
a ne Ruskim Carstvom, koristit u ipak potonji naziv zbog njegove uestalije uporabe u hrvatskoj historiografiji. Podsjetimo, Rusko Carstvo (rus. ) utemeljio je Ivan IV. Grozni
1547. godine uzimajui titulu cara, a 1721. car Petar Veliki preimenovao je dravu u Rusku Imperiju
(rus. ).
2 Sava IVANOV, Revolucija u Rusiji 1917. godine, 15.
3 Aviel ROSHWALD, Ethnic Nationalism and the Fall of Empires, 20.-21.
4 Dragan MEDVEDOVI, Nastanak sovjetske federacije, 17.-20.
5 Joko PAVKOVI, Ruska dualistika monarhija, 74.-78.
6 Isto, 80.-81.
150
Leo Mari, Boljevici i nacionalno pitanje
No, s procesom modernizacije, ruske elite pokuavaju jezino i kulturno povezati narodnosti u jednu cjelinu. Unifikacija je vidljiva i u terminolokom smislu:
odrednica russkije (rus. ), koja je oznaavala pripadnike ruskog naroda kao
partikularne etnike skupine, zamjenjuje se odrednicom rossijane (rus. ),
podrazumijevajui pod njom sve stanovnike Carstva. Pokuaj vladajuih elita pokazao se prilino neuspjenim, pogotovo s obzirom na to da nije dosljedno provoen
nad narodima sredinje Azije7 te da se brzo nakon trenutnih neuspjeha odustajalo od
njega i u sluaju naroda na zapadu Carstva (Poljaka, Nijemaca i dr.).8
Nacionalna problematika postaje dijelom ruskih politikih rasprava nakon revolucije 1905. godine. Socijalistike i graansko-liberalne stranke u naelu su prihvaale zahtjeve za samostalnou ili autonomijom manjinskih naroda Ruskog Carstva,
dok su se desni liberali i nacional-monarhisti protivili tomu. Eseri (socijalni revolucionari) trae, meu ostalim, primjenu federativnih principa u odnosima izmeu
pojedinih teritorijalnih jedinica Carstva, priznavanje bezuvjetnog prava na samoopredjeljenje neruskih nacija (uz pravo na odcjepljenje za Finsku i Poljsku).9 Slino
eserima, i ruski socijaldemokrati10 zagovaraju osnivanje demokratske republike sa
irokom lokalnom samoupravom, ostvarenje prava na samoodreenje svih neruskih
nacija.11
Odmjereniji u priznavanju prava manjinskim narodima bili su kadeti,12 koji su
zastupali koncept kulturne autonomije za manjinske narode, uz teritorijalnu autonomiju za Fince i Poljake.13 Nakon Februarske revolucije, kadeti polako pristaju i na
federativno ureenje zemlje.14 Desni liberali, zagovornici ustavne monarhije okupljeni oko Saveza 17. oktobra, stajali su za opstanak unitarne ruske drave i protivili
se davanju autonomije manjinskim narodima.15
Slino stajalite kao oktobristi glede nacionalnog pitanja imali su i nacional-monarhisti, predstavljeni kroz nekoliko stranaka kao to su Savez ruskog naroda
i Ruska monarhistika stranka. Crnostotinai, kako ih se jo nazivalo, eljeli su
ouvati dominantni poloaj ruskog naroda u Carstvu kao i postojeu drutvenu
stratifikaciju na elu s carem, plemstvom i velikim zemljoposjednicima.16
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
Primjerice, muslimanski narodi tog podruja, pripadnici turanske rasno-jezine skupine smatrani
su nedostojnima pripadnosti rossijskom narodu.
A. ROSHWALD, Ethnic Nationalism and the Fall of Empires, 21.-24.
J. PAVKOVI, Ruska dualistika monarhija, 40.-41.
Kasnije podijeljeni na boljevike i menjevike.
J. PAVKOVI, Ruska dualistika monarhija, 42.-43.
Konstitucionalni demokrati, graansko-liberalna politika stranka.
J. PAVKOVI, Ruska dualistika monarhija, 47.
S. IVANOV, Revolucija u Rusiji 1917. godine, 47.
J. PAVKOVI, Ruska dualistika monarhija, 49.
Isto, 52.
151
LUCIUS
3. Boljevici stvaraju program za nacionalno pitanje

Nacionalno pitanje zauzimalo je vaan poloaj u boljevikom programu, a njime
su se bavili Vladimir Ilji Lenjin, generalni sekretar stranke i njezin glavni ideolog,
te Josif Visarionovi Staljin, vodei boljeviki ekspert za nacionalnu problematiku.
Lenjinov prvi ozbiljniji izlet u tu temu dogodio se 1903. u lanku Nacionalno
pitanje u naem programu objavljenom u Iskri. On objanjava stavove ruskih
socijaldemokrata o nacionalnom pitanju:
Socijaldemokrati e se uvijek suprotstavljati svakom pokuaju da se utjee na
nacionalno samoodreenje izvana bilo kakvim nasiljem ili nepravdom. Ipak, nae
bezrezervno priznavanje borbe za slobodu samoodreenja ni u kojem sluaju nas
ne obvezuje da podupiremo svaki zahtjev za nacionalnim samoodreenjem. Kao
stranka proletarijata, Socijaldemokratska stranka smatra svojim najvanijim naelnim zadatkom da promie samoodreenje proletarijata unutar svake narodnosti,
prije nego samoodreenje samog naroda. Moramo uvijek i odluno raditi za to jae
jedinstvo proletarijata svih narodnosti ()17
Boljeviki odnos prema nacionalizmu i nacionalnom pitanju umnogome je
odreen njihovim poimanjem naroda koje je izrazio Staljin jo 1913. u svojem
najpoznatijem radu:
Narod je povijesno utemeljena, stabilna zajednica ljudi, nastala na temelju zajednikog jezika, prostora, ekonomskog ivota i psiholokih odrednica, manifestirana
u zajednikoj kulturi.18
Kao i u toj definiciji, Staljin niti prije nije mogao do kraja shvatiti nacionalnu
identifikaciju pa je jo 1904. u eseju Socijaldemokratski pogled na nacionalno
pitanje rekao kako je znanost posredstvom dijalektalnog materijalizma odavno
dokazala da ne postoji takvo neto kao nacionalni duh i da toga ne moe biti.19
Zbog toga, boljevici esto borbu za nacionalnu nezavisnost tumae preko ekonomistikih naela i simplificiraju njezine uzroke. Staljin u Marksizmu i nacionalnom pitanju kae:
Glavni problem za mladu buroaziju je problem trita. Njihov cilj je prodavati
svoja dobra i izai kao pobjednik iz natjecanja s buroazija druge narodnosti. Zato
je njihova elja osigurati svoje trite kao svoje vlasnitvo, svoj dom. Trite
je prva kola u kojoj se buroazija ui svojem nacionalizmu.20
V.I. LENIN, Collected Works. Volume 6, 454.

J.V. STALIN, Works. Volume 2, 307.
19 J.V. STALIN, Works. Volume 1, 52.
17
18
152
Neto kasnije, nastavlja s istom retorikom:

Iz onoga to je reeno, jasno je da je nacionalna borba uvjetima rastueg kapitalizma zapravo borba buroaskih klasa meu sobom. Ponekad, buroazija uspije u
uvlaenju proletarijata u nacionalni pokret, i tada nacionalna borba izvana izgleda
kao da ima sve-nacionalni karakter. Ali, to je samo vanjski dojam. U svojoj bti to
je uvijek buroaska borba, od koje korist i profit ima samo buroazija.21
Velik dio boljevikog nacionalnog programa graen je kroz suprotstavljanje
konceptu tzv. nacionalno-kulturne ili nacionalno-personalne autonomije. Nacionalno-kulturna autonomija je austro-marksistiki koncept rjeenja nacionalnog pitanja
iji tvorci su austrijski socijaldemokrati Otto Bauer i Karl Renner. Koncept je
stekao potporu u ljeviarskim krugovima ruskih idova, ali je naiao na velik otpor
od strane boljevika.22 Staljin ideju nacionalno-kulturne autonomije objanjava i
pobija na dvije razine: gledajui ju kroz njezin uinak na revolucije i kroz njezinu
primjenjivost. Kao teoretiar revolucije, on kae:
Ideja nacionalne autonomije stvara psiholoke uvjete za razjedinjavanje jedinstvene radnike stranke u zasebne stranke izgraene po nacionalnim osnovama.
Raspad stranke slijedio bi raspad sindikata, i potpuna segregacija je rezultat. Na ovaj
nain, ujedinjeni klasni pokret je slomljen u vie zasebnih nacionalnih strujanja. 23
Nadalje, Staljin s praktine, politike strane primjeuje:
Vidjeli smo da je kulturno-nacionalna autonomija neodgovarajua. Prvo, ona
je umjetna i nepraktina jer trai da se umjetno stvori jedan narod od ljudi koje
slijed dogaaja, stvarnih dogaaja, razjedinjuje i razbacuje po svakom kutu nae
zemlje. Drugo, ona potie nacionalizam jer vodi gleditu koje istie demarkaciju
ljudi na temelju nacionalnog podrijetla, organizaciju naroda, ouvanje i kultivaciju
nacionalnih posebnosti to je sve potpuno nespojivo sa socijaldemokracijom.24
I Lenjin izraava negativan stav o tom konceptu rjeenja nacionalnog pitanja,
pa u eseju Kulturno-nacionalna autonomija, objavljenom u Pravdi u prosincu
1913. kae:
Ako su razliiti narodi koji ive u jednoj dravi vezani ekonomskim vezama,
tada bi svaki pokuaj da ih se trajno podjeli u kulturnim i posebno obrazovnim
pitanjima, svakako bio apsurdan i reakcionaran.25
Isto, 319.
National personal autonomy (http://en.wikipedia.org/wiki/National_personal_autonomy), 15.
veljae 2015.
23 J.V. STALIN, Works. Volume 2, 342.-343.
24 Isto, 374.
25 V.I. LENIN, Collected Works. Volume 19, 504.
21
22
153
LUCIUS
Umjesto kulturno-nacionalne autonomije, boljevici predlau teritorijalnu autonomiju. Staljin precizno objanjava teritorijalnu, odnosno regionalnu autonomiju:
Prednost regionalne autonomije sastoji se, prije svega, u injenici da se ona ne vodi
fikcijom lienom teritorija, nego s odreenim puanstvom koje nastanjuje odreeni
teritorij. Nadalje, ona ne razdvaja ljude na temelju njihove narodnosti, ona ne jaa
nacionalne granice; upravo suprotno, ona slama te granice i ujedinjuje puanstvo
na nain da otvara put za razdvajanja po drukijim osnovama, razdvajanja po klasi.
Napokon, ona ini moguim da se iskoriste prirodna bogatstva regije i razviju
proizvodne snage u najboljem moguem smislu bez ekanja odluka zajednike
sredinjice funkcija koju ne dijeli s kulturno-nacionalnom autonomijom. Tako
da, regionalna autonomija je kljuni element u rjeenju nacionalnog pitanja.26
Regionalna autonomija provoena je uspostavljanjem autonomnih republika,
pokrajina i okruga unutar RSFSR, te je ostala dijelom sovjetske politike prema nacionalnom pitanju sve do propasti sovjetskog sustava. Konkretno ostvarivanje njezinih
postavki biti e objanjeno u sljedeem poglavlju.
Vaan element u boljevikim planovima za rjeenje nacionalnog pitanja bio
je i koncept prava naroda na samoodreenje. Za Lenjina, socijalistike stranke
koje ne pokau svojim djelovanjem i sada, i tijekom revolucije, i nakon pobjede
svoju spremnost da oslobode porobljene narode i izgrade odnose s njima na
temelju slobodnog saveza a slobodni je savez obina fraza bez prava na odcjepljenje te stranke bi izdavale socijalizam.27 Staljin je takoer vrlo jasan to se
tie prava na samoodreenje:
Pravo na samoodreenje znai da narod moe urediti svoj ivot na nain koji eli.
On ima pravo urediti svoj ivot na temelju autonomije. Ima pravo ui u federalne
odnose s drugim narodima. Ima pravo na potpuno odcjepljenje. Narod je suveren,
i svi narodi imaju jednaka prava.28
Ipak, i za boljevike pravo naroda na samoodreenje ima svoje granice. Staljin
podvlai jasnu crtu pretpostavljajui klasni interes ispred nacionalnog:
Treba biti na umu da uz pravo narod na samoodreenje postoji i pravo radnike
klase da uvrsti svoju vlast, i pravo na samoodreenje je podreeno ovom drugom.29
Niti Lenjin, ni Staljin, kao to je prikazano prije, ne vide u borbi za nacionalno
osloboenje kao takvoj bt, nego ju smatraju nunim zlom potrebnim za ostvarenje socijalizma, a zatim i komunizma. Lenjin smatra da zahtjev za nacionalnim
J.V. STALIN, Works. Volume 2, 375.
26
27
154
samoodreenjem nije ekvivalent zahtjevu za separacijom, fragmentacijom i uspostavljanjem malih drava. On predstavlja samo trajni izraaj borbe protiv nacionalnog ugnjetavanja. Po njemu, cilj socijalizma nije samo dokrajiti podjelu
ovjeanstva na male drave i izolaciju naroda u bilo kojem obliku, on nije samo
u zbliavanju naroda, nego u njihovom integriranju.30
Posebnu panju zasluuju i boljevika gledita o federalizmu i federativnom
ureenju ruske drave. Ideoloki pretee boljevizma, Karl Marx i Friedrich Engels
u svojim su se radovima dosljedno protivili federalnom naelu, zagovarajui unitarnu i centralistiku dravu temeljenu na jakobinskom modelu naslijeenom iz
razdoblja Francuske revolucije.31 Slijedei njihov primjer, i Lenjin u vie lanaka
od 1903. do 1917. iznosi kritiku federalizma temeljenog na nacionalnom naelu,
npr. u: Nacionalno pitanje u naem programu, 1903.; Kritike primjedbe o nacionalnom pitanju.32 Do promjene u stavu dolazi nakon Februarske revolucije 1917., kada nacionalna problematika postaje sve vanija u politikom ivotu
Rusije. Boljevici tijekom proljea i ljeta 1917. postaju skloniji ideji federativnog ureenja ruske drave. Lenjin prihvaa ideju multinacionalne ruske drave
podijeljene po nacionalnom naelu u tekstovima Materijali o reviziji partijskog
programa iz travnja i Finska i Rusija iz svibnja, dok u radu Drava i revolucija iz kolovoza iste godine definitivno prihvaa federalno naelo.33 Hrvatski
publicist dr. Ante Ciliga, koji je sudjelovao u revolucionarnim zbivanjima u
Rusiji, da bi kasnije postao otri kritiar sovjetskog reima, nije vjerovao u iskrenost boljevikog prihvaanja federalizma. U lanku objavljenom u zagrebakom tjedniku Spremnost, on je ustvrdio kako su boljevici zapravo i dalje ostali
vjerni centralistikom shvaanju dravnog i drutvovnog ureenja, za to argumente vidi u razvoju ustavnih reformi Ruske Sovjetske Federativne Socijalistike
Republike (RSFSR) odnosno SSSR-a od 1918. do 1936.34 Ciliga zakljuuje kako
u SSSR-u
obu politiku odreuje velika Rusija, prema njoj se moraju ravnati ostali.
Poslije toga, u okviru toga, onim ostalim priznaje se formalno (i daje stvarno)
stanovita i ograniena nacionalna autonomija; u unutarnjoj upravi, u kolstvu,
upotrebi nacionalnih jezika itd. To je malo, ali to je neto. Podpuno unitenje neruskih nacionalnosti ne ulazi u program boljevizma. To je ono, u emu se boljevizam
razlikuje od carizma, kod kojega je rusifikacija predstavljala treu toku slubenog programa (Samodjeravije, pravoslavije, narodostj). Osiguranje velikoruske
D. MEDVEDOVI, Nastanak sovjetske federacije, 89.-91.
32 Isto, 95.
33 Isto, 102.-104.
34 Ante CILIGA, Ustavne tvorevine ruske revolucije: Povodom posljednjih promjena u Sovjetskom
Savezu, Spremnost, 103., 3.
30
31
155
LUCIUS
hegemonije uz malu i ogranienu autonomiju drugih nacionalnosti, to je stvarni sadraj sovjetsko-boljevikog internacionalizma.35
Naposljetku, pri pokuaju da razumijemo boljeviki program prema nacionalnom pitanju, bitno je shvatiti da motivi koji su stajali iza njegovog sadraja
esto nisu bili ideoloke, nego isto praktine prirode. Lenjin je nedvosmisleno
tvrdio kako u nacionalnim sukobima vidi tek iskoristive okolnosti za provedbu
boljevike revolucije:
Poveano nacionalno ugnjetavanje pod imperijalizmom ne znai da bi socijaldemokracija trebala odbaciti ono to buroazija zove utopijskom borbom za slobodu narod da se odcjepe, nego, ba suprotno, mi moramo vie koristiti sukobe
koji nastaju u toj sferi kao polje za masovnu akciju i za revolucionarni napad na
buroaziju.36
Iz tog razloga boljevicima nije bio nikakav problem u nekoliko mjeseci
prijei put od zagovaratelja unitarne i centralistike ruske drave do zagovaratelja
vienacionalne federacije, ukoliko bi takva promjena stava kao to jest koristila
pri dolasku na vlast.
4. Sovjetska vlast i provedba nacionalne politike

Boljevici nasilno preuzimaju vlast 7. studenoga 1917., to po starom julijanskom
kalendaru odgovara datumu 25. listopada. Sukladno programu za nacionalno pitanje stvorenom od strane Lenjina i Staljina, a koji je opisan u prolom poglavlju,
vrlo brzo nakon preuzimanja vlasti donose Deklaraciju o pravima narod Rusije.
U Deklaraciji, objavljenoj 15. studenog 1917., proglaava se
(1.) jednakost i suverenost narod Rusije, (2.) pravo narod Rusije na slobodu
samoodreenja, ukljuujui odcjepljenje i stvaranje zasebne drave, (3.) ukidanje
svih nacionalnih i religijskih povlastica i ogranienja, (4.) slobodni razvoj nacionalnih manjina i etnikih skupina koje nastanjuju podruje Rusije.37
S jaanjem utjecaja u sovjetima i dravnim tijelima, boljevici ve poetkom
1918. poinju s provoenjem takve nacionalne politike. Sve-ruski centralni izvrni
komitet prihvatio je 16. sijenja 1918. Deklaraciju o pravima radnog i potlaenog
naroda i predloio ju na izglasavanje Ustavotvornoj skuptini dva dana kasnije.
Zahvaljujui politikim skupinama u skuptini koje su bile nesklone boljevicima,
Isto, 8.
37 Declaration of Rights of Peoples of Russia (http://en.wikipedia.org/wiki/Declaration_of_
Rights_of_ Peoples_of_Russia), 15. veljae 2015.
35
36
156
Deklaracija nije prihvaena. No, ve 25. sijenja prihvatio ju je 3. Sve-ruski kongres sovjeta te, je postala temelj za budui sovjetski ustav. lanak 1., stavak 2.
Deklaracije kae da je Ruska Sovjetska Republika uspostavljena na naelima slobodnog saveza slobodnih naroda, kao federacija sovjetskih nacionalnih republika,
ime boljeviki program za rjeenje nacionalnog pitanja biva formaliziran i
dravnim pravnim aktom.38 Nadalje, isti dokument i konkretnije odreuje provoenje te politike pa u l. 3., st. 2. poziva na uspostavljanje potpune nezavisnosti
Finske, povlaenje ruskih vojnih postrojbi iz Perzije te slobodu na samoodreenje
za Armeniju.39
Nakon ostvarenja ovih zadataka, kree se u proces nacionalnog razgraniavanja, odnosno autonomizacije. Popisuju se narodi i manje etnike skupine te
im se daje autonomija unutar tono odreenog njihovog nacionalnog podruja,
pritom ne dajui prava pripadnicima istog naroda izvan njegova podruja. Ta podruja dobivaju status autonomnih republika ili autonomnih oblasti unutar RSFSR,
ili pak nezavisnih sovjetskih socijalistikih republika, a one e kasnije postati dijelom SSSR-a.40
Kako su boljevici pokuavali sprijeiti stvaranje bilo kakvog pan-islamskog
ili pan-turanskog pokreta, stvaraju se zasebne autonomne republike i autonomne
pokrajine unutar RSFSR za manje muslimanske narode. Tako Bakiri, skoro u
potpunosti asimilirani u tatarski narod, dobivaju svoju republiku i bivaju poticani
na oivljavanje vlastitog jezika i kulture. Tatari takoer dobivaju svoju autonomnu
republiku u RSFSR, ali se istovremeno pripadnicima tatarskog naroda u ostatku
RSFSR zabranjuje objavljivanje novina i kolovanje na tatarskom jeziku. Nacionalna
fragmentacija, kao vaan alat boljevika u politici prema nacionalnostima, provodi
se i nad narodima Kavkaza. Unutar Zakavkaske Sovjetske Federacije41 u iste se
politiko-administrativne jedinice stavljaju razliiti narodi, dok se iste narode razdvaja u dvije ili vie jedinica. Takoer, zabranjuje se koritenje arapskog jezika,
do tada religijskog jezika koji je istovremeno sluio i kao jedini jezik pri sporazumijevanju razliitih narod na tom podruju.42
Slino kao i u sluaju rjeenja bakirskog i tatarskog nacionalnog pitanja, boljevici pristupaju i pri provoenju nacionalnog razgraniavanja na podruju Turkestana.
Pod tim pojmom podrazumijeva se podruje sredinje Azije nastanjeno narodima
turanske rasno-jezine skupine, veinom islamske vjeroispovijesti. Turkestan je bio
jedina kolonija Ruskog Carstva, zadravi taj status do 1917. unato injenici da
se prostirao uz samu granicu Carstva. Boljevici na tom podruju preslikavaju istu
Isto, 424.
40 National delimitation in the Soviet Union (http://en.wikipedia.org/wiki/National_delimitation_
in_the_ Soviet_Union), 15. veljae 2015.
41 Ona kasnije postaje dijelom SSSR-a i dijeli se na vie sovjetskih republika.
42 Geoffrey HOSKING, The First Socialist Society, 241.-242.
38
39
157
LUCIUS
politiku provoenu i u ostatku zemlje, ne shvaajui da su pojmovi nacije ili etnike

skupine u to vrijeme bili irelevantni stanovnicima tih pokrajina. Tako juni dio
Turkestana postaje Autonomna Sovjetska Socijalistika Republika Turkestan, a sjeverni dio Kirgiska Autonomna Oblast, oboje kao dio RSFSR. Usto, unutar ASSR
Turkestana, autonomni status dobile su Narodna Sovjetska Republika Bukhara i NRP
Khorezm. Situacija se mijenja 1924., kada se ASSR Turkestan dijeli na Turkmenski
SSR43 i Uzbeki SSR te se u potonjem uspostavlja Taiki ASSR. Proces oblikovanja
srednjoazijskih sovjetskih republika zavren je 1936. stvaranjem Kazahstana i Kirgistana te uspostavljanjem novih granica.44
Drugi vaan proces provoen u razdoblju nakon boljevike revolucije bilo
je tzv. ukorjenjivanje (rus. ), odnosno preputanje vodstva sovjetskih
republika i autonomnih oblasti pripadnicima domaeg naroda i etnikih skupina
zastupljenih na tom podruju. Na taj nain htjelo se postii veu prihvaenost
boljevike vlasti u ne-ruskim narodima te se pretpostavljalo da e, ukoliko se proces izvri do kraja, pripadnici tih naroda i etnikih skupina sami postepeno odbaciti
buroaski nacionalizam te prihvatiti ideju stvaranja radnike drave. Proces je bio
uspjean utoliko to je unutar boljevike stranke bitno porastao broj pripadnika
ne-ruskih naroda u lanstvu. Sredinom 1930-ih Staljin zaustavlja ukorjenjivanje i
poinje s provoenjem sovjetizacije, koja je meu ne-ruskim narodima shvaena
kao novi pokuaj njihove rusifikacije.45
5. Boljevici i ruski nacionalizam

Naelno, boljevici su imali negativan stav o nacionalizmu. Boljevika predanost
bratstvu i jedinstvu meu proleterima svih naroda, vidljiva je i u Staljinovom
klasinom eseju Marksizam i nacionalno pitanje iz 1913., po kojem se nacionalizmu moe suprotstaviti samo s prokuanim orujem internacionalizma, s jedinstvom i nedjeljivou klasne borbe. On tvrdi da to jae val nacionalizma napreduje,
glasniji e biti zov socijaldemokracije za bratstvom i jedinstvom meu proleterima
svih narodnosti Rusije.46 Staljin zakljuuje kako je naelo internacionalne solidarnosti radnika kljuan element u rjeenju nacionalnog pitanja.47
U ocjeni nacionalizma Lenjin je jo otriji, pa kae: Marksizam ne moe biti
pomiren s nacionalizmom, pa ak ni s onim koji je pravedniji, istiji, civiliziran.
43
Dananji Turkmenistan.
National delimitation in the Soviet Union (http://en.wikipedia.org/wiki/National_delimitation_
in_the_ Soviet_Union), 15. veljae 2015.
45 Korenizatsiya (http://en.wikipedia.org/wiki/Korenizatsiya), 15. veljae 2015.
46 J.V. STALIN, Works. Volume 2, 301.-302.
47 Isto, 381.
44
158
Umjesto bilo kakvog oblika nacionalizma, marksizam promovira internacionalizam.48

Za ideologa boljevizma, graanski nacionalizam i proleterski internacionalizam to
su dva nepomirljiva suprotstavljena slogana, koji se podudaraju s dva velika klasna
tabora u kapitalistikom svijetu i koji izraavaju dvije politike prema nacionalnom
pitanju.49
Kao internacionalistima, boljevicima je bio stran koncept nacionalnih interesa.
Tako su bez problema bili spremni na mirovnoj konferenciji u Brest-Litovsku predati
Nijemcima velike dijelove ruskog teritorija, a zatim to opravdavati buduom svjetskom revolucijom. Pretpostavljajui svjetsku proletersku borbu onoj u odreenim
zemljama, Lenjin je rekao kako proleterski internacionalizam trai, prvenstveno,
da interes proleterske borbe u svakoj zemlji bude podreen interesima borbe na
svjetskoj razini, i drugo, da narod koji ostvari pobjedu nad buroazijom bude
sposoban i spreman uiniti najvee nacionalne rtve za ruenje meunarodnog
kapitalizma.50
Ipak, zanimljivo je u boljevikoj politici i retorici primijetiti jedan tradicionalni ruski element obino povezivan s pravoslavljem i ruskim nacionalizmom.
S obzirom da je diktatura proletarijata, prvi put ostvarena u Rusiji, boljevici su
svoju vlast shvaali mesijanskom, koja bi cijelom svijetu imala donijeti socijalizam.
Bio je to uroeni ruski mesijanistiki svjetonazor, s tradicijom starijom i od modernog nacionalizma i socijalizma, koja svoje korijene ima u uenjima o Moskvi
kao treem Rimu. Iako je izvorno ruski mesijanizam imao potporu samo u pravoslavnim i nacionalistikim krugovima, u revolucionarnom razdoblju prihvaaju
ga i lijevi eseri za koje su ruska stradanja u ratu bila kao razapinjanje na kri,
a Oktobarska revolucija bila je otkupljenje.51 Njegov utjecaj na boljevizam je
manje jasan i vidljiv je tek u kasnijem razdoblju, iako ga odreeni autori primjeuju u simbolici premjetanja ruske prijestolnice iz St. Petersburga u Moskvu.52
Ve spomenuti dr. Ante Ciliga dotie se te teme u lanku objavljenom u Spremnosti
u travnju 1944. godine. Za njega, osvajalake tenje u Europi Stalin kamuflira
i potencira mitom socialnog mesianstva. Ciliga pravi razliku izmeu starog,
pravoslavnog mesijanizma i novog, boljevikog mesijanizma, no govori i o njihovom meusobnom pribliavanju:
Prvih deset godina revolucije, ovaj se novi mesianizam suprotstavljao onom prvom,
starom, negirao ga. Ali u drugom desetljeu, osobito za vrieme ovog rata (Drugog
svjetskog rata, op. L. M.), Stalin ujedinjuje gesla obiju mesianizama. Stalin pokuava
izmirenje s Dostojevskim. Religiozni znaaj ruskog komunizma na koji je uvjerljivo
Isto, 26.
50 V.I. LENIN, Collected Works. Volume 31, 148.
51 P.J.S. DUNCAN, Russian Messianism, 52.
52 Isto, 53.
48
49
159
LUCIUS
pokazao jedan od najkrupnijih religioznih filozofa dananjice, Berdjajev olakava

ove manipulacije.53
Mesijanizam je bio koriten i u dnevnopolitikim obraunima unutar boljevike stranke pa tako Trocki optuuje Staljina za mesijanski nacionalizam i pokuaj stvaranja nacionalnog socijalizma.54 Lenjin ide i dalje pa za svojeg kasnijeg
nasljednika kae da je pravi i istinski nacionalist-socijalist, i to ak vulgarni
velikoruski nasilnik.55
S druge strane, ni odnos ruskih nacionalista prema boljevizmu nije bio jednoduno negativan. Isprva doktrinarni antikomunisti i veinom ukljueni u tzv. bijeli
pokret, s vremenom se neki od njih okreu boljevicima. Emigrantske skupine poput Smenovehovaca, Mladorusa i Eurazijaca ve od 1920-ih godina prihvatile su
Sovjetski savez kao realnost, nastojei takoer ideologiju ruskog nacionalizma pomiriti sa sovjetskim sustavom. Najpoznatiji predstavnik te struje, Nikolaj Vasiljevi
Ustrijalov urednik lista Smena veh, pie o nacional-boljevizmu i zamjera protuboljevikim skupinama njihovu preveliku povezanost sa strancima.56
S vremenom, boljeviki odnos prema ruskom nacionalizmu postaje manje
negativan, da bi tijekom Drugog svjetskog rata ruske nacionalne i pravoslavne
tradicije doivjele djelominu rehabilitaciju. Duncan u svojoj studiji o ruskom
mesijanizmu zakljuuje:
Klasa i nacionalnost su oboje ljudski konstrukti, ali veinu 19. i 20. stoljea nacionalnost je bila vaniji objekt odanosti. Tako e reimi temeljeni na klasnom mesijanizmu vjerojatno teiti i prema nacionalnom mesijanizmu. To je vrijedilo za
Kinu, Kubu i Jugoslaviju, pa i Rusiju. Izolacija revolucije u Rusiji znaila je ili
propast ili opstanak u jednoj zemlji. Tako se pokazalo da je pomak prema jaanju
nacionalnog osjeaja neophodan.57
ZAKLJUAK
Politika boljevika prema nacionalnom pitanju je, uz agrarnu i vanjsku politiku,
svakako jedna od najvanijih tema u prouavanju rane boljevike vlasti. Glavne
odrednice te politike bile su: protiv kulturno-nacionalne autonomije, za teritorijalno-regionalnu autonomiju; za pravo narod na samoodreenje, protiv nacionalno-politike fragmentacije.
53
54
55
56
57
Ante CILIGA, Od jugo-zapada na sjevero-iztok: Poviestni put Rusije i suvremeni aspekt starog
pitanja odnosa prema Europi i Aziji, Spremnost, 113., 7.
P.J.S. DUNCAN, Russian Messianism, 54.
Edward ACTON, Tom STABLEFORD (ur.), The Soviet Union. A Documentary History, 193.
P.J.S. DUNCAN, Russian Messianism, 53.
Isto, 61.
160
Kao to je vidljivo iz ovog rada, boljevici su rjeavanje nacionalnog pitanja

ispravno shvatili kao jedan od uvjeta za uvrenje svoje vlasti. Autonomizacijom i
nacionalnim razgraniavanjem pridobili su na svoju stranu mnoge do tada diskriminirane etnike skupine. Proces ukorjenjivanja imao je za ishod poveanje broja lanova boljevike stranke na terenu i uinkovitije upravljanjem dravom. Naposljetku,
kasnija reafirmacija ruskog nacionalnog i pravoslavnog identiteta pomogli su u zadravanju ruskog puanstva uz boljeviku vlast tijekom Drugog svjetskog rata te bili
vaan imbenik u pobjedi Sovjetskog saveza nad Njemakim Reichom.
Ipak, pokuaji umjetnog oblikovanja nacija na podruju sredinje Azije te
nedosljednost u provoenju politike ukorjenjivanja u Ukrajini, Bjelorusiji i kavkaskim republikama bili su uzrokom kasnijih etnikih sukoba, od kojih neki traju
i danas. Boljeviko nerazumijevanje nacionalnog identiteta, do kojega smi veinom nisu drali, dovelo je na kraju i do raspada sovjetske federacije, u emu su
nacionalistiki pokreti imali znaajnu ulogu.
LITERATURA
1. ACTON, Edward, STABLEFORD, Tom (ur.), The Soviet Union. A Documentary History.
(Volume 1, 1917.-1940), Exeter: University of Exeter Press, 2005.
2. DUNCAN, P.J.S. , Russian Messianism. Third Rome, Revolution, Communism and After, London
New York: Routledge, 2000.
3. HOSKING, Geoffrey, The First Socijalist Society. A History of the Soviet Union from Within,
Cambridge, Massachussets: Harvard University Press, 1996.
4. LENIN, Vladimir I. , Collected Works, Vol. 6, 19, 20, 22, 26, 31, 4th English Edition, Moskva:
Progress Publishers, 1964..
5. MEDVEDOVI, Dragan, Nastanak sovjetske federacije: Dravnopravna studija, Zagreb:
Informator, 1980.
6. PAVKOVI, Joko, Ruska dualistika monarhija: Dravno-pravna i politika povijest posljednjeg desetljea Ruskog carstva, Zagreb: Drutvo za socijalnu podrku, 2012.
7. ROSHWALD, Aviel, Ethnic Nationalism and the Fall of Empires. Central Europe, Russia
and the Middle East, 1914-1923, London - New York: Routlege, 2001.
8. STALIN, Joseph V. , Works, Vol. 1-2, Moskva: Foreign Languages Publishing House, 1954.
9. IVANOV, Sava, Revolucija u Rusiji 1917. godine. Kljuna pitanja, osnovni tokovi i socijalni
i politiki nosioci, Beograd: Nauna knjiga, 1988.
10. Spremnost, br. 103. i 113., Zagreb, 1944.
11. Wikipedia (http://www.en.wikipedia.org)
161
LUCIUS
LEO MARI
Bolsheviks and national question
Summary
The paper intends to present and to explain Bolsheviks policy on the national question
in first period of their rule. Trying to place the issue in broader historical context, in
the first part author is presenting position of Russians and national minorities in prerevolutionary Russian Empire. Special emphasis is given to terminological issues, process
of transformation of Russian Empire into unitary and centralized state, as well as to
stances of relevant political parties on the national question. In second part, author is
explaining development of Lenins and Stalins positions on national question before
acquiring power in November 1917, while extensively using quotes from works by
Bolshevik leaders. Third part is discussing the process of shaping of Bolsheviks nationalities policy in first years after gaining power, as well as problems in implementation
of specific programs. In last part, author points to peculiar relation between Bolshevism
and Russian nationalism. Author is contrasting Bolshevik critique of nationalism with
accusations of nationalism for Stalin, pronouncing certain elements of Russian messianism
in Bolshevik rhetoric and showing example of Russian nationalists that embraced Soviet
system.
Keywords: Bolsheviks, national question, Lenin, Stalin, Soviet Union, Russian nationalism
162
TEFAN TIVII
Sveuilite u Zadru Odjel za povijest
Londonski ugovor
problemi ratne i poslijeratne diplomacije
Cilj ovoga rada jest predstaviti i objasniti injenice i okolnosti koje su za posljedicu
imale ugovaranje i sankcioniranje Londonskog ugovora. U radu se analizira upravo teret koji je Londonski ugovor nametnuo hrvatskim diplomatima i politiarima u borbi za ouvanje jedinstvenosti hrvatske istonojadranske obale. Rad je
osim toga pokuaj nove interpretacije teza i tvrdnji iznesenih u domaoj i stranoj
literaturi, kako autora koji su djelovali u vrijeme diplomatske borbe za istonu
jadransku obalu, tako i suvremenijih autora. Ovaj rad kronoloki prati i objanjava
dogaaje koji su nastali neposredno pred poetak Prvog svjetskog rata, tijekom
njega te u neposrednom porau, a sve s konkretnim promatranjem posljedica kojima
je Londonski ugovor utjecao na diplomatske aktivnosti hrvatskih politiara i diplomata u okviru borbe za cjelovitost hrvatskog povijesnog i prirodnog teritorija.
Konano, u radu se objanjava i utjecaj drugih, stranih sila i drava koje su svojim
postupcima takoer utjecale na navedenu problematiku.
Kljune rijei: Londonski ugovor, Prvi svjetski rat, istona jadranska obala, diplomatska borba, jadransko pitanje, Jugoslavenski odbor
1. Uvod
Burno razdoblje izazvano poetkom Prvog svjetskog rata neupitno je zahvatilo i
hrvatske zemlje koje su u tom trenutku jo uvijek bile pod okriljem Habsburke
Monarhije. Tenje kasnijih jugoslavenskih naroda, tj. Hrvata, Slovenaca i Srba,
koji su ivjeli u Monarhiji, sve ee su se formirale u zahtijevanja o stvaranju
odreene vrste jedinstvenosti i neovisnosti od habsburke krune. Ovim radom pokuat u objasniti i predstaviti upravo ta nastojanja, ponajprije hrvatskih politiara i diplomata, o ouvanju cjelovitosti hrvatskog teritorija i njegova ujedinjenja.
Konkretan problem koji u predstaviti obuhvaa tzv. Jadransko pitanje koje se
posebno aktualiziralo sklapanjem tajnog Londonskog ugovora. Ugovor je stvorio
ogroman problem hrvatskim politiarima prilikom pregovora o ouvanju hrvatskog
163
LUCIUS
teritorija i o potrebi njegova povezivanja i ujedinjenja. Poznat je i problem hrvatskih politiara kojih je veliki dio zbog svojih politikih stavova i ideja poetkom
20. st. izbjegao s podruja Monarhije uglavnom u zapadnoeuropske drave, Italiju,
Francusku, Englesku itd. Londonski ugovor ee je nazvan sporazumom, meutim zbog naina na koji je donesen i na koji je koriten, pojam koji ga bolje predstavlja je upravo ugovor i ja u se u ovom radu i sluiti takvom formulacijom.
Problemi nastali sklapanjem Londonskog ugovora su dosta opseni jer obuhvaaju
probleme razgranienja prema Italiji, ali i Srbiji i Crnoj Gori. Takoer, veliki problem predstavljao je i kontinuitet koji je ugovor imao tijekom rata, ali i par desetljea nakon Prvog svjetskog rata. Stoga u ovaj rad ograniiti s vie dimenzija:
prvu geografsku, koncentrirat u na istonu Jadransku obalu; drugu, vremensku dimenziju na razdoblje od poetka Prvog svjetskog rata pa do potpisivanja Rimskih
ugovora 1924., nakon kojih se ponovno aktualiziralo pitanje ugovora; konano,
treom dimenzijom ograniit u se na rad predstavnika hrvatske politike prema inozemnim pretendentima na Jadransku obalu.
Ova tema jo je od dana objave privlaila brojne znanstvenike, meu njima
najvie povjesniara koji su objavili zadovoljavajui fond literature posveene problemima nastalim sklapanjem i nametanjem Londonskog ugovora. Konzultirajui
brojnu literaturu, za ovaj rad odluio sam se posluiti djelima Milana Marjanovia,
Dragovana epia, Ferde iia, Hrvoja Matkovia, Zlatka Begonje, Ante Bralia,
Livije Kardum i jo nekih autora. Na temelju njihovih analiza i objanjenja ugovora
te problema proizilih iz njega pokuat u i ja dati svoje vienje i jedan osvjeeni,
novi pregled te objanjenje i stav.
2. Jadransko pitanje
Ovaj naslov odreuje, s obzirom na dogaaje, probleme u vremenskom razdoblju
od predratnih diplomatskih odnosa, preko ratnih zbivanja sve do dana potpisivanja
Londonskog ugovora. Jadransko je pitanje kao takvo izriito na zahtjev Italije pokrenuto
pregovorima i dogovorima tijekom rata, a svoju punu formu saveznikog ugovora
doivjelo je tijekom odravanja mirovne konferencije u Parizu. Poetke talijanskih
pretenzija na Jadran, tj. elju za nadmoi u Jadranskom moru i na obali moe se pronai
u prvim nacionalnim i imperijalistikim idejama nastalim tijekom 18. i 19. st., to se
vrlo jasno oitovalo i kroz iredentistiki pokret. Vano je primijetiti i promjenu nastalu
poetkom 20. stoljea, odnosno do poetka Prvog svjetskog rata, a ona se dogodila
fuzijom triju nacionalistikih ideja. Naime, spojili su se nacionalizam, iredentizam i
tzv. Risorgimento u novu formu i ideju nazvanu republikanski iredentizam.1 Poznata
je i injenica da je Italija Prvi svjetski rat doekala kao potpisnica i lanica Trojnog
1
Richard, J. B. BOSWORTH, Italy, the Least of Great Powers: Italian foreign policy before
the First World War, New York 1979., 201.-202.
164
tefan tivii, Londonski ugovor problemi ratne i poslijeratne diplomacije
saveza s Njemakom i Austro-Ugarskom, kojemu je pristupila 20. svibnja 1882.2

Tradicionalna europska politika paktiranja i sklapanja tajnih sporazuma nije bila strana
ni Italiji, tako su Talijani u predratnom razdoblju sklopili saveze s Engleskom, Rusijom
i Rumunjskom stvarajui si povoljne uvjete za ostvarivanje svojih imperijalistikih
ideja. Od poetka drugoga desetljea 20. stoljea talijanske vlasti sve otvorenije pak
istiu pravo na kompenzacije na jugoistoku Europe, kako im je to obeano, odnosno,
kako je ugovoreno Trojnim savezom.3 Istovremeno i Kraljevine Srbija i Crna Gora
voene radikalskim politikim idejama kreiraju svoje interesne ideje prema istonoj Jadranskoj obali. Upravo su to osnovne odrednice kompleksa problema, ideja i
tenji objedinjenih u pojam Jadranskog pitanja. Srbijanska politika usmjerena je ka
ideji teritorijalnog irenja u programu Velike Srbije koji je desetljeima prije Prvoga
svjetskog rata oduevljavao brojne srbijanske, ali i dio preanskih politiara i politikih
opcija.
U nastavku, vano je spomenuti okolnosti koje su formirale politiku i diplomatske akte do kreiranja konanog prijedloga ugovora i na kraju njegove sankcije
od strane sila Antante. Naime, poetak Prvog svjetskog rata stvarno nije iznenadio
Italiju, ali su talijanski postupci u potpunosti usklaeni njenim imperijalistikim
ciljevima. Prvi takav in jest objavljivanje Deklaracije o neutralnosti Italije, u
Rimu 3. kolovoza 1914.4 Tako je Italija osigurala ustupke i povoljne uvjete u pregovorima i s Trojnim savezom i s Antantom. Istovremeno Hrvati, Slovenci i Srbi
u Monarhiji nemaju predstavnikog tijela koje bi predstavilo i borilo se za njihove
tenje. U rujnu 1914. godine i Italija i Srbija konkretizirale su svoje zahtjeve u pregovorima i uvjetovanjima saveznikim silama, tako da se od tada mogu promatrati i bilateralni odnosi Italije i Srbije o raspodjeli teritorija i na istonoj obali
Jadrana. Neizostavna je injenica i srbijanska ratifikacija konkordata sa Svetom
Stolicom u srpnju 1914. godine kojim Srbija prihvaa ili bolje rei preuzima od
Austro-Ugarske Monarhije protektorat nad katolicima u Srbiji.5 S tim treba uoiti
pripremu za naredni plan prisajedinjenja preanskih krajeva, kako su Srbijanci to
vidjeli. Uostalom o tome svjedoi i tenja Srbije ka neodlonoj ratifikaciji konkordata od vatikanske strane, tj. da se isti ratificira u vrijeme trajanja rata, a da se
ne eka njegov kraj kada e se na meunarodnom planu raspravljati o uvjetima.6
Hrvatski politiki emigranti, Trumbi, Supilo i Metrovi, koji su Monarhiju napustili poetkom rata, sastali su se konano u Rimu krajem rujna i stupili u prve
2
3
4
5
6
Mile MARJANOVI, Londonski ugovor iz godine 1915. Prilog povijesti borbe za Jadran 1914.
1917., Zagreb 1960., 13.
Livia KARDUM, Europska diplomacija i Prvi svjetski rat (prvi dio), Zagreb 1997., 89., 90. i dalje.
MARJANOVI, Londonski ugovor iz godine 1915. Prilog povijesti borbe za Jadran 1914.
1917., 24.
Dragoljub IVOJINOVI, Vatikan, Srbija i stvaranje jugoslovenske drave: 1914-1920., Beograd
1980., 79.
IVOJINOVI, Vatikan, Srbija i stvaranje jugoslovenske drave: 1914-1920., 81.
165
LUCIUS
diplomatske razgovore s francuskim, engleskim i ruskim ambasadorima.7 Uinili

su prve kontakte s ciljem upoznavanja stranih sila o slavenskom karakteru podruja na koja pretendiraju kako Italija sa zapada tako i Srbija s istoka. Ipak, analizirajui stavove kojih su se drali tadanji diplomati, ponajprije ruski, poput ministra vanjskih poslova Sazonova, treba primijetiti da oni i prije rata Srbiji planiraju
osigurati izlaz na Jadransko more podravajui njihove ideje o okupiranju hrvatskih krajeva.8 U tim djelima treba prepoznati zaetke stvaranja budueg predstavnikog tijela junoslavenskih naroda. Ratna okolnost uzrok je i bliske povezanosti
emigranata sa srbijanskom vladom i politiarima jer su smatrali loginim da e u
sluaju pobjede u ratu Srbija, kao lanica Antante, imati povoljne uvjete pri mirovnim konzultacijama. Krajem godine, tonije 7. prosinca 1914., Narodna skuptina
Srbije je u tzv. Nikoj deklaraciji, Deklaraciji o ratnim ciljevima Srbije, konkretizirala svoje ratne planove.9 Nakon toga, nastavljeni su potezi srbijanske vlade za stvaranje to povoljnijeg poloaja za kraj rata. U skladu s tim, Srbija odluuje na
Mihailoviev prijedlog u Vatikan poslati poslanika koji bi u suradnji s predstavnicima Antante trebao uspeno raditi u smislu naih interesa.10 Kraj godine iznimno aktivno proveo je i Frano Supilo koji je putovao u Francusku i u Englesku kako
bi upozorio da e nove podjele i nemiri uzrokovati razorne odnose meu junoslavenskim narodima u Monarhiji.
2.1. Londonski ugovor

U gore spomenutim diplomatskim uvjetima i okolnostima i na bojnom polju je
poetkom 1915. godine dolo do izvjesnih promjena odnosa. Naime, Monarhija
se nakon poraza u Srbiji nala u tekoj situaciji i zapravo je izmijenila meunarodnu viziju odnosa meu lanicama Antante i prema Italiji. Ve od 28. veljae 1915. Italija je definirala svoje zahtjeve koji e uskoro postati uvjeti i rezultirat
e potpunim odobravanjem internacionalistikih i imperijalistikih pretenzija na
podruja Monarhije.11 Zahtjevi su inicirali nekoliko razliitih politikih odnosa
u ratom zavijenoj Europi. Naime, politiki odnosi su iskazali razliite i oprene
stavove i to Italije, Austro-Ugarske i Rusije prema geostratekoj i politikoj vanosti njihova utjecaja i posjeda na podruju balkana. Konaan dogovor izmeu
sila Antante i Italije, tj. o talijanskom prijelazu iz tabora sila Trojnog saveza
7
8
9
10
11
Hrvoje MATKOVI, Povijest Jugoslavije (1918 1991 2003). Drugo dopunjeno izdanje, Zagreb
2003., 28.
Dragovan EPI, Italija, saveznici i jugoslavensko pitanje 1914 1918, Zagreb 1970., 4.-7.
Hrvoje MATKOVI, Suvremena politika povijest Hrvatske, Zagreb 1995., 28.
IVOJINOVI, Vatikan, Srbija i stvaranje jugoslovenske drave: 1914-1920., 87.
Mark THOMPSON, The White War. Life and Death on Italian Front 1915-1919, London 2008., 49.
166
u onaj Antantin, utanaen je 14. travnja 1915. godine.12 Vrhunac viemjesenih

trgovakih pregovora izmeu Italije i Antante o koncesijama na istonoj jadranskoj obali postignut je u tajnosti 26. travnja 1915. godine potpisivanjem Londonskog
ugovora.13 Analizom teksta ugovora ve u prvom lanku uoava se obvezni karakter koji Italija gotovo namee svojim saveznicima. Tako prvi lanak nalae bezuvjetno zakljuenje vojne konvencije meu generaltabovima Francuske, Velike
Britanije, Italije i Rusije. lankom 4. planiralo se Italiji odstupiti Istru do Kvarnera,
ukljuujui i otoke Cres i Loinj.14 Kljuni lanak ugovora o kojemu se i najvie
raspravljalo i koji je imao najveu Primjedbu bio je 5. lanak koji na sljedei
nain konkretizira podjelu istone obale Jadrana; Italija dobit e takodjer provinciju Dalmaciju u njenim administrativnim granicama, ukljuivi amo na sjeveru Lisaricu i Tribanj, a na jugu do linije, koja e polazei od obale kod rta
Planka, slijediti prema istoku vrhuncima visova, koji ine vodomedju, na nain, da
u talijanskom teritoriju ostaju sve doline i vode, koje teku prema ibeniku, kao to
su ikola, Krka, Butinica i njihovi pritoci. Italija e takodjer dobiti sve otoke na
sjeveru i zapadu Dalmacije od Premude, Silbe, Oliba, Skarde, Mauna, Paga i Visa
na sjeveru, a do Mljeta na jugu, ukljuujui amo Svetac, Bievo, Vis, Hvar, edro,
Korulu, Suac i Lastovo15 Upravo u primjedbi ovome lanku napominje se
kako e podruja juno od rta Planka pa do junog korijena poluotoka Peljeca, a
njima se dodaju i otoci koji nisu dodijeljeni Italiji te e taj teritorij biti neutraliziran,
a kasnije e biti dodijeljen Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori.16 Konkretno, spominje
se da e Hrvatskoj pripasti gornji Jadran od Voloskog do sjeverne obale Dalmacije,
a podruja za koja se otprije zanimaju Srbija i Crna Gora su juni Jadran od
spomenutog rta Planka do rijeke Drima.17 Tako je trgovaki Londonski ugovor,
u jeku Velikog rata, naiao na nepripremljene hrvatske i druge junoslavenske
politiare, koji su u tragovima nasluivali mogunost ovakva ugovora, pogotovo
Frano Supilo. Nastavak ovoga rada usmjeren je konano na kljuni problem ove
teme, a to je prikazivanje i objanjavanje problema koji je hrvatskoj diplomaciji
predstavljao Londonski ugovor.
12
13
14
15
16
17
KARDUM, Europska diplomacija i Prvi svjetski rat (prvi dio), 184.

Zlatko BEGONJA, Zadar u sporazumima tijekom prve polovice XX. stoljea (1915.-1947.),
Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, sv. 49, Zadar 2007., 501.-521., 504.
Isto, 505.
Ferdo II, Jadransko pitanje na konferenciji mira u Parizu. Zbirka akata i dokumenata, Zagreb
1920., 7.
Isto, 7.
BEGONJA, Zadar u sporazumima tijekom prve polovice XX. stoljea (1915.-1947.), 505.
167
LUCIUS
3. Hrvatska diplomacija u ratu

Cilj ovoga rada jest prikazati probleme hrvatske diplomacije. Hrvatske, na nain da
su ju predstavljali hrvatski politiari bez obzira u kojoj dravi se u odreenom trenutku nalazili. U kontekstu ovoga rada zaetnicima hrvatske diplomacije smatram one
koji su se pojavili nakon razmiljanja o izdvajanju junoslavenskih naroda iz Austro-Ugarske Monarhije te o njihovom posebnom entitetu, tj. o njihovom posebnom dravnopravnom poloaju bilo unutar ili izvan tadanje Monarhije. Ve takve dvije
opcije i stava o razliitom predvianju odnosa izmeu junoslavenskih (tim nazivom u se koristiti za Hrvate, Slovence i Srbe koji su ivjeli u Monarhiji) i njemako-austrijskog naroda, odnosno maarskog naroda najavljuju prvi problem za politiare
koji su odluili predstavljati hrvatski narod. Zaetke ratne diplomacije treba promatrati,
kako je ve spomenuto, u politikim emigrantima, okupljenima u Rimu kod kipara
Ivana Metrovia. Prvi je bio dr. Ante Trumbi koji je politiko iskustvo stekao na burnoj politikoj sceni dalmatinskih stranaka i predstavnika u Carevinskom vijeu, a drugi
koji je europskim politiarima bio vrlo dobro poznat, koji je imao veliko diplomatsko
iskustvo, a izuzetan znaaj dobio je sudjelujui u Friedjungenovom procesu, bio je
Frano Supilo. Brojni su Supilovi memorandumi, nastali prije potpisivanja Londonskog
ugovora, upozoravali na jedinstvenost naroda Hrvata, Slovenaca i Srba koje dijeli tek
razliita, ali bogata kulturna tradicija, povijest i vjera.18
Pojava pokreta za izdvajanje junoslavenskih naroda iz Monarhije i njihovo
mogue ujedinjenje sa Srbijom, postalo je ire poznato i Trojnom savezu i Antanti.
Prvi problem je predstavljalo nepostojanje javne organizacije koja bi vodila spomenute procese. U tom su smislu Trumbi i Supilo pokrenuli razgovore s Nikolom
Stojanoviem, srpskim politiarom iz Bosne i Hercegovine, u Firenzi od 22. do 25.
studenog 1914. godine gdje su se dogovorili o zadatku osnivanja odbora.19 S druge
strane, one Antantine, problem su produbljivali stavovi i izjave najprije Rusa, a zatim i engleske diplomacije predvoene Sir Edwardom Greyem, koji su davali velike
povlastice i privilegije Srbiji koja je uspjeno slomila prvi austro-ugarski val napada na
Ceru i Kolubari. Konkretan problem uinjen je i objavom knjige profesora beogradskog sveuilita, Aleksandra Belia, Srbija i junoslovensko pitanje u kojoj autor
tvrdi da su se Hrvati i Srbi slili tijekom povijesti u jedan te isti narod, izostavljajui
pritom Slovence. Potonjim problemima treba dodati i onaj koji se razvio iz, uvjetno
nazvanog, vjerskog pitanja. Konkretno, radilo se o utjecaju Svete Stolice koja je
eljela izbjei predavanje viemilijunskog katolikog puka iz Monarhije pod upravu
pravoslavne Srbije u planiranoj novoj dravi. Neuspjeh pregovora s velikim silama
ipak je u travnju rezultirao potpisivanjem Londonskog ugovora i to dobrim dijelom
upravo po instrukcijama britanskog ministra vanjskih poslova Sir Edwarda Greya.
18
19
EPI, Italija, saveznici i jugoslavensko pitanje 1914 1918, 30.-31.

Isto, 30.-31.
168
4. Rad jugoslavenskog odbora

Svega nekoliko dana nakon potpisivanja Londonskog ugovora, u Parizu, u hotelu
Madisson okupili su se politiki emigranti i 30. travnja 1915. godine osnovali Jugoslavenski odbor, koji e predstavljati jugoslavenske zemlje u Austro-Ugarskoj,
a cilj im je njihovo osloboenje i ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom.20 Zapoela
je tako udruena diplomatska borba za ouvanje hrvatskog teritorija, s obzirom da su
lanovi odbora, kojemu je Trumbi izabran za predsjednika, znali za plan Antante
o podjeli. U svjetlu tih posljednjih dogaanja i najave mogueg ujedinjenja junoslavenskih naroda i teritorija sa Srbijom i Crnom Gorom, ili prisajedinjenja, kako
je to vidjela Srbija, sve vie jaa ideja obrane od talijanskih pretenzija na teritorij budue zajednike drave. U tom smislu djeluju i politiari okupljeni u Jugoslavenskom klubu te predstavnici srbijanske Narodne skuptine, pa ak i regent
Aleksandar koji izjavljuje da Talijani Srbiji predstavljaju veu opasnost od Austrije.21
Istovremeno je vano primijetiti i situaciju u kojoj se nalazi stanovnitvo podruja
o kojemu je visoka politika razgovarala trgujui s razliitim interesima. Naime, u
vrijeme od 1915. godine pa do konca Velikog rata u Dalmaciji je naruen borbeni
duh, emu uzroke treba traiti u gospodarskoj krizi i nestaici osnovnih potreptina.22
Prvi akt Jugoslavenskog odbora, koji je bio reakcija na ugovor, bio je Memorandum
o jugoslavenskom pitanju koji je 6. svibnja 1915. napisan, a 10. svibnja 1915. predan je u Quai d`Orsayu, tj. francuskom Ministarstvu vanjskih poslova i ruskom
ambasadoru.23 Memorandum je imao dvojaku ulogu, tj. njime se saveznicima objavljuje postojanje aktivnog odbora, a s druge strane, pozdravljanje talijanske akcije
protiv Austrije i Njemake, ali protivljenje njihovim aspiracijama na junoslavenski teritorij, kako su ga oni sami smatrali. U kriznom razdoblju za Srbiju i
Crnu Goru koje je nastalo porazima i odstupanjem s bojinice i diplomatski problemi se dublje usauju u sukobljene ideje budue drave. Naime, Frano Supilo sve
ee ini diplomatske akte na svoju ruku ne konzultirajui se s Jugoslavenskim
odborom, pa ak ni s njegovim predsjednikom. On je prepoznao ideje Velike Srbije
u politici Narodne radikalne stranke pod vodstvom Nikole Paia te se sve ee
poticao sukob izmeu njih. Na plenumu Jugoslavenskog odbora otvorenom 16. veljae
1916. godine u Parizu Supilo je izrazio svoje miljenje i proitao svoju Promemoriju
koju je uputio Greyu u listopadu prethodne godine, a sve s ciljem upozoravanja na
tetnost politike kojoj odbor ne moe adekvatno parirati, upravo iz razloga nametnutog Londonskog ugovora.24 Upozoravao je na moguu vanu ulogu budue
MATKOVI, Suvremena politika povijest Hrvatske, 30.
EPI, Italija, saveznici i jugoslavensko pitanje 1914 1918, 81.
22 Ante BRALI, Zadar u vrtlogu propasti Habsburke Monarhije (1917.-1918.), asopis za suvremenu povijest, god. 38, br. 1., Zagreb 2006., 243.-266., 244.
23 EPI, Italija, saveznici i jugoslavensko pitanje 1914 1918, 89.
24 Isto, 154.-155.
20
21
169
LUCIUS
jugoslavenske drave u pomoi Italiji, no zbog navedenih protivnika njegovih

ideja Supilo je pod pritiskom morao u lipnju 1916. napustiti Jugoslavenski odbor.
Vaan in koji predstavlja tenje ka obrani cjelokupnosti hrvatskog teritorija uinili su zajednikom adresom upuenom kralju Starevieva stranka prava i Hrvatsko-slovenski klub u Carevinskom vijeu 28. veljae 1917.25 Podrali su je i predstavnici
Radieve Hrvatske puke seljake stranke, a radikalniji su nacionalisti okupljeni oko
Frankove stranke prava inzistirali na izdvajanju hrvatskih zemalja iz Monarhije, njihovom ujedinjenju i formiranju jedinstvene nezavisne hrvatske drave. Ve spomenuti
jaz izmeu politike amputacije tzv. junoslavenskih zemalja od Monarhije i politike
ustavnog reformiranja i stvaranja federalistike drave doli su do svog vrhunca na
koncu svibnja 1917. osnivanjem Jugoslavenskog kluba. Politiari okupljeni oko kluba
su tada proitali u Carevinskom vijeu i svoju deklaraciju (poslije nazvanu Majskom)
kojom izraavaju svoj stav. Kao odgovor na Majsku deklaraciju, uslijedila je od
15. lipnja do 20. srpnja 1917. godine Krfska konferencija na kojoj je kao zakljuak
donesena Krfska deklaracija. Na konferenciji su sudjelovali svi politiki predstavnici
i dogovorili su budui izgled ujedinjene drave. Ono to je vano za ovaj rad su toka
9. deklaracije koja tvrdi da Teritorija Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca obuhvata
svu onu teritoriju, na kojoj ivi na troimeni narod i da se ona ne bi smela
krnjiti.26 Deseti lanak doslovce tvrdi: Jadransko more, u interesu slobode i ravnopravnosti svih naroda, bie slobodno i otvoreno svima i svakome.27 Nakon Krfske
deklaracije, a do kraja rata vanu ulogu za Jadransko pitanje imao je Rimski pakt
sklopljen 7. oujka 1918. godine izmeu dr. Trumbia i talijanskog narodnog poslanika Andrije Torrea.28 Tim paktom ili sporazumom dvije strane utvrdile su vanost
problema koji predstavlja Jadransko pitanje te su dogovorili o njemu raspravljati po
svretku rata, a na naelima prijateljskih i dobrosusjedskih odnosa. Nastavak diplomatskih problema produio se stvarno nakon svretka rata i od tada se moe promatrati
u diplomaciji unutar novih drava poevi s Dravom Slovenaca, Hrvata i Srba, a
nastavljajui s Kraljevinom Srba, Hrvata i Slovenaca u sklopu odnosa na mirovnoj
konferenciji i bilateralnih s Italijom. Upravo je prvi zadatak delegata na mirovnoj
konferenciji bio osporiti Londonski ugovor pozivajui se na pravnu tezu nihil de nobis
sine nobis.29
Isto, 197.
II, Jadransko pitanje na konferenciji mira u Parizu. Zbirka akata i dokumenata, 12.
27 Isto, 12.
28 Isto, 13.
29 Franko POTONJAK, Rapalski ugovor, Zagreb 1921., 38.
25
26
170
5. Poslijeratni diplomatski problemi

Nove probleme koje e tek uzrokovati upravo Jadransko pitanje, vjerojatno je dobro
predvidio Stjepan Radi u svom poznatom govoru na sjednici Sredinjeg odbora
Narodnog vijea SHS, odranog 24. studenog 1918., dakle svega nekoliko dana
pred ujedinjenje. Tada je Radi poruio zagovornicima ujedinjenja kako oni narod
silom gone da pristane uz njih uvjeravajui ih da e ih braniti od Talijana, a da
narod upravo Srbiju smatra novim tlaiteljem.30 Italija je pak vojnom intervencijom
stvorila pritisak na rad mirovne konferencije okupirajui Istru i dio Dalmacije.
Gotovo je scenski odraen nastup, tj. ulazak talijanske vojske u Zadar, 4. studenog
1918. kada je talijanska torpiljarka 55 AS uplovila u zadarsku luku iskrcavi 100
pjeaka predvoenih zapovjednikom de Boccardom koji su uzvikivali Evviva la
Jugoslavia!, a koje su organizirano doekali talijanski i hrvatski graani Zadra.31
Tome se mora dodati i vjeta izjava de Boccarda u kojoj doslovce govori da je talijanska vojska dola kao saveznik, u ime talijanskog kralja, a po naredbi Antante
izvriti okupaciju grada i pomoi pri podjeli hrane.32 Unato njegovim prvim
rijeima i objanjenju kako je okupacija potpuno vojnog karaktera i da se provodi
radi nadzora provedbe odrednica primirja, svega nekoliko dana kasnije slijedila je
intenzivnija vojna okupacija i udar na politiku osobnost ne samo Zadra nego i ostatka
Dalmacije. Tim je provedena u djelo zamisao predvodnika talijanske delegacije na
mirovnoj konferenciji, Orlanda, koji je izjavio da: za Dalmaciju govori u prvom
redu strateki moment. Talijanska je obala izloena svakojakim napadima i posve
je nezatiena., a sigurnost joj moe jamiti obrambena baza u sredini suprotne
jadranske obale (hrvatske) na koju, nastavlja Orlando: osim stratekih, imamo
i nacionalnih i povijesnih razloga.33 Takva situacija, okupirane Dalmacije i Istre
rezultirala je krajnjom napetou bilateralnih odnosa, ali i strahom od novih oruanih sukoba. Iako je talijanska okupacija uinjena s neopravdanim ciljem zatite
talijanskog puka na podruju hrvatskih krajeva, ipak narod nije prihvatio novu nametnutu upravu, cenzuru i vojsku. Kako ni Drava SHS, a ni Kraljevina SHS nisu
uspjele rijeiti razgranienje, rjeavanje sada Jadranske krize odgoeno je za
pariku konferenciju.34 Vjerujui u politiku koju je predstavljao ameriki predsjednik Thomas Woodrow Wilson, tj. njegov New Diplomacy, Hrvati su vidjeli mogue osporavanje Londonskog ugovora, jer je New Diplomacy osporavala tajne
sporazume. Franko Potonjak, jedan od aktivnih sudionika diplomatskih odnosa i
svjedok borbe za obranu hrvatskog teritorija esto istie Trumbievu povrnost i
MATKOVI, Suvremena politika povijest Hrvatske, 72.
BRALI, Zadar u vrtlogu propasti Habsburke Monarhije (1917.-1918.), 263.
32 Juraj BIANKINI, Prva dva mjeseca italijanske okupacije Dalmacije, Almanah Jadranska straa,
godina 1929., Beograd 1929., 94.-140., 108.
33 Mile MARJANOVI, Diplomatska borba za Zadar, Zagreb 1964., 284.
34 EPI, Italija, saveznici i jugoslavensko pitanje 1914 1918, 408.-409.
30
31
171
LUCIUS
odstupanje od vrstih naela obrane sve jugoslavenske zemlje.35 U skladu s tim,

Delegacija kraljevine SHS ponudila je amerikom predsjedniku voenje arbitranog
postupka u problemu Jadranske krize. Potom se i dr. Trumbi Ekspozeom obratio
Vijeu desetorice istiui jo jednom, po tko zna koji put, da Italija eli amputirati
od Kraljevstva SHS podruja napuena jugoslavenskim narodom, a istovremeno
iznimno siromana i gospodarski ugroena.36 Prijedlog o arbitrai odbijen je nakon
talijanskog protivljenja, pa je Delegacija SHS ponudila 16. travnja 1920. mogunost
drugaijeg rjeenja, tj. plebiscitom.37 U svibnju je talijanska strana otvorila mogunost manjeg poputanja u pregovorima s Kraljevstvom, ali je ipak uradila novim
gotovim inom, D`Annunzijevom okupacijom Rijeke. I velikim silama bilo je jasno
da se trajni mir i kolektivna sigurnost nee postii sve dok postoji Jadranske krize,
pa sve do zavretka mirovne konferencije 21. sijenja 1920. ameriki predsjednik i
britanski premijer posreduju u pregovorima izmeu Italije i Kraljevine SHS. Razni
memorandumi, posredovanja, telegrami i apeli nisu rijeili situaciju, pa je odlueno
da e se Jadranska kriza rjeavati direktnim pregovorima izmeu Italije i Kraljevine.
Po zavretku mirovne konferencije sve je vie rastao pritisak velikih sila na
Kraljevinu SHS prijetei pomaganjem i pruanjem podrke Talijanima. Tako su u
svibnju 1920. u Pallanzi, a u srpnju u mjestu Spa odrani novi sastanci s ciljem
rjeavanja krize.38 Rjeenje, koje je moglo biti samo privremeno, doneseno je u
noi s 12. na 13. studenoga 1920. godine u Rapallu sklapanjem Rapallskog ugovora kojim se Italiji priznaje pravo na Goriku, itavu Istru sa Pulom i grad Trst
sa teritorijem, dio Slovenije do Snjenika, na grad Zadar, otoke Cres, Loinj, Lastovo
i Palagru uz vie manjih otoia, dok nam je i Rijeka otrgnuta i proglaena slobodnom dravom.39 Ovaj ugovor tek je odkrinuo vrata novim diplomatskim bitkama jer, protivno oekivanom, talijanska vojska nije naputala podruja koja joj
nisu bila ustupljena. Neuspjeh popustljive diplomatske borbe oitovao se i u sljedeem; naime, Talijani su u Kraljevini SHS imali pravo proglasiti se talijanskim
dravljanima u stranoj zemlji sa svim pravima iste, a pripadnici naroda ujedinjenih u Kraljevinu SHS, u odstupljenim krajevima Italiji bili su predani na
milost i nemilost Talijana.40 Na tragu rjeavanja takvih problema zakljuena je
Santmargerithska konvencija koja je potpisana u Rimu 23. listopada 1922. godine.
Njome se pokualo rijeiti problem talijanske vojne prisutnosti u zadarskom zaleu i krajevima u Istri, a koja su bila van talijanske upravne sfere.41 Potom je
35
36
37
38
39
40
41
POTONJAK, Rapalski ugovor, 30.-31.

II, Jadransko pitanje na konferenciji mira u Parizu. Zbirka akata i dokumenata, 25.
Isto, 28.
MATKOVI, Povijest Jugoslavije (1918 1991 2003). Drugo dopunjeno izdanje, 81.
POTONJAK, Rapalski ugovor, 5.
Isto, 5.
Bogdan KRIZMAN, Vanjska politika jugoslavenske drave 1918-1941, Zagreb, 1975., 38.
172
uslijedilo lokaliziranje pregovora utvrivanjem podrunih komisija koje su trebale

raspraviti meusobnim argumentiranjem i dogovorom o preuzimanju odreenog
podruja. Zavrni akt ovoga razdoblja, razdoblja Kraljevine SHS, kasnije Kraljevine Jugoslavije, bilo je sklapanje Rimskih ugovora. Rimske ugovore 27. sijenja
1924. potpisali su Nikola Pai i Momilo Nini s jugoslavenske strane, a Mussolini
s talijanske ime je Rijeka predana Italiji na upravu, a sve u duhu prijateljstva i
srdane suradnje.42
Iako su se problemi diplomatske borbe za hrvatska podruja nastavili i tijekom
veine 20. st. ipak taj dio pripada povijesti koja je poodmakla od dogaanja Prvog
svjetskog rata i s njime je povezana tek ugovorima i drugim aktima koji su utjecali
na budue odnose dviju drava.
ZAKLJUAK
Uzrono-posljedini niz, jo jednom u konanom osvrtu, iziskuje da se problem
obraen u ovome radu predstavi u dimenziji u kakvoj je i nastao. Naime, Londonski
ugovor, sr problema koji je stvarao zapreke diplomatskoj borbi za ouvanje i ujedinjenje svih hrvatskih teritorija, nastao je u dogovorima obavijenim debelim velom tajnosti. Skrivan od oiju naroda ijim se suverenitetom i podrujem trgovalo,
uvjetovalo i pregovaralo. Italija je zapoela uvjetovanje i iskoristila neutralnost
prilikom izbijanja Velikog rata, kako ga je tadanja historiografija nazivala te stvorila
diplomatski vakuum hrvatskim politiarima koji su se tada nalazili u emigraciji. Taj
je vakuum sprjeavao kvalitetne odnose i pregovore, najprije o pitanju, kolokvijalno
nazvanih, junoslavenskih naroda, a potom o Jadranskom pitanju. Kljuan jest i
odnos razliitih javnih predstavnikih tijela junoslavenskih naroda Monarhije,
kasnije prikljuenih Kraljevini Srbiji.
Konano, namee se zakljuak da je Londonski ugovor stvorio dubok jaz i
ogromne probleme koji su uzrokovali dugu, teku i s promjenjivim ishodima voenu
diplomatsku borbu za povijesno utvren dravni teritorij. Tragovi Londonskog
ugovora tako su veliki da ih moemo primijetiti i prilikom pregovora Pavelia s
Talijanima, kada je imao na umu odrednice ugovora koje dio juno od talijanske
interesne ili tada okupacijske sfere predaju Srbiji i Crnoj Gori. Promatrajui ovu
problematiku treba primijetiti i upozoriti na konstantno naruavanje i osporavanje
hrvatskog stratekog, nacionalnog i povijesnog prava na svoj teritorij. Moda i
nije toliko sporno pitanje i problem da se takva prava osporavaju, ve se moe
primijetiti kako su gore spomenuta prava s ciljem njihova izbjegavanja i skrivanja
zamijenjena istim tim pravima druge strane talijanske. To najvjernije potvruje
Orlandova izjava na mirovnoj konferenciji kojom je branio nacionalna, strateka
i povijesna prava na istonu jadransku obalu. Analiziramo li sva tri navedena
42
Isto, 43.
173
LUCIUS
prava po kojima su Talijani pravdali svoje interese mogu se uoiti prema potrebi
iskonstruirane injenice i njihovo jednoobrazno tumaenje. Konzultirajui brojnu
literaturu, kojoj je predmet prouavanje talijanske manjine u Dalmaciji, moe se
utvrditi kako je talijanska manjina imala politiku veinu samo u zadarskoj gradskoj sredini. To otvara pitanje o valjanosti nacionalnog prava Talijana na Dalmaciju.
Povijesno pravo takoer je proizvoljno prihvaeno s obzirom da se poziva i temelji
na kontinuitetu uprave poevi od doba carskog Rima. Konano, strateko pravo
na koje se pozivao Orlando jest plod imperijalistikih ideja iz doba iredentizma.
Naime, opravdanje da je talijanski dravni suverenitet ugroen s obzirom da se
mora braniti u okviru svojih stvarnih granica i da Italija nuno mora stvoriti obrambene baze na istonoj jadranskoj obali je nasilno iskonstruirano.
Ovim radom pokualo se obuhvatiti borbu hrvatske diplomacije za obranu
Dalmacije, ali neizbjeno je sagledati tu borbu u okvirima novih dravnih politika
i uprava koje su uslijedile po svretku rata. I u tim okvirima treba potraiti razloge
neuspjeha hrvatskih diplomata. Dijelom je o tome i u ovome radu bilo rijei, ali
za iri kontekst tih odnosa potrebno je posvetiti puno vie od jednog poglavlja
ovakva rada.
Kao zakljunu misao navodim u nastavku citat koji je u svom djelu Borba za
pravo istaknuo Rudolf von Jhering, a ve na naslovnoj strani svoga rada prenio
F. Potonjak.
Narod koji uti na povredu prava i doputa da mu se protupravno oduzme ma i
etvorna milja puste i bez vrijednosti zemlje potpisao je svoju sopstvenu smrtnu
osudu.43
LITERATURA
1. BEGONJA, Zlatko, Zadar u sporazumima tijekom prve polovice XX. stoljea (1915.1947.), Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, sv. 49, Zadar 2007., 501.521.
2. BIANKINI, Juraj, Prva dva mjeseca italijanske okupacije Dalmacije, Almanah Jadranska
straa, Beograd 1929., 94.-140.
3. BOBAN, Ljubo, Hrvatske granice od 1918. do 1991. godine, Zagreb 1992.
4. BOSWORTH, Richard, J. B., Italy, the Least of Great Powers: Italian foreign policy before the
First World War, New York 1979.
5. BRALI, Ante, Zadar u vrtlogu propasti Habsburke Monarhije (1917.-1918.), asopis
za suvremenu povijest, god. 38, br. 1., Zagreb 2006., 243.-266.
6. KARDUM, Livia, Europska diplomacija i Prvi svjetski rat (prvi dio), Zagreb 1997.
7. KRIZMAN, Bogdan, Vanjska politika jugoslavenske drave 1918-1941, Zagreb 1975.
43
POTONJAK, Rapalski ugovor, 1.
174
8. MARJANOVI, Mile, Londonski ugovor iz godine 1915. Prilog povijesti borbe za Jadran
1914. 1917., Zagreb 1960.
9. MARJANOVI, Mile, Diplomatska borba za Zadar, Zagreb 1964.
10. MATKOVI, Hrvoje, Suvremena politika povijest Hrvatske, Zagreb 1995.
11. MATKOVI, Hrvoje, Povijest Jugoslavije (1918 1991 2003). Drugo dopunjeno izdanje,
Zagreb 2003.
12. POTONJAK, Franko, Rapalski ugovor, Zagreb 1921.
13. EPI, Dragovan, Italija, saveznici i jugoslavensko pitanje 1914 1918, Zagreb 1970.
14. II, Ferdo, Jadransko pitanje na konferenciji mira u Parizu. Zbirka akata i dokumenata,
Zagreb 1920.
15. THOMPSON, Mark, The White War. Life and Death on Italian Front 1915-1919, London
2008.
16. IVOJINOVI, Dragoljub, Vatikan, Srbija i stvaranje jugoslovenske drave: 1914-1920.,
Beograd 1980.
PRILOZI
Karta br. 1 razgranienje utvreno Londonskim ugovorom

Preuzeto iz: Boban, Ljubo, Hrvatske granice od 1918. do 1991. godine, Zagreb 1992., 18.
175
LUCIUS
TEFAN TIVII
London Treaty problems of diplomacy during World War I. and after War
Summary
The aim of this paper is to present and explain the facts and circumstances that led to
the signing and later sanctioning of the London Treaty. Paper analyses the baggage
that the London Treaty imposed to Croatian diplomacy and politics regarding the fight
to preserve composure of the Eastern Adriatic. This paper presents a new interpretation
of thesis stated in Croatian and foreign literature, written by contemporary or modern
authors. Paper chronologicaly follows and explains the events prior to the World War I and
the effect London Treaty had. Finaly, paper explains the influence of other, foreign forces
and states whose acts affected specified problem.
Keywords: London Treaty, World War I, East Adriatic Coast, Diplomacy, Adriatic question, Yugoslav Committee
176
BARBARA VUKOVI
KAKO PREIVJETI SMJENU REIMA?

Sudbina Folksdojera na prostoru Hrvatske
Cilj ovoga rada jest prikazati represiju koja se odvijala nad Nijemcima na prostoru
Hrvatske nakon Drugoga svjetskoga rata. Teret kolektivne krivnje kojom je obiljeen cijeli narod rezultirao je bespotednim kanjavanjem tijekom dugog niza
godina. Upravo e se problematikom kolektivne krivnje te njenim posljedicama
baviti ovaj rad. Na temelju literature i osobnih svjedoanstava razjanjena su
brojna nagaanja o razmjerima nedaa koje su zahvatile Nijemce na prostoru
Hrvatske nakon Drugoga svjetskoga rata.
Kljune rijei: Drugi svjetski rat, Folksdojeri, Nijemci, Jugoslavija, kolektivna
krivnja, represija
1. Uvod
Dugi niz godina Nijemci u Hrvatskoj bili su pod teretom kolektivne krivnje za sve
zloine poinjene u vrijeme Drugog svjetskog rata. Represija nad njima odvijala
se nemilosrdno i bespotedno, kao svojevrsna kazna za pripadnost jednom narodu.
Tek se unazad dvadesetak godina o njihovoj sudbini poelo progovarati bez zadrke i osuivanja. Iznosi se prava slika njihovog ivota za vrijeme i nakon propasti
Nezavisne Drave Hrvatske, a time i postavlja pitanje u kojoj su mjeri zaista bili
odgovorni za pojedine zloine. Moe li se zbog tereta kolektivne krivnje dopustiti
opravdavanje represije i zloina nad nevinima?
Mogu priznati da je i meni istraivanje za ovaj rad pomoglo u shvaanju
pojma kolektivne krivnje te razmjerima njegova utjecaja, koji se i dan danas osjeti
meu ljudima.
On je i dalje tu, manjim dijelom zbog utjecaja medija, a veim zbog manjka
odreenih informacija. Rasvjetljavanjem prolosti Folksdojera i tereta njihove
kolektivne krivnje danas se bave manjinske udruge Nijemaca i povjesniari. Nova
saznanja i informacije pomogli su mi u boljem shvaanju povijesti ovog naroda,
a time i pozornijem sluanju djedovih pria, ija je obitelj kolonizacijom dola iz
Dalmacije u naputenu kuu prognanih Folksdojera.
177
LUCIUS
2. Dolazak Folksdojera na prostor Hrvatske

Od davnina na prostorima europskog jugoistoka zabiljeena je prisutnost germanskih naroda. Ostatci njihova boravka na podruju Hrvatske tek su krhotine
nekadanjih migracija.
U vrijeme opadanja turskih osvajanja i utjecaja (krajem 17. i poetkom 18.
stoljea), na prostorima Hrvatske, biljee se prvi znaajniji valovi doseljavanja
Nijemaca. Ovaj val migracija zahvatio je podruja Bake, Banata, Baranje, Srijema
i Slavonije koja su zbog turskih razaranja ostala opustoena i nerazvijena. Veina
njemakih doseljenika pripadala je agrarnim slojevima. No, njihova ekonominost,
poduzetnost i naobrazba omoguila im je bri uspon na drutvenoj i materijalnoj
ljestvici. Zbog relativno brzog uspona Nijemci su esto dolazili u konflikte s nerazvijenim slavenskim stanovnitvom koje nije skrivalo svoju netrpeljivost. Konflikti
ove, ali i drugih naravi tijekom stoljea rezultirali su kasnijim krvavim sukobima
izmeu naroda.
Iako u manjoj mjeri, Nijemci su naseljavali podruja Hrvatske (najizraenije
su naseljena podruja Srijema i Slavonije). Valovi veih doseljavanja zabiljeena su
tijekom 18. i 19. stoljea, a neka od njihovih znaajnijih sredita na ovim podrujima
bila su oko Vinkovaca, Osijeka, Vukovara, akova, Poege, Daruvara, Garenice i
Virovitice.1 Prema knjizi Nijemci, Austrijanci i Hrvati I., Gorana Beusa Richembergha,
Nijemci, uz brojne doseljenike iz razvijenijih dijelova Monarhije, obuhvaaju i unaprjeuju niz djelatnosti: zdravstvo, kolstvo, gospodarstvo, novinstvo, knjiarstvo,
pastoralni rad i dr.2 Moemo rei kako su bili svojevrsna pokretaka snaga svih gradova i sela koja su tijekom godina naseljavali.
Krajem 19. i poetkom 20. stoljea, zbog brojnih politikih previranja i samog
Prvog svjetskog rata, poloaj Folksdojera se mijenja. Njihov status izrazito opada,
postaju samo jo jedna u nizu manjina, a sve to dovodi do porasta iseljavanja. Dio
Nijemaca koji ostaje na prostorima Kraljevine Jugoslavije okuplja se u Kulturbundu3
kako bi ouvali svoju kulturu i identitet. No, pojavi i utjecaju nacistike ideologije ni
Kulturbund nije se mogao oduprijeti. Dio stare postave smijenjen je, a na elna mjesta
postavljeni su politiki istomiljenici koji e propagandom i zastraivanjem privui
veliki broj novih lanova: Franz Hamm (politiki koordinator), dr. Sepp (Josef) Janko
(koordinator kulturnih djelatnosti) i dr. Josef Trischler (koordinator za gospodarstvo).4
Prividni mir izmeu Folksdojera i naroda u Kraljevini Jugoslaviji nije trajao dugo.
Podaci iz: Vladimir GEIGER, Nestanak Folksdojera, Zagreb 1997., 13.
Goran BEUS RICHEMBERGH, Nijemci, Austrijanci i Hrvati I., Zagreb - Sarajevo 2010., 109.
3 Kulturbund je kulturno-prosvjetno udruenje pripadnika njemake nacionalne manjine u Kraljevini
Jugoslaviji osnovano 1920. koje je poslije 1936. preraslo u politiku ekspozituru Hitlerove politike.
(Definicija preuzeta sa Hrvatskog jezinog portala - www.hjp.hr)
4 Podaci iz: Goran BEUS RICHEMBERGH, Nijemci, Austrijanci i Hrvati I., Zagreb - Sarajevo
2010., 158.-159.
1
2
178
Barbara Vukovi, Kako preivjeti smjenu reima? Sudbina Folksdojera na prostoru Hrvatske
Pristupanjem Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu5 razvio se skepticizam prema Folksdojerima koji je rezultirao masovnim protunjemakim demonstracijama,
obustavljanjem rada brojnih udruenja i pritvaranjem istaknutih lanova njemake zajednice (na meti su lanovi Kulturbunda). Tek nastankom Nezavisne Drave Hrvatske6
te maarskom okupacijom na podruju Bake i Baranje7 dolazi do promjene koja je
rezultirala poveanjem utjecaja njemake zajednice.
3. Tko su bili Folksdojeri u vrijeme Nezavisne Drave Hrvatske?

Uspostavom Nezavisne Drave Hrvatske i njenim slubenim priznanjem od strane
Treeg Reicha poinje novo, relativno povoljnije, razdoblje za Folksdojere.
U prvo vrijeme veliki broj Nijemaca, noen utjecajem jake propagande i Hitlerovih pobjeda, prihvaao je i pozdravljao novu politiku. Na podruju NDH imenovani su brojni predstavnici Treeg Reicha, pa tako predstavnikom Vrhovnog vojnog
zapovjednitva oruanih snaga postaje Edmund Glaise von Horstenau8, a veleposlanikom u Zagrebu Seigfried von Kasche9.
Poveava se broj unovaenih Folksdojera, koji esto bivaju rasporeeni i
na istonim frontama. Kako je vrijeme prolazilo, a prava slika nacistike politike
dolazila na vidjelo, dio Folksdojera pobunio se. Svi oni prozvani su izdajicama
domovine te kanjavani.
Prema knjizi Nestanak Folksdojera, Vladimira Geigera, pod utjecajem ovih
dogaanja osnivaju se u njemake partizanske ete Ernst Thlmann u Slavoniji
1943. godine i austrijski bataljun u Sloveniji 1944./45. godinu. Takoer, u svojoj
knjizi, Vladimir Geiger napominje kako je dio folksdojerskih sela u Slavoniji,
5
Dana 25. oujka 1941. godine ministar vanjskih poslova Aleksandar Cincar-Markovi, u ime vlade
Kraljevine Jugoslavije, potpisao je pristupanje Trojnom paktu Njemake, Italije i Japana. Tijekom
nadolazeih dana (26. i 27. oujka) izbijaju masovne demonstracije koje rezultiraju vojnim puem
pod vodstvom generala Duana Simovia i Bore Mirkovia. Svrgnuto je Namjesniko vijee,
provedena opa mobilizacija, a za vladara postavljen maloljetni kralj Petar II. Karaorevi.
Nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije osnovana je, 10. travnja 1941. godine, Nezavisna
Drava Hrvatska. Podruje nove drave obuhvaalo je, pored prostora veeg dijela dananje
Hrvatske, Bosnu i Hercegovinu i cijeli Srijem sa Zemunom. Iako je slubena vrhovna vlast bila
u rukama poglavnika Ante Pavelia, moemo rei kako je NDH zapravo bila marionetska drava
Treeg Reicha i Italije.
Odlukom Adolfa Hitlera o napadu i navijetanju rata Kraljevini Jugoslaviji (6. travnja 1941.
godine), maarske su vojne postrojbe (11. travnja 1941. godine) napale i okupirale podruja Bake
i Baranje.
Edmund Glaise von Horsrenau (1882. - 1946.) nakon dunosti predstavnika Vrhovnog vojnog
zapovjednitva oruanih snaga pri Vladi NDH, postaje opunomoeni general u NDH. Nakon
zavretka Drugog svjetskog rata poinio je samoubojstvo u nrnberkom sudskom zatvoru.
Seigfried von Kasche (1903. - 1947.) veleposlanik je i opunomoeni ministar Treeg Reicha u
NDH. Nakon propasti NDH osuen je na kaznu smrti vjeanjem.
179
LUCIUS
poput Ernestinova, Antunovca, Gornjeg Josipovca, bio na strani partizanskog

pokreta.10
Osim njemakih partizana, u borbi protiv nacistike ideologije, istaknuli su
se i njemaki katoliki sveenici. Kao najznaajnijeg na ovom polju, istaknula bih
apatinskoga upnika Adama Berencza koji je svojom djelatnou i izdavanjem
tjednika Die Donau otvoreno istupao protiv Hitlerove ideologije. Zbog svoje djelatnosti postao je prepoznat u antinacistikim zemljama, ali napadan u svojoj.
Cijela situacija kulminirala je u oujku 1944. godine kada je Die Donau zabranjen,
a Adam Berencz uhien.
Dio Folksdojera istaknuo se i u radu humanitarnih organizacija. Najvei
obol na ovom polju dala je Diana Budisavljevi,11 koja se istaknula u pomoi pri
zbrinjavanju pravoslavne djece iji su roditelji bili rtve ustakih zloina.
Specifinost folksdojerskog otpora leala je u pasivnom stavu prema obje
suprotstavljene strane. Iznimno mali broj Folksdojera sudjelovao je u aktivnom
otporu, dok se dio njih prikljuio nacistikim organizacijama mislei kako e
ostati zatieni ili privilegirani. esto je dio njih bio u nepovoljnijem poloaju od
ostalih graana, zbog veih radnih, vojnih i civilnih obaveza koje su nametane bez
obzira na njihove mogunosti.
Od poetka Drugoga svjetskog rata, Folksdojeri su sustavno napadani i
sabotirani. Zbog bojazni koja se raa meu njima, krajem 1941. godine, poinju
planovi o njihovoj evakuaciji, a kasnije i sama iseljavanja. Ona su dosegnula vrhunac
1944. godine kada se ve mogao nazreti kraj rata i propast nacistike ideologije.
U tom zadnjem valu iseljavanja odlazi veliki broj pojedinaca koji su kroz prizmu
jedne ideologije inili zastraujue zloine. Iza sebe ostavljajui njemaki narod pod
teretom kolektivne krivnje.
4. Sudbina nakon 8. svibnja 1945. godine

Zavretkom konferencije u Potsdamu (srpanj/kolovoz 1945. godine) Saveznici12 su
odredili smjer svoje politike prema Njemakoj, ali i samim Nijemcima. Granice
Njemake drastino se mijenjaju, a Nijemce humano raseljavaju s podruja zapadne Poljske, ehoslovake, SSSR-a i Maarske. Odluku o humanom raseljavanju Nijemaca, Jugoslavija je donijela samostalno. Tijekom raseljavanja, pri samom
Vladimir GEIGER, Nestanak Folksdojera, Zagreb 1997., 25.
Diana Budisavljevi (1891. - 1978.), roena Austrijanka, za vrijeme Drugog svjetskog rata djelovala je na humanitarnom polju te je njena inicijativa nazvana Akcija Diane Budisavljevi.
Pomagala je svim prognanicima, ranjenicima i siroadi. Najvei doprinos dala je u spaavanju
siroadi i ouvanju njihovih identiteta.
12 Saveznici ili Saveznike sile, izraz je koji se koristio za savez drava na elu s Velikom Britanijom,
SSSR-om i SAD-om koji je u Drugom svjetskom ratu pobijedio Sile Osovine.
10
11
180
bijegu u Njemaku, poginuo je veliki broj nedunih civila. Svaka od drava imala
je svoju politiku i naine kako ih raseliti, pa tako i jugoslavenski komunisti koji su
ju provodili rigoroznije.
Prije samog uspostavljanja vlasti, komunisti su odredili svoju politiku prema
nacionalnim manjinama. Iako je Zemaljsko antifaistiko vijee narodnoga osloboenja Hrvatske (ZAVNOH) u svojoj Deklaraciji o osnovnim pravima naroda i
graana Demokratske Hrvatske (9. svibnja 1944. godine) isticalo prava, slobode i
ravnopravnost nacionalnih manjina, istih se naela nije dralo. Najvie se isticala
potreba u obraunavanju sa njemakom nacionalnom manjinom u Jugoslaviji.
Slijedom tih dogaaja, 30. listopada 1944. godine, odlukom Nacionalnog komiteta
osloboenja Jugoslavije (NKOJ) odreen je smjer politike prema Folksdojerima,
koji je potvren odlukom jugoslavenskog komunistikog vodstva 1945. godine.
Odlueno je kako e svi pripadnici njemake nacionalne manjine koji se nisu borili
na strani Narodnooslobodilake vojske (NOV) i partizanskih odreda Jugoslavije
(POJ), biti iseljavani, progonjeni i zatvarani za svoja nedjela.
Pod utjecajem ovakvih odluka, veliki dio njemakog stanovnitva bjei pred
partizanskom vojskom. U knjizi Nijemci, Austrijanci i Hrvati I., Goran Beus
Richembergh, istie kako je desetak tisua Folksdojera ostalo u svojim mjestima
bez osjeaja bojazni i krivnje, jer su i sami zavretak rata doekali i kao vlastito
osloboenje.13 Naalost, upravo su oni svojim ivotima platili sve zloine prebjeglih pojedinaca.
Ulaskom partizanskih snaga u Zagreb, 8. svibnja 1945. godine i preuzimanjem
vlasti poinje teko razdoblje za sve Folksdojere.
Na meti jugoslavenskih vlasti prvi su se nali prebjegli visoki vojni i policijski zapovjednici, logorski uvari te istaknuti lanovi drutva. Traena su njihova
izruenja iz svih saveznikih zemalja. Dio osumnjienika nastradao je tijekom povlaenja, dok se drugi dio uspio krivotvorenim dokumentima pritajiti u emigraciji.
Ostatak je izruen, priveden i osuen smrtnim kaznama.
Drugi val kanjavanja uslijedio je otvaranjem brojnih logora na prostoru
Hrvatske. Neki od najpoznatijih bili su radni logor u Valpovu, sabirni logor u
akovu, logor u Krndiji pokraj akova, Josipovcu kod Osijeka, Tenji pokraj
Osijeka, radni logor u ipovcu pokraj Naica i Velikoj Pisanici pokraj Bjelovara.
Veliki broj logoraa inili su civili, koji sa ratnim zloinima i razaranjima nisu
imali nikakve poveznice. Cilj komunista bio je u to kraem roku deportirati to
vei broj Folksdojera, teretnim i stonim vagonima, u njihove matine drave
(Njemaku i Austriju). Logori sami po sebi nisu omoguavali normalan ivot,
to je rezultiralo razvijanjem raznih bolesti i oboljenjima (izraena pojava tifusa),
gladi te smrtnim sluajima. Dio logoraa muen je i nasilno ubijen, a izraena je i
visoka stopa smrtnosti djece. Prema poglavlju Zbornika Mire Kolar-Dimitrijevi,
13
Goran BEUS RICHEMBERGH, Nijemci, Austrijanci i Hrvati I., Zagreb-Sarajevo 2010., 194.
181
LUCIUS
Logorska sudbina Nijemaca u Hrvatskoj (i Jugoslaviji) nakon Drugog svjetskog

rata Vladimira Geigera, utvren je broj stradalih u jugoslavenskim logorima. Od
ukupnog broja umrlih Nijemaca (48 447), 25 987 inile su ene, 16 878 mukarci,
a 5582 djeca.14
Mali broj preivjelih Nijemaca te konfiskacija15 koja je uslijedila, omoguila
je komunistima nesmetan nastavak politike ugnjetavanja. Godine 1948. dolazi do
zatvaranja logora za Folksdojere u Jugoslaviji. Nakon izlaska iz logora, preivjele Folksdojere, doekala je teka situacija. Bez imovine, posla i uz dobru volju
stanovnika sela i gradova, poeli su ispoetka izgraivati svoj ivot. Zbog bojazni,
za vlastite i ivote svojih obitelji, mnoga prezimena poslavenizirana su ili promijenjena, a njemaki se jezik prestaje govoriti u kuama. Pripadnost jednoj cijeloj manjini, zatajena je.
5. ivot nakon represije

ivot Folksdojera u Hrvatskoj i Jugoslaviji, nakon godina represije, poeo se polagano smirivati. Mogunost zapoljavanja s javnim izricanjem nacionalne pripadnosti bila je gotovo nikakva to je pojedine Folksdojere natjeralo na izmjenu
prezimena te prihvaanje Jugoslavenstva. Takoer, onemogueno im je kolovanje
na vlastitom jeziku i bilo kakva kulturno-nacionalna djelovanja.
Represija nad njima, zapravo, nikada nije prestala. Promijenio se samo nain
njenog djelovanja. Nakon sabirnih logora i konfiskacije, oduzima im se pravo na
jezik, kulturu i identitet. Oduzima im se sve ono to ini jedan narod i njegovu
povijest.
Tek uspostavljanjem Republike Hrvatske dolazi do zaokreta u njihovoj sudbini
na ovim prostorima. Pripadnost i identitet vie se ne skrivaju. Brojna kulturna i
nacionalna udruenja poinju s aktivnim radom kako bi novim naratajima otkrila
preuivanu istinu o povijesti svoga naroda. Osim nematerijalne, pojedincima se
postepeno vraa i materijalna imovina predaka. No, ono najznaajnije, javno im
se priznaju sva poratna stradanja.
Vladimir GEIGER, Logorska sudbina Nijemaca u Hrvatskoj (i Jugoslaviji) nakon Drugog svjetskog rata: Zbornik Mire Kolar-Dimitrijevi, Zagreb 2003., 441.-448.
15 Prema knjizi Nijemci, Austrijanci i Hrvati I., Gorana Beusa Richembergha, brojke govore o
97 720 oduzetih njemakih posjeda sa 637 939 hektara obradivog zemljita. Podaci iz: Goran
BEUS RICHEMBERGH, Nijemci, Austrijanci i Hrvati I., Zagreb-Sarajevo 2010., 207.
14
182
ZAKLJUAK
ivot Folksdojera na prostorima Hrvatske, od davnina, obiljeen je politikim
previranjima, uspostavljanjima i ukidanjima brojnih reima i ideologija, koje su iza
sebe ostavljale krvavi teret kolektivne krivnje.
Ne osporavajui odgovornost nacionalsocijalistike ideologije i dijela njemakog
naroda za poinjene zloine tijekom Drugog svjetskog rata, povjesniari danas pokuavaju prikazati kako se promjenom i uspostavljanjem komunistikog reima na
cijeli narod vrila nemilosrdna represija. Dugi niz godina osporavano im je pravo na
vlastiti identitet, kulturu i imovinu, u nadi kako e i onaj preostali dio Folksdojera
emigrirati u matine zemlje. No, unato dugogodinjoj represiji uspijevaju preivjeti i
zadrati svoj identitet.
Uspostavljanjem Republike Hrvatske ostvaruju svoje osnovno pravo na jezik,
kulturu i identitet. Radom manjinskih udruga obnavljaju svoje obiaje, izgrauju
spomenike poslijeratnim rtvama i istrauju njihovu povijest.
Pred njima je jo uvijek dug put u rasvjetljavanju prolosti Folksdojera na
ovim prostorima.
LITERATURA
1. BEUS RICHEMBERG, Goran, Nijemci, Austrijanci i Hrvati I. Prilozi za povijest njemakoaustrijske nacionalne manjine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, Zagreb-Sarajevo: Synopsis,
2010.
2. GEIGER, Vladimir, Nestanak Folksdojera, Zagreb: Nova stvarnost, 1997.
3. GEIGER, Vladimir, Nijemci u akovu i akovtini, Zagreb: Hrvatski institut za povijest:
Dom i Svijest, 2001.
4. GEIGER, Vladimir, Folksdojeri: Pod teretom kolektivne krivnje, Osijek: Njemaka narodnosna zajednica, Zemaljska udruga Podunavskih vaba u Hrvatskoj, 2002.
5. GEIGER, Vladimir, Logor Krndija 1945.-1946., Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest
Zagreb; Hrvatski institut za povijest - Podrunica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje,
2008.
6. Partizanska i komunistika represija i zloini u Hrvatskoj 1944.-1946. - Dokumenti 2 Slavonija, Srijem i Baranja, Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest - Podrunica za
povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 2006.
7. Zbornik Mire Kolar-Dimitrijevi: Zbornik radova povodom 70. roendana, Zagreb: FF Press i
Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, 2003.
183
LUCIUS
PRILOZI
I. INTERVJU S PRIPADNIKOM NJEMAKE NACIONALNE MANJINE

(Nutar)
POVIJEST JEDNE OBITELJI

Intervju s pripadnikom njemake nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj
Antunom Gertnerom.
Antun Gertner roen je 7. lipnja 1950. u Nutru, Republici Hrvatskoj gdje provodi
svoj cijeli ivot.

Za poetak, moete li mi rei po kojoj ste obiteljskoj liniji Nijemac?

Po oevoj liniji.
Znate li kada i na koje prostore Hrvatske dolazi Vaa obitelj?

Naalost, ne znam tonu godinu dolaska moje obitelji na prostore Hrvatske.
No, mogu sa sigurnou rei kako su mi i djed i pradjed roeni u Nutru.

Imate li saznanja ime se bavila Vaa obitelj po samom dolasku i kakav je

drutveni status imala?
Mogu rei da mi se obitelj naratajima bavila zemljoradnjom, ali za sam
drutveni status nemam informacija.

Mijenja li im se status uspostavom Nezavisne Drave Hrvatske? Ukoliko da,

na koji nain i na kojem se polju drutveno/politikog ivota manifestira?
U tom periodu status im se ne mijenja, ostaju zemljoradnici sve do 1945.
godine kada su protjerani iz svojih kua.

Nakon smjene reima i dolaska komunista na vlast, jesu li lanovi Vae

obitelji progonjeni, zatvarani u logore i oduzima li im se imovina?
Svi lanovi moje obitelji, osim oca, protjerani su teretnim vagonima u Njemaku.
Takoer, oduzeta im je i sva imovina. Otac sa majkom i starijom sestrom, ipak ostaje
u Nutru.

Nakon oduzimanja imovine, gdje Vaa obitelj zapoinje svoj ivot?

Iako im je sva imovina oduzeta, obitelj ostaje ivjeti u Nutru. Primljeni su u
kuu koloniste V. L., gdje ostaju naredne dvije godine. Nakon toga, vraaju se u
svoju kuu koju tek 1975. godine uspijevaju slubeno prepisati na svoje ime.

Mijenja li samo drutvo odnos prema njima?

Drutvo ne mijenja odnos prema njima, niti su osuivani zbog svoje pripadnosti.
Moete li mi rei u kojem periodu ivot Vae obitelji prelazi u normalu?

Rekao bih negdje krajem 1950-ih i poetkom 1960-ih.
184

Smeta li Vam izraz Folksdojer i to za Vas on predstavlja?

Ne. Naprotiv, ponosim se svojim porijeklom.
Djelujete li danas u manjinskim udrugama?

Ne.
Koliko ste, kao manjina, zadovoljni pravima i ivotom u Republici Hrvatskoj?

Moji ukuani i ja, zadovoljni smo pravima i ivotom u Republici Hrvatskoj.
Jo jednom, zahvaljujem Vam se to ste pristali obaviti intervju.

Tekst prilagodila, te intervju obavila:
Barbara Vukovi
Dana, 13. srpnja 2013. u Nutru.
II. INTERVJU S PRIPADNIKOM NJEMAKE NACIONALNE MANJINE

(Osijek)
POVIJEST JEDNE OBITELJI

Intervju s pripadnicom njemake nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj
Mirtom Galo (ro. Tomai).
Mirta Galo (ro. Tomai) roena je 24. rujna 1959. godine u Osijeku, Republici
Hrvatskoj gdje provodi vei dio svog ivota.
Za poetak, moete li mi rei po kojoj ste obiteljskoj liniji Nijemica?
Njemica sam, i po majinoj, i po oevoj obiteljskoj liniji.

Znate li kada i na koje prostore Hrvatske dolazi Vaa obitelj?

Drugom polovinom 18. stoljea sele se s podruja podno Schwarzwalda,
brodovima, u Apatin da bi konano 80-ih godina 19. stoljea svoj ivot zapoeli
na prostoru Osijeka i Tenja.

Imate li saznanja ime se bavila Vaa obitelj po samom dolasku i kakav je

drutveni status imala?
Po samom dolasku u Apatin (Republika Srbija) dva se brata razdvajaju, jedan se
bavio brodogradnjom, a drugi trgovinom. Kasnijim dolaskom u Osijek i Tenje, obitelj
se bavila zemljoradnjom, trgovinom i obrtom. Mogu rei kako su bili imuni.

Mijenja li im se status uspostavom Nezavisne Drave Hrvatske? Ukoliko da,

na koji nain i na kojem se polju drutveno/politikog ivota manifestira?
U sutini ne. Zadrali su imuni status i nastojali se javno ne izraavati. No,
majin ujak Franjo Helfrich bio je priznati farmaceut koji je 1942. godine postao
dogradonaelnikom Osijeka.

185
LUCIUS
Nakon smjene reima i dolaska komunista na vlast, jesu li lanovi Vae

obitelji progonjeni, zatvarani u logore i oduzima li im se imovina?
Slabljenjem i povlaenjem njemake vojske (1944. godine) veliki dio moje
obitelji otiao je u Njemaku, dok se manji dio skrivao kod hrvatskih obitelji kako
ne bi bili deportirani.
Djedov otac, majka, te dvije sestre i brat (porodica Speiser) 1945. godine zavrili
su u valpovakom logoru. U njemu provode dvije godine, ali zbog loih uvjeta svi
umiru od tifusa. Takoer, oduzeta im je sva i movina.

Nakon smirenja situacije i izlaska iz logora, gdje zapoinju svoj ivot i kakva
im je mogunost zapoljavanja?
Po priama majke sjeam se kako su od nekih ljudi dobili staru kuu na
koritenje, jer im je sva imovina oduzeta. U prvo vrijeme ovisili su iskljuivo o pomoi sugraana, tek kasnije uspijevaju doi do sitnih poslova.

Mijenja li samo drutvo odnos prema njima?

U negativnom smislu ne, upravo suprotno. Za vrijeme i nakon izlaska iz logora,
pomagali su im na razne naine kako bi mogli preivjeti.

Smeta li Vam izraz Folksdojer i to za Vas on predstavlja?

Ne smeta mi, jer je to moje podrijetlo. Mogu rei kako sam se s tim izrazom
susrela tek 1972. godine (u obitelji se nije prialo o tome), dolaskom maminog bratia
iz Njemake (porodica Nemesch) i otkrivanjem istine o vlastitom porijeklu.

Djelujete li danas u manjinskim udrugama?

U samom radu ne, ali pratim i posjeujem organizirana dogaanja udruge
Nijemaca. Sin T. G. lan je manjinske udruge Nijemaca u Osijeku i danas deklarirani Nijemac.

Koliko ste, kao manjina, zadovoljni pravima i ivotom u Republici Hrvatskoj?

Osobno sam zadovoljna, ne mogu rei kako sam imala problema zbog svog
podrijetla. Republika Hrvatska 1997. godine omoguila nam je povrat dijela imovine
(oko 70% vrijednosti kue) koja je oduzeta nakon Drugog Svjetskog rata.

Jo jednom, zahvaljujem Vam se to ste pristali obaviti intervju.

Tekst prilagodila, te intervju obavila:
Barbara Vukovi
Dana, 10. srpnja 2013. u Osijeku.
186
III. USTUPLJENI DOKUMENTI MIRTE GALO (ro. TOMAI)
Slika 1. Obiteljsko stablo porodice Speiser
187
LUCIUS
Slika 2. Vjenani list roditelja Mirte Galo (ro. Tomai)
188
Slika 3. Osmrtnica mr ph. Franje Helfricha, dogradonaelnika Osijeka 1942. godine

i oevog ujaka Mirte Galo (ro. Tomai)
189
LUCIUS
IV. FOTOGRAFIJE GROBLJA FOLKSDOJERA U VINKOVCIMA

Mjesto: Teretni kolodvor eljeznikog vorita Vinkovci, predgrae grada Vinkovaca
- Novo Selo (njem. Najdorf)
Datum: 14. srpnja 2013. godine
Fotografkinja: Barbara Vukovi
Slika 4. Ulazak u nekadanje groblje Folksdojera, Vinkovci
Slika 5. Devastirano i naputeno groblje Folksdojera, Vinkovci
Slika 6. Grob neimenovanog oca i djeteta, Vinkovci
190
Slika 7. Grob Dorothee Batiner i Christine Schmidt, Vinkovci
Slika 8. Nadgrobni spomenik obitelji Waidmann, Vinkovci
Slika 9. Nadgrobni spomenik pripadnika/ice Folksdojera, Vinkovci
191
LUCIUS
BARBARA VUKOVI
HOW TO SURVIVE THE CHANGE OF REGIME?
The fate of ethnic Germans on the territory of Croatia
Summary
This paper discusses the repression over the Germans on the Croatian territory after World
War II. The burden of collective guilt, which marked the whole demos has resulted in a
merciless punishment over many years. From the introduction of the history of German
immigration to their actions during the World War II we come to the backbone of work.
The main issue of this paper is the load of collective guilt and its consequences. Based on
the literature and personal testimonies the various speculations about the extent of adversity
that have affected the Germans on the Croatian territory after World War II are clarified.
Keywords: World War II., Folksdojeri, Germans, Yugoslavia, collective guilt, repression
192
PRIKAZI - REVIEWS
Russell Kirk, Politika razboritosti, Veernji list, Zagreb, 2015., 252 str.
Autor djela, Russel Kirk, bio je ameriki politiki teoretiar, filozof i povjesniar.
Roen je u saveznoj dravi Michigan 1919., a umro 1994. godine. Svojim bogatim
opusom uvelike je obiljeio razvoj anglo-amerikog konzervativizma u 20.st.
Pred vama je prikaz prvog hrvatskog izdanja knjige Politika razboritosti koja
je u SAD-u izdana 1993. godine. Ona slui kao jako dobar uvod u konzervativnu
misao jer se autor uputa u niz vanijih tema i problema povezanih uz nju, naravno iz
amerike percepcije, stoga, trebamo biti oprezni kada amerike prilike usporeujemo
s hrvatskim.
Knjiga se sastoji od prologa, uvoda, 18 zasebnih tematskih seminara koji su
bazirani na stvarnim Kirkovim predavanjima na fakultetu te epilogu.
U prologu (11-16) gospodin Ivan Pongrai opisuje svoj zanimljivi prvi susret
sa Russelom Kirkom i daljnja dogaanja vezana uz njihov odnos. On iz svog neposrednog iskustva komentira autorov ivot te znaaj njegovih djela.
Mark C. Henrie u uvodu (17-30) iznosi Kirkove ideje, nain pisanja te vanost
njegovog opusa. Istie njegovu sklonost propitivanju ustaljenih injenica u modernoj
akademskoj zajednici. Ono to je specifino za Kirka jest njegovo zalaganje za konzervativizam, misao koja promie mudrost steenu iz prolosti.
Kirk u Pogrekama ideologije (33-41) upozorava na opasne greke svih ideologija koje tee svojim apstraktnim idejama radikalno iskonstruirati prolost i
sadanjost pa ak i koncepciju same ljudske prirode zanemarujui provjereni povijesni kontinuitet. Ideolozi esto daju iluzorna obeanja o stvaranju raja na Zemlji
dok odbacuju spasenje poslije smrti, a za ispunjenje svojih vizija trae apsolutnu
vlast.
Zatim, u Deset konzervativnih naela (43-53) Kirk iznosi, prema vlastitom
miljenju, 10 osnovnih znaajki konzervativne misli s kojima bi se sloila veina
konzervativaca. On svakako napominje da konzervativizam nije ideologija, ve
nain ivota i stanje uma te on nema svoje izriito napisane dogme.
U sljedeem poglavlju, Konzervativna stvar: deset dogaaja (53-62), Kirk iznosi izabranih 10 dogaaja koji su imali jaki konzervativni znaaj i poruku po
njemu. Preko njih eli pokazati da konzervativizam nastoji sauvati stare vrijednosti
i mudrosti u borbi sa svojim vjenim neprijateljima radikalnim silama.
Autor u poglavlju Deset konzervativnih knjiga (63-75) opisuje djela koja su
dobar primjer konzervativne misli. Napominje da izvori konzervativizma nisu
teorije i apstrakcije sakupljene na jednom mjestu ve se oni nalaze u obiajima,
konvencijama i stoljetnom drutvenom kontinuitetu. Drutvo stvara knjige, a ne
knjige drutvo.
Nadalje u Deset primjernih konzervativaca (75-87) Kirk navodi osobe koje su
na njega najvie utjecale kroz ivot. Govori o tome kako svaka osoba spontano
195
LUCIUS
spoznaje svoje politike i svjetonazorske afinitete kroz neslubene ivotne situacije.

Tenja za ouvanjem trenutno izgraenog ivotnog tijeka jest osnovni konzervativni
nagon prema kojemu promjena nije sama po sebi i reforma, odnosno poboljanje
postojeeg poretka.
U Politici T.S. Eliota (87-101) autor detaljnije opisuje ivot i djelo knjievnika
T.S. Eliota. Eliot je naglaavao vanost postojanja pisaca koji e teiti politikoj
i svakoj drugoj istini bez obzira hoe li dobiti javno priznanje, odnosno, nagradu
u nekom obliku za to.
Kirk u Donald Davidson i konzervativizam Juga (101-112) polazi od opeg
stajalita da je ameriki Jug (nekadanja Konfederacija) najkonzervativniji dio
SAD-a. Uzima za primjer D. Davidsona koji se suprotstavljao centralizaciji savezne vlade u Washingtonu te njezinoj marginalizaciji Juga i njegovih ruralnih
obiaja i vrijednosti.
Nadalje, Kirk suprotstavlja planirane, glomazne i dehumanizirajue ekonomije
komunizma i kapitalizma socijalnim naelima Humane ekonomije Wilhelma Rpkea
(113-121). Rpke smatra da je etinost nuna u kreiranju humane ekonomije, koju
povezuje i sa religijskom duhovnou, koja svim takvim pothvatima daje iri drutveni
smisao.
U ibanju Malcolma Muggeridgea po liberalizmu (121-131) Kirk vidi gospodina Muggeridgea kao osobu koja je dobro shvaala svoje vrijeme i zakljuke
objektivno zasnivala realnim stanjem stvari, a ne na temelju emocionalnih i ideolokih apstrakcija. Zaprepastilo ga je pravo lice socijalizma nakon boravka u
Moskvi 1932. te je kritizirao one koji su unato svemu i dalje doivljavali SSSR
kao konanu ljudsku utopiju.
Kirk u Popularnom konzervativizmu (133-143) iznosi kako je isti ope prihvaen i rasprostranjen meu Amerikancima te se on vidi u njihovom nainu
ivota i odgoju makar ga veina ne bi znala intelektualno analizirati ve osjeaju
da je on ispravan instinktivno. Problem se javlja u sredinjoj vlasti koja je esto
podlona krajnje liberalnim utjecajima.
Nakon toga slijedi Nepristrana procjena libertarijanaca (143-153) u kojoj
Kirk analizira krivo postavljene povezanosti konzervativaca s libertarijancima.
Objanjava kako oni anarhistiki zagovaraju neogranienu slobodu te u skladu
s tim odbacuju religiju, obiaje, konvencije i kontinuitet, ono to je konzervativcu
najsvetije.
U sljedeem poglavlju, Neokonzervativci: ugroena vrsta (153-166), autor
objanjava to sve spada pod pojam neokonzervativac. Kirk pie da su to osobe
vie ili manje iskvarene konceptom ideologije kao vodilje drutva te su esto konzervativni samo formalno. Svejedno, puno su doprinijeli irenju i popularizaciji
konzervativnih stajalita. to se tie Kulturnih konzervativaca (167-177), svojim se
djelovanjem razlikuju od onih koji konzervativna naela propagiraju iskljuivo kroz
politiku. Nastoje ouvati moralni poredak tako to paze na obiaje, znanje, navike
196
Prikazi Reviews
i drutvene norme putem raznih humanistikih i znanstvenih usmjerenja uenja.

Smatraju da je ouvanje kulture presudno za odravanje zdravog drutva.
Zatim, u poglavlju Prema razboritoj vanjskoj politici (177-189) Kirk pie
kako razborito voena vanjska politika moe donijeti dobre rezultate te navodi
predsjednika Reagana i njegove uspjehe u borbi protiv SSSR-a kao primjer.
Raspadom SSSR-a, SAD je postao jedina supersila, a to je, spletom okolnosti,
dovelo do razvoja nerazborite i iznimno intervencionistike vanjske politike.
Nadalje, Drava Behemot: centralizacija (189-200) jest poglavlje u kojem
Kirk upozorava na opasnosti prevelike centralizacije koja je jedna od osnovnih
pokazatelja dekadentnog drutva. Sredinja vlast koja nastoji prebaciti na sebe to
vie lokalnih ovlasti, zbog vee uinkovitosti, na kraju e se suoiti s problemom
da je na sebe preuzela vie stvari nego to ih moe kvalitetno i mudro voditi.
Poglavlje pod nazivom Kultiviranje obrazovnih pustopoljina (201-211) govori
o tome kako je obrazovni sustav izgubio svoj prvotni smisao, a to je oblikovanje
karaktera i intelekta osobe te naposljetku pruanje filozofskog stanja uma koji
omoguava ovjeku sposobnost stvaranja kritikih i znanstvenih stavova, za razliku od slijepog prihvaanja postojeih trendova i dogmi.
Autor u sljedeem poglavlju Izgledi za proletarijat (211-225) definira pojmove proleter i proletarijat znaenjem koje su imali u rimskom razdoblju. Ljudi
koji nita ne daju drutvu osim svojega potomstva. Osobe koje ive o javnom
troku, ne plaaju porez, ne ispunjavaju graanske dunosti, ne obavljaju nikakve
poslove i ne poznaju smisao pobonosti. Na primjeru Detroita pokazuje razornu
snagu koju ima proletarijat.
U svom posljednjem predavanju pod nazivom Popularna vlada i neumjereni
umovi (225-235) Kirk smatra kako je ideologija demokratizma danas sasvim zamijenila nekadanji sadraj demokracije te zadrala samo deklarativnu formu. Takoer,
po njemu, izgraeni poredak, pravda i sloboda predstavljaju ciljeve drutva, a ne ideoloke apstrakcije koje vode u osrednjost.
Kirk knjigu simboliki zavrava sa Epilog kao opomena Moe li nadolazea
generacija iskupiti vrijeme? (235-240). On zakljuuje da je 20. stoljee, dekadentno
stoljee, ali uz to kae da nakon dekadencije dolazi i obnova, stoga, upuuje poruku
itateljima da je ivot vrijedan ivljenja unato rairenoj golemoj dosadi.
Sve u svemu, preporuio bih ovu knjigu svakome, naroito mladima, to je i
bila sama autorova zamisao. Russel Kirk nam eli rei da je konzervativizam skup
misli koje su opeljudske i univerzalne te se ne mogu pripisati pod neki svjetonazor
ili ideologiju ve pripadaju svakome kao duhovna batina ovjeanstva.
Ante Beir
197
LUCIUS
Boris Havel, Arapsko izraelski sukob, Religija, politika i povijest

Svete zemlje, Naklada ljevak, Zagreb, 2013., 640 str.
Knjiga Arapsko-izraelski sukob, Religija, politika i povijest Svete zemlje, autora
prof. dr. sc. Borisa Havela objavljena je travnju 2013. godine u izdanju Naklade
Ljevak. ivotopis autora poinje u Sarajevu 1966. godine. iroki raspon znanja
koje je stekao putem kolovanja omoguio mu je da napie ovo multidisciplinirano
djelo, koje je ujedno i prvo izdanje neke njegove knjige. Inae, autor je magistrirao komparativnu religiju na Hebrejskom sveuilitu u Jeruzalemu, a u Uppsali,
vedskoj na sveuilitu Livets Ord i u Tulsi, Oklahomi na sveuilitu Oral Roberts
Universityju diplomirao je meunarodne odnose i povijest. Doktorsku disertaciju
obranio je na Fakultetu politikih znanosti Sveuilita u Zagrebu na temu Religijski
aspekt arapsko-izraleskog sukoba, gdje mu je mentor bio jedan od najboljih strunjaka u Republici Hrvatskoj za geopolitiku, dr. sc. Vlatko Cvrtila. Boris Havel je
autor vie znanstvenih i strunih lanaka vezanih za Bliski istok, a takoer se bavi
i prevoenjem te je sudski tuma za engleski, hebrejski i vedski jezik. Trenutno je
zaposlen u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova.
Knjiga Arapsko-izraelski sukob govori o pozadini, razvoju te trenutanoj politikoj situaciji na dijelu Bliskog istoka koji u biti i idovi, krani, ali i muslimani
nazivaju Svetom zemljom. Knjiga je stvarana i pisana kroz petnaestogodinji
autorov angaman, na ovu temu s aspekta politologije, povijesti i teologije. Kroz nju
se u biti prvi put na hrvatskom jeziku prikazuje spomenuti sukob onako kako ga vide
i sami akteri. Djelo obiluje sa 640 stranica teksta te jo osam stranica priloga, koji
ukljuuju Izraelove patrijarhe (Abrahama, Izaka, Jakova), plemena i samo rodoslovno stablo (poznatijih biblijskih linosti). Rije je temi o kojoj nitko dosad u
Republici Hrvatskoj nije pisao opirno i sustavno na nain kako je to uradio Boris
Havel, poglavito od poetka povijesti idovskog naroda pa sve do dananjih dana.
U knjizi su spojena tri elementa - religija, politika i povijest u jednu zaokruenu
cjelinu, uz maksimalnu objektivizaciju najduljeg sukoba u novijoj povijesti.
Djelo je sistematski podijeljeno na devet poglavlja: 1. Uvod u problematiku
arapsko-izraelskog sukoba (23-39), 2. Metodologija i izvori (41- 88), 3. Uloga i
vanost povijesti u idovstvu i islamu (89-109), 4. Pregled povijesti Svete zemlje
od islamskih osvajanja (111-265), 5. Neidovi u idovskim izvorima i tradiciji
(267-290), 6. Islam, idovi i Palestina od nastanka islama do 1917. (291-380),
7. Razvoj cionistikog pokreta i religijskog cionizma (381-487), 8. Islamski teritorij
i idovska politika vlast (489-578), 9. Zakljuak: percepcija, bit i budunost sukoba
(579-589). Nakon navedenih poglavlja i zakljuka slijede pojmovnici i kratice te
naravno, popis literature uz kazalo imena i nazivlja koji se spominju u knjizi.
U uvodnom dijelu knjige autor prikazuje i obrazlae ukratko problematiku
cjelokupnog odnosa na Bliskom istoku, odnosno arapsko-izraelskog sukoba. Autor
198
Prikazi Reviews
ukazuje na politike, vojne, a posebice diplomatske okolnosti koje su dovele do

stvaranja izraelske drave, a potom i do intenzivnih arapsko-izraelskih sukoba.
U drugom poglavlju autor opisuje kojom se metodologijom te izvorima sluio te
dodaje napomene o nazivlju i transliteraciji. Navodi da je krenuo od pretpostavke da
religiozni akteri u biti nikada ne djeluju iskljuivo na temelju religijskog interesa, ve
da u njihovom radu ima mnogo drugih (i vanijih) imbenika. Uz to dri i da se ne
smije zanemarivati ni psiholoko stanje aktera. Cilj njegovog istraivanja, na kome
se i temelji ova knjiga, je otkrivanje postojanja politikog ponaanja ili politikih
obrazaca u arapsko-izraelskim odnosima koji se u odreenoj mjeri oslanjaju na kanon ili na tumaenje kanona (tradicionalno, povijesno). Pritom autor veliku panju
posveuje otkrivanju onih dijelova u kojima postoji koleracija i interakcija izmeu
religijskog i politikog. On izriito podvlai da steeno znanje o bilo kojoj temi
moe biti (relativno) tono, ali nikada nije potpuno i apsolutno zadano.
Tree poglavlje se poglavito bavi ulogom i vanou povijesti u idovstvu i
islamu. Autor dokazuje da raniji sukobi ovih dviju religija nikada nisu bili ni priblino tolikih razmjera kao danas zbog suprotnosti u tumaenju teolokih formula.
Autor pridaje tome da se nakon to su prihvaene temeljne teoloke postavke vjere,
poput jednobotva, veina ostaloga temeljilo, ne na teorijskim spekulacijama oko
metafizikih naela, ve na puno konkretnijem fenomenu na povijesnim ili navodnim povijesnim zbivanjima, kroz koje je dotino boanstvo dokazivalo svoje tvrdnje.
U sljedeem poglavlju autor razlae pregled povijesti Svete zemlje do islamskih
osvajanja, gdje navodi da je za oblikovanje idovske vjere, kao i religijsko-politike
misli (relevatno za ovu studiju), najvanije biblijsko razdoblje, koje zapoinje Abrahamom, a zavrava u etvrtom stoljeu prije Krista. Sustavnim navoenjem biblijske povijesti Izraela interpretira minule dogaaje. Peto poglavlje bavi se neidovima u idovskim izvorima i tradiciji putem kojih se razliito tumailo njihove
svete spise. Havel navodi da u Bibliji ne postoji misao o idovskoj superiornosti
nad drugim narodima, ve da se interpretacijom nekih dijelova kasnije rabinske
predaje moe protumaiti navedeno stajalite, ponajvie zbog toga da su idovi
izabrani kao odabrani narod. Ne treba smetnuti s uma da je svaki narod, kako u
antikom, tako i u odreenom obliku danas, sebe smatrao na neki nain posebnim,
a ne samo idovski.
Autor u iduem poglavlju opisuje islam, odnosno muslimane, idove te podruje njihovih razmimolaenja Palestinu od nastanka pa sve do 1917. godine. Pojavu
i razvoj cionistikog pokreta i religijskog cionizma autor razlae na vie od sto stranica.
Navodi kako su i Theodor Herzel i David Ben-Gurion u cionizmu vidjeli nain politikog opstanka idovskog naroda, premda se kod Ben Guriona javljala sklonost ka
koritenju biblijskih argumenata povratka na Cion. Nadalje, navodi kako se ta ideja
mjenjala ak i nakon nastanka Drave Izrael, ovisno o okolnostima trenutnih zbivanja
u datom trenutku. To je vidljivo ponajvie preko tretiranja neidovskih naroda, samim
time i drava prema njima.
199
LUCIUS
Osmim poglavljem, prije samoga zakljuka, Havel navodi i analizira dogaaje

koji su se zbili krajem 19. stoljea pa sve do dananjih dana. Poseban osvrt daje
u vezi arapsko-izraelskih sukoba te snazi, volji i otpornosti idovskog naroda, uz
stalni naglasak na tzv. meunarodnu zajednicu te u manjoj mjeri na Jugoslaviju.
Takoer, Havel naglaava kako se ne smije ispusti iz vida da razdvojenost izmeu
crkve i drave ne postoji ni u idovstvu ni u islamu, koji te dvije sfere promatraju
u jednoj zasebnoj cjelini, za razliku od naeg vienja tog fenomena.
Prema Borisu Havelu, gruba podjela povijesti Izraela, odnosno povijesnog
podruja drave Izrael je: 1. razdoblje biblijske povijesti Izraela, 2. povijest Izraela
iz vremena Drugog hrama, 3. razdoblje rimske vladavine, 4. razdoblje kranske
bizantinske vladavine, 5. razdoblje arapskog osvajanja i vlasti, 6. kriarsko razdoblje,
7. mameluko razdoblje, 8. osmansko razdoblje i 9. razodblje cionizma i modernog
Izraela.
Havelova knjiga, s obilnim brojem injenica i interpretacijom spomenutih dogaaja iri vidike te namee potrebu interdisciplinarne rasprave o pitanju stvaranja
cionizma, Drave Izrael te arapsko-izraelskog sukoba. Sredite idovske starozavjetne misli su povijesna zbivanja, a time i njihovi protagonisti. Biblija kao znanstveni izvor takoer nije liena povijesnih informacija, ali ona i dalje nije primarni
znanstveni izvor. U kontekstu arapsko-izraelskog sukoba, porast percepcije politike kao odraza teolokih crno-bijelih kategorija mogla bi lako prerasti u kljunu
odrednicu daljnjeg tijeka zbivanja. Danas su esto prisutne pojednostavljene interpretacije dogaaja, a u historiografiji, kao i u ostalim znanostima, potreban je ipak
jedan dublji nain analiziranja te koritenje temelja historiografije arhivske
grae.
Danijel Jurkovi
200
Prikazi Reviews
Duan Viro, Slobodan Miloevi-Anatomija zloina,

Profil, Zagreb, 2007., 718 str.
Duan Viro, umirovljeni asnik HV-a i veteran Domovinskog rata, uhvatio se u ovom
sluaju veoma zahtjevog posla, odluio je napisati biografiju voe strane protiv koje
se borio. Treba uzeti u obzir da autor nije povjesniar, ve publicist, stoga ni metodologija pisanja i istraivanja nije bila u potpunosti historiografska. Ona je u mnogo segmenata publicistika, dok samo neki aspekti pokazuju povjesniarski pristup.
Knjiga je podijeljena na pet velikih cjelina, od kojih je daleko najopirnija ona koja se
bavi ratom u Hrvatskoj, Sloveniji i BiH. Djelo je po svojoj vrsti povijesno-biografsko,
te ono predstavlja moda i prvi ozbiljniji pokuaj uvida u srpsku politiku scenu
zadnjih petnaestak godina dvadesetog stoljea. Osim regularne biografije Slobodana
Miloevia, kao prilog knjizi su dodani transkripti prislukivanih razgovora obitelji
Miloevi i njihovih najuih suradnika. Prislukivanje su obavile hrvatske tajne slube,
a iz dananje perspektive ti nam prijepisi razgovora predstavljaju vrijedan povijesni
izvor.
U prvom dijelu knjige, autor se bavi politikom scenom u Srbiji, a donekle i
u cijeloj bivoj Jugoslaviji, krajem osamdesetih godina dvadesetog stoljea. Treba
navesti kako je samo uvodni dio posveen privatnom ivotu Slobodana Miloevia
u godinama prije njegova uspona na vlast. Treba primjetiti kako se samo sredite
radnje vrti oko politike karijere Miloevia, to je i logino za biografiju jedne bitne
politike linosti. Viro prikazuje sve aspekte njegova politikog uspona, okolnosti
koje su tada bile u Srbiji, Jugoslaviji, Europi i svijetu, te i samu Miloevievu unutarnju motivaciju. Ovdje se primjeuje jedan bitan element autorovog pisanja, a to
je da fusnote izostaju u mnogim dijelovima teksta, to e biti ozbiljna metodoloka
pogreka u kasnijim recima drugog i treeg dijela knjige gdje su otvorena mnoga
kontoverzna pitanja rata u Hrvatskoj i BiH, koja jednostavno ne mogu biti kvalitetno
odgovorena bez pozivanja na izvor. Unato tome, rasvijetljeni su mnogi za hrvatsku
javnost mutni dogaaji kao to su uspon srpskog nacionalizma i stvaranje ozraja
netrepeljivosti prema nesrbima od strane jugoslavenskih Srba. Takoer, mnogo pozornosti je baeno na dogaaje na Kosovu, koji e se pokazati kao presudni za daljnji razvoj politike situacije u bivoj SFRJ.
Nadalje, radnja se u nekoliko navrata premjeta u Sloveniju, Hrvatsku i BiH.
Autor donosi sliku politike situacije tih zemalja u neophodnoj i dovoljnoj mjeri
kako bi se postavila podloga za ralanjivanje Miloevieva utjecaja i na druge jugoslavenske Republike. U detalje je opisan njegov politiki angaman kao voe ne samo
Srbije, ve i svih Srba u Jugoslaviji. Dan je i uvid u Miloeviev nain odravanja
na vlasti sebe i svojih poslunika. Do najsitnijih pojedinosti su opisani mehanizmi
voenja vladajuih struktura, policije, paravojnih postrojbi, stranke i stranakopolitikih poslunika. itatelj ovdje moe dobiti kvalitetan uvid u strukturu vlasti
201
LUCIUS
koja je bila na elu Srbije dugi niz godina. Duan Viro ne prikazuje samo unutranju
politiku ve i vanjsku. Sve ono to je Miloevi radio na vanjsko-politikom polju
je takoer izanalizirano, kao i sve okolnosti koje su diplomatski bile zadesile krnju
Jugoslaviju. Ovaj dio knjige zavrava sklapanjem mira u Hrvatskoj i BiH, naravno s
prikazivanjem Miloevieve uloge u sklapanje samog Daytonskog sporazuma.
U posljednjim dijelovima knjige, Viro se odluio pozabaviti poratnim Miloeviem, i politikom scenom Srbije na zalazu tisuljea. Ovdje su beskompromisne
politike borbe izmeu srpske vlasti i opozicije, kao i predsjednikov udio u svemu tome prezentirani mnogo opirnije nego u prijanjim poglavljima. Osim o politikim borbama, ovdje ima rijei i o, za Miloevia kobnom, ratu na Kosovu 1998.
godine te posljedicama ove vojne intervencije. Na kraju je opisan pad Slobodana
Miloevia, odnosno, gubitak vlasti, uhienje, transferiranje u Haag, te naposljetku
smrt u eliji.
Kao to je navedeno, nakon biografije, prueni su transkripti Miloevievih
telefonskih razgovora. Oni su podijeljeni u dva dijela. Prvi se bavi razgovorima
Miloevia s rukovodstvima RSK i RS za vrijeme vojno-redarstvene akcije
Oluja. itajui te razgovore, moe se zaista vidjeti kako su vodstva pobunjenih
Srba gledala na vojne poraze i slom velikosrpske pobune, ali i gledita samog
Miloevia ija je uloga meu mnogima predmet kontoverze. Drugi dio se odnosi
na vrijeme nakon rata. Tu postoje razgovori raznih tematika u kojima prednjae oni
politike prirode, ali i onih obiteljskih, sportskih i kulturnih. Veina razgovora se odvijala izmeu lanova obitelji Miloevi i njihovih najbliih politikih suradnika.
I ovdje se mnogo moe saznati kroz neke razgovore na koji je nain Slobodan
Miloevi preferirao voditi politiku borbu.
Treba navesti kako je ova knjiga vjerovatno najkompletnija biografija Miloevia
napisana od jednog hrvatskog autora. Iako ona nije u potunosti povjesniarska, daje
nam zaista vrijedan uvid u mnoga dogaanja, od kojih su mnoga povezana i sa tadanjom situacijom u Hrvatskoj. Duan Viro je napravio poetni korak jedne veoma
zahtjevne zadae; pogleda hrvatske historiografije na ivot i djelo srpskog dravnika
Slobodana Miloevia.
Marko Ardizzone
202
IZVJETAJI - REPORTS
203
Izvjetaj s izlobe
1914. Sjeanje na Prvi svjetski rat novac, medalje, odlikovanja
Povodom stote godinjice poetka Prvog svjetskog rata, numizmatiki odjel
Arheolokog muzeja u Zagrebu ukljuio se u obiljeavanje ovog povijesnog
dogaaja koji je zauvijek promijenio svijet. Izloba 1914. Sjeanje na Prvi
svjetski rat novac, medalje, odlikovanja odrana je u Arheolokom muzeju
u Zagrebu od 27. lipnja do 28. rujna 2014. godine, a autori izlobe su Tomislav
Bili, Miroslav Na i Ivan Mirnik.
Prva godina Velikog rata nije ostavila prevelikog traga na dotadanje poslovanje Arheolokog muzeja u Zagrebu, ukljuujui i Numizmatiki odjel. Upravo
je ova godina zlatno doba Muzeja a obiljeava ju nabava materijala za numizmatiku zbirku. No, druga polovica iste godine donosi stagnaciju i nazadovanje
Muzeja.
Sama izloba sadri oko 300 predmeta numizmatikog, medaljerskog, faleristikog te povijesnog karaktera. Prvi dio izlobe je novac, odnosno ono s ime
su u depu vojnici odlazili u rat, kako kae autor izlobe. Drugi dio su medalje.
Naime, politike i kulturne prilike uvijek imaju svoga odraza i u numizmatici, kako
na novcu, tako i na medaljama. Austro Ugarska Monarhija drala je vrlo veliku
vojsku, pa je tako i broj medalja, oznaka, znaki i odlija proporcionalan tome.
Primjerom kako dogaaji uvjetuju nastanak znaki i medalja moe biti objava
rata Srbiji 28. 7. 1914. godine, kada naglo raste potreba za medaljama, vojnim
oznakama i oznakama. Na medaljama i znakama, otkovanim i izraenim u brojnim veliinama i materijalima najee se vide dvojica saveznikih careva, Franjo
Josip I. i Wilhelm II., ali i Franjo Josip kako klei u molitvi.
Godine 1915. broj ratnih plaketa i medalja znaajno se poveao, dok se 1916.
godine na medaljama oplakuje smrt Franje Josipa I. i pozdravlja mladog cara i kralja.
Kako se rat nikako nije mogao okonati, u etvrtoj ratnoj godini izrada medalja i
znaki pomalo pada.
Kada govorimo o Centralnim silama, sustav odlikovanja u Monarhiji ve je
dugo bio uspostavljen i glavna struktura se nije mijenjala, dok je dodatna gradacija
odlikovanja uvedena strogo propisanim ukazima. Znakovlje i znake ugrubo se
mogu podijeliti na znake i znakovlje pripadnika vojnih jedinica i domoljubne
znake. Znake vojnih jedinica su bile uglavnom oznake pukovnije, brigade, divizije,
korpusa i armija. S druge strane, domoljubne znake bile su izraz podrke. Takve
znake nosili su vojnici i civili podjednako.
Poetkom rata obnovljeno je carsko kraljevsko drutvo austrijskog Srebrnog
kria. Njegova zadaa je bila preuzimanje skrbi za rezerviste koji su se vratili
kui. Ovo drutvo je po uzoru na prusku akciju iz Napoleonovih ratova Gold
gab ich fr Eisen obnovilo ovu akciju 1914. u Njemakoj i u Austro Ugarskoj
205
LUCIUS
Monarhiji. Za svaki poklon u zlatu ili novcu bi se dobivao eljezni prsten s natpisom akcije na gotici i godinom akcije sakupljanja 1914. U Hrvatskoj se pak ova
akcija odvijala u svrhu prikupljanja novca za obitelji poginulih vojnika. Za svaku
donaciju (minimalna donacija je bila 5 kruna) dobivao se eljezni prsten s natpisom na hrvatskom Dadoh zlato za eljezo i bio je zatien igom Povjerenstva
za organizaciju dobrovoljne ratne bolniarske slube u Zagrebu, primjeri ega se
mogu vidjeti i na samoj izlobi.
Eksponate prate razni panoi, makete, modeli, karte, kako bi se dobio to
bolji uvid u kontekst vremena ijim svjedokom su nam izloeni predmeti. Tako je
poetak Prvog svjetskog rata i 1914. godinu Arheoloki muzej u Zagrebu prikazao kroz odlikovanja, vojno znakovlje, znake i prstenje zemalja sudionica burnih
dogaaja; Austro Ugarske Monarhije, Njemakog Carstva, Ruskog Carstva i
Kraljevine Srbije, a na kraju vrijedi spomenuti i humanitarni karakter izlobe,
gdje se neobaveznom donacijom pomae u razminiravanju Hrvatske.
Anja Kovai
206
Izvjetaji Reports
Izvjetaj s izlobe
Klasini Rim na tlu Hrvatske: arhitektura, urbanizam, skulptura
Godine 2007. osmiljen je ciklus s trima izlobenim temama kojima se ele pokazati vrijedni artefakti koji se nalaze po mnogim hrvatskim muzejima, a datiraju iz razdoblja antike i pronaeni su na podruju dananje Hrvatske. Godine
2010. realizirana je prva izloba Antiki Grci na tlu Hrvatske u Galeriji Klovievi
dvori, a Klasini Rim na tlu Hrvatske je druga u nizu. Trea, koja tek eventualno
predstoji jest Refleksije antike na suvremenu hrvatsku kulturu i umjetnost.
Izloba Klasini Rim na tlu Hrvatske otvorena je u Galeriji Klovievi dvori 27.
oujka, no nije trajala do 25. svibnja kako je bilo predvieno, ve do 8. lipnja 2014.
godine. Izloba je koncipirana po zamisli kustosice Jasminke Pokleki Stoi, koja
je bila zbog drugih obaveza sprijeena zavriti ovaj projekt. Zavrili su ga kustosi
Galerije Klovievi dvori i strunjaci koautori izlobe. Izloba obuhvaa razdoblje
od irenja Rima do vremena cara Dioklecijana, dakle od 3.st. pr. Krista do 3. st. po.
Krista.
Oko 150 eksponata iz razdoblja rimske prisutnosti na naem teritoriju,
odnosno tadanje rimske provincije Dalmatia, Pannonia i Histria, posueno je iz
mnogih muzeja i gradova kako bi se na jednom mjestu vidjelo ono najznamenitije.
Spomenute rimske provincije ine tri kljune cjeline u koncepciji izlobe. Uz to
su obraene i teme poput portreta, rimskih i domaih boanstava, nadgrobnih
spomenika te ostalih imbenika svakodnevnog ivota, a sve to s ciljem to boljeg
uvida u elemente vane za razumijevanje rimske kulture.
Meu mnogim vrijedim artefaktima, posebnu panju privlai mramorni kip
tijela rimske carice Livije, posuen iz grada Opuzena, dok se glava carice uva u
Ashmolean Museumu u Oxfordu. Livijin kip pronaen je u arheolokim istraivanjima 1995/1996. godine u Naroni zajedno sa skupinom mramornih kipova carske obitelji i ostacima rimskog hrama Augusteuma. Veini kipova nedostaje glava,
budui da su kipovi u rimsko doba sastavljani od vie dijelova, pa je tako i skulptura
Livije pronaena bez glave. Prema anegdoti, Livijinu glavu je u 19. stoljeu u
Naroni zapazio britanski arheolog Arthur Evans te ju je, zamijenivi je s nekim
mjetaninom za svoj eir, ponio u Veliku Britaniju gdje je ostala do danas. Za ovu
priliku je iz spomenutog muzeja u Oxfordu posuena glava carice Livije koja je na
izlobi spojena s tijelom.
Meu eksponatima na izlobi moi e se vidjeti i znamenita Glava Solinjanke
koja se uva u Arheolokom muzeju u Zagrebu. Ovaj mramorni portret s poetka
3. st. pripada meu vrlo kvalitetne kiparske radove tog doba, a Solinjankom
se naziva prema mjestu nalaza. Pretpostavlja se da je to portret carice Plautile,
Karakaline supruge. Solinjanka je ujedno i zatitni znak izlobe.
207
LUCIUS
Tako se na jednom mjestu moglo vidjeti moda ono najbolje to se moglo

donijeti, ono najzanimljivije to se moglo ispriati o klasinom Rimu na tlu Hrvatske,
o njegovoj arhitekturi, urbanizmu, skulpturi, jednom rijeju o civilizaciji.
Anja Kovai
208
Izvjetaji Reports
XI. Dies historiae - Res novae et seditiones:

pobuna kao imbenik promjene
(11. prosinca 2013.)
Dana 11. prosinca 2013. na Hrvatskim studijima Sveuilita u Zagrebu odran je

XI. Dies historiae s temom Res novae et seditiones: pobuna kao imbenik promjene.
Rije je o znanstvenom skupu u organizaciji Drutva studenata povijesti Ivan
Lui Lucius iju temu predlau studenti, a na kojem izlau sveuilini profesori
i znanstvenici iz raznih hrvatskih znanstvenih institucija. Godine 2013. odabrana je
tema studenata povijesti, Kreimira Doia i Marijana Vodopije.
Simpozij je zapoeo u 10,00 sati u dvorani Zagreb na Hrvatskim studijima
Sveuilita u Zagrebu, a na njemu je sudjelovalo 11 izlagaa. Izlagae su najavljivali
moderatori Monika Juki i Tomislav Zrno.Okupljene predavae i goste pozdravili su prof. dr. sc. Josip Talanga,voditelj Hrvatskih studija Sveuilita u Zagrebu,
proelnik Odjela za povijest, doc. dr. sc. Mijo Korade te potpredsjednik Matice
hrvatske dr. sc. Stjepan Sui.
Znanstveni skup bio je podijeljen u tri djela. Prvo predavanje odrao je izv. prof.
dr. sc. Renato Mati s Hrvatskih studija Sveuilita u Zagrebu koji je predstavio problematiku Nasilja i drutvenih promjena. Temu hrvatske mladei prije Prvog svjetskog rata obradio je dr. sc. Igor Despot, nastavnik u O Markuevec i O Savski
Slika 1. Izlaganje dr. sc. Igora Despota
209
LUCIUS
Gaj, u svome predavanju Radikalne ideje i djelovanje hrvatske studentske mladei

u razdoblju prije Prvog svjetskog rata. Profesor s Hrvatskih studija Sveuilita u
Zagrebu, dr. sc. Marko Jerkovi, svojim izlaganjem o Pobuni predijalaca u Zagrebakoj biskupiji za vrijeme biskupa Ladislava de Kabol (1326.-1343.) predoio je
izgled pobune u srednjem vijeku. Nakon ovog predavanja uslijedila je pauza za
domjenak koji je osigurao DSP Lucius za izlagae i posjetitelje.
Nakon stanke predavanje pod naslovom Revolucija kao analogija: Primjer
Francuske revolucije odrao je Branimir Jankovi, profesor s Filozofskog fakulteta
u Zagrebu. Profesor Hrvatskih studija Sveuilita u Zagrebu, dr. sc. Rudolf Barii
otkrio je Tko su bili bosanski ustanici 1840.? eljko Holjevac, izvanredni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu svoje je predavanje posvetio revoluciji
1848. kao prijelomnici europske i hrvatske povijesti. Rusiju na barikadama:
revolucionarnu 1905. godinu, pribliio je mr. hist. Joko Pavkovi s Hrvatskih
studija Sveuilita u Zagrebu.Vii znanstveni suradnik na Hrvatskom institutu
za povijest, dr. sc. Nikica Bari, govorio je o Balvan revoluciji i oruanoj pobuni Srba u Hrvatskoj. Prof. dr. sc. Marko Petrak s Pravnog fakulteta u Zagrebu
odrao je predavanje pod naslovom Lustracija u antikom Rimu i u suvremenim
postkomunistikim dravama. XI. Dies historiae zatvorio je izv. prof. dr. sc. Mirko
Bilandi s Filozofskog fakulteta u Zagrebu predavanjem o Arapskom proljeu i
meunarodnoj sigurnosti.
Slika 2. Izlaganje prof. dr. sc. Marka Petraka
210
Izvjetaji Reports
Dugogodinji kontinuitet odravanja te izvrstan odaziv ponajboljih hrvatskih

povjesniara, dokazi su kako je znanstveni skup Dies historie hvale vrijedno
dogaanje koje moe sluiti na ponos koliko studentima organizatorima, toliko i
Hrvatskim studijima Sveuilita u Zagrebu.
Petra Babi, Lucija Frajli
211
LUCIUS
Prvi interdisciplinarni studentski simpozij Utjecaji povijesnih prekretnica na drutvene preobraaje,

(15. travnja 2014.)
injenica da je u 2014. godini odran upravo Prvi interdisciplinarni studentski

simpozij ukazuje na nekoliko pojedinosti koje je dobro istaknuti prije samog izvjetaja sa toga skupa. Najprije, kada se ovakvo neto dogaa prvi put, to je onda
jedan od ohrabrujuih signala da do izraaja dolazi studentska poduzetnost i sklonost osmiljavanju novih projekata i aktivnosti kako bi se doprinijelo ivosti studentske zajednice. Osim toga, ako je to bio prvi simpozij, on sasvim sigurno nee
biti jedini, jer organizator - Drutvo studenata povijesti Ivan Lui Lucius, eli
da takav skup, poput tradicionalnog Dies historiae, takoer postane susret koji e
se iz godine u godinu iekivati i unaprjeivati uz zalaganje to ireg kruga studenata razliitih smjerova. Uvoenjem interdisciplinarnog karaktera simpozija,
DSP Ivan Lui Lucius odgovorio je na potrebu da se povijesnim temama pristupi suradnjom razliitih, ali srodnih, prije svega humanistikih znanstvenih
disciplina, te je nastojao pruiti poticaj izlagaima da odabranim temama svojih
izlaganja pokuaju pristupiti ne ograniavajui se iskljuivo na spoznaje i metode
unutar povijesne znanosti. Usto, otvorenost izlagaima s razliitih smjerova naih
Hrvatskih studija, ali i drugih fakulteta, ukazuje na elju studenata povijesti da
o povijesnim temama uju od i svojih kolega iz perspektive drugih disciplina,
njihova pristupa, steenih znanja i podruja interesa, te upuuje Lucius na suradnju s drugim udrugama. Konano, simpozij je studentski. Izlagai su bili iskljuivo studenti, ime im je pruena prilika da izlaganjem svojih radova publici i
raspravi, steknu iskustvo u pisanim i prezentacijskim vjetinama.
Dakle, Prvi interdisciplinarni studentski simpozij odran je 15. travnja 2014.
u zgradi Hrvatskih studija pod naslovom Utjecaji povijesnih prekretnica na drutvene preobraaje. Takvim, iroko postavljenim rasponom moguih tema, nije
se htjelo zainteresirane izlagae ograniavati vremenskim razdobljem ili tematskom
cjelinom, nego omoguiti raznovrsnost i priliku studentima da izborom i izlaganjem tema dokau njihovu vanost u kontekstu naslova simpozija, dakle ne samo
kao izoliranih dogaaja, nego onih koji su potaknuli stanovite procese. Sudjelovalo
je petero studentica i studenata. Petra Babi se u izlaganju Recepcija rimskog
prava bavila razlozima, podrujima i nainima recepcije rimskog prava u Europi,
i pruivi povijesni pregled, dovela ga u vezu sa temeljima veine suvremenih europskih pravnih sustava. Ivan Badanjak govorio je o Propasti Aztekog Carstva.
U svom izlaganju ralanio je koloplet imbenika koji su doveli do propasti carstva
koje je do 16. stoljea bilo jedno od najmonijih u Srednjoj Americi, te posljedice tog
procesa koji je urodio dramatinom promjenom kulturne, politike i demografske
212
Izvjetaji Reports
slike tog dijela svijeta. Kolega Ivan Bosak s Katolikog bogoslovnog fakulteta
u Zagrebu, nastupio je na simpoziju sa temom Uspostavljanje komunistikog
reima od 1943. do 1946. i utjecaj Komunistike partije Jugoslavije na politiki
ivot u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji. U izlaganju je kolega Bosak
prikazao kljune dogaaje od osnivanja Antifaistikog vijea narodnog osloboenja
Jugoslavije do osnivanja FNRJ, s posebnim naglaskom na odnose i politiku KPJ
prema svima koji su joj stajali na putu utvrivanja jednostranake diktature, kao
i na meunarodne utjecaje i ideoloka previranja u tom razdoblju. Monika urak
izlagala je o temi koju je naslovila Cuius regio, eius religio Reformacija i politike prilike u 16. stoljeu. Kolegica urak analizirala je politike okolnosti u
Svetom Rimskom Carstvu koje su nastupile nakon objave 95 teza Martina Luthera.
Razmotrila je odnose razliitih strana, interesno umreenih u procese pokrenute
pojavom i irenjem protestantizma, zahvativi njemako plemstvo, seljatvo, carsku
vladarsku kuu i papinstvo, koji su trajali do sklapanja Augsburkog mira kojim je
na spomenutom prostoru ustanovljen ravnopravan poloaj protestanata u odnosu
na katolike. Lucija Frajli odabrala je temu Prema apsolutnoj moi: reforme pape
Inocenta III. (1198.-1216.). U svojem izlaganju pruila je prikaz aspekata pontifikata pape ije je djelovanje oznailo vrhunac papinske moi unutar Crkve, kao to
su centralizacija rimske kurije, razvoj kanonskog prava, upravne reforme te moralna
obnova za to je posebno znaajan etvrti lateranski sabor. Pozornost je posveena
i uspjesima u pozicioniranju papinstva na vanjskopolitikom planu, najizraenijih
u odnosu Inocenta III. s Engleskom koja je za njegova pontifikata postala papinskim lenom.
Iako su ovaj put svi sudionici simpozija bili studenti povijesti, oni su u svoja
izlaganja unijeli i pravne, politoloke, socioloke i druge elemente. Iskazani interes
studenata i nastavnika koji su nakon zavretka studentskih izlaganja iskoristili
mogunost da postavljaju pitanja i razmijene miljenja sa izlagaima, pokazao je
da su Prvim interdisciplinarnim studentskim simpozijem u velikoj mjeri ispunjena
oekivanja i postavljeni ciljevi, te je potvrena korisnost takve inicijative.
Mateo Bunoza
213
LUCIUS
Predstavljanje zbornika Biblioteke Dies: ene kroz povijest

(11. studenoga 2014.)
U prostorijama Knjinice Hrvatskih studija, 11. studenog 2014. godine predstavljeno je esto po redu izdanje zbornika iz Biblioteke Dies pod nazivom ene kroz
povijest. Zbornik je nastao iz znanstvenog skupa Dies hiestoriae odranog u
prosincu 2012. godine.
U ime izdavaa, nazone goste i izlagae uvodno je pozdravila predsjednica
Drutva studenata povijesti Ivan Lui Lucius Mateja Maljuga. Nakon toga je
jedna od urednica Zbornika, Petra Marini uputila zahvalu autorima 14 radova
koji su u njemu zastupljeni te nazonim predstavljaima Zbornika. Istaknula je
i potporu koju je pri realizaciji ovog projekta pruilo Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, te se prisjetila da je odravanje znanstvenog skupa 2012. godine
pobudilo i interes medija, a posebno injenice da je skup popratila i Hrvatska radiotelevizija. Takva potpora institucija i interes javnosti, naglasila je, bila je dodatan
motiv da se pristupi temeljitoj i kvalitetnoj pripremi Zbornika. Izrazila je oekivanje
da e ova publikacija biti koritena i kao nastavna literatura na fakultetima.
Kao predstavnica Odjela za povijest Hrvatskih studija, gostima se zatim obratila doc. dr. sc. Ivana Juki. Ona je pohvalila odabir teme znanstvenog skupa iz
kojeg je nastao Zbornik, istaknuvi kako tematika ena u povijesti, premda vana
i izazovna, naalost jo uvijek pripada u red onih marginaliziranih te da je predstavljeni Zbornik doprinos da se to ispravi. I doc. dr. sc. Ivana Juki izrazila je
naklonost inicijativi da se Zbornik iskoristi i kao nastavna literatura te obeala potporu Odjela za povijest Hrvatskih studija svim aktualnim i buduim projektima
i aktivnostima DSP-a Lucius.
Doc. dr. sc. Dubravka Zima se sloila sa konstatacijom prethodne govornice
o zapostavljenosti teme ena u historiografiji te je istaknula kako ona nipoto ne
zasluuje biti doivljavana kao ekscesna tema. U izlaganju se osvrnula na svoj
rad u Zborniku, Odrastanje adolescentice u 19. stoljeu: djevojaki dnevnik Ivane
Brli Maurani (1888.-1891.). Naglasila je kako su joj spoznaje do kojih je dola
iitavajui dnevnik poznate spisateljice, pruile uvid u djevojaku svakodnevnicu
koji je poprilino razliit od uopenog, stereotipnog miljenja o strogo kodificiranom i monotonom ivotu djevojaka toga vremena i otkrile bogat drutveni ivot
ispunjen brojnim kontaktima i fizikim aktivnostima.
Gostima se obratila i dr. sc. Marija Karbi sa Hrvatskog instituta za povijest
koja je doprinos znanstvenom skupu i Zborniku dala izlaganjem i radom Uloga
pripadnica visokog plemstva u ivotu hrvatskih zemalja tijekom kasnoga srednjeg
vijeka. Istaknula je kako je prilikom svojih istraivanja, na primjeru velikaica
Barbare Frankapan i Jelene Jaki, uspjela ostvariti odmak od uobiajene normativne
214
Izvjetaji Reports
sfere, tj. srednjovjekovnih pravnih odredbi, poglavito u pitanjima nasljedstva.

Nakon prouavanja relativno rijetkih izvora u kojima se velikaice spominju, zakljuila je da je njihova uloga bila znaajnija nego to se to ini na prvi pogled te da
su djelovale na razliite naine i na razliitim podrujima od gospodarstva do
politikea njihovo je znaenje bilo veliko u prijenosu kako imovine tako i poloaja
i ugleda.
Posljednji se nazonima obratio doc. dr. sc. Marinko iak, koji je obnaavi
dunost tajnika Hrvatskih studija tijekom pripreme izdavanja Zbornika, pruio znaajnu podrku DSP-u Ivan Lui Lucius pri njegovu izdavanju. On je pohvalio
kvalitetu svih radova, a izdvojio je dva koja su ga se posebno dojmila onaj prof.
dr. sc. Ante Beena koji je napisao lanak u sjeanje na prof. dr. sc. Vesnu Girardi
Juki donijevi vrijedne podatke o njezinom bogatom ivotnom putu i velikom
doprinosu znanstvenom i politikom ivotu Republike Hrvatske, te rad dr. sc.
Gordana Ravania o poloaju srednjovjekovnih dubrovakih sluavki koji mu je
zbog podruja njegovog zanimanja bio posebno blizak. Doc. dr. sc. iak izrazio
je na kraju izlaganja podrku DSP-u Ivan Lui Lucius i posebnu zahvalu
Knjinici Hrvatskih studija koja je stavila na raspolaganje svoje prostorije i pruila hvale vrijednu organizacijsku podrku, osiguravi time izuzetno prikladan
ambijent za predstavljanje zbornika ene kroz povijest.
Ovim dogaajem potvren je kontinuitet izdavake djelatnosti DSP-a Ivan
Lui Lucius, akademska zajednica je, sudei po ocjenama izlagaa i interesu
nazonih, predstavljenim Zbornikom obogaena jo jednim korisnim i vrijednim
izdanjem, a udareni su i temelji za daljnju suradnju sa Knjinicom Hrvatskih studija na buduim slinim projektima.
Mateo Bunoza
215
LUCIUS
Izvjetaj s tribine Ukrajinska kriza

(27. svibnja 2014.)
Dvorana ibenik na Hrvatskim studijima je 27. svibnja 2014. bila popritem

ukrajinsko-ruskog sukoba. Iako u hrvatskoj izvedbi taj sukob nije ukljuivao oruje
ve samo argumente, nije bilo nita manje zanimljivo. Naime, Drutvo studenata
povijesti Ivan Lui Lucius organiziralo je tribinu povodom politikih promjena i
oruanog sukoba u Ukrajini, smatrajui to aktualnom temom koju bi vrijedilo obraditi kako s geopolitikog, tako i historiografskog gledita.
Govornici na tribini nazvanoj Ukrajinska kriza bili su Boo Kovaevi i
uro Vidmarovi, dok je ulogu uvodniara i moderatora preuzeo Tomislav Zrno,
potpredsjednik DSP Ivan Lui Lucius i student povijesti na Hrvatskim studijima.
I rusku i ukrajinsku stranu zastupali su ugledni hrvatski intelektualci koji su
svojevremeno obnaali dunosti hrvatskih diplomata u Rusiji, odnosno Ukrajini.
Boo Kovaevi zavrio je sociologiju i filozofiju na Filozofskom fakultetu u
Zagrebu, vie godina bio je saborski zastupnik (1992.-2000.), ministar u vladi
Ivice Raana (2000.-2003.) i veleposlanik Republike Hrvatske u Ruskoj Federaciji
(2004.-2009.), a danas predaje na Visokoj koli meunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjld. Njegov sugovornik uro Vidmarovi diplomirao je
povijest i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, takoer je bio saborski
zastupnik (1990.-1994.) i veleposlanik RH u Ukrajini (1994.-1999.), a od umirovljenja iz diplomatske slube 2002. do danas bavi se knjievnom kritikom,
povijeu hrvatske knjievnosti u iseljenitvu i u susjednim zemljama te prevoenjem s ukrajinskog, ruskog i slovenskog jezika.
Tribini je prisustvovalo tridesetak studenata Hrvatskih studija koji su sa zanimanjem pratili argumente obiju strana glede ukrajinske krize. Rasprava je zapoela
uvodnim govorima Kovaevia i Vidmarovia, koji su predstavili dva razliita pogleda ruski i ukrajinski na revoluciju koja se dogodila u Kijevu u veljai 2014.
(tzv. Euromajdan), pripojenje Krima Ruskoj Federaciji i oruani sukob pro-ruskih
separatista s ukrajinskim snagama sigurnosti u istonoj Ukrajini. Kovaevi je nastojao razjasniti kontroverzno rusko stajalite i argumente kojima ga ruska dravna
politika podupire: (1) prosvjede i revoluciju kojima je u veljai 2014. sruen reim predsjednika Viktora Janukovia Kremlj smatra dravnim udarom zbog upitne
ustavnosti i zakonitosti Janukovieva opoziva i preuzimanja vlade od strane oporbene koalicije; (2) na pripojenje Krima Rusiji u oujku 2014. slubena Moskva
gleda kao na ishod slobodno izraene demokratske volje graana Krima na referendumu 16. oujka i svojevrsno ispravljanje povijesne nepravde iz 1954. kada je
ruska sovjetska vlast predale Krim Ukrajinskoj SSR; (3) sukob u istonoj Ukrajini
tumaen je od ruske strane kao razumljivi otpor ruske manjine nelegalnoj ukrajinskoj
vlasti i njezinim pokuajima nasilne ukrajinizacije ruskog stanovnitva. uro je
216
Izvjetaji Reports
Vidmarovi studentima izloio ukrajinsko vienje tih triju tema: (1) Euromajdan
simbol je ukrajinske puke pobune protiv odnaroene i korumpirane vlasti Viktora
Janukovia i Stranke regija; (2) rusko pripajanje Krima krenje je meunarodnog
prava, referendum o odcjepljenju bio je nezakonit i proveden uz nadzor ruske vojske,
a argumenti o ispravljanju povijesne nepravde iz 1954. ignoriraju itav niz povijesnih okolnosti pod kojima je dolo do predaje Krima Ukrajinskoj SSR; (3) pro-ruska pobuna u istonoj Ukrajini organizirana je i potpomognuta iz Moskve te
nema veze s nikakvim navodnim krenjem prava ruske manjine niti rusko-govornog stanovnitva istone Ukrajine.
Nakon uvodnog dijela, govornici su nastojali odgovoriti na neke od argumenata druge strane i ukazati na jo neke probleme ukrajinske krize i njezina
prenja u hrvatskim medijima. uro Vidmarovi ponovno je naglasio slinosti
izmeu hrvatske borbe za osamostaljenje i srpske pobune iz 1990-ih s aktualnim
dogaanjima u Ukrajini. Takoer, ukazao je na problematian odnos hrvatskih medija prema vijestima iz Ukrajine, pri emu veina objavljenih lanaka implicitno
zastupa rusku stranu. Nastojei se osobno ograditi od ruske argumentacije, Boo
Kovaevi ustvrdio je kako ne smatra kako je ruska diplomacija iskrena kada kao
motiv za potporu pro-ruskim pobunjenicima u istonoj Ukrajini navodi krenje
manjinskih prava tamonje ruske zajednice, i to iz razloga to dosadanja ruska
vlast ni na koji nain nije odgovorila na stvarno krenje ruskih manjinskih prava
u susjednom Kazahstanu ili probleme koje etniki Rusi imaju u rodnoj Rusiji
zbog masovne imigracije iz muslimanskih predjela Sjevernog Kavkaza. Zato,
Kovaevi kao glavne razloge ruskog ukljuivanja u ukrajinsku krizu vidi strah
od ukrajinske integracije u euroatlantske strukture, to bi se nepovoljno odrazilo
na geostrateki poloaj Rusije u regiji. Takvu vanjsku politiku konfrontacije sa
Zapadom smatra problematinom i iz same ruske perspektive, jer, kako tvrdi,
dugorono Kina predstavlja puno veu opasnost za Rusiju i u demografskom,
gospodarskom i politikom smislu nego EU i SAD.
Za razliku od gotovo svakodnevnih vijesti i osvrta u tiskanim i elektronikim
medijima, Kovaevi i Vidmarovi studentima Hrvatskih studija predstavili su
ogromnu koliinu stvarnih informacija o ukrajinskoj krizi kako one povijesnog
karaktera, tako i insiderske, vezane uz njihova vlastita diplomatska iskustva u Rusiji
i Ukrajini. Tribina koju je priredilo DSP Ivan Lui Lucius bila je prava informacijska bomba za sve zainteresirane studente koji su ju pohodili.
Leo Mari
217
LUCIUS
Hrvatski iseljeniki kongres

(23. - 26. lipnja 2014.)
U organizaciji Hrvatskih studija Sveuilita u Zagrebu, Hrvatske matice iseljenika,
Ureda Hrvatske biskupske konferencije i BK BiH za Hrvatsku inozemnu pastvu, od
23. do 26. lipnja 2014. godine, u Zagrebu je odran prvi Hrvatski iseljeniki kongres u Zagrebu. Budui da je Hrvatska iseljenika zemlja, javila se potreba za raznovrsnim sustavima globalnog umreavanja domovinske i iseljene Hrvatske. S ciljem
osmiljavanja novih strategija koji bi doveli do vreg povezivanja Republike
Hrvatske i hrvatskih iseljenika te odravanja svijesti o hrvatskom identitetu, zapoela je organizacija prvoga Hrvatskog iseljenikog kongresa. Na kongresu su sudjelovali ugledni znanstvenici, javni i kulturni djelatnici, crkveni velikodostojnici te
poslovni ljudi iz Hrvatske i iseljenitva.
Svoj trag u organizaciji i odravanju ovog znaajnog skupa, ostavili su studenti
preddiplomskog, diplomskog i doktorskog studija Hrvatskih studija Sveuilita u
Zagrebu. Pod mentorstvom profesorice Vlatke Vukeli, studenti su obavljali pomone poslove u organizaciji kongresa. Tako su bili zadueni za dijeljenje akreditacija
i koordinaciju svih sudionika, predavaa, novinara i gostiju, za tehniku pomo na
izlaganjima i podjelu promotivnih materijala Hrvatskih studija i ostalih pokrovitelja
ovog znaajnog skupa.
Slika 1. Dio studenata volontera Hrvatskih studija i prof. dr. sc. Mijo Korade
218
Izvjetaji Reports
Prvi dan Hrvatskog iseljenikog kongresa odran je u Starogradskoj vijenici

na Gornjem gradu. Program je zapoeo pozdravnim govorima organizatora, znaajnih crkvenih veledostojnika, politiara te veleposlanika iz Republike Hrvatske i ostalih krajeva svijeta. U ime Organizacijskog Odbora sve nazone pozdravio je njegov
predsjednik Marin Sopta, a sveanost otvorenja uveliali su nadbiskup zagrebaki
kardinal Josip Bozani, voditelj ureda Papinskog vijea za pastoral selilaca i izbjeglica mons. Edward Robinson Wijesinghe i predsjednik Hrvatskog sabora Josip Leko.
Radni dio prvog dana kongresa bio je podijeljen u nekoliko tematskih cjelina: Hrvatsko
iseljenitvo sad i ovdje; Znanost u dijaspori: perspektive suradnje; Suradnja iseljene Hrvatske i Republike Hrvatske: izazovi i perspektive; Dvojbe drugog narataja;
Uiti hrvatski. Predavanja su odrali ugledni znanstvenici, profesori te javni i kulturni djelatnici iz Hrvatske i iseljenitva. Govorilo se o organizaciji i okupljanju dijaspore, stanja hrvatskog iseljenitva u prolosti i danas te institucionalnog odnosa
Republike Hrvatske prema hrvatskom iseljenitvu. Nakon radnog dijela Kongresa,
odrala se rasprava o znanosti u dijaspori. Predavanje na tu temu, odrao je bivi ministar znanosti, obrazovanja i porta Dragan Primorac. Program se nastavio raspravama
o suradnji iseljene Hrvatske s domovinom, o ulozi jezika u formiranju identiteta i
problemima mlaih generacija iseljenika u SAD-u i Australiji.
Slika 2. Otvaranje Hrvatskog iseljenikog kongresa (izvor: narod.hr)
Drugi dan kongresa odran u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu, zapoeo

je pozdravnim govorom predsjednika HBK mons. dr. elimira Puljia i dekana
Katoliko-bogoslovnog fakulteta vl. dr. Tonija Matulia. Predavanja i rasprave
voene su s posebnim osvrtom na odnos crkve i iseljenitva. Posjetitelji su mogli
uti predavanja o hrvatskom duebrinitvu u Njemakoj i SAD-u, liturgijskoj
glazbi u hrvatskim katolikim zajednicama, ali i o poloaju ena u iseljenitvu.
Takoer, reklo se neto vie o Hrvatima u Belgiji, Skandinaviji i Argentini. Osim
toga, pozornost su privukle teme i iz podruja ekonomije. Tako je glavno pitanje
219
LUCIUS
bilo kako poboljati gospodarsku suradnju izmeu Hrvatske dijaspore i hrvatskog

gospodarstva. Razgovaralo se i o gospodarskom identitetu dijaspore, investicijama
iste u Hrvatsku i o mogunostima ulaganja povratnika u hrvatsko gospodarstvo.
Dan je zavrio prigodnom izlobom serijskih publikacija Hrvata izvan Hrvatske
u Nacionalnoj i sveuilinoj knjinici s ciljem naglaavanja uloge i brendiranja
hrvatske dijaspore.
Trei dan odravanja Kongresa bio je proet domoljubnim programom u povodu Dana dravnosti. Obiljeavanje je zapoelo misom u crkvi svetoga Marka koju
je predvodio kardinal Josip Bozani. Program se nastavio druenjem u Gradskom
kazalitu Komedija gdje je odran sveani koncert za sudionike kongresa pod nazivom Samo je jedna Hrvatska. Uzvanici su imali priliku uivati u izvoenju domoljubnih pjesama i recitala koje su, izmeu ostalih, izvodili hrvatski glumci Anja
ovagovi, Tomislav Marti te Joko evo. Sveani koncert dodatno je uljepao poznati hrvatski glazbenik Oliver Dragojevi u pratnji zbora Izvor.
Slika 3. Oliver Dragojevi i zbor Izvor, koncert Samo je jedna Hrvatska, kazalite Komedija
(izvor: www.hrvati.ch)
Program etvrtog dana odravao se na dvije lokacije. U Hrvatskoj matici iseljenika govorilo se o institucijama hrvatskog iseljenitva, a predsjednik programskog
odbora Mijo Korade odrao je izlaganje o Hrvatskim studijima. Istovremeno se u
Drutvu hrvatskih knjievnika raspravljalo o vanosti kulturnih veza Hrvatske i
hrvatske dijaspore, o hrvatskim tiskovinama u inozemstvu te o potrebi upoznavanja
i afirmacije hrvatske povijesti i kulture u svijetu.
Bogati program prvog hrvatskog iseljenikog kongresa zavrio je sveanom
veerom za sudionike, volontere i uzvanike. Kraj ovog znaajnog skupa oznaila je
220
Izvjetaji Reports
tiskovna konferencija na kojoj su govorili jedni od organizatora i inicijatora kongresa,

dr. sc. Marin Sopta i prof. dr. sc. Mijo Korade. Izmeu ostalog, predstavljena je rezolucija s buduim planom hrvatskih iseljenika u smislu jasnijeg povezivanja i djelovanja s maticom zemljom.
Prvi hrvatski iseljeniki kongres izniman je po tome to je otvorio mnoga pitanja i potaknuo na daljnje rasprave. Budui da se u posljednjih nekoliko godina
naruilo povjerenje izmeu domovinskih institucija i dijaspore, nametnula se obveza
razvijanja bolje suradnje izmeu domovine i njezinih iseljenika. Studenti Hrvatskih
studija imali su prilike upoznati se s hrvatskim iseljenitvom te ih istovremeno pitati
sve to ih je zanimalo, posebice u pogledu razvijenosti obrazovanja u europskim i
prekomorskim zemljama. Hrvatski iseljeniki kongres pruio je nezaboravno iskustvo za sve koji su na njemu sudjelovali i nadamo se, potaknuo na buduu blisku
suradnju.
Ana Jaki, Stjepan Paukovac, Lucija Frajli
221
INTERVJU - THE INTERVIEW
doc. dr. sc. IVANA JUKI

ijuki@hrstud.hr
Doc. dr. sc. Ivana Juki roena je u Slavonskom Brodu, gdje je i zavrila srednjokolsko obrazovanje. Godine 2001. zavrila je Studij povijesti na Hrvatskim studijima Sveuilita u Zagrebu. Magistrirala je na Filozofskom fakultetu Sveuilita
u Zagrebu s temom Zagrebaki biskup Emerik Esterhazy i l.7./Hrvatska pragmatika sankcija iz 1712., pod mentorstvom prof. dr. sc. Nenada Moaanina, 2005.,
a 2009. je doktorirala na istom fakultetu pod mentorstvom prof. dr. sc. N. Moaanina
s disertacijom Hrvatska pragmatika sankcija: cum Regi, tum Patriae. Po zavretku
diplomskoga studija zapoljava se na Hrvatskom institutu za povijest na projektu
Opis zemalja Kraljevine Hrvatske na vojnim kartama 18. i 19. stoljea, voditelja
dr. sc. Mirka Valentia. Paralelno, od 2006. do 2010. predaje na Hrvatskim studijima kao vanjska suradnica, a od travnja 2010. stalno je zaposlena na toj instituciji.
Na Odjelu za povijest predaje predmete A history of Croatia, Hrana i ranonovovjekovlje, Opa povijest ranomodernog doba, Povijest Maarske, Plemstvo u Hrvatskom saboru 1650.-1740. i Politika povijest, a na Odjelu za kroatologiju predmet
Hrvatska kulturna i politika povijest 16. i 17. stoljea.
Trenutno joj je istraivaki interes usmjeren ka analizi umijea vladanja habsburkih vladara u ugarsko-hrvatskom dijelu Monarhije u 17. stoljeu, s posebnim
osvrtom na promjene i kontinuitete u djelovanjima hrvatskih stalekih korporacija
u tom procesu, ali i prema utjecaju osobnoga u kreiranju drutveno-politikoga
ivota kraljevinskoga i monarhijskoga prostora.
***
Intervju
Potovana profesorice, kako komentirate injenicu da su Hrvatski studiji
ocijenjeni kao najbolji humanistiki fakultet u Hrvatskoj pogotovo s obzirom na dugogodinju borbu za etabliranje meu humanistikim fakultetima.
to mislite da je doprinijelo tomu?
Mogue je da je osjetljivost pravnoga poloaja Hrvatskih studija bila motivacija za konstantan rad svih djelatnika Studija na usavravanju programa,
organizacijske strukture i sl., no duboko vjerujem da je ova ocjena rezultat truda
razliitih pojedinaca unutar Hrvatskih studija, koji posljednjih 20-ak godina na
razliite naine podravaju injenicu da su Hrvatski studiji nastali kao potreba

225
LUCIUS
za nekim novim akademskim prostorom djelovanja: novih programa, drugaijih

nastavnika, poduzetnijih studenata. Dok god se njeguje ta izvorna ideja Hrvatskih
studija da pruamo neto drugaije i uvijek novo razliite politike i procese
ocjenjivanja mogu biti samo privremene prepreke ili poticaji.
I Vi ste bili studentica povijesti Hrvatskih studija, i to u prvoj generaciji.
to Vas je potaklo da upiete ba Hrvatske studije, primijeuju li se i danas
iste vrijednosti koje su postojale u vrijeme osnivanja studija povijesti na
Hrvatskim studijima?
Zato sam upisala Hrvatske studije? Sudbina valjda, nije to bio planski odabir,
ve susret s pravom osobom u pravo vrijeme i moje pitanje: to mogu izgubiti?!
A dobila sam jako puno. Hrvatski studiji mi se danas ine nemjerljivo bolji u odnosu
na moje vrijeme studiranja. Organiziraniji su, bogatiji programima, studentima,
nastavnicima to suivot svih nas ini kompliciranijim i mogue je osjeaj prisnosti
meu svim akterima neto manji nego onda. No i dalje mislim da komunikacija
postoji i dok god njegujemo taj kapital ne moramo se bojati budunosti. No, na tomu
moramo raditi konstantno i svi zajedno.

Za studente na Hrvatskim studijima, uvoenje mogunosti studiranja

samo jednoga smjera na diplomskom znanstvenog ili nastavnikog, bilo
je pomalo neugodno iznenaenje. Kako komentirate tu odluku? Takoer,
smatrate li da bi studij povijesti, i to ne samo na Hrvatskim studijima,
trebalo oblikovati na novi nain ili pak sadanji sustav dodiplomskog i
diplomskog studija ispunjava potrebe?
Openito prihvaam pokuaje uvoenja reda u sustave funkcioniranja studija pa
sam i tu odluku shvatila kao jedan takav pokuaj i zbog toga podrala. Odjel za povijest
nije bio jednoglasan po tom pitanju pa smo inicirali u razgovoru s Povjerenicom za
studente i nastavu i Voditeljem da se najboljem studentu znanstvenoga smjera kao
nagrada pokloni Nastavnika naobrazba. Nadam se da e to zaivjeti.
to se tie programa studija povijesti - diplomskoga i prediplomskoga, oni
svakako zahtijevaju novo ruho. Preddiplomski bi se trebao snanije otvoriti
svjetskoj povijesti i posebnostima unutar nacionalne povijesti, to mislim da je
ve prisutno i u ovom programu, a diplomski specijalizirati prema ljudskim resursima Odjela za povijest. Naglasak i na jednom i na drugom treba biti hrvatska
prolost. Ono to nas ini prepoznatljivijima na nacionalnoj razini, a i izvan nje,
jest injenica da smo mi Hrvatski studiji.

226
Prati li hrvatska historiografija dovoljno trendove stranih historiografija, koliko se to moe vidjeti u novijim radovima iz hrvatskog ranonovovjekovlja te koliko su Hrvatski studiji preko Erasmus programa
istupili na tome polju? Koliko Erasmus openito doprinosi irenju novih
vidika i profesorima i studentima?
Intervju The Interview
Mislim da da. Hrvatsko ranonovovjekovlje je u historiografskom odrastanju

i milijun je tema koje nas sve ekaju negdje u arhivima. No ono to se pie prati
suvremene trendove i mislim da je tomu snano pridonijela opet osobna poduzetnost
povjesniara srednje i mlae generacije da otputuju van, ali i opa digitalizacija koja
je uinila mnoge naslove, sadraje i izvore dostupnijima i tako nas sve povezala i
povezuju u razmiljnjima i stavovima.
Erasmus je lijepa platforma za susrete studenata i nastavnika. Hrvatski studiji su
odlino napredovali po tom pitanju i mislim da e postajati jo bolji. No, ini mi se
da vrijednost Erasmus nije u irenju vidika koliko u spoznaji kad se jednom naete
negdje u stranoj zemlji uviate da i ti nastavnici i studenti vode sline ivote, susreu
se sa slinim problemima i izazovima te da smo sliniji nego to volimo misliti.
I sami ste boravili na Sveuilitu u Peuhu, kakav je njihov pristup studiranju povijesti i koliko se razlikuje od hrvatskog?
Boravila sam tamo prole godine u studenom, a u travnju 2016. ii u na Sveuilite u Peuh u sklopu Erasmus programa. Studij povijesti izvodi se u sklopu Humanistikoga fakulteta, nositelj kojega je Institut za povijest u sklopu kojega djeluju
Odjeli podijeljeni kronoloki (npr. Odjel za srednjovjekovnu i ranonovjekovnu povijest, Odjel za modernu povijest itd). Ima ih ukupno est, zatim sedam istraivakih
centara koji su tematski usmjereni itd. Njihovi ljudski i istraivaki resursi su jako
dobri i stvaranje programa s takvim zaleem uistinu je neto to nam mogu samo
poeljeti. Preddiplomska razina je naravno usmjerena ka usvajanju opih znanja, no
ve spomenuta organizacija koja upravlja studijem povijesti, jasno pokazuje koliko je
istraivaka specijalizacija na diplomskoj razini prisutna i lake ostvariva.

to mislite o injenici da se danas na ak 8 institucija u Hrvatskoj moe

studirati povijest. Je li to pretjerano ili omoguava irenje novih vidika?
Ne mislim da je broj problem. Mislim da je problem to svi misle da trebaju
predavati povijest na isti nain. Takvu organizaciju preddiplomske razine jo i
razumijem, no diplomska razina bi na svakoj od tih institucija trebala biti drugaija,
specijalizirana prema identitetu odreene sastavnice ili sveuilita.

Mislite li da je rani novi vijek premalo zastupljen u istraivakim interesima mladih hrvatskih povjesniara?
S obzirom na nunost dodatnih znanja potrebnih za istraivanje ranonovovjekovlja mislim da je broj realan i oekivan.

U Vaem radu povijest plemstva, pojedinih plemikih obitelji i institucije

kralja zauzima vano mjesto, smatrate li da se, uvjetovano dijelom i povijesnim
naslijeem druge polovice 20. st., te teme u historiografiji zaobilaze?
Svakako je taj dio suvremene prolosti uvjetovao marginalizaciju tih tema. No,
s druge strane te teme su pak iznimno zahtjevne i razumijem zato se zaobilaze,

227
LUCIUS
no povijest stalekih institucija temelj je nae prolosti pa rekla bih i identiteta.

Nadam se da e i meu buduim povjesniarima biti onih hrabrih koji e se upustiti
u analize i interpretacije drutveno-politikih uloga hrvatskoga stalekoga svijeta u
kreiranju istoga.
Takoer, u svojem radovima drite korak sa suvremenim historiografskim
trendovima, smatrate li da su teme poput povijesti ena, skupina s margine
drutva i slinih skupina manje zastupljenih u tradicionalnoj historiografiji
podzastupljene u hrvatskoj historiografiji, i ako da to bi trebalo uiniti
kako bi se potaklo njihovo istraivanje?
Mislim da se i po tom pitanju vide znaajni pomaci. Opet, ono povijesno
razdoblje koje je historiografski obradilo neke temeljne teme, usmjerit e svoju
panju i na razliite teme iz povijesti svakodnevice. To ne znai da se Vi ne moete baviti npr. povijeu mode u hrvatskom ranonovovjekovlju, ali e Vam biti
teko; tko su trgovci i obrtnici koji su nabavljali materijale ili prodavali gotove
proizvode, kakvi su bili zakoni po kojima se ta djelatnost obavljala, tko su bile
trendseterice: samo najbogatije velikaice ili? Tko su pak one? Itd., itd.. Neka
temeljna predistraivanja ili radovi nisu objavljeni. No, ponavljam to ne znai
da se tim temama ne treba baviti, samo to ete usput otkriti itav niz pitanja koje
pripadaju temeljnim temama drutvene, politike ili gospodarske povijesti, a jo
uvijek nemaju odgovor u hrvatskoj historiografiji.
A, moda je to i zanimljiviji istraivaki put ....

S obzirom na to da ste dugo godina radili na Hrvatskom institutu za povijest,

zanima nas koliko se rad na Institutu razlikuje od rada na Sveuilitu?
Rad na Sveuilitu je nemjerljivo zahtjevniji i kompliciraniji, no kreativniji i
ivotniji. S druge strane, vrijeme i potpora istraivakom radu na Institutu je neusporedivo bolja. Upoznala sam dvije krajnosti. Bolji Instituti i bolja Sveuilita
dogodili bi se kada bi sustav stvorio preduvjete da se maknemo od tih krajnosti.

Ove ste godine postali proelnica Odjela za povijest, kakva je Vaa vizija
te funkcije?
Proelnitvo je administrativna funkcija i kao takva ne mislim da je mjesto
vizije. Kao proelnica postavila sam si odreene ciljeve usmjerene ka boljoj organizaciji i funkcioniranju nastave, ka koordinaciji odnosa nastavnika, uprave, studenata i sl. Ti ciljevi e biti ostvarivi u onoj mjeri koliko naiem na odaziv za
suradnju i lanova Odjela i uprave i studenata. Nadam se da e to zaivjeti. To je
neto to bi mogla biti naznaka moje vizija proelnitva.

Za kraj, moete li nam rei to za Vas znai bavljenje povijeu?

Ne mogu Vam dati jednoznaan odgovor: ponekad me povijest inspirira, ponekad
me iritira, ponekad me zabavlja, ponekad predstavlja bijeg od sadanjosti, ponekad

228
Intervju The Interview
mi se ini besmislena, a esto mi nudi razliite odgovore. No, iz nekoga razloga

jo uvijek se ne mogu maknuti od povijesti. Valjda je povijest u ovom ivotnom
trenutku moj poziv.
Petra Babi, Petra Vruina
229
UPUTE SURADNICIMA DIRECTIONS FOR CONTRIBUTORS

Zbornik Lucius objavljuje sljedee radove:
1. baccalauratske radove
2. diplomske radove
3. seminarske radove
4. radove izraene u sklopu radnih grupa
5. prijevode lanaka i dijelova knjiga stranih autora
6. ocjene, prikaze i osvrte
7. izvjetaje
Seminarski i diplomski radovi te radovi izraeni u sklopu radnih grupa moraju imati
krai saetak (pola kartice teksta) na jednom od stranih jezika. Ovi radovi moraju
imati dvije pozitivne recenzije (ukoliko je jedna negativna, odluku o objavljivanju
donosi uredniki odbor Luciusa).
Svi radovi se predaju na e-mail adresu jednom od lanova urednikog odbora, ili na
CD-ROMU.
Svi radovi moraju biti napisani na raunalu, u nekoj od inaica MS Word-a. Obavezno
je koritenje fonta Times New Roman, veliina slova je 12, a prored je dvostruk (2,0).
U biljekama veliina slova je 10, a prored jednostruk (1,0). Molimo autore da svi
radovi ne prelaze 2 arka (32 kartice). Uredniki odbor zadrava pravo naruivanja
veliine odreenog rada.
Tekstovi koji nisu napisani u skladu s ovim uputama bit e vraeni autoru na ispravak!
TEHNIKE UPUTE ZA PISANJE RADOVA
Nain navoenja literature:1
Popis koritene literature i izvora se navodi na kraju radnje. Prvo se navodi prezime
autora, potom ime, potom naslov djela, mjesto i godina izdanja. Naslov lanka se
pie kurentom u navodnicima, a naslov asopisa u kojemu se nalazi lanak kurzivno.
Naslovi knjiga i zbornika se takoer piu kurzivno. Prilikom navoenja koritenog
lanka iz asopisa ili zbornika obavezno je navesti godite i broj edicije u kojoj je
objavljen te pripadajue stranice (tonu paginaciju) cijelog lanka.
Knjiga:
RAUKAR, Tomislav, Hrvatsko srednjovjekovlje - ljudi, prostor, ideje, Zagreb, 1998.
lanak:
ANI, Mladen, Kako popraviti prolost. Konstrukcija memorije na
nadgrobnim spomenicima 15. stoljea, Povijesni prilozi, 34, 2008., 83.-102.
1
Upute za navoenje fusnosta izradili su Stipica Grgi, prof. i dr. sc. Marko Jerkovi, zaposlenici na Studiju
povijesti na Hrvatskim studijima Sveuilita u Zagrebu. Izabrani nain citiranja est je u asopisima
povijesne tematike. Preuzet je iz asopisa za suvremenu povijest i Povijesnih priloga.
231
Zbornik:
HAMMEL-KIESOW, Robert, Property Patterns, Buildings and Social Structure
of Urban Society, Power, Profit and Urban Land. Landownership in Medieval and
Early Modern Northern European Towns, Suffolk, 1996., 39.-61.
Izvor:
SMIIKLAS, Tadija i dr., Diplomatiki zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i
Slavonije. Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. X, Zagreb,
1912.
Citiranje novina:
KARAMAN, Ljubo, O negdanjim upravnicima i staroj vijenici grada Splita,
Novo doba, Split, 24. XII 1927., 11.
BILJEKE I CITIRANJA:
Sve biljeke trebaju biti podnone, pisane odgovarajuim nainom citiranja (vidi daljnji
tekst).
Upute za pisanje biljeaka:
Prezime autora - verzal (velika tiskana slova)
Naslov lanka - kurent (obina slova)
Naslov djela - kurziv (udesno nagnuta slova)
Naslov asopisa - kurziv
isto = kurziv
isti = verzal
n. dj. = kurziv
Citiranje knjige:
Tomislav RAUKAR, Hrvatsko srednjovjekovlje - ljudi, prostor, ideje, Zagreb, 1998.,
125.-140.
Isto, 60.
Kad se isto djelo ponovno navodi u tekstu na drugome mjestu treba upotrijebiti skraeni
naziv pr.: RAUKAR, Hrvatsko srednjovjekovlje, 321.
lanci u periodici (asopis, godinjak):
Zdenka JANEKOVI-RMER, Dubrovaki noni ivot u srednjem vijeku, Otium,
1., 1993., 9.-10.
Citiranje priloga u knjigama ili zbornicima radova:
Robert HAMMEL-KIESOW, Property Patterns, Buildings and Social Structure of
Urban Society, Power, Profit and Urban Land. Landownership in Medieval and Early
Modern Northern European Towns, Suffolk, 1996., 39.-61.
232
Citiranje novina:
Ljubo KARAMAN, O negdanjim upravnicima i staroj vijenici grada Splita, Novo
doba, Split, 24. XII 1927, 11.
* U sluaju nenavoenja tonog imena autora navesti inicijale ili pseudonim pod
kojim je tekst potpisan. U sluaju da uope nema nikakve oznake autorstva navesti
samo naslov lanka.
Citiranje objavljenih izvora:
Tadija SMIIKLAS i dr., Diplomatiki zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i
Slavonije. Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. X, Zagreb,
1912., dok. 200., str. (dalje: CD)
*U daljnjem citiranju dokumenata dovoljno je koristiti krau oznaku (u sluaju
Smiiklasovog diplomatikog zbornika ta je oznaka CD).
Citiranje iz enciklopedija:
Austro-ugarska nagodba, Hrvatska enciklopedija (dalje: HE), sv. 1., Zagreb, 1999., 477.
Bernard STULLI, Dubrovaka Republika, Enciklopedija Jugoslavije (dalje: EJ),
sv. 3., Zagreb, 1984., 615.
Tekstovi s Interneta:
Amy K. PRESSER, Marks of Shame: Demarcatin the Marginal Medieval
Prostitute (http://www.theblackswan.com/review/lowa02.htm, zadnji put mijenjano
5. rujna 1997.).
233
LUCIUS
Sv. 21./2016.
Zbornik je objavljen uz financijsku potporu

Hrvatskih studija Sveuilita u Zagrebu
NAKLADNIK PUBLISHING ESTABLISHMENT

Borongajska cesta 83d
ZA NAKLADNIKA
Josip Talanga
IZDAVA PUBLISHER
Drutvo studenata povijesti Ivan Lui - Lucius

LEKTURA I KOREKTURA
Mateo Bunoza
Mateja Maljuga
Matea Pranji
Petra Vruina
PRIJELOM TEKSTA
Mario Pavlovi, Nova potka

TISAK
Web2tisak d.o.o.
235
Ante Beir
Anja Kovai
Leo Mari
Josip Papak
Dean Perko
Matea Pranji
Ivona Vargek
Petra Vruina
Cijena: 40,00 kn
Zbornik radova Drutva studenata povijesti Hrvatskih studija Ivan Lui-Lucius
Suradnici u ovom broju:
LucIus
ILvuacInc
LucIus
21
Zbornik radova
Drutva studenata
povijesti Hrvatskih studija
Ivan Lui-Lucius
God. XIV., Sv. 21., Zagreb, 2016.

Lucius - Sv. 21./2016.

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Lucius - Sv. 21./2016.

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Ante Beir

Zbornik radova Drutva studenata povijesti Hrvatskih studija Ivan Lui-Lucius

Suradnici u ovom broju:

NAKLADNIK PUBLISHING ESTABLISHMENT

Hrvatski studiji Sveuilita u Zagrebu

Drutvo studenata povijesti Ivan Lui - Lucius

Mateja Maljuga (mateja.maljuga@gmail.com)

prof. dr. sc. Miroslav Akmada

ISSN 1333-6185 (Tisak)

asopis izlazi jednom godinje na hrvatskom jeziku.

ISSN 1333-6185 (Tisak)

Rije urednitva Editorial foreword. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Marina Bela, Religija neolitskog ovjeka na primjeru nalaza

tevan tivii, Londonski ugovor problemi ratne i poslijeratne

Izvjetaj s izlobe 1914., Sjeanje na Prvi svjetski rat novac, medalje,

Rije urednitva Editorial foreword

prekretnica na drutvene preobraaje. O tom simpoziju takoer moete itati u

Hrvatski studiji Sveuilite u Zagrebu

Religija neolitskog ovjeka na primjeru nalaza

Pretkeramiki neolitik predstavlja najraniji stupanj neolitika te se dijeli na pretkeramiki neolitik A i

istovremeno u razliitim dijelovima svijeta, ali je podrazumijevao promjene koje

Tihomila TEAK-GREGL, Uvod u povijesnu arheologiju, Zagreb 2011., 115.

Marina Bela, Religija neolitskog ovjeka na primjeru nalaza anatolijskih lokaliteta

2. Svetita na lokalitetima Gbekli Tepe i Catal Hyk

i monolitne T-stupove.7 Iako se takve skulpture mogu pronai i u neolitskim kuama,

Marina Bela, Religija neolitskog ovjeka na primjeru nalaza anatolijskih lokaliteta

Najstariji primjeri zidnog slikarstva u Catal Hyku pronaeni su na razini X,

3. Pogrebni obiaji pokapanje mrtvih

Unato slinostima u pokapanju (npr. obezglavljivanje tijela, pogrebni darovi)

Marina Bela, Religija neolitskog ovjeka na primjeru nalaza anatolijskih lokaliteta

lubanje su pronaene u graevini skull building koja je sluila sahranjivanju tijela

4. Simbolika ivotinja u duhovnom ivotu neolitskog ovjeka

5. Boanstva neolitike Anatolije i antropomorfne figurice

Marina Bela, Religija neolitskog ovjeka na primjeru nalaza anatolijskih lokaliteta

je istraivae do pretpostavke kako stupovi predstavljaju ljudske figure, tonije

Marina Bela, Religija neolitskog ovjeka na primjeru nalaza anatolijskih lokaliteta

PRILOG: STRATIGRAFSKE RAZINE LOKALITETA GBEKLI

Slika 1. Crte preuzet iz lanka: BANNING, E. B., So Fair

Hrvatski studiji - Sveuilite u Zagrebu

Mit o Izidi i Ozirisu

1. 1. Antiki izvori o mitu

Od gr. = svijet, svemir, ureni svijet; = postanak, raanje, nastajanje.

odluio se za njegovo ubojstvo. Set je uz pomo sedamdeset i dva urotnika naveo

Anja Kovai, Mit o Izidi i Ozirisu Antiki izvori i suvremene interpretacije

Izvrstan opis grke historiografije daje spomenuta autorica: U doba kada je

GROSS, Suvremena historiografija, 25.

Herodot nam zapravo ne govori nita konkretno to se tie samog mita o

HERODOT, II, 42.

Anja Kovai, Mit o Izidi i Ozirisu Antiki izvori i suvremene interpretacije

1. 2. Suvremena interpretacija mita

2.1. Interpretacija egiptologa

URANI, Stari Egipat, 222.

Anja Kovai, Mit o Izidi i Ozirisu Antiki izvori i suvremene interpretacije

2.2. Izida i Oziris na prostoru rimskog Ilirika

U irenju egipatskog kulta, Mladen Tomorad naglaava vanost rimske flote s

2.3. S teoloke strane

Anja Kovai, Mit o Izidi i Ozirisu Antiki izvori i suvremene interpretacije

Nemogue je temeljni navjetaj kranstva, pashalni misterij, smrt i uskrnue

TOMI, Misterijske religije i kranstvo.

Sveuilite u Zagrebu Hrvatski studiji

Razvoj piramidalnih graevina od mastaba

2. Mastabe ranodinastijskog razdoblja

Andrej Malek, Razvoj piramidalnih graevina od mastaba do grobnica Starog kraljevstva