You are on page 1of 2

SVE, SVE, ALI ZANAT.

Poe nekakav car sa svojom enom i sa keri da se eta po moru na lai. Kad malo
odmaknu od brijega onda dune vjetar pa ga baci ak u nekakvu zemlju e se o
njegovu carstvu nita i ne uje (kao ni on o ovome to do sad nita nije uo ni znao).
Kad iziu na suho, on nije smio ni kazati da je car, a novaca nijesu imali sa sobom
nita, a ne znajui nikaka zanata, nijesu se mogli drukije hraniti nego se on najmi da
uva seoska goveda. Poto tu preive tako nekolike godine, ugleda sin cara od one
zemlje njegovu ker, koja je bila vrlo lijepa i ve dorasla do udaje, pa kae svom ocu i
majci da se drugom nikakom evojkom ne e oeniti do keri govedara iz toga i iz
toga sela! Otac i mati i drugi dvorani stanu ga odvraati da se proe te sramote: kako
bi on carski sin uzeo govedarsku ker kod tolikijeh drugijeh carskijeh i kraljevskijeh
keri! Ali sve za ludu; on kae: "Ja nju, ja nijednu!" Kad ve vide da drukije ne moe
biti, onda car polje jednoga svog vezira da javi govedaru da e car da mu uzme ker
za sina. Kad vezir otide i javi to govedaru, a govedar ga zapita: "Kakav zanat zna
carev sin?" Vezir se upropasti: "Bog s tobom, oee! kako e carev sin znati zanat?
to e zanat carevu sinu? Zanate ljudi ue da se hrane njima, a carev sin ima zemlju i
gradove." Govedar kae opet: "E, ako ne zna nikakva zanata, ja mu ne dam svoje
keri." Vezir se vrati, te kae caru ta govori govedar. Sad postane udo jo vee. Oni
su mislili da e to za govedara biti najvea srea i dika to mu carski sin uzima ker, a
on pita kakav zanat zna carev sin! Car polje drugoga vezira, ali govedar kae jedno te
jedno: "Dok carev sin" veli "ne naui kakav go zanat, i ne donese mi svoju
rukotvorinu, dotle nema nita od prijateljstva!" Kad se i ovaj vezir vrati te kae da
govedar ne da evojke dok carev sin ne naui kakav go zanat (samo nek je zanat),
onda carev sin zae po ariji da gleda kakav je zanat najlake nauiti. Hodajui od
duana do duana i gledajui kako razlini majstori rade, doe na duan e se pletu
rogoine, i to mu se uini najlaki zanat, pa ga pone uiti i naui za nekoliko dana, pa
onda oplete sam jednu rogoinu, te je odnesu govedaru, i kau mu da je carev sin
nauio zanat, i da je to njegova rukotvorina. Govedar uzme rogoinu u ruke, te je
zagleda sa sviju strana, pa onda zapita: "Koliko to vrijedi?" A oni mi kau: "etiri
pare." "E!" veli "dobro! etiri pare danas, etiri sjutra, to je osam, a etiri prekosjutra,
to je dvanaest i t. d. Da sam ja taj zanat znao, ne bih danas uvao seoskijeh goveda."
Pa im onda kae ko je on i kako je tu doao; a ovi se onda obraduju jo vema to
uzimaju evojku od cara, a ne od govedara, i s najveijem veseljem vjenaju momka i
evojku i provedu svadbu; pa onda dadu ovome caru lae i vojsku, te otide preko
mora i nae svoju zemlju.