You are on page 1of 33

Tužba protiv HRVATSKE ODVJETNIČKE KOMORE ……….str.

2-18

Podnesak od 13. lipnja 2011. …………………………………..str. 19-25

Rješenje sutkinje Jasne Zoretić Rendulić……………………str. 26-27

Žalba………………………………………………………………...str. 28-29

Rješenje sutkinje Tatjane Ivošević Turk……………………...str. 30-31

Sažetak……………………………………………………………...str. 32-33

1
Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu
Ilica 207, Zagreb
Kazneni predmet:
Privatni tužitelj: Ante Vranković, Domjanićeva 15, 10380 Sveti Ivan Zelina,
Okrivljenik: Hrvatska odvjetnička komora, organizacija odvjetnika iz Zagreba,
OIB: 97760500066, Koturaška cesta 53, 10 000 Zagreb

PRIVATNA TUŽBA
2x

I Privatni tužitelj, Ante Vranković, sukladno odredbama ZKP-a, u otvorenom roku podnosi ovu
PRIVATNU TUŽBU
Protiv Hrvatske odvjetničke komore, organizacije odvjetnika iz Zagreba,

što je:
1) (1. kleveta) u Večernjem listu od 13. svibnja 2010., na str. 19, u članku „Očajnički čin - Štrajka
glađu zbog imovinskopravnih sporova sa sestrom“ (Dokaz 1), privatni tužitelj oklevetan od
strane okrivljenika na način insinuacije tj. podvale, i to neistinitom izjavom okrivljenika koja
može škoditi časti ili ugledu privatnoga tužitelja, a koja glasi: „HOK je odbacio prijavu jer ne
postoji nijedan element kršenja kodeksa odvjetničke etike, kažu u Komori.“ (Dokaz 1/a)
2) (2. kleveta) u rješenju – dopisu upućenom privatnome tužitelju od strane okrivljenika dana 10.
svibnja 2010. (Dokaz 47), privatni tužitelj oklevetan od strane odgovorne osobe okrivljenika
gđe Tamare Abel (vidjeti Zakon o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela, čl. 3-5) na
način podvele tj. insinuacije, i to njezinom neistinitom izjavom pisano iznesenom u svojstvu
disciplinske tužiteljice tj. odgovorne osobe okrivljenika, a koja neistinita izjava može škoditi
časti ili ugledu privatnoga tužitelja, te koja glasi: „…obavještavamo Vas da u postupanju
prijavljene odvjetnice nismo našli težu niti lakšu povredu dužnosti i ugleda odvjetništva, pa je
Vaša prijava – odbačena. Iz navoda prijave i dokaza prikupljenih u postupku odlučivanja o
osnovanosti Vaše prijave, utvrdili smo da nije počinjena disciplinska povreda, te je radi toga
prijava odbačena.“ (Dokaz 47). Isto to rješenje – dopis koje sadrži navedenu klevetu
okrivljenika protiv privatnoga tužitelja, poslan je od strane okrivljenika privatnome tužitelju, ali i
na adresu Odvjetničkog zbora Zagreba i odvjetnice Diane Vranković Zoričić (Dokaz 47).

OBRAZLOŽENJE
I.
UVOD
Dana 18. siječnja 2010. poslao sam na adresu okrivljenika svoju disciplinsku prijavu (Dokaz 46) protiv
članice okrivljenika, odvjetnice Diane Vranković Zoričić, koja je inače moja biološka sestra.
Smrt moje majke Anice
Biološkom, (a ne stvarnom) sestrom nazivam je stoga što se ona u veljači 1982. godine na Centru za
socijalnu skrb u Zelini pismeno odrekla naše majke Anice, maliciozno je lažno proglasivši „lošom majkom“, s
argumentacijom da bi ju majka bila udarila kada ona kao dijete nije htjela jesti i tome slično(!). Tim javnim
odricanjem u malom mjestu u kojem se sve brzo sazna, odvjetnica Diana Vranković Zoričić je uzrokovala majčinu
smrt samoubojstvom sljedećega dana. Da je navedena članica okrivljenika, koja je tada imala 17 godina, te je
polazila Centar za upravu i pravosuđe, ovakav slijed događaja izazvala svjesno (jer je znala za majčino teško
psihičko stanje i rezanje vena svega par mjeseci ranije), i to iz razloga pukog koristoljublja, vidi se iz činjenica da
je ona nakon majčine smrti prisvojila cjelokupne iznose majčinih mirovina, (o čemu svjedoče odresci majčinih
mirovina koje sam priložio na ovom sudu u predmetu 19. K-32/10, na kojima se nalazi jedino ime Diana
Vranković), premda je po zakonu ona zapravo trebala biti proglašena nedostojnom nasljeđivanja iza pok. majke,
jer je svojim odricanjem izazvala majčinu smrt, ili iste mirovine barem dijeliti samnom, koji sam u isto to vrijeme

2
također bio na školovanju. Tim prisvojenim mirovinama članica okrivljenika je u samo 4 godine, 1983. i 1987.
kupila dvije bunde (kratku i dugu!), 8 godina je pohađala nastavu francuskog jezika u Centru za strane jezike
Vodnikovoj 12 u Zagrebu (koji jezik ona na koncu ne govori), te si je priuštila u ono doba ekstravagantna
putovanja u London, Lenjingrad, Prag i Den Haag. To sam sve na temelju brojnih priloženih dokumenata detaljno
dokazao u svojoj privatnoj tužbi podnesenoj ovome sudu dana 16. 4. 2010., (Dokaz 36 i 38), kao i u mojoj Dopuni
disciplinske prijave, poslanoj na adresu okrivljenika istoga dana, 16. travnja 2010. (Dokaz 2-45), a koja se
sastojala od mojih dviju privatnih tužbi, podnesenih Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu dana 16. 4. 2010.
(Dokaz 34-44), i dana 8. 3. 2010. (Dokaz 6-33).

Smrt mojeg oca Dinka
U istoj dopuni Disciplinske prijave sam dokazao da je odvjetnica Diana Vranković Zoričić obilato
profitirala i iz smrti našeg oca Dinka, kojem je također, kao i majci, odbila pružiti nužnu pomoć. Naime, premda je
od početka 1994. bilo jasno da je ocu hitno potrebna operacija srca, odvjetnica Vranković Zoričić je odbila u tu
svrhu prodati svoju polovicu kuće (u kojoj nakon majčine smrti 1982. nitko ne živi), naslijeđene po majci, koje se
ona odrekla, prouzročivši time njezinu smrt, ali se nije odrekla i majčine imovine. Zbog tog njezinog odbijanja
pružanja nužne pomoći, naš je otac na neophodnu mu hitnu operaciju srca otišao u veljači 1996., tj. godinu i pol
dana kasnije nego što bi otišao da je kuća bila prodana kada se za nju u ljeto 1994. zanimao gdin Matura iz
Zeline. Dakle, radi ovog odbijanja tada već uspješne zagrebačke odvjetnice Diane Vranković da za spas života
svojeg i mojeg oca kao nužnu pomoć proda polovicu kuće koju je 1982. naslijedila po majci koju je prethodno
svjesno poslala u smrt, tata je na operaciju srca 1996. otišao u mnogo lošijem zdravstvenom stanju od onog u
kojem je bio u ljeto 1994. O tome postoji detaljna medicinska dokumentacija iz vremena 14. 2. 1994 – 30. 1.
1996. Zbog svega navedenog nažalost ne čudi da je tata na operaciji doživio infarkt, od kojeg je nedugo potom i
umro. Odvjetnica Diana Vranković Zoričić, koju radi sveg tog svjesno učinjenog zla nazivam svojom biološkom (a
ne stvarnom) sestrom, obilato je profitirala i iz činjenice da je našem ocu odbila pružiti nužnu pomoć, radi čega je
on umro: svega mjesec dana nakon očeve smrti, lažno je prijavila svoje prebivalište u očevom malom derutnom
montažnom stanu u Sv. Ivanu Zelini, Domjanićeva 15, premda još od 1989. živi tj. prebiva u Zagrebu. To je, kako
mi je sama kazala, učinila zato da na prihode svoje odvjetničke kancelarije u Zagrebu ne bi plaćala zagrebački
gradski prirez, koji je npr. 2001. godine iznosio 18 %, a kojeg obzirom da je imala prebivalište lažno prijavljeno u
Sv. Ivanu Zelini - gradu koji je sve do ljeta 2002. bio jedini grad u Zagrebačkoj županiji u kojem se nije plaćao
gradski prirez - nije morala plaćati. Inače, pok. otac joj, kao skroman i čestit čovjek, za života nije odobravao takvo
očito utajivanje prireza, pa je možda i to bio razlog zbog kojeg mu je ona odbila pružiti nužnu pomoć. Sve to
detaljno sam iznio i s čak 95 dokaznih dokumenata podrobno argumentirao u svojoj privatnoj tužbi podnesenoj
ovome sudu dana 16. travnja 2010. (Dokaz 34-44 i 251-346) i u svojoj Dopuni disciplinske prijave, poslanoj na
adresu okrivljenika istoga dana, 16. travnja 2010. (Dokaz 2-4, 34-45 i 251-346).Time je članica okrivljenika,
odvjetnica Diana Vranković Zoričić uspjela da u situaciji očeve teške bolesti zadrži imovinu naslijeđen po majci
koje se pismeno odrekla (jer je 1994. za spas očeva života odbila prodati svoju polovicu u kući naslijeđenu po
majci), te je k tome „odvjetnički spretno“ iz očeve smrti obilato profitirala na način da je lažno prijavila svoje
prebivalište u stanu u Zelini u kojem je on do svoje smrti 7. 3. 1996. živio, a što za njegova života nije mogla
učiniti. Tako „zarađenim“, kao i drugim novcem, ista je članica okrivljenika u Zagrebu kupila stan od preko 100 m2
na Jarunu, ulica Stjepana Ljubića vojvode 22 (do tad je bila podstanar), novi automobil Ford Mondeo (do tad je
vozila staru Opel Corsu), te je proputovala pola svijeta. O tome svjedoče npr. Dokazi 296, 298 i 309, kao i brojni
drugi ovdje priloženi dokazi.
Kako me članica okrivljenika, imućna zagrebačka odvjetnica Diana Vranković Zoričić,
javno lišila sredstava za život
Neposredni povod mojem podnošenju Disciplinske prijave Hrvatskoj odvjetničkoj komori tj okrivljeniku
protiv odvjetnice Diane Vranković Zoričić dana 18. siječnja 2010., kao i Dopune te prijave od 16. travnja 2010.,
bila je međutim činjenica da me navedena članica okrivljenika sudskim putem, ali na nezakonit i neetičan način
namjerno lišila sredstava za život. Naime, obzirom da me odmah nakon očeve smrti stala intenzivno opstruirati
u završetku studija, zavidna što mi je na Odsjeku za povijest umjetnosti nakon što sam 1995. dobio
Rektorovu nagradu bilo obećano mjesto asistenta, dok je ona na studiju Prava imala prosjek 2.3, zbog tih
njezinih stalnih opstrukcija se je na koncu dogodilo da sam nakon očeve smrti 1996. bio prisiljen živjeti od
iznajmljivanja dvaju apartmana u vikendici na Hvaru, što mi je odvjetnica Vranković Zoričić odlučila
onemogućiti, a u čemu je, na višestruko nezakonit način donesenom sudskom odlukom (3 krivotvorenja službene
isprave i t. sl.), u rujnu 2009. i uspjela (Dokazi 13-14(Dodatak), i 119)
Uz moju navedenu Disciplinsku prijavu protiv članice okrivljenika, istodobno sam, još 18. 1. 2010. bio
zatražio i to da okrivljenik posreduje u mirenju (Dokaz 46/b) između mene i svoje prijavljene članice, na koje
mirenje je ona formalno bila pristala. Međutim, provalom u dio vikendice na Hvaru koncem ožujka 2010., i
zamjenom brava na jednom od dva apartmana od iznajmljivanja kojih sam skromno živio (prijavljena članica
okrivljenika je zamijenila navedene brave unatoč prethodnom jasnom pismenom upozorenju poslovne tajnice
HOK-a gđe Barac od 29. siječnja 2010. da sam protiv nje, odvjetnice Vranković Zoričić pokrenuo kazneni
postupak), navedena članica okrivljenika me je i de facto lišila sredstava za život, provevši time u djelo svoju
prijetnju iz 1996., kada mi je, samo tri mjeseca nakon očeve smrti, uhvativši me za gušu, te podigavši me i tresući,
vičući, kazala da će me „ubit, zaklat i uništit!“.

Dopuna Disciplinske prijave HOK-u od
16. travnja 2010.
Zbog svega toga sam, nakon spomenute provale i zamjene brava u vikendici na Hvaru, čime me je

3
članica okrivljenika lišila sredstava za život, nemajući zapravo drugoga izbora, dana 16. 4. 2010. na adresu
okrivljenika poslao opsežnu Dopunu svoje Disciplinske prijave protiv iste njihove članice (Dokazi 2-45), kojoj
dopuni sam priložio i ukupno 357 dokaza priloženih uz moje kaznene tužbe protiv Diane Vranković Zoričić,
odvjetnice iz Zagreba, od 8. 3. 2010. i 16. 4. 2010., a od kojih 357 dokaza, su uz ovu tužbu priloženi Dokazi 119,
123 i 251-346. U uvodnom dijelu te Dopune disciplinske prijave (Dokazi 2-5) obrazložio sam da se Dopuna
zapravo sastoji od dviju mojih kaznenih tužbi za ukupno 28 kaznenih djela klevete njihove članice počinjenih
protiv mene u izravnoj klevetničkoj namjeri, i to pod osobito nečasnim okolnostima, dok sam se štrajkajući glađu
borio za život (iz razloga što mi je ona oduzela sredstva za život), te sam naglasio da uz tu Dopunu prilažem i 95
dokaza (Dokazi 251-346) o sedmogodišnjoj poreznoj (prireznoj) utaji njihove prijavljene članice (Dokazi 3/a, 39-
42, 251-346), kojom je ona u razdoblju 1996. – 2002./03. počinila kazneno djelo utaje poreza i drugih davanja
(KZ, čl. 286), za koje kazneno djelo zakon propisuje 3-10 godina zatvora!
Istom tom Dopunom u cijelosti sam dokinuo svoju Prijavu od 18. siječnja, stavivši je doslovce „ad acta“.
(Dokaz 2/a).
Na koncu uvodnog dijela Dopune (Dokaz 5) naglasio sam da sam - ukoliko mi prijavljena članica
okrivljenika ne vrati sredstva za život do 10. svibnja 2010. - odlučio stupiti u štrajk glađu ispred sjedišta
okrivljenika u Koturaškoj 53, jer će u tom slučaju okrivljenik svojim propuštanjem postupanja na koje je po Zakonu
o odvjetništvu 46-60 obavezan, biti suodgovoran za činjenicu da me njihova članica Diana Vranković Zoričić,
unatoč tome što sam okrivljeniku prijavio i nepobitno dokazao njezina brojna kaznena djela, koja je ona počinila u
rasponu od 15 godina (utaja zagrebačkog gradskog prireza u razdoblju od čak 7 godina: 1996.-2002./03., i 28 kleveta u
medijima, kao i u klevetničkoj prijavi policiji u razdoblju 2009.-2010.), a koja brojna kaznena djela je čine višestruko
nedostojnom za obavljanje odvjetništva, i dalje svjesno lišava sredstava za život, premda ta sredstva, od kojih ja
skromno živim, ona po Zakonu o nasljeđivanju, čl. 125. i 126, radi svoje nedostojnosti, zapravo nije ni trebala
naslijediti (pobliže o tome: Dokazi 6-10 i 38-43), i premda se ona istom naslijeđenom imovinom već 20 godina,
još od 1989. naovamo, gotovo uopće ne koristi (nije joj potrebna, jer ima drugu imovinu kojom se koristi).
Obzirom da mi okrivljenikova prijavljena članica do 10. svibnja 2010. nije vratila sredstva za život, te da
je, kako ćemo u nastavku ove privatne tužbe dolje pod: IV. vidjeti, okrivljenikova disciplinska tužiteljica gđa
Tamara Abel pisano ustvrdila da odgovorni u HOK-u, u svim u mojoj Disciplinskoj prijavi od 16. travnja 2010.
navedenim i mnogostruko dokazanim kaznenim djelima njihove članice Diane Vranković Zoričić: sedmogodišnjoj
teškoj poreznoj (prireznoj) utaji, nepobitno im dokazanoj s čak 95 dokumenata, te k tome i u 28 kleveta protiv
štrajkača glađu koji se bori za život – što sam sve dokazao s preostalih 262 od ukupno 357 Prijavi priloženih
dokumenta - „nisu našli težu niti lakšu povredu dužnosti i ugleda odvjetništva“ (Dokaz 47/a), a iz čega se -
obzirom da sam im navedenu utaju prireza od strane njihove članice nepobitno dokazao s čak 95 priloženih
dokaznih dokumenata - može zaključiti da u Hrvatskoj odvjetničkoj komori - suprotno Ustavu RH čl. 5 i 51,
Kaznenom zakonu čl. 286 i Zakonu o odvjetništvu čl. 51 - službeno smatraju da hrvatski odvjetnici nisu dužni
plaćati porez (zagrebački gradski prirez), doista mi nije preostalo ništa drugo nego da od 12. svibnja 2010.
započnem štrajk glađu pred zgradom okrivljenika u Koturaškoj 53, pa sam to i učinio, izvijestivši prethodno o tome
medije, što je pak, kako ćemo vidjeti u niže pod: III. dovelo do toga da je u Večernjem listu od 13. svibnja 2010.,
na str. 19, u članku „Očajnički čin – Štrajk glađu zbog imovinskopravnih odnosa sa sestrom“ od okrivljenika protiv
mene iznesena još jedna kleveta, tj. još jedna neistinita izjava, koja može štetiti mojoj časti ili ugledu.

OPIS DJELA IZ KOJEG PROISTJEČU ZAKONSKA OBILJEŽJA KAZNENOG DJELA,
VRIJEME I MJESTO POČINJENJA KAZNENIH DJELA,
TE OSTALE OKOLNOSTI POTREBNE DA SE ISTA DJELA ŠTO TOČNIJE ODREDE
II.
Zakonska obilježja kaznenog djela klevete
u dvjema izjavama okrivljenika koje su predmetom ove privatne tužbe
U svrhu što potpunijeg, kvalitetnijeg i bržeg utvrđivanja činjenica i okolnosti glede dvaju
kaznenih djela klevete koja su predmetom ove privatne tužbe, a koja je okrivljenik počinio svojim
izjavama u Večernjem listu od 13. svibnja 2010., str. 19, u članku „Očajnički čin – Štrajk glađu zbog
imovinskopravnih odnosa sa sestrom“, te u rješenju – dopisu od 10. svibnja 2010., potrebno je
nedvosmisleno i jasno dokazati da obije te klevete koje su predmetom ove privatne tužbe, sadrže sva
3 obilježja neophodna da bi ih se pravno tj. zakonski smatralo kaznenim djelima klevete (KZ čl. 200),
tj. da svaka od tih dviju kleveta ima:
1) nešto
2) neistinito
3) što može škoditi časti ili ugledu (privatnoga tužitelja tj. mene):
tj. da svaka od tih izjava Okrivljenika sadržava nešto neistinito:
- „prikladno da izazove prijekor ili prijezir, ili da umanji ugled u javnosti; prvo vodi moralnom ocrnjivanju,
drugo umanjivanju socijalne vrijednosti“ ili da je: „u stanju izazvati prijekor ili prijezir okoline i umanjivanje
socijalne i moralne vrijednosti oštećenika“ (mr. sc. Damir Primorac: Osnovna kaznena djela protiv časti i
ugleda – kleveta i uvreda, Hrvatska pravna revija, 11/2004., str. 80, 81)
- ili nešto što: „može umanjiti socijalnu vrijednost pojedinca i voditi njegovom moralnom ocrnjivanju“

4
(Sanja Badrov: Kaznena djela protiv časti i ugleda u hrvatskom kaznenom pravu, Pravnik, 41, 1 (84), 2007., str.
65).
Svoje iznošenje dokaza o činjenici da je okrivljenik protiv mene (privatnoga tužitelja) doista
počinio dva kaznena djela klevete, osim na KZ čl. 200, ovdje temeljim i na relevantnoj hrvatskoj
pravnoj znanstvenoj literaturi, kao i relevantnoj sudskoj praksi, posebice na Rješenju Vrhovnog suda
Hrvatske KŽ-670/76, djelomično objavljenom u stručnom članku mr. sc. Damira Primorca: Osnovna
kaznena djela protiv časti i ugleda – kleveta i uvreda, Hrvatska pravna revija, 11/2004., str. 79, a
prema kojem se: „kleveta može počiniti i insinuacijom (podvalom) tj. kada klevetnička izjava ne
proizlazi neposredno iz same izjave, već posredno i logički iz sadržaja same izjave, s obzirom
na konkretne okolnosti pod kojima je dana takva izjava“, tj. upravo na način na koji je to kod
kleveta okrivljenika koje su predmetom ove privatne tužbe i bio slučaj.
Dokazni dokumenti na kojima je zasnovana ova privatna tužba naime nedvojbeno dokazuju da
je u svojoj izjavi za Večernji list od 13. svibnja 2010., str. 19, u članku „Očajnički čin – Štrajk glađu
zbog imovinskopravnih odnosa sa sestrom“ (Dokaz 1),; kao i u svojem rješenju - dopisu od 10. svibnja
2010. (Dokaz 47), okrivljenik čitateljima Večernjeg lista, kao i čitateljima svojega rješenja – dopisa, ne
djelujući pri tome u neotklonjivoj zabludi, podvalilo neistinite podatke, na temelju kojih su čitatelji
Večernjeg lista od 13. svibnja 2010., kao i čitatelji okrivljenikova dopisa od 10. svibnja 2010.,
razmišljajući logički mogli doći jedino do negativnih, moralno-ocrnjujućih konkluzija (zaključaka) o meni
(privatnom tužitelju) kao osobi, i o mojim ljudskim kvalitetama, tj. do zaključaka koji nedvojbeno mogu
škoditi (mojoj) časti ili ugledu (KZ čl. 200).
Stoga se u slučaju tih dviju neistinitih izjava okrivljenika, koje su predmetom ove tužbe,
neprijeporno radi o kaznenim djelima klevete tipa insinuacije tj. podvale (KZ čl. 200 i Rješenje
Vrhovnog suda Hrvatske KŽ-670/76), uz važnu napomenu da sva u nas do danas znanstveno
publicirana sudska praksa koja se dotiče klevete tipa insinuacije tj. podvale, uvijek i bez iznimke
prepoznaje taj tip klevete kako kazneno djelo u smislu KZ čl. 200, čak i onda kada se pri tome ne
poziva na Rješenje Vrhovnog suda Hrvatske KŽ-670/76, pa dakle, glede tog pitanja, u hrvatskoj
pravnoj teoriji i praksi postoji apsolutni konsenzus.

III.
Zakonska obilježja kaznenog djela klevete u izjavi okrivljenika
u članku „Očajnički čin – Štrajk glađu zbog imovinskopravnih odnosa sa sestrom“
objavljenom u Večernjem listu od 13. svibnja 2010., str. 19
(= 1. kleveta)
Kako je to gore već navedeno, ovdje ću konkretno iznijeti sva 3 zakonska elementa tj. obilježja
(1-nešto; 2-neistinito; 3-što može škoditi časti ili ugledu) neophodna da bi se izjavu okrivljenika iz
teksta u Večernjem listu od 13. svibnja 2010., str. 19 u članku „Očajnički čin – Štrajk glađu zbog
imovinskopravnih odnosa sa sestrom“, a koja glasi: „HOK je odbacio prijavu jer ne postoji nijedan
element kršenja kodeksa odvjetničke etike, kažu u Komori.“ (Dokaz 1/a), smatralo kaznenim djelom
klevete, u smislu KZ, čl. 200, st. 2.

1) nešto:
„HOK je odbacio prijavu jer ne postoji nijedan element kršenja kodeksa odvjetničke
etike, kažu u Komori.“ (Dokaz 1/a)

2) neistinito:
Gore navedena izjava okrivljenika, koja glasi: „HOK je odbacio prijavu jer ne postoji
nijedan element kršenja kodeksa odvjetničke etike, kažu u Komori.“ (Dokaz 1/a), neistinita je stoga što
je u mojoj disciplinskoj prijavi protiv navedene članice okrivljenika, na koju se ta izjava odnosi, kršenje
Kodeksa odvjetničke etike nepobitno dokazano, pa dakle element kršenja kodeksa odvjetničke etike
svakako postoji (i to ne samo jedan, već više njih).
Kako sam doznao iz telefonskih i izravnih razgovora s dvjema odgovornim osobama
okrivljenika, u okrivljeniku se zapravo uopće nisu htjeli „zamarati“ rješavanjem moje Disciplinske
prijave od 16. travnja 2010., premda su to u skladu sa svojim zakonskim dužnostima i pravima mogli i
trebali učiniti. Naime, Zakon o odvjetništvu, čl. 49, st. 2 nadležnim tijelima HOK-a omogućuje da i bez
prethodne sudske odluke, sami temeljem dokaza donesu odluku o nedostojnosti nekog od svojih
članova za obavljanje odvjetništva, što bi svakako bila prikladna sankcija za niz kaznenih djela njihove
članice, odvjetnice Diane Vranković Zoričić, koja sam im prijavio, te s 357 dokumenata nepobitno
dokazao, od kojih za prireznu utaju, koju sam u svojoj Disciplinskoj prijavi okrivljeniku od 16. travnja
2010. dokazao s čak 95 dokumenata, Kazneni zakon danas propisuje 3-10 godina zatvora. Da su u
okrivljeniku krenuli u tom smjeru, ovaj slučaj bi sigurno već bio riješen, jer bi mogućnost oduzimanja

5
odvjetničke licence sigurno bila dovoljna da mi rečena odvjetnica, članica okrivljenika vrati sredstva za
život, jer se ona tim sredstvima ionako već 20 godina gotovo uopće ne služi, niti ona za nju, obzirom
da je u kratkom vremenu svojom odvjetničkom kancelarijom stekla vrlo veliki imetak, predstavljaju
neku bitnu vrijednost. Umjesto, dakle, da sami provedu neophodno dokazivanje kaznenih djela svoje
prijavljene članice, što su bili dužni, jer se u slučaju počinjenja navedenih kaznenih djela od strane
njihove članice, odvjetnice Diane Vranković Zoričić radilo i o radikalnome kršenju kodeksa odvjetničke
etike, spomenute dvije odgovorne osobe HOK-a tj. okrivljenika su mi kazale da im se javim s novom
disciplinskom prijavom, kada kaznena djela odvjetnice Diane Vranković Zoričić koja sam im prijavio
(utaja zagrebačkog gradskog prireza i 28 kleveta protiv mene, dok sam štrajkao glađu), dokažem na
sudu (u kaznenom predmetu 19. K-32/10, koji je pokrenut mojom privatnom tužbom na Općinskom
kaznenom sudu u Zagrebu, a što je istim osobama iz samog sadržaja moje Dopune disciplinske
prijave od 16. travnja 2010. bilo dobro poznato (Dokaz 2-45)).
Stoga je iz navedenih izjava dviju spomenutih odgovornih osoba okrivljenika, kao i iz sadržaja
dopisa disciplinske tužiteljice gđe Tamare Abel od 2. lipnja 2010. (Dokaz 48/a), o čemu će još riječi
biti riječi u ovoj tužbi, jasno da je navedena neistinita izjava okrivljenika koja može škoditi mojoj časti ili
ugledu, a koja glasi da u mojoj prijavi „ne postoji nijedan element kršenja kodeksa odvjetničke etike,
kažu u Komori.“ (Dokaz 1/a) predstavlja kazneno djelo počinjeno od strane okrivljenika u najmanju
ruku iz nehata, jer su odgovorne osobe okrivljenika odbile same provesti rješavanje moje Disciplinske
prijave, čekajući, kako smo vidjeli, da njihov posao obavi hrvatsko pravosuđe, od kojeg su očekivali da
provede cjelokupni kazneni postupak i donese presudu, te da onda oni, temeljem tog kaznenog
postupka i presude, došavši dakle „na gotovo“, vrlo lagano, profitirajući dakle na tuđem radu i
zalaganju, bez napora i brzo provedu disciplinski postupak protiv svoje prijavljene članice, odvjetnice
Diane Vranković Zoričić.
Stoga je ovdje najprije potrebno provesti dokazivanje da je navedena izjava okrivljenika, koja
glasi: „HOK je odbacio prijavu jer ne postoji nijedan element kršenja kodeksa odvjetničke etike, kažu u
Komori.“ (Dokaz 1/a), neistinita, što ona stvarno i jest, kako ću ovdje iznijeti pod: A) i pod: B):

A)
Obzirom da je Disciplinski tužitelj okrivljenika, odbacivši moju Disciplinsku prijavu od 16.
travnja 2010., de facto odbio provesti disciplinski postupak u kojem bi bilo dokazano da je njihova
članica Diana Vranković Zoričić u razdoblju od 1996. do 2002./03. na gore opisani način utajivala
zagrebački gradski prirez, prebacujući time teret dokazivanja tog sedmogodišnjeg (!) kaznenog djela
(za koje KZ čl. 286 danas propisuje 5-10 godina zatvora) na hrvatsko pravosuđe, što se vidi i iz
rečenice odgovorne osobe okrivljenika gđe Tamare Abel da: „pitanje o eventualnim poreznim
povredama poreznih zakona ne spada u nadležnost disciplinskih tijela Hrvatske odvjetničke komore.“
(Dokaz 48/a), a što je ona izjavila, premda je već iz naslova moje Dopune Disciplinske prijave (Dokaz
2) i činjenice da je ta dopuna disciplinske prijave upućena Disciplinaru okrivljenika (Dokaz 2), kao i iz
mojih pozivanja u toj prijavi na Kodeks odvjetničke etike i Zakon o odvjetništvu (Dokaz 2), bilo posve
jasno da sam ja navedenu dugotrajnu poreznu utaju članice okrivljenika prijavio kao disciplinsku
povredu, a ne kao poreznu povredu poreznih zakona, kako je to Abelova svjesno neistinito implicirala,
u ovom će kaznenom postupku biti najprije potrebno dokazati da je članica okrivljenika Diana
Vranković Zoričić u razdoblju 1996. do 2002./03. doista na u mojoj disciplinskoj prijavi od 16. travnja
2010. opisani način (Dokazi 3/a, 34- 36, 39/II-42, 45 i 251-346), utajivala zagrebački gradski prirez,
kojeg je ona, obzirom da je stvarno prebivala u Zagrebu a ne u Sv. Ivanu Zelini, po odlukama
zagrebačke Gradske skupštine (vidjeti npr. odluku zagrebačke Gradske skupštine od 28. rujna 2001.
Klasa 410-01/01-01/3; Urbroj: 251-11-04-01-4) bila dužna plaćati.
Kada to kazneno djelo utaje poreza i drugih davanja (KZ čl. 286), bude konkretno dokazano, i
to na temelju posve istih dokaza i istog opisa kaznenog djela utaje poreza i drugih davanja koje sam
16. travnja 2010. poslao okrivljeniku (Dokazi 3/a, 34- 36, 39/II-42, 45 i 251-346), vidjet će se da se u
slučaju tog kaznenog djela počinjenog od odvjetnice Diane Vranković Zoričić istodobno radi i o
izravnom kršenju Kodeksa odvjetničke etike, pa da je gornja izjava okrivljenika koja glasi „HOK je
odbacio prijavu jer ne postoji nijedan element kršenja kodeksa odvjetničke etike, kažu u Komori.“
(Dokaz 1/a), doista neistinita izjava okrivljenika, koja, kako će ovdje niže pod: 3) biti dokazano,
svakako može štetiti časti ili ugledu privatnoga tužitelja.
Naime, prema Zakonu o odvjetništvu, čl. 51, u kojem je navedena odvjetnička prisega, koje su
se prema Kodeksu odvjetničke etike, čl. 2, svi hrvatski odvjetnici, kao obavezni članovi okrivljenika
dužni držati, stoji: „Svečano prisežem da ću dužnost odvjetnika obavljati savjesno, da ću se u svome
radu pridržavati Ustava Republike Hrvatske, zakona…“, a to prijavljena članica Okrivljenika Diana
Vranković Zoričić, lažno prijavivši svoje prebivalište u očevu malom derutnom montažnom stanu u Sv.
Ivanu Zelini, Domjanićeva 15, premda je u isto vrijeme zapravo prebivala u Zagrebu, a što je činila

6
zato da na prihode od svoje odvjetničke kancelarije u Zagrebu, u kojem je zapravo prebivala, u
razdoblju od proljeća 1996. do 2002./03. godine ne bi plaćala zagrebački gradski prirez već je, kršeći
pritom i sam hrvatski Ustav, čl. 5 i 51, umjesto toga, u razdoblju od čak 7 godina počinila kazneno
djelo utaje poreza i drugih davanja (sve to detaljno je opisano i brojnim dokumentima dokazano u
mojoj disciplinskoj prijavi okrivljeniku od 16. travnja 2010., koje i ovdje prilažem kao Dokaze 3/a, 34-
36, 39/II-42, 45 i 251-346), za koje kazneno djelo KZ, čl. 286 danas propisuje 3-10 godina zatvora(!),
pa je ista svojim navedenim utajivanjem, tj. iz razloga koristoljublja drastično prekršila Kodeks
odvjetničke etike, čl. 2, koji, kako je to istaknuto na samom njegovu početku, definira sama osnovna
načela te etike.

Dokazivanje da je članica okrivljenika Diana Vranković Zoričić u razdoblju od 1996. do
2002./03. počinila kazneno djelo utaje poreza i drugih davanja (KZ čl. 286), čime je izravno
prekršila i Kodeks odvjetničke etike, (koji Kodeks je prekršila i svojim nehumanim
postupanjem), te da je stoga izjava okrivljenika u Večernjem listu od 13. 5. 2010., str. 19: „HOK
je odbacio prijavu jer ne postoji nijedan element kršenja kodeksa odvjetničke etike, kažu u
Komori.“ (Dokaz 1/a) – neistinita
Obzirom da je podroban opis djela iz kojeg proističu zakonska obilježja kaznenog djela utaje poreza i
drugih davanja (KZ čl. 286) od strane članice okrivljenika Diana Vranković Zoričić u razdoblju od 1996.
do 2002./03., zajedno s prijedlozima o dokazima koje treba izvesti na glavnoj raspravi, uz naznaku
imena svjedoka, te spisa koje treba pročitati za utvrđivanje činjenica, već iznesen u kaznenom
predmetu 19. K-32/10, koji se vodi na ovom istom sudu, ovdje uz tek neznatne nužne izmjene
prenosim isti opis zakonskih obilježja kaznenoga djela utaje poreza i drugih davanja, isti prijedlog o
dokazima, i iste dokaze a što sam sve bio priložio i uz svoju Disciplinsku Prijavu okrivljeniku od 16. 4.
2010. (Dokazi 2-3, 34-45 i 251-346), jer u ovom kaznenom predmetu, na tim istim osnovama koje su
iz te moje prijave bile poznate okrivljeniku valja utvrditi da je kazneno djelo utaje poreza i drugih
davanja (KZ čl. 286), koje sam okrivljeniku prijavio 16. travnja 2010. doista i bilo počinjeno od strane
članice okrivljenika Diane Vranković Zoričić u razdoblju od 1996. do 2002./01., te je potom na osnovu
te utvrđene činjenice potrebno ustanoviti da je izjava okrivljenika dana za Večernji list od 13. 5. 2010.
str. 19, a koja glasi: „HOK je odbacio prijavu, jer ne postoji nijedan element kršenja kodeksa
odvjetničke etike, kažu u Komori.“ (Dokaz 1/a), bila neistinita, jer, kako je gore već dokazano, teška
utaja poreza i drugih davanja, za koju KZ čl. 286 danas propisuje 3-10 godina zatvora, nedvojbeno
ujedno predstavlja i radikalno kršenje Kodeksa odvjetničke etike, i to iz razloga jer se rečena utaja
odnosila upravo na utajivanje prireza na prihode od odvjetničke kancelarije članice okrivljenika,
odvjetnice Diane Vranković Zoričić, što je iz mnogobrojnih navoda moje prijave bilo sasvim jasno.

Opis kaznenog djela utaje poreza i drugih davanja od strane članice okrivljenika,
odvjetnice Diane Vranković Zoričić u razdoblju od 1996. do 2002./03.
Članica okrivljenika, odvjetnica Diana Vranković Zoričić je odmah nakon očeve smrti 1996.
godine lažno prijavila svoje prebivalište u očevu stanu u Domjanićevoj 15, u Sv. Ivanu Zelini, kako bi,
kako mi je to sama rekla, na taj način izbjegla plaćanje zagrebačkog gradskog prireza na prihode od
svoje odvjetničke kancelarije: naime, Grad Sv. Ivan Zelina je sve do srpnja 2002. godine bio jedini
grad u Zagrebačkoj županiji u kojem se gradski prirez uopće nije plaćao. Iz tog razloga navedena
članica okrivljenika je lažno prijavila da prebiva u malom derutnom montažnom stanu pok. oca od 40
m2 u Domjanićevoj 15 u Zelini, iako ona od 1989. do danas u tom stanu niti jednom nije boravila duže
od 2-3 sata, niti je u njemu ikada u zadnjih 21 godinu prespavala! Naime još 1989. godine ista članica
okrivljenika je iz Zeline odselila u Zagreb, u kojem je do 1996. imala prijavljeno prebivalište u stanu
kojeg je kao podstanar čuvala prijateljima u Varšavskoj 2 (Dokaz 251, 260, 261), dok je u obližnjoj Ilici
29 do sredine 1995. imala odvjetnički ured (Dokaz 254, 255, 256, 258), a od sredine 1995. u
Bosutskoj 31 (Dokazi 262, 263, 264, 265). No, već tada, početkom 1990-tih godina Diana Vranković je
u više navrata predamnom pok. ocu bila značajno kazivala da će prijaviti svoje prebivalište u stanu u
(Sv. Ivanu) Zelini, no otac joj na te riječi nije odgovarao, već bi samo namrštio čelo i šutio (što i nije
čudno, jer je bio čestit čovjek zdravih moralnih stavova), pa okrivljena odvjetnica za njegova života tu
svoju nezakonitu nakanu tj. kazneno djelo utaje poreza i drugih davanja (KZ, čl. 286) nije provodila u
djelo. No, svega par dana nakon očeve smrti 7. 3. 1996., ista odvjetnica mi je kazala da se (ona) sad
napokon može prijaviti u Zelini (sa značenjem da će ondje prijaviti prebivalište u stanu u Domjanićevoj
15), i da ću joj ja, koji sam zapravo tijekom 8-9 mjeseci u godini živio u tom stanu (vidjeti npr. Dokaze
284/b i 287, te 339-344) kada budem išao u Zagreb, donositi poštu koja joj bude stizala u Zelinu, a da
će ona, kad ja tijekom ljeta budem na Hvaru, svaka 2 tjedna sama ići u Zelinu u stan po poštu. Da je

7
tome doista i bilo tako, nepobitno dokazuju rukom potpisana pisma same članice okrivljenika, koja mi
je ista uputila dana 4. rujna 2000. (Dokaz 270), kao i tri tjedna kasnije, dana 26. rujna 2000. (Dokaz
271), a iz kojih se jasno vidi da je Diana Vranković (a od udaje 25. kolovoza 2001. Diana Vranković
Zoričić) zapravo prebiva u Zagrebu, kako je to sama napisala u zaglavljima svojih pisama, a da svaka
2-3 tjedna ode u stan u Zelini, iz poštanskog sandučića pokupiti pristiglu poštu, kako je to uostalom
sama posve jasno napisala: „Bila sam u Zelini, pa ti šaljem poštu koju sam skupila.“ (Dokaz 270/a, i
vrlo slično: Dokaz 271/a).
Obzirom da nisam htio kvariti odnose s navedenom odvjetnicom - članicom okrivljenika,
osobito nakon što mi je ona u lipnju iste 1996. godine kazala da će me „ubit, zaklat i uništit“, i da „nek
joj ja iz kuhinje donesem nož da me (ona) njime zakolje“, čime me naravno zastrašila, ja sam, kako s
okrivljenom ne bih ulazio u nove slične probleme, pristao na njezino navedeno traženje glede
donošenja pošte iz Zeline u Zagreb. Tako sam u razdoblju od 1996. sve do 2002., kada me dana 27.
kolovoza 2002. odvjetnica Diana Vranković Zoričić zajedno sa svojim suprugom Goranom Zoričićem,
dovezavši se pred stan u Domjanićevoj 15 u najnovijem Mercedesu E 320 (usp. Dokaz 345/a) napala
ispred istog stana, a prigodom kojeg napada mi je okrivljena odvjetnica kazala i „…ja tu primam poštu,
dolazićemo ti svakih sedam dana“ što sam iznio i u svojoj pisanoj prijavi tog događaja policiji, ja sam
do toga dana u mnogo navrata na zelinskoj Pošti podizao preporučene pošiljke naslovljene na Dianu
Vranković Zoričić, a koje su joj stizale na adresu u Domjanićevoj 15 (jedan mali dio: Obavijesti o
prispijeću preporučene pošiljke: Dokazi 318-337), obzirom da je okrivljena odvjetnica na toj adresi
lažno prijavila svoje prebivalište, te sam joj iste poštanske pošiljke mnogo puta donosio u njezin
odvjetnički ured, svaki put kada bih išao u Zagreb. Te moje usluge okrivljenoj su prestale nakon
njezina navedenog napada dana 27. kolovoza 2002., kada sam ja na stanu u Domjanićevoj 15
postavio vlastiti poštanski sandučić (Dokaz 345/b-2), pa se tako na tom stanu čak još i danas nalaze 2
poštanska sandučića (Dokaz 345/b1-2).
Obzirom da sam dana 2. 9. 2002. na policijskoj postaji u Sv. Ivanu Zelini, prijavio navedeni
napad okrivljene odvjetnice i njezinog supruga na mene, i da su iz Policijske postaje u Svetom Ivanu
Zelini o tome obavijestili svoje kolege u VII. policijskoj postaji zagrebačkoj, iz koje su policajci otišli
obaviti obavijesni razgovor s okrivljenom odvjetnicom u njezin stan u ulici S. Ljubića 22 u Zagrebu, u
kome su je i našli, jer je tamo zapravo prebivala tj. živjela još od 1999., tražim da ovaj Sud od VII.
policijske postaje zagrebačke, Zagreb, Nehajska 7, zatraži izviješće o navedenom obavijesnom
razgovoru, tj. o mjestu gdje je on vođen, a koje izvješće će zacijelo dodatno dokazati da je, dok je
članica okrivljenika, odvjetnica Diana Vranković Zoričić radi utajivanja poreza na prihode svoje
odvjetničke kancelarije godine 2002. imala lažno prijavljeno prebivalište u Domjanićevoj 15, u Sv.
Ivanu Zelini, zapravo prebivala u svojem velikom komfornom stanu u ul. Stjepana Ljubića vojvode 22 u
Zagrebu.
Članica okrivljenika, odvjetnica Diana Vranković Zoričić je u razdoblju 1996. do 2005., u
pravilu kad mene nije bilo u stanu u Domjanićevoj 15 dolazila u taj stan, i iz sandučića uzimala svoju
poštu (slično kao: Dokaz 270, 271), koju je potom čitala u kuhinji, a ono što joj nije bilo potrebno,
bacala je u smeće. Tako sam ja u više navrata u košu za smeće nalazio njezinu poštu, te sam, znajući
da me, kako mi je to sama 1996. i 2002. bila kazala, namjerava uništiti, istu poštu od listopada 2002.
nadalje, kada bih je zatekao, vadio iz smeća i čuvao, te mi je tako, zahvaljujući tom mom postupku
nadahnutom valjda od same Providnosti, preslike iste pošte koja dokazuje lažno prijavljeno
prebivalište okrivljene odvjetnice u stanu u Domjanićevoj 15 u Zelini, ovdje moguće priložiti kao
relevantne neosporne dokaze (Dokazi 288-309 i 311-337), naravno, uz one službeno izdane meni i
okrivljenoj, a u nekim slučajevima i 3. osobama (Dokazi 268, 269, 272, 273, 274, 275, 277, 278, 279,
280, 281, 289, 304, 305). Među tom poštom prikupljenom iz smeća svakako najupečatljiviji dokaz
činjenice da je okrivljena odvjetnica lažno prijavila svoje prebivalište u Domjanićevoj 15 u Svetom
Ivanu Zelini, dok je zapravo u isto vrijeme od 1996. do 1999. stanovala u Varšavskoj 2 i Radničkom
dolu u Zagrebu, a od 1999. sa svojim kasnijim suprugom (vjenčani 25. kolovoza 2001. – Dokaz 283) u
Zagrebu, ulica Stjepana Ljubića vojvode 22, svakako su njezine police osiguranja (Dokazi 293-299,
302, 303, 308, 314) na vrlo velike novčane iznose (npr. Dokaz 294 – 10.500.00 eura!, te Dokaz 299 –
39.325.00 eura!!!), a iz kojih se polica osiguranja vidi da je okrivljena odvjetnica lažno prijavila svoje
prebivalište u Domjanićevoj 15, u Svetom Ivanu Zelini, a da od provale, požara, poplave, oštećenja na
građevinskom objektu, opremi i instalacijama osigurava stan, garažu i apsolutno sav inventar u stanu
(HI-FI liniju osigurava na 650 EURA! – Dokaz 296, a da na gotovo 40.000.00 eura osigurava: boje na
zidovima i stolariji, obloge na podu, zidu i stropu, podove, stakla na prozorima i vratima, televizor
Grundig, perilicu za rublje, hladnjak, videorekorder, perilicu za suđe, 2. televizor, 2. hladnjak te klima
uređaj! – Dokaz 299) u kojem zapravo prebiva tj. živi u Zagrebu, u ulici Stjepana Ljubića vojvode 22 i
24, pa tako i u Dokazima 293, 294, 296, 298 posve jasno stoji:
„Ugovaratelj / osiguranik: Vranković Zoričić Diana, 10380 Sveti Ivan Zelina, Dragutina Domjanića 15

8
Mjesto osiguranja: 10000 Zagreb, Stjepana Ljubića vojvode 22 (Dokaz 296, 298) i 24 (Dokaz 293, 294).“
No, u prilogu ove privatne tužbe ima još mnogo nepobitnih dokaza o kriminalu - dugogodišnjim
poreznim tj. prireznim utajama odvjetnice Diane Vranković Zoričić. To su primjerice dopisi od
Osiguranja Zagreb, te od AMK Siget, koji pokazuju da ona ima prebivalište prijavljeno u Svetom Ivanu
Zelini - Domjanićeva 15, a da sa svojim automobilom tehnički pregled obavlja u Zagrebu u AMH Siget
(Dokaz 308, 309), a ne kao svi Zelinčani u Stanici za tehnički pregled vozila u Sajmišnoj bb; da ima
prebivalište u Zelini, ali da prometne prekršaje radi u Zagrebu (Dokaz 290); da ima prebivalište u
Zelini na adresi u Domjanićevoj 15 na koju joj HZZO šalje obavijesti o dopunskom zdravstvenom
osiguranju (Dokaz 299, 301), dok je u isto vrijeme svoj zdravstveni karton imala u Domu zdravlja u
Dubravi, što mi je iz osobnih kontakata s okrivljenom poznato; te NAJZNAKOVITIJE OD SVEGA: da i
POREZNA UPRAVA posve POGRJEŠNO MISLI da okrivljena odvjetnica doista prebiva u
Domjanićevoj 15 u Svetom Ivanu Zelini (Dokaz 291, 292), premda ona tamo u najboljem slučaju
navraća svaka 2-3 tjedna na 15 minuta po poštu (Dokaz 270, 271), pa joj se zato često dogodi da
obavijesti o prispijeću pošiljke mora baciti u smeće (Dokazi 318, 319, 320, 321, 322, 323, 324, 325,
326, 327, 328, 329, 330, 331, 332, 333, 334, 335, 336, 337), jer se pošiljka koja je stigla na njezino
ime, obzirom da ona u Domjanićevoj 15 već 21 godinu ne prebiva, niti boravi, vratila pošiljatelju!
No, svakako najrječitiji dokazi da je članica okrivljenika, odvjetnica Diana Vranković Zoričić
radi utaje zakonskih davanja (prireza - KZ čl. 286) na prihode od svoje odvjetničke kancelarije u
Zagrebu doista lažno prijavila svoje prebivalište u Domjanićevoj 15 u Sv. Ivanu Zelini, dok je zapravo
prebivala u Zagrebu, na gore već spomenutim adresama, nose rukom pisane potpise same
odvjetnice Diane Vranković Zoričić! Uz već iznesene Dokaze 270 i 271, to je i izjava te odvjetnice iz
sredine 2003., iz koje se vidi da je Diana Vranković Zoričić godine 2003. istinito prijavila svoje
prebivalište u Zagrebu, ulica Stjepana Ljubića vojvode 22, ali i priznaje da je prije imala (lažno, op. a.)
prijavljeno prebivalište u Svetom Ivanu Zelini, Domjanićeva 15 (Dokaz 311). Sada tj. koncem 2002. ili
početkom 2003. prebivalište je međutim istinito prijavila u Zagrebu, jer kao profesionalna odvjetnica
više nije mogla ostvarivati veliku financijsku dobit utajujući i dalje zagrebački gradski prirez na način da
je imala lažno prijavljeno prebivalište u Sv. Ivanu Zelini, a to nije mogla iz jednostavnog razloga što je
27. 7. 2002. i Grad Sveti Ivan Zelina, zadnji u Zagrebačkoj županiji, uveo gradski prirez (vidjeti:
Narodne novine 86/2002., str. 1439)!
Da je članica okrivljenika, odvjetnica Vranković Zoričić, nakon što pok. ocu 1994. nije pružila
nužnu pomoć (odbivši za spas njegova života prodati ½ kuće u Zelini tj. dio koji je naslijedila po majci
koje se odrekla!), pa je on, otišavši radi toga na operaciju srca godinu i pol dana kasnije nego što bi
otišao da je kuća bila 1994. prodana te je nedugo nakon iste operacije 1996. i umro, kao profesionalna
odvjetnica obilato financijski profitirala i iz te i takve očeve smrti (koju je nepružanjem nužne pomoći
sama prouzrokovala), na način da je u razdoblju od 1996. do 2002./3. lažno prijavila svoje prebivalište
u Svetom Ivanu Zelini, Domjanićeva 15, kako bi time izbjegla plaćanje zagrebačkog gradskog prireza,
iako je zapravo živjela tj. prebivala u Zagrebu, a u Zelinu navraćala svaka 2-3 tjedna po poštu (čime je
na to dakle godišnje gubila mnogo vremena i dosta novaca za gorivo, pa je očito da joj se navedena
porezna malverzacija tj. utaja, kojom je obilato profitirala iz očeve smrti stvarno masno isplatila –
naime, u tih 7 godina utajila više stotina tisuća kuna prireza) što pokazuju njezina dva rukom potpisana
pisma od 4. rujna 2000. (Dokaz 270) i 26. rujna 2000. (Dokaz 271) poslana iz Zagreba, a iz kojih se
vidi da ona u stan u Zelini dolazi samo da tu skupi prispjelu poštu, o čemu je gore već bilo riječi. Istu
činjenicu da članica okrivljenika Diana Vranković Zoričić uopće nije prebivala, pa čak ni duže od sat -
dva boravila u stanu u Domjanićevoj 15 u Zelini, već da je on bio ili prazan, ili da sam u njemu boravio
zapravo ja, dokazuje i telegram okrivljene od 19. 11. 2001. kojeg mi je ona poslala iz Zagreba u stan u
Domjanićevu 15 u Zelini u kojem ona očito dakle nije prebivala, već sam u njemu živio ja (Dokaz
284/b), a isto to dokazuje i rukom potpisano pismo od 28. siječnja 2002. poslano od okrivljene meni u
Zelinu iz Zagreba (Dokaz 285), isto kao i dopisi okrivljene od 3. svibnja 2001. (Dokaz 282) i 17.
svibnja 2002. (Dokaz 287). Obzirom da ista odvjetnica u navedenom stanu u Domjanićevoj 15 uopće
nije prebivala pa čak niti boravila još od 1989., nego da sam ondje uglavnom 8-9 mjeseci u godini
boravio-stanovao tj. živio ja, odmah nakon očeve smrti 1996. godine Gradsko vijeće Sv. Ivana Zeline i
zelinska Elektra počeli su umjesto na očevo, račune koje su slali na Domjanićevu 15 naslovljavati na
moje ime, (iako ja to od njih nikada nisam tražio), što svjedoče preslici računa za komunalnu naknadu
koje imam sačuvane od 1. 1. 1999. (Dokazi 338, 339, 340, 341, 342, 343), i za struju koje imam
sačuvane od 2004. (Dokaz 344), a napominjem da sam i sve ostale račune od očeve smrti 1996. u
stanu u Domjanićevoj plaćao isključivo ja, jer sam jedini ja tu živio, o čemu imam za dokaz nekoliko
stotina potvrda tj. uplatnica, koje po potrebi mogu predočiti ovome Sudu. Inače, obzirom da sam u
stanu u Zelini boravio između 8 i 9 mjeseci godišnje, čak je i teoretski nemoguće zamisliti da je u
razdoblju od 1996. do 2002./03. u njemu prebivala Diana Vranković Zoričić, obzirom da od očeve smrti
očeve smrti 1996. u stanu postoji samo 1 krevet i to onaj na kojem ja spavam, i da uz stan nije

9
moguće parkirati veliki automobil Ford Mondeo (usporediti Dokaz 345/c) ili još veći Mercedes E 320
(usporediti Dokaz 345/a) koje automobile su tada bili posjedovali i vozili odvjetnica Diana Vranković
Zoričić (Dokaz 309) i njezin suprug Goran Zoričić, a posebno ne uz moj tadašnji automobil Golf
(Dokaz 346). NADALJE, VALJA OSOBITO NAGLASITI DA JE STAN U DOMJANIĆEVOJ 15 U ZELINI
ZAPRAVO MONTAŽNA GRADNJA KOJA JE OD KONCA 1980-TIH U DOSLOVNO RUŠEVNOM STANJU
(VIDJETI DOKAZ 345/b!!! – napuknuća označena strelicama), TE JE JOŠ TADA PO PROPISU ZAPRAVO I
TREBALA BITI SRUŠENA I DA TRŽIŠNA VRIJEDNOST TOG STANA NE PRELAZI 5% VRIJEDNOSTI
AUTOMOBILA KOJEG JE TADA VOZILA tj POSJEDOVALA ODVJETNICA DIANA VRANKOVIĆ ZORIČIĆ, ili
NJEZIN SUPRUG, pa je i iz toga jasno da ona i tom stanu nije prebivala.
No, kako bih i dodatno dokazao da je članica okrivljenika, odvjetnica Diana Vranković Zoričić u
razdoblju od 7 godina kao profesionalna odvjetnica utajila golem novac koji je zakonski bila dužna
platiti u formi zagrebačkog gradskog prireza, na način da je lažno prijavila svoje prebivalište u stanu u
Domjanićevoj 15 u Sv. Ivanu Zelini, u kojem zapravo nije prebivala, molim da ovaj Sud od Policijske
postaje u Sv. Ivanu Zelini, Zagrebačka 30, zatraži Uvjerenje o prebivalištu za odvjetnicu Dianu
Vranković Zoričić u razdoblju od 1996. do 2003. godine, a da kao SVJEDOKE da odvjetnica Diana
Vranković Zoričić u tom razdoblju nije prebivala u navedenom stanu pozove susjede: susjeda g.
Branimira Besaka – nastavnika u mirovini, G. Krkleca 1, Sv. Ivan Zelina, te povremenu susjedu,
sutkinju Vrhovnog suda u Zagrebu, Trg Nikole Zrinskog 3, gđu Jasnu Guštek, koja povremeno boravi
u kući svojeg pok. oca u Domjanićevoj 6.

B)
Dokazivanje da je članica okrivljenika Diana Vranković Zoričić svome bratu Anti
Vrankoviću (=privatni tužitelj) oduzela sredstva za život, čime je izravno prekršila Kodeks
odvjetničke etike, te da je stoga izjava Okrivljenika u Večernjem listu od 13. 5. 2010., str. 19:
„HOK je odbacio prijavu jer ne postoji nijedan element kršenja kodeksa odvjetničke etike, kažu
u Komori.“ (Dokaz 1/a) – neistinita

Nadalje, iz sadržaja moje Disciplinske prijave od 16. travnja 2010,. se vidjelo i da je članica
okrivljenika izravno prekršila Kodeks odvjetničke etike i na način da je vlastitoga brata podjelom kuće
vikendice u Ivan Dolcu na Hvaru svjesno lišila sredstava za život, (što se vidjelo iz naslova članka u
Večernjem listu od 5. 11. 2009. pod naslovom: „Vranković: Sestra mi je uz pomoć sutkinje uzela
sredstva za život“ (Dokaz 119) onemogućivši mu da dalje skromno živi od iznajmljivanja dvaju
apartmana u istoj vikendici, a što je ista članica okrivljenika i sama otvoreno priznala u svojoj izjavi za
Slobodnu Dalmaciju od 12. 12. 2009. riječima: „Mislim da je vrijeme da sa 37 godina nađe zaposlenje“
(Dokaz 123/c). To je izjavila, premda zna da ja imam zaposlenje, ali neplaćeno (samostalni umjetnik –
likovni kritičar, od 1. 1. 2003.), te da je tome nažalost tako upravo radi njezinih stalnih miniranja i
namjernih onemogućavanja svojeg brata da završi studij i diplomira ta postane asistentom, još od
očeve smrti 1996., a što je navedeno na str. 2 ove privatne tužbe. Na taj način, uskraćivanjem
sredstava za život vlastitom bratu, koje uskraćivanje je ona u Slobodnoj Dalmaciji od 12. 12. 2009. na
drzak način i javno priznala, članica okrivljenika Diana Vranković Zoričić je prekršila čl. 7 Kodeksa
odvjetničke etike, koji izrijekom nalaže da „odvjetnik mora služiti kao primjer humanosti, poštovanja
ljudskog dostojanstva i progresivnih nastojanja u priznavanju i ostvarivanju temeljnih ljudskih prava i
sloboda“, a ista odvjetnica, članica okrivljenika je ta moja prava (pravo na život, zagarantirano
Ustavom RH, čl. 21 i Općom deklaracijom o ljudskim pravima, čl. 3) zgazila, te je za čak i za novine
dala izjavu iz koje se vidjelo kako ona drži da na takvo svoje postupanje ima pravo (usporediti Dokaz
119 i Dokaz 123/c)! Obzirom da je prijavljena članica okrivljenika na navedeni način prekršila Kodeks
odvjetničke etike, izjava okrivljenika koja glasi: „HOK je odbacio prijavu jer ne postoji nijedan element
kršenja kodeksa odvjetničke etike, kažu u Komori.“ (Dokaz 1/a) je neistinita.
)

Kada se uzmu u obzir sve gore pod A) i B) predočene činjenice i dokazi, jasno je da novinska
izjava okrivljenika da u mojoj Disciplinskoj prijavi zasnovanoj na 357 dokaza od kojih čak 95 dokaza
nepobitno dokazuju sedmogodišnju poreznu (prireznu) utaju članice njihove članice Diane Vranković
Zoričić koju je ona počinila u obavljanju odvjetništva – ne plaćajući zagrebački gradski prirez na
prihode od svoje odvjetničke kancelarije, a za koje kazneno djelo danas Kazneni zakon, čl. 286
propisuje 3-10 godina zatvora „ne postoji nijedan element kršenja kodeksa odvjetničke etike“,
neprijeporno predstavlja višestruko neistinitu medijsku izjavu okrivljenika, koja, kako ću to sada izložiti,
zasigurno može štetiti časti i ugledu, što je u stvarnosti doista i bio slučaj.

3) što može škoditi časti ili ugledu (privatnoga tužitelja):

10
Obzirom da je okrivljenik, kako smo upravo vidjeli, za Večernji list od 13. svibnja 2010., str. 19
(Dokaz 1) glede moje Disciplinske prijave od 16. travnja 2010. neistinito izjavio: „HOK je odbacio
prijavu jer ne postoji nijedan element kršenja kodeksa odvjetničke etike, kažu u Komori.“ (Dokaz 1/a),
čitatelji Večernjeg lista, njih oko 80.000 su, obzirom na okolnosti pod kojima je ta izjava dana, a koje
su bile jasno vidljive iz istog novinskog članka, mogli jedino zaključiti da sam ja vlastitu sestru lažno ili
neosnovano ili neutemeljeno prijavio („jer ne postoji nijedan element kršenja kodeksa odvjetničke
etike, kažu u Komori“), te da sam je ja dakle zapravo oklevetao da je prekršila Kodeks odvjetničke
etike, iako ona to – kako je izjavio okrivljenik riječima: „ne postoji nijedan element kršenja kodeksa“ -
nije učinila. Čitatelji Večernjeg lista su dakle iz navedene neistinite izjave okrivljenika, obzirom na
okolnosti pod kojima je ta izjava dana, mogli jedino zaključiti da sam ja klevetnik, tj. kriminalac, koji je
lažno – neosnovano i/ili neutemeljeno - svoju sestru prijavio okrivljeniku (HOK).
Nadalje, obzirom da se iz istog teksta u Večernjem listu (Dokaz 1) vidjelo da ja pred zgradom
Hrvatske odvjetničke komore prosvjedujem štrajkom glađu, a da su iz okrivljenika izjavili: „HOK je
odbacio prijavu, jer ne postoji nijedan element kršenja kodeksa odvjetničke etike, kažu u Komori.“
(Dokaz 1/a), čitatelji Večernjeg lista su na temelju te neistinite izjave okrivljenika, obzirom na
navedenu okolnost pod kojom je ta izjava dana, mogli zaključiti samo da ja zlorabim štrajk glađu,
nastojeći na taj način neetično i nemoralno izvršiti pritisak na okrivljenika da riješi situaciju i/ili
sankcionira svoju članicu (moju sestru), iako za to „ne postoji ni jedan element“ (Dokaz 1/a). Ili
jednostavnije: da ja, poput nekakvog nasilnika i/ili luđaka, pred vratima okrivljenika štrajkam glađu
(tražeći time da HOK riješi situaciju), iako za postupanje okrivljenika protiv svoje članice Diane
Vranković Zoričić, koje sam ja zatražio svojom disciplinskom prijavom „ne postoji niti jedan element“
(Dokaz 1/a).
Iz svega toga je jasno da se u izjavi okrivljenika u Večernjem listu od 13. svibnja 2010. (Dokaz
1/a) radi o kleveti okrivljenika protiv privatnoga tužitelja, i to o kleveti tipa insinuacije (podvale) tj. o
onom tipu klevete „kada klevetnička izjava ne proizlazi neposredno iz same izjave, već posredno
i logički iz sadržaja same izjave, s obzirom na konkretne okolnosti pod kojima je dana takva
izjava“ (Rješenje Vrhovnog suda Hrvatske KŽ-670/76, objavljeno u stručnom članku mr. sc. D
Primorca: Osnovna kaznena djela protiv časti i ugleda – kleveta i uvreda, Hrvatska pravna revija,
11/2004., str. 79).
Obzirom, dakle, da su, kako smo gore vidjeli, iz navedene neistinite izjave okrivljenika (Dokaz
1/a) čitatelji Večernjega lista, razmišljajući logički, mogli doći jedino do izrazito negativnih, moralno
ocrnjujućih zaključaka o meni (privatnome tužitelju), tj. do zaključaka prikladnih da izazovu prijekor ili
prijezir oko 80.000 čitatelja Večernjega lista prema meni, tj. do zaključaka koji mogu umanjiti moju
socijalnu vrijednost (što se u stvarnosti doista i dogodilo!), pa stoga ti zaključci svakako mogu škoditi
mojoj časti ili ugledu, navedena neistinita izjava okrivljenika predstavlja kazneno djelo klevete (KZ, čl.
200, st. 2).

IV.
Zakonska obilježja kaznenog djela klevete
u izjavi okrivljenika u rješenju - dopisu od 10. svibnja 2010.
(=2. kleveta)
Kako je to gore već učinjeno u slučaju klevete okrivljenika protiv privatnoga tužitelja iznesene u
Večernjem listu od 13. 5. 2010., i ovdje je, u slučaju izjave odgovorne osobe okrivljenika gđe Tamare
Abel, u rješenju – dopisu od 10. svibnja 2010. (Dokaz 47) potrebno navesti sva 3 zakonska elementa
tj. obilježja neophodna da bi se izjavu okrivljenika iz navedenog rješenja - dopisa, a koja glasi:
„…obavještavamo Vas da u postupanju prijavljene odvjetnice nismo našli težu niti lakšu povredu
dužnosti i ugleda odvjetništva, pa je Vaša prijava – odbačena. Iz navoda prijave i dokaza prikupljenih
u postupku odlučivanja o osnovanosti Vaše prijave, utvrdili smo da nije počinjena disciplinska povreda,
te je radi toga prijava odbačena.“ (Dokaz 47), smatralo kaznenim djelom klevete, u smislu KZ, čl. 200,
st. 1, tj. da i ta izjava okrivljenika sadrži: 1) nešto; 2) neistinito; 3) što može škoditi časti ili ugledu
privatnoga tužitelja.

1) nešto:
„…obavještavamo Vas da u postupanju prijavljene odvjetnice nismo našli težu niti lakšu
povredu dužnosti i ugleda odvjetništva, pa je Vaša prijava – odbačena. Iz navoda prijave i dokaza
prikupljenih u postupku odlučivanja o osnovanosti Vaše prijave, utvrdili smo da nije počinjena
disciplinska povreda, te je radi toga prijava odbačena.“ (Dokaz 47)

2) neistinito:

11
Gore navedena izjava odgovorne osobe okrivljenika, disciplinske tužiteljice Hrvatske
odvjetničke komore gđe Tamare Abel, a koja glasi: „…obavještavamo Vas da u postupanju prijavljene
odvjetnice nismo našli težu niti lakšu povredu dužnosti i ugleda odvjetništva, pa je Vaša prijava –
odbačena. Iz navoda prijave i dokaza prikupljenih u postupku odlučivanja o osnovanosti Vaše prijave,
utvrdili smo da nije počinjena disciplinska povreda, te je radi toga prijava odbačena.“(Dokaz 47),
neistinita je po svim onim temeljima i osnovama ( A) i B) )po kojima je to već izneseno gore, u slučaju
klevete okrivljenika objavljene u Večernjem listu od 13. svibnja 2010. na str 19. (vidjeti gore str. 5/A-
str. 9). Stoga ovdje, uz tek neznatne izmjene, prenosim to isto gore već izneseno dokazivanje:

A)
Obzirom da je disciplinski tužitelj okrivljenika odbacivši moju Disciplinsku prijavu od 16. travnja
2010. odbio provesti disciplinski postupak u kojem bi bilo dokazano da je njihova članica Diana
Vranković Zoričić u razdoblju od 1996. do 2002./03. na gore opisani način utajivala zagrebački gradski
prirez, prebacujući time teret dokazivanja tog teškog kaznenog djela (KZ čl. 286) na hrvatsko
pravosuđe, a što se vidi i iz rečenice odgovorne osobe okrivljenika gđe Tamare Abel da „pitanje o
eventualnim poreznim povredama poreznih zakona ne spada u nadležnost disciplinskih tijela
Hrvatske odvjetničke komore.“ (Dokaz 48/a), premda je već iz naslova moje dopune Disciplinske
prijave (Dokaz 2) i činjenice da je ona upućena Disciplinaru okrivljenika (Dokaz 2) i pozivanja na
Kodeks odvjetničke etike i Zakon o odvjetništvu (Dokaz 2), bilo posve jasno da sam ja navedenu
dugotrajnu poreznu utaju članice okrivljenika prijavio kao disciplinsku, a ne kao poreznu povredu
poreznih zakona, kako je to Abelova u svojem dopisu svjesno neistinito implicirala, u ovom će
kaznenom postupku biti najprije potrebno dokazati da je članica okrivljenika Diana Vranković Zoričić
doista u razdoblju 1996. do 2002./03. na opisani načina utajivala zagrebački gradski prirez, kojeg je po
odlukama zagrebačke gradske skupštine (vidjeti npr. odluku zagrebačke Gradske skupštine od 28.
rujna 2001. Klasa 410-01/01-01/3; Urbroj: 251-11-04-01-4) bila dužna plaćati.
Kada to kazneno djelo utaje poreznih tj. prireznih davanja (KZ čl. 286) bude konkretno
dokazano, i to temeljem istih dokaza i istog opisa kaznenog djela utaje poreza i drugih davanja koje
sam 16. travnja 2010. poslao na adresu okrivljenika (Dokazi 3/a, 34- 36, 39/II-42, 45 i 251-346), bit će
posve jasno da se u slučaju tog kaznenog djela počinjenog od odvjetnice Diane Vranković Zoričić radi
o izravnom kršenju kodeksa odvjetničke etike, pa da je gornja izjava okrivljenika koja glasi
„…obavještavamo Vas da u postupanju prijavljene odvjetnice nismo našli težu niti lakšu povredu
dužnosti i ugleda odvjetništva, pa je Vaša prijava – odbačena. Iz navoda prijave i dokaza
prikupljenih u postupku odlučivanja o osnovanosti Vaše prijave, utvrdili smo da nije počinjena
disciplinska povreda, te je radi toga prijava odbačena.“ (Dokaz 47), doista neistinita izjava
okrivljenika, koja, kako će ovdje niže pod: 3) biti dokazano, svakako može štetiti časti ili ugledu
privatnoga tužitelja.
Naime, prema Zakonu o odvjetništvu, čl. 51, u kojem je navedena odvjetnička prisega, koje su
se prema Kodeksu odvjetničke etike, čl. 2, svi hrvatski odvjetnici, kao obavezni članovi okrivljenika
dužni držati, stoji: „Svečano prisežem da ću dužnost odvjetnika obavljati savjesno, da ću se u svome
radu pridržavati Ustava Republike Hrvatske, zakona…“, a to prijavljena članica Okrivljenika Diana
Vranković Zoričić, lažno prijavivši svoje prebivalište u očevu malom derutnom montažnom stanu u Sv.
Ivanu Zelini, Domjanićeva 15, premda je u isto vrijeme zapravo prebivala u Zagrebu, a što je činila
zato da na prihode od svoje odvjetničke kancelarije u Zagrebu u kojem je zapravo prebivala u
razdoblju od proljeća 1996. do ljeta 2002. godine ne bi plaćala zagrebački gradski prirez već je, kršeći
pritom i sam hrvatski Ustav, čl. 5 i 51, umjesto toga počinila teško kazneno djelo utaje poreza i drugih
davanja (sve to detaljno je opisano i brojnim dokumentima dokazano u mojoj prijavi Okrivljeniku koje i
ovdje prilažem kao Dokaze 3/a, 39/II-42 i 251-346), za koje kazneno djelo KZ, čl. 286 danas propisuje
3-10 godina zatvora, pa je ista time iz najnižeg koristoljublja drastično višestruko prekršila svoje
odvjetničke dužnosti koje proizlaze iz Ustava, Zakona i Kodeksa odvjetničke etike, čl. 2, koji, kako je to
istaknuto na samom njegovu početku, definira sama osnovna načela te etike. Stoga je i izjava
odgovorne osobe okrivljenika gđe Tamare Abel: „u postupanju prijavljene odvjetnice nismo našli težu
niti lakšu povredu dužnosti i ugleda odvjetništva, pa je Vaša prijava – odbačena“ neistinita izjava koja
može škoditi časti ili ugledu privatnoga tužitelja, baš kao i njezina izjava: „u postupku odlučivanja o
osnovanosti Vaše prijave, utvrdili smo da nije počinjena disciplinska povreda te je radi toga prijava
odbačena.“ Kako će to dolje pod 3) detaljno biti izneseno, iz obje te tvrdnje gđe Abel u njezinoj
navedenoj izjavi proizlazi da sam ja (privatni tužitelj) neosnovano disciplinski prijavio njihovu članicu
odvjetnicu Dianu vranković Zoričić, a to je neistina koja svakako može škoditi mojoj časti ili ugledu, pa
se u slučaju te izjave gđe Tamare Abel svakako radi o kaznenome djelu klevete.

12
Dokazivanje da je članica okrivljenika Diana Vranković Zoričić u razdoblju od 1996. do 2002./03.
počinila kazneno djelo utaje poreza i drugih davanja (KZ čl. 283), čime je izravno prekršila i
svoje zakonske odvjetničke dužnosti, kao i disciplinske odvjetničke dužnosti, a koje
disciplinske (etičke) dužnosti je prekršila i svojim nehumanim postupanjem, te da je stoga
izjava odgovorne osobe okrivljenika: „…obavještavamo Vas da u postupanju prijavljene
odvjetnice nismo našli težu niti lakšu povredu dužnosti i ugleda odvjetništva, pa je Vaša prijava
– odbačena. Iz navoda prijave i dokaza prikupljenih u postupku odlučivanja o osnovanosti
Vaše prijave, utvrdili smo da nije počinjena disciplinska povreda, te je radi toga prijava
odbačena.“ (Dokaz 47) - neistinita
Obzirom da je podroban opis djela iz kojeg proističu zakonska obilježja kaznenog djela utaje poreza i
drugih davanja (KZ čl. 286) od strane članice okrivljenika Diana Vranković Zoričić u razdoblju od 1996.
do 2002./03., zajedno s prijedlozima o dokazima koje treba izvesti na glavnoj raspravi, uz naznaku
imena svjedoka, te spisa koje treba pročitati za utvrđivanje činjenica, već iznesen u kaznenom
predmetu 19. K-32/10, koji se vodi na ovom istom sudu, ovdje uz tek neznatne nužne izmjene
prenosim isti opis zakonskih obilježja kaznenoga djela utaje poreza i drugih davanja, isti prijedlog o
dokazima, i iste dokaze, a što sam sve bio priložio i uz svoju Disciplinsku Prijavu okrivljeniku od 16. 4.
2010. (Dokazi 2-3, 34-45 i 251-346), jer u ovom kaznenom predmetu, na tim istim osnovama koje su
iz te moje prijave bile poznate okrivljeniku, valja utvrditi da je kazneno djelo utaje poreza i drugih
davanja (KZ čl. 286), koje sam okrivljeniku prijavio, doista bilo počinjeno od strane članice okrivljenika
Diane Vranković Zoričić u razdoblju od 1996. do 2002./01., te je potom na osnovu te utvrđene
činjenice potrebno ustanoviti da je izjava okrivljenika u rješenju dopisu od 10. svibnja 2010. koja glasi:
„…obavještavamo Vas da u postupanju prijavljene odvjetnice nismo našli težu niti lakšu povredu
dužnosti i ugleda odvjetništva, pa je Vaša prijava – odbačena. Iz navoda prijave i dokaza prikupljenih
u postupku odlučivanja o osnovanosti Vaše prijave, utvrdili smo da nije počinjena disciplinska povreda,
te je radi toga prijava odbačena.“ (Dokaz 47) - bila neistinita jer su, kako je to gore već navedeno,
odvjetnici po Ustavu, zakonu i kodeksu odvjetničke etike dužni plaćati porez i druga zakonska
davanja, pa je stoga kako je gore već dokazano, teška utaja poreza i drugih davanja (prireza), za koju
KZ čl. 286 danas propisuje 3-10 godina zatvora, nedvojbeno predstavlja radikalnu povredu dužnosti
odvjetništva, kao i disciplinsku povredu Kodeksa odvjetničke etike, i to iz razloga jer sam ja okrivljeniku
prijavio utajivanje prireza upravo na prihode od odvjetničke kancelarije članice okrivljenika, odvjetnice
Diane Vranković Zoričić. Iz te pak činjenice proizlazi da je gornja izjava okrivljenika (Dokaz 47) –
neistinita.

Opis kaznenog djela utaje poreza i drugih davanja od strane članice okrivljenika
odvjetnice Diane Vranković Zoričić u razdoblju od 1996. do 2002./03.
Članica okrivljenika, odvjetnica Diana Vranković Zoričić je odmah nakon očeve smrti 1996.
godine lažno prijavila svoje prebivalište u očevu stanu u Domjanićevoj 15 u Sv. Ivanu Zelini, kako bi,
kako mi je to sama rekla, na taj način izbjegla plaćanje zagrebačkog gradskog prireza na prihode od
svoje odvjetničke kancelarije (naime, Grad Sv. Ivan Zelina je sve do srpnja 2002. godine bio jedini
grad u Zagrebačkoj županiji u kojem se gradski prirez uopće nije plaćao). Iz tog razloga navedena
članica okrivljenika je lažno prijavila da prebiva u malom montažnom derutnom stanu pok. oca od 40
m2 u Domjanićevoj 15 u Zelini, iako ona od 1989. do danas u tom stanu niti jednom nije boravila duže
od 2-3 sata, niti je u njemu ikada u zadnjih 21 godinu prespavala! Naime još 1989. godine ista članica
okrivljenika je iz Zeline odselila u Zagreb, u kojem je do 1996. imala prijavljeno prebivalište u stanu
kojeg je kao podstanar čuvala prijateljima u Varšavskoj 2 (Dokaz 251, 260, 261), dok je u obližnjoj Ilici
29 do sredine 1995. imala odvjetnički ured (Dokaz 254, 255, 256, 258), a od sredine 1995. u
Bosutskoj 31 (Dokazi 262, 263, 264, 265). No, već tada, početkom 1990-tih godina Diana Vranković je
u više navrata predamnom pok. ocu bila značajno kazivala da će prijaviti svoje prebivalište u stanu u
(Sv. Ivanu) Zelini, no otac joj na te riječi nije odgovarao, već bi samo namrštio čelo i šutio (što i nije
čudno, jer je bio čestit čovjek zdravih moralnih stavova), pa okrivljena odvjetnica za njegova života tu
svoju nezakonitu nakanu tj. kazneno djelo utaje poreza i drugih davanja (KZ, čl. 286) nije provodila u
djelo. No, svega par dana nakon očeve smrti 7. 3. 1996. ista odvjetnica mi je kazala da se (ona) sad
napokon može prijaviti u Zelini (sa značenjem da će ondje prijaviti prebivalište u stanu u Domjanićevoj
15), i da ću joj ja, koji sam zapravo tijekom 8-9 mjeseci u godini živio u tom stanu (vidjeti npr. Dokaze
284/b i 287, te 339-344) kada budem išao u Zagreb, donositi poštu koja joj bude stizala u Zelinu, a da
će ona, kad ja tijekom ljeta budem na Hvaru, svaka 2 tjedna sama ići u Zelinu u stan po poštu. Da je
tome doista i bilo tako, nepobitno dokazuju rukom potpisana pisma same članice okrivljenika, koja mi
je ista uputila dana 4. rujna 2000. (Dokaz 270), kao i tri tjedna kasnije, dana 26. rujna 2000. (Dokaz
271), a iz kojih se jasno vidi da je Diana Vranković (a od udaje 25. kolovoza 2001. Diana Vranković
Zoričić) zapravo prebiva u Zagrebu, kako je to sama napisala u zaglavljima svojih pisama, a da svaka

13
2-3 tjedna ode u stan u Zelini, iz poštanskog sandučića pokupiti pristiglu poštu, kako je to uostalom
sama posve jasno napisala: „Bila sam u Zelini, pa ti šaljem poštu koju sam skupila.“ (Dokaz 270/a, i
vrlo slično: Dokaz 271/a).
Obzirom da nisam htio kvariti odnose s navedenom odvjetnicom - članicom okrivljenika,
osobito nakon što mi je ona u lipnju iste 1996. godine kazala da će me „ubit, zaklat i uništit“, i da „nek
joj ja iz kuhinje donesem nož da me (ona) njime zakolje“ čime me naravno zastrašila, ja sam, kako s
okrivljenom ne bih ulazio u nove slične probleme, pristao na njezino navedeno traženje glede
donošenja pošte iz Zeline u Zagreb. Tako sam u razdoblju od 1996. sve do 2002., kada me dana 27.
kolovoza 2002. odvjetnica Diana Vranković Zoričić zajedno sa svojim suprugom Goranom Zoričićem,
dovezavši se pred stan u Domjanićevoj 15 u najnovijem Mercedesu E 320 (usp. Dokaz 345/a) napala
ispred istog stana, a prigodom kojeg napada mi je okrivljena odvjetnica kazala i „…ja tu primam poštu,
dolazićemo ti svakih sedam dana“ što sam iznio i u svojoj pisanoj prijavi toga događaja policiji, ja sam
do toga dana u mnogo navrata na zelinskoj Pošti podizao preporučene pošiljke naslovljene na Dianu
Vranković Zoričić, a koje su joj stizale na adresu u Domjanićevoj 15 (jedan mali dio: Obavijesti o
prispijeću preporučene pošiljke: Dokazi 318-337), obzirom da je okrivljena odvjetnica na toj adresi
lažno prijavila svoje prebivalište, te sam joj iste poštanske pošiljke mnogo puta donosio u njezin
odvjetnički ured, svaki put kada bih išao u Zagreb. Te moje usluge okrivljenoj su prestale nakon
njezina navedenog napada dana 27. kolovoza 2002., kada sam ja na stanu u Domjanićevoj 15
postavio vlastiti poštanski sandučić (Dokaz 345/b-2), pa se tako na tom stanu čak još i danas nalaze 2
poštanska sandučića (Dokaz 345/b1-2).
Obzirom da sam dana 2. 9. 2002. na policijskoj postaji u Sv. Ivanu Zelini, prijavio navedeni
napad okrivljene odvjetnice i njezinog supruga na mene, i da su iz Policijske postaje u Svetom Ivanu
Zelini o tome obavijestili svoje kolege u VII. policijskoj postaji zagrebačkoj iz koje su policajci otišli
obaviti obavijesni razgovor s okrivljenom odvjetnicom u njezin stan u ulici S. Ljubića 22 u Zagrebu, u
kome su je i našli, jer je tamo zapravo prebivala tj. živjela još od 1999., tražim da ovaj Sud od VII.
policijske postaje zagrebačke, Zagreb, Nehajska 7, zatraži izviješće o navedenom obavijesnom
razgovoru, tj. o mjestu gdje je on vođen, a koje izvješće će zacijelo dodatno dokazati da je, dok je
članica okrivljenika, odvjetnica Diana Vranković Zoričić radi utajivanja poreza na prihode svoje
odvjetničke kancelarije godine 2002. imala lažno prijavljeno prebivalište u Domjanićevoj 15 u Sv. Ivanu
Zelini, zapravo prebivala u svojem velikom komfornom stanu u ul. Stjepana Ljubića vojvode 22 u
Zagrebu.
Članica okrivljenika, odvjetnica Diana Vranković Zoričić je u razdoblju 1996. do 2005., u
pravilu kad mene nije bilo u stanu u Domjanićevoj 15 dolazila u isti stan, i iz sandučića uzimala svoju
poštu (slično kao: Dokaz 270, 271), koju je potom čitala u kuhinji, a ono što joj nije bilo potrebno,
bacala je u smeće. Tako sam ja u više navrata u košu za smeće nalazio njezinu poštu, te sam, znajući
da me, kako mi je to sama 1996. i 2002. bila kazala, namjerava uništiti, istu poštu od listopada 2002.
do nadalje vadio iz smeća i čuvao, te mi je tako, zahvaljujući tom mom postupku nadahnutom valjda
od same Providnosti, preslike iste pošte koja dokazuje lažno prijavljeno prebivalište okrivljene
odvjetnice u stanu u Domjanićevoj 15 u Zelini, ovdje moguće priložiti kao relevantne neosporne
dokaze (Dokazi 288-309 i 311-337), naravno, uz one službeno izdane meni i okrivljenoj, a u nekim
slučajevima i 3. osobama (Dokazi 268, 269, 272, 273, 274, 275, 277, 278, 279, 280, 281, 289, 304,
305). Među tom poštom prikupljenom iz smeća svakako najupečatljiviji dokaz činjenice da je okrivljena
odvjetnica lažno prijavila svoje prebivalište u Domjanićevoj 15 u Svetom Ivanu Zelini, dok je zapravo u
isto vrijeme od 1996. do 1999. stanovala u Varšavskoj 2 i Radničkom dolu u Zagrebu, a od 1999. sa
svojim kasnijim suprugom (vjenčani 25. kolovoza 2001. – Dokaz 283) u Zagrebu, ulica Stjepana
Ljubića vojvode 22, svakako su njezine police osiguranja (Dokazi 293-299, 302, 303, 308, 314) na
vrlo velike novčane iznose (npr. Dokaz 294 – 10.500.00 eura!, te Dokaz 299 – 39.325.00 eura!!!), a iz
kojih se polica osiguranja vidi da je okrivljena odvjetnica lažno prijavila svoje prebivalište u
Domjanićevoj 15, u Svetom Ivanu Zelini, a da od provale, požara, poplave, oštećenja na
građevinskom objektu, opremi i instalacijama osigurava stan, garažu i apsolutno sav inventar u stanu
(HI-FI liniju osigurava na 650 EURA! – Dokaz 296, a da na gotovo 40.000.00 eura osigurava: boje na
zidovima i stolariji, obloge na podu, zidu i stropu, podove, stakla na prozorima i vratima, televizor
Grundig, perilicu za rublje, hladnjak, videorekorder, perilicu za suđe, 2. televizor, 2. hladnjak te klima
uređaj! – Dokaz 299) u kojem zapravo fizički prebiva tj. živi u Zagrebu, u ulici Stjepana Ljubića
vojvode 22 i 24, pa tako i u Dokazima 293, 294, 296, 298 posve jasno stoji:
„Ugovaratelj / osiguranik: Vranković Zoričić Diana, 10380 Sveti Ivan Zelina, Dragutina Domjanića 15
Mjesto osiguranja: 10000 Zagreb, Stjepana Ljubića vojvode 22 (Dokaz 296, 298) i 24 (Dokaz 293, 294).“
No, u prilogu ove privatne tužbe ima još mnogo nepobitnih dokaza o kriminalu - dugogodišnjim
poreznim tj prireznim utajama odvjetnice Diane Vranković Zoričić. To su primjerice dopisi od

14
Osiguranja Zagreb, te od AMK Siget, koji pokazuju da ona ima prebivalište prijavljeno u Svetom Ivanu
Zelini - Domjanićeva 15, a da sa svojim automobilom tehnički pregled obavlja u Zagrebu u AMH Siget
(Dokaz 308, 309), a ne kao svi Zelinčani u Stanici za tehnički pregled vozila u Sajmišnoj bb; da ima
prebivalište u Zelini, ali da prometne prekršaje radi u Zagrebu (Dokaz 290); da ima prebivalište u
Zelini na adresi u Domjanićevoj 15 na koju joj HZZO šalje obavijesti o dopunskom zdravstvenom
osiguranju (Dokaz 299, 301), dok je u isto vrijeme svoj zdravstveni karton imala u Domu zdravlja u
Dubravi, što mi je iz osobnih kontakata s okrivljenom poznato; te NAJZNAKOVITIJE OD SVEGA: da i
POREZNA UPRAVA posve POGRJEŠNO MISLI da okrivljena odvjetnica doista prebiva u
Domjanićevoj 15 u Svetom Ivanu Zelini (Dokaz 291, 292), premda ona tamo u najboljem slučaju
navraća svaka 2-3 tjedna na 15 minuta po poštu (Dokaz 270, 271), pa joj se zato često dogodi da
obavijesti o prispijeću pošiljke mora baciti u smeće (Dokazi 318, 319, 320, 321, 322, 323, 324, 325,
326, 327, 328, 329, 330, 331, 332, 333, 334, 335, 336, 337), jer se pošiljka koja je stigla na njezino
ime, obzirom da ona u Domjanićevoj 15 već 21 godinu ne prebiva, niti boravi, vratila pošiljatelju!
No, svakako najrječitiji dokazi da je članica okrivljenika, odvjetnica Diana Vranković Zoričić
radi utaje zakonskih davanja (prireza - KZ čl. 286) na prihode od svoje odvjetničke kancelarije u
Zagrebu doista lažno prijavila svoje prebivalište u Domjanićevoj 15 u Sv. Ivanu Zelini, dok je zapravo
prebivala u Zagrebu, na gore već spomenutim adresama, nose rukom pisane potpise same
odvjetnice Diane Vranković Zoričić! Uz već iznesene Dokaze 270 i 271, to je i izjava iste odvjetnice iz
sredine 2003., iz koje se vidi da je Diana Vranković Zoričić godine 2003. istinito prijavila svoje
prebivalište u Zagrebu, ulica Stjepana Ljubića vojvode 22, ali i priznaje da je prije imala (lažno, op. a.)
prijavljeno prebivalište u Svetom Ivanu Zelini, Domjanićeva 15 (Dokaz 311). Sada tj. koncem 2002. ili
početkom 2003. prebivalište je međutim istinito prijavila u Zagrebu, jer kao profesionalna odvjetnica
više nije mogla ostvarivati veliku financijsku dobit utajujući i dalje zagrebački gradski prirez na način da
je imala lažno prijavljeno prebivalište u Sv. Ivanu Zelini, a to nije mogla iz jednostavnog razloga što je
27. 7. 2002. i Grad Sveti Ivan Zelina, zadnji u Zagrebačkoj županiji, uveo gradski prirez (vidjeti:
Narodne novine 86/2002., str. 1439)!
Da je članica okrivljenika, odvjetnica Vranković Zoričić, nakon što pok. ocu 1994. nije pružila
nužnu pomoć (odbivši za spas njegova života prodati ½ kuće u Zelini tj. dio koji je naslijedila po majci
koje se odrekla!), pa je on, otišavši radi toga na operaciju srca godinu i pol dana kasnije nego što bi
otišao da je kuća bila 1994. prodana te je nakon iste operacije 1996. i umro, kao profesionalna
odvjetnica obilato financijski profitirala i iz te i takve očeve smrti (koju je nepružanjem nužne pomoći
sama prouzrokovala), na način da je u razdoblju od 1996. do 2002./3. lažno prijavila svoje prebivalište
u Svetom Ivanu Zelini, Domjanićeva 15, kako bi time izbjegla plaćanje zagrebačkog prireza, iako je
zapravo živjela tj. prebivala u Zagrebu, a u Zelinu navraćala svaka 2-3 tjedna po poštu (čime je na to
dakle godišnje gubila mnogo vremena i dosta novaca za gorivo, pa je očito da joj se navedena
porezna malverzacija tj. utaja, kojom je obilato profitirala iz očeve smrti stvarno masno isplatila –
naime, u tih 7 godina utajila više stotina tisuća kuna prireza) što pokazuju njezina dva rukom potpisana
pisma od 4. rujna 2000. (Dokaz 270) i 26. rujna 2000. (Dokaz 271) poslana iz Zagreba, a iz kojih se
vidi da ona u stan u Zelini dolazi samo da tu skupi prispjelu poštu, o čemu je gore već bilo riječi. Istu
činjenicu da članica okrivljenika Diana Vranković Zoričić uopće nije prebivala, pa čak ni duže od sat -
dva boravila u stanu u Domjanićevoj 15 u Zelini, već da je on bio ili prazan, ili da sam u njemu boravio
zapravo ja, dokazuje i telegram okrivljene od 19. 11. 2001. kojeg mi je ona poslala iz Zagreba u stan u
Domjanićevu 15 u Zelini u kojem ona očito dakle nije prebivala, već sam u njemu živio ja (Dokaz
284/b), a isto to dokazuje i rukom potpisano pismo od 28. siječnja 2002. poslano od okrivljene meni u
Zelinu iz Zagreba (Dokaz 285), isto kao i dopisi okrivljene od 3. svibnja 2001. (Dokaz 282) i 17.
svibnja 2002. (Dokaz 287). Obzirom da ista odvjetnica u navedenom stanu u Domjanićevoj 15 uopće
nije prebivala pa čak niti boravila još od 1989., nego da sam ondje uglavnom 8-9 mjeseci u godini
boravio-stanovao tj. živio ja, odmah nakon očeve smrti 1996. godine Gradsko vijeće Sv. Ivana Zeline i
zelinska Elektra počeli su umjesto na očevo, račune koje su slali na Domjanićevu 15 naslovljavati na
moje ime, (iako ja to od njih nikada nisam tražio), što svjedoče preslici računa za komunalnu naknadu
koje imam sačuvane od 1. 1. 1999. (Dokazi 338, 339, 340, 341, 342, 343), i za struju koje imam
sačuvane od 2004. (Dokaz 344), a napominjem da sam i sve ostale račune od očeve smrti 1996. u
stanu u Domjanićevoj plaćao isključivo ja, jer sam jedini ja tu živio, o čemu imam za dokaz nekoliko
stotina potvrda tj. uplatnica, koje po potrebi mogu predočiti ovome Sudu. Inače, obzirom da sam u
stanu u Zelini boravio između 8 i 9 mjeseci godišnje, čak je i teoretski nemoguće zamisliti da je u
razdoblju od 1996. do 2002./03. u njemu prebivala Diana Vranković Zoričić, obzirom da od očeve smrti
očeve smrti 1996. u stanu postoji samo 1 krevet i to onaj na kojem ja spavam, i da uz stan nije
moguće parkirati veliki automobil Ford Mondeo (usporediti Dokaz 345/c) ili još veći Mercedes E 320
(usporediti Dokaz 345/a) koje automobile su tada bili posjedovali i vozili odvjetnica Diana Vranković
Zoričić (Dokaz 309) i njezin suprug Goran Zoričić, a posebno ne uz moj tadašnji automobil Golf

15
(Dokaz 346). NADALJE, VALJA OSOBITO NAGLASITI DA JE STAN U DOMJANIĆEVOJ 15 U ZELINI
ZAPRAVO MONTAŽNA GRADNJA KOJA JE OD KONCA 1980-TIH U DOSLOVNO RUŠEVNOM STANJU
(VIDJETI DOKAZ 345/b!!! – napuknuća označena strelicama), TE JE JOŠ TADA PO PROPISU ZAPRAVO I
TREBALA BITI SRUŠENA I DA TRŽIŠNA VRIJEDNOST TOG STANA NE PRELAZI 5% VRIJEDNOSTI
AUTOMOBILA KOJEG JE TADA VOZILA ODVJETNICA DIANA VRANKOVIĆ ZORIČIĆ, ili NJEZIN SUPRUG, pa
je i iz toga jasno da ona i tom stanu nije prebivala.
No, kako bih i dodatno dokazao da je članica okrivljenika, odvjetnica Diana Vranković Zoričić u
razdoblju od 7 godina kao profesionalna odvjetnica utajila golem novac koji je zakonski bila dužna
platiti u formi zagrebačkog gradskog prireza, na način da je lažno prijavila svoje prebivalište u stanu u
Domjanićevoj 15 u Sv. Ivanu Zelini, u kojem zapravo nije prebivala, a čime je u formi kaznenog djela
utaje poreza i drugih davanja (KZ, čl. 286) počinila i povredu dužnosti odvjetništva, te disciplinsku
povredu kodeksa odvjetničke etike, molim da ovaj Sud od Policijske postaje u Sv. Ivanu Zelini,
Zagrebačka 30, zatraži Uvjerenje o prebivalištu za odvjetnicu Dianu Vranković Zoričić u razdoblju od
1996. do 2003. godine, a da kao SVJEDOKE da odvjetnica Diana Vranković Zoričić u tom razdoblju
nije prebivala u navedenom stanu pozove susjede: susjeda g. Branimira Besaka – nastavnika u
mirovini, G. Krkleca 1, Sv. Ivan Zelina, te povremenu susjedu, sutkinju Vrhovnog suda u Zagrebu, Trg
Nikole Zrinskog 3, gđu Jasnu Guštek, koja povremeno boravi u kući svojeg pok. oca u Domjanićevoj 6.

Kada se uzmu u obzir gore predočene činjenice i dokazi, jasno je da izjava okrivljenika da u mojoj
Disciplinskoj prijavi od 16. 4. 2010., zasnovanoj na 357 dokaza od kojih čak 95 dokaza nepobitno
dokazuju sedmogodišnju poreznu (prireznu) utaju članice njihove članice Diane Vranković Zoričić, a za
koje kazneno djelo danas Kazneni zakon, čl. 286 propisuje 3-10 godina zatvora „nisu našli težu niti
lakšu povredu dužnosti i ugleda odvjetništva, pa je Vaša prijava – odbačena. Iz navoda prijave i
dokaza prikupljenih u postupku odlučivanja o osnovanosti Vaše prijave, utvrdili smo da nije počinjena
disciplinska povreda, te je radi toga prijava odbačena.“ (Dokaz 47) - neistinita, jer su, kako je to gore
već navedeno, odvjetnici po Ustavu, zakonu i Kodeksu odvjetničke etike dužni plaćati porez i druga
zakonska davanja, pa dokazana teška utaja poreza i drugih davanja (prireza), za koju KZ čl. 286
danas propisuje 3-10 godina zatvora, nedvojbeno predstavlja izravnu povredu dužnosti odvjetništva,
kao i disciplinsku povredu Kodeksa odvjetničke etike, i to iz razloga jer sam ja okrivljeniku prijavio
utajivanje prireza upravo na prihode od odvjetničke kancelarije članice okrivljenika, odvjetnice Diane
Vranković Zoričić. Iz te je pak činjenice jasno da je gornja izjava okrivljenika (Dokaz 47) – neistinita.
Osim toga, ta izjava, kako ću to dolje pod: 3) izložiti, zasigurno može škoditi mojoj časti i ugledu, pa da
je stoga riječ o kleveti (KZ, čl 200, st. 1).
Iz iste se klevete nažalost izgleda može naslutiti i da okrivljenik svojim propuštanjem djelovanja u skladu
sa Zakonom apriorno svjesno i namjerno štiti teške porezne utaje svojih članova - hrvatskih odvjetnika: iz
okrivljenikove se navedene izjave naime stječe dojam da u okrivljeniku smatraju da hrvatski odvjetnici nisu ni
dužni plaćati porez tj. zakonska davanja, jer okrivljenik tvrdi da oni čak niti u 95 nepobitnih dokaza o poreznoj utaji
njihove članice “nisu našli težu niti lakšu povredu dužnosti odvjetništva” (Dokaz 47), a što će svakako kao
pismena tvrdnja biti zanimljivo našem novinstvu, ukoliko okrivljenik ostane u tom i takvom svojem stavu, i ukoliko
u skladu sa zakonom i dokazima ne riješi disciplinsku prijavu, o rješavanju koje ovisi sama moja fizička
egzistencija, a koju je u skladu sa svojim zakonskim pravima i dužnostima već odavno mogao i trebao riješiti.

B)
Članica okrivljenika, čija sam kaznena djela, koja istodobno predstavljaju i teške disciplinske
prekršaje Kodeksa odvjetničke etike, okrivljeniku prijavio 16. travnja 2010., je, kako se to vidjelo iz
sadržaja iste moje disciplinske prijave, izravno počinila disciplinsku povredu kršenjem Kodeksa
odvjetničke etike, i na način da je vlastitoga brata podjelom kuće vikendice u Ivan Dolcu na Hvaru
svjesno i namjerno lišila sredstava za život (što se vidjelo iz naslova članka u Večernjem listu od 5. 11.
2009. pod naslovom: „Vranković: Sestra mi je uz pomoć sutkinje uzela sredstva za život“ (Dokaz 119)
onemogućivši mu da dalje skromno živi od iznajmljivanja dvaju apartmana u istoj vikendici, a što je ista
članica okrivljenika i sama priznala u svojoj izjavi za Slobodnu Dalmaciju od 12. 12. 2009. riječima:
„Mislim da je vrijeme da sa 37 godina nađe zaposlenje“ (Dokaz 123/c). To je izjavila, premda zna da
ja imam zaposlenje, ali neplaćeno (samostalni umjetnik – likovni kritičar, od 1. 1. 2003.), te da je tome
nažalost tako upravo radi njezinih stalnih (zlo)namjernih miniranja, još od očeve smrti 1996. godine do
danas, a što je opisano na str. 2 ove privatne tužbe. Na taj način, uskraćivanjem sredstava za život
vlastitom bratu koje uskraćivanje je ona kako smo vidjeli i javno, medijski priznala, članica okrivljenika,
odvjetnica Diana Vranković Zoričić je prekršila čl. 7 Kodeksa odvjetničke etike, koji izrijekom nalaže da
„odvjetnik mora služiti kao primjer humanosti, poštovanja ljudskog dostojanstva i progresivnih
nastojanja u priznavanju i ostvarivanju temeljnih ljudskih prava i sloboda“, a navedena članica

16
okrivljenika je ta moja prava (pravo na život, zagarantirano Ustavom RH, čl. 21 i Općom deklaracijom
o ljudskim pravima, čl. 3) javno osporavala, te je čak i za novine davala izjave iz kojih se vidjelo kako
ona drži da na takvo svoje postupanje ima pravo (Dokaz 123/c). Obzirom da je na naveden način
prekršila Kodeks odvjetničke etika, jasno je da je samim time počinila i disciplinsku povredu dužnosti (i
ugleda) odvjetništva, te da je stoga izjava u odgovoru okrivljenika na moju prijavu od 16. 4. 2010. iz
sadržaja i dokaza koje prijave (Dokaz 119 i 123/c) se jasno vidjelo opisano kršenje, a koji glasi: „u
postupanju prijavljene odvjetnice nismo našli težu niti lakšu povredu dužnosti i ugleda odvjetništva“, te
da istim postupanjem prijavljene odvjetnice Vranković Zoričić „nije počinjena disciplinska povreda“
(Dokaz 47) – neistinita.
Kada se uzmu u obzir sve gore pod A) i B) predočene činjenice i dokazi, jasno je da su
navedene izjave okrivljenika da u mojoj Disciplinskoj prijavi zasnovanoj na 357 dokaza od kojih čak 95
dokaza nepobitno dokazuju sedmogodišnju poreznu (prireznu) utaju članice njihove članice Diane
Vranković Zoričić koju je ona počinila u obavljanju odvjetništva – ne plaćajući zagrebački gradski prirez
na prihode od svoje odvjetničke kancelarije, a za koje kazneno djelo danas Kazneni zakon, čl. 286
propisuje 3-10 godina zatvora nisu „našli težu niti lakšu povredu dužnosti i ugleda odvjetništva“, te da
istim postupanjem prijavljene odvjetnice Vranković Zoričić „nije počinjena disciplinska povreda“,
neprijeporno predstavlja višestruko neistinitu izjavu okrivljenika, koja, kako ću to sada izložiti,
zasigurno može štetiti mojoj časti ili ugledu, a što je u stvarnosti doista i bio slučaj.

3) što može škoditi časti ili ugledu (privatnoga tužitelja):
Obzirom da je okrivljenik, kako smo upravo vidjeli, u svojem dopisu od 10. svibnja 2010.,
(Dokaz 47) glede moje Disciplinske prijave od 16. travnja 2010. neistinito izjavio: „…obavještavamo
Vas da u postupanju prijavljene odvjetnice nismo našli težu niti lakšu povredu dužnosti i ugleda
odvjetništva, pa je Vaša prijava – odbačena. Iz navoda prijave i dokaza prikupljenih u postupku
odlučivanja o osnovanosti Vaše prijave, utvrdili smo da nije počinjena disciplinska povreda, te je radi
toga prijava odbačena.“ (Dokaz 47) čitatelji rješenja – dopisa u kojem se nalazi ta izjava, obzirom na
okolnosti pod kojima je ta izjava dana, mogli su i mogu jedino zaključiti da sam ja vlastitu sestru
neosnovano prijavio (jer: „u postupku odlučivanja o osnovanosti Vaše prijave, utvrdili smo da nije
počinjena disciplinska povreda“), te da sam je dakle svojom prijavom (Dokaz 2-45), ja zapravo de iure
i de facto oklevetao da je svojim kaznenim djelom sedmogodišnje utaje poreza i drugih davanja, (za
koje KZ, čl. 286 propisuje 3-10 godina zatvora) disciplinski prekršila Kodeks odvjetničke etike, iako
ona to – kako je okrivljenik izjavio riječima: „nije počinjena disciplinska povreda“ i „nismo našli težu niti
lakšu povredu dužnosti i ugleda odvjetništva“ - nije učinila. Čitatelji rješenja - dopisa okrivljenika od 10.
svibnja 2010. su dakle, iz navedene neistinite izjave okrivljenika, obzirom na okolnosti pod kojima je ta
izjava dana, jedino mogli zaključiti da sam ja lažno tj. neosnovano prijavio svoju biološku sestru
okrivljeniku (HOK), pri tome je teško oklevetavši da je 7 godina utajivala prirez, tj. da sam u cijeloj toj
priči zapravo ja kriminalac - počinitelj kaznenoga djela klevete.
Nadalje, obzirom da se iz moje prijave od 16. travnja 2010. (Dokaz 5), vidjelo da ja imam
namjeru - ukoliko mi članica okrivljenika, odvjetnica Diana Vranković Zoričić do 10. svibnja 2010 ne
vrati sredstva za život - započeti štrajk glađu ispred zgrade okrivljenika, a da su iz okrivljenika izjavili:
„u postupku odlučivanja o osnovanosti Vaše prijave, utvrdili smo da nije počinjena disciplinska
povreda“ (Dokaz 47), čitatelji tog rješenja – dopisa okrivljenika od 10. svibnja 2010. su na temelju iste
izjave okrivljenika, obzirom na navedenu okolnost pod kojom je ta izjava dana, jedino mogli zaključiti
da ja kanim zlorabiti štrajk glađu, nastojeći na taj način neetično i nemoralno izvršiti pritisak na
okrivljenika da riješi situaciju i/ili sankcionira svoju članicu, moju biološku sestru, premda za takvo što
– nema osnova! Ili jednostavnije: da ja, poput nekakvog nasilnika i/ili luđaka, kanim pred vratima
okrivljenika bezrazložno - neosnovano štrajkati glađu.
Obzirom, dakle, da su iz navedene neistinite izjave okrivljenika čitatelji rješenja – dopisa
okrivljenika od 10. svibnja 2010. (Dokaz 47) razmišljajući logički, mogli doći jedino do negativnih,
moralno ocrnjujućih zaključaka o privatnome tužitelju, tj. do zaključaka prikladnih da izazovu njihov
prijekor ili prijezir prema meni, tj. do zaključaka koji sigurno mogu umanjiti moju socijalnu vrijednost, pa
stoga mogu škoditi mojoj časti ili ugledu, navedena neistinita izjava okrivljenika predstavlja kazneno
djelo klevete (KZ, čl. 200, st. 1).
-*-
Dakle, okrivljenik je (1. kleveta) u Večernjem listu od 13. svibnja 2010., na str. 19 u članku „Očajnički
čin – Štrajk glađu zbog imovinskopravnih odnosa sa sestrom“; kao i (2. kleveta) u rješenju – dopisu od
10. svibnja 2010., izjavama svojih odgovornih osoba (Zakon o odgovornosti pravnih osoba za kaznena
djela, čl. 3-5) iznio takve neistinite tvrdnje, koje mogu škodi časti ili ugledu privatnoga tužitelja, čime je
okrivljenik oklevetao privatnog tužitelja,

17
pa je time počinio kazneno djelo protiv časti i ugleda privatnog tužitelja, i to kazneno djelo klevete,
koje djelo je opisano i kažnjivo po (1. kleveta) čl. 200, st. 2.; i (2.kleveta) čl. 200. st. 1 Kaznenog
zakona.
II Slijedom navedenog, privatni tužitelj predlaže:
1. da se pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu, kao stvarno i mjesno nadležnim zakaže i održi
rasprava,
2. da se na glavnu raspravu pozovu privatni tužitelj i okrivljenik, i da se izvrši uvid u tužiteljeve
priložene Dokaze 1-48, 119, 123 i 251-346,

3. da se pozovu kao svjedoci: za činjenicu, u vezi s 1. i s 2. klevetom okrivljenika, da članica
okrivljenika, odvjetnica Diana Vranković Zoričić u razdoblju nakon očeve smrti, od 1996. do
2002./03. nije prebivala u stanu u Domjanićevoj 15 u Svetom Ivanu Zelini, da se pozovu susjed g.
Branimir Besak – nastavnik u mirovini, G. Krkleca 1, Sv. Ivan Zelina; kao i susjeda gđa Jasna
Guštek, sutkinja Vrhovnog suda u Zagrebu, Zagreb, Trg Nikole Zrinskog 3, koja povremeno
boravi u kući svojeg oca u Domjanićevoj 6,

4. te da se:
a) u vezi s 1. i 2. klevetom okrivljenika, od Policijske postaje Sveti Ivan Zelina, Zagrebačka 30,
pribavi uvjerenje o prebivalištu Diane vranković Zoričić (JMBG 2506965397629), u periodu
1996. – 2003.
b) u vezi s 1. i 2. klevetom okrivljenika, da se od VII. policijske postaje zagrebačke, Zagreb,
Nehajska ul. 7, pribavi izviješće o obavijesnom razgovoru kojeg su djelatnici te postaje obavili
u stanu odvjetnice Diane Vranković Zoričić u Zagrebu, ulica Stjepana Ljubića 22, nakon što je
privatni tužitelj na Policijskoj postaju Sv. Ivan Zelina dana 2. 9. 2002. prijavio prijetnje izrečene
dana 27. 8. 2002. od strane iste odvjetnice i njezinog supruga Gorana Zoričića, a u svezi s
činjenicom da je okrivljena zapravo prebivala u stanu u ul. Stjepana Ljubića vojvode 22 u
Zagrebu, gdje su je policajci i našli, a ne u Domjanićevoj 15 u Sv. Ivanu Zelini, gdje je ona radi
porezne (prirezne) utaje u periodu od 1996. do 2002./03. bila lažno prijavila svoje prebivalište,
c) u vezi s 1. i 2. klevetom okrivljenika, da se od: Ministarstva financija RH – Porezne uprave,
Avenija Dubrovnik 32, Zagreb; kao i od: Ministarstva financija, Porezne uprave, Područni ured
Sv. Ivan Zelina, Trg Ante Starčevića 12, pribave izjave tih dvaju državnih tijela o tome na kojim
je adresama u razdoblju od 1995. do 2004. imala svoje prebivalište prijavljeno porezna
obveznica, odvjetnica Diana Vranković Zoričić (JMBG: 2506965397629; OIB: 68505457037),
d) u vezi s 1. i 2. klevetom okrivljenika, da se od Hrvatske pošte, Zagrebačka ul. 5, Sveti Ivan
Zelina, pribavi preslik Punomoći dane Ante Vrankoviću od strane Diane Vranković (kasnije
Diane Vranković Zoričić) temeljem koje sam ja, Ante Vranković, u razdoblju 1996. do 2002.
podizao preporučene pošiljke koje su stizale na ime odvjetnice Diane Vranković Zoričić na
adresu u Sv. Ivanu Zelini, Domjanićeva 15, (a na kojoj adresi je ista odvjetnica radi utaje
prireza u razdoblju 1996. do 2002./03 bila lažno prijavila svoje prebivalište),
e) u vezi s 1. i 2. klevetom okrivljenika, da se od Osiguranja Zagreb, tj. danas Basler osiguranja
Zagreb, Zagreb, Radnička cesta 37 b, zatraže preslici polica osiguranja okrivljene odvjetnice
Diane Vranković, (od 25. 8. 2001. Diane Vranković Zoričić) za razdoblje 1995. – 2005. Ti
preslici polica osiguranja će pokazati da je ona u tom razdoblju prebivala u stanovima u
Zagrebu, u kojima je osiguravala njihov inventar (npr. Dokaz 298 – polica osiguranja 11-
1010060254), ali da je od ona zapravo u razdoblju 1996. do 2002./2003. bila prijavljena u
očevu malom derutnom stanu u Domjanićevoj 15 u Sv. Ivanu Zelini, kako ne bi plaćala
zagrebački gradski prirez,

5. da se pribavi izvod iz kaznene evidencije za okrivljenika,
6. da se okrivljenik, nakon ocjene svih dokaza izvedenih na glavnoj raspravi, za klevetu (1. kleveta)
koju je iznio u Večernjem listu od 13. svibnja 2010., str. 19 proglasi krivim za kazneno djelo
klevete iz čl. 200. st. 2. Kaznenog zakona, a za klevetu (2. kleveta) koju je iznio u rješenju –
dopisu od 10. svibnja 2010., da ga se proglasi krivim za kazneno djelo klevete iz čl. 200. st. 1.
Kaznenog zakona, i da ga se osudi po Zakonu, te obveže na naknadu nužnih izdataka privatnoga
tužitelja.

S poštovanjem privatni tužitelj:

18
U prilogu:
1. Dokaz o plaćenoj sudskoj pristojbi
Sveti Ivan Zelina, 10. siječnja 2011. 2. Dokazi 1-48, 119, 123, i 251-346

Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu
Ilica 207, Zagreb
Kazneni predmet:
Privatni tužitelj: Ante Vranković, Domjanićeva 15, 10380 Sveti Ivan Zelina
Okrivljenik: Hrvatska odvjetnička komora, organizacija odvjetnika iz Zagreba,
OIB: 97760500066, Koturaška cesta 53, 10 000 Zagreb

PODNESAK
PRIVATNOG TUŽITELJA
2x DOPUNA DOKAZNOGA DIJELA
PRIVATNE TUŽBE 8-K-167/10

Poštovana gospođo sutkinjo Zoretić Rendulić,
kako bih pojednostavnio tijek ovog kaznenog postupka, odlučio sam da ovim podneskom za obije
klevete koje su predmetom moje privatne tužbe, kratko i jednostavno iznesem sve relevantne činjenice i
navedem važne dokaze iz kojih proizlazi da se u slučaju obiju tih neistinitih činjeničnih tvrdnji okrivljenika radi
o kaznenim djelima klevete (KZ, čl. 200, st. 2, i st. 1).

1. kleveta
(KZ, čl. 200, st. 2)
Izvođenje dokaza o tome da je izjava okrivljenika iznesena u Večernjem listu od 13. 5. 2010., str. 19,
koja glasi: „HOK je odbacio prijavu jer ne postoji nijedan element kršenja kodeksa odvjetničke etike, kažu u
Komori.“ (Dokaz 1/a) – neistinita izjava koja može škoditi časti ili ugledu privatnoga tužitelja, te da ta izjava, u
kontekstu članka u kojem je iznesena (Dokaz 1), sadrži sva obilježja neophodna da bi je se u smislu KZ, čl. 200,
st. 2, smatralo kaznenim djelom klevete:
I. Navedena izjava okrivljenika (Dokaz 1/a) je činjenična tvrdnja, jer je riječ o izjavi okrivljenika o
konkretnom prošlome događaju (mojoj disciplinskoj prijavi poslanoj okrivljeniku tj. Hrvatskoj odvjetničkoj
komori, dana 16. travnja 2010. (Dokaz 2-45), te o sadržaju te moje prijave). Neistinitost te činjenične tvrdnje
okrivljenika može se vrlo jednostavno utvrditi temeljem dokaza priloženih ovoj privatnoj tužbi.

II. Navedena činjenična tvrdnja okrivljenika tvrdnja sadrži:

a) nešto: „HOK je odbacio prijavu jer ne postoji nijedan element kršenja kodeksa odvjetničke etike,
kažu u Komori.“ (Dokaz 1/a)

b) neistinito: činjenice i dokaze iz kojih proizlazi da je gore navedena činjenična tvrdnja okrivljenika
doista neistinita, iznio sam još u svojoj privatnoj tužbi od 10. siječnja o. g. (str. 4-10, osobito vidjeti
dokazivanje na str. 9, pod: B, koje se u ovom podnesku upotpunjuje)
Ukratko, radi se o sljedećem:
Iz činjenica koje sam naveo u svojoj Disciplinskoj prijavi poslanoj na adresu okrivljenika dana 16.
travnja 2010. (Dokaz 2/c, Dokaz 4, Dokaz 16/sitna slova i Dokaz 24/sitna slova), kao i iz toj prijavi priloženih
važnih dokaza (osobito Dokazi 119 i 123/c), posve je jasno proizlazilo da je prijavljena članica okrivljenika,
odvjetnica Diana Vranković Zoričić izravno prekršila Kodeks odvjetničke etike, čl. 7, i to na način da je
sudskom podjelom vikendice u Ivan Dolcu na Hvaru, (koju je ona zatražila 2006. godine, a postupak je dovršen
2009. godine), vlastitoga brata tj. mene - privatnoga tužitelja, svjesno lišila sredstava za život.
Činjenica da me navedena članica okrivljenika (koju zbog njezinih stravičnih postupaka prema
roditeljima i meni navedenih na str. 1-3 tužbe od 10. siječnja 2011. više ne smatram svojom sestrom) svjesno
lišila sredstava za život osobito proizlazi iz dvaju novinskih tekstova objavljenih u Večernjem listu od 5. 11.
2009. - str. 12, i u Slobodnoj Dalmaciji, prilog Spektar od 12. 12. 2009. - str. 15 (Dokazi 119 i 123/c). U prvom
od tih tekstova, onom objavljenom u Večernjem listu pod naslovom: „Vranković: Sestra mi je uz pomoć sutkinje
uzela sredstva za život“ (Dokaz 119), ustvrdio sam da mi je članica okrivljenika, moja biološka sestra Diana

19
Vranković Zoričić nakon što me minirala u završetku studija na kojem sam briljirao, sudskom podjelom
vikendice u Ivan Dolcu (naslijeđene iza pok. oca) onemogućila da i dalje skromno živim od iznajmljivanja dvaju
apartmana u toj vikendici, i tu je moju činjeničnu tvrdnju novinarka Večernjega lista stavila u citirani naslov
teksta (Dokaz 119). U svojem odgovoru u istom novinskom članku, navedena članica okrivljenika uopće nije
negirala točnost te moje činjenične tvrdnje koja je naslovila cijeli tekst (Dokaz 119), a iz čega je bilo jasno da
ona uopće ne poriče da mi je na navedeni način, svojim zahtjevom kojem je sud udovoljio (što je učinjeno
suprotno Ustavu RH i međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima – s punom sviješću o svim okolnostima,
jer sam isti sud na te okolnosti još u svojem 1. podnesku od 22. 5. 2006. pisano upozorio 1), oduzela sredstva za
život, a čime je ona prekršila čl. 7 Kodeksa odvjetničke etike, koji izrijekom nalaže da: „odvjetnik mora služiti
kao primjer humanosti, poštovanja ljudskog dostojanstva i progresivnih nastojanja u priznavanju i ostvarivanju
temeljnih ljudskih prava i sloboda“ U konkretnom slučaju se dakle radi o kršenju mojeg prava na život,
zagarantiranog Općom deklaracijom o ljudskim pravima, čl. 3 (Dokaz 16/sitna slova i Dokaz 24/sitna slova), i
Ustavom RH, čl. 21, a koje pravo se, kako je opće poznato, ostvaruje sredstvima za život (novac). Za utvrđivanje
te činjenice, da se u opisanom slučaju doista radilo i radi o kršenju mojeg Ustavom i međunarodnim
konvencijama zagarantiranog ljudskog prava, predlažem za SVJEDOKA predsjednika najvažnije organizacije
za zaštitu ljudskih prava u R. Hrvatskoj - Hrvatskog helsinškog odbora, g. Ivana Zvonimira Čička, koji je
tijekom telefonskog razgovora kojeg sam s njime vodio, ponudio da će tu činjenicu posvjedočiti i na sudu.
Doista, ne samo da navedena članica okrivljenika u Večernjem listu od 5. 11. 2009., uopće nije negirala
da mi je oduzela sredstva za život, nego je svojom izjavom za Slobodnu Dalmaciju od 12. 12. 2009. čak posve
ravnodušno i hladno, bešćutno javno priznala da mi je oduzela sredstva za život, kazavši: „Mislim da
je vrijeme da sa 37 godina nađe zaposlenje“ (Dokaz 123/c).2 Naime, kako je opće poznato da se
zaposlenjem stječu sredstva za život, a obzorom da je dana 12. 12. 2009. prijavljena članica okrivljenika o meni
izjavila: „Mislim da je vrijeme da sa 37 godina nađe zaposlenje“, iz navedenog konteksta te njezine izjave jasno
proizlazi da se stanje stvari u mojem životu kakvo je bilo otprilike do toga datuma - promijenilo, pa da je
nastupilo vrijeme u kojem ona misli da ja trebam naći zaposlenje, očito kako bih na taj način došao do sredstva
za život. Iz toga pak proizlazi da ja sredstva za život u to vrijeme više nemam, pa da je stoga moja izjava: „Sestra
mi je uz pomoć sutkinje uzela sredstva za život“ od 5. 11. 2009. (Dokaz 119), doista činjenično točna.
Da je tome i danas tako, tj. da zbog opisanog postupanja članice okrivljenika moj život danas iz dana u
dan ovisi milosrđu drugih, na tragičan način svjedoče i sljedeći priloženi važni dokazi:
a) Zaključak Grada Sv. Ivan Zelina od 10. 11. 2010. kojim mi se odobrava „novčana pomoć u iznosu od 2.500 kn
kao potpora u teškim materijalnim prilikama (Dokaz 50)
b) Presuda Prekršajnog suda u Sv. Ivanu Zelini, od 14. prosinca 2010. (Dokaz 51-52), u kojoj je činjenično
utvrđeno da zbog krajnje teške materijalne situacije 2010. godine ja nisam registrirao svoj automobil iz 1988. godine,
te sam vozeći isto vozilo počinio prekršaj iz članka 238, st. 7 Zakona o sigurnosti prometa na cestama, kao i da sam
radi dokazanih teških materijalnih prilika oslobođen plaćanja novčane kazne za navedeni prekršaj, ali i sudskih
troškova „jer bi se plaćanje istih negativno odrazilo na njegovu (=moju) egzistenciju“ (Dokaz 52/a), a kako je to
gore već dokazano, iz razloga što me članica okrivljenika svjesno, javno lišila sredstava za život, te da troškovi
prekršajnog postupka „padaju na teret proračunskih sredstava suda“ (Dokaz 51/a)
c) Potvrda o mojem imovnom stanju od 30. 3. 2011. koja dokazuje da sam tijekom 2010. godine zaradio svega
5968,12 kuna (Dokaz 53), iz čega je jasno da me članica okrivljenika Diana Vranković Zoričić svojim navedenim
postupanjem koje je priznala svojom izjavom od 12. 12. 2009. (Dokaz 123/c) doista gotovo u cijelosti lišila prihoda tj.
sredstava za život.
Ovi dokazi tragično, nepobitno svjedoče da su navedene gradske vlasti i Sud shvatili da je neophodno da se umiješaju u
stravičnu situaciju u kojoj sam se zbog oduzimanja sredstava za život od strane članice okrivljenika našao, nastojeći time
spasiti moj život (premda im to nije bila dužnost), dok Hrvatska odvjetnička komora isto to nije smatrala svojom
dužnošću, premda je u navedenim okolnostima na svoje postupanje u tom smislu imala ustavno, zakonsko, statutarno
(Statut HOK-a, čl. 1 i čl. 3, st. 2) i etičko pravo i obavezu, i premda je za razliku od navedenih gradskih vlasti i Suda,
Komora to mogla učiniti bez ikakvih materijalnih troškova, po službenoj dužnosti!
Također osobito ističem da mi je, vidjevši da zbog nemanja sredstava za život živim ispod granice ljudskog dostojanstva,
odlučila pomoći moja susjeda Marica Gagić (inače očevidac činjenice da je navedena članica okrivljenika svojim
postupcima majku Anicu navela na samoubojstvo) koja mi već godinu i pol, svakoga dana daje objed, za koju činjenicu
je predlažem za SVJEDOKA.

1
Isti podnesak sam tuženiku priložio uz svoju prijavu od 16. travnja, kao Dokaz 1-17.
2
To je izjavila iako me ona sama svjesno, zlonamjerno minirala u sticanju zvanja i obećanog zaposlenja asistenta na Odsjeku za povijest
umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, što sam ukratko iznio u svojoj privatnoj tužbi od 10. 1. 2011., str. 2. Način na koji je to učinila
opisan je u Dokazu 13-14. Stoga je navod članice okrivljenika: „što mu je i više puta nuđeno“ (Dokaz 122/d) cinična suluda laž okrivljene,
jer me upravo ona svjesno spriječila da završim fakultet (Dokaz 13-14). Sličnih njezinih suludih laži bilo je još mnogo a 1 je vezana upravo
uz moj štrajk glađu pred zgradom okrivljenika. Naime, dana 6. 8. 2010. ista me članica okrivljenika čak privatno tužila na Prekršajnom
sudu u Hvaru (Pp-I-J-94/10) tvrdeći da je moj štrajk glađu pred zgradom okrivljenika - na kojeg sam se odlučio jer mi je navedena članica
okrivljenika oduzela sredstva za život, što je i sama priznala - zapravo bio moje „nasilje u obitelji“ (sic!), iako je taj moj prosvjed bio uredno
prijavljen i danima provođen na vrlo frekventnome javnom mjestu, pod nadzorom policije, te su o njemu pisale novine (Dokaz 1)!

20
S druge strane, izvadci mojeg žiro-računa kod PBZ, broj 2340009-3100865572 od travnja, svibnja,
lipnja, srpnja i kolovoza 2009. (Dokazi 54-58) - pokazuju da sam u navedenom razdoblju 2009. od svojih
gostiju: Mateje Vidmar, Alene Žižkove, Branka Kozamernika, Daniela Maiera, Michala Zapala, Gunthera
Findeniga Gaswera i Daniela Maiera primio 18.024 kuna, te na ime boravišne pristojbe 21. 7., 31. 8., i 12. 9.
2009. godine na račun Turističke zajednice Općine Jelsa: 1001005-1717104742 uplatio ukupno 765 kuna
(Dokaz 59), pa je iz toga jasno da sam ja (do) 2009. godine skromno živio od novaca primljenih za
iznajmljivanje 2 apartmana u vikendici u Ivan Dolcu na Hvaru, općina Jelsa, dok sam zbog opisanog javnog
bešćutnog postupanja članice okrivljenika godine 2010. i 2011. postao socijalni slučaj!
Da zaključim: članica okrivljenika Diana Vranković Zoričić je svojim postupanjem koje ona nije
negirala, nego ga je čak posve hladno, javno priznala (Dokaz 123/c), na navedeni način (Dokaz 119) izravno
prekršila čl. 7 Kodeksa odvjetničke etike. Međutim, unatoč tome što sam ja već u prijavi od 16. travnja 2010. i
toj prijavi priloženim dokazima nepobitno dokazao to njezino kršenje (Dokaz 2/c, Dokaz 4, Dokaz 16/sitna
slova i Dokaz 24/sitna slova, Dokaz 119 i Dokaz 123/c), koje kršenje, kako to nepobitno proizlazi iz ovdje
priloženih Dokaza 50-54, traje sve do danas(!), odgovorna osoba okrivljenika je i nakon „prouke kompletne
dokumentacije iz spisa“ (Dokaz 49/b), za Večernji list od 13. 5. 2010. ipak neistinito decidirano izjavila: „HOK
je odbacio prijavu jer ne postoji nijedan element kršenja kodeksa odvjetničke etike, kažu u Komori.“ (Dokaz
1/a). Iz tih činjenica nepobitno proizlazi zaključak da me je okrivljenik oklevetao svjesno, tj. s direktnim
umišljajem, i to pod krajnje nečasnim okolnostima, dok sam ja štrajkom glađu tražio da okrivljenik u skladu
sa svojim zakonskim pravima i obavezama poduzme korake kako bi mi njegova članica vratila sredstva za
život (kojima se ona još od 1988.-9., pa niti nakon podjele kuće 2009. godine ne služi).
Činjenica da je navedena kleveta od strane okrivljenika doista iznesena s direktnim umišljajem, posve
jasno proizlazi i iz dopisa okrivljenika od 12. svibnja 2010. u kojem stoji kako je disciplinsko tužiteljstvo
okrivljenika, povodom napisa iz dnevnog tiska, protiv svoje prijavljene članice počelo postupati već 16.
studenog 2009 (Dokaz 49/a) tj. točno 6 mjeseci prije moje prijave od 16. travnja 2010.! Takvo postupanje
disciplinskog tužitelja okrivljenika svakako ne čudi, jer je iz sadržaja članka objavljenog u Večernjem listu od 5.
studenog. 2009. pod naslovom: „Sestra mi je uz pomoć sutkinje uzela sredstva za život“ (Dokaz 119) bilo posve
jasno da prijavljena članica okrivljenika uopće ne poriče da mi je oduzela sredstva za život na način koji je
opisan u tom članku, a čime je ona prekršila čl. 7 Kodeksa odvjetničke etike. Disciplinski tužitelj okrivljenika je
očito bio svjestan te činjenice, pa je iz tog razloga već 16. studenog 2009. i započeo svoje postupanje u slučaju
svoje članice Diane Vranković Zoričić (Dokaz 49/a).3

c) što može škoditi časti ili ugledu (privatnoga tužitelja): iz sadržaja ove svjesne neistinite izjave
okrivljenika, za koju je gore dokazano da je iznesena s direktnim umišljajem tj. u izravnoj namjeri, obzirom na
sve navedene okolnosti (kontekst) pod kojima je ta izjava iznesena u Večernjem listu od 13. svibnja 2010.,
proizlazi da sam ja počinitelj kaznenoga djela klevete - tj. kriminalac, tj. osoba koja je prema
općeprihvaćenim zakonskim, društvenim i etičkim normama hrvatskog i svakog civiliziranog društva, vrijedna
prijezira i/ili prijekora.
Takav činjenični zaključak naime logički proizlazi iz tvrdnje okrivljenika da u činjeničnim tvrdnjama
koje sam ja naveo u svojoj prijavi, nije postojao niti jedan element kršenja kodeksa odvjetničke etike. Time je
okrivljenik zapravo ustvrdio da sam ja oklevetao njegovu prijavljenu članicu, jer su obje moje glavne
činjenične tvrdnje iznesene i obrazložene u prijavi:
1.) da je članica okrivljenika odvjetnica Diana Vranković Zoričić u razdoblju od 1996. do 2003./3
utajivala zagrebački gradski prirez te da je time počinila kazneno djelo za koje danas KZ propisuje 3 do 10
godina zatvora (vidjeti Privatnu tužbu od 10. 1. o. g. str. 5-9 i tamo navedene dokaze), i:
2.) da je oduzevši mi sredstva za život prijavljena članica okrivljenika pogazila moja ljudska prava i
time prekršila Kodeks odvjetničke etike, čl. 7 (Dokaz 2/c, Dokaz 16/sitna slova i Dokaz 24/sitna slova),
takve da mogu škoditi časti ili ugledu njihove članice Diane Vranković Zoričić, jer iz tih mojih
činjeničnih tvrdnji - da je njihova članica kriminalac, da gazi ljudska prava, i da krši strukovni etički kodeks,
prema općeprihvaćenim normama hrvatskog, i svakog civiliziranog društva, proizlazi da je riječ o osobi
vrijednoj prijezira i/ili prijekora pa da se stoga radi o mojim tvrdnjama koje mogu škoditi časti ili ugledu osobe o
kojoj se te ozbiljne činjenične tvrdnje iznose. Da su te moje činjenične tvrdnje k tome bile i neistinite, radilo
bi se o mojim kaznenim djelima klevete (pa bih ja, kao njihov izricatelj, bio kriminalac), jer bi te moje
tvrdnje sadržavale „nešto neistinito“ „što može škoditi časti ili ugledu“ navedene članice okrivljenika, pa
bi prema KZ, čl. 200, te moje izjave u zakonskome smislu imale sva zakonska obilježja kaz. djela klevete.

3
Oduzevši mi sredstva za život, prijavljena članica okrivljenika je prekršila i Kodeks odvjetničke etike, čl. 6., u kojem stoji da je odvjetnik
dužan „čuvati ugled i dostojanstvo odvjetništva pri obavljanju poziva i u privatnom životu“, jer je opisano javno kršenje mojeg temeljnog
ljudskog prava na život na način oduzimanja sredstava za život, upravo od strane odvjetnice, koja je sigurno dobro znala što čini, doista
sramotno, i svakako štetno po ugled odvjetništva u cjelini. Na tu činjenicu sam okrivljenika bio upozorio već na 1. stranici moje prijave,
navevši da je njihova članica prekršila čl. 1-7 Kodeksa odvjetničke etike (Dokaz 2/c), čime je naravno bio obuhvaćen i čl. 6.

21
Nadalje, obzirom da se iz istog teksta u Večernjem listu (Dokaz 1) vidjelo da ja pred zgradom Hrvatske
odvjetničke komore prosvjedujem štrajkom glađu, a da su u okrivljeniku izjavili: „HOK je odbacio prijavu, jer
ne postoji nijedan element kršenja kodeksa odvjetničke etike, kažu u Komori.“ (Dokaz 1/a), čitatelji Večernjega
lista su posredno, razmišljajući logički, na temelju te decidirane neistinite izjave okrivljenika, obzirom na
navedene okolnosti pod kojom je ta izjava dana, mogli zaključiti jedino da ja zlorabim štrajk glađu, nastojeći na
taj način neetično i nemoralno izvršiti pritisak na okrivljenika da riješi situaciju i/ili sankcionira svoju članicu,
iako za to „ne postoji ni jedan element“ (Dokaz 1/a). Ili jednostavnije: da sam ja neki čudak4, koji pred
vratima okrivljenika štrajka glađu, premda za postupanje koje sam ja zatražio svojom disciplinskom prijavom
poslanom na adresu okrivljenika „ne postoji niti jedan element“ (Dokaz 1/a).5
Iz svega navedenog proizlazi da se u izjavi okrivljenika u Večernjem listu od 13. svibnja 2010. (Dokaz
1/a) radi o kleveti okrivljenika protiv privatnoga tužitelja, i to o kleveti tipa insinuacije (podvale) tj. o onom tipu
klevete „kada klevetnička izjava ne proizlazi neposredno iz same izjave, već posredno i logički iz sadržaja same
izjave, s obzirom na konkretne okolnosti pod kojima je dana takva izjava“ (Rješenje Vrhovnog suda Hrvatske I
KŽ-670/76. str. 3, i stručni članak mr. sc. D. Primorca: Osnovna kaznena djela protiv časti i ugleda – kleveta i
uvreda, Hrvatska pravna revija, 11/2004., str. 79).
Obzirom da su iz navedene neistinite izjave okrivljenika (Dokaz 1/a) čitatelji Večernjega lista,
razmišljajući logički, obzirom na okolnosti koje se navedene u tekstu u kojem je ta izjava iznesena, mogli doći
jedino do negativnih, moralno ocrnjujućih zaključaka o meni, tj. do zaključaka („kriminalac“ i „čudak“),
prikladnih da izazovu prijekor ili prijezir čitatelja Večernjeg lista prema meni, te koji zaključci stoga mogu
umanjiti moju socijalnu vrijednost (što se u stvarnosti doista i dogodilo!), pa stoga svakako mogu škoditi mojoj
časti ili ugledu, navedena neistinita izjava okrivljenika predstavlja kazneno djelo klevete (KZ, čl. 200, st. 2).
III. U slučaju navedene izjave okrivljenika ne postoji niti jedan od razloga za isključenje
protupravnosti koje predviđa KZ, čl. 203. Naime, u slučaju navedene izjave (Dokaz 1/a), radi se o
klevetničkom sadržaju koji je iznesen na decidiran način, javno, i to bez ikakvoga obrazloženja (kao i u slučaju
2. klevete okrivljenika iznesene u dopisu od 10. svibnja 2010. – vidjeti niže)! Navedeni klevetnički sadržaj je,
kako je to gore već dokazano, iznesen od strane okrivljenika svjesno, tj. u izravnoj klevetničkoj namjeri
(direktnim umišljajem), s očitim ciljem da se naškodi mojoj časti ili ugledu, jer ja javno prosvjedujem pred
ulaznim vratima u zgradu u kojoj je smješteno središte okrivljenika, a čime sam nastojao javnost upozoriti na
činjenicu da odgovorne osobe okrivljenika ne postupaju u skladu sa svojim ustavnim, zakonskim i statutarnim
(Statut HOK-a, čl. 1 i čl. 3, st. 2) pravima, dužnostima i obavezama. Da je okrivljenik navedeni cilj i postigao tj. da
me efikasno javno oklevetao (učinivši to, kako je dokazano, u izravnoj namjeri) nepobitno proizlazi iz činjenice
da nakon okrivljenikova iznošenja ove klevete na stranicama Večernjeg lista, taj naš vodeći dnevnik nije dalje
pisao o mojem prosvjedu pred vratima okrivljenika, jer novinare i javnost, logično, dalje nije zanimao čovjek
čija su čast i ugled smanjeni navedenom klevetom decidirano javno iznesenom od strane okrivljenika.
Iz svih navedenih činjenica je jasno da u slučaju navedene klevete okrivljenika ne postoji niti jedan od
razloga za isključenje protupravnosti, koje predviđa KZ, čl. 203.

2. kleveta
(KZ, čl. 200, st. 1)
Izvođenje dokaza o tome da je izjava okrivljenika iznesena u javnoj ispravi – rješenju od 10. svibnja
2010., koja glasi: „…obavještavamo Vas da u postupanju prijavljene odvjetnice nismo našli težu niti lakšu
povredu dužnosti i ugleda odvjetništva, pa je Vaša prijava – odbačena. Iz navoda prijave i dokaza prikupljenih u
postupku odlučivanja o osnovanosti Vaše prijave, utvrdili smo da nije počinjena disciplinska povreda, te je radi
toga prijava odbačena.“ (Dokaz 47), neistinita izjava koja može škoditi časti ili ugledu privatnoga tužitelja, te da
ta izjava, u kontekstu članka u kojem je iznesena, sadrži sva obilježja neophodna da bi je se u smislu KZ, čl. 200,
st. 1, smatralo kaznenim djelom klevete:
I. Navedena izjava okrivljenika je činjenična tvrdnja, jer je riječ o izjavi okrivljenika o konkretnom
prošlome događaju (mojoj disciplinskoj prijavi poslanoj okrivljeniku tj. Hrvatskoj odvjetničkoj komori, dana 16.
travnja 2010. (Dokaz 2-45), te o sadržaju te moje prijave). Neistinitost te činjenične tvrdnje okrivljenika može se
vrlo jednostavno utvrditi temeljem dokaza priloženih ovoj privatnoj tužbi.

4
Osobito naglašavam da je upravo pojam „čudak“ naveden u tekstu S. Badrov: „Kaznena djela protiv časti i ugleda u hrvatskom kaznenom
pravu“, Pravnik 41/2007., str. 70, kao jedan od primjera klevetničkog sadržaja, u onim prigodama kada je taj pojam povezan s nekom
činjeničnom tvrdnjom, što je kod navedene klevete okrivljenika (Dokaz 1/a) slučaj, jer taj zaključak proizlazi „posredno i logički iz sadržaja
same izjave, s obzirom na konkretne okolnosti pod kojima je dana takva izjava“ (I KŽ-670/76. str. 3), kako je to gore opisano.
5
Isto postupanje okrivljenika bi vjerojatno već tada bilo riješilo situaciju, jer se prijavljenoj članici okrivljenika ne isplati izgubiti
odvjetničku licencu radi udjela (površine 50m2) u imovini kojom se ona od 1988./9. (pa ni danas) ne koristi, i za koji sam joj još 2002.
ponudio proporcionalnu zamjenu.

22
II. Navedena činjenična tvrdnja okrivljenika tvrdnja sadrži:
a) nešto: „HOK je odbacio prijavu jer ne postoji nijedan element kršenja kodeksa odvjetničke etike,
kažu u Komori.“ (Dokaz 1/a)

b) neistinito: „…obavještavamo Vas da u postupanju prijavljene odvjetnice nismo našli težu niti
lakšu povredu dužnosti i ugleda odvjetništva, pa je Vaša prijava – odbačena. Iz navoda prijave i
dokaza prikupljenih u postupku odlučivanja o osnovanosti Vaše prijave, utvrdili smo da nije
počinjena disciplinska povreda, te je radi toga prijava - odbačena.“ (Dokaz 47),

Ukratko, radi se o sljedećem:
Iz činjenica koje sam naveo u svojoj Disciplinskoj prijavi poslanoj na adresu okrivljenika dana 16.
travnja 2010. (Dokaz 2/c, Dokaz 4, Dokaz 16/sitna slova i Dokaz 24/sitna slova), kao i iz toj prijavi priloženih
važnih dokaza (osobito Dokazi 119 i 123/c), posve je jasno proizlazilo da je prijavljena članica okrivljenika,
odvjetnica Diana Vranković Zoričić izravno prekršila Kodeks odvjetničke etike, čl. 7, i to na način da je
sudskom podjelom vikendice u Ivan Dolcu na Hvaru, (koju je ona zatražila 2006. godine, a postupak je dovršen
2009. godine), vlastitoga brata tj. mene - privatnoga tužitelja, svjesno lišila sredstava za život.
Činjenica da me navedena članica okrivljenika (koju zbog njezinih stravičnih postupaka navedenih na
str. 1-3 tužbe od 10. siječnja 2011. više ne smatram svojom sestrom) svjesno lišila sredstava za život jasno
proizlazi iz dvaju novinskih tekstova objavljenih u Večernjem listu od 5. 11. 2009. - str. 12, i u Slobodnoj
Dalmaciji, prilog Spektar od 12. 12. 2009. - str. 15. U prvom od tih tekstova, onom objavljenom u Večernjem
listu pod naslovom: „Vranković: Sestra mi je uz pomoć sutkinje uzela sredstva za život“ (Dokaz 119), ustvrdio
sam da mi je članica okrivljenika, moja biološka sestra Diana Vranković Zoričić nakon što me minirala u
završetku studija na kojem sam briljirao, sudskom podjelom vikendice u Ivan Dolcu (naslijeđene iza pok. oca)
onemogućila da i dalje skromno živim od iznajmljivanja dvaju apartmana u toj vikendici, i tu je moju činjeničnu
tvrdnju novinarka Večernjega lista stavila u citirani naslov teksta (Dokaz 119). U svojem odgovoru u istom
novinskom članku, navedena članica okrivljenika uopće nije negirala točnost te moje činjenične tvrdnje koja je
naslovila cijeli tekst (Dokaz 119), a iz čega je bilo jasno da ona uopće ne poriče da mi je na navedeni način,
svojim zahtjevom kojem je sud udovoljio (što je učinjeno suprotno odredbama Ustava RH i konvencija o
ljudskim pravima – s punom sviješću o svim okolnostima, jer sam isti sud na te okolnosti još u svojem 1.
podnesku od 22. 5. 2006. pisano upozorio6), oduzela sredstva za život, a čime je ona prekršila čl. 7 Kodeksa
odvjetničke etike, koji izrijekom nalaže da: „odvjetnik mora služiti kao primjer humanosti, poštovanja ljudskog
dostojanstva i progresivnih nastojanja u priznavanju i ostvarivanju temeljnih ljudskih prava i sloboda“ U
konkretnom slučaju se dakle radi o kršenju mojeg prava na život, zagarantiranog Općom deklaracijom o
ljudskim pravima, čl. 3 (Dokaz 16/sitna slova i Dokaz 24/sitna slova), i Ustavom RH, čl. 21, a koje pravo se,
kako je opće poznato, ostvaruje sredstvima za život (novačana sredstva). Za utvrđivanje te činjenice, da se u
opisanom slučaju doista radilo i radi o kršenju mojeg Ustavom i međunarodnim konvencijama zagarantiranog
ljudskog prava, predlažem za SVJEDOKA predsjednika najvažnije organizacije za zaštitu ljudskih prava u R.
Hrvatskoj - Hrvatskog helsinškog odbora, g. Ivana Zvonimira Čička, koji je tijekom telefonskog razgovora
kojeg sam s njime vodio, ponudio da će tu činjenicu posvjedočiti i na sudu.
Doista, ne samo da navedena članica okrivljenika u Večernjem listu od 5. 11. 2009., uopće nije negirala
da mi je oduzela sredstva za život, nego je svojom izjavom za Slobodnu Dalmaciju od 12. 12. 2009. čak posve
ravnodušno i hladno, bešćutno javno priznala da mi je oduzela sredstva za život, kazavši: „Mislim da
je vrijeme da sa 37 godina nađe zaposlenje“ (Dokaz 123/c).7 Naime, kako je opće poznato da se
zaposlenjem stječu sredstva za život, a obzorom da je dana 12. 12. 2009. prijavljena članica okrivljenika o meni
izjavila: „Mislim da je vrijeme da sa 37 godina nađe zaposlenje“, iz navedenog konteksta te njezine izjave jasno
proizlazi da se stanje stvari u mojem životu kakvo je bilo otprilike do toga datuma - promijenilo, pa da je
nastupilo vrijeme u kojem ona misli da ja trebam naći zaposlenje, očito kako bih na taj način došao do sredstva
za život. Iz toga pak proizlazi da ja sredstva za život u to vrijeme više nemam, pa da je stoga moja izjava: „Sestra
mi je uz pomoć sutkinje uzela sredstva za život“ od 5. 11. 2009. (Dokaz 119) doista činjenično točna.
Da je tome i danas tako, tj. da zbog opisanog postupanja članice okrivljenika moj život danas iz dana u
dan ovisi milosrđu drugih, na tragičan način svjedoče i sljedeći priloženi važni dokazi:
a) Zaključak Grada Sv. Ivan Zelina od 10. 11. 2010. kojim mi se odobrava „novčana pomoć u iznosu od 2.500 kn
kao potpora u teškim materijalnim prilikama (Dokaz 50)
b) Presuda Prekršajnog suda u Sv. Ivanu Zelini, od 14. prosinca 2010. (Dokaz 51-52), u kojoj je činjenično
utvrđeno da zbog krajnje teške materijalne situacije 2010. godine ja nisam registrirao svoj automobil iz 1988. godine,
te sam vozeći isto vozilo počinio prekršaj iz članka 238, st. 7 Zakona o sigurnosti prometa na cestama, kao i da sam
radi dokazanih teških materijalnih prilika oslobođen plaćanja novčane kazne za navedeni prekršaj, ali i sudskih
troškova „jer bi se plaćanje istih negativno odrazilo na njegovu (=moju) egzistenciju“ (Dokaz 52/a), a kako je to gore

6
Isti podnesak sam tuženiku priložio uz svoju prijavu od 16. travnja, kao Dokaz 1-17.
7
Vidjeti gore bilj. 2!

23
već dokazano, iz razloga što me članica okrivljenika svjesno, javno lišila sredstava za život, te da troškovi prekršajnog
postupka „padaju na teret proračunskih sredstava suda“ (Dokaz 51/a)
c) Potvrda o mojem imovnom stanju od 30. 3. 2011. koja dokazuje da sam tijekom 2010. godine zaradio svega
5968,12 kuna (Dokaz 53), iz čega je jasno da me članica okrivljenika Diana Vranković Zoričić svojim navedenim
postupanjem koje je priznala svojom izjavom od 12. 12. 2009. (Dokaz 123/c) doista gotovo u cijelosti lišila prihoda tj.
sredstava za život.

Također osobito ističem da mi je, vidjevši da zbog nemanja sredstava za život živim ispod granice ljudskog
dostojanstva, odlučila pomoći moja susjeda Marica Gagić (inače očevidac činjenice da je navedena članica
okrivljenika svojim postupcima majku Anicu navela na samoubojstvo) koja mi već godinu i pol, svakoga dana daje
objed, za koju činjenicu je predlažem za SVJEDOKA.

S druge strane, izvadci mojeg žiro-računa kod PBZ, broj 2340009-3100865572 od travnja, svibnja, lipnja,
srpnja i kolovoza 2009. (Dokazi 54-58) - pokazuju da sam u navedenom razdoblju od svojih gostiju: Mateje
Vidmar, Alene Žižkove, Branka Kozamernika, Daniela Maiera, Michala Zapala, Gunthera Findeniga Gaswera i
Daniela Maiera primio 18.024 kuna, te na ime boravišne pristojbe 21. 7., 31. 8., i 12. 9. 2009. godine na račun
Turističke zajednice Općine Jelsa: 1001005-1717104742 uplatio ukupno 765 kuna (Dokaz 59), pa je iz toga
jasno da sam ja (do) 2009. godine skromno živio od novaca primljenih za iznajmljivanje 2 apartmana u vikendici
u Ivan Dolcu na Hvaru, općina Jelsa, dok sam iz navedenih razloga 2010. i 2011. postao socijalni slučaj!
Da zaključim: članica okrivljenika Diana Vranković Zoričić je svojim postupanjem koje ona nije
negirala, nego ga je čak posve hladno, javno priznala (Dokaz 123/c), na navedeni način (Dokaz 119) izravno
prekršila čl. 7 Kodeksa odvjetničke etike. Međutim, unatoč tome što sam ja u svojoj prijavi od 16. travnja 2010. i
toj prijavi priloženim dokazima nepobitno dokazao to njezino kršenje (Dokaz 2/c, Dokaz 4, Dokaz 16/sitna
slova i Dokaz 24/sitna slova, Dokaz 119 i Dokaz 123/c), koje kršenje, kako to nepobitno proizlazi iz ovdje
priloženih Dokaza 50-54, traje sve do danas(!), odgovorna osoba okrivljenika je u javnoj ispravi od 10. svibnja
2010. (Dokaz 47) ipak decidirano ustvrdila: „Iz navoda prijave i dokaza prikupljenih u postupku odlučivanja o
osnovanosti Vaše prijave, utvrdili smo da nije počinjena disciplinska povreda, te je radi toga prijava odbačena.“
(Dokaz 47).
Iz svih navedenih činjenica nepobitno proizlazi zaključak da me je okrivljenik navedenom
činjeničnom tvrdnjom u svojoj javnoj ispravi poslanoj i na adresu Diane Vranković zoričić i Odvjetničkog
zbora zagreb (Dokaz 47) oklevetao svjesno, tj. s direktnim umišljajem.
Činjenica da je navedena kleveta od strane okrivljenika doista iznesena s direktnim umišljajem, posve
jasno proizlazi i iz dopisa okrivljenika od 12. svibnja 2010. u kojem stoji kako je disciplinsko tužiteljstvo
okrivljenika, povodom napisa iz dnevnog tiska, protiv svoje prijavljene članice počelo postupati već 16.
studenog 2009 (Dokaz 49/a). Takvo postupanje disciplinskog tužitelja okrivljenika svakako ne čudi, jer je iz
sadržaja članka objavljenog u Večernjem listu od 5. studenog. 2009. pod naslovom: „Sestra mi je uz pomoć
sutkinje uzela sredstva za život“ (Dokaz 119) bilo posve jasno da prijavljena članica okrivljenika uopće ne
poriče da mi je oduzela sredstva za život na način koji je opisan u tom članku, a čime je ona prekršila čl. 7
Kodeksa odvjetničke etike. Disciplinski tužitelj okrivljenika je očito bio svjestan te činjenice, pa je iz tog razloga
već 16. studenog 2009. i započeo svoje postupanje u slučaju svoje članice Diane Vranković Zoričić (Dokaz
49/a).8

c) što može škoditi časti ili ugledu (privatnoga tužitelja): iz sadržaja ove svjesne neistinite izjave
okrivljenika, za koju je gore dokazano da je iznesena s direktnim umišljajem tj. u izravnoj namjeri, obzirom na
sve navedene okolnosti (kontekst) pod kojima je ta izjava iznesena u javnoj ispravi okrivljenika od 10.svibnja
2010. (Dokaz 47), proizlazi da sam ja počinitelj kaznenoga djela klevete - tj. kriminalac, tj.
osoba koja je prema općeprihvaćenim zakonskim, društvenim i etičkim normama hrvatskog i svakog
civiliziranog društva, vrijedna prijezira i/ili prijekora.
Takav činjenični zaključak naime logički proizlazi iz tvrdnje okrivljenika da u činjeničnim tvrdnjama
koje sam ja naveo u svojoj prijavi, nije postojao niti jedan element kršenja kodeksa odvjetničke etike. Time je
okrivljenik zapravo ustvrdio da sam ja oklevetao njegovu prijavljenu članicu, jer su obje moje glavne
činjenične tvrdnje iznesene i obrazložene u prijavi:
1.) da je članica okrivljenika odvjetnica Diana Vranković Zoričić u razdoblju od 1996. do 2003./3
utajivala zagrebački gradski prirez te da je time počinila kazneno djelo za koje danas KZ propisuje 3 do 10
godina zatvora (vidjeti Privatnu tužbu od 10. 1. o. g. str. 5-9), i:
2.) da je oduzevši mi sredstva za život prijavljena članica okrivljenika pogazila moja ljudska prava i
prekršila Kodeks odvjetničke etike, čl. 7 (Dokaz 2/c, Dokaz 16/sitna slova i Dokaz 24/sitna slova),
takve da mogu škoditi časti ili ugledu njihove članice Diane Vranković Zoričić, jer iz tih mojih

8
Vidjeti gore bilj. 3.

24
činjeničnih tvrdnji - da je njihova članica kriminalac, da gazi ljudska prava, i da krši strukovni etički kodeks,
prema općeprihvaćenim normama hrvatskog, i svakog civiliziranog društva, proizlazi da je riječ o osobi
vrijednoj prijezira i/ili prijekora pa da se stoga radi o mojim tvrdnjama koje mogu škoditi časti ili ugledu osobe o
kojoj se te ozbiljne činjenične tvrdnje iznose. Da su te moje činjenične tvrdnje k tome bile i neistinite, radilo
bi se o mojim kaznenim djelima klevete (pa bih ja, kao njihov izricatelj, bio kriminalac), jer bi te moje
tvrdnje sadržavale „nešto neistinito“ „što može škoditi časti ili ugledu“ navedene članice okrivljenika, pa
bi prema KZ, čl. 200, te moje izjave u zakonskome smislu imale sva zakonska obilježja kaznenoga djela
klevete.
Iz svega navedenog proizlazi da se u izjavi okrivljenika u njegovoj javnoj ispravi od 10.svibnja 2010.
(Dokaz 47), radi o kleveti okrivljenika protiv privatnoga tužitelja, i to o kleveti tipa insinuacije (podvale) tj. o
onom tipu klevete „kada klevetnička izjava ne proizlazi neposredno iz same izjave, već posredno i logički iz
sadržaja same izjave, s obzirom na konkretne okolnosti pod kojima je dana takva izjava“ (Rješenje Vrhovnog
suda Hrvatske I KŽ-670/76. str. 3, i stručni članak mr. sc. D. Primorca: Osnovna kaznena djela protiv časti i
ugleda – kleveta i uvreda, Hrvatska pravna revija, 11/2004., str. 79).
Obzirom da su iz navedene neistinite izjave okrivljenika (Dokaz 47) čitatelji te izjave (npr. članovi
Odvjetničkog zbora Zagreb, kojem je ona poslana) razmišljajući logički, obzirom na okolnosti koje se navedene
u tekstu u kojem je ta izjava iznesena, mogli doći jedino do negativnog, moralno ocrnjujućeg zaključka o meni,
tj. do zaključka („kriminalac“), prikladnog da izazove prijekor ili njihov prijekor ili prijezir prema meni, te
koji zaključak stoga može umanjiti moju socijalnu vrijednost, pa stoga svakako može škoditi mojoj časti ili
ugledu, navedena neistinita izjava okrivljenika predstavlja kazneno djelo klevete (KZ, čl. 200, st. 2).
III. U slučaju navedene izjave okrivljenika ne postoji niti jedan od razloga za isključenje
protupravnosti koje predviđa KZ, čl. 203. Naime, u slučaju navedene izjave (Dokaz 47), radi se o
klevetničkom sadržaju koji je iznesen na decidiran način, javno, u javnoj ispravi i to bez ikakvoga obrazloženja!
Navedeni klevetnički sadržaj je, kako je to gore već dokazano, iznesen od strane okrivljenika svjesno, tj. u
izravnoj klevetničkoj namjeri (direktnim umišljajem), s očitim ciljem da se naškodi mojoj časti ili ugledu, jer ja
namjeravam javno prosvjedovati pred ulaznim vratima u zgradu u kojoj je smješteno središte okrivljenika
(Dokaz 5), a čime namjeravam javnost upozoriti na činjenicu da okrivljenik ne postupa u skladu sa svojim
ustavnim, zakonskim i statutarnim (Statut HOK-a, čl. 1 i čl. 3, st. 2) pravima, dužnostima i obavezama.
Iz svih navedenih činjenica je jasno da u slučaju navedene klevete okrivljenika ne postoji niti jedan od
razloga za isključenje protupravnosti, koje predviđa KZ, čl. 203.

Slijedom svega u ovom podnesku navedenog, privatni tužitelj predlaže:

da se pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu, kao stvarno i mjesno nadležnim zakaže i održi rasprava, da se
na glavnu raspravu pozovu privatni tužitelj i okrivljenik, da se izvrši uvid u navode tužitelja iznesene u
ispravljenoj privatnoj tužbi od 10. siječnja 2011. i u ovom podnesku, te u tužbi priložene dokaze (Dokazi 1-48,
119, 123 i 251-346) i ovom podnesku priložene Dokaze 49-59,
te da se uz u tužbi od 10. siječnja 2011. predložene svjedoke Branimira Besaka i Jasnu Guštek, kao svjedok za
činjenicu vezanu uz 1. i 2. klevetu okrivljenika, da u ovom podnesku opisano i pripadajućim važnim dokazima
dokazano oduzimanje sredstava za život predstavlja povredu međunarodnim konvencijama i Ustavom RH
zajamčenog ljudskog prava na život, da se pozove predsjednik Hrvatskoga helsinškog odbora, gospodin Ivan
Zvonimir Čičak, Zelinska ul. 7, Zagreb, kao svjedok za činjenicu vezanu uz 1. i 2. klevetu okrivljenika, da
sam ostao bez sredstava za život, i da stoga živim ispod granice ljudskog dostojanstva, te da mi iz tog razloga
ona već godinu i pol dana svaki dan daje objed, da se pozove moja susjeda Maricu Gagić, medicinska sestru u
mirovini, Vatrogasna ulica 8, Sveti Ivan Zelina;
da se pribavi izvod iz kaznene evidencije za okrivljenika, i da se okrivljena organizacija odvjetnika, Hrvatska
odvjetnička komora iz Zagreba, nakon ocjene svih dokaza izvedenih na glavnoj raspravi, proglasi krivom za
kazneno djelo klevete iz čl. 200. st. 1 i st. 2. Kaznenog zakona i osudi po zakonu, te obveže na naknadu nužnih
izdataka privatnoga tužitelja.

S poštovanjem, privatni tužitelj

Sveti Ivan Zelina, 13. 6. 2011.

U prilogu:
Dokazi 49-59

25
26
27
28
29
30
31
SAŽETAK
Sutkinja Jasna Zoretić Rendulić: Gospodine Vrankoviću,
u vašoj tužbi protiv Hrvatske odvjetnička komore, meni nije jasno koga ste vi tužili!

Da „međupravnička solidarnost“ u kojoj sudovi i DORH svjesno, naočigled štite
kriminal drugih pravosudnih instanci predstavlja pravilo, a ne iznimku u njihovu
funkcioniranju, pokazuje i slučaj moje tužbe za klevetu protiv Hrvatske odvjetničke komore,
čije su me odgovorne osobe oklevetale u „Večernjem listu“ od 13. svibnja 2010., i u javnim
ispravama iz istog vremena.
Taj sam slučaj vrlo detaljno opisao još 2012. u Otvorenom pismu predsjedniku HOK-a
Robertu Travašu, u poglavlju: „Odvjetnička komora i Općinski kazneni sud: Ruka ruku mije“. 9
U glavnim crtama, radi se o sljedećem: ponadavši se naivno, da se problem koji sam
imao, i imam s Odvjetničkom komorom, opisan u knjizi „Pravosudna i policijska mafija“
možda može riješiti putem suda, bez uništavanja mog zdravlja, prekinuo sam štrajk glađu u
koji sam u svibnju 2010. stupio radi ogluha disciplinskih tijela Komore, kojima su ta tijela
neetično i nezakonito štitila svoju članicu Dianu Zoričić koja mi je osporila pravo na život, te
sam 23. lipnja 2010. poslao sudu svoju privatnu kaznenu tužbu protiv HOK-a.
Predmet koji je na Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu dobio broj 8. K-167/10
iznova je pokazao koliko je velika bila moja naivnost s jedne, i europski glasovita
korumpiranost hrvatskoga sudstva s druge.10
Nakon mnogih peripetija i odugovlačenja detaljno opisanih u Otvorenom pismu
Travašu, sutkinja Jasna Zoretić Rendulić je rješenjem od 19. 1. 2012. godine odbacila moju
tužbu „protiv okrivljene Hrvatske odvjetničke komore“ - kako je to izrijekom napisala, s
šokantnim „obrazloženjem“ da u toj tužbi nije jasno koga sam ja tužio, iako je ona u istome
rješenju, kao i u onom od 20. prosinca 2010., sama izrijekom navela da je riječ o mojoj tužbi
„protiv okrivljene Hrvatske odvjetničke komore“. Iz toga je jasno da je ovoj sutkinji bilo
sasvim jasno koga sam ja tužio, ali i to da ona protiv svojih kolega pravnika iz HOK-a ne želi
pokrenuti kazneni postupak, pa je radi toga pribjegla očitom, vrlo prozirnom glumatanju i
prenemaganju.
Sutkinja je naime dobro znala činjenicu, koju sam uostalom jasno naveo u tužbi, da se
u konkretnom slučaju, po Zakonu o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela, čl. 4 i 5,
odgovornost HOK-a za navedeno kazneno djelo klevete temelji na krivnji HOK-ove tadašnje
disciplinske tužiteljice Tamare Abel, te sam stoga ime HOK-ove dužnosnice koja me u ime
HOK-a oklevetala, po navedenom zakonu neizostavno morao navesti, pa stoga, po zakonu, to
nije mogao biti razlog za odbacivanje moje tužbe, iako je sutkinja Zoretić Rendulić upravo to
– praveći se na infantilan način luda, da ona kao ne zna koga sam ja zapravo tužio –
nezakonito učinila.
Kao dodatne razloge odbacivanja moje tužbe sutkinja je „uzgredno“ navela još
nekoliko potpunih izmišljotina, u kojima je tvrdila da je moja tužba i preopsežna, jer da ima
17 strana, ali i da je nedovoljno opsežna, jer da navodno ne sadrži sve što je potrebno da bi
se na temelju nje moglo postupati. Jedna i druga tvrdnja su očite, svjesne, laži, i to
kontradiktorne, a da je tome tako, svak se lako može uvjeriti pogleda li navedenu tužbu na
Internetu, na linku u bilj. 10.
9
Dostupno na: http://www.scribd.com/doc/112352394/Otvoreno-pismo-predsjedniku-HOK-Travasu-22-10-2012 str. 13, bilj. 15.
10
Sadržaj spisa je dostupan na: https://www.scribd.com/document/354517913/Tu%C5%BEba-protiv-HOK-A-cjelokupna-dokumentacija

32
Na to i takvo rješenje uložio sam žalbu koju je napisao profesionalni odvjetnik -
šokiran ovakvim postupanjem sutkinje Zoretić Rendulić – pro bono.
No žalbu je Županijski sud u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sutkinja Tatjane
Ivošević Turk, Mirjane Kralik i Lidije Vidjak, odbio kao neosnovanu, i doslovno napisavši da
se u mojoj tužbi za kazneno djelo klevete koje je izrijekom navedeno na početku Rješenja (KZ
čl. 200, st. 2) protiv okrivljene Hrvatske odvjetničke komore „Iz činjeničnog opisa nije
moguće razabrati koja se djela se Odvjetničkoj komori stavljaju na teret.“
Istu su svoju tvrdnju navedene 3 sutkinje raskrinkale kao svjesnu laž opet i u sljedećoj
rečenici: „nije jasno koju pravnu ili fizičku osobu okrivljenik smatra krivom što je oklevetan.“
Prvo, očito im je bilo jasno da sam Odvjetničkoj komori stavio na teret klevetanje;
Drugo, očito da im je bilo jasno da sam okrivio Odvjetničku komoru, iako u sljedećoj rečenici
tvrde da im to nije jasno;
Treće, navod o tome da se „ne mogu razabrati objektivna ni subjektivna obilježja kaznenog
djela“ je upravo nakaradan jer je prvostupanjski sud čak zamjerio mojoj tužbi da je opis tih
obilježja pre detaljan jer da je napisan na 17 strana.
Četvrto, možda najznakovitije: navedene 3 sutkinje mene nazivanju okrivljenikom iako sam
zapravo tužitelj, pa se stječe ukupan dojam da su ili dementne ili neubrojive, što je zapravo
vrlo čest dojam kada čitate presude naših sutkinja i sudaca, kako je to u članku „Neubrojive
stranke ili suci“ pronicljivo zamijetio doajen hrvatskog istraživačkog novinarstva Ivica Grčar11

11
Ivica Grčar: Neubrojive stranke ili suci, 7. 2. 2017., dostupno na: http://www.autograf.hr/sudske-trakavice-neubrojive-stranke-ili-suci/

33