Žan Gronden

[ekscerpt iz knjige "Uvod u Filozofsku hermeneutiku"]

Peto poglavlje: Hajdeger: Hermeneutika kao samoosvetljavanje egzistencijalne protumačenosti

ono iznutra doživljeno se ne [može] podvesti pod pojmove koji su razvijeni na u čulima datom spoljašnjem svetu [W. Dilthay, GS V, str.196.]

Hermeneutika je u XIX veku u izvesnom, pre svega filozofskom, pogledu sačuvala karakter jedne manje ili
više neprimetne refleksije. Uprkos široko rasprostranjenim temeljnim uvidima, klasici hermeneutike koji se
pojavljuju kao reprezentativni za taj vek, naime Bek, Šlajermaher, Drojzen i Diltaj, nisu uspeli da izrade jedin-
stvenu koncepciju hermeneutike, tj. da je objave u formi sistema. U tom smislu važna je okolnost da su njihova
hermeneutička istraživanja objavljena tek iz njihovih zaostavština, od strane njihovih učenika, uglavnom u
kompendijskom i fragmentarnom obliku. Sa Hajdegerom (1889-1976), kod koga se u ranim danima da utvrditi
recepcija Šlajermahera, Drojzena i Diltaja,[1] stvari su počele polako da se menjaju. Sa njegovim mišljenjem se
hermeneutika trajno vratila u središte filozofskih promišljanja. Pa ipak, i za Hajdegera važi da je njegova
hermeneutika, uprkos Biću i vremenu, dugo ostala skrivena. On je svoju novu hermeneutičku postavku razvio u
prvoj polovini dvadesetih godina tokom svojih predavanja ο „hermeneutici faktičnosti", ne objavljujući, ipak,
svoja istraživanja koja su s tim bila povezana. Ono najhitnije, kao što danas možemo valjano utvrditi, ušlo je u
Biće i vreme, ali zasigurno pod pritiskom novih pitanja koja su pomerila problemsku oblast i koja su
hermeneutički horizont ovoga poduhvata povremeno činila neprepoznatljivim. Kao što je ranije već zabeleženo,
sistemska odredba mesta hermeneutike nije zahtevala mnogo više od polovine stranice u delu iz 1927. godine, u
kojem je, reklo bi se, više mesta otvoreno ontološkom pitanju izvornog smisla i glavnim artikulacijama bića.
Spolja posmatrano, izgleda da poznije delo ide ruku pod ruku sa uočenim napuštanjem hermeneutičke postavke
pitanja. Već u znamenitom predavanju ο temeljnom problemu fenomenologije (GA 24) iz letnjeg semestra 1927.
godine, koje može da važi kao nastavak i blaga korektura [2] Bića i vremena, pojam „hermeneutika" se ne
pojavljuje ni jedan jedini put. Dalje, u poznom delu se osvrti na hermeneutiku, uglavnom retrospektivni, gotovo
mogu nabrojati na prste jedne ruke. Dakle, mnogo toga govori u prilog tvrdnje da pravu Hajdegerovu
hermeneutiku treba tražiti u ranim predavanjima. Iz njih proizlaze značajni podsticaji za razvoj kasnije
hermeneutike, naročito Gadamerove. Pozicija u kojoj se danas nalazimo je povoljna utoliko što su u
međuvremenu objavljena gotovo sva predavanja, pa čak i razrađeni rukopisi. [3] Budući da toliko rasvetljavaju
ono što je ranije bilo nepoznato, a što se samo pretpostavljalo, ti tekstovi godinama čine središte novijih
istraživanja Hajdegera. No, u ograničenim okvirima ovog Uvoda, nažalost, nije moguće sprovesti detaljno
istraživanje u njima razvijene hermeneutike faktičnosti, koje tek treba obaviti.[4] Na nama je samo da se
postaramo za to da njihov filozofski doprinos učinimo plodnim u pogledu adekvatnijeg razumevanja
hermeneutičke problematike Bića i vremena i povesti njegovog delovanja.

1. Brigajuće Unapred razumevanja
Hajdegerov uvid u takozvanu predstrukturu razumevanja je odveć poznat. Teolog Rudolf Bultman [Rudolf
Bultmann] je taj uvid uobličio u, za kasniju hermeneutiku merodavnu frazu da je ljudsko razumevanje vođeno iz
svagdašnje egzistencijalne situacije nastajućim predrazumevanjem, koje omeđuje tematski okvir i opseg važenja
svakog pokušaja tumačenja. Ali, retko ko se zamislio nad tim „pred čim" ta struktura zapravo operiše. Ne
pripada li tom naglašenom „pred čim" kod Hajdegera jedan poseban značaj? Šta ono treba da znači u okruženju
jednog hermeneutički orijentisanog istraživanja?
Shvatimo li, samo u heurističkom aspektu, paragrafe 31 do 33 kao „egzoterično" jezgro Bića i vremena, odgovor
se može preuzeti iz naslova drugoimenovanog paragrafa: „Iskaz kao izvedeni modus tumačenja". Ono potonje
izvedeno, čemu predrazumevanje pruža ono „pred čim", sledstveno tome, bio bi iskaz, ako ne već i sam jezik.
Predstruktura, dakle, znači da se ljudski opstanak karakteriše sebi svojstvenom protumačenošću koja se nalazi
pre svakog iskaza. Fundamentalni brigajući karakter te protumačenosti preti da sakrije nivelirajuću tendenciju
propozicionalnog suda. Ovo viđenje na prvi pogled može da iznenadi, ali mi verujemo da se s pravom može tvr -
diti da Hajdegerova hermeneutika faktičnosti u osnovi želi da bude hermeneutika svega onoga što „radi" iza

iskaza. Ona je tumačenje one brigajuće strukture ljudskog opstanka koja se izražava pre i iza svakog suda, čija je
najelementarnija forma izvršavanja razumevanje.
U snažnom i originalnom suprotstavljanju hermeneutičkoj tradiciji, to razumevanje se najpre oslobađa svog
čisto „epistemičkog" karaktera. Razumevanje je ranije shvatano kao teorijsko intelligere, pri čemu se radilo ο
razumskom shvatanju nekog smislenog stanja stvari. Kod Drojzena i Diltaja je razumevanje čak napredovalo do
statusa autonomnog postupka saznavanja koji je bio pozvan da utemelji metodološku osobenost istorijskih
duhovnih nauka. Da bi svoju hermeneutiku razumevanja postavio još univerzalnije, Hajdeger je to epistemološko
razumevanje proglasio sekundarnim. On je svoj novi koncept razumevanja izradio istraživanjem obrasca
„razumeti se u nešto", koji manje indikuje znanje, a više veštinu ili umeće. „Razumeti neku stvar" znači biti joj
dorastao, biti u stanju da se sa njom izađe na kraj. Tako ο nekom sportisti možemo da kažemo da se razume u
fudbal. Pri tom, međutim, ne mislimo ni na kakvo znanje, nego na jedno najčešće neizrecivo umeće, majstorstvo,
čak „umetnost". Pod tim ne treba podrazumevati samo izuzetna postignuća. Ceo naš život je protkan takvim
„veštinama". Mi se, tako, ne raspolažući nekim posebnim znanjem ο tim stvarima, razumemo u ophođenje sa
ljudima, završavanje nekih poslova, razonodu, itd. To, nazovimo ga „praktično" razumevanje Hajdeger shvata
kao „egzistencijal", tj. kao način postojanja ili osnovni modus, pomoću kojeg se snalazimo ili pokušavamo da se
snađemo u ovom svetu. Razumevanje manje znači „način saznavanja", a više brigom nošeno ,,razumevanje"
[Sichauskennen][5] u svet. Nečuvena univerzalnost tog razumevanja se potvrđuje u tome što se i epistemološko
razumevanje naučnika koji se bave duhovnim naukama može posmatrati kao varijanta takvog majstorstva.
Teorijski razumeti neko stanje stvari zapravo znači: biti mu dorastao, izaći na kraj sa njim, biti u stanju da se sa
njim nešto započne.
Hajdeger tvrdi da to svakodnevno razumevanje skoro uvek ostaje neizrazivo. Kao „način postojanja", ono
se po sebi ne može tematizovati. Mi isuviše živimo u njemu, iz njega, da bi bilo potrebno da ono bude iskazano.
No, sve stvari i događaji sa kojima se susrećemo u našem svetu života, tim prethodećim razumevanjem zbog
toga nisu ništa manje unapred interpretirani kao stvari za ovu ili onu upotrebu. Hajdeger beleži da grčka reč za
stvar, pragma, potiče iz konteksta prakse, iz brigajućeg imanja-posla sa stvarima. To instrumentalizujuće,
interpretativno „kao", koje je konstitutivno za ljudsko razumevanje, označava jedan neiskazani način ophođenja
opstanka u njegovom svetu. Hajdeger tu neiskazanost izražava kroz razlikovanje „hermeneutičkog" i
„apofantičkog" (ili iskaznog) „kao". [6] Izvornije od apofantičkog „kao", tj. od protumačenosti fenomena koja se
taloži u iskazima, funkcioniše jedno hermeneutičko „kao", koje vrši elementarno, interpretirajuće
predrazumevanje okolnih stvari na nivou opstanka. Ova teza današnjoj, jezikom opsednutoj filozofiji može
izgledati pomalo strano. Pa ipak, ona se fenomenološki može valjano legitimisati. Kada, na primer, kroz vrata
stupimo u neku prostoriju, mi pri tom razumemo zašto se ta vrata tu nalaze, tj. shvatamo ih kao sredstvo za
ulazak i izlazak, ne trošeći reći na tu trivijalnost: „Ta kao-struktura se pri tom ne odnosi nužno na predikaciju. U
onom imanja-posla sa nečim, ja ο tome ne formulišem nikakve tematske, predikativne iskaze." [7] Dakle, ta kao-
struktura je suštinski predjezička; ona, piše Hajdeger, jednostavno pripada našem „odnošenju".[8] Pred-struktura
razumevanja je filozofski izraz toga pred-predikativnoga. Krajnje je informativno to što Hajdeger za to
pretpredikativno razumevanje namerno upotrebljava pojam „hermeneutičkoga". To je u skladu sa utemeljujućim
nastojanjem hermeneutike da dosegne ono što se nalazi pre iskaza, ili bolje: u iskazu ili iza njega, ukratko: da
dosegne dušu koja se izražava rečju. Nema nikakve sumnje da je Hajdeger sledio to nastojanje hermeneutičkog
razumevanja, da bi ga, ipak, radikalizovao univerzalnim ukorenjenjem razumevanja u brigajuću strukturu
opstanka.
No, mi ne shvatamo slučajno „hermeneutički" svet u njegovoj usmerenosti na upotrebu. Iza obavljanoga
staranja za predmete sveta stoji fundamentalna briga opstanka, briga za samog sebe. Opstanak se odlikuje time
što se njemu u njegovom biću radi ο samom tom biću, ο njegovoj sposobnosti bivanja [Seinkonnen] u svetu.
Hajdeger ne piše ο tome naširoko, ali pada u oči da obzirni način postojanja razumevanja svoj egzistencijalni
koren ima u samozbrinjavanju opstanka. Prema tome, više ili manje nesvesni stožer ljudskog razu mevanja jeste
briga.
Iz nje se određuje specifični planski karakter našeg razumevanja. Da bi, takoreći, predupredilo potencijalno
preteći svet, naše razumevanje se upravlja prema izvesnim, neizrazivim planovima, koji - da se izrazimo
Hajdegerovim jezikom - ovaploćuju mogućnosti nas samih, naše sposobnosti bivanja. Razumeti [Verstehen],
elem, znači umeti [Können][9]: ostvariti taj i taj, a ne neki drugi, način razumevanja. Ali, po Hajdegeru stvar ne
stoji tako da spolja najpre postoje gole stvari, koje izvesnu obojenost dobijaju [tek] od našeg „subjektivnog" i

obzirnog razumevanja. Ne, ono što najpre postoji jeste upravo naš odnos prema svetu u modusu razumevajućih
planova. Čisto teorijski pogled na svet, čiju mogućnost Hajdeger nikada nije poricao, počiva na eksplicitnom
suspendovanju takvih brigajućih planova. Primarno je, međutim, ono hermeneutičko „kao", unutar kog nas sve
susreće i tiče nas se.

Najpre, mi ne biramo svoje planove. Štaviše, „bačeni" smo u njih. Specifična bačenost i povesnost
opstanka je neukidivo obeležje naše „faktičnosti". Faktičnoj, a time i primarnoj predstrukturi razumevanja
pripada to da se ona nalazi unutar prethodno datih perspektiva, koje upravljaju njenim očekivanjima smisla: „Ti,
uglavnom neizričito raspoloživi aspekti, u koje faktički život više zapada putem navike nego što ih izričito
usvaja, unapred naznačuju pokrenutost brige puteva izvršavanja." [10] Ali, mi toj predstrukturi nasleđene
protumačenosti nismo slepo predani, kao što bi to bio slučaj kada bismo, kako bi se to želelo pri ustaljenom
tumačenju hermeneutičkog kruga, bili beznadežno zatočeni našim predrasudama. Hajdegerova hermeneutika je
upravo suprotnost tome. Ona smera na eksplicitno razbistravanje te istorijski prethodno date predstrukture. To
osvetljavanje se kod njega naziva tumačenjem.

2. Prozirnost u tumačenju onoga Unapred
iz odsustva reči ne treba zaključivati ο odsustvu tumačenja [SZ, str.157.]

Za tradicionalnu hermeneutiku tumačenje (interpretatio) je prirodno funkcionisalo kao sredstvo za
razumevanje (intelligere). Kada neko nije shvatao neko mesto u tekstu, trebalo je da se vrati na neko tumačenje
čiji je prirodni telos bio dovođenje do razumevanja.[11] Kladenijusovim rečima rečeno: posredujuća funkcija
tumačenja jeste ono što obezbeđuje sredstva neophodna za razumevanje. Dakle, najpre ide tumačenje, a posle
njega i iz njega - razumevanje. Novim, u odnosu na tradiciju izazivačkim protivpotezom, Hajdegerova
egzistencijalna hermeneutika će direktno izokrenuti taj teleološki odnos. Ono je sada primarno razumevanje, a
tumačenje će se sastojati samo od usavršavanja ili razrade razumevanja.
Taj pojam tumačenja je krajnje kritičan. Kao što vidimo, razumevanje živi unutar ili od izvesne, za svoju
situaciju specifične protumačenosti. Razumevanje, kao eksponent brige za sopstveni opstanak, raspolaže
mogućnošću da se kao takvo usavršava, štaviše da razume samoga sebe. Ono što tumačenje [Auslegung] -
doslovno kao raz-laganje [Aus-einander-legung] nečeg već implicitno predrazumljenog - treba da postigne jeste
to samoosvetljenje, i ništa drugo. Kao njegova razrada, tumačenje sledi „nakon" prvog razumevanja, pa ipak, da
bi dovršilo za razumevanje karakterističnu potragu za uvidom i iznošenje na videlo. Kao samousvajanje
razumevanja, ono predstavlja kraj ili razumevanje koje je došlo do sebe samog: ,,U njemu razumevanje
razumevajući prisvaja ono svoje razumljeno. U tumačenju razumevanje ne postaje ništa drugo do ono samo."[12]
U stvarnosti tumačenje želi da pomogne predrazumevanju da dođe do prozirnosti. To, u prvom redu, služi
usvajanju sopstvene situacije razumevanja i pretpostavki[13] koje određuju brigajuće saznavanje i ponašanje.
Njegova kritička žaoka leži u nastojanju da se, koliko god je moguće, izbegava samonesporazum. Pošto se naše
razumevanje može prevariti, svakom naporu da se nešto razume potrebno je „usvajanje, učvršćivanje i čuvanje".
[14]
Tako prevashodni zadatak svakog valjanog tumačenja mora biti refleksivno osvešćenje sopstvene
predstrukture razumevanja.
Dakako, Hajdegerovu intenciju ne treba shvatiti pogrešno, u smislu da se tumačenje teksta iscrpljuje u
raščlanjivanju tumačevog subjektivnog predrazumevanja teksta, gotovo bez obzira na tumačeni tekst.
Interpretacija koja, ipak, smera na dokučivanje nečega drugoga, tada bi se izrodila u čudnovati monolog tumača
sa sopstvenim predrazumevanjem. Hajdeger je očigledno imao na umu nešto upadljivije. Da bismo, primerice,
pravilno tumačili tekstove, neophodno je da sebi najpre učinimo prozirnom sopstvenu hermeneutičku situaciju,
da bismo ono strano i drugačije teksta uopšte mogli da dovedemo do važenja, tj. tako da pri tom naše
neosvetljene predrasude ne zagospodare onim što je svojstveno tekstu i ne prikriju ga. Ko suvereno poriče svoju
hermeneutičku situiranost dolazi u opasnost da joj utoliko još nekritičkije bude izručen. Tako, na primer,
Hajdeger u vezi sa razjašnjenjima filozofije sa sopstvenom povešću primećuje: „Sva tumačenja na polju povesti
filozofije - a na isti način i na drugim poljima koja drže do toga da u pogledu problemskopovesnih 'konstrukcija'
ništa ne 'učitavaju' u tekst - moraju biti uhvaćena u tome da i ona isto tako učitavaju, samo bez orijentisanja i
pomoću pojmovnih sredstava najrazličitijeg porekla, koje se ne može kontrolisati." [15] Naprotiv, refleksivnim

povratkom na sopstvenu predstrukturu najpre uopšte postaje moguće da se donekle kontroliše pozadinska
protumačenost, čime se omogućava da, naspram nje, na videlo izađe drugačijost stvari koje treba otkriti.
Hajdegerovo prihvatanje hermeneutičkog kruga, čijim transcendovanjem se bavi istorizam, objašnjava se iz tog
kritičkog napora oko samosporazumevanja. Naravno da između tumačenja i razumevanja, tj. ovde: između svake
interpretacije i pretpojmova kojima se ona hrani, postoji krug, ali ta cirkularnost pripada upravo ontološkoj ili
neotklonjivoj brigajućoj strukturi opstanka, dakle, njenoj predstrukturi. Ne radi se ο tome da se pred ovim „zlim"
krugom zatvore oči i da se pri tom poželi da on nestane, da bi se došlo do bilo kakve bezopstanačne (daseinslos)
objektivnosti. „Ono presudno", piše Hajdeger naglašavajući poentu, nije „izaći iz kruga, nego upravo ući u njega
na pravi način".[16] Uskočiti u njega na pravi način konkretno znači da se primarni i neprestani zadatak valjane
interpretacije sastoji u tome da ona za sebe samu izradi i za tumačenje priredi sopstvene pretpojmove. No, pri
tom se ne smera na promišljanje koje bi takve pretpojmove jednostavno stavilo van važenja, nego na refleksivno
uzdizanje sopstvene predstrukture da bi se došlo do istinskog dijaloga između dveju specifičnih pozicija, a
sledstveno i sa tematikom i tuđim mišljenjem. Bez tog tumačećeg, preliminarno osvetljujućeg uzdizanja
razumevanju preti opasnost da njegova perspektiva bude unapred određena nekritičkim „dosetkama i narodskim
predstavama".[17] Ne može se raditi ο isključivanju predstrukturišuće protumačenosti, koja ponajpre i motiviše
interpretativna pitanja, nego ο njenom osvešćivanju - razume se, onoliko koliko je to moguće. Dakle,
predstrukturu koja je izgrađena putem tumačenja, a koja se na taj način uzdiže, treba takođe uneti u postavku
interpretacije.[18]

3. Ideja filozofske hermeneutike faktičnosti
Hajdegerova hermeneutika, kao naznaka filozofskog programa, shvata se kao radikalizacija razumevanju
svojstvene tendencije ka tumačenju. Hermeneutika se pri tom, beleži Hajdeger, uzima ,,u naj-izvornijem smislu
reči, prema kome ona označava posao tumačenja". [19] To shvatanje se okreće protiv, počevši od Šlajermahera i
Diltaja, vladajućeg nazora prema kome hermeneutika treba da pruži metodsko učenje ο veštini razumevanja u
pogledu metodološkog utemeljenja duhovnih nauka. Posao hermeneutike koja se uzdigla do filozofije nije teorija
tumačenja, nego samo tumačenje i to s obzirom na samoprozirnost opstanka koju treba postići, pri čemu
filozofski rad na osvetljavanju samo dovršava tumačenje koje razumevajući opstanak uvek već vrši. Ovim
filozofska hermeneutika cilja na samotumačenje faktičnosti, takoreći na tumačenje tumačenja, putem kojeg op-
stanak može postati proziran sebi samome. Naime, u njoj opstanku treba da se „obznane temeljne strukture
njegovog bića".[20] Proizašla iz samostaranja opstanka, filozofija se, shvaćena kao „izvorno, izričito izvršavanje
tendencije ka tumačenju temeljne pokrenutosti života", odnosi na samoprosvetljujuću funkciju tumačenja u
odnosu na sam opstanak.
Ovaj filozofski plan je sasvim jasno uočljiv u predavanju ο „Hermeneutici faktičnosti" iz letnjeg semestra
1923. godine. Hermeneutika tu označava „jedinstven način angažovanja, postavke, pristupa, ispitivanja i
eksplikacije faktičnosti",[21] koja se nudi kao „naznaka moguće budnosti". Iako koncipirana s obzirom na moguću
samoprozirnost opstanka, hermeneutika, ipak, ne treba sama da utire put ka toj budnosti, niti da daje savete za
njenu izgradnju. Svagdašnjem opstanku mora biti ostavljeno da sam prokrči svoj put ka samoprozirnosti.
Filozofska hermeneutika se zadovoljava zadatkom da opstanak podseća na taj, u egzistencijalu tumačenja već
unapred zacrtani put. Preciznije: „Zadatak hermeneutike jeste da samom opstanku učini pristupačnim, saopšti
njegov svagdašnji opstanak u pogledu karaktera njegovog bića, što treba da mu omogući preispitivanje
samootuđenja kojim je on pogođen. U hermeneutici se za opstanak otvara mogućnost da postane i bude
razumevajući za sebe samog."[22]
U ranim predavanjima se pojavljuje energična objava borbe protiv „samootuđenja", koja im daje gotovo
mladohegelovsko, čak, kritičkoideološko obeležje.[23] Ono protiv čega hermeneutika ustaje jeste
samonerazumevanje, samopromašivanje opstanka, koje se u Biću i vremenu naziva propadanjem, a u ranijim
tekstovima ruinantnošću [Ruinanz]. Opstanak je, naime, pogođen sklonošću da se mimoilazi sa samim sobom,
da ne zapaža svoje najautentičnije mogućnosti prozrevanja sebe kao samooblikujućega. To se prevashodno
pokazuje u tome što se čovek nesvesno upušta u svoj svet, gubeći se tako za samoga sebe. Umesto da se lati
autentičnog tumačenja sebe samoga, opstanak preuzima ono nasleđeno, koje ga oslobađa tereta
samoosvetljavanja. Dakle, svrha kritičke hermeneutike faktičnosti - koja svagdašnji opstanak poziva nazad ka
njemu samom, ka njegovoj mogućoj slobodi - jeste da razgradi ili destruiše tu tradiranu eksplikaciju opstanka

Pri tom je za po novno dostizanje specifičnih iskustava koja opšti pojmovi implikuju potrebno prodreti iza fasade tih opštih pojmova. koja vrebaju iza tradiranih. nema potrebu da se iskaže: „Izvorno izvršavanje tumačenja ne leži u teorijskoj izjavnoj rečenici. nego kao pozive na samousvajanje na tlu svagdašnjeg opstanka. 'bez trošenja ijedne reči'. ali hermeneutičko „kao" pri tom trpi određenu promenu. kao što je rekao Šlajermaher. a time i na samoprimenu. nego moramo. dok. želi se nagovestiti da iskazi ο opstanku iziskuju izvršenje autentičnog usvajanja od strane onog razumevajućega. kome se pripisuje određena osobina (težina). one imaju karakter hermeneutičkih indikacija. Hajdeger je u toj tački veoma oprezan. ona želi da ponovo otkrije izvorna iskustva opstanka. najpre podrazumevaju ono predručno [. predupredio opasnost od nove sholastizacije. Da bi. Hajdegerovu intenciju bismo pogrešno shvatili ako bismo mislili da samotumačenje opstanka treba da se dogodi izvan jezika. prirodne činjenice.. Njegov protest je upućen samo protiv nivelirajuće tendencije iskaza. izraze koji ne žele prosto da reprodukuju predručne. pak. naime. on pre svega želi da upozori na tendenciju shvatanja iskaza kao prostih tvrdnji ο predručnim. Izvedeni status iskaza? Hermeneutičko zalaženje iza onog iskazanoga najpre je postalo prepoznatljivo u razlikovanju hermeneutičkog i apofantičkog „kao". dakle. koji. ono se može formulisati rečima: „čekić je težak".[31] Ovome se sigurno može suprotstaviti tvrdnja da ta promena nije tako enormna. koji je temeljan za ranog Hajdegera.. da bi ta temeljna iskustva ponovo učinila pristupačnima. Ako ispravno tumačimo Hajdegera. koje se više ne prepoznaju kao tumačenja. Dakle. njihov „primarni iskazni smisao" nije „ukazivanje na nešto predručno". nastaje predikativna iskazna rečenica ο jednom predručnom predmetu (čekiću). tako da „ono čime' onoga 'treba uraditi'" biva preobraženo u „ono 'o čemu' jednog pokazivanja". (Kao takve rečenice koje indikuju έρμηνεύειν. u toj formalnonaznačujućoj osobenosti treba videti temeljni metodski smisao svih filozofskih pojmova. Pri tom se čekić shvata „kao" nešto teško (opstanku). u međuvremenu ukočenih kategorija ontološke tradicije. Hajdeger samo želi da se u svakoj izgovorenoj reči čuje prizvuk brige opstanka koja se u njemu obznanjuje. utoliko što se svaka rečenica. shvata kao izjava ο opstanku koji nešto trpi. nego u obzirno- brigajućem odlaganju i menjanju nepodesnog oruđa.koja se više ne dovodi u pitanje. To „kao" pri tom aludira na jedan postupak tumačenja. Hajdeger ne tvrdi da svaki iskaz implikuje izvrtanje izvornog. Iz originalnog „kao". Filozofske rečenice imaju karakter naznaka koje razumemo samo ukoliko pokušamo da ih same konkretno ostvarimo kroz lični stav .] u isti mah se primarno razumevajuće 'kao' nivelira u čistu jednostavnu odredbu stvari. Ovde treba podsetiti na poznati Hajdegerov primer ο teškom čekiću. Hermeneutički gledano." [29] Već se u odlaganju manifestuje tumačeći odnos prema svetu hermeneutičkoga „kao". jer se time . da se tako izrazim.. vrši „modifikacija" primarnog hermeneutičkog odnosa prema svetu. Hajdeger je bio neumoran u ukazivanju na pretpredikativne elemente hermeneutičkoga. koliko je to god moguće. Naravno. Bilo bi iz osnova pogrešno shvatiti ih kao iskaze ο predručnom stanju stvari: „One indikuju samo opstanak. Ali. One indikuju moguće razumevanje i u takvom razumevanju dostupnu moguću pojmljivost strukture opstanka.[28] Hermeneutička je. u kom se oglašava trpeće iskustvo sveta radnika. a ne kao odredba neke priručne stvari. koje uzrokuje jedno za opstanak specifično izvršenje tumačenja. Zapravo.. Kada se sprovede u pozitivnoj nameri.U izvršenju iskaza u formi predikacije [. Ne može se raditi ο previđanju ili potiskivanju jezika. i sam opstanak se mora uneti u postavku razumevanja. Naravno. Pojmom formalne naznake.]. Te iskaze ne treba shvatiti kao rečenice koje teorijski opisuju neko predručno stanje stvari. ona rečenica koja poziva na izvršenje sopstvene refleksije ili tumačenja. 4. on svoje pojmove uvodi kao čisto „formalnonaznačujuće".uvek na svoj način i na sopstvenu odgovornost. dakle. U Hajdegerovoj terminologiji: . ipak. U njemu se." [30] Iskaz. Kako se u filozofiji uvek može raditi samo ο samozbrinjavanju opstanka.)[26] Obnovljeni odnos prema onom έρμηνεύειν ovde može biti samo dobrodošao. ipak. hermeneutički odnos. Najpre nemo rukovanje oruđem radniku postepeno postaje tegobno. nego su „dostupni samo u uvek iznova započinjujućem obnavljanju interpretacije". postvaruje izvorni. utvrđenim objektima." [24] Destrukcija ovde podrazumeva razgradnju tradicije ukoliko i samo ukoliko ona egzistenciju prikriva za sebe samu i ukida nužnost njenog samousvajanja.[27] Stoga Hajdeger za to zahteva upravo „hermeneutičke pojmove". Ni ovde ga ne smemo shvatati doslovno. ni sama filozofska hermeneutika ne može a da ne izgradi sopstvenu pojmovnost. neizrečenog „kao". nego „dopuštanje razumevanja opstanka"[25]. On jasno ukazuje na nezaobilaznost prisvajanja koje svagdašnji opstanak mora izvršiti pri razumevanju. „Hermeneutika svoj zadatak izvršava samo putem destrukcije. kao izgovorene rečenice. čitati između redova..

upozoravao na opasnost prepoznavanja potpunog izraza filozofske istine u iskaznim rečenicama." [36] Lako je zamisliti aporetiku takvog kazivanja [koja se sastoji u tome] da se iskaznim rečenicama više u toj meri ne može verovati tako da se izlaz iz nje povremeno traži u begu u sigetiku [37] ili filozofiju ćutanja. jeste samotumačenje opstanka. onda to isto važi i za kritički zadatak rasvetljavanja sopstvene hermeneutičke situacije. treba da bude konsekventno dovedena do prozirnosti. Takođe. Iako on sam nije pisao ništa manje. koja nosi predstrukturu našeg razumevanja. ipak. u smislu refleksivnog usvajanja naše povesne situacije razumevanja. odnosno pokušaj shvatanja λόγος-a bez uračunavanja stvarnog živog bića koje se karakteriše izrazivošću λέγειν-a. svedoči ο toj ukorenjenosti i da je stoga upućen na jedno razumevajuće razabiranje (Nachvollzug). Govor prirodnog opštenja je još uvek sačuvao nešto od obzirne brigajuće strukture opstanka. Hajdeger je i dalje. iako ne izričito. [38] Ako hermeneutičko shvatanje jezika nije iščezlo iz mišljenja okreta.treba razlikovati iskaz kao logički konstrukt.. Nasuprot potencijalno postvarujućem pogledu jezika.prenebregava ukorenjenost jezika u brigajuću strukturu opstanka. nego - . Protumačenost. od njega . gotovo da je isto što i pravljenje računa bez krčmara. sprovedeno s obzirom na jednu budnost. ali ga uvek sapodrazumeva. čak odlučnije nego pre. na postupak u kom se nekom predručnom subjektu pripisuju osobine. po svojoj suštini. Redukovanje jezika na puke predikatore ili na logičnost. Govor ili bolje: govorenje. [33] to delo iz 1927. pomoću povesti bića. Poslednji redovi tog predavanja glase: „Neprestano je neophodno savladavati prepreke koje takvo kazivanje [događaja] lako mogu učiniti nedostatnim. tada je „jednakoizvoran" [34] sa razumevanjem kao rečima artikulisanom razumljivošću. Pozni Hajdeger je toliko svestan karaktera bačenosti ljudskog razumevanja da se njegovo mišljenje gotovo u potpunosti svodi na tumačenje i razračunavanje s ontološkom tradicijom koja nas određuje. 5. Isključivanje iz logike konstruktivnog brigajućeg stava opstanka." [35] Ova opomena je svoje važenje sačuvala sve do predavanja „Vreme i biće" (1962). Svakako. Razume se.prim. sada je jezik kao „kuća bića" dobio presudniji značaj. nije ništa drugo do nastavak u Biću i vremenu zahtevane destrukcije tradicije.. Pa ipak. u kome se sve da iskazati i iskalkulisati.] objavljeno delo Prilozi filozofiji (1936-1938).]. do [izričitog] tumačenja. Familijarni govor u kome se briga opstanka još uvek iskazuje bez okolišanja. Ko ono jezičko želi da razume hermeneutički. taj stav ponavlja već na prvim stranicama: . kao prioritetno i nenadmašivo otkrivanje bića. Nedavno [1989. Filozofija koja je razumela da je izbegavanje osnovno obličje bića više ne može naivno verovati u to da se trpljenje konačnosti može izraziti jasnim. Hermeneutika iz faze okreta Hermeneutičko shvatanje jezika iz Bića i vremena je u poznom Hajdegerovom delu samo prividno podvrgnuto temeljnoj reviziji. godine je. Upućivanje na pretpredikativno.terminološki i polemički . koje pruža možda najopširnije svedočanstvo na novi način akcentovane misli. hermeneutičko „kao" podseća na to da svaki iskaz.[32] Hermeneutička pažnja nije usmerena protiv jezika. Ono može da se iznese samo u iskaznim rečenicama. naposletku jezični. Ko bi želeo da ospori da je destruktivno-otkrivajuće prolaženje kroz celokupnu povest. ur. . Iako Hajdeger govori ο „izvedenom karakteru" iskaza i iako potom sa izvesnim zadovoljstvom ukazuje na to da je jezik tematizovan tek u relativno kasnom stadijumu Bića i vremena. brižljivoj jezičkoj praksi. kakvo se manifestuje u uobičajenoj. jer ovde 'rečenice' uopšte nisu ono istinito.U filozofiji se rečenice nikada ne mogu dokazati [. tj. na svoj način. ne opažajući pri tom saizražavajući opstanak .. koji se realizuje kroz tumačenje.predstavlja uskraćujuću perspektivu logike. nadalje. Često nipodaštavano kao pseudomistični raskid od prosvećenosti. mora uvek da uzima u obzir i ono što to jezičko ne iskazuje neposredno. Hajdegerovo zalaženje u povest bića. Pa ipak. koji se usredsređuje na čisto logički sadržaj iskazanog. koju treba da zadobije i izvrši svaki opstanak? Dakako. tu samoprozirnost ne treba shvatiti kao samotransparentnost. te crte poznog dela prevazilaze okvire ovog istraživanja. vodilo računa ο okolnosti da su naše razumevanje i tumačenje. Odatle se objašnjava Hajdegerov sizifovski otpor univerzalnoj kibernetici i planetarnom tehnikom nametnutoj funkcionalizaciji jezika kao sredstva informisanja. ipak. Ali. samodovoljnim iskaznim rečenicama. kao da je. kao što naglašava izvorni karakter „govora". ona samo želi da nauči da jezik tumači kao prožet usmerenošću njegovih iskaza. Jednu prepreku te vrste postavlja i kazivanje događaja u vidu predavanja. otada preuzeo ulogu opstanka. njen predmet ne lebdi „pred" jezikom u bilo kom trivijalnom mentalnom ili ezoteričnom smislu. u principu. koje opravdano možemo posmatrati kao poslednji stadijum Hajdegerovog misaonog puta. Hajdegerovo podozrenje prema iskazu nije se nimalo umanjilo. aporija nestaje čim iz te borbe sa jezikom shvatimo da se trudimo da naučimo da očuvamo hermeneutički karakter jezika. u kojoj se kreće svako razumevanje.

Upitan na koji način njegovo glavno delo preciznije shvata hermeneutiku. kao što je to izgledalo 1927. u poznom delu ostalo sasvim hermeneutičko. To što se naziv „hermeneutika" . Filozofija iz faze okreta je. Upitan ο smislu hermeneutike. a verovatno se uopšte ni ne radi ο stvari". Hajdegerovo mišljenje je. položio temelje nerazumevanja sopstvenog dela. bila koncipirana kao kontrapunkt subjektom opsednutoj moderni. ono hermeneutičko znači donošenje poruke koju je neki slušalac prizvao. u našu neukidivu bačenost. verujući da upravo hermeneutička misao mora biti uračunata u transcendentalno-subjektivnu crtu moderne. glasio je Hajdegerov završni odgovor. izvodi Hajdeger dalje. koje mu je upravo bilo „pri ruci"). To donošenje poruke je moguće samo putem jezika. Šta je onda jezik drugo do saopštavanje poruke koja treba da bude primljena kroz razumevajuće slušanje? „Dakle. odvraća Hajdeger. koji je sebe shvatao kao put koji vodi ka jeziku. treba shvatiti i kao put koji vodi ka hermeneutici. koja je upravo i izazvala destrukciju ontološke tradicije. „onda mi jedan drugog pitamo isto. on ga pre prima od jedne uglavnom neprimetne povesti bića. [40] Šta se pri tom naziva „hermeneutičkim"? Ne smemo očekivati previše. čak je na taj način i konkretizovano. citira njegovu [Šlajermaherovu] odredbu hermeneutike kao „veštine ispravnog razumevanja. prevashodno pisanog govora drugoga". Uvod . Dakle. Na kraju se pitanje ο onom hermeneutičkom konsekventno stapa sa pitanjem ο jeziku. ono hermeneutičko je za poznog Hajdegera postalo druga reč za jezik.isto kao delfsko „spoznaj samoga sebe" . pošavši od [rane] prakse tumačenja pa nadalje.nije očuvao. radi čijeg nam je razumevanja i potrebna herme- neutika. Έρμηνεύειν je bilo „ono izlaganje koje donosi vest utoliko što omogućava da se čuje neka poruka".[42] Pre bilo kakvog tumačenja. godine. dobrih dvadeset stranica kasnije. treba shvatiti u njihovoj jednostavnosti. „jer ta stvar je zagonetna.[41] Hermeneutičko podozrenje prema onom predmetnom i raspoloživom nas opet suočava sa ukazivanjem na neizrecivost ili na ono zagonetno. Dakle. onda valjda moramo uvideti da Hajdegerov (i to ne samo pozni) misaoni put. čije osvetljavanje mora postati najprimarniji zadatak hermeneutičkog tumačenja. čak se pokazuje kao njegov najelementarniji čin.[43] Ove navode. Hajdeger se u svom delu nigde nije toliko približio hermeneutičkoj tradiciji kao ovde. što je sa sobom moralo povući radikalizaciju bačenosti. Hajdeger sada sa odobravanjem preuzima Šlajermaherovu odredbu zadatka hermeneutike. konačno. Može biti da je Hajdeger. Treba ga shvatiti iz grčkog glagola έρμηνεύειν. Pa ipak. Opstanak više ne važi. godine eksplicitno. daje direktan odgovor na pitanje šta je onda zaista to hermeneutičko. izrasla iz domišljanja do kraja one bačenosti do koje je došla hermeneutika faktičnosti. Gotovo sva oskudna ukazivanja na hermeneutiku u kasnijem radu se nalaze u delu Na putu ka jeziku (1959) i to u njegovom razgovornom delu. Jezik je taj. utvrdio je Japanac u razgovoru. povezano je sa svrgavanjem sa trona ljudske subjektivnosti. ipak. kao potencijalni tvorac svog plana razumevanja. Kada je to tako. Hajdeger. od koje se u predavanju ο hermeneutici faktičnosti iz letnjeg semestra 1923. ono hermeneutičko se manifestuje kao „donošenje poruke i vesti"." . a u Biću i vremenu implicitno distancirao.kao uvid u sopstvene granice. kao i većinu iz poznog dela. [39] Naime. čak kao svest ο našoj konačnosti u pogledu povesti bića. a Vi mene pitate ο našoj reči za ono što se kod vas naziva 'jezik'". njegova hermeneutička misao je u Biću i vremenu.„K stvarima samim“ .kao skoro nijedna druga ključna reč iz Bića i vremena . on tajanstveno i gotovo tautološki objašnjava: kao pokušaj „da se suština tumačenja prevashodno odredi iz onoga hermeneutičkoga". Hajdeger. po svemu sudeći. Najjednostavnije rečeno. ispravno shvaćen kao donošenje neke vesti radi razumevajuće-saslušavajućegodgovaranja [45] [Entsprechen]. koji nosi „hermeneutički odnos". skoro bez komentara (iz jednog Šlajermaherovog predavanja. a time i konačnosti. kada ja Vas pitam ο onom hermeneutičkom.„Očigledno"[44].

Stolica je i prirodna stvar. Percipirano je i jedno i drugo – daje se po sebi a ne po razlicitim tackama gledista.Fenomenologija u Heideggerovoj interpretaciji nema nikakve pozadinske teorije. bez predrasuda. „Fundamentalnost Husserlove fenomenološke analize je u činjenici da ona prati značenje razlicitih regija bitka do onih struktura transcendentalne svijesti u kojima i kroz koje te regije bivaju konstituirane. ciji je cilj otkrivanje transcendenalnih stanja svijesti neovisnih o vanjskom svijetu.. neudobna. str. zainteresirano bavljenje njome – ona je npr. Ovakva teorija percipiranja je suprotna svakom fenomenološkom pronalasku. bezinteresno. i ono sto nju odredjuje je. Jednostavnom percipiranju objekta fali takva struktura.. Ono percipirano. str. 1985.“2 Ono sto je Heideggeru zajednicko sa Husserlom je maksima fenomenologije „ K stvarima samim“. je prvenstveno stvar okolnog svijeta. 64 .. ali i kantovskom po kojem je i jedno i drugo naša predodžba. 1 Heidegger Martin. Routledge. Na tom putu Husserlova fenomenologija prerasta u trasncendentalni idealizam. i to je najneposredniji smisao percipiranja. stolica. Govoreci o intencionalnosti u „Povijesti koncepta vremena“ izvodi fenomenolosku analizu percepcije stolice – percipirajuci stolicu. Heidegger se suprotstavlja gledištu po kojem je prirodoznanstveni opis neke stvari istinski. vidim stolicu. Indiana University Press. u shvatanju objekta nema nista slično svijesti o slici – svijest o slici sadrzi sliku-stvar (npr. Four Phenomenological Philosophers. Dubina Heideggerove fenomenoloske analize je u cinjenici da ona prati zdravorazumska znacenja bitka raznih bica iz svakodnevnog iskustva do jedinstvene strukture Bitka iz koje su izvorno proizasle. Prolegomena to the History of Concept of Time. kad se promatra znanstveno. 2005.library. sto Heidegger objasnjava na primjeru percipiranja slike. receno rjecnikom Bitka i vremena. konkretnu razglednicu koju drzim u ruci) i slikani predmet. 62-63 2 Macann Christopher. kao imanentna slika transcendentne stvari. Suprotno tome bi bila teorija bez fenomenologije1. Taylor & Francis e. a sve drugo tek naša predodžba. Opterećenost teorijskim predrasudama je i Heideggerov prigovor fenomenologiji njegovog učitelja Husserla – daje primat teorijskom odnošenju prema svijetu kao onom najkarakterističnijem za čovjeka. a sama stvar ostaje skrivena. Ali. Slika je tradicionalno uzimana kao paradigma prema kojoj svaka percepcija objekta moze biti objašnjena – znanje je slika objekta.

ili ova na kojoj sjedim. pričina/privida i pojave. odnosno.''4 Dakle. obrnuto od fenomena. po toj uputi. nije ''prava stvar''. ukupnost onoga što je bjelodano ili se može iznijeti na vidjelo. onda je pitanje: u odnosu na što ona nije ''prava stvar''? Otkud nama pojam ''prave stvari''. ''Prirodoznanstveni'' opis apstrahira od svega takvoga. imamo i anti-objektivističko insistiranje da ''prirodoznanstveni'' opis nije u većoj mjeri sama stvar nego li opis koji izvire iz svakodnevnog bavljenja stvarima. prije bi se moglo zaključiti obrnuto. ali i drugotnim i osiromašenim u odnosu na onaj prvi. Pojam fenomena U preliminarnom objasnjenju pojma fenomenologije u 7. da bi moglo biti takvog 3 Moran Dermot. predontoloski opis. a koji su svakako mišljeni u razlici spram same stvari. 1. 2000. Ali ako kažemo. dok se držimo prirodoznanstvenog redoslijeda primarno-sekundarno. rezanje. Ali. Routledge. str. pravije od ovih s kojima se susrećemo? Naime. jer vidimo kako se ''prirodoznanstveni'' opis zapravo zasniva na određenim svakodnevnim postupcima (mjerenje. što ga čini općenitim. Odnosno: ''ono pokazujuće-se-po-samome-sebi. puno starija od Husserla. ono očito''. kako to ovdje prikazuje Heidegger. Introduction to Phenomenology. Zagreb. uz anti-kantovsko insistiranje da vidimo upravo samu stvar. poglavlju Bitka i vremena Heidegger polazi od rasvjetljavanja grckih pojmova sadrzanih u imenu – fenomen i logos. tada (zanemarimo li da je taj redoslijed upitan) ima smisla govoriti o samoj stvari (onome što je primarno) i pukoj pojavi (onome što je sekundarno). Fenomenologija je.ako odbacimo ontološki primat prirodoznanstvenog opisa nad predontološkim. puštanje da padne. premještanje.Dakle. 1985. onda je teško razumjeti što uopće znači pojam same stvari. mada nije izrijekom rečeno.3 ''Phainomena. Ako stolica koju vidim ispred sebe.. Dakle. Privid. onda i pojam same stvari otpada. ''sve što uopće možemo opaziti i pojmiti je puka pojava''. 'fenomeni'. što su Grci katkada identificirali sa ta onta (biće). Naprijed. 31 . No. Dapače. 194 4 Heidegger Martin. svakodnevni. str. fenomeni već jesu same stvari. kao Kant. sama stvar nije nešto drugo od ove tu stvari. u tom slučaju treba razlučiti pojam fenomena od dva njemu srodna tradicionalna pojma. paljenje). izvorno grcki nacin misljenja. znači da se nešto pokazuje kao ono što nije. Bitak i vrijeme.

Najprije utoliko što imenicu opet.'' 5 Da bi bilo pojave. nego li neka bića. U tom smislu je privid ''modifikacija fenomena''. pokazivati samo od sebe. ono što se na ovakav način ne pokazuje ne može se nikada ni pričinjati. mora biti nečega što se pokazuje. Zagreb 1989. nego li samo biće koje se pokazuje... da ima bića koje se pokazuje samo po sebi. znači govor. prema vrsti pristupa k njemu. Fenomen znači način susretanja bića po samome sebi na koji se samo pokazuje. Mađioničarski trik sa zecom iz šešira ne bi imao efekt privida da već nemamo nekog iskustva sa pravim zečevima i šeširima. vidjeli smo. ali je zacijelo svaka pojava upućena na fenomene. pokazivanje sebe u smislu fenomena. kao što je phaimenon ''izveden iz glagola phainesthai koji znači: pokazivati se''. str. Premda 'pojavljivanje' nije. govor o nečemu. jer ne može biti ''pri-vid'' ako mu ne prethodi nešto što je baš ''- vid''. Bez pozitivnog iskustva onog očitog (fenomen) ne bi moglo biti lažnog očitovanja (privid).. kao ono što nije. To da ima privida utemeljeno u tome da ima fenomena. fenomen. upravo ne znači: pokazivati samo sebe. kao i kod riječi ''fenomen''.. prema tome. nikada nisu pojave. Heidegger jednostavno kaže: ''logos … izvodeći se iz legein. 2. Pojava nije privid. ta stolica) se može susresti na raznolike načine: ''Biće se onda može na razne načine. recimo poput one stolice. Negacija je moguća samo kao negacija nečega pozitivnoga. utemeljuje i pričin i pojavu – utoliko što tek ako nešto sebe uopće pokazuje može se ono pokazati i kao ono što nije. 43. Reći npr. Nasuprot mnoštvu značenja koja je tijekom povijesti filosofije ta riječ poprimila.'' Zato su fenomeni fenomenologije kao fundamentalne ontologije prije ''karakteri bitka bića''. tako ''Aristotel određuje smisao logosa kao apo- 5 Sutlić Vanja. mada su simptomi viroze pojava toga da su u tijelu prisutni virusi. . Pojava je nešto što upućuje na nešto drugo. pojavljivanje je ipak moguće samo na temelju nekog sebe-pokazivanje nečega. tad je to ''vulgarni pojam fenomena''.'' Važnije. Virus ne dolazi na vidjelo u simptomima viroze. . Fenomeni. što mu prethodi. ''Pojava kao pojava 'nečega'. Kako čitati Heideggera. Ali. izvodi iz glagola.. biće (npr. Heidegger izlaže iz bliskosti s prvim dijelom. Ako govorimo o nekom biću koje sebe pokazuje. dakle logos.Dakle. i nikada nije.pokazivanja. ''sve je privid'' nema smisla. mora prije biti pokazivanja nečega kao onog što to jest. Pojam logosa Drugi sastavni dio riječi fenomenologija. fenomen je prije ''ono u čemu nešto može postati očitim. odnosno u nečemu drugome – ali je sam od njih bitno drugačiji. prema tome. August Cesarec. Ali. pri čemu to drugo samo ne dolazi na vidjelo. makar to pokazivanje upućivalo na nešto skriveno. nego znači: javljanje nečega što se ne pokazuje putem nečega što se pokazuje. Fenomen u pravom smislu sebe-pokazivanja suomogućuje. svjetlo u kojem se biće pokazuje. Pojava jest sebe-ne- pokazivanje. po sebi vidljivim''.

7 Heideggerovo shvaćanje obaju ovih sastavnih pojmova (logosa/govora i fenomena) izravno je povezano s njegovim poimanjem istine.). oni također čine očitim. 84 7 Isto. dakle kao logos apophantikos pa onda i u riječi fenomeno-logija. jest čisto noein. molba. pustiti da se vidi samo od sebe. itd. nije nikakva 'naša predočba'. 3. biologija. nije svaki govor takav. u tom posebnom slučaju značenjskog logosa. zato mogućnosti laži mora prethoditi mogućnost istine.'' 6 Naravno. aletheia. ''Ukoliko neka aisthesis uvijek cilja … na biće pristupačno samo putem nje i samo za nju. To noein nikada ne može zakrivati. nego agnoein. pa riječ ''fenomenologija'' jedva da treba shvaćati kao složenicu: njen grčki prijevod bio bi ''apofainesthai ta fainomena: to što se pokazuje onako kako se ono samo od sebe pokazuje. a tek potom 'u svijesti'. Prije nego u jeziku. To znači: gledanje uvijek otkriva boje. 37 . Dakle. po onome što kazuje i onome o čemu govori. logos se mora uzeti upravo u svim onim složenicama kao teologija. tamo nije laž. ipak. ono što se govori treba se crpiti iz onoga o čemu se govori. takvo da nikad ne može zakrivati. str. dakle. Za njega '' 'mjesto' istine'' nije prije svega iskaz. nama. 'K samim stvarima!' '' 6 Prolegomena. noein. To Heidegger povezuje s grčkom riječi za istinu. želja. Istina je najprije u raskrivanju samih stvari. istinitost je u aisthesis. vidjeli smo. tako da govoreće saopćenje čini očevidnim po svome sadržaju. U tom smislu je. iskaz o nečemu: povik. str. kako kaže Parmenid. nego npr. varajuće raskrivanje. kao bliski. prije svega u tome da se bića raskrivaju. niti neka subjektova predodćba. ali na drugi način. obično gledajuće opažanje najjednostavnijih određenja bitka bića kao takvih. 'sama stolica' i sl. nije svaka rečenica teorijski iskaz. Tamo gdje se ne raskrivaju. Fenomenologija (i hermeneutika) Fenomen i logos (u svojoj ''primarnoj funkciji'' apofantičkog logosa) pokazali su se.phainesthai – pustiti da se nešto vidi po sebi samome. i to apo. str. biti lažno…''8 Istinitost je. Laž je nešto drugo. ukoliko je istinski. u običnom osjetilnom opažanju nečega (a to nešto. Ali.iz sebe samoga. … Ali time ne dolazi do izražaja ništa drugo do gore formulirana maksima. dakle. raskrivanja. koja doslovno prevedeno znači ne- skrivenost. … tada je opažanje uvijek istinito. slušanje uvijek otkriva zvukove. u govoru. neopažanje. isto to da bića jesu i to da se raskrivaju nama. naime. ili 'u iskazu'. molitva nisu logos apophantikos. 5 8 Bitak i vrijeme. U najčišćem i najizvornijem smislu 'istinito' – to jest samo otkrivajuće.

str. onda fenomen nije ni nešto svakome odmah očito. i to kao bića koje ima prvenstvo pri fundamentalno-ontološkom pitanju o bitku. A tek drugotno se iz te hermeneutike tubitka mogu razvijati i regionalne ontologije. Cambridge Companion to Heidegger.. hermeneutika tubitka ima ispostaviti smisao bitka tubitka. a ne na bića. nego biti sebe tumačeća životinja. vezane uz regije povijesti. jer su fenomeni. 2005.''9 Kakva sad heremeneutika? ''Heidegger poopćava hermeneutiku od tradicionalne metode tumačenja autoritativnih tekstova (ponajprije svetih ili pravnih tekstova) u način razumijevanja samih ljudskih bića. ''najčešće i najprije'' skriveni. jest fenomenološki relevantan ako je to biće tubitak – jer tubitak je ono biće koje ima biti ispitano pri ontološkom zapitivanju. svojstvenom samom tubitku. umjetnosti.… 9 Isto. ''Na mjestu višem nego zbilja nalazi se mogućnost. Heidegger se upušta u razmatranje pojma skrivenosti i njemu srodnih pojmova. ako je fenomenologija uopće neka smislena djelatnost. ali je ujedno nešto što bitno pripada tome što se pokazuje najprije i najčešće. Fenomenologija tubitka jest hermeneutika u izvornom značenju riječi. ono što ona može biti. jezika.'' To što ona (tek s Heideggerom) može biti jest fundamentalna ontologija. u Dreyfus i Wrathall (ur. str. A ''logos fenomenologije tubitka ima karakter hermeneuein putem kojega razumijevanju bitka. Fenomen zacijelo nije nešto poput kantovske ''stvari po sebi'' koja se uopće nikad ne pokazuje. fenomen je ''nešto takvo što se najprije i najčešće upravo ne pokazuje. Mada na kraju §7. Hermeneutics. dakle ono što se odnosi na bitak. hermeneutička paradigma nudi jedno korjenito novo razumijevanje toga što je osobito za ljudska bića: biti čovjek nije ponajprije biti racionalna životinja. . i to tako što mu tvori smisao i osnovu. nešto što je (nasuprot onome što se pokazuje najprije i najčešće) sakrito/prikriveno. bivaju objavljeni pravi smisao bitka i temeljne strukture njegova vlastita bitka. Upravo zato što ljudi nisu ništa drugo do tumačenje djelatnost tumačenja smislenih tekstova nudi najprimjereniji model razumijevanja ljudskog iskustva uopće.Taj pojam fenomenologije nije nužno onaj kojega je Heidegger naslijedio od Husserla. odaje priznanje Husserlu. prema kojemu ona označuje posao izlaganja. koji se odnosi na biće. Ali.''10 Dakle. Da bi pokazao da se fenomen prvenstveno odnosi na bitak. 265..).'' Zato je potrebna fenomenologija. pitanju o bitku. ipak jasno daje do znanja da ono bitno u njoj nije ono što je već ostvareno kao jedan filosofski ''pravac'' (koji započinje s Husserlom). nego je bitno nešto više. Dakle. i pitanje o njemu i njegovu smislu izostaje. Ali. i ''vulgarni'' pojam fenomena. On može biti zakrit/pokriven do te mjere da biva zaboravljen. Jer ona je uglavnom bila vođena dijametralno nasuprotnim pokušajem. 41 10 Cristina Lafont. To opet znači da je ''ontologija moguća samo kao fenomenologija''.'' A to što je na taj način skriveno ''nije ovo ili ono biće … nego je bitak bića. Ta promjena perspektive znači ključan prekid s tradicionalnom filosofijom. a ''fenomen razumljen fenomenološki uvijek je samo ono što tvori bitak''. naime da modelira svo ljudsko iskustvo na temelju našeg opažanja fizičkih objekata. Posljedično.

Slava je izabrala nekog tko je zasluzuje. pokusat cemo slijediti obrise. ostati slijep za nacin na koji su originalnost i snagu njegovih postignuca. ono sto je vazno razumjeti su. cini se prikladnim poceti problemom koji je opcenito poznat. koji uzima znanje za osnovni filozofski problem. Neo-kantovstvo.1. tradicija je primorana da razjasni svoju poziciju prema ovom novom ucenju koje je zacaralo omladinu i koje je. u krajnjoj analizi. kao i odnosa prema filozofu kojem toliko duguje – Edmundu Hussserlu. ima dublje korijene. koja proizlaze iz genija. prvenstveno. cije nas dublje razumjevanje vodi na sami prag Heideggerove misli. Martin Heidegger i ontologija ( Diacritics. Da bi smo dosli do srca Heideggerovog sistema. Da znanje uopce treba kriterij pretpostavlja istinu koja nije identicna sa svime sto je spoznato i da tok stvari ne odgovara toku misli. Njegov je pravi izvor koncept 'subjekta'. i to nekog tko je jos ziv. 26. sui generis priroda koja otvara prolaz od imanencije prema . i da nagadja sto misli da je najvaznije. Jer ovaj problem. prekoracujuci granice dopustivog. takoreci. Sastoji se u ocrtavanju domene u kojoj znanje moze biti sigurno i u odredjivanju kriterija za legitiman doseg znanja. U ovoj studiji. svodi. Vol. njegovog jedinstvenog mjesta u egzistenciji. centralan za modernu filozofiju. glavna vrata. No. necemo se vise doticati primordijalnog fenomena koji generira problem. Problem korespondencije izmedju stvari i misli pretpostavlja slobodnu aktivnost misli i njezinu izolaciju u odnosu na objekt. Cogito upravlja subjektovim rodjenjem. Bar jednom. detaljnim i bliskim izvodjenjem argumenata – sa majstorstvom strpljivog umjetnika kojim se fenomenologija toliko ponosi. Imamo. Upravo je ova pretpostavka ono sto cini njihovu harmoniju pa cak i njihov kontakt problematicnim.11-32) Prestiz Martina Heideggera i utjecaj njegove misli na njemacku filozofiju oznacavaju novu fazu kao i jednu od najvisih tocki fenomenoloskog pokreta. pred Heideggerovim djelom. je jedna od glavnih prepreka moderne filozofije koju Heidegger zeli prevazici. osobito fenomenoloskog pokreta. koliko god da normalno i jednostavno moze nekome izgledati. stoga. cuvajuci za drugi dio naseg rada odredbu Heideggerovog mjesta unutar historije ideja. dakle.**Emmanuel Levinas. 1 U najopcenitijoj formi. problem teorije znanja ima kriticki znacaj. vec popularno. Ali. sansu za pristup njegovoj misli na. kombinirana sa pazljivim. Izabiremo problem znanja. Kad jednom budemo unutra. stvarne namjere autora sa rasvijetli ono sto misli da je potrebno reci. Cogito je bio tvrdjenje privilegirane prirode subjektove imanentne sfere. „Kako subjekt napusta sebe da dosegne objekt?“ je ono na sto se problem znanja. pp. je pokret protiv kojeg se Heidegger buni svom snagom. Tko god je studirao filozofiju ne moze.. „Kako znanje korespondira sa bicem?“ je dublja formulacija problema znanja. Ali. kakv je elaboriran u modernoj filozofiji. Neocekivano. cogito je bio specificnost subjektove veze sa ostatkom stvarnosti.

ali od cega je izvorno razlicit. Prvo. Ontologija je suprotna onome-sto-jest u smislu cinjenice da jest i njezinog specificnog nacina bitka. misleca supstancija karakterizirana kao 'subjekt koji mora sebe transcendirati' povlaci i drugu antinomiju. Ovaj je korak poduzet zaobilazenjem vremena. ili svojstvo. na jednu od ovih supertemporalnih odnosa koje znamo u idealnom svijetu. jer su njezini objekti – razmatrani kao ideje i sadrzaji misli – u odredjenom smislu vec u njoj. jednom kad priznamo da je subjek vremenit – da subsistira kao vjecno prisutan supstratum. U osnovi. ono je fenomenalna forma koja od subjekta krije njegovu istinsku subjektivnost. u stvari ne odlazi od sebe. to je stvar odnosa prozivljenog i ustanovljenog individualnim bicima kakvi mi jesmo. Koncept subjekta. i koju nalazimo u srcu svakog idealizma. samo je korak do idealizma. tj. mogli bismo reci da misao. Descartes je uveo egzistenciju veridicnog Boga. egzistencija je za nas bitno vezana uz vrijeme – kakvu god mi teoriju o njemu zastupali. kao 'transcendentno'. koji je bio garant korespondencije stvari i ideja. Ne samo da ontologija nije identificirana sa realizmom (kako se termin savremeno upotrebljava). to je ona dimenzija u kojoj se pojavljuje egzistencija postojeceg. dobit ce je u sebi. razumljen kao supstancija sa specificnom pozicijom unutar cijele domene bica. misleca supstancija se ne mora ujediniti da proteznom supstancijom. Cak i u terminima kojima je anticka filozofija govorila o egzistenciji susrecemo ove vremenske ukazivatelje. kao i za Leibniza. u posezanju za objektom. ali ontologija u specificnom smislu termina. Odatle. nego je takodjer razlicita i od proucavanja sustine bivstvovanja u smislu onoga- sto-jest (objet etant ). nesto. Ali. kako da razumijemo ovo odlazenje od sebe koje poduzima misleca supstancija i koje pokazuje potpuno originalan aspekt? Stvarno. vrijeme postaje nejasna percepcija. suocava nas da dvije vrste teskoca. u svakom momentu svog prelaska na objekt? Ova relacija sa objektom nije temporalni dogadjaj kojeg. Na neki nacin. u suprotnosti prema temporalnoj supstanciji – postignut. prolaz od ideja sadrzanih u mislecoj supstanci prema njihovoj 'formalnoj egzistenciji'. upravo kao svjesni zivot. Od tuda. gdje je objekt obuhvacen u svijesti. Supstancija je ono sto jest. Zahvatiti vrijeme u njegovoj specificnosti je stoga izazvati samo znacenje rijeci 'bice' koje je. Jer. Idealizam postaje jedna od posljedica istodobno kartezijanskog cogita i teorija znanja cije je cvjetanje potaknuto ovom novom koncepcijom subjekta. morao je reflektirati o metodi i kriteriju istine – sto je refleksija i preokupacija endemska modernoj filozofiji. Za neokantovce. da se razvija u vremenu u lancu uzroka i posljedica – moze li taj subjekt biti nazvan supstancijom i moze li imati bice osim u nominalnom smislu? Ali ako priznamo supstancijalnost subjekta. tradicionalna filozofija iskljucila iz podrucja svog istrazivanja. Subjekt sam ce konstituirati svoj objekt. Dalje. Postojati znaci biti 'temporalizirano'. takoreci. Dalje. ono je sama cinjenica postojanja. za Hegela. . Ali. koja je jos dublja. ali u kojem ne istrajava. vrijeme je izraz cinjenice postojanja (fait d'etre) ili. Da bi ovaj paradoks imao smisla. strana dubokoj prirodi subjekta.transcendenciji. upravo ovdje je pravi prijelaz u subjektivnost – u svoj njegovoj suprotnosti naspram bica. Relacija pokazuje na smjer u kojem je svjesni zivot vezan u svakom momentu svog prelaska. Sada. Prevazilazenje ove druge antinomije koja se ponavlja unutar idealizma je najodlucniji korak idealizma. za Kanta. mozemo postati svesni. radije. Teorija vremena je stoga ontologija. vrijeme (i ovdje anticipiramo zavrsne dijelove naseg izlaganja) nije karakterisitka biti (essence) stvarnosti. ono je nesto u sto je duh gurnut. Sada. kako da razumijemo da je uz ovu temporalnu dimenziju povezan zivot. Takva je refleksija osnovno sredstvo za subjektivnost zatvorenu u sebe koja mora unutar sebe tragati za znakove svog podudaranja sa bicem. ne mozemo reducirati odnos subjekta prema objektu kako on postoji u idealizmu.

medju ostalima. Ali. za razliku od savremene filozofije. Subjekt se ne razlikuje od stvari takvim i takvim razlikovnim svojstvom. trazeci ontoloske temelje savremenog koncepta subjektiviteta. Dalje. ili varirajuci stupnjevi mekoce. samog nacina bivanja-tu (etre-la) – ako uopce ovdje jos mozemo govoriti o egzistenciji. ili cinjenicom bivanja duhovim. Na neki nacin. Nije nam pokazano kako je vid kao imanencija koja sebe transcendira uvjetovana ontoloskim nacinima covjecnosti.i koji. subjektivna ne na nacin vid mora napustiti sebe da bi dosegnula svoj objekt. za Platona. Anticka filozofija je poznavala samo ontoloski nacin oderedjivanja subjekta. Iz tog razloga. i ontoloskog. aktivnim. Sada. vidi ga kao objektivnu relaciju sacinjenu od strasti i djelovanja. Lanci onih zarobljenih u spilji svakako odredjuju strukturu ljudske egzistencije. Vosak. lezi nesto poput negacije egzistencijalne prirode znanja. ali ova je struktura postavljena kao supostojeca uz sposobnost vida koju covjek posjeduje sustinski kao svojstvo. paradoksalnu cinjenicu da je subjekt nesto sto nije. nije znala nista o modernoj ideji subjekta. i i na taj nacin. „sva se vjestina nalazi u preokretu duse na nacin koji je za nju najlaksi i najkorisniji. inertnom i ekstenzivnom (kako ih Berkeley razlikuje). mozda tvrdjenje ove koegzistencije ne oznacava granicu filozofskog cuda. Koncept subjekta nije odsutan iz ove filozofije. ova konacnost ne objasnjava. koju manifestira relacija subjekt-objekt. mozemo razumjeti kako je destrukcija vremena dopustila idealistima da naglase sui generis prirodu subjekkta. radije. nego na nacin pripadanja konacnom bicu. kojim je dusa prekrivena. i da. kada Platon odredjuje karakter odnosa subjekta prema objektu. da bismo napredovali iza epistemoloskog stajalista nije dovoljno samo ustvrditi da znanje jeste bivstvovanje. nije samo nominalna. Ova je struktura. dovoljno rasvjetljavaju Platonovu misao. na odredjenoj tocci dijaloga. S druge strane.? Nije li nuzno pitati da li je struktura subjekt/objekt izvorna forma transcendencije duse kroz samoodnos? Zar nije nuzno zapitati se o ideji bivstvovanja koja se nekriticki koristi cak i kad se dovodi u vezu sa vremenom. nerealnost i specificnost relacije subjekt/objekt. zbog cinjenice bivanja upletenim u postajanje. Teorija vizualnog osjeta u Theaetetusu i odlomcima Parmenidesa i Sofista (gdje nase znanje Ideja – kao objektivna relacija zudnje i djelovanja – doprinosi umanjivanju savrsenstva Ideja): ovi tekstovi. Misao je definirana kao tihi dijalog duse sa samom sobom. neekstenzivnim i suprotnim onom materijalnom. jer je ona vec posjeduje. historija duse je ono sto transformira dusu u subjektivnost sposobnu tugu i gresku. nas primoravaju da obratimo paznju na gresku – simbolizira specificni subjektivni element misli ali ne objasnjava njegovu prirodu. (Drzava. ova distinkcija takodjer moze pokazati da suprotnost izmedju epistemoloskog stajalista. ili sustinom. Ali to je takodjer razlog zbog kojeg ontoloska determinacija subjekta (ukoliko je takva stvar moguca) mora traziti temporalni smisao u transcendenciji subjekta u odnosu prema samom sebi. Neosporivo je da u indiferentnosti prema vremenu. Samo. osnovna karakteristka jezika. i okovanog u Spilji. koje izlaze teoriju znanje. Ali. U skladu s tim. struktura subjekta je odredjena pomocu ontoloskih ideja. savrseno je prirodno da misao ima objekt. Nije li nuzno slijediti Platonov rad. tj. VII) Ali. Za Platona. sve poteskoce na koje Platon nailazi u Thaetetusu objasnjavajuci greske proizlaze iz njegove nemogucnosti da formira pravu ideju subjekta. je pripisana misli: diskurs uvijek polaze pravo na istinu. istodobno postivajuci razliku potonjeg.niti tvrdi da objasnjava – aspekt subjektivnosti koji postavlja moderna filozofija. otrgnutog od gozbe Bogova. ukoliko ova . u konacnost. razlika izmedju subjekta i stvari se tice egzistencije. Subjektivnost je definirana kao nacin egzistencije koji je inferioran. Ne radi se od davanju sposobnosti vida dusi. nikad nije uocila ontolosku strukturau relacije subjekt-objekt. npr.. njegov univerzalini i objektivni aspekt. Da bismo uzdigli dusu iznad greske (koja je oznaka subjektivnosti).

koja se sastoji u odredjivanju znacenja rijeci 'bivstvovanje'. U Sofistu. je reduciran na ovo tvrdjenje egzistencije. eidos razlicitih domena stvarnosti). koji je postavljen u dodatku onom sustine. za klasicnu filozofiju. mogao tvrditi da bivstvovanje nije atribut bica. kao sto cemo vidjeti. Zatim. i ukoliko je bivstvovanje povezano sa idejom vremena koja vise ne izrazava pocetnu strukturu takvog fenomena? I zar necemo. je onticka. da razumije bivstvovanje i u postavljanju. koja. problem egzistencije. diktiran njegovom fundamentalnom ontoloskom preokupacijom. Njegov je poduhvat stoga dijametralno suprotan onom dijalekticke filozofije. uz sustinu bica. nego je egzistencija u svom padu izbacena iz izvorisnog i autenticnog vremena. na neki nacin. Uvijek je slucaj da je nacin na koji je netko odveden u srce filozofijske potrage. Filozofija Srednjeg Vijeka zove ovo 'biti bica' transcendens. za Heideggera. Znanost koja proucava bice. daleko od toga da trazi ontoloski temelj znanju. bivajuci vise opcenitosti. koje vode bivstvoanju. Sada. Ali. Ne smijemmo razumjeti . jer je Kant. Ali odredjivanje sto tocno ovo tvrdjenje egzistencije znaci je uvijek smatrano nmeogucim. trazi logicke temlje bivstvivanju. Heidegger pobija upravo nerjesivost problema znacenja bivstvovanja i u tome vidi fundamentalni filozofski problem – ontologiju u odredjenom smislu termina. kroz konacnost – njegovoj odredbi kao imenencije koja se mora transcendirati? Nije li nerealnost skoka subjekta prema objektu nacin vremena. Povijest filozofije ga je uvijek prepoznavala u svojoj specificnosti. mozemo tvrditi. a priori znanosti koje proucavaju sustinu. nakon sto se pokazalo ovim refleksijama. stvarno. ciji napredak cemo slijediti. u stilu koji prvo iznenadjuje modernu svijest. ili zavrsavamo kod sustine. pobijajuci Descatessa. pomocu percepcije ili dokazivanja. on se prisjeca. govorimo sta ono jest. ontoloska analiza subjekta je jedino sposobna da iznjedri rjesenje pa cak i sferu istrazivanja ontologiji u opcenitom smislu koji Heidegger trazi. s dualnoscu unuter covjeka izmedju onog sto smo nazvali njegovom ontoloskom dimenzijom – njegovom egzistencijom ili vremenom – i znanja. bolje razumjeti ovu blizinu egzistencijalne odredbe covjeka – kroz pad. vidi empirijske znanosti kao jedno i isto sa 'eidetskim' znanostima u Husserlijanskoj terminologiji (tj. jer. sve postojece stvari. Kada smo ranije govorili o vremenu naisli smo na ovo 'biti bica'. I.“ Pocnimo sa fundamentalnim problemom znacenja bivstvovanja i specificirajmo njgove termine. kao posljedicu. opcenitiji problem samog znacenja egzistencije.ideja nije otisla dovoljno duboko. sa Aristotelom.“ 2 Polazeci od relacije teorije znanja i ontologije susreli smo se sa dva problema. Prvo. tj. Hegel pita: „Kako duh pada u vrijeme?“ A Heidegger odgovara: „Duh ne pada u vrijeme. i vidi bivstvovanje kao ono cemu je tezila anticka filozofiju u zelji. nego Aristotelove fraze koja tvrdi centralno mjesto duse u totalitetu stvari: „Dusa je. za Heideggera. Zato. Heidegger prvo razlikuje izmedju onog sto je bice (das Seiende) i 'biti bica (das Sien des Seienden). Sada. Ova je preokupacija poprilicno nezainteresirana da prvo kriticki uspostavi validnost istrumenta koje je znanje. centralno mjesto covjeka u filozofskom istrazivanju. ponovno postavljanje u pitanje ideje egzistencijei njezine relacije prema vremenu. drugo je pitanje u jezgri Heidegerianske misli. ne bogate studije o svijesti koje datiraju od Descartesa. problema bica kao bica. Heideggerovo neprijateljstvo prema epistemologiji u specificnom smislu koji smo dali – u kojem je suprotna ontoloskom istrazivanju – njegov pokusaj da zahvati subjekt ontologijski je logicki slijedeci korak. prije nego li otudjenost od vremena? Nije li teorija znanja uronjena u ontologiju? Kao netko uopce reducira znanje na postojanje? To su problemi koji ce okupirati Heideggera. da postoji. egzistenciju nije moguce definirati. Ali.

ovu primarnu karakteristiku covjeka kao bica koje razumije bivstvovanje eksplicitno (ontoloski. Zadrzat cemo. njegov nacin bivanja – tamo (Etre-la). . cjelokupan Heideggerov rad nastoji demonstrirati da vrijeme nije okvir u kojem je ljudska egzistencija – ili neki drugi takav cin razumjevanja bitka – situiran. nego razlika koja dopira do bitka covjeka. Razumjevanje bitka koje karakterizira covjekanije samo cin. razumjevanje bivstvovanja nije cisto teorijski cin. njegov nacin samo- temporaliziranja. da budemo precizni – i ova je tocka fundamentalna za Heideggerovu filozofiju – covjekova je sustina simultano njegova egzistencija. u svojoj autenticnoj formi. jer tu nastaje razumjevanje bivstvovanja. to je pojaavljivanje samog razumjevanja. ne smije biti nekriticki prihvacen. nuzno je napredovati mimo takvih dualizama. koji je esencijalan za svaku svijest. jer ono nije bice. razlika izmedju nacina implicitnog i eksplicitnog razumjevanja nije jednosavno ono izmedju jasnog i nejasnog znanja. Jer. i. Studija covjeka ce nam otkriti horizont unutar kojeg se postavlja problem bivstvovanja. Mozda bi onda trebali reci da je israzivanje besmislenu u takvoj instanci? Ali puka cinjenica razumjevanje ne povlaci za sobom to da razumjevanje mora biti ili eksplicitno ili autenticno. Za ovaj tip bitka Heidegger rezervira rijec 'egzistencija'. Nego obrnuto. ako odredimo covjeka kao bice. Ali ne smijemo pretpostaviti. razumijemo njegovo znacenje dokazuje da je moguce spoznati bivstvovnje na neki drugi nacin. kao sto to misle neki ljudi. trivijalizirajuci razumjevanje bitka od pocetka. Zato. u svakoj instanci. nego da ta 'temporalizacija' vremena. kao sto cemo vidjeti. Ono sto covjek jest je istovremeno i njegov nacin bivanja. Ovo bi implicitno znacilo poceti od koncepta 'svijesti' i povratak stajalistu teorije znanja. izraz ne bi trebao biti iznenadjujuci. Ne odredjuje njegovu sustinu. jer covjek nije nuzno bice. Koncept vremenskog tijeka. trazimo nesto sto vec posjedujemo na neki nacin. fundamentalni dogadjaj gdje je u pitanju svacija sudbina. Bez sumnje. Ova identifikacija sustine i egzistencije nije pokusaj primjene ontoloskog argumenta na covjeka. razumjevanje bitka konstituira sustinu ovog bica. Za Heideggera. vrijeme ce se pojaviti u neocekivanom maniru. posudjen iz vulgarne ideje vremena. nego je covjekov nacin bitka. Razumjevanje bivstvovanja je odredjivanje karakteristike i fundamentalne cinjenice ljudske egzistencije. Cinjenica da. posljedicno. Bez sumnje. Ne znaci da je nuznost postojanja sadrzana u covjekovoj sustini – sto bi bilo lazno. poricuci svu vremenitost ovog akta tezenja kao takvog. koju cemo od sada upotrebljavati u ovom smislu. nego. Ali. Razumjevanja bitka ne karakterizira covjeka kao esencijalni atribut. Obicno nismo upotrebljavali izraz 'razumjevanje bitka'. Sada. I nakon ekpozicije u prvom dijelu. U stvari. videci u njemu cin vremenskog tijeka. Slicna ideja bi pridonijela priznavanju razlikovanja vremenske razine i subjekt/objekt razine. Heodeggerijanskom terminologijom) ili implicitno (predontoloski). I mogucnost ove relacije je upravo fundamentalna odlika bitka u covjeku. I zbog toga sto covjek razumije bivstvovanje on je odveden u srce ontoloskog istrazivanja. Ali relacije ove vrste je moguca jedino pod cijenu novog tipa bitka koji karakterizira cinjenicu covjeka. Prijeleaz od implicitnog i neautenticnog razumjevanja do eksplicitnog i autenticnog sacinjava fundamentalnu dramu ljudske egzistencije. u analizi ove strukture. i u svojoj autenticnoj i izvornoj formi. je upravo ovo razumjevanje bitka. na trenutak. koja ce nam pokazati vrijeme do njegovih temelja. koji bi se mogao izolirati u kretanju vremena da bi u tom kretanju mogli ratumjeti bitak kojem je taj cin usmjeren. moglo bi se reci . brkanje sustine ei egzistencije oznacava da je covjekova sustina zatvorena u njegovoj egzistenciji. Anticipiranje zakljucaka Heideggerijanske analiza dopusta nam da specificiramo smisao razumjevanja bitka koji je karakteristican za covjeka. ne smijemo poceti zamisljajuci ovu specificnu strukturu razumjevanja bitka pomocu ideja koje su namjeravane da ga prevazidju.bivstvovanje preko roda i razlike. da sve bitne odredbe covjeka nisu nista drugo do njegovi nacini egzistencije. nego egzistenciju. ali eksplikacija ovog razumjevanja nije zbog toga sporedna i sekundarna zadaca.

postignuto samo ovim afektivnim intenzitetom. nego da to tezenje prema necem drugom konstituira sjelokupnu prirodu svijesti. Ali. ovo je razumjevanje bitka i samo bitak – nije atribut nago covjekov nacin egzistencije. Originalnost ovog stajalista se sastoji u tvrdjenju ne samo da je svaka svijest svijest o necemu.“ Ovo bi mogle biti dvije razlivite propozicije. vec dovodjenje do olaksanja samu specificnost covjeka. i u svojim mnogim porucavanjima covjeka – filozofskim. Ukratko. Napustanje tradicionalnog koncepta svijesti je tocka polaska. ova egzistencija je ono sto je u pitanju'. moramo se vratiti na ideju intencionalnosti koju je elborirao Husserl a Heodegger naslijedo do kraja. Ako je ova transcendencija predstavila strukturu znanja kao stvar teorije. U tom slucaju. imala j edrugaciju formu u drugim dimenzijama zivota. Nije samo priprema za ontologiju. nego ontologija sama. nego da se svijest transcendira preko svoje egzistencije. Stoga. proucavanje razumjevanja bitka koje nas mora usmjeriti na eksplicitno znacenje bitka je ujedno i proucavanje covjekovog nacina bitka. Ova 'intencionalnost' osjecaja ne znaci da je afektivni intenzitet osjecaja – i sve sto osjecaj povlaci – samo jezgro kojem je intencija usmjerena na objekt nametnuta. da ne smijemo zamisljati svijest kao nesto sto prvo jeste a zatim se transcendira. religioznim i literarnim – inicirana je analitika Daseina. Znamo da je u intencionalnosti Husserl vidio samu sustinu svijesti. problem bitka koji Heidegger postavlja vodi nas do covjeka. karakterizirana kao nacin egzistencije takav da 'u svojoj egzistenciji. Pod egzistencijalnom formom. Sada razumiemo u kojem smislu egzistencija Daseina. osjecaj takodjer cilje na nesto. Zahvatanje ovih proucavanja u egzistencijalnoj formi je ono sto ih cini ontoloski produktivnim. inertnih stvari. Ali.i rezervira ime Vorhandenheit – 'prisutnost' – za bitak sirovih. kao sto netko ima pristup boji samo preko vida. I to je Heideggerovo veliko otkrice. doprinosi . nego stvar prikladna i dostupna samo osjecaju. 3 Covjek postoj na takav nacin da rauzmjeva bitak. po svojoj biti. provest cemo egzistencijalnu analitiku Daseina. ovo bi bilo upravo razdvajanje egzistencije i znanja – razdvajanje o kojem smo govorili ranije i kojem se Heidegger suprotstavlja. Da bismo naglasili legitimnost ovo suprotstavljanja. sto nije teorijski objekt. ukoliko se o razumjevanju bitka misli kao o kontemplativnom i onom sto slijedi rasvjetljavanje Daseinoveog nacina egzistencije – nacina koji. Ovo nij epitanje cisto konvencionalne ekstenzije rijeci 'bitak' na jednu od covjekovih sposobnosti. Od te cisto formalne strukture koju smo upravo uspostavili – da se egzistencija covjeka sastoji u razumjevanju bitka – cjelokupno bogatstvo covjekove egzistencije bit ce elaborirano. cije su 'akcije' i 'svojstva' nacini bitka. zajedno sa odlokum da se trazi osnov za samu svijest u fundamentalnijoj ideji bitka – ideji egzistencije Daseina. Ova je propozicija ekvivalentna drugoj koja na prvi ogled vise govori: „Covjek postoji na takva nacin da je njegova egzistencija uvijek u pitanju. psiholoskim. Ovo proucavanje covjekove egzistencije Heidegger naziva 'analitikom Daseina'. bivanja situiranim tamo. koja bi u nasem slucaju bila razumjevanje bitka. I zato sto se covjekova sustina sastoji u njegovoj egzistenciji Heidegger oznacava covjeka terminom Dasein (bivanje-upravo –tamo). je rje covjek bice koje razumije bitak. Analitika Daseina je o razotkrivanju covjeka u njegov cjelosti i o pokazivanju da je ovo razumjevanje bitka samo vrijeme. ne razumije samo sebe. s druge strane. Afektivni intenzitet je u sebi i po sebi otvoren prema necemu sto. u pocetku. Svaki korak naprijed u ovoj analizi covjeka bit ce napredak u rasvjetljavanju strukture bitka. Verbalna forma izrazava cinjenicu da svaki element covjekove esencije jeste nacin egzistencije.

itd. ovo razumjevanje bitka u formi 'zapitanosti o egzistenciji'(koje je. jesu u svijetu. ovaj nacin egzistencije gdje je 'egzistencija u pitanju' nije nesto slijepo na sto se dodaje znanje prirode egzistencije. jer nam dopusta da ujedinimo subjektivnost sa konacnosti. relacijom prema samom sebi. prostor ce pocetno imati egzistencijalni smisao. konacnost ljudske egzistencije.“ Konacnost ce postsati sami princip subjekove subjektivnosti. Unutar okolisa nam se stvari namecu. morat cemo poceti transformacijom tradicionalnog koncepta svijeta – kao i mnogih drugih koncepata – ali ta transformacija nece sadrzavati nista arbitrarno. radije. Sadm bolje nego prije. razvijajuci se u vremenu. jer. ova zabrinutost. ili. vrijeme samo) ce biti. brinuci o svojoj egzistenciji. Tako. teoriju znanja sa ontologijom. o kojoj filozofija govori od antike (koju. Svijet je pretpostavljen svakim pojavljivanjem pojedinacne stvari. bit ce ustanovljena na konacnosti Dasein-ove egzistencije. nego ova egzistencija. Ali. prvo bi bilo nacin drugog i bilo bi njime omoguceno. nego u jednom unutrasnjem tezenju. ali konacna misao. Trasncendencija je dogadjaj egzistencije. jer je razumjevanje bitka – kao sto vec znamo – nacin egzistencije. ovo nas ohrabruje da pogledamo u nacin egzistencije Dasein-a samog za fenomen svijetam koji ce nam se pojaviti kao ontoloska struktura. Zato sto postoji konacna egzistencija – Dasein – sama svijest bit ce moguca. stvari. I. nastaje? Fenomen svijeta. Ono sto ce Heidegger zamijeniti za tradicionalni koncept svijeta je nesto sto cini tradicionalni koncept mogucim. Analiza Svijeta stoga postsaje centralna komponenta Analitike Dasein-a. i istinu sa bitkom. obrnuto. morala ostaviti ovu egzistencijalnu ravan da bi razumjela. sama karakteristika konacnosti Dasein-ove egzistencije. usput. razumijemo kao proucavanje razumjevanja bitka jeste ontologija Daseina. „nas svijet“ . svijet doprinosi jedinstvu onog sto znanje otkriva. ako se netko drzi konkretnog znacenja njihovog pojavljivanja nama. transcendencija Dasein-a. Razumjeti znaci brinuti. i sto uvijek nosi obavezu ponovnog ujedinjenja ili objasnjenja klasicnog misljenja koje se nikad ne udaljava od inicijalnog ili autenticnog fenomena. nikad nije shvatila ontoloski). Linija strukture subjekt/objekt i linija vremena bi konvergirale. 'odlazak od sebe' da bi se dosegnuo svijet bi bio integriran u Dasein-ovu egzistenciju. vise necenmo govoriti samo: „Mi smo misao. proucavanje Daseinove egzistencije u svoj svojoj konkretnoj mnozini. Ali.mozemo zamijetiti da .svijet epohe ili pisca. Mjeranje dubine ove egzistencije koja je svijet trebalo bi nas odvesti do fenomena vremena samog. Konacnost vise nece biti jednostavno karakteristika subjekta.egzistenciji koja se sasstoji u razumjevanju bitka. Bez sumnje. struktura 'bivanja-u-svijetu' predstavlja tocnu formu u kojoj se ostvaruje razumjevanje svijeta. ili preciznije. 4 Razumjeti bitak znaci postojati na takav nacin da se brinemo o svojoj egzistenciji. Sada. Sigurno. cestica „ambi“ (Um) je indeks prostornosti. ispada temeljem koncepta subjekta. Bitak je upavo ono otkrivano Daseinu. doprinosi razumjevnju egzistencije Daseina. Uistinu. ova je koncepcija svijeta onticka i izvodljiva. Granice ovog clanka nam ne dopustaju da ovo duze razmatramo. kao sto ce to pokazati zavrsni dijelovi naseg rada. po prvi put. indeks nacina Dasein-a. Za kolektivnu svijest. a ne samo u izoliranom cinu ove egzistencije – kao vrsta vrata kojim bi egzistencija. Ako se ova teza moza opravdati. kakvim ga znamo od Descartesa. Sto je doprinos ove strukture koji fenomenoloska analiza ne smije niti ignorirati niti izbrisati? Ideja svijeta – uvjeta svakog pojedinog objekta – je u prvoj analizi otkrivena kao blisko povezana sa Dasein-om: okolis (ambijent) – ono u cemu Dasein zivi. Tocno kako ovo razumjevanje. I tako. ne u formi teorijskog koncepta koji netko kontemplira. tj. u ideji ambijentalnog svijeta (Umwelt). preciznije. u posljednjoj analizi. u brizi koju Dasein posjeduje za svoju egzistenciju.

mi smo. Poricuci strukturu predstave prirucnosti. u rukovanju. Razlog tome je intrinzicni smisao rukovanja. kretanje ne slijedi predstavu. nastaje sui generis vidjenje. planina je ulov. Kontemplacija kao takva ne bi mogla znati kako da zahvati alat kao takav. Alati nisu samo 'stvari'. Alat je uvijek 's obzirom' na nesto. je specificna komprehenzija. planine. kada je alat ostecen. produktivna funkcija upotrebljava neseto s obzirom na nesto drugo. vode. s druge strane. iznad svega. Ova je funkcija i sama instrumentalna: cipela postoji da bi je nosili. Stoga. Stoga otkrivamo Prirodu. Ali. vjetrove. rekli smo da ona otkriva prirucnost. Alat je uspjesan u svojoj ulozi. neg ouvijek u paru sa drugim alatima. Kakva je struktura „prirucnosti“? sustinski je kontituirano „upucivanjem“. Naglasili smo da je alat na neki nacin izgubljen u funkciji kojoj sluzi. 'svijetsvo' svijeta (die Weltlichkeit der Welt). mi dobijamo pristup njemu na prikladan i potpuno nov nacin. Proizvodnja je orjentirana na konzumenta. stoji nasuprot sistema u odnosu na koji postoji i gubi . Intencionalnost. su prisutni – zajedno sa prirucnim i javnim zivotom s njima – i cijelim tijelom institucija. itd. koji je intencionalnost. „plesati“. Alati su stoga objekti koje Dasein otkriva datim nacinom egzistencije – rukovanjem. Heidegger se suprotstavlja trenutnom mnijenju – mnijenju koje dijeli i sam Husserl – tj. u 'svijetu' u tradicionalnom smislu termina razumljenog kao totalitet stvari. Kako god. rekao je Husserl. Stoga pocinjemo sa okoisnim stvarima da bismo odredili sam okolis. Rukovanje ne samo da odredjuje sto jesu alati nego i nacin na koji oni susrecu Dasein. kako ga Heidegger naziva. „igrati se“. rukovanje nije samo 'prisutnost' (Vorhandenheit) na kojem je novo svojstvo zahvaceno. rukovanjem alatom. kao konzumenti. i i prirucnost karaktrizira njegov bitak 'u sebi'. Prirucnost je u potpunosti nesvodiva. Na ovo ontolosko pitanje moramo odgovoriti da je bitak alata nije identican onom puko materijalnom objektu otkrivenom kontemplativnoj percepciji ili znanosti. vec takodjer i za nekog. koje Heidegger definira terminom razboritosti (Umsicht). Nemamo sumu nego drva. kuce za zastitu. Bitak alata je prirucnost (handlability. aparatom javnog zivota. kolik ogod penetrirajuci mogao biti. ne moze nam otriti alat. Time. sat da bi pokazivao vrijeme. cekici za cekicanje. Njegov nacin bitka povlaci davanje prvenstva totalitetu funkcije u odnosu na koju alat postoji. i stoga. Oni su. itd. Ali priroda otkrivena na taj nacin je potpuno relativna rukovanju: oni su sirovi materijal. metale. predmeti brige. I upravo zato sto rukovanju ne prethodi predstava. Ljudi.jezik jos vise izrazava cinjenicu takve razboritosti: Francuz npr. bacen preko pojave takve i takve stvari. jer nije odvojen entitet. Samom upotrebom. Totalitet upucivanja koji cini bitak alata nas stoga vodi daleko iznad vrlo uske sfere obicnih objekata koji nas okruzuju. kaze: „znati pisati“. Stvari usred kojih Dasein efektivno zivi su. alati. Ali cak i preciznija analiza rukovanja ce nam otkriti izvorni fenomen svijeta koji Heidegger trazi. Konacno. vode su hidroelektricna energija. iznad svega. postoji jedinstveno u svojoj ulozi u slucaju gdje prirucnost nije eksplicitno prisutna nego odsjeda u pozadini. u vrlo sirokom smislu termina. Ono prirucno referira natrag na materijal. Zapitajmo se prvo kakv je nacin bitka takvih alata. Vec smo unaprijed indicirali zakljucak ovog istrazivanja: bice u svijetu je razumjevanje bitka samog. itd. vjetar je vjetar u jedru. „Cisto kontemplativni pogled. staranja. tada postoji po sebi. zajedno sa rukovanjem. kvake za otvaranje vrata. nacin na koji oni jesu. Ali kretanje otvara pristup objektima ne samo na originalan nego i na originaran nacin.ce ideja svijeta odrediti ideju prostora – pozicija prilicno suprotna onoj Desecartesa. rukovanja. Rukovanje je na neki nacin afirmacija njihovg bitka. sume. da predstava onog cime se rukuje predhodi samom rukovanju. i razumije se u terminima svoje funkcije. prisutni u svijetu. funkcija nije samo s obzirom na nesto drugo. Zuhandenheit). koji zeli zahvatiti smisao svijeta pomocu prostora. Ovi su objekti korisni za nesto: sjekire za cijepanje drva.

sto je potpuno rzlicito od 'totaliteta stvari'. Dasein otkriva ovu strukturu kroz svoju egzistenciju. Jer. koja. je paradoks egzistencije i vremena. To nije tvrdjenje zdravorazumske cinjenice da je covjek u svijetu. sa svoje strane. je razumijevanje bitka. 'ovdje'. koje. Prepoznajemo sam Dasein u ovoj strukturi. i zaobilazi ovaj izvorni fenomen. 's obzirom na' stvari samih. za Dasein. Stoga je svijet najavljen. istupa. Prooblem ontologije je za Heideggera transcendentalan u ovom novom smislu. Dasein-ova egzistencija se sastoji u postojanju s obzirom na sebe. se pojalvjuje Dasein-u. Svijet nije nista drugo do ovo 's obzirom na sebe' gdje je Dasein svojom egzistencijom upleten i u odnosu na koje se moze dogoditi susret s prirucnim. ' s obzirom na' alata. Ovo 'Da'. svijet Goethea ili Prousta. Ali. njihova prirucnost. 'egzistencija koja je sama u ptanju' je 'bitak-u-svijetu'. 'svijet historijske epohe'. a ne samo njezin uzgredni fenomen. u svjetlu 'upucivanja na samu sebe' svojstvenog Dasein-u dopusta pogled u prirucnost. Da sumiramo: bitak. da bi smo razumjeli ovo 's obzirom na' koje konstituira alat. moramo pogurati analitiku Daseina . Receno drugacije. I to ne u idealistickom smislu koji identificira svijet kao totalitet postojecih stvari sa duhom. koja identificira svijet sa fundamentalnim dogadjajem nase unutarnje sudbine. nuzno je razumjeti ono 's obzirom na koje postoji'. Za ovaj skok od bivstvujuceg prema bivstvovanju (koji je ontoligija sama. Budi se. Ova transcendencija uvjetuje transcendenciju subjekta prema objektu – derivirani fenomen koji od kojeg polazi teorija znanja. Ono u odnosu na sto je prirucnost sama moguca moze biti samo ontoloska struktura. da bi se paradoks uvidio. Dasein dakle uvijek vec razumije 's obzirom na sebe' koje konstituira njegovu egzistenciju. Ovaj totalitet je ontoloski uvjet. Razumijeti bitak znaci postojati na takav nacin da je 'egzistencija sama u pitanju'. U ovom trenutnom gubitku prirucnosti. nije vise metafora nego sam izvor fenomenalnog svijeta. Stav nam pokazuje kako pojavljivanje svijeta stvari i alata svoj uslov ima u egzistenciji Daseina i da je dogadjaj Dasein-a. To takodjer znaci da Dasein razumije svoju egzistenciju. Dakle. u kojoj egzistencija s obzirom na sebe predstavlja sebe kao esencijalno ekstaticnu. Cin odlaska od sebe da bi se dosegnuo objekt – odnos subjekta prema objektu s kojim j emoderna filozofija tako bliska – za osnov ima skok postignut medju bivstvujucim shvacenim u ontickom smislu prema ontoloskom bivstvovanju. da bi postao. je postignuto. daje svoj specificni smisao konceptu 'unutarnjeg svijeta'. s obzirom na koje alat postoji“. izlazi na svjetlost. razumjevanje bitka) Heidegger rezervira rijec 'transcendencija'. „upucivanje. I na taj smo nacin okrenuti prema totalitetu sistema upucivanja – totalitetu koji je uvijek implicitno razumljen ali ne i istaknut.' Cijeli paradoks ove strukture. nije konstituiran sumom alata. na odredjeni nacin. sadrzano u terminu Dasein izrazava ovo stanje stvari. Ali. Tako je referencija na Dasein u konceptu svijeta eksplicirana. Ovdje imamo niz upucivanja koji je jedino moguce ostvariti pomocu jednog „ s obzirom na“ koji vise nije s obzirom na neku drugustvar nego s obzirom na samu sebe. totalitet je njihov ontoloski uslov. Moglo bi se dakle reci da je egzistencija Daseina bitak-u-svijetu. zato sto totalitet upucivanja cini alat mogucim pod uslovom njihovog ostajanja u pozadini. mogucnost upotrebe. U odnosu na ovo prvotno 's obzirom na' . 'Biti u svijetu znaci transcendirati samog sebe. Inferiorni svijet. ovaj skok je postignut kroz samu Dasein-ovu egzistenciju i jeste dogadjaj te egzistencije. referira na drugu stvar i postize se u Dasein-u. To je novi izraz pocetnog stava da Dasein egzistira na nacin da razumijeva bitak. razumijevanje alata je moguce samo u odnosu na prvotno razumijevanje Dasein-ove strukture. Na pocetku Heideggerovog cvrsto povezanog lanca analize mozemo primjetiti da ova koncepcija svijeta. Jer prirucnost nije svojstvo alata nego njegov nacin bitka. jednostavno prisustvo.karakter bivanja alatom.

Covjek je uvjek vec gurnut u srediste svojih mogucnosti. opet. Ovo smo vec ranije istaknuli: cinjenica da je Dasein-ova egzistencija u pitanju rezultira time da Dasein egzistira razumijevajuci egzistenciju. Originalnost Heideggerovog koncepta egzistencije. kao potpune slike nad kojim akontemplira dok vaze za i protiv situacije. mogucnosti u svjetlu koje smo slobodni. dalje. da 'biti necije mogucnosti' znaci znati ih. kao slucajnosti. s druge strane. Ovo 'u'. A mogucnosti same su omogucene. mogucnosti – ne mogucnosti u logickom i negativnom smislu 'odsutnosti kontradikcije' – prazne mogucnosti. kao sto smo vidjeli. Da bi priblizili ovu intimnu vezu izmesju Dasein-a i njegovih mogucnosti. ili. Jer. opisati intimnu vezu izmedju egzistencije i njezinih mogucnosti kao cin razumijevanja ne znaci tvrditi. razumijevanje nije kognitivna sposobnost nametnuta egzistenciji da bi joj omogucila da postane svjesna svojih mogucnosti. Stoga. obuhvaca ovaj paradoks egzistencijelnog odnosa prema mogucnosti: tj. Dasein-ova egzistencija je uvijek vec u pitanju. radikalnom orijentacijom svoje egzistencije. konstituira fundamentalni paradoks. nego konkretne i pozitivne mogucnosti izrazene rijecima 'ja mogu'. Ali. Jer. koje se. biti nesto sto je samo mogucnost bez bivanja takvim cistim i jednostavnim predstavljanjem te mogucnosti. Odnos covjeka prema njegovim mogucnostima nije slicna indiferentnosti koju stvar manifestira s obzirom na stvari koje se njoj desavaju. svodi se na to da je egzistencija sama sastavljena od mogucnosti. ovog u-biti u svijetu koji smo sada ustanovili. zato sto postojati za covjeka upravo jeste ugrabiti svoje mogucnosti. 5 'Bitak – u – svijetu' je bitno dinamican nacin postojanja – dinamican u vrlo preciznom smislu. i ovu omogucava. reci ovo ne implicira povratak na koncept samosvijesti ( cak i ako je razlikujemo od koncepta unutarnje percepcije. one ni ne leze pred njim kao objekti znanja. vracamo se na konacnost Dasein-a i njego vremenski znacaj. Podrucje alata koje otkrivamo u svijetu. pomocu fundamentalne mogucnosti bitka-u- svijetu. alata prikladnog za neku upotrebu. Ove mogucnosti mu nisu nametnute izvana. To je pitanje dynamis-a. egzistiranja s obzirom na tu istu egzistenciju. Egzistencija se nadaje kao sebe anticipirajuca. razlikuju od egzistencije ali je istovremeno i anticipiraju. Kako mozemo tacnije odrediti ovu strukturu? Sta znaci biti (necija) mogucnost? Biti necija mogucnost znaci moci ga razumjeti. shvacene kao introspektivna refleksija i u kojoj zavrsava subjekt-objekt struktura). Ovo je samo zgusnutija analiza fenomena koji smo vec susreli kada smo rekli da. Distinkcija izmedju spoznavajuceg subjkta i spoznatog objekta – neizbjezna u fenomenu znanju – ovdje vise ne vazi. Osnov egzistencije stoga moze biti samo sposobnost uvidjanja ili pogresne procjene svojih mogucnosti. je stvar nasih mogucnosti – realiziranih ili ne – da njima rukujemo. Biti-u-svijetu znaci biti mogucnost. u-bitak. One su nacini njegove vlastite egzistencije. na neki indirektan nacin. Prvo bismo trebali naglasiti pozitivni karakter egzistencije koja konstituira mogucnost. vec smo upoznati sa ovim pazljivim ispitivanjem duse. Dinamicka priroda egzistencije. s obzirom na koje uvijek vec donio neku odluku. prvotna i nesvodiva. Ali. tj. mozemo reci da ona nije okarakterizirana cinjenicom da imamo mogucnosti. vec da jesmo mogucnosti – struktura koja bi u svijetu stvari bila nezamisliva ali pozitivno odredjuje egzistenciju Dasein-a. i koje je uvijek vec ostvario ili nije ostvario. razvijajuci strukturu 'transcendencije'. u suprotnosti prema tradicionalnoj ideji . egzistirajuci. orijenacijom koja ni u jednom smislu nije oslobodjena kontemplacije vec je bitan dogadjaj ljudske egzistencije. Ali. Ali. da egzistirati znaci biti u svijetu. upravo kao mogucnosti. Ljudska egzistencija zna samu sebe prije introspektivne refleksije.

The Concept of Essence (Excerpt: Phenomenology) By Herbert Marcuse In the development of transcendental philosophy after Kant. . nego nema nista ni sa teorijom. kao razumijevanje. Part of the "meaning of everything contingent . registriranje sposobno mjeriti nasu moc nad nama samima. i stoga jedan dogadjaj same egzistencije. ovo razumijevanje je sam dinamizam ove egzistencije. the "fact. is limited by its correlation to a necessity that does not stand for the mere factual existence of a valid rule for the co -ordination of spatio-temporal facts. For this reason the stage represented by the Logische Untersuchungen does not need to be considered here. ali koji. as it was formulated by the Scholastics and incorporated into philosophy. je u tome da ova samospoznaja. scientific objectivity which characterizes the Logische Untersuchungen ("Logical Investigations") is indicative of an inner connection with positivism. received no further elaboration in idealist philosophy: its development forms part of a different trend of thought and will be discussed later." At first glance. ipso facto stvara svoju sudbinu. I u ovom smislu razumijevanje konstituira nacin na koji egzistencija jeste njzine mogucnost. to be sure. ovo razumijavanje ne samo da odbacuje subjekt-objekt strukturu. even where Husserl attacks it. Husserl himself pointed to Hume as the first to "make serious use of Descartes' pure inward focus.samosvijesti. For . But the context in which phenomenology deals with the concept of essence is completely different: the sphere of transcendental consciousness. koja. This eidos is a component of essential truths of various levels of generality. umjesto svijesti o kojoj govori tradicionalna filozofija. Husserl defines essence in opposition to the individual. rather. is to have an essence and thus an eidos that is to be grasped in its purity. "purged" of all acts intending spatio-temporal existence. Phenomenology did not. its elaboration forces phenomenology to base itself ever more radically on transcendental apriorism. cisto i jednostavno registriranje onog sto netko jest." But where the theory of essence becomes central in Husserl's philosophy. start out as transcendental philosophy. sama moc nad nama samima. ono sto je bilo svijest postaje zahvatanje. in which this dynamic theory of essence was developed. spatio-temporally existing real thing. ostaje mirna i kontemplativna. which is called facticity. When Husserl undertook to found anew the theory of essence. Hegel's dialectic. indiferentna prema sudbini i historiji konkretnog covjeka koji je njezin objekt. jeste egzistencija upravo tu. these attributes do not differ at all from those of the traditional conception of essence as quidditas and essentia. he based it on the theory of transcendental subjectivity as it was worked out from Descartes to Kant. Nije svjesnost. ova unutarnja iluminacija. The pathos of purely descriptive. . this stabilization of the concept of essence was broken down and a dynamic theory of essence achieved. it has the character of essential necessity and is this related to essential universality. Heidegger uvodi ideju Dasein-a koji razumijeva svoje mogucnosti." object of all empirical sciences: the significance of this contingency. postajuci svesnom.

Transcendental phenomenology itself represents. Kant's critical thought remained caught in “mundane" realism. because it was never at one with it. in its own content. indubitably existing particle of the world" and deduced the rest of the world from it. The relationship of Husserl to Descartes is not only one within the history of philosophy: it is the relationship of advanced bourgeois thought to its beginnings. of equal validity. necessity. On the other hand." Now." After his Ideen ("Ideas"). the "interest of freedom" disappears completely from philosophy. He sees Descartes as the originator of transcendental philosophy and accepts this origin as valid for himself as well. This "realism" on Descartes' part. Phenomenology insisted on distinguishing itself from the start from this critical thought: "Phenomenology cannot distance itself from critical thought. for "all objective knowledge must be founded on the single apodictic givenness . the Kantian critique of reason "erred" in directing itself toward the constitution of the given spatiotemporal world rather than toward "all possible worlds. Only when the ego as something really existing in the world becomes the first certainty in the realm of beings can its reason provide the critical standard of real knowledge and serve as the organon for the ordering of life. of the line of thought that tried to anchor the absolute certainty. Husserl programmatically defined his philosophical work in relation to Descartes. Once again the fundamental characteristics of bourgeois theory are at stake. Once this connection between rational thought and spatio-temporal reality is severed. . the concept of essence is relevant only within the dimension of pure subjectivity that remains as a residuum after the phenomenological "annihilation of the world" and that "precedes the being of the world as constituting in itself the meaning of that being"—a "completely self-contained reality. is a naive prejudice with which phenomenology cannot concur. as facts of intentional consciousness. for Husserl. no longer to be surpassed. Only in this context does the significance of phenomenology's restitution of the concept of essence become clear. acquires the meaning of merely intentional being. according to Husserl. Thus the whole spatio-temporal world. that is. Spatio-temporal facts in their spatio-temporal relevance are excluded from the field of genuine phenomenological study.” But he calls it a great error that Descartes saw in this ego a "primary. And only as long as reason is constitutively directed toward empirically given "material" can its spontaneity be more than mere imagination. an endpoint. of the ego cogito." The essential truths that make their appearance in this dimension "do not contain the slightest assertion about facts. it is precisely this point—where the ego cogito is construed as an "indubitably existing particle of the world" and at the same time serves as the only springboard into the world—that links Cartesian philosophy with the progressive tendencies of the bourgeoisie." "something existing absolutely. In his Formale und transzendentale Logik ("Formal and Transcendental Logic") Husserl gives an account of his relation to Descartes and to transcendental philosophy. But this severance belongs from the start to the program of the phenomenological reductions. and universal validity of knowledge in the ego cogito. and in the struggle for them resignation and the transition to a new stage are already in evidence.Husserl. they are "exemplary" in principle. being that has the merely . . and thus from them alone not even the most meager factual truth can be derived. to which man and the human ego ascribe themselves as subordinate individual realities. Its attempt at a new foundation of philosophy as rigorous science presents itself as the end." Thus. What remains after the first reduction are the facts of consciousness. a world whose factual quality and richness are "the same" as the "natural" world's—with one very decisive difference: the phenomenological index modifies the meaning of reality in such a way as to make all facts.

. as something "arbitrary. The theoretical radicalness which seemed audible in the call. not. Freedom has become a mark of pure fantasy." . at showing what could and should be. and all in a characteristically changed form. As the ego cogito and the essence which appear to it become the object of phenomenology. essence has a purely descriptive and epistemological character. character as phenomenology progresses. The full import of this reduction of facts to "exemplars" is revealed in the phenomenological definition of the relation of essence and fact in the prehension of essence (Wesenserfassung). Universal freedom from presuppositions here becomes equivalent to universal acknowledgment. Phenomenology is therewith in principle a descriptive philosophy: it always aims only at describing what is as it is and as it presents itself. indeed positivistic. including the "example" itself. in its open endlessness it belongs to mere imagination." But in this very coincidence appears the invariant. universal essence—to which all "thinkable" modifications of the example remain tied. In this variation. This variation is thus fully free. Variation resulting in essence is generated in the freedom of pure fantasy and in the pure consciousness of arbitrariness—of "pure at-all-ness" . there is no longer a critical tension between them and factual existence. Thus all contents of consciousness function equally as "exemplary": the elucidation of essence (Wesenserklärung) can take place on the basis of a perception or any other kind of representation—moreover and significantly. unbound from all a priori facts. as the free arbitrariness of ideational possibilities of variation. they are in a continuous. the essential content and essential organization of the facts of consciousness are distinguished from their factual being.“ Essence results as the invariant within the infinitely manifold variations which representational acts undertake with regard to their object. . that which is necessarily constant in the free and continuously reformed variation. also provides the best insight into the changed function of the theory of essence. identical. Phenomenology's concept of essence is so far removed from any critical significance that it regards both the essential and the . The "things" become so for phenomenology only after they have been stripped of their actual materially objective character and have entered the "levelling" sphere of transcendental subjectivity for which everything is equi-valent (in-different) as a fact of consciousness. . All the decisive concepts which played a role in the theory of essence since its beginnings reappear here. a being which in principle can be intuited and determined only as that which is identical in the motivated manifolds of appearances but which aside from that is nothing. rather. and necessary is no longer sought as the Being of beings but as what is invariant in the infinite manifold of representational modifications of "exemplars. that which is indivisibly the same in that which is other and recurrently other—in short. In a second reduction. A philosophy that considers "all pre-given beings with their exact evidence" equally "prejudgments" no longer has any basis for distinguishing critically among these beings. thereby simultaneously entering a horizon of openly and endlessly manifold free possibilities for ever new variants. It is a being posited by consciousness in its experiences. This text. It comprises all variants of the openly endless horizon. speaking of essence no longer means setting reality against its potentiality and what exists against what could be. freed of all facticity. for instance.secondary and relative meaning of being for a consciousness. In this dimension." Possibility is no longer a force straining toward reality. "free fantasies acquire a preferential position with respect to perceptions. . "To the things themselves!" reveals its quietistic. pervasive synthesis of "coinciding opposites. which leads deep into the inner mechanism of the phenomenological prehension of essence. The constant.

" It is the object itself which appears there and whose essence prescribes. We must not bequeath to our descendants an accumulation of distress such that it becomes an ultimately indestructible evil. This fate befell the material doctrine of essence. The pathos of the evidence of universal." The phenomenological epoché." and truth of cognitive judgments no longer reside on the "side of the subject. but "only understanding. concern with the present has become concern with eternity: the eternity of pure science. without attacking the real presuppositions of its conceptual character." and the renaissance of metaphysics in the wake of phenomenology belong to a new historical trend. The philosophy of the bourgeois era was founded by Descartes as a subjective and idealist one. While retaining the transcendental approach philosophy professes to be truly concrete and to take concrete objects as its point of departure. . To know it does not involve changing or abolishing any aspect of it. The phenomenological doctrine of essence binds the transcendental freedom of the ego cogito to objectively pregiven essences and essential objects. necessary. "meaning." The intuition of essence is (despite the "freedom" of ideational variations) receptive. without integrating into the theory a practice aimed at transformation. . The formal epistemological version of the concept of essence lets facticity subsist as a self-contained realm "alongside" the realm of essence. . That phenomenology explicitly speaks once more of "essence" in opposition to "fact" and makes essence the object of an independent "intuition" is a significant novelty that cannot be explained exclusively as a development of the transcendental method. is neither abolished. At the apex of philosophy. the new situation of thought imposes itself: the introduction of material eidetics. . the basic meaning of the intuition of essence is that it "lets itself be given" its object. but only understood. as "facts. with regard to the established order. the receptivity of the intuition of essence . It is significant that phenomenology claims that the verification. and this resulted from an inner necessity. such pure essence. that it passively accepts it and binds itself to it as "something absolutely given. but on the "side of the object. . whose timeless and absolute truth is supposed to provide the present with security. just as with positivism. and the object that is now the object of such Being. i." "Through my phenomenological reflection. the object of phantasy as well as that of perception. which regresses behind Descartes. in the sphere of material reality. With regard to knowledge." That which gives itself in evident "congruent unity" (Deckungseinheit) is "at the same time absolute Being. the cognitive acts directed toward it.e. to the subjection of theory to the "given" powers and hierarchies.inessential. however. originally "giving" intuition. nor changed. is only one way in which the altered function of transcendental philosophy is expressed in phenomenology. With Husserl. is to an ideal degree adequately given. contains a quietistic indifference. A sign of material "objectivity" and diversity can be seen in the renewed consideration of essence as the object of an independent. the demand of arriving at "the things themselves." of the ego cogito. the transcendent world . Phenomenology appeared on the scene with the radical claim of beginning anew. He considers the "spiritual distress" of our time the "most radical distress of life" and declares: We must not sacrifice eternity for the sake of alleviating our distress in the present. Positivistic indifference. The abatement of the dynamic movement contained in the concept of essence can also be seen in the few remnants of a position on Husserl's part with regard to knowledge of (spatio-temporal) facticity. and objective truths. it led." The epistemological antipositivism of this doctrine ill conceals its positivistic orientation. in which the entire perspective is changed. within phenomenology. This is the point where. Every attempt to ground philosophy in objectivity. as it were. devalued. necessarily surrenders its rationally critical character and becomes heteronomous. which was intended to be so much more radical than Descartes' methodical doubt.

bez obzira da li su kombinovani sa izrazajnim cinovima. Heidegger – smisao je ono gdje inteligibilnost necega ostaje ona sama. kako filozofija filozofije je transcendentalna . koja se 'originalno' tice samo lingvisticke sfere. The sacrifice of the idea of critical reason paved the way to resignation for the doctrine of essence. 'logicki prostor'(Wittgenstein). Smisao (Sinn) oznacava znacenje koje se primjenjuje na sve intencionalne mentalne procese. it has no basis from which the weapon of critique can be employed against the claims of specific facts and hierarchies to be "essential. and without it. Epistemologija. moze naci primjenu na sve cinove. 'svijet' (Heidegger) . Bourgeois philosophy lost the Archimedian point where it had anchored the freedom of the knowing individual. Projekti poput fundamentalne ontologije i filozofske hermeneutike. pocinje od prepoznavanja da ideja znacenja (Bedeutung). koji su pomogli oslobodjenje. Space of meaning – prostor znacenja: 'prostor razuma'. .do univerzalne teorije znacenja. 'transcendentalna svijest'(Husserl). Husserlov put do transcendentalne filozofije . Kao filozofija znacenja Heideggerova je misao fenomenoloska. ." Husser and Heidegger – the space of meaning Transcendentalna fenomenologija . otkrili su unutrasnje aporije. to its gradual transition to a new ideology.replaces the spontaneity of the comprehending understanding that is inseparable from the idea of critical reason. pitanje kako je filozofija kao ispitivanje znacenja kao onog razlicitog od entiteta moguca PREOBLIKOVANJE TrANSCENDENTALNE LOGIKE Neokantizam – 1890-1920 u Njemackoj – otac kontinentalne filozofije kojeg je trebalo ubiti da bi filozofija mogla zivjeti.

„bice“ (kao i sve druge kategorije) nije nominalisticki shvaceno. transcendentalna logika kao teorija smisla je ontologija. Fenomenologija (Husserl i rani Heidegger) ustanovljava autonomiju filozofije preko diskontinuiteta sa pozitivnom znanoscu i ciljevima formiranja pogleda na svijet. Koji koncepti imaju objektivno vazenje a priori? Porijeklo neempirijskih koncepata? Odredjeni neempirijski koncepti imaju objektivno vazenje jer. kategorije su pravila za bivanje objektom uopce. Sud je sekundaran u transcendentalnoj logici jer je samo sredstvo pomocu kojeg dolazimo do objekta. Lask identificira znacenje sa transcendentalnom istinosnom strukturom objekta prije svakog kontakta sa subjektivnoscu – ontologija transcendetalnog objekta kao smisla. Heidegger tvrdi da znanje treba ontolosku osnovu. Za Kanta. Kao teorija znansoti. Uslovi istinitosti suda Koja je prva razina logicke problematike? Husserl – evidencija predpredikativnog iskustva. (Ontoloska (Heideggerova) revolucija). Kao subjektivne forme za sintezu prostorno-vremenske raznolikosti. U kojem su smislu ovo transcendenalni problemi? Husserl – Lask Kantova transcendentalna logika ili 'logika istine' – dok opca logika apstrahira od svakog sadrzaja i tematizira cisto sintakticka pravila bez kojih bi znanje bilo kontradiktorno. Lask – paradigmaticka regija transcendentalnog objekta. i zahtijeva istrazivanje logickog statusa objekta samog.neokantovski projekt posljednjeg utemeljenja. bice bica. je mrtva. kategorijalni okviri. Problemi koje Husserl adresira pod nazivom transcendentalne logike : Sta znaci biti objekt. poticuci iz subjekta. logika istine priskrbljuje a priori semantiku ili pravila bez kojih formalna pravila ne bi imala sadrzaj – bez kojih se niti jedan objekt ne moze misliti. cine objekte mogucim za subjekt. osnov propozicionalne istine. Ovaj koncept zamjenjuje Kantovu ideju predstave kao termina koji oznacava transcendentalni status objekta. Husserl i Lask redefiniraju Kantovo rjesenje pozivajuci se na koncept SMISLA (Sinn). Za Laska. onima koji istinski referiraju na objekte ali cija referencija se ne moze ustanoviti empirijski. nego logicki sadrzaj koji konstituira objektivnost objekta. ali se njihovi pogledi na to sto cini transcendentalnost smisla dijametralno razlikuju. neokantovska epistemologija zeli priskrbiti osnov za principijelan (znanstven) Weltanschauung. Transcendentalna logika se bavi kategorijama i principima koji vaze za objekte a priori. I Husserl i Lask daju nereprezentacionalisticku teoriju smisla. Kategorije vrijede o objektima a priori jer ih konstituiraju. Ucenje o kategorijama je . niti naziv metafizickog entiteta. odnos objektiviteta i evidencije. a za Husserla – fenomenologija.

Laskova kategorijalna forma nije stvarni dio objekta. Istrazivanje (interpretacija teorije korespondencije) Sa metodoloskog stajalista redukcije na intencionalno iskustvo.“ Sta su znacenja? Znacenja treba razlikovati od izgovorenih.se ne postize psiholoskim ostrazivanjima nastajanja i kompozicije predstava. objektivitetu. Kategorijalna shema je tu bez mjesta. logicka teorija tezi prikazati koncepte koji cine mogicim empirijsko znanje – temelj 'objektivne validnosti' znanja. odredjujuci bice istine.. napisanih ili mentalnih znakova. jer niti je osjetilna niti neosjetilna. nego nedvosmislenim definiranjem i razjasnjavanjem znacenja rijeci. treba prevazici Hegelovu redukciju ontologije na logiku. koji zauzvrat trebaju opcu teoriju kategorija. Cak i Kantova teorija zadrzava ostatke takvog misljenja. Kako razumjeti transcendentalnost Laskovog koncepta obejkta? Sve teorije kategorija prije Kanta su ovisne o metafizickoj teoriji o dva svijeta – osjetilnom i nadosjetilnom. H. objekta. svaka se rasprava o transcendentnim objektima mora staviti u zagrade. Da bi se logika ucinila filozofskom. Lotze je prvi vidio tu transcendentalnu razliku unutar mišljivog – izmedju bica i vrijednosti. i onoga sto 'stoji' (holds) a da ne mora biti. nego njegov objektivitet. ucenje o logickom sadrzaju koji pripada trascendentalnoj strukturi. Transcendentalna logika i fenomenoloska redukcija 1921 – 1916 – Heidegger se konfrontira sa tada vodecim logickim teorijama Inspirirana Aristotellom ili Kantom.. Treba se zapitati o primarnom bicu istine – sto to znaci biti istinito. Uciniti logiku filozofskom znaci obnoviti vezu izmedju logike i pitanja o bitku. Veza izmedju logike i gramatike – „istinski pripremni rad za logiku. . Husserlovo 6. izmedju onog sto jeste i pojavljuje se. Kao transcendentalna logika ili 'logika istine' obuhvata fundamentalna pitanja teorije znanja i znanosti.

It is interesting to see the various philosophical approaches not only shared this theme. One of the presuppositions of this common approach with its emphasis on the immediate. nije je moguce spoznaati. korespondencija nije izmedju zeljenih elemenata. ali ne izmedju zeljenih elemenata.1) Nowadays philosophy has become more interested in the immediate. The opening chapter of Hegel’s phenomenology. a transcendentalnu kao logiku istine. iskrsava problem – Heidegger – „ili imamo oba elementa usporedbe potrebne za istinu. ali bez mogucnosti njihiove usporedbe. the chapter on sense certainty. or attaches itself to the normal identity of the subject. One of my teachers wrote in 2000: It is a fact that our natural interest in philosophy. buduci je usporedba jos samo jedan subjektivni akt. Ako je istina podudaranje misli i stvari. Dvije su mogucnosti – skepticizam ili korespondencija koja cuva transcendenciju objekta dok pokazuje kako ga je moguce spoznati. Ako je znanje moguce. onda logicki objekt mora biti stvar sama. jer daje uvjete bez kojih se nase misljenje ne bi odnosilo na objekte. U drugom slucaju postoji podudaranje. i objekt jednako stvarnim bez obzira na proces spoznaje.“ → prva situacija drzi stvarnim misao. iako s bitnom (a priori) relacijom prema znanju. ili imamo stvarnu usporedbu. but that we can discern also a common attitude towards the problem. individualni subjektivni akt. Pitanje je kako se shvata 'objekt'. PROBLEM ISTINE Kant je odredio formalnu logiku kao negativni uvjet istine – bez kojeg misljenje ne bi bilo konsistnetno samo sa sobom. a druga semantikom. . ali buduci se ono dato ne moze a priori identificirati sa stvarnom stvari. This seems to be a focus on the process of our concrete subjective development in which the social dimension has become of primary importance. Prva se bavi a priori sintaksom misli. is the presupposition of a so-called direct and unmediated relation to the objective nature of reality. what can be described in a concrete manner. tj i misao i stvar. Ali. Substance as Subject It is obvious that philosophy in our day and age is focused on the problem of subjectivity. art and theology is massively progressing toward an immediate approach. at least as an expression of this metaphysical presupposition. cak i tamo gdje postoji korespondencija.Uciniti logiku filozofskom trazi nesto drugacije od metafizike – transcendentalnu ontologiju Bitka i vremena. has become once again a paradigm of philosophical method.

Even if we were satisfied with the idea that knowledge has an implicit but reliable and at least undeniable relation to reality. that this logical form is to some extent implicit. but equally as subject(-ivity). we should never ignore the formal aspects of the concepts of the true. a concept. which is taken as the essence. It is as if first consciousness is considered to be effective in its relating to reality. It has to be focused on both the explicit content and the implicit form of reflection. By evading a mass of skeptical counter arguments the method can now proceed. i. Hegel characterizes this definition of the truth with a category that seems to express the whole of the history of philosophy: according to the preface this is what is meant with the word substance. but presented as a triumph of common sense. Against that one-sided definition of the truth. It is only indirectly aware of possible contradictions between that content and the way in which it thinks that content. The inability to rationally justify this assumption is no longer seen as a deficit. because there can be no rational justification. That the object of knowledge is the immediate within the immediacy of knowledge is thereby denounced as a presupposition of contemporary theories of knowledge that follow a particular trend in the history of philosophy going back to Parmenides. that is identical to the immediate given within the immediacy of knowledge itself. A presupposition.. It is also obvious that without this presupposition. In other words. it is important to remind ourselves of Hegel’s project in the phenomenology. The phenomenology shows. subjectivity is deployed as the inessential. but equally the real just as it exists for knowledge. Or again in other words. can be summarized in the statement. which it takes as being. the nature of which cannot even be clarified. To contemporary philosophy the truth resides in the real. It is necessary to understand the truth not just as substance. A free understanding of the given. on the basis of this immediate relation to reality. Implicit. It is like a necessary hypothesis. that has a form. and then we shift focus to concern ourselves with the inessential unmediated nature of the subject for which this reality is a given. Philosophy therefore has to be an examination of this relationship between the contents and the logical form. that the direct relation to objective reality is supposed to be essentially implicit. philosophy doesn’t seem to have anything in reality to talk about. Any reference to reality is in itself an act of understanding. That does not mean that contemporary philosophy is unaware of the fact that this metaphysical presupposition is exactly what it seems to be. Every human understanding posits its object in a specific logical form. Hegel opposes the program of the phenomenology.e. Consciousness within the phenomenology is therefore shown to be focused on its object or contents and as ignorant of the form in which it actually thinks that content. After all. One of the ways in which the metaphysical presupposition is presented. the way in which we express this according to Hegel is vital. . The link between our conceptual understanding and reality as such – expressed by Hegel in the ‘identity’ of reality and thought – is here severed. Such a strategy can have no other implication than this: that the whole of human subjectivity consists in the more or less free interpretation of the real as given within this immediacy. and essentially implicit. Substance Should be Expressed as Subject Precisely against this contemporary emphasis on immediacy. a process of hermeneutics.The Immediate Approach The immediate approach can be characterized as the attempt to solve the problem of subjectivity by paying attention to whatever can be described. against the background of absolute ‘being’. because there is no way to clarify or ground such a presupposition directly. the truth is not only the real. replaces the self-expression of reality in and as the concept. The way we think of something is not itself a thing that is given.

in the object it leaves the traces of its own activity. Any kind of immediate grasp of the subject. will ultimately fail. that does not require any logical form. The project of ‘substance being expresses also as subject’ does not involve showing the identity of reality and thought in the way of abstract idealism. it seems self evident that a distinction is equally involved here. we are bound to misunderstand Hegel’s goals. That we should also understand substance as subject. in this case. as in Kantianism. general moments of the Spirit. does not mean that reality is something within consciousness only. or how it is given within knowledge. Abstract Idealism One of the greatest barriers in understanding Hegel’s philosophy is an interpretation of Hegel’s program that we could call abstract or absolute idealism. and therefore hides it as well. Nothing can be more specific and concrete than this here and now. Within the phenomenology it is obvious that only within the object as it appears.I mean by that that it expresses itself in propositions that seemed to directly express the nature of. and the implicit form of the object. that truth shall be thought exactly like it is for the human subject. When we take notice of precisely this logical form however. This is something that can be demonstrated with reference to sense certainty. So what does it mean to apply the program of substance being thought as subject to sense certainty? The project is the dissolution of a claimed immediacy and a demonstration of the logical form or mediation that is already operative in it. Consciousness and Self-consciousness as Abstract Moments of the Spirit Consciousness and self-consciousness manifest themselves as separate. the distinction between the logical form in which we talk about being and being as such. One of the objectives of the chapter of self-consciousness is to show precisely why such a direct grasp of itself is impossible. Reason. the subject shows itself as a form of knowledge. Such an affirmation is thought of as an immediate unity. each with its own determinations. The necessity of such a logical form does not preclude that our knowledge of reality is true. Here Hegel argues that reality can minimally be thought as something concrete and singular that we can point to. To talk about reality as being implies as a necessary condition a way of thinking that does not want to be anything other than an affirmation of reality pure as such. In other words. The basic idea is now. individual consciousness that knows itself to be universal reality. It does not mean that we should investigate the subjective conditions of our knowledge of reality. . But then secondly there is the necessity to make the form of thought explicit. But that is because reality as such is the true: the logical form is immanent within reality as well. the real as it is for knowledge. It has to find the traces of subjectivity in the distinction between the independent object as such. any attempt therefore to circumvent the analysis of what is implicit in the object. that through the development of self-consciousness. reality – there is already a logical distinction at work. to be finally taken up as the basic determinations of something else. The mere certainty of that is Reason. Within this substance however there is a specific logical form.The primary result of this is. It does involve taking notice of the immanent logical structure of our thinking of reality. That is the substance as it is given. If we take the word substance in the meaning of independent and absolute reality. It means that in a philosophical position that has such a positive nature . There is a need to make explicit how human understanding has already been moving to achieve this logical form. the concept. it has become aware that it IS absolute reality. It expresses its nature within its object.

In other words. and reflective finite understanding (Verstand). that is from consciousness to self-consciousness. Reason. Whatever is not expressed is set aside as excluded. i. Reason. distinguishes its moments. The general error being that in philosophy we tend to identify subjectivity or reality with a particular element or mode or moment of it and thereby distort the true reality which is the whole. They are not partialo determinations of a concrete subject that only have to be added up to understand the whole. but its individuality is an abstract determination of a concrete universal. as the destruction of the opposition between abstract singular consciousness and abstract singular object. Self-consciousness and reason are abstract. are here presented one after another. p. Taken in isolation they appear as if they existed as they stand. The isolating of such moments presupposes spirit itself and requires spirit for its subsistence. if it can be demonstrated that neither consciousness nor self- consciousness can exist as independent shapes of the Spirit. 459 It is very important to understand from this definition of immediate spirit the abstract nature of the previous moments. is not just an individual. consciousness turns back into itself. All the previous modes of consciousness are abstractions from it: they are constituted by the fact that spirit analyses itself. Any concrete human subject therefore has to be considered as a concrete universal subject. […] Reason is the conscious certainty of being all reality. which is existence. 272 Ultimately. It follows from this that the concrete subject cannot be identified with either consciousness or self- consciousness. But as separate moments they are abstracted from the whole that they belong to in order to examine their contents and demonstrate their inability to stand on their own. Spirit is thus the self-supporting absolutely real ultimate being (Wesen). . immediate certainty or sense certainty. perception. that the individual consciousness is inherently absolute reality. Any concrete human subject therefore. signifies the facts that consciousness and self- consciousness are determinations of of a higher – that is more concrete – reality. in other words. turn out to be determinations of self-consciousness and not independent shapes of the Spirit. and cannot exist independently. which is the immediate Spirit. In that manner it is demonstrated that the actual coexistence within the concrete human subject. in Hegel’s language. Reason. it is also shown that concrete human subjects cannot be identified with either of them. and halts at each individual mode in turn. The various moments of consciousness. In the exposition and development of the Spirit the shapes of consciousness and self-consciousness refer to the abstract singular subject. is more concrete than individual consciousness or self-consciousness. The various moments that coexist in the concrete subject. this isolation of modes only exists within spirit. Consciousness.WITH the thought which consciousness has laid hold of. consciousness. The Movement of Consciousness The first abstract and isolated moment. As a singular subject that at the same time is a universal consciousness. experiences the transition of its certainty to its truth. isolated moments of the first really concrete form of subjectivity. In any concrete human subject certain shapes of consciousness and self- consciousness exist at the same time and determine each other.p.e.

By understanding that the essence of its object is the (world of forces and natural laws as)universal. As this sensuous desire it also consumes its object and though it satisfies its desire in doing this. has to be transcended. This transition occurs between the idea that the object of reality is separate from the subjective understanding in reality. After all that is the point of having a mirror image. It overcomes its lack by appropriating the object that signifies this lack. in its essence. By experiencing that the external object can be determined as life and consciousness. This is what is called the movement of recognition. laws and forces. it sees its own mirror image in its object. The world is at the same time something completely different from the subject.The abstract singular subject executes this development indirectly. It no longer sees its object as a separate and independent object. because true self-consciousness is now a singular self-consciousness that appears to itself in two distinct shapes. The mirror image in the object is me. – identity and non-identity – it has reached a new way of being. and yet it is not. combining subjectivity and objectivity in one structure. The inner essence of the object is the object in which it experiences its own activity of creating and applying universal categories. that is its mirror image. In this movement self-consciousness comes to understand that what it has experienced as two separate movements by two independent instances of self-consciousness. In the object it posits what it lacks. this object that is another subject. but as something that is completely relative to its own desiring self. the desire simply re-occurs. and nothing but the understanding of the world as an object. it now actively procures the immediate certainty of itself. In the attempt to appropriate the object and by changing it in order to maintain its truth. By positing the essence of its object as the continuous transition of opposing itself to the object of the world and by unifying or harmonizing itself with the object. In its immediacy however this truth of self-consciousness manifests itself as sensuous desire. particularly that it can manifest itself also as a self-consciousness. it finds itself reflected in its object because it itself is universal thought. is according to its truth just one singular movement of self-consciousness that recognizes itself in its other. self-consciousness. it sees a negative image of itself. It can be illustrated by the idea of a struggle for life and death and it results in a relation of dynamic tension between Lord and Slave. it changes its own relation to this object and in that manner it changes itself and transforms itself into a new shape of knowledge. This is where the real dialectic movement of self-consciousness starts. it experiences that this object manifests the same negative power against itself. Seeing the mirror image as something other and external turns out to be recognizing itself in the shape of something that at the swame time remains its other. but unified with the subject in its contents. as the movement of a redoubled subject. . it also renews itself as desire. The Movement of Self-consciousness Self-consciousness therefore it is the insight that knowledge as a whole is the truth. by searching for the truth in its object. With the negation of the object of desire. By using and consuming the object and thereby overcoming the resistance of it. Along these lines self-consciousness reaches its own inner unity. The opposition between one abstract singular subject and the other. By aiming its desire to this mirror image of itself.

(koji je vec bio u upotrebi kod Kanta i Hegela. Mill i dr).“ Logicar nije zainteresiran za mentalne aktove kao takve. the second opposition. self-consciousness reaches the truth of its certainty. da bi okarakteririzirao novi pristup uvjetima mogucnosti znanja opcenito. After all. (J. koja za Husserla vodi do skeptickog relativizma i prijeti mogucnosti samog objektivnog znanja. Husserl. Husserl usvaja termin fenomenologija. Logical Investigations Husserl (1859 – 1938) je objavio Logicka istrazivanja 1900-1901. It has the immediate certainty to be a singular being that at the same time is completely in unity with universal thinking. the concrete ego or what Hegel calls the category.. Prolegomena nudi najjace pobijanje psihologisticke interpretacije logike. By having the certainty to be the whole of reality. Unhappy Consciousness and Reason Hegel shows that even this truth manifests itself at first as something immediate and inadequate. „Cista fenomenologija predstavlja polje neutralnih istrazivanja. Prvi dio je Prolegomena za cistu logiku.S. stoicism and skepticism. and that is the knowledge that the subject. Consciousness now has the truth of being the whole of reality only in the form of immediacy. consciousness that is split within itself. in the mediating shape of a particular self-consciousness. i do kojih se moraju slijediti. a drugi Istrazivanja u fenomenologiji i teoriji znanja. is not in harmony with the idea of a singular subject. But the slave is not yet conscious of this inner unity. For consciousness as the slave the being for itself in the Lord is still essential. the subject is no longer the abstract singular subject. Ultimately unhappy consciousness. vec za objektivna znacenja i njihovu formalnu regulaciju. this new truth to be the whole of reality. and therefore in principle contains the whole of intelligible reality within itself. goes through a new opposition between the changeable singular consciousness and the unchangeable universal consciousness that has projected the true essence of itself as universal self-consciousness. the movement of lordship and bondage has to be repeated but now within one single consciousness. Husserl brani viziju logike kao ciste teorije znanosti.. reason..fenomenologija otkriva 'izvore' iz kojih osnovni koncepti i idealni zakoni ciste logike teku. has been transcended. of abstract reasonable understanding. Fenomenologist je zainteresiran za esencijalne strukture spoznaje i njihovu . that of the priest. Only when this. u kojima nekoliko znanosti ima svoje korijene. U prvom izdanju 1901. The reconciliation between the singular subject and the abstract universal subject is executed indirectly. ali kojem je Brentano dao novi poticaj). It has transcended the abstract division between subject and reality. It has already in principle become the concrete singular subject. 'znanost znanosti'. actually is the whole of reality. by knowing and understanding the world.Movement Beyond Lord and Slave This inner unity of consciousness and self-consciousness has now been reached through the fear of death and in labor. That is why in the development of the two next stages of self-consciousness..

radeci u domeni ciste intuicije. Odredjivanje granica je bitnije za filozofske znanosti. nego za znanosti o vanjskoj prirodi.). da je trodimenzionalan i euklidovski. i esencijalnom doprinosu spoznajnih akata subjekta. kako teorije. .relaciju prema znanom. leze metafizicke pretpostavke (npr da vanjski svijet postoji. Pitanja u pogledu demarkacije logike: 1. Za pravo znanje moramo imati dokaz. sigurnost koja se razlikuje od slijepog vjerovanja. nisu kristalno jasne: funkcija njihovih koncepata i stavova nije potpuno inteligibilna. Husserl zeli odati priznanje i nuznom idealitetu spoznatih istina. Da li je formalna znanosoti? Da li se bavi. gdje iskustvo odredjuje razdiobu. U osnovi gotovo svake znanosti. da se nalazi u vremenu i prostoru. Ali. Fenomenologija u prvom izdanju je napor da se radikalno i konsistentno ide od kategorija objektiviteta do subjektivnih aktova. U znanju posjedujemo istinu. Prolegomena za cistu logiku Pitanje definicije logike Tri tendencije u shvatanju logike – psihologisticka.. formalna i metafizicka. a posebno one koja se bavi realnoscu. ili je empirijska. induktivna? Dvije su mogucnosti za zauzimanje stava: ili se logika smatra za teoretsku. Da li je logika teorijska ili prakticna znanost (tehnologija)? 2. ako se to obicno smatra. ili za tehnologiju ovisnu o psihologiji. demonstrativne discipline. Ne mozemo svojevoljno odredjivati polje neke znanosti – polje znanosti je objektivno zatvorena jedinica. formalnu i demonstrativnu. a ne kao teorijska ili hipoteticka konstrukcija u maniri naturalisticke psihologije. posebno od psihologije i metafizike? 3. Znanosti napreduju unatoc nedovoljnoj teoretskoj razjasnjenosti. One. njihove pretpostavke nisu potpuno analizirane. iskustvenih temelja u kojima objeketiviteti bivaju objektima svijesti i do evidentne samodatosti. I dio. niti su van svake teorijske sumnje. Da li je neovisna od drugih znanosti. „Moramo se vratiti stvarima samim. nije svaki ispravan sud – svaka afirmacija ili odbacivanje stanja stvari koje je u skladu sa istinom – znanje bica ili nebica tog stanja stvari. Ima li karakter apriorija. U aktualnom znanju posjedujemo istinu kao objekt ispravnog zakljucivanja..“ – cilj je fenomenologije razjasniti prirodu logickih koncepata prateci njihov izvor u intuiciji. sa formom znanja ili ima i svoj predmet? 4. njihove strukture. Znanost cilja na znanje.

nego da je vojnik koji je kukavica los vojnik.Koncept znanosti pokriva vise od znanja. nego je ujedinjeno zakonom. Ukoliko je uopce znanost. ARGUMENTI I ODGOVORI NA PROTUARGUMENTE Koja teorijska znanost daje temelje logici? 1. Sistematicka forma kao najcistije utjelovljenje ideje znanosti nije zadovoljenje estetskog zahtjeva nase prirode. Logika je normativna znanost. utoliko sto njihova pravila moraju imati teorijski sadrzaj odvojiv od ideje normativnosti ('treba'). ona je dio psihologije. POGLAVLJE PSIHOLOGIZAM. Da bi smo druge propozicije zahvatili kao istinite. Psihologija Mill – logika nije znanost odvojena i skladna sa psihologijom. Opravdanja imaju a) utvrdjenu strukturu b) S. Teorijska znanost nam govori samo ono sto jest. Veze opravdanja su spojene zakonima. kojem fali unutrasnji dokaz. te kao vjestina od znanosti. „Vojnik ne bi trebao biti kukavica. sklad sa normom. Ona je prisutna u stvarima gdje je otkrivamo. Normativna znanost nam govori sto bi trebalo biti. Svaka normativna propozicija pretpostavlja neku vrstu vrednovanja ili odobrenja kojim se koncepti 'dobrog' ili 'loseg' pojavljuju u vezi sa nekom klasom objekata. moramo ih metodicki vrednovati.“ – ne znaci da je lazno da bi vojnik trebao biti kukavica. i prikladno spajanje i redanje dijelova tih osnova. Zahtijeva se i sistematska koherencija u teorijskom smislu – temelji za znanje. razlikujuci se od nje kao sto se dio razlikuje od cjeline. bit normativne znanosti je to sto ona ustanovljava opce propozicije s obzirom na normativni standard. i stoga i znanost o znanosti – logiku. ideju ili cilj. Podrucje istine nije u kaosu. i spominje odredjene osobine koje jamce postizanje tog cilja. Dokaz psihologistickih mislioca: . Niti jedan opravdavajuci postupak ne stoji u izolaciji. postize ga ako se pojavi u kompinaciji sa sigurnim poznatim istinama P i P2. 3. Unutarnji dokaz koji se neposredno osjeca je ogranicen na malu grupu primitivnih cinjenica. Svaka normativna disciplina kao i svaka prakticnapociva na jednoj ili vise teorijskih disciplina. Trebamo utemeljena opravdanja ukoliko zelimo preci od onog neposredno spoznatog.

nego u nuznoj upotrebi razuma. izvan nas. Psihologizam i empirizam su usko povezani. Njegov cilj nije fizika. koja je odvojena od psihologije. pri cemu je jedan uvijek odsutan kad je drugi prisutan. zvuk i tisinu. . Mill – princip kontradiktornosti je jedan od „najranijih i najpoznatijih generalizacija iz iskustva“. a logika onim kakvim bi trebalo biti. Zakoni logike moraju se traziti ne u kontingentnoj.. Takodjer. i postaju vjerovatnoce koje pocivaju na iskustvu i indukciji. koje su bez izuzetka i nuzne. baveci se cinjenicama covjekovog mentalnog zivota. Takve su veze kauzalne.. svoj nuzan i konceptualni karakter. jer oni nisu kontradiktorne propozicije uopce. zakljucivanja. Prva se bavi prirodnim zakonima. nego etika misljenja. nego nuzne zakone. Zakon je u slucaju psihologije razjasnjujuca formula koja pokriva supostojece i sukcesivne veze. Millova psihologisticka interpretacija zakona ne daje zakon. . jednakost i nejednakost. i u tom se smislu iskljucuju moguce dobiti iz generalizacije spomenutih fenomena. Logka se ne moze odvojiti od psihologije.Logika se moze definirati kao tehnologija . Izvor ovog prinipa je cinjenica da su „vjerovanje i nevjerovanje dva razlicita mentalna stanja“ koja se medjusobno iskuljucuju.. Logka ne trazi kontingentne. nego znanstveno nedokazanu empirijisku propoziciju. Zadatak logike je drugaciji. Ne istrazuje uzrocne izvore ili posljedice intelektualnih aktivnosti.misljenja. razlikujemo svjetlo i tamu. puteva koje misljenje slijedi u svojoj potrazi za istinom. a druga normativnim. da bi njihov rezultat bio istina. Trazi idealne veze koje nisu uvijek ostvarene. nego njihov istinosni sadrzaj. sudjenja. Psihologisti onda pitaju – kako je moguce traziti idealne veze bez poznavanja prirodnih? Psihologisticka interpretacija logickih principa Prigovori psihologistickoj poziciji – Logicke istine gube svoje a priori vazenje. Istrazuje kakve bi te aktivnosti trebale biti. svaki pozitivan fneomen i njegovu negaciju. Pronalazimo mentalne aktivnosti ili produkte koji su objekti prakticne regulacije. Izvoditi logicke zakone iz psihologije isto je kao i izvoditi moralnost iz Zivota. Psihologija se bavi misljenjem kakvo jest. Nije uvjerljivo reci da je princip po kojem dvije kontradiktorne propozicije ne mogu istodobno biti istinite.. Argument opozicije i psihologisticki odgovor: Opozicija vjeruje da je moguce uspostaviti ostru razliku izmedju logike i psihologije na temelju normativnog karaktera logike.

nego objektivne ili idealne povezanosti koje ovim aktovima daju jedinstvenu objektivnu vaznost. Ne porice principe opravdanja. Obje vrste jedinstva su nam date. kao iskustva ljudskih ili zivotinjskih iskusnika u fenomenalnom svijetu koji postavljamo kao empirijsku cinjenicu. ili kao povezanost istina. Ovu sferu moramo istraziti u pripremi za epistemoloski kriticizam i razjasnjenje ciste logike.Neke od osnovnih greski empirizma: Unistava mogucnost posredovanog znanja. Ova fenomenologija mora dovesti do cistog izraza. Objektivna povezanost moze imati dva znacenja: Moze se shvatiti kao povezanost stvari kojoj su nasa misaona iskustva intencionalno usmjerena. kao i cista fenomenologija iskustava opcenito. i finalno opravdanje lezi na tim principima. Ako svaki dokaz ovisi o principima koi vode postupak. ne iskustva percipiranog empirijski i tretiranog kao stvarna cinjenica. niti postojanje logike. ili u beskonacnom regresu ako dokazi sami zahtjevaju daljnji dokaz. Takva tvrdnja biti je a priori tvrdnja u najvisem smislu te rijeci.“ . Propisi koji reguliraju ono mentalno moraju i sami biti mentalni. u kojem ovo jedinstvo stvari postaje objektivno. Istrazivanja u fenomenologiji i teoriji znanja. ima za svoj predmet iskustva intuitivno dohvatljiva. mora opisati u terminima njihovih esencijalnih koncepata i njihovih formula biti. i zakona koji ukljucuju normativnost u svom sadzaju. i samo se apstrakcijom mogu misliti odvojeno – smao u znanju je jedinstvo objektivnosti na jednoj. i tvdre svoju univerzalnu vrijednost. Svi principi koji opravdavaju dokaze moraju biti deduktivno izvodljivi iz neposredno evidentnih principa. Psihologisticke predrasude: 1. te tako i mogucnost vlastite znanstvenosti. koja je moguce analizirati u cistoj opcenitosti njihove biti. prvi dio Uvod Istrazuje sferu objektivne teorije znanja. onda smo ili upleteni u krug. Ideja ciste logike Ono sto cini znanost znanošću nije psihologija niti kontekst u kojem se misli nalaze. i ciste fenomenologije iskustava misljenja i znanja. Predmet fenomenologije „Ova fenomenologija. biti koje ih cine spoznatljivim u intuiciji. i jedinstvo istina na drugoj strani. Uviejk treba razlikovati izmejdu normi koje uredjuju nase spoznajne aktivnosti. i veze koje svoj korijen imaju u bitima.

Dalje. S jedne strane imamo sinjenicu da miljenje i znanje imaju za cilj objekte ili stanja stvari. kao valjane misaone cjeline. S druge strane. objekti koje istrazuje cista logika su dati u gramatickom obliku. nego odgovarajuca ideja. otkriva 'izvore' iz kojih potjecu osnovni koncepti i idealni zakoni ciste logike. U prvoj instanci. apstraktno shvaceno univerzalno. poprilicno razlicitim. Dolaze pred nas u formi mentalnih stanja koji funkcioniraju ili kako namjeravano znacenje ili kao ispunjeno znacenje odredjenih verbalnih izraza. je da se da cvrsta jasnoca idejama i zakonima o kojima je ovisno objektivno znacenje i teorijsko jedinstvo znanja. koje je jedno medju mnogima. U obliku fenomenologije misli i znanja. i u koje se moraju ponovno pratiti da bi postali jasni i razgovijetni. ili aktova misli. Iako fenomenoloska analiza konkretnih iskustava misljenja nije pravi teren za logicara. Treba pokazati evidentnim u intuiciji da je ono dato u apstrakciji ono sto znacenja rijeci u nasem izrazu zakona stvarno oznacavaju. i moraju biti subjekt ponavljanih potvrdjivanja. u znanju. analizira i opisuje u njihovoj bitnoj opcenitosti iskustva predstavljanja. zakona koji ogranicavaju objektivnost il iidealnost znanja opcenito. u mnogostrukosti aktualnih ili mogucih znacenja. Ono sto logicara zanima nije konkretna instanca. Ono logicko nam je najpirje dato u nesavrsenom obliku. Motiv za fenomenolosku analizu je u uskoj vezi sa osnovnim epistemoloskim pitanjima. i prepoznavanja njihovog identiteta. i identificirano. moraju svoj izvor imati u intuiciji: moraju poteci iz intuicije utemeljene u iskustvu. to se mora poduzeti prije cisto logickog istrazivanja. Logicar nije primarno zainteresiran za konkretni mentalni fenomen. sto znaci adaequatio rei et intellectus. pri cemu je 'biti-po-sebi' ovih objekata pokazano. i tako zavrsava kao subjektivno.Cista fenomenologija predstavlja polje neutralnih istrazivanja u kojima nekoliko znanosti ima svoj korijen. Zadatak ciste logike. pri ponavljanom izvordjenju takve apstrakcije. Izvor svih poteskoca je u neprirodnom usmjerenju intuicije i misli koje zahtjeva fenomenoloska analiza. nego za logicki sud. Ove cinjenice provociraju pitanja poput: Kako razumjeti cinjenicu da intrinzicno bice objektiviteta postaje predstavljeno . Poteskoce fenomenoloske analize: 1. iskustvima sudjenja. Logicki koncepti. sudjenja i znanja. identicno tvrdjeno znacenje. kako je receno uprvim istrazivanjima. shvaceno. tvoreci fenomenolosko jedinstvo sa tim izrazima. Znacenja inspirirana samo dalekim. neautenticnim intucijama nisu dovoljna – moramo se vratiti 'samim stvarima'. sta znaci raci da objekt ima 'bice po sebi' i da je 'dat' u znanju. . cinjenica je da je sva misao oplodjena misaonom formom koja je subjekt idealnih zakona.

Potpuno samoevidentne istine biti. Takva sporedno opisana objektivnost je prosla promjenu smisla. Moramo ih opisati u njihovoj biti. Kada su objekti intuirani. treba vjezbati 'refleksiju' – uciniti ove cinove same. Meaning intention and meaning fulfilment? Primarni objekt analiticke fenomenologije su iskustva koja su u osnovi 'pukih izraza'. i time dati nama kao aktualnosti u odredjenom ontickom modalitetu. ne moze zanemariti niti osjetilnu stranu svog kompleksnog objekta – element 'pukog izraza' – niti nacin na koji je taj element povezan sa znacenjem koje ga odusevljava.. kao sto to izgleda u intenciji nasih cinova. Komuniciranje unutarnjih uvida - Uvide moze testirati samo osoba trenirana u sposobnosti da provede cisti opis pomocu refleksije. dok se na iskustva u kojima se konstituira takav objekt za svijest moze referirati samo pomocu nekoliko viseznacnih rijeci poput 'osjet'. moraju se izloziti pomocu izraza cija raznolikost kompenzira cinjenicu da oni odgovaraju samo prirodnim objektima. jer je nemoguce opisati referencijalni akt bez upotrebe izraza koji upucuju nazad na stvar na koji taj akt referira. Ovdje imamo usmjerenje misli koje je suprotno duboko ukorijenjenoj navici. teoretizirani. za objekt prema kojem su upravljeni. nasi prethodni cinovi prolaze krooz promjenu. ne smije se ici iza onog bitnog i svojstvenog takvom aktu. iskustva koja imaju funkciju ili intencije znacenja ili ispunjenja znacenja. ustanovljene najtacnijom analizom. ne smije ih se interpretirati na psihologisticki nacin. Prirodno tezimo pronaci logicke distinkcije iza izrazenih gramatickh distinkcija. Teskoca lezi i u cinjenici da kada zauzmemo reflektivni stav. Cistoca znaci da se odstrani svaki falsificirajuci upliv tvrdnji utemeljenih na naivnom prihvatanju i postavljanju objekata. Takodjer. ne smijemo ih postavljati kao realitete. svojstva koja su u naivnom izvodjenju takvih aktova pripisana njihovim objektima. njihovog hipotetickog pretpostavljanja. moramo usmjeriti nas teorijski interes od takvih objekata.. 2. 'percepcija'. Ti cinovi moraju biti ucinjeni objektima. Gramaticka analiza je od vece pomoci pri ispitivanju znacenja zbog gresaka koje nastaju kada se ona upotrebljava umjesto prave analize znacenja. Stoga. i izvlacenja zakljucaka iz svega ovoga. . imamo tendenciju da zamjenimo za mentalne cinove. Moraju se upotrebljavati izrazi koji stoje za ono intencionalno u tom aktu. ili 'znacenja' imanentna njima. Kako mozemo odrediti prirodu i doseg te promjene? 3. Ali. 4. Gruba refleksija indicira odredjen paralelizam izmedju govora i misljenja – razlicite rijeci izrazavaju razlicita znacenja. Umjesto naivnog postavljanja egzistencije objekta. moramo njih uciniti objektima empirijskog ili idejiziranog misljenja. misljeni. i njihov imanentni sadrzaj nasim objektima. kojom sada spada u polje fenomenologije. Otuda i tendencija da se cijela klasa izvorno subsistentnih objekata – Ideja – buduci one mogu biti nepostredno date u ideizirajucim intuicijama – tretira kao fenomenoloski konstituent njihovih predstava. 'predstava'.

samo u slucaju indikacija koje su nastale umjetno i necijom voljom. aktova zasicenih punocom oprimjerujuce intuicije u kojoj je njihovo znacenje ispunjeno. ali se njihova upotreba ne podudara uvijek. ukoliko ne ispunjavaju i znacenjsku. Moramo pokusati vidjeti koje se fenomenoloske ili logicke distinkcije mogu a priori primjeniti na izraze. Da bi se to uradilo. ima znacenje Svaki je znak znak necega. znakovi za pomoc pri prisjecanju spadaju ovdje. u smislu da je njegovo vjerovanje u stvarnost jednog dozivljeno kao motivirajuce za vjerovanje u stvarnost drugog. kako su 'potvrdjeni' ili 'ispunjeni' u tim intuicijama – kako su dokazani pomocu njih? PRVO ISTRAZIVANJE IZRAZ I ZNACENJE 1. mora se otici od praznih aktova znacenja do odgovarajucih jasnih. kao i indikativnu funkciju. Kako se sudjenje i predstavljanje postignuto takvim iskustvima odnosi prema svojim intuicijama. moramo pokusati saznati sta viseznacni govor o 'izrazavanju' ili 'znacenju' ustvari znaci. Indikacija – u ovom smislu. Znakovi u smislu indikacija (oznaka. 'smisao' koji znak 'izrazava'. ali nema svaki znak 'znacenje'. Cesto znak niti ne 'stoji za' ono cega se moze reci da je znak. istrazivanja koja se odnose u prvom redu na cestu teoriju logickih formi. notes. ovo 'stajati za' se ne racuna kao znacenje koje karakterizira izraz. moze nam objasniti odnose izedju gramaticke i analize znacenja. Odredjeni objekti ili stanja stvari o cijoj realnosti netko posjeduje znanje njemu indicira stvarnost odredjenih drugih objekata. . Bitne distinkcije Termini 'izraz' i 'znak' cesto se tretiraju kao sinonimi. Znak izrazava smisao tj. A kad je i tako. Pocevsi od empirijske veze izmedju iskustava znacenja i izraza. mozemo govoriti o indikacijama. marks) ne izrazavaju nista. i kako mozemo opisati u sustini i kategorizirati iskustva koja su s priori prikladna za funkciju znacenja. marsovski kanali su znakovi inteligencij e na Marsu. Znaciti nesto nije nacin bivanja znakom u smislu indiciranja neceg.Za logiku je bitno da se odnosi izmedju izraza i znacenja analiticki razjasne. artikuliranih. zastava je znak nacije. i to na odnosu na akciju koja proizvodi oznacavanje Stvar je samo tada indikacija ako i kada sluzi da indicira nesto nekom mislecem bicu. Samo potpuno razjasnjenje esencijalnih fenomenoloskih odnosa izmedju izraza i znacenja ili intencije znacenja i ispunjenja znacenja. Glavni ciljevi narednih logickih istrazivanja: Prelazimo na niz analitickih istrazivanja koja ce razjasniti konstitutivne ideje ciste ili formalne logike.

Slusatelj to cini ukoliko govornika smatra osobom koja ne samo da izgovara rijeci nego mu govori. imena – u slucaju svakog imena razlikujemo izmedju onog sto se pokazuje ( mentalno stanje) i onog sto znaci. Fizicku stranu izraza . Sadrzaji takvog suda nisu povezani kao premise i zakljucak. Svi izrazi u komunikativnom govoru funkcioniraju kao indikacije. napisani znak. Motivaciono jedinstvo aktova sudjenja ima karakter jedinstva suda. smislom koji zeli dijeliti sa drugima. ono u misli nije logicka osnova tog drugog. koji je njegova posljedica.Relacija motiviranja je ono sto je jedinstveno u cinovima sudjenja u kojima se uspostavlja indikacija i indicirano stanje stvari. → ova uobicajena podjela na fizicke znakove i smislotvorna iskustva nije dovoljna za logicke svrhe Npr. Kada netko kaze da stanje stvari A indicira stanje stvari B. Motivacija je jedan poseban nacin kombiniranja sudova u jedan cin sudjenja. ali takav nacin govora ne implicira objektivno nuznu vezu izmedju A i B. asocijativno povezanih sa izrazom. Fizicki izraz (osjetilni znak. Od indikativnih znakova razlikujemo smislene znakove. razlikujemo i ono sto znaci ( smisao ili 'sadrzaj' imenujuce predstave) i onog sto imenuje (objekt predstave).) 2.. Slusaocu sluze kao znakovi 'misli' tj. jer su druge stvari date. smisao-davajucih unutrasnjih iskustava. Fenomenoloske distinkcije izmedju fizicke pojave izraza i smisao-davajuceg i smisao- ispunjavajuceg cina: Konkretni fenomen smislenog izraza se raspada na 1. izraze. koji ga cini izrazom necega. U ovom jedinstvu lezi bit indikacije. koja prati te zvukove sa odredjenim smisao-davajucim cinovima. Odredjeni niz mentalnih stanja. artikulirani zvucni kompleks. Ova mentalna stanja se obicno nazivaju 'smislom' ili 'znacenjem' izraza. Takvo dijeljenje postaje moguce ako slusatelj razumije govornikovu namjeru. Odredjene stvari mogu ili moraju postojati. napisani znak itd.. koje zvukovi otkrivaju slusatelju. Kada odredjeno stanje stvari sluzi kao indikacija drugog. postaje izgovorena rijec ili komunikativni dio govora kada ga govornik producira s intencijom 'izrazavanja sebe o necemu' pomocu njega. Mozemo razlikovati dvije stvari kada se radi o izrazima – 1. Komunikativna funkcija izraza – artikulirani zvucni kompleks. mora ga opremiti sa smislom u odredjenim cinovima uma. da egzistencija jednog ukazuje na onu drugog. Takodjer. ili ciji smisao zele komunicirati. mozemo ocekivati da je B istinito.

ili bar mentalne slike. Rijec 'izraz' se razumije kao smisleni izraz. 2. oni ne cine puki agregat svijesti istodobno datih artikala. Dva konstituenta imaj urazlicitu tezinu koja reflektira asimetriju relacije izmedju izraza i objekta kojeg.odnos prema objektu U realiziranoj relaciji izraza i njegovog objektivnog korelata. Iako razlikujemo cinove koji ukljucuju pojavljivanje izraza. S jedne strane imamo cinove koji su ono bitno izraza . Cinove koji mu daju znacenje i mogucu intuitivnu punocu. smisleni izraz postaje jedno sa cinom ispunjenja znacenja. U svjetlu tog cina izraz je vise od puke rijeci. . potvrdjivanja). i da se tako interes pomjera sa jednog na drugi. i namjeru znacenja i ispunjenje znacenja. ali koji stoje u logicki osnovnoj relaciji ispunjenja znacenja (ilustracije. znacenja. Oni formiraju jedinstvo. posredstvom znacenja. Biti izraz je deskriptivni aspekt iskusenog jedinstva znaka i oznacene stvari. S druge strane. Rijec se prvo sjedinjuje sa intencijom znacenja. i ukoliko nesto znaci. ispunjujuci cin se pojavljuje kao akt izrazen kompletnim izrazom. dok iskusavamo prvo. aktualizirajuci tako njegov odnos prema objektu. i kada se to desi onda je realiziran. odnosi se na ono objektivno Ovo objektivno nesto moze biti prisutno posredstvom intuicija. izrazava. Ustvari.verbalne zvukove koji imaju smisao. ne cini prvi izrazom drugog. Fundamentalna distinkcija izmedju znacenja koje je prazno od intuicije i onog koje je intuitivno ispunjeno. a ovo se sjedinjuje sa odgovarajucim ispunjenjem znacenja. on nesto znaci. Funkcija rijeci je pobuditi cin davanja smisla u nama. To su intencije znacenja. imamo cinove koji nisu bitni za izraz kao takav. nego samo u izvodjenju smisla. Nije pravilno reci da izraz izrazava znacenje (intenciju). ne zivimo u toj predstavi. Oba su prozivljena – i predstava rijeci i smisao-davajuci cin – ali. I ukoliko izvodimo intenciju i ispunjenje znacenja nas je interes usredotocen samo na objekt namjeravan u nasoj namjeri i imenovan njome. pokazati na ono namjeravano. Ako izrazu nedostaje osnovna intuicija koja daje objekt onda je odnos prema objektu nerealiziran i samo namjerava znacenje. Cinjenica da su dva predstavljena objekta tako povezana da predstava jednog u pravilu pobudjuje predstavu drugog. u kojim je konstituiran odnos prema izrazenom objektu. IZRAZ INTENCIJA ZNACENJA ILUSTRACIJA(ISPUNJENJE) ZNACENJA . Znak koji ima smisao .

Govorimo jednostavno o 'izrazu' i 'onom izrazenom'. Svi objekti i odnosi izmedju objekata su to sto jesu samo za nas. u kojoj oni stoje pred nama kao predmeti koje 'mislimo'. ali koji se bitno razlikuje od intuitivne intencije usmjerene na rijec samu. sav govor je jasan i nekruzan.Intuitivna predstava. u kojoj su oni prisutni za nas. . njegov smisao i njegov objektivni korelat. u kojoj se konstituira fizicka pojava svijeta. Dok se ono sto konstituira pojavljivanje objekta ne mijenja. Distinkcija izmedju izraza i znacenja kao idealnih jedinica: Sto je dato 'u' smisaodavajucim i smisao ispunjavajucim iskustvima? Izraz sam. mijenja se intencionalni karakter iskustva. Konstituiran je cin znacenja koji nalazi potporu u intuitivnom sadrzaju verbalne predstave. prolazi kroz esencijalnu fenomenalnu modifikaciju kada se njen objekt pocinje brojati kao izraz. Gdje nema fenonmenoloskog interesa. o imenu i imenovanoj stvari. posredstvom misli koja je bitno razlicita od njih. gdje zivimo u intencionalnim cinovima ne reflektirajuci o njima.