You are on page 1of 19

Američki građanski rat (1861. - 1865.

) bio je građanski rat u Sjedinjenim Američkim Državama koji se vodio zbog formiranja i odcjepljenja Konfederacije
Američkih Država. Jedanaest južnjačkih robovlasničkih država proglasilo je svoje odcjepljenje od SAD-a i formiralo Konfederaciju; ostalih dvadeset i pet država
podupirale su saveznu vladu (Uniju). Nakon četiri godine ratovanja koje se odvijalo većinom u južnjačkim državama, Konfederacija se predala, a ropstvo je u
cijelosti ukinuto. Problemi koji su doveli do rata dijelom su riješeni erom rekonstrukcije koja je uslijedila, premda su mnogi ostali neriješeni.

Tijekom predsjedničkih izbora 1860. godine, Republikanska stranka na čelu s Abrahamom Lincolnom vodila je kampanju protiv širenja ropstva van država u
kojima je ono već postojalo. Republikanci su strogo podupirali nacionalizam pa su prijetnje odcjepljenja proglasili izdajom. Nakon njihove pobjede na izborima,
ali prije nego je nova administracija preuzela vlast 4. ožujka 1861. godine, sedam robovlasničkih država proglasilo je svoje odcjepljenje te oformilo Konfederaciju
Američkih Država. Obje administracije - ona na odlasku predsjednika Jamesa Buchanana te nova na dolasku predsjednika Lincolna - odbile su legalizirati
odcjepljenje, smatrajući ga pobunom. U to vrijeme ostalih osam robovlasničkih država odbilo je poziv na odcjepljenje. Niti jedna međunarodna vlast nije priznala
Konfederaciju.

Neprijateljstvo je službeno započelo 12. travnja 1861. godine kada su postrojbe Konfederacije zapucale na unionističku vojnu ustanovu Fort Sumter u Južnoj
Karolini. Lincoln je nakon tog događaja uputio javni poziv za stvaranje vojske dobrovoljaca iz svake države koji su trebali vratiti oduzeto savezno vlasništvo što je
dovelo do proglašenja odcjepljenja još dodatne četiri robovlasničke države. Obje strane uskoro su novačile vojnike, a Unija je preuzela kontrolu pograničnih
država u ranoj fazi rata te stvorila pomorsku blokadu. Ratovanje na istoku zemlje bilo je uglavnom neriješeno tijekom 1861. i 1862. godine budući da je
Konfederacija odolijevala napadima Unije koja je pokušala zauzeti glavni grad - Richmond (država Virginia). U rujnu 1862. godine Konfederacija je u državi
Maryland doživjela poraz u bitci kod Antietama što je u konačnici odvratilo Britance da se umiješaju u sukob.[3] Nekoliko dana nakon te bitke, Lincoln je najavio
Proglas o emancipaciji čime je ukidanje ropstva proglašeno dodatnim ciljem rata.[4]

Godine 1863. napredak glavnog generala Konfederacije Roberta E. Leeja završen je porazom u bitci kod Gettysburga. Na zapadu, Unija je preuzela kontrolu nad
rijekom Mississippi nakon bitke kod Shiloha (travanj 1862.) te opsade Vicksburga, cijepajući Konfederaciju na dva dijela i uništivši većinu njihove zapadne vojske.
Zbog svojih uspjeha na zapadu, Ulysses S. Grant dobio je zapovjedništvo nad vojskom Unije 1864. godine te organizirao armije Williama Tecumseha Shermana,
Georgea Meadea i drugih kako bi napali Konfederaciju sa svih strana. Grant je preustrojio vojsku Unije te postavio generale kao zapovjednike divizija koji će
podupirati njegov napredak prema Virginiji. Vodio je nekoliko teških bitaka protiv generala Leeja, a zbog snažnog odupiranja južnjačkih snaga morao je
nekoliko puta mijenjati svoje planove te voditi opsadu Petersburga koja je gotovo uništila ostatak Leejeve vojske. U međuvremenu, Sherman je zauzeo Atlantu i
marširao prema moru, pritom uništavajući infrastrukturu Konfederacije. Nakon što su propali pokušaji Konfederacije da obrani Petersburg, vojska se počela
povlačiti, ali je uskoro poražena što je rezultiralo Leejevom konačnom predajom Grantu u Appomattox Court Houseu, 9. travnja 1865. godine.

Američki građanski rat bio je jedan od najranijih industrijskih ratova. Za potrebe ratovanja uvelike su se koristile željezničke pruge, telegrafi, parobrodi te
masovna proizvodnja oružja. Prakse koje je razvio Sherman u državi Georgiji te mobilizacija civilnog stanovništva i samo financiranje rata nagovijestili su Prvi
svjetski rat u Europi. To je do danas ostao najubojitiji rat u američkoj povijesti u kojem je poginulo otprilike 750 tisuća vojnika[5] te neodređeni broj civila.
Povjesničar John Huddleston procjenjuje ukupan broj mrtvih na otprilike 10% svih muškaraca na Sjeveru u dobi između 20 i 45 godina života te na otprilike
30% svih muškaraca (bijelaca) na Jugu u dobi između 18 i 40 godina života.[6] Pobjedom Sjevera okončano je postojanje Konfederacije i ropstva u SAD-u te se

do 1955.[7] Ropstvo je bilo središnji uzročnik povećanja političkih napetosti tijekom 50-ih godina 19. Ponovno. očuvanje ropstva bio je politički imperativ. Unija je uspjela učvrstiti svoj položaj u svih jedanaest bivših Konfederacijskih država. godine. Neki Južnjaci slagali su se sa Robertom E. Sjevernjački vođe poput Lincolna. i korumpira te kontrolira nacionalnu politiku u cijelosti. Sjevernjaci. mnogi južnjački bijelci smatrali su da je odcjepljenje postala njihov jedini izbor. stoljeća. godine tijekom izbora u državi Ohio kada su pokušali uskrsnuti anti-crnački sentiment.[8] Abraham Lincoln neprestano je naglašavao da je glavni cilj rata očuvanje Unije. Kompromis iz 1850. godine. povjesničari su držali anti-robovlasničku agitaciju manje važnom od ustavnih." Kao osnovu gospodarskih odnosa i izvorište južnjačkog bogatstva. gospodarskih i kulturnih pitanja. imali su moralni prigovor ciljevima koje postavlja zakon o bjeguncima robovima. Protuargument Republikanaca da je ropstvo zapravo glavno uporište neprijatelja polako je dobivao potporu. dominira južnjačkom politikom. Za Sjevernjake glavni razlog ulaska u rat bilo je očuvanje Unije.[10] Uz upozorenje da će slobodni crnci "poplaviti" Sjever. . uključivao je i nov.dodatno pojačala uloga savezne vlade. usko povezani s ropstvom. a vodstvo Juga prijetilo je odcjepljenjem u slučaju da republikanski kandidat Abraham Lincoln pobijedi na predsjedničkim izborima 1860. Za većinu južnjačkih vođa. ali kako je vrijeme prolazilo vidio je da je zapravo ropstvo ključan problem pa je i njegovo ukidanje postavio kao jedan od glavnih ciljeva sukoba. obiteljskim vezama. On je omogućio saveznim agentima uhićenje te povrat odbjeglih robova iz ne-robovskih sjevernjačkih država.[9] Njegov Proglas o emancipaciji naljutio je mirne Demokrate. godine. Demokrati su pokušali preuzeti kontrolu nad Kongresom tijekom izbora 1862. Problem su dodatno zakomplicirali povjesničari koji su željeli poboljšati sliku Juga smanjujući ulogu ropstva. "Moć ropstva". "ropstvo kao institucija je moralno i političko zlo. Sjevernjaci su se opirali ropstvu na moralnoj te političkoj osnovi. a obavijeni su kontroverzama još otkad je sam rat počeo. godine. stroži zakon o bjeguncima robovima. većina časnika i preko trećine Leejeve cjelokupne vojske bili su. Republikanska stranka bila je odlučna spriječiti njegovo daljnje širenje. Chasea te Greeleya. Premda se nisu svi Južnjaci upustili u bitku isključivo zbog očuvanja ropstva. ali bez uspjeha. a ne ukidanje ropstva. ali i one u ratu premda je dodatno motivirao većinu Republikanaca. bio je temeljni gospodarski interes Juga unutar Unije.[11] Ropstvo i proturopstvo Od 1900. upozoravali su kako oligarhija južnjačkih plantažera. od 1960-ih povjesničari ističu ropstvo i proturopstvo kao osnovni uzrok rata. koji su prezreli proturobovlasnički elementi Sjevera. osobito koji su se informirali iz abolicionističkih novina poput "Osloboditelj" ili pak čitali popularne romane poput uspješnice Čiča Tomina koliba. Sewarda. U eri rekonstrukcije koja je uslijedila i trajala sve do 1877. Nakon njegove pobjede. Leejem koji je (poput Jeffersona) ustvrdio. a Demokrati su konačan poraz doživjeli 1863. Razlozi secesije Uzroci Američkog građanskog rata bili su složeni.

uključujući predsjednike Washingtona.[12][13] Različiti regionalni interesi postepeno su se povećavali u razdoblju od 1800. Jeffersona i Madisona. Većina povjesničara danas se ne slaže s ekonomskim determinizmom povjesničara Charlesa Bearda iz 20-ih godina prošlog stoljeća i naglašavaju da su gospodarstva Sjevera i Juga uvelike bila komplementarna. Vrhovni Sud. ona južnjačka se odlučila na odcjepljenje u trenutku kad je smatrala da su njezina prava na zasebnost ugrožena potezima republikanaca sa Sjevera. Louisville i St. Odluka suca Rogera Taneya govorila je kako robovi "nemaju niti jedno pravo koje bijelci moraju poštivati". godine dok se Sjever (koji je postepeno iskorijenio ropstvo) u isti mah industrijalizirao i urbanizirao te izgrađivao napredne farme.[18] . te kako se robovi mogu odvoditi i u nerobovske države i teritorije. Jedina je iznimka pogranična država Maryland koja bi se vjerojatno otcijepila da Savezna vlada nije uputila trupe.Zakon o Kansas-Nebraski iz 1854. Države bliže Sjeveru poput Virginije. do 1860. Na kraju je pokušaj Juga na vlastito samoopredjeljenje postao uzrok rata jer Lincoln nije namjeravao dopustiti odvajanje jednog dijela države. a Jug se koncentrirao na poljoprivredne plantaže zahvaljujući ropskom radu skupa s naturalnom poljoprivredom o kojoj su se brinuli siromašni bijelci. običaje i političke vrijednosti Sjevera i Juga. Lincoln je govorio da su Republikanci slijedili tradicije autora Ustava (uključujući Sjeverozapadni Pravilnik i Kompromis u Missouriju) sprečavajući širenje ropstva. u pograničnim državama ropstvo je polako nestajalo i jedva je moglo opstati u gradovima i industrijskim područjima (nestajalo je u gradovima kao što su Baltimore. iako je ropstvo bilo jedna od ključnih razlika. Regionalni interesi Pojam regionalni interesi odnosi se na različita gospodarstva. društvene strukture. Sjeverne Karoline. Arkansasa te Tennesseeja imale su razmjerno manje plantaža te su odbacivale mogućnost otcjepljenja sve dok ih kriza sa Fort Sumtera nije natjerala na odabir strane. Države daleko na jugu.[16][17] Južnjaci su se žalili da je Sjever taj koji se mijenja dok je Jug ostao vjeran povijesnim republikanskim vrijednostima Očeva Osnivača ( Founding Fathers) od kojih su mnogi posjedovali robove. U zadiranje oko pitanja ropstva većina južnjaka je gledala kao na uplitanje u vlastito državno uređenje o kojem bi trebala odlučivati svaka savezna država zasebno a ne snažna centrala vlada. te su Sjever i Jug stvarno predstavljali dvije različite nacije unutar jedne države. Neke od pograničnih država su imale znatno manje plantaže te su ostale u Uniji. odbacio je kopromis iz 1820. Jug se proširio na bogata nova zemljišta na jugozapadu (od Alabame do Teksasa). Razlike između Sjevera i Juga bile su prevelike i u kulturnom smislu. S druge strane. Postojala je očevidna veza među brojem plantaža u pojedinom području i podrški za otcjepljenje. bio je na stanovištu kako je Ustav ovim prekršen. nikako se ne može okarakterizirati kao glavni uzrok rata. Louis) pa je Jug koji se temeljio na ropskom radu uglavnom sačinjavalo ruralno i ne-industrijsko područje.[15] Strah od pobune robova i abolicionistička propaganda natjerale su Jug da se neprijateljski odnosi prema abolicionizmu općenito. Povjesničari su vodili temeljite debate o tome jesu li gospodarske različitosti između industrijskog Sjevera i poljoprivrednog Juga bile dijelom uzroka građanskog rata. obustavila primjenu habeas corpus te dala uhititi sve pristaše Konfederacije. na čijem je čelu još uvijek bio Roger Taney. kako se potreba za pamukom povećavala. a jedna od njih. Lincoln je upozorio kako "još jedna odluka poput one Dred Scotta" može zaprijetiti prijenosom ropstva i na sjevernjačke države. Odluka Vrhovnoga Suca Dreda Scotta iz 1857.[14] Međutim. povećala se i cijena robova. imale su veliku koncentraciju plantaža i najprije su se otcjepile. koji je zabranio ropstvo na teritoriju sjeverno od Missourija. te utjecao na formiranje nove protu- robovlasničke Republikanske stranke. zaoštrila je kontroverze. Sve u svemu.

a ne princip sam po sebi. Sjevernjaci su odbijali priznati to "pravo" zbog toga što ono direktno krši pravo slobodne države o ukidanju ropstva unutar svojih granica. stoljeća konstantno smanjujući stope koje su 1857. međutim da li su se prava jedne države mogla primijenjivati u drugoj državi bio je predmet mnogih rasprava. južnjačke robovlasničke države zbog svojih niskih cijena fizičkog rada. Povećane tarife napokon su donesene 1861. Od svih ovih interpretacija. oni su. Stranka Whig i Republikanci također su se žalili. Sjeverni industrijalci i tvornički radnici (pogotovo u državi Pennsylvania) razljutili su se zbog navedenog te su tražili zaštitu za svoju željeznu industriju koja je sve više bila u rastu. podupirali visoke stope tarifa kako bi potaknuli industrijski razvoj. godine poduprla je Južnjake u ovoj debati i dodatno razljutila Sjevernjake. 40-ih i 50-ih godina 19. Mišljenje Južnjaka bilo je da građani svake države svoje vlasništvo mogu prenijeti na teritorij bilo koje druge države u SAD-u te da im to vlasništvo ne može biti oduzeto.[20] Prava država Svi su bili složni u mišljenju da države imaju stanovita prava. instrument kojim bi se postigao određeni cilj. Sjever je zbog vlastitih industrijskih interesa podupirao tarife i sistem zaštite carine dok su vlasnici plantaža s Juga zagovarali slobodnu trgovinu. Pokret u kojem je dvostruko više bijelaca napuštalo Jug i odlazilo na Sjever pridonijelo je južnjačkom obrambeno-agresivnom političkom ponašanju. dosegnule najnižu razinu još od 1816.[19] Industrijalizacija je značila da će se sedam od ukupno osam europskih imigranata naseliti na Sjeveru. I dok Jug nije imao nikakvih prigovora na navedeno.[21] Povjesničar James McPherson o pravima država napisao je: "Iako jedna ili više ovakvih interpretacija ostaje popularna među sinovima konfederalnih veterana i ostalim južnjačkim grupama današnjice. a Republikanci su se tijekom izbora 1860.[23][24] ."[22] Sistem zaštite carine Povijesno gledano. Jug se zalagao i za to da svaka država ima pravo na odcjepljenje odnosno napuštanje Unije u bilo koje vrijeme te da Ustav predstavlja "dogovor" ili ugovor/sporazum između država. Ne uspijeva postaviti pitanje: zbog čega uopće postoje prava država? Prava država ili suverenitet uvijek je bio sredstvo.[21] Osim toga. godine zagovarali za njihovo dizanje. Potonjem su se posebno protivili Republikanci koji su se žestoko borili protiv širenja ropstva. Iz ovog razloga. Demokrati u Kongresu (uglavnom Južnjaci) donosili su Zakone o tarifama 30-ih. tek nekolicina profesionalnih povjesničara ih sada podupire. argument o pravima država je vjerojatno najslabiji. mehanizaciju nisu smatrale potrebnom te su podupirale pravo na prodaju pamuka i kupnju gotovih industrijskih proizvoda od bilo koje nacije. naime. to se posebno odnosilo na prijenos vlastitih robova gdje bi oni ostali ono što i jesu u svojoj originalnoj državi: robovi. a ne cilj.Problem prihvaćanja ropstva (u liku odbijanja robovlasništva biskupa i misionara) podijelio je najveće vjerske zajednice (Metodističke. godine nakon što su Južnjaci dali ostavke na svoja mjesta u Kongresu. Baptističke i Prezbiterijanske crkve) na odvojene Sjeverne i Južne zajednice. Odluka Vrhovnog suca Dreda Scotta iz 1857. Sjevernjaci (uključujući i tadašnjeg predsjednika Buchanana) odbili su takve ideje ističući volju Osnivača koji su željeli stvoriti "vječnu uniju". godine. Države na Sjeveru koje su uložile znatna sredstva u svoju još uvijek neistraženu proizvodnju nisu se mogle natjecati s punopravnom industrijom Europe te su nudile visoke cijene za uvoz pamuka s juga u zamjenu za niske cijene industrijskog izvoza.

" [29] Južnjaci su također bili suglasni u tome da im je povrijeđena njihova čast. odraslo je i čudesno procvjetalo u srcu građanštine i djelomično puritanske republike. ali sigurno usmjeravao prema južnjačkom nacionalizmu. Odreklo se svog građanskog podrijetla i bolno racionaliziralo svoja institucionalna. godine)[30] te akcije abolicionista Johna Browna koji je pokušao pokrenuti pobunu robova 1859. .1954. a slijedili su je i Republikanci.[26] Obje stranke zahtijevale su donošenje Zakona o farmama koji će državno zemljište dati doseljenicima.[27] Predsjednički izbori Nacionalizam i čast Nacionalizam je bio izrazito jak početkom 19.. lideri na Sjeveru su također sve više postajali nacionalistički nastrojeni te su odbijali svaku pomisao na podjelu Unije. Južnjaci su bili podijeljeni na one koji su ostali vjerni SAD-u (nazivani su "unionistima") i one koji su primarno bili odani južnjačkoj regiji te nakon toga samoj Konfederaciji. Vodstvo Juga bojalo se da će Lincoln uspjeti spriječiti širenje ropstva i usmjeriti ga na put izumiranja. metafizička i vjerska uvjerenja. pravna. godine upozorila je da će se svaki pokušaj izlaska iz Unije smatrati izdajom i neće biti toleriran: "Strogo osuđujemo prijetnje za odcjepljenjem. odlučilo se boriti.. stoljeća naglašavali su navedene probleme kao jedan od glavnih uzroka građanskog rata.. godine bio je posljednji okidač koji je pokrenuo secesiju.. ali od 50-ih godina naovamo su ih ipak postupno smanjivali ističući da je tek nekolicina Južnjaka 1860. Kad je zavladala kriza.[28] Za potonju skupinu C. a ne bogatim vlasnicima robova koji će kupiti najbolja zemljišta (koja će kasnije obrađivati njihovi robovi). godine.. I dokazalo da je smrt borba društva koje je završilo u ruševinama. . Vann Woodward je izjavio: "Veliko robovsko društvo.Povjesničari iz 20-ih godina 20. Jedna od najvećih podupiratelja navedenog bila je Stranka slobodnih teritorija (1848. Isticali su da bogati vlasnici robova koriste svoju političku moć kako bi preuzeli predsjedništvo. a to je prvenstveno uključivalo objavljivanje knjige Čiča Tomina koliba (1852.-61. Kongres i Vrhovni sud te tako prijete pravima građana na Sjeveru. Sjever je zahtijevao da budu na raspolaganju prvenstveno nezavisnim poljoprivrednicima-maloposjednicima. a bijele farmere poslati na pogranična područja.[33] Lincoln postaje Predsjednik Izbor Abrahama Lincolna za Predsjednika u studenom 1860. stoljeća. Moć vlasnika robova i slobodni teritoriji Snage koje su se protivile ropstvu na sjeveru identificirale su "moć vlasnika robova" kao direktnu prijetnju republikanskim vrijednostima. a među onima koji su ga snažno podupirali su bili Andrew Jackson i Daniel Webster."[32] Jug je ignorirao ova upozorenja ne shvaćajući koliko se strastveno Sjever spreman boriti da očuva Uniju. ipak Zakon nije prošao zbog toga što su se Južnjaci pobojali da će isti dovesti zapadne europske imigrante i siromašne Južnjake (bijelce). Republikanska nacionalna izborna platforma 1860.. Neki secesijski dokumenti zbilja spominju probleme s tarifama. godine izjavila da su im tarife od najveće važnosti.[34] Pokušaji dogovora poput "Corwinovog amandmana" ili "Crittendenovog kompromisa" propali su.[25] Što se "slobodnih teritorija" na zapadu tiče.[31] I dok se Jug polako. I dok su praktički svi Sjevernjaci podupirali Uniju.). ali niti izbliza toliko često kao što je naglašeno očuvanje ropstva.

sada su bile suočene i s mogućnošću da budu u manjinama i u Senatu i u Elektorskom kolegiju za razliku od moćnih Sjevernjaka. Ovih sedam država oformile su Konfederaciju Američkih Država (4. godine: Južna Karolina. Zakon o transkontinentalnoj željeznici i nacionalni Zakon o bankama. Buchanan je tvrdio da je odluka suca Dreda Scotta bila dokaz da Jug nema razloga za odcjepljenje te da je Unija "stvorena s namjerom da bude trajna". godine) s Jeffersonom Davisom kao Predsjednikom. Twiggsa koji se pridružio Konfederaciji. ali da "snaga oružja koje će prisiliti državu da ostane u Uniji" nije bila među "nabrojanim ovlastima koje odobrava Kongres. te saveznom strukturom koja je bila slična onoj propisanoj Ustavom SAD-a. a čiji je mandat završio 4. godine državnim snagama od strane generala Davida E. Glavni argumenti su joj bili prava država u robovlasničkom pitanju na Jugu. Zakon o farmama. Uspostavili su svoju republiku. Udruživanje država Konfederacija Sedam južnjačkih država proglašava odcjepljenje u veljači 1861. ali je također istaknula i problem s pravom država na Sjeveru koje se protive Zakonu o bijegu robova tvrdeći da sjevernjačke države ne ispunjavaju svoje savezne obaveze koje su propisane Ustavom. Južnjaci su postupno davali ostavke iz Senata i Predstavničkog doma što je Republikancima omogućilo da lakše provode zakone za projekte koje su južnjački senatori blokirali prije rata. Odcjepljenje i početak rata Odcjepljenje Južne Karoline Južna Karolina učinila je puno više od samog ukidanja i secesije od bilo koje druge južnjačke države. koje su već bile u velikoj manjini u Predstavničkom domu SAD-a. udružilo se i formiralo Konfederaciju. Louisiana i Teksas.Robovlasničke države. Alabama. godine."[36] Jedna četvrtina američke vojske . Konfederaciju Američkih Država dana 4.predana je u veljači 1861. sedam robovlaničkih država proglasilo je svoje odcjepljenje. godine prihvatila je "Deklaraciju o uzrocima koji potiču i opravdavaju secesiju Južne Karoline od savezne Unije". Zima 1860. godine. prosinca 1860. Mississippi. veljače 1861./1861.[35] Preuzele su kontrolu nad saveznim utvrdama i ostalim vlasništvom unutar svojih granica uz mali otpor Predsjednika Jamesa Buchanana koji je tada već bio na odlasku. Sve navodne povrede prava južnjačkih država bile su povezane s ropstvom. godine. Florida. Zakon o prihodima iz 1861. . ožujka 1861. uključujući i Morrillovu tarifu.kompletni garnizon u Teksasu . godine uključivao je i porez na dohodak koji je pomogao u financiranju rata. veljače 1861. sedam država proglasilo je svoje odcjepljenje od Unije. Morrillov zakon. Prije nego je Lincolnova administracija preuzela ured. Prije nego je Lincolnova administracija preuzela vlast u ožujku 1861. Georgia. Dana 24.

neutralnost je završila te je država potvrdila svoj status Unije u isto vrijeme pokušavši zadržati ropstvo. Illinois. napadnut je od strane saveznih snaga pod vodstvom generala Nathaniela Lyona koji je potjerao guvernera i ostatak državnih službenika sve do jugozapadnog dijela države. a njihove pro-konfederalne državne vlade bile su u progonstvu. Sjeverna Karolina i Tennessee. U pravilnicima o odcjepljenju koje su donosile svaka država zasebno. Utah i Washington također su se borili na strani Unije. Michigan. Lincoln je stekao čvrstu kontrolu u Marylandu i okrugu Columbia. Oregon. Predsjednik Lincoln je pozvao sve građane/dobrovoljce da se pridruže vojsci Unije i to iz svake države.[38] Mississippi. Do kraja 1861. Nekoliko Indijanskih plemena koji su držali robove podupiralo je Konfederaciju uzrokujući mali.Nakon napada na utvrdu Fort Sumter. Pennsylvania. Kansas. u početku se proglasila neutralnom.[43][44][45] Pogranične države Pogranične države u Uniji su bile Zapadna Virginia (koja se odvojila od Virginije i postala nova. Tijekom rata Nevada i Zapadna Virginia pridružile su se Uniji kao nove države. Kada je pro-konfederativni guverner Claiborne F. Delaware. Ostale države nisu spominjale probleme robovlasništva već samo kratke objave poništenja veza s Parlamentom.Teksas. simpatizeri Konfederacije . Država Missouri odlučno je glasala da želi ostati u Uniji.Južna Karolina. Missouri. Lincoln je na to odgovorio proglašavanjem izvanrednog stanja i slanjem vojnih jedinica sa Sjevera. Vermont i Wisconsin. Tennessee i Louisiana vraćene su pod vojnu ovlast Unije još u ranoj fazi rata. Indiana. krvavi građanski rat na indijanskom teritoriju (danas država Oklahoma). godine. uhitivši prominentne separatiste te ih zadržavši bez suđenja (kasnije su pušteni).[39] Georgia[40] i Teksas[41] . 20.posebno su isticale neprijateljstvo prema robovlasničkim državama od strane sjevernjačkih abolicionista. Missouri i Kentucky). Maine. Teritoriji država Colorado. Arkansas. Iowa. Nebraska. Novi Meksiko. Dakota. Kentucky.[37] međutim. Maryland. Ohio. Minnesota. njih tri . Kada su konfederalne snage ušle u državu u rujnu 1861. U roku od dva mjeseca dodatne četiri južnjačke robovlasničke države proglasile su odcjepljenje i pridružile se Konfederaciji: Virginia. Država Maryland imala je mnoštvo pro-konfederalnih službenika koji su tolerirali anti-unionističke pobune u Baltimoreu i spaljivanje mostova. New York. lipnja 1863. Massachusetts.također su donijele dugačka i detaljnja objašnjenja svojih razloga za docjepljenje od kojih su sve isticale sjevernjački pokret ukidanja ropstva kao najveći problem (robovlasništvo je prema njihovom mišljenju bilo njihovo pravo koje im je zajamčeno Ustavom SAD-a). Delaware. Jackson pozvao državnu vojsku. Sjeverozapadni dio države Virginia naknadno se odcijepio od Virginije te se pridružio Uniji kao nova država imena Zapadna Virginia. New Jersey.[42] Države Unije Dvadeset i tri države ostale su odane Uniji: Kalifornija. Alabama i Virginia . Nevada. Rhode Island. godine. New Hampshire. [46] Prije nego je vlada Konfederacije shvatila što se događa. najmanje četiri države . samostalna država) te četiri od pet uglavnom sjevernjačkih robovlasničkih država (Maryland. godine. Tijekom kratkotrajne invazije konfederalnih snaga. države Missouri i Kentucky nalazile su se pod kontrolom Unije. U konačnici je vlast u Missouriju preuzela privremena unionistička vlada. Connecticut.[47] Država Kentucky se nije odcijepila.

Pobunjenička vlada uskoro je otišla u egzil i nikad nije preuzela kontrolu nad državom Kentucky.[57] Nije imao namjeru napasti južnjačke države niti je želio ukinuti ropstvo tamo gdje je ono već postojalo.[56] Predsjednik Buchanan protestirao je protiv zauzimanja državnog vlasništva. ministarstvo financija i poštu. ali se zalagao za to da će upotrijebiti silu kako bi očuvao državno vlasništvo. godine Abraham Lincoln prisegnuo je za Predsjednika SAD-a. godine. New York i Pennsylvania koje su bile snažno uporište Republikanaca potajno su počeli kupovati oružje i samostalno uvježbavati vojsku. ali na kojeg su vojne snage Južne Karoline zapucale. Odaziv birača iznosio je 34% (od kojih je 96% glasalo "za"). a također su zauzeli i oružarnice američke vojske u kojima se nalazila artiljerija za pješadiju. da je to ugovor vezivanja i svako odcjepljenje prozvao "pravno poništenim". Dana 4. godine nagnala je Južnu Karolinu da proglasi odcjepljenje iz Unije u prosincu nakon čega je uslijedilo formiranje Konfederacije Američkih Država u veljači. ali je bio ugušen od strane Konfederacije koja je uhitila preko tri tisuće ljudi za koje se sumnjalo da su odani Uniji. godine.[52] Kongres je priznao Zapadnu Virginiju u Uniju 20. Južnjački guverneri naredili su mobilizaciju. ožujka 1861.[55] Lincolnova politika Već od mjeseca prosinca secesionisti su sa ili bez državnih snaga počeli zauzimati savezne sudove. godine upitala je 48 okruga da glasaju o propisu kojim bi se kreirala nova država. Međutim. Istog mjeseca propao je pokušaj mirovne konferencije u Washingtonu na koju je Lincoln stigao potajno i tri se dana skrivao u hotelu u kojem se konferencija održala.[54] Početak rata Pobjeda Abrahama Lincolna na predsjedničkim izborima 1860. travnja 1861.organizirali su konvenciju o odcjepljenju (koju je pokrenuo guverner) te su dobili odobrenje same Konfederacije. Zapadna Virginija je dala između 20 i 22 tisuće vojnike snagama Konfederacije i Unije tijekom rata. zauzeli većinu saveznih utvrda unutar svojih granica. jer su na brod zapucale snage iz Južne Karoline pa je bio prisiljen vratiti se prije dolaska u utvrdu. Niti . iako su pregovori bili neuspješni. Tamo gdje se ne može zadovoljiti provedba državnih zakona mirnim putem reagirati će šerifi i suci. Guverneri velikih država Massachusetts. U svom prvom obraćanju istaknuo je da Ustav predstavlja savršenu uniju. a u slučaju otpora dostava pošte završit će kod državnih granica. osam ostalih država odbile su molbe za ulazak u Konfederaciju na prvoj separatističkoj konvenciji u Virginiji održanoj 4. Svi oni su bili zadržani bez suđenja.[49] Uključenje 24 secesionistička okruga u državu[50] te posljedični gerilski rat[51] angažirao je oko 40 tisuća vojnika saveznih trupa veći dio rata. Pokušaj je propao. Lincolnova politika o zadržavanju državnog vlasništva bila je potpuno drugačija od one Buchananove. ali je vojno odgovorio samo kada je pokušao ponovno opskrbiti brod Star of the West koji se zaputio prema Fort Sumteru. lipnja 1863.[53] Pokušaj unionističkog odcjepljenja dogodio se u Istočnom Tennesseeju.[48] Nakon odcjepljenja Virginije.[55] Trgovački brod Star of the West čije je ponovno opskrbljivanje i odlazak u Fort Sumter naredio predsjednik Buchanan. unionistička vlada u Wheelingu 24. Vlada neće pokušati vratiti svoje poštanske urede. listopada 1861.

[64] Četiri države središnjeg i sjevernog Juga u početku su odbijale pozive Konfederacije. Lincoln je od bojnika Andersona zatražio da zadrži utvrdu sve dok se na nju ne zapuca. U znak nagrade državi Virginia.jednom riječju nisu spomenuti gubitci zlata iz državnih trezora u državama Louisiana. svibnja 1861.Charlestonu. a koje su se nalazile u konfederalnim državama: Fort Monroe u Virginiji. Fort Pickens. koji je u to vrijeme sam sebe smatrao pravim guvernerom ili "premijerom" iza lika neiskusnog Lincolna.[60] Bitka za Fort Sumter Utvrda Sumter (Fort Sumter) nalazila se točno u središtu luke u Charlestonu (Južna Karolina). travnja Licolnov ministar rata pozvao je 75 tisuća dobrovoljaca u vojsku Unije kako bi vratili vlast nad utvrdom i zadržali ostala državna vlasništva. Konfederacija je svojim glavnim gradom proglasila Richmond. ušao je u neodobrene i indirektne pregovore koji su propali. Za razliku od predsjednika Buchanana koji je dozvolio zapovjednicima da prepuste vlast nad utvrdom kako bi izbjegao krvoproliće. Georgia i Sjeverna Karolina. 3. travnja te prisilile vojsku na kapitulaciju.[65] Rat . i 13. a separatisti su tjedan dana poslije zauzeli oružarnicu u Libertyju (država Missouri).G. Svoj govor završio je molbom za obnovom veza unije.[63] Nekoliko sjevernjačkih guvernera počelo je razmještati svoje vojnike već sljedećeg dana. Jefferson Davis naredio je zapovjedniku predavanje utvrde.[59] Državni tajnik William Seward. Beauregarda bombardirale su Fort Sumter 12. Južna Karolina (Fort Sumter). godine Lincoln je pozvao dodatnih 42 034 dobrovoljaca na rok od tri godine. Dana 15. ali su sada bile suočene s mogućnošću slanja svojih vojnih trupa protiv vlastitih susjeda što su sve četiri odlučno odbile (Virginia. Anderson mu je dao uvjetni odgovor kojeg je vlada Konfederacije odbila pa je Davis naredio Beauregardu da napadne utvrdu prije nego su mogla stići pojačanja. Tennessee.[61] Sjevernjaci su ubrzo skupili vojsku nakon Lincolnovog poziva te poslali vojnike koji su trebali zauzeti utvrde i sačuvati Uniju. Lincoln je odbio bilo kakve pregovore s agentima Konfederacije zbog toga što nije priznavao Konfederaciju kao legitimnu vlast te je istaknuo da bi potpisivanje primirja s njima zapravo značilo priznanje njihovog suvereniteta.[62] Budući da je pobuna u tim trenucima još uvijek imala mali obujam. Lincoln je pozvao 75 tisuća dobrovoljaca na rok od 90 dana.[58] Jug je uskoro poslao delegate u Washington koji su ponudili opciju da plaćaju državna vlasništva koja su zauzeli te uđu u mirovne pregovore s ostatkom SAD-a. [59] Predsjednik Lincoln bio je odlučan u tome da zadrži sve utvrde koje su ostale pod kontrolom Unije.[56] Dva tjedna kasnije. Pripadnici vojske Unije povukli su se u utvrdu kako bi izbjegli incidente na ulicama grada s lokalnom nacionalnom gardom.T. Fort Jefferson i Fort Taylor u Floridi te u gradu u kojem se donijela prva odluka o secesiji . Trupe pod zapovjedništvom P. Arkansas i Sjeverna Karolina) pa su proglasile odcjepljenje i u konačnici se pridružile Konfederaciji. U svom prvom obraćanju Lincoln je također istaknuo da će američka politika biti samo prikupljanje uvoznih carina iz svojih luka te da ne postoji niti jedna ozbiljnija stvar koja može opravdati revoluciju u politici u sljedeće četiri kratke godine.

vladine djelatnike i svećenike.Građanski rat obilježile su krvave i učestale bitke.[76] Na Sjeveru su se vojnici znali prijaviti u odred koji je lovio dezertere. U srpnju 1863. ali samo kao sredstvo kojim bi ohrabrili ili prisilili na dobrovoljno javljanje. odobrivši vojno novačenje unutar države.[78] Rat na vodi .[74] Na Jugu. oslanjanje na kohorte mladića koji su se svake godine željeli pridružiti vojsci jednostavno nije bio dovoljan. godine za mladiće između 18 i 35 godina starosti. obje sukobljene strane karakterizirali su gorki intenzitet i mnoštvo žrtava. mnogi muškarci su samo privremeno dezertirali kako bi posvetili vrijeme svojim obiteljima [75] nakon čega bi se vratili u svoje vojne redove. pruske i ruske te da bi ih bez problema porazile u bilo kakvom sukobu. godine. Bez ikakvih želja za zauzimanjem novih prostora.[77] Do 1865.[69] Od sveukupno 168 649 muškaraca unovačenih u vojsku Unije. Međutim. jedina meta svake strane bio je neprijateljski vojnik. Nakon što je početni entuzijazam nestao. a tek 50 663 su bili osobno regrutirani. a za koji su se dobivali financijski bonusi.[67] Američki Kongres donio je isti Zakon u srpnju.[66] Mobilizacija Prve godine ratovanja obje strane imale su puno više dobrovoljaca nego što su ih mogli opremiti i istrenirati. Konfederacija je donijela Zakon o novačenju u travnju 1862. Muškarci koji su unovačeni mogli su pronaći vlastitu zamjenu ili (sve do sredine 1864. godine vojnici Unije i Konfederacije postali su "najveća i najefikasnija vojska na svijetu". oni su također dezertirali samo kako bi se kasnije ponovno prijavili u drugu postaju pod drugim imenom te dobili još jedan dodatni bonus. dezerterstvo je bila vrlo česta pojava tijekom 19. njih 141 je bilo uhvaćeno i pogubljeno.[73] Međutim. Obje strane počele su mobilizirati na temelju zakona. godine) ponuditi novac. relativno je malo bilo onih koji su silom unovačeni. Tadašnji europski analitičari smatrali su vojsku SAD-a potpuno neprofesionalnom i punom amatera. pogotovo u katoličkim područjima.[68] Kada je Proglas o emancipaciji stupio na snagu u siječnju 1863. samo u slučaju kada država nije imala dovoljno dobrovoljaca. Obitelji su koristile zamjenske provizije kako bi odabrale koji će muškarac ići u vojsku. Veliki broj europskih imigranata pridružio se vojsci Unije. Bilo je puno izbjegavanja i otpora u novačenju. države Unije su energično regrutirale bivše robove kako bi ispunile svoje vlastite kvote. Svi oni udružili su svoj novac kako bi pokrili troškove novačenja. Državne i lokalne zajednice nudile su sve veće i veće novčane bonuse za dobrovoljce bijelce. "Američki građanski rat smatra se jednim od najkrvavijih ratova uopće". a dodatnih 280 tisuća dezertirali su tijekom rata[71][72] skupa s najmanje 100 tisuća Južnjaka (otprilike 10% ukupnog broja vojnika). stoljeća. godine. predvodili su je irski imigranti koji nisu bili svjesni da su dobivanjem statusa građana postali podložni novačenju. u vrijeme mira 15% vojnika iz vojske dezertiralo je svake godine. godine u New Yorku održala se velika pobuna protiv novačenja. Zakon se nije odnosio na nadglednike robova. ali prema procjeni moderne vojne povijesti smatra se da je njihova vojska već u to vrijeme bila puno bolja od one francuske. Kongres je učvrsnuo zakon 1863.[70] Zakoni o novačenju i na Sjeveru i na Jugu bili su izrazito nepopularni. njih 117 986 su bili zamjene. Tijekom četiri godine ratovanja zbilo se 237 oružanih sukoba te puno više manjih akcija i okršaja. Na ljestvici svjetske vojne povijesti. Procijenjeno je da je otprilike 120 tisuća muškaraca izbjegavalo regrutiranje na Sjeveru (mnogi su pobjegli u Kanadu). a koji će ostati kod kuće. uključujući 177 tisuća vojnika rođenih u Njemačkoj te 144 tisuće vojnika rođenih u Irskoj.

Mobileu i Charlestonu).[88] .[84] Bitke na rijekama Strategija Unije iz 1862. Zlatno razdoblje pamuka bilo je mrtvo budući je Jug mogao izvoziti manje od 10% svojih proizvoda. obranu od konfederalnih napada na otvorenom moru te spremnost za mogući rat protiv britanske ratne mornarice. trupe iz države Missouri došle bi s juga. preuzimanje kontrole nad rijekama. dok je padala noć. Na istoku je mornarica opskrbljivala vojne snage te povremeno granatirala konfederalne objekte.396. Zbog nedostatka vlastitih topovnjača. Unionistička blokada Rane 1861. U Shilohu (Pittsburg Landing) u državi Tennessee u travnju 1862. trupe Konfederacije iznenada su napale i potukle snage Unije te ih potjerale preko rijeke. s rijeke Mississippi. mornarica Unije je dobila pojačanja pa je Grant uzvratio napadom.[87] Mornarica je preuzela kontrolu nad rijekama Red u Tennesseeju. trupe Konfederacije bile su prisiljene povući se pa je Unija preuzela kontrolu nad zapadnim Kentuckyjem u ožujku 1862. McClellan je vodio glavni prodor kroz Virginiju. Jug je učinio veliku pogrešku kada je proglasio embargo na izvoz pamuka 1861.[81] U međuvremenu se glavni rat na rijekama vodio na zapadu gdje su velike rijeke omogućavale prilaz središtu Konfederacije u slučaju da američka mornarica može na njima preuzeti kontrolu. godine general Winfield Scott razvio je svoj poznati "plan Anakonda" s kojim je namjeravao pobijediti u ratu uz što manje krvoprolića. godine. komercijalni brodovi nisu mogli dobiti osiguranje. Lincoln je prihvatio dijelove plana. [82] Scott je smatrao da će blokadom glavnih luka Konfederacije znatno oslabiti njezino gospodarstvo. Louisu su gradili nove brodove ili modificirali parobrode za akciju. kada su shvatili svoju pogrešku već je bilo prekasno. godine uključivala je simultane prodore na četiri fronta. mornarica Unije koristila je rebra brodova i naoružane topovnjače u brodogradilištima u Cairu (država Illinois). godine. Grant je uspio odsjeći Columbus. Upravo tada odvila se odlučujuća bitka i pobjeda za Uniju . ali se nije složio sa Scottovim upozorenjem o dobrovoljcima u vojsci koji će se u njoj nalaziti tek 90 dana. prema Richmondu.[86] Uz ratne brodove koji su s rijeke Mississippi odlazili na ocean.ujedno i prva bitka s velikim brojem žrtava koje će postajati sve učestalije i učestalije. Blokada je zatvorila deset konfederalnih luka koje su bile povezane željeznicom. a godinu dana nakon toga 300 brodova bilo je u službi. javno mnijenje zahtijevalo je trenutačni napad vojske kako bi se zauzeo Richmond. Cumberland u Mississippiju te nekim rijekama u državi Ohio nakon pobjeda u Fort Henryju i Fort Donelsonu.[85] General Ulysses Grant koristio je riječni transport i topovnjače Andrewa Footea sa zapadne flotile kako bi prijetio konfederalnom "Gibraltaru na zapadu" u Columbusu. Preko noći. godine znatno se povećala do 1865. Međutim. a završio je i redoviti lučni promet.[83] U travnju 1861.[79][80] Njezine misije uključivale su blokadu konfederalnih luka.Mala mornarica Unije iz 1861. država Kentucky. a u St. a iz kojih se izvozio gotovo sav pamuk (pogotovo one u New Orleansu. Do lipnja 1861. Snage iz Ohija trebale su prodrijeti kroz Kentucky te doći u Tennessee. a također je opskrbljivala i Grantove snage koje su prodirale u Tennessee. a napad na zapadnoj bojišnici započeo bi iz Kansasa. godine Lincoln je proglasio unionističku blokadu svih južnjačkih luka. godine prije nego je blokada stupila na snagu. godine ratni brodovi bili su usidreni u svim glavnim južnjačkim lukama. godine i to na 6000 časnika te 45 tisuća mornara skupa sa 671 plovilom ukupne tonaže 510. Iako su mu u početku pružali otpor.

Bitka kod Antietama smatra se pobjedom Unije iz dva razloga: uspjela je spriječiti Leejevu invaziju na Sjever te je pružila Lincolnu priliku da najavi svoj Proglas o emancipaciji. rujna poveo 45 tisuća pripadnika Vojske Sjeverne Virginije preko rijeke Potomac u državu Maryland. a ne kako bi se ukinulo ropstvo. Lee i njegovi pomoćnici James Longstreet i Stonewall Jackson[96] porazili McClellana u bitkama koje su trajale sedam dana te ga prisilili na povlačenje. rujna 1862. godine. godine i u kojoj je poginulo ili bilo ranjeno preko 12 tisuća vojnika Unije. 17. završili su još jednom pobjedom Juga. Poslije bitke Burnsidea je zamijenio general-bojnik Joseph Hooker. Generala Hookera zamijenio je general-bojnik George Meade tijekom Leejeve druge invazije na Sjever. Pod pritiskom predsjednika Lincolna da što prije započne s ofenzivom. [93][94][95] Johnston je spriječio njegov napredak u Bitci kod sedam borova nakon čega su general Robert E. godine i to njezin poluotok smješten između rijeka York i James. u lipnju iste godine. jugoistočno od Richmonda.Memphis je pao pod kontrolu Unije i uskoro postao ključna baza za daljnje prodore prema jugu duž rijeke Mississippi. godine mornarica Unije pod vodstvom Farraguta porazila je Konfederaciju južno od New Orleansa. doslovno je ponižen u Bitci kod Chancellorsvillea[101] u svibnju 1863. Hooker također nije mogao pobijediti Leejevu vojsku.G. koji su uključivali Drugu bitku od Bull Runa. Konfederacija je započela prvu invaziju na Sjever. [98] Leejeva vojska se povukla i uspjela se vratiti u Virginiju prije nego ju je McClellan mogao uništiti. Sukobi u sjevernoj Virginiji. Do tada je to bila najkrvavija bitka u trajanju od jednog dana u povijesti američkog ratovanja. Tijekom te bitke general Stonewall Jackson ranjen je od strane jednog od svojih ljudi te je kasnije umro uslijed komplikacija dobivenih ranjavanjem. Ubrzo potom Unija je imala potpunu kontrolu nad državom Mississippi.T.[92] Uznemiren neočekivanim gubitcima i pokušavši spriječiti da se još više robovlasničkih država odvoji od Unije. Meade je pobijedio Leeja . Konfederacija je napustila grad što je Uniji omogućilo "usidrenje" na dubokom Jugu. Upravo je u ovoj bitci general konfederalnih snaga Thomas Jackson dobio nadimak "Stonewall" (u slobodnom prijevodu "kameni zid") zbog toga što se kao zid odupirao napadima Unije. McClellan 26. prosinca 1862. godine.[97] McClellan nije želio prihvatiti naredbe glavnog zapovjednika Hallecka da pošalje pojačanja vojsci Unije Johna Popea u Virginiji što je omogućilo lakšu pobjedu Leeja koji je imao dvostruko manje vojnika na svojoj strani. godine. McClellan i Lee vodili su Bitku kod Antietama[96] u blizini Sharpsburga (Maryland). srpnja iste godine donio Rezoluciju Crittenden-Johnson u kojoj je istaknuto da se rat prvenstveno vodi kako bi se očuvala Unija. Lincoln je zauzvrat spojio Popeove trupe s McClellanovim. premda je imao dvostruko više vojnika na svojoj strani. Johnstona i P. godine pod vodstvom generala Josepha E.[99] Nakon što oprezni McClellan nije uspio svladati Leeja. srpnja preuzeo je zapovjedništvo nad vojskom Unije i rat je ozbiljno započeo 1862. Međutim i on je također uskoro poražen u Bitci kod Fredericksburga[100] koja se odvila 13.[90] Istočna bojišnica Zbog snažnog otpora nekoliko Konfederativnih trupa u Manassasu (Virginia) tijekom srpnja 1861. General-bojnik George B. U travnju 1862. trupe Unije pod vodstvom generala-bojnika Irvina McDowella doživjele su poraz u Prvoj bitci kod Bull Runa[91] i bile prisiljene povući se u Washington. General Lee je 5. Kongres SAD-a je 25. McClellan je napao Virginiju u proljeće 1862.[89] Mornarica je potpomagala Grantu u njegovom dugačkom i kompleksnom ratovanju koje je kulminiralo predajom Vicksburga u srpnju 1863. Beauregarda. Ohrabrena Drugom bitkom kod Bull Runa. zamijenio ga je general-bojnik Ambrose Burnside. Premda je McClellanova vojska tijekom ofenzive poluotoka stigla do samog ulaza u Richmond.

[104] Invazija Leonidasa Polka na Columbus (Kentucky) označila je kraj neutralnosti te države i okrenula ju protiv Konfederacije. Jedina utvrda koja je sprečavala Uniju od kontrole nad čitavom rijekom bila je ona u Vicksburgu. godine što je rezultiralo smanjivanjem lokalne opskrbe hranom i stokom te uništenjem društvene organizacije.[110] poslavši konfederalne trupe izvan granica države Tennesse i otvorivši put do Atlante i do samog središta Konfederacije. srpnja često se smatra najvećom pogreškom koju su konfederalne trupe napravile tijekom ratovanja zbog toga što je ozbiljno ugrozio pobjedu Konfederacije i mogućnost njihovog odcjepljenja. do 3. uglavnom su doživljavale poraze na zapadu. Lincoln je bio ljut što Meade nije presjekao Leeja dok se ovaj povlačio i nakon tog neuspjeha Lincoln se okrenuo zapadnoj bojišnici u potrazi za novim vodstvom. nakon što je uspjela osvojiti otok broj 10 i New Madrid (Missouri) te odmah potom i Memphis. a Meadeova 23 tisuće.[106] Bragg je ubrzo bio prisiljen okončati svoju namjeru invazije Kentuckyja i povući se zbog nedostatka podrške od strane Konfederacije u toj državi. U travnju 1862. Trupe general pukovnika Jamesa Longstreeta došle su u pomoć Braggu i uspjele poraziti Rosecransa unatoč junačkoj obrani generala bojnika Georgea Henryja Thomasa. Leejeva vojska izgubila je 28 tisuća ljudi. Pickettov juriš 3. uglavnom nakon Bitke kod Pea Ridgea. srpnja 1863. U državi Mississippi Unija je prebacivala svoje trupe preko južne granice Tennesseeja. godine Unija je zauzela New Orleans[105] što joj je omogućilo kretanje rijekom Mississippi. Glavni strateg i taktičar Unije na zapadu bio je Ulysses S.u Bitci kod Gettysburga[102] (1. Grant koji je donio pobjede u Fort Henryju i Donelsonu (nakon čega je Unija dobila kontrolu nad Tennesseejem i rijekom Cumberland). U tim trenucima na bojištu se pojavio novi vođa kakvog je Lincoln trebao . [103] Međutim. Ovo je bila najkrvavija bitka američkog građanskog rata i smatra se njegovom glavnom prekretnicom. Grant je napao Bragga i pobijedio ga u Trećoj bitci kod Chattanooge. General-bojnik William Rosecrans skoro je pobijedio Bragga u Bitci kod rijeke Stones[107] u državi Tennessee. Jedina prava pobjeda konfederalnih snaga na zapadu bila je u Bitci kod Chickamauge. Zapadna bojišnica Dok su trupe Konfederacije brojile mnoštvo uspjeha na istočnoj bojišnici. Trans-Mississippi . u Bitci kod Shiloha[108] te u bitci kod Vicksburga[109] koja je učvrstila kontrolu Unije nad rijekom Mississippi i koja se smatra jednom od glavnih prekretnica kompletnog rata. U isto vrijeme. Nashville i središnji Tennessee pali su pod vlast Unije rane 1862. Grant. Na oduševljenje Rosecransa. konfederalno uporište u Vicksburgu je palo nakon čega je Unija preuzela kontrolu nad rijekom Mississippi na taj način trajno izolirajući zapadni dio Konfederacije. Rosecrans se povukao u grad Chattanooga kojeg je odmah potom Bragg opkolio.Ulysses S. Još u ranoj fazi rata otjerane su iz Missourija. Druga invazija generala Braxtona Bragga na Kentucky od strane Konfederacije rezultirala je besmislenom pobjedom nad generalom-bojnikom Donom Carlosom Buellom u Bitci kod Perryvillea.).

Nasilnici su otjerani van države Missouri tek nakon što je kompletno pješaštvo Unije krenulo u protunapad.[119] Totalni rat u ovom slučaju nije značio ubijanje civila već uništavanje domova. Nakon toga država Missouri ne samo da je ostala u Uniji. već je 70% stanovnika glasalo za Lincolna na predstojećim izborima. Oko 12 tisuća indijanskih ratnika borilo se za Konfederaciju. Pokušaj zaobilaženja Leeja s juga propao je pod vodstvom Butlera budući se isti nalazio u zamci u gradiću Bermuda Hundred. a prognana vlada iz Arizone povukla se u Teksas. general Sherman je trebao zauzeti Atlantu i marširati prema moru (Atlantskom oceanu). Iz tog razloga Unija ga nije direktno napadala. Grant je kao svoje sjedište odabrao vojsku na Potomacu. Averell trebali su napadati željeznice kako bi spriječili dovoz namirnica u zapadnu Virginiju. inače posljednji general Konfederacije koji se predao. "Sinovi slobode" i "Red američkih vitezova" napadali su pro-unioniste. godine nasilničke aktivnosti znatno su utjecale na antiratni pokret koji je osmišljen kako bi se spriječio ponovni izbor Lincolna za Predsjednika. Ipak.[114] Do 1864. Završetak rata Osvajanje Virginije Početkom 1864. a general-bojnik Nathaniel P. Grant je razumio koncept totalnog rata i skupa s Lincolnom i Shermanom vjerovao da je jedini način ostvarivanja pobjede potpuni poraz konfederalnih trupa i uništavanje njihove gospodarske baze. Stoga je Grant koordinirao strategiju pomoću koje će iz različitih smjerova u isto vrijeme udariti Konfederaciju. a general bojnika Williama Tecumseha Shermana postavio kao zapovjednika vojske na zapadnoj bojišnici. izabrane članove kabineta i nenaoružane vojnike. godine propala je pa je Teksas ostao u rukama Konfederacije tijekom čitavog trajanja rata.Regiju trans-Mississippi karakteriziralo je opsežno gerilsko ratovanje budući su Konfederaciji nedostajale trupe i logistika kojima bi dali podršku regularnoj vojsci u njihovoj borbi protiv Unije. farmi i željezničkih pruga. godine Lincoln je postavio Granta kao zapovjednika kompletne vojske Unije. Snage Unije pokušale su manevrima izbjeći Leejevu vojsku te su vodili nekoliko bitaka tijekom te faze na istočnoj bojišnici. Premda mu je nedostajalo sredstava za borbu protiv Unije. generali George Crook i William W. podjednako napadajući vojna postrojenja i civilne nastambe. Spotsylvaniji i Cold Harboru[120] rezultirale su velikim vojnim gubitcima za Uniju. ali su također prisilile Leejeve trupe da se konstantno povlače. godine. [118] Njihova namjera da zauzmu Shreverport (Louisiana) 1864. Smith je izradio impresivan arsenal oružja u Tyleru uz pomoć vlastite kompanije Kirby Smithdom koja se bavila izgradnjom željezničkih pruga i međunarodnim krijumčarenjem. Grant je bio uporan i . Generalima Georgeu Meadeu i Benjaminu Butleru bilo je zapovjeđeno da krenu na Leeja blizu Richmonda. Konfederalni proboji u Novom Meksiku zaustavljeni su već 1862.[115] U južnim i zapadnim područjima države Missouri odvijali su se manji vojnički udari čiji je cilj bila kontrola indijanskog teritorija i teritorija Novog Meksika. a sve za stranu Unije. Banks dobio je naređenje da zauzme Mobile (država Alabama). Grantove teške bitke koje je vodio u Wildernessu. Na indijanskom teritoriju građanski rat izbio je među plemenima. godine.[113] Lutajuće konfederalne trupe poput Quantrillovih konjanika terorizirali su područje.[116] Najprominentniji Cherokee bio je brigadni general Stand Watie. a manji broj za Uniju.[117] Nakon pada Vicksburga u srpnju 1863. predsjednik Jefferson Davis obavijestio je generala Kirbyja Smitha u Teksasu da ne očekuje više pomoć s istočne strane rijeke Mississippi. general Franz Sigel (i kasnije Philip Sheridan) dobio je naređenje da napadne dolinu Shenandoah.

Hood je napustio područje Atlante kako bi uništio Shermanove zalihe i izvršio invaziju na Tennessee. godine. Lee je mogao zadržati svoj mač i konja (Traveller). U međuvremenu. Konfederalne snage na Jugu predale su se nakon što je do njih doprla vijest o Leejevoj predaji. lipnja 1865. usput porazivši konfederalne generale Josepha E. Shermova vojska započela je marš prema nepoznatoj lokaciji. stoljeća bila rascjepkana puno više nego prije Američke revolucije. koji će nadjačati konfederalne trupe 1864. Johnstona i Johna Bella Hooda. Napustivši Atlantu i svoju bazu zaliha. a George H. Grant je napokon pronašao dovoljno agresivnog zapovjednika. Sherman se kretao od Chattanooge do Atlante. kazališni glumac John Wilkes Booth. korpusa Unije sačinjenog uglavnom od crnih vojnika. Pad Atlante 2.[129] Francuska nije mogla niti željela poduprijeti ijednu stranu u američkom sukobu bez . Sheridan je nakon toga odlučno nastavio. godine simpatizer Juga. rujna 1864. Earlyja u nizu bitaka koje uključuju i onu odlučujuću kod Cedar Creeka. Thomas nanio mu je konačan poraz u Bitci za Nashville. [127] Predsjednik Johnson službeno je objavio prekid pobune 9. Leeju postalo je jasno da je svaki nastavak borbe protiv SAD-a u taktičkom i logističkom smislu nemoguć. U sljedećih devet mjeseci u opsadi Petersburga. Konfederacija se predaje Lee se skupa sa svojom vojskom Sjeverne Virginije predao 9. U zoru sljedećeg jutra Lincoln je preminuo. Francuska je bila u oslabljenom stanju dok je Britanija još uvijek bila šokirana svojom lošom performansom tijekom Krimskog rata. Izašli su na Atlantski ocean. godine vođa Cherokeeja Stand Watie bio je posljednji general Konfederativnih trupa koji se predao. uništavajući poljoprivrednu bazu doline Shenandoah[122] . Snage Unije ostvarile su odlučujuću pobjedu u Bitci kod Five Forksa. Leejeva vojska bila puno manja od Grantove. ali u znak velikog poštovanja generala Granta prema Robertu E. Bitka kod New Marketa označila je posljednju veliku pobjedu konfederalnih trupa u građanskom ratu. kod Savannaha (država Georgia) u prosincu 1864. generala Philipa Sheridana. Breckinridgea.[128] Diplomacija Europa je tijekom 60-ih godina 19. a sada generala konfederalne vojske Johna C. izvršio je atentat na predsjednika Lincolna. Sheridan je u početku poražen u Bitci kod New Marketa od strane bivšeg američkog potpredsjednika. a Andrew Johnson postao novi Predsjednik SAD-a. Ubrzo potom Sheridan je udvostručio svoje napore i porazio general-bojnika Jubala A. Dana 14.nešto slično će kasnije napraviti i Sherman u državi Georgiji. travnja prisilivši Leeja da ode iz Petersburga i Richmonda. godine. U to je vrijeme. potpuno uništivši njegovu vojsku. U međuvremenu. dvije vojske će se naći u rovovskim bitkama.[126] Premda to nije bilo dijelom tradicije. Shermanovu vojsku slijedile su tisuće oslobođenih robova. travnja 1865. Leeju te njegove nade u mirno pripajanje država Konfederacije ostatku SADa-a. Ostatak Konfederativnih trupa pobjegao je na zapad i nakon poraza kod potoka Syler Robertu E. tijekom njihovog marša nije bilo većih bitaka. godine u kući McLean u selu Appomattox Court House. travnja 1865. uslijed učestalog dezerterstva i žrtava.[1] Dana 23. Nakon toga Sherman se okrenuo prema sjeveru kako bi preko Južne i Sjeverne Karoline došao do južnog dijela Virginije[124] na taj način stežući obruč oko Leejeve vojske. 1.[123] General-bojnik Unije John Schofield porazio je Hooda u Bitci za Franklin. svibnja 1865. godine zagarantirao je ponovni izbor Lincolna za Predsjednika SAD-a. Glavni grad Konfederacije pao je[125] u ruke XXV. godine.usprkos gubitcima od preko 65 tisuća vojnika u sedam tjedana[121] nastavio je pritiskati Leejevu vojsku Sjeverne Virginije prema Richmondu.

U međuvremenu rat je stvorio radna mjesta za proizvođače oružja. godine mogao se nazrijeti početak rata između Unije i Britanije zbog afere Trent. London i Washington uspjeli su razriješiti probleme nakon što je Lincoln pustio diplomate iz zarobljeništva.[134] Pobjeda i posljedice Rezultati rata Povjesničari su vodili detaljne rasprave o tome da li je Konfederacija uopće mogla pobijediti u ratu. Konfederacija je kupila nekoliko ratnih brodova od komercijalnih brodogradilišta u Britaniji.[133] Kasne 1861. Međutim. godine u Europi. Pred kraj rata Konfederacija je predložila ukidanje ropstva u zamjenu za diplomatsko priznanje. Britanci su razmišljali o tome da postanu posrednici u ratu . ali niti London niti Pariz to nisu ozbiljno shvatili. Najslavniji od njih bio je CSS Alabama koji je nanio znatnu štetu i bio predmetom oštrih poslijeratnih rasprava. ovakav način diplomacije pokazao se neučinkovitim budući je Europa imala viška pamuka. veleposslanik Unije u Britaniji. osvajanje Meksika od strane Francuza u konačnici ih je odvratilo od rata s Unijom. Godine 1862. a sve kako bi zarobili dva diplomata iz Konfederacije. javno mnijenje o robovlasništvu kreiralo je političku odgovornost za europske političare. Kada se Britanija napokon suočila s nedostatkom pamuka povećali su uzgoj istoga u Egiptu i Indiji. Unatoč simpatijama koje su osjećali prema Konfederaciji. Proglas o Emancipaciji će s vremenom još više odmoći političkoj potpori Konfederacije. To je također pripomoglo da o američkom građanskom ratu u Europi započne prevladavati pozitivno mišljenje o Uniji.[129][130] Pod vodstvom Lincolna i državnog tajnika Williama H.[129][130] Premda se Konfederacija nadala da će im se i Britanija i Francuska pridružiti u borbi protiv Unije to gotovo nikad nije bila opcija pa ih je umjesto toga željela dovesti kao posrednike. godine). godine dodatno je odvratila europske moći od američkog građanskog rata i osigurala njihovu neutralnost do kraja sukoba.[132] Charles Francis Adams. nekoliko pripadnika mornarice Unije nasilno se ukrcalo na britanski brod koji je prenosio poštu. radnike u čeličanama te britanske brodove koji su prevozili oružja. pogotovo u Britaniji (koja je ukinula ropstvo u vlastitim kolonijama još 1834. Sjever je bio taj koji je počeo izvoziti svoje žitarice koje su bile od kritične važnosti. Većina poznavatelja materije. slažu se da je pobjeda Konfederacije kao ishod bila najmanje moguća. Pobuna Poljske protiv Rusije 1863. Sewarda Unija je potonje željela spriječiti pa su čak zaprijetili i ratom ako bilo koja zemlja službeno prizna postojanje Konfederacije Američkih Država.[133] Pobjeda Unije u Bitci kod Antietama uzrokovala je odgađanje ove odluke. Međutim.[131] Ipak. Dodatno su bili rastrojeni zbog Njemačke i Italije koje su imale svoje vlastite probleme ujedinjenja te zbog Rusije koja je u potpunosti podržavala Uniju. među kojima je i James McPherson.[140] McPherson tvrdi da se prednost Sjevera uglavnom odnosila na populaciju i .premda bi takva odluka rezultirala ratom protiv Unije. međutim zbog loše žetve u razdoblju od 1860. Godine 1861. Govorilo se da je "kraljevstvo žitarica bilo puno moćnije od kraljevstva pamuka".Britanije gdje je prevladavala potpora Uniji premda su mišljenja u elitnom dijelu društva bila podijeljena. pokazao se izuzetno vještim pa Britanija nije željela ići protiv blokade. Južnjaci su stavili embargo na izvoz pamuka nadajući se da će na taj način izazvati ekonomsku depresiju u Europi koja će prisiliti Britaniju da uđe u rat zbog pamuka. do 1862. a žitarice iz Amerike su sada činile skoro polovicu britanskog uvoza (do tada je bila tek četvrtina). Lord Palmerston navodno je tri puta za redom pročitao knjigu Čiča Tomina koliba tijekom donošenja ove odluke.

ratnih demokrata. Pobijedivši demokrate i McClellana.000 ljudi (3% ukupne populacije).030.. emancipiranih robova te Britanije i Francuske.[148] Povjesničar sa Sveučilišta Binghamton. godine sva nada u političku pobjedu Juga je bila ugašena. sve što je trebala napraviti jest voditi obrambeni rat i uvjeriti Sjever da bi u tom slučaju cijena pobjede bila previsoka. David Hacker vjeruje da je u ratu sveukupno poginulo otprilike 750 tisuća vojnika. Da je bilo više južnjačkih pobjeda (čak i da ih je bilo puno više) Sjever bi jednostavno počeo upotrebljavati svoju desnu ruku. Lincoln je također pobijedio i političku skupinu demokrata koji su se od početka protivili građanskom ratu i zalagali se za mirno rješenje sukoba (Copperheads).sredstva koja su njegovu pobjedu učinili mogućom.[143][144][145] Povjesničar građanskog rata Shelby Foote napisao je: "Mislim da je Sjever vodio građanski rat lijevom rukom. nakon pada Atlante i Lincolnove pobjede protiv McClellana na re-izborima 1864. pogotovo Veliku Britaniju i Francusku. Premda mu je trebalo dugo vremena da donese Proglas o emancipaciji upravo on označava efektivnu upotrebu predsjedničkih ratnih ovlasti. Obilje pamuka u Europi i britansko neodobravanje ropstva skupa s Lincolnovom blokadom Atlantika i Meksičkog zaljeva umnogome su smanjili bilo kakvu šansu Britanije ili Francuske za ulazak u rat. U tom trenutku je Lincoln uspio dobiti potporu pograničnih država. Jedan od trinaest ratnih veterana bili su amputirani. 20% više od tradicionalno procijenjenog premda napominje da je ta brojka čak i veća (do 850 tisuća)."[146] Lincolnova rječitost i umijeće da zadrži pogranične države na strani Unije također su igrale važnu ulogu. uključujući oko 620 tisuća vojnika koji su umrli zbog raznih oblika infekcije te oko 50 tisuća civila. Cijena rata U Američkom građanskom ratu poginulo je otprilike 1. Mišljenja sam da Jug nikada nije imao šanse pobijediti u tom ratu. Južnjačkim vođama trebale su europske snage kako bi razbili blokadu Unije koju je ova stvorila u lukama i gradovima. iako ju nisu garantirali.[141] Konfederacija je željela nadživjeti razdoblje Lincolnovog boravka u Bijeloj kući kako bi osigurala svoju nezavisnost.[147] Vlada Konfederacije nije uspjela zadobiti Europu na svoju stranu u vojnom smislu. kao rezultat.[141] Konfederaciji nije bilo potrebno raditi invazije i zadržavati neprijateljski teritorij kako bi ostvarila pobjedu. Lincolnova pomorska blokada bila je 95% uspješna u zaustavljanju trgovine robom. Sjever je bio taj koji je trebao osvajati i zadržavati veliki dio neprijateljskih teritorija te poraziti vojsku Konfederacije kako bi osigurao pobjedu.. Akcije Konfederacije samo su produljivale njezin poraz. import i eksport robe do Juga je znatno opao.[149][150] U građanskom ratu poginulo je više Amerikanaca nego u svim drugim ratovima zajedno koje su Amerikanci vodili u svojoj povijesti. međutim.[142] Mnogi povjesničari su složni u mišljenju da je Unija imala nesavladivu dugoročnu prednost nad Konfederacijom u smislu industrijske snage i populacije. . J. Također tvrdi da je Konfederacija mogla izdržati puno dulje i na taj način izmoriti Uniju da je koristila nekonvencionalne taktike ratovanja.

U međuvremenu je ured za slobodne ljude kao dio vojske odigrao ključnu ulogu u pomaganju crncima. pred kraj rata. godine nakon što je svaka pobunjenička država odbacila separatizam i prihvatila trinaesti amandman. Era rekonstrukcije Era rekonstrukcije počela je tijekom rata i to Proglasom o emancipaciji (1.[158] "Liberalni republikanci" koji su smatrali da su ratni ciljevi postignuti i da rekonstrukcija treba završiti. mada to nije imalo učinka do 1865. Demokrati su 1874.[153] Procijenjeno je da je otprilike 60 tisuća muškaraca izgubilo neki od udova tijekom ratovanja. gotovo svi robovi oslobođeni su Proglasom o emancipaciji. četrnaesti (1868.[156] Uključivala je mnoštvo kompleksnih metoda kojima se pokušalo riješiti pitanje rata od kojih su najvažnija bila tri "amandmana rekonstrukcije" uvedena u Ustav SAD-a koja su ostala na snazi sve do danas: trinaesti (1865. Oni su došli do izražaja nakon izbora 1866. Koristili su vojsku kako bi razriješili dužnosti dotadašnje južnjačke vlade i održali nove izbore u kojima su glasali svi slobodni ljudi. Sva ulaganja u obveznice Konfederacije bila su ukinuta. godine bili su osporavani i riješeni tek Kompromisom iz 1877. godine) ili Trinaestim amandmanom. Upravo je on povukao . Hayes. godine) i trajala je sve do 1877.[155] Potpuna obnova Unije uslijedila je poslije rata erom rekonstrukcije. Rezultat svega bila je republikanska koalicija koja je preuzela vlast u deset država uz pomoć pripadnika američke vojske.[154] Jedan od glavnih uzroka visokog postotka smrti u bitkama tijekom rata bila je upotreba napoleonske taktike. ciljevi rekonstrukcije su bili osiguravanje njezine pobjede na bojišnicama putem ujedinjenja. siječnja 1863. te trajno ukidanje ropstva i sprečavanje polu- ropstva. Iz perspektive Unije. Osobni dohoci pojedinaca na Jugu pali su na manje od 40% u odnosu na one na Sjeveru što je potrajalo sve do 20. uključujući 6& sjevernjaka i 18% južnjaka. Na temelju popisnih podataka iz 1860. Izbori za predsjednika SAD-a 1876. godine. Ipak. dok su se paravojne postrojbe poput prvog Ku Klux Klana koristile nasiljem kako bi spriječile njegov napor. radikalni republikanci poput Thaddeusa Stevensa i Charlesa Sumnera na sve su to gledali skeptično.[157] Predsjednik Johnson blago je postupao prema rekonstrukciji te je smatrao da je glavni cilj ostvaren 1865. kandidirali su se na izborima 1872. repetativnih puški poput Spencerice. Robovi u pograničnim državama te oni koji su se nalazili na teritorijima koji su prije bili pod vodstvom Konfederacije (a prije donošenja Proglasa o emancipaciji) bili su oslobođeni državnom akcijom (18. Južnjački utjecaj u američkoj saveznoj vladi uvelike je opao i ostao takav sve do sredine 20.). godine.[151][152] Oko 56 tisuća vojnika umrlo je u zarobljeničkim logorima tijekom građanskog rata. Bogatstvo stečeno ropskim radom u Konfederaciji (s otprilike tri i pol milijuna robova) završilo je dolaskom vojnika Unije. g. stoljeća.) i petnaesti amandman (1870.). Zbog upotrebe puno preciznijih oružja i. kao što je juriš. godine i odbacili većinu Johnsonovog rada. Sve to dovelo je do ratovanja u rovovima. stil koji će uvelike definirati većinu Prvog svjetskog rata. osiguranje "republikanske forme vlade za bivše Konfederalne Države". kojim je u Bijelu kuću došao republikanac Rutherford B. godine preuzeli kontrolu na Kongresom i protivili se rekonstrukciji. prosinca 1865. stoljeća. razlozi njegovog ishoda pa čak i samo njegovo ime i danas su predmet mnogih dugotrajnih rasprava. vojnici su doslovno bili pokošeni dok su na otvorenom stajali u ravnim linijama. godine i bili uvjerljivo poraženi nakon ponovnog re-izbora Granta. Rat je uništio većinu bogatstva koje je do tada postojalo na Jugu.Uzroci rata. 8% svih muškaraca bijelaca u rasponu od 13 do 43 godina života umrlo je u ratu.

godine u državi Virginia održana je konferencija o pitanju ropstva. Anketa provedena u ožujku 2011.[162] 150. Uspomene na rat uključuju pregled domaćih bojišnica. godine pokazala je da su Amerikanci još uvijek podijeljeni u mišljenju oko rezultata i prikladnih memorijala kojima se obilježava građanski rat. tretmane vojnika (živih i mrtvih) u poslijeratnom razdoblju. Napomenuo je da su tijekom 100. Mnogi na Jugu pokušali su pripojiti crnačku prošlost i bjelačku perspektivu. povjesničari su uglavnom složni u mišljenju da je to bio trenutak okončanja građanskog rata i ere rekonstrukcije. pitanje demokracije i prava manjina te ideju "carstva slobode" koja utječe na ostatak svijeta. a postoji i opsežna arhivska kolekcija. obljetnica Godine 2011. obilježila se 150. opise rata u literaturi i umjetnosti. predsjednik NAACP-a izjavio je da je obilježavanje građanskog rata jednako obilježavanju Holokausta. godišnjica Američkog građanskog rata.[163] Američki filmovi o građanskom ratu uglavnom su se bavili temama "brat protiv brata". Sutton također smatra da su prava država bila samo jeftina opravdanja Konfederacije koja je željela priznanje Britanije i ulazak u rat. rasprave o tome tko su bili heroji.[160] Moderne teme uključuju i moralnu evaluaciju rasizma i ropstva. junaštvo u bitkama i u njihovoj pozadini. Povjesničar Bob Sutton izjavio je da je ropstvo bilo "glavni uzročnik" rata. Simelton je izjavio da su crncima "bila oduzeta prava" te da su crnci "bili tretirani kao manje od ljudskih bića".[164] a u novije vrijeme sve je više Afroameričkih glumaca. nego oslobođenje robova.[161] Na Jugu uspomene na rat uglavnom se karakteriziraju kao "izgubljeni slučaj". .posljednje savezne trupe i posljednje republikanske vlade na Jugu su nestale. Benard Simelton. obljetnice građanskog rata Južnjaci više slavili genijalnost svojih generala. napisane stotine knjiga. vojnih strategija. održane nebrojene komemoracije. Izgrađeni su i postavljeni nebrojeni kipovi.[159] Sjećanje na rat Američki građanski rat predstavlja jedan od središnjih događaja u američkoj povijesti. a upravo je takva definicija utjecala na regionalni identitet i rasne odnose među stotinama poslijeratnih generacija. a tko zločinci te pogotovo moralne i političke lekcije koje su proizašle iz samog rata. Što se tiče ropstva. U jesen 2010.