Zraenje apsolutno crnog tijela Plankov

zakon zraenja;
Fotoelektrini efekat Ajntajnovo zraenje
fotoefekta
Idealno crno tijelo je tijelo koje upija sve talasne duine elektromagnetnog zraenja,
koje padaju na njega. Idealno crno tijelo ne postoji, ali ga moe prilino dobro
zamijeniti velika zatvorena upljina sa malim otvorom i koja je toliko neprozirna da
jedva odbija zraenje, budui da zraenje koje ue u tu upljinu, gotovo da nema
ansu da izae. Budui da idealno crno tijelo upija sve valne duljine bez gubitaka, ono
isto emitira sve valne duljine bez gubitaka, ovisno samo o termodinamikoj
temperaturi tog tijela.
Toplinsko zraenje je elektromagnetno zraenje svih tijela koja se nalaze na
temperaturi iznad apsolutne nule (0 K), odnosno odzraena energija ovisi samo o
temperaturi promatranog tijela i stanju njegove povrine. Primjer toplinskog zraenja
je infracrveno zraenje koje emitiraju obini radijator ili elektrini grija. Osoba u
blizini vatre ili bilo kojeg drugog vrueg tijela e osjetiti zraenje topline, ak i ako je
okolni zrak jako hladan. Kako temperatura dalje raste, iznad 900 K, tijelo poinje
ariti crvenu, zatim naranastu, utu, bijelu i plavu boju. Kada se tijelo vidi bijelo, to
znai da postoji znatan udio ultraljubiastog zraenja. Pripadajue boje:

Pripadajua boja
C
480 zagasiti crveni sjaj
580 tamno crvena
izrazito crvena, skoro
730
narandasta
930 tamno narandasta
1100 blijedo uto narandasta
1300 uto bijela
> 1400 bijela (iz daljine ukasta)

Tabela 1. Pripadajue boje zraenja

Svako tijelo ili materija, emituje elektromagnetsko zraenje kada je temperatura iznad
apsolutne nule. Zraenje prestavlja pretvorbu toplinske energije tijela u
elektromagnetnu energiju, i zato se zove toplinsko zraenje. Obratno, svako tijelo ili
materija upija elektromagnetsko zraenje, do nekog stupnja. Kada tijelo upije
cjelokupno zraenje, koje padne na njega, u cijelom rasponu valnih duljina, onda se
ono naziva idealno crno tijelo. Kada idealno crno tijelo ima ravnomjerno rasporeenu
temperaturu po povrini, ono emitira karakteristinu raspodjelu frekvencija, koje ovisi
o temperaturi. To se zove zraenje idealnog crnog tijela.

Slika 1. Boja zraenja idealnog crnog tijela ovisi o temperaturi

Pojam crnog tijela je idealizirano, ono u stvarnosti ne postoji. Ipak, grafit je vrlo
dobro priblienje idealnom crnom tijelu. U labaratoriju, idealno crno tijelo se
ostvaruje sa velikim krutim tijelom koje ima upljinu, koje ima mali otvor, jednoliko
rasporeenu temperaturu, kompletno je mutno i samo vrlo malo odbija svjetlost. Tako
recimo velika kutija, sa grafitnim zidovima, jednolike temperature i vrlo malim
otvorom, predstavlja vrlo dobro priblienje.
Ako ima dovoljno veliku temperaturu, idealno crno tijelo pone ariti. Draperova
taka je temperatura kada kruto tijelo pone tamno crveno svjetliti, a iznosi 798 K
(525 C). Kod 100 K otvor izgleda crven, a kada ima 6 000 K, izgleda bijelo. Kod
veih temperatura, bila kakva pe, izraena od bilo kojeg materijala, je dobro
priblienje idealnog crnog tijela.
Ako postoje dva idealna crna tijela, onda e prema ravnotenom stanju zraenja,
ukupni intenzitet zraenja koje neko tijelo emitira, bilo to tijelo crno ili ne, biti
jednako intenzitetu zraenja, koje to tijelo upije.
Proraun krive zraenja idealnog crnog tijela, bio je jedan od glavnih izazova u
teorijskoj fizici 19. stoljea.

PLANKOV ZAKON ZRAENJA

Problem je rjeio 1901. Max
Planck, postavivi Planckov
zakon za idealno crno
tijelo. Wienov zakon pomaka daje
talasnu duinu maksimalnog
intenziteta zraenja, a Stefan-
Boltzmannov zakon odreuje
intenzitet zraenja nekog tijela.
Planck je pretpostavio da je
energija oscilatora unutar upljine
crnog tijela kvantizirana,
a Eistein je na osnovu minimalne
kvantne energije elektromagnetnog
zraenja, 1905. objasnio fotoefekt,
to je dovelo do pojave
pojma fotona. To je dovelo do
pojave kvantne elektrodinamike,
koja je zamijenila klasinu teoriju elektromagnetizma. Nakon toga se razvila
raspodjela kvantne vjerovatnosti, ili Fermi-Diracova statistika i Bose-Einsteinova
statistika, gdje je svaka bila primjenjiva za razliite elementarne
estice, fermione i bozone.
Stvarna tijela se nee ponaati kao idealno crno tijelo, ve e to biti samo dio toga
zraenja, a to se obiljeava sa stepenom emisije ( < 1), koji uporeuje realno sivo
tijelo sa idealnim crnim tijelom. Stepen emisije ovisi o temperaturi, uglu emisije i
valnoj duljini.
Idealno crno tijelo e emitovati zraenje na svim frekvencijama, ali one tee nuli kod
visokih frekvencija. Tako na primjer, kod sobne temperature, na jedan kvadratni
metar, idealno crno tijelo na sobnoj temperature (310 K), e emitovati foton u
vidljivom dijelu spektra (390 750 nm), u prosjeku svake 41 sekunde, to za
praktinu primjenu znai da nema emisije vidljive svjetlosti.

Formula Plankovog zakona zraenja

Planckov zakon opisuje intenzitet (specifinu snagu) zraenja

nepolariziranog elektromagnetskog zraenja, kod cijelog raspona talasnih duina,
kojeg emituje idealno crno tijelo, ovisno o termodinakoj temperaturi T:
gdje je:
I(,T) intenzitet zraenja, ili energija po jedinici vremena, po jedinici povrine, s
koje se emitira zraenje, po jedinici prostornog ugla, po jedinici frekvencije ili valne
duljine, idealno crnog tijela, pri termodinamikoj temperaturi
T, h Planckova konstanta,
c brzina svjetlosti u vakuumu,
k Boltzmannova konstanta,
frekvencija elektromagnetskog zraenja,
T termodinamika temperature u Kelvinima.

Ta funkcija prestavlja snagu emitovanog zraenja idealnog crnog tijela u

smjeru normale, po jedinici prostornog kuta i po jedinici frekvencije. Planckova
raspodjela intenziteta zraenja je jedinstvena raspodjela, koja moe postojati u
termodinamikom ravnotenom stanju.
Tijelo koje upija sve talasne duine elektromagnetnog zraenja, koje padaju na njega
je idealno crno tijelo. Idealno crno tijelo ne postoji, ali ga moe prilino dobro
zamijeniti velika zatvorena upljina sa malim otvorom i koja je toliko neprozirna da
jedva odbija zraenje, budui da zraenje koje ue u tu upljinu, gotovo da nema
ansu da izae. Budui da idealno crno tijelo upija sve talasne duine bez gubitaka,
ono isto emitira sve talasne duine bez gubitaka, ovisno samo o termodinamikoj
temperaturi tog tijela.
Planckov zakon vrijedi ako se zraenje promatra normalno na upljinu idealnog crnog
tijela. Ako se promatra pod bilo kojim drugim kutem, onda je intenzitet zraenja:

gdje je ugao izmeu normale i pravca promatranja.

Vrna taka je za
Kao funkcija talasne duine , Planckov zakon se moe pisati (po jedinici prostornog
kuta steradijan) kao:

Tada je vrna taka , a ona se obino izrazava sa Wienovim

zakonom pomaka.
Intenzitet zraenja za odreeno podruje frekvencija , ], ili za odreeno
podruje talasnih duina , se moe dobiti integrisanjem
funkcija:
Plankova kvantna hipoteza i zakon kvantizacije harmonijskog oscilatora

Eksperimantalni podaci ukazuju da apsolutno crno tijelo emituje veoma malo energije
na malim talasnim duinama, dok klasina teorija govori da energija treba da bude
ravnomjerno rasporeena po svim talasnim dunama. Da bi objasnio ovu
neusaglaenost, Plank je pretpostavio da koliina energije zavisi od talasne duine te
energije. Postavio jedve hipoteze:

molekuli (tj. oscilatori) emituju energiju u zasebnim, izdvojenim koliinama

zraenje je diskretno i emituje se iz tijela u paketiima koji sadre tano
odreenu koliinu energije. Koliina na latinskom kvantum, pa je te tzv.
paketie Plank nazvao kvantima.
Energija kvanta zavisi od talasne duine
emitovanog zraenja:

Molekuli (atomi, oscilatori) apsorbuju i emituju energiju

koja moe da bude jednaka SAMO cjelobrojnom umnoku energije jednog kvanta tj.:

Energija kvantnog oscilatora ima tano odreene, diskretne vrijednosti ENERGIJA

JE KVANTOVANA. Uvoenje zamisli da postoji kvant energije je bila prekretna
taka u razvoju kvantne fizike, iako je bilo potrebno mnogo vremena (preko 20
godina) da nauna javnost, pa i sam Plank prihvate dubinu tog otkria. Kvantna teorija
ne ponitava dostignua klasine fizike, ve samo postavlja temelje sveobuhvatnijem
opisivanju prirodnih pojava na svim nivoima i u svim oblastima. Fundamentalni
zakoni kvantne fizike daju osnovu i potvruju vaenje fenomenolokih zakona
klasine fizike u granicama njihove primjenljivosti, povezujui ih na taj nain u
cjelinu.

FOTOELEKTRINI EFEKAT
Fotoelektrini efekat je emisija elektrona iz metala pod dejstvom svjetlosti. Otkrio ga
je sasvim sluajno Herc 1887. godine. Prije Ajntajna fiziare je bunilo to to vie
svjetlosti izbija vie elektrona ali im ne mijenja energiju. Na energiju elektrona utie
boja (talasna duina), a ne intenzitet svjetlosti. Ajntajn je sve nedoumice rijeio 1905.
godine pretpostavkom da je svjetlost estine prirode tj., da se svjetlost prostire
u kvantima koji su nazvani fotoni. Vie fotona izbacuje i vie elektrona ali energija
izbaenih elektrona moe da poraste samo ako poraste i energija fotona. Ta
Ajntajnova pretpostavka bila je tada toliko radikalna da joj se suprotstavljao i
sam Plank, zaetnik kvantne teorije.
Na osnovu svoje pretpostavke da fotoni predstavljaju kvante (estice) svjetlosne
energije, Ajntajn je pokuao da objasni jedno eksperimentalno zapaanje Hajnriha
Herca koji je eksperimentisao sa uglaanim metalnim kuglama kako bi proizveo
radio-talase. U drugoj polovini XIX veka primjeeno je da, kada se metalna povrina
osvjetljava, dolazi do emisije elektrona sa nje (elektroni su nazvani
fotoelektroni). Naunici koji su se bavili ovim problemom su primjetili sledee
pojave:

crvena svjetlost (velike talasne duine) ne uspjeva da oslobodi elektrone, ak i

kada je velikog intenziteta;
s druge strane, ljubiasta svjetlost (male talasne duine), ak i kada je
srazmjerno slaba uspjeva vrlo lako da oslobodi elektrone;
to je manja talasna duina upadne svjetlosti, osloboeni elektroni imaju vee
kinetike energije.

Sa stanovita klasine (talasne) teorije, rezultati

su bili neobjanjivi. Prva i druga pojava ukazuju
da postoji nekagranina frekvancija (tj. talasna
duina) ispod koje se ne javlja fotoefekat. S
obzirom da je u pitanju crvena boja svjetlosti,
granina vrijednost frekvencija je nazvana crvena
granica fotoefekta, 0. Ona zavisi iskljuivo od
osobina materijala. Ova pojava je vidljiva i na
grafiku zavisnosti kinetike energijeosloboenih
elektrona od frekvencije upadnog zraenja. Klasina (talasna) teorija meutim kae da
bi fotoefekat morao da se pojavi na bilo kojoj frekvenciji, pod uslovom da je intenzitet
svjetlosti dovoljno veliki. S druge strane, Ajntajn je koristei Plank-ovu jednainu
zakljuio dakada je talasna duina svjetlosti mala, elektron prima dovoljno energijeda
se otrgne iz metala i poleti kroz vazduh. Znai, elektron moe ili da proguta cijeli
foton ili nita. Ako je energija koju sadri foton mala, elektron nee moi da
pobjegne, bez obzira kolikim brojem takvih fotona mi zasipali metal.

Istorijski razvoj

Herc je, 1887. godine primijetio da varnino pranjenje izmeu cinkanih kuglica
postaje intenzivnije ukoliko se jedna od njih osvjetli ultraljubiastim zraenjem.
Ispostavilo se da je sutina ove pojave, nazvane fotoefektom, udaljavanje elektrona sa
povrine metala pod dejstvom UV zraenja. Detaljnu metodiku za ispitivanje ove
pojave dao je ruski fiziar Stoletov. Njegova aparatura sastojala se od dve elektrode -
katode, izgraene od ispitivanog materijala, i anode, koje se nalaze u vakuumnoj cevi
i prikljuene su na bateriju, tako da se potenciometrom moe mijenjati ne samo
vrijednost, nego i znak napona U, koji se dovodi. Kada se katoda osvjetli
monohromatskom svjetlou (kroz kvarcni prozor), sa nje se izbijaju elektroni, koji se,
zatim, odravanjem napona ubrzavaju do anode. Javlja se fotoelektrina struja koja se
mjeri miliampermetrom. Osvjetljavajui katodu svjetlou razliitih talasnih
duina (tj. razliitih frekvencija), Stoletov je utvrdio sledee zakonomernosti:

Da najefektivnije delovanje ima UV zraenje;

Da pod dejstvom svetlosti materijal gubi samo negativna naelektrisanja (1897.
godine Tomson je izmjerio specifino negativno naelektrisanje, naelektrisanje
estice, koja je 1903. godine nazvana elektron);
Da je jaina struje koja se javlja usled osvjetljavanja katode direktno
proporcionalna intenzitetu upadne svjetlosti.

Karakteristike

Na osnovu izuavanja zavisnosti fotostruje I, obrazovane elektronima emitovanim sa

katode pod dejstvom svetlosti, od napona U izmeu elektroda, razliitih materijala u
vakuumu, za razliite frekvencije upadnog zraenja, utvrena su tri osnovna zakona
spoljanjeg fotoefekta:

Stoletov zakon: pri fiksiranoj vrednosti frekvencije upadne svjetlosti, broj

fotoelektrona, istrgnutih u jedinici vremena, proporcionalan je intenzitetu
svjetlosti (jaina fotostruje zasienja proporcionalna je energetskoj
osvjetljenosti katode);
Maksimalna poetna brzina (maksimalna kinetika energija) fotoelektrona ne
zavisi od intenziteta upadne svjetlosti, ve je odreena samo njenom
frekvencijom;
Za svaki materijal postoji crvena granica fotoefekta, tj. minimalna frekvencija
svjetlosti (koja zavisi od hemijske prirode materijala i stanja njegove povrine),
ispod koje je fotoefekat nemogu.

Problem sa take gledita klasine elektrodinamike

Objanjenje fotoefekta sa talasne take gledita, na prvi pogled, ne bi trebalo da

predstavlja potekoe. Zaista, pod dejstvom polja svetlosnog talasa, u metalu se
javljaju prinudne oscilacije elektrona, ije su amplitude (npr. pri rezonanci) dovoljno
velike da elektroni napuste metal (tada se i primjeuje fotoefekat). Kinetika energija
elektrona istrgnutog iz metala trebalo bi da zavisi od intenziteta upadne svjetlosti, jer
bi sa poveanjem intenziteta upadne svjetlosti elektronu trebalo da se predaje vie
energije. Ali, ovaj zakljuak protivrjei drugom zakonu fotoefekta. Naime, po talasnoj
teoriji, energija, koja se predaje elektronima, proporcionalna je intenzitetu svjetlosti.
Onda bi svjetlost bilo koje frekvencije, ali dovoljno velikog intenziteta, morala da
otrgne elektrone iz metala; drugim rijeima, crvena granica fotoefekta ne treba da
postoji, to protivrjei treem zakonu fotoefekta. Pored toga, talasna teorija nije mogla
da objasni bezinertnost (trenutnu pojavu fotoefekta, tj. to to ne postoji mjerljivo
vremensko kanjenje od trenutka osvjetljavanja metala do detektovanja fotoelektrine
struje) fotoefekta, utvrenog eksperimentima. Na taj nain, fotoefekat je neobjanjiv
sa take gledita talasne teorije svetlosti.
Ovde je trebalo odluno raskinuti sa starom teorijom, i tada je, u uvenom radu iz
1905. godine, Ajntajn, kao mladi inovnik instituta u Bernu, izloio vrlo smjelu
hipotezu.

Ajntajnova jednaina spoljanjeg fotoefekta

Ajntajn je pretpostavio da se svjetlosni

talas sastoji od velikog broja kvanata
(koji su tek 1926. godine dobili
ime fotoni). Saglasno Ajntajnu, svjetlost
frekvencije ne samo da se isputa u
pojedinanim porcijama - kvantima,
kako je to ve ranije postavio Plank, ve
se i prostire u prostranstvu i
apsorbuje supstancom u pojedinanim
kvantima, ija je energija E=h. Na taj
nain prostiranje svjetlosti treba
razmatrati ne kao neprekidan talasni
proces, nego kao protok lokalizovanih, u
prostoru diskretnih, svjetlosnih kvanata,
koji se kreu brzinom prostiranja
svjetlosti u vakuumu.
Energijski bilans pri fotoefektu moe se izraziti kao:

gdje su:
- jonizaciona energija potrebna da elektron napusti atom (za metale se ona moe
smatrati jednakom nuli, jer metal sadri veliki broj slobodnih elektrona);
- izlazni rad elektrona iz materijala, koji predstavlja minimalnu energiju koja je
potrebna da bi elektron napustio povrinu odreenog materijala;
- kinetika energija fotoelektrona.
Za metale, prethodna jednaina ima oblik:

.
Na osnovu prethodne relacije, minimalna vrijednost frekvencije upadnog ugla talsa,
pri kojoj moe doi do fotoefekta, iznosi:
 .
Minimalna talasna duina svetlosti pri kojoj moe doi do fotoefekta, je crvena
granica.
Objanjenje fotoefekta je krajnje jednostavno: pri apsorpciji, foton predaje svu svoju
energiju elektronu, trenutno, i ako je ova energija dovoljno velika da elektron raskine
veze koje ga dre u metalu, on iz njega izlee. Kako je vjerovatnoa da jedan elektron
primi energiju od dva fotona zanemarljivo mala, svaki osloboeni elektron primio je
energiju od samo jednog fotona. Zato broj osloboenih elektrona treba da bude
proporcionalan broju apsorbovanih fotona, odnosno proporcionalan intenzitetu
upadnog talasa. Ali, kako energija elektrona koji izlee zavisi od energije samo jednog
fotona (a svi fotoni su iste energije), slijedi da energija fotoelektrona treba da
pokazuje linearnu zavisnost od frekvencije talasa, a da uopte ne zavisi od intenziteta
talasa.
Besprjekorna Ajntajnova relacija za fotoefekat morala je da saeka svoju potvrdu
punih 11 godina, kada je Milikan, 1916. godine, uspeo da pomou dosta
komplikovane aparature potvrdi Ajntajnovu hipotezu o kvantima svjetlosti, i da sa
velikom tanou i on odredi Plankovu konstantu.

Tipovi

Danas se razlikuju tri vida fotoefekta: spoljanji, unutranji i ventilni.

Spoljanji fotoefekat

Spoljanjim fotoefektom (koji se, takoe, naziva i samo fotoefekat) nazvana je pojava
isputanja (udaljavanja) negativnog naelektrisanja (konkretno elektrona) sa povrine
materijala koji je izloen dejstvu elektromagnetskog zraenja. Spoljanji fotoefekat
primeuje se kod vrstih tela (metala, poluprovodnika, dielektrika), a takoe i u
gasovima na pojedinanim atomima i molekulima (fotojonizacija).

Unutranji fotoefekat

Unutranji fotoefekat predstavlja pojavu da pod dejstvom elektromagnetskog zraenja

dolazi do prelaska elektrona unutar poluprovodnika ili dielektrika, iz vezanih stanja u
slobodna, bez njihovog izletanja van ovih materijala. Kao rezultat toga, koncentracija
nosioca struje (elektrona) unutar materijala raste, to dovodi do pojave
fotoprovodljivosti (poveanja elektroprovodnosti poluprovodnika ili dielektrika pri
njihovom osvjetljavanju), tj. do pojave elektromotorne sile.

Ventilni fotoefekat
Ventilni fotoefekat je jedan oblik unutranjeg fotoefekta, tanije pojava
fotoelektromotorne sile pri osvjetljavanju kontakta dva razliita materijala - dva
razliita poluprovodnika ili poluprovodnika i metala. Ventilni fotoefekat otvara puteve
za direktno preobrazovanje sunane energije u elektrinu.

Primjena fotoefekta

spoljanjeg: u vakuumnim fotoelementima i u fotomultiplikatorima;

unutranjeg: u fotootpornicima ili u poluprovodnikim fotoelementima;
ventilnog: u fotoelementima sa zakonim slojem ili takozvanim ventilnim
fotoelementima.

ZAKLJUAK

Vano je koliko energije ima u svakom fotonu ponaosob, a ne koliko fotona ima, tj.
koliki je intenzitetsvetlosti.Dalje: primeeno je (vidi se i sa grafika) da maksimalna
kinetika energija emitovanih elektrona linearno raste sa poveanjem frekvencije
upadnog zraenja i da uopte ne zavisi od intenziteta svetlosti. Prema klasinoj teoriji,
svetlostveeg intenziteta nosi sa sobom vie energije pa bi sa poveanjem intenziteta
morala da raste i kinetika energijaelektrona. Meutim, prema Ajntajnovoj hipotezi,
vei intenzitet znai samo vei broj fotona to moe, ako im je energijadovoljna, da
proizvede veibrojosloboenih elektrona, ali nema uticaja na njihovu kinetiku
energiju.
Poveanje intenziteta upadne svetlosti dovodi samo dopoveanja brojaosloboenih
elektrona, ali nemauticaja na njihovu kinetiku energiju.I jo jedna primeena pojava:
elektroni se sa povrine metala emituju odmah (10-9s) posle osvetljavanja,ak iako je
intenzitet svetlosti mali. Prema klasinoj teoriji se oekivalo da elekton kumulativno
apsorbuje energiju i da se osloboditek kada nakupi dovoljno energije. Meutim, kao
to je Ajntajn rekao, elektron ili odmah progutafoton i oslobodi se ili se ne desi
nita (ako energija fotona nije dovoljno velika). Znai, u pitanju je interakcija jedan-
na-jedan; jedan foton i jedan elektron. U toj interakciji foton se ponaa kao estica.
ta se u stvari deava kada obasjamo povrinu nekog metala elektromagnetnim
zraenjem? Kada padnena povrinu metala, foton energije h stupa u interakciju sa
postojeim elektronom. Ako je energija fotona dovoljnovelika ( >0 crvene
granice), elektron e u potpunosti da apsorbuje foton. Deo te energije elektron e da
utori da seoslobodi veza u metalu i da izae iz njega (tzv. izlazni rad metala koji se
oznaava sa Ai), a preostali deo energije setransformie u kinetiku energiju
elektrona.
S obzirom da kod metala elektroni naputaju povrinu metala, sam efekat se naziva
spoljanji fotoefekat. Kod poluprovodnika i dielektrika, elektroni i dalje ostaju u
materijal, ali se znatno poveava provodnost materijala. Taj efekatse naziva unutranji
fotoefekat. Upadna svetlost izaziva prelazak elektrona iz valentne u provodnu zonu, tj.
izaziva fotojonizaciju. Bez obzira koji tip fotoefekta je u pitanju, vano je da se
naglasi da se za vreme interakcije sa elektronom foton PONAA KAO ESTICA.
Znai, elektromagnetni talasi imaju dvostruku, dualnu prirodu, neki put se ponaaju
kaotalasi, a neki put kao estice. Fotofekat ima veoma iroku primenu. Praktino svi
optiki senzori u svojoj osnovi imaju fotoefekat. Raznidetektori, fotodiode,
fototranzistori, paak i solarneelije se zasnivaju na pojavi oslobaanja elektrona
(ilipoveanja izlazne struje) pod dejstvom svetlosti.

LITERATURA

S. Macura, J. Radi-Peri, ATOMISTIKA, Fakultet za fiziku hemiju

Univerziteta u Beogradu/Slubeni list, Beograd, 2004, str. 231.
www.wikipedia.com
www.scribd.com