© Copyright Zlatan Gavrilović Kovač. Sva prava pridržana.

Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kom obliku
ili na bilo koji način uklopiti u drugi rad, prenijeti u bilo koju formu:
bez pismenog odobrenja autora, uvažavajući sva autorska prava.

2
Ovaj kozmos (red svijeta) isti za sve
nije učinio nijedan od bogova niti
od ljudi nego bijaše uvijek i jest I bit ce
vječno vatra živa koja se sa mjerama
(periodički ) pali i po mjerama gasi "

Heraklit

3
4
KOZMOLOGIJA ZLATNOG PRSTENA

Predgovor:

Knjiga koju čitatelj ima pred sobom rezultat je dvadesetogodišnjih
nastojanja autora da na jednom mjestu sažme najinteresantnije teme
vlastite kozmološke teorije.

Ova teorija se još naziva Rex-Kovač teorija s obzirom da je moj sin
aktivno tijekom duga vremena svoje rane mladosti sudjelovao u
njenom kreiranju i nastajanju. U tom smislu autor može biti sretan da
se i u ovome slučaju ponovio primjer toliko karakterističan za naše
hrvatske znanstvenike iz iseljeništva gdje djeca aktivno sudjeluju u
radu i stvaranju svojih roditelja.

Sama knjiga je nastala kao višetomni zapis o najznačajnijim
problemima suvremene kozmologije kojega je ovom prilikom trebalo
reducirati na razumnu mjeru kako bi bilo omogućeno njeno štampanje
u obliku prezentiranoga djela. Pri tome se autor trudio da najznačajniji
dijelovi budu sačuvani u svome izvornome obliku i da dadne jednu
opću sliku stanja suvremene kozmološke problematike.

U tom pravcu djelujući i razmišljajući Kozmologija zlatnoga prstena
predstavlja pet međusobno zavisnih dijelova gdje se na deduktivan
način izlaže centralna kozmološka problematika. U usporedbi sa
kozmologijama kakve su one date kod Hawkinga ili Paula Davisa ili
Gribbina ona je specifična po tome što također pored naznačene
znanstvene tematike ima i mnoštvo autobiografskih slika i doživljaja jer
je autor bio mišljenja da strogo znanstvena tematika mora ići sukladno
sa autorovim životnim i praktičkim opredjeljenjima i stajalištima.
Odatle pomalo literaran pristup kozmološkoj problematici što je
svakako jedna novina u našem znanstvenom podneblju.

Prvi dio ove knjige donosi opća pitanja i opće odgovore na kardinalna
kozmološka pitanja postavljajući centralnu tezu o biološkom vlasništvu
Teslinih struja. Autor smatra da slučaj Dolly the sheep ne zadovoljava

5
teoriju te da prema tome ne može biti novom o kojem se toliko danas
govori. Sasvim suprotno očekivanjima autor smatra da su osnovne teze
bile postavljene daleko ranije u slučaju Nikole Tesle i da samu planetu
Zemlju s obzirom na kozmologiju o kojoj je riječ treba baš vidjeti kao to
rodno mjesto života i životnih svrha potaknutih Teslinim elektrikama.

Drugi dio donosi pregled najinteresantnijih stajališta arapske znanosti
koja se najviše odnosi na rani srednji vijek. Bez poznavanje ove
znanosti nije također niti moguće razumjeti renesansna nastojanja
hrvatskih znanstvenika koji su predstavljali kamene međaše europske
znanosti i kulture. U odnosu na Hawkingovu kozmologiju na primjer
važan je upravo taj otklon od europocentrizma znanosti prema realnim
i zbiljskim znanstvenim tokovima koji su tako karakteristični za rani
srednji vijek a koji su direktno odgovorni za razvoj i nastanak Europske
znanosti. Treći dio donosi neka originalna domišljanja iz područja
bioloških znanosti koja bi trebala biti ilustrirana ali zbog skromnosti
osnovnih intencija ove knjige to nije bilo moguće.

Četvrti dio ove knjige odnosi se na teoriju ''kozmički nesvjesnog'' iz
koje proističe da na temelju istraživanja ponašanja insekta i njihovih
instinkta možemo pretpostavljati da je današnje stanje našega
kozmosa i dalje u fazi širenja do stanja ekvilibrijuma što je kod
zajednice insekta u zavisnosti od prirodnih resursa.

Ukoliko je riječ o modelu stacionarnoga kozmosa onda ne može biti
govora o ''inflatornom širenju kozmosa'' kao što to navodi Hawking a
odatle niti ekonomski podsustav ne može biti inflatoran nego može biti
dat jedino u smislu realnoga monetarnoga sustava gdje je novac
shvaćen kao mjera vrijednosti u socijalnom podsistemu izražen u
realnoj vrijednosti plemenite kovine. Ovaj peti i završni dio teorije o
kojoj je riječ donosi prikaz monetarnoga stanja u Australiji za vrijeme
kurentne monetarne krize iz 2008 godine.

I konačno, ja bih se htio zahvaliti autorima i uredništvu hrvatskoga
informativnoga portala magicus info koji su u znatnoj mjeri omogućili
pojavljivanje ove knjige. Isto tako ja bih se ovom prilikom htio zahvaliti

6
i mome sinu Vlahu Ezri Rex koji je cijelo vrijeme bio uz oca kao vrijedna
i nenadomjestiva podrška. Hvala .

U Adelaideu 21.12.2011.

7
8
PREDGOVOR DRUGOM IZDANJU

Kozmologija zlatnoga prstena bila je dostupna hrvatskom čitateljstvu u
sedam knjiga. Prvi i najveći dio sadržavala je sama Kozmologija koja je
integralno i štampana kroz vrijeme na digitalnim knjigama iz Zagreba.
Međutim ona je imala i svoje dodatke koji su bili raspršeni u tri
sveske: Nautičkom dnevniku koji je činio četvrti dio ciklusa Okovanoga
vremena, Književnoj kritici kao astronomiji i Mijenama mjeseca. Bilo je
dakle potrebito da se čitava kozmologija sažme na teoretski sadržaj i
da se predstavi čitateljstvu kao jedna filozofija prirode. Odatle i
nedoumice koje su pratile objavljivanje ovoga drugoga izdanja koje je
trebalo biti predstavljeno kao sveopća filozofija prirode ali je autor
bio mišljenja da je sama stvar prilično razumljiva ukoliko i dalje o
ovome štivu budemo govorili kao o Kozmologiji zlatnoga prstena koja
je imala izvorno također i literarne ambicije. Dalje su stvari tekle tako
da su u teoretskom prikazu koji je citateljstvu dostupan u ovome
drugome izdanju izbjegnuti literarni opisi i autobiografske skice pa je
čitav dokument teorije sveden isključivo na znanstvenu i biološku
problematiku. Time je kompletirana čitava zgrada ove kozmologije i
predstavljena zainteresiranom čitateljstvu kao dosljedna suvremena
filozofija prirode koja podjednako ima u vidu čovjeka i njegov
svakodnevni život i obilje božanskoga prirodnoga stvaranja kojega smo
mi neizostavni dio.

U adelaideu 27.5.2014.

9
10
FILOZOFSKA DISKUSIJA NEWTONA I LEIBNIZA!

(ili kako iz ljubavi I simpatije imamo kozmičku katastrofu za nekoliko
milijardi godina!)

Ja mislim da je Newton u pravu
Jer je red pojava u Prirodi
Posve drugačiji nego u nesem
Mišljenju. Ali sa stajališta
Emocija meni se vise sviđa

Leibniz!

Negdje između njih
Stoji Bošković.

ZGK

O diskusiji Leibniza I Newtona ukazali bi s obzirom na stajalište
znanosti. Dakle, mi se nećemo držati strogo filozofske tematike ove
diskusije već kanimo ukazati na neke važne I prijeporne njene
momente kako bi nam filozofijsko čitanje, a to je u bitnome
metafizičko, bilo lakše I jednostavnije. Leibnizova ideja bazične
strukture Univerzuma bila je izvan konteksta vremena u kojem je on
živio, donekle konvencionalna I drugačija od one koju je Newton
razvijao I razmatrao konzistentno rezultatima matematičke znanosti
mehanike. Newtonovo razumijevanje fundamentalnih radova grčkih
atomista rezultiralo je jednom značajnom generalizacijom: sva se
materija u Univerzumu sastoji od dijelova od kojih su najmanji upravo
atomi koji se kreću naprijed ili drže u posjedu silom obostranog
djelovanja u neodređenom broju različitih konfiguracija I beskrajnim
varijetetima kretanja od kojih sukcesivna stanja rezultiraju svim
(opserviranim) manifestacijama Prirode.

Ta sada obnovljena ideja o djelićima materije ili atomima bila je I ranije
poznata ali je bila nova I u nekom pogledu neobična ideja

11
fundamentalne sile, sile atrakcije I repulzije koja djeluje direktno
između atoma ili dijelova materije. Mnogo općenitija teorija u
Leibnizovo I Newtonovo vrijeme, originalno potekla od Descartesa, bila
je teorija koju možemo obično zvati “silom” kao magnetizam ili
gravitacija, pokret nevidljivih nedektabilnih dijelova koji pritiskom na
tijelo prouzrokuju kretanje koje mi pripisujemo sili. S obzirom na ove
fakte Newtonovo mišljenje iskazalo je ovo: sile su realne I primarne I
on je mislio da može dati dublje objašnjenje kako zapravo te sile
djeluju.

Prvo je bilo potrebno pronaći izvan Prirode sile same koje poštuju
zakone a ne pak imaginarne hipoteze o slijedu nevidljivih dijelova. Za
Descartesa totalni efekt u Prirodi bio je povratak na svagda provjerljive
distribucije invarijantnih kvantiteta kretanja u Univerzumu.

Tako su fizičari devetnaestog stoljeća bili skloni zaključiti da je
kvantitet sile ili mnogo strože energije invarijantan. Gravitacija je bila
sila koju je Newton upotpunio I on je iskazao savršenstvo jedne teorije
ali ona je bila samo jedna fundamentalna sila koja je aktivna u Prirodi. I
on je pisao u svome Predgovoru Principiae da je nužno odijeliti
fenomene Prirode koji nisu u svezi sa univerzalnom silom gravitacije od
mehaničkih principa na isti način rezoniranja.

Mi možemo pretpostaviti da svi oni zavise on sila od kojih se sastoje
dijelovi tijela jednim procesom koji nam još uvijek nije poznat I zato jer
su ove sile nepoznate prirodni filozofi istražuju praznu I nekorisnu
prirodu. S druge pak strane Leibniz je imao ideju nepoznate
misteriozne sile a ta je ideja unekoliko bila je pad ispod razine filozofije
ukoliko je upravo razum jedini arbitar istine. Za Leibniza to je značilo
da Newton pokušava objasniti Prirodu pronalaženjem procesa mnogo
vise ineksplikabilnog karaktera nego sto je fenomen sam. Posve
suprotno Leibniz je vjerovao da je ispravno racionalizirati sam
fenomen uzimajući u obzir upravo one efekte koji su nam poznati I
jasno razumljivi- kada je dio materije u mirovanju opažen kao sada u
početnom kretanju to za razum mora biti da je drugi dio materije bio u
sudaru.

12
Ova jednostavna bitnost bila je u ono vrijeme poznata kao mehanička
filozofija ili fizika biljarske kugle. Moguće je za složenu fiziku biljarskih
kugli razmatrati specijalne vrste delikatne I nevidljive materije koja
konstituira fini eter čiji su dijelovi sposobni sudariti se. U svojim
Principima filozofije Descartes je prvi pripremio opće prihvaćeni model
Univerzuma biljarske kugle.

Newton je mnogo naučio od Descartesa mada se kao nikada tako
čovjek nije silovito obrušio protiv Descartesove naivne ideje
mehanizma. Njegovi principi mislio je Newton nisu daleko od
imaginacije: ti principi čine Univerzum suviše jednostavnim I previše
ateističkim. Leibniz se složio sa Newtonom u pronalazenju onih
momenata oko kojih se mogla kristalizirati kritika Descartesove
pozicije I samih njegovih principa. Međutim on je bio zadovoljan
faktom da je ideja prirode tumačene kartezijanskim jezikom zdrava
samo je u detaljima radila pogrešno.

Newton, pak, uvođenjem drugačijeg znanstvenog objašnjenja zavisnog
ne od vječnog kretanja I neprekidnog međudjelovanja I odnosa nego
od sila, počinje etablirati novu filozofiju Prirode. Na primjer, Newton je
razmišljao da je egzistencija sila kohezije u materiji distingvirana od sile
gravitacije dočim je Leibniz insistirao I poslije iscrtavanja Principiae da
je to jedan predrefleksivni rad kada zamišljamo jednu vrstu eteričnog
pritiska koji može objasniti obje vrste atrakcija u jedno- pritisak čini
fluid kapljice sferičnim I također čini njih teškim.

Kao mlad čovjek kratko nakon posjete Parizu Leibniz je publicirao, na
oduševljenje Royal Society u Londonu, Hypothesis phisica nova gdje je
kartezijanska slika Univerzuma prezentirana, kao I sam kaže, mnogo
logičnije I konzistentnije. Na primjer, posve na početku, odbacujući
Descartesovu ideju o univerzalnoj materiji organiziranoj u tri vrste
dijelova Leibniz je deklarirao da je sve sačinjeno od bubblae- bubblae
sunt semina rerum - voda je masa bubblae, a zrak nije ništa drugo do
mnogo finija voda.

13
Za element zemlje, nije uopće sporno kaže on, da je ona također
sastavljena od bubblae stoga sto je fundament zemlje staklo, a staklo
nije drugo do kompaktna bubblae. Zrak, voda I zemlja su visoko
porozni I slobodno prožimani finim eterom koji je raspršen svuda oko
svijeta u rotirajućem kretanju od istoka prema zapadu dok se planeta
Zemlja kreće I rotira od zapada prema istoku. Ova zemaljska rotacija
uzrok je gravitacije za materiju koja raste povise izvan planete Zemlje
uzrokujući turbulencije finog etera.

Ovo mišljenje bilo je u neku ruku općeprihvaćeno u 17 stoljeću I ono se
pozivalo na Descartesa I njegove direktne sljedbenike koji pripadaju
velikoj porodici neokartezijanaca kao što su Huygens, Leibniz,
Malebranche, Verignon, Villemont. To je bio razlog da je Newton
formulirao poznatu frazu “Hypothesis non fingo” I mnogo jasnije u
njegovoj Optici :”Hypothesis are not to be regarded in experimental
Philosophy.” Mi danas znamo, iz njegovih bilježnica I korespondencije,
da je Newton osobno bio spreman prihvatiti neke ideje mehaničke
filozofije kao na primjer hipotetičke mehaničke efekte imaginarnih
svjetlosnih korpuskula I opisati mnoge efekte u Prirodi u svijetlu
problematike finoga etera.

Ali u nekim njegovim kasnijim znanstvenim spekulacijama on se
okrenuo protiv ideje o ekstremno svijetlom, visoko elastičnom eteru.
No ono sto je iznijelo njegovu nebesku mehaniku u egzistenciju, nakon
mnogih pitanja I nakon ozbiljna razmatranja, nakon mnogih iskušenja I
nedoumica- jest realizacija jedne ekstraordinarne mehaničke istine:
ako se tijelo kreče oko nekog centra silom u pravcu koji je naprijed bilo
kojim zakonom sile ono će se kretati oko centra u smislu deskripcija
koje je dao Kepler u svom Drugom zakonu o planetarnim kretanjima.

Dakle to je bio zakon koji je definirao planetarne brzine kretanja u
orbitama koji može biti ekspliciran u mnogo jednostavnijim
mehaničkim pretpostavkama. Dokaz za ovo je bio postavljen u prvoj
propoziciji njegove Principiae. Zato se možda može reći da znanost
nebeske mehanike otpočinje Newtonom upravo u smislu da je ona
sada matematička znanost a ne konglomerat imaginarnih modela.

14
Leibniz koji je bio filozof nije mogao biti zadovoljan velikom razlikom u
stilu I idejama između Newtonove Principiae I svojeg vlastitog eseja
napisanog šesnaest godina ranije. On je posebno cijenio snagu teorije I
matematičke filozofije koju je inaugurirao Newton – I dakako sve te
ideje I matematičke dokaze koje je Newtonova filozofija dovela do
pune egzistencije. Ali, naravno, on nije mogao napustiti svoju kritičku
poziciju jer se ta pozicija ne napušta bez razloga već je posve suprotno
pokušao osnažiti svoju vlastitu filozofiju koja je sada trebala raditi vise
matematički.

Prvo, Leibniz je imao spoznaju o Newtonovim radovima I on je objavio
dugi rezime – dvadesetak kompaktnih stranica objavljenih u Acta
Eruditorum u junu 1688 godine. To je faktografski rad I Newton je tu
naveden kao “ a distinquished mathematician of our time “. I ovdje je
ponovljena njegova nada za buduće razumijevanje univerzalne uloge
sila u Prirodi. Dalje, njegovo matematičko osporavanje kartezijanske
slike nebeskog kretanja a I sama teorija zakona univerzalne gravitacije
opisana je bez emfaze I neslagajućeg komentara.

U tom rezimeu nema kriticizma niti je Newton doveden u pitanje
svojim misterioznim “atrakcijama”. Leibniz je kasnije obavljajući
historijska istraživanja u Italiji podrškom Kuće Hanover pisao svom
prijatelju Mencken koji je bio glavni urednik Acta Eruditorum da je on
čitao I ispitivao račune I postavke Newtonove Principiae “sa velikim
interesom I sa velikim zadovoljstvom” I tada je dodao da je upravo
Newton izuzetan čovjek “jedan od onih nekoliko koji su pomakli
granice znanosti naprijed”.

Njegovi sada mnogo detaljniji komentari radije su matematički nego
fizikalni a I sama njegova misao postaje bliska Newtonovoj. I on se
pitao o fizikalnim uzrocima nebeskih kretanja I svoje najavljivanje
istine odlučio je donijeti prije publiciranja. Naposljetku te su Leibnizove
ideje iznijete na svjetlost dana radom Tentamen de Motuum
Coelestium Causis publiciranom 1689 godine. Ovo Leibnizovo djelo
izazovno je od prvog dana njegova objavljivanja.

15
Keill John kvalificirao je ovaj rad kao sto je I Huygens dvadesetak
godina ranije zauzeo isto stajalište. Bilo je sada sigurno da će zakon
centripetalne akceleracije uzet zajedno sa zakonom centrifugalne sile
koji je Huygens prvi jasno postavio pretpostavljajući inercijalno
kretanje planete producirati Keplerove planetarne elipse. Zamjenjujući
“harmoničku cirkulaciju”.

Leibniz je deducirao iste ekliptičke orbite I to je bilo ono na sto je
Huygens protestirao izražavajući svoje nerazumijevanje “not
comprehending how you can find room for same sort of diferent
vortex in Descartes manner which you wish to retain…” Za Huygensa
različita rotirajuća kretanja u fluidu bila su nešto neodgovarajuće I
doista Leibniz sam pak drži punom istinom da planet kako je on
zamišljen pliva slobodno u tom rotirajućem kretanju. Dakle, trebamo
dobro razmisliti o ideji Leibnizovog spekulativnog fizikalnog modela
kojim je on bio upravljen protiv Newtonovih matematičkih stajališta
utemeljenih na njegovom konceptu univerzalne sile gravitacije.

Leibniz je držao za istinu da je Newton destruirao kartezijansko
nebesko kretanje I shodno tom zapažanju on je pretpostavio
nebrojeno mnogo kursova oko Sunca, svaka kursna brzina rotacije bit
ce obrnuto proporcionalna razmaku od Sunca. To je naravno
ekvivalentno Keplerovom drugom zakonu o planetarnim kretanjima ali
Leibniz nije objasnio niti kako te brzine mogu biti nesavršeno
aranžirane niti kako I zašto su diskontinuirana rotirajuća kretanja
prisutna u tim varijacijama brzine I kretanja planete. Producirati
ekliptički oblik orbita I također opservirati promjene u planetarnim
brzinama, brzo u perihelonu a sporo u aphelionu, Leibniz je povezao sa
rećipročnim kretanjem prema I od Sunca duž linije spajanja planeta I
Sunca,gotovo isto kao sto su Islamski astronomi radili nekoliko stoljeća
ranije.

Ovo kretanje produkt je igre između dvije sile, jedne za koju možemo
reći da je sila gravitacije u odnosu a Sunce I druge, centrifugalne sile u
zemaljskom kretanju oko Sunca. Mi danas možemo reći da je Leibniz

16
potiho posudio ideju notacije univerzalne gravitacije od Newtona kroz
Acta časopis I onda kao I Newton inklinirao jednom vlastitom
objašnjenju pojmova.

Na primjer Leibniz nije mogao vidjeti zašto “atrakcija “ nema
mehanički uzrok jer između njegove vlastite nebeske mehanike i
Newtonovih ideja trebalo je istražiti koji račun je bolji I kako on može
biti prepoznat kao takav. On je svagda ponavljao da je njegova vlastita
ideja harmonijskog kretanja u fluidu dovoljno dobra kao I Newtonova
teorija univerzalne gravitacije.

Osnovno pitanje koje se ovdje postavljalo bilo je pitanje zašto se svi
planeti I sateliti okreću u smislu njihovih orbita koje Newtonova
mehanika ne može objasniti bez dodatnih hipoteza o porijeklu našeg
Sunčevog sistema. Ako je fundamentalni princip mišljenja da ništa nije
bez uzroka onda ovaj princip pretpostavlja da nije moguće prihvatiti
neobjašnjive okultne kvalitete u našem poimanju planetarnih kretanja.

Ako možemo reći da postoji inteligibilno kretanje tijela koje zavisi od
veličine, oblika I kretanja I ako možemo reći da postoji sila privlačenja
tijela u smislu da nam je upravo gravitacija “mjera" privlačenja tijela, ili
ako možemo reći da postoji izvjesna SIMPATIJA između tijela onda
svakako ne možemo osporiti da je finalni uzrok ovakvih efekata
potekao od same prirode tijela.

I mi tada vise ne možemo reći da je proces privlaćenja s one strane
svog našeg razumijevanja. Ali ako smatramo da efekti gravitacije zavise
ne od okultnih kvaliteta tijela nego od volje Boga ili skrivenog
božanskog zakona tada vjerojatno pretpostavljamo uzrok ali takav koji
je supernaturalan I mirakulozan. Leibniz je na primjer pravio razliku
između dvije vrste sila: u svojoj dinamici on razlikuje “mrtvu silu”( kao
nas momentum) I “živu silu” ( gotovo isto kao naša kinetička energija) I
Leibniz je I pisao da on nije pronašao ništa tako inteligibilno kao sto je
to sila.

17
Stoga I vrijedi istina da bilo kakva razlika između matematičkog
tretmana sile kod Leibniza I Newtona jeste radije akcidentalna nego
fundamentalna. Razlika je možda u drugim stvarima vise filozofske
prirode.

Newton je tako povukao distinkciju između znanstvenog etabliranja
egzistencije zakona univerzalne gravitacije I metafizičkih diskusija o
vjerojatnim hipotezama koje pretpostavljaju egzistenciju takvih
zakona. Međutim tamo negdje 1690 tih godina Leibniz naglašava da
gravitacija koja je potekla od Newtonovaca nije esencijalno vlasništvo
materije nego jeste produkt božanske volje.

I tako započinje jedna diskusija koja niti do danas nije okončana u kojoj
diskusiji je trebalo pokazati da univerzalni zakon gravitacije kao stvar
koja sigurno postoji u Prirodi kao I sav mehanicizam I materijalni uzrok
proizlaze iz jednog višeg principa a taj je Božanska Energija I Impresija.
Leibniz je smatrao da uzrok gravitacije ne može biti razumjeran
znanstveno niti racionalno ljudskim intelektom već je on radije stalno
objavljujući čudo.

On je također smatrao da je ova čudnovata ideja gravitacije originalno
potekla od Newtona. Međutim Leibniz je vjerovao da je gravitaciona
interakcija stvar božanske providnosti. On je vjerovao da je Bog
providnošću usmjerio evoluciju u kozmosu kao scenu za ljudsku
kreaciju, pad I iskupljenje I da je Bog u kozmosu djelatan na način da je
usmjerio cjelokupnu ljudsku povijest od rođenja Adama I Eve.

Dakle on je vjerovao da kršćanski pogled na svijet I pogled o Božjoj
svrsi u svijetu možda nanovo treba uvuci u filozofsku diskusiju bez
obzira na suvremena stajališta o nužnosti nezavisnosti sekularnog
mišljenja od teologije, dakle da pitanja božanske providnosti treba
uvuci u pitanja kozmosa I da se nalazimo pred ozbiljnim pitanjima koja
postavlja Newtonovo utemeljenje znanstvenog mišljenja, naime,
vjerovanje da diskusija o Božjoj sveprisutnosti pripada prirodnoj
filozofiji.

18
Bog je dao čovjeku snagu da bude vladarom nad prirodom. Ali što je
veći njegov talent to je I veća njegova odgovornost. Od 1705 godine
otprilike Leibniz je imao I još teoriju o kometima: neke komete čisto se
ne mogu kretati oko Sunca u bilo kakvom materijalnom kretanju u
fluidu zato jer njihovo kretanje nije podudarno sa kretanjem planeta I
prema astronomskim zakonima do tada poznatim njihove opservirane
promjene u brzini ne korespondiraju sa brzinama razlicitih planeta.

Međutim prema ovom mišljenju ne može biti govora o onome sto je
Leibniz nazvao harmonijskom cirkulacijom kroz solarni sistem. Zato on
I piše Bernoulliu da solarne atrakcije bez kretanja materije oko Sunca u
kojima planete plivaju ne moze biti razumljiv. S druge pak strane
Newton je od 1706 godine smatrao da pitanja fenomena Prirode ne
mogu možda biti razumljiva samo kroz atrakciju gravitacije,
magnetizam I elektricitet već da možda u uzroku Prirode treba tražiti I
druge privlačne Sile od ovih.

N.B.

Oko našeg Sunca kreće se devet planeta a Scharon možemo shvatiti
kao Plutonov satelit. Ovih devet planeta odgovaraju privlačnim silama
Sunca ali također I odgovaraju privlačnim silama svojih susjeda.

Ova situacija čini čitav jedan spektar kretanja ,sa Suncem koje
dominira, na način da obrazuje mnoštvo otklona od perfektne
geometrije. Moderna I neobično detaljizirana slika našeg Sunčevog
sistema otkriva njegov karakter kao dinamički a nas pokušaj da
otkrijemo pravilnosti ponašanja ovog sistema čini krajnji trijumf
ljudskog mišljenja .

Međutim ova dinamika solarnog sistema sadrži neke elemente koji
jednostavno ne mogu biti dohvaćeni našim kalkulacijama. Iz toga
razloga je potekla jedna sumnja u stabilnost Sunčevog sistema u

19
dalekoj budućnosti pa je tako izraženo mišljenje da je on na rubu
kaosa.

Jack Wisdom I Gerarad Sussman detektirali su svojevremeno na primjer
da kretanje Plutona u njegovoj orbiti oko Sunca ima kaotične elemente
a za kalkulacije Zemlje Laskar pretpostavlja da smo vjerojatno ugrubo
na istoj distanciji od Sunca za slijedećih 100 milijuna godina ali nitko ne
može biti posve siguran da će se to desiti. Pluton posebno pokazuje
veliku nestabilnost u svom kretanju a ta činjenica sugerira da neki
nepoznati fizikalni mehanizam jest odgovoran za generiranje njegove
kaotične orbite I u neku ruku pokazuje na nezavisnost od kaotičnog
ponašanja ostalog dijela sunčevog sistema.

Stoga jeste istina da je Sunčev sistem daleko kompliciraniji I složeniji
nego sto je to mislio svojevremeno Newton, sa daleko više parametara
da možemo sa potpunom sigurnošću iznijeti na svijetlo dana
matematičke rezultate o njegovoj stabilnosti.

Međutim kaotično ponašanje toga sistema I njegovih dijelova u
međuzavisnosti njihova kretanja I međusobnih interakcija ne znaci još
uvijek katastrofu. Mi ćemo na katastrofu još čekati I pred nama se
nalazi jedno dugo vrijeme opserviranja, novih kalkulacija I priprema za
taj kozmički događaj.

20
21
22
PRSTEN OKO ZEMLJE

Dr. Zlatan Gavrilović Kovać

Mi smo u ovim našim prikazima znanstvene filozofije već bili dotaknuli
problem dokazivanja da nebeska tijela imaju DUŠU.

Poznato je da su Muslimani u srednjem vijeku smatrali da nebeska
tijela imaju dušu: “Nebesko tijelo je tijelo sa dušom” I ova ideja bila je
proslijeđena I do Wiliama Gilberta I drugih u 16 stoljeću a onda nanovo
zapala u zaborav sve do najnovijeg vremena kada se u okviru zapadne
logic of science ili spoznajne teorije stalo držati da su nebeska tijela
prije svega Zemlja nešto poput Geae koja ima svoju narav, svoje
karakteristike, svoje pravilnosti, svoju logiku, svoje mišljenje I konačno
SVOJU DUSU kojom ona prožima svako biće na planeti Zemlji.

U okviru razvoja zapadne kulture I znanosti nama je od posebnog
značenja mišljenje koje se počelo u Europi probijati baš nekako
zahvaljujući Gilbertovim radovima da predmeti I stvari na Zemlji doista
imaju dušu pa se onda cesto uzimao primjer Talesa I njegovog
mišljenja o magnetu I jantaru kod kojih karakteristike privlačenja ili
odbijanja drugih metala ili papira baš pokazuju to da je ovdje riječ o
duši I djelovanju duše I kod anorganskih materija pa da je prema tome
čitav svijet unekoliko SVJETSKA DUŠA koja prožima SVE.

Kao sto svjedoci Diels u svojim Predsokraticima Tales je “također
nekako pomoću magneta I jantara dokazivao da I nežive stvari imaju
dušu” (str. 67) a da je duša “nešto što potiće gibanje”(str. 75) Mnogo
stoljeća kasnije ove ideje našle su svoje opravdano mjesto u
stajalištima velikoga Britanca Williama Gilberta za kojega se može reći
da je bio prvi u Engleskoj koji je bio advokatom Copernikanskoga
pogleda na svijet držeći da fiksne zvijezde nisu na istoj distanciji od
planete Zemlje.

Njegova najveća zasluga britanskoj znanosti, ukoliko gledamo I njegove
doprinose pomorskoj navigaciji, jesu ipak njegove refleksije o

23
magnetu. Tako je poznata njegova knjiga De magnete magnetisque
Corporibus et de Magno Magnete Tellure Physiologia Nova. Ova knjiga
je pobudila veliku pažnju kulturne Europe toga vremena tako da je
Kepler iskazao sve počasti na utjecaj kojega je Gilbert izvršio na
znanstveni svijet dok je Galileo, koji je prvi ukazao na značajke
magnetizma, poslije čitanja Gilberta rekao da je riječ o velikom
slaganju između naučnika.

Bacon opet je smatrao da je rast općeg sistema magnetizma koji je
otpočeo Galilejem I Gilbertom od najvećeg značenja pa je čitav jedan
Gilbertov paragraf naveo kao svoj vlastiti. Gilbertova knjiga “O
magnetu I magnetskim tijelima I Velikom magnetu Zemlji” štampana je
1600 godine. Mozda su najzanimljiviji dijelovi ove knjige Gilbertovo
raspravljanje o ponašanju magnetske igle kompasa zavisno od toga
dali smo na Atlantiku, Mediteranu ili negdje drugdje ili pak na Južnoj
hemisferi iz kojih razmišljanja je on došao na ideju da planeta Zemlja
nije ništa drugo nego jedan veliki magnet sa svojim južnim I sjevernim
polom…

Mnogo je vremena proteklo dok ove ideje nije zamijetio nas veliki
Nikola Tesla koji, nema nikakve sumnje, jeste poznavao Gilberta s
obzirom na vlastita znanstvena nastojanja mada ne postoji nikakvo
Teslino direktno upućivanje na njega. Isto tako ne postoji, koliko je
nama poznato, niti jedan Teslin patent koji bi bio u nekoj svezi sa
Gilbetovim razmišljanjima.

Pa ipak postoji jedna jako značajna evidencija kod Tesle koja govori o
tome koliko je riječ o značajnoj ideji I značajnom I jako važnom
razmišljanju. Ovoj ideji Zemlje kao magneta Tesla je DODAO
ZAVOJNICU u svojoj ideji PRSTENA OKO ZEMLJE kako nam svjedoci u
svojoj knjizi Moji pronalasci koja je prvi puta stampana kao serija
tekstova objavljenih u Electrical Experimenteru 1919 godine. Prema
ovoj ideji, a zahvaljujući zavojnici oko planete Zemlje, inducira se struja
na takav način da možemo graditi vlakove koji će ići brzinom većom od
1000 kilometara na sat I Tesla daje svoju viziju planete Zemlje I stanja
čovječanstva u jednoj takvoj supermodernoj civilizaciji.

24
On piše: “Najveće dobro doživjet će tehnički napredak koji tezi k
sjedinjavanju I harmoniji, a moj bežični odašiljač je prije svega takav.
Pomoću njega bit će posvuda reproducirani ljudski glas I lik, tvornice
udaljene tisuće milja od vodopada bit će snabdjevene energijom, leteći
strojevi kružit će oko Zemlje bez prestanka. Sunčeva energija
upotrijebit će se za stvaranje jezera I rijeka, za pretvaranje suhih
pustinja u plodnu zemlju. Uvođenje odašiljača u telegrafske, telefonske
I slične upotrebe automatski će isključiti statiku I sve druge smetnje
koje momentano omogućuju primjenu radija….” (str.72-73).

Međutim ima još jedna jako važna reperkusija Teslinog prstena oko
Zemlje: naime s obzirom na činjenicu da bi pitanje izvora električne
energije bilo manje vise riješeno čovječanstvo bi čekalo novi izazov a to
je pokušaj da zemlje članice planetarne zajednice baš ovim Teslinim
prstenom omoguće prvu nasu uspješnu borbu sa predstojećim
klimatskim promjenama koje očekujemo u slijedećih 2000 godina. Jer
naime prema predviđanjima klimatologa kao I prema stajalištima
Milankovica I njegove teorije ledeno doba na Zemlji može biti
razumljivo u terminima promjene orijentacije Zemlje u prostoru I
obliku njene orbite oko Sunca gdje se u galaktičkoj putanji u Kozmosu
produciraju klimatski ritmovi od 26 tisuća, 40 tisuća I 100 tisuća
godina.

S obzirom na sadašnje stanje naših spoznaja I s obzirom na današnju
geografiju Zemlje prirodno stanje naše planete jeste ledeno doba koje
varira od interglacijalnoga stanja kakvo je ono danas do jako hladnog
stanja Zemlje u ritmovima o kojima smo već govorili.

Tako je prema Milankovićevim zapažanjima riječ o ritmu koji je 90
tisuća godina ledenog doba, 10-15 tisuca interglacijalnoga doba kakvo
je ono danas kojeg opet smjenjuje ledeno doba I sve tako redom. Mi
smo trenutno pri kraju interglacijalnoga doba. Prema tome,sigurno je
velika istina da su I Gilber I Tesla postavili neka značajna pitanja kao
sto su dali I neke značajne solucije problematike o kojoj je riječ I sa

25
kojom ćemo se sve češće sretati u našim nastojanjima da razumijemo
centralna pitanja današnjice.

Međutim bez obzira kako te stvari stajale ja bih se I ovom prilikom
sjetio rijeci našeg hode Bijele đamije iz Brčkoga gospodina Avdića koji
je navodeći primjer Vjerovjesnika često znao istaci: “I na Sudnji dan
posadi stabljiku da raste.”

26
27
28
ZEMLJA I MJESEC KAO PRIMARNA I SEKUNDARNA ZAVOJNICA

Dr. Zlatan Gavrilović Kovač

U ovim našim razmišljanjima o znanstvenoj filozofiji mi smo dotaknuli
neka jako značajna pitanja I naši uvidi i solucije koje se nude moraju
danas pobuditi svaku pažnju posebno pažnju političkih lidera
najnaprednijih zemalja svijeta. Mi smo do sada vidjeli da su Muslimani
I kroz cijeli srednji vijek I dosta kasnije isticali kako su nebeska tijela
“tijela sa DUSOM”.
Isto tako Muslimani su već prilično rano znali da planeta Zemlja jeste
unekoliko kugla koja plovi kozmosom. Ja bih ovom prilikom samo
skrenuo pažnju na pitanje kojima su se Muslimani okupirali kroz cijelo
osmo I deveto stoljeće a to je bilo pitanje veličine Zemlje. Za vrijeme
vladavine kalifa al –Mamuna koji je vladao od 813 do 833 godine
postojalo je nekoliko pokušaja da se izmjeri velika površina Zemlje.

Tako je formirana jedna ili nekoliko ekspedicija za vrijeme njegova
kraljevanja koje su ekspedicije trebale ispuniti ovaj zadatak. Glavna
ideja bila je da se iskoristi ravna površina Sirijske pustinje. Posmatraći
su onda išli dalje prema sjeveru I prema jugu ove pustinje mjereći
prevaljenu udaljenost I ovo mjerenje je nastavljeno sve dok ekspedicija
nije stigla do mjesta gdje je geografska duzina bila jedan stupanj
različita od početne točke polazišta. Onda je distancija koja je
prevaljena duzina meridijana u stupnjevima.

Tako je izračunato da je jedan stupanj geografske duzine ekvivalentan
56 2/3 arapske milje I kada se ovi podaci multipliciraju sa 360
stupnjeva I podjele brojem Pi dobije se dijametar Zemlje. Naravno ovo
mjerenje predstavlja problem prećiznosti I razlike koje postoje između
ovih arapskih srednjovjekovnih I modernih jedinica mjerenja. Ovaj
problem istraživao je u 19 stoljeću Nallino I on je zaključio da je 56 2/3
arapske milje ekvivalentno 111.8 kilometara za jedan stupanj sto je
nevjerojatno blizu, zapanjujuće blizu realnoj vrijednosti od 111.3
kilometara. Kod ostalih arapskih istraživača ove se vrijednosti kreću od
104.7 do 133.3 kilometara.

29
Ovoj slici planete Zemlje William Gilbert je na početku 17 stoljeca u
Britaniji dao prećiznije značenje smatrajući planetu Zemlju velikim
MAGNETOM. To se najbolje vidi prema ponašanju magnetske igle
kompasa zavisno od toga na kojoj smo točki na planeti I kojim morima
putujemo. Tesla je početkom 20 stoljeća opet ovome magnetu dodao
svoj PRSTEN po uzoru na zavojnice kakve nalazimo kod Teslinih
transformatora.

Za naše bolje razumijevanje cijele ideje jako je važno da se prisjetimo
što zapravo jeste zavojnica: zavojnica je elektronički element koji ima
određeni električni induktivitet koji se izražava hernijima. Zavojnica se
redovito sastoji od žice koja je namotana jednostavno ili unakrsno u
jednom ili vise slojeva. Vodič od kojega je napravljena zavojnica
najčešće je bakreni. Kod zavojnica koje su predviđene za vrlo visoke
frekvencije upotrebljava se posrebrena bakrena žica ili cijev.

Velicina induktiviteta zavojnice zavisi od vise parametara: promjera
zavojnice, dužine zavojnice, debljine žice, broja namotaja žice, razmaka
između namotaja. Jako je važno ovdje spomenuti da se zavojnice mogu
međusobno spajati. Ta se veza izmedu njih ostvaruje pomoću vodica
ali I pomoću njihova induktiviteta. Krajni induktivitet spoja ovisan je o
induktivitetu pojedinih zavojnica I njihovoj međusobnoj vezi.

Na temelju ove slike koju danas imamo zahvaljujući Tesli moguće je
također govoriti o tome da je planeta Zemlja primarna zavojnica.
Primarna zavojnica u Teslinom transformatoru sa kondenzatorom čini
titrajni krug ugrađenog na frekvenciju stojnog vala u sekundarnoj
zavojnici u kojem kod klasičnog Teslinog transformatora pomoću iskri
nastaju prigušeni titraji. Za nas je međutim u cijeloj ovoj ideji važno da
shvatimo da MJESEC također može biti zavojnica koja predstavlja
takozvanu sekundarnu zavojnicu u našem planetarnom
transformatoru. Tako razmišljajući oba ova nebeska tijela predstavljaju
SISTEM planetarnog transformatora koji nam može omogućiti
uspješnu obranu od kozmičkih projektila izvana kao što nam može
omogućiti uspješnu obranu od predstojećih klimatskih promjena koje

30
prema MILANKOVIĆEVIM predviđanjima predstoje u neposrednoj
budućnosti a cijeli efekt počinje čovječanstvo da osjeća već danas.

I konačno ja bih zaključio ova razmatranja izvjesnim uvidima o značaju
postavljenoga rada. Svakako je istina da nas ova pitanja današnjice
posebno tangiraju tim vise što su Bošnjaci iskušavali njeno vrijeme na
najbrutalniji način. Prema tome ne bismo mogli reći da istraživanje I
ispitivanje islamskoga kulturnoga kruga kao I istraživanje I ispitivanje
znanstvenih doprinosa koji se vezuju podjednako za islam kao I za
zapadni svijet predstavlja uzaludan posao.

Ja bih samo ovdje na kraju ovoga kratkoga rada rekao par rijeci o tome
koliko je značajno da u našim razmišljanjima imamo otvoren pogled na
cjelinu znanosti I filozofije čije su se spoznaje mukotrpno probijale kroz
čitavu nasu povjesnicu I da muslimanska znanost I filozofija danas
stupaju na svjetsku scenu svakako sa doprinosima vrijednima svake
pažnje. To nas, posebno Bošnjake, nagoni da razmišljamo o razlozima
koji nas navode na takav opsezan rad. I opći I posebni razlozi nukaju da
se ispituje islamski kulturni krug a njegovo jedinstvo je očevidno I
pored snažnih socijalno povijesnih razlika.

Što se tiče općih razloga za to je suvremena islamologija dala brojna,
efikasna I plodotvorna obrazloženja pogledu posebnih razloga
dostatno je istaci da emancipacija Muslimana u nas sto svojim
dubokim korijenima seže u procese revolucioniranja suvremenog
svijeta na socijalističkim osnovama- sto je bila realnost bivše
Jugoslavije, kao I emancipacija Muslimana u poslijeratnoj Bosni
imperativno nameće zadatak ispitivanja I utvrđivanja povijesnih I
duhovnih konstitutivnih elemenata njihova opstanka I razvoja.

Utoliko prije što je muslimanski društveni položaj, moralni kodeks,
spiritualna postignuća toliko odsutno I toliko bitno uvjetovano
islamom u njegovom najintegralnijem značenju. Jer je on, davno je to
zamijećeno, moralno društveni sistem koji zahvaća cjelinu čovjekovog
života u svim njegovim aspektima I sa neodvojivošću što ga
jedinstveno karakterizira. Prema tome pitanje kulture I znanosti islama

31
postavlja se u pretpostavkama muslimanskoga samo razumijevanja sto
nam se danas nameće sa toliko značenja I novih perspektiva.

Međutim važno je da svagda imamo na umu da je riječ o jednom
produktivnom prožimanju različitih kultura I različitih znanstvenih
tradicija gdje je riječ o tome da je važno da imamo pogled na
PLURALIZAM KULTURA koji kani te različite tradicije da shvati iz
njihovih vlastitih socijalnih I povijesnih pretpostavki. A za tako nešto
važno je imati unutrašnju slobodu, odlučan stav prema Istini,
otvorenost prema iskustvima drugih ljudi svagda imajući na umu da
treba ustrajavati na takovu načinu mišljenja kojemu će biti strana
svaka apsolutizacija I mitologizacija vlastite kulturne, filozofske I
znanstvene tradicije.

32
33
34
SATURNOVI PRSTENI

Dr. Zlatan Gavrilović Kovač

Nas sunčev sistem čini jedno Sunce I jedanaest planeta koje su iz
pedagoških razloga s obzirom na veličinu njihove orbite podijeljene na
unutrašnje I vanjske planete I isto tako I “sustave”. Tako Merkur,
Venera Zemlja I Mars čine unutrašnje dok Jupiter, Saturn, Uran,
Neptun I Pluton vanjske planete dok mala planeta Sharon u blizini
Plutona vjerojatno predstavlja njegov satelit.

Dugo se također pretpostavljalo da je na mjestu današnjeg
asteroidnog pojasa također postojala planeta koja se uslijed
gravitacionih sila Jupitera dezintegrirala u prostoru tvoreći danas
asteroidni pojas.

Ova teorija nastala je zahvaljujući Johanu Titiusu,njemačkom
matematičaru, fizičaru I astronomu koji je 1766 godine upozorio na
iznenađujuću matematičku pravilnost kada razmatramo pitanja u svezi
sa odnosima planetarnih distancija. On je otpočeo sa sekvencijom
brojeva 0,3,6,12, 24,48, 96,192, 384,768 I tako redom u kojoj svaki
novi broj iza broja 3 raste poduplavajući se u pravilnom razmjeru.

Dodavajući 4 svakom broju I kasnije dijeleći sa 10 on je dobio novu
sekvenciju brojeva za koju se može smatrati da predstavlja
pojednostavljeno rečeno distanciju poznatih planeta od Sunca u
odnosu na distanciju Zemlje u odnosu na Sunce. Nešto kasnije Johann
Eiler Bode je posebno akcentuirao čudnovatost ove numeričke relacije
sve dok ona nije saživjela sa astronomima da tako kažem nakon sto je
otkriven planet Uran čija je prosječna distancija orbite od Sunca bila
neobično blizu Titius-Bodeovoj formuli koja je to baš I predviđala.

Međutim ova formula nije izašla na kraj sa distancijama vanjskih
planeta prije svega Neptuna I Plutona I na ovim je momentima
pokazivala znatne manjkavosti ali je medu astronomima ostalo I dalje
prisutno uvjerenje da je nekada između Marsa I Jupitera na distanciji

35
od 2.8 astronomskih jedinica postojala planeta koja se usljed
gravitacionih sila Jupitera dezintegrirala u prostoru. Međutim mi ne
poznajemo dovoljno čitavu problematiku da bismo bili posve sigurni da
je ova teorija točna. Jer je isto tako moguće da se ona nikada I nije
formirala u procesu kondenzacije primordijalnoga oblaka.

Od ovih jedanaest planeta Saturn i Uran imaju svoje prstenove. Isto
tako planete Zemlja, Mars, Jupiter, Saturn, Neptun I Pluton imaju svoje
prirodne satelite. Nekada ,kao u slučaju Jupitera, možemo nabrojati 16
njegovih velikih satelita. Osnovno pitanje koje nam se nameče iz ovih
komparacija jeste dali I u kojim sve slučajevima je došlo do formiranja
prstenova Saturna I Urana I pod kojim kosmičkim uvjetima.

Obično se onda astronomi pozivaju na razne kolizione teorije ili pak
ove pojave objašnjavaju razornim djelovanjem gravitacionih sila velikih
planeta. No bez obzira koji bili uzroci nastajanja planetarnih prstenova
za nas je s obzirom na Teslu I s obzirom na već ranije upućivanje o
karakteristikama električne zavojnice važno postaviti jednu hipotezu a
ta je da prstenovi Saturna I Urana tvore baš tu prirodnu električnu
zavojnicu koju mi imamo na umu kao uvjeta da se inducira električni
naboj na površini planeta o kojima je riječ. Mogući su prigovori, na
primjer, da je razmišljanje o zavojnici nemoguće s obzirom da većina
satelita Saturna kao I njegovi prstenovi jesu sastavljeni od prljavih
komada smrznute vode I stijenja itd. itd. Mi međutim I nakon
ekspedicija otpočetih sa Voyagerom te “činjenice” ne poznajemo
dovoljno.

Prema tome I na ovim planetima susrećemo se sa jednom situacijom
prilično bliskoj našoj zemaljskoj prošlosti kada je riječ o električnim
pražnjenjima u atmosferi planeta o kojima govorimo I da aktivni
električni nabijeni oblaci oslobađaju električna pražnjenja I munje koje
s obzirom na takozvanu primordijalnu supu mogu producirati prve
najjednostavnije oblike organskoga života.

Ukoliko je riječ o planetima kod kojih je riječ o niskim temperaturama
a mi to sa pouzdanošću baš ne znamo onda je prisutnost leda od

36
neobičnog značaja jer led posjeduje dva svojstva koja nam se cine
odlučnima za tvorbu jednostavnih bazičnih molekula. Prvo to je proces
zamrzavanja koji koncentrira tvari koje su na početku bile jako
razrijeđene u oceanima a, drugo, kristalna struktura leda omogućuje
molekulama da se vezuju na način koji je nedvojbeno značajan na
svakom stupnju života. Tako je Leslie Orgel uzeo sastojke cijanovodika I
amonijaka, napravio je od njih rijetku otopinu u vodi a potom je
otopinu zamrzavao nekoliko dana. Koncentrirana tvar bila je istisnuta
na površinu u obliku sićušnih ledenih bregova. Vrhovi su bili lagano
obojani sto nam bez sumnje dokazuje prisutnost organskih molekula.
Zacijelo se radilo o nekim aminokiselinama ali je najvažnija činjenica
bila ta da je Orgel uspio dobiti jedan od četiriju osnovnih sastojaka
genetske abecede koja upravlja životom. Dobio je adenin jednu od
četiriju baza DNA. Prema tome mi sa velikom vjerojatnošću možemo
pretpostaviti da na planetama o kojima govorimo doista jeste na djelu
proces stvaranja života možda ne u oblicima kakvi su oni nama poznati
ali svakako u obliku jednostavnih organskih jedinjenja.

Svakako je istina da I u ovome slučaju hipoteza Teslinih zavojnica kao I
električnih pražnjenja visoke frekvencije igra ili može igrati jako
značajnu ulogu.

37
38
JUPITER I IO

Dr. Zlatan Gavrilović Kovač

S pravom je Hegel osvrćući se za Kantom naznačio svojevremeno da je
pojam SVRHE umski pojam I unekoliko suprotstavljen razumu kao
apstraktno općem, a naročito kauzalnom objašnjenju. Možda ne tako
strogo rečeno ali bi danas svakako vrijedilo da se I u području prirodnih
znanosti a možda u astronomiji ponajviše metodska osobnost
znanstvenog objašnjenja može rekonstruirati ukoliko se uzmu u obzir
logičko praktički I teleološki argumenti koje ona implicira.

Ono što se naziva objašnjenje posredovano motivom odnosno
racionalno objašnjenje može naći svoje utemeljenje u jednom
teleološkom strukturiranom tipu objašnjenja kome prirodoznanstveni I
pozitivistički orijentirani analitičar neprestano pokušava izmaci ali
sasvim bezuspješno. Možda se to najbolje vidi na našem primjeru
planete Jupiter I njenom satelitu IO. Jupiter posjeduje fascinantnu
kolekciju satelita I to nalikuje kao jednom mini solarnom sistemu. Cetri
najveća satelita Jupitera poznati su kao Galilejevi sateliti. Čak se I sa
najjednostavnijim optičkim instrumentima mogu ovi sateliti zamijetiti
sa Zemlje kako se okreću u orbiti oko planete Jupiter mijenjajući svoju
poziciju od noći do noći, ponekad izvan I sa strane planete, pokatkada
prolazeći preko njenog lica a pokatkada u ekliptičkoj putanji sakriven iz
njene sjene.

Jupiteru najbliži Galilejev satelit zove se IO I on je 3600 kilometara u
dijametru dakle nešto je veći nego nas Mjesec obrćući se svakih 42 ½
sata. Io je vulkanski najaktivnije nebesko tijelo u našem sunčevom
sistemu. Umjetni satelit Voyager 1 1979 godine fotografirao je
vulkanske erupcije simultano kako su se one pojavljivale. Ove
vulkanske erupcije nisu erupcije lave kao sto je to slučaj na našoj
planeti Zemlji nego su pak erupcije tečnoga sumpora čiji kruti sastojci
formiraju crvene, narančaste ili žute brazde I pukotine I ispupčenja na
Iovoj površini.

39
Zašto je Io tako vulkanski aktivan zapravo je jedno veliko znanstveno
pitanje. Prema jednoj jako priznatoj teoriji Io je uhvaćen u gravitaciono
polje Jupitera sa kojim je otpočeo dugu borbu kao I ostali Galilejevi
sateliti: njegova namjera da I dalje ostane na svojoj konstantnoj orbiti
kao I uzajamno djelovanje kako privlačnih tako I odbojnih sila stvorilo
je energiju koja topi unutrašnjost ovoga satelita. Međutim količina
energije koja se generira ovim mehanicizmom možda nije dovoljna I
odgovor može ležati u vrlo jakoj električnoj struji koja putuje kroz
satelit u orbiti karakterističnoj po Jupiterovom magnetskom polju tako
da se satelit zagrijava kao na elektičnoj vatri. Tako se događa da se
unutrašnjost satelita Io stalno izbacuje na površinu u jednom gotovo
beskonačnom procesu. Jedan dio sumpora odlazi dalje u Kosmos
prema drugom daleko manjem satelitu Jupitera koji se zove Amalthea
dajući mu prepoznatljivu narančastu boju.

Amalthea je zapravo jedan iregularan kameni blok veličine 200
kilometara u dijametru I previše je malen da bi se zamijetio
amaterskim teleskopom sa Zemlje. Mnogi astronomi danas vjeruju da
je slučaj satelita Io kao I neregularnost orbite nekih drugih satelita I
asteroida kao na primjer kaotično kretanje Saturnovog satelita
Hyperiona moguci razlog za pojavu kosmičkih katastrofa koje bi mogle
imati značajne reperkusije I na zivot čovjeka na Zemlji kao I na život
ostalih živih bića. Jack Wisdom je tim povodom je rekao: “ Solarni
sistem mora biti prepoznat kao ono sto on jeste, samo drugi dinamički
sistem I otkriće kaotičnoga ponašanja igra ulogu u velikom broju
situacija u solarnom sistemu pa prema tome dolazi bez iznenađenja.”
Međutim s obzirom na TELEOLOGIJU svega živog I manje živog u
našem Kosmosu treba konačno zamijetiti da teleoloski odnos nije
reflektirajuće suđenje nego po sebi I za sebe bivstvujuća istina koja
sudi objektivno I apsolutno određuje vanjski objektivitet.

Time što Hegel uvodi u filozofiju I znanost pojam svrhe kao potpuno
određene predmetnosti posebnoga on odnos svrha-sredstvo pridaje
formi zaključka. Teleološki odnos je na taj način vise nego sud. On je
zaključak samostalnoga slobodnoga pojma koji se preko objektiviteta

40
ujedinjuje sa samim sobom. Tako je Hegel teleologiji priznao status
znanstvenog objašnjenja. Što to na konkretnom primjeru znaći?

S obzirom na svrhu dezintegracija satelita Io pod gravitacionim silama
Jupitera ne bi značila gubitak svih nada za čovječanstvo. Ona bi možda
ukazivala na činjenicu da pod pritiskom beskonačne volje za životom I
u ovom slučaju vidimo demonstraciju nastanka jedne nove stvarnosti u
kojoj novo oblikovani prsten satelita Io predstavlja takoreći novu
zavojnicu o kojoj cijelo vrijeme govorimo u beskonačnom procesu
stvaranja života u našem Kosmosu. Tako promatrajući stanje stvari bilo
bi riječi tada o jednom procesu u kojem se zivot doista pokazuje kao
Kosmicki događaj. Kosmički život I sve njegove manifestacije samo su
manifestacija praosnova iz kojega je život I proizašao. U tom
praosnovu su zamišljeni principi I jedan takav je uključen u bivstvo
čovjeka. Bilo bi dakle pogrešno htjeti čovjeka shvatiti I protumačiti
samo iz zakonitosti vitalne sfere.

Taj iz praosnova kao I iz života proizašli principi nazivali su I stari Grci
UMOM a njegov aktivni centar nalazi se samo u OSOBI. Taj pojam kao I
njemu odgovarajući stvarni centar stoji u oštroj opreći sa svim
funkcionalnim “životnim” centrima I različit je od njih. Čovjek je
otvoren prema svijetu u kome se nalaze mogućnosti raznolikih
predmetnosti neovisnih od vitalnih impulsa. Čovjek može da se izdigne
iznad stvari I iznad sebe pa da postavivši se s onu stranu
prostornovremenskoga svijeta učini sve pa prema tome I sebe sama
predmetom svoje spoznaje a to znaci da Kosmos o kojem razmišlja I
koji ga okupira nije ništa drugo do njegovo vlastito lice.

Tek u tom uzajamnom osvjetljavanju elemenata moguće je da smrtni
čovjek iskaze jednu istinu koja vrijedi za njega kao konačnog biča a ta
je da ništa vječno ne traje kao I klima na Zemlji te da ne postoji nužna I
vječna istina koja će uvijek da traje jer valja dopustiti da niti Zemlja niti
samo Sunce ne postoje na nužan način I da će opet doći vrijeme kada
ova lijepa zvijezda barem u sadašnjem obliku vise neće postojati
zajedno sa sistemom u kome se nalazi.

41
42
NIKOLA TESLA

Nikola Tesla (1856-1943) jedan je od naših ljudi koji su svojim izumima
najviše zadužili čovječanstvo. Veći dio života proveo je u Americi gdje
je mislio naći pogodno tlo za svoje pronalaske, gdje je doživio velike
uspjehe i priznanja ali i teška razočaranja. Smatra se dosada najvećim
istraživačem na polju elektrotehnike. Njegovi se izumi koriste u
medicini, kemiji, agronomiji, telekomunikacijama itd. Među vise od
800 patenata koliko je Nikola Tesla registrirao za života najznačajnije je
otkriće polifaznog sistema koji je za nekoliko godina bacilo u zasjenak
sve ono sto je Edison dotle postigao sa jednosmjernom strujom.

Genij Nikole Tesle počeo se buditi vrlo rano, još dok je bio student na
Tehničkoj visokoj školi u Gracu. Početkom 1887 godine profesor Pesl je
studentima objašnjavao princip rada dinamo-mašine najranijeg
Garamovog tipa. Pokazivao je djelovanje elektricne struje pri čemu je
između kolektora i četkice dolazilo do stvaranja električnih iskri. Tesla
je predložio profesoru da se napravi elektromotor bez kolektora i
četkice jer bi se time uklonili neki nepovoljni učinci. Profesor je
odbacio tu Teslinu ideju koju je on ostvario nekoliko godina kasnije
stvaranjem sinhronog, a potom asinhronog motora.

Pod pojmom asinhronog motora podrazumijevamo indukcijski motor
koji radi na principu indukcije struje u rotor pri čemu se stvara obrtno
magnetsko polje te dolazi do okretanja rotora. Ovaj izum je jedan od
značajnih izuma Nikole Tesle. Tri godine nakon toga baca se na novo
područje, područje visokofrekventnih struja. Stvara generatore struje
visoke frekvencije od vise tisuća perioda u sekundi. Nezadovoljan ovim
rezultatom pronalazi Teslin transformator uređaj za dobivanje
visokofrekventnih struja visokog napona. Tesline visokofrekventne
struje a naročito one visokog napona pokazuju razne značajne i
interesantne efekte koji ne dolaze do izražaja kod običnih
niskofrekventnih naizmjeničnih struja. Na prvom mjestu one nemaju
fiziološko djelovanje kao niskofrekventne struje.

43
Tako Tesline struje od više stotina tisuća volti mogu da se propuste
kroz čovječji organizam bez opasnosti po život ili neke druge štetne
efekte. Odsustvo fiziološkog djelovanja ovih struja pripisuje se
njihovoj frekvenciji. Smatra se da fiziolosko djelovanje struje potjeće
od elektrolitičkih procesa koji se dešavaju u elektrolitima ćelija pri
prolazu kroz organizam. Tesline struje imaju tako veliku frekvenciju da
u toku jednog perioda,koji predstavlja veoma kratak interval vremena,
ne može doći do spomenutih procesa.

Pored toga, uslijed velike frekvencije površinski efekt je intenzivan pa
struje najvećim dijelom teku samo po površini. Tesline struje se
primjenjuju i u medicini. Daljnje efekte Teslinih struja predstavljaju
raznovrsna i interesantna pražnjenja i iskre koje prolaze od krajeva
kalema Teslina transformatora. Ako se u blizini Teslinog
transformatora prinese Gajslerova cijev ( neonska) ona svijetli iako nije
vezana provodnicima za transformator. Metalni predmeti se u takvom
prostoru zagrijavaju sto predstavlja, sve, izvjesnu vrstu prijenosa
energije bez provodnika ili drugih tijela. Nakon ovog otkrića Tesla
održava mnoga predavanja u Americi i Evropi gdje demonstrira svoje
struje.

Jos 1892 godine Tesla je počeo razmišljati o bežičnom prijenosu
energije i signala na velike udaljenosti. Pet godina kasnije te je ideje
već praktično počeo realizirati prenoseći signale 35 kilometara. Sa
njegove otpremne stanice u Koloradu 1899 godine na nadmorskoj
visini od 2000 metara signali su se čuli na 1000 kilometara. Tu je vršio
eksperimente i sa visokim naponima koji su imali pa 12 milijuna volti.
Na jednom predavanju 1892 Tesla je bez detaljnih obrazloženja rekao
da je pronašao vidljivu svjetlost, crnu svjetlost i neko nepoznato
zračenje. Tek 1895 kada je profesor Vilhelm Konrad Rentgen objavio
svijetu da je pronašao x-zrake uspostavilo se da je Tesla pod
"nepoznato zračenje" ustvari registrirao x-zrake a snimke tog zračenja
je kasnije poslao i samome Rentgenu na proučavanje.

Tesla je preteča i telemehanike, izrađivao je modele kojima je
upravljao sa daljine. U njujorškoj luci 1898 godine a pred Komisijom za

44
patente praktično je pokazao kako se sa modelom broda može
upravljati sa obale bežičnim putem. Tesla je i preteča radara, 1917
god. objavio je članak u kojem je predlagao utvrđivanje položaja
podmornice pomoću elektromagnetskih valova, ali nitko nije obratio
pažnju na taj prijedlog iako je još 1912 odbio da primi Nobelovu
nagradu. Pravo priznanje odano je Tesli tek 1956 kada je jedinica za
gustoću magnetskog toka nazvana njegovim imenom.

Radeći na radiodifuznom uređaju Tesla je paralelno izgrađivao plan za
izgradnju vlastite hidrocentrale na Nijagari. Centralu nikada nije
izgradio kao sto nije dovršio ni mnoge druge poduhvate. Ništa osim
čiste nauke nije moglo privuci njegovu pažnju. Stoga je sasvim očito da
ni Amerika nije bila prava a pogotovo "obećana zemlja" za realizaciju
njegovih genijalnih ideja. Mada je u svom naučnom radu dosta toga
postigao, a mogao je još, i iako je bio počasni doktor desetine
sveučilišta sve do smrti 1943 godine nije smatrao da je dovoljno učinio.

Split 1976

Zlatan Gavrilović

45
46
BIOTOP

Ovim pojmom ja podrazumijevam točno ono sto znaci I prijevod
grčkoga originala dakle kao “mjesto života”. U jednom izvjesnom
smislu sve može biti “mjestom života” međutim ja sam se ipak iz
pedagoških razloga ograničio samo na one prostore koji su u
direktnom odnosu prema ljudskim staništima. I također
podrazumijevaju prostore koji unekoliko daju karakteristična obilježja
ljudskim staništima. Jedan takav biotop ja bih pronašao I u Dubrovniku
I to baš na našem kupalištu Kolorina.

Što je karakteristično za ovaj biotop? Karakteristično je to da je on
relativno samostalan, relativno izoliran, da posjeduje sve elemente
velikih sustava mora I to kako biološke tako I anorganske, da je
morfološki toliko jedinstven da se može reći da je velika rijetkost I da
se ta rijetkost otkriva upravo u nekim jako važnim elementima koji cine
specifikum Kolorine kao sto je to mala spilja pokraj stijene Puhalo I još
manja “spilja zraka” koja se nalazi nekako ispod te stijene.

Za našu spilju može se opet reći da je ona kao I svaka druga samo
znatno manje veličine, svoda zagasito crvenog sa smeđim prugama na
kojem se odsijeva svijetlost sunca koje se prelama na neobično čistoj
površini mora, podzemna svijetlost za koju nitko nema potpuno
objašnjenje postojanja, mala uvala sa žalom, pješčano dno kao i
podzemni kanali koji vas vode u druge komore spilje ispod površine
mora. “Spilja zraka” s druge strane jeste baš jedna takva “komora”
koja se nalazi na samom ulazu u veću spilju I do koje se dolazi na takav
način da ispruženom rukom naiđete na pukotinu u kojoj se mogu
smjestiti svega dvije osobe koje vrlo brzo moraju napustiti prostor
zbog nedostatka kisika.

Za biotop Kolorine još je karakteristična stijena Ponta na samom ulazu
u uvalu, stijene na samom dnu između kojih ima nakupina pijeska,
karakteristično kamenita zapadna obala sa šljunčanim zavalama kao I
šljunčana plaza u samom središtu biotopa. Još bismo mogli reći da je

47
karakteristika ovoga biotopa veliko more I valovi za vrijeme ljetnih
nevera kao I za vrijeme velikih zimskih nevremena.

Međutim “biotop” može biti I posuda na kojoj moj sin Ezra uzgaja
bakterije. Isto tako “biotop” može biti I epruveta u kojoj čuvam
biološki materijal. Razlika između ovog biotopa I prirodnog jeste
upravo u tome da su epruvete kao I posude artificijelnih karakteristika
kojima je svrha ljudski eksperiment. Po tome svakako postoji I razlika
biotopa. Međutim biotop nastaje također I u šumi kada veliki kotac
traktora napravi veliku udubinu na mekoj zemljanoj podlozi. U tu
udubinu kasnije napada kiša pa se stvori barica vode koju osvjetljava
svijetlost sunca I u kojoj baš iz tih razloga žabe I daždevnjaci stvaraju
svoje kolonije jajašaca I punoglavaca. Međutim za ovaj biotop se
nikako ne bi moglo reći da je prirodni ali niti da je artificijelni. On je
nastao zajedničkim djelovanjem čovjeka I prirode na jednom
određenom prostoru.

48
49
50
VULKANI I ELEKTRIČNA PRAZNJENJA!

Ovih je dana bila jako aktualna vijest sa Južnog Islanda da je jedan
njihov vulkan postao aktivan. Ne znam o kojem je točno vulkanu riječ
ali je svakako bilo rijeci o jako velikom vulkanu čija je aktivnost bila
tolika da je veliki oblak dima, gareži I prašine prekrio gotovo cijelo
europsko kopno. Iz tih razloga svjetske avionske kompanije bile su
prisiljene obustaviti letove na neko vrijeme dok se aktivnost vulkana
pomno istraživala. Iz ovoga istraživanja možda su najinteresantniji
podaci oni koje je objavila japanska televizija gdje je u središtu
aktivnoga vulkana stup neobično gustoga crnoga dima unutar kojeg
dolazi do električnih pražnjenja. Tako se čini da je ovim najnovijim
slučajem postavljena jedna hipoteza koja donekle objašnjava nastanak
života na zemlji: čak I ukoliko nije bilo atmosfere jer atmosfera nastaje
kasnije sa pojavama algi, aktivni vulkanizam primordijalne supe
proizvodi električki nabijene oblake dima I prašine iz kojih se onda
oslobađaju električna pražnjenja I munje koje s obzirom na supu mogu
producirati prve najjednostavnije oblike organskoga života na zemlji.
To je vrlo vjerojatno istina kad govorimo o značenju Millerova pokusa
sa reduktivnom atmosferom danas.

51
52
ASTEROIDI I VODA NA ZEMLJI!

Postoje dakako neke čvornovate teorije da su asteroidi donijeli vodu I
druge kemijske spojeve kao I život na Zemlji. Razlozi za ovu teoriju leže
u nekim našim podacima da su na asteroidima otkrivene izvjesne
količine vode I leda pa se onda iz kolizionih teorija onda nadaje da je
voda na zemlji porijeklom sa asteroida koji su u vremenu kolidirali sa
Zemljom. Međutim ja se slažem sa Vicom Gostinom sa Adelaidskoga
Univerziteta koji je priznao da je jako važno otkriće da na asteroidima I
kometama postoji voda I da postoji ugljik I hidrogen kao dva bazična
sastojka života na našoj planeti. Međutim on je istakao da geolozi
vjeruju da su naši oceani nastali od zemljine unutrašnjosti o čemu
danas svjedoci ogromne količine pare koja postoji u vulkanima. Ta se
para kondenzirala I počela s vremenom tvoriti ogromne količine
vodenih površina a električna pražnjenja koja su nastajala u vulkanima
I vulkanskim oblacima pare, dima, prašine I plina mogla su pokrenuti
takve procese da dođe do stvaranja najjednostavnijih organskih
spojeva baš prema Millerovom uzoru. Jednom formirani oceani tako su
zahvaljujući električnim pražnjenjima dobili svoga prvoga stanovnika a
to su alge koje su prve počele proizvoditi kisik na osnovu kojeg je
mogla nastati atmosfera u sastojinama kakva je ona danas. Tako se
nekako čini da je ova slika nastanka života na zemlji ako ne potpuna
istina onda sigurno jedna vjerojatna teorija koju bi mogao podržati
svatko razumne I hladne glave.

53
54
DISKUSIJA OKO TEORIJE PRVIH POČETAKA ŽIVOTA NA ZEMLJI

Istina je da bi u našim razmatranjima prvih početaka života na zemlji
trebalo jasno distingvirati one koji sebe uporno proglašavaju
“transcedentalistima” I teolozima za razliku od nas koji pristajemo na
imanentna tumačenja nastanka života na Zemlji. Međutim jako je
teško reći da su jedni bliži Bogu a da su drugi manje jer je I u jednom I
u drugom slučaju proces nastanka života na zemlji toliko je čudesan da
već sam po sebi jeste božanski. Prema teoriji univerzalnoga života život
jer uvijek negdje postojao u kosmosu. Ovu je teoriju od Anaksagore u
novo vrijeme obnovio švedski kemičar Svente-Arrhenius koji je uveo
poznatu hipotezu panspermije pretpostavljajući da su zivot na zemlji
začeli primitivni organizmi koje su doveli meteriti I komete izvan
sunčevog sistema. Ovu teoriju su 70 godina prošlog stoljeća obnovili
Hoyle I Wickramasinghe I oni su izrazili mogućnost da je zivot nastao
od oblika bakterija koje su bile usadene u tvari komete. Međutim
abiogenetska sinteza kao jedno suvremeno znanstveno shvaćanje o
nastanku života postavila je načelno drugačija stajališta: prema
prijedlogu ruskoga akademika Aleksandra Oparina 1924 godine I
Engleza J.B.S. Haldanea 1928 godine primarna zemljina atmosfera bila
je u reduktivnom stanju a to znaci da nije sadržavala slobodni kisik. Oni
su pretpostavljali da je zemljina atmosfera sadržavala amonijak, vodu,
ugljični monoksid itd. pored dodatka o izvorima energije kao sto su
električna pražnjenja I munje I ultraljubičasto svijetlo u primarnoj
atmosferi. To je moglo dovesti do sinteze biološki zanimljivih molekula
u primarnom oceanu. Ovom shvaćanju suprotstavile su se teorije koje
su smatrale da čak I ako je postojala primordijalna supa puna
kemikalija u počecima Zemlje ili u oceanima nikakav abiogenetski
proces koji bi se slučajno ili nasumice dogodio u to vrijeme ne bi
mogao sastaviti tako složene molekule kao sto su hemoglobin niti bilo
koju drugu složenu molekulu proteina kao sto je klorofil. Prema tome u
primordijalnoj supi bjelančevine I molekule nukleinske kiseline nikako
ne bi mogle nastati slučajnim međusobnim djelovanjem. Međutim mi
to ipak ne znamo! Porijeklo, nastanak I razvoj rane prekambijske
atmosfere bilo je I ranije često predmetom mnogih rasprava. Međutim
sve te rasprave temelje se na nekim jako važnim zaključcima. Neki od

55
njih su da primordijalna ili prvobitna atmosfera biva oblikovana od
sunčeve nebule kojom je dominirao vodik, da sekundarna atmosfera
nastaje od plinova koji su se oslobađali nakon vulkanskih erupcija I
konačno da abiogenetska sinteza jednostavnih I postupno složenih
organskih kemijskih spojeva zahtijeva reduktivnu ili bar neutralnu
atmosferu. Prema tome abiotska sinteza organskih spojeva teoretski
zahtjeva atmosferu bez kisika.

Pokusi Milera iz 53 godine pokazali su da stvorene biomolekule sadrže
brojne aminokiseline, nukleinske kiseline, nukleozide I nukletide,
ugljikohidrate I druge spojeve. Odatle je nastala Teorija kemijske
evolucije koja je pretpostavljala nekoliko jako bitnih elemenata: da je
zemlja na samim svojim počecima imala reduktivnu ili bar neutralnu
atmosferu, da su postojali snažni izvori visoke energije kao sto su
toplina, mehanička energija, ultraljubičasto svijetlo I što je nama
posebno značajno Elektrina energija.

U takvim uvjetrima bilo je neizbježno pojavljivanje različitih vrsta
organskih kemijskih spojeva posebno aminokiselina, nukleozida I
nukleotida. Oparin je smatrao da je početak života na zemlji povezan
sa sunčevom energijom, kada Sunce djeluje na vodu dok vulkanska
hipoteza crpi energiju uglavnom iz vulkanskih erupcija. Danas
zahvaljujući televizijskim prijenosima erupcije vulkana na Južnom
Islandu znamo da je u ovim vulkanskim energijama za nastanak života
na zemlji bila najvažnija električna energija ili munje.

U prvome slučaju smatralo se da su prvi organizmi autotrofni odnosno
samohrani dok je vulkanska hipoteza naglašavala da su morali biti
heterotrofni odnosno da su uzimali hranu izvana. Organske preteće
života prema morskoj hipotezi mogle su biti relativno male molekule
koje su postojale u vrlo razrjeđenoj otopini dok je vulkanska hipoteza
zahtijevala mnogo koncentriraniju otopinu, prisutnost polimera koji se
ne mogu izmiješati I predbiološku sintezu podesnog hranjivog
materijala.

56
Slijedeća faza pretpostavljala je da se te organske molekule dalje
povezuju kako bi se oblikovale kompleksne biomolekule velike
molekularne težine. Fox je 1976 godine istraživao aminokiseline pod
različitim uvjetima uključujući toplinski postupak I reakcije kemijske
kondenzacije. Aminokiseline su oblikovale moguće molekule za
takozvane pra-bjelančevine poznate kao “protenoidi”. Razmatrajući
ove različite predbiološke pokuse cesto se predlagalo da Millerovi
pokusi podržavaju morsku hipotezu dok Foxovi vulkansku.

Ali Sylvestar Bradley je istakao da to nije potpuno točno jer I Milerovi
pokusi I njima slični mogu da se zbiju I u vulkanskoj okolini. U ovoj
vulkanskoj okolini danas znamo nakon izvješća japanske televizije da
su električna pražnjenja ili Tesline munje osnovni uvjet nastanka života
na zemlji. Slijedeći korak sastoji se od pitanja kako su nukleoproteini,
bjelančevine i drugi osnovni sastojci membrane materijala oblikovale
potpunu živu stanicu. Obično se onda kaže da je teško zamisliti da su
složeni molekularni sastojci života kao sto su bjelančevine, enzimi I
DNK nastali slučajno.

Međutim stvari postaju mnogo jednostavnije ukoliko u kemijske
procese unesemo Tesline munje I električna pražnjenja kao uvjete za
stvaranje složenih organskih molekularnih spojeva.

57
58
MORSKA HIPOTEZA I MOJA ISTRAŽIVANJA U TOME PRAVCU!

Pa ja sam istraživao morsku hipotezu s obzirom na uvjete kojima sam
raspolagao u vrijeme moga života u sumi u centralnoj Hrvatskoj. Ja
sam jedan lavor ciste vode izložio djelovanju sunca i sunčeve svijetlosti
da bih nakon nekog vremena primijetio da je doista nastao život
mikroorganizama.

Lavor je bio u hladu kako bih izbjegao naglo isparenje vode ali je bio na
jako svijetlom mjestu na rubu terase. Međutim razvoj života
mikroorganizama ja sam tumačio prije svega direktnom interakcijom
okoline sume a manje djelovanjem svijetlosti I sunčeve energije.
Odatle sam pretpostavio da morska hipoteza koja uzima u obzir
nastanak organizama u razrijeđenoj otopini zahvaljujući djelovanju
sunca također može da ima još jedan dodatni izvor kakav je
podrazumijevala hipoteza panspermije prema tome da su početni
primitivni organizmi nastali zahvaljujući djelovanju sunca I vode ali I
zahvaljujući padu meteorita ili kometa izvan sunčeva sistema odnosno
u obliku bakterija koje su bile usađene u tvari komete.

Odatle se iskristaliziralo mišljenje da je život na zemlji vjerojatno
moguće razumjeti podjednako djelovanjem sva tri faktora odnosno
onako kako predlaze morska hipoteza, kako predlaže hipoteza
panspermije i Iako predlaže vulkanska hipoteza. Jer ja osobno mislim
da je život na zemlji toliko složen da ga nije moguće razumjeti u
okvirima jedne teorije ili jedne hipoteze. Istina je cjelina, totalitet, u
kojem svaki moment dijalektičkog kretanja pojma ima apsolutno
značenje.

59
60
ALGE!

Moji pokusi u šumama centralne Hrvatske pokazali su da su u lavoru
nakon izvjesnog vremena djelovanja sunčeve svijetlosti nastale ALGE.
Ali alge nastaju I u kućnom fish tanku koji je izložen djelovanju sunčeve
svijetlosti. Isto tako alge nastaju u fish tanku koji je izložen djelovanju
elektromagnetske svijetlosti. Prema tome očito je da u oba slučaja
imamo takovu energiju koja ima svoj organski svojstva da tako kažem.
I čitav taj proces događao se relativno jako brzo. On nije pretpostavlja
kozmičke raspone u ogromnim skalama vremena nego je
podrazumijevao ljudske periode sasvim jednostavno dohvatljive
ljudskom razumu.

61
62
ŠTO SE MISLI POD “ORGANSKI SVOJSTVA” TESLINIH MUNJA?

Mi smo već naveli ranije da elektromagnetizam I sunčeva svijetlost
imaju takozvani organski svojstva. Što zapravo mislimo pod time da oni
imaju “organski svojstva”? Mi mislimo naprosto to da oni imanentno
sadrže organičku potenciju. Međutim pri tome treba otkloniti
tradicionalne predstave molekularne biologije koja definira život na
jedan specifičan način a mi ćemo pokazati I koji. Tako se uzima da je
sustav koji se može prihvatiti kao život metabolički sustav koji se sam
razmnožava I koji je podložan mutacijama I koji reproducira mutacije,
da svaka živa stvar obično ima ugljika, da je ovisna o vodi ili slobodnom
kisiku ili o prisutnosti enzimatskih sistema koji prenose kisik. Isto tako
smatra se da je život strukturirano ponavljanje enzima koji su utvrđeni
tocno reproduciranim molekulama nukleinskih kiselina. I konačno da
život ima sposobnosti samostalne obnove.

Međutim mi pod organičke potencije Teslinih struja razumijemo prije
svega proces koji uzrokuje kretanje. Već I prema Aristotelovoj definiciji
živo je ono sto je nedjeljivo I što je uzrok kretanja. Kod Leibniza živo je
ono sto je na neki način organizacije. Iz ovoga smo zaključili da je živo
ono sto jeste na način organizacije I sto je uzrok kretanja. Sve žive
stvari se kreću I po tome se razlikuju od neživih. Kažemo za stvari I
organizme koji se kreću, da “imaju dušu” I ovaj pojam “duše” u uskoj je
vezi sa živim organizmima. U tome se I sastoji organički svojstva
Teslinih struja da produciraju kretanje neke organizacije na način njene
teleološke reprodukcije. To drugim riječima znaci da svaka organizacija
podjednako I one stvari koje “imaju dušu” jesu uzrok kretanja I da se
same kreču prema već utvrđenim tajanstvenim životnim teleološkim
procesima.

U tom smislu ja I vidim vrijednost Einsteinovog pokusa sa
fotoelektričnim efektom da naime taj efekt producira kretanje
elektrona u metalima visokog izlaznog rada. Isti odnosno sličan pokus
moguće je napraviti I sa elektromagnetizmom ukoliko snop električne
svijetlosti usmjerimo prema materijalima koji potaknuti kretanjem
elektrona pokreću na primjer mali okrugli tanjir kao što je to pokazano

63
na jednom primjeru pokusa u Tehničkom muzeju Nikola Tesla u
Zagrebu.

Ovaj pokusi o kojima govorim samo na najelementarnijem nivou
saopćavaju nama ono sto ja nazivam “organičkim svojstvom” Teslinih
struja kao onima koji produciraju “kretanje” odnosno koji “imaju
dušu”. U tom smislu na početku predkambijske ere za vrijeme trajanje
takozvane primordijalne supe života je bilo na sve strane sasvim
suprotno mišljenju da u stijenama pretkambija nemamo biološke
evidencije postojanja organskoga života.

Samo je taj život bio na jednom elementarnijem stadiju I bez obzira na
činjenicu da je sadržaj dušika u ranoj predkambijskoj organskoj materiji
relativno nizak. Iz ovoga još je jako teško postaviti zaključak koji
pogađa teoriju kemijske evolucije da ne postoje dovoljne količine
primordijalne supe u predkambijskim vremenima kao I da je ta supa
trajala jako kratko vrijeme. Jer se život događao također I u atmosferi
za koju smo rekli da je reduktivna odnosno da nema slobodnoga kisika.
Teslina su istraživanja na strujama visokoga napona upravo pokazala
kako je proces električnog pražnjenja ili proces skoka Tesline munje u
uskoj povezanosti sa nastankom ozona na primjer. Prema tome
početke stvaranja života na zemlji treba vidjeti kao jedno jako složeno
djelovanje jako velikog broja jako važnih elemenata I to podjednako s
obzirom na primordijalnu supu kao I na reduktivnu atmosferu jer se
proces života događao I u jednom I u drugom.

64
65
66
PROCES HLAĐENJA PLANETE ZEMLJE!

Jako je važno za shvatiti da proces nastanka života na zemlji prati
proces hlađenja planete zemlje. Prvotno na njoj su temperature I
preko 600 stupnjeva celzijusovih. Primordijalna supa koja bi u sebi
sadržavala dovoljne količine dušika podrazumijeva takve geološke
stadije u kojima dolazi do postupnog hlađenja površine planete zemlje
do onih stupnjeva koji odgovaraju biološkom životu koji se razvija na
planeti. Prema tome sasvim je razumljivo da su količine dušika
relativno male u prvim početnim geološkim stadijima planete zemlje.
Prema tome za naše razumijevanje nastanka I razvoja života na planeti
zemlji potrebno je također uzimati u obzir I Drugi zakon
termodinamike. Jedna ekspresija drugog zakona termodinamike bila bi
da toplina ne može da se kreće od hladnog objekta prema toplijem
objektu: ako smjestimo kocku leda u posudu sa toplom vodom ta
kocka leda će se otopiti kako se toplina kreće u vodi završavajući
proces na takav način da je voda u posudi nešto hladnija nego sto je
bila na početku procesa. Toplina uvijek teće od toplijeg objekta prema
hladnijem objektu. Prema tome mogli bismo reći da život s obzirom na
drugi zakon termodinamike nastaje na jednom stadiju koji
podrazumijeva ekvilibrijum tople vode koja postaje nešto hladnija
dodavanjem kocke leda, odnosno u jednom stadiju razvoja zemlje koji
podrazumijeva toplotne pogodnosti za nastanak i razvoj prvih
organskih bića na zemlji.

67
68
MILANKOVIĆEVA HIPOTEZA!

Ovom procesu postupnog hlađenja planete zemlje svakako je doprinio
I proces kojeg je prvi opisao Milanković a taj je da Ledena doba I
njihovi ciklusi na planeti zemlji zavise od promjena u orijentaciji zemlje
u galaktičkom prostoru u njenoj orbiti oko sunca. Za Milankovića su
postojali astronomski klimatski ritmovi koji su se kretali od svakih 26
tisuća godina, pa 40 tisuća godina I 90 do 100 tisuća godina koji su
imali svoju klimatsku korespondenciju na planeti zemlji I direktno bili
odgovorni za klimatske promjene na zemlji.

69
70
MUNJE SU SA DURMITORA

EZRA! 15.8.2009. Subota. 4.00. Ezra studira biologiju odnosno studij
genetičkog inženjeringa na Flindersu evo već treću godinu. Ja sam
njega obučavao skoro 20 godina da bih mu mogao reći samo jednu
jedinu rečenicu. Naime ove godine on je izabrao predmet virologije I
mnogo vremena provodi u laboratoriju. Preksinoć smo razgovarali o
virusima ali sasvim neobavezno. Ja sam mu predložio da ide putem
drugačijim nego što se do danas išlo naime da pokuša ići sa jednom
pretpostavkom da je riječ o anorganskoj prirodi ako su virusi već
“organski ali jako jednostavni”.

U tom smislu ja sam naveo primjer virusa duhanskoga mozaika koji je
1935 godine bio izoliran u obliku kristala. Zato sam naglasio da treba
uzimati u obzir to da su virusi električki nabijeni. Međutim, električni
naboj se mijenja u elektromagnetskom polju. Stoga sam ga upozorio
da nikako ne bi smio propustiti šansu da bude Rentgen. Jer je moguće
krenuti od pretpostavke da je izmjena električnog naboja virusa
unekoliko I njegovo uništenje.

Ime Rentgena neizravno je upućivalo na Teslina istraživanja u području
elektrika I elektromagnetskih polja kojih ima više. Ja sam mu također
naveo primjer sa Teslinom lampom koja svijetli u elektromagnetskom
polju na osnovi ionizacije atoma plina. Međutim Ezra je ostao gotovo
hladnokrvan a ja sam se pitao Zašto? I došao sam do odgovora a taj je
da je njemu to sve bilo poznato od puno ranije. Sada je samo bilo
pitanje kako to uobličiti u pravilnu formu. Bomba!

Jedan događaj od presudne važnosti za život naše sveučilišne novine
bila je eksplozija velike plinske cijevi na kojoj su prije nekoliko dana bili
započeti radovi. Ta je cijev promjera možda I pola metra bila u jami
dubokoj kojih dva metra u neposrednoj blizini redakcije dok je na
drugoj strani sasvim na dnu ulice bio drugi otvor oko kojeg se također
radilo.

71
Bilo je negdje jutro oko 9 sati kada me iz sna probudi snažna eksplozija
I veliki tresak. Ja sam zajedno sa Alicom spavao u mojoj uredničkoj sobi
baš u toj redakciji iz toga razloga jer nismo imali drugi smještaj I to na
nekih metar I pol od mjesta eksplozije. Nas je dijelio samo jedan široki
zid stare zgrade koji je bio sasvim dobra zaštita. “Zlatane evo bomba”
vikne Alica iz susjedne sobe. A ja joj dobacim: “Alice, kakva bomba!”
Jer je sam imao dubok san I jako teško sam se probudio I pored velike
buke. A onda sam bio ljut što me tako rano bude. Vrlo brzo na to
mjesto eksplozije pristigle su kolone radoznalaca I policije I jedan
čovjek neobično smeten kao da je riječ o “kontuziji” što I jeste prava
definicija jer je on bio svega nekoliko koraka od mjesta incidenta šećući
ulicom prema obližnjoj trafici. Ali se nitko nije posebno uznemirio oko
njegove smetenosti iako je vrlo vjerojatno velika istina da je on doživio
strašan stres.

“Evo počelo je “ dobaci jedan policajac drugome a onda se neopaženo
izvuku iz gomile. Do ulaznih vrata redakcije bijaše velika gužva I tu Alica
I ja sretnemo desk urednika Mladena Babuna koji se baš uputio prema
redakciji. On je nešto lamatao jezikom I glasno gestikulirao ali ga nitko
nije slušao očito zbunjeni onim što vide. A vidjela se velika rupa iz koje
se pušio plin dok su okolo po cesti bili razbacani komadi blata I asfalta.

Bio sam do ulaznih redakcijskih vrata kada ispred mene padne komad
stakla. Pogledam naviše a ono neki probisvjet koristeći gužvu I
nesnalaženje ludi odluči da nas gađa staklom. Cijela zgrada na trgu
Žrtava fašizma kao I okolne zgrade bili su polomljenih stakala. Onda
uđemo u redakciji I stanemo komentirati događaj. To veće Alica I ja
pripremali smo se da legnemo na jedan dušek u uredničkoj sobi koju je
samo slabo osvjetljavalo malo crveno svijetlo sa uredničkog stola. I baš
tada začujemo glas sa ulice: “Ugasi svijetlo”. A ja se uznemirim pa
ugasim svijetlo I čitav krevet prebacim u desk sobu redakcije.

Sutradan ujutro stigao je u redakciju Alisin otac sa pozdravom I
riječima : “Mislim da sam vam našao stan” .Tako smo na koncu od
njega dobili stan inače bi čekali tko zna koliko dugo. Tako da nije sve
ispalo tako loše. Tesla I medicina! Pa Tesla u bitnome nije poznavao

72
medicinsku problematiku. On je bio fizičar ili čovjek koji se bavi
elektrikama ali nije poznavao medicinu. Izuzev u slučaju Rentgena kada
je ovome pokazao snimke svoje ruke ozračene X-zracima.

Tesla je do ovih rezultata došao 8 godina ranije dakle daleko ranije od
Rentgena. Međutim djelovanje elektromagnetskoga polja na ljudsko
tijelo nije predstavljalo problem niti u Teslino vrijeme. A također niti
danas nije poznato da se elektromagnetsko polje može koristiti u
medicinske svrhe. Razlog tome jeste da je medicina u Teslino vrijeme
bila prilično oskudna I da su spoznaje bile manjkave. A onda je I Tesla s
vremenom pao u zaborav ili je bio predmetom interesa nekolicine
zaljubljenika kojima nije padalo na pamet da bi elektromagnetizam
mogao biti novi pristup u medicinskoj znanosti.

Moja istraživanja na ovome području kao I istraživanja moga sina na
području mikrobiologije odnosno molekularne biologije I virologije
pokazuje da se Teslina otkrića mogu uspješno primijeniti I u području
medicine te da elektromagnetizam tvori jedno posebno područje
medicinske odnosno biološke znanosti. SVE HOĆE PUNO MLAĐE! A ja
bih to komentirao riječima iz Novoga Zavjeta: “Daj caru carevo, a bogu
božje.” Kako je bila razumijevana ova sintagma? Pa ova sintagma je
bila razumijevana u smislu neupitnosti državnih poreza. Međutim ovu
rečenicu Isusa nije moguće interpretirati samo u tom smislu, naime, da
je carev porez dok je vjera privatna stvar pojedinca u kojoj vjeri on
zadobija punu slobodu.

Ove riječi Isusa Nazarećanina odnose se podjednako na EROS koji
pripada ljudima po naravi same stvari odnosno da je svatko prema sebi
pa dakle da mlada žena jeste za mlada muškarca dok je deda samo za
babu ako je I za nju. Tesla u odnosu na atomistiku! Tesla duboko nije
vjerovao u atomistiku. On ništa u atomistici nije vidio što bi bilo
dostojno njegove pažnje. I ja se slažem sa Teslom. Međutim popularna
znanost kao I mediji ali isto tako I razvoj vojnoindustrijskoga
kompleksa posebno u doba “hladnoga rata” učinili su današnju
situaciju toliko neizdrživom da vi ne možete otiči na zahod posrat se
bez kvantne mehanike.

73
Čak su se u zadnjih dvadesetak godina pojavile I ideje koje su prvotno
donekle obrađene kod von Vajcekera da se I u psihijatriji treba kretati
na način da se uzimaju u obzir kvantnomehaničke pretpostavke.
Međutim meni se čini da je to jedno veliko pretjerivanje. Dakle s
obzirom na današnju situaciju ja bih slobodno mogao reći da se u
suvremenoj prirodnoj znanosti išlo znatno drugim putevima nego onim
putevima koje je Tesla predlagao. Isto vrijedi za razvoj atomske
medicine koja je najvećim dijelom upotrebljena u dijagnostičke svrhe.
Izuzev manjeg broja instrumenata. Dakle sve je I dalje u znaku prevlasti
atoma.

Možda bi elektromagnetizam u mediciji značio ne “alternativne
pristupe” nego jedan fundamentalni povratak na izvorna načela
medicinske znanosti. SPACE STATION JE SEWAGE PREMA MOJIM I
EZRINIM STROJEVIMA ELEMENTI EZRINE TEORIJE 17.8.2009.Adelaide
Ja nisam razgovarao sa Ezrom o njegovoj teoriji. On je bio prilično
zaposlen. Međutim meni je posve jasno da nakon dvadesetak godina
lutanja od elektrodinamike do imunologije koliko smo oboje godinama
proveli pitajući se o najjednostavnijim problemima života na planeti
Zemlji, dakle, da ta njegova teorija mora zadovoljavati barem 5
elemenata.

Problemi takozvane primordijalne supe a pri tome mislim na pokus
Stanleya Millera američkog kemičara iz 1953 gdine. On je ispitivao
kemijske učinke dodavajući različite izvore energije modelu reduktivne
atmosfere. Ishod tih pokusa pokazao je da je od takve sintetske
reduktivne ili neutralne atmosfere moguće dodavanjem električne
energije proizvesti iste osnovne organske molekule koje su potrebne
za proizvodnju biomolekula, kemikalija života. Probleme Kloninga koji
je poznat kao pitanje Dolly the sheep.

Ova istraživanja poduzeta su u Velikoj Britaniji čini mi se a bilo je riječi
o tome da se iz stanice izdvoji odnosno odstrani nukleus, da se na
njegovo mjesto utisne DNA I da se malim snopom električne energije
pokrene teleološki proces. Mi svi danas znamo kako je taj slučaj prošao

74
I koliko se danas govori o tome pitanju. Međutim Dolly the sheep ne
zaslužuju bilo kakva priznanja naprosto iz toga razloga jer ne
zadovoljava osnovne uvjete teorije. Osnovne uvjete teorije
zadovoljava samo onaj koji ima sve elemente teorije o kojoj je riječ u
svome posjedu. Prema tome ja sam I dalje mišljenja da cijela ova
tematika I dalje pripada samo jednoj osobi I da je posjed Nikole Tesle.

Elektromagnetizam primijenjen u području virologije I na ovoj teoriji je
Ezra također radio ali ja ne znam njegove rezultate. Posebno na HIV-u.
Mislim da bi bilo jako lijepo od njega da me upozna sa svojim
rezultatima. Četvrti element ove teorije o kojoj govorimo jesu sama
Teslina dostignuća na području elektromagnetizma I struja visokog
napona. Sa svim ovim pitanjima Ezra je bio upoznat još od malih nogu I
ja ne mislim da je u tom smislu bilo što sporno. I konačno, problemi
koji su povezani sa meteorologijom u našem pokušaju da dospijemo
do punoga razumijevanja nastanka I ponašanja munja s obzirom na
atmosferske prilike I s obzirom na atmosferske uvjete.

S obzirom da sam ja studirao pomorske nauke u Splitu gdje je
meteorologija bila poseban predmet to mi nije bio poseban problem
objasniti Ezri I ovakvu problematiku mada još ima jako mnogo
problema vezanih za meteorološka osmatranja nastanka I ponašanja
munja. Dakle to su ti elementi teorije o kojoj je riječ,teorije na kojoj je
Ezra radio cijeli svoj mladi život. I ja danas mislim da su svi ovi elementi
u njegovom posjedu tvoreći jedinstvenu kosmologiju života na planeti
Zemlji koja Tesli nije mogla biti prezentna naprosto iz limita njegovog
vremena. Ali je prezentna mome Ezri!!!!!!!!!!!

MUNJE SU SA DURMITORA! Titus Lucrećius Carus o munjama I
magnetizmu! Titus Lucrećius Carus je prema nekojim spoznajama
porijeklom sa Balkana.Cijelo šesto pjevanje njegove De rerum natura
raspravlja o pitanjima munja I magnetizma. Carus je smatrao da grom
nastaje od oblaka koji je “šuplji” I on piše: “Ta mali čak mjehurić
napunjen zrakom često kad pukne ovako nenadano priličan zvuk da.”
(6, 130) Za munje kaže : “Nastaje također zvuk kad goruća preskoči
strijela s oblaka jednog u drugi, sad skoči li munja u oblak s mnogo

75
vode to odmah je ubija vlaga uz prasak ko užareno gvožđe kad vadi se
vruće iz peći, pišti ako se odmah u ledenu uroni vodu” (6,145) Mogli
bismo reći da su ovdje dati vjerni opisi munja I pokušaj da se objasni
njihovo porijeklo.

I doista ta su objašnjenja toliko interesantna da I danas bude pažnju
nakon skoro 20 stoljeća. Ovdje je dat jedan pokušaj da se ovi fenomeni
kao I fenomen magnetizma shvate kao rezultat djelovanja” mnoštva
nevidljivih nutra atoma” (6,936) I onda Carus raspravlja o
blagotvornom djelovanju atoma, o vodičima o magnetizmu kao
kretanju atoma ili strujanju atoma između kamena I željeza itd.itd.
Tales! Tales je bio Grk. Prema Dielsovim Predsokraticima Tales je
smatrao da pomoću magneta I jantara I nežive stvari imaju dušu. A
dušu je shvaćao kao nešto što potiče kretanje- također prema Dielsu.
Prema tome ovdje je elekticitet I magnetizam unekoliko shvaćen u
jednom panteističkom smislu odnosno u smislu jednog panpsihizma. I
doista čitavu Ezrinu teoriju ja bih shvatio u smislu jednog panteizma
odnosno panpsihizma. To je jako važno shvatiti.

Kolo vodenice I Teslina turbina! Nekada u Teslino vrijeme bijaše na
prostoru Balkana jako mnogo vodenica. Danas je tih vodenica mnogo
manje. To su zapravo mlinovi koji koriste okretanje vodenice kako bi
pokrenuli žrvanj koji onda melje pšenicu. Postojali su I ljudi koji su se
isključivo time bavili I oni su bili mlinari I imali su u posjedu svoje
vodenice. Teslina turbina kao I Teslino razmišljanje o jednoj turbini
koja bi iskorištavala potencijalnu I kinetičku energiju vode odnosno
rijeka zapravo je baš pravo slijeđenje ove prvotne zamisli da se naime
oponaša rad naših vodenica na Balkanskim rijekama. Tako je nastala
ideja Tesline turbine koja se bez nekih večih razlika koristi I danas u
hidrocentralama.

Teslina turbina je baš to kolo vodenice koje pokreće tok rijeke. A
energija inducirana okretanjem turbine proizvodi ono što mi danas
zovemo električnom energijom.

76
77
78
FRANE PETRIĆ ILI O SVJETLOSTI

Dr. Zlatan Gavrilović Kovač

Otok Cres

Otok Cres otok je u vanjskom nizu Kvarnerske otočne skupine. Obala
njegova je dosta slabo razvedena. Na zapadnoj su obali veći zaljevi
Creska luka, Valun, Martinščića I luka Ustrine, a na istočnoj zaljev
Koromačna. Od otoka Lošinja odvojen je uskim umjetnim prolazom
koji se zove Osorski tjesnac. U srednjem dijelu otoka Cresa izdvaja se
prostrano Vransko jezero. Vransko jezero snabdijeva vodom gradić
Cres I otok Lošinj. Uz obalu izbijaju mnogobrojna podmorska vrela
takozvane vrulje. Najveći broj naselja lezi na zapadnoj strani otoka.

Glavno naselje je istoimeni gradić Cres. Uz poljoprivredne proizvode
kao ulje, vino I povrće znatnu privrednu važnost ima ovčarstvo I
ribarstvo. Postoji I tvornica trikotaže u Cresu, a ribljih konzerva u Cresu
I Martinšćici. U okolici Osora dobiva se kvalitetni građevinski kamen.
Od početka sedamdesetih godina posebno se razvija turizam sto je od
znatne važnosti za oživljavanje života na otoku, a brodska i trajektna
veza omogućuje povezivanje otoka sa kopnom, a isto tako uzdužna
cesta od Porožine preko Osora povezuje otoke Cres I Lošinj.

Otok Cres nastanjen je od prethistorijskog doba, a najpoznatiji su
najstariji stanovnici Liburni. U antičkim grčkim izvorima nalazi se naziv
Apsyrtides za otok Cres I Lošinj. Za Rimljana javlja se naziv Crexa, Crexi.
Nakon propasti Zapadnorimskog carstva Cres dolazi pod Bizant. Potkraj
X stoljeća nalazi se kratko vrijeme u vlasti hrvatskih vladara. Vjerojatno
iz XI stoljeca potječe Valunska ploča, najstariji hrvatski spomenik na
otoku, pisan glagoljicom. Od 1000 do 1358 godine otok drze Mlecani a
onda dolazi pod vlast Hrvatsko ugarskih vladara. Od 1409 do kraja
prvog svjetskog rata nekoliko puta mijenja gospodare. 1920 Rapalskim
ugovorom pripao je Italiji a od 1945 godine pridružen je matici
domovini, a tako je I danas.

79
Gradić Cres, pak, glavni je turistički centar otoka. U gradiću je tvornica
ribljih konzervi, trikotaže I manje brodogradilište. Sačuvana je gotičko
renesansna crkva iz 15 stoljeća s odvojenim zvonikom iz 16 stoljeća,
venecijansko gotička palaca Petris iz 15 stoljeća, gradska kula sa satom
iz 16 stoljeća. Osim brojnih sakralnih I profanih spomenika sačuvani su
dijelovi starih gradskih zidina, obrambene kule I ulazna vrata. Naseljen
je od prethistorijskog doba, a za vrijeme rimske vlasti postaje naselje.
Novo srednjovjekovno naselje dobiva 1332 godine I svoj statut, a 1459
postaje srediste mletačke uprave za otoke Cres I Lošinj. Danas je
poznat turistički gradić

UKRATKO O FRANI PETRIĆU

Također se još zove Petris I Petriševic, a latinizirano Franciscus
Patricius, a talijanizirano Francesco Patrizi. Jedan je od najvećih
renesansnih filozofa rođen u Cresu 25 .4. 1529 a umro je u Rimu
7.2.1597 godine. Međutim on je kao I njegova porodica porijeklom iz
Bosne. Navodno da su Petrići bježali pred Turskom najezdom I na
koncu se nastanili a Cresu. Kao desetogodišnji dječak sudjeluje sa
stricem Ivanom Jurjem, zapovjednikom galije, u ratu protiv Turaka u
našim I grčkim vodama. U početku je samouk, a kasnije se školuje u
Mlecima na trgovačkoj školi, u Ingolstatu pod pokroviteljstvom rođaka
Matije Vlačića, zatim studira u Padovi, prvo medicinu pa filozofiju. Luta
po Italiji, provodi sedam godina na otoku Cipru kao upravitelj imanja.
Vrativši se boravi u Veneciji, Padovi, Genovi, Barceloni baveći se
neuspješno trgovinom, novčanim posudbama I izdavanjem knjiga.

Petnaest godina provodi u Ferrari predavajući Platonovu filozofiju na
tamošnjem Sveučilištu. Postaje član mnogih talijanskih akademija.
Godine 1592 na poziv pape Klementa VIII polazi u Rim da preuzme
katedru Platonske filozofije. Tu nakon pet godina napornog rada umire
a pokopan je u crkvi svetog Onofrija u grobnici Torquata Tassa s kojim
je polemizirao oko estetičkih stavova. Prema obiteljskoj legendi Petrići
su bili doselili iz Bosne bježeći pred Turcima. Mletačka vlast 1563
međutim naziva Petriće Hrvatima, a sam je Frane Petrič za studija u
Padovi bio dva puta vječnik studenata iz Dalmacije. Pred samu smrt

80
zatražio je da ga prime za pravog člana - bratima zbora svetog
Jeronima u Rimu pri čemu je morao dokazati da je podrijetlom iz
ilirskih krajeva I da poznaje hrvatski jezik.

Šezdeset Petrićevih djela, što objavljenih što u rukopisu, govore o
golemoj raznovrsnosti I zahvaćaju područje filozofije, književnosti,
povijesti, teorije glazbe, vojništva, matematike, zvjezdoznanstva,
meteorologije, oceanografije I medicine. Pisao je na latinskom I
talijanskom te prevodio s grčkog na latinski Prokla, Filopona, apokrifne
tekstove Zoroastra I Hermesa Trismegista. Najznačajniji je PetriČ kao
filozof I on se razvijao u atmosferi progona I oporbe. Venecija je
nepokornim Petrićima natrpala grijeh hereze. Ujak PetriČev optužen je
kao luteran I osuđen je na doživotnu robiju I napokon utopljen u moru.
Otac njegov Stjepan, gradski sudac, osuđen je na izgon iz grada I do
smrti ostaje u progonstvu.

Glavno djelo Pertića jest Nova sveopće filozofija I ona je naišla na
veoma oštru kritiku ortodoksnih teologa I crkvenih krugova I dolazi na
Index zabranjenih knjiga. Samog je pisca od progona zaštitilo
prijateljstvo sa papom Klementom VIII. Petrićeva knjiga Nova sveopća
filozofija nastala je 1591 godine I štampana je prvi puta u Ferrari. Po
tome se kao I po svome radu La citta felice Petrić ne razlikuje mnogo
od drugog velikog bosanskoga pisca Hasana Kafi Pruscaka koji
predstavlja najznačajniju licnost u znanstveno književnom I
intelektualnom životu bosanskih muslimana posljednjih decenija 16 I
početkom 17 stoljeća.

Slično kao I Petrić Hasan Kafi Pruscak svoje je istaknuto mjesto u
kulturnoj povijesti Bosne svoga vremena stekao svojim plodnim I
mnogostrukim znanstveno knjizevnim I kulturno prosvjetnim radom
kao I svojim zadužbinama od kojih neke I danas postoje. U tom smislu
Kafijevo djelo pod imenom Usul al-hikam fi nizam al-alam ili u
prijevodu Temelji mudrosti o uređenju svijeta koje je nastalo u Pruscu
1596 godine dakle svega 5 godina kasnije nego sto je Petrićeva
Sveopća filozofija gotovo da sasvim jasno pokazuju teoretsku I
filozofsku preokupiranost obojice filozofa koja je toliko začuđujuće

81
srodna da se danas ne možemo oteti dojmu da je riječ o ljudima koji
potiču iz istog kulturnoga I zavičajnoga kruga. Međutim ima također i
autora koji smatraju da je ta srodnost Petrića i Pruscaka prije stvar
vremena Renesanse koje je nosilo nove i originalne ideje u svome
osamostaljivanju u odnosu na antičke i srednjovjekovne autoritete, da
je Petrić u bitnome ostao vezan za svoj rodni Cres a kasnije za Italiju
odnosno za Mediteran iz kojega je potekao i kojemu je žrtvovao cijeli
svoj život i svoj teoretski i filozofski rad.

82
83
84
O SVJETLOSTI

Evo, danas, nam je progovoriti o velikom Frani Petriću I njegovoj
Sveopćoj Novoj Filozofiji koja predstavlja, zapravo, kamen međaš za
sve daljnje prirodne filozofije u Hrvata. Isto tako mogli bismo reći da
taj interes Hrvata za vlastitu filozofiju treba sto vise njegovati I na tom
interesu sto vise uznastojati I popularizirati jer se u ovom dobu sporta I
masovne kulture može izgubiti svaki uvid na ta velika pregnuća naših
ljudi koji su kroz teška stoljeća nosili I gurali filozofijsku misao dalje I
bez čijeg udjela nije moguće razumjeti razvoj zapadne znanosti I
filozofije u Europi. Međutim, cinije nam se da danas stvari stoje
drugačije I da se u domeni povijesti znanosti I filozofije javljaju mnogi
imitatori, prevaranti i sarlatani koji hoće uniziti nas doprinos svjetskoj
obrazovanosti I to medu Bosancima samim I to baš prema riječima: Tu
sei molto attiva:d’inverno pattini sul ghiacco, in primavera giochi a
tennis, poi fai parte della squadra di pallacanestro, e adesso scopriamo
le tue ambizioni letterarie.

Onda možemo zamisliti kakve su im te literarne ambicije I koliku one
vrijednost imahu i kako pogubno mogu utjecati na još nejake duše
naših mladica I djevojaka kojima bi prva životna zadaća bila
ovladavanje prirodnim spoznajama I znanjima kako bi postigli mir
kreposna I slobodna života. A da je tome tako najbolje nam pokazuje
slučaj Petrićeve Nove Sveopće Filozofije jer se u Hrvata čekalo gotovo
četiri stoljeća na objavljivanje našeg prijevoda ove filozofije te kao da
nije postojao interes od ranije da ovo djelo ugleda svjetlost dana kada
za to bijaše vrijeme nego, kako rekosmo, ostadosmo u neznanju za
mnoga stoljeća I pošto vapijesmo za jednim relevantnim prijevodom
ovog našeg učitelja u Rimu koji učiše mnoge pa I jednog Giordana
Bruna koji opet Petriću duguje mnogo ali o njemu reče sve najgore.

Naime, postoje danas tri izdanja ovog Petrićevog djela, prvo izdanje
Nove Sveopće filozofije izdano je u Ferrari godine 1591, drugo u
Veneciji 1593, a treće hrvatsko izdanje u Zagrebu 1979 godine I to s
nekim manjim razlikama I ovdje valja istaknuti da je ovo treće

85
zagrebačko izdanje prvo izdanje ovog Petrićevog djela na jedan živi
jezik. I mi danas znademo koliko je doprinos Petrića europskoj
filozofijskoj misli, koliko je taj doprinos velik I značajan da nam se čini
da nas Petrić zaslužuje I više nego sto je slučaj
.
Ja sam ime Frana Petrića ili latinizirano Franciscusa Patriciusa I njegovu
Nova de Universis Philosophia već ranije spominjao u kontekstu spora,
rasprava I polemika o tome tko je zapravo otkrivač infinitezimalnog
računa koji spor datira još od 18 stoljeća kroz spor o prvenstvu između
Newtona I Leibniza. Ova vjerojatno najslavnija kontroverzija u povijesti
znanosti može biti jedinstvena I po tome sto niti Hrvati nisu nje
pošteđeni I to upravo s obzirom na presudne utjecaje mislilaca
talijanske renesanse medu kojima I našeg Frana Petrića prema
literaturi I filozofiji kembridskih neoplatonicara.

A da je tome tako dovoljno je kritički sagledati prva poglavlja
takozvane Petrićeve Pancosmie gdje se raspravlja o fizičkom prostoru,
o matematičkom prostoru I djelovanjima medu njima I beskonačnosti I
u kojima knjigama ne samo što se objašnjavaju I pretresaju počela
tjelesnog svijeta nego se ona potkrepljuju I geometrijskim dokazima, a
izlaze se I ustroj I tvorba cijelog tog svijeta.

Tako ovdje Petrić raspravlja o prostoru, kontinuumu, beskonačnosti,
geometriji, aritmetici, simetriji, paralelnim linijama, nagibnim linijama,
pravim linijama koje se dotiču I još mnogim drugim pitanjima tako da
danas upravo začudno djeluje kako je ovdje posrijedi jedno posve
aktualno mišljenje koje kani modernim rješenjima tako da već
slobodno možemo našeg Franu Petrića shvatiti prethodnikom jednog
Sakijerija, Rimana I Lobocevskog, a s obzirom na pitanje utjecaja na
kembridske neoplatonicare I prethodnikom jednog Issaca Barowa,
Newtona I Leibniza.

Stoga možemo reći da ovo Petrićevo djelo predstavlja svojevrstan
reprezentativni lik znanstveno sintetičkog izraza renesansne filozofije
koja nosi svo to bogatstvo kulturno povijesne prošlosti na način da
otvara I nove vidike kojima će se kretati filozofski I znanstveni duh

86
prema novovjekovnim strujanjima I nadolazeći novi rad. Sam naslov
Nova de Universis philosophia ukazuje zapravo na to da se radi o
nečem novom u našem poimanju svijeta što I sam Petrić u predgovoru
naglašava pišući da se radi o “raspravi kakovu nitko prije njega nije
sastavio” odnosno da je riječ o djelu “koje je divljenja dostojno po
obilju predmeta, drevnoj novini, raznovrsnosti dokaza, istini,
neobičnosti I učestalosti metoda, po sustavnom poretku, postojanosti
razloga, težini sudova, sažetosti izrijeka I jasnoći rijeci”.

Radi se, dakle ,o jednom posve novom utemeljenju filozofije koje ide
daleko dalje od njegovih prethodnika platonika poput Marsiglia Ficina
ili Picca della Mirandole ili Telesija jer je kod Petrića za razliku od
drugih kod kojih je Bog nešto nadosjetno I daleko od nas u odvojenom
svijetu,Bog harmonije iz koje rezultira sva ljepota I stvaralaštvo, te je
prema tome Bog u cijelom svijetu nazočan I kod stvaraoca I kod
stvorenog, duševna supstancija potencijalno nazočna u svemu onom
najmanjem kao I najvećem, upravo apsolutno imanentan.

Jedan nepromjenjiv zasvagda stvoreni svijet bio bi, prema Petrićevom
mišljenju, mrtav univerzum. Živi I živući univerzum mora u svojoj
unutrašnjosti predstavljati proces postojane promjenjivosti. U ideji od
“jednog sve”, ab uno omnia, ili od “jednoga prvotna jednoca”, ab uno
unitas primaria, znaci upravo “svejedinstvo”, unomnia, stvari I oblika,
materije I duha a to će reći jedan životni dah koji sve pokreče I prema
kojem sve jest to sto jest.

Ili kao sto Petrić kaže: “Prije Prvoga nista, Poslije Prvog sve, Sve od
počela, Od Jednog sve, Od dobroga sve, Od Boga jedno - trojednog
sve, Bog Dobro, Jedno, Počelo, Prvo – sve je to isto, Od Jednog prvotna
Jednoca, Od prvotne Jednoće sve ostale jednoće, Od jednoća biti, Od
biti životi, Od života umovi, Od umova duše, Od duša naravi, Od naravi
svojstva, Od svojstava oblici, Od oblika tijela, A sve je to u prostoru,
Sve je to u svijetlosti, Sve je to u toplini, S pomoću njih pripravlja se
povratak Bogu, To neka bude istinski cilj I svrha ove naše
Filozofije.”Bitak je jedan I očituje se u svemu bivstvujućem, a to se
bivstvujuće pokreče u svesvjetlu: “Svjetlo I svjetlost je Zoroastrov

87
životni oganj”.Panaugia - to ime jednog od četiriju problematski
odijeljenih područja Petrićeve Nove Sveopće filozofije nosi adekvatno
grčko nazivlje, a to prvo je Panaugia I taj je pojam posuđen od Filona
Aleksandrijskog a prevodimo ga danas na hrvatski jezik riječju
“svesvjetlost”. Dakle, svjetlost je ovdje mišljena kao osnovica svega sto
jest I postoji identitet svjetlosti, topline I svjetske duše kao identičnih
faktora sveukupne zbilje.

U početku izlaganja svoje filozofije Petrić ističe po čemu se filozofska
misao razlikuje od svega drugog ljudskog spoznavanja I znanja, pa
stoga I njen početak mora biti drugačiji negoli spoznaje kakvijeh
iskustvenih znanosti I nauka; Philosophia, studium est sapientiae,
Sapientia, universitatis est cognitio;Filozofija je učenje mudrosti.
Mudrost je spoznaja Sveukupnosti; Sveukupnost svih stvari zasniva se
na poretku, Rerum universitas, constat ordine. I upravo ta spoznaja
sveukupnosti, ta misao cjeline našeg znanja osnovna je karakteristika
svekolikog filozofskog mišljenja. Stoga Petrić kaže: Philosophia ergo,
lucis, luminis, admirationis, contemplationis proles est verissima,

Filozofija je dakle najistinskije čedo svjetla, svijetlosti, divljenja,
razmišljanja. Pa I ova svesvjetlost imade svoj izvor u prvoj svjetlosti, lux
prima ili prasvjetlosti. Sveukupno svjetlo imade dakle izvorište od
jednog prvotnog, bezgraničnog svjetla koje Petrić nazivlje empirej, a to
je jedan drugi svijet prvotniji od kojeg potječe sve, sam je bestjelesan I
od njega je sve tjelesno, svaka se množina rada od Jednoće, pa stoga
sve proizlazi iz Jednog. A ta je jednoća prasvjetlo. Prasvjetlo obasjava
čitav svjetski prostor ili kao sto Petrić kaže: “sve svjetlosti potjecu od
nebeskog svjetla, a ono se po Zoroastru naziva empirej a po Filonu
panaugia” I nešto dalje :”Po mnijenju Platonova slušatelja, svjetlost
biljne duše potječe od osjetne svjetlosti. A ta opet od svjetlosti uma, a
ta od beskrajnog svjetla prvotnog uma.” To se prvotno svjetlo očima
ne vidi nego tek duhom poima, a u iskustvenom svijetu vid je osnovno
spoznajno izvorište a odatle se spoznaja svjetla uzdiže do Oca sve
svjetlosti od kojeg sve potječe I kojemu se sve vrača

88
Vidimo ovdje, dakle, da se ovo Petrićevo mišljenje razlikuje od teorija
kakve su bile razvijane u antičkoj Grčkoj rećimo kod Aristotela, pa I od
onih teorija kakve nalazimo kasnije kod muslimanskih mislilaca koji su
radili u pravcu razvoja geometrijske optike u srednjem vijeku. Isto
tako, ovo se mišljenje razlikuje od kasnije vrlo utjecajne teorije
svjetlosti kakvu je formulirao Newton na primjer, a onda dodatno
preinačio Albert Einstein u 20 stoljeću. Jer prema Newtonu o svjetlosti
se može drugačije govoriti. Na temelju njegovih eksperimenata
refrakcije svjetla kroz staklenu prizmu on zaključuje da se bijelo svjetlo
sastoji od zraka različitog indeksa loma I da je boja svojstvo svjetla a ne
svojstvo koje dolazi od refrakcije kroz materiju pa je tako Newton
svjetlo poimao kao roj cestica koje se kreču u vakumu određenom
brzinom. Kasnija je teorija Einsteina tome pridodala svoje poimanje
svjetlosti u smislu paketa energije ili fotona I ta teorija danas suvereno
vlada našim poimanjima prirode svjetlosti.

Mi, međutim, još smo daleko od toga da možemo dati ispravan
odgovor na pitanje o svjetlosti pogotovo ako imamo u vidu filozofije
kao onu Petrićevu jer tamo gdje prirodne znanosti, gdje znanost uopće
zastaje pred stvarima I problemima I ne može vise ići dalje zato sto
dalje od te točke ne ide ne samo njeno tumačenje već čak niti principi
njenog tumačenja tu u stvari filozofija preuzima stvari I probleme I
razmatra ih na svoj način, na način koji je sasvim različit od onog kojeg
primjenjuje znanost. Jer znanosti objašnjavaju stvari u odnosu jednih
prema drugima ali svagda ostavljaju nešto neobjašnjenim.

U matematici to su na primjer prostor I vrijeme, u fizici, mehanici I
kemiji to su materija, kvalitet, prvobitne sile, prirodni zakoni, u
botanici I zoologiji to su raznovrsnost vrsta I sam život, u povijesti to je
ljudski rod sa svim svojim osobinama mišljenja I htijenja. Filozofiji,
međutim, svojstveno jest da ništa ne pretpostavlja kao poznato već joj
je sve u istoj mjeri strano I za nju je problem ne samo odnosi pojava
vec I same pojave pa I sama logička struktura zgrade znanja dok se
znanosti zadovoljavaju da sve svedu na relacije I odnose.

89
Jer, kao sto rekosmo, upravo ono sto znanosti pretpostavljaju, sto
stavljaju u temelje svojih objašnjenja I postavljaju kao svoju granicu,
jest pravi problem filozofije koja, prema tome, tamo počinje gdje
znanosti prestaju. Tako je I u pitanju svjetlosti jer sadržaj znanosti jest
svagda međusobni odnos pojava svijeta, međutim, nije pitanje ZASTO
koje vazi I znaci samo na temelju ovog osnovnog načela. Dokazi
odnosa medu pojavama u znanostima zove se objašnjenje. Prema
tome, objašnjenje nikada ne ide dalje, ono se ograničava na to da
pokaze predstave u uzajamnom odnosu oblika. Ako je objašnjenje
dotle doprlo onda se dalje ne može pitati zašto jest dokazani odnos I to
jest onda ono sto se upravo I ne može drugačije predstaviti, sto će reći
da je on forma svake spoznaje.

Svako objašnjenje koje ne upućuje na neki odnos za koji se dalje ne
može tražiti nikakvo zašto ostaje pri nekoj pretpostavljenoj biti,
nečemu nejasnom na čemu mora najzad da se zaustavi svako
prirodoznanstveno objašnjenje. Ako tako promatramo stvari onda
vidimo da ove nove I posve moderne teorije svjetlosti zapravo
možemo shvatiti zabludama, kada se poričući životne sile I sile
svesvjetlosti hoće objasniti pojave života I svekolikog svijeta fizikalnim I
kemijskim silama ili mehaničkim djelovanjem materije, položaja,oblika
I kretanja “izmaštanih atoma”.

Shodno tome čak bi svjetlost bila nekakvo mehaničko titranje ili cak
gibanje imaginarnog etera koji se u tom cilju postulira I koji ,kako bi to
Schopenhauer rekao ,“udara po zjenici gdje onda na primjer 483
bilijuna udaraca u sekundi daju crvenu boju, a727 bilijuna udaraca
ljubičasti itd. Onda bi zar ne ljudi slijepi za boje bili oni koji te udarce
ne mogu da broje? Takve grube, mehaničke, demokratske tupave I
zaista čvornovate teorije su zbilja dostojne ljudi koji, pedeset godina
poslije Goetheova Učenja o bojama još vjeruju neutronima homogene
svjetlosti I koji se ne stide da to kažu. No oni će iskusiti da ono sto se
djetetu, Demokritu, oprašta da se to ne može oprostiti zrelom čovjeku.
Mogli bi oni jednom I sramno da završe ali u tom slučaju svako se na
prstima odatle udaljuje praveći se kao da tu nije ni bio.”

90
Petrićeva se metafizika prirode suprotstavlja ovoj znanstvenoj slici I
Petrić prije svega kritički raspravlja o Aristotelu. On smatra da je
neodrživa Aristotelova znanost o elementima kao jednostavnim
tjelešcima. Ta jednostavna tjelešca postaju prema njegovoj Novoj
filozofiji jednostavna općena svojstva koja su osnovica svim posebnim
prirodnim stvarima kao svjetlo, toplina, prostor I tekućina. Međutim, o
svjetlosti treba razmišljati drugačije u smislu kojeg Petrić ističe kao :
“Od svjetla I svjetlosti ni jedna stvar nije ni ljepša ni radosnija” ili na
jednom drugom mjestu: “A cijeli je ovaj nas svijet,sudioništvom u
svjetlosti, I vidljiv I lijep.”

“Od svjetla, velim, kaže Petrić, koje je slika samoga Boga I njegove
dobrote, koje objašnjava sve područje iznad svijeta, sve ono sto je
okolo svijeta I ono sto je od svijeta, koje se po svemu proteze, svime se
razlijeva, sve prožima. Prožimajući sve, ono oblikuje I tvori. Sve
oživljava. Sve sadržava. Sve održava. Sve okuplja. Sve ujedinjuje. Sve
razdvaja. Sve stvari koje jesu ili svijetle ili griju ili žive ili postaju ili se
hrane ili rastu ili se usavršavaju ili se gibaju- sve njih sebi svraća.
Svraćene pročišćava. Sve usavršava. Sve obnavlja. Sve ušćuvava te čini
da ne iščeznu u ništa. Svih je stvari I broj I mjera. Svjetlo je najčistije od
svih stvari. Nepromijenjeno, nepromjenjivo, neizmjesano,
neizmjesljivo, neukroćeno, neukrotljivo. Ničim nije oskudno. Svime je
bogato. Željeno od sviju, svima poželjno. Ures nebesa. Ures svih tijela.
Nakit svijeta. Ljepota svijeta. Radost svijeta. Smijeh svijeta. Od njega
pogledu nije ništa milije. Ništa duši radosnije. Ništa životu pogodnije.
Ništa spoznaje dolićnije. Ništa korisnije za djelovanje. Bez njega bi sve
počivalo u tmini, samo sebi ništetno, a nama nepoznato. Stoga to
svjetlo (lux) (jest) prvotni uzrok svega razmišljanja.”

Naš veliki Frane Petrić stoji sa svojom Novom sveopćom filozofijom na
prijelazu svjetova I ušao je u europsku povijest filozofije kao osebujni I
dosljedni filozof koji se suprotstavljao tradicionalnim oblicima
mišljenja. Njegova borba za slobodu individualnog mišljenja I
djelovanja, njegov hrabri stav spram preživjele filozofske I znanstvene
tradicije osebujna je karakteristika ovog, slobodno bismo mogli reći,
jednog od vodećih renesansnih mislilaca. Stoga ne iznenađuje da u

91
svojoj borbi sa autoritetima a za autonomiju filozofskog znanja I
slobodu mišljenja on učenje koje se pokriva tradicijom I starim
autoritetima naziva nazovi učenjem. I kao da nam ponavlja Mateja :
“Vaše svjetlo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša djela ljubavi te
slave vašeg Oca nebeskog”.

Zlatan Gavrilović Kovač

92
93
94
FAUST VRANČIĆ

Šibenik

Šibenik je dalmatinski grad na istočnoj obali Jadrana gdje se rijeka Krka
slijeva u more. Šibenik je utemeljen dolaskom Hrvata na to područje
mada je bio naseljen odranije ilirskim i romanskim elementom. Prvi
puta se spominje pod svojim imenom 1066 godine u poslanici
hrvatskoga kralja Petra Krešimira IV i jedno je vrijeme bio kraljevski
grad. Iz tih razloga Šibenik se pokatkada imenuje "Krešimirovim
gradom" kao najstariji hrvatski gard na istočnoj obali Jadrana. Između
11 i 12 stoljeća bio je na udaru Venecije i Mađarske sve do 1180.
Godine 1167 dobio je status grada ukazom mađarskoga kralja Stefana
III od Mađarske a onda kroz 13 i 15 stoljeće dolazi pod udar kako
Venecije tako i Osmanlija koji su dolazili sa svoji armijama na Balkan sa
Istoka međutim nikada nije pokoren.

Padom venecijanske republike 1779 godine Šibenik dolazi pod upravu
Austrougarske odnosno Habsburške monarhije. Za vrijeme Prvoga
svjetskoga rata okupiran je od Italije ali Rapalskim mirovnim ugovorom
pripao je matici Hrvatskoj. Za vrijeme Drugog svjetskoga rata okupiran
je od Talijana. Grad doživljava strahovito savezničko bombardiranje
kada su crkva Svetog Nikole i naselje Mandalina potpuno uništeni.
Nakon Drugog svjetskoga rata pripao je matici Hrvatskoj. Za vrijeme
Domovinskoga rata Hrvatske za nezavisnost od 1991 do 1995 godine
bio je pod snažnim udarom JNA međutim je uspješno obranjen. Grad
također doživljava bombardiranje u kojem su stradali mnogi sakralni
objekti dok je Katedrala Svetoga Ivana bila znatno oštećena 91 do
njene kasnije restauracije pa je takva uvrštena u UNESKOVU listu
zastiđenih spomenika kulture.

Zapadno od Šibenika nalazi se Kornatski arhipelag sa negdje oko 150
otoka i morskom površinom od oko 320 kvadratnih kilometara
stvarajući tako najgušći arhipelag na čitavom Mediteranu. U svijetu
Šibenik je također poznat po svom Međunarodnom dječjem danu koji
se u gradu održava svako ljeto.

95
O NJEGOVOM ŽIVOTU I DJELU

Faust Vrančić je roden u Šibeniku oko 1551 godine a umro je u Veneciji
17. siječnja 1617 godine. On je umro kao sto vidimo u Veneciji ali je
sahranjen u svome rodnome kraju u Dalmaciji na imanju svoje
porodice. Latinizirano on se zove Faustus Verantius a talijanizirano
Fausto Veranzo. Rođen je i potekao iz ugledne familije pisaca
hrvatskoga i talijanskoga podrijetla. Kao dječak pokazivao je sklonosti
prema svim područjima znanosti, krenuo je u školu u Veneciji dok je u
Padovi pohađao tamošnji Univerzitet na kojem se usmjerio prema
pitanjima prava i pravne znanosti, fizike, inženjerstva i mehanike. U
tom smislu je i ostvario brojne kontakte sa Tyho Braheom i Johanesom
Keplerom koji su tada bili vodeći umovi u prirodnoj znanosti i
astronomiji.

Vrančićev glavni i najznačajniji rad zove se Machinae Novae i prvi puta
je publiciran u Veneciji 1595 godine a sadrži 49 velikih slika koje se
odnose na 56 mašina i tehničkih koncepata. Ovaj rad je također
publiciran i na hrvatskom jeziku neposredno pred početak rata u
Hrvatskoj tako da se slobodno može reći da su Hrvati čekali pet
stoljeća da djelo ugleda svijetlost dana na domaćem jeziku. U ovoj
knjizi Vrančić je pisao o vodi i solarnoj energiji, univerzalnom satu( slika
6-7), o nekoliko tipova mlinova, poljoprivrednoj mašineriji, o nekoliko
tipova mostova u zavisnosti od materijala koji se koristi pri njihovoj
gradnji, mašineriji za čišćenje mora, i još mnogim drugim tehničkim
jesenjima.

Od njih je najpopularniji takozvani Homo Volans ( slika 38) koji
predstavlja jedno Vrančićevo razmišljanje o padobranu. U tom smislu
Vrančić je prethodio radu Leonarda Da Vicija kojem je nepravedno
kasnije pripisano otkriće ovoga tehničkoga pomagala.
Vrančićeva knjiga vrlo brzo je postala toliko popularna u kulturnoj
Europi i svijetu tako da je doživjela reprint čak i u Kini nekoliko godina
kasnije. Za nas je jako vazan takoder i jedan biografski podatak koji se
ne spominje cesto a taj je da je Vrančić bio prvi znanstvenik koji je
napravio i testirao svoj padobran. On je 1617 godine kao šezdeset

96
petogodišnjak dizajnirao i testirao svoj padobran skočivši sa tornja
Svetoga Marka Campanile u Veneciji. Ovaj događaj prvi puta je
dokumentiran 30 godina kasnije u knjizi koju je napisao John Wilkins
sekretar Kraljevskoga Društva u Londonu.

Po nalogu Pape on se bavio problemima regulacije rijeke Tibera s
obzirom da je Rim cesto bio u poplavama. On se također bavio
problemima zaliha vode za grad Veneciju s obzirom na poteškoće koje
se javljaju kod ovoga grada okruženoga morem kao i pitanjima statike
mostova. U tom smislu se bavio kablovskim držačima mostova koji su
prvi puta upotrijebljeni u gradnji mostova tek više od dva stoljeća
kasnije. To su mostovi nalik na poznati most Golden Bridge u San
Francisku ili veliki most u luci Sidneya.

Konačno trebalo bi ovdje spomenuti Vrančićeve doprinose
leksikografiji i filozofiji. On je bio autor petojezičnoga rječnika koji se
odnosio na latinski, talijanski, njemački, dalmatinski i mađarski koji je
prvi puta štampan u Veneciji 1595 godine sa 5 tisuća pojmova koji su
se odnosili za svaki jezik ponaosob. Za nas je bitno da je takozvani
dalmatinski jezik bila naša čakavica koju je Vrančić zajedno sa ostalim
jezicima nazvao "pet posebnih europskih jezika"( quinque
nobilissimarum Europea linguarum).

Isto tako posebno se bavio pitanjima onih rijeci koje su ušle u hrvatski
jezik iz mađarskoga i obrnuto mađarskih rijeci koje su ušle u korpus
hrvatskoga jezika. U tom smislu Vrančić je sacinio jednu ekstenziju
svoga Rječnika koja ima ime Vocabula dalmatica quae Ungri sibi
usurparunt koja je izvršila ogroman utjecaj na hrvatsku i mađarsku
ortografiju.

Tako su Mađari prihvatili njegove savjete o upotrebi ly, ny,sz i cz. To je
također bio prvi mađarski rječnik koji je publiciran u Veneciji i koji je
doživio cetri izdanja. Sto se pak tiče historijskih i filozofskih rasprava
Fausta Vrančića one su i danas pohranjene u državnim arhivama u
obliku manuskripata. Još uvijek ne postoji dovoljno snage da se ti

97
rukopisi štampaju i da dozive prvo izdanje pet stoljeća kasnije. Za nas
Hrvate od iznimne su važnosti njegovi radovi o pravilima vladanja
mađarskih i slavenskih kraljeva u Dalmaciji pa onda knjige o
takozvanim "mađarskim stvarima", Nova logika i Kršćanska etika koje
su printane u samo jednom izdanju u Veneciji 1616 godine. Što se pak
tiče Vrančićevog utjecaja na suvremene autore možda najbolje
svjedoči primjer Ludwiga Wittgensteina koji je i sam bio inženjer a koji
je priznao da je u svojim naporima u filozofiji bio pod znatnim
Vrančićevim uticajima kao sto je poznati Brooklyn Tidal mill iz 17
stoljeća na Long Islandu u New Yorku, koji je jedan od najpopularnijih
mlinova na svijetu, nastao tek nakon pomnog studiranja Vrančićevih
zapisa iz njegove knjige Machinae Novae.

Zlatan Gavrilović Kovać

98
99
100
PADOBRANAC

Nema nikakve sumnje u to da sam ja kao dječak jako bio obuzet vojnim
naoružanjem. Razlozi tome bili su ti da je moj otac bio vojna osoba
koja je poslom bila vezana za armiju i da je neposredno izvršio veliki
utjecaj na mene. Mama je opet bila kućanica koja po cijeli dan ili kuha
ili posprema kuću ili ide na pazar ili usisava prašinu....Uvijek je bila
nesretna zbog toga jer je dugo vremena radila kao radnica u tvornici
pelina Dalmacijabilje u Dubrovniku. A otac je bio opet povučen,
ozbiljan, bez suvišnih rijeci, uvijek se na vrijeme dizao bez budilnika i
uvijek je u isto vrijeme odlazio u krevet. Uvijek na vrijeme ručak, uvijek
na vrijeme večera, uvijek na vrijeme doručak sa bijelom knajpovom
kavom u koju bi udrobio stari kruh. A ja sam čitao njegovu Vojnu
enciklopediju i sasvim pouzdano znam da sam bio oduševljen, pored
svim ostalih stvari, i padobranima.

A u Vojnoj enciklopediji ja sam mogao citati o povijesti padobranstva,
o desantima, o obuci padobranaca, o ulozi padobranskih jedinica u
iskrcavanju Saveznika u Normandiji na primjer i koješta drugoga. A
onda ukoliko je to vrijeme dozvoljavalo ja bih sam pravio svoje male
plastične padobrane. Za to je bilo dovoljno da imate plastičnu vrećicu
iz samoposluge. A onda bih od nje krojio pravilni kvadrat i na kvakom
kutu privezao bih dugu nit konca. Bila su četiri takva kuta pa prema
tome i četiri takva konca. Onda bih konce povezao zajedno pri dnu
možda kojih 50 centimetara u duzini i konačno za taj konac pričvrstio
jednu drvenu štipaljku za sušenje robe koje je simulirala samoga
padobranca ali i koja bi bila dodatni uteg na lagahnoj konstrukciji
padobrana. Kada bih sve dovršio izlazio sam na ogradu moga balkona
na 14 katu nebodera pa bih prepustio taj moj padobran slobodnom
padu do njegova prizemljenja na našem javnom parkiralištu.

Nešto godina kasnije na predvojničkom pregledu u Splitu mene su
pitali koji bih to ja rod vojske najviše volio a koji bi prema mome
mišljenju bio meni najprimjereniji. A ja sam odgovorio da bih ja volio
"biti padobranac". Međutim sam odbijem ne samo od padobranstva
nego i od svih ostalih rodova vojske jer sam se pokazao "ograničeno

101
sposobnim" za obavljanje vojne službe. Tek kao student ja sam se
upoznao sa radovima Fausta Vrančića i prvi puta vidio njegove ideje o
padobranu i njegovoj konstrukciji. Ali je onda bilo prekasno jer sam na
posljednjem zdravstvenom vojnom pregledu ocijenjen kao "trajno
nesposoban" za vojnu službu. Ali sam kasnije svoga sina naučio
konstrukciji padobrana koja je ideja izvorno bila izmišljotina jednoga
našega slavnoga zemljaka.

Zlatan Gavrilović Kovać

102
103
104
STJEPAN MOHOROVIČIĆ

Stjepan Mohorovičić rođen je 20 augusta 1890 godine u Bakru a umro
je 13 veljače 1980 godine u Zagrebu. On je bio jedan od najvećih
hrvatskih znanstvenika 20 stoljeća. Njegov otac Andrija Mohorovičić je
također bio jedan od najvećih svjetskih geofizičara. Naziva se "ocem
positroniuma", jer je u svom najznačajnijem radu predviđao postojanje
positroniuma. Positronium je granično stanje elektrona i positrona(
anti-elektron) pa je prema tome lakši atom. Mohorovičićeva
predviđanja positroniuma publicirana su prvi puta 1934 godine od
strane vodećeg njemačkog znanstvenog magazina Astronomische
Nachrichten i tu ga Mohorovičić naziva "electrum". Eksperimentalno je
otkriven 1951 godine od strane Martina Deutscha i tada je nazvan
positronium. Stjepan Mohorovičić je također za nas značajan po tome
što je dao jednu svoju originalnu teoriju o postanku Mjeseca.

105
106
A KAKO IZGLEDA MOJA TEORIJA O POSTANKU MJESECA???!!!

Mjesec je Zemljin prirodni satelit koji se okreće oko Zemlje na
udaljenosti od oko 400 tisuća kilometara. Postoji jako mnogo teorija o
postanku mjeseca. Najnovije teorije predviđaju da je Zemlja imala čak
dva satelita i da je iz kolizije manjeg sa većim nebeskim tijelom nastao
Mjesec onakav kakvog ga danas znamo. Druge teorije opet
pretpostavljaju da je Mjesec nastao iz kolizije planetoida veličine
Marsa i Zemlje. Ostaci planetoida ostali su u orbiti oko Zemlje a s
vremenom se taj ostatak materijala okupio i formirao nama najbliže
nebesko tijelo.

Vanjski slojevi Mjeseca su bili tekući da bi se kasnije stvorila skrućena
kora ohlađenih stijena. Slijedeću milijardu godina površinu Mjeseca
bombardiraju asteroidi koji stvaraju bazene a potisnuti materijal tvori
planinske prstenove. Kora se sa vremenom hladi a hlađenjem magme
nastaju mora. Lava u morima je mlada milijardu i pol godina od
samoga bazena. Plast se nastavlja hladiti pa lava pri udarcima
asteroida vise ne može prodrijeti na površinu. U kosmičkom prostoru
preostaju još samo manji objekti pa kasnijim manjim udarima nastaju
manji krateri.

Najrasprostranjenije stijene su bazalt i anortozit sa gabrom. Minerali
od kojih se sastoji tlo su piroksen, plagioklas, ilmenit i olivin. Zbog
pomanjkanja kisika i nedostatka oksidacije u usporedbi sa Zemljom
Mjesec ima daleko manje vrsta minerala. Mjesečeva kora je debela 60
do 100 kilometara, ispod nje lezi sloj od 1000 kilometara gustog,
hladnog stijenja i u unutrašnjosti se nalazi ohlađena jezgra. I to je
vjerojatno razlog zašto na Mjesecu nema globalnog magnetskoga polja
izuzev sto su u novije vrijeme otkriveni sektori koji formiraju
magnetosferne sisteme.

Međutim naša teorija postavlja principijelno drugačiju sliku postanka
Mjeseca. Sunčevi ili pak zvjezdani parovi prilično su dobro zastupljeni u
našoj galaksiji. Zovu se još binarni sistemi i ima ih različitih vrsta.
Spomenuo bih ovdje slučaj binarnog sustava Mizara i Altara u

107
sazviježđu Velikoga Medvjeda. Sirijus, prividno najveća zvijezda na
noćnom nebu, također ima svoga binarnoga partnera. Možemo li
pretpostaviti da je naše Sunce također imalo svoga partnera i da je i
ono bilo komponenta binarnoga sustava. Mnogi vjeruju također da su
onda u našem kosmosu stale djelovati kolizione sile i da se od
fragmenata sunca koje je bilo partner oblikovao nas sunčani sistem.

Fred Hoyle je držao na primjer da je sunčev partner vremenom
eksplodirao kao supernova izbacujući mnogo materijala od kojega se
kasnije mogao formirati planetarni sustav. Mi međutim imamo
principijelno drugačiju sliku nastanka planetarnoga sistema odnosno
zemljinoga satelita: mi pretpostavljamo da je čitav nas solarni sistem
bio binarni sistem u kojem sunčani partner prolazi razvoj od sunca
kakvog danas poznajemo preko crvenoga giganta koji svojom
veličinom dolazi do rubova današnjega solarnoga sistema da bi završio
svoj razvoj kao takozvana "neutronska zvijezda" koja svojom
površinom nije veća od današnjeg Mjeseca. Odatle zaključujemo da je
nas Mjesec samo taj preostatak crvenoga giganta i da je riječ zapravo o
neutronskoj zvijezdi ili onome sto mi zovemo neutronska zvijezda.
Odatle nam se čini da bi u suvremenoj astronomiji trebalo sačiniti
nekoje korekcije u pogledu našega razumijevanja takozvanih
neutronskih zvijezda koje su posljednji stadij u razvoju i evoluciji Sunca.

108
109
110
ANDRIJA MOHOROVIČIĆ

Andrija Mohorovičić je bio otac Stjepana Mohorovičića o kojem netom
govorismo. Andrija je imao četvoro djece sa ženom Silvijom Vernić.
Rođen je u Opatiji 23 siječnja 1857 a umro je 18 prosinca 1936. Poznat
je po svojem Mohorovičić diskontinuitetu i kao otac suvremene
seizmologije. Studirao je matematiku i fiziku na Filozofskom fakultetu u
Pragu 1875 godine na kojem je također radio svjetski poznati fizičar i
teoretičar Ernest Mach. Prvo je bio predavačem na gimnazijama u
Zagrebu i Osijeku a od 1882 godine radi kao predavač na Kraljevskoj
Pomorskoj školi u Bakru. Bio je također predavačem geofizike i
astronomije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.1898 postao je član
Jugoslavenske Akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu gdje je bio
privatni docent a od 1910 postao je redovni sveučilišni profesor.

U Bakru se Mohorovičić susreo sa pitanjima meteorologije i to dok je
bio predavačem na Kraljevskoj Pomorskoj školi. Osnovao je
meteorološku stanicu 1887 godine. Tako je otpočeo sa sistematskim
opservacijama, mjerenjima, analizama sam konstruirajući instrumente
za Opservatoriju oborina u Hrvatskoj i Slavoniji. 1892 utemeljio je
meteorološku opservatoriju na Griću u Zagrebu gdje je utemeljio
meteorološki servis za čitavu Hrvatsku. Opservirao je tornado u
Novskoj koji se pojavio 31 ožujka 1892. također je opservirao vihor u
Čazmi 1898 godine.
U svojim meteorološkim notama iz 1901 godine on je razmatrao
problem pada atmosferske temperature u zavisnosti od visine.
Akumulirane podatke svojih opservacija oblaka iznio je kao bazu svoje
disertacije pod naslovom O opservaciji oblaka, dnevni i godišnji oblačni
periodi u Bakru koju je obranio 1893 godine na zagrebačkom
Univerzitetu.

1909 opservirao je slučaj potresa koji se dogodio u Pokupskom
regionu, nekih 40tak kilometara udaljenom od Zagreba. Zahvaljujući
seizmografskim stanicama on je zaključio da seizmički val udara na rub
između različitih tipova materijala, dolazi do refleksije i refrakcije vala
na isti način kao što svjetlost upada na prizmu i kada se potres pojavi,

111
dva vala, longitudinalni i transfesalni, prolaze kroz zemlju kao različiti
vektori. tako je zaključio da planeta Zemlja ima površinski sloj na vrhu i
unutrašnju koru. Tako je zahvaljujući svojim opservacijama ponašanja
valova prvi u seizmologiji sačinio razliku ili diskontinuitet površinskog
sloja planete Zemlje i njene kore.

Prema Mohorovičiću ova struktura može objasniti opservaciju dubina
gdje seizmički valovi mijenjaju brzinu i različiti su u odnosu na kemijsku
strukturu između stijena površinskoga sloja i zemaljske kore. Iz
prikupljenih podataka on je pretpostavio da je gornji sloj, površinski
sloj zemlje negdje oko 54 kilometra u debljini. Mi danas znamo da ovaj
sloj jeste na dubini od 5 do 9 kilometara ispod oceanskog dna i 25
odnosno 60 kilometara ispod kontinenata koji nosi tektoničke ploče.
Ovi slojevi se danas u suvremenoj seizmologiji zovu Mohorovičićev
diskontinuitet ali zbog složenosti ovoga hrvatskoga imena nehrvatskim
znanstvenicima on se pojednostavljeno zove Moho. Sva ova pitanja
koja su bila tako sudbonosna za Mohorovičića kasnije su priznata kao
fundamentalna pitanja geoznanosti. Umirovljen je 1921 godine kao
jedan od najznačajnijih znanstvenika geoznanosti na svijetu u 20
stoljeću. Jedan krater na Mjesecu koji je 51 kilometar u dijametru nosi
njegovo ime. Također asteroid 8244 nosi njegovo ime, riječka
gimnazija i istraživački brod Hrvatske Mornarice.

ISTRAŽIVAČKI BROD HRVATSKE MORNARICE ANDRIJA MOHOROVIČIĆ

Ovaj istraživački brod Hrvatske Mornarice je negdje početkom
sedamdesetih godina prošloga stoljeća bio građen u Poljskoj, u
brodogradilištu u Gdanjsku ili njemačkom Dancingu. Moj otac je ispred
Hrvatske mornarice bio onaj koji je bio odgovoran za stroj na ovom
brodu i postavljen je na njemu kao upravitelj stroja. Neko vrijeme je
proveo u Gdanjsku dok brod nije preuzet a onda je u Poljskoj kupovao
jeftini poljski kristal, jeftini poljski jantar i zidne tanjure sa oznakama
grada Gdanska. Brod je inače građen u istom onom brodogradilištu
koje će nekoliko godina kasnije postati baza Nezavisnog sindikata
Solidarnost kojeg je vodio također radnik toga brodogradilišta i

112
električar Leh Valesa. Brod je inače u to vrijeme vrijedio kao jedan od
najsuvremenijih istraživačkih brodova svoga tipa na svijetu.

113
114
KENNEDYJEVA PRAVILNOST

Originalno ova moja priča o zlatu nosi naslov Kennedy's regularities or
relation between value of gold and weight in dealing with money i
izvorno je bila nadahnuta Kotruljevićevim životopisom ali i krizom
bankarskoga sistema u Australiji 2008 godine. S obzirom da nitko do
sada nije imao uvid u ovaj tekst kao niti u većinu mojih tekstova to ja
njega zajedno sa Kotruljevićevim životopisom prilažem čitaocu
vjerujući da će biti mjerodavan sudac u procjeni vrijednosti ovoga
maloga rada. Unaprijed hvala!

Adelaidski zlatari I cijene zlata! 1.7.

KENNEDYJEVA PRAVILNOST ili odnos VRIJEDNOSTI I
TEZINE zlata u novčarskim poslovima

dr. Z. Gavrilović Kovač

&1

Ova kalkulacija bit će donekle izvedena “u grubo” to će reći da su sve
cifre I odnosi približni a odnose se na najnovije cijene zlata. Adelaidski
zlatari kupovali su zlato od banaka po cijeni od nekih 50 do 60 dolara
nižoj po unci zlata. To je praktički značilo koješta: jednom prstenu od
dva grama cijena je negdje oko 60 dolara u zlatu ili negdje oko 200
dolara na tržištu jer zlatari imaju negdje omjer 1: 2,5 otprilike I vise.

Ako je jedan prosječan prsten težak 2 grama zlata to je značilo
približno 4 dolara ekstra dobiti po prstenu samo u zlatu ili otprilike 60
dolara po unci zlata ili otprilike 1800 dolara za kilogram zlata . Ako je u
jednom kilogramu zlata bilo 500 takovih prstena to je dodatno značilo
dobit od oko 90000 dolara za kilogram zlata . Ova vrijednost
predstavlja otprilike vrijednost od 90 unci za kilogram zlata sto znaci da
je profit zlatara samo na razlici cijena zlata, trenutne tečajne cijene I

115
realne vrijednosti bio negdje oko 60% (300%) cjelokupnog ostvarenog
profita.

&2

Ako u jednom kilogramu ima 500 prstena po 2 grama što čini
sveukupno 1000 grama ili jedan kilogram I ako je dobit za svaki prsten
4 dolara sto je razlika u cijenama zlata onda je dobit za kilogram zlata
2000 dolara sto čini otprilike 2 unce zlata ili negdje nešto manje od 10
% cjelokupnog profita.

&3

Ako vrijednost unce iznosi 1000 dolara onda povećanje od 60 dolara
predstavlja 6 % vrijednosti. U jednoj unci je preko 30 grama a jedan
gram preko 30 dolara to znaci da je 6 % vrijednosti grama nešto preko
1,8 dolara. Za prsten težak dva grama zlata to je vrijednost od preko
3,6 dolara po prstenu a ja sam zaokružio na 4 dolara. Sve su cifre u
ovom računu približne I zaokružene jer ja nemam kalkulator pa sve
računam ručno. Ali je sasvim sigurno da kod unce kod koje imamo
mnogo decimalnih mjesta kao I kod postotaka treba biti prećizan ali ja
mislim da sam ovim računom približan istinskim odnosima I da se vidi
logika razmišljanja koja tvori pravilnost o kojoj je riječ.

TREBAM PITATI STRUCNJAKA! Mislim da sam u prvom slučaju MJERIO
VRIJEDNOST a u drugom slučaju TEŽINU.

IVAN LUPPIS VUKIĆ

Rođen je u Rijeci 1813. Njegov otac je bio Ferdinando Carlo iz Poreča
dok je majka bila Giovana Paric iz Dubrovnika. On je studirao na
College di marina na Austrijskoj pomorskoj akademiji u Veneciji. Tu se
oženio sa bogatašicom baronesom Elisom de Zotti. On je služio u
venecijansko-austrijskoj mornarici doguravši do kapetana fregate.
Proizvodnja njegovog torpeda počinje 1866 godine u Whitehead
tvornici.

116
MOJ TORPEDO

Razmišljajući naravno o ovome doprinosu našega čovjeka iz lijepe Istre
ja sam također došao na svoju zamisao jednoga moguće torpeda kojeg
bi bilo moguće upotrijebiti u ograničenom nuklearnom ratu. Ja
naravno o atomistici u vojnoj mornarici i njenoj mogućoj primjeni
govorim tek na razini teorije i posve hipotetski zamišljajući moguće
kretanje stvari mada intimno ne dijelim mišljenja mnogih kako je rat
samo povijesna ili kosmička fatalnost. Tako sam ja došao na zamisao
ATOMSKOG TORPEDA koji bi se mogao koristiti u ograničenom
nuklearnom sukobu i koji bi bio predviđen za sasvim specifične
strategijske ciljeve kao sto su luke, skladišta ili industrijski centri na
moru.

Zlatan Gavrilović Kovač

117
118
MILISLAV DEMEREC

Milisav Demerec je bio naš veliki biolog. Roden je u Hrvatskoj
Kostajnici 11 siječnja 1895 godine u obitelji oca Ljudevita i majke
Ljubice Demerec. Pohađao je osnovnu školu u Petrinji, a realnu
gimnaziju u Zagrebu. Nastavio je studije u Višem gospodarskom
učilištu u Križevcima gdje je i diplomirao 1916 godine. Krajem Prvoga
svjetskoga rata dobio je stipendiju za studije na Agronomskom
fakultetu u Grignonu u Francuskoj. 1919 otpočinje postdiplomske
studije na Cornell učilištu u SADu. U odsjeku za uzgoj bilja uključuje se
u skupinu zagenetiku kukuruza predvođenu profesorom
R.A.Emersonom.

Brani doktorat znanosti na Cornellu 1923 godine i iste godine stupa na
odjel za genetiku Carnegijeve institucije u Washingtonu. On je započeo
problematikom genetike kukuruza i onda prelazi na problem
promjenjivih, mutabilnih gena jedne druge biljke: Delphinium ajacis.
Kasnije radi na insektima unutar roda Drosophila. Pa onda dolazi
problematika mutageneze Drosophila, analiza kromosoma i na drugim
vrstama vinskih musica.

Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata zahvaljujući baš ratnim
okolnostima bavi se penicilinom i učinkom zračenja na plijesan koja
proizvodi penicilin Penicillium notatum. Otkrio je da mutirana plijesan
raste i uronjena u medij . Na taj je način bila omogućena njegova
farmaceutska eksploatacija. To je značilo ogromnu praktičnu važnost u
tijeku rata. Streptomicin je omogućio i liječenje turbekuloze.
Kasnije se usredotočuje na svijet bakterija. Zajedno sa kćerkom Zlatom
istraživao je razne gene koji određuju sintezu aminokiselina. 1960
Učilište u Zagrebu mu je dodijelilo znanstvenu titulu Doctor Honoris
Causa. Iste godine je i umirovljen. Umro je šest godina kasnije u noći
12 travnja 1966 od srčanoga udara na Long Islandu u državi New York.

NEKA MOJA RAZMIŠLJANJA O
KLOROFILU I POKUS SA ALGAMA

119
Godine 1990 u Kraljevom vrhu ja sam otpočeo sa svojim pokusima u
svezi sa takozvanom morskom hipotezom koja ima centralno pitanje
porijekla života na našoj planeti. Ova tema nije strogo biološka mada
se može reći da je u vlasništvu biologije. Kao takva ona tvori moju
originalnu teoriju postanka života na našoj planeti koju sam ja
sukcesivno prilagao kroz proteklo vrijeme na poralu Magicusa. Još je
samo ostalo da se razmotre neka pitanja vezana za klorofil i nastanak
života u moru.

KLOROFIL!

Kod mojih istraživanja morske hipoteze primijetio sam nedavno da je
voda izložena djelovanju elektromagnetske svijetlosti ostala cista
kakva je I prije bila. Međutim kada promatramo vodu u akvarijumu
onda nakon nekog vremena djelovanja sunčeve svijetlosti
primjećujemo nastanak algi na staklenim stijenama akvarija. Moguce
je reći da je doista riječ o “supi”. Moguće je također da do toga dolazi
uslijed toga sto smo nasu ribu hranili hranom za zlatne ribice koja
uglavnom sadržava dusik I ugljik. Prema tome moguće je također
govoriti o tome da je u sprezi sunčeve ili elektromagnetske
svijetlosti,dušika I vode došlo do stvaranja klorofila. Ta bi formula u
tome slučaju glasila:

Dušik +Voda+ Svijetlost= Klorofil

Carbon+Voda+Svijetlost=Klorofil

Foton se veze za kisik I ponovno pod djelovanjem sunčeve svijetlosti
biva izbačen u prostor sto je poznato kao proces fotosinteze: Carbon
dioxade+voda-djelovanje svijetlosti = secer + kisik,Ili 6 CO2+6H2O –
svijetlost-C6H12O6+6O2

Klorofil: C55H72O5N4Mg klorofil a

120
C55H72O5hvN4Mg
C H O N Mg klorofil b ili
C H O N Mg klorofilc1

C55H72O5N4Mghv
C H O N Mg klorofilc2 sto je Ezrin savjet
C H O N Mg klorofil d

hv je

simbol za
foton

(Međutim nije nam posve jasno odakle nam taj magnezij. Unutar
centra kloring prstena nalazi se magnezijumov ion. Nije nam jasno
odakle ta pretpostavka, odakle taj ijon?????????)

Klorofil se naravno razlikuje od procesa fotosinteze. Ali oni
istovremeno moraju imati I nešto zajedničkoga! Ja osobno mislim da u
postojećoj formuli klorofila pored magnezijeva ijona Mg treba doci I
FOTON.

Ili mozda hv(C55H72O5N4Mg)

Zlatan Gavrilović Kovač

121
POKUS SA ALGAMA

Netko bi mogao reći da formula dušika+ugljika+vode+ svjetlosti=
klorofil nije provjerena odnosno potkrijepljena ili verificirana
dostatnim pokusima. Pa ja mislim da moji pokusi uglavnom dobro
pokrivaju zadani problem: voda izložena svjetlosti producirala je alge.
Pri tome svagda treba biti jasno da mora postojati "supa" dušičnih i
ugljičnih spojeva. Također u pokusu sa vodom bez "supe" pokazalo se
da nema algi. Ali algi također nema ukoliko nasu vodu sa "supom"
držimo u mračnoj komori bez svjetlosti. Netko bi rekao da su za to
potrebni pokusi. Međutim more je sasvim dovoljno da potkrijepi nasu
tezu jer u moru na velikim dubinama nema algi. Algi nema na onim
mjestima u moru do kojih ne dopire svjetlost. Alge nastaju samo na
površini mora gdje je riječ o supi i svjetlosti bez obzira dali je riječ o
sunčevoj svjetlosti ili o elektromagnetskoj.

Prema tome formula C55H72O5N4Mghv je istinita.

Zlatan Gavrilović Kovač

122
123
124
RAT I KOZMOS

Heraklitov fragment prema Dielsu 53 ili isto tako 44 glasi: "Rat je otac
svega I svega kralj, jedne je pokazao kao bogove, druge kao ljude,
jedne je učinio robovima, a druge slobodnima".

Heraklitov fragment 30 odnosno 20 glasi: "Ovaj kozmos (red svijeta),
isti za sve, nije učinio nijedan od bogova niti od ljudi, nego bijaše uvijek
I jest I bit će vječno živa vatra, koja se po mjerama (periodički) pali I po
mjerama gasi."

Ja kada razmišljam o Kosmosu s obzirom na ova pitanja onda mi je
stalno na umu jedan galaktički proces naime da ima slučajeva sraza
galaksija I da jedna galaksija prode kroz drugu galaksiju a da ne dođe
do kosmičkog događaja, naime da se ništa bitnoga ne dogodi a nekmoli
u smislu kakve "katastrofe". Ova riječ "kosmos" je grčkog porijekla I
izvorno znaci poredak, red, mjeru ili odnos a također I ljepotu, nakit,
nešto sređeno, skladno I također harmoniju. Prema tome nije nužno
da u kosmickim procesima svagda vidimo demonstraciju "katastrofe",
"kolizije" ili tome slično ili, ako hoćete "destrukcije" kao sto je to na
primjer slučaj kod Paula Davisa koji je na jednom mjestu napisao "da
svako tijelo ima intencije prema samodestrukciji" ili ta rečenica u
originalu glasi: "Every body has within in the means of self-
destruction" sto je cista glupost koju sada nemam namjere
objašnjavati( The edge of infinity pg.7)

Prema tome pitam ja NASU kakve su joj spoznaje o prirodi kosmičkih
procesa? Ili drugim riječima – ja mislim da "rat" u tom nekom
ontičkom smislu nije fundamentalna karakteristika prirode kosmičkih
procesa već nešto drugo a to je "harmonija". Grčka božica Harmonia
bila je kći Marsa I Venere koju je oženio Cadmus. Bogovi izuzev Juna
posebno su je poštovali I slavili I ona je od njih na dar dobila bogatu I
briljantnu narukvicu koju je skovao sam Vulkan. Cijela grčka tradicija
manje vise razumijeva "kosmos" u tom smislu "harmonije" uključujući
čak I Heraklita. Prema tome neka tobožnja istina da je rat nužan
element bezobzirnog kosmičog proces koji uključuje moralni

125
neutralizam na način da rat iskljucuje iz moralnog vrednovanja budući
da ga smatra neizbježnom pojavom koja se u socijalnom životu
ispoljava kao funkcija prirodnog prava ili historijske redovnosti samo
djelomično pogađa stine ukoliko ih uopće
pogađa. Jer u suprotnom vrijedi da kosmosom vladaju I drugačiji
procesi,procesi rađanja, života I smrti u vječnom procesu vračanja
Istog, procesi harmonije,sklada I ljepote. Ali ja mislim da je to već očito
samo po sebi I da nam za te istine nisu potrebni posebni dokazi. To da
je "rat otac svega" navelo je srpskog pjesnika Miloša Crnjanskog na
svakojake gluposti na koje niti Krleža nije bio imun pa je zapisao tim
povodom da se Crnjanski igra nekim jako ozbiljnim stvarima kao dijete
papirnatim zmajem.

KOZLE ILI JARE U MLIJEKU!

To je jedno jako, jako staro jelo. Koliko je meni poznato ono se prvi
puta spominje u Starom Zavjetu u knjizi Izlaska kao jedan od Mojsijevih
zakona ili pravila košer ishrane . Naime u poglavlju 23 redak 19 piše: "
Ne kuhaj kozleta u mlijeku njegove majke". Kada se malo bolje pogleda
ova zabrana onda se ona može tumačiti I kao da je moguće kuhati
kozle u nekom drugom mlijeku ali da je vazno da nije od majke. Isto
tako postoji u starim Grkim kultovima kao sto je zapisano kod Orfeja a
čitamo u Dielsovim Predsokraticima : "Kada si blažen I sretan, od
smrtnika postat češ bogom, Jare u mlijeko padoh." Jer je naime bio
običaj da se jare ili kozle prinosi kao žrtva Dionizu. Zalijevalo se
mlijekom I vinom. Ja mislim da je ovo jelo jako lijepo I ja sam njega
probao jedanput.

RUSSELL I HERAKLIT!

Fragment Dielsovog Heraklita 30 odnosno 20 kojeg sam ranije naveo
interesantan je možda zbog toga sto se na svojevrstan način nalazi I
kod Russella I sto je na isto takav interesantan način interpretiran. Taj
Fragment glasi: "Ovaj kosmos isti za sve nije stvorio niti jedan bog I niti
jedan čovjek nego je uvijek bio, jest I bit ce vječno vatra živa koja se sa
mjerom pali I sa mjerom gasi." U svom radu ABC Relativity Russell

126
raspravlja o tri modela Univerzuma: univerzum se siri, univerzum se
skuplja I o modelu nepromijenjenog stanja. Naime s obzirom na
kosmološke probleme Russell je primijetio da je uloga A.Einsteina
velika ukoliko njegov zakon gravitacije kombiniran s pretpostavkom o
ujednačavanju I pretpostavkom potpune uniformnosti dopusta
konstruiranje varijeteta modela univerzuma u kojima opća
zakrivljenost može imati više različitih formi. Međutim kada se malo
bolje pogleda ovim trima modelima nedostaje zapravo jedna potpunija
dinamika. Kod Hawkinga Univerzum se siri pa se onda skuplja dok je
kod Einsteina on manje vise u nepromijenjenom stanju. Kada se
razmišlja o Hawkingu onda izgleda kao da je ovaj Heraklitov fragment
shvaćen na takav način – znači u smislu modela univerzuma koji se siri
I skuplja, koji se sa mjerom pali I sa mjerom gasi. A meni to opet
izgleda kao da je Univerzum jedan veliki DŽIN koji spava I diše a
Univerzum nije ništa drugo nego životna prana, pluća toga džina koja
se njegovim disanjem sire pa se skupljaju. Naravno ja o ovim pitanjima
razmišljam na temelju svojega vlastitog iskustva filozofa koji smatra da
je krevet uz otkriće vatre jedno od najvažnijih I najznačajnijih otkrića
čovječanstva. Prema tome ovaj moj džin spava I duboko diše!

DŽIN, ŽENA I KOSMOS U KURANU!

U Kuranu ova je slika Džina data u jednom specifičnom smislu. Za to
nam je potrebno pogledati suru 13 pod imenom Grom . U ajetu 8 piše:
"Allah zna šta svaka žena nosi I koliko se materice stežu, a koliko sire; u
Njega sve ima mjeru." Znači ovdje nam je Univerzum dat u smislu
Džina koji je sama žena dok je njena maternica ono sto se s mjerom
steže, I s mjerom siri. Sve ono u filozofiji sto jeste u nekoj izravnoj vezi
sa mjerom odnosi se na kosmologiju I na pitanja karaktera kosmosa.
Znaci posve suprotno uvriježenim mišljenjima da bi Islam trebao biti
daleko, jako daleko od ovih pitanja I pitanja koja se izravno tiču žena, a
vidimo I na kakovi način,Kuranski tekst kao I sva poruka Proroka jeste
samo ono sto se poželjeti može I u tom smislu je posve suvremena. U
tom smislu ja I gledam na Kuran kao na kosmologiju I u krajnjoj
konzekvenciji kao na jednu Teoriju neba.

127
MOJA KOSMOLOGIJA

Moja kosmologija u bitnome se nastavlja na fundamentalna Teslina
istraživanja u području visokofrekventnih struja. U tom smislu ona je
dosljedna dorada ovih centralnih teza. Ona vidi nebeske munje i
elektromagnetsku svjetlost kao izvorišta svega života na planeti Zemlji
s obzirom na postojanje organičkoga vlasništva Teslinih struja. Utoliko
se planeta Zemlja može doživjeti kao majušna ljudska stanica na kojoj
su baš Tesline elektrike pokrenule teleološke procese.

U tome se i sastoji sav moj trud da kroz dugogodišnje studije i
eksperimente dokažem da Tesline struje imaju organičko vlasništvo
kao sto ga ima i sunčeva svjetlost. Međutim ova kosmički događaj
kojeg vezujemo za Tesline struje podjednako vrijedi i za druge planete
našega Sunčevoga sistema posebno kod onih planeta koje su
obrazovale svoje prstenove kao što je to na primjer slučaj sa Saturnom
gdje baš zahvaljujući prstenu oko planete dolazi do induciranja
električne energije na isti način kako je to slučaj kod Tesline zavojnice.

PČELE I MOJA KOSMOLOGIJA

Moja istraživanja na kukcima koja su poduzeta u sumama
kontinentalne Hrvatske kao i istraživanja radova Darwina i Marxa
pokazala su to da pčelinja organizacija na primjer ili mravlja ne poznaje
inflatornih kretanja. Inflatorna kretanja primjerena su jedino ljudskoj
socijalnoj organizaciji. Ja sam i danas mišljenja da bića na nižim
stupnjevima biološkoga razvoja kakvi su insekti vode ono sto se u
biologiji zove "instinkti" a s obzirom da je riječ o neobičnim
simetrijama ovih instinkta ja sam unutrašnju silu koja ih navodi na
djelatnost nazvao "kosmičko nesvjesno" i ono vlada cjelokupnim
kosmosom. U tom smislu model našega Kosmosa bio bi model
nepromijenjenoga stanja jer je kod svih ovih organizacija primjetan
rast u zavisnosti od životnih resursa do ekvilibrijuma kada dolazi do
usklađivanja razvoja organizacije sa ukupnosti resursa i životnoga
prostora.

128
Zlatan Gavrilović Kovač

129
130
II DIO

Razgovor sa Abdul Selamom

Ime mi je Zlatan!

Potaknut Orhanovim nadahnutim izlaganjem od prošle nedjelje ja sam
odlučio da slušaoce bosanskog radija upoznam sa osnovnim razvojem
islamske geometrije i matematike sto je kao tema bilo predmet
razgovora kojeg sam i ne tako davno vodio sa Abdul Selamom, prvim i
jedinim muslimanskim nobelovcem.

Prvo, nas razgovor otpočeo je razmatranjem odnosa Islama spram
suvremene matematike, posebno geometrije. Pogrešna je misao
prema kojoj je bogata i velika baština starogrčke matematike, na kojoj
je poslije izrasla i razvila se matematika današnjeg Zapada, prenijeta u
srce Europe preko Rimskog carstva odnosno preko područja današnje
Italije. Ta pretpostavka duboko je pogrešna.

Sto se tiče matematike Rimljani jedva da su ista naučili od starih Grka.
Vojna sila staroga vijeka izgradila je ceste, akvadukte, terme i
koloseume no teoretska matematika Rimljane nikada nije zanimala.

Taj je nedostatak i Rimljanima bio jasan tako da je Ciceron u svome
djelu TUSCULANAE DISPUTATIONES iznio zapažanje o dubokoj razlici u
pristupu matematici i uopće gledanju na nju: "U Grka geometrija bijaše
u velikoj časti. Stoga ništa nije bilo slavnije od matematičara. Mi smo
međutim ograničili bavljenje tom vještinom u korist računanja i
mjerenja. "
Usput, o prioritetu tog matematičkog mjerenja kod Latina vjerno
svjedoci i činjenica da je latinska imenica ženskog roda mens, mentis,
sto znaci duša, um, razum ili pamet proistekla od latinske glagolske
imenice ženskog roda mensura, mensurae koja znaci mjerenje, mjera,
duljina, veličina ili mnoštvo.

131
Prema tome, od Rimljana Europa vjerojatno ne bi nikada ništa
spoznala o starogrčkoj matematici. Da je ona tu matematiku ipak
upoznala i time stekla sigurne temelje na kojima se mogla dalje graditi
zgrada suvremene matematike, Europa zahvaljuje gotovo isključivo
Arapima. Utemeljenjem Bagdada 762 godine i vjerskom tolerancijom
prema nositeljima znanosti drugih religija, na primjer, židovske i
kršcanske, Islam je asimilirao gotovo sve grane znanosti a nadasve
matematiku i astronomiju. Tijekom dugog razdoblja rastao je i utjecaj
muslimanskih znanstvenika kao nositelja i prenositelja istine i znanosti
na Istok i na Zapad, na sjevernu Afriku i preko Sicilije i Spanjolske k
Europi.

Da bismo ilustrirali taj utjecaj spomenimo da je "al" u riječima algebra i
algoritam istog porijekla kao i "al" u alkemija ili alkohol a sve su one
porijeklom arapske rijeci.

Arapi u Europu nisu prenijeli samo starogrčku matematiku. Prenijeli su
staroindijsku, a dali su, dakako i svoj vlastiti doprinos. Kao dobri
učenici Grka i Indijaca, Arapi su razvili nove matematičke metode
medu ostalim i sintezom pretežno geometrijskog grčkog i pretežno
aritmetičkialgebarskog indijskog pristupa. Arapima zahvaljujemo
uvođenje indijskih znamenki za brojeve od nula do deset. Muhamed
Ibn Musa al-Horezmi napisao je 825 godine djelo o upotrebi indijskih
znamenki, cifara, preporučujući ih matematičarima i osobito
trgovcima. Riječ cifra potječe od arapske rijeci za nulu as-sifr što znaci
prazno kao neposrednog prijevoda odgovarajućeg indijskog naziva.

Arapski su matematičari, počevši od Euklidovih ELEMENATA i
Ptolomejeva MEGISTE SINTAKSIS koja je nama preko arapskog
prijevoda danas poznata kao ALMAGEST, sustavno prevodili na svoj
jezik sva važna djela o matematici i astronomiji iz grckih i indijskih
izvora i zahvaljujući upravo tim prijevodima danas možemo reći da su
se sačuvala i doprla do nas.

Već spomenuto djelo Muhameda Ibn Muse al-Horezmija s naslovom
AL KITAB AL MUHTASAR MIN HISAB AL-DABR VA-L-MUKABALA dalo je

132
matematici za svagda dva njena osnovna termina: od AL-DABR nastalo
je algebra, a od imena matematičara al-Horezmi nastalo je algoritam.

Al-Horezmi i Al-Batani sastavili su i prve arapske tablice sinusa. U vezi s
tim zanimljiv je i postanak te latinske riječi. Tetiva je na sanskritu dziva.
Arapi je nisu prevodili nego su je preuzeli prema njenu izgovoru kao
dziba. No pri arapskom zapisu gdje se označavaju samo konsonanti a
vokali se izostavljaju to se moglo citati i kao dzaib, a latinski sinus
korektni je prijevod tog dzaib.

Sto se pak tice sferne astronomije i trigonometrije bitno je spomenuti
arapske znanstvenike kao npr. Abulvafu koji je znatno unaprijedio
primjenu matematike na sfernu astronomiju i trigonometriju. Izgradio
je tablice za sinus, tablice za tangens- zvao ga je sjena, Dafir ibn Aflah
je razvio sfernu trigonometriju sa strogim dokazima i nizom formula.

I konačno možemo reći da arapska trigonometrija završava Al-Tusijem
koji je prvi sfernu trigonometriju ucinio samostalnom matematičkom
disciplinom.

Na ovom mjestu treba upozoriti na jedan bitan moment i istaknuti
povijesni razvoj neeuklidskih geometrija. Muslimanski geometričari su
se svagda zanimali za peti Euklidov postulat. Otkriće, dakle,
neeuklidskih geometrija pretpostavlja rad arapskih matematičara i u
značajnoj mjeri upravo mu prethodi.

Mnoge islamske matematičare posebno je zanimao peti Euklidov
postulat i njegova teorija paralela. Dauhari i Ibn Kora posvetili su svoja
značajna djela tom problemu. Niti Ibn al Hajsam nije ostao ravnodušan
prema tom znanstvenom izazovu koji će biti riješen pojavom
Lobocevskog.

Islam, uzevši općenito, neobično se divio Euklidovoj i Ptolomejevoj
matematičkoj tvorevini sto je i razumljivo ima li se na umu srodnost
duha i geometrijske imaginacije koja ima podjednaki značaj kako u
Grka tako i u muslimanskih matematičara i astronoma. I konačno,

133
pjesnik Rabaija Omer Hajam razmatra u svom djelu "Komentar na
problematične postulate u Euklidovim knjigama" cijeli ovaj kompleks
problema i priprema dalji razvoj prema teorijama Rimana i
Lobocevskog.

Drugi dio razgovora sa Abdul Selamom razmatrao je probleme
Teologije Negative, a treći dio odnosio se na pitanje otvorenosti Islama
i islamskog mišljenja prema kvantnomehaničkim zakonitostima.
Drugim riječima valja pitati koliko zapravo Islam u sebi uključuje
zahtjeve suvremene kvantne fizike.

Suvremena fizika temelji se na ideji formalne matematike. Njoj je
prioritetno osvajanje beskonačnih fizikalnih, dakle, prirodnih
horizonata. To vise nije" primitivna" matematika koja je primijenjena
na realnost. To je upravo cista geometrija, geometrija idealnih
mogucnosti. To je cista matematika prostornovremenskih oblika. Stoga
geometrija nije samo osjetna osnovica egzaktne fizike, iako je ona
zadržala i tu funkciju, nego je suvremena fizika, štoviše, fizika
geometrijskih idealnih fizičkih tijela i odnosa.

I tu je suvremena fizika matematička po svom duhu, ona je univerzalna
forma prostora i vremena. Ona je danas idealno cisto mišljenje koje se
kreće u carstvu čistih oblika. I ne samo da ne postoje elementarne
figure koje se oblikuju uz pomoć raznih operacija nego je ovdje svagda
rijec o tome da je moguće konstruirati druge nove figure, da je, dakle,
moguće proizvesti sve uopće zamislive idealne figure s pomoću
apriorističke sveobuhvatne metode.

S obzirom na ove momente jasno je kako je suvremena fizika
destruirala univerzalno jedinstvo svijeta i njegovu posljednju
supstancijalnost. Rasprava o naravi nove fizike već je prilično rano
postavila pitanje o valjanosti metafizičkih principa te je mimo postavki
religioznog mišljenja o posljednjim očevidnostima Božje naravi istakla
svjetovnost fizikalnomatematičkog nazora. Uostalom rasprava o
vremenu koja se događala na tlu kvantne mehanike to ponajbolje

134
svjedoci. Mislim ovdje na razgovore Grette Herman sa Heisenbergom u
Hajzenbergovoj DER TEIL UND DAS GANZE.

Ova rasprava o vremenu čini bit diskusije o naravi božje egzistencije a
prisutna je i u Kuranu. Kuranski tekst razlikuje dva pojma vremena.
Jedno vrijeme u strogom i tradicionalnom smislu njegove
supranaturalne prirode i vrijeme u jednom procesualnom smislu
njegove subjektivnosti.

U prvom slucaju:

Vrijeme AL-ASR

Tako mi vremena - čovjek doista gubi - samo ne oni koji vjeruju i dobra
djela cine i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima
preporučuju strpljenje.

Tako mi vremena - to je ovdje isto kao reći Tako mi Alaha i tu je
vrijeme upravo Alah, nikakva atribucija, nikakva posebna kvaliteta ili
kvantiteta nego upravo ono sto jest.

Međutim vrijeme je i AD DAHR

Od vremena do vremena mi objavljujemo Kuran tebi- a ovi, oni život
na ovome svijetu vole doista, a ništa ih se ne tiče Dan Tegobni koji ih
čeka. Mi ih stvaramo i zglobove im vezujemo a ako htjednemo
zamijenit ćemo ih sličnim.

Ovdje se priroda poima kao golem proces, ovdje je dinamika prirode
razumljena kao život koji pulsira u svim mogućim različitim oblicima.
Kako misliti vrijeme kao život i kao stvaranje. Svijet je bitno svijet u
životnom stvaranju. To je svijet života. A Alah je zbilja koja je prethodni
fundament sveukupnog procesa u kojem idealni oblici svih bitnosti
ulaze u vremenski svijet. Ovdje je Alah doista "pjesnik svijeta", on
ozbiljuje viziju istine, ljepote i dobrote u strpljivu dopuštanju da djeluje

135
svezakriljujuca umnost, nježna skrb kojoj ništa ne izmiče, pažljiva
mudrost i beskrajno strpljenje.

Hvala!

20. 6. 1999.

136
137
138
Kuran i politika mira

Ime mi je Zlatan!

Danas bih slušaoce bosanskog radija upoznao s jednim razumijevanjem
Sure10 Junus Kurana Časnog te sam svoj prilog nazvao Kuran i politika
mira. Osobnost ovog izlaganja i tumačenja Ajeta jest u tome da ima u
vidu filozofiju svetog Augustina.

Rat i njegovo moralno vrednovanje prastari su problemi čovječanstva.
Etički značaj toga vrednovanja proizlazi iz antropološke pretpostavke
da Čovjek u svojem sveukupnom socijalnom ponašanju ostaje svagda
sebe određujuće racionalno moralno biće.

Mi, međutim, danas nećemo govoriti o ratu nego upravo o miru.
Vjerujemo da odgovor na pitanje o etičkoj dopuštenosti rata traži novu
platformu. A to novo polazište jest pravedni mir. Istovremeno, ovdje
ćemo pokušati iznijeti na vidjelo jedno razumijevanje Sure 10 Junus
Kurana Časnog. U Ajetu 10 ove Sure piše: Molitva njihova bit ce u
njima-Hvaljen neka si Alahu-pozdrav njihov- Mir vama- a njihova
posljednja molitva - Tebe Alaha gospodara svjetova hvalimo.

Ne možemo iznijeti na vidjelo sve ono sto bi se s obzirom nna
Kuransko poimanje mira moglo izreći. Možda nijedan drugi pojam ne
povezuje u cjelinu misli Kurana kako to čini upravo pojam mir. Mir je
dakle sudbonosni zadatak, a svaki dijalog koji Musliman za života vodi
treba doprinijeti univerzalnoj doktrini pacis.
“Dobro je mira da u sferi zemaljskog i prolaznog nema ničega o čemu
bi se radije slušalo, nema ničega prema čemu se ne bi strastvenije
žudjelo i konačno ničega boljeg sto bi bilo moguće pronaći. Isto tako ne
postoji nitko koga ne bi obuzimala radost, tako isto ne postoji nitko tko
ne bi čeznuo da postigne mir. ”

Ovim treba istaknuti iskustvo koje stoji u fundamentu Kuranske
antropologije, naime iskustvo da ne postoji nitko tko se barem
verbalno ne bi izjasnio za mir. Mir je općepriznata vrijednost i to

139
subjektivno ako čovjek čezne za njim i objektivno ako je on
pretpostavka humanih vrijednosti. Sam čovjek u svojoj konkretnoj
faktičnosti sposoban je ostvariti mir iako je čovjek nemirno,
nezadovoljno biće, biće puno konflikata i paradoksa. Stoga Kuran kao
manifest božanskog svijeta daje dubok uvid u povijest čovjekove duše.
Ljudska je povijest kosmička drama koja se odigrava između čovjeka i
Alaha. Alah nas je za sebe stvorio i nemirna je naša duša dok ne
pronađe mir u Njemu.

Mogli bismo reći da je upravo pokretani životni nemir nezasitna težnja
za mirom. I unatoč čovjekovu nemiru mir je prisutan kao iskonska
svrha života. Čak i poludivlji čovjek Casus ne krade, ne ubija i ne
proždire da bi stvorio nemir nego da bi zasitio svoje nagone kako bi
postigao pax sur vite et salutis. Sve težnje čovjekove dakle treba vidjeti
kao usmjerene prema miru. To usmjeravanje prema miru za Kuran
inicirano je već u samom stvaranju. Tu je i bit univerzalno
ontopolitickog itinerarija čovjeka prema miru.

Alah je kao najmudriji stvoritelj u čovjeku usadio težnju za vremenskim
mirom, onakvim kakav i odgovara njegovom smrtnom životu. Sve je to
čovjeku dato pod uvjetom da samo onaj koji se pravilno posluzi
prolaznim dobrima zadobije vise dobra, mir besmrtnosti i k tome
odgovarajuće blaženstvo i čast u vječnom životu. Stvaranjem iniciran
kosmički mir proživljava u čovjeku svoje produbljenje upravo kao
nemir. I to iskustvo i univerzalni karakter toga iskustva može se
iskazati, za naše svrhe opravdano, od Augustiana preuzete liste mira.

Ja moram upozoriti naše slušaoce da cijelo izlaganje koje ovdje biva
poduzeto da se ono provodi u Augustinovoj maniri i bez obzira na
moguće prigovore ono predstavlja jedno razumijevanje koje moze
imati svoju relevanciju i ozbiljnost. Dakle, prema Augustinovoj listi
mira ,mir se ocituje kao stanje unutrašnje i vanjske ravnoteže u
sređenom skladu. Počevši od mira tijela misao treba uspinjati sve do
općeg određenja mira svih stvari u Alahu.

140
Tako je mir temperatura, tjelesni mir, pa requies, mir bezrazumne
duše, consensio, mir razumne duše, vita et salus, mir između tijela i
duše, obedientia, mir između čovjeka i Alaha, concordia, mir ljudi, kuće
i države, societas, mir božanske države i konačno tranquelitas , mir za
sve stvari.

Bitno je ovdje uočiti da se prvih pet značajki mira odnose na razinu
mira koji je svojstven pojedinim bicima. Ostale se pak značajke odnose
na razinu ljudske socijalnosti. Treba također uočiti svima zajednički
element reda tako da se kod Augustina riječ ordinata penje do opisa
eshatološke punine mira, smirenja u Alahu i prelazi u definiciju
tranquilitas ordinis. Dakle istina jest da Alah kao izvor mira i na
zemaljskom području djeluje mirotvorno. I kao Kuran kaže u Suri 10
Junus Ajet 25 “Alah poziva u Kuću mira i ukazuje na pravi put onome
kome on hoće. ”

Kako misliti ovo “Alah poziva u Kuću mira”. Na ontologijskoj pozadini
reda Kuran predstavlja čovjekovu težnju za socijalnim mirom. Mir je
socijalno gledajući sposobnost ljudi da žive zajedno. Tvorevina
zajedništva, država, treba da osigura socijalni mir. Ako je dakle država
res publica est res populi, a narod savez ljudi koji je nastao slaganjem
prava i zajedničkom koristi, tada je država doista stvar naroda.

Međutim tamo gdje ne postoji pravo nema ni pravednosti, a gdje
nema pravednosti nema ni države. Ako se narod definira kao po
zajedničkoj procjeni stvari ostvareno jedinstvo umnog mnoštva tada
po procjeni nekog naroda zavisi koje su to stvari koje taj narod cijeni. U
slučaju zemaljske države to treba biti ovozemaljski mir koji građane na
temelju bogomdane volje za mir okuplja u zajedništvo. Mir je upravo u
tom smislu socijalno dobro i univerzalno cijenjena vrednota.

Na ova eshatološka razmišljanja o miru netko se može osvrnuti
naglašavajući apsolutno nepolitički karakter ovog mišljenja. Ova
“politika” je prije svega utopijska, čak atipolitička zato sto je
eshatologična. Rudimenti su pak eshatologije teror i ahumanost.
Odatle se postavlja pitanje nije li ovo mišljenje zaista apolitično, čak

141
nehumano. Dakako da utopijska dimenzija politike podliježe opasnosti
od zloupotrebe. Ondje gdje ona iz svog vidokruga izostavi realnost
čovjeka kao Allahova stvorenja tamo se i izlaze opasnosti ahumanosti.

Stoga istraživanje ovostrane mogućnosti mira mora poći od pitanja
koje je Augustin na primjer formulirao kao pitanje Qualis pax, kakav
mir. I u tome se i sastoji bi kritike politike država u kojima mir nije
pojmljen kao vrijednost u sebi već se u njemu traži samo ratni cilj i
ostvarenje. Za mnoge države relacija pax-bellum nužno vodi k
opravdanju rata upravo radi mira. U tom se kontekstu udomaćio i onaj
cesto ponavljani aksiom koji se pripisuje rimskom piscu Vegetiusu: Si
vis pacem, para bellum, Zelis li mir, naoruzaj se za rat.

Kako misliti ovaj ajet “Alah poziva u Kuću mira i ukazuje na pravi put
onome kome on hoće”. Ovdje se mirovnopolitička strategija oslanja na
dva pojma: sloga i pravednost. Sloga, latinski concordia strukturira
univerzalnost socijalne dinamike počevši od pax hominum sve do
concordissima societas.

Treba pokazati veliko razumijevanje za mirotvornu ulogu sloge svugdje
gdje se izlaze socijalni značaj mira. Bez sloge, bez con-cordia, cak i
etimološki, bez harmonije ljudskih dusa nema istinskog mira. Međutim
mir je u svojoj biti i djelo pravednosti. Nema mira bez pravednosti i
pravednosti bez mira. Mir je plod pravednosti, plod ispunjenog
smirenja, a stoji pod sudom Stvoriteljevim.

Kako misliti ovo “Kuca mira”. Neposredna mirovnopolitička strategija
dostiže vrhunac u ljubavi. Istinska pravednost djelo je ljubavi. Tako je i
mir djelo ljubavi. Ljubav je put mira. Ona je naime pokretačka snaga s
kojom se čovjek približava božanstvu. Stoga ljubav posjeduje
socijalnopolitički, kosmički zadatak a to znaci da se prema istini živi
pravedno- ut inhaerentes veritati iuste vivamus.

Tako, dakle, treba misliti “Alah poziva u Kuću mira i ukazuje na pravi
put onome kome on hoće”, misliti kao jednu etiku odgovornosti u

142
ovom rastrojenom vremenu u kojem se Bitak i Istina povlače pred
diktatom beznačajnosti.

Hvala!

15. 7. 1999.

143
144
Jedna kritika Russelove Povijesti zapadne filozofije

Svakako najznačajnije ime britanske filozofije 20 stoljeća jest ime lorda
Bertranda Russella. Možemo ovdje istaknuti njegovu ideju o
fundamentalnom mjestu logike u znanostima i filozofiji. Logika je
mišljena kao nepogrešiva metoda koja može riješiti duboka neslaganja
koja su oduvijek postojala u filozofiji.

Svođenjem složenih misaonih procesa na jednostavna, laka i točna
računanja i jednostavnu logičnost moguće je izmiriti različita poimanja
i oprečna gledišta. Upotreba nepogrešive logičke metode može učiniti
kraj svim sporovima koji ometaju napredak Dobra, a svi problemi
filozofije, djelomičnih znanosti, prava, teologije, religije i politike bit će,
zahvaljujući logičkom računu, riješena.

Od mnogobrojnih i raznovrsnih učenja Bertranda Russella svagda treba
izdvojiti njegovu težnju za jasnim i pouzdanim znanjem kao
fundamentalnim ciljem cjelokupne ljudske spoznaje, upotreba logičke
analize u rješavanju svih filozofskih problema kao i istraživanje
spoznajnoteoretskih fundamenata matematike i empirijskih znanosti.

1946 godine lord Russell je publicirao svoju POVIJEST ZAPADNE
FILOZOFIJE koja će svojim stajalištima vršiti golem uticaj na nove
generacije britanskih filozofa. Alfre Ajer je kasnije Russellovoj Povijesti
pridodao i svoj rad FILOZOFIJA U 20 STOLJECU pa je tako trebala biti
kompletirana cjelokupna i obimna povijest filozofije koja ce snagom
svoga utjecaja i jasnoćom svojih misli nadmašiti sve suvremene
preglede filozofskih problema i povijesti zapadne filozofije.

Poglavlje 10 Druge knjige ove Povijesti ima u vidu Muhamedansku
kulturu i filozofiju. Riječ je o periodu koji obuhvaća razdoblje od 7 do
12 stoljeća. Russell napominje da se Hegira, Muhamedov put od Meke
prema Medini dogodio 622 godine i neposredno nakon njegove smrti
otpočinje arapsko osvajanje zemalja koje se odigrava izuzetnom
silinom. Na Istoku Sirija je bila okupirana 634 godine i potpuno

145
pokorena u periodu od naredne dvije godine. 637 napadnuta je Perzija
a njeno pokorenje dovršeno je 650 godine.

Indija je napadnuta 664, Konstantinopolj je bio opkoljen i opsjedan
669 i nanovo 716-17 godine. Prema Zapadu ovaj se pokret nije
dogodio brzo. Egipat je pokoren 642, Kartaga ne prije 697 godine.
Španija, izuzev malog područja na sjeverozapadu osvojena je 711-12.
Ekspanzija na Zapad, izuzev na Siciliji i Južnoj Italiji zastala je porazom
Muhamedanaca u borbi na Toursu 732 godine baš 100 godina nakon
smrti Proroka. Otomanski Turci koji su konačno osvojili
Konstantinopolj pripadaju kasnijem razdoblju.

Ova ekspanzija nije, međutim, značila proganjanje drugih religija nego
naprotiv, značila je toleranciju Kršćana, Jevreja i Zoroasterijanaca,
Naroda Knjige kako ih Kuran zove kao i one koji su slijedili učenje
Svetoga Pisma. Arapi su stvorili svoj imperij bez teških borbi i ratnih
razaranja i civilna administracija koja je već postojala u tim zemljama
sačuvana je gotovo netaknutom.

U oba slučaja, i u slučaju Perzije i Bizantskog carstva, civilna vlast je
bila visoko organizirana a Arapi su prihvatili upravu obrazovanih ljudi.
Međutim, nama je teško vjerovati da su starosjedioci napustili
kršćanstvo samo kako bi izbjegli nove namete.

Osvrćući se uglavnom na Avicenu i Averoesa Russell zaključuje svoje
razmatranje riječima:”Arapska filozofija nije važna kao originalno
mišljenje. Ljudi kao Avicena i Averoes su u bitnome komentatori.
Govoreći općenito, pogledi vise znanstvenih filozofa dolaze od
Aristotela i neoplatoničara u logici i metafizici, od Galena u medicini, i
iz indijskih izvora u matematici i astronomiji, a medu mističkim
religioznim filozofima, to je također jedna mješavina starih perzijskih
vjerovanja”... i nešto kasnije Russell pise:”Muhamedanska civilizacija u
svojim najboljim danima bila je izuzetna u umjetnostima i u mnogim
tehničkim vještinama ali nije pokazala kapacitet,” it showed no
capacity. . . ”,za nezavisnom spekulacijom u teoretskim pitanjima. ”

146
Zanimljivo je da Russellova Povijest ne spominje na primjer al-Kindija
koji je danas poznat kao prvi arapski filozof u strogo etičkom smislu i u
manje striktnom kulturnom smislu koji je prvi uveo grčko i indijsko
pisanje u muslimanski svijet. Al-Kindijev doprinos izvornom
filozofskom i teološkom pokretu u devetostoljetnom Islamu i njegov
napor za izvornošću i napor da otkloni opasnost prirodne averzije
prema svom mišljenju i asimilaciju stranih koncepata i metoda, stavlja
ga na posebno mjesto u cjelini historije filozofskog mišljenja u Islamu.

Jedna ozbiljna povijest filozofije kojoj je namjera sagledati sve ozbiljne
konzekvencije u razvoju zapadnog mišljenja ne bi smjela također
zaobići niti cijelu jednu naturalističku filozofiju koju vezujemo za al-
Ravandija i al-Razija čije studije grčkog mišljenja ostavljaju netaknutim
njihovu vjeru u takva esencijalna islamska vjerovanja kao sto su
stvaranje svijeta u vremenu, realnost božje sveobuhvatne providencije
i valjanost profetičke objave.

Dalje, ne bi smjela izostaviti ime al-Farabija bolje poznatog u klasičnim
izvorima i medu latinima u srednjem vijeku kao Abunaser pa niti danas
izuzetno značajnu matematičku filozofiju koja u formi epistolarnog
pjesništva raspravlja o brojevima i njihovoj biti, kvantiteti i kvaliteti i
koja je držala da je izučavanje filozofije preduvjet za studij mnogih
aspekata prirodne znanosti, dakle, koja je vjerovala da je znanost
brojeva korijen za ostale znanosti, izvor mudrosti, polazna točka
spoznaje i porijeklo svih koncepata.

Ova je filozofija govorila o numeričkom, geometrijskom i
harmonijskom ratu kako bi se uzdiglo do najviše spoznaje odnosno do
spoznaje o Alahu. Za 10 stoljeće vazan Abu Hajan al-Tauhidi i njegovi
sljedbenici, Jahija-b-Adija i drugi. Russell doduše spominje al-Gazalija
ali nedostaje spomen na, na primjer, sufijsku filozofiju kao i mnogi
drugi.

Islamska filozofija produkt je složenih intelektualnih procesa u kojima
Sirijci, Arapi, Perzijanci, Turci, Berberi, Bosnjaci i ostali uzimaju aktivno
učešće. Arapski element je najutjecajniji tako da možemo govoriti

147
zapravo o Arapskoj filozofiji. Medij u kojem pisci koji dolaze iz tako
udaljenih zemalja kao Kurasan i Andaluzija izabiru za ekspresiju svoga
mišljenja od 8 do 17 stoljeća bio je arapski. Najznačajniji element koji
je značio kohezivnu silu u ovom kosmopolitskom miljeu i koji je
determinirao njegovu formu i pravce bio je, barem u prvim fazama
razvoja islamske filozofije, upravo arapski.
Bez interesa Arapa za klasično staro naučavanje teško da bi ovaj
intelektualni proces bio učinjen i pripravljen. Arapi su bili ti koji su, dok
su ostali narodi asimilirali običaje, manire i učenje subjekt naroda,
doprinijeli univerzalnom razvoju filozofije jedinstvenom u cijelom
kompleksu muslimanske kulture i islamske religije.
Taj svijet, sa platoničkim i aristotelovskim tendencijama, iznio je na
vidjelo muslimanske filozofe koji su konstruirali i elaborirali metafizičke
sisteme izuzetne složenosti i originalnosti.

Danas je ova slika jasnija nakon opsežnih istraživanja koja su poduzeta
u Sharifovoj POVIJESTI MUSLIMANSKE FILOZOFIJE ili HISTORIJI
ISLAMSKE FILOZOFIJE Majid Fakhrija ili u radovima Amera Alija i Igbala
koji oboje smatraju da je Islam bio svagda u miru sa znanošću i u
bitnim činjenicama direktno odgovoran za razvoj znanstvenog duha u
Srednjem vijeku uopće, pa prema tome i u Europi.

U drugom slučaju, suprotstavljajući se Russellovom poimanju držimo
da su upravo brojni faktori doprinijeli brzom razvoju Islama. Padom
rimskog cara Herakliusa 610 godine otpočeo je period teških borbi
između Perzijanaca i Bizantinaca koji su bili uključeni u dugu borbu za
vojnu hegemoniju na Bliskom Istoku. Ova borba je oslabila, u stanju
rata, obje sile i to u takvom opsegu da su arapske vojske bile u stanju
iznijeti seriju značajnih pobjeda protiv ovih dviju superiornih i velikih
armija. Pri tome svagda treba imati na umu da Arapi nisu bili iskusni u
ratovanju u velikoj skali.

Također religijske različitosti u kojima žive Nestorijanci, Monofisiti i
Melhiti koji su bili ortodoksi bile su izvor trajnog i opceg nezadovoljstva
sa subjekt naroda Egipta, Sirije i Iraka. Nije stoga iznenađujuće da su u
takvim okolnostima Arapi bili pozdravljeni kao oslobodioci glavnom

148
većinom ovih naroda koji su se nadali da će arapsko pokorenje značiti
kraj opsesivnom nastupu Konstantinopolja koji se nametao kao arbitar
i čuvar ortodoksije posebno nakon kralja Justinijana. Arapski osvajači,
gledajući u cjelini, nisu intervenirali u akademske potrebe studenata
kao na primjer u Edesi , Nibisu i drugim centrima na Bliskom Istoku.
Teologija i filozofija bile su osigurane trajnom slobodom koju su i Arapi
uživali.

I konačno, upitno je također i to nasilno harmoniziranje filozofskog
svijeta Grka i religijskog pogleda u Islamu koji se uglavnom vezuje za
al-Kindija i Ibn Ruzda. Islam je mišljen kao jedna religija ispravnog
činjenja, ispravnog mišljenja i ispravnog govorenja utemeljena na
božjoj ljubavi, univerzalnoj skrbi i jednakosti ljudi u svjetlosti
Gospodina. Tako Islam doživljavamo kao religiju koja je u suglasju s
progresivnim tendencijama i koja je dinamički agent civilizacije.
Međutim, Islam nije samo mišljenje, niti je pak samo osjećanje ili samo
činjenje - to je zapravo jedna ekspresija cjeline čovjeka, totalno
iskustvo realiteta kojeg reflektira upravo filozofija.

Ovo konkretno iskustvo, ovaj konkretni svijet koji je reprezentiran u
Kuranu, jest stvorena realnost u kojoj i aktualno i idealno bivaju
zajedno i pokazuju se u jasnom racionalističkom smislu. Ali nije iz toga
razloga solidan i jednom za svagda dovršen univerzum ili finalni
produkt kojeg je Alah zgotovio nego radije jest jedan univerzum koji
svagda realizira sebe kroz svoje mnoge zgode u prostoru i vremenu.
Čovjek jest dinamička sila u ovom kosmosu, principijelni moment i
suradnik sa Alahom u procesu realiziranja beskonačne potencijalnosti
svijeta. U religioznom iskustvu to je predstavljeno tako da čovjek
razumijeva složene aspekte dinamičke realnosti koja je u procesu
stvaranja. Ovo iskustvo ima jedan izvanjski ili empirijski karakter i
jedan unutrašnji ili mistički. Test njegove originalnosti nije samo
pragma nego također jest filozofski i spekulativan i to iskustvo nije bez
kognitivnog sadržaja. U Kuranu, na primjer, univerzum je mišljen kao
biće sposobno za kontinuirani razvoj i model ovog razvoja nije fiksiran i
statičan. Međutim, valja spomenuti, također, da ništa nije tako strano

149
kuranskom pogledu kao ideja da je univerzum samo privremeni rad
bez unutrašnje svrhe.

Koncept čistog trajanja daje odgovor na pitanje o naravi realiteta kao
duhovnog principa koji svagda sebe realizira u unutrašnjem pokretu
dinamičkog rasta. To je trajanje. Priroda, realitet jest upravo scena na
kojoj se odigrava drama Alahove bezgranične manifestacije. Priroda
jest božansko sebstvo sto je karakteristika sebstva čovjeka.

I tako islamsko mišljenje, s obzirom na reakciju protiv grčke filozofije,
ističe kuransko stajalište konkretnosti realnosti u oba smisla, i u
empiričkom i u duhovnom smislu. Rođenje Islama znaci zapravo
rodenje induktivnog intelekta koji je omogućio rast znanstvene kulture
modernog tipa. Reakcije mnogih teologa kao na primjer Ibn Hazmija i
Ibn Tajmijaha protiv Aristotelove logike dovela je do rasta induktivne
logike J. Stuarta Milla i empiricima modernog znanstvenog mišljenja.

Roger Bacon je općenito hvaljen od strane evropskih historičara kao
onaj koji je otpočeo sa novim duhom znanstvenog istraživanja ali ne
treba smetnuti s uma da Bacon zahvaljuje svoje znanstveno
obrazovanje islamskim sveučilištima Spanije.
Stoga treba staviti u pitanje mišljenje sa sadržaj grčke filozofije
svekoliko determinira karakter Muslimanske Kulture. Grčko mišljenje
ima u vidu prije svega apstrakcije dok Islam svagda ističe ono
konkretno i dok je fundamentalna ideja grčkog mišljenja proporcija,
dotle muslimanska kultura, u svom spekulativnom i mističkom
aspektu, ima posjedovanje i užitak Beskonačnog.

Stoga prihvaćamo ispriku Russella iz Predgovora njegove Povijesti
zapadne filozofije, ispriku specijalistima različitih škola i individualnim
filozofima. Russell kaže u tom pregovoru: “Sa vjerojatnim izuzećem
Leibniza svaki filozof kojeg sam tretirao u ovoj knjizi bolje je poznat
drugima nego meni. ”

Hvala!!

150
18. 7. 1999.

151
152
O Omeru Hajamu iz izvora Nizamija
Prosodiste i Ali Ibn Zaida

Kada smo bili djeca otišli smo Gospodaru po Vrijeme
Radi Vremena bili smo zavedeni našim vlastitim Gospodarom
Počujte što se na kraju zbilo, što nas je snašlo
Došli smo poput vode i otišli poput vjetra.

Do 1941 godine datum rođenja Omera Hajama bio je posve nepoznat.
Onda je Svami Govinda Tirta publicirao rad NEKTAR UZVISENOG,
HAJAMOV ZIVOT I. RADOVI. U ovoj knjizi on je iznio da je Hajam rođen
18 maja 1048 godine. Taj datum je otkriven na temelju Hajamova
horoskopa koji se kao podatak nalazi u jednom od ranijih biografskih
nota o njemu ali je dugo bio ignoriran od istraživaca.

Sovjetska Akademija znanosti i Institut teoretske astronomije našli su
da je ova kalkulacija točna. Suvremeni istraživači se također slažu da je
1131 godina Hajamove smrti. Ovi datumi govore nam da je Hajam živio
kada je turski Sultan Saljug proširio i konsolidirao svoju vlast nad
Perzijom i kada su se posljedice ove vlasti osjećali i u Nisapuru,
Hajamovom rodnom gradu.

Ime Hajam znaci "proizvođač šatora". Ovaj zanat pripadao je
Omerovom ocu Ibrahimu tako da se čini da je Omer izasao iz te
urbane, dobrostojece, zanatske klase grada Nisapura. Između 1031
i1040 Saljug Togril Beg konačno okupira Nisapur i njegove turske
konjičke trupe otpočinju duge borbe u Kurasanu. 1040 godine ugledni
ljudi grada Nisapura pristaju na sporazum s Togril Begom kako bi sto
prije došlo do restauracije mira i poretka.
U Nisapuru su djelovali kako Jevreji i kršćani tako i Zoroasterijanci.
Hajam je bio upoznat sa svim iluminatima ovih pokreta, ali u njegovo
vrijeme ove su ideje uglavnom bile apsorbirane u sufijsko učenje čiji je
najveći predstavnik u Kurasanu bio Abu Said Ibn Abi-l-Hair i koji je bio
utjecajan u Nisapuru. Umro je 1049 godine. Riječ sufi porijeklom je
arapska riječ za vunu, suf.

153
Sljedbenici sufijske filozofije nosili su vunene ogrtače. Kada su
naučavali siromaštvo također su nazivani dervišima a rijec derviš znaci
siromašan.

Rane referencije o Hajamu ne daju nikakve indikacije da je on bio
pjesnik nego ga nazivaju filozofom, a njegovi radovi otkrivaju ga
istovremeno kao velikog matematičara. U knjizi napisanoj u drugoj
dekadi 12 stoljeca filolog Az-Zamaksari napominje da je Omer Hajam
posjetio jedno od njegovih predavanja i da je bio upoznat na arapskom
pisanom poezijom sirijskog pjesnika Al-Marija koji je umro kada je
Hajamu bilo oko 10 godina. Az-Zamaksarijevi opisi o Omeru Hajamu
upućuju također na druga dva izvora koja su preživjela ta burna
vremena pisana od suvremenika koji su ga poznavali.

Prvi od tih izvora nalazi se u knjizi CAHAR MAGALEH,cetri rasprave,
pisanoj oko 1155-6 od Nizamija Prosodista iz Samarganda. Ovaj rad
donosi izvješća i rasprave o pjesnicima, astrolozima i liječnicima. To je
zapravo kompendij pisan kao vodič za mlade ljude koji su voljni
pripremiti svoj životni put kao službenici dvora. Iako odjeljak o
pjesnicima uključuje lijepe primjere fine panegiričke poezije, kratki
stihovi nastoje dokazati poetičku silu naspram djetinjasta i rastresena
razuma vladara, to ovaj rad ipak ne raspravlja o rubaijama niti upućuje
na Hajama.

Referencije o njemu pojavljuju se u odjeljku o astrolozima. Nije čudno
da su Hajamovi biografi bili tihi kada je bilo rijeci o njegovom
pjesništvu i to možda zbog toga što u 12 stoljeću nema perzijskog
uglednika koji bi svoju snagu iskazivao upravo svojim pjesništvom.

Filozofi kao Hajam i Avicena imali su rubaije ali njihova slava nije
počivala na pjesništvu nego na njihovim znanstvenim i filozofskim
raspravama. To ipak nije smetalo Nizamija Prosodistu da spomene
Hajamove rubaije kao neobavezno, slobodno pjesništvo i to u svojem
eseju posvećenom civilnim službenicima i uglednicima upućujući ih na
to kako duboko upravo stihovi mogu imati i berićetno uticati na duše
umnih vladara.

154
Hajam je bio slavan kao astronom u dobu u kojem je živio. Tako je bio
određen da pravi astrološka predviđanja. Nizami piše da Hajam nije
imao "nikakvo veliko vjerovanje u astrološka predviđanja niti sam ja
vidio ili čuo za ijednog velikog čovjeka koji bi imao takvo vjerovanje. "
U svojem skeptičkom stajalištu Hajam je bio blizak Aviceni a ovaj je čak
napisao i knjigu pobijajući to učenje. Nizami nam priča o jednoj zgodi
kada je Hajamu bilo naređeno da načini predviđanja ali ovoga puta iz
meteorologije koja je radije prihvaćao nego ona iz astrologije. Godine
1114 Saljug princ je pitao Hajama da izabere vrijeme kada ce dani biti
lijepi za kraljevski lov.

Hajam je odabrao dane nakon oluje u prvom jutru koji su bili bez kiše i
snijega čineći tako njegova predviđanja posve točnim. Drugo
predviđanje prema Nizamijevim navođenjima bio je susret sa
Hajamom u gradu Balk u godini 1112 ili 1113. Nizami piše da je bio
Hajamov učenik i da je posljednji put vidio svog učitelja posve slučajno
u kuci prijatelja u Ulici Prodavača robova u Balku.

Tamo u sredini "sretnog zajedništva" Hajam izjavi da će njegov grob
biti na mjestu "gdje će drveće bacati svoje cviječe na mene dvaput u
godini". To se činilo Nizamiju nemogućim "iako sam znao da netko kao
on ne bi govorio besmislene rijeci". Nizami je došao u Nisapur nekih 23
godine kasnije, 4 godine nakon Hajamove smrti 1131.

On je našao njegov grob položen ispod vrtnog zida preko kojeg su bila
naslonjena stabla kruške i breskve. Puno je cvijeća napadalo tako da je
grob bio posve sakriven. Nizami se prisjeti Hajamovih rijeci i stane
gorko plakati za svojim starim učiteljem.

Nekih 40 godina nakon Hajamove smrti Ali Ibn Zaid dovrši kolekciju
života i radova poznatih filozofa uključujući i biografiju o Hajamu. Svoj
rad je nazvao UCITELJ, FILOZOF I AUTORITET ISTINE, UMAR IBN
IBRAHIM AL HAJAM, sto znaci Omer sin Ibrahima proizvođača šatora.
Ovaj rad ne spominje Hajamovo pjesništvo nego ga navodi kao jednog
od najvećih racionalističkih filozofa svoga vremena.

155
Rijeci autoritet istine prevodi se kao forma titule Hujatu-l-Hag i
upućuje se samo izuzetnim ljudima knjige i učenja. Isto ime dato je
Aviceni prema kome je, kako Ibn Zaid kaže, Hajam bio drugi kao
savršeni učitelj svih egzaktnih i filozofskih znanosti njegova doba. Ibn
Zaid piše da je bio dijete od 8 godina kada ga je njegov otac upoznao
sa Hajamom koji je ispitao dječaka u izradi stihova arapske poezije.
U svojem radu Ibn Zaid također priča i o susretu Hajama i filozofa al-
Gazalija, susreta koji je po svemu sudeći bio neplodan i neprijateljski.
Al-Gazali je bio napisao knjigu Tahafutu-l-Falasifa, Destructio
philosophorum kako je ona prevedena kod latina, koja je imala
namjeru poništiti učenje i filozofiju Avicene.

Posve je razumljivo da al-Gazali kao osporavatelj grčkog učenja nije
imao simpatije prema čovjeku kakav je bio Hajam. Pa ipak pitao ga je,
ali bez nekog stvarnog interesa, za neka pitanja astronomije. Hajamov
odgovor je bio razvučen tako da je izgledalo da izbjegava pitanje i on
nije uspio završiti svoj govor kada muezis pozove vjernike iz obližnje
damije.

Al-Gazali ustane na svoje noge i rece "Došla je istina, a nestalo je laži,
laž zaista nestaje", šsto je navod iz Kurana sa kojim je al-Gazali htio
uputiti na lažnost Hajamova mišljenja.

Al-Gazali je odbacio učenje filozofije u nekih 20 točaka i interesantno je
spomenuti da se najmanje tri, i to vrlo važne točke, odnose na
pjesništvo i filozofiju koja se pripisuje Hajamu. Prva točka odnosila se
na nevjerovanje u uskrsnuće tijela nakon smrti sto je u islamskoj
eshatologiji kardinalni princip.

Mogućnost jednog života nakon smrti konstantno je u pitanju u
Hajamovom pjesništvu. Druga točka odnosila se na vjerovanje filozofa
Avicenine škole da Alah može znati jedino bit, esenciju ili ono
univerzalno ali ne i pojedinačno stvari. Filozofi su u tome slijedili
Aristotela i Plotina u mišljenju da je Alah jednostavno netjelesno
jedinstvo sa kojim deversifikacija spoznaje specifičnih entiteta može

156
biti samo u nesuglasju, ali u kojem esencija svih stvari jest implicite
data. Ovim mišljenjem u cijelosti je bilo odbačeno učenje da je Alah
stvorio sve stvari u njihovoj individualnoj formi te je tako sugeriralo
jednu limitaciju, ograničenje beskonačne spoznaje.

Tako je Hajam bio uvučen u duge filozofske rasprave u prisutnosti
vladara grada Jazda, grada na jugu Perzije. On je naljutio vladara ovog
grada odbranom Avicene. Svoja razmišljanja o tome da li Alah zna
samo univerzalno ili partikularno također je iznio u nekoliko svojih
rubaija posebno rubaiji 188

Pij vino, ono prekida misli o mnoštvu i o jednom
Raspršuje misli o 72 blebetave sekte
Ne usteži se, melem kojeg pruža
Jedan gutljaj oslobađa te tisuću bolesti

Treća točka koja je posebno dirala u učenje u Islamu bilo je Avicenina
teorija da je Zemlja nestvorena i to se mišljenje temeljilo na vjerovanju
da je Zemlja iste starosti ili "kontinuirano" s Nepokretnim Pokretačem
koji je bestjelesan i izvan vremena tako da svijet također mora biti
vječan i nestvoren. Drugi su pak odbacivali stajališta filozofa Avicenine
škole i grčke škole jer poriću činjenicu stvaranja tako da Alah čini sebe
poznatim čovjeku. Ovo odbacivanje stvaranja Zemlje i vjerovanje da
Alah jedino zna univerzalno čini da izgleda da su filozofi svjetovni. U
rubaiji 93 Hajam iznosi svoje mišljenje o tome da li je svijet stvoren u
vremenu ili je pak vječan:

Dok smo u ovoj sferi bez stabilnog boravišta
Biti bez vina i ljubavnice greška je
Koliko će dugo nade i strahovi ustrajati
Da li stvoren ili vječan jest
Kada me ne bude, stvoreni i vječni svjetovi isti su.

Slika koju nam daje Ali Ibn Zaid otkriva Hajama kao tipičnog
srednjovjekovnog učitelja koji je posebno bio sklon svim znanostima,
uključujući i medicinu, ali u bitnome sljedbenika grčke filozofije.

157
Međutim svagda moramo imati na umu da je Hajam bio filozof i
matematičar. Njegovi radovi o problemima Euklidovih Elemenata
gurnuli su naprijed teoriju brojeva koja vrijedi i danas. Kao posve mladi
čovjek u svojim dvadesetim godinama napisao je poznatu raspravu iz
algebre demonstrirajući po prvi put kako riješiti kubične jednadžbe.

U Uvodu ovog rada Hajam kaže da su strogo odgajani i originalni i
obrazovani ljudi patili u njegovo vrijeme i da su sebi mogli dozvoliti da
se specijaliziraju u jednoj grani znanosti sto je učenjaku teško
ograničenje.

Hajam dalje piše:"Većina naših takozvanih učenjaka krivotvore istinu
ostajući u granicama varljivosti i površnosti. Ono malo znanja koje
posjeduju iskorištavaju za najgore ciljeve. Spaze li čovjeka koji traga za
istinom, revan u poštenju i uklanjanju i razotkrivanju neistine i varke,
izruguju mu se i ponižavaju ga. " Komentar ove vrste objašnjava zašto,
u to vrijeme star čovjek, osjeća mizernost u pisanju knjiga i učenja.

1074 godine Hajam je bio medu astronomima okupljenim oko Saljug
Sultana i njegova poznatog ministra Nizami-l-Mulka kako bi revidirali
kalendar i izgradili opservatoriju. Nova era je uvedena poznata kao
Jajali ili Maliki era. Dan nove godine pomaknut je od točke prolaza
Sunca kroz srednju točku u sazvjezđu Riba do prve točke u Arijesu i
tako je nova era inaugurirana 16 marta 1079 godine. Gibbon je opisao
ovaj događaj kao usporediv sa Gregorijanskim stilom datiranja.
U pravljenju novog kalendara Hajam je uživao povjerenje Saljug
Sultana, ali Ib Zaid nam daje evidenciju o neprijateljskom držanju
kasnijeg vladara Sultan Sandara. Sandar je bio upravitelj Kurasana od
1117 i Sultan od 1137 do svoje smrti 1157 godine. Iako je umro prije
nego je Sandar postao Sultan, Hajam je bio u njegovoj službi kao
upravitelj Kurasana za mnoge godine. Ali Ibn Zaid nam govori da je
Sandar u svojem djetinjstvu zamrzio Hajama. Kao dijete Sandar je bio
bolestan. Hajam, zapitan za prognozu bolesti reće da je bolest fatalna.
Rob je iznio Princu Hajamov tamni sud a ovaj ga nikada nije zaboravio.

158
Ali Ibn Zaid je izvor i za Hajamov horoskop od kojeg je suvremeni
indijski teoretičar Govinda Tirta utvrdio datum Hajamova rođenja. Ali
on je također i izvor Hajamovih posljednjih trenutaka kojeg su kasnije
prihvatili mnogi historičari. Filozof je čitao iz Avicenine "KNJIGE O
LJECENJU", poglavlje o metafizici u kojem se raspravlja o Jednom i
Mnogom. To je mjesto označio zlatnom čačkalicom i sazvao svoje
ukucane kako bi poslušali njegovu oporuku i posljednju volju. Potom se
pomoli i prije no sto će izdahnuti pomiri se s Alahom govoreći:" O
Boze, poznavao sam te u skladu sa svojim sposobnostima. Oprosti mi,
jer uistinu, moje je znanje moja preporuka Tebe. "

Hvala!

24. 7. 1999.

159
160
Iz povijesti Bosne i Hercegovine

Kada je osvojio Bosnu Sultan Mehmed II el Fatih formirao je upravno
vojnu jedinicu koja se nazivala Bosanski Sandžak ili Sandžak Bosna.
Ovaj je Sandžak imao sjedište u Vrhbosni sto je današnji grad Sarajevo i
bio je dio Ejaleta Rumelija koji je obuhvaćao evropski dio Osmanskog
carstva.

Kada je završeno osvajanje zemalja koje su bile pod upravom Kosače, a
njegove su se zemlje tada protezale od Lima i Trebišnjice do Cetine,
Sultan je formirao i drugi bosanski Sandžak nazvan Hercegovina.
Krajem 15 stoljeća završeno je osvajanje u Posavini i na prostoru oko
Jajca i time je bilo kompletirano osmansko zaposjedanje Bosne koja je
od tada pa za narednih 415 godina bila svagda i u cijelosti sastavni dio
Osmanskog carstva.

Krajem 17 stoljeća unutar ejaleta Bosna nalazi se 8 sandžaka: Bosna,
Hercegovina, Klis, Zvornik, Požega, Krka, Pakrac i ponekad Bihać.
Kasnije ce se ovima pridruziti i Novopazarski sandzak.

Kada su 1592 godine Osmanlije konačno osvojili i Bihać završeno je
osvajanje cijele Bosne, onakve kakva je ona sada.

Osmanlije su stvorile sasvim novu strukturu vlasti sastavljenu od
ejaleta, kaza i liva unutar kojih su se obnašale vojnoupravna i sudijska
vlast. Novi odnosi temeljili su se na dva momenta. Prvi moment je bio
predenje položaja svih stanovnika na temelju njihove religijske
pripadnosti.

Svi su ovi stanovnici Bosne smatrani sljedbenicima Knjige, a to je
obuhvaćalo i muslimane i kršćane i pripadnike jevrejske vjere.
Muslimani su bili privilegirani kao politički narod odnosno kao narod
koji sudjeluje u upravi zemljom. Međutim, oni su bili obavezni da
ratuju za ciljeve Carstva.

161
Razlika između muslimana i ostalih pripadnika drugih naroda koji su
smatrani sljedbenicima Knjige ili pripadnicima Naroda Knjige odnosila
se na određena prava i obaveze ali su svi oni bili podjednako pod
zaštitom države i njenog zakona.

Ova razlika nije uticala na oblike i odnose života te nemuslimani nisu
bili diskriminirani u svakodnevnom životu, radu i trgovini.
Fundamentalna razlika bila je u odnosu prema pravu rata te obavezi
davanja poreza. Muslimani su, svakako, imali veću mogućnost da
napreduju u državnim i vojnim službama koje su sve do 19 stoljeća bile
zatvorene za gotovo sve nemuslimane.

Nemuslimani nisu mogli napredovati u državnoj i vojnoj hijerarhiji sve
do reformi u Carstvu ali oni nisu imali obavezu ratovanja i sa njome
povezanih opasnosti po život i imanje. U tom smislu oni su čak bili u
određenoj mjeri u prednosti. Rat je u to vrijeme bio osnova svakog
napredovanja na socijalnoj ljestvici, osnova za stjecanje novih prihoda,
ali je on također predstavljao i izvor opasnosti i gubitaka. Kada je išao
u vojni pohod spahija je imao obavezu da snosi troškove za vlastitu
opremu i za opremu svojih pratilaca.

Ako vojni pohod nije bio uspješan, a to će biti veoma cesti slučaj od
polovice 17 stoljeća, tada je rat za njega značio gubitak. Primjer
pogibije velikog broja bosanskih spahija u bici pod Siskom ili kasnije u
bici na Adi Margit Siget pod Budimom ili osobito u vojni na Bec 1683
godine koja je bila katastrofalna za Kara Mustafa Pasu i carevinu
uopće, pokazuju kako rat može biti izvor pogibije i gubitaka a ne samo
napredovanja i dobitaka.

Nemuslimani su mogli živjeti u gradovima i u tome pogledu nije za njih
bilo nikakve diskriminacije. Morali su ispunjavati određene uvjete
nužne za doseljenike i stanovati u posebnom dijelu grada koji je za njih
bio namijenjen. To međutim nije bila segregacija.

Orijentalni grad zasniva se, u praksi kako je on građen u Bosni, na
principu da ljudi imaju jedan dio zajedničkog prostora koji je definiran

162
zajedničkim općim interesima i zanimanjima a to je bila proizvodnja,
trgovina i zabava. Drugi dio gradskog prostora, u pravilu mahale, bio je
posvećen privatnom životu čija je osnova bila uređena
običajnoreligijski. To je bila sigurna zona zastičene privatnosti i u tom
smislu treba shvatiti činjenicu nastanka mahala u kojima su živjeli i
muslimani i latini katolici i ortodoksi i jevreji. Svi su imali jednako pravo
potpuno slobodno i javno obavljanje vjerskih obreda o čemu svjedoče
hramovi svih vjera nastalih na malom prostoru starog Sarajeva.

Svi su se mogli slobodno kretati. Obrađivači zemlje imali su pravo na
tapiju kao dokument koji im garantira prava i status zemljoradnika, a
sve to je davalo svima određenu i to veoma visoku pravnu sigurnost za
pripadnike svih staleža i grupa društva, a posebno zemljoradnicima i
svim kršćanima.

"Svakako najbitniji i najvažniji segment stanovništva Bosne i to po
broju i ekonomskoj političkoj snazi i po općem uticaju na ukupno
stanje stvari bili su muslimani".
Kao najbrojniji, najartikuliraniji dio ukupnog stanovništva Bosne i kao
njegov vodeći dio, muslimani su predstavljali "izvjestan totalitet u
malom". Oni su bili razvijena socijalna struktura. Svi muslimani su bili
slobodni ljudi. Ipak i medu njima postojale su razlike pa su se oni dijelili
na spahije, na slobodne ljude općenito, te na rajetine kojih je bilo i
medu njima.

Spahije su se dijelili na begove ili zamije i timarlije, a zatim na ulemu i
činovnike koji su i sami mogli biti zaimi ili timarlije. Svaka od ovih
grupacija muslimanskog dijela stanovnistva i bosanskog drustva bila je
specifična i imala je svoje vlastite interese. "Bosansko društvo
osmanskog vremena reflektiralo je sliku potpuno razvijene i
stratificirane cjeline. "

Islamizacija u Bosni nosila je mnoge veoma važne efekte. Kao prvi i
najvažniji efekt široke islamizacije Bosne javlja se sirenje pismenosti i
sire obrazovanosti, neusporedivo u odnosu na prethodno stanje. Sa
ovim u svezi dolazi do razvoja široko zasnovanog književnog staranja

163
svih vrsta i to na orijentalnim jezicima, na bosanskom jeziku a kasnije i
na latinskom. Osnivaju je brojne temeljne vjerske škole, mektebi, gdje
djeca uče osnove arapske pismenosti i upoznavahu fundamente
islamske vjere.

Zatim nastaju brojne medrese, srednje vjerske škole od kojih su neke
bile na najvišem nivou. Osnivaju se brojne javne biblioteke, a Gazi
Husrev Begova kao najveća i najznačajnija. Biblioteke postaju izvori
znanja i centri sirenja knjige. Naime, uz njih nastaju i prepisivačke
radionice koje sire rijetku knjigu. Integracija Bosne u Carstvo
uvjetovala je da su mladi ljudi iz Bosne išli u školske i znanstvene
centre tadašnjeg carstva, a to znaci cijelog islamskog svijeta, da bi učili
brojne, tada važne jezike, prije svega arapski, osmanski turski i
perzijski, bavili se mnogim znanostima kao sto su filozofija, teologija,
pravo, filologija , retorika i poetika a zatim su pisali poeziju na
orijentalnim i domaćem jeziku. Filozofija, pravo, teologija, filologija i
retorika izučavani su, a djela iz tih područja pisana su na arapskom
jeziku. Sufijska filozofija i poezija toga pravca pisani su i izučavani na
perzijskom jeziku. Politička misao, javni život, državni život, pravna
praksa, trgovina i posebno divanska poezija, te svjetovna književnost
pisani su na osmanskom turskom jeziku.

U upotrebi je bio i bosanski jezik na kojem je nastala znatna literatura
pisana arapskim pismom, a na domaćem jeziku. Ta literatura naziva se
danas alhimijado literatura. Tako se ubrzo nakon sto je nastala i
stabilizirala se vlast Osmanlija u Bosni i nakon sto je došlo do ubrzanog
procesa islamske akulturacije u Bosni nastao bogat i jako raznovrstan
duhovni i uopće kulturni život, a umjetničko istraživanje, mada je
poprimilo nove orijentalne oblike, snažno se razvilo i obogatilo ukupnu
kulturu zemlje i stanovništva.

Stoga se slažemo sa ocjenom Muhameda Filipovića iz njegova rada o
BOSNI I HERCEGOVINI objavljenog u Sarajevu 1997 godine:

"Dok je carstvo cvjetalo tj tokom 15,16,17 stoljeća Sarajevo je bilo
izraslo u velik i bogat grad za tadašnje prilike uopće. Cijela Bosna je

164
doživjela svestrani ekonomski, kulturni, socijalni razvoj i napredak.
Stoga nije točna teza pokojnog Ive Andrića koju je izložio u svojoj
doktorskoj disertaciji branjenoj 1922 godine u Grazu da je osmanski
period uprave u Bosni značio nazadak u svakom pogledu. Točno je
upravo suprotno tj. značio je obogaćenje, ali ne i svaki prekid
prethodnog razvoja. "

Hvala!
29. 7. 1999.

165
166
Arapi i pitagorejska filozofija

Preokupiranost muslimanskih mislilaca sa problemima jedinstva u
značajnoj mjeri doprinijela je usvajanju pitagorejske metafizike
brojeva. Jedno, kao u neoplatonizmu, ima poseban status upravo kao
maksimalna točka realiteta. Matematička i astronomskoastrološka
razmatranja i moralnoreligijske preokupacije doprinijele su sirenju
pitagoreizma u filozofskim krugovima Arapa.

I učenje o metempsihozi, toj hrabroj posebnosti pitagoreizma, bilo je
naučavano od takvog izuzetnog filozofa kakav je, na primjer, bio al-
Razi. Uzevši općenito, ova začudna filozofija misticizma i znanosti imala
je izuzetan utjecaj na cjelokupno mišljenje u Islamu koji je plodonosno
i berićetno dolazio pod uticaj Helena i helenskog mišljenja.

Ovaj utjecaj značio je otkrivanje posebnog mjesta muslimanske
filozofije koja sada stoji između Grčke i Orijenta generirajući tako nove
intelektualne i duhovne snage.

Ezoterički karakter pitagoreizma harmoniziran sa orijentalnim duhom
povlačenja iz svijeta predstavljao je također i jednu potragu za
sigurnosnu unutrašnjih duševnih snaga u periodu velikih političkih i
socijalnih nemira. Deseto stoljeće svjedočilo je ne samo izuzetan
intelektualni i znanstveni napredak u povijesti Islama nego također i
postepeno razlaganje političkog jedinstva u muslimanskom carstvu i
zalaz prve svjetlosti i sjaja tako karakteristična u vrijeme kraljevanja
ranih bagdadskih kalifa.

Bilo je to u vrijeme kralja Buvajhidsa da je tajno filozofsko religiozno
društvo koje je sebe nazvalo Brethren Čistoce, Ikhran-al-Safa, uzraslo u
Basri.

Prema najstarijoj arapskoj tradiciji sadržanoj u al-Sijistanijevoj knjizi
BROD MUDROSTI, SURAN-AL-HIKMAH iz 10 stoljeća i reproduciranoj
od kasnijih autora, aktivni moment Brethrena Čistoće bile su 52
filozofske epistole. Ove epistole formiraju jednu enciklopediju

167
filozofskih znanosti poznatu medu Arapima u 10 stoljeću, u kojoj
matematika i astrologija zauzimaju primarno mjesto. One su u to
vrijeme cirkulirale kroz cijeli muslimanski svijet i španski astronom al-
Majriti koji je umro 1008 i njegov učenik al-Kirmani koji je umro 1066
bili su odgovorni za uvođenje ovog mišljenja sa Istoka u Španjolsku
zajedno s drugim arapskim i grčkim manuskriptima.

Struktura i intencije ovog političkoreligijskog društva može se
ponajbolje razumjeti iz sadržaja epistole 44 nazvane Vjerovanje
Brethrena Čistoće koja započinje sa stajalištem da je Brethren grupa
sljedbenika i istraživača Istine koji se drže zajedno svojim prezirom
spram svijeta i njegove pojavnosti i svojom odanošću Istini bez obzira
na njeno porijeklo i da teologija ili "božanska znanost" jest njihov
primarni interes.

Društvo je bilo poznato po svojim diskusijama iz pitanja psihologije,
matematike, fizike, astronomije i posebno teologije i kognitivnih
predmeta. Vjerovanje ovog društva temeljilo se na istraživanjima svih
egzistirajučih stvari, vidljivih i nevidljivih, od početka do kraja, svih
stvari skrivenih ili objavljenih, manifestnih ili opskurnih koje su
derivirali iz jednog principa, jednog uzroka, jednog svijeta i jedne duše.

52 epistole o kojima je ovdje riječ predstavljaju začudan spoj
fizikalnomatematičkih ideja. Ove su epistole podijeljene u 4 grupe:
matematičke ili didaktičke, fizikalne, psiholoskointelektualne i
teoloskopravne.

Prva od 15 matematičkih epistola raspravlja o broju, njegovoj biti,
kvantiteti i kvaliteti i ima značenje jednog treninga u filozofiji i kao
preludij u studij mnogih aspekata te znanosti. U toj prvoj epistoli kaže
se da je "znanost broja korijen za druge znanosti, izvor mudrosti,
početna točka sve spoznaje i porijeklo svih koncepata. "Druga epistola
ima u vidu probleme geometrije, treća, probleme astronomije, četvrta
probleme muzike, peta geografije koja je razumljena kao grana
matematike, šesta razmatra "numerički, geometrijski i harmonijski

168
ratio", sedma i osma razmatra teoretske i praktičke umjetnosti, deveta
različitost moralnih stajališta i njihove uzroke.

Epistole broj 10 do 14 razmatraju pet razlika Aristotelove logike u
korespondenciji s 5 logičkih rasprava koje su u to vrijeme cirkulirale
medu Arapima: ISAGOGE,DE CATEGORIAE,PERI HERMENEIAS,
ANALITICA PRIORA i ANALITICA POSTERIORA. Ove epistole iako daju
značajnu ocjenu Aristotelova rada i izuzev šest pojmova kao npr.
individualno, al-shakhs, kojem su pridodani i 5 Porfirijevih koji su
vjerojatno posuđeni od al-Kindija, to one ipak ne predstavljaju
originalan doprinos logičkim konceptima i analizama. Međutim,
znanost broja i također matematičke i matematikom aficirane
epistople uključujući i one koje razmatraju etičke, umjetničke i logičke
predmete predstavljaju najviši stupanj filozofskog i metafizičkog
mišljenja.

Predmet druge ili fizikalne grupe koja sadrži 17 rasprava korespondira
fizikalnim raspravama Aristotela: PHYSICA ili DE AUDITU (SAMI-AL-
KIJAN), DE CEALO ET MUNDO, DE GENERATIONE ET CORRUPTIONE,
METEOROLOGICA,DE PORTIBUS i DE SENSU i uključuje takve naslove
kao na primjer o biti prirode, mineralogija, botanika, priroda života i
smrti, priroda užitka i bola, transmigracija i uskrsnuće duše, granice
ljudskih spoznajnih mogućnosti i uzroke različitosti jezika u svijetu.

Psiholoskointelektualnu grupu otpočinje rasprava koja razmatra
"mentalne principe" u skladu s pitagorejskim učenjem i učenjem
Brethrena. Slijedeća uzima u obzir probleme intelekta, prirodu ljubavi
posebno mističke ljubavi, prirodu uskrsnuća, broj i varijetete kretanja,
uzroke i posljedice i, konačno, definicije i deskripcije.
Pravnoteološku grupu predstavlja 11 epistola koje imaju u vidu takva
pitanja kao sto su vjera i vjerovanje, značenje zajednice s Alahom kroz
moral i duhovno pročišćenje, vjerovanja škole Brethren i njenih
asocijacija, proročanstvo i njegove uvjete, djelovanje duhovnih i
duševnih snaga, džinove, anđele i demone, broj i političke ustave,
providenciju ili uređenje svijeta, ono magijsko, talismane i konacno
prirodu anđela, džinova i demona.

169
Ova suma filozofskih znanosti koja je bila poznata Arapima u 10
stoljeću slična je, kako kaže autor, vrtu neizrecivog i magijskog u kojeg
"mudar i nesebičan vlasnik" poziva svakoga i pomaže mu u užitku
plodova. Samo nekoliko će doista uspjeti u ovoj prilici dok druge
odvlaci sumnja i neznanje. Kako bi odagnao njihove sumnje vlasnik
izlaze primjere plodova ovog vrta tako da svi mogu isprobati njegove
užitke.
Epistole prezentiraju jednostavno ono skriveno, zapravo mudrost sa
kojom svatko može biti upoznat ali dublje i skriveno znanje osigurano
je samo onima koji su ušli na vrata vrta.

Tajna mudrosti ove škole može se također razumjeti i kao poziv za
ocjenom ovog mišljenja koje ima u vidu ono skriveno te je stoga
upravo filozofija, radije nego uvod u okultnu spoznaju. Kao ilustracija
pitagorejskih i neopitagorejskih simpatija škole Brethren može
poslužiti istraživanje njenih matematičkofilozofskih pretpostavki i
posebno ontologijski koncept broja sa kojim je Brethren slijedio
Nicomachusa i Pitagoru "monoteističkog mudraca koji je pozdravljen
od Harana". "Realno jedno" koji je sinonim za stvar, latinski res, jest
najopćenitiji pojam koji je definiran od autora Epistola kao onaj "koji
nema dijelova uopće i biće nedjeljivo, jest jedno i nedjeljivo".

"Figurativno jedno" međutim referira na sumu ili kolekciju stvari tako
da je izgovoreno u jedinstvu kao npr. jedna stotina, jedna masa. Broj ili
multiplikacija raste progresivnim dodavanjem jednog za kojeg je
rečeno da je "prvi princip broja".

Od cijelih brojeva broj 4 okupira posebno mjesto ne samo u
matematici ili aritmetici nego također i u kompoziciju Univerzuma kao
cjeline. "Mnoge prirodne stvari koje su stvorene od Alaha jesu od
četri" kao na primjer četri elementa, četiri primarne kvalitete, četri
godisnja doba, četri ugla zemlje. Razlog za ovo jest da je Alah htio da
prirodni entiteti reflektiraju ili imitiraju supranaturalne entitete
podjednako sadržavajući grupu od četri entiteta: Alah, Univerzalni
Razum, Univerzalna Duša i Primarna Materija. Relacije Alaha do

170
multiplikacije partikularnog u svijetu korespondiraju relacijama Jednog
do broja uopće tako da je Razum Dva, Duša Tri i Materija četri.

Ako bi se ovo pravilo htjelo zadovoljiti, nužno je uzeti u obzir da je Alah
stvarao "od Svjetlosti Njegove posebnosti i jednostavne supstancije
zvane aktivni um, kako je stvorio Dva od Jednog putem ponavljanja i
kako je stvorio "univerzalnu i nebesku Dušu" od "Svjetlosti Razuma",
materiju od "Kretanja Duše" i konačno mnoštvo stvari u svijetu od
materije kroz međurazumijevanje Razuma i Duše u istom smislu u
kojem je On stvorio prvih četri cijela broja ponavljanjem Jednog. " Zato
valja reći da je Alah prvi princip svih stvari u točno istom smislu u
kojem je broj jedan prvi princip broja.

Broj i njegove kombinacije su dakle esencijalne ili supstancijalne
karakteristike stvari. Ove karakteristike se pojavljuju ne iz naše
koncepcije broja ili naše procedure brojanja nego iz same prirode
stvari na koje broj može biti apliciran.

Autor Epistola misli da je fundamentalno mjesto skole Brethren u
diskusiji o broju da demonstrira kako vlasništvo broja jest prototip za
vlasnistvo stvari tako da "bilotko tko razumije broj, njegovu prirodu,
vrste, klase i vlasništvo razumjet će kvantitet različitih vrsta stvari i
njihovo vlasništvo i mudrost koja stoji iza njih, njihove specifične
kvantitete i razlog zašto nisu niti vise niti manje. "

Za Alaha, stvoritelja svih stvari, bit će aktualno Jedno u svakom
pogledu tako da nije učinio sve stvari potpuno jedno ili potpuno
mnogo nego je naredio da one budu jedno u pogledu materije, a
mnogo u pogledu forme. Alah nije učinio da stvari trebaju egzistirati
niti u dijadama niti u trijadama ili dekadama. . . nego radije one trebaju
korespondirati numerički i posjedovati vlasništvo, potpunu skalu
brojeva sa kojima aktualno korespondiraju.

Drugi glavni razlog ovoj diskusiji brojeva jest taj da predstavlja preludij
za spoznaju Duše. Studij brojeva sigurno će pokazati da mnogi brojevi
u mnogo slučajeva egzistiraju u Dusi u smislu u kojem oni egzistiraju u

171
supstanciji općenito. Ova spoznaja o Dusi priprema fundament za visu
spoznaju u kojoj je upravo filozofija ona koja jest spoznaja Alaha kako
je i rečeno: "On koji zna sebe (i svoju Dušu) zna svog stvoritelja" ili "On
koji zna sebe zna najbolje svog stvoritelja. "

Hvala!

5. 8. 1999.

172
173
174
Arapska predaja i zapadna filozofija

Danas bih slušaoce bosanskog radija upoznao s odnosom Islama i
Zapadnog mišljenja te sam svoj prilog nazvao:

Ne možemo ovdje posebno razmatrati koji su sve prelomi momenti bili
odlučujući za oblikovanje nove znanosti u Europi, dakle, one znanosti
koja vrijedi od 15 stoljeća nadalje. Možemo pretpostaviti - za razliku od
interpreta Cassirera i Krampfa i onih teoretičara koji se uglavnom
pozivaju na njihova povjesničarska istraživanja koja u grafičkom
prikazivanju Nikole Oresmea otkrivaju onu značajnu predradnju u
zasnivanju nove europske znanosti - da je taj put pripremio svojom
misaonom, svjesno simboličkom, dakle, matematičkom predodžbom
beskonačnosti svijeta, upravo Nikola Kužanski.

Tu se, naime, Božja beskonačnost mogla prikazati matematičkim
simbolom. U našem svijetu konačnih stvari ne postoji nešto najveće.
Oko svakog konačnog kruga može se opisati još veći. Alah je tako nešto
apsolutno najveće, sveobuhvatno. Utoliko je sličan beskonačnom
krugu i svijet je suprotnosti. Alah je kao počelo svijeta jedinstvo
suprotnosti. To je jedinstvo za nas neshvatljivo.

No upravo njegova neshvatljivost prikazuje se paradoksalnim
matematičkim osobinama beskonačnog. Sto je krug veci to je manje
zakrivljen. Beskonačan krug istovjetan je beskonačnom pravcu. Bog je,
kao sto je Majster Ekhart također napominjao, beskonačna kugla kojoj
je srediste svugdje, a opseg nigdje. Alaha ne ograničuje ništa, on
obuhvaća sve i ništa nije udaljeno od njega nego sve lezi u njegovom
središtu. Alahova beskonačnost nadilazi svaki pojam tako da je i
beskonačna kugla samo usporedbe s Alahom. Svijet je naprotiv u
strogo geometrijskom smislu beskonačna kugla. Tako je on sam
geometrijska usporedba s Alahom.

Ne treba ovdje posebno napominjati i upozoravati kako je ovo
mišljenje imalo reperkusije u renesansnoj filozofiji i znanosti na primjer
kod Giordana Bruna za kojeg je Nikola Kuzanski "divni Kuzanac". Prije

175
svega želimo pokazati neposredne veze muslimanske geometrije i
geometrijske imaginacije i ove, u Nikole Kuzanskog profilirane,
kosmološke spekulacije.

Također treba upozoriti i na jedan problem koji nas navodi, prije svega,
na filozofiju Ibn Ruzda poznatog pod imenom Averroes, jer nije
isključeno da je matematički pojam Alaha kod Majstera Ekharta i
Nikole Kuzanskog pojam koji je baštinjen od tog muslimanskog filozofa
i muslimanskih matematičara. I to prije svega upravo s obzirom na
središnji pojam Ibn Ruzdove filozofije, na pojam SFERE kako je ona
tumačena i razumijevana u njegovoj raspravi o vječnosti i
beskonačnosti svijeta, o Alahu i uzročnosti sto je donosi u knjizi
TAHAFOT-AT-TAHAFOT.

Negativna teologija, počevši od Majstera Ekharta i drugih, tom pojmu
SFERE ili KUGLE dala je negativno obilježje, negativnu konotaciju. Kod
Nikole Kuzanskog, na primjer, kaže se da je s jednog stajališta Alah
doista nijekanje, jer sto se mora specificirati ili potvrditi tj. što se mora
shvatiti, to nije Alah. Kada bi, naime, bio ono sto je moguće
specificirati i shvatiti bio bi već konačan i nesposoban ispuniti
beskrajnu zadaču sjedinjenja Univerzuma. Gledan tako, ALAH JE
APSOLUTNO NISTA, ALAH JE PRAZNINA.

Toma Akvinski koji muslimanskim filozofima duguje mnogo, pozivajući
se na Pseudo Dionizija, iskazat će također da pojam Alaha sadržava
negaciju - stoga je ovo posljednja istina ljudske spoznaje Alaha da
čovjek zna da Alaha ne poznaje ukoliko spoznaje da ono sto je Alah
nadilazi sve sto o njemu razumijemo.

Čudan je ovaj moment nesposobnosti apsolutne spoznaje na koji
nailazimo i gotovo da granici s kartezijanskom skepsom koja dovodi u
pitanje posljednje očitosti. Stoga bismo mogli reći jedno: dok je
islamski moment istaknuo afirmaciju principa Alahove opstojnosti, u
našem kontekstu drugačije rečeno, beskonačne kugle ili sfere, dotle je
Zapad svagda isticao moment negacije. Pritom se ne smije smetnuti s
uma da Zapad vrlo dobro poznaje značenje negacije za pitanje o Alahu:

176
polazeći od novoplatonizma , velika tradicija theologiae negativae
nalazi se ne samo u Pseudo Dionizija, Scota Eurigene, Majstera Ekharta
nego i kod Nikole Kuzanskog i Tome Akvinskog pa čak i u Kanta.

Sa stajališta negativne teologije u Alahu se ne nalazi ništa doli
beskonačno. Zbog toga nije moguća spoznaja niti u ovom niti u
budućem svijetu jer je svako stvorenje koje ne može obuhvatiti
beskrajno svjetlo, prema Alahu tmina. On je naprotiv poznat jedino
samom sebi. Za govor o Alahu to znaci da su u teološkim iskazima
negacije istinite, a pozitivni iskazi nedostatni. Isto tako negativni iskazi
su to istinitiji sto više dobivaju nesavršenstva od naprosto savršenog -
reći ce Kuzanski. Stoga imamo dojam da je Islam unekoliko stvarniji bez
obzira sto mu mnogi pripisuju mističko značenje, dok je, nasuprot
tome, isticanje negacije i praznine ili tvrdnja da je Alah naprosto NISTA
jedan upravo mistički element. Kao NISTA ne misli se jednostavno
NIKAKVA STVAR, ne misli se nikakvo relativno ništa, nego upravo
APSOLUTNO NISTA koje obuhvaća sve bivstvujuće. Ovaj kršćanski
pojam i predodžba o Alahu kao vita negativa pokazuje sličnost s
predodžbom o Alahu kao o praznini. Za Alaha ne vrijede, dakle, niti
pozitivni niti negativni predikati, nije on niti supstancija, niti gibanje,
niti kauzalni odnos, niti jedinstvo, niti mnoštvenost, niti bitak , niti
nebitak, on je bez imena i predikata, ni neko posebno biće ni
jednostavno ništa. Ali Alah nije izan svijeta pojava.

Štoviše on je istovjetan s pojavama svijeta. On je naime zbilja pojava
svijeta, njegova istinska narav. Time sto se otkriva i otklanja lažna
realnost pojava objelodanjuje se istinska narav apsoluta. On je ono
neodređeno par exelence i zato nepristupačan objektivirajučem umu,
dostupan jedino možda mudrosti koja s njim intuitivno postaje jedno.
Nijekanje je tako sredstvo da se otkrije realnost, transcedentni temelj
svemu i ujedno istinska narav stvari, kao norma istinitog i laznog.
Apsolut se spoznaje u nedualistickoj intuiciji, u mudrosti, i ona je sama
ta intuicija kao i sam Alah.

Za nas je ovdje, međutim, važno istaknuti moment komplementarnosti
Islama i pozitivnih matematičkih znanosti na način koji proizlazi kako iz

177
muslimanske filozofije i teologije tako i iz muslimanske znanstvene
spekulacije. Bitno je uočiti momente preoblikovanja istaknutih
pojedinačnih znanosti antičke baštine, Euklidove geometrije i ostale
grčke i indijske matematike, a potom i same grčke prirodne znanosti
uopće koja je u svim svojim ograncima početak naših razvijenih
znanosti. Pri tome se ne smije previdjeti silovita promjena smisla
matematike i geometrije, kao i formalnoapstraktnog naučavanja o
brojevima i veličinama. Postavljaju se novi zadaci, univerzalniji zadaci
koji su starim Grcima i Indijcima bili unekoliko strani.

Muslimanski znanstvenici već su poznavali idealizirane empirijske
brojeve, mjere veličina, empirijske prostorne figure, točke, duzine,
površine a s tim zajedno i stavove i dokaze geometrije koje su
pretvorili u idealne geometrijske stavove i dokaze. Još vise od toga: s
radom na geometrijskim problemima nastala je impozantna ideja
jedinstvene teorije usmjerene s aksiomatiziranju svih temeljnih
pojmova upravo prema jednoj složenoj cjelini sastavljenoj od ciste
racionalnosti. Rad muslimanskih znanstvenika na geometriji i sfernoj
trigonometriji veoma je uznapredovao.

Danas stoga možemo tvrditi da je tu otkrivena mogućnost
beskonačnog zadatka, beskonačnog apriorija koji mi vezujemo uz
pojam geometrijskog prostora i uz pojam geometrije kao znanosti.
Veoma važan napredak ostvaren je i u raspravama o petom postulatu i
konstrukciji beskonačnog pravca.

Taj se moment očituje i u filozofiji Ibn Ruzda Averoesa u kojoj se zrcali
matematički i filozofski napor konstrukcije idealnog prostora kojem
pripada univerzalni sustavni beskonačni apriori, a odatle i jedna
beskonačna u sebi zaokružena sustavna matematička teorija koja od
akiomatskih pojmova konstruira s originalnom jednostavnošću. Na
osnovu toga možemo reći da je ovdje posrijedi fundamentalna ideja
RACIONALNOG BESKONACNOG UNIVERZUMA BITKA, SFERE ILI KUGLE
rečeno u našem kontekstu, koji je povezan s geometrijom i
matematikom uopće, dakle, racionalnom znanošću koja njime

178
sustavno ovladava. I taj svijet je upravo PUNI SVIJET. To je beskonačni
svijet, beskonačni i u prostoru i u vremenu.

To je svijet idealnosti kojemu može pristupiti upravo jedna razrađena i
konzistentna matematička metoda. Stoga je i napredovanje u spoznaji
tog svijeta beskonačno gotovo kao i kod Kanta: razum doseže do
pojava ali ih ne premašuje te prema tome ne zatvara univerzum
znanja.

I ta znanost o kojoj cijelo vrijeme ovdje govorimo nije bez DUSE točno
onako kako stoji zapisano u Kuranu:

Tako mi Sunca i svjetla njegova,
i Mjeseca kada ga prati,
i dana kada ga vidljivim učini,
i noži kada ga zakloni,
i neba i Onoga koji ga sazda,
i Zemlje i Onoga koji je ravnom učini,
i duše i Onoga koji je stvori
pa joj put dobra i put zla shvatljivim učini,-
uspjeće samo onaj ko je očisti,
a biće izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi!
( 91 ,1-10)

Hvala!
8. 8. 1999.

179
180
Misticizam Ibn Arabija

Duh Velikog Postojstva (Univerzuma)
ovo je malo Postojstvo (Čovjek)
Da nije njega Alah ne bi rekao
"Ja sam najveći i svemogući"
Neka te moja nepredvidivost ne zbunjuje,
kao ni moja smrt ili uskrsnuće
Jer ako me ispitaš
Ja sam velik i sveobuhvatan
i vječno i prolazno
očituje se kroz moju Bit.

Misticizam Ibn Arabija

Posljedica izvanredne složenosti Ibn Arabijeve osobnosti jest složenost
njegova načina mišljenja i stila pisanja. Teškoće razumijevanja njegova
djela katkad su prisutne i kod onih koji su dobro upoznati s osobenim
aspektima njegova mišljenja. Ibn Arabi je bio pobožan čovjek, asketa i
mistik pored toga sto je bio učenjak muslimanskog zakona, teologije i
filozofije.

Njegov rad je stoga začudan spoj svih ovih predmeta. On svagda
pokušava interpretirati građevinu islamskog mišljenja u svjetlu
painteističke teorije jedinstva čitava bića ili pak pokušava pronaći
opravdanje za ovu teoriju u samim islamskim tekstovima. Obje metode
idu ruku pod ruku s dva različita jezika: s ezoteričkim jezikom
misticizma i egzoteričkim jezikom religije. Tako Ibn Arabi nalazi u
mističkom iskustvu najvišu sintezu u kojoj su Alah i panteističko Jedno
pomireni. Na primjer u njegovom FUSUSU i u izvjesnoj mjeri u
FUTUHATU kuranski tekstovi i tradicije Proroka razumijevaju se
mistički ili pak panteistički.
Štoviše dok izvodi vlastite ideje iz kuranskih tekstova on sabire
materijal iz svih izvora koji predstavlja sada okvir njegove vlastite
meditacije. Veliki dio sastavnih elemenata Ibn Arabijeve filozofije
izveden je kako iz islamskih tako i neislamskih izvora. On je pred

181
sobom imao izvanredno bogatstvo muslimanskih znanosti kao i riznicu
grčkog mišljenja sto su je prenijeli muslimanski filozofi i teolozi. Uz to
bila mu je bliska i literatura ranih sufija. Iz svih ovih izvora Ibn Arabi
posuđuje ono sto je pogodno, a umijećem interpretiranja predstavlja
ove elemente u skladu s vlastitim idejama.

On je unio strucne izraze tradicionalne filozofije i teologije kao i
kuranske pojmove sasvim različita značenja. Preuzeo je od Platona,
Aristotela, stoika, Filona i neoplatonista pojmove za koje pronalazi
ekvivalent u Kuranu ili u spisima sufija i skolastičkih teologa. To
objašnjava ekstenzivan i u neku ruku nekonzistentan rječnik njegovih
spisa. Svaki put kad misli da bi mogao biti pozvan zbog znamenja
nekog iskaza on iznosi drugo značenje koje će uvjeriti izazivače. Upitan
sto znaci kada kaže:

O Ti koji me vidiš dok ja tebe ne vidim
Kako Ga cesto ja vidim dok on mene ne vidi

On je odgovorio:

O Ti koji me vidiš - Uvijek spremna na grijeh
Dok ja tebe ne vidim - Kako me prekorjevaš
Kako ga cesto ja vidim - Da daruje pomoć svoje Milosti
Dok on mene ne vidi - Kako Njegovu Milost tražim

Kada su njegovi suvremenici čitali njegov TARGUMAN- AL-ASVAG za
koji se pretpostavlja da je pisan o božanskoj ljubavi, oni u Divanu nisu
našli ništa izuzev pjesama koje opisuju lijepe žene, ljupke scene iz
prirode i obične ljudske strasti. Oni su optužili Ibn Arabija zbog toga što
se zaljubio u kći Sejha Makim-al-Dina čije je tjelesne i moralne kvalitete
opisao u uvodu Divana.

Kada je to čuo napisao je komentar o djelu tumačeći ga sasvim
alegorički- nije porekao da voli Nizam, ono sto je poricao bilo je da on
nju voli na način običnih smrtnika. Za nj ona je bila simbol i forma

182
sveobuhvatne Ljepote koja se manifestira u beskonačnoj raznovrsnosti
stvari. On piše:

"Svako ime koje kažem odnosi se na nju, a svako prebivalište ja
oplakujem kao njezino prebivalište. . . rijeci mojih stihova nisu drugo
do znaci duhovnih činjenica koje udaraju na moje srce. Neka Alah
sačuva čitaoca ovog Divana od ispraznih misli koje ne priliče ljudima
plemenite duše i uzvišenih želja, jer su srca takvih ljudi zaokupljena
samo nebeskim stvarima. "

Premda su Ibn Arabija oštro napadali, njegovo učenje ne samo da je
preživjelo te napadaje već je izvršilo najdublji uticaj na tok čitavog
kasnijeg sufizma. Njegovi sljedbenici na Istoku nazivaju ga Al Sejh al
Akbarom, najveći doktor, koju titulu do tada nije dobio nijedan sufija.
Izgleda da je njegov uticaj najjasnije došao do izražaja u prekrasnim
djelima mističke poezije Perzije od 13 do 15 stoljeca. Iraki, Sabistari i
Gami bili su nadahnuti Ibn Arabijem. Njihove ode uglavnom su odjek
ideja autora FUSUSA i FUTUHATA koje ovdje ulaze u sastav
veličanstvene poezije perzijskog uma.

Fundamentalne ideje su one božanskog jedinstva, univerzalne ljubavi i
ljepote. Alah je opisan kao izvor i najviša osnova svih stvari. On se
vječno objavljuje u beskonačnim oblicima pojavnog svijeta. Svijet je
stalan proces nastajanja i mijenjanja. Božansko svjetlo osvjetljava sve
cestice Bića upravo kao sto božanska imena oduvijek iluminiraju vječno
potencijalne realnosti stvari. Kada ovi realiteti postanu aktualni u
prostoru i vremenu oni reflektiraju, kao ogledala, božanska imena koja
im daju njihovo izvanjsko postojanje. Pojavni svijet je teatar u kojem se
sva božanska imena pojavljuju a COVJEK je pak jedino stvorenje u
kojem se manifestiraju ova imena.
Evo sada Irakijevih stihova gdje on sažima Ibn Arabijevu teoriju o
mikrokosmosu:

Premda ne Forma proglašava
Adamovim sinom
Moj stupanj Istine izborio je

183
visoko mjesto
Kada u ogledalo ljepote
pogledam
Kosmos u njemu moj lik
otkriva
U nebeskom Suncu jasno me vidi
svaka sićušna molekula.
Ocean je kap sto nadire
iz moga mora
Svjetlo tek bljesak
mog golemog sjaja
Od prijestolja do hasure
Sve sto jest čini se cesticom prašine
nošene Sunčevim trakom.
Kada padne Veo atributa Bića
Moja Divota blistavim se svijetom širi.

Alah je u Ibn Arabijevoj metafizici jedan nespoznatljiv i nesaopćiv
realitet, izvan misli i deskripcija a pojavljuje se u njegovoj teologiji kao
objekt vjerovanja, ljubavi i obožavanja. Vatrenost religijskog osjećanja
prisutna u njegovim spisima povezuje se za njegovu koncepciju Alaha u
smislu monoteističke koncepcije Islama. I doista, on pokušava pomiriti
ove dvije koncepcije ali njegov Bog u strogo religijskom smislu nije u
skladu s Islamom ili bilo kojim drugim vjerovanjem.

To nije eticki i personalni Bog religije već ESENCIJA svega sto se
obožava i voli u svim religijama: "Bog je odredio da ne obožavaš nista
osim Njega". To je dakle otvoreno dopuštanje svih vrsta obožavanja
sve dok obožavaoci prihvaćaju Boga izvan vanjskih formi svojih
bogova; oni nazivaju svoje bogove ovim ili onim imenom, ali gnostik, al
arif, naziva svoga Boga Alahom.

Posebni objekti obožavanja produkt su ljudskog uma ali Bog, Apsolut je
nestvoren. Boga ne smijemo ograničiti na bilo koju formu, posebnu
formu vjerovanja isključujući druge forme nego ga moramo priznavati
u svim formama podjednako. Svesti ga na jednu formu kao sto su to

184
učini kršćani jest nevjerstvo, kufr, ali ispovijedati ga u svim formama
podjednako jest duh istinske religije. Ova univerzalna religija koja
propovijeda da su svi obožavani objekti forme Jednog Vrhovnog
Božanstva ishod je Ibn Arabijeve metafizičke teorije da je zbilja
konačno jedna:" Ljudi različito vjeruju u Boga, ali ja priznajem sve sto
oni vjeruju. " Također to jedinstvo izraženo je stihovima:

Moje je srce postalo staništem svake forme,
Ono je pašnjak gazela i samostan kršćanskih redovnika,
I hram za idole i Kaba za hodočasnike,
I Ploća Petoknjižja i Knjiga Kurana,
Slijedim vjeru ljubavi ma koji put njezine kamile uzele,
Jer to je moja religija i moje vjerovanje.

Krajnji cilj cjelokupnog misticizma je Ljubav a u Ibn Arabijevu
mističkom sistemu to je puna realizacija jedinstva Zaljubljenika i
Ljubljenog. Štovanje Božanstva samo je oblik ekstremne Ljubavi.
Nijedan objekt ne obožava se ako u njega nije uložena neka vrsta
Ljubavi. Ljubav kao božanski princip povezuje sve stvari zajedno i
prožima sva bića. To znaci da je najviša manifestacija u kojoj se Alah
obožava upravo Ljubav. Drugim riječima, univerzalna Ljubav i
univerzalno obožavanje dva su aspekta iste činjenice. Mistik koji vidi
Alaha , Ljubljenoga, u svemu, obožava ga u svemu. To je Ibn Arabi
sažeo u slijedećim stihovima:

"Zaklinjem se stvarnošžu Ljubavi da je Ljubav uzrok sve Ljubavi. Da nije
Ljubavi u srcu, Ljubav, Alah, ne bi bila obožavana. "

Alah kao objekt obožavanja stoga počiva u srcu kao najviši objekt
Ljubavi. On nije djelotvorni uzrok filozofa ili transcedentni Bog
mutazilita. "On je u srcu Svoga Sluge i blizi mu je nego njegova vratna
žila. Moje nebo i moja zemlja ne sadržavaju mene," kaže Poslanikovo
predanje, "ali ja sam sadržan u srcu moga Sluge koji je Vjernik. "

Hvala!
6. 1. 2000.

185
186
Rabija al Adavija od Basre

Rabija al Adavija od Basre bila je poznata žena mistik. Bila je poznata
po tome sto je zagovarala bezinteresnu ljubav prema Alahu. Rođena je
u siromašnoj kuci, ukradena je još kao dijete i prodana u ropstvo.
Međutim, njena pobožnost, posvećenost pobožnu životu i molitvi
omogućila joj je da zadobije slobodu. Odlučila se da prihvati život u
celibatu unatoč mnogim bračnim ponudama. Jednom joj je njen
pratilac sugerirao da u proljeće izađe iz kuće i da promatra Alahova
djela i djela Alahove ljepote. Kažu da je odgovorila: "Dođi ti unutra da
možeš promatrati njihova tvorca. Kontemplacija o Tvorcu odvratila me
je od razmišljanja o onome sto je on stvorio. "

Fundamentalni njen doprinos misticizmu bilo je načelo bezinteresne
ljubavi spram Alaha. Za većinu mističara, njezinih suvremenika, vodeći
motiv za asketizam i usmjerenje ka onome svijetu bio je strah od
Džehenema ili nagrada Dženetom. Rabija je međutim pokušala
pokazati da Čovjek koji nastoji da postigne jedinstvo s Alahom može
zaboraviti na oboje. Atar priča da su jednom do nje došli mistici a ona
ih zapita:"Zašto se molite Alahu"?" Jedan odgovori: "Postoji sedam
stanja u Džehenemu i svatko ce proći kroz njih pa se molim iz straha i
užasa od njih". Drugi odgovori: "Osam stanja Dženeta mjesta su velike
sreće a onome tko se moli obećano je da će stalno ostati tamo". Rabija
odgovori: "Loš je sluga onaj koji se moli Alahu iz straha od kazne ili
zelje za nagradom". Oni je upitaše: "Zašto se ti moliš ako ne želiš u
Dženet?" Ona odgovori: "Ja pretpostavljam Susjeda susjedovoj kuci (tj.
Denetu)". Još je dodala da se Alahu treba moliti čak i ako strah i
nagrada nisu pokretači.

Pričalo se da je Rabija jednom trčala s vatrom u jednoj a s vodom u
drugoj ruci. Ljudi je upitaše za smisao tog cina. Ona odgovori:"Idem da
upalim vatru u Dženetu i da prolijem vodu na Džehenem kako bi obje
koprene posve iščezle za hodočasnike i kako bi njihov cilj bio siguran, a
Božje sluge mogle vidjeti Alaha bez ikakvog cilja nade ili motiva straha.
" U slijedećim stihovima ona razlikuje dvije vrste ljubavi, egoističnu i
bezinteresnu:

187
Voljela sam te na dva načina, Sebično
i ljubavlju koju zaslužuješ
u Sebičnoj ljubav nasla sam u tebi svoju Radost
dok sam prema svemu drugom bila Slijepa
ali u ljubavi koja ti stremi Bezinteresno
Veo se podigao da mogu gledati Tebe
a kako Slava u tome ili onome nije moja
u tome i onome Slava je potpuno Tvoja.

Predmet bezinteresne ljubavi prema Rabiji jest jedinstvo s Alahom.
Ona kaže: "Nadam se sjedinjenju s Tobom jer to je cilj mojih htijenja. "

Hvala!

10. 2. 2000

188
189
190
Opće napomene o arapskoj astronomiji

Otkad se pojavljuje historija znanosti kao znanstvena disciplina, a to je
od vremena prosvjetiteljstva, arapska znanost ili pojedini njeni aspekti
bili su konstantno spominjani od filozofa i historičara znanosti. Na
primjer za Condorseta arapska znanost bila je garancija kontinuiranog
progresa prosvjetiteljstva koje se oslobađalo dominacije predrasuda i
mračnjaštva.

Za Montukla arapska znanost nije samo skica znanosti već fakt
neobično bitan u historiji matematičkih disciplina. Međutim, filozofi i
historičari toga vremena primili su samo eho arapske znanosti koja im
je bila dostupna preko latinskih prijevoda. Stoga se valja čuvati
prekomjernih generalizacija ili pogrešaka u perspektivi i imati na umu,
na primjer, da kada govorimo o matematičkoj znanosti da znanost ne
zadržava istu vezu sa svojom historijom. S druge pak strane,
astronomija je u najvećoj mjeri čvrsto povezana sa svojom historijom
posebno ako računamo na vrijednost opservacija koje su sačuvane u
knjigama u mnogim periodima vremena i koje su konsultirane od
sljedbenika.

Konzekventno tome, arapska znanost i astronomija zauzima
privilegirano mjesto zaokupljajući pažnju takvih historičara znanosti
kao sto su bili Kausin de Perseval, Delambre i pored svih Sedilo, da
ovdje spomenemo samo francuske učenjake na početku 19 stoljeća.
Kasnije, u istom stoljeću, uvid u arapske znanosti doživljava promjene.
Njemačka romantika, njemačka romantička filozofija i njemačka
filološka škola daju značajan podstrek filološkim i historijskim
istraživanjima. Historija arapske znanosti razmatra se u rapidnom
opsegu, a studije grčkih i latinskih tekstova vise nisu dovoljne.

Europa 19 stoljeća pokazuje izuzetan interes za arapsku znanost i u toj
situaciji pokazuje se nezaobilaznim razmatranje arapskog znanstvenog
rada. Čak i glavno djelo LE SISTEME DU MONDE Pijera Duhema
pokazuje tu neizbježnu nužnost da historičari klasičnih znanosti, bez
obzira na njihov doktrinarni pogled, razmatraju dostignuća arapske

191
znanosti. Ovdje je ova znanost razmatrana kao sljedbenik one
helenske.

Građen dekadama rad Aleksandra von Humbolta i ostalih dao je
osoben put boljem poznavanju arapske znanosti i njenom doprinosu
klasičnim disciplinama. U arapskoj znanosti realizirana je
potencijalnost helenske znanosti. Riječ je o tendenciji koja otpočinje
grčkim znanstvenicima a onda prekoračuje granice ove kulture i njene
tradicije. To postaje znanost svjetskih dimenzija koja je razvijena oko
Mediterana ali je zapravo forum razmjene svih civilizacija od centra
prema periferiji starog svijeta.

Interes za astronomiju bio je konstanta arapske kulture od kraja 8
stoljeća i predstavlja zavidnu zbirku studija kao i veliki broj
znanstvenika koji su radili na teoretskoj astronomiji, značajan broj
privatnih ili javnih opservatorija koje su bile sukcesivno aktivne kao i
značajan broj preciznih opserviranja koja su zabilježena između 9 i 15
stoljeća.

Znanost astronomije je uglavnom definirana sa dva pojma: ILM AL
FALAK ili znanost nebeskog kretanja i ILM AL HAJA ili znanost strukture
kosmosa. Ovaj posljednji pojam može biti preveden u mnogo slučajeva
kao kosmografija. Također mnogi astronomski radovi identificiraju se
sa riječju ZIJ a ovaj pojam perzijskog porijekla korespondira grčkom
pojmu KANON i u svom strogom smislu odnosi se na kolekciju tablica
kretanja za zvijezde i planete, ali također uzet kao generički pojam
predstavlja glavne astronomske radove koji uključuju ove tablice.

Astronomski pojam koji je općenito uzet za zvijezde jest KAVKAB,
KAVAKIB, dok riječ slična značenja NAJM, NUJUM ima mnogo vise
astrološke konotacije i astrologija je opisana u terminima IL AHKAM AL
NUJUM SINA AT AL NUJUM TAJIM. Međutim ILM AL NUJUM, sto znaci
znanost zvijezda može uključiti i astronomiju i astrologiju kao dva
različita pristupa istom realitetu.

192
Na arabijskom poluotoku i također na Bliskom Istoku tradicija
opserviranja neba veoma je duga. Jedna od ovih tradicija koja je
postala dobro poznato mišljenje arapski astronomi zovu RASPRAVA O
ANVA. Pojam ANVA jest plural od rijeci NAV sto označava opserviranje
neke grupe zvijezda. Ova rasprava o ANVA koja je pisana od 9 stoljeća
kao serija almanaha raspravlja također i meteorološke probleme.

Prvi znanstveni astronomski tekstovi prevedeni na arapski u 8 stoljeću
indijskog su i perzijskog porijekla, a u 9 stoljeću pojavljuju se prvi
prijevodi sa grčkog jezika.

Grčki tekst razlikuje fizikalnu astronomiju u starom smislu te rijeci i
matematičku astronomiju. Fizikalna astronomija razmatra globalnu
fizikalnu reprezentaciju kosmosa i to u smislu čistog kvalitativnog
mišljenja. To je astronomija kojom dominira Aristotel sa svojom
koherentnom organizacijom svijeta u koncentričnim pokretnim
sferama sa centrom u kojem je Zemlja i ona je stabilna. Prva zvjezdana
sfera jest ona Mjeseca, sub lunarni svijet jest svijet dobra i zla,
supranaturalni svijet jest pozornica permanentnog i uniformnog
kretanja koje jest jedino kretanje koje iskazuje perfekciju nebeskih
tijela dok zvijezde imaju svoju vlastitu sferu, a izvan su zvijezde
stajačice koje zaokružuju cijeli kosmos.

Matematička astronomija zahtjeva pak cistu teoretsku geometrijsku
reprezentaciju Svemira baziranu na preciznim numeričkim
opservacijama odbacujući, ako je to nužno, kompatibilitet
koherentnog svijeta fizikalne astronomije. Njen interes je pronaći
geometrijske parametričke modele sposobne za računanje i mjerenje
nebeskih fenomena omogućujući kalkulacije pozicija zvijezda u datom
momentu i usporedbe sa tablicama njihovih kretanja.

Tako je dakle viđena astronomija u Grka a u grčkoj astronomiji
Ptolomej je znanstvenik čiji su radovi najviše studirani, komentirani i
citirani od kasnijih arapskih i drugih astronoma sve tamo do 17
stoljeća.

193
Njegovi glavni radovi su ALMAGEST, PLANETARNA HIPOTEZA, FASEIS i
PRIRUCNE TABLICE. Almagest ili VELIKI MATEMATICKI KOMPENDIJUM
proslijeđen je od originalnog grčkog teksta do nekoliko arapskih
prijevoda, Planetarna Hipoteza čija je četvrtina bila prezertirana na
grčkom danas je poznata u kompletnoj arapskoj verziji. Faseis koji
raspravlja o pojavljivanju i nestajanju zvijezda stajaćica prije Zore i
nakon Sumraka ima dva dijela. Sadržaj prvog dijela koji sadrži cistu
teoretsku analizu poznat je jedino kroz arapski tekst.

Tri indijska astronomska teksta spominju se u prvoj generaciji arapskih
znanstvenika. ARIBATIJA pisana od Arijabhata 499 godine spominje se
kod arapskih autora pod naslovom AL-ARJABHAR, zatim rad
Brahmagupta koji je pisan 665 a poznat je kod Arapa pod naslovom ZIJ
AL-ARKAND i još jedan rad pisan pri kraju 7 stoljeca ili na početku 8
poznat pod arapskim naslovom ZIJ AL SINDIHIND. Ovi tekstovi
predstavljaju indijsku kosmologiju i predstavljaju one momente u
indijskoj tradiciji koji su povezani s ranim periodom Helenske
astronomije i možemo reći da predstavljaju izvjestan broj elemenata
koji nas vračaju na vrijeme Hiparhusa.

Oni sadržavaju nekoliko teoretskih metoda kalkulacija za astronomske
tablice i nekoliko parametara za kretanje zvijezda. Glavni indijski
znanstveni doprinos u tom području je uvod sinusa u
trigonometrijskim kalkulacijama koji je sada mnogo pristupačniji nego
one kalkulacije koje se uzimaju u grčkoj astronomiji prije Hiparhusa.

U Perziji pod Sisanidsom znatna aktivnost u znanstvenoj astronomiji
razvijena je na Pahlavi jeziku pod indijskim i grčkim utjecajima. Tako je
na primjer Almagest preveden na Pahlavi jezik već u trećem stoljeću.
Perzijski rad na astronomiji primarno je orijentiran prema astrologiji i
jedini tragovi koji postoje mogu se naći u arapskim tekstovima od kraja
8 stoljeća. Ovi prijevodi referiraju posebno kraljevske tablice.

ZIJ AL-SAH i to u nekoliko sukcesivnih verzija. Ove tablice zavise
principijelno od indijskih parametara.

194
Historija arapske astronomije može biti ugrubo podijeljena na dva
velika perioda sa 11 stoljećem kao onom bitnom točkom preokreta. Od
9 do 11 stoljeća arapski rad predstavlja uglavnom i ekskluzivno
razmatranje geometrijskih modela koji se pripisuju Ptolomeju koji se
sada kritički sagledava na temelju novih opservacija. U 11 stoljeću Ibn
al-Hajsam čini evaluaciju znanstvenih radova koji su prikupljeni kroz 2
stoljeća u svom radu SUMNJE U SVEZI SA PTOLOMEJEM. On je sačinio
katalog svih neriješenih nekonzistencija koje se mogu pronaći u
Ptolomejevim radovima i to u Almagestu, Planetarnoj hipotezi i
njegovoj Optici ali bez toga da je dao neke svoje solucije.

Ovo kritičko procjenjivanje vodilo je privremenim znanstvenim
dilemama dok su rješenja mogla biti pronađena izvan okvira u kojima
se astronomija nalazila. Rješenja dva vrlo različita pristupa
znanstvenom fenomenu bila su, dakle, potražena jedan na
Muslimanskom Zapadu a drugi na Istoku. U Andaluziji postojala je
tendencija novog usvajanja aristotelovkih principa odbacujući teoriju
epicikla sto je moglo biti mnogo dosljednije u fizikalno astronomskom
stajalištu.

Najkarakterističniji reprezentant ove škole bio je Al-Bitruji ali njegovi
fundamenti gotovo su u cijelosti bili filozofski. Tako je bilo nemoguće
sačiniti račune na podlozi njegovih filozofskih preokupacija ili ih pak
verificirati numeričkim opservacijama. Ovaj pristup je zapravo bio
neproduktivan iako je u filozofskom pogledu bio neobično važan i
interesantan. Na Istoku odgovor je bio vise znanstven i doprinio je
onome sto možemo nazvati drugim velikim periodom arapske
astronomije kada je istraživanje računa za kretanje nebeskih tijela
otvorilo put novim geometrijskim modelima epicikla koji su i dalje
geocentrični ali neptolomejski. Ovaj esencijalni rad bio je poduzet od
tima okupljenog oko Maraga opservatorije.

Hvala!

23. 3. 2000

195
196
O odnosu Alaha i svijeta u filozofiji Ibn Sine ili Avicene

Alah je izvor svjetlosti nebesa i Zemlje. Primjer svjetlosti njegove je
udubina u zidu u kojoj je svjetiljka, svjetiljka je u kandilju, a kandilj je
kao zvijezda blistava koja se uzdiže blagoslovljenim drvetom
maslinovim, i istočnim i zapadnim, cije ulje gotovo da sija kad ga vatra
ne dotakne- sama svjetlost nad svjetlošću. Alah vodi ka svjetlosti svojoj
onoga koga on hoće. Alah navodi primjere ljudima, Alah sve dobro zna.
(24, 35)

Reći-On je Alah-Jedan. Alah je utočiste svakome. Nije rodio i rođen nije
i nitko mu nije ravan ( 112, 1-4)
Reći-Utičem se gospodaru svitanja od zla onoga sto on stvara i od zla
mrkle noći kada razastre tmine i od zla smutljivca kad smutnje sije i od
zla zavidljivca kad zavist ne krije. (113, 1-5)

Reći-Tražim zaštitu gospodara ljudi, vladara ljudi, Boga ljudi od zla
šejtana napasnika koji zle misli unosi u srca ljudi, od džinova i od ljudi.
(114,1-6)

Ovo predavanje o odnosu Alaha i svijeta u filozofiji Ibn Sine ili Avicene
ja, sa nježnom ljubavlju i skrbi, posvećujem mojoj prijateljici Amiri

Od Alaha nužno postojećeg proizlazi sama prva inteligencija jer se iz
Jednog apsolutno jednostavnog može emanirati samo jedna stvar.
Međutim, narav, priroda prve inteligencije nije vise apsolutno
jednostavna. Kako nije nužna po sebi, ona je tek moguća, a njezinu
mogućnost aktualizira sam Alah. Proces emanacije nastavlja se dok se
ne dođe do najniže i desete inteligencije koja upravlja sublunarnim
svijetom, a u većine muslimanskih filozofa ona nosi ime Anđela
Gabrijela. Ovo ime joj se pripisuje zbog toga sto daje forme materiji
ovoga svijeta, kako onoj fizičke naravi tako i umu. Otuda joj naziv
Davalac Formi - dator formarum.

Proizlaženje nematerijalne inteligencije iz Najvišeg Bića emanacijom
ovdje se nastoji upotpuniti stajalište o Alahu kako ga je formulirao

197
Aristotel prema kojem nema prijelaza od Alaha, Jednog ka svijetu
odnosno mnoštvu. Prema muslimanskim filozofima pak Alah jest u
Sebi i daleko iznad stvorena svijeta ali ipak postoje posredne sveze
između apsolutne vječnosti i nužnosti Alaha i stvarnoga svijeta i
slučajnosti. Na primjer, ova je teorija znatno zadovoljavala
muslimansko vjerovanje u Anđele. To je, zapravo, prvi slučaj koji
naznačava kako su muslimanski filozofi preradom grčke filozofske
tradicije ne samo nastojali izgraditi racionalni sistem, već je taj i takav
racionalni sistem trebalo sada integrirati u tradiciju Islama.

Pitamo se sada dali teorija emanacije razara nužnu razliku Tvorca i
Stvorenja, to je ono sto je poznato kao TAT TVAM ASI. Bez sumnje ovaj
tip panteizma kako je u biti dinamički razlikuje se od onih
apsolutističkih i statičkih formi, no on može značiti koncept
reapsorpcije stvorenih bića u bice Boga.

Alah i samo Alah apsolutno je jednostavan u svome Bitku, sve ostale
stvari dvostruke su naravi. Što je Alah, odnosno, sto je njegova
Esencija, identično je s njegovom Egzistencijom. Tome nije tako s
drugim Bicima jer ni u jednom drugom slučaju Egzistencija nije
identična s Esencijom, sa Biti. Prema tome, Alahova Egzistencija jest
nužna, Egzistencija drugih stvari samo je moguća i izvedena iz Alahove.
Svijet kao cjelina slučajan jest, ali ga upravo Alah čini nužnim, njegova
nužnost izvedena je iz Alaha. Stoga Egzistencija jest vise jedan odnos
spram Alaha: ako promatramo stvar u odnosu prema Božanskoj
Egzistirajučoj Sili, ona postoji nužno, i dalje, njezina je Egzistencija
inteligibilna; ako se pak gleda izvan odnosa spram Alaha, njezina
Egzistencija gubi svoju inteligibilnost i značenje,

Dakle, Egzistencija jest odnos spram Alaha i stoga nije nešto Obično,
Obični Akcident. Ako se Egzistencija proglasi onim nepostojećim onda i
to nepostojeće mora postojati. Zato kada kažemo da je nešto
akcidentalno onda, zapravo, treba misliti da je to Sveprožimajuće.
Dakle, kad god se nešto posve jasno razlikuje jedno od drugog, ta
razlika se mora odnositi na dva različita ontološka entiteta i kada god
dva pojma dolaze u nekoj Stvari zajedno, onda je taj međusobni odnos

198
akcidentalan, odnosno, kao da se htjelo da budu zajedno ali se svaki
mora naći kao postojeći za sebe.

Prema Ibn Sini, Esencije postoje u Alahovom umu i u umu aktivnih
inteligencija prije individualnih Egzistencija koje ih potvrđuju u
izvanjskome svijetu, a one također postoje i u našim umovima prije
individualnih Egzistencija. Međutim, ove dvije razine Egzistencije neke
Esencije vrlo su različite. One se razlikuju ne samo u tome sto je jedna
kreativna a druga imitativna; u svom istinskom Bitku Esencija nije niti
univerzalna niti partikularna, Esencija jest upravo Esencija.
Ibn Sina kaže da su i univerzalnost i partikularnost akcidenti koji se
događaju ili zbivaju Esenciji. Univerzalnost se događa samo u našim
umovima pa Ibn Sina smatra da nas um apstrahira univerzalije ili opće
pojmove kojima je osposobljen da se bavi svijetom beskonačnih
različitosti sažeto i znanstveno dovodeći u svezu jednu identičnu
duševnu konstrukciju s jednim brojem objekata. U vanjskome svijetu
Esencija ne postoji izuzev u nekome metaforičkom smislu.

Postojeće u vanjskome svijetu pojedinačni su konkretni objekti od
kojih ni dva ne mogu biti posve ista. On kaže: "Nemoguće je da
pojedina esencija postoji identično u mnoštvu", i ponovno: "Apsolutna
ljudskost nije ljudskost od Amra, ona se razlikuje od njegove
zahvaljujući određenim okolnostima. Ove određene okolnosti igraju
ulogu u pojedinačnoj osobi Zaida a također i ulogu u čovjeku ili
ljudskosti utoliko ukoliko se odnosi na njega. "

Iz ovoga je posve jasno da Esencija prividno biva umjenjena u svakoj
individui. Zato moramo reći da je, ako Esenciju gledamo kao
univerzalnu, konkretna određena Egzistencija nešto izvan i iznad
Esencije, ona je nešto dodano Esenciji, ona je akcident Esencije. Zato je
čak i ono ne-postojeće NESTO jer je o njemu moguće govoriti.
Međutim pozitivno individualno postojeće vise je nego prosto Nešto.
Ako se pak Egzistencija pripiše Esenciji ta Egzistencija biva ekvivalentna
izričaju JEST NESTO, JEST NESTO BITNO.

199
Jedini princip individualne Egzistencije jest Alah, Davalac Postojanja,
materija je slučajni i neredoviti princip Egzistencije koji dopunjuje
vanjske atribute mnoštva.
Ako je Alah bez Esencije i atributa kako se on na bilo koji način može
dovesti u odnos spram svijeta. Za Aristotela, na primjer, svijet sebe
predstavlja kao istinito Drugo- on nije niti objektom kreacije niti zelje
pa niti spoznaje Božanstva. Aristotelov Bog vodi blažen zivot vječne
samokontemplacije a svijet se organizira u kosmos ljubavi i cuđenja
Njemu da bi postao kao on sam.

Muslimanska filozofska tradicija povezuje Božju apsolutnu
jednostavnost s idejom da u spoznavanju sebe Alah implicite spoznaje
Esenciju stvari. Božja samospoznaja je ipso facto spoznajom drugih
stvari, jer spoznavajući sebe Alah nužno spoznaje Bića koja proizlaze iz
Njega. Prema filozofskoj tradiciji helenizma, Alah, u najboljem slučaju,
može znati samo Esencije ili univerzalije, a ne partikularno postojećeg
Bića. Za Ibn Sinu, pak, Alah ipak zna sve partikularno na univerzalan
način.

Kako je Alah emanativni uzrok svega postojećeg, on zna i ta postojeća
bića i Odnose koji vladaju medu njima. Alah zna, na primjer, da će
poslije takva niza događaja biti pomrčina Sunca, i kako zna sve sto
prethodi i sto dolazi poslije te pomrčine, on na određeni način zna
njene kvalitete i osobine, on , dakle, zna kakva će ta pomrčina biti i
može je posve razlikovati od ostalih događaja čak iste vrste. Međutim,
kad do konkretne pomrčine stvarno dođe u vremenu, Alah je, s
obzirom da nije subjekt vremenske promjene, ne može znati. Ali on je i
ne treba znati na taj način, jer je on već zapravo zna.

U pogledu Božjih atributa Volje i Stvaranja ovdje stvari stoje tako da
Alahova Volja nije drugo do nužni nastanak svijeta iz Njega i Njegovo
Samozadovoljstvo kroz to. Stvaralačka aktivnost Alaha znaci vječitu
emanaciju ili nastajanje svijeta, pa jer je ova emanacija utemeljena u
intelektualnoj naravi Alaha, ona ima karakter nepromjenjive
racionalne nužnosti. Iz Alaha nastaje svijet i Alah je svijetom
zadovoljan i raspoložen je prema njemu.

200
Svijet tako postoji vječito sa Alahom, a materija i forme vječito idu iz
Njega. Islamska ortodoksija gnušala se ovog koncepta, ali je Ibn Sina
ipak htio pokušati opravdati potrebe religije i razlog da se izbjegne
ateizam. Za ove svijet postoji vječno bez Alaha. Za Ibn Sinu, također,
svijet vječno postoji, ali kako je on po sebi slučajan potreban mu je
Alah i vječno je zavisan od Njega.

Za razliku od ateizma koncept zahtjeva Alaha koji daje Bit svemu
postojećem; da bi izbjegao pan-teizam, pak, on traži da se Biće Alaha
bitno razlikuje od Bića Svijeta.

Glavni problem vječnosti svijeta sto ga naglašavaju protivnici ove
doktrine kroz čitavu povijest mišljenja, jest taj da vječnost uključuje
stvaran beskonačni niz u prošlosti. U odgovoru, tamo još od Kantova
vremena, rečeno je da nije nemoguće zamisliti beskonačnost u
prošlosti, jednako kao sto ju je posve moguće zamisliti i u budućnosti.
Nema ništa besmisleno u polaženju prema natrag od bilo kojeg danog
trenutka i u prelaženju kroz prošlost ako se pri tome ni u jednom
trenutku ne dođe do početka. Pogrešnost ovog odgovora sastoji se u
asimiliranju prošlosti u budućnost, naime, prošlost je nešto sto se
doista dogodilo i stoga je određena jednom zauvijek. Ista greška je, čini
se, implicirana u samoj primjedbi, pa izgleda kao da primjena pojma
"beskonačan" nije adekvatan za prošlost. Stoga treba govoriti o
bespočetnoj prošlosti i beskonačnoj budućnosti.

Od vremena do vremena Mi objavljujemo Kuran tebi. Zato izdrži do
odluke gospodara tvoga i ne slušaj ni grešnika ni nevjernika njihova.
(76, 23-24)

Hvala!
6. 4. 2000

201
202
Izgon Jevreja iz Španije i njihov dolazak u Bosnu

jer sam Te na krilima Orla izveo iz zemlje egipatske iz zemlje Ropstva"

Sa padom muslimanske Grenade i ulaskom Ferdinanda od Aragona i
Izabele od Kastilje 1492 godine u prekrasnu Alhambru pokoreni Maori
bili su sada prisiljeni ostati u zemlji. Mogli su prakticirati svoju vjeru sa
mnogim poteškoćama, bili su također obavezni plaćati takse kao sto su
to ranije radili vlastitim vladarima. Međutim oni su sada imali status
stranaca i tisuće njih čiji ponos nije dopuštao poniženja slijedio je
Boabdila, posljednjeg od Maorskih kraljeva tako da su se oni povukli u
mnogo prijateljskiji prostor u Africi. Nakon gotovo 8 stoljeća Španjolska
je ponovo postala kršćanska kao što je to bila u doba Vizigota.

Nakon sto su Maranos slomljeni, a Maori pokoreni Inkvizitor-General
Torguemada okrenuo se Jevrejima. Nije bilo moguće da oni promjene
svoju vjeru. Oni su se dugo odupirali pritiscima kraljeva i kaznama
svećenika i svjetine. Primjer patnje Maranosa ojačala ih je u svojoj
postojanosti. Jevreji su bili izvorom mnogih teskoća za kršćane
zamrženi zbog svoje kolaboracije sa Maranosima. Dobro je poznato da
su Jevreji nabavljali za Maranose knjige, da su tajno molili zajedno, da
su odgajali njihovu djecu i delikatno činili sve protiv nastojanja
Katoličke Crkve. Torguemada se naposljetku odlučio da ih iskrojeni iz
zemlje.

Španjolska nikada nije bila etnički čišćena do ovih kriminalnih
događaja. 1480 kada je Inkvizicija bila utemeljena Torguemada urgira
Ferdinandu od Aragona za izgon Jevreja iz provincije Andaluzija gdje su
Jevreji živjeli u velikom broju. Ova zapovijed postala je aktualno pitanje
ali nakon sto je bila nekoliko puta odlagana konačno je i odbačena.
Kralj je tada bio dovoljno državnik i dovoljno mudar a da ne vidi
katastrofalne posljedice izgona Jevreja koji su imali izuzetan uticaj na
ekonomsku stabilnost zemlje.

Torguemada je nastavio sa svojom kampanjom sa argumentima koji su
odgovarali vjerskom fanatizmu kraljice i pohlepnosti kralja. Kada su

203
Maori gurnuti natrag oba suverena krenula su dalje tako da je vizija
homogene katoličke Spanije bila postala realnost uz jednu proračunatu
kalkulaciju konfiskacije vrijednosti i vlasništva Jevrejske populacije.

1491 prije pada Grenade jedna ambasada zamolila je papu Inocenta
VIII za milost i njegov blagoslov za predloženi izgon. Papa je odbacio
ovaj projekt kao nehuman. Torguemadin utjecaj, međutim, postao je
vremenom toliko velik da je prevagnuo nad kraljem nastavljajući
započetu kampanju i bez papinske dozvole. 31 marta 1942 izdan je
edikt u Alhambri koji naređuje svim Jevrejima pod cijenu života da
napuste zemlju u roku od četri mjeseca. Oni nisu mogli regulirati svoje
vlasništvo kao sto također nisu mogli uzeti sa sobom svoje stvari, sve
ono sto nije zemlja i kuće nego također nisu mogli uzeti zlato, srebro
niti skupocjeno kamenje. Niti jedan kršćanin pod prijetnjom
konfiskacije cijele imovine nije smio pomoći ili na neki način asistirati
izgnanom narodu nakon isteka određenog vremena.

Jevreji su bili zaprepašteni ovim ediktom. Tisuću i petstotima godina
života oni su proveli na Pirinejskom poluotoku i kroz cijelo to vrijeme
oni su slobodno doprinosili Španjolskom bogatstvu i kulturi. Sada su
pak bili gurnuti u gubitak, morali su napustiti svoje domove, svoju
zemlju i vlasništvo, svoje dugove, sve ono sto su posjedovali i to u
ograničenom vremenu.

Čak je i izgon Jevreja iz Francuske i Engleske bio mnogo humaniji. Stoga
bismo mogli reći da je izgon Jevreja iz Španije bio najstrasniji egzodus u
jevrejskoj povijesti. Mnoge su zajednice kupile imunitet prihvaćajući
pokrštenje. Najveći dio, međutim, bio je spreman da ode prihvaćajući
nove nedaće kao test postojanosti i lojalnosti Bogu.

Oni su prodali svoje domove i svoje vlasništvo za bagatelnu cijenu, na
primjer, veliku kucu za magarca, vinograd za nešto odječe. Akumulacija
generacije briljantnih poduzetnika istopila se u nista. Zajedničko
vlasništvo bilo je oduzeto od strane države. Jevreji su na primjer veliku
brigu posvećivali svojim grobljima tako da mrtvi mogu počivati u miru.
Čak i ovdje nije bilo mira tako da su nadgrobni spomenici bili

204
upotrebljeni za građevinske svrhe ili adaptirani za domaću upotrebu.
Kako je dan izgona bio blizu bogati su dijelili ono sto su imali sa
siromašnima i svatko je nastojao razumjeti tugu svojih susjeda. U
mnogim zajednicama rabini su naredili da muzika mora svirati prije
egzodusa kao pozdrav i istovremeno izazov izgoniteljima.
Drugog Augusta ili devetog dana mjeseca Ab najmanje sto pedeset
tisuća Jevreja napustilo je zemlju. Neki povjesničari kao na primjer
Abram Leon Sachar u svojoj A HISTORY OF THE JEWS napominje u
totalu i brojku od osam stotina tisuća Jevreja. Španjolski komercijalni
život i industrijski rad gotovo je zamro. Za neko vrijeme zemlja je
pokazivala porazne posljedice depopulacije. Španjolska je polagano
opadala ekonomski i intelektualno, a razorna anemija koja je atakirala
na njeno nacionalno poduzetništvo gurnulo je Španjolsku u red
trećerazrednih i četverorazrednih sila.

Ovaj edikt iz 1492 godine raspršio je najponosnije i najprosperitetnije
Jevrejske zajednice u Europi. . Izgon je bio zapravo samo jedan dio
tragedije. Gdje ici? Engleska i Francuska već su ranije izgnale svoje
Jevreje; u najvećem dijelu njemačkih i italijanskih država postojala je
velika mržnja prema Jevrejima koji su tu već živjeli. Negdje oko
dvanaest tisuća Jevreja koji su živjeli u sjevernoj Španjolskoj otišlo je u
Navaru potražiti zaklon.

Ovdje su vladari koji su se odupirali uvođenju Inkvizicije izgleda bili
slobodni od virusa netolerancije. Jevreji su se nadali da će im to
omogućiti predah tokom kojeg ce pronaći trajnije mjesto za boravak.
Međutim, uticaj Ferdinanda od Aragona i ovdje je bio jak i njegovo
insistiranje je pobijedilo kralja Navare. Tako je izbor između izgona ili
pokrštenja ponovno zauzeo mjesto. Nesposobni da izdrže pritisak
većina je prihvatila kršćanstvo; čak je i poznata zajednica Tudela
podlegla ovom pritisku. Nekoliko tisuća Jevreja koji nisu željeli čekati
do zadnjeg dana milosti u Španjolskoj odlučila se na put do afričkih
lučkih gradova. Račun njihovih stradanja je užasan. Mnogi su bili
umoreni odmah nakon dolaska od stanovnika koji su se bojali efekata
prenaseljenosti.

205
Kada je Sultan bio prisiljen da im dozvoli iskrcavanje njima nije
dozvoljeno da udu u gradove. Živjeli su na otvorenim poljima i kada su
njihove zalihe iščezle bili su prisiljeni jesti travu. Mnogi su umrli od
gladi, a mnogi od bolesti i napora. Drugi su pak zarobljeni od
pomorskih kapetana i prodani u ropstvo. Samo nekoliko najsretnijih
preživi i čudom postanu jedna od najvažnijih Jevrejskih zajednica u
Sjevernoj Africi.

Mnogi su brodovima pokušali naći zaklon u Talijanskim lukama. Tu su
cesto bili opljačkani ili su bili prodavani u ropstvo, a tisuće njih
umoreno. Pomorski kapetani Genove bili su posebno okrutni. Jedna je
grupa stigla u Napulj gdje je potražila zaklon kod Ferdinanda I. Druga je
grupa stigla u Genovu ali njima nije bilo dozvoljeno da ostanu više od
tri dana. Dok su čekali brodove misionari dolaze medu njih iskušavajući
ih hranom i pićem.

Vise od sto tisuća Jevreja odlučilo se na put u Portugal ali ovdje
također nisu naišli na dobrodošlicu niti od kralja niti od naroda.
Trideset veoma bogatih porodica dobilo je dozvolu da se nasele u
Oportu a šest stotina ostalih porodica koje su platile stotine krusadosa
i koje su se složile da plaćaju taksu od četri krusadosa dat je boravak.
Ostalima je bio ponuđen privremeni zaklon od osam mjeseci ako plate
osam krusadosa po glavi za ovu privilegiju. Ove tisuće Jevreja su nakon
isteka od osam mjeseci predani u ropstvo, njihova djeca su oteta,
pokrštena i poslana kao kršćani na tada otkriven otok Sveti Tomas.

Dogovorom portugalskog kralja Manuela i španjolskih suverena u
decembru 1496 godine izdan je novi edikt o izgonu Jevreja i Maora u
roku od jedne godine. Mladi ljudi ispod 25 godina bili su prisiljeni da se
pokrste. Mnogi roditelji, međutim, radije su ubijali svoju djecu pa onda
sebe.

Iako su mnoge tisuće Jevreja postali kršćani oni su nastavili da
prakticiraju jevrejske običaje u tajnosti gledajući svaku priliku da
napuste zemlju i da se vrate judaizmu. 1496 godine Papa Aleksandar VI
ceremonijalno je Ferdinandu od Aragona i Isabeli od Kastilje dao

206
naslov Katoličkih suverena posebno naglašavajući njihovu ulogu u
izgonu Jevreja. Čak je i obrazovan i slobodoljubiv Pico dela Mirandola
slavio španjolske vladare.

Ako su vrata kršćanske Europe bila zatvorena za Jevreje nova vrata su
se otvorila u Turskoj i Poljskoj. Istočna Europa postala je tako vodećim
centrom Jevrejskog života.

Moćno Otomansko carstvo prošireno na Balkan predstavljalo je
prijetnju Europskim silama. Od 14 stoljeća kada su Osmanlije stvorile
svoju veliku imperiju novi gospodari Istoka išli su nezadrživo dalje. Od
1389 godine oni su pokorili praktično sve na Balkanu gurajući svoje
granice do Dunava. 1453 Konstantinopolj, nekada ponosan centar
Istočnog carstva, pao je i prekrasna katedrala Svete Sofije postala je
muslimanska đamija. Kroz cijelo 16 stoljeće kršćanski monarsi morali
su ozbiljno računati na novu silu na Mediteranu.

Gostoljubivost turskih vladara bila je kao božji dar za žrtve španjolske i
portugalske urote. Tisuće Jevreja koji su bili dovoljno sretni da prežive
progon i nedaće dugog putovanja našle su se sada u prostoru turskog
utjecaja. Turski su vladari bili sretni da uposle njihovu energiju i
talente.

Jevrejski trgovci donijeli su novi život u trgovačkom i industrijskom
svijetu. Možda je egzil Jevreja doprinio uvođenju novo izumljenog
oružja u Tursku. Stoga ne iznenađuju rijeci turskog Sultana Bajazida II
koji je rekao: "Vi zovete Ferdinanda mudrim vladarem, njega koji je
svoju zemlju učinio siromašnom, a koji je nasu obogatio. "

Uskoro je Konstantinopolj postao gradom sa najvećom Jevrejskom
zajednicom od vise od 30 tisuća duša. Salonika koja se zvala "majka
grada Izraela" postala je centar aktivnog kulturnog života. Svugdje na
prostoru Turskog carstva, u Maloj Aziji i kasnije u Egiptu razvile su se i
napredovale velike Jevrejske zajednice. Čak i Palestina, dugo
ignorirana, narasla je Jevrejskom populacijom za više od 500 porodica.

207
1551 Nicolo Nicolai sudac Kralja Francuske koji je bio u pratnji
francuskog ambasadora u Konstantinopolju napisao je sa
iznenađenjem: " Tako je mnogo Jevreja kroz cijelu Tursku i Grčku
posebno tako da je to izuzetno i gotovo nevjerojatno. Oni narastaju
dnevno kroz trgovinu, razmjenu novca i trgovački pokret kojeg nose
gotovo bilogdje na zemlji i moru tako da može bit iskreno rečeno da je
najveći dio trgovine cijelog Orijenta u njihovim rukama. U
Konstantinopolju oni imaju najveće bazare i trgovine sa najboljom i
najskupljom robom svih vrsta. U dodatku, medu njima netko može
sresti mnoge vješte zanatlije i mehaničare specijalno medu
Maranosima koji su samo nekoliko godina ranije bili izgnani iz
Španjolske i Portugala. Ovo, sa velikom štetom za kršćanske zemlje, ući
Turke da pripreme rat. Jevreji su također uspostavili štamparije koje su
izvanredna stvar za Turke. Oni štampaju knjige na latinskom, grčkom,
talijanskom, sirijskom i hebrejskom, ali na turskom i arapskom oni ne
dozvoljavaju štampati. Pored toga oni znaju mnoge jezike tako da su
zaposleni kao prevodioci."

Jevreji su se počeli doseljavati u Bosnu u prvoj polovini 16 stoljeća.
Prema naređenju Sultana Selima I Jevreji protjerani iz Španjolske
dobivaju pravo naseljavanja na teritoriju Osmanskog carstva te u
Bosnu dolaze prvi jevrejski doseljenici. Prva veća kolonija zabilježena je
1540 godine. Od tada će u Bosni i u Sarajevu živjeti prilično velika
zajednica Jevreja. Jevreji su u Bosni veoma brzo ostvarili napredak i
uticaj u životu Sarajeva i cijele zemlje. Postali su bogati trgovci, novčari,
liječnici i farmaceuti. Neke od jevrejskih obitelji već su u 17 stoljeću
postale veoma bogate. Bile su vodeći nosioci prekomorske trgovine.

U samom Sarajevu živjelo je, u vrijeme prije Drugog svjetskog rata,
8000 Jevreja što je tada iznosilo 12 posto stanovništva grada. Oni su u
većini stradali u nacističkim progonima tokom Drugog svjetskog rata.
Ipak će ih ostati 1286 živih da bi svjedočili ne samo o zločinima nego i o
toleranciji, suosjećanju i brizi Bošnjaka prema njima.

Hvala!

208
27. 4. 2000.

209
210
O utjecaju arapske astronomije na srednjovjekovnu latinsku Europu

Na početku svojih EPITOME ASTRONOMIAE COPERNICANAE Kepler
navodi listu slijedećih komponenti astronomije koje su nužne za
znanost o nebeskim fenomenima. Zadatak astronoma, kaze Kepler,
sastoji se od pet glavnih dijelova: historijskog koji računa sa popisima i
klasifikacijama opservacija; optičkog koji je potkrjepa hipotezama;
fizikalnog koji računa na uzroke postavljenih hipoteza; aritmetičkog
koji se sastoji od tablica i kalkulacija i, konačno, od mehaničkog koji
ima u vidu instrumente. Prve tri komponente, dodaje Kepler, odnose
se uglavnom na teoriju dok se druge dvije komponente odnose vise na
praktične aspekte astronomije.

U svim ovim područjima astronomije doprinos arapske znanosti bio je
esencijalan za rođenje i daljnji razvoj astronomije na latinskom
Zapadu. Prije ovog doprinosa, mogli bismo reći, da doista u latinskoj
Europi nije egzistirala astronomija na nekom relevantnom nivou. Sto je
bilo razumijevano kao astronomija bilo je vise jedna kolekcija
nepreciznih kosmoloških ideja koje su imale u vidu oblik i veličinu
svijeta i neke bazične podatke o kretanjima nebeskih tijela sadržavajući
uglavnom pitanja sinodičkih fenomena kao, na primjer, pitanja o
Sunčevom izlasku i zalasku.

Potrebe Katoličke Crkve za regulacijom kalendara uspostavila je
tradiciju kronoloških kalkulacija slijedeći Bedeovu DE TEMPORUM
RATIONE iz 735 godine. Međutim, ova literatura kalkulacija kao na
primjer Rabana Maura, Dicuila ili Gerlande nije bila utemeljena na bilo
kakvom matematičkom tretmanu ovih astronomskih fenomena.
Jednostavan primjer pokazuje ovo: u Bede planetarna kretanja
predstavljena su u jednostavnom ekscentricitetu dok su planetarne
anomalije posve neobjašnjene. Ukratko, možemo reći, da je znanost
neba u ranom Srednjem vijeku u Europi bez opservacija i matematičkih
analiza nebeskih fenomena i refleksije o fundamentima hipoteza ili,
drugim riječima rečeno, bez onih fundamentalnih razmatranja koja je
Kepler odredio kao zadatke astronomske teorije. Praktična
astronomija također nije ništa bolje reprezentirana- astronomske

211
tablice nisu postojale a instrumenti kao na primjer gnomon i sundiali
bili su bazični.

Prvi podatak o prodoru arapske astronomije u latinsku Europu odnosi
se na stereograficki astrolab. Vlasništvo i predmeti stereografičke
projekcije na čemu je ovaj instrument baziran, vec je ranije bilo
opisano u Ptolomeja u njegovim PLANISFERAMA ali ovaj tekst nije bio
poznat latinskom svijetu do 12 stoljeća sve do prijevoda Hermana
Dalmatinca 1143 godine i to njegova prijevoda kritičke arapske verzije
Maslama al-Majritija iz 1000 godine.

Međutim, učenici na sjeveru Iberijskog poluotoka koji su dolazili u
kontakt sa Islamom upoznali su ovaj instrument i rasprave koje se
odnose na njega od kraja 10 stoljeća. U tom periodu, prva tehnička
literatura koja se pojavljuje kod Latina pod imenom Gerberta, kasnije
Pape Silvestera II bila je ona Lobeta iz Barcelone i Hermana od Lame.
Ova literatura sadrži tekstove koji opisuju primjenu i konstrukciju ovog
instrumenta i predstavlja zapravo ekstrakte i reviziju ranijih arapskih
rasprava koje još uvijek nisu jasno identificirane. Nova serija prijevoda
u 12 stoljeću kao sto je prijevod rasprave Ibn al-Safara kojeg je sačinio
Platon iz Tivolija 1134-45 i nekoliko raznih latinskih radova kao sto su
oni Adelarda od Batha 1142-46, Roberta od Chestera 1147 i Raymonda
iz Marseja prije 1141 daju latinskom Zapadu definitivno majstorstvo u
tom instrumentu. I još možemo dodati da je uvođenje astrolaba na
Sveučilišta i u Sveučilišne nastavne programe obnovila obrazovnu
ulogu ovog instrumenta do kraja Srednjeg vijeka i osigurala uspjeh
latinskih prijevoda kao sto su ona Ivana od Sevilje 1135-53, prijevoda
rada koji se pripisuje Masa-Alahu iz kraja 8 stoljeca. Astrolab nije bio
samo obrazovni instrument par exellence u Srednjem vijeku nego
također jedan instrument za kalkulacije koji je osiguravao velike
geometrijske solucije glavnih problema sferne astronomije.

Ali, u vrijeme kada su rasprave o astrolabu dostigle definitivnu formu
sredinom 12 stoljeća latinska Europa jos je daleko bila od pravih
dostignuća tehničke astronomije. Značajna kolekcija arapskih tekstova
bila je prevedena u tom stoljeću i to je otvorilo put latinskim

212
astronomima prema velikom polju studija astronomskih tablica. Ovaj
sektor pokriva veliki i raznovrsni materijal koji može bit podijeljen u tri
grupe; prva grupa sadrži elemente koji se manje ili vise odnose
direktno nna astronomiju Prvog Pokretača kao sto su tablice
deklinacije, jednadžbe vremena; drugu grupu cine planetarne tablice
kao sto su kronološke tablice, tablice koordinata, jednadžbe i tablice
udaljenosti; treću grupu sadrže tablice koje se odnose na konjunkciju
Sunca i Mjeseca, eklipse, paralakse, vidljivosti Mjeseca i ostalih planeta
itd.

Tri su izvora bila važna za upoznavanje latinskih astronoma sa ovim
pitanjima; to su tablice al -Horezmija iz 820 godine koje su revidirane
od andaluzijskog astronoma Maslama al-Majritija i prevedene od
Adelarda iz Batha 1126 godine; sljedeći izvor bile su tablice al-Batanija
iz 929 prvi put prevedene od Roberta iz Chestera i kasnije od Platona iz
Tivolija i konačno, tablice od al-Zargala koje su poznate, zbog mjesta
gdje su sačinjene, kao tablice iz Toleda. One su prevedene od Gerarda
iz Kremona 1187 godine i tako su se tablice iz Toleda proširile kroz
čitav latinski Zapad.

Adaptacije i rasprave o arapskim tablicama koje je otpocelo sa
Raymondom iz Marseja i Gerardom iz Kremone i adaptacija arapskih
tablica posebno Toledskih tablica nastavila se kasnije u raznim
dijelovima Kršćanskog svijeta kroz cijelo 12 i 13 stoljeće tako da su
tablice za meridijan Pize nastale negdje oko 1145 zaslugom Abrahama
Ibn Ezre, tablice za meridijan u Londonu 1149-50 zaslugom Roberta iz
Chestera i Rogera iz Hereforda 1178 kao i druge anonimne tablice za
London iz 1232, tablice za Navaru, Cremonu itd. Tablice za Touluz bile
su posebno dobro upotrebljene uglavnom od Pariških astronoma zbog
približnosti meridijana Touluza i Pariza.

Treba spomenuti da je karakteristično da su latinske tablice iz 12 i 13
stoljeća identične sa onim tablicama iz Toleda i esencijalno reflektiraju
modifikacije Ptolomejske teorije od arapskih astronoman iz 9 stoljeća.

213
Kepler je naveo da je konstitutivno za teoriju astronomije studije
hipoteza i njihovih uzroka. Ova dva sektora studija astronomije
Latinska Europa razvila je u 13 stoljeću i to opet zahvaljujući arapskom
utjecaju. Razvoj ovog novog polja istraživanja bilo je moguće
zahvaljujući novom tipu astronomskog teksta poznatog kao THEORIAE
PLANETARUM koji je imao u vidu kinematičke modele koji su sada
mogli reprezentirati planetarna kretanja i uopće nebeska kretanja sto
je vise moguće. Umjesto visoko tehničke demonstracije u ALMAGESTU,
latinski astronomi preferirali su mnogo bazičnije deskripcije Svjetskog
Sistema prema Ptolomeju prema uputstvima iz dvije arapske rasprave:
UVOD U PTOLOMEJEVU ASTRONOMIJU čiji autor je bio al-Fargani
prevedenu pod latinskim nazivom DIFFERENTIE SCIENTIE ASTRORUM u
prijevodu iz 1137 od Ivana iz Sevilje i LIBER DE AGGREGATIONIBUS
SCIENTIAE STELLARUM u prijevodu Gerarda iz Kremone; i druga
rasprava - jedan analogan rad sačinjen od Tabit Ibn Qore iz 901 godine
također preveden od Gerarda iz Kremone i poznat kao DE HIIS QUE
INDIGENT ANTEQUAM LEGATUR ALMAGESTI.

U istom smislu kao i ove dvije rasprave, theoriae planetarum latinskog
Srednjeg vijeka obično ograničavaju sebe na objašnjenje bazičnih
astronomskih koncepata i opću organizaciju krugova koji
reprezentiraju planetarna kretanja kao sto je to, na primjer, THEORICA
PLANETARUM GERARDI čiji autor je nepoznat ali vjerojatno datira od
početka 13 stoljeća. THEORICA PLANETARUM od Campanusa iz Navare
koja je sačinjena između 1261 i 1264 godine kao kontrast kombinira
detaljna teoretska pitanja Ptolomejske kinematike planetarnih
kretanja sa opisom primjerene opreme za reprezentaciju ovih kretanja.
Međutim treba spomenuti da je pored Ptolomeja rad al-Farganija njen
glavni izvor.

Ako bismo htjeli sumirati možemo reći da srednjovjekovnom
europskom astronomijom u 13 stoljeću reprezentiranom u Theoricae
planetarum od Campanusa dominiraju tri utjecaja: uticaj Ptolomeja na
geometrijske modele i njihove parametre; uticaj tablica iz Toleda u
smislu koordinata kretajućih elemenata u ovim modelima i konačno,

214
uticaj al-Farganija i kroz njega uticaj Ptolomejeve PLANETARNE
HIPOTEZE na kosmološku konstituciju Univerzuma.

U isto vrijeme kada je Latinska Europa otkrila, kroz theoricae
Ptolomejske hipoteze implicirane u tablicama i njihovim kanonima,
ona se upoznala ,kroz prijevode Michaela Scota sredinom 13 stoljeća,
sa komentarima Ibn Rusda Averroesa u kojima su ove hipoteze bile
zestoko kritizirane. Aristotelovska fizika smatrala je da nebeska
supstancija nema drugog kretanja do uniformne rotacije
homocentričnih sfera. Averroesu je, dakle, bilo lako pokazati
kontradikcije između ove fizike i astronomije eksectriciteta i epicikla.
Usporedo sa ovom kritikom latinska se Europa upoznala sa Scotovim
prevodom iz 1217 godine rada al-Bitrujia DE MOTIBUS CELORUM u
kojem autor namjerava preformulirati astronomiju u suglasju sa
Aristotelovom fizikom.

Otkrice ovih tekstova potaklo je dugu raspravu o fundiranju ovih
hipoteza u kojoj su sudjelovali npr. William iz Avergne, Robert
Groseteste i drugi. Albert Veliki bio je, na primjer, fasciniran sa vrlo
pojednostavljenim modelom prezentiranim u teoriji al-Bitrujia.

Sumnje i skepticizam koje je izazvala Ptolomejeva teorija razmotrena u
radovima Ibn Rusda Averroesa i al-Bitrujia otvorila je duboke refleksije
o statusu astronomskih teorija otvarajući tako put tezama koje ce
nanovo biti razmatrane u 16 stoljeću kao dio polemike između
Ptolomejske i Kopernikanske hipoteze. U ovoj diskusiji između fizike i
astronomije u kojoj je učestvovao, na primjer, i Toma Akvinski, neki
latinski znanstvenici našli su soluciju u radu drugog arapskog autora: u
raspravi KONFIGURACIJA SVIJETA koju je napisao Ibn Al-Hajsam od
koje su preživjela tri anonimna latinska prijevoda.

Ovaj rad je kosmografija bez ikakvog matematičkog tretmana u kojem
se Ibn al-Hajsam vratio aranžmanu čvrstih orbita zamišljenih u
Ptolomeja u njegovoj Planetarnoj hipotezi. Prezentirana kod Rogera
Bacona u njegovoj OPUS TERTIUM kao jedna imaginatio modernorum
ova hipoteza je pokušala izbjeći probleme ekscentriciteta i epicikla i

215
ova fizikalna interpretacija Ptolomejske astronomije potkopala je
Averroesove objekcije- smatra Bacon. Mnogi su imali ovo mišljenje kao
na primjer Bernard iz Verduna, Duns Scotus i drugi.

Ove rasprave koje su bile potaknute al-Bitrujievim i al-Hajsamovim
radovima naposljetku su bile eksponirane i u interpretaciji koja se
pojavljuje na kraju Srednjeg vijeka u radu THEORICAE NOVAE
PLANETARUM koja je napisana 1454 a čiji autor je bio Georg
Peuerbach . Deskripcije nebeskih orbita sadržanih u ovom radu
predstavljale su autoritativan račun strukture neba do Tiha Brahea.

I konačno, razmotrimo uticaj arapske astronomije na Kopernikovo
dostignuće. Kada su astronomske tablice uspostavljene Alfonsovim
reformama, pažnja vodećih astronoma kasnog Srednjeg vijeka
okrenula se analizi Ptolomejeva kinematičkog modela. Ovo je bio
zadatak Theoricae novae planetarum od Peuerbacha i također
EPITOME IN ALMAGESTUM PTOLOMAEI koja otpočinje Peuerbachom a
koja je kompletirana Regiomontanusom. Kasniji rad koji je sadržavao
detaljne analize Ptolomejevih rasprava bio je glavni izvor za Kopernika
koji je imao u vidu rezultate arapskih astronoma, posebno Al-Batanija i
Al-Zargala. U kasnijem radu Kopernik je bio upoznat sa konstitucijom
solidnih sfera teorijom naslijeđenom od Ptolomejeve Hipoteze i Ibn Al-
Hajsamove Konfiguracije Svijeta.

Pitanje arapskog uticaja na kasnije Kopernikovo djelo fokusira se na
dvije grupe problema koje stoje u odnosu spram teorije precesije i
solarne teorije i u drugom slučaju, koje stoje u odnosu spram
planetarne teorije. Problem kretanja Sunca i Zvijezda bio je glavni
kamen spoticanja za latinske astronome tokom cijelog Srednjeg vijeka i
stoga nije iznenađujuće da je prva počast pripisana Koperniku od
njegova sljedbenika Reticusa bila da je ovaj problem riješen.
Kopernikov rad demonstrira njegov povratak na koncepte arapskih
astronoma od kojih, od vremena Tabit Ibn Kore i Al-Batanija, siderična
godina biva konstantna a periodi planetarnih kretanja fiksirani u
odnosu prema Zvjezdama. Međutim, analogije ovdje ne prestaju. Kada
je skrenuo pažnju u svom DE REVOLUTIONIBUS na mnogo

216
pristupačniju deskripciju nejednakosti u kretanju Zemlje, Kopernik
iznosi historijsko priznanje podataka koje su iznijeli njegovi prethodnici
i to podataka za precesiju, nepravilnost ekliptike i ekscentriciteta i
pozicije solarne apoge uzimajući rezultate al-Batanija i al-Zargala za
srednjovjekovni period. Također, tehnička procedura koju je Kopernik
uzeo za svoja istraživanja opisana je kod Nasir-al-Din al-Tusija u
njegovoj glavnoj raspravi AL-TADKIRA FI ILM AL-HAJA. Ova procedura
koju je al-Tusi uzeo za svoju planetarnu teoriju predstavlja također
jednu važnu grupu problema koji razmatraju arapske uticaje na
Kopernikovu astronomiju.

Ove brojne analogije sugeriraju da je Kopernik bio pod uticajem
Istočnih astronoma iz 13 i 14 stoljeća. Isto tako je istina da mi ne
znamo niti jedan njihov latinski prijevod niti također bilo kakvu
referenciju u latinskoj literaturi kasnog Srednjeg vijeka. Međutim,
izgleda da je transmisija ovog arapskog teksta prema latinskom Zapadu
mogla biti osigurana kroz Bizantske izvore koji su preplavili Italiju u 15
stoljeću. Ovi manuskripti sadržavali su rasprave koje razmatraju
planetarnu teoriju ( u grčkom prijevodu sačinjenom oko 1300 godine
zahvaljujući Ciniodesu sa originalnog arapskog jezika) a sadrže Tusijev
lunarni model.

Također daljnju evidenciju o upotrebi Tusijeve tehničke procedure
može se naći u raspravi Giovania Batiste Amica pod naslovom DE
MOTIBUS CORPORUM COELESTIUM IUXTA PRINCIPIA PERIPATETICA
SINE EXCENTRICIS ET EPICYCLIS publiciranoj u Veneciji 1536 godine u
kojoj se autor bori za reviziju homocentričke astronomije uz pomoć
modela koji su svi utemeljeni na upotrebi Tusijevih mehanizama.

I konačno možemo reći da Kopernikova astronomija označava kraj
dugog perioda uticaja arapske astronomije na latinsku Europu.
Kopernik je bio posljednji koji je učinio nužnim konstantnu upotrebu
opservacionih rezultata posuđenih od arapskih autora, rezultata koji su
mu pomogli u formulaciji njegove teorije.

Hvala! 8. 6. 2000

217
218
Etička učenja Kurana

Iako su Pisma objavljena ranijim Poslanicima, osobito Pismo Kršćana i
Jevreja, Muslimani smatrali Svetim , ipak je Kuran, koji je bio objavljen
posljednjem Vjerovjesniku Muhamedu, njihovom glavnom Svetom
Knjigom. Učenje koje je iznio Kuran nije novo jer je slično Pismu ranijih
Poslanika. Ono postavlja isti put vjerovanja kakav je bio naložen Noi i
Abrahamu i potvrđuje, na arapskom jeziku, ono što je postojalo prije
takva učenja- Mojsijeva Knjiga i Isusovo Evanđelje - u funkciji Vodica
čovječanstva, Opomene nepravednima i davanja Radosti Pravičnima.

Kuran je bitno vjerska Knjiga, a ne filozofska, ali se ona bavi
problemima koji su zajednički i religiji i filozofiji. Obje one imaju nešto
iskazati o problemima koji se tiću značenja takvih pojmova kao sto su
Bog, Svijet, Duša. Baveći se tim problemima Kuran baca Svjetlo na
takve pojmove kao sto su Privid i Stvarno, Postojanje i Atributi, Ljudsko
Porijeklo i Sudbina, Istina i Obmana, Vječnost i Besmrtnost. Kuran tvrdi
da izlaze Istine u odnosu na te probleme - jedno izlaganje napisano na
jeziku izravno upućenim ljudima, Arapima, sa duhovnom osnovom
kakvu su imali u vrijeme Objave i koje narodi drugih zemalja i drugih
vremena koji govore druge jezike, sa vlastitom intelektualnom i
kulturnom pozadinom, mogu lako tumačiti.

U ovoj seriji predavanja mi ćemo dati kratak pregled kuranskog učenja
s obzirom na religijskofilozofske probleme otpočinjući naše rasprave sa
predavanjima pod naslovom

Etička učenja Kurana:

Život, Vječnost, Jedinstvo i Ljubav

Stvarni cilj Čovjeka, prema Kuranu, jest asimilacija božanskih atributa.
Ovi atributi mogu se sumirati kao Život, Vječnost, Jedinstvo, Moć,
Istina, Ljepota, Pravičnost, Ljubav i Dobrota.

219
ZIVOT - Alah živi po sebi i daje život drugima. Moralni zakoni objavljeni
u Kuranu Životvorni su i obogaćuju Život te stoga, živeći u ovom Svijetu
u skladu sa kuranskim zakonima, Čovjek jest u stanju ostvariti jedan od
Božjih atributa. Ako neko Spasi nekome Život, to će biti kao da je
sačuvao čitav Ljudski Rod. Ili, kao sto kaže Kuran u Suri 5, Al-Maida,
Ajet 32: " Zbog toga smo Mi propisali sinovima Israilovim: ako netko
ubije nekoga koji nije ubio nikoga ili onoga koji na Zemlji nered ne čini -
kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život
sačuva - kao da je svim ljudima život sačuvao."

Na socijalnom planu značenje Života na Zemlji dostojno je istaknuto.
Ideal Kurana jest razvijati zdravu socijalnu Organizaciju koja će ići
srednjim putem ispravnosti izbjegavajući sve oblike pretjerivanja. Ljudi
treba da sudjeluju u Dobrim Stvarima Svijeta i nose lijepu odjeću, da
jedu i piju bez pretjerivanja. Zbog toga je Osamljeništvo koje implicira
odbacivanje Života na Zemlji osuđeno. Čovjeku se savjetuje da ne
zaboravi svoje učešće u Životu na Ovome Svijetu. Kuran to iskazuje
riječima u Suri 28 Kazivanje, Ajet 77: "i nastoj da time sto ti je Alah dao
da stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovom svijetu i čini
drugima dobro, kao sto je Alah tebi dobro učinio, i ne čini nered po
zemlji, jer Alah ne voli one koji nered cine. "

Život na Ovome Svijetu bez svake sumnje jest značajan i svrhovit ali je
njegov cilj Dobro budućeg Života jer je stvarno boravište Života na
Drugom svijetu. Alah je stvorio Život i Smrt da iskuša koji su ljudi bolji
sa stajališta djelovanja. Ovaj Svijet je mjesto Boravišta i mjesto
Odlaska. Njegova su Zadovoljstva kratka i malo ih je, dok u usporedbi
sa Ovim Svijetom zagrobni Život jest bolji i trajniji. On je bolji za
Pravedne i trajat će Vječno. Sadašnji i budući Život, međutim, treba
promatrati kao Jedinstvo, jer njegovo Stvaranje Ovdje i njegovo
Uskrsnuće kasnije događaji su koji se odnose na pojedinačnu Dušu. U
stvari, Život na ovoj Zemlji jest Priprema za Budući Život. Dobra djela
koja činimo Ovdje, u Ovom Životu, izaći će pred nas kako bi nam
osvijetlili put u Onome Svijetu poslije, gdje ćemo imati potpunu priliku
razvijati naše duhovno Svjetlo do sve većeg savršenstva.

220
VJECNOST - Ovaj atribut u svojoj je punoći isključivo Božji, a Čovjek jest
Stvoren UNUTAR Vremena ZA određeno Vrijeme. Ipak, on u sebi ima
duboku ceznju za Vječnošću i za carstvom koje nikada ne Propada i ne
Okončava. Premda Konačan i Vremenit, Čovjek nije niti može ostati
zadovoljan time. Za Konačnog i Prolaznog Čovjeka otvoren je put da
postigne Trajan Pivot: "A one koje budu vjerovali i dobra djela činili
Alah će sigurno uvesti u dženetske bašte kroz koje će rijeke teci, u
njima će se narukvicama od zlata i biserom kititi, a odjeća će im svilena
biti. " (22, ajet 23).

JEDINSTVO- U Kuranu se najviše naglašava Jedinstvo Alaha sto
implicira vjerovanje u Božansku Uzročnost i postojanje Moralnog Reda
u Kosmosu gdje se Ljudi prosuđuju prema vrijednosti njihovih Djela, a
ne proizvoljno. Ili, kako u Suri Al-Zilzal stoji zapisano: "onaj ko bude
uradio koliko trun dobra - vidjeće ga; a onaj ko bude uradio i koliko
trun zla- vidjeće ga. "

Ovaj Moralni Poredak funkcionira bez ikakve naklonosti i to ne samo u
slučaju Individuuma već i u slučaju Društava i Naroda. Alah je ušao u
Savez s Ljudima unutar granica ovom Moralnog Poretka, s Ljudima kao
takvima, a ne sa posebnim Narodima ili rasama.

Jedinstvo kao jedan od Čovjekovih ideala implicira Jedinstvo u
Unutrašnjem Životu Čovjekovu, koordinaciju Razuma, Volje i
Djelatnosti. Ono zahtijeva nadzor Čovjekovih Strasti i Žudnji. Ono
također vazi za jedinstvo Profesije i Prakse. Vjera u Alaha nužna je
pretpostavka Moralnog Života, ali ne treba biti prosto verbalno
prihvaćena već mora ići usporedo s Dobrim Djelima sto implicira Stvar
Uma koji je motiviran potćinjavanjem Božjoj Volji. Pjesnici nerijetko
govore i zastupaju ono sto sami ne cine, hipokriti kažu svojim jezicima
ono sto nije u njihovim srcima, a svi Ljudi i žene koji vjeruju, Iskreni su
u svojim Riječima i Djelima.

Izvanjski ideal Jedinstva zahtjeva da Ljudi razvijaju zdravu socijalnu
Organizaciju koja zauzima srednji put Pravičnosti izbjegavajući sve

221
oblike pretjerivanja. Pravednima se savjetuje da idu zajedno i da se
bore tako da Kaos, Prinuda i Jad nestanu sa Zemlje.

Ovaj ideal Jedinstva također implicira Mir i Harmoniju medu članovima
porodice. Žena jest drugarica muškarcu tako da oboje mogu živjeti u
Miru s jednim stavom međusobne Ljubavi i Ljubaznosti. U Suri
Bizantinci Ar-Rum, Ajet 21 stoji zapisano: "i jedan od dokaza Njegovih
je to sto za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i sto
između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su zaista pouke za ljude
koji razmišljaju."

Žene i Muškarci, svako su poput Odjeće jedno drugom. U Suri al-
Bagara u Ajetu 187 piše: "Dozvola vam se da se u noćima dok traje
post sastajete sa svojim ženama; one su odjeća vaša, a vi ste njihova
odjeća. "

Muškarac i žena treba da žive u međusobnoj podršci, međusobnoj
udobnosti i međusobnoj zaštiti. Dužnost je Muškarca da živi sa Ženom
Ljubazno i da je smatra Jednakom. U Suri Zene, An-Nisa , u Ajetu 19
stoji zapisano: "O vjernici, zabranjuje vam se da žene kao stvari
nasljedujete, preko volje njihove, i da im teškoće pričinjavate, s
namjerom da nešto od onoga sto ste im darovali prisvojite, osim ako
budu očito zgriješile. S njima lijepo živite. A ako prema njima
odvratnost osjetite, moguće je da bas u onome prema čemu
odvratnost osjećate Alah veliko dobro dao. "

Jedinstvo također implicira da članovi narodne ili ideološke grupe
treba da razvijaju veze prisnih odnosa medu sobom tako da se može
realizirati ideal Organičke Cjeline. Kuran kaže da su svi Muslimani
Braca i da razvijaju veliku Ljubav medu sobom. U Suri Al-hugurat , u
Ajetu 10 stoji zapisano: "Vjernici su samo braca, zato pomirite vaša dva
brata i bojte se Alaha, da bi vam se milost ukazala. "

Nema Oprosta onome tko stoji na putu Dobrim Djelima ili na putu
izgradnje Mira između različitih osoba. U Suri 4, Ajet 114 stoji
zapisano: "Nema kakva dobra u mnogim njihovim tajnim razgovorima,

222
osim kada traže da se milostinja udjeljuje ili da se dobra djela cine ili da
se uspostavlja sloga medu ljudima. A ko to čini iz zelje da Alahovu
naklonost stekne Mi ćemo mu, sigurno, veliku nagradu dati. "

Treba uložiti svaki napor za razvijanje skladnih odnosa medu Ljudima
pa da surađujemo u Pravičnosti i Pobožnosti, a ne u grijehu i pakosti.
Treba da budemo Ljubazni prema onima koji su u nuždi, prema
susjedima i Putnicima.

Ovaj stav Ljubaznosti i Čestitosti treba imati na umu i držati ga se čak i
u slučaju neprijatelja i protivnika. Mi treba da praštamo onima koji
rade protiv nas, da se ne obaziremo na njihova djela, da praštamo zlo i
zlo uzvratimo Dobrim.

Ovaj stav Tolerancije treba da se njeguje u našim odnosima prema
Ljudima drugih vjera. Kuran nastoji uspostaviti Miroljubivu socijalnu
atmosferu tako da Ljudi koji pripadaju drugim vjerama mogu uživati
Slobodu Savjesti i Vjeroispovijesti. U suri 2, Ajet 256 stoji zapisano: "U
vjeru nije dozvoljeno silom nagoniti - pravi put se jasno razlikuje od
zablude. "

S tim u svezi vjernici se potiču da ustaju protiv tlačitelja tako da se
manastiri, crkve, sinagoge i hramovi u kojima se spominje Božje Ime ne
smiju rušiti. Kuran stoga bezrezervno hvali neke Narode Knjige zbog
njihova vjerovanja. Stoga, prema Kuranu, svi koji vjeruju u Boga i koji
prakticiraju Pravednost, bilo da su Muslimani, Jevreji ili Kršćani, dobit
će nagradu od svoga Gospodara. Kuran otvoreno poziva Ljude Knjige
da se združe i da djeluju zajedno zaradi uspostavljanja Mira i socijalne
Harmonije utemeljene na ideji Božjeg Jedinstva.

U Suri 3, Ajet 64 stoji zapisano: "Reći - O sljedbenici Knjige, dođite da
se okupimo oko jedne rijeci i nama i vama zajedničke: da se nikome
osim Alahu ne klanjamo da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da
jedni druge, pored Alaha, bogovima ne držimo. "

223
Iznad svega ovaj ideal Jedinstva vodi koncepciji Jedinstva cijelog
čovječanstva. Ljudski Rod stvoren je iz jednog para, od Žene i
Muškarca, iz jednog Daha Života. Svi Ljudi ravnopravni su članovi
Ljudske Zajednice. Jedina razlika koju Kuran priznaje zasnovana je na
stupnju Pravednosti koji Ljudi posjeduju.

LJUBAV- Ljubav kao Ljudski ideal zahtjeva od Čovjeka da voli Alaha kao
potpuno otjelovljenje svih Moralnih Vrlina iznad svega ostalog. U Suri 2
Al- Bagara, u Ajetu 165 stoji zapisano: "Ima ljudi koji su mjesto Alaha
kumire prihvatili, vole ih kao sto se Alah voli, ali pravi vjernici jos vise
vole Alaha. " Ljubav zahtjeva da Čovjek bude Ljubazan prema
Roditeljima i da ih voli posebno Majku koja ga je u mukama rodila. U
Suri Al -Ahgaf, u Ajetu 15 stoji zapisano: "Čovjeka smo zadužili da
roditeljima svojim cini dobro; majka njegova sa mukom ga nosi i u
mukama ga rada, nosi ga i doji trideset mjeseci. "

Ova obaveza Nježne Ljubavi proširena je i odnosi se na rođake, siročad,
oni koji su u nevolji, bliske susjede, strance i putnike. Čestitost je
potrošiti dio vlastitog imetka za Ljubav Alaha na rođake, siročad, one
koji su u nevolji, za putnika-nenamjernika i za uboge. Sveti Vjerovjesnik
uvijek se ljubazno odnosio spram Ljudi. Mojsija je Jahve savjetovao da
sa Faraonom razgovara Ljubazno i Blago. Jedna od karakteristika
vjernika jest da su oni Milostivi i da vole jedni druge. Zemljom treba da
hode Ponizno, da Praštaju, da se Prijateljski odnose prema drugima, da
praštaju i zanemaruju pogreške drugih čak i kad su ljutiti. U Suri 42,
Ajet 37 stoji zapisano: "Za one koji se klone velikih grijeha i razvrata i
koji kad ih ko rasrdi, opraštaju. "

Hvala!
22. 6. 2000.

224
225
226
Etička učenja Kurana: Moć
Mudrost, Pravičnost, Dobrota i Ljepota

U prošloj emisiji mi smo rekli da je stvarni cilj Čovjeka, prema Kuranu,
asimilacija Božanskih atributa. Od ovih atributa mi smo spomenuli i
razmatrali Život, Vječnost, Jedinstvo i Ljubav. Danas ćemo razmatrati
atribute Moć, Istina ili Mudrost, Pravičnost, Dobrotu i Ljepotu.

MOC - Moć implicira da Čovjek preuzima Odgovornost. U Kuranu, u
Suri 33, Saveznici, u Ajetu 72, stoji zapisano: "Mi smo nebesima, Zemlji
i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu,
ali ga je preuzeo čovjek - a on je, zaista, prema sebi nepravedan i
lakomislen. "

Alah je Čovjeku udahnuo Svoj Duh i učinio ga je svojim Namjesnikom
na Zemlji. Sve sto je stvoreno u Kosmosu sluzi njemu, čak je i Anđelima
naređeno da mu se poklone. Čovjeku je dan počasni položaj u
Kosmosu i izdignut je iznad većine Božjih Stvorenja. U Suri 17, Noćno
putovanje, u Ajetu 70 stoji zapisano: "Mi smo sinove Ademove, doista,
odlikovali: dali smo im da kopnom i morem putuju i opskrbili ih
ukusnim jelima, i dali im velike prednosti nad mnogima koje smo
stvorili. "

Čovjek ima sposobnosti nužne za svoj svestrani fizički i duhovni razvoj i
može prijeći "granice nebesa i zemlje" snagom koju mu je dao sam
Alah. U Suri 55, Milostivi, u Ajetu 33, stoji zapisano: "O družine džinova
i ljudi, ako možete da preko granica nebesa i Zemlje prodrete, prodrite,
moći čete prodrijeti jedino uz veliku moć"

Čovjeku je dana moć razlikovanja Dobra od zla i stoga je sam
Odgovoran za ono sto čini. U Suri 6 pod imenom Stoka, Al-An-am, u
Ajetu 164 stoji zapisano: "Reći- zar da za Gospodara tražim nekog
drugog osim Alaha, kad je on Gospodar svega? Sto god ko uradi, sebi
uradi i svaki grešnik će samo svoje breme nositi. Na kraju, Gospodaru
svome čete se vratiti i On će vas o onome u cemu ste se razilazili
obavijestiti."

227
Čovjek je obdaren Slobodom i Djelom ali njegova je Sloboda
ograničena od Boga slobodnom uzornošću. U Suri 75, Pokriveni, u
Ajetu 55 i 56 stoji zapisano: "I ko hoće, na umu će ga imati a na umu će
ga imati samo ako Alah bude htio, On je jedini dostojan da ga se boje i
On jedini prašta. "

Čovjekova Odgovornost srazmjerna je njegovim moćima. U Suri 2, Al-
Bagara, u Ajetu 286 stoji zapisano: "Alah nikoga ne opterećuje preko
mogućnosti njegovih: u njegovu korist je dobro koje učini, a na njegovu
štetu zlo koje uradi. Gospodaru nas, ne kazni nas ako zaboravimo ili sto
nehotice učinimo. Gospodaru nas, ne tovari na nas breme kao sto si ga
tovario na one prije nas! Gospodaru nas ne stavljaj nam u dužnost ono
sto ne možemo podnijeti, pobriši grijehe naše i oprosti nam i smiluj se
na nas. Ti si Gospodar nas pa nam pomozi protiv naroda koji ne
vjeruje. "

Čovjeku je pokazan put Pravičnosti, a na njemu je da prihvati njegovo
vodstvo ili da ga odbaci: "Mi mu pravi put ukazujemo, a njegovo je da li
ce zahvalan ili nezahvalan biti"- Sura 76, Ad-Dahr, Ajet 3.
S obzirom na to da je stvoren prema obliku Božje Prirode, Čovjek je
sposoban da se razvija od jednog do drugog višeg stupnja. Ali ovaj
razvitak uključuje borbu protiv nemoralnih sila u vanjskome svijetu s
kojima će se on uspješno suočiti uz suradnju i pomoć Božju. Ovaj napor
Čovjeka, međutim, nije shvaćen bilo kako i glavni zadatak vjernika jest
da aktivno sudjeluje u borbi za uspostavljanje socijalnog poretka
utemeljena na Miru, Harmoniji i Pravičnosti u kojem će svatko biti
Jednak pred Zakonom, a ljudi na vlasti će voditi politiku uzimajući u
obzir gledišta ljudi.

U ovome nastojanju da ostvari Moralni Zakon u svom osobnom i
socijalnom životu, Čovjek se cesto bori protiv sila zla. Međutim, Čovjek
svojom snagom odupire im se i savladava ih. Premda je Čovjek uvijek
sklon slabostima i podložan djelovanju sila zla, ipak njegova je slabost
popravljiva pod vodstvom Objave, pa če ljudi koji slijede Zakon

228
Pravičnosti biti slobodni od tih slabosti. Oni se nikada neče bojati
ničega ili pak biti kukavice u svom ponašanju.

Ova borba protiv sila zla i tlačenja zahtijeva da se sudionici u njoj
odlikuju Ustrajnošću, Hrabrošću, Neustrašivošću i Pouzdanjem u Boga -
to su moralne kvalitete koji je Kuran opisao kao Pravične u socijalnom
kontekstu. Oni koji su strpljivi na putu čestitosti raspolagat će
odlučujućim činiocima u svim poslovima Ovog Života i biti će iznad
slabosti. Oni koji su čvrsti i stabilni neće nikada izgubiti srce, neće im
oslabiti volja, niti će dati prednost neprijatelju. Mala grupa odlučnih
srčanih ljudi cesto pobjeđuje veliku silu. Isto tako, pouzdanje u Alaha
moralni je kvalitet svih vjernika. Ovaj kvalitet ne uključuje nikakvu
negaciju planiranja unaprijed, kao sto je očito iz stava starog Jakova
kada je savjetovao svojim sinovima kada su pošli u Egipat: posto
uzmete sve mogućnosti u obzir i donesete odluku, uzdajte se u Boga.

ISTINA ILI MUDROST - To je nešto što se razlikuje od nagađanja ili
nesavršene spoznaje a još više od fantazije. Razne priče koje se iznose
u Kuranu, niz sličnosti i znaci koji ukazuju na realnost, detaljizirani su i
objašnjeni tako da ljudi mogu razmišljati o Stvarima. Osobina je
Čestitih da ne slave Alaha stojeći, sjedeći i padajući ničice, već također,
da kontempliraju i razmišljaju o različitim fenomenima prirode. Tako u
Suri 3, Ali-Imran, u Ajetu 191 stoji zapisano: "Za one koji stojeći i
sjedeći i ležeći Alaha spominju i o stvaranju nebesa i Zemlje
razmišljaju: Gospodaru nas Ti nisi ovo uzalud stvorio; hvaljen Ti budi i
sačuvaj nas patnje u vatri. "

Ljudima se stoga savjetuje da stalno gledaju i promatraju prirodne
pojave, razmišljaju o svemu stvorenom kako bi došli do Istine. Poruku
Objave mogu shvatiti samo ljudi koji razumiju stvari i imaju čvrsto
utemeljeno Znanje. Nedostatak istinskog Znanja vodi ljude na to da
hule na Boga, izmišljaju laži o Njemu i obožavaju druge bogove pored
Njega. Jedina sigurnost lezi u pridržavanju Objave koja je ispunjena
Spoznajom o Alahu. Onome kome jest dano Znanje, zapravo je dano
obilno Dobro. U Suri 2, Al-Bagara, u Ajetu 269 stoji zapisano: "On
daruje znanje onome kome hoće, a onaj kome je znanje darovano -

229
darovan je blagom neizmjernim. A shvatiti mogu samo oni koji su
razumom obdareni. "

Oni koji pogrešno raspravljaju o Alahu u stvari su oni koji nemaju
Znanja, nemaju upute niti Prosvjetljavajuće Knjige. Samo će oni ljudi
dobiti odgovarajuće rangove i stupnjeve koji imaju vjeru i Spoznaju, a
oni koji imaju Spoznaju stvarno se boje Boga i slijede put Pravičnosti: "I
Alah će na visoke stepene uzdignuti one medu vama koji vjeruju i
kojima je dato znanje. " - Sura 58, Al-Mugadala, Ajet 11.

Kuran savjetuje Svetom Vjerovjesniku da se moli za napredak u
Spoznaji. Misteriozni Mojsijev učitelj koji je pokušao da mu pomogne
da baci jedan pogled na tajnu nevidljivog, Spoznaju je dobio od Alaha,
ILM AL-LADUNI. Saul je bio imenovan kraljem Izraelaca zbog toga sto
ga je Bog izdašno nagradio Znanjem i tjelesnim snagama. Noa, David i
Salomon posjedovali su Znanje i Prosuđivanje. Jakov je imao veliko
Znanje i Iskustvo. Josip je imao veliku Snagu i Spoznaju, a isto tako su
Mojsiju bili dani Mudrost i Znanje. Uz pomoć snaga Iskustva i
Razmišljanja o fenomenima prirode, neba i zemlje, Abraham je uspio
doći do konačne Istine. Zahvaljujući svom osobnom Iskustvu i Znanju
Josip je odbio slijediti put nevjernika i prihvatio je Abrahamov put.

PRAVIČNOST- Pravilnost je Božanski atribut i Kuran kaže da treba da
prihvatimo Pravičnost kao moralni ideal. Alah naređuje ljudima da
budu Pravični jedan prema drugom i da budu Pravični u prosuđivanju
jer on voli one koji pravedno prosuđuju. Svi vjernici pristaju uz
Pravičnost čak i kada to ide protiv njih samih, njihovih roditelja,
njihove porodice i srodnika bez ikakve razlike u odnosu na siromašne i
bogate. Samo Božje Otkrovenje zapravo je otjelovljenje Istine i Pravde
- pokazano je sa Ravnotežom tako da ljudi mogu zastupati Pravdu.
Vrlina Pravičnosti apsolutna je i moralno obvezujuća i vjernici su stoga
opomenuti da ne dopuste da ih mržnja spram nekih ljudi vodi i zavede
da prijeđu granice Pravičnosti ili da ih udaljava od ideala Pravičnosti jer
je Pravičnost vrlo blizu Pobožnosti i Čestitosti. Pravičnost traži da ljudi
budu iskreni Riječima i Djelima, da se pridržavaju ugovora koje su
sklopili i da ispunjavaju sve obveze. Ljudima se također savjetuje da

230
uspostave pravedan sistem Mjera, da ne cjepidlače u Mjerenju, da ne
dovode druge u gubitak prevarom i da nepravedno ne zadržavaju tuđe
sto su dužni.

DOBROTA - Dobrota je Božji atribut i stoga postaje zadatkom svake
osobe da se podčinjava vlastitom impulsu za Dobrotom. Individua
treba da bude Dobra jer je i Alah Dobar prema svemu i voli one koji
cine Dobro. Vjernici treba da hitaju prema svakome Dobrom Djelu. Kao
sto su se svi Proroci natjecali u brzini izvršenja Dobrih Djela tako se
ljudima savjetuje da se zajednički bore za sve sto je Dobro. Doista,
Salomon je volio ljubav spram Dobrote u svrhu veličanja Boga. Sve
Dobre stvari za vjernike su nagrada u Onom Životu i najviša Božja
Milost očekuje one koji su prednjačili u Dobrim djelima. Vjernicima se
preporučuje da na zlo odgovore sto je moguće bolje, jer se tako
neprijateljstvo može pretvoriti u toplo prijateljstvo.

LJEPOTA- Alah ima najljepša Imena i najviše Dostojanstvo i sve sto
stvara ima izvanrednu Ljepotu. Čovjek je stvoren u jednome od
najljepših oblika i dat mu je najljepši lik. U Suri 64, Samoobrana, u
Ajetu 3 stoji zapisano: "On je nebesa i Zemlju mudro stvorio i On vama
obličje daje i likove vaše čcini lijepim i Njemu će se sve vratiti".

Alah je objavio najljepšu Poruku u formi Knjige i dao najbolja
objašnjenja u objavljenim knjigama. Stoga nam se preporučuje da
slijedimo najbolje Boje Objave. Kuran priča najljepše priče. Savez
Vjernika, Proroka, Vjernih Zaljubljenika u Istinu, Svjedoka Istine Religije
i Filozofije Riječju i Djelomi Čestitih, najljepša je zajednica. Tko je bolji u
govoru od onih koji pozivaju ljude na putove Dobra mudrim i lijepim
pripovijedanjem nukajući ih na najbolje i najmilosrdnije putove i
govoreći samo ono sto ima najviši ugled. Kuran bodri ljude da prihvate
najviše vrline jer Alah voli one koji čine dostojna djela,
dobronamjernost i pomirenje.

Hvala!
6. 7. 2000

231
232
Kosmologija i metafizika Brethrena čistoće- arapske pitagorejske
filozofije

Interes Brethrena čistoće u matematičkoj znanosti, u koju su oni
uključili aritmetiku, geometriju, astronomiju, geografiju, muziku,
logiku, čak i umjetnost i trgovinu, može se pokazati kao cisto
pragmatički. Na svakoj razini diskusije autor Epistola smatra da je
studij matematike upućen na moralnu gradnju kao, također, i na
duhovno razumijevanje i da primarno sluzi kao element u spoznaji
sebstva, kao jednog puta prema višoj spoznaji, a to je spoznaja Alaha.
U astronomskim epistolama autor opisuje astronomiju kao studij
nebeskih tijela kojih je zapravo 1029 velikih tijela. Sedam od njih, a to
su planete, u konstantnom su kretanju okrećući se u svojim poznatim
sferama. Ta su tijela opisana kao "okrugla, konkavna i vidljiva tijela"
koja su aranžirana jedna u odnosu na drugu kao ljuspice crvenog luka
gdje je Zemlja u središtu. Najniža sfera od ovih planeta i najbliža Zemlji
jest afera Mjeseca dok je dalja sfera ona Merkura iznad kojih su još
dvije sfere: sfera fiksnih zvijezda i sfera najvišeg neba ili regija ciste
elementarne vatre.

Dnevno kretanje najvišeg neba od Istoka prema Zapadu i opet od
Zapada prema Istoku razlog je sukcesiji dana i noći. Ova sfera
podijeljena je u 12 sekcija koje su 12 znakova Zodijaka i svaki je znak
podijeljen u 30 stupnjeva. Sukcesija godišnjih doba slijedi s obzirom na
poziciju Sunca u relaciji prema ovim znakovima.

Sunce lezi na pola puta između vanjske sfere najvišeg neba i Zemlje sto
je zapravo centar Kosmosa. Stoga je "ono sto je Sunce za nebesa to je
kralj za kraljevstvo, a planete ono sto su vojnici, pomagači i subjekti
općenito prema kralju, a sfere su kao regioni, a konstelacije kao
države; stupnjevi i minute kao gradovi uređeni Božanskom Mudrošću
tako da mogu biti locirani u samom centru Kosmosa. "

Sve u svemu postoji 11 sfera ciji poredak jest: sfera najvišeg neba,
sfera širokog neba, sfera Jupitera, Saturna, Marsa, Sunca, Venere,
Merkura, Mjeseca, Atmosfere i Zemlje.

233
Dijametar Zemlje je procijenjen ovdje na vise od 13,5 tisuća
kilometara, prazne sfere Mjeseca manje od 2,5 milijuna kilometara,
Sunce je veliko 200 dijametara Zemlje, Jupiter je 11 tisuća puta veći,
dok je najviše nebo još 2500 puta veće.

Kretanje ovih koncentričnih sfera naročito je povezano sa
svezakriljućim kretanjem regije ciste elementarne vatre koja svoje
kretanje zahvaljuje Univerzalnoj Dusi koja se još zove Prvi Pokretač.
Međutim, kretanje sfera nije uniformno. Najbrže kretanje jest ono
vanjskih sfera koje se kompletira za 24 sata, najsporije jest kretanje
ono Mjeseca koje se kompletira za 24 6/7 sati.

Supstancija nebeskih tijela kako je ona opisana u Epistolama kao "peta
priroda" ili cista bit svega razlikuje se od ostalih entiteta u svijetu
dobra i zla. Neke karakteristike koje pripadaju tijelu zajedničke su kao
na primjer duzina, dah, dubina, kohezija, kretanje, oblik, vidljivost, itd.
Druge, kao na primjer težina, vlažnost, promjena, pravocrtno kretanje
pripadaju fizičkim objektima samo u sublunarnom svijetu. Razlog zašto
su ova nebeska tijela oslobođena težine jest u tome da su ona
napravljena od Alaha, od samog početka i zauzimaju ona ispravna
mjesta, dok težina ili gravitacija jest atribut onih objekata koja su
prisiljena napustiti svoja prirodna mjesta.

Ukratko rečeno, nebeska tijela, kako kažu filozofi, sastavljena su od
"pete prirode" jednostavno u smislu da su njihova kretanja kružna, da
nisu, kao ostali fizički objekti, podložna dobru i zlu, porastu ili
opadanju.

Fizički objekti sastavljeni su od četri elementa koji rastu, kroz
djelovanje četri primarne kvalitete, prema složenim objektima u ovom
svijetu: a to su minerali, biljke i životinje. Sve na ovom svijetu,
međutim, jest reduktibilno na dvije originalne supstancije: na
isparavanje i sluz. Kada Sunce i Planete prouzrokuju isparavanje vode
ona se preobražava u paru, a ona se onda preobražava u oblake, a oni
se preobražavaju u kišu, a kiša koja se miješa sa zemljom preobražava

234
se u sluz ili mulj koja formira, konačno, supstrat minerala, biljaka i
životinja.

Na najnižem prstenu Božanskog Stvaranja nalazi se kraljevstvo
minerala, visi poredak sačinjava vegetabilno kraljevstvo i konačno
dolazi životinjsko kraljevstvo koje kulminira Čovjekom koji stoji na
granici između anđeoskog i animalnog poretka i predstavlja Božju Silu
na Zemlji. Minerali narastaju kroz četri elementa kompozicijom ta četri
elementa; biljke, na drugoj strani, narastaju asimilacijom te su stoga
sposobne za rast kao i životinje koje još dalje imaju kapacitet za
senzacije i pokret i u slučaju Čovjeka, još sposobnost za govor ali i za
diskriminaciju također.

Ova tri kraljevstva hijerarhijski su organizirana u smislu da superiornija
vrsta uvijek pretpostavlja i raste povise one inferiornije. Ali, prema
Brethrenu Čistoće, postoji također i izvjestan kronološki poredak koji
oni slijede tako da ovo mišljenje predstavlja jednu anticipaciju
Darwinove teorije evolucije. Dok biljke prethode životinjama u smislu
njihovog pojavljivanja u svijetu, dotle su one njima, dakle, ono sto je
materija formi. Slično tome niže životinje " prethode mnogo
savršenijim, na početku stvaranja, u smislu da trebaju krače vrijeme za
razvoj, u usporedbi sa mnogo savršenijim za koje treba duže vrijeme...
Tako životinje iz mora prethode životinjama sa kopna zato sto voda
dolazi prije zemlje i more prije suhog kopna na početku stvaranja. "
Pojava životinja općenito dakle mora doći poslije pojave minerala sto
sve priprema temelje za pojavu Čovjeka za čije svrhe nije samo
životinjsko kraljevstvo nego i sve drugo niže sto je stvoreno.

Ne samo da su različite vrste nego su također i organi najviših životinja
poredani hijerarhijski: svaki inferiorniji organ subordiniran je višem
organu i doprinosi njegovoj prezervaciji ili savršenstvu. Mozak je
suvereni organ u Čovjeka i mjesto mišljenja, senzacija i pamćenja. Srce,
kao veza preko koje krv kola krvnim žilama sto je uzrok topline u
životinja, subordinirano je mozgu ili je njegov pomagač i ono samo je
asistirano od tri subordinirana organa: jetrom, krvnim žilama i placima.

235
Kao sto se može vidjeti kod Brethrena Čistoće višestrukost i različitost
organa i svakog momenta realiteta determiniran je Univerzalnim
zakonom Broja koji upravlja svime u svijetu. Oblik samih životinja
podijeljen je od Boga na lijevo i desno, na primjer, u smislu da
korespondira prvom broju (2) i dualnim entitetima u svijetu u cjelini.
Isto tako, ovaj oblik otkriva da postoje dva ekstremiteta i jedan
središnji dio i to, onda, korespondira prvom superiornijem broju ( 3) i
onim stvarima koje su sačinjene od tri dijela.

Četri raspoloženja koja determiniraju ljudski karakter i temperament
korespondira prvom kvadratnom broju i također četri primarne
kvalitete i četri elementa; pet osjeta korespondira prvom cirkularnom
broju (5) i četri elementa plus cista bit nebeskih tijela. Dvanaest otvora
na tijelu korespondira 12 znakova Zodijaka itd.
Da bi ovaj paralelizam bio proslijeđen Brethren Čistoće je slijedio
Stoike u opisu Čovjeka kao mikrokosmosa.

Tijelo Čovjeka predstavlja zapravo kosmos u cjelini. Devet sfera koje
konstituiraju svijet korespondira devet organskih supstancija koje
formiraju ljudsko tijelo: kosti, koštana srz, tijelo, vene, krv, nervi, koza,
kosa i nokti - i sve su one aranžirane u devet koncentričnih sfera. I, kao
sto smo rekli, dvanaest znakova Zodijaka korespondira dvanaest
otvora na tijelu. Fizičke i duhovne sile sedam planeta korespondira
sedam fizičkih sila: privlaćenju, razumijevanju, probavljanju, afektu,
hranjenju, rastu i reprezentaciji, - i sedam duhovnih sila: vidu, sluhu,
okusu, mirisanju, dodiru, govoru i mišljenju. Svaka od ovih sila
odgovara jednoj planeti. Četri elementa, a to su vatra, zrak, voda i
zemlja odgovara glavi, prsima, stomaku i želucu tako da svaki od ovih
dijelova odgovara jednom elementu. Čak i konfiguracija svijeta kao
također i konfiguracija meteoroloskih fenomena ima izvjesne analogije
s ljudskim tijelom: čovjekove kosti slične su planinama, koštana srž
mineralima metala, njegov je stomak sličan moru, vene i krvne žile
rijekama, tijelo zemlji, kosa biljkama, disanje vjetru, govor oluji,
Čovjekov smjeh dnevnom svjetlu, suze kiši, spavanje smrti i njegov hod
ponovnom rođenju.

236
Ostali fundamentalni koncepti na kojima počiva fizika Brethrena
Čistoće uglavnom su Aristotelovski. Diskusija o materiji, formi, mjestu i
kretanju koja se povremeno pojavljuje u Epistolama slijedi poznati
Aristotelovski uzor. Egzistencija praznog prostora kako je ona
tumačena u Epistolama slijedi dobro poznat Aristotelov stav da prazni
prostor, shvaćen kao mjesto u kojem ništa nije smješteno, sadrži
logičku kontradikciju. S one strane svijeta kao cjeline ne postoji ništa:
niti praznina niti punina; suprotno iluzornoj reprezentaciji naše mašte
koja nas pogrešno navodi na stajalište da neko tijelo može biti s one
strane najvanjskijih regiona neba. Bilo tko, tko ovo poriće u suprotnosti
je s Istinom potvrđenoj od strane Filozofije da je svako stvoreno tijelo
konačno i da fizičko tijelo ne egzistira izvan svijeta sto je dovoljan
dokaz.

Hvala!

10. 8. 2000.

237
238
Arapski doprinos aritmetici

Najraniji arapski rad o aritmetici jest onaj Muhameda Ibn Muse al-
Horezmija iz 9 stoljeća. On je napisao dva traktata: jedan o indijskoj
aritmetici koji je do nas proslijeđen kroz latinsku tradiciju i, drugi, pod
imenom AL- DAM VA AL-TAFRIQ koji se spominje u arapskim
bibliografijama i takoder se spominje u radu al-Bagdadija AL-TAKMILA.
Najranija arapska aritmetika koja je doprla do nas u cijelosti jest
aritmetika Ahmeda Ibn Ibrahima al-Uglidisija iz 10 stoljeća iz njegova
rada AL-FUSUL. Ona raspravlja indijski sistem računanja i referira
također i druga dva: to su računanje na prste i seksagezimalni sistem.
Ova tri sistema, zajedno sa grčkom arithmetica, koja je zapravo
rudiment teorije brojeva, formiraju elemente aritmetike koji su
posebno razmatrani i razvijani u muslimanskom svijetu.

U arapskim knjigama skala od 60 zove se metodom astronoma.
Seksagezimalni sistem uključuje glavne aritmetičke operacije u skali od
60. Vjerojatno je ovaj sistem došao u Islamski svijet od starih
Babilonaca kroz sirijske i perzijske uticaje. Mi, međutim, nemamo ranih
radova koji su posvećeni ovom problemu ali ih možemo naći u svim
aritmetičkim radovima koji raspravljaju indijski sistem i sistem
računanja na prste. Kasniji radovi koji uzimaju u obzir skalu od 60 ne
sadrže ništa vise, cisto aritmetički, što nije većinvolvirano u drugim
radovima niti razmatraju puteve Islamskog razvoja.

Možemo ovdje spomenuti da mnogi znanstvenici danas nalaze da je
ovaj sistem lakši od decimalnog sistema kada tretiraju, na primjer,
srednjovjekovne astronomske račune. Isto tako ovaj sistem gotovo je
nestao iz upotrebe ali je ostavio svoje tragove u našem računanju sa
stupnjevima ili satima.
U arapskim radovima računanje prstima zove se aritmetikom Ruma i
Arapa. Kada i kako je ovo računanje došlo do islamskog svijeta ne
znamo sa sigurnošću. Ali mi možemo nagađati da su i prije pojave
Islama arapski trgovci naučili računati prstima od svojih susjeda. Cijeli
ovaj sistem proširio se kasnije kroz cijeli civilizirani svijet.

239
Oduzimanje i dodavanje nije predstavljalo poseban problem.
Međutim, množenje, dijeljenje i odnosi mogu biti mnogo složeniji kao
sto, na primjer, ekstrakcije kvadratnog korijena mogu biti učinjene
jedino grubim aproksimacijama. Ovo računanje je zapravo duhovna
operacija; rezultati računanja trebaju biti privremeno sačuvani i
zadržani. Ovo se čini vezivanjem prstiju obje ruke u specifičnim
položajima sto označava brojeve od 1 do 9999. U radu ARITMETIKA al-
Uglidisija dati su opisi različitih pozicija prstiju. To je ono sto arapski
radovi zovu ugud ili čvor i odatle se cijeli sistem zove HISAB AL-UGUD
ili aritmetika čvorova. Isto tako brojevi u ovom sistemu zapravo su
slova arapskog alfabeta u stabilnom poretku koji se zove dumal sto
daje drugo ime ovom sistemu kao DUMAL ARITMETIKA.

Kada je riječ o indijskom uticaju na arapsko naučavanje možemo ovdje
reći to da mi ne možemo pretpostaviti da sve sto je indijska aritmetika
proslijedeno do Arapa kao sto al-Horezmi izlaze u svojoj knjizi.
Međutim mi možemo sa sigurnošću reći da je decimalna skala sa
operacijama zbrajanja, dijeljenja, množenja, subtrakcije i ekstrakcije
kvadratnog korijena cijelih brojeva i razlomaka kao također i neke
operacije u skali od 60, da su, dakle, sve te operacije preuzete od
Indijaca. Vjerojatno su Indijci manje pažnje poklanjali malim brojevima
ali generalna tema, poredak i bit bili su indijski. Međutim, aritmetička
spoznaja koja je preživjela kroz stoljeća i koja je bila na raspolaganju
studentima grada Gundisapura i ostalih centara učenja, formirala je
plodne fundamente za aritmetiku za koju je arapski svijet izgradio
uglednu matematičku strukturu.

Indijski sistem uveo je u arapski svijet ploču sa prašinom ili pijeskom za
računanje, pomicanje i brisanje brojeva. Zahvaljujući al-Uglidisiju mi
danas znamo sto zapravo znaci ta aritmetika ploca sa pijeskom. Riječ je
o računanju sa pijeskom ili prašinom. Pisar je nosio drvenu ploču,
istresao bi pijesak na nju i pisao brojeve sa kojima je htio operirati, na
tom pijesku, uzimajući prste ili zakrivljeni štapić - brišući ili pomjerajući
brojeve u tom procesu računanja dok se ne pojavi konačan rezultat.
Ova ploča, ABAKUS kako ju je zvao muslimanski svijet, zvala se TAKHT
sto je riječ perzijskog porijekla. Ovo međutim nužno ne implicira da su

240
muslimani preuzeli ovaj sistem iz Perzije. Ovo može značiti da je sistem
preuzet kroz perzijske uticaje ili pak da su Perzijanci bili ti koji su prvi
uveli ovaj sistem u stari svijet. Međutim, svi koji su upoznali sistem
aritmetike ploča sa pijeskom i koji su ga uveli u arapski svijet zvali su ga
indijskim - sto on i jest.

Međutim, značajan pomak učinjen je arapskim naučavanjem. Rad al-
Uglidisija dijelom priča priču o prvom pokušaju da se umjesto ploče sa
pijeskom uzme tinta i papir. Ova revizija može nam izgledati lakom ali
ona to praktički nije bila; zahvaljujući slaboj međusobnoj komunikaciji i
konzervativizmu medu onima kojima je ploča sa pijeskom bila duboko
ukorijenjena, trebalo je dugo vremena da ove promjene budu
prihvaćene. Započelo se u Damasku u 10 stoljeću kako navodi al-
Uglidisi. U 13 stoljeću Ibn al-Bana pokazuje u svojim radovima male
znakove shema ploča sa pijeskom. Medutim, na dalekom Istoku u
gradu Maraga veliki Nasir al-Din al-Tusi jos uvijek piše aritmetiku ploče
sa pijeskom DAVAMI AL-HISAB. Pola stoljeća ranije njegov prethodnik
Saraf al-Din al-Tusi teško iznalazi rješenja za kubične jednadžbe
aritmetički zasnovane na metodama ploče sa pijeskom. Konačno, ploča
sa pijeskom je napuštena i zaboravljena, a rezultat je bio sistem
aritmetičkih operacija koje su teške kada smo posve mladi dok, danas,
elektronski kalkulatori te operacije gotovo potiskuju u zaborav.

Novi sistem kalkulacija bio je lakši i otvoren za dalji razvoj i napredak.
Grci su razvili geometriju do savršenstva. Za svaki dalji razvoj u
matematici trebalo je pripraviti novo oruđe. To je bila algebra i mnogo
razvijenije sheme kalkulacija koja je iznijela arapska matematika
potpomognuta indijskom aritmetikom.

Pored indijskog još možemo govoriti i o grčkom uticaju na arapsku
matematiku. Mnogi od grčkih uticaja zapravo su poznati geometrijski
radovi; glavni aritmetički radovi dijelovi su ELEMENATA Euklida, UVOD
U ARITMETIKU od Nikomahusa iz Gerasa, radovi Heroa iz Aleksandrije i
rad pod naslovom O MJERENJU KRUGA od Arhimeda. S obzirom na
problem brojeva arapski su matematičari razmatrali probleme tipova
progresije čije porijeklo je Grčko. I Indijci su razmatrali problem

241
progresije ali muslimani su odmah shvatili karakteristike grčke znanosti
preferirajući ih svim ostalim sistemima, posebno ideju da je
prihvatljivo samo ono sto ima logičko opravdanje dok su drugi sistemi
davali općenite instrukcije koje je trebalo poštovati. Muslimani su bili
posebno impresionirani dokazima velikih grčkih filozofa ili pak bitnim
momentima njihova mišljenja koji su oni prepoznali u bitnim pitanjima
znanosti: zašto, kako i koji.

Neka aritmetička i geometrijska pitanja progresije pojavljuju se u
mnogim knjigama arapske aritmetike kao na primjer rad AL-TAKMILA
od Ibn Tahir al Bagdadija, u radu MARASIM od Al-Umavija ili u radu
MIFTAH AL-HISAB od al-Kasija.

Bez obzira na snažne uticaje grčkog učenja možemo reći da je islamsko
matematičko stvaralaštvo izuzetno značajno ako zbog ničega drugog a
ono zbog činjenice da su upravo Muslimani u aritmetici donijeli stvari
na vidjelo dana, da su ih stavili zajedno i prezentirali svijetu kao jasno
integrirani entitet, kompletiran u sebi i otvoren za dalji razvoj sto je
doprinos vrijedan svakog poštovanja.

Hvala!

24. 8. 2000

242
243
244
Početak i razvoj algebre u muslimanskom svijetu

Objavljivanje knjige al-Horezmija na početku 9 stoljeća po svemu
sudeći između 813 i 833 godine za vrijeme vladavine kalifa al-Mamuna,
predstavlja značajan događaj u povijesti matematike. Po prvi put ovdje
možemo vidjeti da se pojam algebra pojavljuje u naslovu knjige KITAB
AL DABR VA-AL MUKABALA označavajući ime za vrlo važnu
matematičku disciplinu opremljenu primjerenim tehničkim
vokabularom. Muhamed Musa al Horezmi, matematičar, astronom i
priznati član "Kuće Mudrosti" iz Bagdada napisao je da je "rijec o knjizi
o algebri i al mukabali, konciznoj knjizi koja iznosi sto je delikatno i
važno u računanju.

"Događaj je bio krucijalan i kao takvog ga prepoznaju i stari i moderni
povjesničari znanosti. Njegovo značenje prepoznala je matematička i
filozofska zajednica one epohe ali i narednih stoljeća. Ova knjiga al-
Horezmija bila je izvor inspiracije i predmet komentara ne samo u
muslimanskih matematičara, onih perzijskih posebno, nego također
latinskih i drugih europskih matematičara i filozofa sve do 18 stoljeća.
Knjiga pokazuje dvoje: nobilitet koncepcije jezika i organizacije kao i
jednostavnost matematičkih tehnika koje su tu opisane ako ih
usporedimo sa onim tehnikama u slavnih starih filozofa kao sto su na
primjer Euklid i Diofantus.

Ali ova tehnička jednostavnost proizlazi točno iz nove matematičke
koncepcije al-Horezmija. Dok je jedan element njegovog projekta
pronađen 25 stoljeća ranije kod Babilonaca, drugi u ELEMENTIMA
Euklida treći u ARITMETICA od Diofantusa dotle nijedan raniji pisac nije
aranžirao ove elemente na takav nov i osebujan način. Cilj al-
Horezmija nikada ranije postavljen bio je elaboracija teorije jednadžbi
rješive kroz radikale koji mogu biti primijenjeni na bilo koji aritmetički
ili geometrijski problem i koji može pomoći u računanju, trgovačkim
transakcijama, nasljeđivanju, mjerenju zemlje itd. Al-Horezmi je, pored
svega ostalog, demonstrirao različite formule u smislu ideje jednakosti
područja. S tim u svezi on je vjerojatno bio inspiriran ondašnjim novim

245
spoznajama Elemenata Euklida koji je bio preveden od strane njegovog
prijatelja iz "Kuće Mudrosti" Al-Hadaj Ibn Matara.

Svaka od ovih demonstracija prezentirana je u al-Horezmija kao
"uzrok", ILA solucije. Također al-Horezmi je smatrao da nije nužno da
svaki moment treba biti demonstriran nego je predložio nekad dvije
demonstracije za jedan i isti tip jednadžbi. Svi ovi elementi odvajaju al-
Horezmija od starih Babilonaca, ali njegov sistematski rad odvaja ga od
Diofantusa.

Sa al-Horezmijem i njegovom koncepcijom nove matematičke
discipline stvar, sto je zapravo nepoznanica, sada dobiva značaj
posebnog entiteta ili jednog objekta koji nije niti numerički niti
geometrijski. S druge pak strane algoritmi solucije moraju biti za sebe
jedan objekt demonstracije. Ako bismo htjeli bolje shvatiti ideju koju je
razvio al-Horezmi ideju nove matematičke discipline i također njenu
plodotvornost nužno je spomenuti i utjecaje koje je on polučio svojim
suvremenicima i sljedbenicima. I kroz ovaj fakt mi doista možemo
prepoznati al-Horezmijevo mjesto u povijesnim razmjerima. Utjecaj
njegove knjige može se također mjeriti i porastom trenda algebarskog
istraživanja.

Bibliografi iz 10 stoljeća kao na primjer al-Nadim navode dugu listu al-
Horezmijevih suvremenika i sljedbenika koji su nastavili sa njegovim
istraživanjima. Spomenimo ovdje samo neke: Ibn Turk, Tabit Ibn Kora,
Abu Kamil , Sinan Ibn al-Fath, al-Hububi, Abu al-Vafa. Dobar dio
njihovih radova je nestao ali ih je dovoljno preživjelo da bi se mogla
rekonstruirati glavna linija ove tradicije.

U vrijeme al-Horezmija i odmah nešto kasnije svjedoci smo esencijalne
ekspanzije istraživanja koja su već otpočeta njime: teorija kvadratičnih
jednadžbi, algebarskih kalkulacija, indeterminatorne analize i aplikacije
algebre na probleme nasljedstva, podjele itd. Međutim drugo polje
istraživanja vrlo različito pojavljuje se u gotovo isto vrijeme i takoder je
moglo biti fundamentom za razvoj teorije algebarskih jednadžbi a to je
objašnjenje geometrijskih problema u algebarskim terminima. Mi

246
nećemo dobro razumjeti povijest algebre ako ne uzmemo u obzir
doprinos dva pokreta koji su razvijani tijekom ovog perioda.

Prvi pokret je usmjeren prema studiju iracionalnih kvantiteta na
podlozi čitanja X knjige Euklidovih Elemenata. Drugi istraživački pokret
krenuo je prijevodom knjige Aritmetica od Diofantusa na arapski jezik.
Negdje oko 870 godine Gusta Ibn Luga preveo je sedam knjiga
Diofantusove Aritmetike pod signifikantnim naslovom UMJETNOST
ALGEBRE. Prevodilac je uzeo jezik al-Horezmija za reproduciranje
grčkog teksta tako da je Diofantusova Aritmetika sada sadržavala
moćne tehnike algebarske kalkulacije.

Napredak algebarske kalkulacije u drugim područjima učvrstio je novu
matematičku disciplinu. Stoljeće i pol nakon al-Horezmija bagdadski
matematičar al-Karaji usmjerava se prema drugom istraživačkom
projektu: aplikaciji aritmetike na algebru. Al-Karaji je sačinio nekoliko
knjiga na ovu temu posebno AL-FAKHRI i AL-BADI. Ove su knjige bile
studirane i reproducirane i komentirane od matematičara do 17
stoljeća tako da možemo reći da je rad al-Karajia okupirao centralno
mjesto u istraživanju aritmetičke algebre stoljećima.

Njegovi radovi predstavljaju zapravo jednu originalnu kreaciju novog
polja istraživanja u algebri koju je tradicija prepoznala po sadržaju i
organizaciji svakog njenog elementa. Na podlozi ovog rada narasla su
matematička istraživanja koja su prema riječima Ibn al Bane u 13 i 14
stoljeću "gotovo nesaglediva". Spomenimo samo neke: Al-Sahrazuri,
Ibn al Turak,Ibn Kasam, Ibn Tunaki, Kamal al Farisi, al Bana i kasnije
naravno al Kasi, al Jazdi i mnogi drugi.

Muslimanski matematičari toga vremena znali su, na primjer, kao Abu
Kamil da solucije jednadžbi imaju dvije justifikacije: jednu geometrijsku
i drugu algebarsku. Suočeni sa mnogim problemima oni su krenuli
putem prevođenja kubičnih jednadžbi na geometrijske termine. I ovo
je jedan od razloga za geometrizaciju teorije algebarskih jednadžbi. U
to se vrijeme, u suprotnosti sa Tabit Ibn Korom, nije gledalo na
geometrijski prijevod algebarskih jednadžbi kako bi se pronašli

247
geometrijski ekvivalenti algebarskih solucija nego kako bi se uz pomoć
geometrije pronašao pozitivan moment tih jednadžbi.

Pokusaj al Kazina, al-Guhija, al-Sanija i al Birunija i drugih samo su
djelomični doprinosi , naravno, do koncepcije ovog projekta kod
velikog Omera Hajama koji je elaborirao geometrijske teorije za
jednadžbe za stupanj jednak ili manji od 3. Hajam je kompletirao ovaj
prethodni fragmentarni rad kako bi elaborirao teoriju jednadžbi i
predložio u isto vrijeme novi stil matematičkog pisanja.

Radom na ovoj novoj teoriji Omer Hajam je bio prisiljen formulirati
nove i bolje relacije između geometrije i algebre i primjenjivosti
geometrije na algebru. I u tom naporu i u svojim radovima Omer
Hajam je postigao dva izuzetna rezultata koji povjesničari znanosti i
filozofije uglavnom pripisuju Descartesu a to su: prvi, generalna
solucija svih jednadžbi trećeg stupnja intersekcijom dva kona i drugi,
geometrijska kalkulacija izborom jedinice duzine smatrajući, u
suprotnosti sa Descartesom, homogenitet zakona.
Dvije generacije nakon Omera Hajama uslijedio je jedan od najvažnijih
radova ovog pokreta, traktat Saraf al Din al Tusija o jednadžbama. U
ovom radu negdje oko 1170 on je izveo neke veoma važne inovacije sa
svim respektom prema prethodnom radu Omera Hajama.

Kao sto možemo vidjeti teorija jednadžbi nije vise bila samo područje
algebre već je počela pokrivati mnogo sira područja. Muslimanski su
matematičari tako formulirali geometrijske studije jednadžbi i njihovih
numeričkih solucija. Posve je jasno da je to sada matematika izuzetno
visokog nivoa za razliku od prijašnje matematike koja je bila limitirana i
nošena neadekvatnim matematičkim simbolizmom. Čim su
matematičari razvili matematičke ideje prirodni jezik je postao
neadekvatan za tumačenje koncepata i operacija sadržavajući limite za
operacije ali i difuziju matematičke spoznaje sve do transformacija
matematičke notacije koja je uslijedila u Europi naročito nakon
Descartesa.

Hvala!

248
7. 9. 2000.

249
250
Poimanje odnosa naroda i vlasti u
djelu Nizamija al-Mulka

Ime Nizamija al-Mulka spominje se kao referencija na velikog vezira
koji je 1074 pozvao Omera Hajama da revidira kalendar i izgradi
astronomsku opservatoriju. Tako je 16. marta 1079 inaugurirana Nova
era poznata kao Jalali ili Maliki era.
Povjesničari perzijske literature kao na primjer Peter Avery s pravom
navode tim povodom Gibona koji je značenje ovog događaja usporedio
s Gregorijanskim stilom datiranja. Majid Fakhri spominje ima Nizamija
al-Mulka samo nakratko kao vezira Saljug Sultana Maliksaha koji je
značajno uticao na Al-Gazalija. Fakhri ga spominje kao sposobnog ali
doktrinarnog vezira koji je intenzivno branio Sunitsku ortodoksiju i
konzekventno tome atakirao Sitsku, Ismailitsku heterodoksiju rivalskog
Fatimidskog kalifata u Kajru.

Taj halifat uspješno je rasprostranio oružje propagande i političkog
ubojstva kroz muslimanski svijet da su se Šaljuci osjećali prinuđeni da
odgovore na sličan način tako da je Nizami al-Mulk osnovao seriju
teoloških škola i seminara nazvane po njemu nizamijasi po cijelom
istočnom dijelu carstva gdje su se ucili Safi figh , a to je pravo, i
Asaritska teologija.

Teška politička situacija toga vremena i nasilna smrt Nizamija al-Mulka
1092 godine od ruke jednog Ismailitskog ubice, zapravo, jednog od
Batini ubica, slijedila je kratko nakon smrti Sultana Maliksaha.

Ruknudin Hasan iz Pakistana navodi Nizamija al-Mulka Tusija kao
Turskog ministra, vezira, znanstvenika, mecene umjetnosti i znanosti i
kao utemeljivača Sveučilišta nazvanog kasnije prema njegovom imenu
kao Nizamija.

Nizami al-Mulk Tusi nije bilo njegovo pravo ime. To je bila počasna
titula koju mu je dodijelio Turski gospodar Alp Arslam poslije njegova
imenovanja za vezira. Zvao se zapravo Ali Hasan, a ime njegovog oca je
bilo al-Hasan Ali iz manjeg gradića u blizini Tusa.

251
Živio je u doba koje je svjedočilo o najvećoj degradaciji halifata koja je
uslijedila nakon transformacije tokom razdoblja od tri stoljeća, od
demokracije u autokraciju i od autokracije u marionetu u rukama
mocnih gospodara. To je također razdoblje pada Gaznavidskog carstva
i Buvailudskog kraljevstva te rasta Turaka Saljuga poslije njihove
pobjede nad Gaznavidima 1040 godine kada nastaje silno carstvo od
Oxusa i Jaxastesa do Bospora.

Ovdje treba spomenuti dva perzijska djela Nizamija al-Mulka koja su
glavnim izvorom za bavljenje njegovim političkim poimanjima: SIJASAT
NAMA( Knjiga o politici) i DASTUR AL VUZARA (Rukovodenje
ministara). Sijasat- nama općenito se smatra izvornim djelom Nizamija
al-Mulka. Ovo izlaganje teorije o carstvu izvorno je napisano da posluzi
kao "careva čitanka". Priča se da je 1091 Sultan Maliksah naložio
nekim svojim dostojanstvenicima da razmisljaju o državnim poslovima
u njegovu carstvu i da napisu principe rukovođenja koje su slijedili
vladari u prošlosti a koje bi on mogao primijeniti.

Rasprava Nizamija al-Mulka, između ostalih djela predstavljenih
Sultanu, bila je jedina koja je prihvaćena kao vodič. Međutim ne valja
ovu knjigu shvatiti samo kao priručnik za svakodnevno upravljanje
državom niti samo kao djelo koje sadrži prakticke sugestije za
poboljsanje jednog administrativnog i državnog sistema nego ovo djelo
treba također shvatiti i kao izraz jedne političke i državne teorije koja
izvire iz realne socijalnopolitičke situacije Turske Carevine.

Nizami svog vladara naziva padsah što je perzijski pojam za Cara. Cilj
njegova bavljenja monarhijskom konstitucijom Turske Imperije jest
predstavljanje Carskog Gospodara u njegovoj punoj nezavisnosti. Izlaz
iz dileme Careva autoriteta i institucije halifata on nalazi u onome sto
bismo mogli nazvati teorijom Božanskog Prava - teorijom prema kojoj
Car upravlja podanicima posredstvom Božanskog Imenovanja.

252
To slijedi iz studije prva dva poglavlja knjige Sijasat- nama koja iznose
Božansku narav ove institucije i njene funkcije koju je odredio sam
Alah i sama Istina:
" U svakom dobu i vremenu, piše Nizami, Alah, neka je Uzvišen, bira
jednoga medu ljudima dajući mu carske sposobnosti, povjerava mu
poslove svijeta i dobro podanika. "

Bitna funkcija koju Car treba ispuniti jest stvoriti red iz kaosa; on kaže:
" kada su otvorena vrata korupcije, konfuzije i nereda te on u svom
dostojanstvu i veličanstvu pod pravednom vlascu pronalazi sigurnost
za narod tako da ovaj može živjeti konstantnu sigurnost i hoće da
njegova vlast potraje. " Neka je Alah naše utočiste, ako narod pokaze
ikakav znak nepokornosti ili nepoštovanja Božanskog Zakona ili ako se
ne pokorava Alahu i ne podčinjava Njegovim naredbama ili ako pokaze
nepoštivanje Svetih naredbi Istine, bila ona Uzvišena, on će ga kazniti
zbog njegova ponašanja. Zbog svojeg grijeha oni su navukli gnjev na
svoje glave. Mačevi se potezu, slijedi krvoproliće. Tkogod je moćan čini
što mu se dopada, sve dok grešnici ne stradaju u tim nevoljama i
sukobima. Najposlije moć prelazi na jedan od naroda kojemu Alah
daruje uspjeh u skladu sa njegovom zaslugom i podaruje mu mudrost i
znanje.

Konačan cilj ka kojem Car treba usmjeriti svoje napore jest stvaranje i
održavanje povoljnih uvjeta da narod pozivi u blagostanju pod sjenom
njegove pravičnosti.
Kod Nizamija Car je predstavljen kao instrument Alahove volje. U
Božanskom Sistemu političkog društva sve stvari proizlaze iz Alahove
volje a Car izvodi svoju moć iz Božanskog Autoriteta. Mudrost
Gospodara Svjetova jest kao svijeća od koje mnoge lampe dobivaju
svjetlost svoju, a od njegove svjetlosti mnogi će naći put iz velike tame.

Nizami zahtjeva pokoravanje kao glavni zadatak u odnosu na
Gospodara jer on daje narodu mir i prosperitet čega je bio lišen dok je
bio od Alaha kažnjen zbog nepokornosti. U njegovoj knjizi VASAJI on
razmatra pitanje pokoravanja Carevoj vlasti: "Nema sumnje, kaže on,
obaveza je moliti se Svemogućem i pokoravati se Caru. Obični ljudi

253
općenito, a Carevi miljenici i dvorjani napose duguju takovo
pokoravanje, a navlastito oni kojima je povjerena vlast u pitanjima
uprave i financija. " Caru se podanici moraju pokoravati kao osobi od
Alaha imenovanoj. Nizami tvrdi da je sama činjenica što je Car uspio u
uspostavljanju svoje vlasti dovoljna da nas uvjeri da priznamo njegovu
vlast kao nesto sto pociva na Božanskoj Odluci. Bez pomoći
Svemogućeg Alaha pojedinac ne može postati upravljačem niti može
svijet dovesti u sebi podčinjen položaj. Iako mogu postojati različiti
uzroci njegova postizanja političke moći svi se oni, bez sumnje,
oslanjaju na Božansku pomoć.

Dakle, zadatak je ljudi pokoravanje vladaru a ne ispitivanje valjanosti
njegove vlasti. Ona jest valjana jer jest de facto. Jedan de facto vladar
moze biti nepravičan, može dovesti zemlju u nered, ali Nizami brizljivo
izbjegava pitanje koje bi uključilo pravo naroda da se odupre takvome
vladaru. Ako dođe do konfuzije i nereda u zajednici on to interpretira
ne kao rezultat lose vladavine monarha već grešnih djela samoga
naroda. Stoga ostajući pokorni Caru ljudi mogu uživati mir i prosperitet
koje im daje njegova vlast. Car može sa pravom kazniti one koji se, ne
shvaćajući vrijednost sigurnosti i blagostanja, usuđuju ustati protiv
njegove vlasti. Prema tome, apsolutnom monarhu njegove moći nisu
ograničene nikakvom ljudskom silom.

Međutim, postoji ipak jedno ograničenje i tom apsolutnom monarhu i
to jedino ograničenje jest upravo zadovoljstvo Istine kao sto on kaže u
drugom poglavlju Sijasat- nama spominjući velikog čovjeka koji je
rekao na arapskom:

"Carstvo može trajati gdje je nevjerstvo, ali neće izdržati gdje je
tiranija. "

Hvala!

21. 9. 2000

254
255
256
Kombinatorna analiza i arapski svijet

Sljedbenici al-Horezmija nisu samo razmatrali aplikaciju aritmetike na
algebru nego su također aplicirali algebru revidiranu od al-Karajia na
aritmetiku, trigonometriju i Euklidovsku teoriju brojeva. Ove aplikacije
isto kao na primjer one algebre na geometriju i geometrije na algebru
svagda su zapravo značile nova polja istraživanja u novim
matematičkim disciplinama. Algebra je, s obzirom na njeno novo
mjesto, igrala centralnu ulogu ne samo u restrukturiranju i organizaciji
disciplina helenističkog nasljeđa, u smislu ispitivanja njihova vlasništva
i metoda, nego je također kreirala i nova područja matematičkog
istraživanja. S obzirom na ove bitne momente jasnije je kako je
kombinatora analiza, numerička analiza, nova elementarna teorija
brojeva , brojevi Diofantine analize, dakle, kako su ta nova područja
matematičkog istraživanja došla na vidjelo dana. Isto tako, moramo
ovdje spomenuti da su ova pitanja sve do nedavno bila posve
nepoznata istraživačima prirodnih i matematičkih znanosti. Jedna stvar
je istraživanje kombinatorne aktivnosti gdje se ona pojavljuje bez neke
posebne intencije kao na primjer, kombinacija pojmova, kao stvari,
brojeva, kvadrata brojeva, kuba brojeva kako bi se oni iznijeli u formi
jedne jednadžbe. S druge strane, posve je različit zadatak ako
pokušamo sve elaborirati u smislu njihovih pravila i zakona. Samo ova
istraživanja biti
že razlogom konstitucije kombinatorne analize kao jednog područja
matematike.

Ova kombinatorna aktivnost pojavljuje se na poseban način kao
istraživanje kako medu lingvistima tako i medu matematičarima. Tek
kasnije uslijedilo je prijateljstvo između ovih dvaju studija sto je
prezentiralo kombinatornu analizu kao matematički instrument
primjeren mnogim različitim situacijama, onim, dakle, lingvističkim,
filozofskim i matematičkim. U devetom stoljeću pojavljuje se al-Halil
Ibn Ahmed koji je razmatrao ovu aktivnost medu lingvistima i
filozofima i koji je razmatrao probleme povezane sa jezikom i to u tri
posebne sfere: u sferi fonologije, leksikografije i konačno, kriptografije.
Stoga možemo reći da ime al-Halil Ibn Ahmeda significira povijest ove

257
tri discipline. Kasniji rad rezultirao je konstitucijom arapske
leksikografije. U svojoj knjizi KITAB AL-AJN al-Halil je pokušao
racionalizirati empiričku praksu leksikografije. Prema svemu sudeći, on
je htio postići jednu enumeraciju rijeci jezika i pronaći značenje i
smisao relacije, kao na primjer, relacije jedan-prema -jedan između
grupe rijeci i izlaza leksika. Potom je elaborirao teoriju: Jezik jest
fonetički realizirani dio mogućeg jezika. Ako uzmemo, na primjer,
aranžman r prema r kao slova u alfabetu i 1<r<=5 sljedstveno broju
slova i korijena u arapskom jeziku daje nam , kaže Halil, grupu korijena
i konzekventno riječima mogućeg jezika, jedan samostalan dio
određen pravilima inkompatibilnosti fenomena korijena, sto konačno
oblikuje jezik. Oblikovati leksik idući natrag prema konstituciji mogućeg
jezika u smislu izgradnje i oblikovanja sljedećeg, prema jedinstvenim
pravilima, sve rijeci koje su mu predate jest zapravo formula koja je
nužna u fonološkom studiju arapskog.

Ova teorija i kalkulacije koje je poduzeo al-Halil možemo naći u pisanju
glavnine leksikografa. Oni su unaprijedili kriptografiju, razvijenu od 9
stoljeća zahvaljujući al-Kindiju, i kasnije, negdje sa krajem istog stoljeća
i početkom 10 stoljeća, ona je bila razvijana od strane lingvista kao sto
su na primjer bili Ibn Vahsija, Ibn Tabataba medu mnogim ostalim. U
praski njihove discipline kriptografi su usvojili fonologičku analizu al-
Halila za kalkulacije frekvencije rijeci u arapskom jeziku i kalkulacije
permutacija, substitucija i kombinacija.

Tako možemo reći da je dobar broj velikih lingvista, počevši od al-
Halila, ostavio za sobom značajne radove iz kriptografije i
kriptoanalize. David Kahn u svom velikom radu CODEBRAKERS napisao
je tim povodom: "Kriptografija je bila rođena medu Arapima. Oni su
bili prvi koji su otkrili i prezentirali metode kriptoanalize. " Ova
činjenica poznata od davnine tek je nedavno bila priznata zahvaljujući
razvoju teorije kodova. Tako je na primjer knjiga Ibn Vahsija prevedena
na engleski jezik zahvaljujući naporu Josepha Hammera 1806 godine
pod naslovom ANCIENT ALPHABETS AND HIEROGLYPHICS EXPLAINED.

258
U isto vrijeme, kao jedna važna kombinatorna aktivnost, matematičari,
medu njima algebraisti, izrazili su i oblikovali, koncem 10 stoljeća,
pravila za formaciju aritmetičkog trokuta za kalkulacije binominalnih
koeficijenata. Matematičari su tako oblikovali nova pravila kalkulacija.
Al-Samaval tako je oblikovao sistem od 210 jednadžbi sa 504 uvjeta za
kompatibilnost ovog sistema.

Sva ova kombinatorna djelatnost, posebno pravila otkrivena u kursu
lingvističkih istraživanja i algebarskih studija, konstituirala su
konkretne uvjete za pojavljivanje novih područja matematike.
Kombinatorna interpretacija aritmetičkog trokuta i njegovih zakona,
dakle, sva ta pravila dao je al-Karaji kao instrumente za kalkulacije.
Kombinatorna kalkulacija tako je trebala biti primijenjena na probleme
koji nisu oni matematički ali su trebali biti riješeni na matematički
način. Kombinatorna interpretacija tako je proslijeđena i u slijedeća
stoljeća tako da se i prije 13 stoljeća spominje kod matematičara i
filozofa Nasir al-Din al-Tusija. Složena istraživanja koja su poduzeta u
novije vrijeme pokazuju da je on znao kombinatornu interpretaciju i
ona se, također, bilo u cjelini ili u dijelovima i izražena u specifičnoj
terminologiji, može naći i medu njegovim sljedbenicima. U svom radu
al-Tusi kani odgovoriti na pitanje: Kako beskonačnost stvari dolazi do
prvog i jedinstvenog principa? ili, drugim riječima rečeno, Kako
objasniti beskonačnost polazeći od onog Jedno?

Ne možemo ovdje ispitivati i istraživati ovaj metafizički problem al-
Tusija ali možemo izraziti njegove intencije: rješenje ovog filozofskog
pitanja na matematički način. U svojoj knjizi DAVAMI AL-HISAB on je
dao niz pravila i u interpretaciji raznih matematičkih kalkulacija on je
uzeo 12 slova arapskog alfabeta kombinirajući ih kako bi deducirao
svoje formule.

Krajem 13 i početkom 14 stoljeća Kamal al-Din al Farisi u svom zapisu
iz teorije brojeva obnovio je ovu interpretaciju i utvrdio upotrebu
aritmetičkog trokuta u numeričkim porećima sto je rezultat koji su
mnogi, posebno istraživači u Europi, sve do nedavno pripisivali
Paskalu.

259
Dok je al-Farisi radio u Iranu, Ibn al-Bana u isto vrijeme u Maroku
nastoji na kombinatornoj analizi. Al-Farisi i Ibn al-Bana nisu bili jedini
koji su slijedili al-Tusija ali su predstavljali najznačajniji dio ovog
pokreta. Ova zajednica prirodnih filozofa i matematičara govori,
zapravo, dosta o arapskoj tradiciji, o razvoju jedne važne matematičke
metode i njene znanstvene aplikacije. Sa ovim filozofima
kombinatorna analiza nema vise domenu aplikacije algebre ili
lingvistike, već ima mnogo sire i raznolikije domene kao onu metafizike
na primjer i uopće ona sada stoji u svezi s onim područjima koja imaju
u vidu raznoliki set objekata.

Ova koncepcija i ovo područje istraživanja proslijeđeno je do danas.
Netko otkriva kombinatornu analizu u različitim radovima
matematičara, netko pak pokusava pronaći historijske korijene ovog
posla imajući na umu takva imena kao sto su al-Kasi, Ibn al-Malik, al-
Dimasqi, al-Jazdi, Tagi al-Din Ibn Maruf i drugi.

Hvala!
28. 12. 2000.

260
261
262
Nasir al-Din Tusi i njegova politička filozofija

Ime vezira Nasira al-Din Tusija nije vam nepoznato. U ovom našem
pregledu muslimanske filozofije i znanosti ja sam al-Din Tusija
spominjao u vise navrata kao uticajnog i veoma značajnog
matematičara i astronoma iz 13 stoljeca. Rođen je u Tusu 1201 godine
ili 597 godine prema hidzretskom kalendaru. Studirao je Figh, Usul,
Hikmu i Kalam, a matematiku kod Muhameda Hasiba iz Nisapura. U
Bagdadu je studirao medicinu i filozofiju.

Tusijeva slava počiva na tome sto je uspio uvjeriti vojskovodu Hulagua
kod kojeg je kasnije postao vezir, da osnuje slavnu opservatoriju,
RASAD HANA, u Maragi u Azerbejdanu 1259 godine koja je bila
opremljena najboljim instrumentima od kojih su neki bili konstruirani
prvi put. Ovdje je Nasir al-Din Tusi sacinio astronomske tablice nazvane
ZIG AL ILHANI koje su postale čuvene u čitavoj Aziji čak do Kine.
Moramo ovdje spomenuti da je ova astronomska opservatorija u
Maragi osim sto je odredila razvoj astronomije u kasnome 13 stoljeću
također bila značajna iz joć tri razloga: to je bila prva opservatorija čiji
su se kapitalni i operativni troškovi pokrivali od zadužbina cime su se
otvorila vrata financiranju budućih opservatorija. Drugi razlog jest taj
da je Nasir al-Din Tusi učinio astronomsku opservatoriju u Maragi
sjajnim skupom znalaca i učenih ljudi stvorivši posebne pogodnosti za
učenje filozofskih znanosti , uz matematiku i astronomiju, tako da je to
sada bilo dostojno društvo koje je pronicalo stvar spoznaje i mudrosti
u islamskom svijetu. Isto tako prihod od zadužbina za ovu
opservatoriju bio je namijenjen za stipendije novim talentiranim i
mladim studentima. I konačno, uz opservatoriju bila je smještena
velika biblioteka, riznica knjiga sto su ih Mongoli i Tatari zaplijenili za
svojih invazija na Irak, Bagdad, Siriju i druga područja. Prema Ibn Sariku
ova biblioteka imala je vise od 400 000 tomova.

Nasir al-Din Tusi uglavnom je poznat kao veliki astronom i
matematičar. Manje je poznat ili gotovo nepoznat kao učitelj mudrosti,
svih znanja i filozofije. U doba sirenja političke pustoši praćene
duhovnim i intelektualnim srozavanjem, patronat vojskovođe Hulagua

263
nad Tusijem od jedinstvena je značenja u povijesti muslimanskog
mišljenja. Oživljavanje i uvođenje filozofskih znanosti koncem 13
stoljeća usredsređeno je na Nasir al-Din Tusija. Perzijancima je tako bio
poznat kao "učitelj čovjeka", USTAD AL-BASAR. Bar Hebraeus naziva ga
"čovjekom rijetke učenosti u svim područjima filozofije", za neke je
"enciklopedist", a za druge opet "najkompetentnijim komentatorom
Avicene u Perziji", neki pak ostaju zadivljeni silnom radinošću koju on
pokazuje u izdavanju i popravljanju prijevoda grčkih matematičara i
astronoma koje su sačinili Tabit Ibn Kora , Gusta Ibn Luga i ostali.

Njemacki orijentalisti kao na primjer Brockelmann nabrajaju 59
njegovih danas postojećih djela, Ivanov mu pripisuje oko 150 djela, a
Mudaris Ridvi mu pripisuje 113 naslova isključujući 21 djelo za koje se
sumnja da su Tusijevi.

Interes al-Din Tusija kreće se od filozofije, matematike, astronomije i
fizike do medicine, mineralogije, muzike, povijesti, literature i
dogmatike. Svoja etička i etičko politička stajališta Nasir al-Din Tusi
ponajbolje je izrazio u radu pod naslovom AHLAG I NASIRI.

Prema Tusiju, odredbe Kurana odnose se na Čovjeka kao pojedinca,
kao člana porodice i kao stanovnika grada ili države. Ova trostruka
podjela očito je u svezi s podjelom praktičke filozofije kakvu nalazimo u
muslimanskih mislilaca: na etiku, umijeće gospodarenja i politiku. Isto
jest i sa sadržajem ovih znanosti bez obzira na mnoga kasnija
proširenja ovih znanosti pod utjecajem Platona i Aristotela. Pa ipak
možemo se složiti sa primjedbom Shushteryja iz njegova rada
OUTLINES OF ISLAMIC CULTURE da je etika bila jedinim područjem
gdje Istok ne imitira Zapad i da je jedino sto je Zapad mogao dati Istoku
metoda znanstvenog razmatranja. Tako je ova teza valjanija u svezi sa
umijećem gospodarenja i politikom gdje uticaj Grka jest očitiji nego u
etici.

Mi ćemo se ovdje zadržati na nekim važnim ali najmanje poznatim
momentima Tusijeve političke filozofije. Prvo, moramo spomenuti da u
političkoj praktičkoj filozofiji Tusi značajno stoji pod utjecajem

264
Farabijevih radova SAJASET AL MADINA i ARA AHL AL-MADINA AL-
FADILA koje zapravo predstavljaju prvi pokušaj filozofske formulacije
političke teorije u muslimanskom svijetu. On je koristio pojam ILM AL-
MADANI kako u smislu znanosti o društvenom životu tako i u smislu
vještine upravljanja. Slijedeći ga Tusi je također koristio SIJASET-I
MUDUN u oba značenja. Njegove ideje o nužnosti građanskog društva-
TAMADUN- i tipovima društvenih grupa i gradova izvedene su iz al-
Farabijevih stajališta.

Čovjek je po prirodi društveno biće. Tako se Tusi poziva na INSAN, a to
je arapska riječ za Čovjeka koja doslovno znaci onaj koji živi u zajednici,
zdruzen. Stoga je prirodna društvenost NUS-I TABAI karakteristično
ljudska. Iz toga slijedi da je savršenstvo Čovjekovo sačinjeno iz punog
izražavanja ove karakteristike prema članovima svoga roda. Drugo ime
za ovo savršenstvo jest civilizacija. Rijec tamadun izvedena je iz rijeci
MADINA sto znaci Grad, a to znaci da ljudi žive zajedno i pripadaju
različitim profesijama kako bi se međusobno pomagali u ostvarivanju
najrazlićitijih potreba.

Kako nema Čovjeka sebi dovoljna, svakome je potrebna pomoć. Zelje
se razlikuju od čovjeka do čovjeka ali su isti motivi koji dovode do
suradnje. Neki teze suradnji kako bi postigli zadovoljstvo, neki radi
koristi i profita, dok drugi smjeraju dobrobiti i vrlini. Razlika u uzrocima
suradnje pokazuje suprotnost interesa koji rezultiraju agresijom i
nepravdom. Tako nastaje potreba za vlascu kako bi se držalo svakoga
zadovoljnim njegovim pravima bez kršenja legitimnih prava drugih.
Osigurati pravičnost glavna je uloga vlasti, a njoj na ćelu mora biti
pravičan vladar koji je drugi arbitar, jer je prvi arbitar Božanski Zakon.
On može iskazati vladarsku slobodnu volju u manjim detaljima u skladu
sa zahtjevima prakse, ali to treba također biti u skladu sa principima
Svetog Zakona. Tako je, zaključuje Tusi, vladar Božjim Namjesnikom na
Zemlji, on je iscjelitelj neskladnosti svijeta.

Vladar mora biti plemenita porijekla, mora težiti uzvišenim ciljevima,
mora biti razborit u prosuđivanju, čvrst u odlučivanju, izdržljiv u
teškoćama, a prijatelji njegovi moraju biti širokogrudni i pravični.

265
Njegova prva i najviša dužnost jest da utvrdi mož države, da promiče i
potiče sklonost medu prijateljima države, a mržnju medu njezinim
neprijateljima te da pomaže i unapređuje jedinstvo medu učenjacima,
ratnicima, seljacima i poslovnim ljudima.

Zatim Tusi nastavlja iznoseći principe etike upravljača u doba rata:
neprijatelja nikada ne treba uzimati olako ma kako slab bio, ali rat
treba izbjegavati po svaku cijenu čak diplomatskim trikovima bez
pribjegavanja nevjerstvu. Ako sukob postane neizbježan napad se
može poduzeti samo u ime Alaha i s jednodušnim pristankom Armije.
Armiju treba da vodi čovjek smjela duha, zdrava razuma i iskusni
ratnik. Tusi govori i o djelatnosti jedne valjane tajne službe koja bi
budno pratila kretanje neprijatelja. Diplomacija zahtjeva da je bolje
neprijatelja držati kao zarobljenika nego ga ubijati te zabranu daljeg
ubijanja poslije konačne pobjede: milostivost vladara bolja je nego
osveta.

Tusiju je kao velikom veziru bilo posve jasno rastakanje monarhije u
apsolutni despotizam pa je stoga preporučivao vladarima da se ne
okružuju laskavcima jer "druženje s njima nije bolje nego druženje s
vatrom". Malo je dužnosti odgovornih poput one vladareva ministra:
to je osoba koja nije sigurna od dvorskih zavidnika i ćudljivosti
vladareva raspoloženja. Međutim sto je netko bliži vladaru to mu se
veće poštovanje mora iskazivati što čak ide dotle da će on vladaru kad
ga ovaj nazove "brate" uzvratiti "gospodaru".

Na kraju možemo reći da je Tusijeva politicka filozofija izuzetno
značajna bez obzira na Farabijeve uticaje. Povijesno gledano, njegova
pozicija je pozicija obnovitelja, a sa stajališta povijesti kulture to je
oživljavanje filozofske i znanstvene tradicije osobito u doba političkog i
intelektualnog opadanja u muslimanskom svijetu. Možemo ovdje još
dodati da je Tusijeva politička teorija još uz onu političku teoriju
Nizamija al-Mulka o kojoj smo mi govorili ranije, značajno utjecala na
tokove Europske političke filozofije od Machiavellia nadalje.

Hvala!

266
18. 1. 2001.

267
268
Indijski i grčki izvori arapske astronomije

Al-Gifti navodi da je prvi arapski znanstvenik koji se zainteresirao za
astronomiju bio Muhamed Ibrahim al-Fazari koji je živio u drugoj
polovici osmog stoljeća za vrijeme vladavine Abasida. Njegovo ime u
svezi je sa poznatom tradicijom i pričom prema kojoj je jedna Indijska
delegacija sa jednim astronomom od imena primljena i pozdravljena u
Bagdadu od kaliha al-Mansura negdje oko 770 godine. Ime ovog
indijskog astronoma nije nam poznato ali nam tradicija i predaja
prenosi da je on sa sobom donio barem jedan astronomski tekst, pisan
na sanskritu, koji je bio preveden na arapski jezik pod naslovom
INDIJSKE ASTRONOMSKE TABLICE ili ZIJ AL-SINDHIND. Prijevod ovog
teksta sačinili su al-Fazari i Dagub Ibn Tarig pod direkcijom ovog istog
indijskog astronoma.
Bez obzira na povijesnu vrijednost ove predaje ostaje fakat da su al-
Fazari i Ibn Tarig svagda bili prezentirani i spominjani od svojih
sljedbenika kao osobe koje su uvele znanstvenu astronomiju u arapski
svijet kroz manuskripte i znanstvene rasprave iz Indije.

Radovi al-Fazarija i Dagub Ibn Tariga izgubljeni su ali je preživio
izvjestan broj fragmenata koji su sačuvani u radovima kasnijih autora.
Poznato je tako da je al-Fazari napisao rad VELIKE INDIJSKE TABLICE ili
ZIJ AL-SINDHIND AL-KABIR i kasnije napomene iz ovog teksta pokazuju
da je on miješao indijske parametre sa elementima perzijskog porijekla
iz KRALJEVSKIH TABLICA ili ZIJ AL-SAH.

Sto se pak tice drugog autora Dagub Ibn Tariga mi danas imamo
tragove tri njegova rada: TABLICE RIJEŠENE U INDIJI STUPANJ PO
STUPANJ, KOMPOZICIJA ORBITA i KNJIGA UZROKA ili KITAB AL-ILAL iz
kojih radova se vidi da je način njegova razmišljanja posve isti kao i kod
njegovih suvremenika.

Ova dva autora imaju velike zasluge za uvođenje znanstvene
astronomije u arapski svijet ali njihovi radovi, ako slijedimo mišljenje
Regisa Morelona iz njegova rada EASTERN ARABIC ASTRONOMY
BETWEEN THE EIGHT AND THE ELEVENTH CENTURIES , predstavljaju

269
kompilaciju elemenata koji su im stajali na raspolaganju, bez
verifikacije u vlastitom opserviranju neba i bez ikakve valjane
unutrašnje koherencije.
Prvi rad iz arapske astronomije koji je došao do nas u cjelini jest onaj
Muhameda Ibn Muse al-Horezmija i on se također zove INDIJSKE
ASTRONOMSKE TABLICE. Ovaj rad se poziva na tradiciju osmatranja
neba ali sa dodatkom elemenata iz Ptolomejeve astronomije. Ovaj
arapski rad je izgubljen ali je do nas došao putem latinskog prijevoda
kojeg je sačinio Adelard iz Batha u 12 stoljeću kroz jednu reviziju koju
je sačinio u Andaluziji astronom al-Majriti.

Al-Horezmi nam je poznat kao matematičar zahvaljujući svom radu na
algebri. Međutim, njegova rasprava iz astronomije koja je pisana za
vrijeme vladavine al-Mamuna koji je vladao od 813 do 833 godine, ne
sadrži niti jedan teoretski element - to je zapravo zbirka tablica koja
sadrži podatke o kretanju Sunca, Mjeseca i pet, u ono vrijeme jedino
poznatih, planeta i taj rad uvodi u astronomiju kroz jedno objašnjenje
korisnosti ovih tablica u praktične svrhe. Najveći dio parametara u
ovom radu indijskog su porijekla i također opisane metode kalkulacija
uključujući posebno upotrebu sinusa. I uz to treba reći da su neki
elementi u ovom radu uzeti iz Ptolomejevih PRIRUCNIH TABLICA bez
ikakvog napora autora da postigne koherenciju između različitih
rezultata koji su nudili indijski izvori i izvori iz Ptolomeja.

Tokom 9 stoljeća arapski astronomi iz Bagdada posebno su naglašavali
indijsku tradiciju koja je uključivala metode kalkulacija i grupe
parametara za kompoziciju astronomskih tablica. Također, u to vrijeme
razmatrala se i Ptolomejska astronomija i sve je to sada bilo prožeto
teoretskim razmatranjima sto je omogućilo dalji razvoj astronomije
kao egzaktne znanosti. Indijska tradicija i dalje je imala uticaj posebno
u smislu kompilacije astronomskih tablica i to posebno na
muslimanskom Zapadu, u Andaluziji i Magrebu.

Sto se pak tiče uticaja grčke astronomije na onu arapsku ovdje treba
spomenuti prije svega prijevode Ptolomeja. Jedanaest kratkih rasprava
na grčkom koje su bile pripremljene kao uvod i priprema za čitanje

270
Ptolomeja i koje su bile grupirane pod naslovom MALA
ASTRONOMSKA KOLEKCIJA prevedene su tokom 9 stoljeća od
znanstvenika koji su imali podjednako znanje Grčkog i Arapskog. Ti
znanstvenici su bili Hunajn Ibn Isag i njegov sin, Tabit Ibn Kora i Gusta
Ibn Luga. I drugi radovi Ptolomeja iz astronomije također su bili
prevedeni tokom 9 stoljeca.

I medu njima Ptolomejev ALMAGEST najvažniji je upravo zbog uticaja
kojeg je ovaj rad imao. Tako je bilo sačinjeno nekoliko sukcesivnih
prijevoda Almagesta na arapski jezik. Ibn al-Salah iz 12 stoljeća
spominje pet verzija prijevoda Almagesta. Tri verzije ovog prijevoda
izgubljeno je. Danas su do nas doprle verzije prijevoda Jusufa Ibn
Matara i verzija Tabit Ibn Kore. Druge verzije Almagesta pojavljuju se u
13 stoljeću i jedna od njih je verzija Nasir al-Din al-Tusija koja je postala
poznata medu arapskim astronomima od tog prijevoda nadalje.

Mi međutim nemamo danas tako precizne informacije o prijevodima
drugih radova Ptolomeja. PLANETARNA HIPOTEZA koja se navodi u
arapskim radovima iz sredine 9 stoljeća pod naslovom KITAB AL-
IGTISAS ili KITAB AL-MANSURAT sačuvana je jednim dijelom, a
originalni rad na grčkom jeziku je izgubljen. Tabit Ibn Kora sačinio je
korekciju ovih prijevoda koji su preostali. Ptolomejeva KNJIGA KOJA
SADRŽI POJAVLJIVANJE FIKSNIH ZVIJEZDA ili FASEIS spominje se kod
Tabit Ibn Kore. On je poznavao Grčki ali njegovo upućivanje na arapski
naslov nije dovoljno da nas uvjeri da je to Ptolomejevo djelo doista i
prevedeno u cijelosti.

Međutim arapski prijevodi na koje upućuje al-Masudi i Sinan Ibn Tabit
nagovještava da je arapski prijevod Ptolomejeva Faseisa mogao biti
sačinjen na početku 10 stoljeća. Bilo kako bilo, mi danas nemamo
originalan prijevod samo izvjesnu količinu referencija arapskih
astronoma. Ptolomejeve Priručne Tablice spominju se kod al-
Horezmija i Gusta Ibn Luge sredinom 9 stoljeća i danas možemo naići
na njihove tragove u mnogih autora, ali mi nemamo arapski prijevod
kao sto također nemamo spoznaju o okolnostima pod kojima su ovi
radovi producirani. Komentari almagesta od Theona iz Aleksandrije bili

271
su dostupni na arapskom jeziku tokom 9 stoljeća međutim arapski
prijevod ovog Theonovog rada nije sačuvan izuzev navoda o njemu u
radovima iz astronomije od Isag al-Kindija.

Razvoj astronomije kao egzaktne znanosti počinje u Bagdadu u 9
stoljeću i taj je razvoj primarno baziran na radovima Ptolomeja. Samo
nekoliko najranijih arapskih studija iz astronomije sadrži detaljne
znanstvene komentare i u mnogim slučajevima referencije su bili sami
grčki manuskripti.

Pored grčkog uticaja na formiranje astronomije ovdje smo naveli i one
indijske i kada govorimo o razvoju i povijesti razvoja teoretske i
empirijske astronomije u arapskom svijetu tada zapravo govorimo o
fundamentalnom razvoju astronomije kao egzaktne znanosti kroz rad
arapskih znanstvenika kako na Istoku tako i na muslimanskom Zapadu.

Hvala!
25. 1. 2001.

272
273
274
Počeci Diofantine analize u muslimanskom svijetu

Prvi istraživači indeterminatorne analize, ili, kako se ova kalkulacija
naziva danas, Diofantine analize, medu muslimanima, vjerojatno se
pojavljuju sredinom 9 stoljeća i ovu kalkulaciju povezujemo sa
imenima al-Horezmija i Abu Kamila. U radu al-Horezmija, posebno u
posljednjem dijelu njegova rada, on je posebnu pažnju posvetio
pitanjima porijekla i podjele indeterminatornih problema. Međutim,
ništa ne indicira da se on posebno bavio diofantinim kalkulacijama
ponaosob. U radu Abu Kamila, međutim, indeterminatorna analiza
pojavljuje se kao poseban dio. S obzirom na mjesto koje ova analiza
zauzima u kasnijim njegovim knjigama, i to posebno u radu pisanom
negdje oko 880 godine, znanstveni nivo studija Abu Kamila posebno je
istican kod kasnijih matematičara koji su radili na ovom području i to
naročito s obzirom na njegovu novu terminologiju. Međutim, možemo
reći da Abu Kamil nije bio prvi a također ne i jedini koji je slijedio al-
Horezmija i koji je posebno i aktivno bio zaokupiran sa
indetermninatornim jednadžbama.

Gubitak ranih rasprava i knjiga o ovom problemu prinudio nas je da
historijski početak razmatranja indeterminatorne analize otpočinjemo
knjigom ALGEBRA Abu Kamila u smislu da slijedimo prve
indeterminatorne racionalne analize i također u smislu da se pokaze
kako je ova analiza postala jedno područje algebre, i kasnije, kako je
indeterminatorna analiza postala predmet algebraista u smislu da je
ona sada bila integralni dio teorije brojeva.

Projekt Abu Kamila bio je jasan: on piše: "Mi ćemo sada objasniti
izvjesnu količinu indeterminatornih problema koji aritmetičari zovu
sajala ili "fluidi" tako da jedan sadržava izvjesnu količinu solucija za one
druge sa dodatkom dokazujućih silogizama i jasne metode. Izvjestan
broj ovih problema cirkuliralo je, primjereno svom tipu, medu
aritmetičarima bez da su utvrdili uzrok od kojeg su započeli i jedan
izvjestan broj ovih problema bio je razrjeđen od moje strane uz pomoć
valjanih principa i jednog lakog procesa". Abu Kamil nastavlja: "Mi
također objašnjavamo uz pomoć algebre i silogizma tako da svatko tko

275
čita ovu knjigu i koji je istražuje može doista razumjeti, a ne
jednostavno ponavljati i imitirati njenog autora. " Tako pise Abu Kamil
u svom radu KITAB FI AL-DABR VA AL MUKABALA.

Ovaj tekst je fundamentalan, povijesno gledajući i gledajući logički i on
svjedoci egzistenciju istraživanja Diofantine analize u pola stoljeća koji
odvajaju Abu Kamila od al-Horezmija. Matematičari koji uzimaju ovo
istraživanje određeno riječju SAJALA kao stvar Diofantinih jednadžbi
njih odvajaju od grupe drugih algebarskih jednadžbi. Prema tekstu Abu
Kamila mi znamo da ovi matematičari daju objašnjenja izvjesnog tipa
jednadžbi i algoritama ali bez one poznate preokupacije bavljenja
njihovim razlozima ili metodama kako bi te jednadžbe utemeljili. Ali,
tko su ti matematičari? Na ovo pitanje nije lako odgovoriti upravo zbog
gubitka manuskripata jednog velikog broja tada djelatnih algebraista i
mi možemo samo nagađati da su to bili Sind Ibn Ali, Abu Hanifa al
Dinavari, Abu al Abas i mnogi drugi.

Abu Kamilove namjere njegove knjige Algebra nisu vise limitirane na
fragmentarna objašnjenja nego su ovdje intencije da se dade jedno
mnogo sistematičnije objašnjenje i da se primjerenim metodama
iznađu algoritmi solucija. Zato Abu Kamilova Algebra, i to u njenom
posljednjem dijelu, raspravlja 38 Diofantinih problema drugog stupnja
sa 4 sistema indeterminatornih linearnih jednadžbi sa drugim
sistemima determinatornih linearnih jednadžbi i sa grupom problema
koji reduciraju aritmetičku progresiju.

Ovu grupu odgovora Abu Kamila predstavlja zapravo intencija njegova
da riješi indeterminatorne probleme i da riješi algebarske probleme
koji su u to vrijeme bili aktualni medu aritmetičarima. Mi zato sada
posebno ističemo da je njegova Algebra po prvi put u povijesti iznijela
eksplicitnu distinkciju determinatornih i indeterminatornih problema. I
današnje istraživanje Abu Kamilovih 38 Diofantinih problema reflektira
ovu distinkciju ali također i pokazuje da ovi problemi ne slijede jedan iz
drugog slučajno. Prvih 35 problema su svi uzeti iz jedne i iste grupe i za
koje je Abu Kamil dao dovoljne i nužne uvjete kako bi determinirao
pozitivne racionalne solucije.

276
Ovaj interes za indeterminatornu analizu koji interes možemo zahvaliti
Abu Kamilu doveo je i do jednog značajnog događaja a to je prijevod
knjige ARITMETIKA od Diofantusa. U istoj dekadi kada je Abu Kamil
napisao svoju Algebru u egipatskom glavnom gradu Kajru, Gusta Ibn
Luga je preveo sedam knjiga Diofantusove ARITMETICA i to u Bagdadu.
Ovaj događaj bio je neobično značajan i to u oba slučaja i u slučaju
daljeg razvoja indeterminatorne analize i također u slučaju daljeg
razvoja tehnika algebarskih kalkulacija.
Arapske verzija Diofantusove Aritmetike sačinjena je u tri knjige i u
svezi je sa grčkim tekstom koji je došao do nas i još od ćetri druge
knjige izgubljene u grčkom originalu i za koje je prijevod ucinjen prema
terminologiji koju je sačinio al-Horezmi. Tako prevodilac nije samo dao
jednu algebarsku interpretaciju Diofantusove Aritmetica nego je
također njegovoj knjizi dao naslov SINA AT AL DABR ili UMJETNOST
ALGEBRE. Tako je sada upravo arapska verzija Aritmetica bila studirana
i komentirana. Mi znamo da su u to vrijeme također postojala i četri
komentara od kojih su tri ostala bez traga. Od starih bibliografa mi
znamo da je Gusta Ibn Luga sam komentirao tri knjige ove Aritmetike i
da je Abu al-Vafa htio dokazati propozicije i algoritme Diofantusa. U
svojoj knjizi AL-FAKHRI al-Karaji je također pokušao komentirati
Diofantusovu aritmetiku. Al-Karaji razmatra Diofantinu analizu u tri
rada i od ovih radova dva su doprla do nas. On je studirao ovu analizu
u radu al-Fakhri, također razmatra ovaj problem u radu AL-BADI dok
treća rasprava nema tragova osim njegove napomene da on hoće
napraviti jednu knjigu na ovu temu, AL-ISTIGRA, sto znaci
indeterminatorna analiza.

Dalji razvoj indeterminatorne analize zahvaljuje radu al-Karajia i to u
smislu jednog subjekta algebre i također u smislu proširenih
algebarskih kalkulacija. Al-Karaji je napisao da Diofantina analiza
predstavlja "kamen međaš za većinu kalkulacija i da je ona apsolutno
neophodna za sve subjekte". Tako je Diofantinoj analizi dato valjano
ime: AL-ISTIGRA. Ovaj pojam dolazi od glagola ISTAGRA što zapravo
znači istražiti ili uzeti u obzir sukcesivno razlicite slučajeve. Međutim,
ovaj pojam znaci također uputiti na dualitet zato sto označava subjekt i

277
metodu ili grupu metoda. U svom radu al-Fakhri al-Karaji definira ovaj
pojam ovako: "al-istigra u kalkulacijama jest da tebe dovodi do jedne
ekspresije jednog tipa ili dva tipa ili tri sukcesivna tipa algebarskih sila
koje nisu produkt in verbis ali poštuju smisao i ti možeš znati njihov
kvadratni korijen. " U svom radu al-Badi, al-Karaji ponavlja istu
definiciju i dodaje: "Ja kažem da al-istigra slijedi bez ograničavanja
ekspresije dok ne nađeš sto tražiš. "

Nije potrebno sada slijediti radove drugih muslimanskih matematičara
koji su slijedili al-Karajia i dalje razvijali racionalnu Diofantinu analizu.
Mi, međutim, možemo reći da je ovo područje matematičkog
istraživanja oformljivalo gotovo svaku raspravu iz algebre za koju
danas znamo da je od znanstvenog i povijesnog značaja. U prvoj
polovini 12 stoljeća al-Zanjani posudio je mnogo problema od al-
Karajia i prve četri knjige arapske verzije Diofantusa. Ibn al-Havam
radio je na izvjesnom broju Diofantinih jednadžbi medu kojima je bila i
ona sto se danas naziva Fermatova jednadžba isto kao i Kamal al-Din
al-Farisi koji je dao velike komentare iz algebre. Ovaj interes
muslimanskih matematičara na indetermninatornoj analizi prosljeden
je i dalje do 17 stoljeća sa al-Jazdijem i posve suprotno stavovima
historičara mi danas možemo reći da ovaj interes nije stao sa al-
Karajiem nego je proslijeđen i dalje.

Hvala!

1. 2. 2001.

278
279
280
Počeci geometrije u muslimanskom svijetu

Prvu pisanu evidenciju o geometriji a na arapskom jeziku medu
muslimanima nalazimo krajem osmog i na početku devetog stoljeća.
Geometrija koja je pisana na arapskom jeziku pojavljuje se medu
učenjacima u islamskim zemljama ali se geometrija također naučavala
na sirijskom i perzijskom jeziku koji jezici su mnogo manje uzimani u
znanstvenoj praksi, ali koji svjedoče da su stari Grci i helenistička
tradicija zajedno sa indijskom tradicijom imali dominantan uticaj na
arapsku geometriju i na ostale grane matematike i na egzaktne
znanosti uopće.

Međutim, koliko god bili značajni ovi utjecaji na arapsku geometriju,
uzimajući u obzir i prve faze njena razvoja gdje je ovaj utjecaj
očigledniji, arapska geometrija od početka pokazuje svoj vlastiti i
specifičan karakter. Ovo je učvrstilo novo mjesto geometrije u sistemu
matematičkih znanosti i njenu vezu sa ostalim granama matematike
posebno algebre i to je zapravo značilo novu matematičku
interpretaciju posve novih matematičkih problema. Kombinirajući
različite elemente ranog i kasnog grčkog nasljeđa i apsorbirajući
matematičke spoznaje drugih naroda, arapski su znanstvenici odredili
novi pravac geometrijskih ideja i ove spoznaje stvorile su novi tip
geometrije i matematike općenito.

Od devetog stoljeća nadalje mnogi originalni doprinosi koji pripadaju
arapskoj literaturi odnose se na geometriju. Ova disciplina također je
posebno tretirana i predstavljala je glavni studij u korpusu
matematičkih znanosti. Sva ili gotovo sva relevantna literatura pripada
ovim glavnim kategorijama:

1. Teoretski radovi iz geometrije i to kako oni originalni tako i prijevodi
sa ostalih jezika raspravljaju cijelo polje znanosti ili razmatraju
probleme u separiranim dijelovima. Ovo raspravljanje uključuje prije
svega Euklidove ELEMENTE sto je dovelo do velikog broja komentara
od kojih su neki izuzetno originalni i koji formiraju nezavisno polje
istraživanja. Neki Arhimedovi traktati također razmatraju geometrijske

281
probleme. Također Apolonijusov CONICS i Theodosiusova SPHAERICA
kao i Menelausov rad pod istim naslovom. Uticaj ovdje spomenutih
radova kao i ostalih grčkih radova doista je velik i predstavlja veliki dio
arapskih prijevoda koji nisu sačuvani.

2. Geometrijski doprinos koji se uglavnom odnosi na druge znanosti
kao na primjer na algebru, astronomiju, statiku i optiku i filozofske
rasprave ili općenite enciklopedijske radove. Ovoj kategoriji pripadaju
Ptolomejev ALMAGEST gdje je geometrija tretirana u drugom dijelu
Knjige 1, izvjestan broj arapskih ZIJES, astronomskih tablica, koje očito
uključuju teoretske dijelove kompletirane sa geometrijskim pravilima
kao i rasprave o astronomskim instrumentima, i konačno

3. rasprave iz praktičke geometrije koje sadrže pravila za geometrijske
kalkulacije i konstrukcije i koje ih ilustriraju primjerima.

Rani arapski geometrijski rad, ili radije, rad sa velikim geometrijskim
dijelom, jest rad Muhameda Ibn Muse al-Horezmija. Sa obzirom na
geometriju značajan je ODJELJAK O MJERENJU, BAB AL-MISAHA. To je
najraniji poznati arapski tekst gdje je algebra aplicirana kako bi se
razriješili geometrijski problemi kao, na primjer, kako izračunati sa
pitagorejskim propozicijama visinu trokuta ako su date njegove
stranice. Hero iz Aleksandrije u svojoj METRICA razrješavao je sličan
problem ali na drugačiji način. Sve ovo zajedno sa ostalim pravilima i
metodama za rješavanje kvadratičnih jednadžbi svjedoci da je arapska
geometrija prihvatila helenističku kao i ostale ideje starih Grka.
Također ovdje treba spomenuti i utjecaj Arhimeda čiji je rad MJERENJE
KRUGA uveden u Kinu preko kineskog astronoma Cang Henga i kasnije
u Indiju preko indijskog astronoma Brahmagupta i astronoma
Arjabhata.

Mnogi arapski manuskripti o aritmetici i algebri uključuju dijelove
slicne al-Horezmijevom Odjeljku o mjerenju. Abu-al-Vafa koji je
djelovao krajem desetog stoljeća raspolaže velikim brojem
geometrijskih radova u svojim aritmetičkim raspravama kao sto je
KNJIGA O ONOM STO JE NUŽNO ZA PISARE i knjiga ZAPOSLENI I OSTALI

282
U ZNANOSTI ARITMETIKE. U usporedbi sa al-Horezmijem autor je
dodao nove momente jednim dijelom posuđene od grčkih i indijskih
izvora. Ovaj dio al-Vafine knjige direktno granici sa geometrijskom
sekcijom rada pod naslovom ONO STO JE DOVOLJNO U ZNANOSTI
ARITMETIKE od al-Karajia. Ili kako to djelo ima naslov na arapskom: AL-
KAFI FI ILM AL-HISAB.

Aplicirajući elementarne geometrijske konstrukcije kako bi riješili
numeričke kvadratićne jednadžbe i uvodeći algebarske metode kako bi
izračunali geometrijske kvantitete, muslimanski su matematičari
stvorili jednu vrstu mosta koji je sada povezivao algebru sa
geometrijom. Ovaj rad proslijeđen je sve do 17 stoljeća, a
matematičari kao na primjer Omer Hajam i Saraf al Din al-Tusi
posebno, anticipirali su mnoge ideje koje će se pojaviti u Europskoj
znanosti od 17 stoljeća nadalje.
Svako društvo onog vremena bilo je okupirano sa geometrijskim
konstrukcijama nužnim za mjerenje površina zemlje i također sa
geometrijskim kalkulacijama. U ovim konstrukcijama zategnuti
konopac igrao je istu ulogu kakvu danas ima na primjer ravnalo i
šestar. Prema legendi egipatski harpedonapts, a to su osobe koje
natežu konopac uvele su Demokrita u geometriju. Prema
svjedočanstvima indijskih Sulbasutras, nategnuti konopac uziman je za
konstrukciju oltara.

Grci pripisuju izum sestara Talesu. Euklid u svojim Elementima
uspostavlja svoje konstrukcije upravo ravnalom i šestarom. U četvrtom
stoljeću prije nove ere Grci počinju uzimati instrumente za
konstrukciju kubičnih iracionaliteta, posebno NEUSIS, a to je ravnalo s
dvije markirane točke. I to je bilo ravnalo kojim je Arhimed u svojim
LEMMAS rješavao kubične jednadžbe. Stari su Grci uzimali kutomjer
kako bi riješili probleme geometrijski ili kako bi konstruirali neki
segment ili kut. Na primjer, u četvrtom stoljeću prije nove ere
Menachmus aplicira koničku sekciju kako bi duplicirao kub. U drugom
stoljeću prije nove ere Nicomedes i Diocles uvode konhoid i cisoid za
iste svrhe. I još su Hipija iz Elisa, Dinostratus i Arhimed razmatrali slične

283
probleme koji su problemi posebno studirani kasnije u modernoj
Europskoj znanosti.

U arapskim manuskriptima koji su doprli do nas postoje mnoge
istancije gdje je konička sekcija uzeta za konstrukciju segmenata i
kutova. Međutim, ne postoji evidencija o sličnim ili istim mjernim
instrumentima. Pa ipak spanjolski Jevrej Alfonso u svojoj raspravi
MEJASSER AGAB pisanoj u 14 stoljeću, pod jakim utjecajem
muslimanskih, matematicara uzima konhoid za konstrukciju i mjerenje
kutova.

Tabit Ibn Kora posvetio je dva svoja rada problemima geometrijske
konstrukcije . U radu RASPRAVA O DOKAZU ili RISALA FI AL-HUJA AL-
MANSUBA ILA SUGROT FI AL-MUSALA VA GUTRIHI on rjesava problem
kako odsjeci kvadrat konstruiran na hipotenuzi pravokutnog trokuta. U
svojoj KNJIZI O KONSTRUKCIJI SOLIDNIH FIGURA SA ČETRNAEST LICA
ZAPISANOJ U ZADANOJ SFERI isti autor razmatra specijalnu
konstrukciju polihedrona ograničenog sa 6 kvadrata i 8 eguilateralnih
trokuta.

Dvije knjige posebno su posvećene geometrijskoj konstrukciji i to je
KNJIGA DUHOVNIH BISTRIH TRIKOVA I MISTERIJA PRIRODE PRIKAZANO
NA DELIKATNIM GEOMETRIJSKIM FIGURAMA koja se pripisuje filozofu
Abu Nasir al-Farabiju i KNJIGA O TOME STO JE POTREBNO TRGOVCU IZ
GEOMETRIJSKE KONSTRUKCIJE od Abu al-Vafe. Ovaj drugi rad gotovo
kompletno inkorporira prvi. Posve slučajno, pojam HIJAL koji je u
naslovu ovih knjiga i kojem je značenje "bistar trik" također je bio
primjenjivan za mehaniku, posebno za doktrinu mehanizama i
automatske opreme. Dok je diskutirao aritmetičke probleme al-Farabi
je uzeo ovaj pojam kako bi denotirao algebru i uzimajući u obzir
trikove u geometriji on zapravo misli na UMJETNOST geometrijske
konstrukcije.

Indijska tradicija i tradicija indijskih Sulbasutras uticala je znacajno na
ove dvije rasprave dok je knjiga FILOZOFIJA ARAPA ili FAJLASUF AL-
ARAB koju je napisao Dagub Al-Kindi predstavljala vezu ove tradicije al-

284
Farabija i Abu Al-Vafe na drugoj strani. Al-Kindijev rad je izgubljen, ali
arapski povjesničar al-Gifti opisao je njegovu KNJIGU O KONSTRUKCIJI
FIGURA, KNJIGU O PODJELI TROKUTA I ČETVEROKUTA i KNJIGU O
PODJELI KRUGA NA TRI DIJELA. Ibrahim Ibn Sinan Ibn Thabit, unuk
Tabit Ibn Kore, u svojoj KNJIZI O KONSTRUKCIJI TRI SEKCIJE konstruirao
je parabolu, elipsu i hiperbolu. Al-Hasan, jedan od Banu Musa braće u
svojoj KNJIZI O OBLIM FIGURAMA konstruirao je elipsu bas kao sto
vrtlar u našem vremenu priprema eliptički oblikovano cviječe. Konopac
je nategnut između dva kolčića a ovi su opet nategnuti oko trećeg. Ova
procedura bazirana je na modernoj definiciji elipse prema kojoj je
suma dva radijus vektora u bilo kojoj točki pripadajuće elipse
konstantna.

Ovdje također treba spomenuti i Vajdan al-Kuhija koji je razvijao
specijalne instrumente, al-birkar al-tam, perfektni šestar kako ih je
zvao, za kontinuiranu konstrukciju koničnih sekcija, zatim Ibn Sahla,
matematičara iz Bagdada, koji je konstruirao mehaničke naprave za
crtanje koničnih sekcija, zatim Marokanca al-Hasan al-Marakusija koji
je živio u Kairu, a koji je svoj napor usmjerio prema konstrukciji i
aplikaciji astronomskih instrumenata na geometrijske konstrukcije sto
je sve oblikovalo fundamente za dalji razvoj geometrijske znanosti u
muslimanskom svijetu, dakle, za dalji razvoj geometrije koja ce
poprimiti nove i originalne oblike i izvršiti sudbonosne uticaje na
tokove matematičke znanosti u modernoj Europi.

Hvala!

15. 2. 2001.

285
286
Istočna arapska astronomija u 10 stoljeću

Deseto i jedanaesto stoljeće predstavljalo je značajan napredak u
koncepciji i organizaciji velikih opservatorija kakve su bile one u
Bagdadu ili Perziji. Također, razvoj trigonometrije tijekom 10 stoljeća
bio je od izuzetne važnosti za preciznost novih astronomskih
kalkulacija koje su astronomske kalkulacije dijelom zavisile od ovog
razvoja trigonometrije. Međutim, nekoliko uglavnom fragmentarnih ili
nekompletnih tekstova iz teoretske astronomije ove ere došlo je do
nas te je stoga prilično teško ocrtati evoluciju Istočne Arapske
Astronomije u 10 stoljeću, mnogo teze je rekonstruirati pravce razvoja
ove znanosti u 10 stoljeću nego sto je to slučaj sa ranijim stoljećima.
Stoga ćemo mi uzeti, jednostavno, primjere tri muslimanska
znanstvenika iz ovog perioda koji su radili u velikoj izoliranosti, mnogo
većoj nego njihovi prethodnici iz 9 stoljeća da bismo nasu pažnju
usmjerili prema al-Biruniju koji je živio dijelom u 10 stoljeću i dijelom u
11 stoljeću i koji stoji na vrhu ovog prvog perioda istočne muslimanske
astronomije.

Ova tri znanstvenika su Abu Dafar al-Kazin, Abdu al-Rahman al Sufi i
Ibn Junus.

Abu Dafar al Kazin bio je briljantan matematičar . Porijeklom je iz
Kurasana i dobar dio svog zivota proveo je u Rai, a umro je negdje
između 961 i 971 godine. Napisao je nekoliko radova i rasprava iz
teoretske astronomije ali je ostalo samo nekoliko fragmenata njegovih
KOMENTARA O ALMAGESTU i to uglavnom oni iz trigonometrije.
Međutim, mnogi kasniji autori pozivali su se na ovaj rad posebno al-
Biruni. On je razmatrao kretanje Sunca uzimajući, kao i al-Batani,
Ptolomejeve opservacije o konstantnoj vrijednosti njegovog dijametra,
dakle, o fiksnoj udaljenosti od Zemlje. U tom smislu on je predložio nov
model za kretanje Sunca, ne u smislu ekscentričnog nego u smislu
kružnog kretanja, kao uniformnog kretanja koje se pojavljuje oko jedne
ekscentrične točke na analogan način kretanja epicikla oko "jednake
točke" u Ptolomejskom modelu viših planeta.

287
Ovo je dakle mjesto koje govori kako je Abu Dafar al Kazin učinio
kritičku evaluaciju Ptolomejevih modela. On je također napisao KITAB
FI SIR AL-ALAMIN, Knjiga o tajnama svjetova, koja je u cjelini izgubljena
i u kojoj on predlaže novu globalnu koncepciju Kosmosa baziranu na
Ptolomejevim rezultatima iz njegove PLANETARNE HIPOTEZE. Također
mi još uvijek ne možemo sagledati u preciznoj mjeri njegov nesumnjiv
uticaj na rad Ibn Al Hajsama stoljeće kasnije, AL-SUKUK ALA
BATLAMIUS, u smisli njegove kritike Ptolomejskog sistema koja je
cesto bazirana na argumentima kosmološke prirode.

Abdu-al Rahman al-Sufi živio je od 903 do 986 godine i rođen je u Rai a
radio je u Sirazu i Isfahanu. Nekoliko njegovih opservacija o deklinaciji
ekliptike i kretanju Sunca ili duzini solarne godine spominju se u
nekoliko slučajeva ali je najpoznatiji po svojoj KITAB SUVAR AL-
KAVAKIB AL-TABITA, Knjiga koja sadrži konstelacije fiksnih zvijezda,
koja je pisana oko 965 godine i to je zapravo obnovljeni katalog fiksnih
zvijezda iz Almagesta. U Uvodu ovog rada al-Sufi definira svoju poziciju
u relaciji spram arapskih astronoma prethodnih generacija koji su
razmatrali problem fiksnih zvijezda i nebeskih sfera kritizirajući način
na koji su tretirane ove konstelacije uzimajući vrijednost precesije
izračunate od autora DOKAZANIH TABLICA pod vladarom al-
Mamunom,1 stupanj za 66 godina umjesto 1 stupanj za stoljeće kao
sto je to slučaj u Ptolomeja.

Ovaj rad, dakle, nije samo adaptacija kataloga Almagesta već
predstavlja modifikaciju koordinata za svaku zvijezdu uzimajući u obzir
korekcije koje korespondiraju precesionom kretanju između 2. i 10. -
tog stoljeća. Al Sufi je također sačinio mnoge verifikacije opservacija
koordinata zvijezda i njihovih ekliptičkih duzina polazeći od
Ptolomejevih rezultata.

Al Sufijeva knjiga je bila čitana medu muslimanima i od 12 stoljeća bila
je prevođena na latinski i cirkulirala je medu latinima. Ime njenog
autora bilo je prevedeno kao "Azophi" rezultirajući da su mnoge
zvijezde na Zapadu dobile imena koja su, zapravo, arapskog porijekla.

288
Ovaj rad al-Sufija opisuje svaku od 48 konstelacija prema jedinstvenim
kriterijima: prezentacija konstelacija sa listom njenih zvijezda i
različitim arapskim imenima pod kojima one mogu biti poznate i
tablicama koje daju njihove ekliptičke koordinate i veličine. Sve kopije
ove knjige ,od onih najranijih, sadrže minijature mitskih figura koje
reprezentiraju svaku od konstelacija sa pozicijama njihovih različitih
zvijezda, svagda prikazane dvaput u simetričnom odnosu - viđene na
nebu - viđene na sferi - tako da su omogućivale lako lociranje
konstelacija čak i od početnika. Autor je imao dvostruku intenciju,
dvostruku svrhu za svoj rad, i to teoretsku i praktičnu - kao, na primjer,
pomoć u orijentaciji na kopnu i moru i to je vjerojatno razlog za uspjeh
ovog rada.

Ibn Junus koji je umro 1009 godine bio je veliki egipatski astronom i
iznad svega posmatrač neba koji je radio u Kajru tijekom prvog perioda
Fatimida i vjerojatno je imao svoju opservatoriju na planini Mugatam
istočno od Kajra. Njegov najvažniji rad jest AL-ZIJ AL HAKIM AL-KABIR ,
Velike Hekamitske tablice, od imena Fatimidskog Sultana al-Hakima
koji je vladao u Kajru od 996 do 1021 godine. Riječ je o
monumentalnoj knjizi od 81 poglavlja od kojih je samo nešto vise od
polovice sazuvano. Ibn Junus je producirao kompletnu raspravu iz
astronomije uključujući najveći mogući broj prijašnjih opservacija
kritički razmotrenih i analiziranih i obogaćenih sa rezultatima njegovih
vlastitih brojnih opservacija. Njegov rad znaci, zapravo, jedan put
prema znanstvenom materijalu iz 9 i 10 stoljeća koji je danas poznat
jedino kroz njegove navode. Međutim, malo je teoretskog razmatranja
u ovom radu Ibn Junusa.

To su doista "tablice", ZIJ, u strogom smislu ovog pojma kao sto je riječ
o radu koji se koncentrira ekskluzivno na kompilaciju tablica kretanja
nebeskih tijela sa kalkulacijama njihovih različitih parametara i
detaljima njihove upotrebe. Od kada su njegovi rezultati postali
dostupni u prijevodima na početku 19 stoljeća vrijednost njegovih
opservacija pokazala se značajnom kod modernih znanstvenika kako bi
se, na primjer, dobilo bolje znanje o sekularnoj akceleraciji Mjeseca.

289
I konačno, osvrnimo se na al-Birunija. Roden je 973 godine, a umro je
oko 1050 godine vjerojatno u Gazni, a to je danas moderni Afganistan.
Bio je đak Abu Naser Mansura, a ovaj opet dak Abu al-Vafe i on je
eksplicitno priznao ova dva znanstvenika kao svoje učitelje. Svi ovi
momenti doprinijeli su da je al-Biruni postao kako matematičar tako i
teoretski astronom i osmatrač neba.

Al-Biruni je napisao oko 150 radova o svim poznatim znanostima
njegovog vremena. Medu ovim radovima nalazi se 35 radova i rasprava
iz astronomije od kojih je preživjelo samo 6. Ostali njegovi radovi, o
Indiji na primjer, ili o kronologiji sadrže brojne referencije astronomske
prirode. Njegov najznačajniji rad koji je preživio, a iz ovog područja
jesu TABLICE POSVEĆENE MASUDU. To je zapravo rad koji sadrži 11
rasprava pisanih oko1035 godine i koje predstavljaju 1482 stranice
originalnog materijala.

Njegov materinji jezik bio je perzijski, ali njegov glavni radni jezik bio je
arapski. Također je znao sanskrit kojeg je uzeo kako bi sačinio nekoliko
prijevoda znanstvenih tekstova sa sanskrita na arapski. Imao je
direktan pristup svim izvorima indijske znanstvene astronomije pored
grčkih izvora i arapskih izvora. Tako je al-Biruni mogao studirati
direktno cijeli astronomski razvoj i porijeklo znanosti do njegovih dana
i to iz grčkih, indijskih i arapskih izvora i uopće možemo reći da njegov
rad ima tendenciju rigorozne sinteze ovih svjetova.

Općenito uzevši, al-Biruni razmatra specifične astronomske probleme
prema slijedećoj šemi: prvo, on iznosi neke opće principe o
postavljenom problemu, onda on daje solucije koje su predložene od
Indijaca, Ptolomeja i arapskih astronoma, sve prezentirane i kritički
analizirane na podlozi ovih općih principa koji su objašnjeni na
početku. Potom, gdje je to potrebno, on prezentira ranije opservacije
koje su od važnosti pa potom prezentira vlastite opservacije. Konačno,
on selektira jednu od navedenih solucija ili predlaže vlastito rješenje na
temelju priloženog materijala.

290
Al-Biruni je nastavio sa tendencijom matematizacije astronomije i u
tom smislu predstavlja dio pokreta koji je otpočeo stoljeće i po ranije.
On je strogo uzimao u obzir kurentno stanje znanosti u svim njenim
aspektima i dalje nastavio sa učvršćivanjem stroge znanstvene tradicije
uzimajući u obzir svo prethodno istraživanje i svo matematičko oruđe
koje je sada trebalo biti na raspolaganju astronomima.
I ova sinteza sa al-Birunijem izvršena je briljantno i to je bilo najviše
postignuće prvog perioda arapske astronomije koja se i dalje oslanjala
na Ptolomeja. I konačno, njegov suvremenik Ibn al-Hajsam koji se
oslobodio ptolomejskog nasljeđa, omogućio je dalji razvoj astronomije
koji ne bi bio moguć bez preciznog doprinosa al-Birunija i njegovih
prethodnika.

Hvala!
29. 3. 2001.

291
292
"VOZD" Nizamija Mulka

Iako perzijskog porijekla, politička teorija Nizamija al-Mulka razlikuje se
od perzijskog prototipa zbog uticaja muslimanske političke teorije i
prakse. Najznačajnija razlika počiva na tome sto Nizami, za razliku od
starih koji su mogli gledati svog perzijskog monarha kao inkarnaciju
Božanstva, on princa poima kao ljudsko biće.

Unatoč tome što je jednom princa nazvao "sjenom Božjom na zemlji" u
VASAJI, fraza koja se uopće ne pojavljuje u SIJASET NAMA, on ne ide
tako daleko da bi ga zaodjenuo Božanskom atributima, da bi ga
pokazao kao utjelovljenje Božanstva. Ova fraza lišena je svih mističkih
značenja i korištena je kao metafora: uzvišeni položaj vladara jest
poput sjene koju Alah baca na zemlju pod kojom ljudi mogu naći mir i
sigurnost. Bez sumnje on govori o ovom monarhu kao "o onome kome
su podarene vrline i uzvišenost koje nedostaju vladarima u čitavu
svijetu", ali nema govora o tome da bi se princa držalo nadljudskim
bićem.

Medu obilježjima i vrlinama princa on izdvaja skladan vanjski izgled,
pravičnost, hrabrost, velikodušnost. Međutim, sve su to Božanski
darovi, a ne atributi. Stoga njegov princ nije nikako inkarnacijom Boga.
On vjeruje da je Alah podario princu mudrost i spoznaju da se uspije
odnositi prema svakome svom podaniku u skladu s njegovim
zaslugama i da može dati svakome položaj koji odgovara njegovoj
vrijednosti.

Perzijski ideal Nizamija izmijenjen je i u drugom smislu, očigledno pod
uticajem muslimanskog mišljenja. Iako princa drzi Božanski
imenovanim vladarem obdarenim neograničenim moćima, on ga ni u
kojem smislu ne drži zakonodavcem. Autoritet čovjeka s apsolutnim
zakonodavnim moćima nikada nije postojao u muslimanskoj zajednici
jer legislacija, u pravnome smislu rijeci, nikada nije smatrana ljudskom
funkcijom u muslimanskoj pravnoj teoriji.

293
Postoji samo Božanski zakon, Serijat, najviši, vječni i savršeni koji
teoretski ograničava kako vladara, ma kakav on autokrat bio u praksi,
tako i njegova podanika. To je ono sto je spriječilo Nizamija da dodjeli
svome princu atribut zakonodavca. Njegov princ je, s druge strane,
podčinjen vrhovnom Božjem Zakonu, i još više, on treba taj zakon
primijeniti i narod prisiliti da se on tom zakonu pokorava.

Nizami naglašava da je "vladar obavezan teziti ka znanju o religijskim
pitanjima, udovoljiti Božjim zapovijedima, stvarati uvjete da se
realiziraju Božje naredbe i tradicije Proroka i poštovati vjerske
učitelje". Stoga je zadatak vladara da postavlja kadije da izvršavaju
Serijat kao njegovi namjesnici. Nizami savjetuje svog princa da se
upozna s religijom u debatama sa učenjacima sto bi se, prema
njegovom mišljenju, trebale održavati u njegovu prisustvu jednom ili
dva puta nedjeljno: "Tako će se , najposlije, uputiti u Šerijat,
komentare Kurana i predanja Proroka pa će bavljenje svjetovnim i
vjerskim poslovima za vladara postati lagahno".

Ova diskusija vodi nas do određenja mjesta sto ga religija mora imati
kako u ponašanju vladara tako i u političkom zivotu naroda. Nizami je
uvjeren da su politika i religija neodvojivo povezane i da su
međusobno komplementarne: "Država i religija su poput dva brata",
piše Nizami. Međutim, principi ponašanja koje nudi svom princu pod
uticajem ovog religijskog suprotni su onima sto ih propisuje
Machiavelli na primjer. Dok princa Machiavelli uči da radije izgleda
religiozan nego da to i bude i dok se on sluzi religijom kao korisnim
sredstvom za postignuće političkih ciljeva, Nizamijev princ uči iskreno
vjerovati u vjerske istine i koristiti političku moć kao značajno sredstvo
za postignuće vjerskih istina.

Prema njegovom mišljenju, i država i religija međusobno su zavisne pa
ih vladar treba tretirati podjednako. "Kadgod se pojavi neki nered u
državi, kaže Nizami, tu su također i pometnja u religiji njezina naroda
te se pojavljuju jeretici i oni koji zavode. Kadgod nastane nered u
vjerskim pitanjima i državu zahvaća nered, smutljivci jačaju i pojavljuje
se jerez. " Stoga je "najplemenitije za vladara da se drži pravilna

294
vjerovanja". Mudar i pravičan vladar vjerno slijedi principe religije i
iskorjenjuje jerez iz svoga carstva.

Očito, interes njegova vladara za vjeru nije samo politički- to je vise
stvar istinskog vjerovanja u religijske vrijednosti društvenog života.
Religija je instrument očuvanja države isto kao i sredstvo spasenja u
budućem životu. "Vladaru koji tezi da uspješno podržava vjerovanje,
Alah je povjerio svjetovne i religiozne zadatke i njegove zelje će biti
priznate na oba svijeta", kaže Nizami. Ovo pokazuje kako Nizami al-
Mulk kani svog princa načiniti kako vjerskim tako i svjetovnim
autoritetom ali, također, pokazuje i tu novu tendenciju koju je
autokrat počeo igrati u socijalnom životu muslimanskog naroda i
također ukazuje na povijesnu promjenu da je "politički halifa dao
mjesto Sultanu odnosno da je religijska izvrsna vlast zamijenjena
jednom nezavisnom, svjetovnom silom".

To je ona praktička nužda koja je dovela Nizamija al-Mulka do toga da
ustraje na bitnosti religijske naravi kraljeve vlasti cime se ujedno
ublažava autokratska ćud njegova monarha. Moralne obaveze koje on
postavlja apsolutnom autoritetu vladara sprečavaju ovoga da postane
tlačiteljem i despotom. Njegova je temeljna ideja jedna država u kojoj
vladar jest odgovoran za sigurnost i dobrobit svih podanika. Prva i
najviša moralna obveza vladara prema podanicima jest pravičnost.

Nizami vjeruje da je to religijska obveza jer je naređena od Alaha.
Pravičnost kao princip dobre vladavine zauzima glavno mjesto u
njegovom poimanju carstva, a s vremenom on ponovno naglašava
njezino značenje za državu i društvo. Pravičnost je praktička maksima i
socijalno pravilo. Svakome treba dati ono sto zaslužuje ili ono sto se
pravno drži njegovim zakonitim pravom. Pravičnost je moralni princip
podoban u zaštiti društva i osiguranju mira i napretka medu ljudima.
"Vladar treba tražiti, kaže on, Alahovu naklonost a ona se postiže
ljubaznim odnosom prema ljudima i pravednošću u upravljanju
ljudima. Ako se narod moli za sreću vladara, država postaje stabilna i
neprekidno napreduje". Slijedi dakle da je napredno razdoblje ono
kada se pravično vlada. "Pravičnost daje prosperitet i ugled na ovome

295
svijetu i pomaže vladaru da postigne spasenje na onom svijetu", kaže
Nizami u svojoj Sijaset Nama.

U shvaćanju pravičnosti bio je Nizami kako pod utjecajem Islama tako i
Perzije. Pod utjecajem Islama došao je do religijskog i moralnog
značenja pravičnosti pa je jasno da povezuje njezin svjetovni aspekt sa
spasenjem duše u vječnosti. S tim u svezi navodi Kuran, Hadis i
primjere prakse pobožnih muslimanskih vladara te kaže da je najvrsniji
vladar "u čijem srcu stoluje pravičnost".

Od stare Perzije učio je Nizami metode pravična vladanja i princip
izravne odgovornosti vladara u poslovima koji se odnose na vladanje.
Bio je toliko impresioniran perzijskim standardom pravičnosti da je
vjerovao kako su "sasanidski kraljevi, napose Nurisvan Pravični
nadvisili sve monarhe pravičnošću, velikodušnošću, hrabrošću". On
kaže da su perzijski kraljevi stremili tako časnu životu i nepristranosti u
pravičnosti da su se sami običavali pojaviti kao odgovorni pred
Vrhovnim Sudijom ako bi ovaj čuo pritužbe protiv njihove kraljevske
osobe. Također su mislili da je njihovom vlastitom obvezom uvjeriti se
u to da se i drugi odnose prema narodu s istom nepristranošću i
pravičnošću; da bi osobno čuli optužbe držali su dvaput godišnje javna
primanja gdje je svakome bio dopušten slobodan pristup, a onaj tko bi
bilo kome zabranio da priđe kralju i uputi svoje žalbe, bio bi osuđen na
smrt.

Osim pravičnosti koja je bitna za dobru vladavinu postoje i druge
moralne obaveze za koje Nizami al-Mulk kaže da ih vladar treba
izvršavati radi dobrobiti svojih podanika. Njegova ideja
dobronamjernog despotizma uključuje pojam da dobar vladar, dobar
monarh, mora vladati ne u vlastitu interesu već u interesu čitave
zemlje. Odgovoran je za sreću svojih podanika i osobno je odgovoran
Bogu ne samo za vlastito ponašanje prema narodu več i za ponašanje
svojih službenika. Također jest vrlo značajno da na vlast postavi samo
one koji se plaše Boga, učene i pravedne i da ih uputi da se prema
narodu odnose blago; pravičnost donosi napredak, a tlačenje vodi
pustošenju zemlje.

296
Hvala!

5. 4. 2001

297
298
Prvi prijevodi muslimanske matematike
na srednjovjekovnom Zapadu

Biti će ovdje potrebno ukazati na važnost arapskog utjecaja na
spoznaje Zapadnih srednjovjekovnih učenjaka. Ako izuzmemo jedan
latinski manuskript koji je sadržavao Indo-Arapske brojeve ili cifre iz
976 godine poznat kao CODEX VIGILIANUS pisan u samostanu
ALBELDA u dolini Ebra kao i doprinos Gerberta od Orilaka i njegovih
sljedbenika u području abakus kalkulacija, medu Latinima i ranim
latinskim radovima nema spomena na arapsku znanost sve do 12
stoljeća kada se spominju brojni arapski radovi koji su razvijani tijekom
perioda između prve četvrtine 9 stoljeća, ere al-Horezmija i druge
četvrtine 12 stoljeća, dakle, malo poslije smrti al-Horezmija do 1123
godine.

Prema Haskinovoj STUDIJI IZ HISTORIJE SREDNJOVJEKOVNE ZNANOSTI
mi znamo da tek u drugoj polovini 11 stoljeća utjecaj arapske znanosti
postaje evidentan u latinskim radovima. Ovaj utjecaj vidljiv je u
radovima Alfanusa od Salerna i posebno Konstantina Afrikanca i
njegovih učenika Ato i Johanesa Aflaciusa koji su se bavili studijem
medicine. Međutim, ovi rani utjecaji predstavljaju prve vazne
evidencije o interesu za orijentalnu znanost koja doživljava svoje
najveće momente u mnogim prijevodima u 12 stoljeću. Haskin je na
primjer upotrijebio riječ "Renesansa" kako bi opisao ovaj period.
Spoznaje koje su znanstveni povjesničari 12 stoljeća imali na primjeru
nekoliko tekstova egzaktne znanosti nagnala ih je da ustanove njihov
status quaestionis i da gurnu naprijed nekoliko znanstvenih hipoteza
koje i dan danas zaokupljaju pažnju stručnjaka.

Studije nekoliko najvažnijih tekstova iz 12 stoljeća koji upućuju na
važne arapske utjecaje također ukazuju na nužnost mnogo preciznijeg
pristupa i poštene revizije nekih ranijih stajališta koja su se sve do
nedavno držala pouzdanima i sigurnima. Tako su mnogi rijetki arapski
tekstovi pisani između 9 i 12 stoljeća postali subjektom modernih
izdanja posebno iz područja aritmetike kao, na primjer, radovi koji se

299
pripisuju Ibn al-Nadimu ili al-Giftiju gdje spoznaje iz originalnih izvora
na prvim latinskim prijevodima pokazuju ozbiljne deficijencije.

Prema svjedočanstvu Viliama od Malmesburija, Gerbert od Orilaka ili
Papa Silvestar II koji je umro 1003 godine, prvi je posudio, od Arapa iz
Španije, abakus sačinjen od kolumni na kojima su bile poredane
markirane i nemarkirane figure za računanje. Mi, međutim, ne znamo
da li su se Indo-Arapske brojke ili cifre raširile Zapadnim svijetom
putem abakus računaljke ili putem manuskripata o indijskom
računanju. Treba ovdje također napomenuti da je u dvije prilike
Gerbert spominjao pamflet DE MULTIPLICATIONE ET DIVISIONE kojeg
je napisao Josephus Hispanus koji je izgubljen. Ovaj rad možda ukazuje
da su ove dvije složene računske operacije mogle biti postignute uz
pomoć abakusa.

Ovo sve kao i indijsko računanje i brojanje, AL HISAB AL- HINDI, koje
uzima devet figura i nulu kao bazu matematičkih operacija u 12
stoljeću, predstavljalo je prvi važan transfer arapske znanosti u
matematički instrumentarij Zapadne Europske znanosti.

Muhamed Ibn Musa al-Horezmi, jedan od članova poznate "Kuće
Mudrosti" u Bogdadu, napisao je do 825, poslije njegova rada o
algebri, dvije aritmetičke rasprave čiji su originali već dugo izgubljeni, i
to rad o indijskom brojanju i ciframa HISAB AL-HIND i drugi rad citiran
prema Abu Kamilu koji se bavi aritmetičkim problemima pod naslovom
KITAB AL DAM VA AL TAFRIG. Nekoliko tekstova iz 12 stoljeća sadrže
različite verzije ovih aritmetičkih zapisa u ukupno 24 manuskripta i to
su: DIXIT ALGORIZMI također poznat prema Bokampanju kao DE
NUMERO INDORUM, zatim LIBER ISAGOGARUM ALHOARISMI, LIBER
ALCHORISMI i LIBER PULUERIS.

Komparativna analiza ovih tekstova sa najstarijim raspravama al-
Horezmija i usporedba sa onima koji su naslovljeni kao HELCEP
SARRACENICUM pomaže nam da izdvojimo elemente u genezi i
njihovim arapskim izvorima. Tako se Dixit Algorizmi za dugo vremena
držao najstarijom latinskom verzijom al-Horezmijeva izgubljenog

300
arapskog teksta. Međutim, on sadrži i neke hibridne dijelove koji su
uglavnom od Boetiusa i Nichomahusa iz Gerasa. Rad nastao sredinom
12 stoljeća sadrži i preciznu evidenciju rođenja indijskog brojanja na
Zapadu.
Liber Isagogarum Alhoarismi sadrži tri toma od pet knjiga od kojih su
posljednje dvije posvećene astronomskim i geometrijskim raspravama
koje imaju malo od arapskih izvora. I ovi radovi pripadaju Adelardu od
Batha ili Petrusu Alfonsusu. U različitim verzijama možemo još
prepoznati arapske radove kao sto su oni Abu al-Vafe ili al-Kindija ali
također postoji evidencija, u nekim verzijama, i za izvjestan interes za
Jevrejski svijet i za Hebrejski.

Liber Alchorismi skoro je sigurno kompiliran u Toledu oko 1143 godine
i to je najbolji rad o indijskom brojanju i ciframa prije LIBER ABACI
Leonarda Fibonaccia iz 1202 odnosno 1228 godine, to su dva izdanja. I
opet, i ovdje ima elemenata koji su strani al-Horezmiju. Magister
Johanes koji se pojavljuje u nekim verzijama može biti član katedrale u
Toledu, kolaborator sa Gundisalinusom, po svojoj prilici to je bio
jevrejski filozof Abraham Ibn Daud koji je živio u Toledu izmedu 1140 i
1180 godine.

Liber pulueris sadrži duge dijelove koji su identični sa onima Liber
Alchoarismi ali također sadrži i mnoge originalne dijelove.

Moramo ovdje spomenuti da analiza numeričkih formi u latinskim
manuskriptima četri ovdje navedena glavna rada sadržava zapravo
signifikantne podatke o porijeklu i difuziji prvih Indo-Arapskih cifara
prema Zapadu.

Latinska Europa prilično je jasno sačuvala trag formi brojeva prema
onima koje je otkrila u 12 stoljeću u arapskim radovima povezanim sa
aritmetikom i astronomijom. Razlika između figura tokom evolucije
ductus latinskih kopista koja je povezala metod pisanja od lijeva prema
desnom, predstavljala je dodatan problem tako da se teškoće
transkripcije prema latinskom pisanju od lijeva na desno vide u

301
latinskim prijevodima tradicionalnih arapskih tekstova posebno onih
koji imaju u vidu broj 3.

Prve latinske rasprave o indijskom brojanju i ciframa, posebno Liber
Alchorismi i Liber pulueris doprinijele su difuziji tehničkog vokabulara
čiji utjecaj jest evidentan u radovima iz 13 stoljeća kao, na primjer, u
radovima Ivana od Sakroboska ili Alexsandra od Villedieua. Ovi tekstovi
koji predstavljaju veliku novinu u tom vremenu kao da prizivaju misao
muslimanskog andaluzijskog autora Ibn Abduna koji je izjavio krajem
11 stoljeća: "Neka nitko ne prodaje znanstvene knjige Jevrejima ili
Krcanima. . . jer doći će vrijeme kada će oni htjeti njih prevesti
pripisujući ih njihovom vlastitom narodu i njihovim biskupima, dok su
zapravo u stvarnosti muslimanski radovi. "

Hvala!

3. 5. 2001

302
303
304
Ostavština muslimanskih autora srednjovjekovnoj geometriji

Spoznaje prvih Zapadnih autora o indijskom brojanju i ciframa oni su
dobili od latinskih prijevoda arapske verzije Euklida posebno onih
dijelova koji sadrže geometrijske probleme sadržane u drugoj verziji
QUADRIVIUM koji konstituira LIBER ISAGOGARUM ALCHOARISMI. Ovo
područje matematike doprlo je na Zapad zahvaljujući arapskim
autorima i oni su zaslužni za otkriće Euklidske geometrije. Doduše,
prije 12 stoljeća u cirkulaciji su bile rijetke Euklidovske definicije
kompilirane od gramatičara i one pokazuju utjecaj nekoliko dijelova
rada Cassiodorusa ili Isidora iz Sevilje iz 6 i 7 stoljeća. Šest knjiga DE
NUPTIIS PHILOLOGIAE ET MERCURII Martinusa Capella iz 5 stoljeća
također naslovljene DE GEOMETRIA samo je mala kolekcija ovih
definicija od kojih su mnoge nerazumljive i koje sadrže samo posve
jednostavne probleme. Iz matematičkog dijela CORPUS rimskih
AGRIMENSORES u opticaju je bilo samo nekoliko jednostavnih
geometrijskih problema i ovaj rad je čak bio bez Pitagorinih teorema.
Boethius u 6 stoljeću također je bio preveo neke dijelove Euklida ali
bez demonstracija definicija, postulata i aksioma za prve četri knjige
ELEMENATA Euklida.

Prije Renesanse u 12 stoljeću uticaj Euklida bio je limitiran na Zapadu i
taj se uticaj uglavnom sveo na praktičnu geometriju. Stoga možemo
reći da u Srednjem vijeku na Zapadu mi možemo naći samo posve
jednostavan znanstveni tekst ili pak totalno odsustvo znanstvenog
teksta. Otkriće arapskih prijevoda u 12 stoljeću gotovo da je
predstavljalo znanstvenu revoluciju. Od 1880 godine Weissenborn je
uputio na važnost latinskih prijevoda Elemenata koje je sačinio Adelard
iz Batha i na komentare Campanusa iz Novare. Također, tek se od
skora upucuje i na latinske prijevode Gerarda iz Kremone.

Tijekom bizantske vladavine nekoliko grckih manuskripata doživjelo je
arapske prijevode kao sto su na primjer bili prijevodi Euklidovih
Elemenata. Al-Hadaj u 8 stoljeću kompletirao je dva od kojih je prvi
izgubljen, a drugi je predstavljao mnogo kraću verziju i to je učinio
tijekom vladavine Kalifa Mamuna i ta je verzija uključivala komentare

305
al-Najrizija. Isaki Ibn Hunajn koji je umro 910 godine sačinio je drugi
prijevod koji je jedino bio poznat u reviziji Tabit Ibn Kore. Neeuklidske
knjige 14 i 15 bile su prevedene u Bagdadu i taj prijevod je sačinio
Gusta Ibn Luga.

Srednjovjekovni Zapad mnogo je dobio ovim prijevodima Elemenata
Euklida. Tri latinske verzije arapskog Euklida obično se pripisuju
Adelardu iz Batha, a on je živio od 1080 do 1150 godine isto kao sto se
verzija Liber Isagogarum pripisuje istim autoru. Druga verzija je ona
Hermana iz Corintija i Gerarda iz Kremone i ova druga verzija
nesumnjivo je prevedena iz arapskog mada su grčko-latinski uticaji
takoder prezentni. Treča verzija uzima iz prve definicije, postulate i
aksiome i propozicije iz druge i još dodaje mnoge demonstracije. Ova
treča verzija bila je poznata Rogeru Baconu kao EDITIO SPECIALIS
ALARDI BATHONIENSIS i ona sadrži i arapske pojmove koji su bili strani
drugoj verziji pa prema tome predstavlja više jedan komentar nego
nezavisni prijevod.

Prevodilac Elemenata Euklida Gerard iz Kremona, veliki prevodilac iz
12 stoljeća, u dobroj je mjeri zaslužan za transmisiju i distribuciju ovog
teksta. Njegov prijevod predstavlja najkompletniju verziju Elemenata
poznatu latinskom Zapadu prije ponovnog otkrića grčkog teksta.
Gerard iz Kremona također je bio autor prijevoda komentara al-
Najrizija prvih deset knjiga Elemenata, komentara knjige 10
Muhameda Ibn Abd al Bagia i fragmenata Papusa iz Aleksandrije o 10-
toj knjizi Elemenata koje je preveo al-Dinasgi.

Nesumnjiva je istina da su muslimani bili ti koji su donijeli spoznaje o
Euklidu na latinski Zapad. Istina, na Zapadu do 1160 godine knjige 1 do
13, knjiga 15 i rezime knjiga 14 i 15 Euklidovih Elemenata bile su
prevedene sa Grčkog na Latinski od anonimnog studenta sa Sicilije, a
vjerojatno je to isti autor koji je, dolazeći iz Salerna, preveo ALMAGEST
Ptolomeja. Ali uticaj ovog rada nije se mogao usporediti sa ranijim i
suvremenijim prijevodima Euklida na arapski.

306
Posve je sigurno da do sredine 13 stoljeća nema značajnijih komentara
od onih arapskih i da je i Albert Veliki uvelike bio zavisan od komentara
al-Najrizija. Sistematske studije brojnih latinskih manuskripata koje se
danas poduzimaju posebno onih manuskripata iz 13 i 14 stoljeća
pokazuju izuzetan interes za Grčku znanost koju su upravo arapski
prijevodi Euklida uveli u latinski Zapad u prvoj polovini 12 stoljeća.

Već smo prije spomenuli da su komentari Elemenata koji su sačinili
Albert Veliki i Roger Bacon, a koji su bili bazirani na drugoj i trećoj
verziji Adelarda, uvelike zavisili od komentara al-Najrizija koje je
preveo Gerard iz Kremona. I ovi radovi koji su bili inspirirani arapskom
verzijom Euklida izvršili su značajan utjecaj na Zapadnu znanost i
doprinijeli su daljnjoj difuziji znanstvene spoznaje. Veliki broj
manuskripata ovim prijevoda i radova i komentara iz 13 stoljeća i
mnoge sukcesivne edicije iz 15 i 16 stoljeća umnogome govore o
njihovom uspjehu. Medu ovim spadaju i verzije prijevoda Adelarda iz
Batha, komentari al-Najrizija koji je latinima bio poznat kao Anaritius,
EPISTOLA od Ahmeda Ibn Jusufa koji se spominje nekoliko puta kao
autor pod imenom Ametus Philius Josephi, ARITMETIKA Nemorariusa i
DE TRIANGULIS Pseudo-Nemorariusa. Mi ne možemo a da ne kažemo
da su svi ovi radovi, prijevodi i komentari bili značajan faktor u evoluciji
znanstvene spoznaje u srednjem vijeku. Uticaj ponovnog otkrića
Euklida i njegova geometrijskog mišljenja kao i prijevodi originalnih
arapskih radova nisu bili samo korak dalje u znanstvenoj literaturi nego
su postali baza učenja za sve znanosti i za svu enciklopedijsku
spoznaju.
Doprinos prijevoda i komentara Euklidovih elemenata znanstvenom
razvoju na latinskom Zapadu doista je fundamentalan. Pogotovo ako
na primjer imamo u vidu i takva pitanja kao sto su ona o istinskim
izvorima rada Leonarda Fibonaccia. Na primjer četvrti dio PRACTICA
GEOMETRIAE iz 1220 godine naslovljen pod imenom DE DIVISIONE
OMNIUM CAMPORUM INTER CONSORTES prva je Zapadna refleksija
na izgubljeni rad Euklida o podjeli geometrijskih figura citiranom
prema Proclusu u njegovim komentarima na prvu knjigu Elemenata.

307
Rad je revizija uzeta od nekoliko autora kojoj su dodane propozicije, ali
ne manje od 22 propozicije koje su tu sadržane tretirane su na način,
manje-vise, identičan sa onima koji su uzimani u arapskom tekstu, 6
drugih propozicija su citirane prema Fibobacciu i šest posljednjih bile
su poznate u demonstracijama. Mi ne možemo sagledati sve
konzekvencije uticaja arapske verzije Euklida i njene difuzije u brojnim
srednjovjekovnim radovima. Drugi radovi bili su poznati latinskom
Zapadu kroz latinske prijevode Gerarda iz Kremona. Zahvaljujući
doprinosu prijevoda Grčkog teksta kojeg je sačinio prijatelj Tome
Akvinskog, William iz Moerbeke, pokazuje da uticaj arapske verzije
Arhimeda,na primjer, ide mnogo preko granica 12 i 13 stoljeca.
Tako,na primjer, rad pod naslovom LIBER DE MOTU Gerarda iz Brisela
iz 13 stoljeća zavisi od rada DE MENSURA CIRCULI prevedenog od
Gerarda iz Kremona i zajedno sa radom LIBER DE CURUIS
SUPERFICIEBUS Jahannesa de Tinamue predstavlja najpopularniji rad u
13 i 14 stoljeću koji je inspiriran Arhimedom. I ovaj je rad doprinio,
zajedno sa radom VERBA PHILIORUM MOJSI od Banu Muse, izgradnji
propozicija prve knjige DE SPHAERA ET CILINDRO koja je uzeta kao
primjer kod Nikole Oresmea u 14 stoljeću, Francisa iz Ferrare u 14
stoljeću i kod drugih autora iz 14 i 15 stoljeća.

Ovo kratko izlaganje koje smo ovdje poduzeli dovoljno ilustrira razvoj
srednjovjekovne znanosti kroz otkrića arapskih prijevoda Euklida i
Arhimeda. Najznačajniji i najpoznatiji prevodilac, Gerard iz Kremona,
učinio je realan doprinos za sirenje znanstvene spoznaje u domeni
geometrije kroz svoje prijevode Euklida, Teodosijusa, Arhimeda,
Menelausa i Dioklesa. Medutim, mnogobrojni arapski autori,
kompilatori, prevodioci, komentatori i filozofi bili su ti preko kojih su
srednjovjekovni latinski učenjaci učili o znanostima kroz latinske
prijevode znanstvenika kao sto su Banu Musa, Ahmed Ibn Jusuf, Tabit
Ibn Kora, al-Bagi, al-Hasan, al-Najrizi, al-Kindi da navedemo one autore
koji su imali direktan utjecaj na geometriju i koji su bili prevođeni od
Gerarda iz Kremona na latinski Zapad.

Hvala!

308
17. 5. 2001.

309
310
Algebra i ostavština muslimanskih
autora srednjovjekovnoj matematici

U opisu glavnih linija arapskog utjecaja na polju aritmetike i
srednjovjekovne geometrije mi smo do sada uputili na dugi kontinuitet
Zapadnog učenja čiji su korijeni u latinskim prijevodima arapskih
radova i to od prve polovine 12 stoljeća nadalje. U području algebre
originalni radovi koji su iznijeli na vidjelo dana velika imena Zapadne
znanosti do početka moderne epohe unekoliko su limitirala interes
povjesničara za znanost Srednjeg vijeka. Tek odnedavno stručnjaci
upozoravaju na otkrivene originalne arapske radove koji su u
mnogočemu značajniji nego oni latinski iz Srednjeg vijeka. Tako i naziv
za matematičku disciplinu kao sto je algebra dolazi od radova al-
Horezmija mada prve manifestacije na Zapadu otpočinju uticajem Grka
Diofantusa iz Aleksandrije koji utjecaji se mogu naći u radovima
Leonarda Fibonaccia iz 1202 godine.

Nešto prije sredine 12 stoljeća Zapad je otkrio kako al-dabr i al-
mukabala mogu riješiti matematičke jednadžbe. Ove matematičke
propozicije predstavljaju zapravo prvi dio famozne knjige pod
naslovom KONCIZNA KNJIGA IZ ALGEBRE I AL-MUKABALE koju je
napisao al-Horezmi i ja sam tu knjigu vec vise puta spominjao u svojim
izlaganjima. I ovaj rad je bio dostupan na arapskom jeziku.

Isto tako LIBER ALCHORISMI DE PRACTICA ARISMETICE predstavlja
najdetaljniji i najkompletniji prevod od svih onih koji su imali u vidu
aritmetiku al-Horezmija a koji je sačinio Magister Johannes, Ivan iz
Toleda i ne bas poznati latinski prevodilac, Ivan iz Sevilje, poznat još i
kao Johannes Hispalensis. I u ovom se radu spominju indijski brojevi ili
cifre, također se mogu naći refleksije o brojevima, frakcijama i
propozicijama, pitanja tradicionalne latinske aritmetike, nekoliko
praktičnih aritmetičkih problema i čak pitanja magičnog kvadrata.
Definicije same po sebi pokazuju da je autor uzimao u obzir indijske
brojeve i brojanje kao na primjer definicija unitas est origio et pars
numeri i one se razlikuju od onih latinskih prijevoda Euklida. Također
se ove matematicke rasprave mogu naći pod naslovom EXEPTIONES DE

311
LIBRO QUI DICITUR GEBLA ET MUCABALA koje su zapravo jedno kratko
poglavlje koje opisuje al-Horezmijeve jednadžbe iza kojih slijede
numeričke aplikacije.

Robert iz Chestera kompletirao je prvi prijevod Algebre al-Horezmija
vjerojatno 1145 godine, nešto kasnije nego sto je realiziran prvi latinski
prijevod KURANA 1141 do 1143 godine. Ovaj prijevod kopirao je
njemački matematičar iz 14 stoljeća Johan Seubel i on je dodao
nekoliko kalkulacija originalnom tekstu kao sto je i zamijenio izvjestan
broj originalnih pojmova sa drugima koji su bili poznatiji u njegovom
vremenu kao, na primjer, census za substantia. I joćš se nekoliko
paragrafa tu pojavljuje i oni nisu sadržani niti u latinskom niti u
arapskom tekstu i mogu biti samo Shauberovi dodaci. Gerard iz
Kremona autor je trece verzije originalnog teksta.

U periodu koji je slijedio prve latinske prijevode al-Horezmijeve
Algebre pojavili su se također i drugi latinski matematičari koji su
objašnjavali primjere algebarskih jednadžbi na svoj način kao, na
primjer, Jordanus Nemorarius u početku 13 stoljeća u svojoj DE
NUMERIS DATIS, pa onda Fibonacci u svojoj LIBER ABACI iz 1202
godine koji se pozivao na arapske demonstracije, cak i naslov
SECUNDUM MODUM ALGEBRE ET ALMUCHABALE jasno indicira
njegove izvore. Sljedeći ova dva matematičara u Srednjem vijeku i
Renesansi, pojavljuje se mnoštvo drugih autora koji pokazuju interes
za novu matematičku disciplinu sve do Piera della Francesca koji je
živio od 1419 do 1492 koji je iznio 61 klasu jednadzbi.

Netko može biti iznenađen da niti drugi dio al-Horezmijeve Algebre niti
treći dio, koji se odnosi na probleme sukcesije i slučaja i na neke
probleme Diofantine analize, nisu bili prevedeni u 12 stoljeću. Arapski
tekst koji su imali u vidu latinski prevodioci odnosio se samo na
algebru. Medutim 1145 godine Plato iz Tivolija preveo je rad pisan na
Hebrejskom 1116 godine pod naslovom LIBER EMBADORUM od
Abrahama Bar Huyya i on predstavlja drugi dio al-Horezmijeve knjige.

312
Prijevodi Gerarda iz Kremona pod naslovom LIBER MENSURATIONUM i
prijevod Abu Kamilove ALGEBRE donio je ostatak al-Horezmijeva rada i
to je značilo sada bolji studij pozitivnih racionalnih brojeva. Situacija
se, međutim, promijenila sa početkom 13 stoljeća preko radova DE
NUMERIS DATIS Jordanusa Nemorariusa i preko radova Liber abaci
Leonarda Fibonaccia koji su imali upravo arapske izvore. Ova dva
Zapadna matematičara i kasniji rad Johana Saubela ili, na primjer, rad
ARS MAGNA Girolama Cardana, koji je živio od 1501 do 1576 godine,
bez ikakve sumnje pokazuju kako je latinski Zapad primio i usvojio
prethodni rad muslimanskih autora.

Mnogi radovi pokazuju, na primjer, zavisnost Fibonaccia od arapskih
izvora. Pored mnogih, tu su nezaobilazni al-Horezmi, Abu Kamil, al-
Karaji. Od samog Fibonaccia saznajemo da je on putovao kroz Sjevernu
Afriku, Egipat, Siriju, Bizant, Siciliju i Italiju. Stoga mi samo možemo
zamisliti njegove izvore informacija pored onih latinskih tekstova koji
su mu bili na raspolaganju. Fibonacci je uzimao latinski prijevod al-
Horezmijeve Algebre i vokabular pokazuje da je on imao u vidu verziju
Gerarda iz Kremone. Tako, na primjer, latinske rijeci regula i
consideratio prevode arapski pojam qiyas, razumijevanje, i uzimane su
od oba autora u istim prilikama.

Takoder se mogu naći i uticaji Abu Kamilove Algebre na Fibonacciev
rad. Tako, na primjer, problemi značenja arapske rijeci mal koju je on
prevodio kao auere, vlasništvo, sudbina, i census, kvadrat, pokazuju
bez ikakve dvojbe uticaj Abu Kamila.

Suvremeni povjesničar znanosti Andre Allard također je uspoređivao
arapski tekst Abu Kamilove Algebre i Fibonaccieva Liber abaci i
uvjerljivo pokazao da je u mnogim momentima tu riječ o kompilaciji.

Metode rjesenja matematičkih problema koje je sačinio Fibonacci
preko arapskih izvora uticali su na rad Ivana iz Mursa iz prve polovine
14 stoljeća i to u radu QUADRIPARTITUM NUMERORUM koji je često
bio korišten kod Regiomontanusa, pa onda na rad Girolama Cardana. I
uopce mozemo reći da se mi ne možemo nositi sa historijom

313
algebarskih jednadžbi na srednjovjekovnom Zapadu bez da uzmemo u
obzir prva otkrića iz Algebre al-Horezmija pa do onih solucija
kvadratičnih, kubičnih i bikvadratičnih jednadžbi kakve se one
pojavljuju, na primjer, u radu Ars Magna iz 1545 godine kod Girolama
Cardana ili u radovima Nikolasa Cugueta i Luca Paciolia iz 15 stoljeca i
u nogim radovima iz 16 stoljeća kao sto su na primjer radovi Piera
Calandria, Johanesa Widmana, Francesce Pellosa, Francesce Galigaia,
Cristofa Rudolfa, Nicole Tartalja i drugih.

Srednjovjekovni latinski autori asimilirali su dostignuća al-Horezmija i
njegovih učenika i to je značilo početak algebre kao nove matematičke
discipline. Prvobitno, ovo novo područje predstavljalo je solucije za
probleme komercijalne, trgovačke aritmetike tijekom Srednjeg vijeka i
to posebno u Italiji i Njemačkoj gdje je ova upotreba bila najrazvijenija.
I u mnogim radovima kasnijih latinskih autora mi prepoznajemo uticaje
muslimana kao sto su bili al-Karaji, al-Hajam ili al-Hajsam što je
predstavljalo nove fundamente na kojima se mogla graditi nova zgrada
matematike i algebre, zgrada koja je preko Fransoa Vietea nosila
Zapadnu znanost u moderno vrijeme.

Hvala!

24. 5. 2001.

314
315
316
Spor religije i filozofije eksponiran na
primjeru Al-Gazalija i Ibn Ruzda Averroesa

O sporu između filozofa i fagiha i teologa u islamskom svijetu kroz 11 i
12 stoljeće o pitanjima, a primjer, vječnosti svijeta, Alahove spoznaje
partikularnog i mogućnosti čuda u svijetu ja sam već ranije govorio u
nekoliko navrata i to počevši od izlaganja filozofije Omera Hajama iz
izvora Nizamija Prosodiste i Ali Ibn Zaida.

O ovom sporu religije i filozofije bio je upoznat i latinski Zapad i mada
nikada eksplicitno naveden ovaj se spor imao u vidu i postoje mnoge
referencije koje upucuju na njega. Tako na primjer katolički
srednjovjekovni teolog Toma Akvinski u svojoj SUMMI THEOLOGICA i
to u Dodatku na Treći dio koji je zapravo Rasprava o uskrsnuću, na
pitanje 75 da li je uskrsnuće prirodno?, navodi Averroesa kojeg naziva
Komentatorom kao na primjer "kao sto Komentator kaže o
Aristotelovoj fizici". (Ja ovdje imam u vidu engleski prijevod Oca
engleske Dominikanske Provincije kojeg je revidirao Daniel Sulivan i
koji prijevod je štampan u Enciklopediji Britanici 1952 godine). Tako
možemo reći da je cijela ova Rasprava Tome Akvinskog inspirirana
pitanjima spora Al Gazalija i Ibn Ruzda i tako proslijeđena dalje
latinskim skolastičarima.
Wilhelm Hegel je u svojoj POVIJESTI FILOZOFIJE, u predavanjima koja
su objavljena 1840 godine pod naslovom Vorlesungen uber die
Geschichte der Philosophie( engleski prijevod sačinili su Haldane i
Francis Simson) i to u sekciji jedan Drugog dijela koji se odnosi na
Filozofiju u Srednjem vijeku, uputio na Al Gazalija koji mu je bio poznat
kao Algazel i za njega kaže da je napisao kompenijum iz logike i
metafizike i da je bio skeptik sa velikim sposobnostima i sa moćnim
umom orijentalnog karaktera, da se držao rijeci Proroka kao čiste
Istine i da je napisao DESTRUCTIO PHILOSOPHORUM.

U 20 stoljecu Bertrand Russell u svojoj je POVIJESTI FILOZOFIJE u
Odjeljku 10 pod naslovom Muhamedanska kultura i filozofija također
spomenuo Algazela ali i Averroesov odgovor pod naslovom
DESTRUKCIJA DESTRUKCIJE koja je zapravo Averroesova replika na Al

317
Gazalijevu kritiku (i ta Averroesova knjiga zove se na arapskom jeziku
TAHAFUT AL-TAHAFUT i još se može prevesti i kao Nekoherentnost
Nekoherentnosti ili Nesuvislost Nesuvislosti. )

U već spomenutoj Povijesti filozofije Wilhelma Hegela on kaže:"U
arapskoj filozofiji koja pokazuje slobodnu, briljantnu i duboku snagu
imaginacije, Filozofija i Znanost pokazuju iste tendencije kao sto su one
imale ranije medu Grcima". Međutim kada Hegel referira o onoj
filozofiji koja, po svemu sudeći, uzima u obzir Destructio
Philosophorum Al Gazalija, on kaže: "Možemo reći da Arapi i njihova
filozofija ne konstituira karakteristični nivo u razvoju filozofije.
Principijelna točka u ovome kao i u kasnijoj filozofiji jest pitanje da li je
svijet vječan, dalje, zadaci dokazivanja jedinstva Boga i slične dogme.
Uzimajući u obzir ono sto je rečeno, međutim, pokazuje da je namjera
bila obraniti doktrinu Muhamedanstva i svo daljnje filozofiranje nosilo
je limite ovih doktrina. Arapi, isto kao i Kršćani na zapadu bili su
ograničeni dogmama njihovih Crkvi, ako tako možemo reći, i nešto
mišljenja tu je postojalo i te su posljednje okolnosti malog broja dogmi
sigurno dale njemu veću slobodu. Ali prema svemu onome sto mi
znamo o njima, Arapi nisu utemeljili princip samosvijesti ili razuma koji
bi bio istinski visi, pa prema tome, nisu nosili Filozofiju dalje. Oni nisu
imali drugi princip nego onaj Otkrovenja, dakle, samo princip koji je
izvanjski."

Kroz slijedeća dva izlaganja ja ću za slušaoce Bošnjačkog radija iznijeti
bit ove tematike i to kroz ekspoziciju Al Gazalijeva napada na filozofe i
u slijedećoj emisiji, kroz elaboraciju Ibn Ruzdova odgovora na ove
napadaje.

Medu muslimanima Al Gazali je primjer prvog teologa koji se temeljito
filozofski obrazovao. Doktori Islama prije njega ili su se plašili filozofije
držeći je opasnim studijem ili su pisali o filozofiji kako bi sebe
kvalificirali za polemiku protiv filozofa. Međutim, Al Gazaliju je bilo
jasno da bi odbacivanje filozofskog mišljenja bez temeljitog
prethodnog bavljenja njime bio akt bezumlja i sljepila. "Nitko, kaže on,
ne može shvatiti sto je pogrešno u bilo kojem učenju ako potanko ne

318
prouci to učenje, ako ga ne poznaje kao njegovi zagovornici, dapače,
ako ih čak nije i nadmašio u tome poznavanju. " On se tako zdušno dao
na studij grčke filozofije i tako je temeljito zahvatio njene probleme i
metode da je napisao jedan od najboljih kompendija na arapskom
jeziku pod naslovom MAGASID AL-FALASIFA, Namjere filozofa. Ovaj
kompendij do te je mjere vjerno izlagao aristotelizam da se, kada je
postao poznat na latinskom Zapadu, mislilo da je to djelo pravog
sljedbenika Aristotelove škole. Ovaj rad postao je poznat latinskim
učenjacima i filozofima preko latinskog prijevoda kojeg je 1145 sačinio
španjolski filozof i prevodilac Dominicus Gundisalinus. Gundisalinusov
prijevod pod naslovom LOGICA ET PHILOSOPHIA ALGAZELIS ARABIS
sačinjen je u suradnji sa Ivanom iz Sevilje kome se katkada i pripisuje.
Moglo se dogoditi da je Ivan iz Sevilje ovo djelo preveo sa arapskog na
kastiljanski, a Gundisalinus sa kastiljanskog na latinski.

Albert Veliki, Toma Akvinski i Roger Bacon cesto su navodili ime autora
rada Namjere filozofa usporedo sa Ibn Sinom Avicenom i Ibn Ruzdom
Averroesom kao istinskog predstavnika arapskog aristotelizma.
Međutim, arapski aristotelizam nije imao oštrijeg protivnika od Al
Gazalija. Njegov filozofski kompendij bio je , naprosto, jedan uvod za
njegov TAHAFUT AL-FALASIFA, Destructio Philosophorum, gdje je on
izlozio oštru kritiku stavova muslimanskih aristotelovaca i
neoplatonista optužujući ih za jerez.

Kada je riječ o usvajanju Aristotelove filozofije na arapski Al Gazali kaze
da nijedan muslimanski filozof nije učinio ništa što bi bilo blizu al-
Farabija i Ibn Sine. Oni su bili najvjerniji Aristotelu i vrijedni prevodioci i
komentatori dok djela drugih obilježava nered i konfuzija. Tako Al
Gazali usmjerava svoju pažnju na nauk ove dvojice ključnih filozofa.
Filozofske znanosti obuhvaćaju, kaže on, matematiku, logiku, fiziku,
politiku, etiku i metafiziku i on zalazi minuciozno u detalje kako bi
ukazao na ono sto je on smatrao pogrešnim i neodrživim. Al Gazali ne
oklijeva prihvatiti kao Istinu većinu onoga sto su filozofi mislili u
područjima matematike, logike i fizike. Cak nije imao niti ozbiljnijih
rasprava sa filozofima u područjima politike i etike. Najveće pogreške
filozofa, smatra Al Gazali, rezultatom su njihovih stavova u području

319
metafizike koji, za razliku od onih matematike i prirodnih znanosti, nisu
utemeljeni na pozitivnom istraživanju već na pretpostavci i filozofskim
spekulacijama. Da je njihova metafizika bila tako čvrsto utemeljena
kao sto su bile njihove prirodne znanosti, filozofi bi se međusobno
složili oko metafizičkih pitanja kao sto se bijahu složili oko
matematičkih. Ali ono sto je Al Gazali opazio bila je činjenica da
filozofije al-Farabija, Ibn Sine, Omera Hajama i drugih krše filozofske
zahtjeve opravdanja i prosuđivanja principa religije objavljenih u
Kuranu. I on smatra da pozitivne činjenice religije ne mogu biti
žrtvovane radi metafizičkih spekulacija niti mogu biti interpretirane
izvanjski sa stajališta unaprijed pretpostavljenog filozofskog mišljenja.

Muslimanski filozofi, smatra Al Gazali, napustili su ovo stajalište i nisu
pojmili da unatoč prihvaćenoga velikog područja razmatranja grčke
filozofije, prava provalija zjapi između inspiracije kuranskih učenja i
duha helenizma. Poneseni uvjerenjem da će uspjeti uskladiti filozofiju i
religiju, al-Farabi i Ibn Sina su potisnuli Istine islamske religije u sklop
modela Aristotelova i Plotinova sistema upavši tako u proturječja i
dosljedno tome, u jerez.

Za manje od stoljeća Al Gazalijeva kritika muslimanskih filozofa izazvala
je žestoku repliku Ibn Ruzda Averroesa te odgovor na nju turskog
teologa Ibn Jusufa al Bursavija, općenito poznata kao Hvaga Zada koji
je umro 1488 godine i koji je obnavljao Al Gazalijeve pozicije iz njegove
Destructio Philosophorum.

Al Gazali kaže: "Iznad razuma egzistira visi autoritet koji može na
svojim manifestacijama pokazati da je sud razuma nevaljao isto kao sto
autoritet razuma pokazuje da je sud osjeta nevaljao. " Tako je analogija
sa našim snovima instruktivna ovdje - vrlo cesto u snovima mi smo
sigurni u realnost našeg iskustva koje se rasprši kada se probudimo. To
može značiti da ni nas budan život nije bolji, kao sto kaže Prorok, nego
snovi i to možemo usporediti sa životom poslije smrti. Tako su motivi
Al Gazalijeva Tahafuta eksplicitno religijski. Sto je njega navelo da
napise ovaj rad ,on kaže, jest macin na koji mala grupa slobodnih

320
mislilaca odbacuje islamsko vjerovanje i sto ne posvećuju pažnju
ritualnoj bazi molitve u svojim intelektualnim postignućima.

Oni su bili jaki u sirenju poštovanja prema starim filozofima od Sokrata
do Aristotela. Medutim kada se pokusa istražiti učenje ovih filozofa
otkriva se da nečija vrijednost koja se pripisuje filozofima, i onim
antičkim i onim modernim, zavisi od dva fundamentalna religijska
vjerovanja a to su egzistencija Boga i realnost Sudnjeg Dana.

Al Gazalijev napad bio je usmjeren direktno na dva vodeća
muslimanska neoplatonista i indirektno na Aristotela i sve zajedno on
je nabrojio 16 metafizičkih i 4 fizikalna prigovora koji imaju religijske
relevancije. Od ovih prigovora tri su posebno značajna sa religijske
točke gledišta i konzekventno tome, deklarirane su kao nevjerstvo koje
je za sobom povlačilo religijske sankcije u Islamu. To su pitanja
vječnosti svijeta, Božja spoznaja univerzalija ali ne i partikularnog i
uskrsnuće tijela nakon smrti. Ostalih 17 prigovora prema Al Gazaliju ne
povlaći za sobom osudu za nevjerstvo nego jednostavno predstavlja
jerez.

Prvi prigovor Tahafuta odnosio se na pitanja vječnosti svijeta i tu je
zapravo riječ o pitanju kuranske koncepcije stvaranja ex nihilo dok je
filozofska rasprava involvirala limitaciju Božje apsolutne sile. Al
Gazalijevi su prigovori da i antički i moderni filozofi njegovog doba
vjeruju da je svijet vječan, stajalište Platona da je svijet stvoren u
vremenu i stajalište Galena koji je suspendirao sud o ovom pitanju.
Filozofi nisu odbacili Alaha kao vječnog tvorca Kosmosa ali su vjerovali
da se božanska djelatnost i produkcija sastoji u aktualiziranju stvarnih
mogućnosti inherentnih prvoj materiji za koju su tvrdili da je suvječna
sa Alahom. Ovo stajalište bilo je u skladu sa Aristotelovim pojmom
promjene kao procesa prema kojem potencijalno biće prolazi kroz
formu u stvarno biće. Tako Alah, kao vječni tvorac i stvaralac, stalno
kombinira materiju s novim formama. Međutim za Al Gazalija, koji je
bio inspiriran asaritskom teologijom, teško je bila prihvatljiva teza
učiniti nešto suvječno Alahu. Učiniti bilo sto suvječnim Alahu, prema
njemu, znaci ogriješiti se o temeljne principe islamske religije i prispjeti

321
do stava da je svijet nezavisni univerzum koji je sebi dovoljan sustav
koji se razumije po sebi i koji se može po sebi i razumjeti. Za njega je
vrijedilo kuransko stajalište da je Alah stvorio svijet iz apsolutnog
NIŠTA u određenom trenutku prošlosti koja je u konačnom razmaku od
sadašnjosti i, istodobno, Alah je stvorio ne samo forme već i materiju i
vrijeme koje je imalo određeni početak te je otuda konačno.

U pogledu drugog prigovora Al Gazali je bio posve jasan kada je bilo
rijeci o Alahovoj spoznaji i on se ne usteže iznijeti optužbe za
bezvjernost Ibn Sine Avicene jer prema ovome, istina, iako Alah zna
sve partikularije, on ih zna samo na univerzalan način. To znaci da Alah
nema spoznaju pojedinačnih stvari već ih zna na način univerzalne
spoznaje.
Alahova spoznaja moze biti samo ona koja nadilazi partikularno "sada"
i partikularno "ovdje" sto će reći da je konceptualne naravi. Međutim,
prema Al Gazaliju, ovo mišljenje pogubno je za religiju jer rusi čitavu
zgradu vjerskog zakona - otuda optužba za nevjerstvo. Ova teorija
implicira da Alah ne može znati novo stanje koje se pojavljuje u
pojedinačnom, on ne može znati, na primjer, postaje li čovjek
nevjernikom ili pravim vjernikom, jer Alah može znati samo nevjeru ili
vjeru čovjeka općenito, na univerzalan način, a ne u odnosu na
individuu.

Filozofski pogled na svijet, smatra Al Gazali, udara posebno na
fundamentalnu islamsku doktrinu Božjeg proviđenja i svemoći i ne
ostavlja mogućnost čudu, primjerice pretvorbi stapa u zmiju, lišavanje
vatre njezine sposobnosti gorenja, oživljavanju mrtvog, presjecanju
Mjeseca što se sve navodi u Kuranu. Nema mjesta za kazivanje
Alahove slobodne volje u Univerzumu gdje nema stvarna nastanka i
gdje je budućnost već dana u sadašnjosti kao nužnoj posljedici Alahove
volje. Niti u pogledu kauzaliteta u takvu Univerzumu ne postoji nikakva
mogućnost za čuda izuzev onih koja se mogu znanstveno objasniti.

U pogledu trećeg prigovora Al Gazali kaže: "Prema našem mišljenju
veza između onoga sto se vjeruje da je uzrok i onoga za sto se misli da
je posljedica, nije nužna. " Tako je njegova kritika teorije kauzaliteta

322
trebala pokazati da stroga nužnost uzročne veze nije logički
opravdana. Odnos između vatre i gorenja nije nužan odnos, jer on ne
pripada carstvu nužnosti već mogućnosti sto znaci da se može dogoditi
ali se ne mora dogoditi, zavisno od Alahove volje. Uzročna nužnost
navika je našega uma te je ona naprosto psihologijska, a ne logička.
Psihologijska se nužnost razlikuje od one logičke u tome sto njeno
poricanje ne dovodi nas u logičku nemogućnost. Otuda čuda i
poricanje čuda moće biti opravdano samo ako se pokaze da su ona
logički nemoguća. Zapravo, Alahova se moć proteze na sve vrste
logičkih mogućnosti. Iz toga razloga Alahu je posve moguće da uskrsne
tijelo u zagrobnom životu, a moguće su i sve druge stvari vezane za
đenet i džehenem kako je i navedeno u Kuranu. A odbacivanje ovih
stvari isto tako je nelogično kao sto je i nevjerničko, jer je logično
upravo ono sto je Alahova volja a ne ono sto je zakon našega razuma.

Al Gazalijev uticaj u Islamu značajan je i obuhvatan. Njegova duhovna
iskustva bila su kulminirala u njegovu priznavanju autoriteta
Vjerovjesnika i u potpunom podčinjavanju Istini Kurana. Ugušiti jerez i
pozvati ljude natrag Istini i moralnoj moci Islama činilo mu se
dužnošću. On se doista, zdušno prihvatio uloge moralnog reformatora i
reformatora vjere. Pa ipak bio je izložen podozrenju i kritici svih škola
mišljenja kako prije tako i poslije smrti. Filozofi su ga kritizirali zbog
njegova konzervativizma i zbog njegove ortodoksije, a religijski
ortodoksi zbog liberalizma i njegove filozofije osudivši ga i nazvavši ga
"zabludjelim". Ibn Hamdin od Kordobe išao je toliko daleko da je izdao
dekret protiv Al Gazalijeva djela što je dovelo do toga da su sve
njegove knjige uključujući i njegov magnum opus OŽIVLJAVANJE
VJERSKIH ZNANOSTI bile spaljene i uništene u čitavoj Španjolskoj a
posjedovanje tih knjiga bilo je zabranjeno pod prijetnjom konfiskacije
imovine, čak pod prijetnjom smrti. Uništenje njegovih filozofskih i
teoloških spisa bilo je također naređeno i u Sjevernoj Africi.

Medu filozofima Al Gazalijev najslavniji i najoštriji kritičar bio je Ibn
Ruzd Averroes. Međutim o njemu ćemo govoriti u našoj idućoj emisiji.

Hvala! 31. 5. 2001.

323
324
Spor religije i filozofije eksponiran na primjeru
Al Gazalija i Ibn Ruzda AverroesaII

Al Gazalijev napad na muslimanski neoplatonizam radikalno je doveo u
opasnost cijeli uzrok filozofije i jednim dijelom, tako možemo reći,
doveo do razvoja filozofije i teologije u jednom posve novom pravcu,
pravcu kojem je odgovarao novi intelektualni duh i nove dimenzije
islamskog pogleda na život. Aristotel, u čije ime je i pokrenuta čitava
rasprava, najviše je trpio. Činjenica je da je njegovo istinsko učenje bilo
gotovo nepoznato do drugog dijela 12 stoljeća koje je, opet, svjedočilo
pojavu "prvog i posljednjeg" velikog aristotelovca u Islamu, Ibn Ruzda
od Kordobe, poznatog medu latinima u Srednjem vijeku kao Averroes.

Povjesničari srednjovjekovne filozofije uglavnom su se zanimaju za
njegove komentare i konzekventno tome upućivali su na visok
doprinos egzegezi Aristotela. Medutim, Ibn Ruzdovo mjesto u povijesti
filozofskih ideja u Islamu radikalno je drugačije. Možda je ova pogreska
u perspektivi rezultat jednog viđenja Averroesa kao neke vrste lidera i
pobunjenika protiv etabliranog autoriteta Crkve, lidera koji je nosio
svježi duhovni pokret medu muslimanima, latinima i Jevrejima u
Španjolskoj i Južnoj Francuskoj. Istina, nitko danas ne može osporiti Ibn
Ruzdov doprinos interpetaciji Aristotela. Zbog toga i njegovo neupitno
pravo da stoji na najvišem mjestu u tom internacionalnom kontigentu
filozofa i znanstvenika koji od Theopharastusa, preko al-Farabija i
Svetog Tome Akvinskog, kroz svoju odanost istinskoj stvari filozofije,
ilustriraju, unekoliko, filozofsko jedinstvo čovječanstva. Međutim,
njegov vitalni duhovni interes i njegovo posebno mjesto u povijesnom
kontekstu islamskog mišljenja ignorirani su za dugo vremena.

Ono sto je tome doprinijelo jesu signifikantne povijesne okolnosti
zajedno sa oživljavanjem aristotelizma u Zapadnoj Europi krajem 12
stoljeća tako da je Ibn Ruzd uskoro bio priznat kao neupitan lider medu
Jevrejima i Kršćanima. Zahvaljujući Mosesu Majmonidesu i njegovom
sljedbeniku Josephu Ben Juda on je dobio reputaciju medu Jevrejima
kao najbolji interpret Aristotela. Prije kraja 12 stoljeća Ibn Ruzdovi

325
radovi bili su čitani na arapskom od jevrejskih studenata i učenjaka čiji
su filozofski interesi bili, kao što Renana kaže, "ništa nego refleksije o
Muslimanskoj kulturi".

Početkom 13 stoljeća, međutim, jevrejska disperzija preko Pirineja i
duž Mediteranske obale učinila je nužnim da se njegovi radovi prevedu
na Hebrejski. I ovi prijevodi cine, tako bismo mogli reći, prvu fazu
migracije Ibn Ruzdovih radova prema Zapadu. Uske kulturne veze
između Jevreja i Kršćana i dobro poznavanje Hebrejskog u Zapadnoj
Europi omogućili je da ovi radovi dopru do Rogera Bacona i Raymonda
Martina. Latinski prijevodi arapskih filozofskih radova, vrlo često preko
Hebrejskog, postali su učestali od početka 13 stoljeća. Između 1217 i
1230 godine Michael Scot preveo je na latinski Ibn Ruzdove komentare
na Aristotelove radove DE CAELO ET MUNDO, DE ANIMA, DE
GENERATIONE ET CORRUPTIONE, PHYSICA, METAPHYSICA,
METEOROLOGICA kao također i parafraze PARVA NATURALIA i DE
SUBSTANTIA ORBIS. Herman Njemac, s druge strane, preveo je
epitome POETICA i ETHICA NICHOMACHEA između 1240 i 1256 godine.
Sve zajedno, 15 od 38 komentara Ibn Ruzda bilo je prevedeno na
latinski direktno sa arapskog jezika i to tijekom 13 stoljeća. I to je
vjerojatno razlogom da možemo reći da su ovi komentari postali dio
aristotelovskog nasljeđa u Zapadnoj Europi. Ibn Ruzdovi sljedbenici i
kritičari na Zapadu čine briljantnu galaksiju, a medu njima su
Majmonides, de Brabant, Moses Ben Tibbon, Levi Ben Gerson, Albert
Veliki, Toma Akvinski. . . I Dante ga spominje u svojoj LA DIVINA
COMEDIA kao: "Averois che'l gran comento feo".

Za korektno razumijevanje filozofskih i teoloških ideja muslimana,
najznačajniji izvor je svakako njegova rasprava TAHAFOT AL TAHAFOT i
ona čini ,sigurno, jednu od najznačajnijih filozofskoteoloških radova.
Pisana vjerojatno u 1180 godini ona je produkt Ibn Ruzdova zrela
mišljenja i konstituira sistematski odgovor na Al Gazalijevu kritiku
GrckoArapske filozofije.

Kao sto smo vidjeli prošli put, Al Gazali je optužio filozofe kao
nevjernike u svome Tahafotu. Da je ta optužba bila točna, filozofi bi, u

326
skladu s islamskim zakonom, bili osuđeni na smrt, osim ako bi napustili
svoje filozofiranje i javno izjavili da ne vjeruju u svoje filozofske
postavke. Prema tome, za filozofe bilo je nužno da odbrane sebe i
svoja poimanja. Stoga bismo mogli reći da pored iznimne vrijednosti
Ibn Ruzdovih komentara Aristotela koji su značili oživljavanje
znanstvene i filozofske tradicije starih Grka, on ima u vidu i takva bitna
pitanja kao sto su pitanja odnosa filozofije i dogme. Riječ je ovdje o
jednom pokušaju da se demonstrira esencijalna harmonija između
filozofije, pravilno razumljene, i svetih zapisa Kurana pravilno
interpretiranih. Ovo pitanje relacije filozofije i Kurana bilo je dugo
vremena glavno pitanje preko kojeg su teolozi agitirali protiv filozofa i
to je predstavljalo tamnu sjenu preko cijelog pitanja filozofije u
Muslimanskim Zemljama.

Početnu točku predstavlja tema JEDINSTVA ISTINE u svim njenim
manifestacijama. Brethren Cistoce prvi je popularizirao ovu temu.
Koncept jedinstva sve Istine jedini je logički put u kojem filozofi Islama
mogu opravdati svoja filozofska traženja, zadovoljavajući tako teologe i
zadovoljavajući potrebu uma za unutrašnjom koherencijom.

Mnogi literati i egzegeti imaju bezuvjetno vjerovanje u sigurnost i
svetost kuranskog teksta da su jednostavno zadovoljni u prihvaćanju
njegove Istine. Međutim, ovo stajalište ne zadovoljava svagda
ispitujuću intelektualnu radoznalost racionalističkih teologa i filozofa.
Ibn Ruzd, na primjer, u potpunosti je uvjeren u sigurnost Kurana ali
također poštuje postulat jedinstva Istine. Za Ibn Ruzda ovaj postulat ne
involvira samo metodološku nužnost promjene kursa interpretacije
nego implicira također tiho priznavanje pariteta filozofije i Kurana,
Razuma i Otkrovenja, kao dva primarna i pouzdana, sigurna izvora
Istine. I tu su važna dva momenta i to , prvi, razlikovanje višeznačnih
od jasnih dijelova Kuranskog teksta i drugi moment, odsustvo
učiteljskog autoriteta u (Sunitskom) Islamu koji je držao pravo da
definira doktrinu. U pogledu prvoga treba priznati da neki dijelovi
Kuranskog teksta ne mogu imati prvu vrijednost, a u pogledu drugoga
jest potreba za nekim autoritetom koji bi imao pravo da arbitrira u
doktrinarnim konfliktima. U Sitskom Islamu ovo pravo pripada Imamu

327
koji je duhovni i svjetovni voda zajednice i također siguran učitelj-
mu'allim, magister. Ovo objašnjava zašto u Sitskom krugu od vremena
Brethrena Čistoće u 10 stoljeću, a o ovoj filozofiji mi smo već ranije
govorili, pa onda od vremena Nasir i Kursu u 11 stoljeću i al-Sirazi iz 17
stoljeća, konflikt između filozofije i svetog teksta nikada nije bio
ozbiljno pitanje. U pokušaju da odredi tijelo u kojem ovaj doktrinarni
autoritet može počivati Ibn Ruzd se poziva na Ajet 7 Sure Ali Imran, to
je Sura 3: "On tebi objavljuje Knjigu, u njoj su ajeti jasni, oni su glavnina
Knjige, a drugi su manje jasni. Oni čija su srca pokvarena - željni
smutnje i svog tumačenja - slijede one sto su manje jasni. A tumačenje
njihovo zna samo Alah i oni koji su dobro u nauku upućeni govore: Mi
vjerujemo u njih, sve je od Gospodara našega- A samo razumom
obdareni shvaćaju."

Ovdje moramo spomenuti da se cijelo pitanje koncentrira oko
interpretacije ovoga "i oni koji su dobro u nauku upućeni". Za Ibn
Ruzda ove rijeci imaju samo jednu i samo jednu interpretaciju - odnose
se na filozofe.

Drugi moment koji se odnosi na teologe, prema Ibn Ruzdu jest
činjenica da oni nezakonito čuvaju tajne interpretacije koje su
rezervirane samo za one koji ih mogu razumjeti i konzekventno tome
siju sjeme jerezi i neharmonije u Islamu.

Ibn Ruzd smatra da rehabilitacija filozofije može biti postignuta ako se
pokaze da ne postoji istinski konflikt između filozofije i religije i da sveti
zapis Kurana, ako se pravilno interpretira, jest u kompletnoj harmoniji
sa filozofijom ako je ona pravilno pojmljena.

Drugi dio Al Gazalijeva Tahafuta razmatra 4 fizikalna problema za koje
je on smatrao da su u konfliktu sa islamskim vjerovanjem. Mi ćemo
ovdje razmotriti samo pitanje validnosti uzročne veze. I ovo pitanje
počiva na dva glavna prigovora. Prvi je teološki prema kojem ovaj
uzročni nexus dovodi u pitanje kuranski koncept Božje apsolutne sile i
njegove bezuvjetne prerogative da djeluje slobodno i mirakulozno u

328
svijetu. I drugi, spoznajnoteoretske prirode, da ne egzistira korelacija
između prirodnog uzroka i posljedice niti u iskustvu niti u logici.

U prvom slučaju, osjetno iskustvo nije garancija da se posljedica
događa kroz uzrok, nego jednostavno sa njime, stoga je pogreška
izjednačavati temporalnu vezu sa nužnošću kauzalne determinacije. U
drugom slučaju, ne postoji logička nužnost između dva događaja nego
samo božanski poredak koji pod posebnim uvjetima aranžira da se oni
pojavljuju zajedno u sukcesiji. Ništa ne može spriječiti ovaj božanski
poredak sukcesije i on jedino može biti slomljen samo Božjom voljom
kao sto se to događa u onim neobičnim fenomenima koji su kod
muslimana općenito označeni kao "čuda". Ibn Ruzd smatra da ovaj
teološki motiv asarita općenito, a Al Gazalija posebno, da niječu
nužnost kauzalne veze, lezi u tome da se rezerviraju za Boga
ekskluzivni prerogativi suverenosti i efikasnosti u svijetu. I on smatra
da ovo nijekanje kauzalne veze poništava također i koncept djelovanja
i konzekventno tome cijela baza procesa produkcije i propadanja u
svijetu time bi bila eliminirana. Tako je Al Gazali uništio jedinu logičku
osnovu na kojoj je mogla počivati Božja ekskluzivna efikasnost. I dalje,
on smatra da istinska spoznaja jest esencijalno akt rezoniranja o
uzrocima datih procesa. Prema tome, smatrati da su uzroci ovih
procesa nepoznati znaci smatrati da je i taj proces nepoznat. Iz toga
slijedi da onaj tko odbacuje kauzalitet odbacuje razum i konzekvencije
ovog odbacivanja porazne su kako za filozofiju i znanost tako i za
teologiju: ako sve sto se događa u svijetu zavisi od nedokučive volje
Boga onda ne postoji racionalni uvid u stvaranje svijeta. To onda znaci
osporavanje one mudrosti za koju se tvrdilo da je stvorila svijet, a to
onda znaci i egzistenciju Alaha kao mudrog stvaraoca. Prema tome, to
je pogled u kojem nije vise moguće dokazati egzistenciju Alaha kroz
ljepotu poretka koju mi opažamo u svijetu ili može značiti prihvaćanje
argumenata onih koji drže da sve ono sto se događa u svijetu nije
drugo do djelovanje slijepih sila slučaja. Ovakve teze, smatra Ibn Ruzd,
stoje u nesuglasju sa fundamentalnim učenjem filozofije i Kurana koji
opisuju svijet kao savršenu vještinu Boga.

Hvala! 7. 6. 2001.

329
330
Muslimani i trigonometrija

U ovim predavanjima iz arapske znanosti i filozofije ja sam u vise
navrata spominjao originalni rad muslimanskih znanstvenika na
području trigonometrije gdje sam istakao da je upravo zahvaljujući
radu muslimana konstituirana trigonometrija kao nezavisno područje
matematičkog istraživanja i kao posebna matematička disciplina.
Istraživanje kretanja nebeskih tijela, kako je trigonometrija shvaćena u
to rano doba, ide od Hiparhusa preko doprinosa indijskih znanstvenika
u 6 stoljeću čiji doprinos u ovom području nije limitiran uvođenjem
sinusa. Međutim, u ocima muslimanskih astronoma iz 9 stoljeća
ALMAGEST Ptolomeja jest ono centralno i bitno tako da nije dugo
trebalo da Almagest prevagne nad indijskim siddhanta.

Trigonometrička struktura Almagesta omogućila je da ovaj rad stane u
centar istraživanja. Upućeni kroz Grčke i Indijske tekstove, prvi
muslimanski astronomi opremili su sebe moćnim instrumentarijem
sferne astronomije koja je mogla riješiti bilo koji značajan problem.
Negdje oko 1000 godine poduzeta je reforma koja će producirati
matematičke formulacije sa pojavom prvih računa o sfernom trokutu.
To je značilo bavljenje funkcijama tangensa zajedno sa već usvojenim
sinusom u 9 stoljeću. U isto vrijeme interes za formuliranje specifičnih
metoda i znanstvenog jezika postao je jasan. U to vrijeme, gdje su
znanstveni centri bili brojni i aktivni kroz cijeli muslimanski svijet, mi
zaista možemo govoriti o nastanku trigonometrije.

Od tog vremena nova znanost postaje objektom nezavisnih rasprava
dok je istraživanje bolje preciznosti u čitanju i konstrukciji sinusnih
tablica odredilo mnoge vrlo značajne radove. Mnogo kasnije pojavljuju
se europski autori kao Regiomontanus, Viete, Reticus koji su
utemeljivači trigonometrije u Europi. Na Zapadu, u latinskoj Europi,
trigonometrija je građena kroz spoznaje koje su već bile izgrađene u
astronomskim istraživanjima pet stoljeća ranije u Abasidskim
zemljama. Tako, na primjer, razmatranja Ibn Junusa ili al-Kasija gdje su
oni kao pravilo astronomije zamijenili neke produkte sinusa i kosinusa
sa njihovom sumom uzimajući proces kalkulacije nazvane

331
"prostaferetičkim" postat će poznat u Europi u 16 stoljeću i imat će
svoju vrijednost prije uvođenja logaritama.

Kao i ostale discipline trigonometrija je slijedila razvoj matematike.
Stoga je potrebno posebnu pažnju obratiti na svaki period njena
razvoja. Za mene osobno bitno je da je muslimanski period onaj koji je
omogućio prve formule za sferni trokut i prve definicije i uvođenje
tangesnih funkcija.

Prve konstitutivne elemente sfernih kalkulacija nalazimo u muslimana
u razvoju njihovih astronomskih tablica koje se zovu ZIJ. Istina je da
one dolaze kroz grčko nasljeđe. I tu primordijalnu ulogu igraju krugovi
planetarnih kretanja. Isto tako ove tablice pokazuju vrlo razvijene
tehnike računanja kao i brojne primjere korisnih formula. Ja ne mogu
ovdje ulaziti u sve pojmove sferne astronomije. Tu su problemi koji su
složeni i koji ukazuju na ljepotu doživljaja nebeske sfere i njene
matematičke prezentacije. Tu ljepotu imaginacije muslimana
otkrivamo i u određivanju pozicije nebeskih tijela i njihovih lokalnih
koordinata prema Kibli u Mecci. Kibla sadrži čisto astronomska pitanja-
ona znaci kalkulacije koje predstavljaju mijenjanje koordinata iz sata u
sat a uzimaju u obzir zenit Mecce. Kada povjesničari znanosti spominju
razvoj sferne astronomije u muslimanskom periodu oni redovito
spominju Kiblu i ako se uzima u obzir složenost kalkulacija
astronomskih tablica, zij, onda one predstavljaju razlog za tu
neočekivanu kompoziciju i ekspanziju astronomije u 9 stoljeću.

Uvođenje tangesnih funkcija u 9 stoljeću bilo je vrlo značajno. Nova
pravila omogućila su novo razumijevanje nebeske sfere. I u to vrijeme,
dakle kroz cijelo 9 i 10 stoljeće, pojavljuje se značajan broj
astronomskih radova od kojih ću ovdje spomenuti samo neke. Mi
danas znamo, na primjer, da je al-Biruni napisao dva vrlo važna
komentara, koja su oba izgubljena, o tablicama al-Horezmija i Habas
al-Hasiba. Ibn Junus koji je slijedio al Batanija i Habasa uzimao je
metode o sferi iz VELIKIH HEKAMITSKIH TABLICA.

332
Tabit Ibn Kora koji je svoju djelatnost prosirio na sva područja
matematike i astronomije svoja je istraživanja oslanjao na radove al-
Najrizija i al-Kazina i njihovim komentarima Almagesta. Ime Abu
Mahmud al-Kujandia, koji je umro negdje oko 1000 godine, obično se
povezuje sa poznatim velikim sekstantom, FAKHRI, koji je bio
konstruiran u Rai u blizini današnjeg Teherana pod pokroviteljstvom
bogatog Bujid Sultana Fakhr al-Dawla. Al-Biruni je opisao ovaj
prekrasni instrument kojeg je imao priliku ispitati zajedno sa Abu
Mahmudom. Abu al- Vafa i Abu Nasir dali su sferičke kalkulacije koje su
omogućile konstrukciju sfernog trokuta.

Jedan od najslavnijih astronomskih radova na muslimanskom zapadu
ISLAH AL-MAJISTI od al-Isbilija iz 12 stoljeća koji razmatra probleme
trigonometrije bio je preveden na latinski i ovaj rad je bio jedan od
izvora rada DE TRIANGULIS Regiomontanusa u 15 stoljeću. Relacije
sinusa i kosinusa iz rasprave Dabira na Zapadu je danas poznat kao
Geberov teorem.

Hasab al-Hasib je pripadao generaciji muslimanskih astronoma koja je
otkrila Almagest nakon sto su bili obrazovani u indijskim metodama. Za
razliku od svojih suvremenika al-Horezmija i al-Batanija čiji su radovi
bili prevođeni na latinski, Habas je ostao gotovo nepoznat na
srednjovjekovnom Zapadu.

Zahvaljujući al-Biruniju povjesničari danas posvećuju paznju ovom
autoru. On je napisao svoje PROVJERENE TABLICE, svoje Zij koje se
zovu MUMTALAN koje je napisao negdje pred kraj svog zivota, negdje
oko 869 godine. Ovaj tekst potvrđuje njegovo prezime al-Hasib, sto
znaci matematičar, koje je dato ovom astronomu iz Bagdada.

Habas je pokušao unaprijediti tehnike Almagesta i on je uzimao
indijske izvore kako bi unaprijedio sferičke kalkulacije, kako bi razvio
nove procedure koje se mogu naći u tablicama jednadžbi. Njegov rad
DAVAL AL-TAGVIM spominjan je i imitiran od drugih muslimanskih
autora. U svojim zij, astronomskim tablicama, on kaže "sjena" luka i
kvalificira je "vrlo korisnom" i ona je prezentirana u kratkoj rubrici za

333
promjene koordinata. I on je uzimao kalkulacije kako bi definirao
"sjenu" koja se ovdje zove TAN. Tako je nastala rijec tangens.

Također, on je sačinio i TABLICE SJENE. Abu al-Vafa razmatra "sjenu",
"prvu sjenu", "sjenu u stihovima" ili "stihovitu sjenu", "drugu sjenu",
"proširenu sjenu". Arapska riječ ZILL sto znaci "sjena" bila je
prezervirana u arapskom jeziku i značila je ono sto mi danas zovemo
tangens i ovaj je pojam bio uveden u Europu zahvaljujući Thomasu
Finckeu 1583 godine. Prije njega Manrolikus koji je preveo rad
SPHERICA Menelausa i to sa arapskog jezika u prijevodu se poslužio
pojmom UMBRA VERSA u svojoj DE SPHAERA SERMO iz 1558 godine
kako bi označio tangensni teorem. Međutim, mi ipak možemo reći da
ne znamo točno rutu kako je uzimana tangesna funkcija, odnosno kako
je ona uvedena na latinski Zapad.
Za razvoj trigonometrije veoma je važna rasprava Nasir al-Din al Tusija
pod imenom RASPRAVA O KVADRILATERALNOM i ona je napisana
1260 godine. U ovom radu prvi put se uzimaju neke trigonometričke
kalkulacije koje će u Europi biti razvijane od vremena Vietea 1593
godine. Nasir al-Din al-Tusi, utemeljivač poznate opservatorije u
Maragi, živio je u periodu koje je već predstavljalo zalazak Abasidskog
Kalifata i koji je u isto vrijeme značio otvaranje Islama prema dalekom
Istočnom svijetu.

Njegov znanstveni rad koji predstavlja izvjestan broj značajnih revizija
njegovih prethodnika veliko je područje matematičkih i astronomskih
interesa. Njegova Rasprava o kvadrilateralnom u 5 knjiga predstavlja
sintezu tema Euklidovih ELEMENATA, Menelausove Spherica i
Ptolomejeva Almagesta i mnogih drugih grčkih i arapskih radova.
Knjiga 3 i 5 najvišim dijelom raspravljaju o trigonometrijskim
problemima.

Dalje valja spomenuti rad Ibn Muada iz Andaluzije koji je studirao u
Kairu vjerojatno kod Ibn al-Hajsama. Nekoliko njegovih radova
prevedeno je na latinski jezik. Al-Biruni je napisao rad QUNAN AL-
MASUDI i ovje je, sa stajališta povijesti znanosti, značajno da je al-
Biruni uspostavio u ovom radu neka pravila koja su korektna ekspresija

334
za kvadratičnu inteprolaciju ekvivalentnu Newtonovoj formuli. I
konačno, spomenimo ovdje i al-Kasija koji je zapravo zadnji veliki
matematičar u Islamu. On je bio direktor veoma važne opservatorije u
Samarkandu za vrijeme Sultana Ulugh Bega. Postojale su i
astronomske tablice Ulugh Bega i mnogi komentari odnose se na ove
tablice.

Možemo reći da trigonometrija kao samostalna matematička disciplina
nije egzistirala do 9 stoljeća. Za nju je bilo važno uvođenje sinusa koji je
indijski i fundamentalno vračanje unazad na grčke izvore, otkriće
tangesnih funkcija i uopće novih geometrijskih kalkulacija koje su
postale instrumentom izuzetne fleksibilnosti zajedno sa drugim
tehnikama astronomske kalkulacije. S obzirom na muslimanski
doprinos i s obzirom na živu i punu astronomsku djelatnost u
islamskom svijetu možemo reći da su muslimanski znanstvenici značili,
sto se trigonometrije tiče, najznačajniji moment u razvoju ove
discipline i to kako u smislu novog čitanja i preorijentacije antičkog
teksta tako i u smislu obogaćivanja i stvaranja novih rezultata koji su
omogućili trigonometriju kao novu matematičku disciplinu
osiguravajući joj daljnji razvoj, postajući tako nezaobilazni novi
element u matematičkim kalkulacijama.

Hvala!

30. 8. 2001.

335
336
Newton, Leibniz i Muslimani i
spor oko infinitezimalnog računa

Rasprave i polemike o tome tko je zapravo otkrivač infinitezimalnog
računa datiraju od 18 stoljeća kroz spor o prvenstvu između Newtona i
Leibniza. I taj je spor vjerojatno najslavnija kontroverzija u povijesti
znanosti i istovremeno jedinstvena po tome da su argumenti koji su
povučeni između ovih eminentnih i uglednih filozofa izašli izvan okvira
puke prepirke i uzeli karakter rata između dvije različite filozofije
prirode. Medu Britancima danas uglavnom vlada mišljenje da je
Newton prvi otkrio metode ovog računa a da je Leibniz koji je
nezavisno otkrio identične metode njih prvi publicirao 1684 godine.
Prijateljstvo i obostrana tolerancija koja je za dugo vremena vladala
između Newtona i Leibniza vremenom je prerasla u sumnjičavost i
konačno u obostrano denunciranje za prevaru i plagijat.

Uskoro je ova polemika prerasla u skandal tako da su britanski
matematičari i filozofi pridavali prvenstvo Newtonu dok su
kontinentalni filozofi branili Leibnizov prioritet. Ta je polemika
nastavljena do u prošlo stoljeće tako da je Rupert Hall sa Imperijalnog
Collegea za znanost i tehnologiju objavio rad u Cambridgeu 1980
godine pod naslovom PHILOSOPHERS AT WAR sa dodatkom
Newtonova racuna iz knjige COMMERCIUM EPISTOLICUM.

I tu se sa zavidnom erudicijom tumači, razlaze, objašnjava i dokazuje
kako je Newton daleko ranije, možda još 1673 došao do otkrića ovog
računa, ali da nije štampao ništa samo što su cirkulirali neki dijelovi
njegova rada medu njegovim prijateljima. Tome su možda doprinijeli
nerazumijevanje , skepticizam i neprijateljstvo koje se kretalo poljem
optike ranih 70-tih godina 17 stoljeća.

Međutim, drugi britanski autor koji je medu Britancima poznat radom
pod naslovom EARLY MATHEMATICAL MANUSKRIPTS OF LEIBNIZ
objavljen u Londonu 1920 godine, a njegovo ime je J. M. Child jos je
1916 godine zajedno sa prijevodom PREDAVANJA IZ GEOMETRIJE
Issaca Barrowa napisao: "Issac Barrow prvi je otkrivač infinitezimalnog

337
računa. Newton je osnovnu ideju o tom računu dobio od Barrowa
osobnim kontaktima i Leibniz također u određenoj mjeri duguje radu
Barrowa dobijajući potvrdu o vlastitim originalnim idejama i poticaje
za njihov dalji razvoj iz primjerka knjige Barrowa kojeg je kupio 1673
godine. "

Ja sam dugo držao da bi stajalište Childa moglo biti istina s obzirom na
uticaje koji su slijedili od mislilaca talijanske renesanse kakav je na
primjer bio Hrvat Franjo Petrić poznat kao Franciscus Patricius sa
svojim radom NOVA DE UNIVERSIS PHILOSOPHIA prema filozofiji
kembridskih neoplatoničara. U radu pod skraćenim naslovom
FILOZOFIJA I ZNANOST kojeg sam branio pred kolegama Filozofskog
fakulteta u Sarajevu 1989 godine ja sam razmatrao kako je ovaj
problem filozofski viđen i kako je prerastao u nadmetanje o
nacionalnoj veličini, vrijednosti i prestižu između Britanaca i Germana
a od kojeg nadmetanja nije bila pošteđena niti filozofija.

Tako na primjer iako Hegel odaje priznanje Newtonovim
matematičkim nastojanjima on je držao da se odredbama i stavovima
infinitezimalnog računa ne može pridati neki realni smisao za sebe, niti
se oni pak mogu upotrijebiti kao dokaz Newtonova temeljna stava
teorije gravitacije. Isto tako Hegel u svojoj ENCIKLOPEDIJI FILOZOFSKIH
ZNANOSTI piše: "Newton je uzdizan do nebesa i iznad Keplera jer je
dokazivao matematički ono sto je Kepler pronašao prosto putem
iskustva. Prazna skela takvih dokaza bila je podignuta da bi se dokazali
fizički zakoni." Hegelovo je mišljenje o Newtonu, pa i pored svega,
znaci i pored filozofskih razloga, bilo motivirano i nacionalnim
razlozima o veličini i ulozi jedne nacije i njenom doprinosu svjetskoj
obrazovanosti. Taj je spor započeo oko imena tvorca infinitezimalnog
računa tako da je Hegel u svojoj POVIJESTI FILOZOFIJE, kada je došao
do Leibniza, išao čak dotle da je prebrojavao Newtonove fusnote u
kojima se spominje Leibniz i u kojima se odaje priznanje ovom filozofu,
a onda je primijetio da su ti Newtonovi pošteni motivi u kasnijim
izdanjima Newtonovih djela naprosto izbrisani. Kasnija je recepcija
ublažila ovu diskusiju u njenoj oštrini i isključivosti i danas se priznanja
odaju obojici filozofa mada se može naići i na mišljenje da je Leibnizov

338
put i metoda u pogledu logičke sustavnosti ponešto bolja od onog puta
kojim je Newton došao do otkrića ovog računa.

Međutim moje daljnje istraživanje odvelo me dalje od filozofa
talijanske renesanse i kembridskih neoplatoničara prema
infinitezimalnim determinacijama, kvadraturama lune i
isoperimetričkim problemima koje nalazimo medu Muslimanima i
muslimanskim filozofima mnogo stoljeća ranije.

Studij asimptotičkog ponašanja i infinitezimalnih objekata predstavljao
je supstancijalni dio arapskih matematičkih istraživanja. Potaknuti
novim disciplinama čiji je razvoj bio zavisan od algebre i posebno
numeričke analize i teorije algebarskih jednadžbi, mi ove probleme
možemo naći u ekspoziciji metoda aproksimacije ili u istraživanjima
maksima. Međutim, nezavisno od algebre i onih disciplina koje su bile
asocirane sa njom, ovaj studij pokrivao je pokušaje da se bolje
razumije i učvrsti antička geometrija i njeni teoremi i da se daju
odgovori na nova pitanja koja su narastala aplikacijom geometrije.

Međutim, mnogo važnije bilo je istraživanje muslimanskih
matematičara i geometričara od 9 stoljeća u ovom području i to u tri
momenta. Prvi moment sadržavao je kalkulacije infinitezimalnog
područja i volumena. Tako su muslimanski neoarhimedovci unaprijedili
istraživanja matematičara iz Sirakuze.
Drugi moment predstavljao je problem kvadrature lune i s obzirom na
ovaj problem Ibn al-Hajsam je veoma blizu Euleru. Konačno, treći
moment je bio posvećen ekstrema području i volumenima u kursu
ispitivanja isoperimetričkih problema.

U suvremenim istraživanjima povijesti znanosti, a matematike
posebno, meni su bili vazni moderni povjesničari Adolf Jouskević,
Rodsdi Rased i Schmidt koji su potvrdili, zapravo, ono važno mišljenje
da su znanstvenici jedinstveni u opisivanju 18 stoljeća kao "Newtonova
doba" no da točan smisao ove fraze zahtijeva neke klasifikacije.
Popeov stih o prirodi i njenim zakonima kao "skrivenima u noći" sve
dok Bog nije stvorio Newtona "i sve bi svjetlo" vjerojatno je zavelo

339
mnoge povjesničare koji su taj stih citirali i on odaje divno neznanje o
prirodi znanosti. Mi ne dohvaćamo prirodu otkrivanjem pojedinačnih
zakona već beskonačnim slijedom otkrića i teorija izmišljenih da bi se
ona objasnila. Ako se čini da bilo koji stadij toga slijeda predstavlja tako
veliki napredak da on označava novu eru, on se može ciniti kao otkriće,
ali ono nikada nije potpuno. Najveći rad u znanosti isto je tako
karakteriziran stvaranjem novih pitanja za slijedeću generaciju kao i
formuliranje djelomičnih odgovora na pitanja postavljena u prošlosti.

Zato je Bernard Cohen zapazio da Newtona možemo cijeniti kao
dominantnu figuru 18 stoljeća, pa čak u određenoj mjeri i 19 stoljeća
zato što su pitanja koja je on postavio bila tako temeljna da najbolji
umovi u znanosti nisu bili dorasli da na njih odgovore. Međutim taj je
rad podrazumijevao predradnje i dugo historijsko oblikovanje
problema.

Zahvaljujući povijesnim istraživanjima u posljednjih 100 godina, a koja
su posebno razvijana od 50-tih godina 20 stoljeća, došlo je do izvjesne
obnove arapske znanosti i matematike i mi danas možemo reći da
imamo bolje razumijevanje povijesti klasičnih znanosti od 9 do 17
stoljeca. Tako je i u pogledu infinitezimalnih istraživanja Newtona i
Leibniza ležalo veliko polje arapske znanosti i predradnje te znanosti i
mi danas znamo da ona konstituira bitni moment u razvoju od Helena
nadalje i da predstavlja bitnu kariku u lancu kontinuirane povijesti.

Građene dekadama nove spoznaje otvorile su put za bolje
razumijevanje arapske znanosti i njenog doprinosa kako klasičnoj
znanosti tako i modernoj i ako je riječ o problemu kojim se mi danas
ovdje bavimo, onda i bolje razumijevanje povijesti infinitezimalnog
računa.

Kada je riječ o povijesti ovog računa onda priručnici i udžbenici iz
matematike i enciklopedije ,bez obzira da li je riječ o popularnima ili
stručnima, a koje su objavljene na Zapadu, doprinos Arapa u razvoju
ovog računa uglavnom smještaju u kontekst razvoja matematike
tijekom kasnog Srednjeg vijeka u Europi. Tada se obično navodi da su

340
europski matematičari studirali prijevode Arhimedovih rasprava sa
arapskog, da su filozofi toga vremena studirali probleme promjene i
beskonačnog kao, na primjer, dodavanje beskonačno mnogo
kvantiteta, da su grčki mislioci ovdje vidjeli samo kontradikcije dok su
pak srednjovjekovni dodali matematici problem beskonačnog i učinili
ga tako filozofski respektabilnim.

Međutim, suvremena istraživanja povjesničara znanosti, pa i
orijentalista ako hoćete, pokazuju da arapski doprinos razvoju
infinitezimalnog i diferencijalnog računa ide daleko dalje od ovih
navedenih i da je danas, s obzirom na ovo pitanje, potrebna jedna
temeljita revizija mišljenja i uvriježenih stajališta.

Kalkulacija zakrivljenih površina i volumena pobudila je interes
muslimanskih matematičara relativno rano. Ovaj sektor matematičkog
istraživanja došao je na svjetlost dana u 9 stoljeću gotovo istovremeno
sa prijevodima tri grčka teksta u ovom području sto će kasnije biti
nazvano ekshaustičkom metodom kao studijem područja i volumena
zakrivljenih površina i tijela s obzirom na centar gravitacije datih figura.
Na početku 9 stoljeća Ibn Matar preveo je ELEMENTE Euklida i u knjizi
10 ovog rada nalazi se poznata fundamentalna propozicija za ovu
kalkulaciju. Dva rada Arhimeda također su bila prevedena na arapski:
MJERENJE KRUGA i SFERA I CILINDAR i ove prijevode su poznavali al-
Kindi i Banu Musa dok je prijevod druge knjige bio revidiran
zahvaljujući Tabit Ibn Kori.

Druge knjige Arhimeda kao O SPIRALAMA, O KONOIDIMA I
SFEROIDIMA, O KVADRATURI PARABOLE i O METODU nisu bile poznate
i uopce ne postoje indikacije da su one bile poznate od strane
muslimanskih matematičara. Važno je međutim spomenuti da je
Arhimed uveo u svojoj knjizi O konoidima i sferoidima notacije
inferiornih i superiornih integralnih suma koje su trebale kompletirati
ekshaustički metod. Ovi prijevodi Arhimeda kao i komentare Eutociusa
u dobroj su mjeri odredili daljnji rad al-Kindija, Banu Muse i njihovih
učenika. Banu Musa braca napisala su prvi arapski tekst o ovom
problemu u Bagdadu tijekom prve polovice 9 stoljeća. Ova rasprava

341
koja je objavljena pod naslovom O MJERENJU POVRŠINA I SFERIČKIH
FIGURA nije samo značila usmjeravanje daljnjeg istraživanja medu
muslimanima u smislu determinacija površina i volumena nego je
također predstavljala fundamentalni tekst za latinsku znanost nakon
njegova prijevoda kojeg je u 12 stoljeću sačinio Gerard iz Kremona.

Suvremenici i sljedbenici Banu Musa brace razvijali su veoma aktivno
istraživanja u ovom području. I ti sljedbenici su al-Mahani čiji rad
komentara Arhimeda nije sačuvan i Tabit Ibn Kora koji je u tri traktata
raspravljao o površinama segmenata parabole, volumenu
paraboloidne revolucije i o sekcijama cilindra i njegove površine.
Ekshaustička metoda aplicirana u ovim raspravama toliko je
jedinstvena da u njoj prepoznajemo fundamentalnu ideju Rimanovog
integrala. I još uz to, procedura Ibn Kore koja je ovdje poduzeta,
analogna je proceduri P. Fermata iz sredine 17 stoljeća i ovaj doprinos
Ibn Kore ovom problemu nije tu i stao nego je nastavljen
razmatranjem infinitezimalnih determinacija i koncepata integralnih
suma i njegova su postignuća dalje građena sa njegovim unukom Ibn
Sinanom, al-Guhijem, Ibn Salom i Ibn al-Hajsamom. Poznati
matematičar Ibn al-Hajsam, čiji su rezultati postali kameni međaši u
povijesti aritmetike, važan je s obzirom na stajalište integralnih
kalkulacija i njegova integralna suma danas je poznata kao Darboova
suma. Isto tako Hajsamova istraživanja o paraboloidu iznijela su na
vidjelo dana rezultate koje povjesničari znanosti u Europi danas
pripisuju Kepleru i Cavalijeriju na primjer.

Sto se tiče problema kvadrature lune moramo ovdje spomenuti opet
Ibn al-Hajsama koji se pozabavio ovim problemom u tri disertacije od
kojih je samo jedna studirana do danas a to je njegova disertacija o
kvadraturi kruga i on je također jednu disertaciju posvetio kvadraturi
lune. I tu su polučeni rezultati koji se pripisuju europskim
matematičarima 17 i 18 stoljeća. On je obnovio grčki problem
kvadrature lune ali na jedan fundamentalan način smještajući ovaj
problem na područje trigonometrije i njegov pokušaj da deducira
različita vlasništva trigonometrijskih funkcija bit će mnogo stoljeća
kasnije priznata kod Eulera i ti su problemi kvadratura kod al-Hajsama

342
gurnuti prema trigonometriji i sada bivaju prepoznati u jednom
izvjesnom smislu kao oni koji zavise od funkcija. I konačno, sto se tiće
isoperimetričkih problema tu je važan muslimanski matematičar al-
Kindi koji se prvi na arapskom pozabavio ovim problemom, pa onda al-
Kazin i pola stoljeća kasnije pojavljuje se al-Hajsam.

S obzirom na današnje stanje naših spoznaja dva doprinosa su važna i
to ona al-Kazina i al-Hajsama. Buduća istraživanja reći će nam da li je
bilo i drugih doprinosa u klasi al-Kazinovih i al-Hajsamovih problema i
kako su ti elementi predmeta kojim smo se mi danas nakratko ovdje
bavili postali momentom transmisije arapskog teksta prema latinskim
matematičarima i kasnije prema renesansnim misliocima.

Hvala!

6. 9. 2001.

343
344
Povijest teorije paralelnih pravaca sa posebnim obzirom na arapski
doprinos i uz filozofsku diskusiju o pluralitetu geometrija

Euklidovi ELEMENTI predstavljaju prvu sistematsku ekspoziciju
geometrije utemeljenu na definicijama i aksiomima. Definicije su
smještene na početku najveceg broja 13 knjiga Elemenata. Danas
možemo reći da cijeli sistem premisa koji je dat u Euklidovim
Elementima nije dovoljan za konstrukciju geometrijskog prostora i to
onakvog kakav je on nama poznat iz svakodnevnog života, dakle, onog
prostora kojeg je Euklid opisao u svojim Elementima i koji se po njemu
zove euklidski prostor, a geometrija koja ga prati euklidskom
geometrijom.

Međutim, tek u 19 stoljeću matematičari su stvorili kompletan sistem
aksioma za ovaj prostor. Ovo se dogodilo nakon totalne revizije cijelog
Euklidovog sistema i sistema premisa otkrićem Lobocevskog i
inauguriranjem hiperboličke geometrije gdje su aksiomi Euklidova
prostora slijedili postulat 5 Euklidovih Elemenata.

Međutim kritičke analize Euklidovih definicija i aksioma ide mnogo
stoljeća unatrag. Tako su, na primjer, muslimanski učenjaci razvili opću
teoriju odnosa i proporcija u namjeri da zamjene one koji su opisani u
knjizi 5 Elemenata. Mnogi stari i srednjovjekovni znanstvenici tako su
skrenuli svoju pažnju prema postulatu 5 kojeg je Euklid formulirao na
jedan prilično složen i kompliciran način i koji je još uz to bio dokazan
recipročnim propozicijama kao, na primjer, propozicija 28 iz knjige 1
Elemenata bez povratka na postulat.

Čak su i stari autori, uočavajući kompleksnost i neočiglednost petog
postulata pokušali da ga dokazu kao teorem. Nasir al Din al-Tusi
pokušao je jednu mnogo radikalniju reviziju ovog sistema. Al Tusijeve
ideje iznesene su i razvijane dalje u KNJIZI OBJAŠNJENJA EUKLIDOVIH
ELEMENATA publiciranoj na u Rimu 1594 godine pod imenom ovog
znanstvenika. Zapravo autor ovog rada kompletirao je knjigu 1298
godine dakle 24 godine nakon al-Tusijeve smrti. Posve je, dakle, jasno

345
da autor ove knjige pripada al-Tusijevoj školi i vjerojatno je bio jedan
od Tusijevih studenata.

Postoje indicije da je autor bio zapravo Tusijev sin, Sadr al-Din koji je,
nakon očeve smrti, naslijedio njegovo mjesto u Maraga opservatoriji.
Moguće je također, da je u pripravljanju rimske edicije iz 1594 pisar
koji je prepisivao originalni manuskript i koji je još uvijek bio pod
impresijom popularnosti Nasir al-Din al-Tusija nenamjerno ispustio
prva dva dijela imena njenog stvarnog autora, a to je Sadr al Din
Khwaja Nasir al-din al-Tusi. Imajući u vidu da je knjiga napisana nakon
al-Tusijeve smrti, studenti je obično zovu PSEUDO-TUSIJEVE
EKSPOZICIJE O EUKLIDU.

Ibn al-Hajsam u svoje dvije knjige koje su posvećene Euklidovim
Elementima, a to je KNJIGA KOMENTARA NA UVOD EUKLIDOVIH
ELEMENATA i KNJIGA O REZOLUCIJAMA I SUMNJAMA U EUKLIDOVIM
ELEMENTIMA SA INTERPRETACIJOM NJENIH ZNACENJA bio je prvi
muslimanski matematičar koji je postavio problem egzistencije
geometrijskih objekata.

On je također napisao u svojoj KITAB FI HLL SHUKUK UGLIDIS da :
"Spekulacije o egzistenciji stvari jest posao filozofa radije nego
matematičara. "
Razmatranje teorije paralela koja teorija je morala zadovoljavati
Euklidove postulate igrala je posebno važnu ulogu u povijesti
geometrije. Moguće je zaključiti iz Aristotela da su postojali znanstveni
napori još za njegova života koji su nastojali dokazati jednu ili drugu
propoziciju ekvivalentnu postulatu 5. Sam Aristotel smatrao je da
takva propozicija nije nemoguća. U svakom slučaju, Omer Hajam u
svom radu KOMENTARI NA PROBLEME SADRZNE U UVODU KNJIGE
EUKLIDA napisao je da "razlog pogrešaka koji su ucinili znanstvenici u
dokazivanju ove premise (a tu se misli na Euklidov postulat 5) bio je taj
da oni nisu uzeli u obzir principe posuđene od Filozofa (a tu se misli na
Aristotela )."

346
Najdalje sto mi možemo znati jest da je prvi posteuklidski rad
posvećen teoriji paralela bio izgubljeni Arhimedov traktat O
PARALELNIM PRAVCIMA. Arapski povjesničar al-Gifti spominje ga pod
naslovom KITAB AL-KHUTUT AL-MUTAVAZIJA zajedno sa ostalim
radovima koji su bili dostupni u arapskom prijevodu. Na ovim
problemima jos su radili Posidonius, Ptolomej, Proklus, Aghanis i
Simplicius i svi su oni pokušavali dokazati postulat 5. Aghanijev dokaz
proslijeđen je do arapskog matematičara al-Najrizija koji je umro 922
godine i on je sačinio komentar Euklidovih Elemenata.

Na muslimanskom Istoku Abas al-Dauhari, suvremenik al-Horezmija,
pripravio je vjerojatno najraniji napad na postulat 5. U svom radu
POBOLJSANJE KNJIGE ELEMENATA, Islah li-kitab al-usul, on je objasnio
svoje namjere. Možemo ovdje spomenuti da su mnogi kasniji
geometričari uzimali stavove al-Dauharija za dokazivanje postulata 5.
Nekoliko decenija nakon al-Dauharijeva pokušaja Tabit Ibn Kora
predložio je dva esencijalno različita dokaza postulata 5. Jedan od ovih
dokaza nalazi se u njegovom radu KNJIGA KOJA POKAZUJE DA AKO
PRAVA LINIJA PADA NA DVIJE PRAVE LINIJE NA TAKAV NACIN DA
UNUTRASNJI KUT ISTE STRANICE JEST MANJI NEGO DVA PRAVA KUTA,
TADA CE SE OVE PRAVE LINIJE PRESJECI. Neki manuskripti i njihove
kopije imaju jednostavniji naslov kao KNJIGA O DOKAZU O POZNATOM
EUKLIDOVOM POSTULATU.
Drugi dokaz je u Ibn Korinom radu KNJIGA KOJA POKAZUJE DA DVIJE
LINIJE NACRTANE POD KUTEM MANJIM OD DVA PRAVA KUTA SUSRET
CE JEDNA DRUGU. Slijedeći svoje pretpostavke Tabit Ibn Kora je
dokazao da pravokutnik postoji, dakle, derivira postulat 5. Sirijski
povjesničar i astronom Ibn al-Ibri ili jos poznat pod imenom Bar
Hebraeus iz 13 stoljeća u svojoj KRONOGRAFIJI sirijskog teksta Tabit
Ibn Kore spominje oba njegova traktata o paralelnim pravcima.
Ibn al-Hajsam također je predložio originalnu derivaciju postulata 5 u
svojem radu KOMENTARI NA UVOD KNJIGE EUKLIDA polazeći u svojim
razmatranjima od bazične tvrdnje o "jednostavnom kretanju" kao i
tabit Ibn Kora. Moramo ovdje spomenuti da je Ibn al-Hajsam
formulirao veoma važne pretpostavke tako da je to omogućilo
njemačkom geometru Parchu da 1882 godine uvede niz novih

347
pretpostavki, a medu njima i one koje je stoljećima ranije uzimao i
Nasir al-Din al-Tusi u svojoj teoriji paralelnih pravaca.

Ibn al-Hajsam također je dotakao teoriju paralelnih pravaca u drugom
svom radu koji je posvećen komentarima Elemenata, a to je sadržano
u njegovoj KNJIZI O REZOLUCIJAMA SUMNJI U EUKLIDOVIM
ELEMENTIMA I INTERPRETACIJI NJIHOVA ZNACENJA. On je ovdje iznio
stajalište o mogućoj zamjeni postulata 5 "sa drugim koji je mnogo
očigledniji i koji dublje prodire u dušu kao: bilo koja prava intersektivna
linija ne može biti paralelna sa jednom i istom linijom".

Omer Hajam u svojoj knjizi 1 KOMENTARA NA POTESKOCE U UVODU
KNJIGE EUKLIDA kritizirao je Ibn al-Hajsamov dokaz i zamijenio ga
drugim. Hajam je odbacio upotrebu kretanja u geometriji dokazujući
postulat 5 postulatom za kojeg je on smatrao da je mnogo
jednostavniji pri tome se pozivajući na Aristotela. Nekoliko stoljeća
kasnije Saccheri, koji je zivio od 1667 do 1733 godine, uveo je iste
figure u svoju teoriju paralelnih pravaca i one se danas nazivaju
imenom ovog talijanskog matematičara.

Ovdje moramo spomenuti još i al-Birunija koji je također involviran u
rasprave o petom postulatu svojom knjigom koja je uzimala u obzir
beskonačnost, Husam al-Din al-Salara koji je umro 1262 godine i koji je
stajao pod snažnim uticajem Omera Hajama. Pod uticajem Omera
Hajama stajao je i Nasir al-Din al- Tusi koji je o problemu paralelnih
pravaca pisao u RASPRAVI O SUMNJAMA U POGLEDU PARALELNIH
PRAVACA i u radu EKSPOZICIJA EUKLIDA.

Ako govorimo o razlikama Hajama i Tusija možemo ovdje navesti da
Hajamovi postulati isključuju slucaj hiperboličke geometrije dok kod al-
Tusija postulati isključuju i hiperboličku i eliptičku geometriju.

I konačno, treba spomenuti i rad Pseudo Tusija o Euklidovim
Elementima. Ova knjiga publicirana je u Rimu i sigurno je značajno
uticala na dalji razvoj teorije paralelnih pravaca. Wallis, koji je živio od
1616 do 1703 godine, uključio je latinski prijevod dokaza postulata 5 iz

348
ove knjige u svoj vlastiti rad pod latinskim naslovom DE POSTULATIO
QUINTO ET DEFINITIONE QUINTA LIBER SEXTUS EUKLIDIS. Saccheri je
posebno naglašavao ovaj dokaz u svom radu EUCLIDES AB OMNI
NAEVO VINDICATUS iz 1733 godine.

I na kraju možemo reći da je gotovo četri stoljeća teorija paralelnih
pravaca inspirirala matematičare Bliskog i Srednjeg Istoka čiji rad
predstavlja direktan kontinuitet ideja. Tri znanstvenika, Ibn al-Hajsam,
Omer Hajam i al-Tusi sačinili su priznati doprinos ovoj grani geometrije
čije značenje i važnost biva potpuno prepoznato tek u 19 stoljeću.
Svojim radom na teoriji paralelnih pravaca muslimanski su
matematičari izvršili fundamentalni uticaj na kasnija istraživanja
Europskih znanstvenika. Tako je prvi Europski pokušaji da se dokaze
postulat o paralelnim pravcima učinjen sa Witelom, poljskim
znanstvenikom iz 13 stoljeća, koji se oslanjao na Ibn al-Hajsamovu
KNJIGU IZ OPTIKE i koji je, bez ikakve dvojbe, bio pod uticajem arapskih
izvora. U 14 stoljeću Jevrejski učenjak Levi Ben Gerson, koji je živio u
Južnoj Francuskoj, kao i Alfonso iz Spanjolske direktno su bili pod
uticajem Ibn al-Hajsamovih demonstracija.

I jos treba reći da su Pseudo Tusijeve Ekspozicije o Euklidu stimulirale
kako Walisove tako i Saccherieve studije iz teorije paralelnih pravaca.
Stoga kažimo da su koincidencije između Istočnih učenjaka i Saccheria i
Lamberta i drugih u ovoj teoriji izvanredno interesantne.

ADENDUM

Kada je o filozofiji riječ onda se ovaj problem o novim konstitucijama
prostora vezuje za ime Kanta i tada se obično kaže da je filozofija
iskazala sa Kantom subjektivnost prostora i vremena i da je zbog toga
sto je Kant izrazio njihovu subjektivnost ,da je to moglo dati
suvremenoj matematici i egzaktnoj fizici dalje napredovanje. Tako se
obično kaže da se u teoretskom radu Gausa, Lobocevskog, Rimana,
Minkovskog i Eisteina i drugih zbilo u odnosu na problem prostora i
vremena nešto radikalno novo kao i kod Kanta. U cjelokupnoj povijesti
matematike moguće je pronaći nekoliko bitnih mjesta koji su bili

349
značajni za njen dalji razvoj, a jedno od tih mjesta svakako je otkriće
različitih oblika neeuklidske geometrije.

I mi smo ovdje posve nakratko ukazali da je ova tema teorije paralelnih
pravaca inspirirala kroz gotovo četri stoljeća matematičare Bliskog i
Srednjeg Istoka. Mnogo stoljeća kasnije Gaus je došao do svojih
fundamentalnih koncepata koje je čuvao kao svoju tajnu jer se bojao
"hajke budala" i njegova se PRANGEOMETRIE kasnije kao projektivna
geometrija pokazala istinskim univerzalnim jezikom prema kojem
metrička geometrija jest jednostavno kazivanje. To Gausovo
matematiko pitanje kojem je prethodio dugi rad i znanstvene
predradnje muslimanskih znanstvenika i puni značaj toga pitanja s
obzirom na opću logiku bio je priznat tek nakon Rimanove precizne i
dosljedne formulacije "istinskog principa dimenzije prostora" kao
"hipotetičkih istina" i nakon fundamentalnog Einstenova rada kojim se
snaga neeuklidskih geometrija konkretno očitovala.

Filozofija, kada je riječ o geometriji i teoriji paralelnih pravaca, drži da
se snaga apriorne konstruktivnosti formalnog uma nigdje nije toliko
očitovala koliko upravo u suvremenoj geometriji. Ta je znanost u
izravnom smislu slijedila racionalističko čvrsto uvjerenje da je upravo
matematika paragon apriorne spoznaje pa i samo Kantovo upućivanje
da je matematička znanost svijetli primjer napretka kojeg spoznaja
može učiniti nezavisno od iskustva. To sto je Kant iskazao subjektivnost
prostora na podlozi arapskih istraživanja, Newtonovih i Boškovićevih
nastojanja, vodilo je u izvjesnom smislu konstruiranju novih,
neeuklidskih geometrija i uopće novoj geometrijskoj spoznaji koja
doduše počinje iskustvom ali iz iskustva ne nastaje. Prije je riječ ovdje
o jednom mišljenju i pojmovima koji se izvode iz intuicije uz obavezu
utvrđivanja njihova strogo logičkog karaktera i značenja.

U tom smislu se onda danas govori da prostor ima transcedentalni
karakter i tu je sadržana jedna razlika spram starijeg poimanja.
Konstrukcija prostora kako je ona data u euklidskom sistemu nema
danas onu nekadašnju snagu jer tu nije riječ o čisto konstruktivnom

350
mišljenju kao sto to pokazuje povijesno postojanje neeuklidskih
geometrija koje imaju svoje konstruktivno, formalno porijeklo.

Doduše, njeni novi geometrijski aksiomi nisu nužno posljedice
apriornih formi mišljenja već se danas smatraju kao oni koji izražavaju
fundamentalna iskustva kakve općenite naravi na način da se njihov
iskustveni karakter može posve zanemariti. Time se zapravo kaže da
geometrijsko mišljenje bitno biva određeno iskustvom ali se na
iskustvu ne temelji, kao sto ovdje, uostalom, iskustvo vise nije sredstvo
dokazivanja geometrijskih istina. Kaće se onda da geometrijske
aksiome valja shvatiti upravo jednim hipotezama, pustolovinama
matematičkog mišljenja koje je bitno autonomno.

Autonomna njegova priroda očituje se pak upravo u uspostavljanju
plulariteta potpuno neovisnih sistema aksioma koji podrazumijevaju
različito konstruirane univerzume. Ti pak aksiomi u potpunoj svojoj
hipostaziranoj slobodi spram svakog činjeničnog sadržaja i u svojoj
autonomnosti ne uspostavljaju upravo ništa činjenično več su oni
logička forma "mogućih znanosti".

Da egzistiraju različiti sistemi geometrijskih aksioma , dakako,
pretpostavlja u izvjesnom smislu i različito konstruirane prostore i
različite svjetove. Tako se čini da je bas egzistencija različitih
geometrija i različitih stupnjeva njihove logičke preciznosti nešto za
znanost bitno. Međutim tu je ipak riječ o tome da ove različite
geometrije nisu suprotstavljene već su one, takoreći, poredane u nizu i
to strogo determinirajucim principima. Zato je onda takozvana
projektivna geometrija iznad metričke itd. cime se zapravo kazuje da je
tu riječ o takvim geometrijama koje u jednoj određenoj ali bitnoj mjeri
proširuju horizont euklidske geometrije kao bazične.

Problem pak prelaska iz euklidske geometrije u vise geometrije nije
onda problem odnosa starog spram novog koliko je to problem
stajališta obične osjetne percepcije svakodnevnog iskustva i svijeta
geometrijskih ideja koje svojom logičkom preciznošću i jasnoćom
ukazuju na činjenicu da je svijet prostora moguće transformirati.

351
Prostor nije više neko strogo jedinstvo u smislu euklidske geometrije
već heterogeni plularitet koji pretpostavlja da je svaka geometrija
podjednako istinita i jednako nužna.

Hvala!

352
353
354
Arapske planetarne teorije

U ovim predavanjima ja sam dotakao neka bitna pitanja muslimanske
znanosti i filozofije. Danas bih razmatrao probleme arapske planetarne
teorije i pri tome ja se pozivam na najnovije spoznaje o astronomskim
problemima medu Muslimanima čiji je doprinos toliko važan da
možemo reći da je odredio puteve moderne astronomske znanosti i to
od Kopernika nadalje.

O ovom doprinosu Muslimana pitanjima planetarne teorije malo je
poznato ili, pak, ono sto je poznato rezervirano je za uski krug
stručnjaka i specijalista. I uopće mogli bismo reći da u ovim pitanjima
prevladava europocentristički stav te stoga nije čudno da je doprinos
muslimanskih znanstvenika razvoju suvremene astronomije i
astronomskih znanosti zadugo bio ignoriran te je to bilo jedan od
glavnih razloga neupućenosti mnogih obrazovanih ljudi na Zapadu.
Međutim, današnje stanje naših spoznaja u pitanjima razvoja naših
ideja o planetarnim kretanjima i razvoja planetarnih teorija u dugom
rasponu od Ptolomeja nadalje pokazuje da muslimanska, odnosno,
arapska razmatranja planetarnih teorija zauzimaju izuzetno mjesto.

S obzirom na zahtjeve ovog predavanja, mi se moramo vratiti na 11
stoljeće koje u islamskom svijetu predstavlja jedno bitno vrijeme i to iz
nekoliko razloga. Kao prvo, 11 stoljeće predstavlja vrijeme gdje se
astronomija u Muslimana konačno "aklimatizirala" i nasla svoj
originalni izraz u islamskom ambijentu koji ambijent i svijet je sada
stao kolorizirati intencije i sve aspekte astronomskog rada. Iz ove
perspektive treba ,dakle, sagledati nekoliko radova koji su
karakteristični po tome sto predstavljaju originalnu produkciju i koji
vise nisu puka repeticija problema koji su bili sadržani u grčkoj tradiciji.

Tako su mislioci kao, na primjer, al-Kuhi, Abu al-Vafa, al-Buzjani, al-
Biruni, Ibn Iraqi i drugi koji su živjeli na prijelazu stoljeća učvrstili
temelje za novu produkciju astronomskih istraživanja. I ovaj rad
predstavlja zapravo kontinuitet rada Habasa al-Hasiba, Tabit Ibn Kore,
al-Horezmija i drugih znanstvenika i mislilaca iz prethodnih stoljeća.

355
Drugi moment sadržan je u tome da 11 stoljeće svjedoci seriju radova
koje sve karakterizira istinski interes za filozofske fundamente grčke
astronomije. Kao rezultat ovog interesa bilo je narastanje škola, novih
škola pisaca iz astronomije i njenih predmeta ciji je primarni interes bio
upućivanje na one izuzetne probleme koje je sadržavao grčki
astronomski sistem.

I s obzirom na ove intencije ovdje treba spomenuti radove Ibn al-
Hajsama i njegov SUKUK, Abu Ubaid al Duzjanija i njegov TARKIB AL-
AFLAK i jednog anonimnog španjolskog autora i njegov ISTIDRAK. Ovi
problemi i dalje su razvijani, razvijani su i kasnije kod astronoma kao
sto su Urdi, Tusi, al-Sirazi, Ibn al-Satir medu mnogima. Ova zadnje
spomenuta četri astronoma spominju se u literaturi kao astronomi
Maraga škole uglavnom zbog toga sto se ovi astronomi asociraju sa
opservatorijem koju je izgradio Ilkanid monarh Hulagu u gradu Maraga
na sjeverozapadu današnjeg Irana 1259 godine.

Ako se uzme njihov rad zasebno, onda se može reći da, sa 13
stoljećem, kada su oni živjeli, ovi radovi predstavljaju stvarno
revoluciju u astronomskim istraživanjima i da predstavljaju definitivnu
prekretnicu u astronomskim pretpostavkama.

Ova tradicija u muslimanskom svijetu koja je otpočela u 11 stoljeću
dosegla je svoju filozofsku zrelost tijekom 13 stoljeća, a svoj vrhunac sa
radovima i znanstvenim istraživanjima Ibn al-Satira u 14 stoljeću i
nastavljena je u 15 i 16 stoljeću ako se uzmu u obzir radovi studenta
Ulug Bega kao sto je to Ala al Din al Gusji koji je umro 1474 godine i
rad AL-HAJA AL-MANSURIJA od Mansur Ibn muhameda al Dastagija iz
1542 godine. S obzirom na ovdje prezentiranu glavnu liniju razvoja
astronomskih istraživanja nakon 11 stoljeća mi moramo prihvatiti kao
činjenicu da, iz ove perspektive, radovi kao na primjer radovi Damsida
al-Din al-Kasija u 14 stoljeću, posebno njegovi ZIJ-I KHAGANI
predstavljaju povratak na stariju tradiciju koju reprezentiraju radovi al-
Horezmija i al-Birunija čiji je glavni sadržaj matematičke i računske
prirode i koji nije u tolikoj mjeri asociran teorijom znanosti i
filozofijom.

356
Druge vazne osobe u 15 i 16 stoljeću kao, na primjer, al-Birjandi
razmatrao je i komentirao ranije radove, poglavito radove Tusija i on
nije toliko producirao originalni materijal, dok su radovi Dagminija i
Gusija uglavnom elementarnog karaktera. Pa ipak, čini se da je upravo
Gusi razumio originalnost Maraga škole.

Astronomi Maraga škole nisu samo producirali originalnu matematičku
astronomiju nego su isto tako ostavili duboki trag na kasnijim
astronomskim istraživanjima i to uglavnom na latinskom Zapadu i
vjerojatno, i to je najblaže sto ja mogu reći, i vjerojatno su uspostavili
fundamente za samu Kopernikovu astronomiju.

Prve ozbiljne kritike Ptolomejevog planetarnog modela pojavljuju se,
koliko mi danas znamo, tijekom 11 stoljeća. U ovom stoljeću dvije
glavne linije astronomskog istraživanja razvijaju se simultano. Prva
linija ovog istraživanja predstavlja zapravo kritiku Ptolomejeva
planetarnog modela i ovu liniju razvoja karakterizira pokušaj da se
identificiraju glavne pogreške Ptolomejeva modela i druga linija linija je
bila ona koja je uznastojala na tome da se pronađu alternativni modeli
koji bi zamijenili pogrešne Ptolomejeve modele. Prva linija istraživanja
bila je reprezentirana sa Ibn al-Hajsamom i njegovim radom AL SUKUK
ALA BATLAMIUS i jednim anonimnim astronomom i njegovim radom
koji još nije lociran a nosi naslov AL-ISTIDRAK ALA BATLAMIUS. Iz al-
Hajsamovog rada mi znamo da se kritika ne odnosi samo na
ptolomejski planetarni model nego se također odnosi i na druge
Ptolomejeve radove kao sto je njegova OPTIKA. Ovo znaci da je cijeli
rad al-Hajsama, vjerojatno, bio motiviran razlozima koji su mnogo
općenitiji nego samo oni astronomski. Stoga netko može pomisliti da
ovo al-Hajsamovo pisanje, zbog sličnosti ,pripada istoj tradiciji kao i rad
10-tostoljetnog liječnika Abu Bakr al-Razija koji je napisao slican rad
protiv Galena koji se zvao AL-SUKUK ALA DALINUS. Međutim rad
anonimnog astronoma kojeg smo spomenuli ranije uglavnom je
posvećen astronomskim pitanjima.

357
Iz pronađenih radova koji su bili napisani u kasnijim stoljećima mi
možemo pretpostaviti da je Ibn al-Hajsamova kritika uzeta veoma
ozbiljno medu astronomima i mnogi su astronomi pokušali pronaći
alternativu koja bi bila oslobođena Ptolomejevih kontradikcija. S
obzirom na ovu kritiku i s obzirom na pokušaj da se konstruira
planetarni model koji bi bio alternativa Ptolomejevom, treba uzeti u
razmatranje dvije škole koje su odgovorile na ove zahtjeve: to su
andaluzijska škola i Istočna škola.

Anonimni andaluski astronom koji je napisao al-Istidrak možda je bio
prethodnik kasnije škole astronoma koji su nastavili njegov rad i dodali
tome radu svoj vlastiti doprinos. Ja ću ovdje spomenuti imena Dabira
Ibn Aflaha koji je umro sredinom 12 stoljeca, Al-Bitrujia iz 12 stoljeća i
Averroesa koji je umro 1198 i neki su njihovi radovi bili kritika
Ptolomejeva modela. Tako je na primjer Dabir Ibn Aflah u svom radu
ISHAH AL-MAJISTI, Korekcija Almagesta, izlistao 10-15 problema ili
"pogrešaka" kako je to nazvao Dabir koji su ukazivali na teskoće i
probleme ptolomejskog teksta. Tako je u pogledu pitanja relativne
distancije sfera planeta Dabir napisao: "Ja sam krajnje iznenađen tim
čovjekom i prilično njime zbunjen zato sto on proturječi samom sebi a
da to ne zna. "

Za al-Bitrujia glavni problem Ptolomejske astronomije bio je taj da ona
nije dovoljno aristotelovska. Al-Bitruji nije tolerirao ekscentricitet i
epicikle ako se oni trebaju razumjeti u tradicionalnom ptolomejskom
smislu. Njegovo glavno stajalište bilo je da Kosmos mora imati samo
jednu točku oko koje se sve ostale točke okreću i da ta točka mora biti
fiksirana i da ona mora koincidirati sa centrom Zemlje. Ovaj cisti
aristotelovski stav vjerojatno je prvi zastupao al-Bitrujiev učitelj Ibn
Tufajl koji je umro 1185 i koji je obećao da će napisati knjigu u kojoj bi
ova astronomija bila opisana, ali on nikada to nije učinio.

Ovu namjeru slijedio je al-Bitruji knjigom pod naslovom KITAB-AL
HAJA, Knjiga o astronomiji, koja je i bila napisana specijalno kao
doprinos takvoj astronomiji i Ibn Ruzd Averroes čiji su komentari
Aristotelove METAFIZIKE predstavljali više filozofske objekcije.

358
Međutim, sve ova djelatnost bila je limitirana vlastitom primjenjivošću
i pogledima jednostavno zbog toga sto nove predložene teze nisu bile
dovoljno uspješne da dupliciraju ptolomejske opservacije i analitičke
rezultate. Postojala je potreba za novom grupom modela koji bi izbjegli
ptolomejske teškoće ali koji bi bili usuglašeni sa ptolomejskim validnim
opservacijama. Realan napredak u tom pravcu bio je postignut u
istočnom dijelu islamskog svijeta gdje su generacije astronoma,
počevši od 11 stoljeća nadalje, došle do velikih rezultata, prvo,
izolirajući ptolomejske probleme i onda aplicirajući nove tehnike čineći
ih tako konzistentnima sa originalnim principima Aristotelovog
Kosmosa.

Istočna škola u literaturi se navodi kao "Maraga škola" jednostavno
zbog toga sto su astronomi koji su diskutirali neptolomejske
astronomske modele radili u Maraga opservatoriji. Opći stav
astronoma koji su pripadali ovoj školi spram Aristotela i Aristotelove
kosmologije bio je suptilno različit od stavova njihovih zapadnih kolega
u Andaluziji. Problem za Istočnu školu astronoma bio je problem kako
sačuvati ptolomejske opservacije i kako spasiti fenomene koji su
trebali biti matematički i fizikalno konzistentni. Glavni napor ove škole
sastojao se u tome da se nadu grupe modela koje bi mogle opisati
kretanja fizičkih sfera koji nose različite planete uzimajući geometrijske
matematičke pojmove bez da matematička stajališta budu u
kontradikciji sa fizikalnim pretpostavkama. U literaturi ovaj napor
Istočne škole opisuje se kao jedan zapravo filozofski po svojoj prirodi
koji izražava neke filozofske objekcije ptolomejskog modela. Tako, na
primjer, Ibn al-Satirov model za Sunce nije bio motiviran samo
opservacionim praktičkim razlozima nego također i onim filozofskim.
Satirov solarni model bio je tako definitivno prilagođen opservacionim
rezultatima ali je također postavljao i neka bitna filozofska pitanja. I
ovaj model toliko je jedinstven u svojoj koncepciji da predstavlja model
za Sunce koji je bio jedan argument protiv Ptolomejeva solarnog
modela. Tradicija kritike Ptolomejeve astronomije postala je učvršćena
nakon 13 stoljeća i mnogi astronomi mogli su sada uspostaviti ozbiljan
rad jedino uzimajući u obzir ove reforme grčke astronomije. Međutim,
ironija je povijesti da ovaj period originalne produkcije na arapskom

359
jeziku pada, s vremenom, u period dekadencije islamske znanosti i
mali napor je načinjen u daljem studiju ovih problema. Međutim,
najnovija istraživanja Kopernikove astronomije posebno istraživanja
Sverdlova i Neugebauera pokazuju, bez ikakve sumnje, da je arapska
tradicija imala značajan uticaj na Kopernikovu astronomiju i samo će
buduća istraživanja pokazati egzaktnu prirodu transmisije sa
muslimanskog Istoka prema latinskom Zapadu, transmisije koja je bila
uzrokom odgovornim za ovaj utjecaj.

Hvala!

11. 10. 2001.

360
361
362
Arapska matematička geografija i arapske geografske mape

Povjesničari islamske egzaktne znanosti često su konfrontirani sa
činjenicom da su, u muslimanskom svijetu, postojale stotine pisanih
izvora koji, iz ovih ili onih razloga, nikada neće moći biti studirani i koji
nikada neće biti dostupni suvremenom istraživaču. Za deskriptivnu
geografiju situacija je ista i ova situacija nedostatka pisanog materijala
danas, iz islamskih izvora, pogađa također i geodeziju i kartografiju.
Tako, na primjer, postoje izvještaji da je astronom Ibn Junus sačinio
svjetsku mapu za Fatimitskog kalifa al-Aziza ali precizne informacije o
metodu projekcije koji je tu korišten nisu dostupne isto tako kao i
sama mapa.

Nedostatak informacija, preciznih informacija, onemogućavaju
rekonstrukciju puta kojim je geografija kod Helena penetrirala u
muslimanski svijet i kako je taj utjecaj dalje tekao prema europskom
svijetu Renesanse. Na primjer, kod al-Idrisia projekcije su adekvatno
opisane, ali mi ne znamo za njihove aplikacije na aktualne geografske
mape sve do europske Renesanse i kasnije. I u tom periodu mnoge
kopije geografskih mapa preživjele su stoljeća ali su metode projekcije
još uvijek predmet raznih pretpostavki. Možemo još reći da su opisane
mnoge geografske mape ali nedostaju izvori koji se odnose, na primjer,
na navigaciju u muslimanskom svijetu ili, na primjer, na pomorske
karte.

Veličina Zemlje! Za vrijeme vladavine kalifa al-Mamuna koji je vladao
od 813 do 833 godine postojalo je nekoliko pokušaja da se izmjeri
velika površina Zemlje. Tako je formirana jedna ili nekoliko ekspedicija
za vrijeme njegova kraljevanja koje su ekspedicije trebale ispuniti ovaj
zadatak. Glavna ideja bila je da se iskoristi ravna površina Sirijske
pustinje. Posmatrači su onda išli dalje prema sjeveru i prema jugu ove
pustinje mjereći prevaljenu udaljenost i ovo mjerenje je nastavljeno
sve dok ekspedicija nije stigla do mjesta gdje je geografska duzina bila
jedan stupanj različita od početne točke polazišta. Onda je distancija
koja je prevaljena duzina meridijama u stupnjevima.

363
Tako je izračunato da je jedan stupanj geografske duzine ekvivalentan
56 2/3 arapske milje i kada se ovi podaci multipliciraju sa 360
stupnjeva i podjele brojem PI dobije se dijametar Zemlje. Naravno, ovo
mjerenje postavlja problem preciznosti i razlika koje postoje između
ovih arapskih srednjovjekovnih i modernih jedinica mjerenja. Ovaj
problem istraživao je u 19 stoljeću Nallino i on je zaključio da su 56 2/3
arapske milje ekvivalentne 111. 8 kilometara za jedan stupanj što je
neobično blizu, zapanjujuće blizu, realnoj vrijednosti od 111. 3
kilometara. Kod ostalih arapskih istraživača ove se vrijednosti kreću od
104. 7 do 133. 3 kilometra.

Bazični meridijan! Drugi vrlo važan moment u sektoru geografije jest i
pokušaj da se odredi bazični meridijan. Ptolomej je mjerio geografsku
širinu prema Istoku od Sretnih otoka, al-jazair al Khalidat, odnosno od
Kanarskih otoka. Gotovo pola muslimanskih izvora slijedilo je
Ptolomeja. Druga grupa istraživača slijedila je pak al-Horezmija koji je
uzimao za bazični meridijan "zapadno kopno okruženo morem", Sahil
al-bakr al-mubit al ghabri, i općenito se u literaturi ovaj bazični
Horezmijev meridijan drži da je 10 stupnjeva istočno od Kanara.

Isto tako, astronomi kalifa al-Mamuna odlučili su da širina abasidskog
glavnog grada Bagdada bude 70 stupnjeva. Međutim, Bagdad je bio
označen na mapi koje je bila bazirana na Ptolomejevoj geografiji sa
duzinom blizu 80 stupnjeva i vise od polovine muslimanskih izvora daje
ovu vrijednost. Al-Hamdani je držao da "Istočnjaci" kako su se zvali ili
ahl al-mashriq, Indijci i oni koji su njih slijedili, da su oni mjerili
geografsku širinu Zapada počevši od istočnog ruba Kine. On je,
također, napomenuo da je za Indijce glavni meridijan bio kroz grad
Ujjain za kojeg možemo reći da je bio Greenich stare indijske
astronomije.

Geografska lista! Ovdje moramo spomenuti i napor muslimanskih
geografa i njihovo široko geografsko znanje jedinstveno u
srednjovjekovnom svijetu s obzirom na korekciju mjesta i gradova s
njihovim geografskim širinama i duzinama. Mnogi pisani izvori iz ovog
sektora sadrže ponekad i podatke koordinata za 600 lokaliteta. Najveći

364
broj gradova bili su izlistani u ovim izvorima i oni se odnose na gradove
Mediteranskog Bazena, Srednjeg Istoka i Centralne Azije, ali također
ima podataka i za lokalitete u Europi sjeverno od Španjolske, Centralnu
Afriku, Indiju i Kinu.
Kartografija! Najraniji kartograf čiji rad je bio utjecajan u
muslimanskom svijetu bio je rad Marinusa iz Tire koji je zivio oko 100 -
te godine. U Marinusovoj svjetskoj mapi mreža koordinata jest zapravo
mreža paralelnih linija. U Marinusovoj mapi udaljenost je sačuvana duž
svih meridijana i duž paralela koje idu kroz otok Rodos tako da su
udaljenosti duz paralela sjeverno od Rodosa u Marinusovoj mapi
produžene, a one južno od Rodosa skupljene. Drugi uticajan kartograf
bio je Ptolomej koji je razvio dvije mape projekcija u kojima meridijani
konvergiraju za razliku od Marinusove cilindrične sheme. Tako na
primjer u Ptolomejevoj drugoj shemi ili mapi meridijani ne mogu vise
biti ravne linije nego predstavljaju vise jednu porodicu krugova. Posve
je sigurno da je Ptolomejeva svjetska mapa bila dostupna geografima
abasidskog carstva. Al-Masudi napominje da je on vidio jedan ili više
primjeraka i da je bio iznenađen sa vrsnoćom al-Mamunove mape.
Međutim niti jedna verzija ovih mapa iz abasidskog vremena nije
preživjela.

Najranija proširena kopija Ptolomejeve GEOGRAFIJE napravljena je u
13 i 14 stoljeću u Konstantinopolju. Od ovih kopija arapski prijevod
sačinjen je 1465 godine po naredbi Otomanskog Sultana Mehmeda II.
Al-Mamunova mapa! Dobro je poznato da je tijekom svog kraljevanja
od 813 do 833 godine kalif al-Mamun pozvao učene ljude u svoju Kuću
Mudrosti. Jedan od plodova njegove suradnje bila je slika dotada
poznatog svijeta koja je istovremeno značila jedno unapređenje
Ptolomeja. Međutim, samo su al-Horezmijeve geografske tablice
zajedno sa tri regionalne mape dospjele do nas. Niti jedna kopija
glavnih mapa nije sačuvana.

Atlas Islama! U desetom stoljeću grupa geografa uključujući tu al-
Balkhia, al-Istakhria, al- Magdisija i Ibn Hawgala sačinila je rad koji
sadrži mnoge zajedničke elemente te mu je stoga i dato ime ATLAS

365
ISLAMA. Svaki ovaj autor sačinio je grupu od 20 mapa od kojih je prva
svjetska mapa, međutim, sve su ove mape strogo shematizirane.

Al-Birunijev doprinos! Al Birunijev doprinos kartografiji doista je
značajan i uopće mogli bismo reći da je on započeo svoj znanstveni rad
upravo kratkim radom o mapiranju sfere. U ovoj ranoj raspravi al
Biruni razmatra osam varijeteta kartografske projekcije. Od ovih osam
varijeteta kartografske projekcije danas se najviše pažnje obraća na tri
od kojih pak dvije projekcije originalno pripadaju ovom autoru. Imena
ovih projekcija zapravo su imena koja izražavaju modernu standardnu
upotrebu i to su dupla ekvidistantna mapa koja je originalno
producirana od al-Birunija, azimutalno ekvidistantna mapa i globularni
sistem mapa koja je također originalno producirana od ovog autora.

Sto se pak tiče ove posljednje mape, globularne mape, mi je svi manje
vise dobro poznajemo, nijedan orijentalni primjer ove mape nije
poznat do al-Birunija. Međutim, nakon jedne praznine od gotovo 6
stoljeća ova mapa se ponovno pojavljuje u Europi. 1660 godine
Sicilijanac Giambattista Nicolosi publicirao je dva primjerka ove mape
jedan koji je reprezentirao Istočnu, a drugi je reprezentirao Zapadnu
Hemisferu. Kasnije aplikacije pojavljuju se u Parizu 1676 godine. 1701
francuski znanstvenik Philippe de la Hire opisao je perspektivno
mapiranje, međutim, njegovi rezultati vrlo su slični globularnoj mapi.

Engleski kartograf Aaron Arrowsmith je 1794 također publicirao
svjetsku mapu i on je objašnjavajući problem iznio da je upotrijebio de
la Hireovu projekciju kao najbolje rješenje. Međutim, on je problemu
pristupio na isti način kao sto je stoljećima ranije učinio al-Biruni.
Nema nikakve sumnje da je al-Biruni uticao na Arrowsmitha i
interesantno je da su obojica, jedan u 11 stoljeću, a drugi u 18 stoljeću,
imali iste motive u izboru jednostavnog luka.

Al-Idrisisova mapa! I konačno, spomenimo još i napore Marokanca al-
Idrisisa koji je po nalogu normanskog kralja Rogera II sačinio značajan
atlas svijeta. Tako je al-Sarif al Idrisis obišao mnoga udaljena mjesta i

366
nakon 15 godina rada i putovanja 1154 godine on je sačinio cirkularnu
svjetsku mapu.

Eto to bi, ukratko, bili ti doprinosi muslimanskih znanstvenika
geografiji i kartografiji.

Hvala!
15. 11. 2001.

367
368
Kakvu ideju imamo o Alahu čitajući Kuran

Ja prvo moram, dragi slušaoci, da kažem da ovo predavanje
posvećujem svojoj dragoj prijateljici Baisi Gusić

U ovim predavanjima iz arapske filozofije i znanosti ja sam u već
nekoliko navrata spominjao navode iz Kurana i ja sam već napomenuo
da je Kuran bitno vjerska knjiga a ne filozofska ali da se ona bavi
problemima koji se tiču značenja takvih pojmova kao sto su Alah,
Svijet, Duša, da se bavi njihovim međusobnim odnosima, onim sto je
Dobro i Zlo, Slobodnom Voljom, Životom i Smrču. Baveći se tim
problemima Kuran baca svjetlo na pojmove kao sto su Privid i Stvarno,
Postojanje, Ljudsko Porijeklo, Ljudska Sudbina, Istina i Obmana,
Prostor i Vrijeme, Trajnost i Promjena, Vječnost i Besmrtnost.

Kada govorimo o Kuranu onda kao da kažemo da je to knjiga Mudrosti.
I u samom Kuranu stoji zapisano u Suri 10 Junus u Ajetu 1: "Elif-lam-ra.
Ovo su ajeti mudre Knjige". I u toj knjizi njeni dijelovi odnose se na
osnovna načela, umm al-kitab. Ova knjiga ta osnovna načela podrobno
tumači i ilustrira dok se drugi navodi odnose na predmete koji se
tumače alegorijski.

Kuran je eksplicitan u pogledu ovog alegorijskog tumačenja. Nitko ne
zna njegovo skriveno značenje osim Alaha i onih koji su dobro u
znanost upućeni. U Suri 3, Imranova porodica, Ali Imran, stoji zapisano:
" On tebi objavljuje Knjigu, u njoj su ajeti jasni, oni su glavnina Knjige, a
drugi su manje jasni. Oni čija su srca pokvarena - željni smutnje i svog
tumačenja - slijede one sto su manje jasni. A tumačenje njihovo zna
samo Alah i oni koji su dobro u nauku upućeni govore: "Mi vjerujemo u
njih, sve je od Gospodara našega" - A samo razumom obdareni
shvaćaju."

Najviša Zilja jest Alah. Alah, kako je on izražen u Kuranu, jest jedna
sebidovoljna, sveobuhvatna i apsolutna stvarnost. On je prvi i
posljednji, vidi a nevidljiv jest. Filozofskim rječnikom rečeno: on je
transcedentan - kao konačna bića mi Ga u Njegovoj Punoj Slavi ne

369
možemo spoznati ili iskusiti, jer se može spoznati samo ono sto se
može iskusiti osjetima ili drugačije i ono sto je inherentno prirodi
mišljenja, ili je pak mišljenjem implicirano.

Nijedna vizija ne može ga obuhvatiti, on jest iznad svakog poimanja ili
kao sto stoji zapisano u Kuranu u Suri 2, Stoka, An-Anam, u Ajetu 103:
"Pogledi do Njega ne mogu dospjeti, a On do pogleda dopire; On je
milostiv i upućen u sve." On je transcedentan i zbog toga je izvan
ograničenja vremenom, prostorom i osjetnim sadržajem. On je bio
prije vremena, prostora i svijeta osjeta. Imanentan je Dusama, anfus,i
prostornovremenskom redu, afaq. O egzaktnoj naravi Alaha ne
možemo znati ništa. Međutim, da bismo mogli pojmiti barem donekle
bit, supstanciju Njegovu, On koristi sličnosti iz našeg svakodnevnog
iskustva. Kako prepoznati milostivog i samilosnog Alaha, kako
prepoznati tu sebidovoljnu, sveobuhvatnu i apsolutnu stvarnost, tu
supstanciju, tu esenciju svega što jest. U Suri 30 Bizantinci, Ar-Rum, u
ajetu 28 stoji zapisano: "On vam kao primjer navodi vas same: da li su
oni koji su u posjedu vašem izjednačeni s vama u onome sto vam Mi
dajemo, pa ste u tome isti, i da li ih se bojite kao sto se vi jedni drugih
bojite?- Eto, tako Mi, podrobno, izlažemo dokaze Našim ljudima koji
razmišljaju. "

Alah je "svjetlost neba i zemlje". Metafora njegove svjetlosti je niša u
zidu gdje je svjetiljka. U Suri 24 Svjetlost, An-Nur , u Ajetu 35 stoji
zapisano : "Alah je izvor svjetlosti nebesa i Zemlje. Primjer svjetlosti
Njegove je udubina u zidu u kojoj je svjetiljka, svjetiljka je u kandilju, a
kandilj je kao zvijezda blistava koja se užiže blagoslovljenim drvetom
maslinovim, i istočnim i zapadnim, čije ulje gotovo da sija kad ga vatra
ne dotakne; sama svjetlost nad svjetlošću! Alah vodi ka svjetlosti svojoj
onoga koga On hoće. Alah navodi primjere ljudima, Alah sve dobro
zna. "

Da bismo ih mogli razumjeti ,On Objavom opisuje svoje atribute
uspoređujući ih s onim sto je najveličanstvenije na nebu i na Zemlji. U
Suri 30 Bizantinci, u Ajetu 27 stoji zapisano: "On je taj koji iz ničega
stvara i On ce to ponovo učiniti, to je Njemu lako; On je uzvišen i na

370
nebesima i na Zemlji; On je silan i mudar. " Alah Objavom opisuje svoje
atribute uspoređujući ih sa onim sto je u našem vlastitom iskustvu, sto
su naši najviši ideali. Ovih atributa jest mnogo i oni su označeni
Njegovim imenima. U Suri 59, Progonstvo, Al-Hasr, u Ajetu 24 stoji
zapisano: "On je Alah, Tvorac, Onaj koji iz ničega Stvara, Onaj koji
svemu daje oblik, On ima najljepša imena. Njega hvale oni na
nebesima i na Zemlji, on je Silni i Mudri. " Ti se atributi mogu svesti na
nekoliko bitnih i ja moram ovdje reći da sam ja već obrađivao ove
atribute u ovim nasim predavanima, i ti su atributi : život, vječnost,
jedinstvo, moć, istina, ljepota, pravičnost , ljubav i dobrota. U
usporedbi sa Božjom esencijom, atributi su samo simboli, ono čemu se
mi možemo samo približavati, to su naši ljudski ideali. I iako su to znaci
i simboli oni nisu proizvoljni; Alah ih je u nas same usadio, on ih je sam
usadio u naše biće. Stoga oni moraju, u izvjesnom smislu, biti istinskom
reprezentacijom Božanske biti.

Kakav je odnos Alaha i Svijeta? Alah je svemoguć. Njemu pripada
početak svega. On je Tvorac koji je započeo beskonačni proces
stvaranja. Na početku je stvorio nebo i Zemlju povezujući ih zajedno
kao jedinstvo maglovite supstancije- " zatim se nebeskim visinama
uputio dok je nebo još maglina bilo", Sura 41, Objašnjenje, Ajet 11, a
potom ih je razdvojio. Ja ne mogu a da ovdje ne kažem da ovi navodi iz
Kurana o početku stvaranja neba i Zemlje na način da ih je Alah prvo
povezao zajedno kao jedinstvo dima ili maglovite supstancije pa ih
onda kasnije razdvojio, dakle, da ovi navodi neobično upućuju na
Kantovu teoriju neba i da je ovdje možda na djelu jedna anticipacija
Kant-Laplaceove nebularne hipoteze.
Nebo i zemlja kao odvojena bića stvoreni su za 6 dana ili kroz 6 velikih
epoha evolucije. Shvaćeni kao slijed, Božanski dan označava vrlo dug
period od tisuću godina našeg računanja ili čak 50 000 godina. Ako se
ne shvate kao slijed događaja, Njegove odluke izvršene su u tren oka:
"i naređenje naše je samo jedna riječ, sve bude u tren oka" ( 54,50) ili
čak brze: "Alah zna tajne nebesa i Zemlje! A smak svijeta ćce u tren oka
doći ili još brze, jer je Alah, uistinu, svemoćan" ( Sura 16, Pčele, Ajet
77).

371
Alah razapinje noć kao veo nad danom da jedno smjenjuje drugo u
brzome slijedu. On je stvorio Sunce, Mjesec i Zvijezde, a svi se ravnaju
po zakonima koje je On odredio. Svako živo biće na nebu i zemlji
svojevoljno se podčinjava njegovim zakonima. Sunce se kreće svojom
putanjom određeno vrijeme, a tako isto i Mjesec. Rast od sjemena do
biljke koja donosi cvjetove i plodove, sazviježđa na nebu, smjena dana
i noći, to i sve druge stvari pokazuju Alahovu proporciju, mjeru, red i
zakon.

Pogledajmo sada kako su Alahovi red, mjera i zakon izraženi u Kuranu:

"On je Sunce izvorom svjetlosti učinio, a Mjesec sjajnim i položaje mu
odredio da biste znali broj godina i računanje. " ( 10 Junus,5).

"(On je) onaj kome pripada vlast na nebesima i na Zemlji, koji nema
dijete, koji u vlasti nema ortaka i koji je sve stvorio i kako treba
uredio!" ( 25 Al Furkan, 2)

"i noć im je dokaz: Mi uklanjamo dnevnu svjetlost i oni ostaju u mraku.
I Sunce se kreće do svoje određene granice, to je odredba silnog i
sveznajućeg. I Mjesecu smo odredili položaj; i on se uvijek ponovo
kreče kao stari savijeni palmin prut. Nit' Sunce može Mjesec dostići,
nit' nož dan preteži, svi oni u Svemiru plove". ( 36 Jasin, 37-40)

"Mi sve sa mjerom stvaramo" ( 54 Mjesec, 49)
"Od kapi sjemena ga stvori i za ono sto je dobro za njega pripremi" ( 80
Abasa, 19).

Alah je taj koji je Tvorac, Stvaralac, Slobodna Tvoračka Zbilja koja
razvija i vrača sve forme, on je taj koji šalje oblake iz neba u pravoj
mjeri da natopi tlo, on daje život mrtvoj zemlji, a potom je opet
isušuje. Alah je Gospodar Zore i svih staza uspinjanja. On je prostro
zemlju poput čilima, šalje kišu iz neba u pravoj mjeri da je ozivi
plodom, zrnjevljem i biljkama, stvorio je parove zvijezda odvojivši
jedne od drugih. Alah daje nebeskom svodu njegov red i savršenstvo,
noći njenu tamu i raskoš, siri po zemlji njezinu vlagu; on daje parnjake i

372
planine, izvore, rijeke i mora, bisere i korale, Sunce i Sjenu, vjetar i
kišu, noć i dan.

Alah daje život mrtvoj zemlji i gasi žed svojim stvorenjima i čini da
drveće izraste u bašte pune ljepote i užitka. Alahu pripadaju područja
neba i zemlje i svega sto je između njih. Njemu pripada Istok i Zapad i
kamo god da se okreneš on je prisutan; ne savlađuje ga san, ne spava,
ne osjeća umor čuvajući i štiteći svoja stvorenja. I konačno, on daje
život i smrt nad svim stvarima.

Alah je stvorio svijet sa ciljem, sa svrhom do određenog vremena i
prema planu i to je jedna velika tajna za čovjeka. To je u Kuranu
izraženo riječima: "I nevjernici počeše smišljati spletke, ali ih je Alah
otklonio, jer on to umije najbolje"( 3 Ali Imran, 54) Ovo "spletke" može
se prevesti i kao" plan " pa kao da se hoće reći da upravo Alah najbolje
planira. Jer Alah je taj koji određuje zakone i sve sa mjerom određuje i
nadahnjuje. Svijet nije bez nakane i cilja, svijet je svrhovit i u ovoj
univerzalnoj teleologiji niti čovjek nije izuzetak. Svatko ima cilj, "svatko
se okreče prema svojoj Kibli " (2 Krava,148), a ta Kibla, taj cilj jest Alah
sam: "i da ces se Gospodaru tvome ponovo vratiti. " ( Sura 53 Zvijezda,
Ajet 42).

Hvala!

22. 11. 2001.

373
374
Suvremene kosmološke teorije i Kuranski tekst

Ja, dragi slušaoci, ovo predavanje posvećujem mom dragom Ezri
sjećajući se onih krasnih noći koje smo proveli zajedno osmatrajući
noćno nebo nad Mitchamom

Kako je postao nas Svijet?- to je pitanje kojim se Čovjek bavi od
davnine. Danas egzistira, s obzirom na ovo pitanje, nekoliko važnih
teorija od kojih su neke značajne a neke su posve neproduktivne.
Međutim, nitko još ne može dati potpun odgovor na naše pitanje kako
je postao nas Svijet i znanstvene intencije moraju biti skromne ako u
znanosti kanimo iznalaziti nove putove.

Kada govorimo o Kuranu s obzirom na kosmološka pitanja onda ja
moram reći da se Kuran bavi istim ili sličnim pitanjima. Naravnom
Kuran je knjiga koja je objavljena posljednjem Vjerovjesniku
Muhamedu i za muslimane ona je glavnom svetom knjigom ali je to,
također, i knjiga koja je anticipirala neke veoma značajne teorije o
postanku Kosmosa. Zato ja kažem: "Kuran je zaista čast i tebi i narodu
tvome" kao sto pise u Suri 43, Ukras, Az-Zuhruf, Ajet 44. Međutim kao
bitno vjerska knjiga Kuran svagda izlaze upravo ono bitno mišljenje o
Alahu koji je Tvorac i koji je započeo beskonačni proces stvaranja u
Kosmosu.

Alah, koji je živi i vječni, onaj koji daje i daruje život i smrt, dao je i
darovao život ovom Svijetu : "i On je Taj koji je nebesa i Zemlju mudro
stvorio: čim on za nešto rekne Budi - ono biva; riječ Njegova je Istina;
samo će on imati vlast na Dan kada se u rog duhne; On zna nevidljivi i
vidljivi svijet i On je Mudar i Sveznajući. " ( Sura 6, Stoka, Al-Anam, Ajet
73). Ili kao sto stoji zapisano u Suri 44 Ad-Duhan, Ajet 38 i 39 : "Mi
nismo stvorili nebesa i Zemlju i ono sto je između njih da bismo se
igrali. Mi smo ih stvorili sa ciljem, ali većina ovih ne zna. "

Danas se općenito vjeruje medu znanstvenicima i astronomima da je
nas Kosmos, prostor, vrijeme i materija, da su oni nastali u Big Bangu ili
u procesu Velikog Praska, u procesu između 15 do 20 milijardi godina.

375
Znanstvenici su danas spremni prihvatiti ovu teoriju. Međutim, ono što
mi ne znamo jest, naravno, odgovor na pitanje kako i zašto se ovaj
proces Velikog Praska dogodio. Ponekad se čini da je prihvaćanje ove
teorije zauzimanje jedne nejasne pozicije, ali mi ne možemo a da ne
uzmemo u obzir mišljenje većine znanstvenika i astronoma koji
prihvaćaju ovu teoriju makar i sa izvjesnom skepsom. Jer glavni
problem jest upravo iznaći neku novu vrstu zadovoljavajuće teorije ili
neku bolju alternativu.

Međutim prvu anticipaciju ove teorije, koliko je meni poznato, imamo
upravo u Kuranu i za naše istraživanje ovdje je važna Sura 42,
Dogovaranje, As- Sura:

"Ha-mim, Ajin sin kaf, Eto tako Alah silni i mudri objavljuje tebi kao i
onima prije tebe. Njegovo je ono sto je ne nebesima i ono sto je na
Zemlji i On je svevišnji, Veličanstveni!

Gotovo da se nebesa raspadnu jedna iznad drugih.
A meleki veličaju i hvale Gospodara svoga i mole oprost za one koji su
na Zemlji. Alah je zaista taj koji prašta i koji je milostiv. " (42, 1-5)

I s obzirom na teoriju o Velikom Sažimanju Kosmosa u njegove
posljednje tri minute, kakvu teoriju je u najnovije vrijeme dao na
primjer Paul Davis iz Adelaidea, ja ću ovdje pored vise navoda u
Kuranu navesti samo Ajet 21 iz Sure 21 Vjerovjesnici, Al-Anbija:

"Onog dana kad smotamo nebesa kao sto se smota list papira za
pisanje. Onako kako smo prvi put iz ništa stvorili, tako ćemo ponovo iz
ništa stvoriti- to je obećanje Naše, Mi smo doista kadri to učiniti."

Mi danas znamo da su galaksije formirane u dugom kosmičkom
procesu i da su zvijezde nastajale u tim galaksijama. Starost našeg
Sunca procjenjuje se na otprilike 5 milijardi godina i stoga možemo reći
da to nije "prva generacija" zvijezda. Nema nikakve sumnje da je
planeta Zemlja mlada od Sunca i doista možemo fiksirati njenu starost
prilično precizno na otprilike 4,5 milijardi godina metodom

376
radioaktivnog sata. Rezultati radioaktivnog datiranja može danas
izgledati definitivan. Neke su stijene Zemlje stare 4,5 milijardi godina i
možemo se vratiti unazad upravo toliko zahvaljujući fizikalnim
mjerenjima. Međutim, prije samo nekoliko decenija ove su fizikalne
ideje bile posve izvan našeg domašaja.

Na primjer, Lord Kelvin, veliki fizičar Engleske viktorijanskog doba,
procjenjivao je starost naše planete na svega 10 milijuna godina. On je
razmišljao koliko dugo je Zemlja sa sadašnjom temperaturom ako je na
početku stvaranja bila topla kao naše Sunce. Danas, dakle, s potpunom
vjerojatnošću možemo tvrditi da je planeta Zemlja stara 4,570 milijardi
godina i da smo ovim podatkom prilično blizu punoj istini. Nama se,
doduše, ovaj raspon može činiti velikim, ali naši povijesni periodi samo
su vrlo male sekvencije na velikoj vremenskoj skali Univerzuma.

Prvu znanstvenu teoriju o postanku našeg planetarnog sistema dao je
1796 godine Piere Simon de Laplace koju danas poznajemo pod
imenom Nebularna hipoteza. U izvjesnom smislu Laplace je uobličio
već od ranije postavljene ideje njemačkog filozofa Imanuela Kanta i to
iz njegova rada TEORIJA NEBA iz 1755 godine ali su sada te ideje dobile
na fizikalnoj konkretnosti i jasnoći. Međutim, prvu anticipaciju ove
teorije nalazimo upravo u Kuranu i ja ću ovom prilikom upozoriti na
navod u Kuranu iz Sure 41 Objašnjenje, Fusilat, Ajet 9do 12:

"Reći zar zaista nećete da vjerujete u Onoga koji je u dva vremenska
razdoblja Zemlju stvorio- i još Mu druge ravnim smatrate? To je
gospodar svjetova, on je nepomična brda po njoj stvorio i
blagoslovljenom je učinio i proizvode njezine na njoj odredio, sve to u
četri vremenska razdoblja - ovo je objašnjenje za one koji pitaju, zatim
se nebeskim visinama uputio dok je nebo još maglina bilo, pa njemu i
Zemlji rekao: Pojavite se milom ili silom - Pojavljujemo se drage volje
odgovorili su , pa ih u dva vremenska razdoblja, kao sedam nebesa
stvorio i odredio sto će se u svakom nebu nalaziti. A nebo najbliže
sjajnim zvijezdama smo ukrasili i nad njima Mi bdijemo. To je odredba
Silnog i Sveznajućeg. "

377
Laplace je stoljećima kasnije otpočeo sa slikom da je veliki plinoviti
oblak oblika velikog diska u sporoj rotaciji. Ovaj je disk radio, on je
djelovao unutar općeg evolucionog kretanja dokončavajući svoje
kretanje sa centralnim Suncem, planetima i njihovim satelitima.
Laplace je pretpostavljao da se žarki disperzivni plinoviti oblak sažimao
u Kosmosu i da je vrijeme obrtanja raslo dok centrifugalna sila na
rubovima nije postala jednaka gravitacionom privlačenju. U tom
stanju, prsten kosmičkog materijala koncentrirao se oko glavne mase i
postupno kondenzirao u planete. Taj se proces dalje nastavljao i
sljedeći korak bilo je stvaranje druge planete; proces se ponavljao
iznova dok konačno nije nastalo centralno tijelo, Sunce. Najudaljenije
planete ujedno su i najstarije a Merkur, planeta najbliža Suncu,
najmlađi je član Sunčeve porodice.

Na prvi pogled, Nebularna hipoteza izgledala je prilično jednostavna i
bila je ona općenito prihvaćena za mnogo godina dok naposljetku nije
iskazala neke slabosti kada se ta teorija promatra sa cisto
matematičkog stajališta. Disperzivni materijal tijekom vremena,
smanjujući se, ne može formirati odvojene prstenove. Čak i da može ti
prstenovi, smatra se, ne mogu se kondenzirati u planete. Druga
poteškoća sastoji se u tome da mi vjerujemo da taj promordijalni oblak
ima inerciju. U tom slučaju orbite planeta imaju mjesto na Sunčevom
ekvatoru, ali to nije slučaj - orbita Zemlje na primjer u otklonu je od
ekvatorijalnog mjesta u odnosu na Sunce za punih 7 stupnjeva, a orbita
Merkura je u odnosu na nasu za slijedećih sedam stupnjeva.

Međutim, također postoje i druge poteškoće ozbiljnije naravi. Ako
gledamo neko tijelo koje se okreče oko drugog i zamislimo li zajedno
njihovu masu, njihovu udaljenost i njihovo kretanje, dolazimo do onog
sto nam je danas poznato kao kutni moment. To je fundamentalni
princip da kutni moment može biti transferiran ali nikada uništen.
Prema Kant-Laplaceovoj teoriji svi kutni momenti u zavisnosti su od
Sunca, a to znaci da planete moraju izvorno biti sadržane u plinovitom
oblaku. Danas znamo, kutni moment u našem Sunčevom sistemu jest u
četri gigantske planete: Jupiteru, Saturnu, Uranu i Neptunu ali prema
Nebularnoj hipotezi mi možemo očekivati da pronađemo kutni

378
moment koncentriran u našem Suncu. To može značiti da Sunce može
rotirati prilično brzo. Međutim, Sunce rotira sporo i treba preko 25
zemaljskih dana za jedan puni obrtaj. Iako je Sunce 745 puta masivnije
od svih planeta uzetih zajedno ono ima samo 0. 5 posto kutni moment
cjelokupnog Sunčevog sistema.

Krajem 19 stoljeća matematičari i astronomi inaugurirali su Nebularnu
hipotezu sa mnogo žestokih napadaja tako da je ova teorija izgledala
kao jedna znanstvena građevina pogodna kritici. Sljedeća značajna
teorija uzela je u obzir oboje: Sunce i kretajuću zvijezdu. Prvu od tih
tidal teorija promovirali su Amerikanci Chamberlin i Moulton 1900
godine. Kosmos i kosmički prostor vrlo su rijetko naseljeni. To znaci da
sraz ili bliski susret između dvije zvijezde mora biti zaista vrlo rijedak
kosmicki događaj barem u ovom dijelu naše galaksije. Istovremeno
bliski susret zvijezda ne može biti izvan određenih pravila.

Prema Chamberlin-Moultonovoj teoriji zvijezda je prolazila blizu Sunca
i tada su stale vladati velike gravitacione interakcijske sile. Materija
privucena Suncem rezidualno je oblikovala oblak nakon sto je ta
supstancija regresivno ostala na distanci. Materijal iz oblaka počeo se
kondenzirati u mala nebeska tijela ili "planetozimale"; oni su se
postupno kombinirali u veća nebeska tijela i konačan rezultat jest nas
Sunčev sistem kakvog danas poznajemo. Jedan planetozimal imao je
veći dijametar i svojom vlastitom gravitacionom silom postao je
dovoljno jak da prikupi dodatni materijal rastući tako prilično brzo. Na
nesreću po samu ovu teoriju ona je pretpostavljala da ovaj proces
mora teci pod izvjesnim uvjetima, da planetozimal ne može na početku
postati dovoljno masivan za proces prikupljanja materijala. Visoka
temperatura materijala koji je odvučen od Sunca morala je napraviti
disperzivni plinoviti oblak mnogo prije nego sto se ta supstancija
počela kondenzirati.

Sir James Jeans je prepoznao ovu poteškoću i radio je na tome da
modificira tidal teoriju na način da se planete kondenziraju u cigari
nalik oblik koji je nastao prolaskom zvijezde u blizini našeg Sunca.
James Jeans je tako pretpostavio da su najveće planete, Jupiter i

379
Saturn, u sredini našeg Sunčevog sistema, dok manje planete oblikuju
rubene dijelove cigare na krajevima. Neka vrsta sličnog procesa
dogodila se i sa satelitskim porodicama velikih planeta.

U pokušaju da unaprijedi ovu teoriju Harold Jeffreys je sugerirao da je
strana zvijezda zapravo bila žrtva koja je potom eksplodirala. Ideja nije
bila nova i ova teorija je i danas na djelu kao i razne druge kolizione
teorije no činjenica je da mi još uvijek nemamo odgovor na pitanje o
postanku našeg Sunčevog sistema.

Sunčevi ili pak zvjezdani parovi prilično su dobro zastupljeni u našoj
galaksiji. Zovu se binarni sistemi i ima ih različitih vrsta. Spomenuo bih
ovdje tako slučaj binarnog sustava Mizar u sazviježđu Velikog
Medvjeda; Altar je druga zvijezda ovog sustava. Sirius, prividno najveća
zvijezda na noćnom nebu, također ima binarnog partnera. Možemo li
dakle pretpostaviti da je naše Sunce bilo jedna komponenta binarnog
sustava? Russell je u to vjerovao sve dok na scenu nisu stupile
kolizione sile i tako se onda od fragmenata oblikovao nas planetarni
sustav. Lyttleton je smatrao da je strana zvijezda bila dio binarnog
sustava, a destrukcijom nastao materijal potreban za formiranje
planeta, formirao je planete u dugom procesu. Fred Hoyle je pak držao
da je Sunčev partner vremenom eksplodirao kao supernova izbacujući
mnogo materijala od kojeg se kasnije mogao formirati planetarni
sustav.

Bez obzira na svu raznolikost ovih stajališta danas je malo dokaza koji
bi vjerodostojno potkrijepili ove hipoteze. Danas se ipak mnogo vise
pažnje poklanja teoriji Gerarda Kuipera koji igra važnu ulogu u
istraživanjima prvih početaka nastanka planetarnog sistema u
kosmičkom prostoru. Kuiper drži solarni sistem degeneracijom
binarnog sustava u kojem se masa nije kondenzirala u jednostavno
nebesko tijelo nego se ekstenzivno protegnula u prostoru tako da je
nastao rezultat jedna zvijezda okružena velikim brojem kondenziranih
tijela ili protoplaneta.

380
Cjelokupna masa protoplaneta može se računati na oko 1/10 mase
Sunca. Jednom formirani protoplaneti dobivaju formu planeta kakve
danas znamo odvlačeći ostali materijal i ostavljajući ostatak solarnog
oblaka duboko dalje u kosmos.

Na žalost, danas ne poznajemo dovoljno dobre razloge za vjerovanje
da je Sunce ikada bilo dio binarnog sustava, degeneriranog ili nekog
drugog. Stoga je prirodno da se danas znanstvenici i astronomi nanovo
vračaju originalnoj Nebularnoj hipotezi Laplacea i Kanta. Naravno ove
su nove teorije vrlo diferencirane u detaljima ali one ne involviraju
stranu zvijezdu ili hipotetičke binarne sustave.
Naša galaksija ima spiralan oblik i to nije neobično jer su spiralne
galaksije vrlo cesto visoko zastupljene u našem kosmosu. Složeno
kretanje pod pritiscima pojavljuje se kao uzrok takvom obliku. Mi
živimo u regionu koje je izloženo djelovanju tih pritisaka u kojem
djelovanje gravitacionih sila uzrokuje kondenziranje oblaka materijala
koji se oblikuje, onda, u vece fragmente. Naše Sunce bilo je jedan
takav fragment- početno ne kao zvijezda već kao lećasti oblak ili
nebula koja će kasnije postati masa sadašnjeg Sunca i ciji je promjer
bio veći od orbite današnjeg Neptuna. Temperature su rasle na
nekoliko desetina tisuća stupnjeva i lećasti oblak počinje da se razdvaja
na dva dijela: na unutrašnje "protosunce" mnogo veće i mnogo većeg
opsega. Eventualno je temperatura rasla u centru do visokih raspona i
to je bilo dovoljno da se pokrenu snažni nuklearni procesi.

Protosunce je počelo sijati i počinje bivati pravom zvijezdom. Vrijeme
potrebno da plinoviti oblak postane zvijezdom mjeri se danas na
stotine milijuna godina. Međutim, sto se događa sa ostatkom
prvobitnog oblaka? Ostatak materijala formirao je planete i novi mali
svjetleći nebeski objekti počinju formirati "protoplanete". Kada su
postale dovoljno masivne privukle su ostatak materijala. U blizini
Sunca ,gdje su temperature bile visoke, laki materijali su isparili i to je
razlog zašto su unutrašnje planete uglavnom stjenovite. Međutim
tamo gdje su temperature bile manje ti elementi nisu isparili već su se
kondenzirali u centru formirajući četri gigantske planete.

381
Naravno, ovo je samo jedna jednostavna interpretacija događaja koji
su se dogodili, ili bolje, sto znanstvenici misle da se dogodilo. Činjenica
da se solarna nebula razvila iz lećastog oblaka objašnjava zašto se
planete kreču prema istom planu; mi možemo, zato, objasniti razloge
zašto su unutrašnje planete tako različite od gigantskih planeta i zašto
je distribucija kutnog momenta takva kakva jest. Mi također tako
možemo objasniti mnoge događaje koji su povezani sa kometama koje
su vjerojatno vrlo stare i vrlo jednostavno ispuštene iz glavnog pravca
formacije.

I konačno ja moram reći da postoji jedan vrlo važan rezultat u ovim
pitanjima o postanku našeg Sunčevog sistema. Ako bi putujuća
zvijezda bila involvirana u formiranje planetarnog sistema, nas Sunčani
sistem bio bi vrlo rijedak u kosmosu; zvijezde su pravilno raspoređene
na svojim mjestima u Univerzumu tako da je zvjezdani događaj
iznimno rijedak. Ali ako su planete producirane iz solarne nebule to
ima razloga za pretpostavku da su slični sistemi nešto obično i često u
kosmosu.

A to su upravo one intencije koje su izražene u Kuranu riječima: "Alah
je nebesa i zemlju i ono sto je između njih u šest vremenskih razdoblja
stvorio, a onda Svemirom zagospodario. . .

On upravlja svima, od neba do zemlje, a onda se sve Njemu vraća u
danu. . . " (Sura 30, Padanje ničiće, Ajet 4 i 5),

i s obzirom na predmet kojim sam se ja danas ovdje nakratko bavio:

"zatim se nebeskim visinama uputio dok je nebo jos maglina bilo. . . "
(41, 11)

Hvala!
29. 11. 2001.

382
383
384
Duša i spoznaja u Kuranskom zapisu

Ja bih htio reći da ovo predavanje pod naslovom "Duša i spoznaja u
kuranskom zapisu" ja posvećujem u spomen na rahmetli Šefiku Zolović

Alah je stvorio čovjekov duh ni iz čega. Ili kao što pise u Suri 19 ,
Merjema, Ajet 67: "A zar se čovjek ne sjeća da smo ga još prije stvorili,
a da nije bio ništa. " Alah je stvorio čovječanstvo iz jedne duše. Alah je
čovjeku stvorio družicu od iste vrste i od toga para proizveo je ljude i
žene u velikom broju. U Suri 4, žene, u Ajetu 1 stoji zapisano: "O ljudi,
bojte se Gospodara svoga, koji vas od jednog čovjeka stvara, a od
njega je i drugu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge muškarce i žene
rasijao. "

Čovjek je stvoren za određeno vrijeme i sudbina mu je da bude Božjim
namjesnikom na Zemlji. To piše u Suri 2, Krava, Ajet 30: " Zar će ti
namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv prolijevati?" Čovjek
je najviši od svega stvorenog jer ga je Alah stvorio u najljepšem obliku.
Čovjek je rođen sa božanskom dušom koja mu je udahnuta ili kao sto
pise u Suri 38, Ajet: "pa kad mu savršeni oblik dam i život u nj
udahnem, vi mu se poklonite".

Ljudsko savršenstvo sastoji se u tome sto je čovjek obojen božanskom
bojom : "Alah je nas uputio, zar ima ljepše upute od Alahove". ( 2, 138)
i to se savršenstvo sastoji u potpunom dovršenju i asimilaciji božanskih
atributa, jer Alah ne želi ništa do savršenstvo Svega Svjetla: "Oni žele
da ustima svojim utrnu Alahovo svjetlo, a Alah želi da vidljivim učini
svjetlo svoje, makar ne bilo po volji nevjernicima" ( Sura 9 ,
Pokajanje, Ajet 32).

On želi savršenstvo Svega Svjetla i savršenstvo božanskih atributa u
čovjeku. Jedini cilj čovjeka je, stoga, postepeno postignuće svih
božanskih atributa - svih bitnih istinskih vrijednosti. Alah okružuje i
ćuva čovječanstvo. On je svagda u blizini čovjeka: "Ja sam sigurno
blizu- odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. " (2, Krava, 186) i on
mu je bliži od njegove vratne žile: "Jer Mi smo njemu bliži od vratne

385
žile kucavice" ( 50, Kaf,16). Alah je sa čovjekom gdjegod čovjek bio i
vidi sve sto čovjek čini. Kamogod se okrenuo Alah je prisutan, on čuje
molbu svoga molioca, gdjegod Ga dozvao.

Čovjekova duša božanskog je porijekla: "i kad mu dam lik i u nj
udahnem dušu, vi mu se poklonite". ( 15, 29) i njene spoznaje
neizmjerne su misterije božanstva. Svjesno sopstvo ima, prema
Kuranu, tri stupnja. Na prvom stupnju je impulzivna duša ili um , nafs
ammara, koju čovjek dijeli sa životinjama, na drugom stupnju je
svjesna ili moralno svjesna duša, nafs lawwama, koja se bori između
dobra i zla kajući se za počinjeno zlo. Na trećem stupnju je duša
savršeno u skladu s Božjom voljom, duša u miru, nafs mutmaina:

"i kunem se dušom koja sebe kori"( 75,2) ili
"ta duša je sklona zlu , osim one kojoj se Gospodar moj smiluje"
(12,53) ili
"A ti, o dušo smirena". ( Sura 89, Zora, Ajet 27)
Samo je čovjeku dana sposobnost razlučivanja stvari i to je znanje koje
čak niti Anđeli ne posjeduju. Ljudi koji su nadareni mudrošću,
nagrađeni su velikim dobrom: " On daruje znanje onome kome hoće, a
onaj kome je znanje darovano - darovan je blagom neizmjernim. A
shvatiti mogu samo oni koji su razumom obdareni . " ( 2, Krava, 269)
Razumijevanje uvećava čovjekovo dostojanstvo. Oni koji ne koriste
svoju dušu u svrhu spoznaje svijeta nalik su stadu koza, gluhi su i
slijepi, ništa bolji od najnižih životinja: "Najgora bića kod Alaha su oni
koji su gluhi i nijemi, koji neće da shvaćaju." (8, Plijen, 22)

Ideja duše je da spozna sto jest, a sto nije Istina. Kao ideja ili temeljna
vrijednost za čovjeka, mudrost znaci spoznaju činjenica, ideja i
vrijednosti.

Postoje tri stupnja spoznaje u uspinjanju na skali izvjesnosti i to su:
spoznaja zaključivanjem, spoznaja percepcijom ili prenesena
percepcijom ili opažanjem i spoznaja osobnim iskustvom ili intuicijom.
I to je u Kuranu izraženo riječima o "pouzdanom" znanju, "očiglednom"
znanju kao na primjer u Suri 102, Ajet 5 i 7 i u stavu: "a on je, doista,

386
sama istina" kako stoji zapisano u Suri 69, Ajet 51. Isto tako postoje i tri
vrste grešaka: greške umovanja, greške promatranja i greške intuicije.

Prvi tip spoznaje zavisi ili od istinitosti njene pretpostavke, kao u
dedukciji, ili je pak spoznaja samo moguća, kao u indukciji. Egzistira
veća sigurnost u našoj spoznaji koja je utemeljena na zbiljskom
iskustvu kao sto su to promatranje ili eksperiment.

Drugi tip spoznaje jest ili znanstvena spoznaja utemeljena na iskustvu
ili povijesna spoznaja zasnovana na izvještajima i opisima zbiljskih
iskustava. Kako nisu svi izvještaji vjerodostojni treba posebnu pažnju
posvetiti prenosiocu. Ako je to čovjek sumnjiva karaktera, njegov
izvještaj treba brižljivo ispitati: "O vjernici, ako vam nekakav nepošten
čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekome
zlo ne učinite, pa da se zbog onoga sto ste učinili, pokajete. " (49,6)
Znanstvena spoznaja nastaje iz proučavanja prirodnih fenomena. Ovi
prirodni fenomeni Božji su znaci: "Stvaranje nebesa i zemlje, smjena
noći i dana, lađa koja morem plovi s korisnim tovarom za ljude, kiša
koju Alah pusta s neba pa tako u život vrača zemlju nakon mrtvila
njezima- po kojoj je rasijao svakojaka živa bića, promjena vjetrova,
oblaci koji između neba i zemlje lebde - doista su dokazi za one koji
imaju pameti. " (2, 164) Ovi prirodni fenomeni simboli su najviše zbilje
ili izrazi Istine kao što je ljudsko ponašanje izraz ljudskog duha i duše.

Prirodne zakone postavlja Alah i u njima nema promjene: "i ti nećeš
naći na odstupanje od zakona našeg" (17,77). Studij prirode, neba i
zemlje jest prosvjetljujući za ljude koji razumiju: " U stvaranju nebesa i
zemlje i u izmjeni noći i dana su, zaista, znamenja za razumom
obdarene. " (3, 190) Izmjene noći i dana omogućuju mjerenje
vremena. Ljudi mogu spoznati Božje puteve, zakone prirode
promatranjem svih promjenjivih stvari čudeći se kako su ti prirodni
fenomeni stvoreni. Onaj tko misli i razmišlja može spoznati Boga i
dostići sve sto je na nebu i na zemlji: noć i dan, Sunce, Mjesec i
Zvijezde.

387
Spoznaja fenomenalnog svijeta koju daju naši osjeti nije iluzija već
milost na kojoj moramo biti zahvalni: "Alah vas iz trbuha majki vaših
izvodi, vi ništa ne znate i daje vam sluh i vid i razum da biste bili
zahvalni. " (16,78)

Za čovjeka ništa manji značaj nema studij povijesti. Postoji mjera i
zakon u ljudskom društvu kao i u čitavom Kosmosu. Život svakog
naroda jest kao život tijela: kreće se u vremenu i prolazi kroz uspone i
padove, uspjehe i nazadovanja dok ne dođe do kraja. Za svaki narod
postoje povijesne lekcije naroda koji su živjeli u prošlosti. Stoga treba
studirati "Božje dane", velike periode povijesti, periode božanske
naklonosti i kazne, periode nacionalne slave i propasti. Iz priča o
prošlosti stiču se upute za ljude koji razumiju. Čak i grubi obrisi rasta i
pada naroda, velikih povijesnih događaja i njihovih posljedica daju
objektivne pouke za ljudsko ponašanje i opominjanje. Ja moram ovdje
reći da je u Kuranu toliki značaj pridat povijesti da 15 poglavlja Kurana
nosi naslove koji imaju povijesno obilježje.

Međutim, Alah ne objavljuje svoje znakove samo u iskustvu vanjskog
svijeta, afag, i u njihovim povijesnim momentima već također i kroz
unutrašnje iskustvo, anfus. Tako unutrašnje, osobno iskustvo jest treći
izvor spoznaje. Iskustvo iz ovog izvora daje najviši stupanj sigurnosti.
Božansko vodstvo dolazi Njegovim stvorenjima na prvom mjestu
upravo iz ovog izvora. Forme spoznaje koje dolaze iz ovog izvora
božanski su određeni pokret ili pokret određen prirodnim uzrocima
kao sto su nebo i zemlja, zatim tu je instinkt kao sto pčela gradi svoje
saće: "Gospodar tvoj je pčelu nadahnuo: Pravi sebi kuće u brdima i u
dubovima i u onome sto naprave ljudi. " (16,68), pa tu je forma
spoznaje intuicija ili spoznaja srcem: "a on Alahovom voljom tebi
stavlja na srce Kuran. " (2,97), pa tu je onda forma spoznaje inspiracija
kao u slučaju Mojsijeve majke kada je bacila svoje nejako dojenče u
rijeku i, konačno, posljednja forma spoznaje jest Objava kao u slučaju
svih pravih proroka, Božjih poslanika.

Hvala!

388
13. 12. 2001

389
390
Geometrijska optika medu Arapima

Od antičkih vremena do danas, od filozofije do kvantne fizike, ništa nije
toliko zaokupljalo pažnju znanstvenika kao pitanje prirode svjetlosti.
Kako razumjeti prirodu svjetlosti? - to pitanje je i danas aktualno i u
današnjem svijetu filozofi posežu za odgovorima prirodne znanosti
koja ima najveći udio u odgovorima na pitanje o porijeklu svjetlosti. Pri
tome, naravno, nezaobilaznim se nadaju takve znanstvene perspektive
kao sto su Newtonova "korpuskularna teorija svjetlosti", pa onda
Einsteinova "teorija relativnosti" ili Bohrov "kvantni skok".

Velika popularnost ovog pitanja u Europi, medu kontinentalnim
filozofima, vjerojatno zahvaljuje sporu dvije različite filozofije prirode i
to one Newtonove i one Goetheove. Danas se priznanja odaju i
jednom i drugom filozofu i najnovija istraživanja o prirodi svjetlosti kao
na primjer istraživanje Arthura Zajonca iz 1993 godine pod naslovom
THE ENTWINED HISTORY OF LIGHT AND MIND uzima u obzir obje ove
teorije, njihove glavne aktere kao i njihove sljedbenike. Međutim, ono
sto nedostaje ovim najnovijim istraživanjima o prirodi svjetlosti jest
upravo arapski doprinos našoj ukupnoj spoznaji i u ovim sljedećim
predavanjima ja ću pokušati približiti ovaj predmet i iznijeti na vidjelo
dana upravo taj kapitalni doprinos muslimana našim današnjim
spoznajama o prirodi svjetlosti.

Arapska optika naslanja se na helenističku optiku i ovdje možemo reći
da je arapska optika posudila od one helenističke njena pitanja, njene
koncepte, njene rezultate. Isto tako možemo reći da su muslimanski
učenjaci koji su radili na pitanjima optike slijedili školu Helenskih
autora kao sto su to bili Euklid, Hero, Ptolomej, Theon medu mnogim
ostalim. Međutim vrlo brzo nakon masivne transmisije grčkih tekstova
uslijedilo je novo pisanje i akumulacija novih rezultata. Bila su
potrebna dva stoljeća za pripremu ove istinske znanstvene revolucije
koja je markirala povijest optike jednom za svagda. Ovaj pokret
započeo je prvotno kao nastavljanje grčke tradicije, a onda se nastavio
kao izuzetna novost i originalnost i doista možemo reći da je optika,

391
sada kao samostalan sektor istraživanja, doživjela puni razvoj upravo
arapskim istraživanjima i to u rasponu od 9 do 16 stoljeća.

Optika se sada razlikovala od ostalih sektora istraživanja i
matematičkih studija u smislu da njen legalitet počiva upravo na tim
novim arapskim studijama koje su značile bitan korak dalje u njenom
razvoju.

Prvi arapski prijevodi grčkog teksta iz optike u 9 stoljeću i sredinom 9
stoljeća pojavljuje se u isto vrijeme kad i prva istraživanja iz optike i to
na arapskom jeziku. Ova simultanost prijevoda i istraživanja nije bila
samo privilegija optike. Ova se simultanost može vidjeti u slučaju svih
matematičkih disciplina. Prijevodi, nikada pasivni, predstavljali su
zapravo bitne sveze prema najzagonetnijim pitanjima znanstvenog
istraživanja.

Mi danas znamo da su prijevodi grčkog originala poduzeti tijekom prve
polovine 9 stoljeća. Tako su Ibn Luga i al-Kindi poznavali arapsku
verziju OPTIKE Euklida. Ovi prijevodi pokrivali su gotovo sve aspekte
helenske optike; geometrijske studije perspektive kao također i iluzije
koje su sa tim pitanjem povezane; katoptrike kao geometrijskih studija
refleksije vidljivih zraka na zrcalima; pa onda studije konvergentne
refleksije sunčanih zraka na zrcalima; atmosferske fenomene kao sto
su halo ili duga. Ovim geometrijskim subjektima nužno je dodati
također i arapske ekspozicije teorije vida koje su predstavljale
oftamološki rad liječnika kao i radove filozofa koji su se bavili pitanjima
refleksije u smislu teorija fizikalne optike kao sto je to na primjer bilo
pitanje boja.

Arapski prijevod Euklidove Optike i transmisija dijelova sadržaja
KATOPTIKE Pseudo-Euklida bio je razlog pojavi brojnih tekstova sa
različitim intencijama. Pored ove euklidske tradicije u 9 stoljeću još se
prevodi Hero iz Aleksandrije koji izgleda da je bio poznat relativno
rano, zatim katoptisti koji su se interesirali za zrcala kao i filozofi,
posebno Aristotel.

392
Jedna od prvih knjiga iz arapske optike pripisuje se Gusta Ibn Lugi i ova
knjiga tek je nedavno otkrivena. U njoj Gusta Ibn Luga navodi ime ove
znanosti određujući njen objekt u skladu sa njenim konceptom i
njenim statusom. Dva pojma definiraju ovu disciplinu kao: "znanost o
različitosti perspektiva" i kao "znanost zraka". Ova dva pojma također
se nalaze i kod al-Kindija.

Prvi pojam, pojam "perspektive" pojavljuje se u arapskom jeziku kao
manazir. Objekt ove znanosti nije drugo do studij različitosti
perspektiva i njihovih uzroka. Ovo istraživanje uzroka ohrabrilo je Ibn
Lugu i al-Kindija u pravcu eksplicitne kombinacije geometrije vida i
psihologije vida. Tako je status optike postao jasan kako je to opisao
Gusta Ibn Luga: "Najbolja demonstrativna znanost jest ona u kojoj
fizikalna znanost i geometrijska znanost participiraju zajednički, zato
sto iz fizikalne uzima senzornu percepciju a od geometrijske znanosti
demonstracije sa pomoću linija. Ja nisam našao ništa bolje nego kad
ove dvije discipline, ujedinjene, tvore prekrasan ili perfektan put u
znanost zraka, a najviše onih koje se reflektiraju u zrcalima. " Ovo
dakle znaci da Ibn Luga i al-Kindi nisu reducirali optiku. Posve
suprotno, nuzno je povezati geometriju i fiziku i ovaj se kurs
istraživanja razlikuje od Euklidova, a on je i doveo do novih perspektiva
kasnije, kao na primjer, do reformi koje je poduzeo Ibn al-Hajsam.

Doktrina vida Gusta Ibn Luge ima kako Euklidovo tako i Galenovo
porijeklo. Tako kod njega "vizuelna zraka dolazi kroz animalnu dusu",
al-ruh al-nafsanija. Ibn Luga je dakle preuzeo Galenove elemente koji
su bili oslobođeni nemoći Euklidove doktrine da potvrdi da je vizuelna
zraka jedan instrument oka, dok je ovdje, međutim, vid jedan kvalitet,
jedan akt same dušse.

Drugi vrlo značajan autor iz područja optike jest al-Kindi. Njegov rad
jest također preveden na latinski jezik i u latinskom prijevodu
pojavljuje se jedan od njegovih radova pod naslovom LIBER DE CAUSIS
DIVERSITATUM ASPECTUS [DE ASPECTIBUS]. Pored ovog rada
pojavljuje se još i drugi manji u kojima se bavi problemima i
fenomenima refrakcije ili problemom boja.

393
Prvi od tih kratkih pamfleta o problemu boja nosi naslov O NOSECEM
TIJELU PO SVOJOJ PRIRODI BOJA MEDU CETRI ELEMENTA I KOJE JE
UZROK BOJAMA OSTALIH. Ovo tijelo, prema al-Kindiju nije drugo do
"zemlja". U drugom radu al-Kindi se pita o "uzroku plave boje koju
netko može vidjeti u atmosferi u pravcu neba i za koju netko može
vjerovati da je boja neba".
Al-Kindi smatra da ova boja zapravo nije boja neba nego je mješavina
čudnovatosti neba i svjetlosti Sunca koje se reflektira na dijelove
zemlje u atmosferu.
Mislim da bi ovdje trebalo također, medu mnogima ostalim,
spomenuti i Ibn al-Hajsama koji, ako se uspoređuje sa grčkim i
arapskim matematičarima koji su mu prethodili, iskazuje originalan
razvoj: optički rad Ibn al-Hajsama zapravo iskazuje dva momenta:
ekstenzivnost i reformu. Nitko prije njega nije zašao u toliko mnogo
domena i njegovo istraživanje sakuplja zajedno nekoliko nezavisnih
tradicija: filozofsku, matematičku i medicinsku.

Naslovi njegovih knjiga najbolje ilustriraju širinu ovog spektra: O
SVJETLOSTI MJESECA, SVJETLOST ZVIJEZDA, HALO EFEKT I DUGA,
SFERICNA ZRCALA, PARABOLICKA ZRCALA, OBLIK EKLIPSE, FORMACIJA
SJENA, RASPRAVA O SVJETLOSTI kao također i njegov poznati rad
OPTIKA koji je preveden na latinski jezik u 12 stoljeću i koji je studiran i
komentiran na arapskom i latinskom sve do 17 stoljeća. U većini ovih
radova Ibn al-Hajsam je uznastojao oko programa reforme ove
discipline. Temeljni moment ove reforme poduzete prvi put u povijesti
optike bilo je učiniti jasnim distinkciju između uvjeta propagacije
svjetla i uvjeta viđenja objekata. Optika tako više nema ono značenje
koje je imala ranije gdje je ona bila geometrija percepcije. Ona je sada
sastavljena od dva dijela, od teorije vida i tu je također asocirana sa
psihologijom oka i psihologijom percepcije , i teorijom svjetlosti sa
svim svezama sa geometrijskom optikom i fizikalnom optikom .

Za nas je ovdje interesantno njegovo mišljenje da treba odbaciti
pravocrtnost svih varijanti doktrine vizuelne zrake. Fundamentalna
razlika izmedu Ibn al-Hajsama i filozofa kao na primjer njegovog

394
suvremenika Avicene, bila je u tome da Ibn al-Hajsam nije uzimao u
obzir forme percipirane okom kao "totalitete" koji zrače od vidljivog
objekta pod efektom svjetlosti, nego kao one reducibilne na njihove
elemente: iz svake točke vidljivog objekta zrače zrake prema oku. Ako
je ovdje riječ o tome da ovdje nema duše, onda oko nije ništa drugo do
jednostavan optički instrument. Cijeli ovaj problem zapravo se sastojao
u tome kako objasniti proces da oko zamjećuje vidljivi objekt uz pomoć
ovih zraka koje dolaze iz svake vidljive tocke.

Ja naravno, ne mogu ulaziti ovdje u sve probleme Ibn al-Hajsamove
optike, ali mogu reći da je njegov rad izvršio značajan uticaj na dalja
istraživanja medu muslimanima i da su efekti njegove reforme bili od
odlučujuceg značenja za budućnost arapskih istraživanja na području
optike.

Prvi doprinos u ovoj tradiciji koju je nosio Ibn al-Hajsam bio je
Perzijanac Kamal al-Din al-Farisi koji je roden 1267 a koji je umro 12
Januara 1319 godine. Al-Farisi je napisao REVIZIJU Optike Ibn al-
Hajsama, zapravo jedan objašnjavajući komentar koji je sadržavao
mnogo kritičkih opaski. Ovdje je nužno dodati da je nakon radova Ibn
al-Hajsama uslijedila jedna čitava masa rezultata i signifikantnih
pogleda koji su zapravo predstavljali komentare optičkih radova Ibn al-
Hajsama. O sirenju njegove OPTIKE i komentarima koji su tim
povodom nastajali svjedoče brojni manuskripti, datumi i mjesta gdje su
pronađeni.

Hvala!
31. 1. 2002.

395
396
Recepcija arapske optike na latinskom Zapadu

Jedna od najinteresantnijih i najsignifikantnijih pojava u povijesti rane
optike jest, sigurno, njeno kontinuirano prelaženje preko kulturnih i
lingvističkih granica. Važno je razumjeti taj razvoj i adaptaciju pored
prepoznatljivog identiteta optičkih pitanja i to od antičke Grčke do
početka 17 stoljeća na latinskom Zapadu. Ovaj kontinuitet posebno je
prepoznatljiv od Ibn al-Hajsama u 11 stoljeću do Johannesa Keplera u
17 stoljeću i važno je ovdje napomenuti da je optika i optička teorija
doživjela interesantan i veoma važan razvoj tijekom ovog perioda.

Prije prijevoda u 12 i 13 stoljeću latinski Zapad imao je pristup samo
prema nekim rudimentarnim pitanjima optike. U enciklopedijama
Plinija Starijeg iz prvog stoljeca, Solinusa iz 3 ili 4 stoljeća i Isidora od
Sevilje iz 7 stoljeća, mi možemo naći neke elementarne diskusije o
raznim optićkim fenomenima, ali se optićka teorija ovdje nalazi na
najelementarnijem i najrudimentarnijem nivou. Za diskusije koje su
filozofski značajne u tom periodu, postoje mnogi teološki radovi svetog
Augustina koji je raspravljao o svjetlu u pojmovima metafizike i u
neoplatoničkoj tradiciji objašnjavao postanak svijeta, odnos između
tijela i duše i korisnost spoznaje. Augustin je također raspravljao,
veoma originalno, o prirodi svjetlosti i procesu vizuelne percepcije.

Drugi izvor koji je bio dostupan od 4 stoljeća nadalje, ali čija se
vrijednost posebno istiće od 12 stoljeća, jest Platonov dijalog TIMEUS u
kojem Platon raspravlja o prirodi svjetlosti i o pitanjima kako se vidljivi
objekt pojavljuje u dusi čovjeka i kako se producira vizuelna percepcija.
Općenito možemo reći da je rana latinska optička literatura vrlo
jednostavna.
U tom ranom periodu ne postoji rasprava koja bi bila posvećena
optičkim pitanjima. Pitanja optike ovdje su vise dijelovi općeg znanja i
ona predstavljaju skroman prilog u fizikalnim, metafizičkim, teološkim i
enciklopedijskim radovima. Isto tako, mi ovdje nigdje ne možemo naći
rasprave koje bi matematički tretirale optička pitanja.

397
Ovdje se vise raspravljalo o prirodi svjetlosti i prirodi vizualne
percepcije nego o matematičkim pitanjima propagacije i perspektive.
Svjetlost je općenito bila viđena kao korporalni entitet, uglavnom
poistovjećen sa vatrom ili je pak vid bio shvaćen kao proces gdje
vizualna vatra putuje od oka do vidljivog objekta i natrag, i to je
uglavnom bilo sve sto je tada optikom bilo rečeno. Prijevodi u 12 i 13
stoljeću proizveli su dramatične promjene. Po prvi puta, sada, Zapadni
Kršćani imali su u posjedu mnoge rasprave koje su u cjelini bile
posvećene optičkim pitanjima. Mnogi od tih prijevoda nastali su medu
Muslimanima i imali su arapsko porijeklo. Drugi su bili grčke rasprave
koje su ugledale svjetlo dana na latinskom Zapadu gotovo isključivo
zahvaljujući arapskim prijevodima i arapskoj transmisiji.

Najranija prevedena rasprava koja je u cijelosti bila posvećena
optičkim pitanjima bila je rasprava pod latinskim imenom DE OCULIS
Hunajn Ibn Isakija koju je preveo na latinski Konstantin Afrikanac
krajem 11 stoljeća. Ovaj rad uzimao je u obzir Galenove stavove iz
anatomije i fiziologije oka i isto tako je bio obrana Galenove teorije
vida. Druge rasprave koje su dodirivale pitanja okularne anatomije i
fiziologije kao također i bolesti oka bile su PANTEGNI od al-Abbasa,
rada kojeg je preveo Konstantin i ponovo u 12 stoljeću Stefan iz
Antioha, rad Ibn Ruzda Averroesa LIBER CANONIS, rad al-Razija LIBER
AD ALMANSOREM i rad Sarabijuna PRACTICA i od ovih radova
posljednja tri preveo je Gerard iz Kremona u drugoj polovini 12
stoljeća. U 12 stoljecu prevode se jos matematičke optičke rasprave i
to tri grcka teksta: OPTICA i CATOPTRICA od Euklida i OPTICA koja se
pripisuje Ptolomeju.

Euklidova Optica pojavljuje se u tri prijevoda i to iz dva arapska izvora i
jedan grčki dok se Ptolomejeva Optica pojavljuje u nekompletnoj i
oštećenoj arapskoj verziji. Sve se one uskoro pojavljuju u grupi
prijevoda Gerarda iz Kremona ili njegove škole: DE ASPECTIBUS al-
Kindija, DE CREPUSCULIS Ibn Muada, DE SPECULIS ili DE ASPECTIBUS
Tideusa, DE SPECULIS koji se pripisuje Euklidu koji rad je kompiliran u
Islamu iz grčkih izvora i koji rad je vjerojatno preveo Gerard iz
Kremona, DE SPECULIS COMBURENTIBUS Ibn al-Hajsama.

398
Rasprava koja će uskoro postati najuticajnija bit ce al-Hajsamov rad DE
ASPECTIBUS koji je preveden zahvaljujuci jednom anonimnom
prevodiocu krajem 12 stoljeća ili početkom 13 stoljeca. I konačno,
finalna kategorija literature koja se bavi optičkim pitanjima bili su
radovi i rasprave iz prirodne filozofije, specijalno meteorologije i
percepcije. Ovdje su bili najuticajniji radovi Aristotela: DE ANIMA, DE
SENSU i METEOROLOGICA. Aristotelova DE ANIMA i METEOROLOGICA
bile su dostupne u 12 i 13 stoljeću zahvaljujući upravo prijevodima sa
arapskog jezika.

Tu su onda i radovi Ibn Sine Avicene DE ANIMA koja je prevedena u
drugoj polovini 12 stoljeća i Ibn Ruzdovi komentari na Aristotelov rad
De anima i epitome Aristotelove PARVA NATURALIA, obje prevedene
početkom 13 stoljeća.
Prvi zapadni učenjak koji je prepoznao uticaj geometrijskog pristupa
optičkim pitanjima bio je Robert Grosseteste koji je živio od 1168 do
1253 godine i koji je pisao o ovim problemima vjerojatno 30-tih godina
13 stoljeca. Grosseteste koji je čitao Euklida i al-Kindija bio je inspiriran
geometrijskom definicijom perspektive. U svom radu DE IRIDE on je
definirao latinsku perspectiva kao: "znanost koja je bazirana na
figurama koje sadrže radijantne linije i površine bez obzira da li je
zračenje emitirano od Sunca, Zvijezda i nekog drugog zraceceg tijela".

U svom radu DE LINEIS, ANGULIS ET FIGURIS Grosseteste je iznio
manifest za geometrizaciju prirode kroz geometrizaciju svjetlosti i
drugih formi zračenja. Roger Bacon bio je upoznat sa izvorima kojima
se služio Grosseteste ali je on također poznavao Ptolomejevu Optica i
Ibn al-Hajsamovu De aspectibus.

Uticaj ove dvije rasprave, specijalno one al-Hajsamove, na matematički
sadržaj i filozofske preokupacije Baconovog optičkog pisanja bio je
doista dramatičan. Baconova koncepcija o fundamentalnom
ikoherentnom procesu radijacije bila je strana grčkom mišljenju i prvi
puta formulirana kod al-Kindija i kasnije aplicirana kod Ibn al-Hajsama,
ona je bila dokaz jednog od fundamentalnih principa geometrijske

399
optike koja je igrala kritičku ulogu u obje teorije, u teoriji zračenja i
teoriji vida.

Drugi zapadni znanstvenici, vjerojatno inspirirani Baconovim
primjerom, prihvatili su sličan pristup optici. Witelo, koji je napisao
veliku PERSPECTIVA, enciklopediju optike, ovdje je pokušao zahvatiti
cijeli grčki i arapski optički napredak. Također i John Pecham koji je
umro 1292 godine, mladi Baconov franjevački suvremenik, također je
napisao kratku, popularnu knjigu pod naslovom PERSPECTIVA
COMMUNIS koja znalački sumira sve bitna pitanja optike. Kroz ove
izvore i također kroz grčke i arapske originale koji su nastavili cirkulirati
u latinskim prijevodima Zapadni latinski učenjaci učili su kako da
pristupe optičkim pitanjima na matematički način.

Kada je geometrija zračenja uvedena na latinski Zapad tada su se
također pojavila i filozofska pitanja prirode svjetlosti. Grčke teorije
svjetlosti pojavile su se u mnogim varijantama. Prema grčkim
atomistima svjetlost je korporealna emanacija.

Za Aristotela svjetlost je stanje transparentnog medijuma u
konzekvenciji sa kojim njegova transparentnost jest potpuno
aktivirana; boje su daljnje kvalitativne promjene inducirane u
aktiviranoj transparentnosti od obojenog objekta; kasnije kvalitativne
promjene mogu biti transmitirane od mediuma prema oku, odnosno,
osmatraču. Pitagorejci na primjer razvijali su teoriju vizualne vatre koja
emanira od oka, i to je bila jedna teorija koju kontinuirano
pronalazimo od antike do Srednjeg vijeka.

Ovu teoriju vizualne emanacije razvijao je također Platon, koristio je
Ptolomej i Euklid u njihovim matematičkim teorijama vida, a
transformirao Galen i Stoici u teoriju vizuelne pneume. Plotin je pak
razvijao emanacionističku metafiziku u kojoj sva bića bivaju derivirana
od onog "Jedno" procesom emanacije analognom zračenju svjetlosti. U
fizikalnom svijetu kao i u svijetu metafizike sve stvari su centri
aktivnosti projicirajući vlastite imide u njihovo okruženje. Ovo zračenje
svjetlosti potpuno je netjelesno, ono ne sadrži niti pokretne

400
korpuskule kao sto su to zamišljali atomisti, niti su kvalitativne
promjene u mediumu kao sto je to smatrao Aristotel. Radije je ovdje
riječ o netjelesnoj fizici transmisije. I konačno, ovdje bih spomenuo i
Galenovu teoriju koja ne obraća toliko pažnju matematičkom i
fizikalnom sadržaju koliko anatomskim i fiziološkim detaljima. Ja mogu
ovdje reći da svaka ova teorija ima svoje prednosti ali također i svoje
nedostatke. Svaka od ovih teorija pati od limita i izbor jedne od njih
zavisi od izbora kriterija, matematičkog, fizikalnog ili medicinskog,
kojeg dotična teorija zadovoljava.

Jedan par briljantnih teorija koje su nastale u Islamu transformirale su
ove debate. I ja ovdje moram spomenuti al-Kindija koji je sačinio
eksplicitnu koncepciju koja ce biti fundamentalna u našem
razumijevanju teorije vida. I drugi muslimanski znanstvenik koji je
nastavio rad al-Kindija stoljeće i po kasnije jest Ibn al-Hajsam koji je, po
prvi put, sa fizikalnim ili uzročnim objašnjenjem, obogatio
tradicionalne teorije i uz to još integrirao u svoju teoriju anatomske i
fiziološke napretke Galena i općenito, koji je u svoju teoriju integrirao i
medicinsku tradiciju.

Prije prijevoda u 12 i 13 stoljeću jedna forma ekstramisione teorije
dominirala je Zapadnom spekulacijom o vidu posuđujući vjerojatno
platoničke i stoičke ideje. Augustin je također smatrao, u svom radu DE
GENESI AD LITTERAM, da svjetlost koja ide iz oka jest vatra koja se
producira u jetri i koja onda ide prema mozgu i od mozga dalje, kroz "
mali kanal" prema oku. Ova svjetlost pada na vidljive objekte čineći ih
vidljivima. Isidor od Sevilje u 7 stoljeću smatrao je " da su oči također
svjetlosti ( lumina). I da se oni zovu svjetlost zato sto svjetlost (lumen)
pluta kroz njih i od početka one sadrže svjetlost ( lučem) ili otkrivaju
izvanjski primljenu svjetlost kako bi producirali vid. "

Rastući interes za Platona i njegov TIMEUS u 12 stoljeću obnovio je ovu
teoriju vizuelne vatre. U 12 stoljeću naučnici kao Adelard iz Batha i
William iz Concesa brzo su asimilirali i elaborirali ove Platonove ideje.
Relativna ograničenost ovih pitanja u Srednjem vijeku vrlo je brzo bila
istopljena prijevodima grckog i arapskog mišljenja o ovim predmetima.

401
Tako su prijevodi Euklida, Ptolomeja, al-Kindija i galenista otvorili ovdje
nove perspektive. Jedan veliki napor u nasim poimanjima prirode
svjetlosti sačinio je Grosseteste u 12 stoljeću, a u sljedećoj generaciji
ekstenzivne analize vizuelne teorije dao je Alber Veliki koji je umro
1280 godine i on je branio Aristotelovu teoriju protiv rivala kakvi su bili
Platon, Euklid i al-Kindi.

Latinski Zapad također je imao i Rogera Bacona koji je bio u potpunosti
upućen u optički sistem Ibn al-Hajsama i ovdje je važno napomenuti da
je Bacon prezentirao jednu sintezu grčkih i arapskih optičkih spoznaja
koje će producirati značajan uticaj za slijedećih 300 godina. U isto
vrijeme rad Ibn al-Hajsama nastavio je cirkulirati kroz latinski Zapad
direktno utičući na optičke spoznaje. Tradicija perspektive i doprinos
Ibn al-Hajsama i drugih grčkih i arapskih autora i dalje se nastavila kroz
14, 15 i 16 stoljeće. Kada se Johannes Kepler konfrontirao sa
problemom vida na početku 17 stoljeća on je nastavio tamo gdje je Ibn
al-Hajsam stao.

Hvala!
7. 2. 2002.

402
403
404
Utjecaj islamske filozofije i znanosti na Zapad

Islamska filozofija i znanost uticala je na Zapadno Mišljenje višestruko.
Možemo reći da su upravo Muslimani otkrili Zapadu da i izvan
Katoličke Crkve nije sve pomutnja i barbarizam, već upravo, neizrecivo
carstvo spoznaje. Upravo su Muslimani prihvatili i dalje razvijali
intelektualne moći stare Grčke i prenijeli ih na Zapad i možemo reći da
prije toga nije postojao izravni kontakt između starog grčkog i
zapadnog mišljenja. Ništa bolje ne može ilustrirati tu visoku razinu
islamskog mišljenja nego fakt da su Muslimani već nakon osam godina
od osnivanja Bagdada imali najveći dio djela Aristotela uključujući
njegovu MINEROLOGIJU, MEHANIKU i THEOLOGIKU od kojih je ova
posljednja bila skraćena parafraza posljednjih triju knjiga Plotinovih
ENNEADA, djela Platona i neoplatoničara, djela Hipokrata, Galena,
Euklida, Ptolomeja i kasnijih pisaca i komentatora te niz perzijskih i
indijskih spisa o matematici, astronomiji i etici. Dakle, sve je to
postojalo u muslimanskom svijetu kada je grčko mišljenje bilo Zapadu
gotovo posve nepoznato.

S druge pak strane, kršćanska reakcija na Islam, na Istoku i na Zapadu,
imala je različite forme. U početku postojali su mnogi koji su oštro
napadali novu religiju i koji je kao religiju uopće nisu htjeli prihvatiti.
Zapadnim misliocima toga vremena izgleda da je bilo teško da se
oslobode raznih vjerskih i rasnih predrasuda. Unatoč činjenici da je
europska Renesansa postala moguća samo uz pomoć islamskih
filozofskih radova, upravo stoga sto su njihovi prijevodi i interpretacije
postojali stoljećima, stavovi mnogih zapadnih filozofa bili su krajnje
negativni prema islamskoj civilizaciji koja je stvorila ta djela. Sve to kao
da ukazuje kolike su zapravo bile vjerske , političke i rasne predrasude
toga vremena. Od 17 stoljeća nadalje zapadni filozofi postepeno
počinju da se oslobađaju svojih predrasuda u odnosu na Islam, a od 18
stoljeća stav zapadnih slobodnih mislilaca dobija istinsku humanističku
notu: Edward Sale u predgovoru za vlastiti prijevod Kurana iz 1734
godine uspoređuje Proroka sa Tezejom i Pompilijem i on u tom
predgovoru hvali prorokovu filozofiju, njegove političke stavove i
njegov realizam.

405
U svojoj knjizi ZIVOT PROROKA Boulainvilier pokušava dokazati
pretpostavljenost Islama Kršćanstvu zbog racionalizma, realizma i
slaganja i sklada kuranske ideje sa prirodom bića čovjekova. U
predgovoru svom prijevodu Kurana Savori 1783 godine opisuje
Muhameda kao jednu od "najveličanstvenijih osobnosti kakva se samo
sa vremena na vrijeme pojavljuje u svijetu".

U svom radu RELIGIJA UNUTAR GRANICA CISTOG UMA Imanuel Kant
iskazuje pozitivan stav spram Islama, i ne samo to, nego i hvali Islam i
on piše: "Islam karakterizira ponos i hrabrost stoga sto propagira vjeru
ne čudima, već osvajanjem i utemeljen je na hrabrom asketizmu. Ovaj
značajan fenomen duguje utemeljivaču koji je propagirao koncepciju
Božjeg jedinstva. Plemenitost naroda koji su oslobođeni idolatrije
postala je značajnim faktorom u dobivanju toga rezultata. Duh Islama
nije u bezvoljnoj suglasnosti već u dobrovoljnom prihvaćanju Božje
volje, a to je, iznad svega, plemenit kvalitet visokog reda. " U svom
radu pod naslovom MOHAMET Goethe s velikim simpatijama i žarom
opisuje snagu nove vjere uzdignute iznad idolatrije i iskrenu
privrženost njezinih vjernika.

Goethe je čitao Kuran 1770 godine i popratio izvjesne stihove
bilješkama koje su kasnije prenesene u Megerlinovu njemačku verziju
Kurana. U to vrijeme Prorok Muhamed već je dobro bio poznat u
Njemačkoj kao utemeljivač "prirodne religije" i kao zagovornik
duhovnog i intelektualnog napretka.

Megerlinov prijevod Kurana 1772 godine i onaj Boisenov iz 1773
godine bili su objavljeni u Njemačkoj kao dodatak Turpinovu radu
ZIVOT MUHAMEDOV gdje je Prorok Muhamed opisan kao veliki
prorok, snažan um, istinski vjernik i utemeljivač prirodne religije.

Interes za orijentalno mišljenje koji interes je započeo tijekom 13
stoljeća, uglavnom kroz vjerski fanatizam i zaradi uspostavljanja
misionarske organizacije, postupno je postao predmetom metodičkog
istraživanja. Nakon 18 stoljeća vrsni znalci arapskog jezika počeli su se

406
baviti islamskim znanostima, principima Islama i poviješću islamskih
naroda. I ja ovdje moram nadodati da ovaj interes nije bio usmjeren
samo na Islam nego općenito na istočne religije i filozofiju. Tako se, na
primjer još početkom 19 stoljeća August Wilhelm Schlegel, i to od 1818
godine pa sve do svoje smrti, zanimao za orijentalne studije.

Od 1823 godine do 1830 godine on izdaje časopis INDISCHE
BIBLIOTHEK u tri toma, a također je objavio i BHAGAVAT GITU i
RAMAJANU i ovi napori označavaju početak sanskritske učenosti u
Njemačkoj.
Možemo ovdje dodati da je orijentalizam danas usmjeren ka
razumijevanju Islama i drugih istočnih religija i to upravo od strane
ozbiljnih znanstvenika.

Drugi vrlo važan moment uticaja islamskog mišljenja na Zapad jest
upravo pitanje povijesti. Mi smo vidjeli u ovim predavanjima da Kuran
izlaze povijest naroda i da Kuran podjednako insistira i na prirodi i na
povijesti kao izvorima svega znanja. Ovaj kuranski stav spram povijesti
razvio je istinski povijesni osjećaj medu Muslimanima koji su dali prve
svjetske povjesničare bliske Herodotu i Tukididu kao sto su to bili al-
Tabarij, al-Masudi, Ibn Hajan, Ibn Haldun. Jedan od njih, al-Biruni, prvi
je u povijesti postavio principe povijesne kritike. Muslimani su prvi
nakon Herodota razvili smisao za ono povijesno i tako su otvorili put
različitim povijesnim znanostima i to mnogo ranije nego sto je to bio
slučaj sa Zapadom.

Sljedeći moment ovog uticaja bio je znanstveni ili induktivni metod
znanstvenog istraživanja. Iako je većina muslimanskih filozofa koristila
indukciju u svojim znanstvenim istraživanjima, dvojica od njih posebno
su razjašnjavali ovaj metod. To su bili Muhamed Bin Zakarija al Razi i
Ibn Hajsam. Ibn Hazm pisuci o cilju logike određuje osjetno opažanje
kao izvor spoznaje.

Kasnije Ibn Tajmija odbacuje Aristotelovu logiku pokazujući da je
upravo indukcija jedini oblik pouzdanog zaključivanja. Na ovim
logičkim problemima indukcije još su radili al-Biruni, al-Kindi, al-

407
Hajsam i drugi. Uticaj ove metode, metode promatranja i
eksperimenta, na latinski Zapad priznao je Briffault koji je napisao: "
Brojni Jevreji slijedili su Wiliama Normandijskog u Englesku i uživali
njegovu zaštitu. . . te su ustanovili znanstvenu školu u Oxfordu; kod
njihovih sljedbenika u Oxfordu, Roger Bacon je učio arapski i arapsku
znanost.

Niti Roger Bacon niti njegov kasniji imenjak Francis, nemaju pravo
podičiti se uvođenjem eksperimentalne metode. Roger Bacon bio je
samo jedan od zastupnika muslimanske znanosti i metode u kršćanskoj
Europi koji nikada nije krio da je poznavanje arapskog i arapskih
znanosti bilo za njegove suvremenike jedini put ka pravom znanju.
Rasprave o tome tko je bio tvorac eksperimentalne metode. . . dio su
golemog pogrešnog predstavljanja izvora europske civilizacije. Od
Baconovog vremena eksperimentalna metoda Arapa proširila se i
uzorno je njegovana u čitavoj Europi. "

Znanost je svakako najznačajniji doprinos arapske civilizacije
modernom svijetu, ali je također istina da je taj utjecaj sporo tekao.
Tek dugo nakon pada maurske kulture ovi su doprinosi sazreli do pune
moći. Međutim, nije samo znanost bila ono sto je Europi, takoreći,
vratilo život: drugi, brojni utjecaji islamske civilizacije, umjetnosti i
kulture dali su svoj originalni pecat i zar cjelokupnom europskom
životu.

Međutim, premda ne postoji niti jedan aspekt europskog rasta gdje
odlučan uticaj islamske kulture ne bi bio očit, on nigdje nije bio toliko
jasan i velik kao u moći koja predstavlja najvišu snagu, u prirodnim
znanostima i znanstvenom duhu. Briffault piše: "Dug naše znanosti
arapskoj ne sastoji se samo u iznenađujućim otkrićima revolucionarnih
teorija: znanost duguje znatno vise arapskoj kulturi, ona joj naprosto
duguje svoje rođenje.

Stari svijet je. . . pred-znanstveni; astronomija i matematika Grka bile
su uvezene i nikada se nisu potpuno prilagodile grčkoj kulturi. Grci su
sistematizirali, uopćavali i teoretizirali, ali strpljivi putevi istraživanja,

408
akumulacija pozitivnog znanja, točne metode znanosti, detaljna i
produžena promatranja i eksperimentalno istraživanje bijahu potpuno
strani grčkom temperamentu. Neki oblik znanstvenog pristupa u
zametku postojao je jedino u helenističkoj Aleksandriji. Ono sto
nazivamo znanošću nastalo je u Europi na fundamentu novog duha
istraživanja, novih metoda istraživanja, na temelju eksperimenta,
promatranja i mjerenja te razvoja matematike u formi Grcima
nepoznatoj. Ovaj duh i ove metode u europski su svijet uveli Arapi. "
Evo, dragi slušaoci, ja bih sa ovim riječima Briffaulta završio današnje
izlaganje.

Hvala!
14. 2. 2002.

409
410
Završno predavanje o islamskoj filozofiji i znanosti

A sada, dragi slušaoci, ja sam za vas pripremio završno predavanje o
islamskoj filozofiji i znanosti i ja odmah ovdje moram da kažem da ovo
predavanje posvećujem rahmetli Demailu Gerini koji je cijenio znanje
iznad svega.

Ja ne mogu ovdje ocrtati sve te linije utjecaja islamske filozofije i
znanosti na zapadno mišljenje. U ovim predavanjima ja sam donekle
ukazao na osnovne razvojne putove arapske znanosti i filozofije i ja
sam pokušao ocrtati taj utjecaj koji se sirio Europom od kraja 11
stoljeća nadalje.

Osnivanje prvih zapadnih Sveučilišta, na primjer, duguje u dobroj mjeri
upravo arapskom uticaju. Ne smijemo smetnuti sa uma da je
arhitektura ovih prvih Sveučilišta, njihovi programi i metode nastave
da su svi oni bili neobično slični onim učilištima kod Muslimana. Škola
u Salernu na primjer, sadržavala je predavanja iz retorike, gramatike,
aritmetike, logike, muzike, kosmografije i geometrije, a Aristotelovi
radovi i oni koji interpretiranju njegovu filozofiju stigli su u Italiju preko
Salerna. Kralj Fridrik od Sicilije bio je poznat i uticajan kao ljubitelj
islamske znanosti, osnovao je školu u Napulju, Aristotelovi radovi bili
su prevedeni sa arapskog na latinski prema njegovom naređenju, a i
sam se dopisivao s Ibn Sabinom o filozofskim pitanjima. Alfons X, kralj
Kastilje i Leon koncem 13 stoljeća naredili su da se sačine astronomske
tablice na temelju studija arapskih djela. U to vrijeme značajne škole
bile su osnovane i u Padovi, Tuluzu i kasnije Lionu. Skola u Bologni bila
je osnovana početkom 13 stoljeća, Sveučilište u Parizu osnovano je
nešto kasnije. Istodobno, utemeljena su Sveučilišta u Oxfordu i Kelnu
prema istom arapskom uzoru i tako su nove znanosti prenesene i u
Englesku i Njemačku.

Tijekom 13 stoljeća oxfordska škola postala je središtem prevodilaštva
i tumačenja. Ovdje je prvi put Alexander Neckam preveo sa arapskog
Aristotelove radove O NEBU i O DUSI. U istoj školi Michael Scot preveo
je na latinski jedan rad al-Bitruia o kosmografiji i nekoliko radova Ibn

411
Sine Avicene i Ibn Ruzda Averroesa. Robert Grosseteste bio je drugi
član oxfordske grupe i njegovi su napori bili usmjereni na prevođenje
grčkih radova i islamskih filozofa.

Roger Bacon je bio najznačajniji član ove grupe i on se kao ucenjak
bavio kako istraživanjima jezika, matematike i biologije tako i, sto je
možda danas pomalo čudno, magijskim i okultističkim istraživanjima i
zbog toga je bio osuđen. Međutim ono sto je važno spomenuti jest da
je Roger Bacon bio izvanredno pod uticajem islamskih filozofa, osobito
Ibn Sine Avicene. Pojam eksperiment, latinski experimentum, čvrsto se
vezuje za znanstvene i izvanznanstvene studije i danas se uglavnom
povezuje sa njegovim imenom. Stoga mislim da je posve opravdano
zapažanje suvremenih muslimanskih povjesničara koji smatraju da dok
je pravac koji su pokrenuli Ibn Sina Avicena i Ibn Ruzd Averroes
predstavljao korijen zapadnog racionalizma, islamski naturalisti, poput
al-Razija i Ibn Hajsama utjecali su na empirijsko mišljenje Engleske i
Europe.

Na Sveučilištu u Parizu od dana kada je utemeljeno 1215 godine veliko
značenje pridavano je Aristotelovim radovima i njihovim
interpretacijama na arapskom jeziku. Od 1231 Papa Grgur IX obnavlja
dekret protiv učenja Aristotela i njegovih radova.

Sljedećih godina papine akcije protiv Sveučilišta značajno su se
pooštrile tako da su Bacon, Duns Scotus i Nikola od Autrecourta
naposljetku bili osuđeni. Istrage su se također vodile i protiv averoista;
oni su bili osuđeni a njihove knjige zabranjene. I ove akcije nastavljene
su do kraja 14 stoljeća.

Pa ipak arapske knjige i arapski prijevodi, kao i latinski prijevodi sa
arapskog, naglo su se sirili i izvan sveučilišnih programa sve tamo do
kraja 15 stoljeća. Prevodi se al-Razi u 15 i 16 stoljeću kao utemeljivač
filozofije prirode u Islamu, Dabir Bin Hajan kao kemičar i filozof, al-
Kindi. . . Giordano Bruno, veliki renesansni italijanski filozof, poziva se
na al-Kindija i kaže: "Al-Kindi je arapski filozof i prvi medu najboljima.

412
Ibn Ruzd se koristio njegovim knjigama. . . zar to ne potvrđuje njegov
značaj. "

Prevodi Gundisalinusa uticali su na kršćansku skolastičku filozofiju
osobito na Tomu Akvinskog i Alberta Velikog. Prevodi se al-Farabi i ovi
prijevodi dugo su korišteni kao oslonac zapadnim filozofima koji su
nastojali obnoviti Augustinovu eru. Prevodilački pokret u 12 stoljeću
iznosi na vidjelo dana Majmonidesa koji je uveo islamske filozofe,
osobito Ibn Sinu, na Zapad i ovaj se filozof objavljuje sve do početka 16
stoljeća.

Izvjesno je da su prijevodi većine Ibn Sininih knjiga na latinski doveli do
značajne promjene u mišljenju na latinskom Zapadu. Isto vrijedi i za
Ibn Ruzda, a averoizam bijaše od kraja 12 do kraja 16 stoljeća
dominantna škola mišljenja unatoč ortodoksnoj reakciji koju je izazvao,
prvo, medu muslimanima Španjolske, a potom , medu talmudistima, i
konačno, medu kršćanskim klerom.

Tako bismo mogli reći da je islamska filozofija i znanost duboko prodrla
na Zapad mnogo prije Descartesova vremena, dakle , prije Descartesa
koji se danas uzima kao osnivač moderne filozofije na Zapadu. Utjecaj
sto su ga islamski filozofi i matematičari izvršili na modernu europsku
misao još nije potpuno pojmljen. Descartes na primjer, nigdje, niti
izravno niti neizravno, ne govori o svom dugu ijednom islamskom
filozofu, a ipak je teško vjerovati da nije poznavao ove filozofe i da nije
bio pod njihovim uticajem posredstvom latinskih skolastičara i
matematičara koje je, bez svake sumnje, morao citati.

Postoje također istrazivači kao, na primjer, suvremeni turski autor
Ulken koji uvjerljivo ukazuje na al-Gazalijeve utjecaje na Descartesa i
koji kaže "da je nemoguće odbaciti njegov uticaj na oca moderne
filozofije Zapada". Isti autor također iznosi odlučne uticaje al -Farabija i
Ibn Sine na Spinozu i Leibniza.

Ja naravno, ne mogu ovdje prikazati, to mi ne dozvoljava niti vrijeme
niti prostor, sve te odlučne uticaje islamske filozofije i znanosti na

413
Europsko mišljenje i tu posebno mislim na filozofske uticaje od
Descartesa nadalje. Međutim ja mogu reći da nakon Descartesova
vremena slijedi pojačan interes u Europi za islamsku znanost i
filozofiju. I tu su predmet interesa djela na arapskom, perzijskom i
turskom jeziku, i za nas je značajno da brojna djela Orijenta, i to ne
samo cisto filozofska ili znanstvena, postaju predmet kojim se
okupiraju takvi mislioci kao sto su Volter, Monteskje, de Nerval,
Lamartine, da spomenem ovdje samo neke. Iz tog nastojanja da se
upoznaju te kulture i ta znanost nastat će orijentalizam isto tako kao
što će arapska znanost postati predmetom suvremenih
povjesnoznanstvenih istrazivanja.

Unutar orijentalizma primjetno je jedno stajalište da su to doživljene,
preživjele kulture koje u bitnome pripadaju prošlosti. Međutim, i u
samoj Europi razvilo se i mišljenje o pluralizmu kultura koji pluralizam
hoće te kulture da razumije iz njihovih vlastitih pretpostavki
promatrajući ih kao nešto živo i stvaralačko. Brojne su pretpostavke za
istinski i kreativan kontakt kultura i filozofija i znanosti, a to su , prije
svega, unutrašnja sloboda, odlučan stav spram Istine same, ozbiljnost
u pristupu problemu, otklanjanje nemoći pukog historizma ili rigidnog
pozitivizma, otvorenost prema iskustvima drugih svagda pri tome
imajući na umu da treba istrajavati na takovu načinu mišljenja kome će
biti strano svako mitologiziranje vlastite filozofske i znanstvene
tradicije.

Hvala!
III DIO

414
415
416
Moja razmišljanja o manje važnim stvarima!

1) Mrav
2) Dinamičko pismo
3) Iluzije sa očnim jabučicama
4) Fobija pauka I njeno liječenje u općoj psihijatrijskoj praksi
5) Stupovi civilizacije
6) Simetrije
7) Struktura materije na primjeru mojih fraktala
8) Zvijezda I arhetipovi
9) Matematika organičke potencije
10) Fedonova potencija
11) Russellov skup svih skupova na mom primjeru
12) Zakon Univerzuma ili slučaj famozne šoljice
13) Moj princip sile
14) Lingua Univerzalis
15) Svjetska formula
16) Aurora borealis
17) Bidekadni Sistem
18) Lira I školjka
19) Geometrijska tijela I kristali
20) Vuna kao novi materijal
21) Plastična potkova
22) Trodimenzionalna pomorska karta
23) Tesline struje primijenjene u izricanju smrtne kazne
24) Pauk
25) Radio-terapija
26) Implant na kostima noge I njegova primjena
27) Žirokompas koji uzima u obzir pozicije planeta I vrijeme prema
dilataciji vremena
28) Na kojim mjestima je osporen Kant iz njegove Teorije neba
29) Kosmičko jaje I moji modeli Univerzuma
30) Kormoranova krila

Napomena: Izlaganja osnovnih problema znanstvenih paradoksa na
koje sam nailazio tijekom svoga dugog teoretskog I istraživačkog rada

417
nemaju namjeru da budu posve iscrpna I detaljna. Ona su vise
natuknice koje ukratko ukazuju na sam problem I čini se da su sasvim
dovoljne tako da I neupućeni čitalac lako može doći do samog središta
problema a bez detaljnog obrazlaganja od strane autora. Prije se tu
dopusta stanovita pa I velika sloboda u razumijevanju postavljenih
problema tako da se mogući čitalac vise prepusta svojoj slobodnoj
masti koja ga također može voditi kroz ovaj neobičan svijet koji sam
gradio decenijama.

Autor

418
419
420
1) Mrav!

Moj susret sa mravom otpočinje u sumama nadomak Splita u
Hrvatskoj u doba moga ranog djetinjstva. Ovo može otkriti samo
dijete jer su upravo potrebni mali prstići I dovoljno radoznalosti. Dakle,
ako iz jednog legla mrava, a u mom slučaju bio je to šumski mrav ili
latinski, Formica rufa iz okolice Splita u Hrvatskoj, uzmemo dva mrava,
u pravilu vojnike I ako ih tako istovremeno stisnemo za zadak I tijelo I
suočavamo sa njima samima onda će otpočeti borba medu njima kao
da je riječ o neprijateljskim vojnicima i ona će potrajati neko vrijeme
dok oboje naglo ne odustanu i udalje se svaki na svoju stranu. Ako
ovaj postupak ponovimo nanovo I nanovo onda ta borba može imati I
tragičan ishod za jednog od njih.

Dvadesetak godina kasnije, studirajući Schopenhauera iz njegovog
djela “Svijet kao volja I predstava”, naišao sam na problem
australijskog buldog-mrava u odjeljku u kojem se ovaj veliki njemački
filozof bavi principom homo homini lupus I uopće Hobesovom
filozofijom I kao da kani iskazati da ne samo da ljudi jedni drugima
mogu biti najveći neprijatelji nego, kao I u slučaju australijskog buldog-
mrava, čovjek sam sebi također može biti veliki neprijatelj ako ne I
najveći.

Naravno, oba ova primjera postavljaju izvjesna I veoma važna pitanja.
Na primjer, pitanje unutrašnje agresije I karakter odnosa medu
jedinkama istog legla odnosno cjeline ili društva, dalje, postavljaju
pitanja karaktera organizacije samog legla ili društva, onda postavljaju
I stanovita fiziološka I cisto biološka pitanja u svezi sa biološkom
organizacijom jedinke. I konačno, što nam se čini I najvažnijim
pitanjem, postavljaju problem BOLI koji nije samo karakterističan za
vise biološke organizacije nego upravo za sve kao izvjesnih stanja
DUSE koja se sada bavi samom sobom, koja je u stanju trpljenja,
odnosno kao da trci prema mjestu bola. Dakle, u smislu jednog
panpsihizma rečeno, DUSOM je određeno svako biće pa I nebiće
ukoliko je Duša ono sto je nedjeljivo, nevidljivo I uzrok kretanja. Tako
bi Sve bilo prožeto Svjetskom dušom, sve sto se kreće kao I dah, kao I

421
lahor kojeg osjećamo u kasno popodne, kao sto bi I kretanje Zemlje na
njenoj orbiti oko Sunca također bilo ODUHOVLJENO pa I, dakako, I
djelovanje I postupanje mrava bez obzira da li utjecali izvanjski na tu
jedinku ili ne prepuštajući je slobodnom djelovanju prirodnih sila.

2) Dinamičko pismo!

Dinamičko pismo razlikuje se od tradicionalnog pisma, bez obzira da li
je riječ o našem pisanju sa lijeva na desno ili sa desna na lijevo, po
tome sto su njegovi sastavni dijelovi odnosno slova ili značenjski
znakovi upravo dinamički ili pokretni. Ovi značenjski znakovi posve su
drugačiji od tradicionalnih slova nekog pisma jer imaju posve drugačiji
oblik, sasvim drugačiji od slova nekog svjetskog jezika I pisma. Najbolji
način kako prepoznati ovo pismo jest da upremo pogled u Sunce
najbolje kako to možemo. Sklanjajući pogled od tog velikog izvora
svjetlosti uskoro ćemo prepoznati opsjene u našim očima koje se
pokreću u stanovitom smjeru. Ove opsjene uzrokovane svjetlosnu
Sunca I fiziološkim karakterom našeg oka imaju pravilne duguljaste I
štapićaste oblike koje se kreću stanovitim redom. Tako nekako treba
zamisliti I dinamičko pismo upravo kao takve pravilne pokretne
znakove čiji poredak izražava neki smisao. Dodajmo sada, ne bez
izvjesne sale, da možemo možda komunicirati I sa Suncem ukoliko
otkrijemo značenje I smisao ovih pokretnih znakova u našim očima.
Jer, za razliku od drugim , ja mislim da Sunce možemo promatrati
upravo tim vanzemaljskim Umom I živim bićem za kojim toliko
tragamo, a ne vidimo da se nalazi bas pred našim očima ako ni prema
čemu drugom a onda prema Leibnizovom stajalištu da sve sto jest na
način neke organizacije nosi neku oslabljenu odliku živog. To vrijedi I za
matematičku formulu, anorgansku prirodu kao u slučaju rasta kristala
pa onda, naravno, I za takva bića kao sto je naše Sunce. Tako bi nas
cjelokupni Kosmos bio naseljen živim bićima a to su milijarde I
milijarde Sunaca I svatko od nas ima po jedno takvo Sunce sa kojim se
rađamo, živimo I konačno, umiremo.

422
3) Iluzije sa očnim jabučicama!

Iluzije u očima koje nastaju sa pritiskom na očne jabučice poznaju
mnoga djeca I ja sam tako , kao posve malo dijete, upoznao te iluzije
koje mi se danas cine toliko važnima da bi valjalo razmotriti jednu
teoriju o tom pitanju. Mnogo godina kasnije sličan problem iznio je
veliki njemački filozof I psihijatar Karl Jaspers u svojoj “Općoj
psihopatologiji”. Moram ovdje samo upozoriti da ove iluzije ne poznaju
samo delirantni pacijenti nego gotovo sva djeca I čini se da je Jaspers
previdio jednu veoma važnu dječju igru koja se, dakako, kasnije kada
smo stariji posve smetne sa uma. Ova igra je toliko vačna upravo stoga
jer djeca imaju prilike doživjeti opsjene I vidljive varke toliko žive,
interesantne I duboke da taj snažan utisak ostaje duboko živjeti u
dječjoj dusi. Kasnije, pod pritiskom novih spoznaja, ove iluzije možemo
povezivati sa takvim fenomenima kao sto su Kosmos I kosmički prostor
I mi kao da vidimo I osjećamo sam Kosmos u nama samima ili pak kao
slobodnu igru kakvog neobično produhovljenog kompjutera ili možda
kao njegove fraktale. Međutim, za mene osobno, ove iluzije su vazne
stoga jer bacaju novo svijetlo na karakter “Velikog sna” kod
australijskih Aboridana I igru njihove djece za koju, smatram, da su
inicirali tako zanimljive aboriđanske slikarije. Naime taj punktualizam
aboriđanskog crteža možemo povezati sa tim ranim igrama djece
pritiskom na očne jabučice. Toliko o tome.

4) Fobija pauka I njeno liječenje u općoj psihijatrijskoj praksi!

Očito je riječ o jednoj teškoj I prilično signifikantnoj fobiji o kojoj se
može , istina, toliko mnogo govoriti tako da ćemo se mi zadržati ovdje
samo na onim najzanimljivijim momentima u svezi sa našim
iskustvima. U psihijatrijskoj praksi do prije nekog vremena pacijentica
koja bi patila od ove signifikantne fobije bila bi suočena sa paukom na
kojeg bi se ona postupno privikavala na način da bi je terapeut ,prvo,
upoznao sa blizinom izoliranog pauka u staklenoj posudi a potom je
privikavao na njegovu blizinu tako da joj je pauka postupno dovodio do
ruku I na ruke. Moja metoda posve je drugačije I ima u vidu moje

423
vlastite spoznaje o pretvorbama pauka u slučaju njegove vlastite
opasnosti kada se ovo biće pričinja mrtvim I na taj način izbjegava
neposrednu opasnost kao sto je to slučaj sa “longleg dadyem”. Dakle,
pacijentica se upoznaje sa blizinom pauka koji je isprva izoliran u
staklenoj posudi, potom se pauk oslobađa a pacijentica je prisiljena da
oslobođenog pauka vrhovima svojih prstiju ruku lagano “čuška” čas sa
jedne strane čas sa druge strane u zavisnosti od njegova kretanja.
Uskoro zatim “longleg dady” će se pričiniti mrvim, on će se skvrčiti na
jednom mjestu a mi ćemo imati utisak da je riječ o usahlom pauku koji
već prilično dugo lezi mrtav. Naravno to je njegova varka. Međutim, sa
psihološke točke gledišta taj moment je neobično važan jer pacijentica
dolazi do svijesti da se pauk zapravo boji nje a ne ona njega. Potom
slijedi duga psihijatrijska terapija sa cjelokupnim tumačenjem
problema.

Isto tako valja upozoriti na arhetip pauka u ovom slučaju podsiječajući
se grčkog mita o postanku pauka. Naime, u Ateni je postojala žena koja
je neobično lijepo tkala tako da je I sama Božica Atena bila ljubomorna
I konačno izazvala je ovu tkalju na dvoboj tko će bolje istkati tkaninu.
Kako je tkalja bolje istkala halje to je Božica Atena iz zavisti I ljubomore
pretvori u pauka. Otada pauk tako lijepo tka svoju mrežu. Dakle, sam
grčki mit razmatra ovaj slučaj upravo kao Božju KAZNU. Isto tako, kako
pauk ima tri para očiju I kako lovi svojom mrežom, obmotava žrtvu
prije nego je pojede to ova fobija vjerojatno računa najviše na
paranoidne strukture. Uostalom, kao sto bi rekao Bartul Matijaca,
jedno vrijeme ravnatelj Psihijatrijske Bolnice Vrapce u Zagrebu,
Croatia, “tko se toga ne boji !?”

5) Stupovi civilizacije!

Svako vrijeme, svako doba, a posebno doba prekretnica, velikih
događaja I vrijeme koje je duboko odredilo sudbine naroda, pa I čitavih
civilizacija I kultura, imalo je svoje stupove. Tako nalazimo stupove u
staroj Grčkoj, specifične stupove imamo u europskom Srednjem vijeku,
nove stupove nalazimo I u modernom dobu. Ja međutim imam I svoje
stupove civilizacije čiju osnovnu strukturu čini šestopero ili lapis

424
filozoforum I jedan pokušaj konstrukcije ovih stupova dao sam u
slijedećem prilogu:

6) Simetrije!

Simetrije, kako ih ja vidim, bazične su geometrijske strukture
Univerzuma posve drugačije od suvremenog poimanja autora iz
područja nuklearne fizike kao sto je to slučaj na primjer sa Abdul
Selamom. Fundamentalno pitanje koncentrira se oko dječjeg pitanja:
“Tko je, zapravo, stvorio ovaj Svijet?” I svako dijete odgovara : “Pa,
tata, Bog!”.
“A, kako mi to znamo?” iznenađeno pita otac. Najjednostavniji
odgovor je vjerojatno I prava istina i tu istinu nalazimo na svakom
koraku našeg svakodnevnog življenja. Jedna takva istina nalazi se u
parnoj I neparnoj simetriji koju nailazimo kod kućnog cvijeća, na
primjer, ili kod poljskog cvijeca u našem backyardu I uopće u svakom
redu simetrije koje zamjećujemo svakodnevno oko nas.

7) Struktura materije na primjeru mojih fraktala!

Možda je ovaj podnaslov pomalo pretjeravajući ali osnovna ideja jest
ta je struktura lapisa filozoforuma odnosno mudrosti temeljna
struktura Univerzuma. Sve sto jest na ovom svijetu jest na način
mudrosti, od maloga prema velikom, od vidljivoga prema nevidljivome
I to sve opet na način fundamentalne simetrije o kojoj smo ponešto
rekli u ranijem poglavlju. Isto tako, ja sam konstruirao ovaj lapis
filozoforum na način suvremenih fraktala I on bi trebao vjerojatno biti
izražen jednom formulom.

8) Zvijezda I arhetipovi!

Zvijezda je u kabalističkoj filozofiji shvaćena “pozitivnom silom”
međutim njeno značenje nisam ja otkrio nego moj sin Ezra sticajem
teških ratnih okolnosti u Hrvatskoj. I upravo mi je Ezra otkrio da
“zvijezda” znaci zapravo “Čovjeka”. I u tom smislu je zvijezda doista
“pozitivnom silom”. Tek kasnije naišao sam da u katoličkoj mistici

425
također postoji isto značenje I da je Leonardo da Vinci vjerojatno
ponukan tom mistikom razmišljao o simetrijama našega tijela u svojim
poznatim studijama koje također ovdje prilažem. Zvijezda ima u moru
na primjer, to su morske zvijezde, čovjek ima to značenje također,
zvijezda ima I na našemu noćnom nebu. I općenito ovim simbolom se
hoće pokazati naše organsko jedinstvo sa Univerzumom.

Danas postoji suparništvo između “crvene zvijezde” I “bijele zvijezde”
koje na svojevrstan način iskazuje pripadnost dvama različitim vojnim,
političkim I socijalnim porecima. Međutim, ako računamo samo na
simboliku boja onda je ova razlika prividna jer crvena boja je boja
emocija, dok je bijela boja, boja beskonačnosti I čistoće. O simbolici
boja rečeno je prilično još od starine a u moderno vrijeme Goethe je
imao svoju Teoriju boja I općenito možemo reci da postoje znanstvene
I psihologijskosubjektivne percepcije ovih teorija o kojima ja sada ne
želim govoriti.

9) Matematika organicke potencije!

Matematika takozvane organičke potencije u svojoj je biti prilično
jednostavna I općenito uzevši svi matematički primjeri koje spominjem
ovdje također su jednostavnih principa. Ova matematika uzima kao
primjer prirodne stvari gdje je važan upravo sam sadržaj naime, ima u
vidu stvari koje kao da “rastu”, ono sto je “fizis” samih stvari ,dakle,
ima u vidu jednu prirodnu teleologiju samih “stvari”, ono sto u sebi
sadrži svrhu ili rast kojem je konačan cilj beskonačno umazanje života,
sama “micva” stvari. Tako bi konačna formula izgledala ovako:

1+1=

10) Fedonova potencija!

Ova matematika je nanovo vračanje na matematičke probleme starih
grckih filozofa I kao sto samo ime kazuje uzeta je nakon pomnog
izučavanja Platonovog dijaloga “Fedon” upravo kao Sokratov primjer.
Sasvim suprotno prijašnjem primjeru organičkog rasta ovdje je riječ o

426
takoreći o organičkoj djeljivosti, o organičkom “padu”, I smjer je tu
takoreci obrnut od prijašnjeg primjera rasta stvari. Konačna formula
kako je ja zamišljam bila bi otprilike ovakva:

1= 1+1
1=1+1+2
1=1+1+2+4….
1=1+1+2+4+8+16+32+64+128…

1=

11) Russellov “skup svih skupova” na mom primjeru!

Russellov “ skup svih skupova” je još jedan primjer matematike I to
onako kako je ja poimam, dakle, treba postaviti stanovite ograde oko
jasnoće I potpunosti ovih izlaganja.
To je primjer jedne jednostavne matematike za koju ja nisam siguran
da je potpuno jasno obrazlažem. Na primjer:

2+2=4, dakle, “skup svih skupova” bio bi =8, dakle

2+2+4=8 2+2=8

3+5=8=16

1+6=7 dakle “skup svih skupova” bio bi = 14
1+6+7=14=28=56=112…..

Možemo uočiti jednu pravilnost da je “skup svih skupova” svagda
umnožak sa 2.

12) Zakon Univerzuma I slučaj famozne šoljice!

Ovaj problem “zakona Univerzuma” prvi put mi se postavio
Kubricovim filmom “Odiseja u svemiru 2001” iz 1968 godine. Naime, s

427
obzirom na fundamentalni zakon gravitacije koji vlada svugdje “šoljica”
ili “fina staklena časa” sticajem “slučaja” “pada” na pod I padom o
solidnu površinu ona se “razbije”. Mnogo godina kasnije Stephen
Howking u svojoj poznatoj “ A brief History of Time” u devetom
poglavlju pod naslovom “Strijela vremena” spominje isti problem sa
“časom punom vode” ili “kave” koja u zavisnosti od termodinamičke,
kosmološke I psihološke “strijele vremena” “pada” na pod a onda se
polomljena šoljica skuplja sa poda I skače natrag na stol.

Ja sada ne želim da ulazim u sve te probleme, ali bih htio postaviti
jedan drugačiji zakon: šoljica puna vode ili kave pada na pod dakle na
solidnu površinu ali se ne polomi. Dakle, prema zakonu o održanju
materije, materija je ovdje sačuvana ali je također sačuvana I FORMA.
Nije potrebno previše da bi se shvatilo da, bez obzira na djelovanje
zakona gravitacije, ovdje nema zapravo DESTRUKCIJE. I još možemo
dodati I Ezrin primjer: šoljica puna vode pada na pod ali se ne polomi I
sa poda ponovno skače natrag na stol. U oba ova slučaja postavljen je
novi ZAKON O OCUVANJU FORME.

13) Moj princip sile!

Sasvim suprotno suvremenim poimanjima koja su manje vise poimanja
sa stajališta suvremene atomske fizike pa je onda I razumljivo da su
principi “sile” uglavnom mišljeni u tom pravcu, moj princip sile ima u
vidu proporcije, simetrije, vrijeme I tradicionalnu odnosno euklidsku
geometriju. Skicu takvog principa sile dao sam ovdje u prilogu. A
kratko objašnjenje tog principa bilo bi ovakvo: šoljica je smještena u
(staklenu) sferu a sfera opet u (staklenu) kocku. Dakle, šoljica
predstavlja “otjelovljeno vrijeme” mišljeno prema zamisli Karla Marxa
iz njegovih “Grunrissa zur Kritik der politischen ekonomik” jer je na
jednom mjestu tu upravo I spomenuta šoljica koju radnik napravi u
jednom određenom vremenu. Kako čovjek pri tome troši svoju
tjelesnu I umnu snagu I sve svoje potencije u kreaciji te šoljice u
određenom vremenu to šoljicu možemo shvatiti kao otjelovljenje ili
opredmećenje čovjekovih potencija I samoga vremena. U jednoj
slobodnoj komparaciji možemo reci da je to donekle slično

428
razmišljanju Leonarda da Vincija jer je on u sferu smjestio čovjeka u
pravilnim proporcijama. Ja međutim smještam u sferu šoljicu kao
opredmećeno ili otjelovljeno vrijeme I nanovo takvu sferu smještam u
(staklenu) kocku koja izražava jedno mišljenje da Čovjek treba zapravo
ostati u okvirima tradicionalne euklidijanske geometrije jer je svaka
druga geometrija samo naše “nasilno” prodiranje u strukturu materije
I kosmosa. Dakle nas Kosmos bi se kretao recimo od 10 na minis 12-tu
do 10 na 26-tu I to bi bile naše granice iskazane numerički. To je sva
tajna moga principa sile.

14) Linqua univerzalis!

Ovaj jezik je izmišljen kao “univerzalan jezik” nešto nalik na Leibnizovo
i Russellovo razmišljanje o nužnosti jednog univerzalnog jezika
znanosti. Naime riječ je u ovom slučaju o jednom pokušaju da se
znanstvena filozofija poima isključivo kao metoda matematike I logike I
općenito o ideji Leibnizove charasteristica generalis kao opće metode
u kojoj bi sve istine razuma bile svedene na jednu vrstu računa. Na taj
je način Leibniz mislio da logika može postati Calculus universalis ili
Calculus logicus a pravilno logičko mišljenje I istraživanje istine
Calculus rationalis, Calculus rationis I Calculus ratiocinator. Da bi se do
ovakve logike došlo prethodno je potrebno izvršiti opsezan posao
analize cjelokupne ljudske spoznaje sistemom jednostavnih znakova
koji u novoj svojoj logičkoj strukturiranosti tvore upravo ono sto je
Leibniz mislio kao Charasteristica generalis ili Charasteristica
universalis. Primjena tih znakova, simbola ili “karakteristika”
predstavlja posebnu vještinu koja se zove Ars charasteristica. Ova je
pak vještina Verum Organon Scietiae Generalis.

Mi međutim o jednom novom univerzalnom jeziku mislimo drugačije.
Mi naprosto vjerujemo da znakovnim jezikom gluhonijemih možemo
uspostaviti taj univerzalni jezik koji ne bi vrijedio samo za stroga
područja znanosti nego kao metoda sporazumijevanja svih u jednoj
novoj civilizaciji tišine I muzike. Naime, ovdje je transcendiranje
realnosti posve realno jer iz civilizacije buke u kojoj živimo valja

429
napokon slijediti civilizacija tišine u kojoj bi znakovni jezik gluhonijemih
bio univerzalni jezik sporazumijevanja ljudi.

15) Svjetska formula!

Na svu sreću još nismo došli do jedne jedinstvene “svjetske formule” o
kojoj je I Heisenberg maštao a maštali su I mnogi drugi vjerujući da
mogu numerički iskazati sve istine našeg života I kosmosa. Mi smo
međutim zamislili jednu takvu formulu koja svoje izvorište ima u teoriji
kvanta ili paketa energije koji se emitira kada elektron silazi sa jednog
višeg energetskog nivona na drugi niži energetski nivo. Ta formula
izgleda cini mi se ovako Ek1 – Ek2 = Ek. Tako bi naša formula izgledala:

9-6=3 ili

Ek=Ek1- Ek2

3=9-6

Ako se malo bolje pogleda ova jednostavna kalkulacija I jest u neku
ruku čudna jer lijeva strana jednakosti na neki neobični način ,
intuitivno, ne odgovara desnoj strani jednakosti ( barem meni).

Isto tako kada je riječ o takozvanoj teoriji nejednakosti ili matematici
koja uzima u obzir nejednakosti čini se da su ovdje upravo socijalne
nejednakosti ovjekovječene u teoriji matematičkih nejednakosti. Tako
se isto može pokušati uspostaviti teorija matematičkih jednakosti koja
bi uznastojala upravo na suprotnom. Znači iznad hipostaziranja relacije
A=A trebalo bi postaviti jednakost A=A ili A=A=B=C=D=E…….

16) Aurora Borealis!

Zapravo ovdje je riječ o novim biološkim vrstama, a prije svega mislim
na nove vrste insekta kojima smo okruženi a da to I ne znamo. Naime
moja istrazivanja insekta pokazala su da je točna tvrdnja da gotovo
svakodnevno jesmo svjedoci izumiranja stotina I tisuća vrsta živih bića

430
na našoj planeti ali da također moramo biti svjesni nastajanja stotina I
tisuća novih vrsta I to također svakodnevno. Moja su istraživanja na
insektima pokazala da je moguće registrirati posve nove vrste insekta
koje do sada nisu bile registrirane niti uknjižene kao postojeće. Dokle
će to ići ja to, naravno, ne mogu prognozirati.

17) Bidekadni sistem!

Dekadni sistem nastao je na osnovi brojanja prstiju naših ruku a njih
ima 10. Bidekadni sistem uzima u obzir ukupni broj prstiju na našem
tijelu, dakle broj prstiju I ruku I nogu a njih ima ukupno 20. I ako
postoje simboli za ovih deset brojeva onda bi također trebalo smisliti I
nove simbole za dodatnih deset I tako bismo dobili tablicu posve
novog značenja. Poznato je da je Al-Kasi u izvjesnom smislu izmijenio I
preinačio prijašnje znamenke I tako danas imamo simbole koji su nam
svima poznati. Ja ću uzeti njegov primjer za konstrukciju dodatnih
znamenki mog bidekadnog sistema. Ta tablica bi onda izgledala ovako:

1 2 3 4 5 6 7 8 9 0

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20

Iz ove tablice možemo primijetiti da mi posebnu teškoću predstavlja
konstrukcija brojeva I cifara koji imaju značenje 11, 19 I 20.

Moguće je naravno da te cifre izgledaju I drugačije. A kako bi izgledale
operacije sa novim ciframa to tek moram smisliti.

DON’T SHOW YOUR TEARS BECAUSE THEY DON’T HAVE
MERCY

18) Lira I školjka!

Nije slučajno Bogu Posejdonu ili rimskom Bogu Neptunu dopalo te
časti da bude istinskim ocem lijepog instrumenta kakva je lira. Bog
mora I bog sreće za svakog mornara otkrio je da je upravo u strukturi

431
morskih školjaka skrivena struktura ovog lijepog instrumenta. Bilo je
samo potrebno razapeti strune slijedeći strukturu morske školjke I
tako dobiti instrument neobično lijepog zvuka kao sto pokazuje I nas
slijedeći primjer:

19) Geometrijska tijela I kristali!

Naša osnovna ideja koncentrira se oko fundamentalne teze da je
ljudsko razmatranje geometrijskih tijela I geometrijskih oblika I uopće
svih geometrijskih problema prvotno poteklo od našeg uvida u
skrivenu strukturu kristala. Tako na primjer egipatske piramide
prvotno poticu od uvida u prirodu sličnih kristala, kocka I slična
geometrijska tijela također kao sto mi pokazujemo na našim
primjerima strukture kristala koje prilažemo u dodatku ovog poglavlja.

20) Vuna kao novi materijal!

U ovom poglavlju mi govorimo ukratko o vuni kao novom materijalu
mada možemo također govoriti I o sličnim materijalima kao na primjer
o medicinskom koncu I općenito možemo reci da princip koji ćemo
ovdje ukratko izložiti može naći primjenu u medicinskoj praksi na
primjer I to ponajviše. Dakle vuneni konac proizvoljne duzine
smotavamo na jednom kraju sve vise I vise kao da okrećemo nit u
jednom pravcu dok drugi kraj miruje. Nakon izvjesnog vremena
navrtanja vunene niti ona će pokazati stanovita svojstva nalik opruzi,
naime, njeni krajevi će se privlačiti samim tenzijama navrtanja. Tako
će vunena nit dobiti posve drugačija svojstva od uobičajenih. Isto
vrijedi I sa medicinskim koncem I vjerojatno ovakav način produciranja
novih svojstava uobičajenih materijala može naći medicinsku primjenu
recimo kod takvih zahvata kao sto su zahvati na živcima ili pak u
neurokirurgiji.

21) Plastična potkova!

Plastična potkova kao sto I samo ime poglavlja pokazuje zapravo se
odnosi na konjsku potkovu koja je za razliku od tradicionalne metalne

432
zapravo plastična ili od takvih novih materijala koja imaju svojstva I
sličnosti sa plastikom. U SAD mnogo se toga dogodilo u novije vrijeme
oko konstrukcije novih vrsta konjskih potkova tako da se nove metalne
potkove prilično razlikuju od tradicionalnih koje uglavnom svi
poznajemo. Plastična konjska potkova je dodatno usavršavanje I u
neku ruku čudna jer pretpostavlja drugačiji pogled na ovaj element
konjske opreme ali I na zanat koji ga prati .

22) Trodimenzionalna pomorska karta!

Ova karta odnosi se na pomorsku kartu I to isključivo mada vjerojatno
mogu biti uzete u obzir I druge karte I ova karta pretpostavlja
Petersonovu projekciju. Sastoji se od nekoliko elemenata. Prvi element
je desk nalik desku kod deskurednika u novinarstvu dakle riječ je o
stolu koji je odozdo osvijetljen izvorom svjetlosti. To samu kartu čini
preglednikom I jasnijom. Drugi element je sama karta koja je zapravo
trodimenzionalne prirode recimo nalik na one lijepe
trodimenzionalne razglednice kod kojih imamo osjećaj prostornosti
dubine, visine I sirine I koje djeca neobično vole pogotovo kada
dobivaju taj osjećaj trodimenzionalnosti savijanjem same razglednice.
Na toj osnovi gradi se I ova pomorska karta kopna I dubine mora na
način da se u Peteronovoj projekciji utiskuju vrijednosti I oblici I
konture I reljefi na prozirnoj gotovo plastičnoj pozadini tako da se
dobiva utisak dubine, visine I širine spomenutih elemenata. I konačno,
treći element podrazumijeva specijalno konstruiranu lupu nalik na
malu “lentu” kojom osmatramo samu kartu. Kako karta može biti
konstruirana na način da se uzimaju u obzir preciznosti svemirske I
satelitske kartografije to karta može biti neobične preciznosti I
konačno kompjuterski opremljena tako da je zamjetljiva I svaka pa I
najmanja promjena naše pozicije u zavisnosti od kopna I pomorskog
dna.

23) Tesline struje primijenjene u
izricanju smrtne kazne!

433
Mi sada ne želimo govoriti o socijalnoj opravdanosti ili neopravdanosti
smrtne kazne niti o bilo kakvom takvom sličnom problemu nego samo
konstatiramo njenu neophodnost u suvremenim socijalnim uvjetima I
s obzirom na tu činjenicu moguće je Tesline naizmjenične struje
koristiti I u izvršenju smrtne kazne. Kako ove struje u bitnome razaraju
stanično tkivo posve suprotno visokofrekventnim strujama koje
računaju na elekt piezoelektriciteta gdje struje teku upravo po
površini staničnog tkiva a ne kroz njega na način da ga razaraju to ove
struje mogu biti upotrebljene u spomenute svrhe na način da se
osuđeniku ugrađuju dva mala metalna implanta nalik njernicama na
svakoj strani površine glave kroz koju se pri izvršenju kazne propusta
naizmjenična struja vodena bežičnim protokom struje vodene rukom
đelata. Ovakav način izvršenja smrtne kazne pretpostavlja posebno
konstruiranu kaznenu stolicu nalik na stolici zamišljenoj I realiziranoj u
filmu “Kontakt” sa Judy Foster . Ovakav način izricanja I izvršenja
smrtne kazne smatramo daleko humanijim I primjerenijim od
dosadašnjih oblika a dignitet osuđenika sačuvan je samom opremom
osuđeničkog odijela I spomenutom stolicom koja se zajedno sa
osuđenikom nakon izvršenja smrtne kazne spusta u horizontalni
položaj.

24) Pauk!

O pauku, njegovoj fiziologiji, njegovom ponašanju u prirodnom
ambijentu kao I u kosmičkom prostoru sa zero gravitacijom kao I pod
uticajem narkotika mi već znamo prilično mada se nekada može činiti –
ne I dovoljno. Ovdje ću samo spomenuti jednu neobičnost a to je
paukova sposobnost da leti ili se nama tako nekako čini. Moguće je za
vrijeme toplih dana u dubinama suma vidjeti tragove paučine svugdje
oko nas I upravo je začudna jedna sposobnost pauka a ta je da nošen
vjetrom na kraju vlastite niti premošćuje prilične udaljenosti I mijenja
mjesta svoga boravišta. Čini se čudnim kako pauk ispoljava takvu
sposobnost a našom imaginacijom mi zamišljamo da se on
jednostavno baci u prostor sa nekog povišenog mjesta I pri tome
istovremeno izlučuje vlastitu nit tako da je sada na njenom kraju a
sama nit kao posebno letjelo nošeno vjetrom dospijeva dalje dublje u

434
druge predjele suma. Isto tako začudna je jedna sposobnost pauka a ta
je da on zapravo ne puzi po vlastitoj niti nego je poput vretena
smotava I odmotava gutajući je I ispuštajući je kao što je pokazao
jedan nas pokus sa paukom duboko u sumama Kraljevog Vrha u
Hrvatskoj za vrijeme velikog “Domovinskog rata” početkom
devedesetih godina prošlog stoljeća.

25) Radio terapija!

Prvi put sam radio terapiju primijenio u Australiji u Adelaidu na slučaju
bosanskih i hrvatskih boraca kod kojih je trebala jedna psihoterapija I
stanoviti oporavak nakon hrvatskog i bosanskog rata I trauma
izazvanih tim ratom. Ovdje je bilo rijeci o tome da se radio program
iskoristi u terapeutske svrhe, a kako sam imao iskustava odranije u
liječenju posttraumatskog stresnog sindroma iz Hrvatske liječenjem
Biblijskom psihoterapijom kao specijalnom formom suvremene
logoterapije to sada nije bilo teško da slične metode primijenim
koristeći klasični radio program EBI radio stanice u Adelaideu. Bila su
to, pored svega ostalog sto jedan takav specifičan radio program
podrazumijeva ,zapravo predavanja iz kulture I filozofije protkana
kulturom I tradicijom Bosne I domaćim temama tako da su slušaoci na
jednom mjestu I u određenom vremenu dobivali neophodnu “dozu
smisla” koji im je nedostajao tijekom njihova boravka u Australiji
nakon rata I strahota koje su proživljavali godinama. I općenito mislim
da suvremeni mediji posebno radio mogu biti upotrebljeni u
rehabilitaciji pacijenata zahvaćenih ratnim traumama.

26) Implant na kostima noge I
njegova primjena!

Ovaj implant je prilično jednostavan I najbolje ga je moguće objasniti
crtežom kojeg prilažem u dodatku ovog kratkog poglavlja. Međutim
kako nam nisu poznata rješenja u suvremenoj medicinskoj praksi I
kirurgiji koju ona podrazumijeva to ne možemo sa potpunom
sigurnosnu tvrditi da je ponuđeno rješenje primjenjivo.

435
27) Žiro kompas koji uzima u obzir pozicije planeta I vrijeme prema
dilataciji vremena!

Već iz samog naslova ovog poglavlja moguće je zaključiti o čemu je
zapravo riječ. Dakle riječ je o kompasu kojeg je moguće koristiti u
suvremenim svemirskim letovima kao sto su letovi spacesutlea mada
mi ne znamo sa sigurnosnu kakva navigaciona sredstva koriste ove
nove letjelice. Mi vjerujemo da izračunavanjem pozicija I kretanja
planeta prema Newtonovim zakonima uzimajući u obzir korekcije
specijalnorelativističke dilatacije vremena možemo pronaći nasu
vlastitu poziciju, dakle da nam sami nebeski objekti budu orjentiri a ne
stabilne točke na planeti Zemlji.

28) Na kojim je mjestima osporen
Kant iz njegove Teorije neba!

Prije svega mislimo na dva pokusa koja su nastala u dvadesetom
stoljeću I koja se odnose na jedno mjesto u Kantovoj “ Teoriji neba “ iz
1755 godine a to mjesto je njegovo stajalište: “ ne može se reci ‘dajte
mi materiju stvorit ću gusjenicu ‘.” Naime dva su pokusa posve
različitih predznaka osporila ovo Kantovo mišljenje. Mi ne želimo ovdje
davati nikakvu teoriju niti podrobno tumačiti ove vrlo interesantne
probleme. Mi kanimo samo istaknuti dva kardinalna pokušaja koja su
nastala oba u 20 stoljeću koja nam sa toliko vjerojatnosti tumače
spomenute probleme da nam se danas čini da je bez njih nemoguće
razmišljati o životu u kosmosu I na Zemlji.

Prvi pokus je napravio Stanley Miller, američki kemičar 1953 godine.
On je ispitivao kemijske učinke dodavajuci različite izvore energije
modelu reduktivne atmosfere. Ishod tih pokusa je pokazao da je od
takve sintetske reduktivne ili neutralne atmosfere moguće
dodavanjem energije, električne, udarne, radijacijske, toplotne I slično,
proizvesti iste osnovne organske molekule koje su potrebne za
proizvodnju biomolekula, kemikalija života.

436
Drugi pokus sačinio je Leslie Orgel. On je uzeo neke od sastojaka za
koje vjerujemo da su postojali u zemljinoj atmosferi u njezino mlado
doba: cijanovodik I amonijak. Napravio je od njih rijetku otopinu u vodi
a potom je otopinu zamrznuo nekoliko dana. Koncentrirana tvar bila je
istisnuta na površinu u obliku sinusnih ledenih bregova. Vrhovi su bili
lagano obojeni sto nam bez sumnje dokazuje prisutnost organskih
molekula. Zacijelo se radilo o nekim aminokiselinama ali najvažnija
činjenica bila je ta da je Orgel uspio stvoriti jedan od četiriju osnovnih
sastojaka genetske abecede koja upravlja životom. Dobio je adenin,
jednu od četiriju baza DNA. Možda je život odnosno DNA nastao baš u
tim uvjetima a ne pri visokoj temperaturi?!

I još je Kant “osporen” u smislu njegovog pitanja: “ da li bi moglo
postojati neko apsolutno Ništa koje bi moglo razoriti ovaj svijet”. Ovaj
redak poezije koji je našao mjesto u Kantovoj Teoriji neba danas je
toliko aktualan da u ovom dobu mogućeg nuklearnog holokausta to
pitanje sadržava poseban smisao.

29) Kosmičko jaje I moji modeli Univerzuma!

Kod Nikole Tesle postoji također pokus sa jajem u obrtnom
magnetskom polju I općenito govoreći ovdje je “jaje” takoreći model
Univerzuma kao I u mom slučaju mada je ovdje riječ o jednostavnom
efektu kojeg ja nazivam I “efekt Rex” jer je do njega posve slučajno
došla I moja bivša žena. Naime, tvrdo kuhano jaje dakle jaje koje ima
svoju specifičnu masu položeno u posudu sa vodom naglo će se u
posudi podići konstantnim dolijevanjem vode pod slavinom I stati
vibrirati na površini mada voda pod mlazom I dalje pada na njegovu
površinu naprosto iz jednostavne zakonitosti da su smjerovi sila pod
jajem I nad njim isti. Međutim, za mene osobno to je jedan prilično
originalan model Univerzuma, “Univerzuma koji kapi”, dakle jedan
dinamički model u kojem je materija, prostor I vrijeme svagda
poigravajuće I vibrirajuće kretanje.

Ovom efektu moguće je dodati I još mnoge druge modele koje
također prilažem u dodatku ovog poglavlja. Naravno, ja također

437
smatram da su ovi modeli u zavisnosti od geometrija koji ih prate I u
neku ruku stoje u relaciji sa radom “Geometrical Imagination” Davida
Hilberta iz 1932 godine.

30) Kormoranova krila!

Ova krila zapravo su zamišljena kao krila neke buduće letjelice s
obzirom na činjenicu da su krila kormorana neobičnih aerodinamičnih
svojstava koje bi dakako, trebalo istražiti a onda I primijeniti u našim
nastojanjima da totalno ovladamo zračnim I kosmickim prostorom.

438
439
440
IV DIO

PROCES I DARWINOVA TEORIJA

Adelaide, Anno Domini 6.5.2008. Southern Ocean

Australijska duhovna situacija!

Ja sam u vise navrata zapisivao u svoje dnevnike toga prvotnog
vremena, a te sam dnevnike izgubio, da je stanje fakata što se
duhovnog stanja kontinenta tiče porazno jer mi se čini da između
samanizma I marksizma postoji razlika od kojih nekoliko tisuća godina.
Išto tako bio sam iznenađen da je na Univerzitetu Flinders koje je ovdje
nastalo u studentskim kretanjima 1968 godine išto tako pored biste
kapetanu I istraživaču Flindersu postavljena bista Danteu jer je
poznato da Danteova filozofija I pjesništvo reflektira manje vise
srednjovjekovnu sliku svijeta. Dočim sam ja smatrao da je duhovni I
intelektualni kapacitet Australije enorman pa je šteta u neku ruku da
se gubi u beznačajnostima. U jednom od tih dnevnika postojao I jedan
moj zapis koji datira od 19.10.1996 godine I ta je stranica sačuvana.
Ona glasi ovako: “ Zapravo to je bila ideja da se otpočeta istraživanja
nastave I da se otpočne sa novim filozofskim rječnikom koji bi računao
sa interesom za matematičke prirodne znanosti, fiziku I biologiju
posebno. Ja sam suočen sa situacijom da čitava filozofija na ovom
kontinentu I ovom velikom otoku jeste logika ili metodologija znanosti
dok spekulativna ideja perzistira na rubovima.

Nešto filozofije Njemaca I analitičke filozofije dakako. Logika I religija
ovdje se samodopadno proglašavaju jedinim disciplinama duha. Sve
drugo, povijest na primjer, treba biti samo jedno pozitivno istraživanje
koje raspolaže činjenicama a ne računa sa metafizičkim principima.
Mirna koegzistencija različitih sfera, religije I empiričkih znanosti to je
factum brutum današnje duhovne situacije na kontinentu. &2 Ta
pozitivna znanost- možda je to neki balast koji sada omogućava da se
krene iznova. A filozofija u neku ruku I nije drugo do teško I mukotrpno
kretanje iznova.

441
Ali filozofija ne može a da kontitutivno ne reducira I limitira I ograniči
tu pozitivnu znanost. Tako treba I zamisliti ovaj posao I to kao posao
izgradnje jedne složene znanstveno posredovane slike svijeta koja
povijesno objašnjava apstrakcije posebnih znanosti ograničavajući
njihovo značenje.” Mislim da ja nisam u bitnome promijenio svoja
ranija uvjerenja I stajališta.

Bijeli svijet ili kako Cigani doživljavaju nebo!

Kada je riječ o bojama ili ako hoćete o njihovoj filozofiji onda sve ove
stvari treba vidjeti dakako u jednoj povijesnoj perspektivi. Takve
teorije I filozofije boja prvi puta se koliko je meni poznato spominju u
svetim knjigama kao što je to Stari zavjet pa Talmud pa onda I u
drugim svetim knjigama ali I sanjaricama koje su u neku ruku
nasljedovale ove knjige o kojima govorim. Tako postoje asirske
sanjarice, Talmud u onom dijelu koji govori o snovima I općenito su
Jevreji bili jako dobri poznavaoci snova I njihova tumačenja, babilonske
sanjarice koje su vjerojatno jako stare pa onda mnoge arapske
sanjarice I konačno imamo I ove nove sanjarice koje se razvijaju od
novovjekovnog doba do danas.

I tu je naravno jako važna psihoanalitička škola. Tu su date neke teorije
boja sa kojima se I danas možemo slagati ili ne ali to su prve naznake
jedne takve teorije. Tako su manje vise ovdje crvena boja emocija,
plava mišljenja I razmišljanja, kontemplacije, crna patnje I tuge,
ljubičasta ljubavi, žuta dostojanstva I svijetlosti, zelena boja nade.
Mnogo vremena kasnije u kontinentalnoj filozofiji pojavljuje se Goethe
koji nam također daje jednu teoriju boja kod koje je najvažniji jedan
moment koji je proizlazio iz ukupne socijalno političke situacije
Njemačke toga vremena naime taj moment da je on čitavu strukturu
univerzuma manje vise shvatio nadmetanjem dviju kardinalnih Ili
temeljnih boja: bijele I crne.

I ovdje je obnovljeno jedno staro mišljenje njemačkog misticizma kojeg
imamo na primjer I kod Keplera da je čitav naš univerzum isto tako

442
polje sukoba dvije temeljnih sila, sila zla I sila dobra. Nakon njega
pojavljuje se mahom korpuskularna teorija boja da tako kažem koja je
podrazumijevala baš takvu teoriju koja je boje shvatila samo
materijalnim očitovanjima neke temeljnice strukture naime svijetlosti
pa se od Newtona govori o spektru boja. I ova teorija je suvereno
vladala dugo vremena a u neku ruku vlada I danas samo što je Einstein
nju dotjerao u smislu da ta svijetlost može mnogo toga raditi za nas
kao što je to pokazao njegov napor oko fotoelektičnog efekta gdje je
dat dokaz da je riječ o materijalnim cesticama svijetlosti. U
dvadesetom stoljeću međutim pojavljuje se I jedan filozof kojem je ime
Henri Bergson koji je razmišljao o bojama na jedan sasvim drugačiji
način.

Bergson jeste doveo boje u relacije spram svijetlosti ali na način
neobičan . On kaže “bljesak” I pri tome također misli na neku boju. On
kaže “sjenka” pa razmišlja o tome kako su muslimani u starom svijetu
razlikovali sjenu od sunca jer mi niti danas zapravo ne znamo što je to
“sjena”. Ali on također govori da se boje “prelijevaju” pa boja postaje
plavičasta, zeleno ide u bijeložuto, ljubičasto se prelijeva u plavičasto,
zeleno u bijeličasto zuto, a crveno u bljestavožuto itd itd itd. i sve ovo
pak u zavisnosti od toga da li se izvor svijetlosti približava ili udavljuje.

Međutim ukoliko na primjer uzmemo različite boje pa ih sve
“smućkamo” zajedno onda dobivamo samo jednu boju: bijelu. I ta je
činjenica manje više poznata. Zato svijet može biti I bijeli ukoliko
“smućkamo” boje toga svijeta. Ali I nebo može biti bijelo jer je sada
noćno nebo osvijetljeno sjajnim zvijezdama. Međutim kada do nas
dopru I svijetlosti bilijuna drugih sunaca koje cine ukupnost naših
svekolikih galaksija u Univerzumu tada će naše nebo po svemu sudeći
biti bijele boje jer će svo nebo biti osvijetljeno svijetlošću sa neba. Tako
će ono biti bijele boje. Tako nekako Cigani razmišljaju o bojama I nebu.
Zapisi iz brodskog Dnevnika!

Tamo negdje 1996 nastalo je vise mojih zapisa koji su u pravilu tretirali
neka sporna pitanja biologije pa onda derivirano I sociobiologije. Tako
u zapisima iz toga doba koje sam ja uspio sačuvati stoji: “Sociobiologiju

443
treba vidjeti kao izvorni produžetak darvinistickih teza, ponekad se
kaže darvinizam ponekada neodarvinizam. Darvinizam sagledava taj
živi proces kao jedno polje nadmetanja, preživljavanja, sebičnosti I
neprestane borbe u tim živim silama evolucije I povijesti.

Istina jeste da je, možda ponajviše nas ljudski život, jedna nevjerojatna
drama koja uključuje nas I našu povijest kao vrste. Ali vidjeti tu
historiju I tu povijesnost na način oksfordskih hoštaplera jest jedna
limitirajuća povijest – znanstveno I metafizički osigurana u
inadekvatnom pogledu na organizme. To je jedan limitirajući pogled na
vrste I njihove relacije spram okoline. Jer mi smo išto toliko
kooperativni I altruistični koliko I sebični I kompetitivni, isto toliko
kreativni koliko I destruktivni I repetivni. & 4 Bellum omnia contra
omnes, Hobes I Mellvill I konacno bi trebao razvidjeti A.H. …

Dobro je da je Hobes eksplicit pa je ovo stanje rata shvaćeno prirodnim
uvjetima čovječanstva tako da nema nedoumica oko razumijevanja te
mizerije što se zove čovjek &5 Richard Dawkins je ovu sliku obogatio
danas stajalištima moderne genetike. Svaki gen gleda samo na sama
sebe I nastoji povećati svoj broj. Tako čovjek jest gene machines I
kultiviran je kao mašina. Kao što će u Hobbesa Commnonwealth
trijumfirati nad prirodnim kondicijama ljudske mizerije tako će I u
Dawkinsa ljudsko biće, posve samo medu vrstama imati mogućnost
kultiviranja ljudskog bića prema altruizmu.
Tako kultura trijumfira nad prirodom kod čovjeka. Nije, međutim,
dovoljno jasno, kako organizam konstituiran od sebičnih gena može
izbjeći strogu genetsku determinaciju &6 Dawkinsova deskripcija
darvinističkih principa evolucije može biti prikazana na slijedeći nacin:

1) organizmi su nastali od grupa gena čiji je cilj ostaviti za sobom
što vise kopija,

2) sebični kvaliteti hereditarnoga materijala reflektiraju se na
interakcije između organizama tako da je rezultat opstanak zdravijih I
jačih varijacija koje su nastale od mnogo uspješnijih gena,

444
3) organizmi stalno nastoje biti bolji, zdraviji I jaci u životnoj
utakmici

4) paradoksalno dakako čovjek može razviti altruističke kvalitete što je
kontradiktorno njegovoj sebičnoj prirodi

I obrazovnim I drugim kulturnim faktorima. Ova deskripcija
podrazumijeva nekoliko momenata: čovjek je rođen u zlu I svi mi
imamo isti bazični utjecaj; čovjek je predodređen za život u
konfliktima; perpetuirana silina; samo vjerom I moralnim nastojanjima
čovjek sebe spašava tog svog sebičnog stanja.

Dakle vidimo da darvinizam opisan u Dawkinsa I prihvaćen od mnogih
današnjih biologa ima svoj metafizički izgled u jednom od naših
najdubljih kulturnih mitova- u mitu I prici o čovjekovom padu I
iskupljenju. Očito je ovdje riječ o jednoj inkonzistenciji. No to je u
znanosti moguće I ne predstavlja veliki grijeh; štoviše to može biti
jedan oblik klarifikacije. Ali uzastopno uznastojanje na jednoj
inkonzistenciji zahtijeva veliku reviziju.

Originalna teološka verzija o ljudskom padu I iskupljenju kod Darwina
izbjegnuta je doduše jer tu nema mjesta za Boga I duh čovjeka bazično
gledajući mada bi se išto tako moglo reci da ima I drugačijih njegovih
opservacija u njegovoj verziji o porijeklu vrste. Za Darwina sva je
kreativnost u životu materije same. Kapacitet da se život generira u
beskonačno raznolikim formama, vrstama jest jedno stanje
organizacije materije ne pak transcedentalnoga duha.

Zato je Darwinova teologija u neku ruku prirodna religija. Moć
prirodne selekcije sada je jedan kreativni metafizički princip. Stoga se
moće reci da je Darwin materijalizirao teološki stav. I u slučaju
moderne genetike egzistira dualizam mrtvog I besmrtnog u čovjeku.
Hereditarni materijal jest esencija organizma I genocentrička biologija
etablira ovaj metafizički I teološki fundamenat.

445
Dakle, riječ je o jednoj fundamentalnoj inkonzistenciji I kao što
rekosmo ta inkonzistencija zahtijeva temeljitu reviziju. &7 I reject
determinism because I dislike its political usage. Jedan pošteni
znanstvenik, biolog bi rekao još I dodao I ovo: scientific truth as we
understand it must be our primary criterion. &8 nedostatak duhovne
ili bolje rečeno metafizičke supstancije to je factum brutum ovog
društva; biti znanstveno pošten I prožet duhom moralne odgovornosti
– to je sloboda ; dobrota to nije samo jedna kvaliteta karaktera, to je I
stvar odluke čovjeka; čini se da je život lako I dati kao što ga je lako I
oduzeti. Međutim, život je teško održati; ono što ne mogu imati to
zapravo I ne trebam……….. & 10 Nas Svijet to je nedjeljiva,
nedestruktivna, besmrtna duša. &11 To da je Darwin tobože bio ateist
pa onda poricao Boga to jednim velikim dijelom nije istina. Najbolje to
otkrivam medu starijim Britancima I to ovdje na ovom velikom
kontinentu. I to zato jer je u svim fundamentalnim njegovim pitanjima,
pitanjima selekcije, adaptacije, evolucije itd dakle u svim tim pitanjima
on vidio očitovanje I manifestaciju te beskonačne esencije božje
odnosno duše kako to ja imam nekada naviku nazvati.

Ali ona ima svoje materijalne momente, svoju materijalnost da tako
kažem preko koje ja mogu znanstveno uočiti I zamijetiti božju
sveprisutnost pa je prema tome materijalizam njegove teorije zapravo
dokaz božje egzistencije. &12 Suvremena sociobiologija to je “okrutna
kraljica mudrosti”. Richard Dawkins danas kao Tiranin 1924 godine I taj
je tiranin u svom Minhenskom periodu zamislio jednu “psihologiju
nacije” zapravo jedan “humanitet Prirode” naspram “humaniteta
individue” za kojeg je napisao: “humanity of nature which destroys the
weak to give his place to the strong.” Cudan, prilicno cudan
Darwin!…….

Tako nekako izgleda kada Nijemci pokušavaju razumjeti Britance.
Tiranin je to nazvao “unutrašnjom segregacijom vrsta svih živih bića na
ovoj Zemlji. “ U Dawkinsa kultura konačno trijumfira nad prirodom a u
Hobbesa trijumfira pa Commonwelth dok u A.Hitlera također
trijumfira kultura koja je shvaćena nacionalno dakle kao nacionalna
kultura jer umjetnost, znanost I tehnologija nisu drugo do kreativni

446
produkt arijske rase ( Main Kampf str.262) Konačno “rasa” trijumfira
jer od nje zavisi egzistencija čitave kulture 9 str.262) .“Prometeji
čovječanstva”, ta “kreativna rasa”, ta sretna kombinacija helenističkog
duha I njemačke tehnologije, ta “čista krv”, ta “genijalnost” rase, ta
“mentalna kvaliteta” I napokon sve trijumfira u “sposobnosti služenja
zajednici” (270). Dakle, konacno, Pflichterfullung ( fulfilment od duty)
znači ne biti sebidovoljan nego služiti zajednici I to je onda samo
žrtvovanje itd.itd.itd pa je to prema A.H. glavni oblik I forma ni manje
ni vise nego cjelokupnog univerzuma (271) ………..

Odatle je onda socijalna država koja pothranjuje nekontroliranu
prokreaciju posve suvišna pa je ovdje kod Dawkisa, iz njegove knjige
The Selfis gene iz 1976 koja se bavi planiranjem porodica u podnaslovu
“Family planning” išto kao I kod A.Hitlera društvo shvaćeno baš u tom
smislu naime jednog širokog polja većeg ili manjeg prokreiranja
individua. Tako u Main kampfu na str. 121 Hitler govori o “moći
prokreiranja” I o “konzervaciji onih koji prokreiraju” dok pak kod onih
koji su manje snašni I manje zdravi “are forced back into the womb of
the eternal unknown”. &13

Nietzsche je u Rođenju tragedije iz 1872 pisao o permanentnoj alijansi
između Njemačke I Grčke kulture (&20). No iskustvo govori da
Njemačka nikada nije bila domovina njemačke filozofije. Također
Njemačka nikada nije bila domovina Grčke filozofije mada je tobože
imala najbolju klasičnu filologiju. Zašto? Pa zato jer je u Njemaca
prema Nietscheu isti slučaj kao I sa Rimom a taj je da je od filozofije
bolestan još bolesniji a zdrav još zdraviji.

Zato u Nijemaca filozofija djeluje tako profilaktički. &14 Ako je Hobbes
izlaz tražio u kršćanskoj Commonwealthu naspram Kraljevstva Tame to
Dawkins zamišlja Warre where every man Is Enemy to every man I to
sve povratom na one potencije “prirodnog stanja”. Nije li to još jedna
liberalistička zabluda?!

&15 Kako nazvati spoznaju? To je neponovljivo I originalno znanje
kojeg zovemo Iskustvo a u sebi sadrži Mudrost; Što je to Subjekr- to je

447
čovjek zvan znanost; Što je to znanost? To je znanje o
konzekvencijama; Što je to Iskustvo? To je postignuće mira u sapienciji
života; Svijet to nije samo Zemlja I sve živo I neživo na njoj, Sunce,
planete, sjajne zvijezde, napokon I čovjek već I Ljubav Svjetovnog
Čovjeka, Univerzum gdje stvari upravo Jesu &16 Naposljetku I Hobbes
je nazvao Commonwealth Majkom Mira &17 U tom gradu samo prvi
izučavaju Filozofiju &18 Ponovimo stoga zajedno: Life is therefore the
primary truth ( Hegel je to zapisao u svojoj Berlinskoj Enciklopediji);
Mir je isto što I sloboda; sve što se može izreci može se izreci
jednostavno a jednostavno to je Clare et Dicte..&18 Uostalom ja sam
filozof ali koga je to briga; Što je to subjekt? To je povijesni
svijet………&21 Obožavati svoju prošlost, mnogo očekivati od svoje
sadašnjosti, sa pouzdanjem gledati na svoju budućnost – to su nadanja
Britanaca. Jedan prazni optimizam. Dancing in chains. &22 Dignitet
čovjeka, njegovo dostojanstvo to je sreća čovjeka; Monstrum in fronte,
monstrum in animo, slučaj Stephena Hawkinga, ja međutim mislim da
je on dao jednu jako zanimljivu teoriju. Paul Davis- Ako sudimo prema
faktičkom stanju stvari Davis pripada najnižima od najnižih, He is mob,
Pokušavam razumjeti idiosinkaziju Davisove jednadžbe. Ovaj profesor
Prirodne filozofije Adelaidskog Univerziteta postao je klaun koji je
uspio u namjeri da ga mnoštvo shvaća ozbiljno. Resentiment moba –
sve je to dokaz “degeneracije”. U dobrom društvu maniri ove teorije
smatraju se kompromitirajučim. Da li je Davis doista Englez? Hibris!
&23 Sumanutost – to je stvari uzimati isuvise ozbiljno! &24 Smokvino
drvo kao smokvin list ima cistu simboličku formu a reprezentira smrtnu
sjenu grijeha…………&27 Husserl je pisao u Kartezijanskim
meditacijama: Delfijska predaja……Spoznaj sama sebe ima novo
značenje…Jedan mora prvo izgubiti svijet ….u smislu ponovnog
zadobivanja u univerzalnoj samosvijesti in interiore homine habitat
veritas kaće Augustin. Ova rečenica Augustina ponukala je Husserla da
izrazi I sumira svoju vlastitu koncepciju svijesti. Augustinov “unutrašnji
čovjek” postao je “transcedentalni ego”, spoznajni subjekt koji nanovo
zadobija svijet u “univerzalnoj samo-svijesti” &28 Ovo Augustinovo in
interiore homine habitat veritas u latinskoj učenosti se pojavljuje kao
in interiore homine christum habitare. Tako je ovaj “unutrašnji čovjek”
kao ljudski duh koji je mišljenje I razum otkriva istinu koja je kao

448
božanski razum sada sam Krist koji nije drugo do sam ljudski duh.
Miseria humanus est veritas mundi…………………………………..( ovo je sve
što je preostalo od toga brodskog Dnevnika iz 1996 godine)

Neke nedoumice oko Tesle I pravo stanje stvari koje danas treba
svakome staviti do znanja

O tome kakav je odnos imao Tesla spram nacionalnog pitanja Srba na
primjer ili kakav je on imao odnos spram hrvatskog ekstremizma o
svim tijem pitanjima mi imademo valjane odgovore. A najvjerniji
pokazatelji u tome pogledu svakako jesu neke bitne činjenice o kojima
govori sam njegov život. Jer je vjerojatno taj fakat najpresudniji I u
tome se manje vise svi slažemo. Poznato je da je Tesla obilazeći Zagreb
negdje krajem 19 stoljeća neposredno pred put u Britaniju čini mi se
bio dočekan od mnogijeh našijeh uglednijeh ljudi, medu ostalima I od
Jovana Jovanoviča Zmaja koji je bio mahom pisac za djecu I imao je I
svoj časopis koji se zvao po jednom jako lijepom narančastom cvijetu
“Neven”.

I tom je zgodom Zmaj iskazao veliko zadovoljstvo da ćemo svi mi biti
sada svjedoci doba u kojem će Tesline elektrike pokretati mnoge
motore pa da ćemo I mi ovdje u Zagrebu I na Balkanu imati udjela u
tome preporodu pa vise neće naša gradska rasvjeta biti plinska nego
električna. A onda je Tesla uglavnom rekao kako se on dići svojim
srpskim porijeklom I svojom hrvatskom domovinom. I ja sam cesto
razmišljao o tijem njegovijem riječima dok jednog dana ne ugledam u
Gornjem Gradu u Zagrebu, baš negdje na tom mjestu gdje je I Tesla
govorio napis u kamenu na jednoj staroj kuci koji izgleda otprilike
ovako:” Onima jedne vjere ali različitijeh obreda”. I ja nikada nisam
razumio taj napis na toj kući u Gornjem Gradu u Zagrebu. A niti dan
danas. Valjalo bi ispitati taj napis i ove moje navode jer možebitno da
sam ja u krivu.

Bilo kako bilo, Tesla se nakon mučna I duga puta vratio u Ameriku pa je
onda nastavio sa svojijem radom, nekada bolje, nekada gore. I još je
bio u snazi kada otpočne Drugi svjetski rat. Jer Tesla je umro 1943

449
godine dakle mogao je dočuti koješta što se na Balkanskim
vjetrometinama događa sa svakojake strane kao sto I ja dabome čujem
ovdjeka u Australiji sto se tamo događa sa svakojake strane. I njemu
bijaše rečeno kao Srbinu za pokolje nad srpskim stanovništvom u
Hrvatskoj od strane ustaškog elementa I sav tragizam toga naroda u
tom dobu balkanske klaonice Drugog svjetskog rata. I on se zgražao
nad tim činjenicama kao I svatko tko je manje vise normalan. Pa se on
tako zgražao I nad četničkim iživljavanjem spram hrvatskog I
muslimanskog življa u Bosni I Hrvatskoj jer je po svemu sudeći bio
upoznat I sa tijem faktima našega nacionalnoga bića koji fakti nijesu išli
na ruku niti jednoj strani.

I u tom pogledu danas bi trebalo biti posve jasan i precizan da nam se
ne dogode kojekakve pogubne zablude u tom pogledu te da se dobije
kojekakva pogrešna slika o tome velikome čovjeku koji svoj život
dadne za znanost I elektrike a ne za svoje rodoslovlje. A inače je istina
da se on prije svega osjećao Srbinom u nacionalnom pogledu. A ja ne
vidim danas sto bi to trebala biti pogriješka. Jedino ukoliko kakvijem
beznačajnijem ljudima to znaci manjkavosti jer oni zaboravljaju da je
svaki narod božji narod I kao takav slave vrijedan. Ili je možda
drugačije? Istina treba također reći I istine da u životu naroda ima I
uspona ali bogami I velikih padova I nacionalne sramote I propasti ali
nam valja danas izučavati Božje dane I dane nacionalne veličine I
propasti. To su dakle zadače za današnja I buduća pokoljenja naroda
na Balkanu.

U čemu se sastoji izuzetnost Milankovića!

Pa izuzetnost I posebnost Milankovića sastoji se iz nekijeh fakata koji
su prepoznatljivi već na prvi pogled. Naime Milanković je rođen u Dalju
u Srbiji 1879 a umro je u Beogradu 1958 godine. Dakle on je doživio
skoro punijeh 80 godina iako je prošao dva ili tri Svjetska rata u kojima
je učestvovao htio to on ili ne kao Srbin . Prvo je bio student u Beću pa
je onda u neku ruku bio učesnik Balkanskih ratova 1912 godine pa je u
Prvom Svjetskom ratu bio vojnik srpske vojske, pa onda zatvorenik u
Austriji, pa je onda živio u Budimpešti, pa je onda uslijedio Drugi

450
svjetski rat I on je sve to preživio i umro u Beogradu u 80 toj godini
života.

Dakle imao je jako lijepu karmu štoviše moglo bi se reci da mu je
karma bila izuzetna. Mnogima međutim nije bila takva. On je radio na
nekim znanstvenim pitanjima takozvanih “astronomskih ritmova” jer
naime I u našem Kosmosu postoje ritmovi kao I u glazbi. I u tom
kosmosu sve do nedavno postojali su manje vise pravilni ritmovi I
pravilna razmjena ili slijed tijeh ritmova ali otkada je Schenberg
izmislio svoju muzičku skalu ili neke tobože njegove ritmove koji vise
nijesu pravilni da tako kažem otada su I ti astronomski ritmovi
drugačiji. Naime Schenberg je odbacio tradicionalnu upotrebu
tonaliteta negdje oko 1908 godine pa je otpočeo sa takozvanom
atonalnom glazbom koja je podrazumijevala 12 tonski sistem,
takozvani serializam, pa su sada one harmonije o kojima je govorio
Kepler mnogo stoljeća ranije postale drugacije.

Jer I u glazbi kao I u kosmosu imamo harmonije. Zato I postoji
Keplerovo djelo pod naslovom Harmonije Svijeta. Međutim te su
harmonije dakle ti astronomski ritmovi postali drugačiji. Pa u tome I
jeste cijela stvar – da su oni drugačiji I da mi svi manje vise znamo da
su oni drugačiji ali da u tom pogledu ništa ne poduzimamo jer nas
bazično nije niti briga. Jer ja imam teoriju da ništa ne postoji u višem
podsistemu sto već ne bi bilo sadržano u manjem koji mu je
supsumiran. Dakle svekoliki Svijet je jedna cjelina nalik ljuspicama
crvena luka koja je svaka jedan zaseban podsistem I sve ono sto se
događa u jednom podsistemu ima svoj “odraz” kako bi to Krleža rekao
za literaturu u drugom podsistemu. I ukoliko na primjer hoćemo znati
sto nam se događa u visim slojevima našega sunčevoga sistema onda
je dakle dovoljno istraživati socijalni I nas biološki podsistem na Zemlji
jer je taj upravo u velikoj zavisnosti od tog kosmićkog.

Mislim da je to vež samo po sebi razumljivo. I kao sto je mnogima vež
jasno iz samoga moga izlaganja ovakva ideja rodila se zapravo iz
oskudnosti mojih tehničkih pomagala da pomoću njih promatram taj
astronomski plan pa sam se onda dosjetio da mi je on također

451
dostupan ukoliko pronađem na Zemlji takav ambijent pomoću kojeg
bih taj astronomski plan mogao dohvatiti tako da mi on bude vidljiv. I
ja sam onda krenuo prema biologiji I znanosti o kukcima I botanici itd.
itd. itd jer nam je kod insekta riječ o takvim živim bicima na Zemlji kod
kojih je taj plan evolucije išao tako da su uslijedile dvije velike I
najvažnije grane evolucije na stablu zemaljskoga biološkoga rasta kao
sto je to na primjer pokazao prvo Bergson a onda Telijar de Sarden u
svojem radu Fenomen čovjeka koji je nastao negdje 50 tih godina
prošlog stoljeća, dakle dva plana evolucije , dva stabla, jedno prema
homo sapienceu a drugo prema insektima te da je pitanje da li smo mi
kao homo sapience - koji je već sisavac, toplokrvan, sa razvijenim
mišljenjem, koji ima gibljiv palac, koji jedini zna crtati, koji upotrebljava
predmete kao oruđe itd. itd. itd. dakle da li smo doista gospodari I
božji namjesnici na Zemlji.

Dakle to je doista pitanje. Dakle Milankovićeva svekolika filozofija na
kojoj nije samo on radio nego I drugi kao na primjer Croll, Koppen I
drugi jasno nam je postavila jedan problem sa kojim se mi moramo
znati nositi inaće ćemo imati ozbiljnih problema. I ja mislim da je to
svakako odgovor na ono pitanje od kojeg smo I krenuli a glasi u čemu
se sastoji izuzetnost Milankovića. Ja mislim da taj krater na Marsu
svakako zaslužuje Milankovićevo ime. A što se tiče mene osobno Vlado
Uljarević iz moga Dubrovnika sa kojim sam ja bio od sasvim malih nogu
takoder je bio kao I taj Milanković pa je I on bio učesnik Balkanskih
ratova 1912, Prvog svjetskog rata, preživio je Drugi, bio je na dvije
godine zatvaran 1948 I na robiji zato jer je jednom policajcu opsovao
mater, dunque, sve je to preživio I doživio duboku starost od preko 90
godina.

Mislim da je I babina zasluga za to jer je I inače poznato da muškarci
žuđe žive ukoliko dijele svoj život sa nekom. Tako je poznato kao jedna
karakterna crta Milankovića da je on svagda sa sobom nosio neku
knjigu pa I onda kada je ženom I djecom išao na izlet on bi čitao.
Mislim da je to jako važno!
Slučaj Milene Marić!

452
Milena je rođena koliko ja to sada pamtim u Novom Sadu. To je jedan
lijepi Vojvođanski grad I ona je iz urbane sredine I nije točno kao što to
netko sebi umišlja da je Balkan u tim vremenima bio unekoliko
provincija koji je to I ostao nakon povlačenja Turske. Ona je upoznala
Alberta u Švicarskoj, u Bernu čini mi se gdje oboje studirahu fiziku. I to
bijaše lijepo druženje I lijepi sex I čitav taj njihov studijski period bijaše
jako buran I značaj za oboje.

Dakle bijese to studentski brak mada ona bijaše nešto starija od njega.
Ali znate, svi zamišljaju Alberta kao dobroćudna, naivna čovjeka mada
je istina sasvim drugačija jer on je zapravo bio jako nemiran čovjek,
duhom nemiran tako da je poznato da je on bio politički involviran u
studentska revoluonarna kretanja medu njemačkom I drugom mladeži
u Europi. Tako je jedared morao biti svjedokom jednom svom prijatelju
kojeg su osudile švicarske vlasti jer je ovaj upucao svog profesora ili
premijera tako nešto. Dakle istine su čini mi se sasvim drugačije.

Iz te relacije rođeno je dvoje djece koje je Albert napustio kao I njihovu
majku jer Albert vise nije mogao sa Milenom, jer izgleda da do toga
dođe, a vjerojatno niti ona sa njime. Mislim da treba biti realan a ja se
u ovim pitanjima pozivam na svoje vlastito iskustvo jer ja mislim da se
stvari u 80 godina nijesu sto se homo sapiencea tiće znaćajno
promijenile. Ali im je ostavio novac svoje Nobelove nagrade koja je
danas negdje oko 2 miliona dolara sto je priličan novac. Barem sam ja
nekako tako obaviješten. Dakle nije da nije mislio na svoju porodicu u
posljednjoj instanciji. Ali je istina da je I kod Alberta bilo važno isto sto I
kod Tesle znanost I fizika I formule a ne rodoslovlje. Zašto? Pa zato jer
znanost jeste pronicanje zakonitosti svijeta u kojem živimo, to nije je li
mi krov prokišnjava ili ne, jesu li mi Papuče mokre ili nisu itd. itd. itd. A
da ga politika također nije zanimala pokazuje slučaj Izraela kada je
odbio biti Predsjednikom države pa to mjesto zauzme Ben Gurion.

A da je Einstein doista mislio na svoju porodicu najbolje dokazuje da je
on u Americi svagda bio jako dobro upućen u to sto taj Tesla radi I sto
taj Tesla ima reci pored ostaloga I zbog Milene a to mu je stavio do
znanja čestitajući mu njegov 75 rođendan sa jednim pismom kojeg je

453
naslovio Her Tesla…. jer je pored ostalog znao da je Tesla kao I on
njemački đak. A što se tijeh famoznih formula tiče na kojima tobože da
je utemeljen svekoliki svijet pa ja mislim da je posve normalno da se u
jednom studentskom braku u kojem ima puno dobrog sexa jer je riječ
o mladim mladima, dakle da obostrano utiču I potiču jedno drugo pa je
onda razumljivo da su mnogi elementi tijeh zakonitosti o kojima
Einstein piše 1905 godine govoreći o svojoj specijalnoj teoriji
relativnosti njihovi zajednički.

Utoliko je istina da je I ona unekoliko autor te teorije pa su ruski izvori
unekoliko točni kada su I nju naveli da je Mairiti dakle Marić. Jer je
naime u ruskim prijevodima stavljeno bračni par Mairiti I Einstein kao
oni koji su njeni formulatori. Ali ja ne vjerujem da je danas potrebno
oko toga praviti toliko larme. Mnogo buke ni za što.

Salinitet mora!

Nije naravno moguće mjeriti salinitet mora Souther Ocean bez
instrumenta predviđenih za tu svrhu pa onda meni nije bilo niti
moguće komparativno uspoređivati podatke za Jadran I Souther
Ocean. Ali sam onda bio prisiljen pokušati dati odgovor na ovo
jednostavno pitanje na drugačiji način I ja sam izabrao jedini mogući
put a taj je da kusam to more. I takvom metodom koja je dakle posve
obična učinilo mi se da je taj salinitet isti I bio sam iznenađen tom
činjenicom I to zato jer sam oduvijek pretpostavljao da je kod većih
mora I oceana taj salinitet manji iz prostog razloga, kako sam
premišljao, sto je riječ o velikim površinama koje su izložene
isparavanju od Sunca na drugačiji način kao I vjetrovima na drugačiji
način ali I velikim kišama mada to sve zajedno nije toliko značajno da bi
razlike bile fundamentalne. Mada se meni ipak nekako čini da je nas
Jadran slaniji.

Isto tako postoji neka predrasuda kod nas tamo medu ribarima I
moreplovcima da su ova velika mora hladnija pa se ona I zovu kod nas
“hladnim morima” odnosno oceanima ali ja isto tako mislim da to nije
točno jer kada stadoh gambati morem North Havena učini mi se da je

454
more prilično toplo možda I toplije od našeg. Jer plaza o kojoj sam već
govorio blago se spusta sve dublje I dublje prema pucini tako da je riječ
o velikim pličinama u kojima je more toplo zahvaljujući svijetlosti
našega sunca ali ja mislim da niti na pucini nije neka velika razlika
temperatura. Tako da mi se čini da to razlikovanje toplih od hladnih
mora nije točno. U ovim pličinama o kojima govorim cesto se može
naići na jata malih ribica koje svakojako lutaju tim morem I ona su
redovito pri morskoj površini vjerojatno I zbog svijetlosti sunca jer je to
jedan način kako se ribice griju. Isti je slučaj I u mome biotopu Kolorina
tako da ima jako mnogo malih ribica I tamo koje se griju na površini
mora. Ali nema ovdjeka nekih karakterističnih formi morskoga zivota
kojeg u Jadranu ima zahvaljujući pored ostaloga I razlici u prirodi obale
koje razlika je razlika između kamenite obale I one pješčane. Tako
ovdje na pješčanoj obali nema morskog jeza, nema morske zvijezde,
barem je ja nisam vidio, nema nekih karakterističnih morskih puževa.
Ali zato ovdjeka u odnosu na moj lokalitet Kolorina u Jadranu ima
rakova koji su posve drugačiji nego u Jadranu. A što se tiče vrsta riba o
tome bi trebala neka posebna studija.

Neka pitanja života vezana za meteorite!

U to prvotno vrijeme nama je od velikog značenja predstavljao muzej
komparativne zoologije koji je smješten u Botaničkom vrtu u samom
centru grada ali isto tako I onaj muzej na North Teraceu gdje smo Ezra
I ja mogli motriti pored svega ostaloga I meteorite.

Ja naravno ne bih pretjerano htio spekulirati o ovijem pitanjima koja su
vezana za pitanja karaktera našeg sunčevog sistema jerbo ja mislim da
ima upućenijih ljudi od mene I kada uzimamo u obzir ove neke
nejasnoće I nedosljednosti koje vezujemo danas za pitanja porijekla
meteoritskog I asteroidskog pojasa. Postoje neke teorije koje se bave
ovim pitanjima u smislu postavljanja problema distancije planeta
našeg sunčevog sistema od našeg Sunca I s obzirom na aktualnu I
predvidljivu Titus-Bode formulu. Ova formula daje nam neke
aproksimacije relativne distancije planeta od sunca. Medutim
diskrepancija između kalkuliranih veličina I aktualnih vrijednosti

455
postaje supstancijalna za tri vanjske planete koje su bile otkrivene
nakon Titusovih istraživanja I njegovih formula iz 1766 godine. Ove tri
vanjske planete naravno su Uran, Neptun I Pluton. Naime 1766 Johan
D. Titus jedan njemački matematičar, fizičar I astronom postavio je
jedno jako zanimljivo I jednostavno rijeđenje ili okvir razmišljanja koje
je u svojoj biti bilo numeričke prirode , sto je ovdje jako važno
spomenuti, o planetarnoj distanciji I međuodnosu planeta. Pa je tako
uspostavio sekvencije prema brojevima :

0 ,3,6,12,24,48,96,192,384,768

I tako redom

u kojem odnosu svaki novi pojam(term) iznad 3 biva uduplan u odnosu
na prethodni. Dodavajući 4 svakom ovom pojmu I dijeleći dalje sa 10
on je došao do nove sekvencije brojeva od koje svaki reprezentira
prosječnu distanciju poznatih planeta od sunca relativnu prema
prosječnoj distanciji zemlje od sunca. Ovi su brojevi koresponirali vrlo
blizu proračunatim “riots”. Ja sam kasnije razmišljao o ovom problemu
promatrajući I tablicu tih vrijednosti pa sam došao do toga da možda
taj Titus visokoparno bulazni o filozofiji na primjer.

Jer kako to ja vidim sve te orbite I sve te relacije sve su one manje vise
numerički relacijski odnosi kojima je karakter da teze savršenom planu
kao što I naše mišljenje ima neobični karakter da sve zamišlja u
savršenim I preciznim odnosima. Međutim područje prakse koja
naravno jeste prije svega socijalna ali I astronomska ti odnosi nikada
nisu takvoga karaktera. Područje prakse, dakle ili ako hoćete područje
ili sfera Prirode I Prirodnog je istovremeno I sfera konkretnog a ona je
jako daleko od savršenih numeričkih ili matematičkih relacija. Odatle
se našim današnjim istraživačima neba ćini da je ovdje po srijedi “riots”
naime neka brutalna nepravilnost. Međutim u kosmosu je svagda na
taj drugačiji način. Ništa u kosmosu ne postoji na način savršenog
ljudskog mišljenja kao sto također ne postoji ništa u kosmosu što već
ne postoji na zemlji. Odatle sam ja odustao od te ideje da je tobože na

456
nekim dijelovima našeg sunčevog sistema postojala još jedna planeta
jer ja to ne znam.

Prema tome ja mogu znati samo ono sto sam iskusio bilo osjetilima
bilo mišljenjem koje se mora potkrijepiti prije svega. Kao I svaka
hipoteza, mišljenje I formula mora se potkrijepiti a to onda znaci
dokazati. A mi nikakve dokaze o tome nemamo. Mi samo nagađamo
da bi možda to moglo biti tako. Dakle – možda u jednom periodu
evolucije našeg sunčevog sistema dolazi do djelovanja takovih I takvih
gravitacionih sila koje onda dovode do stvaranja asteroidnog pojasa.
Naime postoje barem dva načina I dva odgovora na naše pitanje kako
se to dogodilo. Obično se onda kaže da je pod djelovanjem
gravitacionih sila došlo do rasprsnuća jer nama u glavama stalno nešto
eksplodira, stalo se nekoga upuca pištoljem uz veliku buku itd. itd, itd
kao sto isto tako padne bomba pa ona eksplodira.

Tako ima tih kolizionih teorija o porijeklu sunčevog sistema bas zato jer
nama svagda nešto eksplodira u glavi. Prema tome sigurno da ove
teorije zahtijevaju prije svega korekcije sociologije I psihologije znanja.
A s druge strane može postojati I na taj način da je djelovanje
gravitacionih interakcijskih sila u tom regionu našeg solarnog sistema
bilo takvo da nikada nije niti došlo do potpune formacije tobožnje
planete o kojoj govorimo Zašto? Ja sam u tim počecima dolaska u
Adelaide, kako već rekoh, zajedno sa Ezrom odlazio prilično često u
muzej na North Teraceu I tamo su postojali izloženi primjerci
sakupljenih meteorita od kojih se neki bili dati u presjeku. Tako sam ja
kada sam malo bolje zagledao taj presjek vidio da su neki prilično
kompaktno željezo dočim su drugi imali mozaičnu strukturu pa me to
navelo da razmišljam da možda u ovom drugom slučaju taj faktor
totalne integracije materije nije bio dovršen.

Možda sam I u krivu ja to ne znam. I kako nisam znao odgovor na ovo
pitanje ja sam naravno pitao moga Ezru jer on te stvari bolje zna od
mene iako je bio dijete I on je prvo bio ozbiljan a onda nekako miran I
mislim da ga nije bilo strah toga moga pitanja. Prema tome čini mi se
da odgovor na ovo pitanje zahtjeva poznavanje metalurgije I svega sto

457
je u svezi sa time a I inače čovjek je došao na ideju upotrebe željeza za
svoje svrhe tako da je prvo upoznao meteorite koji su pali na zemlju I
čovjek ih je zvao “užareno kamenje” jer oni bijahu vruci kao sto to
svjedoci Mircea Eliade u svom radu Kovači I alkemičari.

Razlike u šumama!

Ja ne poznajem toliko puno suma da bih mogao uspostaviti nekoje
razlike medu njima ali ipak znadem dovoljno da mogu reci da tih
razlika ima. Sume su kontinentalne Hrvatske guste I sastoje se od
bjelogoričnog drveće, mješovitog područja I područja sa isključivo
crnogoričnom sumom. Naše sume su pune vlage pa onda nije rijetkost
da se I za toplih dana osjeti vonj vlage duboko u šumama. U jesenjim
danima sa prvim kišama počinju rasti gljive svakojakih vrsta. Ja sam
naročito volio vrganj pod lokalnim imenom Turčin zato što je bijele
boje ali sa lijepim crvenim klobukom I bijaše neobično ukusnim mada
ga lokalno stanovništvo zbog rasnih razloga nije bralo niti voljelo jesti.
Ova gljiva jako cesto zna rasti na rubu neke lokvice vode pa je moguće
primijetiti da je gotovo redovito na jako vlažnoj podlozi. Ali također je
jako važna ta njena osobitost stoga sto je prema njoj lako moguće
razmišljati o turskim vojskama na Balkanu I kako su te vojske uvijek išle
uz vodu. I doista svi veliki I važni gradovi u Bosni su uz rijeke.

Isto tako je bila jako lijepa otrovna gljiva naših područja imenom
Muhara I bila je neobično velika I mesnata sa bijelim tijelom I velikim
crvenim klobukom sa mnoštvom karakterističnih bijelih točkica. Tu je
gljivu Ezra znao nositi u školu kako bi je pokazao svojim prijateljima I
cijelom razredu. Nešto drugačije su šume Austrije jer je tamo riječ
gotovo isključivo o crnogoričnim čumama koje su jako dobro zastiđene
zakonom pa se stručnjaci kao I lokalni ljudi jako lijepo brinu za nju.

Sasvim dugačije je kod nas gdje je počesto jako mnogo slučajeva
nemara I nepažnje kada je riječ o načim čumama. U Australiji pak ili da
budem precizniji South Australiji riječ je gotovo isključivo o gustim
čumama eukaliptusa koje se nekad protezu I desetinama milja
unedogled I one su uglavnom prilično dobro sačuvane I prezervirane

458
zakonom. One naravno pretpostavljaju nativ faunu koje je ovdje u
izobilju ali su te sume uglavnom posve suhe kao sto je I trava posve
suha I u tome je jedna jako velika razlika u odnosu na europske sume.

Možda samo je ta razlika manja tamo negdje jesenjih dana kada ima
kiše I kada zbog toga trava ozeleni. Isto tako tada ima gljiva u ovim
sumama pa onda lokalni mladici odlaze u branje tih gljiva ali su one
gotovo isključivo halucinogene. Mislim da još nisam dovoljno istražio
australijsku sumu. S druge pak strane ima mjesta u ovim sumama gdje
su nekada Aboridžani živjeli I imali svoje porodice u doba takozvanog
“velikog sna” pa nije rijetkost nabasati na te prvobitne pećine u kojima
su oni obitavali. Bio sam u jednoj takvoj pećini koja je možda I oko 80
jardi poviše male rijeke koja tuda prolazi u stijeni koja je unekoliko
udubina negdje oko 10-15jardi u širinu I ne vise od 4-5 jardi u duzinu.
To je nekada bilo mjesto okupljanja aboriđžanske porodice ili klana.
Danas je to mjesto predviđeno da ga posjećuju povremeno lokalni ljudi
ili stranci.

Stršljenova kuća!

Ovo pitanje zašto školjke imaju različite boje da ta boja varira već
prema tipu I vrsti navodi me na dodatno pitanje o stršljenovoj kući.
Naime Na Kraljevom vrhu, u kuci pri Kuležima na samom rubu krova
pri vrhu u potkrovlju jedne jeseni stršljeni su izgradili svoje gnijezdo
koje je bilo neobičnih lijepih različitih boja. Naime ta je kuca bila
mahom svijetlo smeđe boje kao I papir jer ona I jeste na nekim način
od papira jer stršljen žvače koru drveća a onda je na svoj način tako
sažvakanu lijepi u tanke redove red po red dok ne sagradi cijelu kuću.
Zato je ta kuća tako interesantna.

Ona je međutim interesantna I zbog toga što su njene saće poredane u
simetričnim odnosima. A to sto su ti redovi različite boje to samo znaci
to da je stršljen žvakao koru različitog drveća pa je bijela linija od
breze, tamno smeđa od hrasta, smeđa od bukve, zelena vjerojatno od
nekog drugog drveća ili možda neke trave itd. Isto tako ukoliko ovaj
slučaj uspoređujemo sa vlaknastom strukturom školjaka onda isto tako

459
možemo reci da je ta školjka u vlaknima pa je jedan red ovakve a ovaj
red onakve nijanse. Međutim zašto postoje ti redovi kod školjaka ja to
ne znam. I dok smo promatrali tu stršljenovu nastambu izleti jedan
stršljen pa moga Ezru ubode u dlan desne ruke. Ovaj ubod stršljena
jako boli I nikome ga ne bih preporučio. Ali nešto manje neugodan je
bol pčele koja bi I mene I njega znala ubosti dok bi se igrali na tratini I
to gdje? redovito u članak noge nešto povise ruba cipele. I bijaše
neobična bol. Međutim cesto se zaboravi da taj ubod za samu pčelu
znaci smrt jer ona odbacujući zadak kojim ubada zapravo razdire sama
sebi svoju utrobu I od toga umire. Taj slučaj pak nemamo kod stršljena.

Tesline munje!

Ja sam već odrana upoznao moga Ezru sa munjama I on bijaše posve
mali kada mu ukazah na ono sto je I inaće djeci jako interesantno I
neobično. Imade u Zagrebu I na Kraljevom Vrhu gdje stanovasmo
jedno vrijeme puno mokrih dana kada kiše bijahu velike a nebo puno
velikih mutnih oblaka. U ovom dijelu kontinentalne Hrvatske kao
vjerojatno I za cijelo to prialpsko područje Europe vrijedi da su jeseni
mokre sa mnogo kiše I gustih oblaka dok su zime oštre I traju do marta
mjeseca dok snijeg ne okopni. I u tijem danima pri Kuležima I sve oko
Sljemena ,a to je najviši vrh Medvjedice, bijaše sa puno munja koje bi
nakratko osvijetlile zatamnjenu šumu I sela I bijaše divota gledati u to.

Onda bih ja tako rekao Ezri:” Vidiš sine, to su Tesline munje a one su I
od Zeusa vrhovnoga Boga pa ih on sve baca po nama. Prvo je velika
svijetlost kao sto vidiš a onda neko vrijeme čekaš dok ne čuješ zvuk
groma. I onda moraš brojati sekunde 1,2,3,4,5….pa onda kada začuješ
grom onda koliko si izbrojio. Jer je grom, dakle ono Neke nedoumice
oko Tesle I pravo stanje stvari koje danas treba svakome staviti do
znanja

O tome kakav je odnos imao Tesla spram nacionalnog pitanja Srba na
primjer ili kakav je on imao odnos spram hrvatskog ekstremizma o
svim tijem pitanjima mi imademo valjane odgovore. A najvjerniji
pokazatelji u tome pogledu svakako jesu neke bitne činjenice o kojima

460
govori sam njegov život. Jer je vjerojatno taj fakat najpresudniji I u
tome se manje više svi slažemo. Poznato je da je Tesla obilazeći Zagreb
negdje krajem 19 stoljeća neposredno pred put u Britaniju čini mi se
bio dočekan od mnogijeh našijeh uglednijeh ljudi, medu ostalima I od
Jovana Jovanoviča Zmaja koji je bio mahom pisac za djecu I imao je I
svoj časopis koji se zvao po jednom jako lijepom narančastom cvijetu
“Neven”. I tom je zgodom Zmaj iskazao veliko zadovoljstvo da ćemo svi
mi biti sada svjedoci doba u kojem će Tesline elektrike pokretati
mnoge motore pa da ćemo I mi ovdje u Zagrebu I na Balkanu imati
udjela u tome preporodu pa vise neće naša gradska rasvjeta biti
plinska nego električna. A onda je Tesla uglavnom rekao kako se on
dići svojim srpskim porijeklom I svojom hrvatskom domovinom. I ja
sam cesto razmišljao o tijem njegovijem riječima dok jednog dana ne
ugledam u Gornjem Gradu u Zagrebu, bas negdje na tom mjestu gdje
je I Tesla govorio napis u kamenu na jednoj staroj kuci koji izgleda
otprilike ovako:” Onima jedne vjere ali razlicitijeh obreda”. I ja nikada
nisam razumio taj napis na toj kuci u Gornjem Gradu u Zagrebu. A niti
dan danas. Valjalo bi ispitati taj napis i ove moje navode jer može bitno
da sam ja u krivu. Bilo kako bilo, Tesla se nakon mučna I duga puta
vratio u Ameriku pa je onda nastavio sa svojim radom, nekada bolje,
nekada gore. I još je bio u snazi kada otpočne Drugi svjetski rat. Jer
Tesla je umro 1943 godine dakle mogao je dočuti koješta sto se na
Balkanskim vjetrometinama događa sa svakojake strane kao sto I ja
dabome čujem ovdjeka u Australiji što se tamo dogada sa svakojake
strane.

I njemu bijaše rečeno kao Srbinu za pokolje nad srpskim
stanovništvom u Hrvatskoj od strane ustaškog elementa I sav tragizam
toga naroda u tom dobu balkanske klaonice Drugog svjetskog rata. I on
se zgražao nad tim činjenicama kao I svatko tko je manje vise
normalan. Pa se on tako zgražao I nad četničkim iživljavanjem spram
hrvatskog I muslimanskog življa u Bosni I Hrvatskoj jer je po svemu
sudeći bio upoznat I sa tijem faktima našega nacionalnoga bića koji
fakti nijesu išli na ruku niti jednoj strani.

461
I u tom pogledu danas bi trebalo biti posve jasan i precizan da nam se
ne dogode kojekakve pogubne zablude u tom pogledu te da se dobije
kojekakva pogrješna slika o tome velikome čovjeku koji svoj život
dadne za znanost I elektrike a ne za svoje rodoslovlje. A inače je istina
da se on prije svega osjećao Srbinom u nacionalnom pogledu. A ja ne
vidim danas sto bi to trebala biti pogreška. Jedino ukoliko kakvijem
beznačajnijem ljudima to znaci manjkavosti jer oni zaboravljaju da je
svaki narod božji narod I kao takav slave vrijedan. Ili je možda
drugačije? Istina treba također rijeti I istine da u životu naroda ima I
uspona ali bogami I velikih padova I nacionalne sramote I propasti ali
nam valja danas izučavati Božje dane I dane nacionalne veličine I
propasti. To su dakle zadaće za današnja I buduća pokoljenja naroda
na Balkanu.

Orion!

Zvjezdano Sazviježđe Orona koje je moguće motriti na noćnome nebu I
na Sjevernoj hemisferi posve je drugačije ovdje gdje sa australijskih
geografskih duzina I širina vidimo da je kao u ogledalu. Jer u ovome
zvjezdanome sazviježđu iz Terra Australis sve ono sto je na sjeveru
lijevo to je ovdje desno I obrnuto sve ono sto je na sjeveru desno to je
ovdje lijevo. Tako nekako otprilike! Jer ja jošte nijesam posve shvatio
taj problem kongruencije mada mi je on vidljiv svakodnevno. I upravo
je pravo čudo da nam je slika Oriona ovdjeka takoreći kongruenta jer ja
jošte nijesam shvatio sve neobičnosti ove hemisfere za koju mnogi
kažu da je neobičnija I ljepša negoli sjeverna.

Možda I stoga što nama koji smo iz Europe prispjeli u ovu daleku
zemlju bliže jeste ta slika naime slika sjevernoga neba pa smo na nju
naučili kao da je zasvagda a sada nam je priviknuti se na Jug. Mnogi
opet kažu da je nebo ovdjeka takoreći sire I više negoli iz našijeh
sjevernijeh širina mada to nije točno nego je samo privid jer ljudi koji
tako kazu uglavnom u Australiju dolaze iz velikijeg europskih gradova
gdje je nebo I nebeska sfera zaklonjena svijetlima grada, pa onda
velikim kućama I ulicama I drvoredima.

462
A Australija je kano velika kamena ploča pa je nebo sa svijeh strana.
Tako je meni drugačije kao I mojima jer mi dolazimo ovdjeka iz sume
gdje nam nebo bijaše vidljivim svake noći pa se na njega privikosmo
tako da nebo u Australijskom podneblju ime iste osobine kao I
sjeverno nebo prema širini ili visini samo sto su zvjezdane konstelacije
drugačije. I kažem one su kao u ogledalu pa kao da “odražuju” sliku
koja je drugačija na drugačijim nebeskim hemisferama. Otada ja
zapravo imam jedan dublji uvid u problem kojeg je Krleža nazvao
“odražavanje” da nam je slika u ogledalu jasnija nego sam predmet koji
odražuje. Tako se čini da je slika Balkana I balkanskih političkih I
socijalnih prilika ovdjeka jasnija nego tamo.

Tri kralja!

Postoji jedna specifičnost naroda u Hrvatskom zagorju koja vjerojatno
vrijedi za dobar dio naroda cjelokupnog toga područja izuzev možda
južnih dijelova Hrvatske a ta je naime da svi oni za zvjezdano
sazviježđe Orion Sjevernoga neba kažu da su to Tri kralja. Jer poznato
je da ovo sazviježđe u takozvanom “pasu” ima pravilno poredane tri
male svjetlucave zvjezdice koje se u našem narodu kažu ‘pojas”
odnosno u Zagorju Tri kralja. Ove sjajne male zvjezdice mome Mateku
su bile jako značajne u njegovom životu posebno neposredno nakon
Drugog svjetskog rata kada je biti pripadnikom poraženih snaga značilo
biti čovjekom jedne teške sudbine I života.

On se ipak zaposlio u jednoj tvornici nekih dvadesetak kilometara niže
prema Zaprešiću a to je najbliže veće naselje toga kraja pa je svako
jutro jako rano morao krenuti na posao. I to redovito negdje oko 3 sata
izjutra. Ali nije imao sat. Pa se odatle posve jasno nadavalo da se mora
orijentirati prema noćnome nebu koje je on prilično dobro poznavao. I
svako jutro kada bi se u noćnim kretanjima nebeske sfere Tri kralja
pojavila neposredno iznad I ispred njegova kućnog prozora on je znao
da je tri sata izjutra. Za ove tri zvjezdice sazviježđa Oriona vjerojatno
postoje I neke narodne priče ali ih ja ne znam.

463
Isto tako u Australiji ima ljudi koji za ove tri zvjezdice kažu da je to
“lončić”, “lonac”, engleski “pot”. Jer je naime kod australiskih farmera
izjutra rano bio običaj da se pije za doručak pa je to onda “pot” čini mi
se I za ovo ime je također vjerojatno povezana neka narodna predaja.
Međutim u svim ovim slučajevima imamo fakat da ljudi iz ovih ili onih
socijalnih ili povijesnih razloga percipiraju samo te tri zvjezdice u pasu
a nikada čitavo sazviježđe koje su još dodatne sjajne zvijezde odakle
sam izvukao jedan zaključak a taj je da mnogi ljudi bilo lokalnog
podneblja ili bilo neke nacionalne grupe uzeto sire nemaju zapravo
uvid u cjelinu.

I meni je često dolazila na pamet ideja da ti ljudi nemaju doista uvid u
cjelinu pa da odatle oni nisu sposobni jasno prepoznati stanje fakata.
Posve drugačije je opet bio moj slučaj gdje sam ja u to sazviježđe
Oriona ubrajao I prividno najsjajniju zvijezdu sjevernog neba-Sirijus.
Tako je to moje sazviježđe bilo prilično veliko pa u neku ruku 6tina
neba I čitave sjeverne nebeske sfere nekako tako otprilike. Možda se u
tome I sastojala neka diferenca tijeh ljudi u odnosu na mene. Ne znam.

Neki primjerci riba u australijskim vodama

A o toj raznovrsnosti biološkog života ovdje u Australiji koji nam kanda
dokazuje proces beskonačne produkcije beskonačnih varijeteta vrsta ja
sam se osvjedočio pored Darwinovih primjera I na slučaju podmorskog
života Arhipelaga Južne Australije koji se odnosi na ova mora odnosno
na Southern Ocean. Ovdje u mojoj priručnoj biblioteci imam knjigu
Martina F. Gommona koja se zove The Fisches of Australia’s South
Coast iz 1994 godine koja pokazuje na jedan jako lijepi način oceanski
život I život obalnih mora I životinje odnosno ribe koje tu žive. Istina
jeste ta da se svako malo otkrivaju nove vrste riba I da se ti primjerci
pridodaju našim ukupnim spoznajama o ribama ovih mora. I ova
istraživanja koja se odnose na australijske varijete I koja datiraju od
ranoga 17 stoljeća do danas pokazala su da ima 727 vrsta riba na
južnoj obali Australije mada ima I bogatijih obala kakva je na primjer
obala Queenslanda sa vise od 1500 vrsta.

464
U čitavom svijetu pak ta brojka varira od oko 15000 do 40 000 vrsta.
Međutim broj onih za koje mi znamo jeste 22000 vrsta živih vrsta od
kojih 75% jesu one koje žive pri samoj obali . To su one vrste za koje
Britanci kažu da su “marine living” sto ukopno čini 50% od totalnog
broja vrsta riba koje se pretpostavlja da danas mogu biti poznate
znanosti. U slučaju Jadrana primijetiti je da se u zadnje vrijeme
događaju mnoge neobične stvari tako da su tamošnji oceanografi
registrirali dodatnih 30 vrsta I to od nedavno koje nikada nisu prije bile
registrirane. Isto tako ima I u slučaju australijskih voda slučajeva da
oceanografi I marine biologist pronađu jako neobične nove vrste koje
nikada nisu ranije evidentirane I sa toliko neobičnih karakteristika kao
sto je nedavno bio slučaj sa jednim primjerkom “Šarka” kojem je tijelo
bilo nalik na jadransku murinu ali svjetlije boje prema sivim nijansama
dok je glava bila neobičnog izgleda sa ljudskim izgledom I poretkom
zuba.

Barem se meni tako učini dok sam promatrao snimke na ekranu.
Međutim ja ne bih mogao objasniti zašto ovakve vrste postoje jer je
toliko neobičnosti da imam crne slutnje.

Luk I strijela Aboriđana u muzeju na North Teraceu!

Ja sam još kao malo dijete u mome Dubrovniku zajedno sa ostalim
Pilarima naučio praviti lukove I strijele pa onda razna koplja I mačeve
od palmi. Također I brodove od palmi. A I praćke. A onda sam tu
vještinu pravljenja luka I strijele prenio na Ezru tako da smo mi oboje
jako cesto pravili to oružje. Kao I svo ovo oruđe koje sam naveo.

I u Zagrebu mi smo jako puno vremena provodili zajedno u pravljenju I
kreiranju tih lukova I tih koplja. Danas su možda najbolje
svjedočanstvo za to Ezrini crteži iz toga vremena. Međutim
Aboriđanski luk I strijelu mi smo otkrili ovdje u muzeju na North
Teraceu. I ja kada govorim o Aboridanima Australije ja onda doista o
njima govorim na način prvih istraživača Terra Australis jer bi
vjerojatno svima danas trebalo biti jasno da je ta riječ u engleskom

465
jeziku Aboriđanin proistekla iz latinskog glagola ab origine sto znači
“prvi po porijeklu.”

Tako da je što se britanskog faktora tiče prilično jasno da je I ovaj
faktor uzimao to kao činjenicu koja je imala značajne reperkusije tako
da danas Aboriđani I Britanci žive manje vise skladan život poštujući se
uzajamno. Dakle aboriđanski luk I strijela su nešto drugačiji od onih
koje smo Ezra I ja znali praviti od oleadera. Jedna vrlo velika
specifičnost ovoga luka je u tome da mi zapravo imamo dva njegova
tipa u zavisnosti upravo od uticaja Britanaca na Aboriđane jer
prvobitno nit kojom se strijela odapinje je zapravo nit bambusa dok je
u kasnijem razvoju pod uticajem Britanaca ta nit kvalitetan nautički
konopac pa su dakle Aboriđani prihvatili te novitete britanskog faktora
kao što je vjerojatno isto tako istina da je uticaj išao I u drugom
smjeru. Jer kultura I znanje Aboriđana jeste sigurno velika pa nitko nije
htio preči preko toga pogotovo danas kada smatramo da čitava
odbrana Australije u neku ruku zavisi od tajni I znanja Aboriđana koji
zajedno sa Britancima I drugima mogu braniti svoju domovinu ukoliko
to ustreba.

A što se tiče Ezrinog koplja ono je drugačije jer je I ono isto tako od
duge grane oleadera I samo je za igru a nije kao u slučaju Aboriđana
ubojito oružje. S druge strane Ezra je cesto kako sam ga ja učio uzimao
kabalističke oblike u estetici oružja o kojem je riječ sto vjerojatno nije
slučaj kod Aboriđana. Možda će nekome biti krivo ali je istina da su
prema Usporednoj religiji Jamesa Britanci vise učinili za Australiju nego
Aboriđani.

Kongruentnost Oriona!

A onda sam najposlije se zapitao da li bih mogao kako provjeriti da li
nam je zvjezdano sazviježđe Oriona kako već rekoh kongruentno pa
nam je u zavisnosti od nebeskijeh hemisfera ono sto je na jednoj
hemisferi lijevo to je na drugoj desno, I obrnutom ono sto je na jednoj
desno to je na drugoj lijevo. Pa se najbolje dosjetih da imam karte
obaju hemisfera u knjizi nebeskijeh karata Patrica Moora. Tako

466
najposlije prekopiram prvo Orion sjevernoga neba na jednom papiru a
na drugom papiru prekopiram Orion juzžoga neba. Pa onda okrenem
oba jedno prema drugom te uvidjeh da su doista konguenta, kao u
ogledalu I da odražavaju jedno drugo.

Komparativno upoređivanje paprati!

Ja sam paprat prvi puta primijetio u području zapadne I kontinentalne
Hrvatske I ona nije primjerena južnim krajevima zemlje. A na
obroncima planine Plješivica upoznao sam paprati nešto detaljnije jer
čitavo to područje bijaše puno paprati. One su u ovom dijelu Europe
male I rastu kao obično grmlje sasvim pri dnu zemlje odakle se grana
naviše ali sasvim pri dnu.

Karakteristične su njene spore kojima se razmnožava a one se nalaze
sa druge donje strane lista poredane u pravilnom rasporedu I po tim
sporama one su unekoliko slične morskim spužvama jer se I one
razmnožavaju sporama. Isto tako bilo je jako mnogo paprati na
Kraljevom Vrhu I na obroncima Medvjedice I mislim da ja
karakteristika ove biljke barem kod nas relativno vlažna zemljana
podloga. Ja sam cesto razmišljao o vremenu kada bi se susreo sa
papratima u smislu koliko je mnogo vremena u vremenu.

Nekada u doba prvih početaka života na našoj planeti paprati su bile
velika stabla priličnih visina I isto tako postojahu sume paprati od kojih
su u razvoju planete nastale velike naslage drvenog ugljena koje je
moguće pronaći u dubinama zemlje. Prema Marku Polu kojeg sam ja
već spominjao u pogledu Dubrovnika gdje je on rođen a prema
njegovom zapisima Putovanja Marka Pola još su Kinezi poznavali ugljen
I grijali se na njemu I on opisuje kako su to oni radili u kraljevstvu
Kublaj Kana.

Marko Polo zove ugljen “crni kamen”. Danas su paprati posve
drugačije I ako su one sasvim male biljke na hrvatskim I austrijskim
geografskim širinama ovdje u Australiji one su drugačije. I ja sam bio
jako iznenađen kada sam ugledao primjerke paprati koji su bili veliki

467
kao jedno omanje stablo pa se odatle mogla jasno raspoznati neobična
struktura debla paprati kojeg nije moguće motriti u Europi.

Vjerojatno je velika količina sunca I topla klima razlog zašto su one
tako velike ovdje a male tamo kod nas. Isto odatle slijedi da svi ovi
varijeteti kineskog kupusa o kojima sam ranije govorio jesu vjerojatno
iz hladnijih područja Kine područja sa manje svijetlosti dočim je
dubrovačka rastika tako velika zahvaljujući I mediteranskom suncu I
toplini.

Komparativno uspoređivanje mora!

O ovom uspoređivanju mora a ovdjeka prije svega mislim na Jadran I
Souther ocean mislim da bi trebalo izdati neku studiju u tom pravcu a
za mene je dovoljno ovdjeka spomenuti moja iskustva koja nužno ne
moraju biti strogo stručne naravi s obzirom da takvo sto iziskuje
mnogo truda I vremena. Dakle ja ću biti zadovoljan ukoliko dadnem
svoj doprinos s obzirom na moja iskustva. U tom praču su nastala neka
moja razmišljanja o muletu.

U hrvatskom jeziku to je cipol prema dubrovačkom dijalektu, cipal
prema srednjodalmatinskom. Postoji joć jedna karakteristična vrsta
koju ovdje zovu red mulat ali on ne pripada razredu o kojem govorim.
Ovom razredu pripada jumping mulat, deep sea mulet, smoll mulat I
vjerojatno još neki ali ja sada ne znam. Moja su komparativna
uspoređivanja pokazala da između australijskog muleta I jadranskog
cipola u nekijem slučajevima ima značajnih anatomskih I fizioloških
razlika a odatle I razlika u vrstama.
Tako na primjer ja sam pronašao kod deep sea muleta, čini mi se da je
o njemu ovdje riječ, jedan organ negdje u blizini srca ili je to možda
srce ja to ne znam veličine vrha palca, okruglog kao kugla I prilično
solidnog I čvrstog kojeg na primjer nikada nisam našao kod jadranskog
cipola. Ali je u svim ovim slučajevima bilo rijeci o maletu odnosno
cipolu I nigdje se nije nadavala dilema jer je sličnost medu njima bila
očigledna. Koji su razlozi tim razlikama o kojima ja ovdje govorim ja to

468
ne znam. Ali moguće je također razmišljati I o izvjesnim mutacijama
izazvanim vanjskim faktorima.

North Haven!

U Australiju smo prispjeli ranoga jutra u 5 sati 19.9.1994 godine.
Dočekao nas je gospodin Leon Zimmet sa svojim najmlađim sinom I oni
su bili aktivni članovi Jevrejske Opčine ovdje u Adelaideu. Njegova žena
Mirjam učini mnogo da se skučimo pa Alici odredi obaveze u Opčini
tako je ona još aktivnijem članom ovog zbora. A sutradan Ezra I ja
krenemo prema North Havenu a to je jedan dio grada Adelaidea koji se
nalazi u neposrednoj blizini najveće gradske luke I zapravo je velika
pješčana plaza. Jer specifičnost ovoga dijela Južne Australije koju
oplakuje Southern Ocean je u tome da se miljama unedogled prostire
velika pješčana plaza do koje su u gradskim dijelovima podignute
privatne kuće i veći privatni posjedi.

North Haven pak je onaj dio gradske urbane jezgre koja je neobično
lijepa, sređena u pravilnom geometrijskom odnosu tako da privatni
posjedi I kuće jesu u rasporedu da je to milina, ispred kuća u njihovim
frontyardovima sređeni I pokošeni travnjaci a putevi neobično uzani za
australijske prilike. Plaza u North Havenu je velika I od prvih kuća do
mora je možda I stotinjak metara pješčanih nasipa pa se onda plaža
blago spusta prema moru.

Na tijem nasipima ima lokalne flore I bilja prilagođena životu na
pješčanu tlu a prema moru opet ima svakojake smeđe trave I mnogih
ostataka te trave I raznijeh algi koje mi u Dalmaciji zovemo “ladina”.
Nekada opet te ladine ima toliko da sve nogama duboko upadaš u nju
dok sa pijeska I od nje dopire do tvojih nozdrva jak karakterističan
miris mora I trulež algi koje se već dugo raspadaju. Samo malo dalje
prema moru prostire se onaj dio plaže kod koje je pijesak takoreći
sabijen I vlažan zbog mora ali je ovaj dio solidno kompaktan I čvrst
tako da čovjek ima osjećaj kao da hoda po cesti ili nekom već utrtom
šumskom putu.

469
Ima dana kada more izbaci na ovaj pijesak mnogo morskih meduza pa
je svako malo moguće vidjeti I nabasati na takve meduze koje su
karakteristične I drugačije nego one naše iz Jadrana već I po samoj boji
jer kod ovih one gotovo da su cijele crvene dok su kod nas u Jadranu
bijele I mliječne pa onda prozirne. Isto tako moguće je pronađi
mnoštvo morskih školjki zapravo ostataka njihovih tako da su ove
plaze oko Adelaidea pune tih školjki. Te su školjke različite mada
postoje mnoge sličnosti medu njima a variraju od tamnih nijansi do
lijepe blage crvene boje.

Od čega zavisi boja školjki ja ne znam. Ezri nije bio prvi put da na North
Havenu vidi pješčanu plazu. On je upoznao pjeskovito morsko dno već
u Hrvatskoj , možda ponajbolje u Omišu gdje bismo navraćali ljeti sa
vremena na vrijeme. Ali ipak je čitav nas doživljaj North Havena bio
neobičan I mi smo bili jako iznenađeni njime.

Kako je Ezra dozivio North Haven!

U to doba samo jedan ili dva dana kasnije nakon našeg prispijeća u
Adelaide kada se odlučismo otići do North Havena Ezra još uvijek
bijaše pod dojmom događaja rata u Hrvatskoj. I onda je on bio
drugačiji nego čto je sada. Ne samo zato sto je sada stariji nego I zbog
ukupne njegove psihološke konstitucije koju je on htio ili ne htio s
vremenom morao izgraditi u Hrvatskoj kako bi opstao. A takav slučaj
bijaše I sa mnom. Pa se on sramežljivo povlačio u se I stidio se svijeta
kojeg je imao sada prilike sretati I na ulicama Adelaidea.

Tim vise što je ta takoreći pretjerana njegova emotivnost bila izazvana
I prilikama države iz koje je dolazio ali I sveukupnim stanjem koje je
onda iz toga proizlazilo. Pa mu tako bijaše sve stranim I neobičnim I ja
sam imao dojam da se on kreće kao u nekom snu. Ali nam bijaše lijepo
na North Havenu pa nakon istraživanja njegova stanemo se igrati I ta
nas igra kao I uvijek toliko zavede da zaboravismo na vrijeme. A I danas
je cesto u našemu odnosu igra. Mislim da se Nietsche bavio ovim
pitanjima igre I koliko je važna igra u našemu svakodnevnome životu, a
ona je prema ovome filozofu toliko važna da nam sami Bogovi igraju

470
igre sa ljudima kao sto se starci pikulama igraju sa djecom. Jer je I u
jednom I u drugom slučaju riječ o tome da je njima , bogovima I
ljudima, starcima I djecom, dakle da je I jednima I drugima važnije
igrati se pikulama negoli vladati državama I gradovima.

Tako je Ezra na North Havenu poveo igru pijeskom pa napravi jedan
veliki bazen kojem su stranice bile od toga pijesak ali je prema moru
bio otvoren tako da je on htio da mu more uniđe ali I izađe iz toga
bazena. Ezra je tada imao blizu 10 godina. Pa bi onda skakutao okolo
njega dok sam ga ja promatrao. Ali je slučaj htio da nam valovi od
mora nanesu u taj bazen neku neobičnu crknutu zelenu ribu pa smo
tako u tom bazenu imali I ribu što bijaše prilično neobičan događaj. Ali
sve bijaše, kako već rekoh, za nas kao u nekome snu. Tek nešto kasnije
stvari će postati realnije.

Darwin s obzirom na jednog crva sa otočja Galapagos!

U tijem prvim vremenima nakon odlaska Alice meni nije preostalo
drugo nego da u osami provodim vrijeme baveći se usporednim
istraživanjima Darwinove knjige Putovanje Beaglom a ta usporedna
istraživanja radio sam prema svojim sjecanjima na jedan jako dobar
hrvatski prijevod. Tako je valjalo nabaviti ovu knjigu na engleskom
jeziku pa je pronađem u izdanju Penguina iz Londona koja se I ovdje u
Adelaideu prodaje u posebnim odjeljcima pod imenima klasika.

I prvo što primjetnih jesu manjkavosti londonskog izdanja jerbo je riječ
o izdanju u kojem nedostaje trečina originalnog teksta a medu tim I
jedan ili više jako važnih Darwinovih zapisa. Jedan od tih zapisa odnosi
se na jednog neobičnog crva sa otočja Galapagos čini mi se koji je
otkriven dolaskom jednog britanskog kapetana negdje u 16 stoljeću. I
opise toga crva daje Darwin u jednom odjeljku svoje knjige.

Ja naravno bih mogao skicirati taj opis ali to radim po sjecanju pa
nijesam siguran da će moj opis biti potpuna deskripcija njegova: Naime
iz pijeska na obalama Galapagosa raste crv I to raste uvis kao nekakva
biljka I naraste možda I do jedno metar a onda se iz stabljike granaju

471
grane. Međutim ukoliko se taj crv hoće uhvatiti rukom za stabljiku to
se naglo skupi I potone u dno pijeska. A ako se pak taj crv I njegova
stabljika presjeku pa se dadnu osušiti na suncu to on poprima posve
drugačije karakteristike pa postaje bijeli kamen.

Prema navodima Darwina primjerak ove bijele kamene stabljike nalazi
se I u Britanskom zoološkom Muzeju u Londonu. Bez svake sumnje
primjer ovoga crva doista pokazuje svu čudnovatost života na našoj
planeti da nam se jedna živa organizacija pojavljuje u nekoliko oblika
pa je tako crv organske prirode isto kao I biljka crva o kojem je riječ da
bi se na koncu dobila anorganske karakteristike organizacije sto je po
svemu sudeći prilično čudna pojava. Međutim ja naravno ne bih
mogao objasniti sve ove pojave jer I esencija života na našoj planeti se
I sastoji u tome da ima mnogo neobičnih fenomena jer sam Bog tako
uredi život pa nam se život beskonačno reproducira u beskonačno
mnogo oblika.

Brim ili ukljata!

To je riba koja se ovdje u Australiji zove brim a u Hrvatskoj ukljata. I
one su po svim karakteristikama jako slicne ali imaju naravno I nekih
lokalnih specifičnosti. Obje one žive I love uz kamenitu obalu I
kamenito dno. Zato nije rijetkost ovdje pronaći brim uz velike kamene
jatije gdje se on krije u šupljinama kamenja. Razlikuje se od jadranskog
tipa po tome sto je veći I sto može narasti daleko veći I po tome što je
u jednom izvjesnom smislu tamnije nijanse dok je jadranski tip svjetliji.
A po okusu oni se po ničemu ne razlikuju. To je jedna jako lijepa riba.

Da li ribe čuju?

Dogodilo se to prije mnogo vremena u Zagrebu jer mi tada u kuci
imasmo jedan lijepi akvarij I u njima slatkovodne ribe. Tako se jedared
dogodi da ja pristavim dežvu na špaher ali bijaše nekijeh vodenih
kapljica na dnu dežve I kada stavim dežvu na špaher nakon nekog
izvjesnog vremena stane pucketati ispod dežve priličnim zvukom .
Bijaše riječ o snažnom pucketanju prilično visoke frekvencije a onda

472
legoh na krevet I pogled mi slučajno padne na taj akvarij u kojem
bijaše jedna ribica I primijetim da se ona jako neobično ponaša pa na
koncu stane svojim prednjim dijelom glave upirati na stjenku stakla
akvarija dok je istovremeno brzo pokretala svoju stražnju peraju pa se
imao dojam kao da joj je prilično neugodno. Kasnije sam pomislio da je
tome razlog to snažno pucketanje kapljice vode koja evaporira ispod
dežve I bijah u pravu jer kada to pucketanje prestade ona se naglo
odmakne od ruba stakla I nastavi normalno plivati. Možda je to
također I bol kod morskih kralježnjaka.

Crkve u Australiji!

U Australiji postoji negdje oko 120 različitih etničkih I nacionalnih
grupa I vjerojatno isto toliko nacionalnih crkava. Mahom su to
Kršćanske Crkve mada ne treba smetnuti sa uma I druge velike
zajednice koje prakticiraju I drugačiju vjeru kao na primjer muslimani
kojih je ovdje priličan broj. Tako nije rijetkost ovdje na australijskim
univerzitetima naići na zasebne prostorije koje su predviđene za
studente muslimanske vjeroispovijesti gdje oni obavljaju svoje dnevne
ritualne molitve. Isto tako postoje ovdje I takozvane mesnice “halal
mesa” gdje se prodaje meso koje je pripremljeno na način
muslimanskih običaja.

Postoje također I male zajednice Jevreja I njih je najviše u Melbourneu
gdje imaju I svoje četvrti. Kineska zajednica također je mnogobrojna I
vrlo uticajna u Australiji. Toliko uticajna da u Saveznom Parlamentu
ima poslanika koji su kineskog porijekla dočim Aboriđana nema mada
su oni “prvi po porijeklu”. Ima I Hrvata kao sto je senator Nataša Sttot
Despoja

I Hrvati čine također veliku zajednicu koja je također uticajna. Oni se
mahom bave ribolovom I po tome su poznati kao sto je slučaj sa Port
Linkolnom gdje uzgajaju tunu za Japan kao što se bave I
brodogradnjom ali je to manjega opsega. Talijani se pak dosta bave
trgovinom, ugostiteljstvom ili bankarstvom. U Australiji ima od ukupno
nešto više od 20 miliona stanovnika negdje oko 5 miliona Australaca

473
koji nisu britanskog porijekla što znači da otprilike svaki četvrti ili peti
Australac jeste porijeklom sa drugačijeg govornog područja.

Svi oni manje ili više lijepo žive u Australiji mada ima neki broj tijeh
ljudi koji su ovu zemlju shvatili “lovinom” naime prostorom u kojem se
lako I brzo može zaraditi veliki novac. Australija je iz ovih ili onih
razloga prisiljena na to da prima veliki broj novih useljenika svake
godine, negdje oko 70-100 tisuća kako bi osigurala biološki I socijalni
rast s obzirom da u nje postoje I drugačije tendencije starenja
stanovništva pa tako ima procentualno gledajući jako veliki broj starih
ljudi. Prosjek života u Australiji je negdje oko 83 godine za žene I
negdje oko 75 godina za muškarce sto je prilično veliki prosjek. Iz tih
razloga ovdje su jako razvijene razne socijalne službe isto kao I razne
medicinske usluge I općenito bih mogao reci da se dosta pažnje ovdje
posvećuje medicinskim I srodnim znanostima. Sve je ovo razlogom da
Australija egzistira kao multilateralna , multikonfesionalna zemlja koja
ima I sociološki pojam za to a to je “multikulturalizam”.

I svakako da je sa vremenom ovakva nacionalna orijentacija u Australiji
doprinijela njenom sveukupnom bogatstvu. Međutim u zadnje vrijeme
primjetne su I drugačije tendencije opstruiranja takove nacionalne
politike pa nije cesto slučaj da mnogi stranci ne poznaju elemente
domaćega jezika ili kulture nego se slijepo drže svojih nacionalnih
običaja. Tako da ima mnogo kulturne aksioznosti medu mnogim
zajednicama koje nisu prihvatile britansku kulturu kao svoju vlastitu
nego je percipiraju tuđom.

Mislim da tome razlozi ne leže samo u migraciji nego I na Britancima
koji su počesto isto tako zatvoreni za strance. I ja mislim da su sve ove
tendencije koje govorim štetne I pogubne jer ja mislim da je nužno da
se migracija plodotvorno I kreativno prožima sa britanskim
elementom. Zato sam ja u neku ruku protiv multikulturalne politike ali
naravno nijesam za neku nasilnu asimilaciju sto je bila stvarnost ovdje
prije nekoliko decenija. Onda isto tako mislim da je potrebno da se vise
pažnje posvećuje povijesti tog elementa koji je najdominantniji s
obzirom na istinu da je povijest Britanije I njena kolonijalna politika na

474
Jugu toliko interesantna I toliko bogata da bi se njome svatko trebao
baviti pa onda naravno nešto I naučiti a ne kako nam je to danas slučaj
da nam niti Britanci nemaju pojma o elementima vlastite nacionalne
kulture.

Tako je svima više do budizma I šamanizma I kojekakvih drugih
gluposti nego do plodotvorna istraživanja bogate baštine britanske
kulture u Australiji I drugdje. A da je tome tako navesti ću primjer
jednog historijskog događaja iz novijeg vremena a to je slučaj
trgovačkog broda Bounti koji je 1787 godine od strane Admiraliteta
upućen u specijalnu misiju ploveći preko pola svijeta prema Tahitiju I
onda transportirajući raznu robu prema West Indies. Jer je vlasnik
britanskih plantaža trebao jeftini izvor hrane za radnike.

Međutim nakon nekog izvjesnog vremena Master’s Mate , acting
lieutenant Fletcher Christian podigne pobunu protiv kapetana
Williama Blighta I preuzme brod pa se iskrcaju na Pitcairn otočju,
jednom izoliranom otoku na Pacifiku gdje je I danas moguće pronaći
njihove potomke koji žive u jednoj moralističkoj zajednici pokušavajući
preživjeti današnji tehnološki svijet. Važno je također spomenuti da
ima interpretacija da je taj Fletcher podigao pobunu zbog kronometra
koji baš nekako tijeh godina postane jako važan u pomorskoj navigaciji
ali ja sada ne znam kako se to desilo I zašto kao što netko kaže da je
pobuna uslijedila I zbog žena.

Međutim čitav ovaj događaj uopće se ne proučava u školama ili
univerzitetima niti se pokazuje prema tijem pitanjima ikakva pažnja
nego se taj Fletcher promatra kao jedna priča koja pobuđuje maštu
samo nekolicini djece. Inače za ovu priču nitko ne zna. I u tom smislu
sam razgovarao sa jednim predavačem povijesti ovdje na univerzitetu I
on mi je priznao da je to točno, naime na studijama se ne proučava
ova povijest. A ja ne znam koja se povijest onda proučava?! Tako da se
meni čini da bi na ovim pitanjima Britanci trebali jako puno poraditi.
Toliko sto se tiče crkava u Australiji.

475
Bolesti!

Mi dođosmo iz rata u Australiju I ne baš na lagahan način. Mnogo
propati naša porodica od hladnoće, stresa I ratnih uvjeta pa nam
klimatske prilike Australije bijahu nešto strano. Naime mi smo krenuli
iz Zagreba u septembru mjesecu što je na tim sjevernim širinama doba
rane jeseni a stigli smo ovdje također u septembru što je ovdje pak
doba ranog proljeća. Tako da ispred nas stajaše vrijeme toplih I vrućih
dana mada se nas organizam privikao na to da sada slijedi hladnoća. I
vjerojatno iz tijeh razloga navike našeg organizma na pravilne izmjene
temperatura, toploga I hladnoga, a vjerojatno također I iz drugih
razloga koji imaju svoju klimatsku I geografsku determinaciju sva se
porodica nakon dva dana boravka u Australiji razboli.

Prvo otpočnu bolesti sa Ezrom koji bijaše sasvim malo dijete blizu 10
godina. Njega stane hvatati velika vrućica tako da je nemirno spavao
pa bi I vrištao po noći ali nakon dva ili tri dana sve se nekako smiri kod
njega pa on desetog dana svog boravka u Australiji krene u školu, u isti
taj Masada College. Nekako istovremeno I ja stanem pobolijevati od
blage temperature I bolova u grlu pa liječnik ustanovi da imam veliko
zapaljenje grla I ja stanem uzimati antibiotike. A cijelo moje tijelo me je
boljelo pa sam imao osjećaj da se kristali leda koji su se nataložili u
mome tijelu tijekom boravka na Kraljevom Vrhu u Hrvatskoj tope
zajedno sa mnom. Nedugo kasnije oboli I Alica ali njena bolest bijaše
ženske prirode pa ja ne znam rijeti sada o čemu je bilo rijeci. Ove
vrućice kod Ezre ponoviste se također u nekoliko navrata u Adelaideu I
to kod njega bijahu toliko velike vrućice da je znao halucinirati od njih
a onda bih ga ja iz vruća kreveta prvo do gola skinuo a onda stavio na
hladan pod pa se on nakon nekog vremena sredi. I to bi stanje trajalo
možda I nekoliko dana. U to prvo vrijeme našega dolaska mi smo živjeli
u jednoj jako lijepoj ulicu u Mirtle Banku.

Jedan biotop u Adelaideu!

Ja sam već naveo da biotop kao takozvano “mjesto života” ima takve
karakteristike da se u odnosu na njega orijentira okolna sredina I da on

476
dakle čini taj specifikum nekog određenog područja, nekog određenog
lokaliteta. Takav jedan biotop u Adelaideu je također I ušće rijeke
Okaparinga. Ezra I ja smo istraživali taj biotop I on je po mnogo čemu
specifičan s obzirom na činjenicu samoga ušća rijeke koja se ulijeva u
more koja cinjenica pretpostavlja dakle izvjesne specifične momente.
Jedan moment je I taj da je dno rijeke na tom ušću vrlo vjerojatno
takozvani “živi pijesak” u kojem se može umrijeti pa bi valjalo staviti
napis o zabrani kupanja lokalnog stanovništva na tom lokalitetu.

Igre sa Ezrom

Bijaše mnogo igara koje sam ja imao sa Ezrom u to doba. On bi tako
došao kod mene izjutra rano jer je on živio sa svojom mamom s
obzirom na fakat da mi nismo više dijelili niti postelju niti što. Onda
bismo razgovarali o koječemu. Ja sam tako jedared primijetio da je on
na jedan jako neobičan način plastelinom oblijepio jednu svoju pikulu
ali sva ta njegova “kreacija” bijaše prilično konfuznom I meni se nekako
tako činila kada sam malo bolje zagledao u nju. Jer je on u početku
primijetio sve svoje nedostatke u odnosu na drugu djecu I čitav grad
pored ostaloga jer engleski jezik nije poznavao pa je tako samo čuo
neke nerazumljive glasove ali nije znao o čemu se to govori.

Međutim je Jevrejska Općina u Adelaideu I škola pri toj Općini
takozvani Masada College sa gospodinom rabinom Figdorom koji
bijaše njenim upraviteljem I učiteljem Britancem Southernom učinila
tako da se Ezra jako lijepo tu osjećao. On je gospodinu Southernu, koji
mu je bio učitelj cijelo vrijeme trajanja njegove škole pri Masadi, znao
poslije škole nositi torbu I dopratiti ga do kuće. A što se mene tiče taj
je Southern bio važan jer je on jednom roditeljima u školi rekao
otprilike: “Ja mogu konja dovesti do pojila ali ga ja ne mogu naučiti
kako da pije.” I ja mislim da je gospodin Southern bio u pravu. Ezra je
zahvaljujući tim pogodnostima jako brzo naučio engleski jezik tako da
već nakon nekoliko mjeseci nitko nije mogao raspoznati da li je on
domaći ili pak stranac.

477
Dakle kao sto već rekoh Ezra bi došao kod mene pa bismo se igrali. A
jedared bijaše I velika plastična cijev za vodu na sred moga dvorišta pa
Ezra otvori vodu pa me stane naganjati kroz cijelo dvorište
istovremeno polijevajući me sa tom vodom. Ali bijaše ljeto pa jutro
bijaše toplo. Isto tako bijaše našijeh igara boomerangom I to od
samoga početka jer nam taj alat bude jako zanimljivim ali se dogodi da
ja nesmotreno bacim taj boomerang pa on poleti jako visoko a Alica se
prepadne pa stane bježati ali boomerang stane za njom padati dok je
skoro ne pogodi u glavu pa ona reće: “Zlatane što radiš, ubit ćeš nas.”
Međutim to nije bila moja namjera naravno nego još nisam poznavao
zakonitosti leta boomeranga a to ne znam niti dan danas. Isto tako mi
smo od malih nogu Ezra I ja imali običaj da pravimo lukove I strijele I to
od oleandera koji nam je u Hrvatskoj bio najdostupniji. Tako je Ezra
jedared nategao taj svoj luk I hitnuo strijelu jako visoko prema nebu ali
ona stane padati pa skoro opet pogodi njegovu mamu u glavu jer ona
baš nekako stizaše kod nas. Međutim to se ne desi. A također bijaše I
mnogo drugih igara sa Ezrom.

Organizacija mravinjaka I organizacija ljudskog društva!

Tijeh prvijeh dana boravka I godina u Adelaideu bijaše nam, Ezri I meni,
neobično lijepo pa se znalo dogoditi da mnogo vremena provodimo
zajedno promatrajući razne kolonije australijskih mravi. Ja sam već
spomenuo ovaj slučaj sa pčelama kod kojih postoji ta društvena
organizacija na jedan specifičan način I na tim problemima stručnjaci I
eksperti još rade.

Isti je slučaj također sa mravima. Mislim da je u novije vrijeme na tim
problemima radio Amerikanac Brian Wilson od kojeg unekoliko I
otpočinje sociobiologija I on je danas svima poznat kao stručnjak za
mrave. Ja sam također u tom pravcu imao nekakvijeh svojih ideja s
obzirom da sam kao student filozofije već prilično rano shvatio da
Platon kada razmišlja o organizaciji antičke države u svoj knjizi Država
onda zapravo ima pred sobom mravlju organizaciju ili mravinjak.

478
Na pitanjima vrsta I ponašanja mravi kao I na pitanjima karaktera
mravinjaka – na tome se još radi I mnogi stručnjaci su zainteresirani za
ta pitanja. Ima jako mnogo vrsta mrava. Ja sam jedne prilike u Srbiji, a
bijaše to negdje 1985 li 86 godine, dok još bijaše mirno tamo, također
promatrao mravinjak s obzirom na lokalitet Šumadije u Srbiji I tada
sam razgovarao sa jednim seljakom koji mi je ispričao jednu jako
neobičnu priču. Naime on je jako često znao promatrati mrave na
panju I taj ga je događaj znao opčiniti. Tako ponekad kada bi upalio
televiziju onda bi naišao da nema nikakvog programa ali bi postojao
crno bijeli signal da tako kažem koji se sastojao od malih crnih točkica
koje poigravaju na bijeloj pozadini ekrana. On je u tome vidio također
mrave na panju.

I općenito mislim da od vremena Platona postoji taj nas interes za
mrave u smislu da sebi dadnemo neki odgovor na pitanje koje se uvijek
nadavalo: koja je socijalna organizacija najbolja? I mi danas kada
razmišljamo o karakteru takozvane socijalne države pa onda o njenim
problemima s obzirom na zastranjivanja kakva imamo u ruskom
slučaju ili kada razmišljamo o državi intervencionizam ili uopće o moći
organizacije kao u Američkom ili Ruskom slučaju tada onda upućujemo
na taj problem da je sada zatvorena mogućnost individualne inicijative
I da je sve uvučeno u model obične sudbine ropstva čovjeka. I onda
imamo jedno zapažanje specijalno ovdje kod nas na Zapadu da
sovjetskom Rusiji pripada zasluga za tu brutalnu pobjedu razuma nad
vjerom jer je tamo otvoreno inaugurirano s socijalnim I ekonomskim
planiranjem jedan eksperiment protiv prirode koji će pretvoriti
čovječanstvo u golemi savršeni mravinjak.

Međutim isti slučaj imamo I u organizaciji fašističkih društava kakva je
na primjer bila Njemačka Hitlerovog vremena. U tom pravcu danas I
treba vidjeti jedan film koji predstavlja unekoliko početke SF filmova
kao sto je to film Fritza Langa Metropolis iz 1926 godine I tu je data
jedna velika kritika totalitarnog poretka koji se pojavljuje tih godina u
Europi. U jednom momentu I filmove SF Lukacsa koji se pojavljuju
zadnjih tridesetak godina treba također sagledavati u tom smislu dakle

479
u smislu pitanja karaktera te naše ljudske organizacije I tu je velika
sličnost sa tematikom Langa iz 26 godine.

Mnogi su se bavili tim problemom ali mislim medu Britancima
ponajviše I ponajbolje Popper kojeg je kasnije slijedio I Russell koliko
mi se to sada čini. I ja ne mislim sada mnogo diskutirati na tu temu. Ja
samo hoću pokazati na fundamentu svog vlastitog političkog I
praktičkog rada I na fundamentu iskustva socijalnog realiteta koji je bio
stvarnost za mene I moju porodicu godinama da ljudska organizacija ili
organizacija društva nikako nije niti može biti mravlja. Iz prostog
razloga jer mi nismo mravi.

U novije vrijeme također je o tim pitanjima pisao Brian Goodwin iz
Kanade I čini mi se također da je I on stručnjak za mrave. Kod njega je
to bilo pitanje koje je povezao sa entropičkim procesima pitajući se da
li mravi žive na rubu kaosa pa je govorio o povezanost gustoće I
kaotičnog ponašanja mravi naime da sa malom gustoćom raste
njihovo kaotično ponašanje pa je na koncu dao jednu formulu koju je
on povezao sa Kolmogorovom entropijom I zaključio, kratko govoreci,
da entropija ima maksimum sa gustoćom 0.24 sto je na sredini
tranzicije izmepu kaosa I poretka ili reda. Međutim ja nisam siguran da
nam svi ovi termodinamički modeli kojima se mi služimo za tumačenje
organizacija dakle da oni odgovaraju. Jer mislim da se robuje jednoj
ideji kojom je I Wiener 1944 otpočeo naime ideji da valja upotrijebiti
informatičke sisteme kako bi se smanjila entropija sustava. Međutim
mi jesmo upotrijebili te sisteme ali se dogodilo upravo suprotno- da je
ta entropija sustava uvećana. I tu je problem.

Prema tome ja nisam danas sasvim siguran da li je ispravno postupati
kao fizičar postavljajući problem socijalne organizacije čovjeka. Jer
ljudsko drustvo je čitavo polje ljudske prakse I života koji se opire
formalizacijama ali također I procesu da je danas čovjek nelogično
povezan sa algoritamskim sistemima. I kao sto je poznato na toj su
osnovi onda moguće nove mistifikacije I novi mitovi I nove mitologije I
onda se tu postavlja problem suvremenoga iracionalizma ukoliko
slijedimo Webera. Prema tome treba reci istinu da nam suvremena

480
sociobiologija od Wilsona do Dawkinsa nije dala zadovoljavajuće
odgovore na naša pitanja o socijalnoj organizaciji društva. Isto tako
ekonomski ekvilibrijum nije što I socijalni niti je moguće reducirati svo
bogatstvo socijalnih odnosa na ekonomsku razinu.

Ta diskusija je jako stara u kontinentalnoj filozofiji posebno od
Bernsteina I neokantovske varijante marksizma. Prema tome mislim da
je riječ o fundamentalnom reduciranju socijalne sfere čovjeka na par
ekonomskih generalizacija. A o tome sam ja kritički pisao prije gotovo
30 godina. Prema tome svugdje je isto.

Kuran u odnosu na mrave!

Iste ili slične dileme pa prema tome iste ili slične zablude imao je I
prorok Muhamed jer je on bio ne smo religijski voda nego I vojni voda.
Pa tako on u Suri 27 Ajet 18 zapisuje:” I kada stigoše do mravlje doline,
jedan mrav reće: O mravi, ulazite u stanove svoje da vas ne izgazi
Sulejman I vojske njegove, a da to I ne primijetite.” Ali je također isto
istina da je on vidio ljudsko društvo bas kao pitanje organizacije
ukoliko je ono sto je organizirano, recimo kao vojska, jeste na način
živog . Pa tako u Suri 3 Imranova porodica ajet 27 on zapisuje: “ Ti
uvodiš noć u dan I uvodiš dan u noć. Ti od neživog stvaraš živo I od
živog neživo. Ti opskrbljuješ koga hoćeš bez računa.” Prema tome ovo
pitanje nije pitanje kemije mada može biti niti pitanje fizike mada
može biti nego je u Muhamedovom slučaju pitanje vojne organizacije
koja je vrlo vjerojatno vrlo specifična organizacija. Ali reducirati Kuran
na vojna pitanja Ili isključivo pitanja rata ili mira jeste apsurd I to
dovodi u pitanje čitavu bazu na kojoj počiva zgrada Alahove objave.

Wienerova ideja!

Wiener vidi da se zadnjih stotinjak I vise godina desio jedan prevrat u
razvoju prirodnih znanosti I tehnike s obzirom na to da je tada uvedena
zahvaljujući Gibbsu I Boltzmannu statistika određenije teorija
vjerojatnosti, a kod Hiesenberga je to statistička zakonomjernost I to je
prema Wieneru prva velika revolucija u fizici 20 stoljeća. Novina je u

481
odnosu na starija stajališta da se razmatra ne jedan svijet nego svi
svjetovi koji predstavljaju moguće odgovore na određeni skup pitanja
o našoj okolini. On govori o mnoštvu svjetova a ne o jednom svijetu i
to je svoju formaliziranu formulaciju našlo I u tzv. teoriji sistema.

Ovaj splet promjena koji se dogodio zadnjih 100njak godina pojedini
teoretičari doživljavali su kao splet promjena I kao univerzalnu
preobrazbu temelja života. Weber je to nazvao “odčaravanje svijeta”
koje se sastoji u rastućoj intelektualizaciji I racionalizaciji koja nije
samo rastuće opće poznavanje životnih uvjeta po kojima se živi. Ona
znaci I znanje o tome ili vjeru u to da principijelno nema nikakvih
tajnovitih neproračunljivih moči koje tu sudjeluju nego da se svim
stvarima može ovladati proračunavanjem. Iz ovoga stava slijede
konzekvencije koje su raznovrsne a jedna je I ideja kibernetike koja
proučava poruke I sredstva komunikacija kojima raspolaže društvo.
Ona prvenstveno proučava sredstva komunikacija I izmjenu
informacija između čovjeka I mašina, između mašina I čovjeka I između
mašina I mašina.

Kosmologijska funkcija I utemeljenje kibernetike Wiener vidi u
suprotstavljanju entropijskim tendencijama u prirodi , u
antientropijskom događanju, događanju koje se protivi neredu,
razaranju organiziranog zbivanja kojem prema drugom zakonu
termodinamike tezi cjelokupna priroda. Kao đepovi u kojima opada
entropija strojevi i ljudi su istovjetni ili slični. I na toj istovjetnosti
bazira se kibernetika odnosno njena mogućnost da medu njima
uspostavi komunikaciju. E sada koliko smo mi doista uspjeli
komunikacijskim sistemima oduprijeti se toj entropiji ja to naravno ne
znam.

Razlika između instrumenta I oruđa prema Darwinu!

Vidite problem starih vremena jest u tome da su svi ti znanstvenici
poznavali jako dobro latinski jezik dočim mi danas taj jezik ne
poznajemo vise. Tako Darwin razlikuje “oruđe” od “instrumenta”. I u
odjeljku IX Porijekla vrsta pri samom kraju toga odjeljka gdje se bavi

482
pitanjem po čemu se čovjek razlikuje na primjer od drugih živih bica
onda on kaže da se mrav razlikuje od čovjeka po tome sto mrav
upotrebljava “oruđe” ili “oružje” za razliku od nas koji upotrebljavamo
‘instrumente’ I on kaže “manufactured instruments”.

Jer ova riječ “instrument” dolazi od latinskog glagola instrumentum
koja se prevodi I kao oruđe I kao instrument I kao materijal ali ona ima
I još dva značenja a to su “ornament” I “značenje”. Prema tome
konzekventno čovjek se razlikuje od mrava po svojoj sposobnosti
uljepšavanja, ukrašavanja, I po umjetnosti tog oruša ali I po značenju
njegovu jer svi ti instrumenti imaju višeznačnu primjenu a nisu
reducirani na jedan jednostavni element. Prema tome mi smo daleko
složenije strukture nego sto je to slučaj sa mravima.

A da bih potkrijepio ovo svoje mišljenje navesti ću primjer jedne moje
jako dobre prijateljice Amire Gerine koja bijaše u Adelaideu kao
bosanski izbjeglica na jedno vrijeme koja je uočila jednu
karakterističnu osobinu medu našim Bosankama I medu bosanskim
muslimanima a ta je da sve naše žene manje više znaju plesti priglavke
a to vunene čarape koje se nose po kuci I po đamijama ali malo naših
žena ima potrebe da ih ukrašava ornamentima. Naravno ovo pitanje
postavlja neke dodatne dileme ali ja ne bih sada o tome. A da su ti
instrumenti “manufactured” to već znaci jednu jako složenu socijalnu I
državnu organizaciju jer I ova riječ ima latinski korijen latinskog glagola
manus što znači ruka, sila, moć, tijelo čovjeka pa sada većc prema
značenju ovih rijeci mi vidimo kolika je to razlika između mrava I homo
sapiencea.

Prirodna selekcija instinktima

Prirodna selekcija ne vrsi se odabiranjem kako je to mislio I zapisao
Darwin nego instinktima. Jer se odabiralo u Darwinovo vrijeme dok se
danas ljudi pronalaze po instinktima. Prema tome očito je riječ o teoriji
koja I sama danas zahtijeva izvjesne korekcije sociologije I psihologije
znanja. Međutim dali sam ja u pravu sto se toga pitanja tiče ja to sada
ne znam pa mi se čini da je na njemu potrebno još poraditi. I općenito

483
govoreći meni se čini da je na ovim momentima Darwinova teorija I
najslabija. Ima mnogo momenata u njoj kao na primjer problem
kooperacije I adaptacije koji danas zaslužuju daleko veću pažnju nego
drugi njeni pojmovi. Slučaj dubrovačke rastike dobar je primjer
adaptacije jedne vrste sasvim novim uvjetima I drugačijoj sredini I
okolišu. Isti slučaj čini mi se možemo pratiti I kod drugih talijanskih
sorti kupusa čije porijeklo je također kinesko gdje je riječ o adaptaciji
na najbolji način odnosno na način velikog uroda. Doduše ove sorte su
morfološki gledajući drugačije od rastike.

Marxovi pauci I Marxove pčele!

Marx raspravlja o paucima I pčelama u odjeljku Prvog toma Kapitala iz
1867 u Poglavlju 7 pod naslovom Radni proces I proces valorizacije u
kojem odjeljku se on zapravo oslanja na Darwinova istraživanja iz 1859
godine a koja je on rastumačio u svojoj knjizi Postanak vrsta. Isto tako s
obzirom da je kod Darwina u tom radu istaknut problem kooperacije
Marx također promatra taj problem u poglavlju 13 Prvog toma
Kapitala. Marx smatra da je rad prije svega proces između čovjeka I
prirode, proces u kojem čovjek kroz svoju vlastitu aktivnost održava,
regulira I kontrolira metabolizam između sebe I prirode. On
uspostavlja materijal prirode kao silu prirode. Međutim ljudski rad
nema instinktivnu formu (str.283) On kaže: “Mi pretpostavljamo rad u
formi u kojoj su date ekskluzivno ljudske karakteristike.”

I dalje on zapaža: “A spider conducts operations which resemble those
of the weaver, and a bee would put many a human architect to shame
by the construction of its honeycomb cells. But what distinguishes the
worst arcitect from the best of bees is thet the architect builds the cell
in his mind before he constructs it in wax. At the end of every labour
process a result emerges which had already been conceived by the
worker at the beginning, hence already existed ideally.” (str.284
Penguin izdanje)

Prema tome rad je stvar ljudske svijesti I to je ta ekskluzivno ljudska
karakteristika. Međutim rad nije samo to nego je još nešto pa je čitav

484
Kapital zamišljen kao deskripcija kapitalskog načina privređivanja gdje
se uz tehnologiju proizvodi vrijednost na način da se potencije moga
tijela, moji mišići, moje kosti, moj razum opredmećuju u proizvodu u
jednom određenom vremenu kojeg zovemo radni dan a onda putem
sistema društvene raspodjele ta se vrijednost ili jedan dio te
vrijednosti od mene otuđuje pa je to onda otuđeni rad.

A sto se kooperacije tiće o kojoj je Darwin otkrio izvjesne probleme
Marx u odjeljku 13 Prvog toma Kapitala kaže da veliki broj radnika radi
zajedno u isto vrijeme, na istom mjestu u smislu da se proizvede
određena roba pod komandom kapitaliste I to sve konstituira
centralnu točku kapitalističke produkcije.

On kaže: “Although a number of men may be simultaneously occupied
together on the same work, or the same kind of work, the labor of
each, as a part of the labour of all, may correspond to a distinct phase
of the labour process, and as a result of the system of co-operation,
the object of labour passes through the phases of the process more
quickly than before.” (str.444)

Kapitalisticka ko-operacija razlikuje se od svake druge kooperacije
(str.452) Zašto? Zato jer je kooperacija o kojoj je riječ nuzna pratnja
svake produkcije koja je data u velikoj skali I Marx kaže da ova co-
operacija jeste fundamentalna forma kapitalističke produkcije I ona se
unekoliko razlikuje od jednostavne kooperacije. Međutim Darwin je
postavio u svom Porijeklu vrsta također problem solidarnosti. S
obzirom na ovo pitanje I ovaj problem svakako da o socijalnom biću
čovjeka I društvu možemo govoriti kao širokom polju međusobne
solidarnosti članova zajednice ili članova društva koja se kreće od vjere
srcem do organske solidarnosti koja podrazumijeva solidarnost u
okviru struke, strukovnih udruženja, ili industrije I grupe industrija itd.

Kosmičko nesvjesno ili kosmičke simetrije!

Pa ja ne bih previše na tu temu s obzirom da je ona manje vise poznata
svima ali je potrebno da to pitanje dovedemo do izraza I realiteta. To

485
se takozvano kosmičko nesvjesno može shvatiti također I kosmičkim
simetrijama. Naime ukoliko promatramo strukturu I poredak latica
jednog cvijeta onda vidimo te simetrije. Isto tako te simetrije I pravilne
proporcije I geometrijske pravilnosti uočavamo kod pčelinjih sača ili
kod stršljenove kuće ili kod osinjaka, a isto tako te simetrije otkrivamo
I u organizaciji anorganske materije kakvi su na primjer minerali I oni
su nekada dati u formi piramide, pa kocke, pa stošca itd.itd.itd.

Međutim to kosmičko nesvjesno djeluje I kod svakog čovjeka
ponaosob ne samo u tom smislu da čovjek cesto radi neke radnje
nesvjesno ili da postupa na način da nije svjestan svoje radnje nego I u
smislu da je to jedna karakteristika jedan kvalitet njegovog učinka pa
se njegov duh opredmećuje u formi skladne proporcije, geometrijske
pravilnosti odnosno simetrije. Isto tako poznat je slučaj morskog raka
imenom Nautilus kod kojega su unutrašnje njegove komore kućice
date u takvom skladu da ih je moguće predočiti matematičkim
pojmom kvadratnog korijena.

I ja bih ovom prilikom uputio na jedan izvor na engleskom jeziku pod
naslovom Islamic Science , an illustrated study izvjesnog Seyyed
Hossein Nasra koja je knjiga publicirana u Britaniji 1976 godine I na str.
86 postoji jedno raspravljanje ovog autora o matematici I islamskoj
umjetnosti I arhitekturi koju je on povezao sa svetom umjetnošću ako
sam dobro preveo “sacred art” koja ima neke sveze sa pitagorejskom
doktrinom matematike gdje navodno arhetipovi reflektiraju materijalni
plan čineći taj materijal transparentnim. Tako se tobože otkriva
misterija Božanske kreacije gdje se u harmoniji, proporciji I
mnogostrukosti stvari otkriva Jedinstvo onoga Jednog. Tako se
reflektira Prisutnost onoga Jednog u mnogom. I na str. 90 štampani su
primjeri te umjetnosti pod naslovom Ars sine scientia nihil. Naravno
Darwin je ovih simetrija bio svjestan I on ih je I nazvao “čudesno
savršena grada” I “čudesno savršeni plan građenja”. Pa one I jesu
čudesne, u tome jest cijela stvar!

486
Darwin s obzirom na kosmičke simetrije!

Razmatrajući ovaj problem ja sam rekao da je Darwin bio svjestan tih
čudesnosti simetrija pčelinjih sača. A da bih potkrijepio to stajalište
navest ću samog Darwina I pri tom ću ga citirati u cjelini: “Razmišljajući
o tome slučaju palo mi je um ako bi Melipona pravila svoje lopte na
izvjesnom određenom odstojanju jedne od drugih I iste veličine I ako
bi ih poredala simetrično u dva kata onda bi takva grada bila isto tako
savršena kao I sače pčele medarice.

Stoga sam pisao profesoru Mileru u Kembridz I ovaj geometričar je bio
ljubazan da pregleda slijedeći sastav učinjen po njegovim uputstvima I
rekao mi je da je potpuno točan.

Ako se nacrta izvjestan broj jednakih lopti tako da su im centri
postavljeni u dvije paralelne ravni (kata) I ako je centar svake lopte na
odstojanju prečnika x kvadratni korijen od 2 ili prečnik x 1,41421 (ili
nesto manje odstojanje) od centra šest okružujućih lopti u istoj ravni
(katu) I ako je na istom odstojanju od centra susjednih lopti u drugoj I
paralelnoj ravni(katu) onda ako se sagrade ravni sećenja između vise
lopti u oba kata, proiziđe dovoljan kat šestostranih prizama spojenih
medu sobom piramidalnim osnovama sagrađenim od tri romba a
rombovi I strane šestostranih prizama imaće potpuno iste uglove
kakve nalazimo pomoću najboljih mjerenja kod ćelija pčele medarice.

Ali saznajem od profesora Vajmana koji je vršio mnogobrojna marljiva
mjerenja da se veoma pretjeralo u pogledu točnosti pčelinjeg rada,
toliko mnogo da ma koji oblik čelije da je tipičan on biva rijetko ili čak
nikada ostvaren.” ( str.220)
Da li trut moze ubosti?

Taj je Ezrin učitelj gospodin Southern na jednom školskom satu u
razredu postavio djeci neobično pitanje: dali trut može ubosti? Ali nije
insistirao da oni moraju odmah odgovoriti nego da oni malo
porazmisle o tome.

487
Naime kod pčela koje I Marx u Kapitalu navodi kao primjer jedne
organizacije kukaca koja se razlikuje od homo sapiencea po tome sto
one rade savršeno svoje sace ali ih rade prema svojim instinktima za
razliku od nase vrste koja gradi prema unaprijed zamišljenoj ideji. Na
temelju ovakvih Marxovih razmišljanja Lukacs je tamo negdje 50
godina prošloga stoljeća, u svojoj Ontologiji društvenog bitka koja se
pored ostaloga u takozvanim nivoima ili slojevima bitka pozivala na
Nicolaia Hartmana, razmišljao o ljudskom radu kao bas tom
prijelomnom momentu prema kojem se naša vrsta razlikuje od pčelinje
organizacije.

U toj organizaciji postoji matica odnosno kraljica, pa sve oko nje
radilice koje proizvode med. Ali postoje I trutovi koji su tobože muške
jedinke ali ja nijesam bas siguran da oni nemaju baš nikakve funkcije u
pčelinjaku. I Ezra se zamislio nad tim pitanjem ali nije znao odgovoriti
pa je pitao mene I ja sam bio prilično iznenađen njime pa sam nakon
nekog vremena nakon sto sam ustvrdio da je to jedno interesantno
pitanje Ezri rekao da ja to ne znam. Kasnije je Ezra došao do odgovora
da trutovi ne mogu ubosti!

Ovo pitanje organizacije pčelinjaka I instinktivnog rada pčela koje je
pitanje postavljeno prvi puta kod Marxa pokrenulo je jednu široku
diskusiju o karakteru naše ljudske socijalne organizacije I ta diskusija
traje I danas. Mislim da je I lord Russell također pokušao u nekoliko
navrata odgovoriti na njega mada se pitanje organizacije postavlja u
filozofiji od ranije kod Leibniza: sve ono sto jeste na način organizacije
ima neki oslabljen karakter živog.

Darwin o pčelama I mravima ili dali je moguće oboriti njegovu teoriju
prirodnog odabiranja

U tim prvim godinama moga boravka u Australiji ja sam mnogo
istraživao slučaj Darwinove teorije s obzirom da su pitanja biologije pa
onda I zoologije I botanike ovdje pitanja prilično snažno ukorijenjena u
svijesti lokalnih ljudi. I danas mi se nekako čini da je nemoguće
razumjeti duh Australije ukoliko nemamo izvjesne relacije prema ovim

488
pitanjima. Poznato je da je Darwin u svom radu Postanak vrste
razmatrao ovaj problem raznovrsnih instinkta I drugih mentalnih
sposobnosti u životinja ove klase dakle malih životinja koje stoje
relativno nisko na ljestvici života.

On kaže da je riječ o radnji ovakve vrlo male životinje, pčele ili mrava,
koja je bez iskustva I na način da životinje ne znaju cilj radi kojega se ta
radnja vrsi. Prema tome Darwin je ovdje uveo dva pojma po kojima se
one razlikuju od čovjeka a to je sposobnost kauzalnog mišljenja I
sposobnost uvida u svrhe. Prema tome ovim malim životinjicama
nedostaje kauzalitet I teleologija, koji su prema Spinozi I Kantu umski
pojmovi. I on smatra da su navike I instinkti koje su nesvjesne radnje u
mnogo slučajeva od podređene važnosti prema efektima prirodnog
odabiranja koje on naziva isto tako spontanim varijacijama instinkta tj.
varijacijama koje su proizvedene istim nepoznatim uzrocima. Ali
prirodno odabiranje ne može proizvesti nijedan složeni instinkt.

Prema tome prirodno odabiranje za razliku od instinkta kao nesvjesne
radnje je definirano prema sposobnosti kauzalnog zaključivanja I
prema moći teleološkog mišljenja. Utoliko je ono umno. Darwin dalje
kaže da instinktivno ponašanje životinja nikada nije isključivo za korist
drugih vrsta. Dakle instinkt je prilično sebičan izuzev neke biljne vasice
koje dragovoljno daju svoj slatki sekret mravima.

Odatle proizlazi da instinktivno ponašanje ne poznaje solidarnost I
kooperaciju niti simbiozu kakve momente nailazimo kod životinja
složenije grade I kod čovjeka. Instinkti su opet drugačiji kod domaćih
životinja I Darwin ih naziva domaćim instinktima I oni su manje čvrsti
nego prirodni instinkti upravo zato jer je faktor blizine čovjeka kao I
moment domestikacije I moment okoliša odnosno sredine jako važan.

Darwin te instinkte također naziva gajenim instinktima tako da oni
mogu biti naslijeđeni I on kaže da se prirodni instinkti gube u gajenju
odnosno da u stanju domestikacije izvjesni instinkti mogu biti sticani a
da se prirodni instinkti mogu gubiti. A kako se prirodni instinkti
preinačavaju odabiranjem pokazuje primjer instinkta izvjesnih mravi

489
da pribavljaju robove. A kod pčela I njihove instinktivne gradnje sača
Darwinu je zapravo najneobičnija pojava sama čelija I njihova
organizacija u trostranu piramidu pa ukoliko je instinkt nesvjesna
radnja onda je jako neobično da je ta radnja data u takvim skladnim
proporcijama I geometrijskim odnosima.

Međutim sličan slučaj imamo I kod anorganske materiju u slučaju
minerala I organizacije minerala. Koji su razlozi tome ja to ne znam.
Zato Darwin kaže da je riječ o “čudesno savršenoj gradi” kao što o
gradnji voštanih sača Darwin kaže da je riječ o građevinskim
instinktima koji svi teze “savršenom planu građenja” pomoću njihova
zajedničkog kolektivnog rada jer mnoštvo pčela rade zajedno.

Dakle I instinktivne , nesvjesne radnje koje vezujemo za male životinje
koje stoje nisko na ljestvama života mogu biti prema “savršenom
planu” I pretpostavljajući “solidarnost” I kooperaciju pa ako je kod
pčela tako kako je tek onda kod čovjeka. Međutim istina je da imamo
slučajeva koji teoriju prirodnog odabiranja dovode u pitanje I koje sam
Darwin smatra “stvarno kobnim” za cijelu njegovu teoriju a to su
primjeri neutralnih ili neplodnih primjeraka u zajednicama insekta jer
se te neutralne jedinke cesto jako razlikuju u instinktu I gradi I od
mužjaka I od plodnih ženki a ipak zato sto su neplodne ne mogu da
umnažaju svoju vrstu.

I Darwin piđe: “ Može se sa pravom pitati kako je moguće dovesti u
suglasnost ovaj slučaj sa teorijom prirodnog odabiranja?” I nešto
kasnije:” Stvarno će se pomisliti da ja imam prekomjerno povjerenje u
načelo prirodnog odabiranja kad ne poznajem da tako neobične I
temeljne činjenice najedared niste moju teoriju.” I dalje nastavlja
Darwin: “ Mravi međutim rade pomoću nasljednih instinkta I pomoću
nasljednih organa ili oruđa dok čovjek radi pomoću stečenih spoznaja I
proizvedenih instrumenata.” I Darwin kaže da je upravo ovaj slučaj
neplodnih insekta “pokazao moć prirodnog odabiranja a isto tako I
zato što je ovo najveća teškoća na koju je naišla moja teorija.”

490
Zašto inflacija uvećava socijalnu entropiju?

Pa u bitnome inflacija je obezvređivanje vrijednosti a vrijednost se kroz
suvremenu tehnologiju moće I uvećavati. Međutim ukoliko dolazi do
obezvređivanja novca to onda znaci da dolazi I do obezvređivanja ljudi.
I to na nekoliko planova: na psihološkom planu u smislu da se
pojavljuje individualni osjećaj beznađa I mizernosti I naravno na
biološkom u smislu da individue u društvu ne mogu zadovoljiti svoje
najosnovanije materijalne potrebe.

Oba ova plana psihološki I materijalni u velikoj su međuzavisnosti.
Inflacija jeste uvećanje novčane mase ali je smanjenje vrijednosti.
Prema tome govoriti o nekom stanju ravoteže je apsurdno, može se
govoriti samo o stanju permanentnog urušavanja do fatalnih ishoda. U
tom smislu mislim da se uvećava socijalna entropija.

Inflatorna kretanja I pčelinja organizacija!

Inflatornih kretanja nema u pčelinjoj organizaciji. Ali ima rast? Naime
postavljam sebi ta pitanja? Ne mogu odgovoriti na ova pitanja jer
nemam dovoljno podataka.

Darwinov problem solidarnosti I njegovo razrješenje kod Durkheima!

Pokušat ću se zadržati na ovom problemu i biti sto kraci s obzirom da
nije potrebno trošiti rijeci na neka pitanja na koja je socijalna znanost
već odavna dala primjerene odgovore. Durkheim je u svojoj knjizi
Podjela rada koja već samim svojim naslovom upućuje na pitanja koja
su ranije postavili Darwin I Marx upozorio da u suvremenom društvu
podjela rada jeste jedan historijski nužan proces koji u jednoj višoj
formi rezultira većom solidarnošću članova društva.
Kod Marxa podjela rada koja zavisi od funkcija industrije na primjer
pretpostavlja strukturalnu nejednakost u društvu ukoliko govorimo o
hijerarhiji socijalnih pozicija I stupnja bogatstva, socijalne moći,
socijalne časti koja im pripada itd. Međutim prema Durkheimu razvoj
znanosti I industrije koja povećava međuzavisnost između individua

491
jednog društva I grupa toga društva može služiti objektivnoj bazi za
novu I visu solidarnost toga društva. Rastuća podjela rada I
specijalizacija funkcija rezultira individualnim razlikama koje
konzekventno mogu rezultirati onim sto on zove organskom
solidarnošću koja izniče iz te enormne podjele rada. Tako se pojavljuje
jedna situacija zavisnosti individua u zavisnosti od te podjele rada tako
da ovo “state of affairs” “leaves much more place open for the free
play of our initiative”.

Tako on uzima primjer iz biologije pa piše da je nova socijalna
solidarnost praćena činjenicom da svaki socijalni element ” has more
freedom of movement. This solidarity resembles that which we
observe among the higher animals. Each organ, in effect, has its
special physiognomy, its autonomy. And, moreover, the unity of the
organisms is as great as the individuation of the parts is more marked.
Becouse of this analogy, we propose to call the soliddarity which is due
to the division of labor, organic .”

Naravno mogući su I drugačiji procesi ukoliko podjela rada ne rezultira
solidarnošću I Durkheim taj proces naziva abnormalnim uvjetima u
kojima socijalna svijest zadobije patološke forme.

David s obzirom na vojnu organizaciju!

Mislim da je moguće slične probleme otkriti I u Starom Zavjetu pa bi
trebalo praviti razliku između onoga gdje je ovaj zavjet historijska priča
o događajima iz života Izraela na primjer da je David bio u Pas Damimu
kada su se Filistejci sakupili na boj ali da je narod počeo bježati ispred
Filistejaca prema jednom polju punog ječma I da su oni onda stali
usred toga polja I obranili se pobivši sve Filistejce.

Dakle jedna historijska priča iz života Izraela a I osnova
transcendentalnih ideja koje nam se nadaju kroz sam starozavjetni
tekst. U ovom prvom smislu poznato nam je danas na primjer da su
Davidovi ratnici bili vijesti u rukovanju lukom I desnicom I ljevicom I
znali se služiti kamenjem I strijelama. Tako isto u Ljetopisu Staroga

492
zavjeta gdje se ima na umu bas ta organizacija o kojoj ja govorim
navodi se problem vojničkog I civilnog uređenja društva pa tako samo
nadstojnika u civilstvu ima ovoliko: nadstojnik nad kraljevim blagom,
nadstojnik za blago na zemlji, u selima, gradovima, tvrđavama,
nadstojnik nad poljskim radnicima, nadstojnik nad vinogradarima,
nadstojnik nad vinogradskim klijentima, nadstojnik nad maslinama I
dudovima, nadstojnik nad skladištima ulja, nadstojnik nad govedima,
nadstojnik nad krupnom stokom, nadstojnik nad devama, nadstojnik
nad magarcima, nadstojnik nad ovcama I kozama I svi su oni bili
nadstojnici nad imanjem Davida kao sto su knezovi I vojvode različitih
redova, poglavari porodica, tisućnici, stotitnici bili vojni upravitelji.

Dakle ovdje nam primijetiti da ta organizacija ima u prvom redu
hijerarhijski oblik I pretpostavlja vlast ali se danas pitamo da li mi
možemo misliti jednu organizaciju u kojoj te I takve hijerarhije I vlasti
ne bi bilo. I ukoliko je vlast karizmatska , tradicionalna pa racionalna
onda se ova posljednja zasniva na vjeri u legalnost zakonski zasnovanih
poredaka I prava osoba koje su na osnovi njih pozvane da vrše vlast I
tu vlast zovemo legalnom vlascu suprotno birokratskoj vlasti kod koje
postoji tendencija niveliranja u interesu najveće mogućnosti
regrutiranja iz redova stručno najkvalificiranijih, tendencija ka
plutokratiziranju u interesu sto dužeg stručnog obučavanja I tendencija
vladavine formalističke bezličnosti.

Zadnjih tridesetak godina!

O zadnjih tridesetak godina koliko zapravo traje sa manje ili vise
uspjeha moj spisateljski rad razmišljam kao o vremenu ljudske
katastrofe pa je utoliko taj rad svjedočanstvo jednog vremena totalne
destrukcije u kojem sam ja plivao na ovakav ili onakav način ali svagda
sa jednom izvjesnom nadom da bih mogao isplivati na neko čvrsto
kopno I napokon domoći se slobode

Demokracija I nacionalno pitanje!

493
Pa ja o ovim pitanjima s obzirom na australijski multikulturalizam
razmišljam tako da demokraciju poimam kao vladavinu većine na način
da je manjina svagda u pravu.

Što čuješ, zvuk zračnih masa koje se sabijaju nakon sto ih je munja
rastavila kao kada pljeskaš rukama pa se čuje pljesak. Ali taj zvuk
putuje do nas I do tvoga uha jer njemu treba vremena. A znaš koliko
vremena?” A on bi me upitao: “Koliko?” “Pa jedno 333 metra u
sekundi” I onda bi on rekao: “Hajdemo brojati!” Pa bismo tako gledali
munje I brojali na prste dok ne bismo čuli zvuk groma, a onda bismo te
brojke množili sa otprilike 300 jer nam bijaše tako lakše. I tako bismo
dobivali vrijednosti koliko je ta dotična munja bila udaljena od nas. A
on bi znao reci: “A ova je bila jako blizu.” Pa sve tako redom bismo
gledali munje I brojali udaljenosti na neko duže vrijeme.

Kasnije u Tehničkom muzeju u Zagrebu on je imao prilike I vidjeti prave
Tesline munje na njegovim transformatorima I taj je doživljaj ostao
živjeti I do danas. Mnogo godina kasnije on je iz Adelaidea zajedno sa
svojom djevojkom došao do tog muzeja u Hrvatskoj pa je I njoj
pokazao te munje. I općenito uzevši mislim da Amerikanci nisu puno
pogriješili što su nam to dali, naime ta Teslina otkrića jer bijaše naime
riječi da mi ne znamo što smo dobili. Međutijem može nam izgledati I
drugačije, da mi znamo jako dobro što smo to dobili.

494
495
496
PREDGOVOR:

Kosmologija zlatnoga prstena takoder kao svoj treći dio ima u vidu
teoriju SFERE koja je ovdje pojmljena kao vojna teorija primjerena
avijaciji i pješadiji. Ova teorija nije bila od posebnoga interesa sve do
novijega datuma kada je autor kreirao njena fundamentalna načela i
na taj način teoriju sfere učinio dostupnom širokom krugu čitalaca
posebno onih kojima je životna zadaća obrana zemlje i koji svoje
vještine stječu u okviru rada vojnih akademija ili civilnih skola. Za
teoriju sfere važno je shvatiti da se ovdje vojna znanost pomišlja kao
cjelokupna sinteza naših znanja. Dakle konačnu zadaću sinteze
cjelokupne spoznaje ima obaviti upravo vojna znanost. Posve suprotno
uvriježenim suvremenim stajalištima prema kojima se ta sinteza
događa u kibernetici cjelokupnu zgradu našega znanja i konačnu
sintezu treba uvući u vojnu znanost u kojoj je kibernetika samo jedan
njen elemenat. Stoga danas vojna znanost treba biti smještena na ono
počasno mjesto na kojem svojevremeno bijaše metafizika kao kruna
cjelokupne znanosti i filozofije. Dakle filozofija se ne dovršava niti
rastvara u samostalnim specijalnim istraživanjima i specijalnim
znanostima na način da gubi svoje prijašnje povlašteno mjesto glavne
discipline duha nego se dovršava u vojnoj znanosti kao sintezi
praktičkih načela, estetičkih zahtjeva i naših spoznajnih moći. A to su
fundamentalni zadaci koji se postavljaju pred nas.
U kontekstu ovakovoga sagledavanja vojne problematike Hirošima
predstavlja jedan bitan moment u cjelokupnoj povijesti ratovanja u
dvadesetom stoljeću koji pokazuje da ovdje nije riječ samo o krajnjoj
točki ratovanja u Drugom svjetskom ratu kojom je taj rat i zaključen
nego da je posredi fundamentalna odluka čovjeka i da čovjek snosi
odgovornost za sudbinu planete koja mu je povjerena. U tom smislu i
Hrvatski narod kao i ostali narodi ima pravo ali i obvezu raditi na
uspostavljanju svjetskoga mira kao uvjeta svoje vlastite slobode i
slobode citavoga progresivnoga čovječanstva.

u Adelaideu,15 siječnja 2012.

497
498
Islam i matematička znanost

Osvrt na doprinos muslimanskih matematičara i fizičara svjetskoj
obrazovanosti

Zlatan GAVRILOVIĆ

Svrha ovog rada nije nikakva rasprava o naravi matematičkih znanosti
nego je ovdje posrijedi prije jedan pokušaj centriranja osnovne tehnike
odnosa islama i prirodnih znanosti. Stoga je rasprava Abdu Selama
»islam i znanost jeda i prilog naročite vrste ovom ne s pravom dugo
zapostavljenom problemu.

Prvo, naš prilog postavlja i razmatra odnos islama spram suvremene
matematike, posebno geometrije. O arapskom doprinosu matematici i
suvremenoj astronomiji ponešto je poznato. Poznati su muslimanski
matematičari, govori se o velikom muslimanskom doprinosu
suvremenoj matematičkoj prirodnoj znanosti. Pogrešna je misao
prema kojoj je bogata i velika baština starogrčke matematike, na kojoj
je poslije izrasla i razvila se matematika današnjeg Zapada, prenijeta u
srce Europe preko Rimskog carstva, odnosno preko područja današnje
Italije. Ta pretpostavka duboko je pogrešna. Što se tiče matematike,
Rimljani jedva da su išta naučili od starih Grka. Vojna sila staroga vijeka
izgradila je ceste, ak-vadukte, terme i koloseume; bila je ona vješta u
tim znanjima i za takve je pothvate jamačno trebalo mnogo računanja;
no teoretska matematika Rimljane nikada nije osobito zanimala. Taj
veliki manjak bio je i samim Rimljanima jasan tako da je i Ciceron u
djelu »Tusculanae disputationes« iznio zapažanje o dubokoj razlici u
pristupu matematici i uopće gledanju na nju: »U Grka geometrija
bijaše u velikoj časti. Stoga ništa nije bilo slavnije od matematičara. Mi
smo međutim ograničili bavljenje tom vještinom u korist računanja i
mjerenja.« Usput, o prioritetu ovog matematičkog mjerenja kod Latina
vjerno svjedoči i činjenica da je latinska imenica ženskog roda mens,
mentis, što znači duša, um, razum ili pamet, srce, duh, misao, itd.
»proistekla« od latinske glagolske imenice ženskog roda mensura,
mensurae, koja znači mjerenje, mjera ili duljina, veličina, mnoštvo itd.

499
Prema tome od Rimljana Europa vjerojatno ne bi nikad ništa spoznala
o starogrčkoj matematici. Da je ona tu matematiku ipak upoznala i
time stekla sigurne temelje na kojima se mogla dalje graditi zgrada
suvremene matematike, Europa zahvaljuje gotovo isključivo Arapima.
Utemeljenjem Bagdada g. 762. i vjerskom tolerancijom prema
nositeljima znanosti drugih religija, na primjer židovske i kršćanske,
islam je asimilirao gotovo sve grane znanosti, a nadasve matematiku i
astronomiju. Tijekom dugog razdoblja rastao je utjecaj muslimanskih
znanstvenika kao nositelja i prenositelja istine i znanosti na Istok i na
Zapad, na sjevernu Afriku i preko Sicilije i Španjolske k Europi.

Da bismo ilustrirali taj utjecaj, spomenimo da je »a!« i gebra« i
»algoritam« istog porijekla kao i »al« u »alkohol" a sve su one
podrijetlom arapske riječi.

Arapi u Europu nisu prenijeli samo starogrčku matematiku. Prenijeli
su i staroindijsku, a dali su, dakako, i svoj vlastiti doprinos, Kao dobri
učenici Grka i Indijaca, Arapi su razvili i nove matematičke metode,
među ostalim i sintezom pretežno geometrijskog grčkog i pretežno
aritmetički-algebarskog indijskog pristupa.

Arapima zahvaljujemo uvođenje indijskih znamenki za brojeve ođ aula
do deset. Muhamed Ibn Musa al-Horezmi napisao je g. 825. djelo o
upotrebi indijskih znamenki (cifara) preporučujući ih matematičarima i.
oso bito, trgovcima. Riječ »cifra« potječe od arapske riječi za nulv as-
sifr što znači »prazno« kao neposrednog prijevoda odgovarajućeg
indijskog naziva. Arapske znamenke postupno su prodirale u Europu
istiskujući rimske brojeve koje su još bile u upotrebi. Tek u XII. stoljeću
uspjele su se proširiti Europom, ali još u XIV. stoljeću u Firenci bio je
donesen poseban zakon protiv upotrebe tih novih arapskih znakova za
brojenje da bi se izbjegli bankovni falsifikati prepravljanjem cifara, na
primjer »0« u »6« ili »9«. No, u to su vrijeme arapske as-sifr ipak
doprle već i u Veliku Britaniju.

500
Ovdje međutim treba napomenuti da su nove preinačene znamenke,
arapske cifre, zapravo preinačene indijske znamenke i da su Arapi
svagda s punim poštovanjem prema svojim indijskim učiteljima isticali
da je tu riječ o indijskom a ne o arapskom doprinosu.

Arapski su matematičari, počevši od Euklidovih Elemenata i Ptolome-
jeva Megiste sintaksis koja je nama preko arapskog prijevoda danas
poznata kao Almagest, sustavno prevodili na svoj jezik sva važna djela
o matematici i astronomiji iz grčkih i indijskih izvora i zahvaljujući
upravo tim prijevodima danas možemo reći da su se sačuvala i doprla
do nas.

Već spomenuto djelo Muhameda Ibn Muse al-Horezmija s naslovom
»Al-kibat al-muhtasar min hisab al-džabr va-1-mukabala« (Kratka
knjiga o algebarskom računu i almukabili) dalo je matematici za svagda
dva njena osnovna termina: od »al-džabr« nastalo je »algebra« a od
imena matematičara al-Horezmi nastalo je »algoritam«, što znači svaki
sustavno i točno propisani postupak za rješavanje bilo kojeg
individualnog matematičkog problema iz neke određene klase
problema.

Al-Horezmi i al-Batani sastavili su i prve arapske tablice sinusa. Oni su
odustali od grčkog računa s tetivama i prihvatili praktičniji indijski
način s polutetivama dvostrukog kuta što vodi k onome što danas
nazivamo si nusom. U vezi s tim zanimljiv je postanak i te latinske
riječi. »Tetiva« je na sanskrtu »dživa«. Arapi je nisu prevodili nego su je
preuzeli prema njenu izgovoru kao »džiba«. No pri arapskom zapisu,
gdje se označavaju samo konsonanti a vokali se izostavljaju, to se
moglo čitati i kao »džaib« a latinski »sinus« je korektni prijevod toga
»džaib«.

U Al-Batanijeva formulacija poučka Almagesta izgubila je svoje grčko,
strogo geometrijsko podrijetlo i poprimila za račun praktičnije
algebarske oblike: na primjer u računanju važnu ulogu igra kvocijent
sinusa i ko-sinusa, ono što danas zovemo tangens.

501
Na prijelazu od X. na XI. stoljeće raspravlja Al-Kuhi među ostalim o
problemu pronalaženja kuglina odsječka uz zadani volumen i ploštinu
zakrivljena dijela njegova oplošja. Time je ispunjena praznina iz
sačuvanog dijela druge Arhimedove knjige o kugli i valjku. Ispituju se i
proširuju istraživanja iz teorije brojeva kao što su konstrukcije
pravokutnih trokuta s cjelobrojnim stranicama, zatim zadaci o
»potpunim« i »sprijateljenim« brojevima. Al-Hodžandi prvi je dokazao
da se jednakost x +y =z ne može riješiti u prirodnim brojevima.

Što se pak tiče sferne astronomije i trigonometrije bitno je ovdje
spomenuti neke arapske matematičare. Abulvafa je znatno unaprijedio
primjenu matematike na sfernu astronomiju i trigonometriju. Izradio je
izvanredno precizne tablice sinusa za kutove s intervalom od po 10
minuta a s točnošću od 1/12,960.000; izradio je i tablice za tangens -
zvao ga je »sjena«. Džafir Ibn Aflah razvio je sfernu trigonometriju sa
strogim dokazima i nizom formula za pravokutni sferni trokut kojem su
stranice lukovi najvećih kružnica kugle. Može se uzeti da arapska
trigonometrija završava At-Tusijem koji je prvi sfernu trigonometriju
učjnio samostalnom matematičkom disciplinom te ona otad više nije
služila samo za primjenu u astronomiji.

Na ovom mjestu treba upozoriti na jedan bitan moment i istaknuti
povijesni razvoj takozvanih neeuklidskih geometrija. Jedan od
Euklidovih postulata, glasoviti peti, može se ekvivalentno formulirati
zahtjevom da na danoj ravnini kroz zadanu točku prolazi točno jedan
(ni manje, ni više) pravac koji ne siječe neki zadani pravac što ne
prolazi zadanom točkom. U potonjim stoljećima mnogi su pokušavali
dokazati taj postulat, tj. izvesi ga kao teroem, kao posljedicu iz
preostalih aksioma i postulata. Tek je otkriće tzv. neeuklidskih
geometrija pokazalo da je to nemoguće - Euklid je dakle bio u pravu
kada je taj postulat posebno istaknuo.

Prema novijim istraživanjima rumunjskog matematičara mađarskog
podrijetla, Imre Totha, već je Aristotel bio svjestan činjenice
mogućnosti neeuklidskih geometrija tj. činjenice da peti postulat nije
logički jedini moguć. Valja pripomenuti da Imre Toth ovo pozivanje na

502
Aristotela zahvaljuje prije svega muslimanskim geometričarima koji su
se također zani mali za taj peti Euklidov postulat. Otkriće, dakle,
neeuklidskih geometrija pretpostavlja rad muslimanskih
matematičara, i u značanjoj mjeri u znan stvenom smislu, upravo mu
prethodi. Mnoge islamske matematičare pc scbno je zanimao ovaj peti
Euklidov postulat i njegova teoriji paralela Džauhari i Ibn Kora posvetili
su svoja značajna djela tom probi/- u Niti Ibn Al-Hajsam nije ostao
ravnodušan prema tom znanstvvenom izazovu koji će biti riješen
pojavom Lobočevskog.

Spomenimo prvo Sabit Ibn Koru koji je zadužio islamski, a osobito
kršćanski svijet prijevodima grčkih matematičara. Poznat nam je danas
kao onaj koji je napravio reviziju Euklidovih Elemenata te kao prevodih
; h e lenskih matematičara Nikomaha, Herona, Arhimeda i drugih.
Naročito su dragocjeni njegovi komentari Euklidovih djela. Od vremena
Sabit Ibn Kore matematičari su osobitu pozornost počeli obraćati na
Euklidovu teoriju odnosa na kojoj se temelje u geometriji veoma važne
tvrdnje, ali i u trigonometriji i aritmetici. Osim njegova opsežna prilaza
Euklidovu radu važno je ovdje istaknuti činjenicu da nama danas nije
poznat originalni Arhimedov rad o pravilnom heptogonu, ali nama je
poznata jedna Ibn Korina redakcija u kojoj se konstrukcija izvodi s
pomoću kosinusnog presjeka što je zasigurno od velike znanstvene
važnosti ne samo znanstvenicima od struke nego i onima koji tim
problemima pristupaju u ispitivanju povijesnih tokova jedne znanosti,
matematike i geometrije posebno, a što pripada području povijesti
matematičkih znanosti i povijesti znanosti uopće. Al-Kifti navodi popis
matematičkih djela koja se pripisuju Sabitu Ibn Kori, ali on ne navodi u
svome popisu dva poslije pronađena traktata u kojima se Ibna Kora
bavi petim Euklidovim postulatom. Naslovi tih knjiga, odnosno traktata
su »Knjiga o dokazu slavnog Euklidovog postulata« u kojoj Sabit Ibn
Kora ostaje blizak dokazu Al-Džauharija koji se prvi bavio tim
problemom. On kaže da se dvije dužine ne približavaju i ne udaljavaju
jedna od druge u bilo kome od dva pravca kad presječene trećim
pravcem obrazuju s njim jednake naizmjenične kutove. Drugi traktat je
»Knjiga u kojoj se pokazuje da se dva pravca, vodena prema kutovima
koji su manji od dva prava kuta, susreću« u kojoj pristupa problemu na

503
sasvim nov način. Ibn Kora prvo utvrđuje potrebu uvođenja pojma
pokreta u geometrijski dokaz. Riječ je o kretanju koje je nama danas
poznato kao translacija a koje će potonji matematičari odbaciti kao
nešto strano u geometriji.

Islam, uzevši općenito, neobično se divio Euklidovoj i Ptolomejevoj
matematičkoj tvorevini što je razumljivo ima li se na umu srodnost
duha i geometrijske imaginacije koja ima podjednaki značaj kako u
Grka tako i u muslimanskih matematičara i astronoma. Ibn Al-Hajsam
posvetio je dva svoja djela Euklidu i to je »Knjiga komentara o
nedokazanim tvrdnjama iz Euklidove knjige Elemenata« u kojoj on
ispituje definicije, aksiome i postulate poznate Euklidu.

Druga knjiga je »O razrješenju sumnji nas-talih povodom Euklidove
knjige Elemenata« u kojoj su komentirane tvrdnje grčke matematičke
znanosti, posebno geometrije. Mnoge muslimanske matematičare
ponajviše je zanimao Euklidov peti postulat i njegova teorija paralela
tako da su Ibn Kora i prije njega Džauhari posvetili svoja djela upravo
toj problematici.

Niti Ibn Al-Hajsam nije tu ostao ravnodušan. On je to učinio u prvoj od
navednih knjiga. Prvo se osvrnuo na problem beskrajnog produženja
pravca i pokazao da je to nelogično i neprihvatljivo. Potom se zapitao
što zapravo znači pretpostvka o dvama paralelnim pravcima.
Ponajprije su to dva pravca u ravnini koji se ne sijeku ni s jedne strane
kada se u okviru ravnine produžuju. Treba dokazati mogućnost
konstruiranja paralelnih pravaca, ali također treba dokazati i njihovo
postojanje. U praksi se ne može konstruirati beskonačni pravac, ali
beskonačni pravac ipak postoji.

I tu se Ibn Al-Hajsam oslanja na svoje prethodnike, u prvom redu na
Eudoksa i Arhimeda i njihov zajednički aksiom. Da bi dokazao
mogućnost egzistencije beskonačnog pravca, on uvodi novu definiciju
paralelnih pravaca, definiciju koja ipak sadrži peti postulat i uvodi
kontinuirani pokret u geometriju. On promatra u ravnini pravac koji
svojim slobodnim krajem iscrtava normalu konstantne dužine čije se

504
podnožje nalazi na drugom pravcu kada podnožje normale klizi tim
pravcem. Ibn Al-Hajsam ovdje govori o »jednakosti i simultanosti« svih
točaka normale u kretanju, a sve to ovom matematičaru dopušta da
zaključi kako su sve nacrtane trajektorije istodobno svim točkama
normale kongruentne te iz toga zaključuje kako linija nacrtana
krajnjom točkom normale predstavlja pravac koji je ekvidistantan od
datog pravca. Na taj je način, prema njegovu mišljenju, on dokazao
mogućnost konstrukcije paralelnih pravaca.

Ne ulazeći sada u sve probleme tog dokaza nego ukazujući samo na
jedan originalan i prilično rani interes za teoriju paralelnih pravaca
upozorujemo na činjenicu da je u neeuklidskoj teoriji Lobočevskog isto
kao i kod Rimanna ekvidistantnost od datog pravca pogrešna. U
neeuklidskoj geometriji stoji također da je u četverokutu ABCD, CD
veće od AB kao kod Lobočevskog ili pak da je CD manje od AB. Kod Ibn
Al-Hajsama stoji da to nije moguće što danas upućuje na izvanrednu
aktualnost tog ranog istraživanja. Ovdje dakle vrijedi samo jednakost
strana AS i CD.

Na kraju svoga dokaza Ibn Al-Hajsam izjavljuje da peti postulat, koji je
on dokazao, treba skinuti s liste postulata i kao teorem treba
prethoditi teoremu 29 prve knjige Elemenata. Međutim, u preostala
četiri aksioma on se slaže s dokazom kako dvije dužine ne mogu
ograničiti neku ravninu.
Najznačajniji posljedak Ibn Al-Hajsamove teorije paralela zasigurno je
osvjetljavanje odnosa postulata o paralelama i zbroja kutova jednog
četverokuta. Kod Euklida taj odnos nije bio dovoljno proučen.
Napominje mo ovdje da u svojoj teoriji paralela Ibn Al-Hajsam iznosi i
tvrdnju prema kojoj dva pravca koji se sijeku ne mogu biti paralelni. U
svom drugom komentaru Elemenata on ističe da ta tvrdnja vodi
teoremu koji je Eukllid dokazao ali da je njegova tvrdnja »mnogo
jasnija«, što je u znanosti, kao što je poznato, velik korak dalje. Omar
Al-Hajami također istražuje peti postulat o paralelama.
U prvom dijelu svoga izlaganja u spisu ». komentar na problematične
postulate u Euklidovim knjigama« on izražava neslaganje prema
uključivanju kretanja u geometriji što je učinio Ibn A I Ja|-sam. Da bi

505
uveo svoju definiciju paralela, Ibn Al-Hajsam se pozivao na Euklida koji
je sferu opisao kao rezultat rotacije polukruga oko njegova radijusa.
Hajam pripominje da to nije Euklidova dosljednost jer on ni tako
definirao i kružnicu. Sam Hajam predlaže da se postulat paraleli
zamijeni drugim principom koji se pripisuje Aristotelu i koji danas istič
Imre Toth: dva konvergentna pravca sijeku se i nemoguće je da se
udalje jedan od drugoga u smjeru gdje su konvergentni. Ovaj princip dc
duše u sebi sadrži dvije tvrdnje koje su obje ekvivalentne petom Eukli-
dovom postulatu.

Postoji tu nekoliko važnih tvrdnji koje ćemo ukratko izložiti. Pošto je
formulirao Arhimedov aksiom i onaj o konvergentnim pravcima, Hajam
navodi kao posljedicu samog aksioma da dvije normale na jednom
pravcu moraju biti ekvidistantne. Zatim uvodi osam tvrdnji kojima bi
trebalo zamijeniti tvrdnju 29 prve knjige Elemenata. Stoga ispituje
četverokut koji će se kasnije nazvati Sakierijevim i tu je ona točka
preko koje je arapsko istraživanje petog postulata izravno utjecalo na
neeuklidske terije Riman-na i Lobočevskog.

Na kraju ovog kratkog osvrta nama je stalo da uočimo osnovnu čin
jenicu da je muslimanski rad na petom postulatu izvršio neke bitne
utjecaje i doveo preko Sakierija suvremenu matematiku i geometriju
do sasvim novih rezultata. «..

Drugi moment koji iz ovog prethodnog nekako prirodno slijedi jest
pitanje koje nameće negativna teologija ukoliko je ona u bitnoj vezi s
određenom geometrijskom imaginacijom ili filozofijskim spekulacijama
koje pretpostavljaju prethodni rad matematičkih znanosti. Dakle ovdje
se upo-zoruje na komplementarnost dvaju disciplina duha. Ta
komplementarnost ima sasvim konkretne implikacije i o njima će sada
biti riječ.

Zato nam valja poći dalje do Nikole Kuzanskoga (Cusanus). Ne možemo
ovdje posebno razmatrati koji su sve prijelomni momenti bili
odlučujući za oblikovanje nove znanosti u Europi, dakle one znanosti
koja vrijedi od XV. stoljeća dalje. Možemo pretpostaviti, - za razliku od

506
interpreta Cassirera ili Krampfa i onih teoretičara koji se uglavnom
pozivaju na svoja povjesničarska istraživanja koja u grafičkom
prikazivanju Nikole Oresmea (d'Oresme) otkrivaju onu značajnu
predradnju u zasnivanju no ve europske znanosti, - daje taj put
pripremio svojom misaonom, svjesno simboličkom, dakle
matematičkom predodžbom beskonačnosti svijeta, upravo Nikola
Kuzanski.

Tu se, naime, Božja beskonačnost mogla prikazati matematičkim
simbolom. U našem svijetu konačnih stvari ne postoji nešto najveće.
Oko svakog konačnog kruga može se opisati još veći. Bog je nešto
apsolutno najveće, sveobuhvatno. Utoliko je sličan beskonačnom
krugu i svijet je suprotnosti. Bog je kao počelo svijeta, jedinstvo
suprotnosti. To je jedinstvo za nas neshvatljivo. No upravo njegova ne-
shvatljivost prikazuje se paradoksalnim matematičkim osobinama
beskonačnoga. Što«je krug veći, to je on manje zakrivljen. Beskonačan
krug istovjetan je beskonačnom pravcu. Bog je, kao što je Meister
Eckhart također napominjao, beskonačna kugla kojoj je središte
svugdje, a opseg nigdje. Boga ine ograničuje ništa, on obuhvaća sve i
ništa nije udaljeno od njega nego sve leži u njegovu središtu. Božja
beskonačnost nadilazi svaki pojam tako da je i beskonačna kugla samo
usporedba s Bogom. Svijet je naprotiv u strogo geometrijskom smislu
beskonačna kugla. Tako je on sam geometrijska usporedba s Bogom.

Ne treba ovdje posebno upozoravati kako je ovo mišljenje imalo
reperkusije u renesansnoj filozofiji i znanosti, na primjer kod Giordana
Bruna za koga je Nikola Kuzanski - »divni Kuzanac«. Prije svega želimo
pokazati neposredne veze muslimanske geometrijske imaginacije i
ove, u Nikole Ruzanskog profilirane, kozmološke spekulacije. Također
treba upozoriti na jedan problem koji nas navodi prije svega na
filozofiju Ibn Ružda, poznatog pod imenom Averroes, jer nije isključeno
da je matematički pojam Boga kod Meistera Eckharta i Nikole
Kuzanskog pojam koji je baštinjen od tog muslimanskog filozofa i
muslimanskih matematičara. I to prije svega upravo s obzirom na
središnji pojam Ibn Ruždove filozofije - na pojam sfere kako je ona
tumačena i razumijevana u njegovoj raspravi o vječnosti i

507
beskonačnosti svijeta, o Bogu i uzročnosti, što je donosi u knjizi
Tahafot At-Tahafot (U našem prijevodu Nesuvislost nesuvislosti).

Negativna teologija, počevši od Meistera Eckharta i drugih, tom pojmu
sfere ili kugle dala je negativno obilježje, negativnu konotaciju. Kod
Nikole Kuzanskog, na primjer, kaže se da je s jednog stajališta Bog
dokraja nijekanje, jer što se mora specificirati ili potvrditi, tj. što se
mora shvatiti, to nije Bog. Kad bi, naime, bio ono što je moguće
specificirati i shvatiti, bio bi već konačan i nesposoban ispuniti
beskrajnu zadaću sjedinjenja univerzuma. Gledan tako, Bog je
apsolutno ništa, Bog je praznina kako bi rekao Kitaro Nišida. Toma
Akvinski koji muslimanskim filozofima duguje mnogo, pozivajući se na
Pseudo-Dionizija, iskazat će također da pojam Boga sadržava negaciju:
stoga je ovo posljednja istina ljudske spoznaje Boga da čovjek zna da
Boga ne poznaje ukoliko spoznaje da ono što je Bog nadilazi sve što o
njemu razumijemo.

Čudan je ovaj moment nesposobnosti apsolutne spoznaje na koji naila
zimo i gotovo se graniči s nekom kartezijanskom skepsom koja vodili
pitanje posljednje očitosti. Stoga bismo mogli reći jedno: dok je
islamski moment istaknuo afirmaciju principa Božje opstojnosti, u
,našem kontekstu drukčije rečeno, beskonačne kugle ili sfere dotle je
Zapad svagda isticao moment negacije. Pritom se ne smije smetnuti s
uma da zapad ,.-. -dobro poznaje značenje negacije za pitanje o Bogu:
proizlaze, j iz novo-platonizma, velika tradicija theologiae negative se
ne samo u Pseudo Dionizija, Scota Eriugene i Meistera Eckharta nego i
kod Nikole Ku zanskog TomeAkvinskog, pa čak i u Kanta. Sa stajališta
negativne teo logije u Bogu™še~ne nalazi ništa doli beskonačno. Zbog
toga nije moguća spoznaja niti u ovom niti u budućem svijetu jer je
svako stvorenje, koje ne može obuhvatiti beskrajno svjetlo, prema
Bogu tmina. On je naproi -poznat jedino samom sebi. Za govor o Bogu
to znači da su u teološki v iskazima negacije istinite, a pozitivni iskazi
nedostatni.

Isto tako negativni iskazi su to istinitiji što više odbijaju nesavršenstva
od naprosto savršenog - reći će Kuzanski. Stoga imamo dojam da je

508
islam unekoliko stvarniji bez obzira što mu mnogi pripisuju mističko
značenje, dok je, nasuprot tome, isticanje negacije i praznine ili tvrdnja
da je Bog naprosto »ništa« jedan upravo mistički element. Kao »ništa«
ne misli se jednostavno »nikakva stvar«, ne misli se nikakvo relativno
ništa, nego upravo »apsolutno ništa« koje obuhvaća sve bivstvujuće.

Ovaj kršćanski pojam i predodžba o Bogu kao o vita negativa pokazuje
sličnost s ukorijenjenom budističkom predodžbom o »praznini«. Za
njega ne vrijede, dakle, niti pozitivni niti negativni predikati: nije on niti
supstancija, niti gibanje, niti kauzalni odnos, niti jedinstvo, niti
mnoštvenost, niti bitak niti nebitak, on je bez imena i predikata, ni
neko posebno biće, ni jednostavno ništa. Ali on nije izvan svijeta
pojava.

Štoviše on je istovjetan s pojavama svijeta. On je naime zbilja pojava
svijeta: njegova istinska narav. Time što se otkriva i otklanja lažna
realnost pojava objelodanjuje se istinska narav apsoluta. On je ono
neodređeno par excellence i zato nepristupačan objektivirajućem
umu, dostupan jedino možda »mudrosti« koja s njime intuitivno
postaje jedno. Nijekanje je tako sredstvo da se otkrije realnost,
transcendentni temelj svemu i ujedno istinska narav stvari, kao norma
istinitoga i lažnoga. Ap-solut se spozaje u nedualističkoj intuiciji, u
mudrosti, i ona je sama ta intuicija kao i sam Bog.

Ovdje vidimo i neke sličnosti s Heideggerovim riječima o objavi bitka u
ljudskoj egzistenciji putem »Ništa«; jer ako je čovjek već jednom
dosegao ono transcendentno i transcendentno jedinstvo, onda je on
nadvisio sve antitetičke suprotnosti. Apsolutno ništa apsolutna je
negacija i stoga, slijedimo li Hegela, »apsolutna afirmacija« ili pak moć
života.

Za nas je međutim odsudno važno istaknuti moment
komplementarnosti islama i pozitivnih znanosti na način koji proizlazi
kako iz muslimanske filozofije i teologije, tako i iz muslimanske
znanstvene spekulacije. Bitno je uočiti momente preoblikovanja
istaknutih pojedinačnih znanosti antičke baštine, Euklidove geometrije

509
i ostale grčke i indijske matematike, a potom i same grčke prirodne
znanosti uopće koja je u svim svojim ograncima početak naših
razvijenih znanosti. Pri tome se ne smije previdjeti silovita promjena
smisla matematike i geometrije, kao i formal-no-apstraktnog
naučavanja o brojevima i veličinama. Postavljaju se novi zadaci,
univerzalniji zadaci, koji su starim Grcima i Indijcima bili unekoliko
strani.

Muslimanski znanstvenici već su poznavali idealizirane empirijske
brojeve, mjere veličina, empirijske prostorne figure, točke, dužine,
površine a s time zajedno i stavove i dokaze geometrije koje su
pretvorili u ideal-no-geometrijske stavove i dokaze. Još više od toga: s
radom na geometrijskim problemima nastala je i impozantna ideja
jedinstvene teorije usmjerene k aksiomatiziranju svih temeljnih
pojmova, upravo prema jednoj složenoj cjelini sastavljenoj od čiste
racionalnosti. Rad muslimanskih znanstvenika na geometriji i sfernoj
trigonometriji veoma je uznapredovao. Danas stoga možemo tvrditi da
je tu otkrivena mogućnost beskonačnog zadatka, beskonačnog
apriorija koji mi vezujemo uz pojam geometrijskog prostora i uz pojam
geometrije kao znanosti.

Važan napredak je ostvaren i u raspravama o petom postulatu i
konstrukciji beskonačnog pravca. Taj se moment očituje i u filozofiji
Ibn Ružda - Averroesa u kojoj se zrcali matematički napor konstrukcije
idealnog prostora kojem pripada univerzalni sustavni beskonačni
apriori, a odatle i jedna beskonačna u sebi zaokružena sustavna
matematička teorija koja se od aksiomatskih pojmova konstruira s
origininalnom jednostavnošću. Na osnovi toga možemo reći da je
ovdje posrijedi fundamentalna ideja racionalnog beskonačnog
univerzuma bitka, sfere ili kugle rečeno u našem kontekstu, koji je
povezan s geometrijom i matematikom uopće, dakle racionalnom
znanošću koja njime sustavno ovladava. To je beskonačni svijet,
beskonačni i u vremenu i u prostoru. To je svijet idealnosti kojemu
može pristupiti upravo jedna razrađena i konzistentna matematička
metoda. Stoga je i napredovanje u spoznaji toga svijeta beskonačno

510
gotovo kao i kod Kanta: razum doseže do pojava ali ih ne premašuje te,
prema tome, ne zatvara univerzum znanja.

Naposljetku, treći moment treba sadržavati pitanje odnosa naravi
muslimanskog mišljenja i suvremene matematičke prirodne znanosti,
odnosno pitanje otvorenosti islamskog mišljenja kvantnomehaničkim
zakonitostima. Drugim riječima, valja pitati koliko zapravo islam u sebi
uključuje zahtjeve suvremene kvantne fizike. To je dakako velik
problem koji
ovdje ne namjeravamo riješiti nego samo kanimo naznačiti osnovne
liniie
jedne moguće aproksimacije.

Suvremena fizika temelji se na ideji formalne matematike. Njoj je prio
oritetno osvajanje beskonačnih fizikalnih, dakle, prirodnih horizonata.
To nije primitivna geometrija i matematika koja je primijenjena na
realnost, To je upravo čista geometrija, geometrija idealnih
mogućnosti. To je čist;a matematika prostorno-vremenskih oblika.
Stoga geometrija nije viš e sa mo osjetna osnovica egzaktne fizike, iako
je ona zadržala i tu fun— iiu nego je suvremena fizika, štoviše, fizika
geometrijski-idealnih fizičkih tijela i odnosa. I tu je suvremna fizika
matematička po svom duhu ona je univerzalna forma prostora i
vremena. Ona je danas idealno čiste miš ljenje koje se kreće u carstvu
čistih oblika. I ne samo da postoje elemen tarne figure koje se oblikuju
uz pomoć raznih operacija nego je ovdje svagda riječ o tome da je
moguće konstruirati druge nove figure, da je, dakle, moguće proizvesti
sve uopće zamislive idealne figure s pomoću apriorističke,
sveobuhvatne metode.

Prema tome, na tlu suvremene fizike susrećemo se svagda s naporom
preoblikovanja praktičnog u čisto teoretski interes, empirijsko-
praktičkih momenata u čisto geometrijski misaoni postupak. Stoga i
govorimo o tome da je ovdje posrijedi zahtjev za apodiktičkom
matematičkom evidencijom. Čista matematika i geometrija ima,
doduše, posla s fizičkim tijelima i fizičkim tjelesnim svijetom, ali tek na
način apodiktičke apstrakcije, naime, samo s apstraktnim oblicima u

511
prostorno-vremenskoj dimenziji. Ono konkretno samo je »forma«
materije i njene osjetne kvalitete i kvantitete. Predmeti i njihova
događanja ovdje su apriorno povezani preko univerzalnog kauzalnog ili
manje kauzalnog reguliranja i utoliko je onda sav svijet Cjelina.
Konkretno je dakle ono što je određeno općom kauzal-nošću ili
vjerojatnošću svijeta i u svakom pojedinačnom slučaju, ono je
određeno spletom tih veza i relacija. Spoznati svijet fizikalno zato i je
upravo otkriti mogućnost njegovih beskonačnih kauzalnih odnosa na
način pune konstruktivnosti i matematičke samovolje, a polazeći od
relativno malog broja zadanih elemenata. Zato se danas i kaže da pod
»fizikalnom realnošću« valja shvatiti proces međudjelovanja fizikalnih
objekata i uvjeta spoznaje kao i rezultata, odnosno određenih formi
datosti koje se fiksiraju, predstavljaju i modeliraju na različite načine
zavisno od razine spoznajnog procesa.

S obzirom na ove momente jasno je kako je suvremena fizika destru-
irala univerzalno jedinstvo svijeta i njegovu posljednju
supstancijalnost. Rasprava o naravi nove fizike već je prilično rano
postavila pitanje o valjanosti metafizičkih principa te je mimo postavki
religijskog mišljenja o posljednjim očevidnostima Božje naravi istaknula
svjetovnost fizikalno-matematičkog nazora. Uostalom rasprava o
vremenu koja se događala na tlu kvantne mehanike to ponajbolje
svjedoči.

Bilo je, naime, tu rečeno da ako je broj dijelova u ograničenom
matematičkom prostoru i broj intervala u ograničenom matematičkom
vremenu beskonačan, dok je broj dijelova u ograničenom realnom
prostoru i broj događaja koji se zbio u ograničenom realnom vremenu
konačan, onda matematički prostor i vrijeme nisu realni već su
supranaturalni.

Kopenhagenska škola kvantne mehanike upravo se i trsila dokazati
kako vrijedi načelna nemogućnost da se vrijeme predstavi kao niz
susljednih stanja te otada govorimo za pros-tor-vrijeme kao o jednom
polju mogućega, jednom polju vjerojatnoga. Razgovor Heisenberga s
Grette Hermann to najbolje potvrđuje kao i razgovori Heisenberga,

512
Wolfganga Paulija, Polla Diraca i Maxa Bohra u Heisenbergovoj Der Teil
und das Ganze. U prvom slučaju rasprava se kretala u sporu oko
kauzaliteta na temelju stava G. Hermann da filozofijska razmatranja
moraju imati isti stupanj strogosti kakav inače zahtijeva samo moderna
matematika. Ona je vjerovala da će s pomoću te strogosti moći
dokazati da se u zakon uzročnosti, u obliku koji mu je dao I. Kant, ne
može dirnuti.

Nasuprot tome, upravo je nova fizika i nova kvantna mehanika dovela
donekle u pitanje taj oblik zakona uzročnosti. U Kantovoj filozofiji,
naime, zakon uzročnosti nije empirijska tvrdnja koja bi se mogla
iskustvom obrazložiti ili opovrgnuti nego je upravo pretpostavka za
svekoliko iskustvo i pripada onim kategorijama mišljenja koje je Kant
nazvao »apriornim«. Osjetni utisci kojima primamo svijet ne bi bili
ništa drugo do li subjektivna igra osjeta bez odgovarajućeg objekta kad
ne bi postojalo pravilo po kojem ti utisci slijede iz nekog prethodnog
zbivanja. To pravilo, odnosno nedvosmisleno povezivanje uzroka i
posljedice, mora se unaprijed pretpostaviti ako opažanje želimo
objektivirati, ako kanimo tvrditi da smo neku stvar ili događaj iskusili.

Prirodna znanost s druge strane, raspravlja o iskustvima i to upravo o
objektivnim iskustvima. Samo ona iskustva, one spoznaje koje i drugi
mogu provjeravati mogu biti predmet prirodne znanosti. Iz toga pak
nužno slijedi da svekolika matematička prirodna znanost mora
pretpostavljati zakon uzročnosti, da ona može egzistirati samo utoliko
ukoliko egzistira zakon kauzaliteta.

Zakon uzročnosti stoga i jest u neku ruku oruđe mišljenja kojim se
pokušava sirov materijal naših osjeta preraditi u iskustvo i u samu
spoznaju. I samo u onom opsegu u kojem nam to pođe za rukom, mi
posjedujemo i predmet znanosti o prirodi. Stoga ostaje temeljnim
pitanjem kako je moguće da kvantna mehanika hoće olabaviti to
načelo uzročnosti koje podrazumijeva široke teoretske, filozofijske i
metafizičke konsek-vencije, a da ona ipak ostane znanost o prirodi.
Čime se kvantna mehanika zapravo bavi ako ona olabavljuje jedan
temeljni zakon i što su u tom slučaju uopće objekti koji su određeni

513
kategorijama kao što su kategorije supstancije, kauzaliteta itd? Ako se
pak odustaje od stroge primijene tih kategorija, kvantna mehanika se
odriče i mogućnosti iskustva i spoznaje uopće. Pri tome neka ne
zavarava mišljenje da, je naše iskustvo oobjektima tek jedna
aproksimacija kao što danas govori Weizcacker, a prije njega Cassirer
kada je na početku stoljeća upozoravao da suvremena fizika i
suvremena matematička prirodna znanost, a posebno fizika, više ne
računa sa svijetom u njegovoj strogoj faktičnosti.

S druge pak strane, a to je ono što prije svega vrijedi za filozofijsko
mišljenje, objekt je svagda neka stvar i utoliko »stvar«. Da bismo
nazhačil-svu složenost tog problema koji koncentrira raspravu o načelu
uzročnosti potrebno je podsjetiti na jedno i usredotočiti svu važnost
toga pojma po-lazeći od početka do Kanta: Latini su za »stvar« rabili
izraz »res« koji je svagda označivao ono što se odnosi na čovjeka, što je
čovjeku važno, nešto sporno ili pak sudski slučaj. Međutim, Latini su
također za »res« upotrebljavali i riječ »causa«. U pravom i prvobitnom
smislu ta riječ nipošto nije značila »uzrok«. Causa je značila »slučaj« i
stoga i ono što je slučaj, a to znači da se nešto zbiva i očekuje. Samo
zato što riječ causa, istog značenja kao i riječ res, znači slučaj, ona
poslije poprima značenje »uzroka« shvaćenog u smislu uzročnosti za
neku posljedicu.

Međutim u potonjim razdobljima, pogotovo u srednjem vijeku, izraz
res služi za označavanje svakog ens qua ens, to jest svega što je na bilo
koji način prisutno kao ens rationis. Meister Eckhart izaz res, odnosno
»dine« rabi kako za Boga tako i za dušu. Bog je za njega »najviša i
vrhovna stvar«, kao i poslije za He-
gela, gdje je »objekt« »naprosto Bog«. Duša je »velika stvar«. Res
odnos no dine ovdje je upotrijebljen kao naziv za ono što uopće jest.
Kant ta kođer govori o stvarima na isti način kao i Meister Eckhart i
pod tim nazivom razumijeva nešto što jest. Međutim za Kanta ono što
jest postaje predmet predstavljanja koji se odvija u samosvjesti
čovjekova Ja. Za Kan ta »stvar po sebi« znači upravo predmet po sebi.
Narav toga »po sebi« za njega znači da predmet po sebi je predmet
lišen odnosa s čovjekovim či

514
nom predstavljanja i zato on jest Bog. »Stvar po sebi«, u strogo Kan-
tovom smislu, znači predmet koji to za nas nije.

Prema tome, teoretska rasprava o »objektu« i značaju »objektivne
stvarnosti« nije drugo do li pitanje o bitnim metafizičkim principima.
Odgovor kvantne mehanike i dan-danas je odgovor »neodređenosti«, i
to u fizikalnom smislu, da je neka fizikalna stvarnost objektivnog
značaja, dok se neodređenost obično tumači naprosto kao neznanje i
utoliko je nešto subjektivno. Stoga ona više ne govori o strogim
zakonima nego upravo o pravilnostima unutar jedne statističke teorije.
Postoje pravilnosti u gradnji pojedine strukture, a niotkud se to ne
nameće kao zakon nego kao zakonitost. Pod zakonima ona misli da
one nastupaju mehanički, dok je novoj fizici stalo do mijene ili pak ona
uzimlje izraz »pravilo«.

U drugom slučaju bilo je riječi da se religija i znanost o prirodi mogu
složiti samo zato što se odnose na sasvim različita područja stvarnosti
Znanost o prirodi raspravlja o objektivnom materijalnom svijetu. Ona
čovjeka postavlja pred zadaću izgradnje točnih iskaza o objektivnoj
stvarnosti da bi se pojmile njene povezanosti. Religija pak raspravlja o
svijetu vrijednosti i tu se govori o onom što treba da bude, što čovjek
treba činiti, a ne o onom što jest. Stoga je ovdje znanost pojmljena u
jednom reduk-tivnom smislu kao ona koja je usmjerena na svrhovito
djelovanje prirode^ dok je religija također reduktivno pojmljena kao
osnovica etike i utoliko nešto subjektivno.

Ne moramo posebno upozoravati da je tu posrijedi pojednostavljeno
mišljenje »mirne koegzistencije« - kako bi to Carnap rekao - dviju
»tako heterogenih sfera«. Prema takvoj teoriji spoznaja - to je samo
racionalna, formalna i empirijska znanost a religiozna vjera jest, ako
nije »jednostavno« držanje nečega istinitim, nešto poput lirike. Ona
pripada u »iracionalna« područja, životne osjećaje, u emocije. Vjera i
znanost jedna drugu ne mogu niti pobiti niti potvrditi jer »nema
nikakva puta od kontinenta racionalne spoznaje do otoka intuicije«.

515
Vjerujemo, međutim, da Kuranski Tekst u značajnoj mjeri odgovara
zahtjevima suvremene matematičke prirodne znanosti, i to posebno u
svom tretiranju fundamentalnog pojma vremena. Kuranski Tekst
razlikuje dva pojma vremena. Jedno vrijeme u strogom i
tradicionalnom smislu njegove supranaturalne prirode i vrijeme u
jednom procesualnom smislu njegove subjektivnosti koja je tu data u
posebnom značenju. Dakle, utvrđujemo da Svetost također izražava
subjektivnost vremena.

U prvom slučaju valja navesti Ajet prvi Sure 103 gdje je zapisano:
»Vrijeme - al-Asr
Mekka-3 ajeta

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

1) Tako mi vremena,
2) čovjek doista gubi,
3) samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima
istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.«

»Tako mi vremena« - to je ovdje isto kao reći »Tako mi Boga« i tu je
vrijeme upravo Bog, nikakva atribucija, nikakva posebna kvaliteta ili
kvantiteta nego upravo ono što jest.

U Suri 76 Kurana također se susrećemo s pojmom vremena, ali to je
vrijeme Ad-Dahr. Tu je vrijeme vrijednost, stvaranje i put, zahvalnost,
okov i oganj,čestitost, izvor, štićenik, strah i kob, hrana i ljubav,
strahota i blaženstvo, radost i dar, trpljenje i plod. Vrijeme je ovdje
prozirno, ono je od srebra, udobnost i carstvo prostrano, patnja
stvaranja i napokon život:

»23) Od vremena do vremena Mi objavljujemo Kur'an tebi,

27) A ovi, oni život na ovome svijetu vole doista, a ništa ih se ne
tiče Dan tegobni koji ih čeka.;

516
28) Mi ih stvaramo i zglobove im vezujemo, a ako htjednemo,
zamijenit ćemo ih njima sličnim.«

U jednoj slobodnoj interpretaciji vjerujemo da možemo upozoriti na ne
baš strogu ali ipak određenu povezanost ovog Teksta s mišljenjem
moderne prirodne znanosti. Ovdje se priroda poima kao golem proces
u kojem beskrajna množina najmanjih jedinica ili događaja, aktualnih
zgoda, stupa u djelatan odnos prema drugima te se zajedno s njim
srašćuje u beskrajnom mnoštvu malih procesa postojanja. Ovdje je
dinamika prirode razumijevana kao život koji pulsira u svim mogućim
različitim oblicima, kao proces koji nije upućen cilju doslovno:
kreativno napredovanje, beskonačno vrijeme do vrhunca bez kraja.
Kako misliti vrijeme kao život i kao stvaranje? To nije nikakav pojam
neosobnog reda, dakle apsolutna imanencija Boga, niti pojam Boga
kao osobnog bića, dakle apsolutna transcendencija Boga a niti jedno
jednostrano mišljenje koje svijet shvaća kao jednu fazu Božjeg bitka,
dakle neki ekstremni monizam. Te odveć jednostavne alternative valja
doista misliti zajedno da bi se u »metafizičkoj racionalizaciji« pojam
Boga i Vremena učinio shvatljivim.

Svijet je bitno svijet u životnom stvaranju. To je svijet života. A Bog je
zbilja koja je prethodni fundament sveukupnog procesa u kojem
idealni oblici svih bitnosti uzlaze u vremenski svijet. Stoga Bog koji je
temelj što prethodi životnom stvaranju mora pojmovno uključivati sve
fizikalno valjane mogućnosti. Božju prirodu valja, dakle, shvatiti
bipolarno. I stoga, kao Whitehead, ovdje razlikujemo prvobitnu i
naknadnu narav Božju. Na početku Bog je neograničeno pojmovno
ozbiljenje apsolutnog bogatsva svih mogućnosti. Utoliko on nije
»prije« svekolikog stvaranja nego zajedno »s« njim. Utoliko je on
nedovoljno ozbiljen, dapače bez svijesti. Pri toj pojmovnoj pranaravi
Božjoj valja misliti na Platonov svijet ideja, svijet zbiljskih ideja koji je
Božji duh ili pak sam Bog koji se stvaranjem svijeta razvija ne više u
logičnim ili samo logičkim kategorijama nego u životnim i
egzistencijalnim. Na »kraju« Bog je ozbiljenje aktualnog svijeta u
jedinstvu svoje prirode.

517
Bogatstvo pojmovnih mogućnosti razvija se i oživotvoruje u svijetu,
naravno, samo na još uvijek nepotpun način. Svijet ideja stvaralačkim
činom u Bogu donekle se objektivira. Utoliko je Bog sad određen,
dokraja ozbiljen i svjestan. Naknadna narav jest nešto što je moguće
opisati nježnom skrbi kojoj ništa ne izmiče, pažljivom mudrošću i
beskrajnim strpljenjem. Tako je Bog ovdje doista »pjesnik svijeta«. On
ozbiljuje viziju istine, ljepote i dobrote u strpljivu dopuštanju da djeluje
svezakriljujuća umnost te tako ujedinjuje u harmoniju realne procese
vremenskog svijeta sa svojom beskonačnom izvornom i iskonskom
koncepcijom svijeta.

Zbilja, aktualnost je u postojanosti i ona označuje narav Božju. Ona
zahtijeva protjecanje kao svoje ispunjenje. I obratno, zbilja u
protjecanju, kakva obilježava.narav Božju zahtijeva postojanost kao
svoje ispunjenje. Tako biva jasno duboko jedinstvo Boga i svijeta. Božja
narav je svijet u protjecanju koji je postao vječno trajan svojom
objektivnom besmrtnošću u Bogu. Možemo stoga i ovako reći:
objektivna besmrtnost aktualnih zbivanja zahtijeva prvobitnu
postojanost Boga pri čemu se uvijek iznova uspostavlja njegovo
stvaralačko napredovanje, posvema određeno početnom
usmjerenošću prema cilju koja slijedi iz Božjeg značenja za svijet u
razvoju. Tako se Bog i svijet uzajamno usavršuju.
U sva tri momenta pokušali smo skicirati jedan problem, jedan
značajan problem odnosa islama i suvremene znanosti bez velikih
pretenzija. Ako smo u tom bar donekle uspjeli, naša zadaća time je
ispunjena. Ako smo pritom bar donekle pokazali koji su sve odsudni
momenti, bitni momenti komplementarnosti i prožimanja islama i
matematičkih znanosti u proteklih trinaest stoljeća, onda smo toj
zadaći udovoljili.

518
519
520
Kriteriji vođenja nuklearnog rata imajući u vidu
iskustvo Drugog Svjetskog rata kao paradigme.

Prema Clauzevicu rat je racionalan instrument nacionalne politike. I
ovdje su sadržana tri bazična termina kojima pokušavamo definirati
ovaj problem a to su “racionalan”, “instrument” I “nacionalan”. Ova tri
pojma predstavljaju bazičan koncept ove Clauseviceve paradigme.
Prema ovom mišljenju mora postojati racionalna odluka za vođenje
jednog rata u smislu da ona mora biti utemeljena na proračunatom
koštanju ili ekonomiji rata. Rat mora također biti instrument u smislu
da se njegovim pokretanjem moraju polučiti izvjesni rezultati I ciljevi a
nikada da je sam sebi svrha. Također ovaj moment pretpostavlja da
strategija I taktika rata mora biti upravljena prema njegovom kraju
uglavnom prema pobjedi. I konačno rat mora biti nacionalan u smislu
da njegove objekcije moraju odgovarati interesima nacionalne države I
da cjelokupni napor nacionalnog pregnuća mora biti mobiliziran u
službi ovih vojnih objekcija. Mi bismo također ovoj slici pridodali i
slijedeći moment, a taj je da rat jeste također I racionalan instrument
internacionalne politike I internacionalnog prava u kojem postoje I visi
supranaturalni, supranacionalni I supradržavni interesi čitavog
čovječanstva I čitavog ljudskog roda.

U tom smislu rat se može shvatiti kao jedan akt sile kojoj je namjera da
oponentu nametne izvršenje njene volje. U tom smislu konačan cilj
jeste potpuna pobjeda jedne strane nad drugom. Ovdje je riječ o
eshatološkoj filozofiji rata prema kojoj rat jeste jedan moment u
povijesnom razvoju čovječanstva, jedan moment u historiji ili barem u
jednom dijelu historije u kojem se realizira konačan rat kako bi se
postigli neki veoma važni veliki povijesni interesi koji su prije svega
ljudski. U tom smislu novi ratovi o kojima mi ovdje govorimo nisu sveti
ratovi na primjer niti oni podrazumijevaju mesijanistićku doktrinu I
filozofiju rata kao na primjer doktrina manifestne sudbine ili vladajuće
rase ili nešto tome slično.

Oni također nisu niti kataklizmički ratovi koji rat razumijevaju kao
jednu katastrofu koja pogađa čitav ljudski rod i čitavu ljudsku rasu.

521
Istina rat o kojem mi ovdje govorimo jeste kataklizma ali prije svega
kao ona koja ima odnos prema ljudskosti uopće. U tom smislu svi su na
svoj način odgovorni za ovaj rat I nitko ne može izbjeći svoj dio
odgovornosti sto je posve suprotno stajalištu da nitko posebno za ovaj
rat nije odgovoran kako se to danas cesto tumači. Isto tako ovaj rat
nije onaj koji ima izvjesne relacije prema sigurnom dinamičkom
vlasništvu internacionalnog sistema koji kao I svaki drugi fizikalni
sistem može egzistirati kroz vrijeme u relativno stabilnom
ekvilibrijumu ali da u drugom vremenu može puknuti ili eksplodirati
zbog balasta koji postoje u sistemu koji prolazi preko sigurnih kritičkih
limita. Posve suprotno! Prema kriterijima za vođenje nuklearnog rata
uzimajući u obzir Drugi svjetski rat kao paradigmu svaki novi nuklearni
rat treba shvatiti kao jednu igru strategije, eshatologijskog mišljenja i
filozofije i misiju naprednih socijalnih i političkih snaga u svijetu koji je
u bitnome dramatski modeliran. Prema tome rat mora najaviti
suveren koji nije više jedna ili više osoba pa niti narod nego društvo u
cjelini i čitavo čovječanstvo. Zato može biti govora samo o interesima
čitavog čovječanstva a ne pak o interesima suverena.

Isto tako ovaj rat ne podrazumijeva nacionalne interese dakle ne može
biti riječi o tome da se rat poduzima iz razloga nacionalnih interesa.
Može biti riječi samo o tome da se rat poduzima iz supranacionalnih
interesa čitavog čovječanstva u zaštiti ljudskosti uopće.

Kriteriji za vođenje nuklearnog rata koji uzimaju u obzir iskustvo
Drugog svjetskog rata kao paradigme bili bi ovi:

1) Rat mora biti svjetskog karaktera. I doista o Drugom svjetskom
ratu govorimo kao o svjetskom ratu u kojem je sudjelovala većina
čovječanstva u ratu koji je trajao od invazije na Poljsku 1939 godine do
Hirošime I Nagasakija 1945 godine.

2) Rat mora biti vođen u velikoj skali. To znaci da se procijenjene
odluke i ekonomija rata provodi bez obzira na lokalne karakteristike
duž čitavog globusa.

522
3) Nuklearno naoružanje ne može biti upotrijebljeno u ratovima
lokalnog karaktera ili u kriznim žarištima. I to zato jer ovi ratovi ne
poštuju međunarodni kriterij.

4) Ne mogu biti upotrijebljene više od dvije nuklearne bombe
nominalne snage. I mi prije svega mislimo na slučaj Japana gdje su
upotrijebljene upravo takve bombe. Isto tako ovdje su postavljeni neki
jako značajni limiti s obzirom na rušilačku snagu I barbarski karakter
suvremenog vojnog potencijala.

5) Broj žrtava nuklearnog ataka ne smije biti visi od 130 000 I 70
000 sto su vrijednosti za Hirošimu I Nagasaki. Posve suprotno
uobičajenim mišljenjima da suvremeni nuklearni rat podrazumijeva
holakaust I totalno istrebljenje čovječanstva I svega živog na Zemlji.

6) Totalna vrijednost civilnih žrtava ne smije biti veća od 70
milijuna što su vrijednosti za Drugi svjetski rat. Posve suprotno
uobičajenoj praksi koju možemo pratiti danas da je broj civilnih žrtava
nesrazmjerno viši od broja aktivnih sudionika rata.

7) Nuklearno naoružanje može biti upotrijebljeno samo od strane
pobjednika koji je imao cilj zaštitu ljudskih vrijednosti.

8) Nuklearno naoružanje može biti upotrijebljeno samo na kraju
rata.

9) Rat ne smije biti duži od 6 godina.

Eto to bi bili kriteriji za vođenje nuklearnog rata imajući u obziru
iskustvo Drugog svjetskog rata kao paradigme.

Kao sto čitalac može primijetiti pitanje Hirošime može za sobom
povuci također I pitanje svjetskog plana. Naime za Hirošimu vrlo je
važno shvatiti da ona pretpostavlja rat u globalnim, svjetskim
razmjerima. U tom smislu ona pretpostavlja egzistenciju svjetskog
plana I kao sto je poznato ovaj Adlerov pojam htio je ukazati na pitanja

523
patologijski aficirane volje. Međutim čini se nužnim uspostaviti
razlikovanje intelektualne I psihološke osnove svjetskog plana jer je
naime nužno uspostaviti diferenciju I komplementarnost ovih osnova
na način da niti jedna od njih jedna drugu ne dovodi u pitanje. Stoga je
neopravdano logičku strukturu našeg mišljenja uzimati u psihološkim
terminima kao sto je to na primjer u novije vrijeme napravio Kelly. Kod
Descartesa isto kao I kod Anselma racionalna, logička struktura našeg
mišljenja je prirodno stanje našega duha koji je upućen na
najoptimalnije opcije.

U tom smislu je I nastalo istraživanje Descartesa u pravcu jedne
ispravne metodologije znanosti jer je istina da svi mi imamo isti razum
i um ali se razlikujemo po tome kako ih koristimo. Kod Kanta ova je
diferencija psihološkog i logičkog shvaćena u smislu racionalne
strukture našega duha koji svagda mora biti potkrepljivan iskustvenim
činjenicama. U tom smislu jako su važne granice našega duha I ono sto
mi možemo razumjeti I znati za razliku od onih pitanja na koja ne
znamo odgovore nego svagda nailazimo na argumente pro et contra.
Tako je Kantova Kritika čistog uma postavila granice našeg
razumijevanja stvarnosti ali i naše granice u našim pokušajima
ovladavanja tom stvarnosti. Jer je istina da u znanostima I u razumu
svagda možemo dobiti ono što mi zapravo hoćemo i da utoliko naša
spoznaja jeste beskonačna.

Međutim mi smo konačna bića, ograničena i limitirana bića I isto toliko
mora biti konačna I naša spoznaja kojoj su postavljene granice u
njenom dosezanju istine. To je ono sto ja zovem konceptom
ograničene znanosti. I isto tako kao sto su postavljene granice naše
spoznaje tako postoje I granice naših postupaka. Nije moguće u tom
smislu da se prekorače granice koje su postavljene našim razumom.
Tako I u slučaju kriterija o kojima ovdje govorimo mi iznosimo zapravo
te granice naših postupaka, one limite koje mi ne smijemo prekoračiti.
U tome ja danas vidim poruku Hirošime i Nagasakija koji s obzirom na
povijesni razvoj čovječanstva nude danas odgovore na naša bazična
pitanja.

524
U tom smislu valja uznastojati na tome da se dadnu odgovori na
pitanja što je to telos povijesnog I prirodnog razvoja, sto je to svrha
povijesnog procesa I socijalnoga razvoja. Jer sa stajalište svrhe koja se
sa punim pravom naziva umskim pojmom, dakle, sa stajališta povijesne
svrhe nije bilo moguće da Hitler realizira atomsko naoružanje jer
socijalno zlo nikada ne ovladava. U tome se I sastoji naše
razumijevanje povijesnog napretka ili progresa jer su upravo
progresivne snage bez obzira na historijske periode stagnacije bile one
koje su uznapredovale I dovele do takvih perspektiva ljudske
emancipacije. Prema tome pitanje povijesnog telosa nužno postavlja
pitanje Hirošime kao nužnog I svrhovitog postupanja u kontekstu
velike vremenske skale nase povijesti.

Isto tako Hirošima postavlja pitanje opravdanja egzistencije ljudskog
roda s obzirom na Boga I Univerzum. Jer opravdana egzistencija
ljudskog roda nije ništa drugo do takav poredak stvari u kojima je
blaženstvo života ispunjeno istinom, ljepotom I dobrotom posve
suprotno stajalištima da je rat nužno zlo koje nadilazi očekivane
potencije dobra odnosno da je riječ o poretku tame , zla , nasilja, laži,
bezakonja, tiranije, otimačine, nepotizma kojima tobože treba
priskrbiti beskonačnost na način da se stalno opetuju u razvojnim
ciklusima povijesti I da su uslijed toga ciljevi te povijesti. Jer je
pobjedom nad tim silama tame I rečeno da još uvijek postoji nada da
je naša egzistencija u ovom svijetu opravdana. Jer Bog je ponudio
planinama, rijekama, dolinama, jezerima emanet ali su se svi pobojali
da ga ponesu pa ga je Bog ponudio čovjeku.

Nekoliko riječi o Hirošimi.

Vidite taj problem je toliki da još i danas 60 godina nakon Hirošime mi
nemamo neki konsenzus u pogledu toga. Pogotovo kada je riječ o
mladoj generaciji i ja sam bio svjedokom i ovdje u Australiji a događalo
se slicnijeh stvari i u Americi da su mladi ljudi protestirali zbog takve
odluke pentagona 45. Tako su na primjer u Americi mladi ljudi bacali
epruvete pune crvene boje, koja je trebala asocirati na krv, na
bombardere koji su svjedočili o tom vremenu i koji su bili angažirani u

525
operacijama nad Japanom. Drugim riječima kao da se htjelo reći da je
prolivena krv nevinih ljudi. Međutim ja mislim da je riječ o jednom
fundamentalnom nerazumijevanju situacije pa ako hoćete i totalnom
nepoznavanju povijesnih činjenica koje su vezane za borbe i vojne
operacije zapadnih saveznika u drugom svjetskom ratu.

Tako na primjer mnogi se zgražaju nad time sto je bačena atomska
bomba na Japan a ne vide ponašanje Japana na primjer u Kini i
području Indokine i Pacifika u sklopu ukupnog djelovanja neprijatelja
odnosno sila osovine u drugom svjetskom ratu. Mnogi tako ne znaju da
su japanske jedinice počinile takove zločine u Kini i Mandžurij i na
Pacifiku koje danas povijest i historijska znanost pamti kao
najbrutalnije ponašanje jedne armije u ratu. Ja bih samo spomenuo
kineske gradove 42 godine koji su padali naizmjence u ruke neprijatelja
koji je izvršio pokolje kineskog stanovništva da se to ne pamti. Isto tako
na primjer malo tko u Australiji zna medu mladim ljudima da je na
Iwo Jima na primjer, jednom strateški neobično važnom otoku u
Pacifiku, na otoku u ne većem od 8 kvadratnih milja stradalo u
nekoliko tjedana negdje oko 20-25 tisuća američkih vojnika. Znači
ukoliko promatramo djelovanje savezničkih armija u drugom
svjetskom ratu u okviru ukupnih vojnih odnosa i konstelacija u svijetu
toga vremena, znaci ukoliko promatramo vojno izraženo “u velikoj
skali” onda su Hirošima i Nagasaki realna konzekvencija jednog rata u
kojoj su na svu sreću pobijedile snage svjetlosti naspram sila tame i
nazatka. Isto tako mi danas procjenjujemo da je ovom strategijskom
odlukom Pentagon skratio trajanje rata barem za jednu godinu, a to
znači i gubitke u ljudstvu i opremi.

I stoga možemo reći da su ovi momenti predstavljali i još u neku ruku
predstavljaju pobjedu cijelog ljudskog roda nad tim silama tame i
mraka. Prema tome meni se čini da bi mnogi trebali uvesti neke nužne
korekcije u svoja shvaćanja i svoja poimanja a za to nije potrebno
puno, ne više od jedne prosječne ilustrirane povijesti 20 stoljeća.

Nekoliko misli na metafiziku rata

526
Sociobiologiju treba vidjeti kao izvorni produžetak darvinističkih teza,
ponekada se kaže darvinizam pokatkada neodarvinizam. Darvinizam
sagledava živi proces kao jedno polje nadmetanja, preživljavanja,
sebičnosti i neprestane borbe u živim silama evolucije i povijesti. Istina
jest to da je nas ljudski život jedna nevjerojatna drama koja uključuje
nas i našu povijest kao vrste. Ali vidjeti tu povijest i tu povijesnost na
macin suvremene sociobiologije jest jedna limitirajuća povijest,
znanstveno i metaforički osigurana u neadekvatnom pogledu na
organizme. To je jedan limitirajući pogled na vrste i njihove relacije
spram okoline. Jer mi smo isto toliko kooperativni i altruisticni isto
toliko koliko i sebični i kompetitivni, isto toliko kreativni koliko i
destruktivni i repetitivni.

Hobes je izrazio taj nas osjećaj i poriv za destrukcijom stajalištima rat
svih protiv svih ili ljubavlju prema natjecanju. Dobro je da je Hobes bio
eksplicite pa je ovo stanje rata svih protiv svih shvatio prirodnim
uvjetima čovječanstva tako da nema nedoumica oko razumijevanja te
tajne što se zove čovjek. Richard Dawkins je ovu sliku danas obogatio
stajalištima suvremene genetike. Svaki gen gleda samo na sama sebe i
nastoji povećati svoj broj. Tako čovjek jeste genetska mašina koja
producira slične takve mašine. Kao što će kod Hobesa Commonwealth
trijumfirati nad prirodnim uvjetima ljudske mizerije tako će i kod
Dawkinsa ljudsko biće, posve samo medu vrstama, imati mogućnost
stvaranja bezinteresnog altruizma. Dakle kultura trijumfira nad
prirodom kod čovjeka. Nije, međutim, dovoljno jasno kako organizam
konstituiran od sebičnih gena može izbjeći strogu genetsku
determinaciju. Dawkinsova deskripcija Darvinističkih principa evolucije
može biti pokazana na slijedeći način:

a) Organizmi su nastali od grupa gena čiji je cilj ostaviti za sobom
sto vise kopija
b) Sebični kvalitet hereditarnog materijama reflektira se na
interakcije između organizama tako da je rezultat opstanak zdravijih i
jačih varijacija koje su nastale od mnogo uspješnijih gena
c) Organizmi stalno nastoje biti bolji, zdraviji i jači u životnoj
utakmici d) paradoksalno dakako čovjek može razviti altruisticke

527
kvalitete sto je kontradiktorno njegovoj sebičnoj prirodi i to
obrazovnim i drugim kulturnim faktorima.

Ova deskripcija podrazumijeva nekoliko momenata

a) Čovjek je rođen u zlu i svi mi imamo isti bazični utjecaj
b) Čovjek je predodređen za život u konfliktima

Perpetuirana silina samo vjerom i moralnim nastojanjima čovjek sebe
spašava tog svog sebičnog nastojanja. Dakle vidimo da darvinizam
opisan kod Dawkinsa ima svoj metafizički izgled u jednom od naših
najdubljih kulturnih mitova: u mitu i prici o čovjekovom padu i
iskupljenju. Očito je ovdje riječ o jednoj inkonzistenciji no to je u
znanosti moguće i ne predstavlja veliki grijeh, štoviše može biti jedan
oblik klarifikacije. Ali uzastopno uznastojanje na jednoj inkonzistenciji
zahtjeva veliku reviziju. Originalna teološka verzija o ljudskom padu i
iskupljenju kod Darwina je izbjegnuta, doduše, jer tu nema mjesta za
boga na primjer pa niti za duh čovjeka kako je on postavio taj problem
u svojim raspravama o porijeklu vrste. Za Darvina sva je kreativnost u
životu materije same. Kapacitet da se život generira u beskonačno
raznolikim formama, vrstama jest jedno stanje organizacije materije ne
pak nekog transcedentalnog duha. Zato je Darwinova teologija u neku
ruku prirodna religija. Moć prirodne selekcije sada je jedan kreativni
metafizički princip. Stoga se može reci da je Darwin materijalizirao
teološki stav. I u slučaju moderne genetike egzistira dualizam mrtvog i
besmrtnog u čovjeka. Hereditarni materijal jest esencija organizma i
genocentrička biologija etablira ovaj metafizički i teološki fundament.
Dakle, riječ je o jednoj fundamentalnoj inkonzistenciji i kao što
rekosmo ta inkonzistencija zahtjeva temeljitu reviziju.

Suvremena sociobiologija to je “okrutna kraljica mudrosti”. Richard
Dawkins u tom smislu dijeli neke zajedničke momente s Adolfom
Hitlerom prije njega iz 1924 godine. Hitler je u svom Munchenskom
periodu zamislio jednu “psihologiju nacije”, zapravo jedan “humanitet
prirode” naspram “humaniteta individue” za kojeg je napisao da je
humanitet prirode “uništenje slabih kako bi dali mjesta jakima”. Tako

528
on govori o moći prokreacije i konzervaciji onih koji prokreiraju na
način uništenja onih koji su manje snažni i manje zdravi kako bi se
selekcijom stvorila viša nacija. Ovaj proces koji ide protiv individue i
koji nju čini nejednakom u odnosu na druge nije ništa drugo nego
jedna oluja života koja drži rase i vrste jakima. (Mein Kampf, London 95
str.121). Hitler je to nazvao unutrašnjom segregacijom vrsta svih živih
bica na ovoj zemlji. U Dawkinsa vidjeli smo da kultura konačno
trijumfira nad prirodom, u Hobesa trijumfira država koji ima zadaću
reguliranja prirodnog stanja a u Hitlera trijumfira također kultura samo
što je kultura rezultat umjetnosti, znanosti i tehnologije koje nisu
drugo do kreativni produkt arijske rase. Konačno rasa trijumfira jer od
nje zavisi egzistencija čitave kulture. “Prometeji čovječanstva”, ta
“kreativna rasa”, ta sretna kombinacija helenističkog duha i njemačke
tehnologije, ta “čista krv”, ta “genijalnost rase”, ta “mentalna
kvaliteta” i napokon sve trijumfira u “sposobnosti služenja zajednici”.

Dakle, konačno pflichterfullung (fulfilment of duty) znaci ne biti
samodovoljan nego sluziti zajednici to samožrtvovanje “glavni je oblik i
forma cijelog univerzuma”. S druge pak strane postoji mišljenje
Dawkinsa da socijalna država koja tobože pothranjuje nekontroliranu
prokreaciju jeste suvišna i ovdje treba upozoriti na njegove ideje koje
je on iznio pod imenom problema family planning u svom radu iz 1976
the sefish gene. On smatra da su pojedinci koji imaju mnogo djece
kažnjeni ne zato što narasta populacija nego zato jer se nameče
problem kako da njihova djeca prežive. Oni koji imaju mnogo djece
imaju takve gene koji se ne prenose jer ti geni ne mogu doživjeti
odraslu dob. Tako da u suvremenoj zajednici na neki način prirast
djece raste na način da je limitiran ograničenim izvorima. Ako muž i
žena imaju mnogo djece da ih ne mogu hraniti onda država, a to onda
znači ostatak zajednice pribavlja što je potrebno kako bi djeca ostala
na životu i kako bi bila zdrava. Ne postoji u socijalnoj državi ništa što bi
zaustavilo te porodice koje nemaju materijalne izvore da imaju mnogo
djece. Stoga se Dawkinsu čini da je socijalna država jedna neprirodna
stvar i on smatra da nije danas potrebna jedna altruisticka država jer
socijalna država prema njemu niti ne postoji nigdje u prirodi. Ja bih
samo dodao da je u tome i cijela stvar jer se čovjek i njegova vrsta po

529
mnogo čemu razlikuje od životinja kao i od bogova. A što se tiče
socijalne države ja i dalje mislim da je to jedina alternativa barbarizmu
jedne moguće nove kulture.

530
531
532
RAZGOVOR SA SAMIM SOBOM

Pitanje: U vojnim krugovima poznati ste po svojoj teoriji sfere. U cemu
se sastoji bit te teorije?

Autor: Da, to je sasvim tocno da sam ja u vojnim krugovima manje vise
poznat kao teoreticar vojne sile I kao formulator takozvane teorije
sfere. Ova teorija nikla je iz moga najranijeg razmisljanja o nocnome
nebu. Naime kao posve malo dijete ja sam se odusevljavao nocnim
nebom obasutim mnostvom zvijezda I opcenito mislim da djeca imaju
taj neobicno delikatan osjecaj za nocno nebo. A onda sam taj interes
takoder prenio I na svoje dijete.

Za vrijeme rata na Balkanu mi smo stanovali u jednoj gustoj
listopadnoj sumi u centralnoj Hrvatskoj I u neposrednoj blizini bijase
poljana koju su mjestani zvali Kulezev brijeg a u opcinskim knjigama taj
je predio bio ubiljezen kao Suncani kraj. I sa toga mjesta jako se lijepo
moglo osmatrati nocno nebo. Tako je moj sin Ezra prilicno rano
upoznao zvjezdane konstelacije. Slucaj je takoder htio da je u Zagrebu
postojala zvjezdarnica I planetarij u kojima smo mi bili jako cesti gosti.

Kasnije u Australiji on je mogao upoznati I sve karakteristike nocnog
neba Juzne hemisfere I koje se sve specificnosti javljaju kod
opserviranja takova neba. Jedne je prilike prilikom naseg osmatranja
Mjeseceve povrsine rekao: "Tata, vidi! kao da Mjesec gori!” Cudno zar
ne ali njemu je Mjesec bio upaljen poput vatre.

I taj je interes potrajao I kasnije sve do najnovijeg vremena. I ja
opcenito mislim da je jako vazno da djeca steknu taj gotovo metafizicki
osjecaj sfere koji ih onda moze pratiti tijekom cijela zivota I u svim
vidovima bez obzira kojim se mi znanostima bavili. Za moje dijete na
primjer jako je vazno da on u svojim razmisljanjima o bioloskim
problemima svagda ima taj pogled na uzviseno. Dakle, teorija sfere
nikla je na podlozi najranijeg djecackog interesa za uzviseno. Mislim da
je to ujedno I odgovor na pitanje u cemu se sastoji bit te teorije. S
druge pak strane ja sam kao pomorac svagda bio upucen na sferu

533
I na pitanja koja se ticu nocne I dnevne sfere.

Kao sto vam je poznato u moje vrijeme nije bila moguca orijentacija na
moru bez poznavanja nocnoga neba I bez poznavanja konstelacija
zvijezda preko kojih pomorci zahvaljujuci astronomskim tablicama
izracunavaju svoju poziciju na velikim morskim povrsinama. Mislim da
se I pustinjski ljudi takoder tako nekako snalaze I u pustinjama I arapski
pustolovi su I bili poznati a I danas jesu kao takozvani zvjezdoznanci.
Dakle kao oni koji dobro poznaju nocno nebo koje im pomaze u
orijentaciji u velikim pustinjama.

Sto se Australije tice I britanskog faktora na Juznoj hemisferi ja bih
mogao reci da postoje imena zvijezda I planeta koja bastinimo od
starih Grka, pa onda imamo imena zvijezda I konstelacija koja
bastinimo od starih Arapa . Medutim cini mi se takoder jako vaznim
imati u vidu I doprinos britanskog faktora jer se cini da je vecina
konstelacija na Juznom nebu britanskog porijekla. I ja mislim da je ovaj
faktor zasluzan da mi danas imamo taj potpuni uvid u zvjezdane
konstelacije. Razlog tome vjerojatno jeste rani interes za pomorska I
nebeska osmatranja prvih britanskih istrazivaca koji su se od 15
stoljeca nadalje kretali juzno od Ekvatora.

Koliko je taj osjecaj za specificnosti Juznoga neba bio razvijen u
Britanaca mozda najbolje pokazuje slucaj da je u njih sve “naopako”.
Ono sto je svima “lijevo” ovdje je “desno” I tome slicno a ove
pecularities proizlaze naprosto iz jednog dubljeg uvida u karakteristike
neba kojeg su imali prilike osmatrati daleko ranije nego ostali europski
narodi. Vidite koliko je taj razvoj interesantan mozda najbolje
pokazuje Newtonov interes za kemiju jer je poznato da se kemija
razvija na Otoku iz potrebe da se zastiti drveno brodovlje od
crvotocine I da se to brodovlje opremi na najbolji nacin za duga
putovanja Juzno.

Naravno sa ovim ranim interesom I udivljenjem prema nocnome nebu
nikao je I interes da se pokusa dati jedna vojna teorija koja ce

534
zvjezdane konstelacije prikazati na sferi u obliku vojnih formacija
uzimajuci u obzir I Sjeverno I Juzno nebo.

Pitanje: Medutim kao teorija ove su konstelacije trebale biti date u
cjelini?!

Autor: Tocno, pa I jesu date. Naime sve ove vojne formacije koje je
moguce primijeniti u avijaciji imaju svoju doradu I u drugim vidovima
oruzane sile, dakle pjesadiji I mornarici. O tome I govore moje knjige.
Na primjer u pjesadiji koju ja bas I ne poznajem najbolje moguce je
zvjezdane konstelacije na nacin supstancijalna odredenja primijeniti
tako da se sada sfera sa neba imanentno polaze na tlo.

Tako je ono transcedentno postalo imanencija oruzane sile. U pjesadiji
mnogo toga zavisi od konfiguracije I karaktera terena, vremena I
opcenito klimatskih uvjeta pa onda naravno I od ljudstva za kojeg
bismo mogli reci da je najvazniji subjekt pjesadijske vojne situacije.
Dakle, teorija sfere u ovom specijalnom vidu oruzane sile hoce iskazati
da je za suvremene armije I suvremeni nacin vodenja rata u
vojnostrategijskom, vojnotaktickom I operativnom djelovanju svagda
od izuzetnog znacenja upravo mimesis prirode. Dakle nije nuzno da mi
potrazimo rijesenja vojne situacije samo u arteficijelnim rijesenjima
nego takoder ta rjesenja mozemo potraziti u samoj prirodi koja vec I
sama po sebi nudi odgovore na nasa pitanja.

Dakle u oponasanju prirode I prirodnih dogadaja mi mozemo potraziti
odgovore na zadana pitanja. I pri tome treba voditi racuna o jednoj
stvari: naime toj da je nebeska sfera misljena kao ta priroda I kao sam
Bog, dakle, rijec je o supstancijalnom izjednacavanju subjekta I samoga
Boga na nacin da je uspostavljen identitet subjekta I supstancije koja
je ovdje shvacena kao sfera. Netko bi mogao pomisliti da je ovdje
primarno rijec o vojnim intencijama medutim mene su zapravo svagda
zanosili filozofski razlozi I ova teorija I jeste nastala primarno iz
filozofskih razloga a najmanje Iz vojnih. Zasto? Pa zato jer filozofija
danas zapravo I nema neki svoj imanentni medij opstanka pa sam ga ja
potrazio u vojnoj znanosti.

535
Vama je vjerojatno poznato da u pogledu filozofije vec od prilike 200
godina postoje pokusaji da ona pronade svoje mjesto bilo u naciji ili u
klasi ili u takozvanoj inteligenciji sto je recimo bio program Mainheima.
U mom slucaju filozofija danas moze naci svoje mjesto I u vojnoj
znanosti s obzirom da ona I moze biti shvacena svojevrsnom teorijom
sile. Naravno u filozofiji “sile” su drugacije, one su manje pozitivne da
tako kazem, mi ovdje ne baratamo statistickim vjerojatnostima niti
balistikama niti kretanjem kroz odredene medije. Medutim upravo u
tome I jeste specificnost filozofije kada ona iz jednog sektora
akademske discipline primjerene nekolicini prelazi u teoriju velikog
mnostva sljedbenika upravo kao teorija o uzvisenom. U tom smislu
filozofija je jako bliska religiji.

Pitanje: Koliko je legitimno danas filozofiju shvatiti na takav nacin s
obzirom na iskustvo nacizma koje je za nama?

Autor: Pa vidite ovaj program filozofije pojmljene kao svojevrsne
teorije sile sasvim je razlicit od Hitlerovog ili Rosenbergovog. Stovise ja
bih mogao reci da je ovdje po srijedi jedan pokusaj rehabilitacije
filozofije od njene zloupotrebe u doba vladavine nacionalsocijalizma u
Njemackoj. Isto tako mislim danas da iskustvo nacizma nije za nama
nego da nam to iskustvo tek predstoji. Naime kod Hitlera a prema
njegovoj knjizi Mein Kampf` on raspravlja o ulozi I mjestu filozofije
pitanjem: mogu li spiritualne ideje biti unistene macem? Mogu li
filozofije biti potucene upotrebom brutalne sile? I On odgovara:
Koncepcije I ideje kao takoder I pokreti sa definiranim duhovnim
bazama mogu nakon izvjesne tocke u njihovom razvoju biti unistene sa
tehnickim instrumentima sile ako ovo fizicko naoruzanje u isto vrijeme
jeste podrska novom misljenju, ideji ili filozofiji. ( Str.156) Dakle rijec je
o tome da je ovdje po srijedi pokusaj da se potpuno destruira
filozofijsko misljenje u ime nekog toboze novog misljenja kojeg je
Hitler I formulirao u svojoj teoriji rasizma I nacizma. Vidite dakle da je
takozvana destrukcija tradicionalne metafizike ovdje dovedena do
paroksizma upravo pozivanjem na “brutalnu silu”. Medutim ako ste
zavirili I pogledali sto ja o tome mislim u mom radu Teorija sfere onda

536
ste tamo mogli naci da ja pravim fundamentalnu razliku izmedu dva
pojma, naime pojma nasilja I pojma sile. I ta razlika je takoder I u
pojmovima ali egzistira I kao stvarna razlika. I dok je “sila” shvacena
kao umski pojam koji podrazumijeva zrenje same stvari I covjeka kao
moguceg horizonta svakog razumijevanja bitka I svijeta uopce dotle
“nasilje” pretpostavlja neku takoreci izvitoperenu silu odnosno covjeka
za kojeg mozemo reci da njime vladaju neobuzdane strasti , nagoni I
nasilje. Vi dakle vidite da je rijec o fundamentalnoj razlici.

Pitanje: Postoji li I “lijepo” u vasoj teoriji sfere?

Autor: Naravno I to u nekoliko razina. Moja teorija zakljucno razmatra
sferu kao esteticki problem kroz mnostvo skulptura, mozaika I reljefa I
opcenito mogu reci da je “lijepo” jedan od njenih atributa. Medutim
od sekundarnog znacenja je sada pitanje sto je lijepo? I da li je lijepo
samo ono sto je prirodno lijepo. Jer konacno I covjeka treba shvatiti
tom prirodnom silom I tim prirodnim uzrokom pa bez obzira koliko
nase misljenje bilo arteficijelno mi smo dio prirode kojoj u cjelini
pripadamo. S druge pak strane ja smatram a to je pokazao I bosanski
slucaj da stvarna pobjeda u jednom ratu nije pobjeda nuzno onoga koji
je jaci I spremniji vec da je pobjeda svagda na strani onoga koji je
ispunio stanovita moralna I ljudska zakonodavstva koja ce kasnije biti
proslijedena na buduce narastaje I da suvremeni rat upravo s obzirom
na teoriju sfere nije samo rat opasnosti u kojem smo svi mi moguce
zrtve nego da suvremeno vodenje rata pretpostavlja igru opasnosti I
ljepote I da na suvremenoj skali ratovanja rat nije nista drugo doli
beskonacna igra onoga koji je spreman na opasnost i ljepotu. Stoga bih
mogao reci da je pobjednik upravo onaj koji zadovoljava I esteticke
zahtjeve jer pobjeda u jednom ratu nije drugo do otkrivanje sve sile I
moci istine , dobrote I ljepote I nas uzitak u njima. S obzirom na ove
momente filozofija ili vojna znanost zapravo je sinteza cjelokupnih
nasih spoznaja. Dakle tu konacnu sintezu I zadacu objedinjavanja
cjelokupnog znanja I taj zadatak sinteze cjelokupne spoznaje ima
obaviti upravo vojna znanost. Dakle, posve suprotno uvrijezenim
suvremenim stajalistima prema kojima ta sinteza treba da se odigra u
kibernetici cjelokupnu zgradu nasega znanja I konacnu sintezu treba

537
uvuci u vojnu znanost u kojoj kibernetika igra samo jedan njen
moment. Stoga vojna znanost danas treba da bude smjestena na ono
pocasno mjesto na kojem svojevremeno stajase metafizika kao kruna
cjelokupne filozofije. Dakle, suprotno uvrijezenim stajalistima filozofija
se ne dovrsava I ne rastvara u samostalnim specijalnim znanostima na
nacin da gubi svoje mjesto povlastene discipline duha nego se
dovrsava u vojnoj znanosti kao sintezi prakticnih nacela, estetickih
zahtjeva I nasih spoznajnih moci. Iz svega ovoga dakle proizlazi da
upravo danas vojna znanost ima odgovoriti na ona cetri kardinalna
Kantova pitanja: Sto mogu znati? Cemu se trebam nadati? Sto trebam
ciniti? koji se koncentriraju u centralnom pitanju njegove antropologije
Sto je covjek? Ovo pitanje I odgovori koji se nadaju nisu vise predmet
niti sadrzaj filozofije niti filozofske antropologije nego upravo vojne
znanosti.

Pitanje: Vi ste u svojoj Teoriji sfere takoder dotakli I pitanja pobjede
Sveznicke koalicije nad silama Osovine u Drugom svjetskom ratu. Taj
rat je zakljucen sa Hirosimom I Nagasakijem. Kako vi danas vidite
pobjedu Saveznika?

Autor: Ja mislim da mlada generacija bas I nema neki ispravan uvid u
karakter toga rata I razlog tome je mozda I relativna distancija koja
dijeli dvije generacije. Ja sam za potrebe svojih istrazivanja napisao
jedan rad pod naslovom Broj zrtava Drugog svjetskog rata gledano
prema djelovanju sila Osovine I Saveznicke Koalicije koji pripada
podrucju vojne historiografije . Ovaj broj zrtava imao je u vidu ne samo
stradanja naoruzanih pripadnika neke vojske nego ukupan broj civilnih
zrtava . I tada je moja statistika pokazala gotovo nevjerojatne odnose.
U komparaciji ukupan broj zrtava u Europi iznosi 1 prema 8 u korist sila
Osovine ili drugim rijecima receno 8 puta je veci broj zrtava u Europi
od strane nacistickog zavojevaca. Sto se pak tice azijsko-pacifickog
regiona blizu smo cinjenici da je taj odnos 1 prema 1 posve suprotno
uobicajenom misljenju da su Saveznici nanijeli neprijatelju vece
gubitke. Iz toga sam povukao neke konkluzije a jedna od tih je da su
danas pomjereni svi vazni kriteriji na nacin da su nase pobjede
pretvorene u nase poraze. Dobar primjer za to je I najnoviji film koji

538
tretira borbe Americkih snaga na Pacifiku u borbi za Iwo Jima. Poznato
je da je na ovom strategijski vaznom otoku u nekoliko dana poginulo
negdje oko 25 tisuca americkih vojnika I to na otoku ne vecem od 8
kvadratnih milja. Medutim je suvremena americka filmska produkcija
filmom Lethers from Iwo Jima taj historijski dogadaj prikazala kao
neizmjernu patnju simpaticnog japanskog vojnika koji mlad I
neiskusan I pun zivota srlja u propast pred ogromnom masinerijom sa
Istoka. I ja mislim da je tu rijec o jednom fundamentalnom
zanemarivanju historijskih cinjenica I historijskih istina. Mene osobno
ne zanimaju fantazije nego me zanimaju istine. A jedna od tih istina je
da je globalno primjetan jedan pomak, zadnjih 30tak godina, totalne
hipertrofije ordinarnih istina koje mi vezujemo za pobjedu Saveznika u
Drugom svjetskom ratu. Vidite prije nekoliko dana preminuo je u
Americi Paul Tibbets pilot Enola Guy koji je letio nad Hirosimom, a
danas sam upravo docuo preko radija da je u Americi takoder
preminuo I Norman Mailer. I ja se stalno susrecem sa istinom da nas ta
generacija napusta vjerojatno ogorcena totalnom nesposobnoscu
mlade generacije da se nosi sa istinama epohe u kojoj zivi. Sto se pak
tice Hirosime, vidite, taj problem je onda naravno toliki da mi niti
danas 60 godina nakon pobjede u Drugom svjetskom ratu nemamo
neki konsenzus u pogledu toga. I ja sam bio svjedokom I u Hrvatskoj I u
Australiji takoder da mlada generacija ne poznaje osnovne odrednice
toga dogadaja. Mnogi su mladi ljudi ovdje ali I u Americi protestirali
protiv te toboznje nakaradne odluke Pentagona 1945 godine. Nama je
danas poznato na primjer da datum bombadiranja Hirosime I
Nagasakija drzimo krajem Drugog svjetskog rata I svi znaju da mnogi
slave te datume kao svoje vlastite pobjede. I ja sam jedan od njih.
Medutim mnogi mladi ljudi takoder kao da se toga stide. Istina jeste ta
da je rat zato da oni koji prezive nemaju cime da se ponose. Ali istina
jeste I ta da je rat zato da oni kojih vise nema imaju cime da se ponose.
I njihove porodice. Mnogi tako ne znaju da su japanske jedinice
pocinile takove zlocine u Kini I na Pacifiku koje danas povijest I
historijska znanost pamti kao najbrutalnije ponasanje jedne armije u
ratu. Znaci ukoliko promatramo djelovanje saveznickih armija u
Drugom svjetskom ratu u okviru ukupnih vojnih odnosa I konstelacija u
Svijetu toga vremena znaci ukoliko promotrimo vojno izrazeno “u

539
velikoj skali” onda Hirosima I Nagasaki jesu realna konzekvencija
jednog rata u kojem su na svu srecu pobijedile snage svjetlosti
naspram sila tame I nazatka I stoga mozemo reci da su ovi momenti
predstaljali I da jos uvijek predstavljaju pobjedu citavog covjecanstva
nad tim silama tame I nazatka. Prema tome meni se cini da bi mnogi
trebali uvesti neke nuzne korekcije u svoja poimanja i svoja shvacanja
a za to nije potrebno mnogo- samo dobra volja. S druge pak strane ako
pogledamo historiografske cinjenice u napadu na Pearl Harbor 7
decembra 1941 godine kojim je I objavljen rat japanski agresor
upotrijebio je negdje oko 360 borbenih zrakoplova, unistio Americku
Pacificku Flotu od 5 borbenih brodova I 14 drugih brodova I takoder
unistio oko 200 zrakoplova. I te cinjenice naizgled ne predstavljaju neki
problem. Ali problem predstavlja pitanje casti jedne armije jer je
pitanje rata i pobjede u jednom ratu takoder i pitanje casti koje pitanje
mnogi previdaju u svojem dnevnom operiranju sa ciframa.

Pitanje: Da li vi I sa svojim djetetom razgovarate o ovim pitanjima?

Autor: Pa naravno, moj sin uglavnom zna citavu moju teoriju mada je
on usmjeren vise prema biogenetici, mnogo vise nego prema vojnim
pitanjima. Medutim on sve o tim pitanjima manje vise zna I ja sam se
potrudio da mu prenesem svoje znanje I svoje spoznaje o tom pitanju.
Vidite on nije imao vise od 5 godina kada je vidio mjeseceve stijene
koje smo imali jedne prilike osmatrati u Tehnickom muzeju u Zagrebu.
Isto tako on nije imao vise od 5 godina kada sam ga ja upoznao sa
karakterom nuklearnih procesa na zemlji I na zvijezdama. I on prvi put
kada je vidio na slici eksploziju atomske bombe koja je ostavila jedan
svijetleci trak usklikne: “Vidi tata ovo je atomska glista.” Jer on je tada
svugdje vidio samo gliste , zabe , dazdevnjake I jezeve jer su sva ta ziva
bica bila od naseg interesa. Tako smo u nasem malom stanu imali
bioloski laboratorij sa akvarijima za ribe I zabe, pa smo imali jedan mali
prostor predviden za zivot naseg jeza I mi smo pravili nastambu za
njega duboku mozda I jedan metar u zemlji a onda je oblagali liscem I
piljevinom, pa imali smo I astronomski laboratorij sa nasim kompasima
I velikim dalekozorima pa konacno I citavo drustvo je bilo jedan nas
laboratorij takoder. Dakle ne bih mogao reci da sam svoje dijete

540
ostavio po strani svojih interesa. Stovise, mislim da sam koliko sam to
mogao njega upoznao sa ovim neobicnostima sa kojima ja imam
susret, opet zahvaljujuci svome ocu, od ranog dijetinjstva.

Pitanje: Kako ocjenjujete svoju Teoriju sfere u odnosu na druge vojne
teorije?

Autor : Cinjenica je da mi nemamo jako mnogo vojnih teorija I da su
vojne teorije unekoliko rijetkost. Mnoge od tih teorija opet nisu
poznate jer se drze vojnim tajnama. Ja ne bih htio svoju teoriju drzati
vojnom tajnom nego bih volio da ona ugleda svjetlost dana sto prije
ukoliko je to moguce. I opce govoreci jako je tesko biti originalan u
znanostima posebno u vojnoj znanosti. Jer I za moju teoriju bila je
potreba citava lepeza interesa I znanja koje se kretalo od psihijatrije I
medicine do najgrublje vojne prakse, od fizike I astronomije do
novinarstva. I mozda je u tome I njena specificnost da moze obuhvatiti
razlicite sektore ljudskog znanja I ljudske prakse koji onda mogu biti
primijenjeni I u vojnoj vjestini. Medutim rijec je o “teoriji” dakle o
necemu sto ne moze biti primijenjeno u praksi u svakom njenom
detalju. Jer to I jeste sudbina svake “teorije”- da je provjerljiva u
detaljima a ne u cjelini. Sto se pak tice mojih najvaznijih prethodnika
ja bih svakako tu spomenuo Tolstoja I Clausewitza o kojima sam I pisao
ponesto, prije svega o geometrijskim elementima ratovanja. Jer ja
upravo mislim da na tim mjestima a vjerojatno i na nekim drugima
treba nastaviti Clausewitzev prijasnji rad. O vaznosti geometrijskog
sagledavanja jedne bitke na jednom bojnom polju Clausewitz je
raspravljao u jednom odlomku svoje knjige O ratu. I danas takode stoji
kao istina da svaka vojna teorija koja se I danas naucava na otvorenim
poligonima vojnih skola uzima u ozbir ove geometrijske elemente ali
samo svagda u smislu euklidske geometrije, naime, da je jedna bitka
definirana elementima visine, sirine I dubine jednog prostora I sve sto
se dogada I sto ce se dogoditi dogada se s obzirom na ovaj prostor
svakodnevnog iskustva kojem se pridodaje jos I varijabla vremena.
Moguce je skicirati ovaj prostor jednostavnim koordinatnim sistemom
Descartesove analiticke geometrije kojem je jos pridodana varijabla
vremena. Medutim mozda je moguce takoder razmisljati o jednom

541
ratu koji ne bi bio odreden euklidskim elementima svakodnevnog
iskustva nego koji bi pretpostavljao neeuklidske geometrije kojima
odgovara jedan specifican zor prostora I vremena a odatle I drugaciji
vojnostategijski okvir ratovanja. Ovakva pitanja originalno nisam ja
sam sebi postavio vec su ona postavljena citavoj generaciji mladih
ljudi preko neobicno popularnih filmova znanstvene fantastike koja su
na dnevnom redu mozda zadnjih tridesetak godina. Ja ne zelim sada
ulaziti u polemike sa kojim se sve elementima tih filmova ja ne slazem I
gdje I na kojim mjestima mislim da je doslo do vulgarizacije
znanstvenog materijala. Ali mislim da je nuzno na temelju do sada
poznatih vojnih teorija izgraditi jednu teoriju I filozofiju rata imajuci
upravo te doprinose znanstvene fantastike koja je prostor I vrijeme
prenijela u kosmicki ambijent. Zadnjih tridesetak godina mi smo
svjedoci ove velike revolucije u nasem poimanju vremena I prostora pa
onda naravno I novih teorija I filozofija ratovanja koje su nam
dostupne preko ekrana. I cini se da je veliki napredak u svemirskoj
tehnologiji I kompjuterskoj tehnologiji kao I u nasem ovladavanju
svemirskim prostorom doprinio ovakvom razvoju stvari. Medutim
takoder se cine neophodnima neke nuzne korekcije tih teorija u kojima
se izgubio subjektivni faktor prakse covjeka koji je pojmljen kao
dodatak velikoj ratnoj masini koja ostvaruje tajne ciljeve apstraktnih
mocnika. Ja opcenito mislim da su ovakve projekcije cista zabluda I da
mogu biti razlogom krupnih gresaka u aktualnoj vojnoj praksi.

Pitanje: Hvala

Autor: Hvala vama!

542
543
544
Tolstoj i teorije ratovanja

Prema Anatolu Rapoportu egzistiraju tri različne filozofije rata, naime,
politička, eshatološka i kataklizmička filozofija rata. Kataklizmička
filozofija rata ima u vidu rat kao totalnu katastrofu u kojoj je dovedeno
u pitanje cjelokupno čovječanstvo ili cjelokupni ljudski rod. Proroci ,na
primjer, jesu upravo oni koji o ratu govore kao o namjeri samih Bogova
. Rat je , dakle, ono sto se događa svakome od nas, specijalno na način
da netko drugi ima namjeru da nešto jako strasno i za život pogibeljno
učini nama samima. Mi nipošto ništa ne dobivamo samim ratom i bez
obzira koliko pokušavali poduzimati mjere predostrožnosti rat nam se
ipak nužno nameće sa svim svojim katastrofalnim posljedicama. Dakle
u ovoj filozofiji rata rat je shvaćen kao kataklizma koja zahvaća sve nas
i čitavo čovječanstvo i čitav svijet. Nitko nije posebno odgovoran za rat
i nitko ,opet, nije izuzet od te odgovornosti.
Ovakav način sagledavanja rata i ovakva filozofija posebno je
eksplicirana u zaključnim poglavljima Tolstojevog romana "Rat i mir".
Tolstoj je razmišljao o ratu kao o rezultanti djelovanja nepoznatih
historijskih sila i smatrao je da su odluke prinčeva koji su komandirali
armijama i odluke njihovih generala posve irelevantne bez obzira da li
je riječ o pozitivnim ili negativnim ishodima:

War and peace, pg.636,637,638.

Ova kataklizmička filozofija rata, dakako, ima specijalno značenje
ukoliko živimo danas ne samo u drami komunikacije nego i u drami
mogućeg nuklearnog holokausta. U tom se smislu, evo, već mnoge
decenije govori o realnim opasnostima nuklearne ere. Mnogi opet
smatraju da jedna optimalna ravnoteža sila čini da se ovakva krajnja
situacija totalne nuklearne katastrofe možda nikada i ne dogodi.
Međutim, ono sto doista osporava ovakve krajnje mogućnosti jest
upravo strahota tih činjenica i naša totalna nespremnost, u svakom
pogledu, da pogledamo istini u lice. Drugim riječima rečeno, mi kao da
se pitamo danas da li mi uopće možemo misliti o tome sto je za nas
doista nepojmljivo i bez obzira koliko racionalni bili, mi nismo
opremljeni da se nosimo sa ovakvim opasnostima.

545
Partizanski način ratovanja pripada vjerojatno političkoj filozofiji rata
za koju filozofiju vrijedi razumijevanje rata kao produžetka političke
borbe samo drugim sredstvima ili razumijevanje da je rat akt nasilja u
kojem se oponentu nameće volja pobjednika. Pri tome svagda treba
imati u vidu da je partizanski način ratovanja zapravo vođenje jednog
specijalnog vida obrambenog rata za razliku od ofenzivnog. Prve opise
partizanskog načina ratovanja, koliko je nama poznato, također
možemo naći u Tolstojevom romanu "Rat i mir" i to kroz opise borbe
ruskih Kozaka sa postrojbama Napoleonove armije. Nekako danas
začudno djeluje da je bas Tolstoj dao prve navode o partizanskom
načinu ratovanja ali i o drugim načinima s obzirom da velika većina
smatra Tolstoja upravo velikim mirotvorcem i pjesnikom kršćanske
ljubavi kao sto se to nadaje iz njegovih razmišljanja "Religija i
moralitet" iz 1893 godine koja su zamišljena kao odgovor na pitanja
sto ga je velikom piscu uputilo Njemačko etičko kulturno Društvo i
rada "Zakon ljubavi i zakon nasilja" koji je nastao negdje pri kraju
njegova života gdje je zakon kršćanske ljubavi jedna manifestacija
božanskog života i veličanstva Istine i svakako ispred zakona nasilja kao
jedne manifestacije sila zla i tame kao stanja permanentne nepravde.
Mi, međutim, smatramo Tolstoja uglavnom pjesnikom kršcanske
ljubavi, kao sto ranije rekosmo, i taj pogrešni utisak proslijeđen je
vjerojatno zahvaljujući Ghandijevoj predrasudi o Tolstoju upravo kao
začetniku doktrine nenasilja i općenito iskrivljenom pogledu da je
upravo Tolstoj onaj kojem pripada primat u formuliranju aktivne
politike nenasilja. Međutim, istina je sasvim drugačija. Mogli bismo
reći da nikada i kod nikoga ruski historijski roman , koji je za svoju
temu imao život ruskog naroda u doba velikih i dramatičnih događaja u
Europi, nije imao toliku snagu osvjetljavanja historijske situacije kao
upravo kod Tolstoja. Jer ovdje nije bila riječ samo o tome da se napise
jedan veliki roman o životu ruskog naroda u doba Napoleonovih ratova
već također da se dadu i temeljne filozofske smjernice i ocjene
historijskih prilika koje su toliko sudbonosno odredile život ruskog
naroda do dana današnjeg oblikujući, konačno, na jedan izvjestan
način i njegov karakter i karakter njegovih budućih nastojanja.

546
O partizanskom načinu ratovanja Tolstoj nam priča ponajviše u Dijelu
14 koji obuhvaća jedan dio događaja iz 1812 godine i to kroz opis
komande partizanskog lidera Denisofa i njegovih kozačkih i husarskih
bandi. Istom Tolstoj nam na samom početku ovog dijela romana daje i
jednu "definiciju" partizanskog načina ratovanja sa kratkim ali
neobično značajnim razmišljanjem o karakteru tadanje vojne znanosti i
svim njenim zabludama jer , naposljetku, smatra Tolstoj, vojna znanost
nipošto nije znanost mehanike.

On piše: " One of the most obvious and advantageous infractions of
so-called rules of war is the action of isolated individuals against
troops crowded together into a mass. This sort of activity ia always
seen in wars which assume a popular character. In this form of
warfare, instead of one compact body meeting another compact body,
men disperse, attack separately, instantly retire when threatened by
superior forces, and then reappear at the first favorable opportunity.
Thus did the guerrillas in Spain, thus did the mountaineers in the
Caucaus, thus did the Russians in 1812. Warfare of this sort is called
"partisan" warfare, and people suppose that when it is thus named its
meaning is explained. Such warfare, however, not only fails to come
under any rules, but is directly opposed to a well-known law of tactics
regarded as infallible. This law demands that the assailant shall
concentrate his troops so as to be, at the moment of combat, stronger
than his enemy. Partisan warfare ( always successful, as history
proves) is directly opposed to that law. This contradiction arises from
the fact that military science takes the strenght of armies to be
identical with their numbers. Military science says: The more troops,
the greater the strenght. Great battalions are always right: "God is on
the side of the heavier battalions". In making this assertion, military
science is like the science of mechanics, which, considering the
momenta of moving bodies only in relation to their masses, affirms
that these forces will be equal or unequal as their masses are equal or
unequal. Momentum ( quantity of movement) is the product of the
mass and the velocity…" ( War and peace, 1992, pg.603)
War and peace, pg 603-628.

547
Za ovu godinu 1812 važno je spomenuti da Tolstoj obraduje stradanje
francuskih postrojbi zahvaljujući velikoj zimi. Velika Napoleonova
armija bila je tada u povlačenju konstantno napadana od ruskih armija
i okrutne ruske gerile u pozadini i na bokovima. Moral Francuza je bio
prilično slab dok su internacionalne snage koje su se odupirale
Napoleonu neprestance jačale. Pod ovim uvjetima jedina nada koja
bijase preostala bilo je, naravno, povlačenje Napoleonove armije iz
Rusije.

U Dvadesetom stoljeću, specijalno imajući u vidu borbe Savezničke
koalicije protiv Sila Osovine u Europi, partizanski način ratovanja bio je
voden nanovo, naravno u bivšem Sovjetskom Savezu , bivšoj Jugoslaviji
ali i u drugim zemljama Europe i to uglavnom u obliku manje ili vise
organiziranog pokreta otpora kao na primjer u slučaju Francuske. Za
Jugoslavenski slučaj važno je spomenuti da je otpor okupacionim
snagama, medu kojima su bile Njemačke, Talijanske, Madžarske i
Bugarske kao najbrojnije, provela Komunistička Parija Jugoslavije sa
otprilike 12 000 vojno opremljenih članova Partije koji su pored
ostalog imali i iskustvo dugog ilegalnog partijskog rada kao i vojno
iskustvo posebno iz Prvog Svjetskog rata, Španjolskog republikanskog
rata i dakako Ruskog rata obilježenog pojavama Lenjina i Staljina.
Otpor neprijatelju je bio zamišljen kao "Narodnooslobodilačka borba",
pa kao "Antifašistički pokret", pa kao "Socijalistička revolucija" i
vjerojatno je taj otpor imao sve ove karakteristike. Konačno, nakon
pomoći Zapadnih Saveznika posebno nakon Teherana 1943 godine
Jugoslavenska "partizanska armija" prerasta u regularnu armiju koja na
Balkanu drži pored ostalog i 12 njemačkih divizija da bi 1945 godine u
njenom sastavu bilo oko 800 000 boraca raspoređenih u 4 Armije sa
Vrhovnom Komandom u Beogradu. Nakon 1990 godine Jugoslavenska
Narodna Armija, Komunistička Partija Jugoslavije, Teritorijalna
Odbrana, Civilna Zaštita i čitav koncept takozvanog "Naoružanog
Naroda" prestali su postojati u najvećem krvoproliću naroda nakon
Drugog Svjetskog rata u Europi.

Kratke napomene uz Clauszewitzeve Geometrijske Elemente ratovanja

548
O važnosti geometrijskog sagledavanja jedne bitke na jednom bojnom
polju Clauszewitz raspravlja u jednom odlomku svoje knjige "O ratu"
pod naslovom "Općenito o strategiji, Knjiga tri, Geometrijski elementi."
Kako su ovi elementi uglavnom poznati većini vojnih teoretičara to
sada nije potrebno posebno obraćati pažnju na njih. Važno je,
međutim, uočiti slijedeće: svaka vojna teorija koja se i danas naučava
na većini vojnih škola isto kao i na otvorenom polju medu mladim
pitomcima uzima u obzir ove geometrijske elemente ali samo svagda u
smislu euklidske geometrije, naime, da je jedna bitka definirana
elementima visine, širine i duzine jednog prostora i sve što se događa i
što će se dogoditi događa se s obzirom na euklidski prostor kojem se
još pridodaje i varijabla vremena.

Moguće je naravno skicirati ovaj prostor u smislu jednostavnog
koordinatnog sistema analitičke geometrije kojem se još pridodaje i
varijabla vremena. Međutim, možda je moguće također razmišljati o
jednoj bitki i jednom ratu koji bi bio određen upravo neeuklidskim
geometrijama pa prema tome koji bi pretpostavljao jedan neeuklidski
prostor po uzoru na Rimana i Lobočevskog.

Recimo, možda bi sedlastoj geometriji i sedlastom trokutu kojem
odgovara jedan specifičan zor prostora i vremena odgovarao sasvim
drugačiji vojno strategijski okvir pa bi prema tome možda i bitka i rat u
tom prostoru bio drugačiji. Isto tako sfernom trokutu, Rimanovoj i
Gausovoj geometriji i ovom specifičnom zoru prostora a onda naravno
i vremena možda bi također odgovarao drugačiji vojno strategijski
okvir. Drugim riječima, čini nam se nužnim staviti u uske korelacije tip
prostora i geometrije koje ga prate sa karakterom vojno strategijske
situacije. Čini nam se da je suvremena tehnologija, a tu prije svega
imamo u vidu kompjutersku tehnologiju i na njoj izraslu znanstvenu
fantastiku za mlade koja je toliko popularna čak i medu posve malom
djecom, postavlja stanovita pitanja i nudi stanovite odgovore u
pogledu nove vojne doktrine i teorije ratovanja da je danas gotovo
nemoguće razmišljati o vojno strategijskim i vojno taktičkim pa i
filozofskim pitanjima rata a da se ne uzimaju u obzir njena manje ili
vise čvrsta i manje ili vise logična rješenja.

549
Ako pogledamo samo malo jasnije onda vidimo da se tradicionalni
prostor u smislu euklidske geometrije i vojna vještina koju taj prostor
podrazumijeva povlače pred otkrićem novih dimenzija prostora koje
nam za sada nudi znanstvena fantastika na ekranu. Drugim riječima,
ako je euklidski prostor rezerviran samo za zemaljske uvjete ratovanja
onda vidimo da se u novom maštanju mlade i najmlađe generacije
zbiva nešto neobično novoga, a to je fakat da su svi naši problemi
života, življene prakse, iskustava, metafizičkih ideja pa onda naravno i
filozofija rata preseljeni dalje, upravo u kosmički prostor od kojeg
toliko mnogo očekujemo.

Zadnjih pedesetak godina upravo smo svjedoci ove velike revolucije u
našem poimanju prostora pa onda naravno i vremena i svih novih
teorija i filozofija ratovanja koje su smještene u kosmički prostor manje
ili nulte gravitacije. Čini se da je veliki napredak u svemirskoj
tehnologiji i u našem ovladavanju svemirskim prostorom doprinio
ovakvom razvoju stvari. Stoga se čini neophodnim formulirati teoriju
bitke i teoriju rata s obzirom na neeuklidske prostore, odnosno teoriju
koja bi uzimala u obzir novu filozofiju rata s obzirom na svemirske
uvjete ratovanja.

550
551
552
PREDGOVOR

Knjiga koju čitaoc ima pred sobom obranjena je disertacija na
Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Sarajevu 1989 godine a ima naslov
Filozofske pretpostavke suvremene znanosti. Skraćeni naslov ove
knjige je Filozofija i znanost i u takvom obliku se i prilaže hrvatskom
čitateljstvu.

Prvobitno ona je bila zamišljena kao opsežna filozofska rasprava od
preko 450 stranica koja izlaže problematiku odnosa suvremene
filozofije i prirodne znanosti kroz granična pitanja filozofije odnosno
metafizike. Zato je jedan dio ove knjige toliko proširen pitanjima koja
se odnose na analitičku filozofiju od Carnapa do Kuhna, a koja je u
ovom izdanju izostavljena jer se radi o manje više poznatoj
problematici. I uopće u ovom su izdanju izostavljeni takovi dijelovi koji
su predstavljali didaktičke cjeline a koji se u ovom izdanju javljaju kao
nepotrebni dodaci.

Tako je čitav ovaj rad usredosređen na pitanja novovjekovne filozofije i
znanosti i konzekvencija koje one imaju u suvremenim znanstvenim
teorijama i tu se pažnja prije svega najviše poklonila suvremenoj fizici i
suvremenoj biološkoj znanosti. Međutim valjalo je posebno istaknuti
osnovnu ideju od koje smo i počeli naše istraživanje a to je
problematika prirode spoznaje koja se sa pravom danas povezuje sa
imenom velikoga Nikole Kuzanskog i što je to centralno što i danas
baštinimo od njega u gotovo svim područjima metafizike i prirodne
znanosti.

I konačno postoje li neke snažne reperkusije mišljenja i stajališta
Kuzanskoga koje su ugrađene u suvremenu zgradu prirodne znanosti.
Želimo li jasno vidjeti da se ovdje ne radi o kakvoj misaonoj igri
moramo podsjetiti da Kuzanski modificira usporedbu srednjovjekovne
mistike. Prema toj usporedbi, koju primjenjuje i Meister Echart Bog je
beskonačna kugla kojoj je središte svugdje a opseg nigdje. Boga ne
ograničava ništa, nego on sve obuhvaća i ništa nije udaljeno od njega

553
nego sve leži u njegovom središtvu

To vrijedi posebno za svaku ljudsku dušu. Prije spasenja možemo Bogu
pobjeći ne znajući da to ne možemo. Spasenje se sastoji samo u tome
da postanemo svjesni prebivanja u Bogu. Bog je zatim prema
Kužanskovom učenju svijetu dao onoliko svoje savršenosti koliko je to
uopće bilo moguće ne toliko da bi se svijet ipak od Boga razlikovao.
Zbog toga svijet i ima udjela u Božjoj beskonačnosti. On doduše nije
poput Boga ''apsolutno'' beskonačan ali je ''konkretno'' beskonačan,
odnosno on je prostorno neograničena raznolikost konkretnih
konačnih stvari. Božja beskonačnost nadilazi svaki pojam tako da je i
beskonačna kugla samo usporedba sa Bogom. Svijet je naprotiv u
strogo geometrijskom smislu ''beskonačna kugla''.

Počevši od ovih pitanja nastala je ova knjiga koja se u značajnom mjeri
također može povezati sa ostalim mojim radovima i to prije svega
Kozmologijom zlatnog prstena koja se u prvom svom dijelu bavi
poviješću spomenute problematike. Tako se kompletira jedna cjelina
koja se prilaže hrvatskom čitateljstvu sa nadom da će mlađe hrvatske
naraštaje potaknuti na ispitivanje dosega i granica prirodoznanstvenih
spoznaja.

Autor, u Adelaideu 28.7.2012.

554
555
556
Descartesova redukcija

Matematičari su se odvajkada zanimali za bezuvjetnu, apsolutnu
izvjesnost na području života i znanja. Navikli na najviše zahtjeve
izvjesnosti oni su fascinirani uvidima koji su evidentni, neovisni o
iskustvu, apriorni, a mogući su baš u matematici. Izvjesnost
matematike koja isključuje svaku sumnju u novom je vijeku postala
čežnjom mnogih filozofa. Taj je novi ideal spoznaje donio novo
razdoblje, razdoblje računa, eksperimenta, rada na metodi: razdoblje
egzaktnih prirodnih znanosti.
Od samoga početka Descartes je osjećao da ga tradicionalna
aristotelovsko skolastička filozofija odbija baš toliko koliko je osjećao
privlačnost matematičkih disciplina zbog izvjesnosti i očevidnosti
njezinih dokaza. Nama je u pogledu suvremene problematike od
pomoći baš to što nam utemeljitelj moderne filozofije, kako sam kaže,
kao na slici pokazuje putove kojima je išao ''da bi o tome mogao svatko
suditi''. Nas današnje Descartes sili da se upravo kao središnji promisli
odnos uma i izvjesnosti te filozofije i prirodnih znanosti. Među spisima
filozofa naći će se i ''Pravila za usmjeravanje duha'' napisana na
latinskom i opširno komentirana. Taj prvi a nedovršeni Descartesov
spis izražava izvorne intencije i svjedoči o Descartesu kao začetniku
moderne teorije znanosti: cilj znanstvenoga proučavanja mora biti
takovo usmjeravanje duha da on o svemu s čime se suoči donosi
solidne i istinite sudove(Pravilo 1); valja se baviti samo onim
predmetima za kojih se izvjesnu i nedvojbenu spoznaju vidi da je
dovoljan naš duh (Pravilo2); ne valja se pitati što su drugi mislili o
predmetima kojima se bavimo ili što mi sami slutimo nego o tome što
jasno i razgovijetno uviđamo ili što sa sigurnošću možemo deduktivno
izvesti jer je samo tako moguće steći znanost (pravilo3); za istraživanje
istine neophodna je neka metoda (Pravilo4). O ovoj metodi zatim
slijede pravila od 4 do 21 koja što dalje to više bivaju geometrijsko
matematičkim pravilima. Ovdje je Descartesu do neprotuslovne
jedinstvene logičke metode koja bi vrijedila istodobno za sva područja
znanja a protiv svih mogućih predrasuda i navika, protiv svega što
sprečava evidenciju. Samo matematika i logika omogućuju jasno i
sigurno dokazivanje koje iz poznatih veličina dokazuje nepoznatu, koja

557
od jednostavnih i lako uočljivih razloga prodire do težih rješenja. U
matematici, geometriji Descartes je našao temeljne ideje svoje nove
filozofije koje su bile mjerodavne za nadolazeće vrijeme: ideju o jednoj
višoj razini istine, o evidenciji koja je slobodna od zabluda, o jasnim i
jednoznačno određenim pojmovima; ideju o spoznaji koja se ne
temelji na nesigurnim osjetnim faktima, krivotvorenim slikama ili
priznatim autoritetima nego na razumu koji jedini donosi sigurnost;
ideju o metodičkog mišljenja koje se odvija evidentnim koracima, od
poznatoga prema nepoznatom, od jednostavnog ka složenom ; ideju
analogije između reda matematike i reda prirode koja se pokorava
matematičkim zakonima te se pomoću matematike razotkriva i na taj
način svladava. Time je uspostavljena redukcija svih problema na
probleme matematičkog tipa. ( Od formiranja novije filozofije imamo
posla s jednim pravcem koji je usmjeren prije svega na fizičku prirodu i
na temelju kojega promatranja te prirode izvodi se i ono opće to jest
zakoni koji se onda poimaju kao temelj čovjekove spoznaje. Ovaj
prvotni put još se naziva filozofijom a time se zapravo misli na
promatranje zakonitosti prirodnih događanja koje se još naziva
sciences exactes. Redukcija svih problema na probleme
matematičkoga tipa stvar je te sciences exactes i ona vrijedi još od
Descartesove redukcije i prije njega Galileja i Keplera do našega doba).

558
559
560
Beskonačni svebitak i racionalna znanost

Novovjekovnu znanost općenito i njenu egzaktnost određuje
kvantitativni pristup svijetu prirode i svijetu uopće. Spornost takovoga
pristupa nalagala je Hegelu da u Fenomenologiji duha propita upravo
takav kvantitativni pristup u novijem filozofiranju naročito u
filozofiranju Spinoze kritički se prema njemu postavljajući. Prije svega
on je osporio ideju da je na geometrijskoj metodi moguće utemeljenje
filozofije ili znanje koje je unutrašnja dinamika same stvari. Naime
pojam je osnova svega znanja o napredujućoj nužnosti same stvari.

Također novovjekovno filozofiranje naspram razdoblja koja mu
prethode oblikuje u samom početku tek posve naivno a kasnije
filozofski sasvim eksplicitno i doista misaono duboko naglašavanje
subjektiviteta i nov odnos subjekta i objekta, relacije koju je kasnije
filozofsko mišljenje na razne načine pokušalo i konačno sasvim
produktivno prevladalo. Iz tog naglašavanja subjekta i poimanja
spoznaje kao proizvodnje gdje se uspostavlja konkretnost tog mišljenja
proizlazi i potreba za jednom novom metodom kao sredstvom pomoću
kojeg se proizvodi samo znanje i na temelju tako uspostavljenoga
znanja i njemu primjereni realitet. Hartmann se na primjer pitao što
znači udaljavanje matematičkih formula od zbiljski datog da bi se
naposljetku i tako postavljeno pitanje preokrenulo. Jer ne pita se više
koja formula najbolje odgovara datome nego koje tumačenje datoga
najbolje odgovara izračunatim formulama. Kao da nisu ispostavili
fenomeni nego upravo formule ono čvrsto tlo na kome se sve ostalo
uzdiže. No to je u biti matematičkih znanosti. Formula je sredstvo
kojim matematička prirodna znanost sistematski sređuje predviđanja u
sferi neposredno iskustvenih zorova njihovim koordiniranjem
matematičkim idealitetima koji su unaprijed hipotetski supstruirani u
neodređenoj općenitosti ali se u svojoj posebnosti tek trebaju
dokazati. Koordinacijom postavljenom u funkcionalnoj formi formula
omogućuje predviđanje empirijske pravilnosti praktičkoga svijeta
života i tako praktički uvid u empirijsku neizvjesnost.

561
Heidegger je u izvjesnom smislu odgovorio Hartmannovim sumnjama:
''spoznavanje samo sebe usmjeruje kao postupanje u neko područje
bića, prirode ili povijesti. Postupanje ne znači ovdje samo metodu,
postupak; jer svako postupanje treba neko otvoreno okružje u kojem
se ono pokreće. No upravo je otvaranje nekog takvog okružja temeljni
događaj istraživanja. On se vrši tako da se u nekom području bića npr.
prirode nabacuje određeni temeljni nacrt prirodnih događaja. Nacrt
unaprijed ocrtava na koji se način spoznavajuće postupanje ima vezati
uz otvoreno okružje. Ovo vezivanje jest strogost istraživanja. Nacrtom
temeljnog orisa te odredbom strogosti postupanje osigurava sebi svoje
predmetno okružje unutar područja bitka''.

U istom tom tekstu Heidegger još jasnije imajući u vidu krajnje
konzekvencije tog postupanja tumači taj problem : ''spoznavanje kao
istraživanje dovodi biće pred polaganje računa kako i dokle ono
predstavljanju stoji na raspolaganju. Istraživanje raspolaže bićima kad
ih ono može bilo proučavati u njihovom budućem toku bilo izračunati
ih naknadno kao prošlost. U računanju unaprijed postavlja se takoreći
priroda, u računanju unatrag povijest. Priroda i povijest postaju
predmetom objašnjavajućeg predstavljanja. Ono izračunava prirodu i
računa s prošlošću. Jest samo ono, važi kao postojeće što na takav
način postane predmetom. Do znanosti kao istraživanja dolazi tek kada
se bitak bića traži u takvoj predmetnosti.'' (Prilog zasnivanju ontologije,
Holzwege)

562
563
564
NIKOLA KUŽANSKI

Nikola Kužanski je pripremio put prema novovjekovnoj znanosti i to
svojom misaonom, svjesno simboličkom dakle matematičkom
predodžbom beskonačnosti svijeta i tako je stvorio prelaz prema
matematičkim prirodnim znanostima novoga vijeka. Zato se slažemo
sa mišljenjem Petera Rubena koji je pokazao da je Nikola von Kues
zasnovao univerzalnost matematike. Pri tim se dostignućima našao na
onoj liniji razvoja rane njemačke znanosti koja je našla svoj
veličanstven izraz u Peuerbachu ( 1423 do 1461) i prije svega u
Regiomontanusu (1436 do 1476). Taj je razvoj 1471 godine doveo do
podizanja prve njemačke opservatorije u Nurnbergu, do uzdizanja
astronomije na nivo samostalne znanosti, do neposrednog
oslobađanja trigonometrije kao arapske predaje do astronomije, do
izdavanja prvoga časopisa uopće, ''efemerida''. Preko nirnberške škole
i univerziteta u Bologni, centra talijanske astronomije i matematike put
vodi direktno do Kopernika (1473 do1543) predstavnika poljske
renesanse u procvatu. One godine kada je umro izlazi iz tiska De
revolutionibus orbium coelestium, teoretski prevrat slike kozmosa. To
Kopernikovo životno djelo objavljeno je u vrijeme završetka
revolucionarne faze protiv koje se spremala istupiti katolička dogma
pod španjolskim uticajem, tri godine prije toga Papa je sankcionirao
jezuitski red. Tako je Kopernikovo djelo postalo takoreći završetak i
testament znanstvenoga pokreta koji je sjeverno od Alpa započeo
Kužanski

Kod Kuzanskoga Bog je jedinstvo suprotnosti, coicidentia oppositorum.
Najvažnije teme Nikole Kužanskoga bile su ljudska spoznaja i jedinstvo
svijeta koje su svakako obrađene još u skolastičkom ruhu odnosa Boga
prema svijetu. Još nema ni govora o nekoj posebnoj filozofiji prirode. U
filozofiji Kužanskog vidan je restaurativan moment. Concordantia
catholica bila mu je najdublja potreba dakle san o ponovnom
uspostavljanju Rimskoga carstva.

Ovaj san bio je zasnovan na vrlo realnim interesima patricijskoga
trgovačkoga staleža a to je ujedno san o concordantia catholica. Sa

565
toga teoretskoga stajališta odlučujuće je to što je Nikola Kužanski svoju
težnju za restauracijom realizirao upravo revolucijom u filozofskom
mišljenju. Suprotnosti koje je on toliko htio sjediniti poklapale su se
samo u beskonačnome. Dakle stvari su se tako razvile da se
concordantia catholica mogla zamisliti samo ako se zamisli coicidentia
oppositorum. Time je Kužanski prešao okvire skolastike i dao osnovni
ton cijeloj renesansnoj filozofiji u njenom razvoju misaonih stajališta, u
određivanju stvarnosti kao stvarnosti koja nastaje, a ne kao nekom
apstraktnom biću.

Kužanski polazi kao i kasnije Hegel od konačnosti razuma koji upravo
slijedi te konačnosti i koji uslijed nje ne može odrediti jedinstvo svijeta.
Pomoću odnosa sličnosti konačan duh ne može potpuno dosegnuti
istinu stvari. Naime istina nije nekakvo više ili nekakvo manje. Duh koji
nije istina nikada tako potpuno ne dokučuje istinu da nju u
beskonačnome ne bi bilo moguće sve potpunije i potpunije dokučiti.
Dakle ukoliko razum polazi od odnosa ekvivalencije on može insistirati
samo na principu isključene proturječnosti. Prema tome povrh sve
diskurzivne moći razuma vidimo beskonačnost apsolutne veličine. Bog
je beskonačna kugla kojoj je središte svugdje a opseg nigdje. Dakle
nužno je naglasiti da je Kužanski matematičkom mišljenju pripisao
mnogo veći značaj nego što je to slučaj kasnije u razvijenoj klasičnoj
slici prirode kod koje se matematika svodi na računanje.

Nikola Kužanski kaže da svaki proporcionalni odnos znači poklapanje u
jednoj točki i ujedno različitost. Zato se on ne može nit zamišljati bez
brojevnog odnosa. Broj obuhvaća sve što se može dovesti u
međusobni proporcionalni odnos. Znači broj se nalazi ne samo kod
kvantiteta nego kod svega što se može poklapati i da se razlikuje. Ovo
je mišljenje kasnije u renesansi bilo višestruko prihvaćeno pa je i kod
Giodrana Bruna koji je bio u velikoj mjeri pod uticanjem učenja
Kužanskoga. U svom radu O uzroku, počelu i jednom tu je Kužanski
više puta naveden kao onaj koji je '' božanski Kužanac, pronalazač
najljepših tajni geometrije'' a potom slijede dokazi preuzeti od
Kužanskoga. Tu sigurno valja reći i vjerovati da kao što je crta to ravnija
što je veći a razlog svoje veće dužine, isto tako najveća od sviju mora

566
biti u superlativu ravnija od svih ostalih tako da na koncu beskonačni
pravac postaje beskonačna kružnica. Eto kako se ne samo najveće
nego i najmanje stječu u jedno biće nego također u najvećem i u
najmanjem opreke postaju jedno i nerazlučeno.( O uzroku, počelu i
jednom)

Starija poimanje o beskonačnosti svijeta nisu bila formirana sa
namjerom da budu matematička razmatranja. Kužanski primjenjuje
simbol svjesno kao sredstvo spoznaje. On polazi od uvjerenja da se
stvari koje su po svome porijeklu srodne moraju međusobno odnositi
kao slične. Stoga se sam po sebi neprepoznatljiv prauzor može bar
približno razumjeti samo preko slike svijeta koja je od njega potekla.
Među spoznatljivim svjetskim stvarima pak najbliže su Bogu one koje
su najmanje materijalne a to su pojmovi čiste matematike. Brojevi i
geometrijski likovi kao najopćenitiji i prvobitno oblici mišljenja
predstavljaju najjednostavniju i možda najčišću posudu u koju se još
mogu uliti neizrecivi doživljaji. Matematički simboli doduše nisu zbilja
ali je otkrivaju koliko je najviše moguće a ostalo sakrivaju. Prema
Kuzanskom ne samo da ljudska svijest primjenjuje matematiku kao
usporedbu nego su same zbiljske stvari po svojim matematičkim
osobinama usporedbe svog božanskoga porijekla. Ovdje se dakle
otvara put modernim matematičkim znanostima. Jer ne samo da se ne
obraća više pažnja na paradoksalnu matematiku beskonačnoga koja
univerzum nikada cjelovito percipiran povezuje sa Bogom nego i na
matematiku konačnog koja određuje ponašanje pojedinih tijela.
Međutim ukoliko doista pokušamo sagledati razvoj mišljenja Nikole
Kužanskoga na način mišljenja u matematičkoj fizici na primjer i
astronomiji moramo otići do Johannesa Keplera.

567
568
JOHANNES KEPLER

Wolfgang Lefevre je povodom Keplera pisao da on nije bio čovjek sklon
teološkim spekulacijama. Naprotiv Keplerove teološko spekulativne
ideje bile su često još nejasnije od Kopernikovih. Kepler može poslužiti
kao klasičan primjer kako dalekosežna znanstvena pitanja i ideje često
mogu rezultirati iz kombinacije solidnih znanja i svjesnog istraživanja
sa spekulacijama koje izgledaju iracionalne. Čini se da ovo vrijedi i za
ono Keplerovo postignuće koje je mnogo značajnije nego otkriće triju
zakona: za poimanje da je planetarni sistem fizikalni sklop koji se može
dešifrirati prirodoznanstvenim spoznajama važećim na Zemlji. U
svakom slučaju nikako se ne može odbaciti to da ga je sličnost koju
Kepler to dvoje ( trojstvo kršćanskoga boga i sklopa svijeta : Sunce
otac, zvijezde stajačice sin, pokretačka sila Sunca sveti duh) također
inspirirala za jednu od njegovih najplodnijih ideja, za poimanje Sunca
kao causa efficiens kretanja planeta. Mada Kepler pod silom kojom
sunce djeluje na planete ne zamišlja težu nego neku vrstu magnetizma
odlučujuće je to što je on radio na jedinstvu matematičkog
predstavljanja i fizikalnoga objašnjenja astronomskih pojava. On je
formulirao program koji se razlikovao od tradicionalne astronomije kao
što pokazuje naslov jedno od njegovih djela : Astronomija sebe poima
kao fizikalnu znanost. On smatra da je njoj zadatak objasniti uzroke
nebeskih pojava ; matematičko modeliranje i fizikalno objašnjenje više
nisu nepovezani, čak uzajamno proturječni već trebaju činiti jedinstvo.

Kepler je pronašao svoje poznate zakone kretanja planeta
pokušavajući sastaviti sažet prikaz krajnje preciznih motrenja koja je
izvršio Tycho Brahe. Tom je prikazu Kepler postavio dva uvjeta: točno
poklapanje sa iskustvom i matematičku jednostavnost. Oba ova uvjeta
još su i danas temelj egzaktnih prirodnih znanosti. Kada smo jednom
postavili zadatak da prirodu pojmimo onako kako nam se ona doista
pokazuje, prvi je uvjet samo zahtjev metodičke čistoće i temeljitosti.
Drugi bi uvjet međutim mogao s empirijskoga stajališta izgledati kao
proizvoljni dodatak jer nam ništa u iskustvu unaprijed ne jamči da će
motrenja uopće biti dovoljna za jedan matematički jednostavan zakon.
Unatoč tome taj se uvjet uvijek iznova uspješno postavlja. Tu

569
uspješnost moramo osjetiti gotovo kao neko ''čudo'' a i Keplerovi su
spisi protkani duhom oduševljenja zbog stalno novog potvrđivanja
toga ''čuda''. U svom djelu Harmonices mundi on spaja taj doživljaj sa
svijetom svoga vjerovanja i svog umjetničkoga obrazovanja
zajedničkim širim pojmom harmonije. Stoga bismo mogli reći da je
Kepler prvi prirodoslovac koji je povremeno upotrebljavao metaforu sa
zakonom.

Ipak svoja poznata tri zakona o kretanju planeta nikada nije nazivao
zakonima. Prvi i drugi zakon koji daje u Astronomia Nova 1609
parafrazira dugim izlaganjima. Treći zakon objavljenu Harmonices
mundi jednom je nazvan ''teoremom''. S druge strane Kepler često
uspoređuje obrnuti odnos brzine i udaljenosti neke planete od sunca
sa analognim odnosom sile i kraka kod vage. I u tom kontekstu govori
katkad o ''zakonu'' a još češće o ''odnosima'' poluge. Ponekad
upotrebljava termin ''zakon'' gotovo kao sinonim kako bi razjasnio
pitanje ''koji su zakoni potrebni'' za prikazivanje putanja planeta. Ili pak
napominje da zemlja svoje ''zakone brzine i sporosti'' dobiva nezavisno
od svoje brzine i udaljenosti od Sunca. Druga mjesta bliža su modernoj
terminologiji. On raspravlja o širenju sunčevih sila i ukazuje na to da se
te sile smanjuju na drugom ili trećem stupnju udaljenosti. To slijedi iz
''istinskoga zakona zračenja'' zato što te sile iako su imanentne '' nisu
slobodne od geometrijskih zakona''. Pozadinu ovoga prikaza čine
teološke predstave. Kepler završava dugu astronomsku raspravu
napominjući da je u tom problemu sadržana neka ''geometrijska
nesigurnost'', ''a ja ne znam, dodaje on, da li to ne odbacuje sam Bog
koji ipak kako se sada to uvijek događalo, postupa na matematički
način''. Odatle sasvim dosljedno rezultira pitagorejsko učenje o
Keplerovim harmonices mundi koje zapažaju da je Bog sredio kozmos
prema principu ''geometrijske ljepote''.

U jednom pismo Fabriciusu 1605 u svibnju mjesecu Kepler izvještava
da se vrlo namučio s nepravilnostima planetarnoga kretanja '' dok
konačno nisu podvrgnuti zakonima prirode''. Teško je posumnjati u to
da ti zakoni prirode nisu ništa drugo već božanski principi matematičke
ljepote. Kepler je istovremeno i pitagorejac i vjerni protestant. U

570
njegovom radu Mysterium Cosmographycum iz 1596 godine objašnjen
je sunčev sistem pomoću pet platonovskih tijela. Njegovi harmonices
mundi u kojima se navodi treći zakon uz brojne matematičke relacije
koje nemaju nikakvo fizikalno značenje zastupaju haroniju sfera.
Smatrao je znanstvenim zadatkom otkrivanje matematičkog poretka
kozmosa, opisati njegovu ljepotu i veličati Boga kao njegova tvorca.
Zato je božje zakone Biblije pretvorio u geometrijske propise i termin
''zakon'' upotrebljavao gotovo kao sinonim za odnos ili proporciju.

Kepler harmoničkim označava određene odnose duljine koji se
pojavljuju kod likova što se mogu konstruirati unutar euklidske
geometrije. On pretpostavlja takove likove onima koji nisu precizno
konstruirani ravnalom i šestarom zato što po njegovom mišljenju samo
oni i za božanski duh zaista egzistiraju. On zatim pokušava dokazati da
se muzički intervali, astrološki aspekti čije djelovanje na čovjeka
objašnjava naročitom prijemjivošću nesvjesne duše za harmonije koje
se u njima pojavljuju, kao i brzina kretanja planeta da se, dakle, sve to
zajedno može svesti na konstruirane harmonije. Važnije od tih
pojedinosti za nas je važno razmatranje koje Kepler na njih
nadovezuje. Harmonije kao i svi matematički pojmovi nisu izvedeni iz
iskustva nego vode svoje porijeklo iz duha samoga. Jer kao što je već
Platon spoznao matematika dopušta sigurne i točne konkluzije koje
iskustvo ne može priznati. Istodobno matematičke zakone nalazimo u
prirodi, matematika se čak pokazuje kao najprikladnije oruđe za
objašnjavanje prirode. Čovjek zapravo u prirodi ponovno nalazi na
samoga sebe. No budući da on nije prirodu sam stvorio ukazuje to
nalaženje na zajedničko porijeklo. Priroda je božanskoga porijekla a
čovjek zato što je stvoren na božju sliku i priliku može shvatiti prirodu.
Prirodoznalac dakle slijedi tok božanske stvarlačke misli.

Nova znanost

Srednji vijek je na sam po sebi razumljiv način izrazio svoju vjeru u
zahtjevu autoriteta. Istina je bila tu nešto kao datost, trebalo je samo
da je čovjek usvoji i da se prema njoj oblikuje. Naprotiv u novom vijeku
matematička znanost postaje važna metoda koja osigurava put prema

571
nepoznatoj ali egzistirajućoj istini i ona garantira uspjeh u svim
pothvatima. Pored ''simboličara'' Keplera stoji metodičar Galilej.
Descartes i Bacon žele ispravnom metodom obnoviti filozofiju. Već je
nešto ranije Machiavelli obradio politiku kao metodički problem. U
jezuitskim duhovnim vježbama čak se i vjerski doživljaji metodički
upravljaju.

Već smo najavili bliskost Keplera i Platona i taj se kontinuitet
uspostavlja u činjenici da se nova matematička fizika vraća na
Platonove filozofske temelje, naime, ona nije ostala zakopana u
iskustvenom načinu motrenja. Jer već kod Keplera matematička
hipoteza igra važnu ulogu. Između odabranih momenata iskustva
hipoteza provodi jednu idealnu vezu, jedno novo jedinstvo a ne može
se neposredno dati osjetom. Posredstvom matematičke hipoteze
neposredno osjetno iskustvo proširuje se do teorije tako što hipoteza
iscjeljuje praznine iskustvenoga niza. Time se na mjesto pojedinih
osjetnih datosti postavlja stalna povezanost pojmovnih posljedica a ta
povezanost predstavlja se kao sistematska ovisnost od veličina. U
hipotezi je već unaprijed sadržana skepsa i potreba provjeravanja.
Stoga treba držati da je Descartes svojom metodičkom skepsom
filozofski osvijetlio nastupanje znanosti spram prirode. Iz hipotetičkoga
karaktera teorije proizilazi onda i potreba za metodom kao
sistematskim osiguranjem, kao oruđem uma u njegovoj nezadrživoj
ekspanziji u prirodu.

Kod Nikole Kuzanskoga vidjeli smo kako se Božja beskonačnost može
izraziti matematičkom simbolikom. Ta ideja koja se specifično
oblikovala kod Keplera bila bi posve benigna da nije riječ o začecima
jedne posve nove ideje o beskonačnom svebitku povezanom sa
jednom racionalnom znanošću koja ga sistematski osvaja. Bitni
moment nove znanosti sadržan je u matematizaciji prirode jednako
kao i u preoblikovanju smisla matematike kojoj se sada daju
univerzalne zadaće i to na principijelo nov način. Idealizacija
matematičkih kategorija temelj je novom tipu egzaktnosti znanosti
čime ona svoju evidenciju odvaja od empirije. Ovo je moguće zato što
za idealne likove postoji mogućnost da se oni odrede u apsolutnom

572
identitetu, da se spoznaju kao supstrati apsolutno identičnih i
metodički jednoznačno odredivih svojstava. Ona prvotna idealizacija
metodički se učvršćuje tako da se može na proizvoljno odabranim
osjetilno zornim likovima posvuda izvoditi idealizacije i otvoriti njima
odgovarajuće čiste idealitete u objektivnoj i jednoznačnoj određenosti.
Iz ovoga nadalje proizlazi mogućnost konstrukcije novih likova koji su
pomoću metode intersubjektivno jednoznačno određeni. To zbivanje
napokon biva dovršeno u mogućnosti da se svi uopće pomišljivi idealni
likovi konstruktivno jednoznačno proizvedu u jednoj apriornoj
sveobuhvatnoj sistematičnoj metodi. Svijet je sada jedan univerzalni
oblik svijeta kojem odgovara geometrija. Kao svijet, kao univerzalna
konfiguracija svih tijela ima on totalnu formu koja obuhvaća sve forme
a ona se može idealizirati i savladati konstrukcijom.

PUT METODIČKE SKEPSE I OPSTOJNOST BOGA

Descartesova Rasprava o metodi i Meditacije razvijaju put metodičke
skepse. Descartes je primijetio da je mnogo toga krivog u svojoj
mladosti držao vrijednim te je sad znanostima stvoriti čvrsto uporište
nečemu nepokolebljivu i trajnu. Čovjek koji sumnja može sumnjati u
sve, u sve stvari osobito pak materijalne. Descartes će ako se uz
potkopane temelje sve sagrađeno na njima ruši napad smjesta
usmjeriti na načela o koja su se oslanjala sva ranija njegova mišljenja.
Taj se put zbiva: 1) osjetna je zamjedba nepouzdana, ako nas osjeti
varaju ne smije im se nikada vjerovati.,izvjesnost izvanjskoga svijeta
uopće je sumnjiva 2) san i javu nije moguće sigurno razlikovati. Sto
doživljavamo na javi možemo doživjeti i u snu, dakle je i izvjesnost
moje tjelesne egzistencije sumnjiva 3) Sve bi moglo biti varka. Kada se
već toliko varamo zašto ne bismo mogli varati se i u onome što nam se
čini najpouzdanijim. I najopćenitiji temeljni pojmovi i načela prirode pa
i istine koje utemeljuju spoznaju sumnjivi su.4) Umjesto Boga mogao bi
na tom mjestu biti kakav prevareni duh. Nije li moguće misliti da Bog
nije izvor svekolike istine nego nekakav zao duh genius malignus koji je
svemoguć i prepreden i koji je uložio sav svoj napor da nas prevari. Sve
izvan mene i na meni bilo bi tada upravo ništa drugo nego varava igra

573
snova. Time je univerzalna sumnja dosegla posljednju izvjesnost :
Božju opstojnost kao fundament.

Put do Descartesa u pogledu sumnje u Božju opstojnost pripremljen je
već u visokom srednjem vijeku. Novo razumijevanje prirode istine
spram svijeta objave i spram istine objave, filozofije spram teologije
nametalo se i prije Descartesa. U tom smislu valja spomenuti da je to
novo razumijevanje uvedeno već u 12 stoljeću recepcijom Aristotela u
kršćanskoj Europi koji je obrazovanim ljudima srednjega vijeka bio do
tada poznat tek posredno a sada putem prijevoda sa grčkog i
posredstvom jevrejsko arapske filozofije ubrzo postao poznat. To je
novo poimanje također bilo izazvano sporom s unapredovalom
jevrejsko arapskom filozofijom osobito pak sa braniteljem autonomije
uma i filozofije spram apsolutnih zahtijeva relogije komentatorom
Aristotela Averroesom iz Cordobe. Također je taj put bio potpomognut
procvatom sveučilišta prvenstveno u Parizu i Oxfordu i novim
sveučilištima kao i znanstvenim zalaganjem teologa. U takvoj situaciji i
Albert Veliki pomogao je da se na sveučilišta pored Platona probije i
Aristotel.

Samostalnost uma što ju je još u srednjem vijeku omogućavala
aristotelovska filozofija dovela je preko humanizma i renesanse do
autonomije što ju je Descartes kao prvi bio pokušao filozofski
dosljedno utemeljiti na samoizvijesnosti mislećeg subjekta. Odatle kod
Descartesa slijedi jedno radikalno novo utemeljenje filozofije i
znanosti.
U novom je dobu Descartes htio započeti iznova. Htio je otkloniti
prijašnja uvjerenja kako bi ih nadomjestio novima ispitujući ih
prethodno snagom vlastitog uma. Za to je međutim bio potreban
radikalan raskid sa prošlošću kako ne bi nijednu stvar priznao kao
istinitu prije nego putem evidenciej spoznam da je istinita te da ni u
čemu ne bih sudio što se po mojem mišljenju ne bi pokazalo tako jasno
i razgovijetno te ne bih imao povoda sumnjati u to. Ali ako se ni na koji
način ne izbjegava sumnja već se ona izdržava do kraja kako je onda
uopće moguće doći do ikakve izvjesnosti. Egzistira li neka uporišna

574
točka, neko sigurno mjesto koje bi moglo nositi cijelu zgradu znanosti i
filozofije.

Upravo ta korjenita sumnja jest ono što jamči novi izvjesnost : istina
mislim dakle jesam tako je čvrsta i tako pouzdana da je niti
najpretjeranije pretpostavke skeptike ne mogu uzdrmati. To je bio
razlog da je Descartes bez premišljanja prihvati kao prvo načelo
filozofiej koje je tražio. Mišljenja kao fundament izvijesnosti. S te
čvrste točke Descartes pokreće sva temeljna pitanja filozofije. Kako ta
stvar stoji sa pitanjem o Bogu! pitanje o Bogu postavlja se ne tako što
se priznaje njegova egzistencija u svijetu već se o Bogu pita isključivo iz
nutrine samoga subjekta. I to na dva načina: prvo Descartesu nije u
pitanju to da čovjeku sebi zatiče ideju nekog savršenog beskrajnog
bića. Odakle ta ideja. Ne od čovjeka samog jer kao sumnjajući misleće
biće čovjek spoznaje upravo svoju nesavršenost i konačnost. Međutim
nešto savršeno i konačno ne može biti primjeren uzrok nečemu
savršenom. Jer ideja savršenosti mora imati bitak koji joj odgovara,
istinski beskonačno biće dakle Boga.

Nismo mi dakle oni koji smo proizveli ideju savršenosti i beskonačnosti
nego ju je u nas usadio sam Bog. Ideja Boga u čovjeku je urođena ili
prirođena ideja. Zatim Descartes poseže za znamenitim argumentom
Anselma iz Cantenbyrija koji se nakon Kanta naziva ontološkim. Ono o
čemu jasno i razgovijetno spoznajemo da pripada istinskoj prirodi neke
stvari mora njoj i pripadati. Ideja Boga međutim ne smije se zamijeniti
sa bilo kojom idejom: jasno i razgovijetno spoznajemo da je Bog
najsavršenije biće te da njegovim savršenstvom pripada i njegov
opstanak, najsavršenije biće ne može biti bez najviše savršenosti. Dakle
već u ideji Boga dato je da on egzistira. Medutim kako možemo bit
sigurni da se ne varamo ili da nas ne vara kakav genius malignus.
Odgovor je: kada bi Bog bio prevareni duh onda ne bi mogao biti
najsavršenije biće. Jer varavost i prevara znaci su slabosti i
nesavršenosti. Sama ideja najsavršenijega bića ne uključuje samo
egzistenciju nego i istinitost i dobrotu Boga.

575
Ovdje bismo mogli napomenuti da je sveti Augustin u svoj De civitate
Dei dao jedan locus classicus za pobijanje univerzalnoga skepiticizma
kojega imamo kod Descartsa. To se pobijanje kod Augustina izvodi iz
neposredne sigurnosti koju netko ima o vlastitoj egzistenciji intuitivno
dohvatljivoj u činu mišljenja. To je takozvani augustinski cogito koji ima
izuzetni historijski i filozofski značaj. Augustinov stav ima sličnosti sa
Descartesovim: kada je utvrdio apsolutnu sigurnost vlastite
egzistencije koja je sadržana u samom činu mišljenja Augustin
anticipira slijedeću objekciju: ''A što ako se varaš?'' na koju odgovara:
''Ako se varam, postojim. Jer tko god ne postoji sigurno se ne može
varati, dakle ako se varam postojim''.

576
577
578
FILOZOFIJA KAO STUDIUM SAPIENTIAE

Descartes nikada nije išao za tim da kritizira ili ispravlja tuđa mišljenja
nego se dao voditi samim prirodnim svijetlom uma. Ova opisna teza
ima kritički smisao da su njemu svi srednjovjekovni mislioci pa onda i
antički nešto takoreći sporedno ukoliko njihove misli ne proizilaze iz
čistog svijetla prirodnog uma. Descartes nema potrebu da se informira
kod nekog drugog da bi se raspitivao kako to stoji sa Bogom, svijetom,
čovjekom i mogućim relacijama u svijetu. On nema potrebu da
komentira nečiju filozofiju kako bi je usvojio i tome slično. Osnovno
pitanje koje on postavlja jest što ja s onim što u sebi urođeno imam a
to je mojom slobodom omogućeni um, što ja dakle pomoću toga
čistoga uma mogu vidjeti. To naravno ne znači da on tradicionalnu
filozofiju ne poznaje kako se to danas često interpretira. Sasvim
suprotno. U Meditacijama na primjer on se kreće u najminucioznijim
Aristotelovim distinkcijama kao da je recimo skolastički profesor
filozofije ili poznavalac neke od srednjovjekovnih suma.

Istodobno vrijedi zapažanje da Descartes nije samo savladao
matematiku. On je poznavao sve ono što je kao duhovno gradivo kao
znanstveni potencijal u to vrijeme živjelo. On navodi kao usvojeno
znanje: teologiju, cjelokupnu metafiziku, poeziju, retoriku, pravo,
medicinu, astrologiju, alkemiju i prirodnu magiju, onda logiku i
matematiku. No sva ta znanost nešto je što Descartes poima kao mrtvi
um. Čitav taj svijet mrtvoga uma za Descartesa je prisutan u cijelom
rasponu znanosti njegovog vremena koji je u najpriznatijoj školi u
Europi učio da su znanosti zasnovane na božanskom umu u smislu
jedne svete teologije ili teologije objave. Čak i one znanosti što su
kanile svjetovnom umu, praktične znanosti: pravo, medicina,
astrologija, alkemija, magija, sve su to znanosti utemeljene na ''umu
neslobode'' a to znači na umu koji nije vođen po svojim čistim umnim
pravilima.

Realnost u kojoj se um u svojem tradicionalnom momentu očituje jesu
znanosti, znanosti Descartesova vremena, znanosti pod kojima se
razumijevala prije svega teologija, zatim filozofija kao metafizika i

579
konačno znanosti koje proizilaze iz filozofije ili se na nju oslanjaju. U
susretu sa cjelinom tadašnje znanosti Descartes postavlja pitanje: što
je ono umno svim tim znanostima, koji je to zadnji razlog i temelj na
kojem počivaju sve znanosti. Ni tradicionalna teologija ni tradicionalna
filozofija Descartesu ne mogu dati odgovor i to iz prostog razloga jer
nisu produkti jednog osobenog duha, naime čistoga uma nego jednoga
duha što je udružen sa nestvarnim moćima, s nadsvjetskim moćima.
On se najviše bavio logikom posebno geometrijskom analizom i
algebrom koje su mu od starog znanja koliko toliko mogle pružiti
zadovoljstvo. Logika utoliko ukoliko je po svojim aspiracijama znanost
ratia a metamatika ukoliko se iz jednog izvodi drugo i obratno ukoliko
je lanac dokaza izvedbe i demontracije umno obrazložen. Polazeći od
logike, geometrije i algebre kao historijski danoga materijala kao
onoga što mu može dati oslonac u traganju za umom Descartes prvo
polazi od razmatranja mogućnosti i nedostataka čiste logike i
matematike.

Njegova primjedba klasičnoj logici, logici skolastike koja se oslanja na
Aristotela svodi se na to da logika sa svojim silogizmima i svojim
pravilima ne može postići više nego da znanje koje već postoji
reproducira i producira tako da ga razlaže i razglaba. Nemoć
tradicionalne logike da dohvati same prve spoznaje, njena sterilnost i
neproduktivnost u pronalaženju istine jest prvi Descartesov prigovor.
Ono što Descartes traži od logike onako kako je on zamišlja jest logika
koja bi uspjela ne davati pravila, regule za saopćavanje istine, za
izviđenje istina nego za pronalaženje prvih i najdubljih istina iz kojih bi
proizlazilo sve ostalo. Naime ako je logika znanost uma onda je jasno
da takva znanost ima svoju istinu, da svoj sadržaj ne može dobiti od
nečega vanumnog nego mora biti u stanju da sama dohvati svoj
sadržaj i svoju istinu. S druge strane prigovori geometriji i algebri
sastoje se u tome da Descartes smatra da tradicionalna geometrija
kako je on vidi na njezinu povijesnom putu od Euklida nadalje jer
geometrija konstruktivne naravi tj. takva geometrija koja se sva sabire
u tome da konstruira svoje probleme i da u toj konstrukciji i onda
destrukciji rješava zadane probleme. Osnovni je prigovor geometriji da
ga ona svojom konstruktivnošću i svojom figurativnošću veže za sferu

580
onoga što se može dohvatiti imaginacijom ili fantazijom dakle u sferu
onoga sto je analogno vidljivom, tjelesnom svijetu.

Descartesov je zahtjev da se geometrija treba dignuti na rang
razumnoga svijeta odnosno na rang intelekta i da u sferi čistih odnosa
likova koji se ne daju predočiti treba izgraditi geometriju kao znanost.
U pogledu algebre Descartes drži da je ona jedina najkorisnija znanost
ali koja je preopterećena pravilima i šiframa i na taj način ona je
zatamnjena i zbrkana. Ono što treba poduzeti jest to da se očisti od
balasta suvišnih regula i suvišne šifrirane terminologije i isto tako da se
uzdigne do znanosti jednog takoreći umnoga računa.

Iz ovih prigovora ujedno proizlazi ono što će Descartes vidjeti kao
moguću istinsku metodu koja se sastoji u tome da uspije proizvesti i
utemeljiti čistu umnu istinu kao i to da tu istinu iz sebe same realizira.
Ono što u okviru tog metodičkog zahtjeva Descartes hoće kako od
logike tako i od matematike jest da ove znanosti kao dva istinska
momenta metode iznađu i realiziraju novu istinu. Na tom poslu
iznalaženja i realizacije istine Descartes izgrađuje svoju logiku na taj
način da je postavlja kao vrhovnog zakonodavca, kao sferu u kojoj se
nalaze zakoni uma. Ti zakoni uma moraju biti jednostavni i malobrojni.
U drugom dijelu svoje Rasprave o metodi Descartes navodi četri
pravila svoje logike kojih se on cijelo vrijeme držao i koja su ostala
manje više pravila čitave logike u Novom vijeku dakako tamo gdje se o
logici radilo kao o pravom organonu izgradnje filozofije kao umne
znanosti.

Rasprava o metodi kao i posthumno izdane Regule donosi ono što
Descartes razumije pod matematikom. Taj je problem potrebno
raščistiti ako danas želimo razumjeti suvremenu matematiku i
suvremenu matematičku prirodnu znanost kao i njene derivate
odnosno tendenciju kvantificiranja svih područja života. Porijeklo tog
kvantificiranja, uniformiranja i formaliziranja leži u onome što
Descartes razumije pod matematikom. Matematika u liku geometrije i
algebre za Descartesa je ono ''najizvjesnije''.

581
Descartesovo je pitanje kako je moguće pronaći takvu metodu
istraživanja istine koja bi isto tako izvjesno isto tako sigurno sudila o
stvarima kao što aritmetika recimo sudi o brojevni odnosima. Da bi se
do te izvjesnosti u izgradnji istinske metode došlo nužno je pitanje što
je zapravo matematičko u aritmetici, algebri i geometriji. u Regulama,
u četvrtoj reguli razmatrajući pitanje algebre geometrije i istinske
metode Descartes se pita što je to matematičko što omogućuje
znanstvene discipline kao što su astronomija, muzika optika,
meteorologija, geometrija, algebra. Ako se osvrnemo na ono čime se
sve matematičke znanosti bave, ako pogledamo koji je predmet koje
otkrivaju ove znanosti, ako apstrahiramo od onoga astronomiji
svakodnevnog, dakle zvijezda, od onoga muzici svakodnevnoga dakle
zvukova, od onoga geometriji svakodnevnoga dakle figura i onog
aritmetici svakodnevnoga dakle brojeva ono što preostaje zajedničko
svim matematičkim znanostima jesu red, ordo i mjera, mensura. To je
ono matematičko svim matematičkim znanostima. Svaki red i mjera
jesu odnos ili proporcija. Matematičko za kojim Descartes traga jest
odnos ili pak ''generalna proporcija''. Razmatrati generalne proporcije,
apstraktne odnose izmmeđu svih stvari, razmatrati čistu relacionalnost
zadatak je ne samo matematičkih disciplina nego i univerzalne
matematike, mathesis universalis.

Univerzalna matematika razmatra odnose bitka i ona se principijelno
razlikuje od onoga sto Descartes zove matematika vulgaris odnosno
svega onoga što matematičari smatraju matematikom. Matematika
kao mathesis universalis znanost je o relacijama, iznalaženje
univerzalnoga reda iz samoga sebe i utoliko je ona ratio ili um.
Mathesis universalis je takva vrsta znanosti koju ratio sam iz nas samih
realizira. Za razliku od Platonove nauke o mathesisu i anamnezi gdje je
riječ o prisjećanju ideja koje su ontološki starije nego mi sami,
Descartes kroz mathesis universalis obrće čitav tradicionalno platonički
sklop poimanja na taj način da se više ne radi o učenju o prisjećanju
ideja što su izvan nas več je riječ o nečemu što je u nama samima, što
je u subjektu.

582
Kulturno historijski stoji da je za razliku od anonimnih srednjovjekovnih
teoloških suma Descartes prvi progovorio o JA. Rasprava o metodi je
rasprava o tom prvom principu Descartesova filozofiranja ego cogito
ergo sum. Ego koji misli nije ego u empirijskom i psihološkom smislu
nego ego duha. To znači da je riječ o takvom Ja koje je neutralno
spram čitave duhovne i materijalne svjetske historije, neutralan spram
čitavog materijalnoga svijeta i vremena. Ego duha je čisto Ja duha i
Descartes ga označuje kao konačni duh. Posebna čovjekova
karakteristika nije u tome da je animal rationale kako to čitava tradicija
hoće. Teza o čovjeku kao animal rationale ne dolazi u horizont
Descartesova mišljenja. Na novovjekovno pitanje što je čovjek
Descartes odgovara: čovjek je konačni duh. Čovjek kao duh sa svojim
ograničenim intelektom i razumom stoji filozofski rečeno između bitka
i ništa. Descartes kaže : čovjek participira u Ničemu i ovdje se
Descartes vidno oslanja na razmišljanja Nikole Kuzanskoga. I općenito
bi se moglo reći da je riječ o jednoj te istoj tradiciji koja je proslijeđena
do Spinoze u njegovom poimanju supstancije mada je kod Kužanskoga
takoreći negativna dok je kod Spinoze sa pozitivnim predikatima. No
taj ja o kojem Descartes govori ima na sebi prokletstvo ''ekstremne
žudnje''. Kod Descartesa to je jedan pojam kojim se hoće iskazati da je
potrebno iznaći takvu istinu koja bi bila očiščena od svega što u nju ne
spada. Teološka istina spada u ono relevantno dakle u ono što je
nadumno, nadnaravno. Istina filozofije kako je Descartes vidi spada u
područje vjerojatnoga i zato je dijalektika organon filozofiranja. Stoga
nema jedinstvenog filozofskog stava nego postoji mnoštvo različitih
mišljenja.

Dakle istina u modusu vjerojatnosti karakteristika je stare filozofije.
Istina koju Descartes nalazi u poeziji i retorici pa i u matematici i
ostalim znanostima istina je u modusu mogućnosti. Istina koju pak
nalazi u lažnim znanostima kao i u lažnom iskustvu sama je sebi
''strana istina'' ili istina u vidu svoje vlastite opreke. Distingvirati istinu
od onoga lažnog znači za Descartesa istinu očistiti od nadumnosti,
onog mogućeg, onog vjerojatnog i onog lažnog. Ekstremna žudnja za
oslobođenjem istine od laži, od sveg mogućeg, vjerojatnog,
supranaturalnog može se zadovoljiti samo u istini koja je obrazložena.

583
Ta u sebi obrazložena i utemeljujuća istina, dakle istina koja više ne
počiva niti na Bogu, niti na prirodi niti na običajima pa čak niti na
matematičkim principima kasniji će filozofi njemačkog klasičnog
idealizma nazvati apsolutnom istinom. Ta apsolutna istina do sebe
samo dolazi u sferi slobode.

Ekstremna žudnja to znači filozofiju iz ljubavi spram mudrosti prenijeti
u znanje u znanost. Čitav put pripreme za filozofiju pa onda i njene
unutrašnje izgradnje do momenta u kojem je postignuta svrha
filozofije Descartes naziva studium, nastojanje. Descartes stoga i
definira filozofiju kao studium sapientiae. Filozofija nije više ljubav
spram mudrosti nego je studium sapientiae. To znači težnja
ekstremnom žudnjom izazvana i samo postignućem u sapienciji života.
Sapiencija nije samo znanost nego je živa znanost, takva znanost koju
prati praktička volja, naime volja za tim da se bude u skladu sa tom
znanošću. Filozofija definirana kao studium sapientiae ne znači drugo
nego nastojanje i težnja da se dohvati sama znanost tj svijet čistoga
uma pojmljenog kao u sebi zasnovana apsolutna znanost.
Descartesovo načelo da se "duhu ne propisuju ma kakve granice"
Znanost kakvu Descartes zatiče i vidi oko sebe samo je po mogućnosti
onome što on naziva sapientia universalis. Ono što, naime, običnu
znanost priječi da zaista bude carstvo čiste i nesumnjive istine jest
njena pretjerana vezanost uz "predmete11. Različitost i osobitost
objekata s kojima je obična znanost tako stopljena da se Descartesu
pokazuje prije kao puka vještina, umijeće (ars) nego prava znanost, čini
to da srodnost različitih znanosti ostaje vazda skrivena.

Stoga je Descartesu stalo do toga da "preobrati duh i njegovu pažnju" i
preusmjeri ga od "objekata" ka samom znanju tih objekata. Tek će
tada, kroz to preobraćenje, postati očito kako "sve znanosti nisu ništa
drugo doli ljudska mudrost (ili čovječja znanost) koja ostaje uvijek
jedna i ista, ma koliki bili različiti predmeti na koje se ona primjenjuje i
koja se zbog njihove različitosti ne mijenja baš kao ni svjetlost Sunca
zbog raznolikosti stvari koje osvjetljava, te ne može biti riječi o tome
da se duhu (ingenium) pripisuju ma kakve granice." Da bi nasuprot
različitosti i promjenjivosti života bila moguća jedna sigurna ustanova

584
istine mora se znanost ustanoviti kao jedna i ista. Da bi ona to mogla,
znanost mora napustiti ono na što je po prirodi upućena, naime, svoje
"objekte", te tražiti i nalaziti istinu samo u okrenutosti u sebe i
usmjeriti se na samu sebe.

Ova okretanja idu u pravcu konstitucije znanosti koja se bavi samo i
isključivo uvidima, raznovrsnim povezivanjem i izvođenjem
"jednostavnih" i "apsolutnih" pojmova. Dakako, ovdje je riječ o
znanosti što se bitno razlikuje od one antičke ili pak skolastičke. U
čemu se sastoji ta razlika spram antičke filozofije? Prema
novovjekovnom poimanju subjekt je prvenstveno sposoban da spozna
svoje spoznajne mogućnosti. Te mogućnosti su zapravo sposobnosti
ingeniuma kao duha ili subjekta, štoviše, istina stvari i bića svedena je
ovdje na spoznaju mogućnost ingeniuma. Tim reduciranjem bića i
stvari na razvijene spoznaje (cognitiones) i znanosti (scientiae) razlikuje
se novovjekovna filozofija subjektivnosti od dotadašnje tradicije,
posebno od grčke filozofije i znanosti. Tako već u prvoj reguli Descartes
ukazuje na potrebu razlikovanja znanosti od umijeća i vještina (ars).
Znanost ima svoj opstanak u ljudskom duhu zbog toga što se znanje
potpuno odvija u duhu kao onome koji spoznaje. Umijeće se pak odvija
na stvari i zahtijeva stanovitu tjelesnu vičnost i umiješnost da se
proizvede neka stvar. To što vrijedi za umijeća ili vještine, prema
Descartesu, ne vrijedi za znanost. Dok je za umijeća poželjna
specijalizacija dotle su "sve znanosti među sobom povezane, da ih je
mnogo lakše sve zajedno naučiti nego neku pojedinačnu izdvajati od
drugih."

Ovo poimanje izražava novost filozofije i znanosti koja se u razlici
spram tradicije, za koju je mjerodavno Aristotelovo određenje
znanosti, razvija kao studium sapientiae ili bolje kao sapientia
universalis. Ta "univerzalna mudrost" ili "univerzalna Znanost" nema
sada više značenje izvornog znanje kao sophia u Antičkoj filozofiji nego
znači pregled I cjelinu spoznajnih moći ingeniuma tj. ukupnost svih
znanosti što ih razvija ingenium o sebi kao onome koji spoznaje i
razvija sebe prema izvjesnim i jednostavnim pravilima, a ne prema
stvarima i predmetnim područjima. Uvažavanje raznolikosti stvari,

585
predmetnih područja i njihovih "posebnih ciljeva" smisao je i zadaća
razvijanja umijeća, a ne znanosti. Razlozi zbog kojih prema ovom
novom poimanju znanosti ne treba razlikovati prema različitosti
njihovih predmeta niti ih stjecati posebno jednu od druge nego sve
zajedno, postat će jasno pojašnjenje Descartesove navode: "Budući da
sve znanosti nisu ništa drugo doli čovječja znanost, koja ostaje uvijek
jedna i ista, ma koliko bili različiti predmeti na koje se ona primjenjuje i
koja se zbog njihove različitosti ne mijenja baš kao ni svjetlost Sunca
zbog raznolikosti stvari koje osvjetljava, to ne može biti riječi o tome
da se duhu (ingenium) pripisuju ma kakve granice."

Da bi se ingenium kao "čovječja znanost" ili pak kao "ljudska mudrost"
(kod Descartesa riječ je o humana sapientia) mogao razviti u sapientia
universalis (univerzalna znanost, univerzalna mudrost), ingeniumu se
ne smiju postavljati nikakve granice, pa prema tome ni granice koje
proizlaze iz predmeta i stvari na koje se ta znanost odnosi. Da je ovdje
riječ o temeljnom stavu pokazat će daljni razvoj prirodne matematičke
znanosti i njene ambicije da ovlada cjelinom bića shodno ovom
Descartesovom programu da se u duhu samom "ne mogu pripisati ma
kakve granice".

Dakako, kod Descartesa je riječ o posvemašnjoj reformi filozofije
uključujući i reformu samih znanosti. U ovom slučaju znanosti jesu
nesamostalni dijelovi jedne univerzalne znanosti, naime, filozofije.
Jedino u jednom sistemskom jedinstvu bivaju one dovedene do prave
racionalnosti koja im je prije nedostajala. To, dakle, znači da je
temeljna Descartesova namjera izgradnja jedne nove ideje filozofije
kao univerzalnog jedinstva znanosti koje je istodobno apsolutno
racionalno utemeljeno. Taj se zahtjev nove gradnje filozofije objavljuje
u Descartesa u subjektivno okrenutoj filozofiji. Descartesova sapientia
universalis jest značenje koje teži općenitosti, jednom pravom
znanstvenom znanju, naravno, uz pretpostavku ega koji filozofira, tj.
ega čistih cogitationes, onog ega koji sebe pronalazi kao jedino sigurno
biće.

Tradicionalno i novo poimanje znanosti

586
Descartesovo poimanje izražava novost filozofije i znanosti koja se
razvija spram tradicionalne filozofije za koju vrijede Aristotelova
određenja. Potrebno je ovdje skicirati taj put od antike do
novovjekovnog oblikovanja znanosti i filozofije i također uputiti na
daljnje tokove tog razvoja do suvremene filozofije i Husserlova
zahtjeva za utemeljenjem filozofije kao stroge znanosti kao dosljednim
obnavljanjem "kartezijanskog otkrića" - zahtijeva apodiktičnosti, clare
et distincte cogitare kojeg je Husserl pokušao realizirati pomoću
ostvarenja mathesis universalis.

Kakav je pojam znanosti kod Grka, odnosno kod Aristotela? U Drugoj
analitici Aristotel kaže da se znanost sastoji u spoznaji općeg i da ona,
suprotno mnijenju, počiva na nužnosti. Znanost je Aristola opće i
nužno znanje. Opće je ono što je uvijek i svuda, a nužno pak ono što se
ne može drugačije ponašati nego kako se ponaša. Kao što svaki
znanstveni dokaz sadrži tri pojma, tako svaka znanost ima, prema
Aristotelu, posla sa trima stvarima čiji bitak ona pretpostavlja. To su:
sektor stvari, sektor znanja i aksiomi.

Sektorom stvari dan je, prema Aristotelu, predmet neke znanosti tj.
njeno znanstveno područje koje već otud unaprijed leži kao njen
fundament ili supstrat. Kako su znanstveni sektori, međutim,
postavljena područja biti tj. određenja biti ili roda to u moguće znanje
nekog znanstvenog sektora ovisi o znanju njegove biti. Ovo bitno
znanje slijedi iz znanja o biću odnosno bitku u cjelini. A kako se bit ili
rod konstituira iz prvih principa, to i ovi pripadaju Aristotelovom pojmu
znanosti. Oni su aksiomi svake znanosti, ono što je u svemu znanju
uvijek već pretpostavljeno, tj. znano. Aksiomi su sobom samima jasni i
ne trebaju nikakvih dokaza nego su principi na kojima počiva sva
dokazivost znanosti. Otud je njihovo znanje, prema Aristotelu,
izvjesnije nego dokazano znanje. Dva prva i najviša aksioma svega bitka
i mišljenja jesu princip proturječnosti i princip isključenja trećeg.
Pojedinačne, djelomične znanosti vazda upotrebljavaju aksiome, ali
one njih nikada ne čine svojom temom.

587
Prema Aristotelu to pak pripada filozofiji kao znanosti o prvim
principima i uzrocima. Iz oroga razloga dalje slijedi da znanosti imaju
svoje porijeklo u filozofiji i prema njoj stoje u odnosu posljedice prema
razlogu: u filozofiji pak riječ je o prvim principima i uzrocima, te je
Aristotel stoga naziva prvom filozofijom. Ona je znanost istine" u razlici
spram znanosti djelovanja, znanost uzroka i razloga u razlici spram
učinka i posljedica. Ona spoznaje, naime, pored činjenice "također i
sve što je supstrat općeg odnosno ono najopčije koje je "čovjeku
upravo najteže spoznati". U skladu s Aristotelovim određenjem
znanosti, stupnju bića i njegovoj općosti odgovara stupanj znanja.
Najviše znanje je mudrost (sophia) koju "valja definirati kao znanost o
prvim uzrocima i o onome što se u najvišem stupnju može znati" dakle
"znanost o biti". Ona op-toji "da bi se znalo, a ne radi koristi". Kako je
filozofija radi znanja, a ne radi koristi ona je "kao jedina među svim
znanostima slobodna, jer postoji radi nje same".

Znanje radi znanja - kaže Aristotel - postoji u najvišem stupnju kod
znanosti o onome što se u najvišem stupnju može znati u najvišem
stupnju se pak može znati ono prvo i uzroci jer pomoću njih i iz njih
spoznaje se sve drugo. Otud sve druge znanosti mogu biti nužnije,
nijedna, međutim, bolja
od mudrosti, jer ona najbolje poučava o prvim principima i uzrocima.
Ovi su pak dani kao rod, kao bit. Stoga mudrost nije samo prva nego
"jedina znanost", bitno znanje.