You are on page 1of 2

Fahrudin Kujundi

to pepeo pria: U potrazi za dalekim sugovornikom

Oni to su sav svet pod nogama imali,


na kopnu i moru sve istraivali
ja ni za njih ne znam da su, nakon svega,
o stvarnosti sveta ta vie saznali.1

1.

Zanimljiva je knjievna sudbina Omara Hajjama. Astronom, matematiar, fiziar, filozof...


jednom rijeju: hakim (ova titula davala se samo onim naunicima koji su bili upueni u sve
znanosti svoga vremena, svojevrsni enciklopedisti, i malo je bilo naunika koji su nosili takvu
titulu2). Potovan kao naunik, ali kako pie Beir Daka u svojoj Historiji perzijske
knjievnosti, dugo se nije znalo da je bio i pjesnik.

Zato danas imamo velikih problema sa autentinou Hajjamovih rubaija. Po nekim novijim
istraivanjima, navodi Daka, tvrdi se ak da je sauvano svega sedamdesetak zaista
Hajjamovih pjesama, a postoje izdanja sa sto pedeset, dvjesto pedeset, pa i neka sa preko
hiljadu rubaija. Zato je logino da se pojavljuju potpuno razliita tumaenja Hajjama: dok ga
jedni itaju u sufijskom duhu, tvrdei da je bio vjernik i da njegovi stavovi ne izlaze izvan
okvira islama, drugi u njemu vide hedonistu, ateistu, bogohulnika, pjesnika vinske poezije...

Zato danas, devet stoljea poslije, taj daleki i zagonetni Hajjam nalazi svoje mjesto u trilogiji
Devada Karahasana, kao centralni lik?

2.

Na prvi pogled, Karahasan je u ova tri romana posvetio vrlo malo prostora Hajjamovoj
poeziji. Na svega nekoliko mjesta se pojavljuje Hajjamova pjesma ili se uope spominje da on
pie. Ali i pored toga, ovo jesu romani o Hajjamovoj poeziji, inspirisani njom, za potpuno
razumijevanje neodvojivi od nje.

Hajjamove rubaije se ponekad objavljuju jasno podijeljene na tematske blokove. Ljubav,


vino, sudbina, smrt, prolaznost, uivanje ivota, pesimizam, zagonetke svijeta, vjera...
Prisustvo Hajjamovih tema kod Karahasana se, s jedne strane, moe oito vidjeti u estim
kratkim esejima likova, inae karakteristinim za Karahasanove romane, ali s druge strane
podjednako, a zapravo i vanije, i kroz samu radnju romana. I ne samo da Karahasan u svoja
tri romana obrauje sve Hajjamove teme, on ih obrauje zaista u duhu Hajjama, kao da
uspijeva prevesti Hajjamovu poeziju u roman, zadravajui pritom i hajjamovska proturjeja,
koja nas bune i uzbuuju.

3.

Daka na jednom mjestu istie da se pretpostavlja da je Hajjam pisao poeziju dok se odmarao:
da u stihovima iskae neke probleme o kojima je raspravljao u naunim djelima3. Na tragu
te lijepe teze mogli bismo traiti i najvaniju vezu izmeu Hajjama i Karahasana, jer je jedna

1
Omer Hajjam, Rubaije, Beograd: Rad, 1964, str. 34.
2
Beir Daka, Historija perzijske knjievnosti, Sarajevo: Ibn Sina, 1997, str. 341.
3
Ibidem, str. 345.

1
od opsesivnih Karahasanovih tema upravo razotkrivanje zablude da ovjekov razum moe
objasniti sve.

U ovoj trilogiji to moemo najbolje vidjeti u prvom romanu. Sjeme smrti, naime, koristi kao
okvir kriminalistiki anr, koji i nastaje iz uvjerenja da ovjekov razum moe rijeiti sve
tajne, o emu Karahasan govori i u nekim svojim esejima. Klasina kriminalistika pria
poinje zagonetkom, a zavrava trijumfom razuma. Sve ono to je na poetku izgledalo
misteriozno, udno, nelogino na kraju je u potpunosti racionalno objanjeno.

Nasuprot toga, negdje na poetku Utjehe nonog neba, druge knjige trilogije, Hajjam se
sjea svega to se desilo ranije, razmiljajui kako ga je itava ta istraga gurnula u najdublju
zbrku koju je upoznao u ivotu4. Tako neto nije mogue u klasinoj kriminalistikoj prii:
kraj je uvijek suverena pobjeda razuma; sve je jasno, nema vie nikakve zbrke. Zbrka moe
postojati samo na poetku istrage, a i to, u biti, samo uslovno: to je tek prividni nered, koji
razum jo uvijek nije objasnio, ali e nesumnjivo objasniti nered u kojem e razum otkriti
savreni red. Umjesto takvog rjeenja, Sjeme smrti zavrava Hajjamovom rubaijom. To se s
jedne strane lijepo uklapa u ve spomenutu tezu o mjestu poezije u Hajjamovom ivotu, jer
rubaija dolazi tamo gdje prestaje tobonja svemo razuma, dok nam s druge strane Karahasan
time jasno govori ta je za njega samog knjievnost.

4.

U jednom intervjuu, objavljenom nekoliko godina prije ove trilogije, Karahasan kae:

Moja ruka ne bi znala ni mogla ispisati roman koji bi obeavao cjelinu i bio izgovaran
glasom uvjerenim da ima istinu, toliko mi je jasno; ali ni prie koje se meni otvaraju, sudbine
koje bi da ih ja ispriam, karakteri koje ja razumijem i osjeam kao bliske, dakle ono to ja
mogu i moram ispriati, ne podnosi la o pouzdanoj istini koju jedan ovjek moe znati i ne
pristaje na nju.5

Zato je Hajjam pravi Karahasanov lik: ovjek koji zna sve to se moe znati, ali i dalje
sumnja, nesiguran, svjestan granica, o kojima e pokuati govoriti svojom poezijom. Pored
toga, kako istie i sm Karahasan povodom ove trilogije, neko poput Hajjama potreban nam
je i danas, u vremenu savremenih fundamentalizama u vremenu koje ima iznenaujue
mnogo slinosti sa Hajjamovim vremenom.

Naravno, Mea Selimovi je to jednom dobro naglasio: pisac se ne sudi s prolim vremenom,
ma o emu pisao, ve sa svojim, uvijek6. Tako se Karahasan zaputio devet stoljea unazad
u potrazi za sugovornikom, u kojem e prepoznati svog srodnika da bi se to putovanje
nuno zavrilo tamo odakle je i poelo, na poetku XXI stoljea: sa sjeanjem na zapaljenu
sarajevsku Vijenicu na posljednjim stranicama trilogije, u pokuaju da se rekonstruie jedan
izgubljeni rukopis sa vjerom u knjievnost u svijetu koji se raspada.

4
Devad Karahasan, to pepeo pria, Sarajevo: Stav, 2015, str. 240.
5
Pisati roman je kao graditi kuu, u: Sarajevske sveske, broj 39-40, 2012, str. 26-27.
6
Mea Selimovi, Pisci, miljenja i razgovori: Eseji, lanci, polemike, intervjui, Beograd: BIGZ, 1988, str. 316.