PEĐA GRBIN

Pula, Valkane 6
OIB: 68959345985

USTAVNOM SUDU
REPUBLIKE HRVATSKE

Temeljem članka 38. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavom sudu Republike Hrvatske
(„Narodne novine“, broj 49/02 – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu UZUS) u vezi s člankom
129. točkom 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 85/10 – pročišćeni tekst i
5/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, u daljnjem tekstu Ustav), podnosim ovaj

PR I J E DLO G

za ocjenu suglasnosti s Ustavom
Zakona o postupku izvanredne
uprave u trgovačkim društvima od
sistemskog značaja za Republiku
Hrvatsku („Narodne novine“, broj
32/17., u daljnjem tekstu Zakon o
izvanrednoj upravi)

1. Hrvatski je sabor na svojoj III. sjednici, održanoj dana 6. travnja 2017. godine usvojio
Zakon o izvanrednoj upravi radi, a kako je naznačeno u članku 1. stavku 1. istog Zakona:
"zaštite održivosti poslovanja trgovačkih društava od sistemskog značaja za Republiku
Hrvatsku koja svojim poslovanjem samostalno, ili zajedno sa svojim ovisnim ili povezanim
društvima, utječu na ukupnu gospodarsku, socijalnu i financijsku stabilnost u Republici
Hrvatskoj.".

Suprotno stavu predlagatelja Zakona, kao i većine koja ga je usvojila, predmetni je
Zakon suprotan Ustavu Republike Hrvatske, ali se njime isto tako krši i pravo Europske unije,
što također predstavlja povredu Ustava, sukladno odredbi sadržanoj u članku 145. Ustava,
zbog čega predlažem da Ustavni sud provede postupak te da po provođenju istoga, a u skladu
s odredbom iz članka 55. stavak 1. UZUS-a ukine ZID Zakona o poticanju zapošljavanja.

2. Člankom 14. stavkom 2. Ustava propisano je da su svi pred zakonom jednaki.

Ta je odredba Ustava dovedena u pitanje čitavim nizom odredbi Zakona o izvanrednoj
upravi, primjerice:

- odredbom članka 4. stavka 1. Zakona o izvanrednoj upravi koja uređuje njegovu
primjenu samo na dionička društva, a ne i na druge pravne oblike trgovačkih društava
koja bi mogla ispunjavati kriterije za primjenu iz članka 4. Zakona, kao što je
primjerice društvo s ograničenom odgovornošću, iako u Hrvatskoj postoje društva s
ograničenom odgovornošću koja svojom veličinom mogu ispuniti kriterije za primjenu
Zakona o izvanrednoj upravi;

- odredbom članka 39. stavka 3. Zakona o izvanrednoj upravi kojom se vjerovnicima
tražbina novog zaduženja iz članka 39. stavka 1. Zakona daje prvenstvo naplate
njihovih tražbina, ali ne samo tijekom postupka izvanredne uprave, već i nakon njega,
na način da je Zakonom propisano: "Vjerovnici tražbina iz zaduženja iz stavka 1.
ovoga članka smatrat će se vjerovnicima stečajne mase u slučaju otvaranja stečajnog
ili bilo kojeg drugog postupka nakon završetka postupka izvanredne uprave nad
dužnikom ili njegovim povezanim i ovisnim društvima sukladno članku 13. stavku 4.
ovoga Zakona, a nad kojim je bio otvoren postupak izvanredne uprave te će imati
prednost namirenja.", čime se i ove vjerovnike neopravdano dovodi u povlašteni
položaj u odnosu na sve ostale, a taj se povlašteni položaj širi i na razdoblje izvan
trajanja postupka izvanredne uprave i primjenjuje na sve druge postupke koji će se
možebitno voditi protiv dužnika i nakon prestanka postupka izvanredne uprave (bilo
stečajne, parnične, ovršne, upravne ili postupke osiguranja);

- odredbom članka 40. stavka 1. Zakona o izvanrednoj upravi kojom se omogućuje
izvanrednom povjereniku da uz suglasnost vjerovničkog vijeća izvrši plaćanje tražbina
nastalih i prije otvaranja izvanredne uprave, a bez da su za to propisani jasni kriteriji i
bez da je drugim vjerovnicima dužnika omogućen ikakav pravni instrument kojim bi
za vrijeme trajanja postupka izvanredne uprave osporavali takve radnje izvanrednog
povjerenika pred sudom (što istovremeno predstavlja i povredu odredbe članka 29.
stavka 1. Ustava), čime se jednu skupinu vjerovnika na temelju arbitrarne odluke
izvanrednog povjerenika i vjerovničkog vijeća neopravdano stavlja u povlašteni
postupak u odnosu na sve druge, a bez da za to postoji jasan, Zakonom utvrđen razlog.

Navedeno jasno pokazuje da se predmetnim Zakonom krši načelo jednakosti pred
zakonom jer se isti primjenjuje samo na jedan pravni oblik trgovačkih društava (dionička
društva), a bez da je za to dan jasan, valjan i razmjeran razlog, dok se istovremeno skupine
vjerovnika stavljaju u povoljniji položaj isključivo na temelju arbitrarnih odluka izvanrednog
povjerenika i vjerovničkog vijeća koje nisu podvrgnute sudskom nadzoru.

Naime, člankom 14. Zakona je propisano da je sud isključivo odgovoran nadzirati rad
izvanrednog povjerenika, ali sudu Zakonom nije dan niti jedan instrument kojim bi taj nadzor
provodio pa čak niti mogućnost razrješenja izvanrednog povjerenika, jer je već člankom 15.
propisano da se izvanrednog povjerenika može razrješiti samo na temelju prijedloga Vlade,
koja na temelju članka 14. nema ovlast nadzirati rad izvanrednog povjerenika. Zakonom,
primjerice, nije stvoren mehanizam u kojem bi sud po službenoj dužnosti mogao razrješiti
izvanrednog povjerenika, ukoliko uoči da isti krši zakon ili mehanizam koji bi uredi način na
koji će sud izvijestiti Vladu, kao ovlaštenog predlagatelja razrješenja, o takvim kršenjima.
Kada tome pridodamo da ne postoje jasni kriteriji koji bi definirali koje su to obveze dospjele
prije pokretanja postupka izvanredne uprave koje se mogu plaćati na temlju odluke
izvanrednog povjerenika i vjerovničkog viječa, tada je jasno da je Zakom o izvanrednoj
upravi stvoren sustav u kojem izvanredni povjerenik može djelovati potpuno arbitrarno i
izvan sudske ili bilo koje druge kontrole, što predstavlja kršenje odredbe iz članka 14. stavka
2., ali isto tako i članka 29. stavka 1. Ustava.
3. Predmetnim se Zakonom krši i odredba članka 29. stavka 1. Ustava jer je odredbom
članka 41. stavka 1. Zakona o izvanrednoj upravi propisano da: " Od dana otvaranja postupka
izvanredne uprave do njegova završetka nije dopušteno pokretanje parničnih, ovršnih i postupaka
osiguranja kao niti postupaka izvansudske naplate, protiv dužnika i njegovih ovisnih i povezanih
društava, osim postupaka koji se odnose na sporove iz radnih odnosa. ".

Naime, dok je za obveze dužnika koje su nastale prije pokretanja postupka izvanredne
uprave člankom 34. Zakona propisano da se mogu ostvarivati pred sudom, ukoliko ih
izvanredni povjerenik ospori, takvo pravilo ne postoji za one obveze koje će nastati nakon
otvaranja postupka izvanredne uprave. To znači da je svim onim osobama koje stupe u pravni
odnos s dužnikom nakon otvaranja postupka izvanredne uprave pa i kada taj odnos nije nastao
njihovom voljom (primjerice, ako im je dužnik djelovanjem naštala šteta), onemogućen
pristup sudu i ostvarivanje njihovih tražibna ako ih izvanredni povjerenik ne prihvati. Imajući
u vidu da je člankom 29. stavkom 1. Ustava svakome zajamčen pristup sudu koji će odlučiti o
njegovim pravima i obvezama, tada je jasno da je predmetnim Zakonom povrijeđena i
navedena odredba Ustava. Usporedbe radi, takvo je rješenje potpuno suprotno onome koje je
zakonodavac člankom 68. stavkom 4. Stečajnog zakona predvidio za slučaj vođenja
predstečajnog postupka.

4. Predmetnim se Zakonom krše i odredbe članaka 48. i 49. Ustava, jer se njime zadire u
pravo vlasništva i poduzetničke slobode na način da:

- se postupak izvanredne uprave, temeljem odredbe članka 5. stavka 2. može voditi i
nad onim trgovačkim društvima koja nisu povezana s dužnikom u smislu odredbi
Zakona o trgovačkim društvima i povezanim društvima, jer je predvidio pokretanja
postupka i za sva ona društva u kojima dužnik ima najmanje 25% udjela pa čak i onda
kada za njih nisu ispunjeni uvjeti iz članka 4. Zakona o izvanrednoj upravi, čime se
izravno zadire u prava imatelja preostalih 75% udjela, koja su prava stečena ulaganjem
kapitala;
- je člankom 41. onemogućeno pravo odvojenog namirenja za izlučne i razlučne
vjerovnike čime se ne samo ograničavaju njihova stvarna prava, uključujući i pravo
vlasništva, već se i teško narušava načelo pravne sigurnosti,

- je člankom 48. predviđeno obvezno pokretanje postupka izvanredne uprave u svim
situacijama i kojima je protiv društva dužnika pokrenut stečajni ili predstečajni
postupak, čime postupak izvanredne uprave, u osnovi, postaje obvezatni stadij u
vođenju stečajnog postupka (čime se izravno demantira više puta izraženo stajalište
Vlade da se ovdje ne radi o uređivanju postupka koji bi se imao smatrati dijelom
insolvencijskog prava Republike Hrvatske).

Odredbom članka 5. stavka 1. Zakona o izvanrednoj upravi propisano je da će se
postupci izvanredne uprave pokrenuti i protiv onih društava koja se temeljem odredbi Zakona
o trgovačkim društvima smatraju povezanim društvima pa i onda kada za ta društva ne
postoje razlozi za pokretanje postupka izvanredne uprave, propisani člankom 4. Zakona.
Međutim, stavkom 2. istoga članka odlazi se korak dalje te se njegova primjena propisuje i za
ona društva koja nisu obuhvaćena odredbama Zakona o trgovačkim društvima pa je za
pokretanje postupka dostatno već i to što dužnik u društvu ima namanje 25% udjela, bez
obzira na to što, primjerice, većinski udio u tom društvu ima treća osoba i to društvo uopće
nije u situaciji predviđenoj člankom 4. Zakona, odnosno, uredno izvršava svoje obveze.
Takvom se odredbom uvodi opasna mogućnost da se izvanrednom upravom zadire u prava
trećih osoba i to ona prava koja se štite odredbama Ustava o zaštiti prava vlasništva i prava
stečenih ulaganjem kapitala. Ali, time se istovremeno zadire i u pitanje primjene prava
Europske unije, jer je slobodno kretanje kapitala jedna od temeljnih sloboda Europske unije
zaštićenih Ugovorom o funkcioniranju Europske unije, što od naslova zahtjeva da suklado
odredba tog Ugovora Europskom sudu postavi prethodno pitanje vezano uz primjenu prava
Europske unije.

5. Međutim, odredbe članka 5. i članka 41. Zakona tiču se primjene prava Europske unije
i na druge načine.

5.1. Dana 26. lipnja 2017. godine počet će se primjenjivati reformirana Uredba (EU)
2015/848 Europskog Parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 2015. o insolvencijskim postupcima,
koja između ostaloga u člancima 56. do 77. uređuje insolvencijske postupke nad povezanim
društvima te ne predviđa jedinstveni insolvencijski postupak nad imovinom povezanih
trgovačkih društava i proboj pravne osobnosti, na način kako je to predviđeno Zakonom o
izvanrednoj upravi.

Nasuprot tome, Uredba predviđa pravila o suradnji i komunikaciji između tijela
insolvencijskih postupaka koji su otvoreni nad imovinom svakog pojedinog člana grupe
povezanih društava. Ako se želi ostvariti viši stupanj suradnje, sud može na prijedlog
upravitelja u pojedinačnim insolvencijskim postupcima imenovati posebnog zajedničkog
koordinatora, ali se to ne provodi po službenoj dužnosti, kako je to predviđeno člankom 5.
stavkom 1. Zakona o izvanrednoj upravi, odnosno člankom 48. istog Zakona. Time je jasno da
je predmetni Zakon u suprotnosti s citiranom Uredbom, jer postupak uređuje na način koji je
njoj suprotan, što znači da se:

a) od 26. lipnja 2017. godine po službenoj dužnosti ne smije primijeniti u sudskim
postupcima u Republici Hrvatskoj, u dijelu koji se odnosi na objedinjeni insolvencijski
postupak, jer je Uredba izravno primjenjiva i nadređena nacionalnim propisima,

b) da se usvajanjem Zakona o izvanrednoj upravi krši pravo Europske unije, što
istovremeno predstavlja povredu odredbe iz članka 145. Ustava, koji uređuje način
primjene prava Europske unije na teritoriju Republike Hrvatske.

5.2. Kako naprijed citirana Uredba još uvijek nije na snazi, moglo bi se tvrditi da
zakonodavac nije imao obvezu uskladiti Zakon o izvanrednoj upravi s njom, međutim,
predmetnim se Zakonom krši i Uredba Vijeća (EZ) br. 1346/2000 od 29. svibnja 2000. o
stečajnom postupku, koja je u Hrvatskoj na snazi od ulaska u Europsku uniju i koja,
primjerice, u članku 3. štiti stvarna prava trećih osoba, uključujući i založna prava. Kako se
Zakonom o izvanrednoj upravi sprječava vođenje postupaka kojima bi izlučni i razlučni
vjerovnici ostvarili svoja prava, kako se tražbine novih vjerovnika iz članka 39., očito,
stavljaju ispred svih drugih tražbina, to se ovom odredbom ne krše samo odredbe Ustava
Republike Hrvatske već i relevantne odredbe europskog prava koje štite stvarna prava trećih
osoba, što znači da se primjenom Zakona o izvanrednoj upravi krši i ova Uredba EU.
5.3. S obzirom na navedeno, predlažem Ustavnom sudu da uzme u razmatranje i ovlast iz
članka 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije te se, po uzoru na mnoge druge
Ustavne sudove država članica, obrati Sudu Europske unije sa zahtjevom za odlučivanje o
prethodnom pitanju, budući je Sud Europske unije isključivo nadležan odlučivati o
prethodnim pitanjima koja se tiču tumačenja Ugovora i valjanosti i tumačenja akata
institucija, tijela, ureda ili agencija Unije.

6. Sukladno svemu iznijetome, predlažem da Ustavni sud pokrene postupak ocjene
ustavnosti Zakona o izvanrednoj upravi s Ustavom Republike Hrvatske, da se po potrebi
obrati Sudu Europske unije sa zahtjevom za prethodno tumačenje iz članka 267. Ugovora o
funkcioniranju Europske unije te da nakon toga ukine predmetni Zakon kao neustavan.

U Zagrebu, dana 18. travnja 2017. godine
Peđa Grbin