You are on page 1of 4

Antifaistiki gens una sumus

Zadnjih tridesetak godina, od jugoslavenske krize i posljedinog raspada te


drave, u nastalim fragmentima koji uglavnom nastoje revidirati povijest na
nacionalistikoj osnovi, tako da bi ista kao svjedoila o vjekovnim hrvatstvima,
srpstvima, bonjatvima i tojaznamtinama, sve se vie relativizira ideja
antifaizma. Nai primatski preci nisu poznavali ni hrvatstvo, ni antifaizam kao
opciju, naprosto stoga to Hrvata niti faista u to vrijeme ni od korova! Ue ili ire
grupe ljudi, pokreti u kojima uestvuju, nisu oduvijek niti vjeni, ve su entiteti u
nastajanju (i nestajanju), jednako promjenljivi kao ideje kojima se nadahnjuju i
atributi kojima ih opisujemo. Zarad ega srbijanske i hrvatske nacionalistike
reakcije, u dosluhu s ovinizmima i zloinima? Izbjegnimo sebinu ljudsku grabe za
materijalnim bogatstvima na to se gotovo cijela politika povijest u krajnjoj
instanci moe svesti koju elite prikladno umotaju u arene kouljice lai radi
masovnog upranjavanja bez grinje savjesti. Srbi su se kao narod a naroito sa
vlastitom, samostalnom dravom - profilirali prije zapadnih susjeda, pa strahuju od
razgradnje i razrjeivanja nacionalnog bia. Hrvati u tom pogledu kasne; tek su u
fazi formiranja kao jedinstveni narod (da im ne spominjem dravu), strahujui od
ometanja tog procesa. Daklem, oboje ive u uasnom strahu od drugoga, smatrajui
ga zaprekom formiranju i/ili iivljavanju vlastitog nacionalnog bia. Upravo stoga
zauzimaju gard (ne samo obrambeni) prema susjedu, podozrivo ga tretirajui
ponajveom prijetnjom odvijanju tih procesa, posebno s obzirom na niz uzajamnih
slinosti i zajednikih povijesnih iskustava. Pa na svaki nain, naroito revidiranjem,
prilagodbama, izmiljanjem povijesnih injenica/injenica i ekskluzivnim
prisvajanjima pojedinih vrijednosti, uestvuju u formiranju i ouvanju svoje
ugroene nacije, prvotno se fizikim nasiljem meusobno odjeljujui. To je,
svakako, pojednostavljeni opis, posve nezanimljiv ljudima lienih nacionalistikih
budalatina, neprihvatljiv cijepljenim nacionalistima, a mogue interesantan tek
onima koji dvoje na koju bi stranu prevagnuli. Na tragu reenog govori se i o
hrvatskom (srpskom, bonjakom, slovenskom,) antifaizmu.

Za razliku od termina ljevica, koji objedinjuje niz razliitih, ne nuno


kompatibilnih ideja, antifaizam je nadideoloki termin. Stoga je smisleno govoriti o
hrvatskoj ljevici kako je, primjerice, uvar nazvao svoj asopis kao i inim
nacionalnim ljevicama (koje su nutar sebe daleko od homogenosti) ali, budimo
odmah naisto. Hrvatski antifaizam naprosto ne egzistira! Antifaizam nije ni
ideoloka ni nacionalna, ve iskljuivo ljudska reakcija na iskonsko i do sada najvee
zlo koje se uplelo u povijest ovjeanstva, bilo pobijeeno uz stravine ljudske rtve,
ali ne i poraeno. Praktino se antifaizam moe realizirati u svakom nacionalnom
korpusu (pa samo u tako ogranienom smislu moemo govoriti o hrvatskom ili
francuskom antifaizmu), no ukoliko on predstavlja iskljuivo obranu od zla
nagnutog nad vlastitim narodom, nije drugo negoli zabludjela derivacija iskonskog
antifaizma, koja e kad-tad inklinirati faizaciji u odnosu na druge. A taj, ili postoji
kao nedjeliva etika cjelina u obrani opeljudskih vrijednosti, bez obzira nad kim sa
vri njihovo silovanje, ili ne postoji. Dienje hrvatskim, srpskim i inim
antifaizmima izdvojenima prvenstveno od antifaizama susjeda, a potom (po
prirodi stvari) od cjelovitog, opeljudskog korpusa antifaizma, nuno pribliava
narode faizmu ili kolaboraciji s njim, radi ouvanja nacionalnih vrijednosti, ega
ni ne moraju biti svijesni. Svatko tko se dii izjavom da je hrvatski antifaist, ne
1
zna o emu govori, i u tom izrazu njegov drugi dio tek je kamuflaa u osnovi
zastranjelog hrvatstva. Sve to ne znai da ne postoje hrvatski (i ini) antifaisti, ljudi
koji njeguju iskonske antifaistike vrijednosti, ali hrvatski antifaizam kao
sintagma ukoliko bi zaista odgovarala osnovnom znaenju antifaizma - je posve
bespredmetna (sem u manipulativne svrhe), prema tome zavaajua i nepotrebna
kovanica. Kao ahisti, i antifaisti su gens una sumus!

Pogledajmo par primjera u to su se pretvorili iskrivljeni derivati antifaizma,


tonije, oni koji ih prisvajaju kao pretpostavljene temeljne vrijednosti drutva. U
Hrvatskoj, gdje je na sceni reustaizacija zemlje pod krinkom objektivnog povijesnog
vrednovanja, u praksi se stanje svodi na inzistiranje o dva navodno podjednaka
totalitarizma, kako bi se narod to bezbolnije i neprimjetnije prilagodio
prihvaanju iskonskog zla. Eliminiramo li komuniste kao glavne pokretae i voe
ustanka, koja to politika opcija preostaje kao djelatni nositelj antifaizma, ne samo u
Hrvatskoj? Ni jedna! Detektirati slabosti hrvatske ljevice nimalo nije teko, a u
osnovi se svode na nedjelotvornost, protivno izvanrednoj uinkovitosti desnice i
satelitskih joj krajnea. Zato? Pa stoga to ne znaju bi li kakali ili pikili, ne
shvaajui da obje radnje predstavljaju dio cjeline nedjeljivih fiziolokih procesa
prema kojima treba zauzeti jasno i nedvosmisleno stajalite. U strahu od pripisivanja
anacionalnosti, ak antinacionalnih osjeaja, oni svoj mlaki, razvodnjeni antifaizam
nastoje ojaati pridjevom hrvatski! Slino je i u Srbiji, gdje neprestano prizivanje
jasenovakih rtava, uz istovremeno ukljuivanje etnika u antifaistiki korpus, te
djela koje je vladajua vrhuka inicirala za nedavnih ratova na tlu raspale drave, do
paradoksa dovode pojam srpskog antifaizma. Ili antifaizam jeste, ili ga nema u
obliku u koji se iskreno, cjelovito, moralno i etiki formirano pravo ljudsko bie
moe pouzdati kao trajnom otporu faistikom zlu. Ako on kao iskonska vrijednost
ovjeanstva (to nesumnjivo jeste) postoji, onda se hrvatski, srpski i ini
antifaizmi po niemu ne bi smjeli razlikovati - ukoliko su nepatvoreni, a nikako
partikularni derivati njegove humanistike biti - ime nacionalni pridjevi postaju
suvini. To su dobro osjetili jedinstveni, pod zajednikom vrhovnom komandom
okupljeni partizanski antifaisti, branei openitije i ljudskije vrijednosti od
nacionalnih. Upravo ta svijest je i uobliila bratstvo i jedinstvo (is)kovano u krvi,
koje se pobjedom nacionalnih kontrarevolucija na sve mogue naine zatajuje i
unitava. Prikrivanjem injenica o zajednikoj borbi na zajednikom teritoriju, pod
zajednikom komandom, posmrtnim odricanjem od zajednikog Vrhovnog
komandanta (pred kojim su puzali poput crva), te neprirodnim diobama jedinstvenog
antifaistikog fronta na separirane, gotovo nepovezano prikazane nacionalne
dijelove. Francuski, ameriki, idovski ili ruski antifaisti svakako postoje, pa ak i
oni koji su do dana dananjeg zadrali iskonski antifaistiki stav otpora spram
svakog i svaijeg faizma, ali obezvrjeivanje njega od poslijeratne politike
(Vijetnam, Alir, Palestina, amerike intervencije irom svijeta, staljinistike istke,
) govori o pogrenosti termina sa nacionalnim predznakom, ukoliko takav
koreliramo sa originalnim antifaitikim zasadama (nigdje deklarativno iskazanih, ali
razumljivih sa stajalita humanistike etike). im se kolo sree okrenulo, pa tko bi
gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje, preesto je teko u nacionalnim politikama
nai uvjerljivih antifaistikih elemenata. Sem nerijetko sasvim manifestativnih, koji
se kao reminiscencija na prolost i vjenu patnju (vie iz politikih negoli
humanistikih i memorabilnih razloga) koriste u prikrivanju aktualnog djelovanja.
Preivjeli, ak i oni koji nisu upoznali pakao iz kojeg su se prethodni izbavili, svoje
ine opravdavaju rtvama zaglavjelih, koji se sada jo manje mogu usprotiviti
2
aktualnoj politici negoli onoj koja ih je kotala ivota. Jednostavno, sumirajui
antifaizam s nacionalnim predznakom jednak je nonsens kao, primjerice, hrvatski
zakon gravitacije! On ili jeste ili nije, ili je tek vjeto prikrivena inaica s pojedinim
ogranieno primjenjenim elementima antifaizma.

Niz slinih primjera ukazuje da se iskonska antifaistika ljudska pozicija,


svakodnevno u skladu s politikim okolnostima praktino skoro iskljuivo javlja
kao njen limitirani ogranak, primjenljiv na obranu vlastitog naroda! Kao to za
virusna oboljenja postoji ograniena, uglavnom palijativna terapija antiviroticima, ni
za virus nacionalizma koji nagriza opeljudske vrijednosti nije naen univerzalni
lijek. On je jo uvijek prebiva u neizdiferenciranoj smjesi socijalne evolucije, kao tek
potencijalno ostvarenje vieg stupnja nae ljudskosti. Svakako da autor ovakvim
stavom ne minimizira patnje rtava pod faistikim izmama ma koje provenijencije
one ostaju besprimjerna, aljenja vrijedna i svake realne utjehe liena ljudska
tragedija. Mogue i u veine svjedoka stradanja ili udom preivjelih, ne dolazi do
opeljudske katarze nakon linog iskustva; proienja koje bi stubokom promijenilo
odnos prema faizmu openito, centrirajui se ne spram nepostojeih nacionalnih
antifaizmima, ve prema opeljudskom. Onom koji se bori protiv zatiranja
ljudskosti ma kojeg ovjeka planete, gajei podjednaku empatiju prema svim
rtvama faizma irom svijeta. Kao ilustracija moe posluiti poznati filmski
producent i oskarovac Branko Lustig. ovjek bi smatrao da preivjeli logora
Auschwitza, logora smrti u kojem se nagledao iste u stradanjima ljudi sa sviju strana
kontinenta, ne moe temeljem vlastitog iskustva uasa kojem je jedva izbjegao -
vie nikad zatajiti svoju ljudskost u izraavanju protivljenja tom zlu. Da e jasno i
glasno, bez kalkulacija (emu bi kalkulirao uspjean, bogati ovjek svjetskog
ugleda?) u svakoj prilici jasno izraziti antifaistiki stav. A desilo se upravo suprotno,
to rijei ne mogu zatakati a djela nedvosmisleno potvruju. Virus nacionalizma
pretvorio ga je, kako se ini, u iskljuivog Hrvata! Njegova poslijednja cveba u
zagebakoj Gradskoj skuptitni (ima dosta njih, naroito u svojstvu izaslanika
dravne inovnice za poslove koje ona svjetonazorski odbija lino vriti), to
potvruje. Da je doslijedni a ne kriptosjebani "antifaist" po zamisli velikohrvata,
svojim glasom protiv promjene imena "Trga marala Tita" usprotivio bi se
banditskoj (bandievskoj!) sprezi koja e to ostvariti. Kao izabrani vijenik sa
stranake liste zagrebakog gradonaelnika, svakako nije morao dati ostavku ve
doslijedno braniti ljudski stav (ukoliko ga posjeduje) koji je zatajio, kamuflirajui to
muljanjima s boletinama, zamrzavanjima statusa poslanika i inim nemoralnim
postupcima kakvima se elite slue u dostizanju i ouvanju svojih ciljeva. Pa, eto, i uz
pomo rtve nekad pomahnitalog a danas sve vitalnijeg faizma, koji amenuje
brisanje javnog sjeanja na najveeg borca s ovih prostora protiv njega. Upravo
nadvlada hrvatstva nad ljudskou bijae jeziac na vagi koji ga je nakon
traginih linih ivotnih iskustava prisilio prikloniti se prevrtljivim mutikaama u
koaliciji s neoustakom desnicom. Jedno je biti rtva u konclogoru, drugo je
producirati u egzistencijalnom miru Schindlerovu listu, a tree ispravno postupiti
u konkretnoj politikoj praksi, namjesto pljunuti na spomenute etape svog ivotnog
puta. Za ovjeka koji je umjesto Auschwitza i Bergen-Belsena jednako mogao
zavriti u Jasenovcu, to je etiki poraz posebno s obzirom na eksterminaciju veine
njegove obitelji u faistikim konclagerima irom kontinenta. Potujui sve mogue
patnje kroz koje je proao u ivotu kao i njegove nedvoumne profesionalne uspjehe,
ispravne ljude vie boli njegova izdaja humanih principa, negoli esih-
hasanbegovievsko neoustako prenemaganje, uz uglavnom glasnu utnju hrvatskih
3
graana. Istina, politika je kurva, ali kurve pruaju uitak, a hrvatska politika
uglavnom stravu, uas, nesigurnost i osjeaj straha za budunost.

Nemoralno je vlastitu rtvu prolih okolnosti apriorno koristiti u pravdanju


aktuelnih stavova i djela: to potvruju Lustig, hrvatski, srpski, bonjaki i ini
nacionalisti, idovi koji podravaju politiku svoje drave, Francuzi i Ameri koji
interveniraju irom svijeta, Preivjeli vi konclogor, bili "uvjereni" antifaisti,
komunisti ili ma koji "uvjereni svatarci to ne pravda niti ini nedodirljivim
suvremeno ponaanje, niti apriorno cementira etiki stav koji se mora svakodnevno
potvrivati. Kad Hrvati i ini narodi budu sposobni, spremni mentalno i moralno
separirati opeljudske od nacionalnih vrijednosti, onda e se zauzimanje za njih moi
smatrati ispravnim, nepatvorenim i konkretnim prilogom njihovoj promociji i
uvrenju. Treba imati bioloka, mentalna i etika muda u danoj situaciji rei: tu je
kraj mojem hrvatstvu (ili ma kojoj nacionalnoj svetinji) jer ono ne moe biti iznad
ljudskosti!. Samo u pozitivnoj korelaciji s njom, a kad doe do razlaza, pravi ovjek
zna donijeti odluku. Dodue, nije da nismo ljudi dali ba oni pravi, svakodnevno
smo prinueni dokazivati.