You are on page 1of 8

1. enidba Duanova.

"U piu su teke pijanice,


"A u kavzi ljute kavgadije;
Kad se eni Srpski car Stjepane, Opie se, zametnue kavgu,
Na daleko zaprosi evojku, "Pak je teko devap dati kavzi
U Leanu gradu Latinskome, "U naemu bijelu Leanu.
U Latinskog kralja Mijaila, "A evojku sada e vieti,
Po imenu Roksandu evojku; "I prsten joj dati po zakonu."
Car je prosi, i kralj mu je daje. A kada je tavna noca dola,
Car isprosi po knjigam' evojku, Ne donose votane svijee,
Pak doziva Todora vezira: Ve po mraku izvode evojku;
"Slugo moja, Todore vezire! Kad to vie Todore vezire,
"Da mi ide bijelu Leanu On izvadi od zlata prstenje
"Mome tastu, kralju Mijailu, Sa biserom i dragim kamenjem,
"Da mi s njime svadbu ugovori, Razasja se soba od kamenja,
"Kada emo poi po evojku, Taka mu se uini evojka,
"Koliko li povesti svatova; Da je ljepa od bijele vile;
"Da mi vidi Roksandu evojku, Prstenova Roksandu evojku
"Moe l' biti za cara carica, I dade joj hiljadu dukata,
"Moe l' biti svoj zemlji gospoa; I evojku braa odvedoe.
"Da je vidi, i da prstenuje." Kad u jutru jutro osvanulo,
Veli njemu Todore vezire: Opremi se Todore vezire,
"Hou, care, dragi gospodine." Pak otide bijelu Prizrenu.
Pak s' opremi, ode u Latine. Kada doe bijelu Prizrenu,
Kada doe bijelu Leanu, Pita njega Srpski car Stjepane.
Lijepo ga kralju doekao; "Slugo moja, Todore vezire!
Vino pie neeljicu dana; "Vie li mi Roksandu evojku?
Tada ree Todore vezire: "Vie li je, i prstenova li?
"Prijatelju, Mijailo kralju! "to govori kralju Mijailo?"
"Nije mene care opravio, Todor njemu sve po redu kae:
"Da ja pijem po Leanu vino, Vieh, care, i prstenovah je;
"Ve da s tobom svadbu ugovorim, "Da kakva je Roksanda evojka!
"Kad e care doi po evojku "Onakove u Srbina nema.
"U koje li doba od godine, "Dobro zbori kralju Mijailo:
"Koliko l' e povesti svatova; "Po evojku, kada tebe drago,
"I da vidim Roksandu evojku, "Svata kupi, koliko ti drago,
"Da je vidim, i da prstenujem." "Samo te je kralju pozdravio,
Tada ree Mijailo kralju: "Da ne vodi dva sestria tvoja,
"Prijatelju, Todore vezire! "Dva sestria, dva Voinovia;
"to me care za svatove pita, "U piu su teke pijanice,
"Neka kupi, koliko mu drago; "A u kavzi ljute kavgadije,
"Po evojku, kada njemu drago; "Opie se, zametnue kavgu,
Nego e mi cara pozdraviti, "Pak je teko devap dati kavzi
"Nek ne vodi svoja dva sestria, "U Leanu gradu Latinskome."
"Dva sestria, dva Voinovia, Kad to zau Srpski car Stjepane,
"Vukaina i s njim Petraina; Udari se rukom po koljenu;
"Jao mene do Boga miloga! "Stara nam je majka na umoru,
"Dotle li se zulum oglasio "Pak me zove, da te blagosovi,
"Od sestria od Voinovia! "Da na tebe kletva ne ostane."
"A tako mi moje vjere tvrde! Kada Milo sitnu knjigu primi,
"Dokle mene to veselje proe, Knjigu gleda, a suze proljeva.
"Obojicu hou objesiti Pita njega trideset obana:
"O vratima grada Vuitrna, "O Milou, naa poglavice!
"Po svijetu da me ne sramote." "I do sad su knjige dolazile,
Stade care kupiti svatove, "Al' se nisu sa suzam' uile;
Skupi svata dvanaest hiljada, "Otkud knjiga? ako Boga znade!"
Pak podie niz Kosovo ravno. Skoi Milo na noge lagane,
Kad su bili ispod Vuitrna, Pa govori svojim obanima:
Gledala ih dva Voinovia, "Oj obani, moja brao draga!
Meu sobom mladi govorili: "Ova knjiga jest od dvora moga:
"to l' se ujak na nas rasrdio, "Stara mi je na umoru majka,
"Te nas ne e zvati u svatove? "Pak me zove, da me blagosovi,
"Netko nas je njemu opadnuo, "Da na mene kletva ne ostane;
"S njega iva meso otpadalo! "Vi uvajte po planini ovce,
"Car otide u zemlju Latinsku, "Dok ja odem i natrag se vratim"
"A junaka sa sobom ne ima Ode Milo gradu Vuitrnu,
"Ni jednoga od roda svojega, Kad je bio blizu b'jela dvora,
"Koji bi mu bio u nevolji, Dva su brata pred njeg' ietala,
"Ako bi mu bilo za nevolju; A za njima ostarjela majka;
"Latini su stare varalice, Veli njima Milo obanine:
"Ujaka e naeg pogubiti, "Za to, brao, ako Boga znate!
"A nezvani ii ne smijemo." "Bez nevolje jer gradit' nevolju?"
Veli njima ostarjela majka: Vele njemu do dva mila brata:
"eco moja, dva Voinovia! "Hodi, brate, ima i nevolje."
"Vi imate brata u planini : U b'jela se lica izljubie,
"Kod ovaca, Milo-obanina, Milo majku u bijelu ruku.
"Najmlai je, a najbolji junak, Stadoe mu redom kazivati,
"A za njega care i ne znade; Kako care ode po evojku
"Poljite mu list knjige bijele, Na daleko u zemlju Latinsku,
"Neka doe gradu Vuitrnu, A ne zove svojijeh sestria:
"Ne pi'te mu, to je i kako je, "Ve, Milou, na roeni brate!
"Ve piite: ""Majka je na smrti, "Hoe, brate, nezvan za ujakom
""Pak te zove, da te blagosovi, "U svatove poi nazorice?
""Da na tebe kletva ne ostane; "Ako njemu bude do nevolje,
""Nego bre hodi b'jelu dvoru, "Da se njemu u nevolji nae;
""Ne bi l' ivu zastanuo majku."" "Ako li mu ne bude nevolje,
To su braa majku posluala, "Moe doi, da se ne kazuje."
Bre piu knjigu na koljenu, To je Milo jedva doekao:
Te je alju u aru planinu, "Hou, bogme, moja brao draga!
Svome bratu Milo-obaninu: "Kad ujaku ne u, da kome u?"
"Oj Milou, na roeni brate! Tad' ga braa opremat' stadoe:
"Bre da si gradu Vuitrnu, Ode Petar opremat' kulaa,
A Vukain oprema Miloa: Pospavati svagda oko podne;
Na njeg' mee tananu koulju, On zadrema na konju kulau;
Do pojasa od istoga zlata, Kako dizgen oslabi kulau,
Od pojasa od bijele svile; Die glavu, ode kroz svatove,
Po koulji tri tanke eerme, Obaljuje konje i junake,
Pak dolamu sa tridest putaca, Dokle doe konji ma carevijem,
Po dolami toke sakovane, Kako doe, s njima u red stade
Zlatne toke od etiri oke; Lale ahu biti Bugarina,
A na noge kove i akire; Al' ne dade Srpski car Stjepane:
A svrh svega Bugar:kabanicu, "Ne udrite mlaano Bugare,
I na glavu Bugarsku ubaru: "Bugare se spavat' nauilo
Naini se crni Bugarine, "Po planini ovce uvajui;
Ni braa ga poznati ne mogu; "Ne udrite, ve ga probudite."
Dadoe mu koplje ubojito Bude njega lale i vojvode:
I ma zelen staroga Voina; "Ustan' more, mlaano Bugare!
Petrain mu izvede kulaa "Bog ti staru ne ubio majku,
Meedinom svega opivena, "Koja te je takoga rodila
Da kulaa care ne poznade. "I u svate caru opremila!"
L'jepo su ga braa sjetovala: Kad se prenu Milo Voinovi,
"Kad, Milou, dostigne svatove, Te sagleda caru oi arne,
"Pitae te, tko si, i otkud si: Kula ide s konjma carevijem,
"Ti se kai zemlje Karavlake: On pokupi dizgene kulau,
"Sluio sam bega Radul-bega, Pa iera njega iz svatova,
"Ne e mene slubu da isplati, Udara ga otrom bakralijom,
"Pak ja pooh u svijet bijeli, Po tri koplja u prijeko skae,
"Da egoi bolje slube traim; Po etiri nebu u visine,
"Pak sam uo za svate careve, U napredak ni broja se ne zna;
"I prist'o sam nezvan za svatovi Iz usta mu ivi oganj sipa,
"Rad' komada ljeba bijeloga A iz nosa modar plamen sue.
"I rad' ae crvenoga vina."" Stade svata dvanaest hiljada,
"uvaj dobro dizgen od kulaa, Te gledaju konja u Bugara;
"Jer se kula jeste nauio Konja glede, a sami se ude:
"Putovati s konjma carevijem." "Boe mili! uda velikoga!
Tada Milo okrenu kulaa, "Dobra konja, a loa junaka!
Pak za carem ode u svatove, "Jo takoga ni vieli nismo,
Na Zagorju sustie svatove. "Jedan bjee u zeta careva
Pitaju ga kieni svatovi: "I sada je, u Voinovia."
"Otkud ide, mlaano Bugare?" Gledale ga jo tri iardije:
Milo im se iz daleka kae, Jedno jeste akovica Vue,
K'o to su ga braa nauila. A drugo je Nestopolje Janko,
Lijepo ga svati doekae: A tree je mome Prijepolje;
"Dobro do'o, mlaano Bugare! Gledali ga, pak su govorili:
"Nek je jedan vie u druini." "Dobra konja mladog Bugarina!
Kad su bili putem putujui: "Ba ga ove u svatov'ma nema;
Zlu nauku Milo nauio "Ta nema ga ni u cara naeg;
Kod ovaca u ari planini, "Hajde malo da izostanemo,
"Ne bi li ga kako izmamili." Bjei jadno mome Prijepolje,
Kad su bili do Klisure blizu, Dostie ga Milo na kulau,
Izostae do tri iardije, Te i njega kucnu estopercem,
Pa govore Milo-obaninu: Sedam se je puta premetnulo:
"uje more, mlaano Bugare! "Dr' se dobro, mome Prijepolje!
"Hoe dati konja na razmjenu? "Pa kad doe Prijepolju tvome,
"Daemo ti konja jo boljega, "Povali se meu evojkama,
"I jo prida stotinu dukata, "e s' oteo konja od Bugara."
"I suvie ralo i volove, Pa okrenu konja za svatovi.
"Pak ti ori, te se ljebom rani." Kad dooe bijelu Leanu,
Veli njima Milo Voinovi: Razapee po polju atore.
"Pro'te me se, do tri iardije! Zob izie konjma carevijem,
"Boljeg konja od ovog ne traim, Nema nita konju Miloevu.
"Ni ovoga umirit' ne mogu; Kad to vie Milo Voinovi,
"to e mene stotina dukata? Uze torbu na lijevu ruku
"Na kantar ih mjeriti ne znadem, Od zobnice jedne te do druge,
"A brojem ih brojiti ne umjem; Dok je svoju punu napunio.
"to e mene ralo i volovi? Pa on ode trait' mehandiju:
"Mene nije ni otac orao, "Mehandija! daj da pijem vina."
"Pak je mene ljebom odranio." Mehandija njemu odgovara;
Tad' govore do tri iardije: "Id' odatle, crni Bugarine!
"uje more, mlaano Bugare, "Da s' donio Bugarsku kopanju,
"Ako ne da konja na razmjenu, "Ako bih ti i usuo vina;
"Mi emo ga na silu oteti." "Za te nisu ae pozlaene."
Al' govori Milo Voinovi: Pogleda ga Milo poprijeko,
"Sila otme zemlju i gradove, Udari ga rukom uz obraze,
"Kamo l' mene konja otet' ne e! Koliko ga lako udario,
"Volim dati konja na razmjenu, Tri mu zuba u grlo sasuo;
"Jer ne mogu pjeke putovati." Moli mu se mladi mehandija:
Pa ustavi svojega kulaa, "Ne udri me vie, Bugarine!
Prui ruku ispod meedine, "Bie tebe vina izobila,
Oni misle, bakraliju skida, "Ako caru ne e ni dostati."
Al' on skida zlatna estoperca, Milo vie ne e ni iskati,
Te udara akovicu Vuka, Ve sam uze, pak se napi vina.
Koliko ga lako udario, Dok se Milo malo ponaini,
Tri puta se Vue premetnuo; U tom svanu i ogranu sunce.
Veli njemu Milo Voinovi: Al' povika sa grada Latine:
"Toliki ti rodili grozdovi "Oj uje li, Srpski car-Stjepane!
"U pitomoj tvojoj akovici!" "Eto dolje pod gradom Leanom
Pobjee mu Nestopolje Janko, "Izi'o je kraljev zatonie,
Stie njega Milo na kulau, "Zove tebe na mejdan junaki,
Udari ga meu plei ive, "Valja ii mejdan dijeliti,
etiri se puta premetnuo: "Ili ne e odavde izii,
"Dr' se dobro, Nestopolje Janko! "Ni izvesti svata ni jednoga,
"Tolike ti jabuke rodile "A kamo li Roksandu evojku!"
"U pitomu Nestopolju tvome!" Kad to zau Srpski car Stjepane,
On telala pusti u svatove, Za koplje je svezao dorata.
Telal vie i tamo i amo: Veli njemu Milo Voinovi:
"Nije l' majka rodila junaka "Ustan' more, bijelo Latine!
"I u svate caru opremila, "Da junaki mejdan dijelimo"
"Da za cara na mejdan izie? Al' govori bijelo Latine:
"estita bi njega uinio." "Id' odatle, crni Bugarine!
Al' se nitko nai ne mogae; "Nemam o to sablje poganiti,
Car s' udari rukom po koljenu: "Kad na tebe ni haljina nema."
"Jao mene do Boga miloga! Raljuti se Milo Voinovi:
"Sad da su mi dva sestria moja, "Ustan' more, bijelo Latine!
"Dva sestria, dva Voinovia, "Na tebe su pobolje haljine,
"Sad bi oni na mejdan izili." "S tebe u ih na sebe obui."
Istom care u besjedi bjee, Tad' Latine na noge poskoi,
Milo ide, a kulaa vodi Pak posjede pomamna dorata,
Do pred ator Srpskog car:Stjepana: Odmah ode poljem razigravat',
"Jel' slobodno, care gospodine, Milo njemu stade na biljezi.
"Da je idem na mejdan u polje?" Baci koplje bijelo Latine
Veli njemu Srpski car Stjepane: Na Miloa u prsi junake;
"Jest slobodno, mlaano Bugare! Milo dri zlatna estoperca,
"Jest slobodno, al' nije prilike; Na njega je koplje doekao,
"Ako zgubi mlada zatonika, Prebio ga na tri polovine.
"estita u tebe uiniti." Veli njemu bijelo Latine;
Uzja Milo pomamna kulaa, "ekaj malo, crni Bugarine!
Pa okrenu od b'jela atora "Loe su mi koplje podmetnuli,
Zametnuvi koplje naopako. "Dok otidem, da koplje prom'jenim."
Govori mu Srpski car Stjepane: Pak pobjee preko polja ravna.
"Ne nos', sinko, koplje naopako, Al' povika Milo Voinovi:
"Ve okreni koplje u napredak; "Stani malo, bijelo Latine!
"Jer e ti se smijati Latini." "Milo bi ti bilo pobjegnuti."
Veli njemu Milo Voinovi: Pak poera po polju Latine,
"uvaj, care, ti gospodstva tvoga; Doera ga do Leanskih vrata,
"Ako mene do nevolje bude, Al' Leanska vrata zatvorena;
"Ja u lasno koplje okrenuti; Pusti koplje Milo Voinovi,
"Ako li mi ne bude nevolje, Te prikova bijelo Latine,
"Doneti ga mogu i ovako." Prikova ga za Leanska vrata,
Pa otide niz polje Leansko; Pak mu rusu odsijee glavu,
Gledale ga Latinske evojke, Kulau je baci u zobnicu;
Gledale ga, pak su govorile: Pa uvati njegova dorata,
"Boe mili! uda velikoga! Odvede ga caru estitome:
"Kakva je to careva zamjena?! "Eto, care, zatonika glave."
"Ta na njemu ni haljina nema. Car mu dade blago nebrojeno:
"Veseli se, kraljev zatonie! "Idi, sinko, te se napij vina;
"Nema na to sablje izvaditi, "estita u tebe uiniti."
"Nit' je ima o to krvaviti." Tek to Milo sjede piti vina,
U to doba doe do atora, Al' povika sa grada Latine:
e zatonik sjedi pod atorom, "Eto, care, pod Leanom gradom
"Na livadi tri konja viteza, "Ti strijeljaj kroz prsten jabuku."
"Pod sedlima i pod ratovima, Milo vie ne e ni ekati,
"I na njima tri plamena maa, Ve on pita cara estitoga:
"Vrhovi im nebu okrenuti; "Jel' slobodno, care gospodine!
"Da preskoi tri konja viteza: "Da strijeljam kroz prsten jabuku?":
"Ako li ih preskoiti ne e, "Jest slobodno, moj roeni sinko!"
"Ne e izi', ni izvest' evojke." Ode Milo pod bijelu kulu,
Opet viknu telal po svatov'ma: Zape strjelu za zlatnu tetivu,
"Nije l' majka rodila junaka Ustrijeli kroz prsten jabuku,
"I u svate caru opremila, Pak je uze u bijele ruke,
"Da preskoi tri konja viteza Odnese je caru estitome.
"I na njima tri plamena maa?" Lijepo ga care obdario.
Taj se junak nai ne mogae; Malo vreme za tim postajalo,
Al' eto ti mlada Bugarina Al' povika sa grada Latine:
Pred atora Srpskog car-Stjepana: "Eto, care, pod bijelom kulom
"Jel' slobodno, care gospodine! "Izila su dva kraljeva sina,
"Da preskoim tri konja viteza?"- "Izveli su tri l'jepe evojke,
"Jest slobodno, moje drago d'jete! "Tri evojke, sve tri jednolike,
"Nego skini Bugar-kabanicu, "I na njima ruho jednoliko;
"Bog ubio onoga terziju, "Idi poznaj, koje je Roksanda;
"Koji ti je toliku srezao!" "Ako li se koje druge mai,
Govori mu Milo Voinovi: "Ne e izi' ni iznijet' glave,
"Sjedi, care, pak pij rujno vino, "A kamo li izvesti evojke!"
"Ne brini se mojom kabanicom; Kad je care r'jei razumijo,
"Ako bude srce u junaku, On doziva Todora vezira;
"Kabanica ne e nita smesti: "Idi, slugo, te poznaj evojku."
"Kojoj ovci svoje runo smeta, Todor mu se pravo kunijae:
"One nije ni ovce ni runa." "Nijesam je, care, ni vieo,
Pa on ode u polje Leansko; "Jer su mi je po mraku izveli,
Kada doe do dobrijih konja, "Kada sam je ja prstenovao."
On provodi svojega kulaa, Car s' udari rukom po koljenu:
Pa kulau svome progovara: "Jao mene do Boga miloga!
"ekaj mene u sedlo, kulau." "Nadmudrismo i nadjunaismo,
A on proe s one druge strane, "Pak nam osta cura na sramotu!"
Zaigra se preko polja ravna, Kad to zau Milo Voinovi,
I preskoi tri konja viteza On otide caru estitome:
I na njima tri plamena maa, "Jel' slobodno, care gospodine!
Ustavi se na svojem kulau; "Da ja poznam Roksandu evojku?":
Pa on uze tri konja viteza, "Jest slobodno, moje drago d'jete!
Odvede ih Srpskom car-Stjepanu. "Al' je jadno u te pouzdanje;
Malo vreme za tim postajalo, "Kako e ti poznati evojku,
Al' povika sa grada Latine: "Kad je nigda ni vieo nisi?"
"Hajde sada, care Srbljanine! Al' govori Milo Voinovi:
"Pod najviu kulu u Leanu, "Ne brini se, care gospodine!
"Na kuli je koplje udareno, "Kad ja bijah u ari planini
"Na koplju je od zlata jabuka; "Kod ovaca dvanaest hiljada,
"Za no bude po trista janjaca, "Vrijeme je dvoru putovati."
"Ja sam svako po ovci poznav'o; Spremie se kita i svatovi,
"Roksandu u po brai poznati." Povedoe Roksandu evojku.
Veli njemu Srpski car Stjepane: Kad su bili malo iza grada,
"Idi, idi, moje drago d'jete! Al' govori Milo Voinovi:
"Ako Bog da, te pozna Roksandu "Gospodine, Srpski car-Stjepane!
"Dau tebe zemlju Skenderiju "Ove ima u Leanu gradu,
"U dravu za ivota tvoga." "Ima jedan Balako vojvoda,
Ode Milo niz polje iroko, "Ja ga znadem, i on me poznaje;
Kada doe, e stoje evojke, "Kralj ga rani sedam godin' dana,
Zbaci s glave Bugarsku ubaru, "Da raera kiene svatove
Skide s lea Bugar-kabanicu "I da otme Roksandu evojku;
(Zasija se skerlet i kadifa, "Sad e njega za nama poslati.
Zasjae se toke na prsima "Na Balaku jesu do tri glave:
I zlaene kove na nogama: "Iz jedne mu modar plamen bije,
Sinu Milo u polju zelenu, "A iz druge ladan vjetar duva;
Kao jarko iza gore sunce), "Kad dva vjetra iz glava iziu,
Pak je prostre po zelenoj travi, "Balaka je lasno pogubiti;
Prosu po njoj burme i prstenje, "Ve vi id'te, vodite evojku,
Sitan biser i drago kamenje; "Ja u ove ekati Balaka,
Tad' izvadi maa zelenoga, "Ne bi li ga kako ustavio."
Pa govori trima evojkama: Otidoe kieni svatovi,
"Koja je tu Roksanda evojka? Odvedoe lijepu evojku,
"Nek savije skute i rukave, Osta Milo u gori zelenoj
Neka kupi burme i prstenje, I sa njime tri stotine druga.
"Sitan biser i drago kamenje; Kad odoe svati iz Leana,
"Ako li se koja druga mai, Kralj doziva Balaka vojvodu;
"Vjera moja tako mi pomogla! "O Balako, moja vjerna slugo!
"Osje' u joj ruke do lakata." "Moe li se u se pouzdati,
Kad to ue tri l'jepe evojke, "Da raera careve svatove
Obje krajnje srednju pogledae, "I da otme Roksandu evojku?"
A Roksanda u zelenu travu; Pita njega Balako vojvoda:
Savi skute i svil'ne rukave, "Gospodine, od Leana kralju!
Pak pokupi burme i prstenje, "Kakav bjee junak u svatov'ma,
Sitan biser i drago kamenje; "to najvee otvori junatvo?"
A evojke dvije pobjegoe, Veli njemu Leanska kraljica:
Ali Milo ute' im ne dade, "Slugo naa, Balako vojvoda!
Vee obje uvati za ruke, "Tu ne ima ni jednog junaka,
Sve tri vodi pred cara Stjepana, "Osim jednog crna Bugarina,
Caru dade Roksandu evojku, "I to mlado jo golobradasto."
I dade mu jednu uz Roksandu. Al" govori Balako vojvoda:
A treu je sebe ustavio. "Nije ono crni Bugarine,
Car Miloa meu oi ljubi, "Ve je ono Milo Voinovi,
Al' jo ne zna, tko je i otkud je. "Ni car Stjepan njega ne poznaje,
Povikae kieni aui: "Al' ja njega odavna poznajem."
"Spremajte se, kieni svatovi! Veli njemu Leanska kraljica.
"Idi slugo, Balako vojvoda! Kulau ih baci u zobnicu.
"Te mi otmi curu od Srbalja, Tad' uini juri u katane
"A ja u je tebe pokloniti." Sa svojijeh tri stotine druga:
Tad' Balako spremi bedeviju, Odsjekoe tri stotine glava,
Pa otra drumom za svatovi Pa odoe drumom za svatovi.
Sa est stotin' Latinskih katana. Kad stigoe cara i svatove,
Kad su bili u gori zelenoj, Pred njeg' baci Balakovu glavu,
Kula stoji na drumu iroku, Car mu dade hiljadu dukata.
A za njime Milo Voinovi; Pa odoe bijelu Prizrenu:
Viknu njega Balako vojvoda: Kad su bili kroz polje Kosovo,
"O Milou! zar se mene nada?" Milo hoe gradu Vuitrnu,
Pa on pusti jedan plamen modar, Pa govori Srpskom car-Stjepanu:
Opali mu crnu meedinu; "Zbogom ostaj, moj mili ujae!
A kad vie, da mu ne naudi, "Moj ujae, Srpski car-Stjepane!"
Onda pusti vjetra studenoga. Tada se je care osjetio,
Tri puta se kula premetnuo, Da je ono Milo Voinovi,
Al' Milou nita ne dosadi; Pa govori svojemu neaku:
Viknu Milo iz grla bijela: "Ta ti li si, dijete Milou!
"Eto tebe, od ta se ne nada." "Ta ti li si, moj mili neae!
Pa on pusti zlatna estoperca, "Blago majci, koja te rodila,
Koliko ga lako udario, "I ujaku, koji te imade!
Iz bojna ga sedla izbacio, "Za to mi se od prije ne kae?
Pak potee koplje ubojito, "Nego sam te putem namuio
Pribode ga u zelenu travu, "I konakom, i gladi i eu."
Pak mu sve tri odsijee glave, Teko svuda svome bez svojega!