You are on page 1of 10

Univerzitet u Bihaću

SEMINARSKI RAD IZ MIKROBIOLOGIJE I PARAZITOLOGIJE
TEMA: LABORATORIJSKA DIJAGNOSTIKA BAKTERIJSKIH
INFEKCIJA

Bihać, maj 2017.
SADRŽAJ

1. UVOD ....................................................................................................................................... 1
2. LABORATORIJSKA DIJAGNOSTIKA BAKTERIJSKIH INFEKCIJA ............................... 2
3. UZGOJ BAKTERIJA ............................................................................................................... 3
4. ODNOS BAKTERIJA PREMA ČINITELJIMA OKOLIŠA ................................................... 4
5. BAKTERIOLOŠKE HRANJIVE PODLOGE ......................................................................... 5
6. ZAKLJUČAK ........................................................................................................................... 7
7. LITERATURA ......................................................................................................................... 8
1.UVOD

Laboratorijska dijagnostika je zdravstveno i znanstveno područje koje se bavi in vitro
analizom ljudskog biološkog materijala (krv, plazma, urin, likvor, feces, plodna voda, inficirana
rana, opeklina,...). Koristi biokemijske i molekularno biotehnološke metode. Svrha laboratorijske
dijagnostike je:

1) potvrda ili isključenje prisutne bolesti
2) praćenje razvoja bolesti/učinka terapije
3) predikcija (proricanje) ishoda liječenja
4) utvrđivanje potencijalnog rizika pojave bolesti

Identifikacija mikroorganizama se vrši prema međunarodno prihvaćenim standardima a potom se
svrstavaju u rodove koji imaju jednu ili više vrsta bakterija. Postavlja se dijagnoza uzročnika
zarazne bolesti. Dijagnoza može biti ETIOLOŠKA ili BAKTERIOLOŠKA, odnosno izravna i
neizravna dijagnostika. U izravnu dijagnostiku uključeni su:

o mikroskopski pregled bolesnikova sterilnog uzorka,
o zasijavanje uzorka, i
o uzgoj bakterija na hranjivim podlogama
Neizravna dijagnostika obuhvata:

o utvrđivanje specifičnih protutijela koja stvara bolesnik tijekom infekcije, i
o monoklonalna antitijela.
Uzorak se uzima iz ljudskog organizma ili okoliša. Uzorak treba biti:

 uzet u pravo vrijeme
 s odgovarajućeg mjesta,
 u dovoljnoj količini,
 pravilno pohranjen i transportiran
 uzet prije antimikrobne terapije.

1
2. LABORATORIJSKA DIJAGNOSTIKA BAKTERIJSKIH INFEKCIJA

Kako bi se dijagnosticirala infekcija, što je složen proces, presudno je važna suradnja
kliničara i mikrobiologa. Često kliničar uočava jasne simptome nekih bolesti (npr. upale pluća,
meningitisa, angine), i tada se uzročnik utvrđuje ciljano. Katkad simptomi nisu jasni (npr. vrućica
nepoznata uroka), te je potrbno, uz ostale pretrage, načiniti i opsežnu bakteriološku obradu. Za sve
mikroorganizme, pa tako i za bakterije, vrijedi pravilo da je ispravno odabran, uzet, poslan i
pohranjen uzorak bolesničkog materijala preduvjet za postavljanje tačne i brze dijagnoze određene
bakterijske infekcije. Nadalje, uzorak valja uzeti u pravo vrijeme tijekom bolesti, po mogućnosti
prije antimikrobnog liječenja, i u dovoljnoj količini. Korisno je također naznačiti klinički sindrom
koji je utvrđen i uzročnike što ih liječnik očekuje. Radi pravilne laboratorijske obrade i tumačenja
njezina rezultata, važno je ponovo naglasiti da su koža i sluznice nastanjeni mikroorganizmima koji
čine fiziološku floru, pa ako su ta mjesta zahvaćena infekcijom, osim uzročnika, u uzorku se nalaze
i pripadnici te flore. Takvi uzroci nazivaju se primarno nesterilnim uzrocima, za razliku od
primarno sterilnih uzoraka, tj. uzoraka iz unutrašnjih organa koji nisu nastanjeni
mikroorganizmima, ali se prilikom njihova uzimanja kroz kožu ili sluznice mogu kontaminirati
(onečistiti, zagaditi) mikroorganizmi koji čine fiziološku floru. Bakteriološki se pretražuju uzorci iz
ljudskog organizma ili s njegove površine. Pretražuju se i uzorci iz čovjekova okoliša radi
dobivanja određenih, za epidemiologiju važnih podataka. Za bakteriološku pretragu uzimaju se
uzorci iz gornjeg i donjeg dišnog sustava (brisovi nazofarinksa i ždrijela, iskašljaj), iz mokraćno-
spolnog sustava (mokraća, brisovi uretre muškarca, vrata maternice i rodnice) i iz probavnig sustava
(stolica i bris zadnjeg crijeva). Također se uzimaju uzorci krvi za tzv. hemokulturu, cerebrospinalni
likvor, uzorci iz inficirane rane i dr. Osim dokazom bakterija u uzorku bolesničkog materijala, one
se mogu dokazati i utvrđivanjem specifičnih protutijela što ih stvara bolesnik tijekom infekcije.
Radi dokaza bakterijskog uzročnika infekcije, uzeti uzorci nasađuju se na bakteriološke podloge. U
laboratoriju se određenim postupcima provode istraživanja bakterija, i tako se ti mikroorganizmi
identificiraju prema međunarodno prihvaćenim standardima, te se svrstavaju u rod i vrstu, a često u
biovar ili serovar. Identifikacija bakterija u laboratoriju provodi se izravnim mikroskopskim
pregledom uzorka bolesničkog materijala kojim se utvrđuje njihova prisutnost i morfologija.
Mikroskopski preparat može biti neobojen, tj. nativan, ili obojen (različitim metodama no najčešće
onom prema Gramu, kada se bakterije razvrstavaju prema građi stanične stijenke). Konačna
identifikacija bakterija postiže se uzgojem bakterija na hranjivim podlogama, kada se promatraju
njihove kolonije i iz njih načinjeni mikroskopski preparati, te utvrđuju metabolička obilježja. Za
uspješno liječenje zarazne bolesti, neprocjenjivo je vrijedno utvrditi osjetljivost iz uzorka izdvojene
i identificirane bakterije prema antibakterijskim lijekovima.

2
3.UZGOJ BAKTERIJA

U početku znanstvenih istraživanja procesa u živim bićima pokusi su se odvijali na živim
organizmima (biljnim, životinjskim ili ljudskim) in vivo metodom (lat. unutar živog). Kasnije su se
počeli koristiti biološki eksperimenti kultiviranja tkiva izvan živućeg organizma. Kako su se
provodili u staklenim posudama – čašama, epruvetama ili Petrijevim zdjelicama uveden je pojam in
vitro (lat. u staklu). Danas pojam in vitro ima vrlo široko značenje i koristi se za biološku proceduru
koja se odvija izvan organizma za razliku od in vivo procedure koja se odvija unutar živog
organizma. Uzgoj (kultivacija) bakteerija u in vitro, tj. u laboratorijskim uvjetima obavlja se zbog
nekoliko razloga. Najvažniji je izdvajanje bakterija iz određenog materijala radi njihove
identifikacije, čime se postavlja dijagnoza infekcijske ili zarazne bolesti. To je tzv. etiološka (grč.
aitia – uzorak) ili mikrobiološka dijagnoza. Bakterije se također uzgajaju radi određivanja njihove
osjetljivosti prema antibakterijskim lijekovima, kako bi liječenje zaraze bilo što uspješnije, te radi
pripremanja antigena koji se rabi u serološkim (imunološkim) reakcijama ili za imunizaciju.
Tijekom uzgoja bakterija u laboratoriju potrebno je stvoriti uvjete što sličnije onima in vivo (lat. u
živom), tj. u prirodi, što podrazumijeva da se bakterijama moraju osigurati približno isti uvjeti kao i
čovjekovu organizmu. Jedino tako bakterije mogu očitovati svojstva vrste kojoj pripadaju. Prednosti
uzgoja u in vitro uvjetima su sljedeći:

 razmnožavanje in vitro je puno brže i dobije se veliki broj klonova
 moguće je razmnožavati ugrožene biljne vrste čime se pomaže očuvanju
bioraznolikosti
 kultura in vitro posebno je korisna za osnivanje banke gena koja čuva zdravstveno
ispravan, od virusa oslobođen

Uzgoj bakterija in vitro je kultivacija bakterija u laboratorijskim uvjetima – potrebno stvoriti uvjete
kao in vivo. Za uzgoj bakterija in vitro potrebno je:

1) hranjive tvari
2) određena koncentracija vodikovih iona
3) određena temperatura
4) prisutnost kisika
5) primjeren osmotski tlak

3
4.ODNOS BAKTERIJA PREMA ČINITELJIMA OKOLIŠA

Osim hranjivih sastojaka, za uzgoj bakterija u umjetnoj sredini potrebna je također određena
koncentracija vodikovih iona, određena temperatura i atmosfera, a važan je i osmotski tlak.
Koncentracija vodikovih iona važna je za uzgoj bakterija u umjetnoj sredini. Bakterije koje
uzrokuju bolesti čovjeka najbrže se razmnožavaju pri pH 7. U medicinskoj mikrobiološkoj
dijagnostici pH hranjivih podloga najčešće je od 7.2. do 7.4. Za bakterije je nužno da temperatura
pri kojoj rastu bude za njih optimalna. Postoje tri skupine bakterija:

1. psihrofilne – optimalna temperatura niža od 20°C
2. mezofilne – optimalna temperatura od 20 do 40°C
3. termofilne – optimalna temperatura viša od 40°C

Većina bakterija važnih za humanu patologiju su mezofilne bakterije, a optimalna temperatura za
većinu njih iznosi 35°C do 37°C. Zbog toga se bakterije uzgajaju u inkubatoru (termostatu) pri toj
temperaturi (tj. pri 35°C do 37°C) tijekom 24 sata, rjeđe 48 sati. Samo manji broj bakterijskih vrsta
uzgaja se nekoliko dana ili tjedana. Atmosferski kisik je važan za neke bakterije. Osmotski tlak u
hranjivim podlogama ovisi o koncentraciji hranjivih sastojaka. Najbolji je izotonični tlak jer
hipertonična sredina izaziva dehidraciju i plazmolizu bakterijske stanice. Nizak tlak uzrokuje
difuziju vode iz okoline u stanicu i sprečava izlas štetnih tvari iz stanice. Općenito bakterije trebaju
natrijev klorid u koncentraciji od 0,9% (fiziološka otopina).

4
5.BAKTERIOLOŠKE HRANJIVE PODLOGE

Bakterije važne za medicinsku bakteriologiju kao heterotrofni organizmi trebaju hranjive
podloge različitog sastava. Podloge redovito sadrže bjelančevine, ugljikohidrate, vitamine (osobito
B kompleks), tzv. činitelje rasta (najvažniji su činitelji X i V), purine, pirimidine i druge organske
spojeve. Hranjive podloge moraju također sadržati mineralne soli, elemente u tragovima i znatne
količine vode (najčešće se upotrebljava destilirana voda). Svi navedeni sastojci nužni su za
zadovoljenje potreba mijene tvari bakterija, čime se omogućuje njihov optimalan rast i
razmnožavanje. Nekada su se bakteriološke podloge priređivale u laboratorijama prema određeni
receptima. Danas se upotrebljavaju gotove hranjive podloge koje su u prometu kao suhe
(dehidrirane) podloge u obliku praška. Tim se suhim podlogama dodaje destilirana voda, a otapaju
se zagrijavanjem pri 100°C. Ako je potrebno, naknadno se podlogama mogu dodati određene tvari.
Bakteriološke hranjive podloge dijele se prema podrijetlu, konzistenciji, sastavu i namjeni. Prema
podrijetlu bakteriološke hranjive podloge mogu biti prirodne, sintetičke i polusintetičke.
1. Prirodne hranjive podloge u izvornom obliku nalaze se u prirodi (krv, krvni serum,
ascitesna tekućina, mlijeko i dr.), a kako su povoljna sastava, omogućuju rast i
razmnožavanje mnogih bakterija.
2. Sintetičke hranjive podloge sadrže hemijske sastojke koji su tačno određeni i
uravnoteženi.
3. Polusintetičke hranjive podloge priređuju se kombiniranjem sastojaka prirodnih i
sintetičkih hranjivih podloga.
Bakteriološke hranjive podloge razlikuju se prema konzistenciji i dijele na:

1. tekuće hranjive podloge,
2. polukrute (polutekuće) hranjive podloge,
3. krute hranjive podloge.

Polukrute i krute hranjive podloge dobivaju se dodavanjem agara tekućoj hranjivoj podlozi u
koncentraciji od otprilike 0,4% agara, odnosno od 0,8 do 1,5% agara (što ovisi o namjeni krute
podloge). Agar je polisaharidni ekstrakt nekih vrsta morskih algi, koji ne utječu na hranidbenu
vrijednost podloge i njezinu prozirnost. Bitno je da kroz agar, kad očvrsne, mogu difundirati
različite topljive tvari. Rast bakterija različito se očituje na krutim, odnosno u tekućim podlogama.
Prema sastavu, bakteriološke hranjive podloge mogu biti jednostavne i složene.

1. Jednostavne podloge sadrže samo jednu tvar koja je dovoljna za rast i bakterija (kao što su
hranjivi bujon – juha, hranjivi agar, peptonska voda), a mogu poslužiti kao osnova za
priređivanje složenih hranjivih podloga.
2. Složene podloge kao osnovu sadrže jednostavnu podlogu s dodatkom mnogih hranjivih
sastojaka, što ovisi o njihovoj namjeni.

Hranjive podloge za izdvajanje bakterija iz materijala sadrže mnoge hranjive tvari jer im je namjena
omogućiti rast i razmnožavanje različitih bakterijskih vrsta. To je potrebno zato što se unaprijed ne
zna koje su bakterije prisutne u nekom materijalu. Selektivne hranjive podloge zbog tvari koje
sadrže omogućuju bolji rast jedne vrste bakterija, a inhibiraju ili potpuno sprečavaju rast drugih
vrsta.
5
Njihova selektivnost najčešće se postiže dodatkom nekih štetnih tvari za neke vrste bakterija, poput
antibiotika, akridinskih i drugih boja, te nekih soli u većim koncentracijama. Na primjer, u tzv.
DES-agaru žučne soli inhibiraju rast osjetljivih vrsta crijevnih bakterija, a selenit-F bujon inhibira
rast fiziološke flore probavnog sistema. Diferncijalne hranjive podloge primjenjuju se za
razlikovanje pojedinih bakterijskih vrsta izraslih u mješanoj kulturi, osobito onih koje su slične
svojim uzgojnim svojstvima. Sadrže tvari koje svojom prisutnošću omogućuju da se očituju
određena svojstva neke bakterijske vrste kako bi se razlikovala od druge vrste. Na primjer,
sposobnost razgradnje nekog ugljikohidrata, razlikovanje nehemolitičkih od hemolitičkih bakterija
na krvnom agaru, razlikovanje laktoza-pozitivnih od laktoza-negativnih kolonija na Endo-agaru itd.
Diferencijalne podloge mogu se učiniti i selektivnima dodavanjem selektivne tvari koja inhibira rast
neželjenih mikroorganizama. Selektivne i diferencijalne podloge osobito su važne u medicinskoj
mikrobiologiji gdje brzo izdvajanje (izolacija) i identifikacija mikroorganizama ubrzavaju liječenje.
Hranjive podloge za određivanje biohemijskih svojstava sadrže neke tvari (ugljikohidrate,
bjelančevine, aminokiseline, amide, masti, nukelinske kiseline i dr.) koje se ugrađuju u hranjivu
podlogu da bi ih eventualno prisutni specifični enzimi razradili. Hranjive podloge za čuvanje
bakterijskih kultura namijenjene su uzgoju i što duljem preživljavanju bakterija. Hranjive podloge
za posebne namjene obuhvaćaju, primjerice, hranjive podloge što se upotrebljavaju za dokazivanje
osjetljivosti bakterija prema antibakterijskim lijekovima (npr. Mü ller-Hintonov agar) te podloge u
kojima su optimalni uvjeti za proizvodnju specifičnih bakterijskih otrova (npr. Dolman-Wilsonov
bujon) i dr. Transportne hranjive podloge mogu se svrstati u hranjive podloge u širem smislu jer
omogućuju preživljavanje samo određene vrste bakterija, tijekom prijevoza (transporta) do
laboratorija. Potrebne su za vrlo osjetljive bakterije koje izvan nositelja ne mogu dugo preživjeti
(temperatura) te za one koje trebaju posebnu atmosferu [ugljikov dioksid za gonokok (Neisseria
gonorrhoeae), anaerobni uvjeti za anaerobne bakterije itd.]. Važno je naglasiti da hranjive podloge
moraju biti sterilne te da se moraju aseptički razlijevati iz većih posuda u manje (Petrijeve zdjelice,
tzv. petrijevke ili u epruvete), nakon čega se na njih nacjepljuje retraživani materijal.

6
6. ZAKLJUČAK

Dakle dijagnostifikovanje bakterijskih infekcija je moguće bakteriološkim tehnikama i
serološkim bakteriološkim testovima. Za ispitivanje osjetljivosti bakterija na uzorke, koriste se
preporuke i standardi CLSI (Clinical and Laboratory Standard Institute, USA). Sama pravovremena
dijagnostika bakterijskih infekcija je jako važna iz razloga sprečavanja razvoja bolesti i posljedica
koje mogu proisteći iz nje. Sve bakteriološke serološke analize se rade sa krvi kao uzorkom, i
obuhvataju utvrđivanje antitijela na bakterije sifilisa, mikoplazmu pneumonije, helikobakter,
boreliju, hlamidiju trahomatis, i moguće uzročnike polno prenosivih bolesti. Laboratorijska
dijagnostika je zdravstveno i znanstveno područje koje se bavi in vitro analizom ljudskog biološkog
materijala. Uzgoj bakterija in vitro, tj. u laboratorijskim uvjetima obavlja se zbog nekoliko razloga.
Najvažniji je izdvajanje bakterija iz određenog materijala radi njihove identifikacije, čime se
postavlja dijagnoza infekcijske ili zarazne bolesti. Kako bi se dijagnosticirala infekcija, što je složen
proces, presudno je važna suradnja kliničara i mikrobiologa. Za sve mikroorganizme, pa tako i za
bakterije, vrijedi pravilo da je ispravno odabran, uzet, poslan i pohranjen uzorak bolesničkog
materijala preduvjet za postavljanje tačne i brze dijagnoze određene bakterijske infekcije. Nadalje,
uzorak valja uzeti u pravo vrijeme tijekom bolesti, po mogućnosti prije antimikrobnog liječenja, i u
dovoljnoj količini. Korisno je također naznačiti klinički sindrom koji je utvrđen i uzročnike što ih
liječnik očekuje. Serološke metode istraživanja imaju veliku praktičnu primjenu u dijagnostici
bolesti uzrokovanih infektivnim agensima. Serološke reakcije su vidljivi rezultat vezivanja antigena
i antitijela in vitro. Svrha serološke tehnike je:

1) da se pomoću poznatih antigena utvrdi prisutnost specifičnih antitijela u ispitivanom
serumu, ili
2) da se pomoću poznatih antitijela utvrde uzročnici u ispitivanom materijalu ili iz
kulture mikroorganizama.

Serološke metode koje se najčešće primjenjuju su: aglutinacija, precipitacija, neutralizacija,
bakterioliza, reakcija vezivanja komplenta, i dr. Danas se široko primjenjuje i imunoenzimski
(ELISA) test, metoda s visokim stupnjem osjetljivosti i specifičnosti.

7
7. LITERATURA

1)dr.sc. Z. Volner; Opća medicinska mikrobiologija s epidemiologijom i imunologijom; Školska
knjiga Zagreb; 2008.
2)S. Kalenić i suradnici; Medicinska mikrobiologija; Medicinska naklada; Zagreb; 2013.

3)G. Mlinarić Galinović, M. Ramljak Šešo i suradnici; Specijalna medicinska mikrobiologija i
parazitologija; Merkur A.B.D.; Zagreb, 2003.

4)https://prezi.com/rajljdqpfrb6/laboratorijska-dijagnostika-bakterijskih-infekcija/

5)http://med.mefmo.ba/eucenje/claroline/backends/download.php?url=L1ByYWt0aWt1bV96YV92
amV6YmUvUHJha3Rpa3VtX3phX3ZqZXpiZV8yMDE2XzE3LnBkZg%3D%3D&cidReset=true
&cidReq=MIK3G
6)https://www.slideshare.net/kobas/medicinska-bakterilogija

8