You are on page 1of 9

SINTAKSA III, P1

ZAVISNOSLOŽENE REČENICE

Zavisnosložene rečenice su mnogo kompleksniji, mnogo širi, zahtjevniji tip
složenih rečenica. One su mnogo raznovrsnije i sitaksički i semantički operiraju
mogo većim brojem podtipova. Zavisnosložene rečenice su u pravome smislu
složene rečenice. To su takve složene rečenice oko kojih nema sporova među
gramatičarima. Gramatičari se slažu da su to složene rečenice. To su složene
sintaksičke jedinice sa karakterističnim, vrlo snažnim, uočljivim primcipima
unutrašnje strukture. Nezavisnosložene rečenice se, za razliku od
zavisnosloženih, odlikuju daleko većom relativnom semantičkom, a i
gramatičkom samostalnošću. One se, uostalom i zovu nezavisnosložene zato
što su klauze koje ih tvore mnogo slobodnije, nalaze se u slobodnijem odnosu.
Zavisnosložene rečenice su potpuno različite u tom smislu jer su one, s obzirom
na tri glavna kriterija, zaokružene, čvrste, monolitne cjeline. One su to i po
svojoj strukturi (što je najvažnije u sintaksi), one su to i po svome značenju i
one su to i po svojoj intonaciji. To su strukturno, značenjski i intonacijski
zaokružene cjeline. Treći kriterij podrazumijeva sljedeće: u zavisnosloženoj
rečenici ne postoje tzv. intonacijski rascjepi ili intonacijski džepovi, pukotine. U
takvoj složenoj rečenici ne postoji jedna vrsta intonacije koja se prekida, pa se
onda nastavlja neka potpuno druga vrsta intonacije kao kod nezavisnosložene
rečenice. Intonacija se kreće, intonacijska linija jedne klauze je povezana sa
intonacijskom linijom druge klauze i ona se prirodno izvodi iz prethodne klauze i
prirodno se utapa u intonaciju sljedeće klauze. Strukturni aspekt
zavisnosložene rečenice i njena strukturna povezanost, strukturno jedinstvo je
najznačajnije. Po tome zavisnosložene rečenice jesu rečenice. Naime, kod
zavisnosložene rečenice klauze se ponašaju vrlo slično članovima proste
rečenice. Zavisnosložena rečenica posjeduje klauze na vrlo sličan način na koji
prosta rečenica posjeduje svoje članove (predikat, subjekat, dopune, dodatke).
To znači da ako su subjekt, predikat, dopune, dodaci dijelovi proste rečenice i
ako je neka dopuna (npr. objekatska) dio predikata ili nekog glagolskog člana
rečenice, onda na isti način zaključujemo sljedeće: zavisnosložena rečenica je
svaka takva rečenica u kojoj jedna od klauza funkcionira kao strukturni,
formalni dio druge klauze. To je suštinsko svojstvo zavisnosložene rečenice.
Jedna klauza se, dakle, može interpretirati u smislu njezina članstva,
pripadnosti drugoj klauzi, drugim riječima, jedna klauza dio je gramatičke
strukture druge klauze. To je odnos zavisnosti. To je uvijek slučaj i on je najočitiji
kod tzv. jednostruko zavisnosloženih rečenica. Složene rečenice se dijele na
jednostrukosložene i višestrukosložene rečenice. Jednostrukosložena rečenica
je ona rečenica koja se sastoji od dvije klauze, a višestrukosložena rečenica je
ona koja se sastoji od više klauza. Odnosi nezavisnosti i zavisnosti se tipično
1

a onda se unutar formalnog kriterija semantički može koristiti kao sekundarni kriterij. To znači da u jednoj višestrukosloženoj rečenici postoje dvije. značenje ne može nikada uzeti kao kriterij prvog reda za razvrstavanje složenih rečenica. Isti taj sadržaj moguće je organizirati drukčije i kazati Pokisla sam do gole kože jer nisam imala kišobran ili Nisam imala kišobran tako da sam pokisla do gole kože. Glavna klauza korespondira sa glavom sintagme. bilo drugu vrstu struktura. Složene rečenice su s obzirom na kriterij da li među klauzama postoji neki formalni znak veze one se sve mogu podijeliti na eksplicitne i implicitne. npr. One se razgraničavaju na temelju formalnog/strukturnog/gramatičkog kriterija. Naime. Prema tome. 2 . kako različite strukturne tipove klauza u zavisnosloženoj rečenici pravilno zvati. da bi uopće postojala složena rečenica kao takva. mora postojati klauza koja može stajati sama.SINTAKSA III. Ta klauza zove se glavna klauza. Najjednostavniji sličaj zavisnosložene rečenice jeste onaj u kojem je ona sastavljena od glave tj. Iz ovoga vidimo da se semantika tj. tri ili više klauza koje mogu biti u nezavisnom odnosu. za iste semantičke odnose ima na raspolaganju i može koristiti bilo jednu vrstu. ona mora imati neku svoju bazu. Ta dva tipa su mješovita. U sastavu zavisnosložene rečenice mora postojati jedna klauza koja je strukturno nezavisna. Nema obaveznog paralelizma ili podrazumijevanja između strukturnog tipa složene rečenice i nekog značenja. potpuno isti odnos sada je izrečen zavisnosloženom rečenicom. korisnik jezika načelno za ista značenja. a koje opet mogu imati svoje klauze s kojima stoje u zavisnom odnosu. One se međusobno moraju razgraničiti na temelju nekog kriterija koji nije semantički. nego po tome što će joj se dodati neka druga jedinica koja će biti od nje zavisna. tako da nezavisnosložene rečenice kao jedna cjelina i zavisnosložene rečenice nisu odvojeni fenomeni i pojave nego se kombiniraju. Iako je rečenica zavisnosložena u njoj mora postojati jedna temeljna jedinica koja je sama po sebi nezavisna. Ono što je u sintagmi glava to je kod zavisnosložene rečenice glavna klauza. Odnosi u zavisnosloženoj rečenici jako nalikuju odnosima unutar sintagme. Moguće je reći Nisam imala kišobran pa sam pokisla do gole kože (nezavisnosložena rečenica u kojoj se prenijelo značenje uzroka i posljedice). P1 kombiniraju. ako je ona nekakva sintaksička cjelina. Za pravilno razumijevanje strukture zavisnosložene rečenice potrebno je razjasniti i status njezinih klauza polazeći od njihova sintaksičkog položaja unutar složene rečenice. a ona će postati dijelom jedne zavisnosložene strukture ne po sebi. Potpuno isti sadržaj. Nijedan od tipova složene rečenice (ni nezavisnosložene ni zavisnosložene) nisu obavezno vezane niti rezervirane za izricanje nekog specifičnog tipa sadržaja. I zavisnosložene rečenice dijele se na eksplicitno zavisnosložene (vezničke) i implicitno zavisnosložene (ne sadrže veznike). odnos uzrok- posljedica nužno se ne izražava ni nezavisnosloženom ni zavisnosloženom rečenicom nego može i jednom i drugom. te se osvrnuti i na terminologiju tj.

Nisu sve zavisnosložene rečenice jednostrukosložene. one se isključuju. Nekom zavisniku može se dodati još neki zavisnik.SINTAKSA III. npr. Ne može se kazati Jer nisam ispunila sve studijske obaveze. P1 glavne klauze i njoj gramatički podređene druge klauze. Klauza 2 prema klauzi 3 funkcionira na isti način na koji klauza 2 funkcionira prema klauzi 1. Međutim. kao što se nekom S može dodati A. Zavisnik je podređeni član složene sintagme i on funkcionira po principu po kojem S funkcionira prema V ili bilo koja druga slična sintagma. osim toga što je zavisna klauza može funkcionirati i kao glava nekoj drugoj zavisnoj klauzi. Ona može biti mnogostruko višestrukosložena. To se može usporediti sa nekom sintagmom: glava (V) I I zavisnik (S) Glavna klauza je glava. Možemo to i dokazati. a kad završi posao je zavisnik.ovo je višestrukosložena rečenica koja se sastoji od tri klauze i to je najprostiji primjer višestrukosložene rečenice. Kao i sintagme one mogu biti višestrukosložene. Ovo je jednostrukozavisnosložena rečenica u kojoj se glavna i zavisna klauza nikad ne miješaju. ali sama zavisna ne može. Da bi ona bila zavisnosložena potreban joj je zavisnik. Ako je neka klauza glavna onda nije zavisna i obratno. Ova klauza koja je u poziciji zavisnika prema glavi složene rečenice zove se zavisna klauza. K1 glava (V) Rekla je I I K2 da će zavisnik (S) doći I I I K3 zavisik (A) kad završi posao Rekla je da će doći kad završi posao . Doći će G I I kad završi posao Z U ovom slučaju Doći će je glava. Kao što glava u sintagmi može sama zastupati sintagmu (bijeli oblaci – oblaci) glavna klauza može sama reprezantirati neku zavisnosloženu rečenicu. To znači da jedna zavisna klauza u složenoj rečenici. kao i zavisnik u složenoj sintagmi. kada bismo i K2 zvali glavna klauza (i samo glavna) 3 .

a K3 – zavisna. K1 je u ovom slučaju glavna. u ovom tročlanom terminološkom nizu javljaju se opoziti glavna i zavisna. FUNKCIONALNO-SEMANTIČKA KLASIFIKACIJA Funkcionalno-semantička klasifikacija je posebno raširena i korištena u školskim udžbenicima tako da se za nju može kazati da je tradicionalistička. Drugi termin jeste osnovna klauza. formalno-gramatička i strukturno-semantička klasifikacija. Iako je K2 glava za K3 ona ipak sintaksički nema isti status kao K1. mogli razlikovati klauzu koja je u jednoj složenoj rečenici ona baza bez koje ne bi moglo biti složene rečenice. P1 onda ne bismo. Ako se 4 . birajući takvu terminologiju. Takav pristup može se pokazati na jedostavnim primjerima tipa Došao je jučer i složene rečenice Došao je kad je završio posao. Ova klasifikacija doživjela je najviše svojih modifikacija i zanimljivo je da je ovakva klasifikacija često branjena ne samo lingvističkim nego čak i metodičkim razlozima.SINTAKSA III. nisu nebitni s obzirom na činjenicu da se ova klasifikacija većinom koristi u udžbenicima i školskim gramatikama u kojima je metodička komponenta jako važna. Tri najpoznatije su: funkcionalno-semantička. funkcionalni i semantički ekvivalenti članova proste rečenice. Naravno ti razlozi nisu zanemarivi. Prema tome. K2 – osnovna. zastupa neki član proste rečenice. Osnovna klauza je zavisna klauza koja je glava nekoj drugoj klauzi ili zavisna klauza preko koje se neka druga zavisna klauza uključuje u rečenicu. ali zavisna može biti ili samo zavisna kao K3 ili može biti u isto vrijeme i zavisna i osnovna. KRITERIJ ZA KLASIFIKACIJU ZAVISNOSLOŽENIH REČENICA U sintaksičkoj literaturi ponuđeno je više različitih klasifikacija. Unajjednostavnijem smislu to zapravo znači da je neka zavisna klauza proširena predikativna jedinica koja predstavlja. U funkcionalno- semantičkoj klasifikaciji polazi se od uvjerenja da su zavisne klauze strukturni. Zbog toga je potrebno imati drukčiji termin da ne bi došlo do nesporazuma.

Zato se ovaj kriterij zove funkcionalno-semantički. Ako je to tako postavlja se pitanje da li je dobar naziv funkcionalno-semantički kriterij. pogodbene itd. a prisubjekatski atribut i apozicija. Vrste su izdvojene prema funkcijama tako da adverbijalna klauza funkcionira kao adverbijalna odredba. subjekatskih i predikatskih. u okviru atributskih i u okviru objekatskih. postavlja se znak jednakosti funkcionalne i strukturne između jučer i kad je završio posao. Podklasifikacije se vrše na temelju semantike. npr. pri čemu su pripredikatski članovi ili dodaci objekt i adverbijalne odredbe. a da su svi ostali članovi podređeni njemu i na neki način zavise od njega. Ono što se na prvi pogled primjećuje jeste da se u okviru nekih od ovih vrsta vrše podklasifikacije. objekatska klauza funkcionira kao objekt itd. a kod nekih se ne vrši. količinske. predikatske. u prvoj rečenici to je predikat. načinske. a razlike su u tome što u prostoj rečenici imamo jučer. jer se upravo u okvirima ovakvog pristupa i razvila ova klasifikacija. Prema tome zavisne klauze mogu biti: subjekatske. a u drugoj to je glavna klauza. atributske i apozicijske. a ako se tvrdi da su nezavisnosložene rečenice samo jedna proširena verzija proste rečenice u kojoj je svaki njen član zamijenjen nekom predikativnom jedinicom oda nemadruge nego da se ustvrdi da se zavisne klauze mogu klasificirati ili razlikovati na sljedeći način: prema svakom članu proste rečenice postoji i klauza. VF + S1 /\ /\ O AO A AP Ovo je stari tradicionalistički pristup koji je napušten.u okviru adverbijalnih. Budući da je ova klasifikacija označena kao tradicionalistička ne bi bilo korektno kritizirati ovaj pristup polazeći od nekih naučnih modernih pristupa. Uspostavlja se pravolinijski odnos u kojem se kaže da složena rečenica može nastati tako što se iz proste rečenice ukloni neki njen nepredikativni član kao jučer i umesto njega se stavi neka predikativna proširena jedinica kao kad je završio posao. Prema tome. uzročne. Adverbijalne se dijele (prema semantičkom kriteriju) po onim semantičkim tipovima po kojima se dijele adverbijali: mjesne. npr. vremenske. Ali potrebno je krenuti od ovakvog pristupa.SINTAKSA III. dopusne. a druga složena) i međusobno uporede vidjet će se da one sadrže jedan zajednički dio Došao je. rečenica se sastoji od predikata kojem se dodaje subjekat. nego bi ovaj pristup trebalo shvatati u okviru tradicionalizma. P1 pogledaju ove dvije rečenice (prva prosta. Sudeći prema takvom pristupu. adverbijalne. a u složenoj kad je završio posao. objekatske. Potrebno je pokušati objasniti koliko je ovakva klasifikacija zapravo u skladu sa postavkama općeg tradicionalističkog pristupa sintaksi zavisnoaložene rečenice. Očigledno za sve vrste nije važna 5 . čak i noviji tradicionalistički pristupi danas govore o tome da je predikat u vrhu. Ako se rečenica sastoji od šest članova.

Čitava logika da se 6 . nego je sintaksička jedinica koja povezuje dijelove rečenice. umjesto cijelog istinu – objekta imamo da neće doći). Iz ove usporedbe se može zaključiti da kod predikatskih klauza tzv. U navedenim rečenicama iste su kafane. Znači. nešto nezavisno. a i subjekt se odlikuje visokim stupnjem nezavisnosti? Najveći nedostatak ove klasifikacije veže se za predikatske i subjekatske klauze. nego se on sa glagolom spaja tek na rečeničnom nivou. Utradicionalističkom pristupu predikat i subjekt su prvostepeni članovi rečenice. P1 semantika. U razvijenijem tradicionalističkom i svim modernim pristupima opet je predikat prvostepeni. Intuitivno. nego na nivou proizvodnje rečenice što znači da on ima posebnu ulogu. ontološki u našoj glavi pojam subjekatska klauza je mnogo manje uočljiv. u drugom postoji predikat su zabavne čiji bi ekvivalent po logici stvari trebalo biti nisu što su nekad bile. Prema tome. predikativa ili leksičkog jezgra kopulativnog predikata. Subjekt jeste dopuna. ne stoji umjesto cijelog predikata nego umjesto jednog dijela predikata. U onim pristupima koji tvrde da je predikat rečenični vrh uvijek se ističe da i subjektu pripada značajna uloga. Subjekt nije spojiv sa glagolom kao takvim. ne u leksikonu. To je prvi izazov sa kojim se ova klasifikacija susreće. umjesto tzv. a to je da postoji paralelizam i između su i nisu. međutim.SINTAKSA III. Vrlo je jednostavno navesti primjere za objekatske. Kako klauza koja se zove predikatska može biti zavisna. fiksiran. ili Rekao je istinu. ali je problematično navesti primjere predikatske i subjekatske klauze. kopulativni glagol koji je ekvivalent također kopulativnom glagolu (nisu i su ne služi za tvorbu nekog složenog glagolskog oblika. a predikat u prostoj rečenici je uvijek nazavisan? Kako subjekatska klauza može biti zavisna. glavni član rečenice. Mora se zaključiti da postoji paralelizam između što su nekad bile i zabavne. U skladu sa tim da u zavisnosloženoj rečenici mora biti neka baza. umjesto cijelog adverbijala jučer imamo kad je završio posao. adverbijalne. nije moguće imati jednu cjelovitu autonomnu strukturu u kojoj je sve zavisno. I I ∫∫ Kafane su (zabavne). Drugi izazov koji se može spomenuti vezan je za status subjekatskih i predikatskih klauza. zato su ovo kopulativni. Kafane nisu (što su nekad bile). a ne pomoćni glagoli). nego dijelu predikata. atributske. precizno rečeno. predikatska klauza (što su nekad bile) nije ekvivalent cijelom predikatu kao što je vremenska klauza ekvivalent cijelom vremenskom adverbijalu (Došao je jučer. No ima jedan problem. Iako uz glagol u infinitivu mogu doći sve druge dopune. apozicijske klauze. Predikatska klauza. ali ipak dopuna posebne vrste. predikatska klauza se razlikuje od ostalih po tome što nije ekvivalent predikatu. ovo bi bio funkcionalni i pomalo semantički kriterij. subjekt ne može. Kod proste rečenice postoji dio predikata tj. To se može pokazati i čisto intuitivno. transparentan.

P1 jedan član proste rečenice nepredikativnog tipa zamjenjuje predikativnom jedinicom kod složene rečenice ne može stajati kod predikata jer predikat već jeste predikativna jedinica. Osim toga. kakvo ima svojstvo. jedna potpuno semantički "prazna" riječ. nego je riječ o prostoj rečenici.SINTAKSA III.│ Tradicionalisti će na pitanje zašto su ovo subjekatske klauze vrlo spremno kazati da je prva zato što se može zamijeniti sa ko. jer kad one objašnjavaju ove rečenice one kažu da je u glavnoj klauzi subjekt kafane. Ko rano rani – kriterij je ko. deiktik koji upravo zato što je takav nema svoj formalni odraz u rečenici. a glasi onaj ili taj. a u drugoj N? Kako to da osoba na koju se referira ovim koga zaista jeste subjekt (značenjski). Taj deiktik i u jednom i u drugom slučaju je isti i on je u nominativu.│ Ukoliko bi neko kazao da su rečenice Koga su zmije ujedale i guštera se boji i Ko rano rani dvije sreće grabi isti tipovi rečenica. Ko sreću grabi? Onaj. Ova glavna klauza se tada sastoji od subjekta i kopule. riječ je o prostim rečenicama sa malo složenijim predikatom. a to su pitanja za nominativ koji je u rečenici subjekat. Ako su isti tipovi zašto se ne kaže Ko su zmije ujedale i guštera se boji? Zašto je u jednoj upotrijebljen A. ali nije u nominativu? To je ključni dokaz za to da koga nije zastupnik subjekta. pa se može kazati ranoranilac (naravno ne može se uvijek ovo primijeniti. a predikat je kopulativni glagol + sadržaj zavisne klauze. Takva glavna klauza (bez predikata) je gora od najzavisnije moguće klauze. a može ga imati ako ga mi želimo naglasiti. Koga su zmije ujedale │ i guštera se boji. predikat glavne klauze jeste nisu + zavisna klauza. "maska". nego se glavna klauza ostavlja bez predikata. Ko rano rani i da to ne znate običnom govorniku intuitivno djeluju kao da nisu ni slične rečenice. Takvom tvrdnjom se kaže da ne postoji više složena rečenica. npr. Ta tvrdnja je zapravo tačna i zaista. Ko ili koga je samo relativizator kojim se više ne govori o tome ko se boji guštera nego kakav je taj koji se boji guštera. Ovakvim rješenjem ne samo da se priznaje status glavne klauze nečemu što je vrlo sumnjivo.│ to taj šta? Nemoguće │ je da to ne znate. Ovdje se insistira na nominativu i sve upućuje na to da je subjekat. Ko rano rani │ dvije sreće grabi. Ako uspostavimo cjelovitu strukturu 7 . Zastupnik subjekta mora biti u nominativu i on je ono što se ovdje može nazvati "lutka". To je neonzistentnost i u tradicionalistički gramatikama. većina bi se intuitivno složila s tim. Ko se guštera boji? Onaj. ako što su nekad bile jeste zavisna predikatska klauza. Predikatske zavisne klauze ne postoje. mi time tvrdimo da je ostatak (Kafane nisu) glavna klauza. a druga zato što se može zamijeniti sa šta. Ko mnogo uči mnogo i zna).

Ovim se pokazalo da ni subjekatske klauze ne postoje. a dvije sreće grabi ekvivalent je nije mi poznat.│ – kaže se da su ovo subjekatske klauze. a druga uz dvočlanu glavnu klauzu i jedna i druga su objekatske. Koji je hrabar nek se javi. Ova klasifikacija ima ozbiljnih problema i ona je napuštena. dakle to su jednočlane rečenice. Ako je rečenica jednočlana. 8 . a razlog je šta. ko ili kakav je taj koji se guštera boji.SINTAKSA III. Gramatičari tvrde da rečenica da to ne znate nema nikakve veze sa rečenicom da to ne znate. nije veznik. one su u korelaciji sa onim članom proste rečenice sa kojim iskazuju svijstva predmeta. Uostalom i koji se može osamostaliti. Dakle. Nemoguće je │ da to ne znate. Jednočlane rečenice nemaju subjekt. Znam │ da to ne znate. ko rano rani ekvivalent je je došao. Da bi se ostvarila subjekatska klauza da tipa glavna klauza mora biti impersonalna. ko ili kakav je taj koji grabi dvije sreće. otkud joj subjekt? Ako se rečenica definira jednočlanom po tome što nema subjekta. semantički i na svaki drugi način nisu u korelaciji sa subjektom. ali jedna dolazi uz jednočlanu. on je takav da su ga zmije ujedale.jd. ali koristi se iz metodičkih razloga u dijelu gramatika. nije ni zamjenica. na neoj navici neke osobe. Klauze da to ne znate i da to ne znate su identične. P1 Onaj ko rano rani dvije sreće grabi.│ Ovo nije primjer subjekatske klauze. to nije imenica tipa čovjek. To je najčešće čestica. a u rečenici Nemoguće je da to ne znate nema lica. – Ovdje je koji osamostaljeno. pri čemu će čovjek biti ekvivalent onaj. Šta je vrlo problematično i umjesto njega može doći to ali ne može doći taj. Ovakve rečenice stoje funkcionalno i značenjski naporedo sa rečenicama koje se uvode veznikom koji. takve rečenice nisu subjekatske. Prema tome. onda je takva rečenica usporediva sa rečenicom Čovjek koji je došao nije mi poznat..l. kako jedna jednočlana rečenica može imati klauzu kao subjekt? To jednostavno nije tačno. govori se o tome koji ili kakvi su ti predmeti. Ovakve rečenice funkcionalno. I sama imenica ranoranilac se temelji na svojstvu. U rečenici Znam da to ne znate ima 1.

SINTAKSA III. P1 9 .