You are on page 1of 6

1. Milan-beg i Dragutin-beg.

"I povedi brata Dragutina,


"Ponesite sive sokolove,
Dva se brata vrlo milovala: "Povedite hrte i zagare,
Beg Milane i beg Dragutine. "Pa kreite tice jarebice,
Koliko se braa milovala, "Napuajte sive sokolove,
Pod njima se dobri konji ljube. "Nek fataju tice jarebice;
Beg Milan-beg bratu govorio: "A kreite srne i koute,
"A moj brate, bee Dragutine! "Napuajte hrte i zagare,
"Hodi, brate, da se ienimo." "Neka taru srne i koute;
Beg Dragutin bratu govorio: "Pa najpolje, bego Milan-bego,
"Lasno bi se, brate, ienili; "Ti zametni hajku u planini,
"Al' kad tue seje sastavimo, "Pa ti kreni zvijera arslana,
"Tue e nas seje zavaditi, "Svoga brata metni na busiju,
"Baka e nam dvore pograditi, "Otkuda e arslan udariti,
"Izmeu njih trnje posaditi, "Pa e njega arslan pogubiti."
"I kroz trnje vodu navratiti, To je bego odmah kail bio,
"Neka trnje u visinu raste, On joj ree, da e uiniti;
"Da se nikad sastat' ne moremo." Tada mu je lice doputila.
Beg Milan-beg brate ne sluae, Kad u jutru zora zab'jelila,
Ve isprosi lijepu evojku Poranio bee Milan-bee,
I iskupi kiene svatove, Ide bratu u drugu odaju,
Te dovede lijepu evojku, Da on budi brata Dragutina;
Nainio enluk i veselje. Al' mu bratac prije uranio,
Kad je bilo noi po jaciji, Na demir se pender naslonio,
Mladijence u erdek svedoe; Pa premilja misli svakojake.
Kada bee u odaju ue, Njemu Milan Boju pomo daje,
A evojka stoji pod duvakom, Dragutin mu ljeve prifatio;
On za sobom zatvorio vrata, Milan mu je onda govorio:
Die curi puli duvak s lica, "A moj brate, bee Dragutine!
Sinu lice, kano arko sunce, "Jesam, brate, lova poelio,
Beg zagrli lijepu evojku, "Da idemo u lov u planinu."
Hotijae, da je i poljubi; Dragutin je bratu govorio:
Al' mu veli lijepa evojka: "Moj roeni brate, Milan-bee!
"Gospodaru, bego Milan-bego! "Ja sam noas zao san usnio:
"Ne dam tebi lica obljubiti, "e nam munja od zapada sinu,
"Dok ne vidim tvoga brata glave, "A grom pue iz vedroga neba,
"e se mrtva po avliji valja." "Pa u nae udario dvore,
Ondar joj je bego govorio: "Ja umrijeh, ti prebolje, brate."
"Ne budali, lijepa evojko! Milan-beg je bratu govorio:
"Volim brata od oinjeg vida; "A moj brate, bee Dragutine!
"Ko bi mog'o bratu kidisati?" "San je klapa, a Bog je istina;
Veli njemu lijepa evojka: "Nikad sanku vjerovati nije;
"Ako ti je ao kidisati, "Da idemo u lov u planinu."
"Ti e sjutra rano uraniti, Dragutin je brata posluao:
"Pa ti hajde u lov u planinu, "Hajde, brate, zovi nae sluge,
"Da povedu hrte i zagare, Dragutina metnu na busiju,
"Da ponesu sive sokolove, Otkuda e arslan udariti.
"Dok ja idem snahi u odaju." Zavikae po gori hajkai,
Pa od zemlje na noge skoio, I krenue zvijera arslana,
Te on ide snahi u odaju. Na bega je arslan udario;
Kad unie snahi u odaju, Kad sagleda zvijere arslane,
Ali snaha kod pendera sjedi, Kad sagleda bega Dragutina,
Njoj Dragutin dobro jutro vie, Na bega je juri uinio.
Spram njeg' snaha na noge skoila, Beg se brani drvljem i kamenjem,
Dragutinu Boga prifatila, I najpotlje zlaenom maramom,
Bijelu mu poljubila ruku to je njega snaha darivala;
Podmae mu zlaenu stolicu, Ufati ga zvijere arslane,
eerli mu kavu iznijela Al' zavika bee Dragutine:
I pred kavu eenu rakiju. "e si, brate, bee Milan-bee?
Njojzi veli bee Dragutine: "Pogubi me zvijere arslane!"
"Snaho moja, Milan-begovice! Kad to uo bee Milan-bee,
"Jesi l' mi se juer umorila Tada mu je ao brata bilo,
"A jaui konja velikoga? Pa potee bratu po avazu;
"Jesi li mi noas poinula Kad dopade bratu u busiju,
"U ardaku na meku dueku Al' na bratu ruse glave nejma.
"Mom Milanu na desnici ruci?" ao bilo begu Milan-begu,
Na to njemu snaha odgovara: Bre jae konja velikoga,
"A evere, moj zlaen prstene! Pa on ode dvoru bijelome;
"Jesam ti se jue umorila, Pa on ode na gornje ardake,
"Ali sam ti noas poinula Pa uzima svoju vjernu ljubu,
"U ardaku na meku dueku Te je baca s gornjega ardaka
"Tvom Milanu na desnici ruci." On je baca na mermer-avliju,
Al' da vidi bega Dragutina! Mrtva tuna na avliju pade.
On se mai rukom u depove, On nakupi bisage dukata,
Pa izvadi devet prstenova Pa posjede konja velikoga,
Sve od ista saliveni zlata On ostavi dvore i timare,
I u njima dragi kamenovi, Pa otide glavom po svijetu.
I uza njih stotinu dukata,
Te dariva svoju snahu dragu. 2. Mujo i Alija[7].
Snaha mu je poljubila ruku, (iz Crne gore).
Izvadila od zlata maramu,
Ts dariva bega Dragutina. Dva su brata divno ivovali:
I odoe u lov u planinu; Jedno Mujo, a drugo Alija;
Oni diu tice jarebice, Koliko su divno ivovali,
Napuaju sive sokolove, Ispod sebe konje mijenjali
Te fataju tice jarebice; I sa sebe svijetlo orue;
Oni kreu srne i koute, Pa se digli na jezero mutno,
Napuaju hrte i zagare, U jezero utvu ugledae,
Te fataju srne i koute. Oba su ju pozlaena krila.
Pa najpolje hajku zametnue, Mujo puti sivoga sokola,
A Milan-beg pometa busije, A Alija pitomu uricu,
Ulovie utvu u jezero. Pa je tici rije govorio:
Mujo ree: "Soko je ufati." "A tako ti, crna tice vrane!
A Alija: "Nije, no urica" "Kako ti je bez desnoga krila?"
To je Muju a' na sv'jetu bilo, No mu tica piskom odgovara:
Pa sjedoe pod jelu zelenu, "Mene jeste bez krila mojega,
I pod jelu piju vino ladno, "Kako bratu, koji brata nema,
U vino ih sanak prevario. "Ka' i tebe bez Alije, Mujo!"
To gledale tri bijele vile, Onda Ture sobom besjedilo:
Najstarija vila besjedila: "Zlo ti, Mujo, dananje junatvo!
"udne onjen dva dobra junaka! "Da bud li me tice prekorie,
"Koja bi ih vila zavadila, "Da kako te braa i druina!"
"Dati u ju stotinu cekinah." No mu tade vila govorila:
No najmlaa poleela vila, "Povrni se, Mujo, na tragove!
Poleela na bijela krila, "Nekada sam vidarica bila,
Ona pade Muju vie glave, "Ja bih tvoga brata izvidala."
Pa mi tople suze prolijeva, Povrnu se Mujo na tragove,
Dok Mujovo progorelo lice; A kad tamo do jezera doe,
Skoi Mujo, ka' da se pomami, Za sobom se Ture obrnulo,
Kad pogleda, ugleda evojku, Vie vranca, a nema evojke!
Pa aliju brata dozivae: Brzo Mujo pripade Aliji,
"Ustan', Ale, doma da idemo!" Ali mu je dua ispanula.
Skoi Ture od zemlje na noge, Kad to vie Mujo Ture mlado,
Pa je Muju bratu govorio: Od pojasa handar povadio,
"A ne, Mujo, ra te ubila! Njime svoje srce prekosio.
"Tebe dvije, a mene ni jedna!"[8]
To je Muju a' na sv'jetu bilo, 7) Jamano je ova pjesma u narodu
Od pojasa povadi handara, naemu starija od Turaka u naijem
I Aliju na srce ud'rio. zemljama, nego su ova imena poslije
Pade Ale na zelenu travu, uzeta, i ja ih nijesam htjeo mijenjati.
A Mujo se oga dofatio,
Za se bai lijepu evojku, 8) Valja da je Mujo bio oenjen, ili
I okrenu dvoru niz planine. se Aliji prividjelo, da kod Muja stoje
Stade cika Alijna vrania, dvije djevojke?
Ale ranjen brata dozivae:
"O ti Mujo, brate i krvnie! 1. Predrag i Nenad.
"Povrni se, Mujo, na tragove,
"Uzmi moga maloga vrania, Rani majka dva nejaka sina,
"Da ne viti pusti proz planinu; U zlo doba u gladne godine,
"A bie ti po druini fala, Na preslicu i desnicu ruku.
"Ka' si svoje oi izvadio!" Lepa im je imena nadela:
Tad' se Mujo natrag povratio,
Jednom Predrag, a drugom Nenade.
Te on uze Alijina vranca,
Na njeg' bai lijepu evojku, Predrag majci do konja doraste,
I uminu Mujo planinama. A do konja, i do bojna koplja,
Kad je bio nasred druma puta. Pak odbee svoju staru majku
Srete vrana bez desnoga krila, I pribee gori u ajduke.
Osta majka ranei Nenada, "Zat' mi nisi braca porodila,
Nenad braca ni zaznao nije. "Jali braca, jali milu seju?
I Nenad je majci dorastao "Kad sam bio s drutvom na deobi,
A do konja i do bojna koplja, "Svaki mi se zaklinjae teko:
Pak odbee svoju staru majku, "koji bracem, a koji sestricom,
I pribee gori u ajduke, "A ja, majko, sobom i orujem,
Ajdukova tri godine dana. "I dobrijem konjem ispod sebe."
On je junak mudar i razuman, Stara mu se nasmejala majka:
I srean je svuda na mejdanu; "Ne budali, mlaani Nenade!
Uini ga druba stareinom, "Ja sam tebi braca porodila,
Stareova tri godine dana. "Predragoga tvog brata roenog,
Al' se mlaan zaelio majke, "I jue sam za njeg' razabrala!
Drubini je brai besedio: "Da s' naodi i da ajdukuje
"Oj drubino, moja brao draga! "U zelenoj gori Garevici,
"Ja sam vam se zaelio majke, "Pred etom je junak arambaa."
"Ajte, brao, da delimo blago, Besedi joj mlaani Nenade:
"Da idemo svaki svojoj majci." "Oj starice, moja mila majko!
Drubina ga rado posluala. "Pokroj na me sve novo odelo,
Kako koji izasipa blago, "Sve zeleno od oe zelene,
Taj se njemu i zaklinje teko: "A okratko s goricom Jednako,
Koji bracem, a koji sestricom; "Da je idem braca da potraim,
A kad Nenad svoj' izasu blago, "Da me iva moja elja mine."
Drubini je brai besedio: Besedi mu stara mila majka:
"Oj drubino, moja brao draga! "Ne budali, mlaani Nenade!
"Brata nemam, a sestrice nemam, "Jer e ludo izgubiti glavu."
"Ve: tako mi Boga jedinoga! Ali Nenad majke ne sluae,
"Desnica mi ne usala ruka Ve on ini, to je njemu drago:
"Dobru konju griva ne opala! On pokroji na sebe odelo,
"I britka mi sablja ne rala![13] Sve zeleno od oe zelene,
"Ni u mene vie nema blaga." A okratko s goricom jednako,
Kad su tako podelili blago, Pak usede na dobra konjica,
Nenad sede na dobra konjica, I die se braca da potrai,
Pak se die svojoj staroj majci Da ga iva elja mimoie.
Lepo ga je doekala majka, Nigdi svoga on ne puta glasa,
Pred njeg' nosi slatku akoniju. Niti pljunu, ni na konja viknu;
Kad su bili seli za veeru, A kad doe gori Garevici,
Nenad majci tijo besedio: Klie Nenad, kako soko sivi:
"Oj starice, moja mila majko! "Garevice, zelena gorice!
"Da mi nije od ljudi sramote, "Ne rani li u sebi junaka,
"Da mi nije od Boga greote, "Predragoga mog brata roena?
"Ne bi rek'o, da si moja majka: "Ne rani li u sebi junaka,
"koji bi me s bracem sastavio?" "Doe tebi neznana delija,
Predrag sedi pod jelom zelenom, "Isee ti po gori drubinu."
Predrag sedi, pije rujno vino; Predrag skoi na noge lagane,
Kad saslu'o Nenadova glasa, Pak uzima luke i strijele,
Drubini je brai besedio: Pak izlazi na drum na busiju,
"Oj drubino, moja brao draga! Pak zaseda za jelu zelenu,
"Ispadnite na drum za busiju, Skida njega strelom sa konjica
"Doekajte neznana deliju, Na zlo ga je mesto udario,
"Nit' ga bijte, niti ga globite, Na zlo mesto, u srce junako.
"Ve ga iva meni dovedite: Vrisnu Nenad, kako soko sivi,
"Otkudgod je, on Je roda moga." Vritei se po konju povija:
Ustalo je trideset momaka, "J'o junae, iz gore zelene!
Na tri mesta sve po deset stalo. "iva tebe, brate, Bog ubio!
Kad na prvi deset naiao, "Desnica ti usanula ruka,
Nitko ne sme pred njeg' da izie, "Iz koje si strele ispustio!
Da izie, da konja privati, "I desno ti oko iskoilo,
Ve ga stae strelom strijeljati. "S kojim si me, more, namotrio!
Besedi im mlaani Nenade: "Jo te tvoga brata elja bila,
"Ne streljajte, brao iz gorice, "Kano mene i brata mojega!
"Ne bila vas vaeg brata elja, "to me tuan ovud poteralo,
"Kako mene i brata mojega! "Naopako a po moju glavu!"
"to me tuan ovud poteralo!" Kad je Predrag rei sasluao,
Oni njega propustie s mirom. Iza jele njega zapituje:
Kad na drugi deset naiao, "Tko si junak, i ijeg si roda?"
I oni ga strelom strijeljae, Ranjen Nenad njemu odgovara:
I njima je Nenad besedio: "to me, more, ti za roda pita?
"Ne streljajte, brao iz gorice, "Od mene se oeniti ne e;
"Ne bila vas vaeg brata elja, Ja sam junak mlaani Nenade,
"Kano mene i brata mojega! "Imam staru samoranu majku,
"to me tuan ovud poteralo!" "I jednoga brata roenoga,
I oni ga propustie s mirom. "Predragoga mog brata roena,
Kad na trei deset naiao, "Pak se digo da njega potraim,
I oni ga strelom strijeljae, "Da me iva moja elja mine,
Rasrdi se mlaani Nenade, "Naopako a po moju glavu!"
Pak udari na triest junaka: Kad je Predrag rei razabrao,
Prvi deset sabljom posekao, Od stra ljuta strele ispustio,
Drugi deset konjem pogazio, Pak pritra ranjenu junaku,
Trebi s' deset po gori razbee, Skida njega s konja na travicu:
Koje k gori, koje k vodi ladnoj "Ta ti li si, moj brate Nenade!
Glas dopade Predragom junaku: "Ja sam Predrag tvoj bratac roeni
"Zle ga seo, Predrag arambaa! "Moe li mi rane preboleti?
"Da poderem tanane koulje, "J'o Nenade, moje jarko sunce!
"Da te vidam i da te zavijam." "Rano ti mi ti bee izilo,
Ranjen Nenad njemu odgovara: Pa mi tako rano ti zasede!
"Ta ti li si, moj brate roeni! "Moj bosilje iz zelene bae!
"Vala Bogu, kad sam te video, "Rano ti mi bee procvatio,
"Te me iva moja elja minu; "Pa mi tako rano ti uvenu!"
"Ne mogu ti rane preboleti, Pa potre noe od pojasa,
"Ve ti prosta moja krvca bila!" Te udara sebe u srdace,
To izusti, pa duicu pusti. Mrtav pade pokraj braca svoga.
Nad njim Predrag jade jadikuje: