You are on page 1of 9

1

SINTEZA KNJIŽEVNOTEORIJSKIH POJMOVA

književnost = umjetnost riječi
 književnost prema načinu pisanja:
– proza
– stih
 književnost prema podjeli na rodove:
– lirika/poezija (osjećajnost)
– epika/proza (pripovijedanje)
– drama (izvođenje na sceni)

PROZA

TEMA – predmet pripovijedanja, opisivanja ili prikazivanja u književnom djelu
MOTIV – najmanja tematska jedinica / poticaj književniku da napiše književno djelo

IDEJA ili OSNOVNA MISAO – piščev stav o problemu koji prikazuje

PRIPOVJEDNE TEHNIKE – načini iznošenja teme:
– pripovijedanje
– opis
– dijalog/monolog
– unutarnji monolog

FABULA – slijed događaja u epskome djelu; događaji se mogu pripovijedati kronološki pokazujući vremenski slijed te
retrospekcijom – prekidanjem vremenskog slijeda, vraćanjem natrag
- fabula ima uvod, zaplet, vrhunac radnje i rasplet
- jednostavna (novela, crtica, kraća prozna djela)
- složena (više fabularnih crta – roman)

KOMPOZICIJA / DIJELOVI FABULE – mđusoban odnos pojedinih dijelova književnoga teksta. Sastaoji se od uvoda
(početka radnje), zapleta (događaja koji potiče daljnja zbivanja), vrhunca radnje (najnapetijega dijela) i raspleta
(događaja koji potiče raspletanje radnje).
2

PRIPOVIJEDANJE je pripovjedna tehnika kojom se izražava zapažanje promjena u vremenu; iznošenje radnja, zbivanja
i stanja koja se izmjenjuju u čvrstoj međusobnoj povezanosti
– u 1. licu (ja - oblik : Bio sam klonuo...)
– u 3. licu (on - oblik: Dođe do mlina baka...)
DIJALOG – direktan (navedene riječi lika kako ih je rekao)
– indirektan (autor prepričava riječi lika: On reče da vjeruje.)

UNUTARNJI MONOLOG – piščevo iznošenje razmišljanja lika

LIK – tip čovjeka prikazan u pripovjednom djelu
– djeluje motivirano, tj. zbog motiva koje autor mora objasniti

KARAKTERIZACIJA LIKA – postupci koje autor primjenjuje u izgradnji lika
- fizička (vanjski izgled)
- etička ili moralna – prikazuju se moralne osobine lika (vjernost, poštenje, domoljublje, razlikovanje dobra i zla
- socijalna/sociološka (društvena pripadnost lika, način života)
- psihološka (osjećaji, misli i stavovi lika; unutrašnje proživljavanje)
- govorna (način govora otkriva porijeklo, obrazovanje, pripadnost kraju ...).

PRIPOVJEDAČ – moguća perspektiva iz koje se pripovijeda. U književnome djelu autor (pisac) ulogu pripovjedača
dodjeljuje samome sebi ili jednoj osobi u djelu pa radnja može biti ispričana u 1. osobi ( pripovjedač pripovijeda kao da
je lik u knjievnom djelu, odnosno kao da je i sam sudjelovao u događajima o kojima piše) ili u 3. osobi (osoba koja u
književnom djelu pripovijeda o osobama i zbivanjima, a zna sve što se dogodilo).

PROZNE VRSTE:
– kratke prozne vrste zagonetka, poslovica, mit, legenda, crtica, novela, humoreska, pripovijetka
– duge prozne vrste roman, putopis

BAJKA – pripovjedno djelo s nestvarnim likovima i događajima u kojoj se sukobljavaju dobro i zlo

MODERNA/SUVREMENA BAJKA – vrsta bajke koja govori o problemima, karakterima i idejama
današnjeg vremena; u njoj se miješaju elementi basne, alegorije i znanstvene fantastike

BASNA – kraća epska vrsta u kojoj se pripovijeda jedan događaj, likovi su životinje (rjeđe biljke i stvari)
koje imaju osobine ljudi; likovi dobivaju alegorijsko, preneseno značenje; basna završava poukom
3

CRTICA – kraće prozno književno djelo; pripovijetka koja na kratak i sažet način prikazuje sliku iz života ili događaj u
kojem sudjeluju jedan, dva ili tri lika; na kraju najčešće dolazi do neočekivanog obrata; prožeta je osjećajnošću

ZAGONETKA – kraća prozna vrsta koja se ostvaruje postavljanjem pitanja na koje se traži jasna i nedvosmislen
odgovor – odgonetka (Nije drvo, a listove imade, nije čovjek, a pričati znade? = Knjiga.)

POSLOVICA – jezgrovit izričaj koji sadržava sažeto apstraktno iskustvo primjenjivo na široko područje stvarnih
situacija (Sit gladnu ne vjeruje.)

NOVELA – kratka pripovijetka usredotočena na psihološku karakterizaciju lika, s malim brojem likova, jednostavnom
fabulom i neočekivanom poantom/efektnim završetkom na kraju

HUMORESKA – priča koju karakterizira vedar humor i jednostavnost (Kod kuće je najgore, zbirka humoreski E.
Kishona)

PRIPOVIJETKA – kraće prozno djelo koje govori o kakvu događaju ili osobi

LEGENDA – priča o životu neke osobe ili o događajima iz prošlosti (Slavenske legende, V. Nazor)

MIT – priča vezana uz podrijetlo i nastanak svijeta u cjelini ili uz podrijetlo i nastanak pojedinih pojava, osoba ili čitavih
naroda; mit je sastavni dio kulture svakog naroda (grčka i rimska mitologija)

ROMAN – dulji prozni pripovjedni oblik utemeljen na razvijenoj, razgranatoj fabuli s mnogobrojnim epizodama i
likovima
– prema temi: ljubavni, društveni, pustolovni, znanstvenofantastični, povijesni, kriminalistički...

AUTOBIOGRAFIJA – umjetnički oblikovano djelo u kojem pisac prikazuje svoj život

DNEVNIK – književno djelo u kojem pisac iz dana u dan bilježi svoje doživljaje, zapažanja, osjećaje, razmišljanja

PUTOPIS – prozna vrsta u kojoj autor opisuje krajeve kroz koje je putovao i iznosi zanimljivosti o njihovoj prošlosti i
sadašnjosti te o životu i običajima njihovih stanovnika (Welcome to Croatia, Kristijan Vujičić)

PRISTUP TEMI U KNJIŽEVNOM DJELU:
4

HUMOR – umjetnički ostvaraj smiješnog, ljudski nedostaci prikazani šaljivo, bez zlobe i želje za
osuđivanjem

IRONIJA – podrugljivo ismijavanje, govori se suprotno od onog što se misli (Baš si „pametan.")

SATIRA – oštra kritika društvenih pojava i određenih karaktera; satira upozorava i ismijava ljudske slabosti

POEZIJA - LIRIKA

– lirsko i epsko te lirsko-epsko
– lirsko pjesništvo:
– autorsko, narodno
– u stihu
– pjesma u prozi
– epsko: ep, epska pjesma
lirsko - epsko: balada – mješovita književna vrsta u kojoj se sjedinjuju lirski, epski i dramski elementi (pripovijedanje +
tuga + nesretan ishod)

AUTORSKA LIRIKA – autor joj poznat; ponekad se skriva iza pojma – LIRSKI SUBJEKT = osoba ili stvar koja o sebi
govori kroz pjesmu (Tadijanović, Školjka)

OSOBINE LIRIKE
osjećajnost
← sažetost
← slikovitost
← ritmičnost

LIRSKA PJESMA jest književna vrsta u stihu ili u prozi.
VRSTE LIRSKIH PJESAMA :
a) LJUBAVNA PJESMA – opjevavaju se najintimniji osjećaji kao što su žudnja za nekim, uživanje u ljubavi, žalost
zbog rastanka ili nestanka voljenog bića.
b) PEJZAŽNA PJESMA – pjesma s temom iz prirode, krajolika; slike prirode izmiješane su s pjesnikovim
doživljajima iosjećajima.
c) DOMOLJUBNA PJESMA – izražava se ljubav prema domovini, narodu, jeziku, povijesnim osobama.
5

d) MISAONA (REFLEKSIVNA) PJESMA – pjesnik iznosi svoje stajalište o ljubavi, smrti, prijateljstvu, svemiru,
vjernosti, sreći, žalosti, uopće o životu.
e) RELIGIOZNA PJESMA – govori o Bogu, božanskim osobama i vjerskim osjećajima.
f) SOCIJALNA PJESMA – govori o temi iz društvenog života i osjećajima.

PJESMA U PROZI je tekst koji sadrži sliku života izraženu jezikom mašte i osjećaja; pisana je u proznom obliku koji
odiše osobinama lirske pjesme; prijelazni oblik između slobodnog stiha i proze; pisac bira lirsku temu; obogaćuje tekst
stilskim figurama; pomno određuje ritam u svakoj rečenici (Kiša na Pagu, Slavko Mihalić)

TEMA – prema temi lirske pjesme mogu biti:
ljubavne, socijalne, misaone/refleksivne, rodoljubne, pejzažne, intimne, duhovne/religiozne

MOTIVI – najmanji dio teme, mogu biti raznovrsni i o njihovom izboru i kompoziciji ovisi karakter pjesme

PJESNIČKE SLIKE – zbir motiva i određenog raspoloženja ostvarenog pomoću stilskih sredstava i ritma; mogu biti
vizualne/vidne; auditivne/slušne; olfaktivne/mirisne; taktilne/opipne; gustativne/okusne

KOMPOZICIJA – način povezivanja motiva u pjesničke slike i slika u cjelinu pjesme

STROFA – kompozicijska cjelina od nekoliko stihova

VRSTE STROFA: 2 – dvostih ili distih; 3 – tercina; 4 – katren; 6 – sestina; 7 – septima; 8 – oktava; 10 – decima

VRSTE STIHOVA PO BROJU SLOGOVA
stih = jedan redak u pjesmi
8 slogova = osmerac; 10 = deseterac/epski – s cezurom ili stankom iza 4. sloga; lirski deseterac – stihovi
usmene narodne poezije; 11 = jedanaesterac; 12 = dvanaesterac

SLOBODNI STIH – stih koji rimom nije vezan s drugim stihom

HAIKU – pjesma od triju stihova, podrijetlom iz Japana; u stihovima koji imaju 5, 7 i 5 slogova haiku
sažima snažan doživljaj ljepote; motivi su najčešće uzeti iz prirode (S plijenom u kljunu / i vrabac se /
usamljuje Dubravko Ivančan)
6

HIMNA – svečana pjesma posvećena nekomu ili nečemu što je vrijedno najvećega poštovanja ili
divljenja; može biti ispjevana u čast domovini, države, Boga, junaka, prirode… (Himnos, A.B.Šimić)

SONET = najzahtjevnija pjesnička vrsta, sastavljena od dva katrena i dva terceta, 14 stihova vezanih točno
određenim rasporedom rime (Petrarkin sonet: abba abba cdc cdc ili cde cde)

POVJESTICA – lirsko-epska pjesma u kojoj su opjevani događaji iz hrvatske povijesti ili iz narodne predaje
(Kugina kuća, Smrt Petra Svačića, A. Šenoa)

RITAM – ravnomjerno ponavljanje određenih jezičnih elemenata: glasova, slogova, riječi; pravilno
izmjenjivanje naglašenih i nenaglašenih slogova te dugih i kratkih stihova; ritam čine i rima, glasovna
ponavljanja, osobit izbor riječi, red riječi, pjesničke figure; može biti brz, umjeren, spor

RIMA – glasovno podudaranje na kraju stihova
– parna aa bb cc
– ukrštena ili unakrsna abab
– obgrljena abba
– nagomilana aaa, aaaa
– isprekidana abcb, abcdacd
– isprekidana (nema čvrste sheme: abc dab itd.)

DIJALEKTALNA/DIJALEKTNA POEZIJA – poezija na nekom narječju – čakavskom, kajkavskom, štokavskom

EP – opsežno književno djelo pisano u stihovima; opširno pripovijeda o poznatim događajima i osobama
iz prošlosti (junački ep, povijesni ep, životinjski ep, romantični ep)

STILSKA IZRAŽAJNA SREDSTVA
SLIKOVITOST
METAFORA – stilsko sredstvo prenesenog značenja; može se shvatiti kao skraćena usporedba; nastaje na
temelju srodnosti među pojmovima; njihovom usporedbom stvara se nova slika; metaforom se po načelu
sličnosti prenose pojmovi iz jednog područja života i svijeta u druga područja

PERSONIFIKACIJA – vrsta metafore u kojoj se neživom pridaju osobine živog (Tri moja brata, J.Pupačić:
Livade su me voljele./Nosile su moj glas/I njime su sjekle potoke)
7

EPITET – ukrasni pridjev

STALNI EPITET – pridjev koji se uvijek dodaje istoj imenici u različitim pjesmama; uobičajan je u
narodnoj/usmenoj pjesmi (mila majka, rumeno lice…)

ALEGORIJA – preneseno značenje protegnuto na cijelo djelo (Oblak, D.Cesarić)

RETORIČKO PITANJE – pitanje na koje se ne očekuje odgovor (Vesna Krmpotić: Glas vode u rijeci: Tko me
ponizio k rijeci,/mene koja sam voda?)

USPOREDBA – uspoređivanje po sličnosti (kao, poput, nalik...)

HIPERBOLA – preuveličavanje radi naglašavanja („Čekam te cijelu vječnost.")

KONTRAST – uspoređivanje po različitosti (crn – bijel)

SIMBOL – znak koji označuje neki pojam ili na njega podsjeća (maslinova grančica = mir); značenje nekih
simbola vidljivo je iz konteksta umjetničkih djela; do njega dolazimo interpretacijom, tumačenjem
(željeznica u Matoševu Notturnu = simbol života koji prolazi); stilski postupak zamjenjivanja nekog pojma
jednom riječju koja ima preneseno značenje

ZVUČNOST
ASONANCA – ponavljanje istih samoglasnika (oko sokolovo; O, majko žalosna! Kaži što to sja / U tvojim
očima / Dugo u noć, u zimsku bijelu noć? D. Tadijanović)

ALITERACIJA – ponavljanje istih ili zvukovno bliskih suglasnika i glasovnih skupina na početku više riječi
radi postizanja zvukovnog ugođaja, pojačavanja zvučnosti i ritmičnosti.(I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne
smrče…, V. Nazor); aliteracija i asonanca često su udružene

ONOMATOPEJA – oponašanje zvukova iz prirode, životinjskog glasanja ili nekih drugih zvukova glasovima
u stihu (Sitni cvrčak sjetno cvrči/jasan kao srebren vir, Notturno, A.G.Matoš)

RITMIČNOST
INVERZIJA – obrnut red riječi od uobičajenog
8

GRADACIJA/STUPNJEVANJE – figura nabrajanja, pojačavanja; nastaje takvim izborom riječi, slika i misli
kojima se izaziva postupno pojačavanje ili slabljenje od početne predodžbe ili misli (T. Ujević: Dažd:
Budi/kiša sve što u nama drijema;/draga/kiša sve što u nama plače;/tješi/kiša sve što u nama cvili.

ELIPSA – izostavljanje jedne riječi ili više riječi, u rečenici (ili stihu) čime se ne narušava smisao, a postiže
sažetost iskaza, zgusnutost i snaga u izražavanju misli, osjećaja (Mlačna noć; u selu lavež; kasan/Ćuk il
netopir; Notturno, A.G. Matoš)

PONAVLJANJE – izražajno sredstva kojim se ističe neka ideja ili naglašava zvučni doživljaj teksta

OPKORAČENJE – pjesnički postupak u kojem se nekoliko riječi prenosi iz jednog stiha u drugi stih, iz jedne
kitice u drugu kiticu

PREBACIVANJE – prenošenje samo jedne riječi u drugi stih

DRAMA

DRAMA – zajedničko ime za rod književnih djela pisanih za izvođenje na sceni

DRAMSKE VRSTE:
– komedija – scensko djelo humorističnog sadržaja, sa sretnim završetkom (Građanin plemić, J. B. P.
Molière)
– tragedija – scensko djelo uzvišenoga stila, likovi u dramskom sukobu zastupaju uzvišene ideje, završe
nesretno, smrću (Antigona, Sofoklo)
– drama u užem smislu – scensko djelo sa sukobima bliskim svakodnevnom životu (Mećava, P. Budak)

MONODRAMA – književno/kazališno dramsko djelo za jedan lik/za jednog glumca

KOMPOZICIJA DRAMSKOG DJELA: ekspozicija ili uvod, zaplet, radnja u usponu, kulminacija, peripetija ili
obrat, rasplet, epilog
9

DRAMSKI SUKOB – sukob svjetonazora likova ili načina gledanja na problem u scenskom djelu; obično
postoje dvije strane koje na istu stvar gledaju različito i to dovodi do sukoba (npr. Romeo i Julija –
roditelji)

DIJELOVI DRAMSKOG TEKSTA
DIJALOG/RAZGOVOR – postupak u kojem dva lika ili više likova priopćuju svoje osjećaje, misli ili
stajališta; razgovor pridonosi zanimljivosti teksta, življem razvoju radnje, pomaže u jasnijem prikazivanju
likova

MONOLOG – govor jednog lika

DIDASKALIJE – upute autora/redatelja glumcima i scenaristu; često napisane u zagradama ili/i kosim
slovima

PRIZOR/SCENA – sastoji se od više situacija, mijenja se dolaskom novog lika ili promjenom mjesta radnje

ČIN – manja cjelina dramskog djela; označuje se podizanjem i spuštanjem kazališnog zastora ili paljenjem
i gašenjem svjetla; manji dIjelovi čina jesu PRIZORI, SLIKE ili SCENE

PROTAGONIST – glavni lik u književnom, kazališnom ili filmskom djelu; nositelj radnje i pokretač zbivanja;
glumac koji igra glavnu ulogu

ANTAGONIST – lik suprotstavljen glavnom liku; protivnik, suparnik (Sofoklo: Antigona; Antigona je
protagonistica, a Kreont je njezin antagonist)

DRAMATIZACIJA – prilagodba književnoga djela za prikazivanje na pozornici