You are on page 1of 3

U kući sjede deda Rade, lopov Sava i Branko.

DEDA: Vidiš, dragi rođače, kako se u našoj bašti modri onaj sljez?

SAVA: Bog s tobom Rade, gdje sljez može da se modri, sve nacije odavde do Bihaća vide
da je sljez crn, a kod tebe se modri!

DEDA: Hajde stara budalo, da si se ti razumio u boje – ne bi u zatvoru završio stotinu
puta! Branko sine, reci mu koje je boje sljez!

BRANKO: Sljez je modar.

SAVA: A prošle godine si govorio da je crven, šta ćemo sad?!

DEDA: Prošle godine je i bio crven, a ti si ćoravi lopov!

SAVA: Nije ti to lijepo pobratime, sad ćeš reći i da lisica nije žuta?

DEDA: Žut je tvoj nos! Lisica je crvena od kako je svijeta i vijeka!

SAVA: Hah! Eno ga opet – crvena! Sve nacije odavde do Bihaća znaju da je lisica žuta, a ti
naš'o izmišljat'!

DEDA: Bihaća pa Bihaća! K'o da se vascijeli svijet rasuo odavde do Bihaća. Sve one
budale što su s tobom u zatvoru ležale znaju da je žuta, a ti zapeo da je crvena! Pij tu
moju rakiju i ne kvari mi unučad krivim informacijama, tako ti boga.

BRANKO: Deda, odosmo mi u školu.

DEDA: Hajde, doviđenja.

Branko dolazi u školu. Učiteljica šeta po razredu, a djeca sjede.

UČITELJICA: Djeco, ko će nam danas reći koje je boje vuk?

BRANKO: (diže ruku)

UČITELJICA: Evo ga, Branko će nam kazati!

BRANKO: (glasno, da ga cijela učionica čuje) Učiteljice, vuk je zelen!

UČITELJICA: Bog s tobom, dijete, gdje si to čuo?

BRANKO: (samouvjereno) Tako kaže moj djed!

UČITELJICA: Nije tačno, vuk nije zelen.

BRANKO: (glasno) E jest, zelen je!

UČITELJICA: Nije!

BRANKO: Jeste! Tako kaže moj deda i tako mora biti!

jezikaro jedna.. DEDA: Nisam ti ja nikakav gospodin. Vuk je siv. pakuj stvari i idemo pravac učiteljici! Deda i Branko idu prema školi. BRANKO: Deda. treba tebe ovim štapom izmlatiti. DEDA: Nema 'ali deda'. gospodine. Vuk je zelen. Deda prilazi učiteljici. a Branko se izdvaja ispred publike. nemojte tako. bolje rečeno – budalom.. je li? Pazi ti nje! Ja se s vucima rodio i odrastao. Deda i Branko ulaze u kuću. ovakva i onakva. ha? Nije zelen.. ti mi bolje od mene znaš kakav je to vuk. što plačeš? BRANKO: (uplakan) Učiteljica me pitala kakve je boje vuk i ja rekao da je zelen! DEDA: Pa nego šta je nego zelen? BRANKO: Ona kaže da nije zelen. a učiteljica ostaje ispred škole uplakana. ja vukove znam bolje nego ti ovu dječurliju ovdje. da se jednom naučiš pameti! UČITELJICA: (plače) Ali. deda. šiškavice jedna. Deda sjeda. je li jasno? BRANKO: Ali deda. Siv (glasnije) – zapamti to! Branko trči kući uplakan i zove dedu.. čitavog vijeka s njima muku mučio. Deda nosi štap. a ti se našla da soliš pamet narodu kakav je to vuk! Ma sram te i stid bilo. a Branko stoji pored stola.. DEDA: A je li.. pa ću ti ja pokazati. Šta tebe briga kakav je vuk? BRANKO: Pa šta ću kad me pitala?! DEDA: Od sad ima da šutiš. unese mu se u lice i povuče ga za uho) Kaži ti svom mudrom djedu da to nije istina. pa zelen. Rekla mi je da kažem svom MUDROM djedu da je vuk siv! I još me potegla za uši! DEDA: Šta? Mog unuka potegla za uši? Ma zapamtiće ona mene! I još mene nazvala mudrim. šiškavice šiškava! Ti toj gospodi petljaj i laži kakav je vuk. Branko. a pored zida stoji učiteljica. DEDA: Šta je bilo.. DEDA: A i ti. je li?! A dotle li smo došli! I još reći da vuk nije zelen već nekakav – joj kad joj ja dođem! E neće moći više tako.. Ispred škole stoje djeca.UČITELJICA: (prilazi Branku. ima da šutiš! Djed ostaje da sjedi. ... idemo kući! Deda i Branko odlaze. nek te još jednom čujem da blejiš kakav je ko.

.....BRANKO: (obraća se publici) Minulo je od tih neveselih dana već skoro pola vijeka. Kraj . a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez. Prosto ti se plače.. iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio.. Djeda već odavno nema na ovome svijetu. Znam samo da u proljeće iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko.. prozračno i svijetlo.