Djetinjstvo

Vidio sam da joj se usta otvaraju i da nešto priča dok je žličicom miješala šećer u svojoj kavi, ali zbog
prolaska metroa nisam ništa čuo. Čudno je bilo kako smo sjeli da popričamo baš u tom kafiću u
podzemnoj, ali valjda su okolnosti tako htjele da izađemo iz različitih vagona istog metroa i da se
nađemo među neugledno velikoj masi ljudi koji su izlazili i ulazili u vlakove po svom nekom pravilnom
ritmu. Doista sam se iznenadio kad me povukla za rukav i veselo zagrlila.

Nismo se ni vidjeli ni čuli godinama, više se ni ne sjećam zašto, mada sam bio siguran kako sam ja za
to kriv, ali odmah sam ju prepoznao. Nije se nimalo promijenila, dapače, protek vremena učinio ju je
još ženstvenijom i ljepšom, a valovita kosa djelovala je sada kao griva kakvog ponosnog lava. Ipak, taj
djetinji smiješak i oči koje su se i dalje caklile odavale su kako se ne radi o opasnoj zvijeri. Nisam se
premišljao kada me pozvala da popijemo nešto tu u blizini, nakon čega smo se uputili u kafić
simbolična imena „Kind“.

''Nisi me ništa čuo, zar ne?'', upitala je. ''Apsolutno ništa'', bio sam iskren. Nasmijali smo se oboje.
Povukla je jednu vlas kose i počela ju motati oko prsta, nakon čega je otpila gutljaj kave. ''Dakle, što
sam ti bila rekla, jest da sam baš nedavno imala jedan neobičan san, a kako si ti pričao da si čitao
Freuda mislila sam da bi mi možda mogao pomoći?'', rekla je veselo.

Freuda? Odakle joj sada Freud? Mislim, da, čitao sam ga i bio sam jako dobro upoznat s
psihoanalizom i Freudovim tumačenjem snova, ali kako joj je, nakon svih godina, napamet pala moja
fascinacija ludim Austrijancem i njegovim učenjima? ''Dakako, ako kako mogu pomoći, rado'', rekao
sam sa smiješkom, mada konfuzija nije nestajala.

''Oh, super! Dakle, to ti ide ovako… Nalazim se u nekakvom velikom gradu, metropoli nekakvoj, uvijek
je isti veliki grad prepun automobila i visokih zgrada. Ljudi šetaju ulicama kao mravi, a svi su redom
bezlični, praznih, bijelih lica što mi uvijek stvori jezu.

Ja trčim. Trčim glavom bez obzira, probijam se kroz masu i probijam se kroz sve te bezlične utvare.
Vidno je da bježim od nekog ili nečeg, ali nemam pojma koga, odnosno čega! Čujem ja korake kako
trče za mojima, čujem i duboki glas koji mi viče da stanem, ali svaki put kada se okrenem nikoga ne
vidim, samo one iste bezlične ljude kako idu svojim putem. Svog lovca ne vidim.

I tako ti ja nastavljam trčati, probijati se kroz masu sve dok se ne sudarim s nekim mladićem kojeg
nisam vidjela jer sam se u tom trenu okrenula prema natrag. Ja da ću pasti, ali on me uvijek uhvati i
podigne. Čudan je – uvijek ima nekakvu kariranu košulju i majicu ispod nje, nekakve sivoplave hlače,
modre starke i lenonke. Kosa mu je kratka, smeđa. Nakon što me podigne, malo spusti lenonke i
pogleda me u čudu. Uspijem vidjeti da su mu oči plave, ali ne razabirem nijansu. Gleda me
enigmatično i zbunjeno. 'Jesi li dobro?', upita me nježno. 'Jesam, ali moram ići. Netko me hvata!', ja
mu kažem, sva u panici. 'Hvata? Doista?', upita iznenađeno i pogleda oko sebe. Ni on nikoga ne vidi,
ali čuje one iste korake i onaj isti glas. 'Doista, netko te hvata! Pođi sa mnom!', kaže i zgrabi mi ruku.
Ne znam zašto mu svaki put povjerujem i zašto svaki put odem s njim, ali uvijek primim tu ruku i
krenem trčati.

On je puno brži i spretniji od mene, kao da se već godinama bavi bježanjem. Provlači se kroz ljude kao
zmija, a brz je kao kakva zvijer. Koraci i glas postaju sve tiši, a kad konačno dođemo do parka –
potpuno utihnu. Park je kao kakva zaštićena kupola. Nije siv kao ostatak grada, već prepun boja,
opušten i miran, a u njemu nema bezličnih ljudi – samo on i ja. 'Mislim da smo mu pobjegli', kaže i
sjeda na prvu klupu. 'Hvala ti', ja mu kažem. 'No daj, nema problema. Nekoć sam i ja tako bježao, ali
sam se naučio snalaziti među masama. Sada sam praktički nepostojan. Svi znaju da sam tu, ali se
tako dobro krećem među masama da ispadam dio istih, a zapravo ostajem ovakav kakav jesam.
Kričav i raznobojan', objasnio je mirno. 'Možeš li… ovaj… skinuti naočale?', upitam ga nepovezano.
'Zašto?', upita u čudu. 'Želim ti vidjeti oči', kažem plaho. 'No dobro, nek' ti bude', reče opušteno i skine
lenonke.

Oči su mu velike, nekakva posebna nijansa plave boje. Cakle se, vesele su i razigrane, krajnje nemirne,
mada njegova pojava djeluje izrazito mirno i staloženo. To su nesumnjivo oči djeteta, najljepše oči što
ih osoba može imati. 'Hvala', kažem i nasmiješim se. On navlači naočale i ogleda se po parku. 'Jesi
ikada bila ovdje?', upita me. 'Nikada', kažem. 'Doista? Šteta, lijepo je ovo mjesto. Mirno. Neprimjetno
je, kao i ja. Kao da smo park i ja zapravo jedna te ista vrsta pa smo se navikli biti kameleoni među
sivilom', rekao je veselo. Nikada ne znam što bih mu odgovorila na tu repliku. Tako je nejasno
nepovezana sa svime. 'Zašto si mi pomogao?', upitam ga. 'Molim? Što ti nisam rekao? Bila si u
opasnosti, istoj kakvoj sam ja bio prije kratko vremena, ali onda sam naučio neke stvari i sad mi nitko
ništa ne može', rekao je. 'Stopio si se s masom?', upitam ga. Nejasan je, pomalo kontradiktoran.
'Molim? Nipošto! Ja postajem dio mase, ja se u nju uklopim, ali nipošto se s njom ne stapam! Ja
ostajem ja, vidiš me, ovakav sam kakav sam i odudaram od svih njih, a opet, kao da sam tu. I ti si
takva, znaš?', rekao mi je. 'Ja? Zar doista?', upitam ga u čudu. 'Ta naravno! Pa što misliš, zašto bi
trčali za tobom da nisi? Ja nisam primijetio da itko trči za onim bezličnima!', rekao je opuštenim
tonom. 'A zašto trče za mnom? Za tobom?', upitala sam ga, prepuna znatiželje.

'Zašto? Znaš, to čak ni ja sigurno ne znam. Jedan čudan tip s velikim šeširom mi je jednom rekao da
trče za nama jer im je dosadno, a nas je lako loviti jer se ističemo pa nas je lakše pronaći u masi. Ovi
ostali su svi isti pa ih se lako izgubi, a mi smo pogodne mete. S druge strane, jedan krivooki tip s
naočalama i zalizanom frizurom mi je rekao da nas love zbog nas samih, jer im naša pojava smeta;
ističemo se, posebni smo i držimo se toga, a to njima smeta jer njima ne odgovara da se netko ističe u
masi, jer u masi svi moraju biti jednaki, bez iznimki, a ako se iznimka i pojavu, onda ju loviš dok ju ne
uloviš. Treća teza je da nas love jer smo im trn u oku i jer nas žele vratiti u normalu. Ukalupiti nas tako
da zaboravimo gdje je park', objasni mi.

'Pa nijedna priča mi se ne sviđa baš! Što ti misliš, čija je točna?', upitam ga onda. 'Ja mislim da je
treća. Opasne su to sile, mislim da im je cilj eliminacija, mada nemam iskustava s postupanjem nakon
ulova', objasni mi. 'I što sada?', upitam ga pomalo prestrašeno. 'Što sada? Sada ćemo živjeti!', rekao
je i naglo poskočio.

Uvijek se prestrašim kada tako poskoči, ali on onda počinje plesati sirtaki iz onog filma. Glazba se
pojavi u pozadini, zaista, a on pleše i ubrzo povede i mene. Nakon toga se penjemo po stablima i
promatramo grad. Već je sumrak pa narančasto sunce pada na cijeli grad. Iako je hladan i
distanciran, narančasti grad djeluje baš prekrasno. Onda odemo u šetnju parkom, pokaže mi čega sve
ima da bi na kraju završili na ljuljačkama, na kojima provodimo vrijeme dok se ne premorimo. Onda
se vratimo na klupu. 'Hvala ti, dugo se nisam ovako zabavila!', ja mu kažem. 'Bilo mi je zadovoljstvo.
Rijetko kada susretnem ljude kao što si ti pa onda je lijepo kad uspijemo ostaviti neko sjećanje za
sobom', rekao je veselo.

U tom trenutku naglo padne mrak, rasvjeta u parku se upali, a s drugog kraja se čuju oni isti koraci i
onaj isti glas. Prestrašim se i zgrabim ga za ruku te se privijem uz njega. On je miran, a u ruci mu se
odjednom stvori štap. No, ne ustaje se, samo vrti štap u ruci.

Konačno, na drugom kraju se pojavljuje moj lovac. Ostajem izbezumljena jer poznam tu osobu, barem
u tom snu, je li. Ni on nije bezličan, ali je na putu da postane takav. Gleda me bijesno, a onda se naglo
promijeni. Nasmije se, postaje vedar, korak mu je miran, disanje gotovo neprimjetno, a oči vedre i
normalne. Glas mu postaje fin i umiljat, on me doziva da dođem k njemu, da se vratim s njim. Ja njega
volim, odnosno, trebala bi ga voljeti, tako bi to trebalo ići, osjetim to u snu, ali ga se i dalje bojim.
Malo sam mirnija, ali i dalje čvrsto držim neznančevu ruku, dok se ovaj veselo približava da dođe po
mene. Ne želim ići s njim.

U tom trenutku se i neznanac ustane i stane pored mene. Sada sam još više prestrašena. Pustio me?
Što ako je on zapravo moj lovac, a trebam ići s onim? Ako je ovo sve samo dio neke njegove bolesne
igre? Ta ja njega uopće ne poznam, a vjerujem mu! Možda sve laže, možda je cijela ova uspomena
samo jedna velika laž. Kako ću ja to znati? Možda radi zajedno s ovim pa će me sada odvesti! Počnem
se tresi, na što me neznanac pogleda u čudu. Nasmiješi se.

'Čovjek uvijek ima pravo izbora i donosi svoj izbor sam. Za isti, dakako, snosi posljedice. Ti moraš svoj
izbor donijeti sada. Gore je tvoj voljeni, tvoj dečko kojega bi trebala voljeti, divan je, poziva te da idete
zajedno kao i dosad, kao i jučer. Ovdje sam ti ja, ispod ovih lenonki, ovakav kakav jesam. Ja te ne
zovem da idemo skupa kao i ranije, ja te zovem da odeš sa mnom na drugi ulaz pa da krenemo tražiti
nove parkove. Čuo sam i da su vrhovi zgrada za zalaska sunca super! Sve se dobro vidi! Opcije znaš;
izbor je na tebi', rekao je i pružio mi ruku… I tada se probudim! Uvijek!'', zaključila je bijesno. Nisam
mogao, a da se ne nasmijem ovakvom kraju.

Pogledala me znatiželjno. ''No, iz onoga što ja mogu iščitati iz ove male priče jest da se tu radi o
projiciranju unutrašnjeg konflikta na jednu ovakvu priču. Dakako, znali smo da ti je mašta bujna, ali iz
svega viđenog, ona je samo podloga za projiciranje nekog konflikta što ga imaš u sebi'', rekao sam.
''Kakvog?'', upitala me s velikim zanimanjem. ''Kakvog? Pa očito je to sukob idealizma i realizma u
tebi, nečega što ti je ostalo iz djetinjstva i nečeg što si iskusila sada. To je konflikt između onoga što ti
želiš i tražiš i onoga što misliš da bi trebala željeti i onoga što misliš da bi trebala tražiti. To je sukob
između tvojih želja i ideala i onoga što ti je život dosad pružio kao realističnu alternativu koja se,
izgleda, ne poklapa sa tvojim idealima. Nesigurna si, misliš da bi trebala odustati od svojih ideala jer
su oni tobože nepostojeći pa se zadovoljiti s nečim manjim, ali stvarnijim. Zato je super kontrast u
tom snu, zato imaš svog dečka, kojeg bi trebala voljet jer je stvaran, jer te tretira fino i jer je tu,
postojan je, materijaliziran, ali nije to ono što bi ti htjela i što tražiš. S druge strane imaš tog
neznanca, koji se pojavljuje čudno, iznenada i slučajno, pomaže ti, uživaš s njim i on je vrlo blizu
onoga što ti tražiš, bez puno pitanja! Ali, nisi sigurna je li stvaran ili je samo iluzija, zato mu ne
vjeruješ i bojiš se kada se ustane, sumnjaš u njega jer sumnjaš u postojanje vlastitog idealizma pa ga
postepeno gušiš tim realizmom i odustaješ od djetinjstva i iskrenosti. A opet, on je tu i pruža ti ruku…
djeluje jednako stvaran kao i onaj drugi'', objasnio sam joj.

Poslušala me s velikim zanimanjem, a onda nastavila piti kavu. Nije komentirala pa ja nisam htio
forsirati. Ubrzo je promijenila temu tako da smo gotovo tri sata sjedili i komentirali stvari i ljude,
pričali o umjetnosti i kulturi i prisjećali se zajedničkih uspomena iz ranijeg razdoblja. Kasnije smo već
oboje morali ići svojim domovima pa smo krenuli iz podzemne na cestu. Zagrlila me prilikom
pozdrava, snažno, a onda se nasmiješila i otišla.

''Hej, stani! Nešto sam te zaboravio pitati!'', otrčao sam prema njoj. Zaustavila se i okrenula. ''Da?'',
upitala je. Bio sam zadihan. ''Nisi mi… nikako… rekla… bi li prihvatila neznančevu ruku?'', upitao sam i
ispružio ruku.

Split, 18. maja 2014.
M.