You are on page 1of 15

MAJKA TEREZIJA U PRIVATNIM PISMIMA

Petak, 07.10.2011.
Piše:Ružica Pšihistal

Jedna je tajna skrivala sve o Majci Tereziji, Gonđi Agnezi Bojađijević (Gonxha Agnes Bojaxhiu), blaženoj Tereziji iz Calcutte. Bio
je to mali „privatni“ zavjet, njezina besa Isusu: Ništa Mu ne odbiti, ostvariti sve želje Ljubljenoga, biti Njegova, izgorjeti do kraja.
Što mi o tomu možemo reći? Trebamo li jednostavno zašutjeti.i prikloniti se mudrome savjetu: „O čemu se ne može govoriti, o
tomu se mora šutjeti“ (L. Witgenstein). Ipak, Terezija je kao i svi sveci u čije će društvo i „službeno“ biti uvrštena – osim
onih kojima je zadržana povlastica anonimnosti – razvlaštena radi „javne uporabe“. Čak su i njezina privatna pisma (Majka
Terezija – Dođi, budi Moje svjetlo: privatna pisma „svetice iz Calcutte“, Verbum, Split, 2008.), postala „javno dobro“ i gotovo
nevjerojatno za naše doba po svoj nakladi premašila svjetske uspješnice. Terezija iz Calcutte ponovno osvaja svijet. Sva
nerazumijevanja, pogrješna i zlurada tumačenja koja je prate ne mogu odvratiti poglede milijuna privučenih njezinom karizmom
misionarke ljubavi. Smijemo li onda svjetiljku koja je zapaljena da svijetli staviti pod posudu? (Mt 5, 15)
Malena, zar ćeš me odbiti?
Pitanje koje je Isus uputio Tereziji 10. rujna 1946. dok je vlakom putovala za Darjeeling, grad smješten u podnožju Himalaje, o
čijoj zbiljnosti i u trenutcima najtežih sumnja nije dvojila, bilo je osobno i izravno: Malena, zar ćeš me odbiti? Bio je to poziv Glasa
kojega je Terezija kasnije vjerno „citirala“ u svojim pismima: Dopusti mi djelovati. Ne odbij me. S ljubavlju se pouzdaj u mene.
Slijepo mi vjeruj. Dođi, budi moje svjetlo. Jednako osobno i jednako izravno Bog uvijek poziva, a u jezgri je njegova poziva
isto ono pitanje koje je Isus postavio Petru: Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi? (Iv 21, 15) Krista možemo odbiti na isti
način na koji odbijamo druge, obrazlaže Terezija u tumačenju prvih konstitucija (56) i bila je u uznemirena mogućnošću da bi i
ona jednom svojem Ljubljenome mogla nešto uskratiti (237, 291). „Molite za mene“, piše ona svojem duhovniku, „da kroz moje
srce i usne ne bi prešlo „Ne“ – kada Isus nešto zatraži“ (317). Udovoljiti dubinama beskrajne Božje čežnje ljubiti i biti ljubljen moglo
se samo u slobodnoj predanosti zavjetu ljubavi. Terezija je znala za manjkavost ljudskih odluka, kao i svojega karaktera i trebamo
joj vjerovati kada o tomu govori. Stara se uznosita Gonđa nije mogla lako „slomiti“ i više puta – kako sama svjedoči – njezino je
napredovanje u poniznosti išlo „natraške“ (43). Ipak, Terezijino je poslanje bilo skrojeno točno po mjeri njezine snage koja je
nošena milošću mogla podnijeti teret ništenja sebe. I kada u njoj više ničega nije bilo – osim praznine, usamljenosti i tame –
slijepa vjera, poslušnost zavjetu i neumoljivost čežnje za Ljubljenim nosila ju je dalje. Terezijino „Da“ označilo je početak
rođenja Misionarki ljubavi i kraj njezina „sretnoga“ zajedništva s Kristom. Nedugo poslije „dana nadahnuća“, njoj je na doživljajno-
osjećajnom planu uskraćeno svako iskustvo Božje blizine i odsada će Boga doživljavati samo na način njegove odsutnosti, dok
povijest njezine duše ispunjava tek nekoliko ključnih pojmova: bol, tama, čežnja. U takvoj će tami boraviti do smrti. Na upit
prihvaća li suhoću molitve, ona s daškom autoironije odgovara: „Budući da sam stalno u tami, nemam prilike birati“ (420). Terezija
je znala da uspješnost njezina dnevnoga aktivizma ovisi o ustrajnosti u malim, sitnim koracima (Ne tražite velike stvari, već činite
male stvari s velikom ljubavlju!), ali da njezino preživljavanje u noći ovisi o vjernosti u najsmionijoj i najluđoj želji koja se može
zamisliti: Želim Ga ljubiti kao što još nikada nije bio ljubljen (198, 204, 211 311).

Tama me okružuje sa svih strana
Svako doba ima svoje svece. Ma kako sveci bili uzori za sva vremena, postoje sveci čija poslanja proročki
obilježuju stoljeća ili cijele epohe. Postoji vrijeme Franje Asiškoga, Tome Akvinskoga, Ivane Arške, Ignacija
Lojolskog, Ivana od Križa. Vrijeme Majke Terezije naše je vrijeme. Ništa tako vjerno i jezgrovito ne označuje
njezinu karizmu svetice (post)modernoga doba kao sintagma svetica tame, koju si je sama nadjenula. „Ako ikada
postanem svetica“, piše ona svojem duhovniku ocu Josephu Neuneru, „zacijelo ću biti svetica tame.“ (13, 274)
Tama/mrak s jedne strane metonimijski označuje stvarnu tamu Calcutte, zagušljivoga indijskoga grada gladnih i
bolesnih, „grada umirućih“, dok s druge strane metaforički označuje moralnu dekadenciju Zapada, ohladnjelu
vjeru, iščeznuće ljubavi. Terezija zastupnički i supatnički proživljava dvostruku tamu: tamu onih koji su
„najsiromašniji od siromašnih“ i umiru daleko od svake utjehe, kao i tamu onih koji uz prebogate stolove trpe tamu
neljubljenosti, tamu nevjere. Posljednja je tama za Tereziju bila jednaka paklu. Dok je donosila svjetlost svim
onim neželjenim, neljubljenim i odbačenim, unutarnja je stvarnost Terezije bila tama bez bilo kakvih metaforičkih
naznaka. Oni koji ne razumiju kršćansku mistiku nazvali su je „tamom nevjere“, dok su se oni upućeniji u duhovnu
literaturu poslužili školskim terminom mistike „tamna noć duše“. Tamna noć duše, kao pročišćujuće i prolazno
razdoblje na putu mističnoga sjedinjenja duše s Kristom, kod Terezije je ipak trajala neuobičajeno dugo. S rijetkim
trenutcima olakšanja, „razdoblje“ tamne noći kod nje traje gotovo pedeset godina. Od 1949. godine do smrti. Za
nju nije bilo ljudskoga lijeka, protumačio je Terezijin duhovnik otac Neuner, i mora se podnositi jedino uz pomoć
sigurnosti Božje skrivene prisutnosti (256). Poslije iskustva „razmažene“ Isusove zaručnice koja živi daleko od
Kalvarije ( 33, 35), Terezija je ostala uskraćena za svaki duhovni užitak ili utjehu i ona je s one strane duhovnoga
eudajmonizma – kako naivno zamišljamo mistično iskustvo – svoju karizmu živjela kroz mistično jedinstvo s
Kristom u tami agonije i posljednje napuštenosti. (sv. Gemma je Krista zvala: „Isus koji se skriva“ – str. 26)
Teško se probijalo do razumske spoznaje Terezije – koja za sebi svjedoči kako je po naravi osjetljiva i uživa u
lijepim stvarima (206) – da je upravo u toj i takvoj tami ispunjena njezina najveća želja: ispiti kalež do posljednje
kapi (41).
(nastavlja se…
Majka Terezija - nevjernica ili svetica? Glas Koncila (1735)

Događa se, kada je riječ o osobama vjere i vjerskim događajima: određeni medijski sustav čini se da upadne u zamke načinjene od
nesporazuma, nedovoljne informiranosti, »nategnutih« naslova. Isto se proteklih tjedana dogodilo Agnesi Gonxhi Bojaxhiu, redovničkim
imenom Terezija iz Calcutte, blaženici, utemeljiteljici Misionarki ljubavi, dobitnici Nobelove nagrade za mir 1979. godine. Svatko tko je na
internetu »prešao« s novine na novinu, kao što je to učinio i ugledni talijanski novinar i komentator Vittorio Messori, mogao je primijetiti da
su se brojni internetski portali zapravo na neki način »prilagodili« jednome poznatome španjolskom listu koji je stavio naslov: »Majka
Terezija izgubila je vjeru.« Isto tako apodiktički je započela vijest jedne međunarodne agencije: »Knjiga-otkriće baca sjenu na vjeru jedne od
ikona katoličkoga svijeta«, dok je jedan talijanski dnevnik imao naslov poput urlika: »Svetica koja je sumnjala u Boga.« Na istome su tragu -
neinformiranome i pogrešnome - bili i televizijski prilozi koji su pisali o vjerskoj krizi koja je trajala, više-manje, 50 godina.
Iskustvo kršćanske mistike
Razlog ili uzrok koji je pobudio tu lavinu komentara jest knjiga što ju je objavio postulator kauze o. Brian Kolodiejchuk, a
koja nosi naslov: »Mother Teresa: Come be my light« - »Majka Terezija: Dođi, budi moje svjetlo«. Riječ je o sabranim
pismima blaženice i buduće svetice Majke Terezije iz Calcutte u kojima ona tumači svu težinu svoga puta do svetosti. Ono
što kršćanska mistika odavno, kroz stoljeća, poznaje i tumači kao »tamnu noć duše« - koju su doživjeli i sveci poput sv. Ivana
od Križa i sv. Terezija Avilske - nekima je bio neposredni povod za bombastične naslove i (namjerno?) pogrešno intonirane
tekstove. »Mračna noć« vjernički je osjećaj u kojemu Boga kao da nema, kao da odlazi zauvijek. Slično je to iskustvo
onome što ga je sam Isus doživio na križu kada je uzviknuo: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« Čini se kao da Bog
ostavlja dušu da propadne u rukama smrti. Tako Majka Terezija, u muci i agoniji u duhu, plače: »Gospodine, moj Bože,
zašto si me ostavio? Bila sam kćer Tvoje ljubavi, a sada sam najomraženija, ona koju si Ti odbio, ona koju si odbacio kao
neželjenu i nevoljenu. Gdje je moja vjera? U nutrini su mi tolika pitanja bez odgovora koja se ne usudim otkriti jer se bojim
da ću izreći psovku. Ako će se to dogoditi, Bože moj, molim Te da mi oprostiš.«
Upravo u ovome stavu - preko ovoga po svemu posebnoga iskustva - ostvaruje se ona »tajna vjere« koju svaki vjernik slavi u
svoj njezinoj potpunosti, na svakoj misi, svakoj euharistiji. Paradoksalno je, ali svaki vjernik zna i osjeća da se ne može reći
da netko kroz život hoda u vjeri ako ne prođe kroz ta »uska vrata« i ako kroz njih ne iziđe. A način da se uđe i iziđe otkriven
je u potpunosti: molitva, pokora, sakramenti, obraćanje svecima za pomoć.
Majka Terezija - uvijek sjedinjena s Isusom
Majka Terezija znala je da je sjedinjena s Isusom, kako u trenucima ljubavi tako i u trenucima »unutarnje suhoće« i praznine, pojasnio je 10.
rujna za rimsku agenciju »Zenit« o. Kolodiejchuk, svećenik Misionara ljubavi i postulator kauze. Nitko nije znao puno o unutarnjem životu
Majke Terezije, osim njezinih duhovnika koji su imali njezina pisma. »Ta su pisma otkrivena kada smo tražili dokumente koji mogu koristiti
njezinoj kauzi. Kada je bila živa, Majka Terezija tražila je da se ne objavljuje njezina biografska građa«, rekao je postulator te objasnio
zabrinutost Majke Terezije koju je iznijela nadbiskupu Calcutte mons. Ferdinandu Perieru: da će se pozornost usredotočiti na nju, a ne više
na Isusa. »Stalno je ponavljala: 'Božje djelo. Ovo je Božje djelo.' Čak i najbliže sestre nisu imale pojma o njezinu unutarnjem životu. Mnoge
su mislile da je morala biti vrlo prisno povezana s Bogom da bi mogla ići naprijed unatoč poteškoćama povezanima s redom i materijalnim
siromaštvom u kojemu je živjela.«
U knjizi se iznosi i tajni zavjet što ga je Majka Terezija dala u prvim trenucima svoga zvanja, kada je obećala da Bogu neće
odbiti ništa. Taj je zavjet donijela 1942, pojasnio je o. Kolodiejchuk, dodajući da je iz kasnija dva pisma vidljivo da »Isus
pojašnjava njezin poziv«: »Ona ide naprijed jer zna što Isus želi od nje. Motivira je pomisao na tu želju i tu patnju povezanu s
činjenicom da siromasi ne poznaju Isusa i da ga ne traže. To je jedan od uporišnih stupova koji su je držali u trenucima
kušnje tame«, tako da je u jednome pismu napisala: »Došla sam gotovo do pada, a onda sam se sjetila zavjeta, i to me je
nosilo naprijed.«
»Mučeništvo želje« Majke Terezije
O. Kolodiejchuk je u razgovoru za »Zenit« govorio i o polemici glede »noći tame« Majke Terezije, koju u knjizi opisuje kao
»mučeništvo želje«, tj. njezine silne žeđi za Bogom, koju javnost i mediji »nisu primijetili«. Da bi se razumjelo stanje njezine
duše, nastavio je, trebalo bi pročitati knjigu »Fire Within« (Vatra u nutrini) o. Thomasa Dubaya koji govori o »patnji
gubitka« i »patnji želje«, te tvrdi da je »patnja želje« veća jer proizlazi iz želje za sjedinjenjem s Bogom i predstavlja »stanje
čistilišta koje se naziva mračnom noći. Nakon te faze duša prelazi na stupanj ekstaze i pravoga sjedinjenja s Bogom.« A
razdoblje »čistilišta« za Majku Tereziju moglo bi biti ono koje je provela u formaciji u Loretu, tako da je o. Celeste Van
Exem, njezin duhovnik, rekao da je već 1946. ili 1945. bila vrlo blizu ekstaze: »Nakon toga razdoblja, kada su završene
poteškoće vjere, došla su nadahnuća i lokucije.«
»Njezino iskustvo tame u sjedinjenju s Bogom jako je rijetko čak i među svecima, jer za većinu njih završno razdoblje
obilježeno je sjedinjenjem bez tame«, što kod nje nije bio slučaj, tako da su se njezine patnje nastavile. Njezina patnja bila je
»patnja za grijehe drugih« i bila je stvarno »mučeništvo prisutnosti-odsutnosti Božje«, pojasnio je i propovjednik Papinskoga
doma o. Cantalamessa: »Bog je prisutan, ali ga se ne osjeća! Čudno je da se neki čude ovim spisima Majke Terezije ili čak
misle da će se ljudi nad njima skandalizirati. Jer, ovo što je objavljeno Majku Tereziju čini pravim divom vjere. 'Normalni'
ateisti ne trpe zbog Božje odsutnosti, a za Majku Tereziju to je bila najužasnija kušnja što ju je mogla doživjeti.«
»Prema mome sudu, i ta činjenica da je 'noć' bila duga ima svoje značenje za nas danas. Vjerujem da je Majka Terezija
svetica medijskoga doba, jer ju je ta 'noć duha' zaštitila od toga da postane žrtva medija, to jest uznositosti.«
»Gdje je bio Bog i kako je mogao dopustiti sve ovo?« zapitao se lani papa Benedikt XVI. u koncentracijskom logoru u
Auschwitzu. To je pitanje koje si postavlja svatko, ne o Božjem postojanju, jer u njega vjeruje i svojim svjedočenjem mu
pridonosi, već o djelovanju Zla u svijetu. A svi znaju dobro kroz koliko je zlo i u kolikom je zlu cijeli svoj život provela
blažena Majka Terezija zahvaljujući upravo - vjeri. Pomoćnica i spasiteljica milijuna najbjednijih potpuno se predala u Božje
ruke i tako uzdignute glave izišla iz svoje mračne noći duše donoseći Boga i njegovu utjehu tamo gdje je drugima to - gotovo
nezamislivo. A upravo bi joj ta »mračna noć duše« mogla donijeti i ono što se u procesu proglašenja svetim traži - življenje
kršćanskih kreposti »na junački način« - baš onako kako ih je živjela mala-velika bl. Terezija iz Calcutte »umotana« u
jednostavni plavo-bijeli sari.
Na pragu tamne noći
"Peter", rekoh, "zbilja sam imao sreće što sam te pronašao. Uspio si mi sve objasniti tako jednostavno da sada posve sigurno znam kako
sam na pravom putu, no - što je s drugima koji misle kako je kraj prvoga žara ujedno i kraj njihova molitvenog života? Kako im pomoći kada
je tako malo onih koji mistični put razumiju poput tebe?"
"No, valja mi priznati", reče Peter, "u svojim godinama samoće nisam uspio naći nikoga tko bi mi pomogao. Da nije bilo svetog Ivana od
Križa, mislim da bih odavno bio napustio molitvu. Nisam znao što mi se događa sve dok nisam pročitao znakove koje sveti Ivan opisuje u
svojoj Tamnoj noći - to me uvjerilo da sam ipak na pravome putu.
Tako je važno imati jasne smjernice, jer svatko može doživjeti suhoću i pustoš u molitvi ili trpjeti od rastresenosti, ali to samo po sebi još
uvijek ne znači da je ušao u tamnu noć. Krivo tumačenje moglo bi ga odvratiti, potičući ga da ustraje u načinu molitve koji mu više ne
odgovara!"
"Gdje se mogu pronaći ti klasični znakovi?" upitah.
"Na dva mjesta", odgovori Peter. "U Tamnoj noći duše u devetom poglavlju prve knjige, i u Usponu na goru Karmel u trinaestom
poglavlju druge knjige."
"Zanimljivo. Nisam to znao", rekoh, "a upravo sam neku večer prije počinka čitao Tamnu noć. U čemu se točno sastoje ti znakovi?"
"No", reče Peter, "i sam to možeš pročitati. On navodi tri, eventualno četiri znaka, ali pritom pretpostavlja i neke druge, a ima ih još, što
možeš pronaći u djelima drugih mistika. Većinu sam ih već spomenuo, pa ću biti kratak. Ukupno ih je kakvih desetak.
Prvi znak koji valja potražiti jest taj da je osoba već prošla prvi žar, kao što je to slučaj s tobom, kada meditacija koja vodi k onome što ja
nazivam stečenom kontemplacijom postaje razmjerno laka. Potom, nakon neke vrste kratkotrajnog emocionalnog vrhunca, sve se odjednom
prometne u svoju suprotnost, nestaje sav žar i ne vraća se unatoč naporima uloženima u njegovo oživljavanje. To se može dogoditi u osobnoj
molitvi, kao i u oblicima zajedničke molitve, poput onih karizmatskoga pokreta. Međutim, usput bih samo htio spomenuti kako ljudi koji ne
mole svakodnevno i dosljedno neće iz prvoga žara prijeći u mistični put, neovisno o tome mole li uglavnom osobno ili pak kao članovi
molitvene skupine. Duhovni diletanti i šeprtlje mogu se cijeli život poigravati osjećajima, zlorabeći ih te se njima služeći kako im odgovara,
kako su raspoloženi. Oni neće stići dalje od prvih emocionalnih uzvisina.
Brojni nesretnici koji upadaju u različite vjerske sljedbe doživljavaju da se njihovi osjećaji nesmiljeno iskorištavaju uz pomoć propisanih
duhovnih 'grijača', održavanih kako bi pojedinci neprestano bili 'gore' a time i čvrsto u rukama svojih izrabljivača. Razumije se da ti ljudi ne
napreduju u vjerodostojnome duhovnom putovanju, jer se na njemu uopće ni ne nalaze. Možda tako misle i osjećaju, ali se - nažalost - nalaze
u rukama ljudi skrivenih namjera, koje imaju vrlo malo zajedničkoga s Bogom i njegovim Kraljevstvom, ali su zato u službi njihovih
pojedinačnih "kraljevstava". No, udaljio sam se od teme.
Drugi je znak - spominje ga sveti Ivan - da, unatoč nemiru, suhoći i pustoši, svejedno postoji duboka čežnja za Bogom, koja raste ako oni
koji su na putu ustraju. Ona se izražava u potrebi za samoćom koja ih nesmiljeno tjera da se odvajaju od drugih i upuste u kontemplativnu
molitvu za kojom nadasve žude iako ju ne uspijevaju ostvariti.
Treći je znak ovaj: unatoč čežnji koja ih neprestano navodi na molitvu, gotovo im je potpuno nemoguće usredotočiti se onako kako su to
uspijevali prije. Razlog je pritom posve jednostavan. Kako srce, odnosno volja, više ne vladaju umom, sjećanjem i maštom, suštinski
potrebnima za meditaciju, ona sada zbog toga postaje nemoguća.
Četvrti znak: budući da im nutarnje sjetilne sposobnosti ne djeluju kao prije, ne mogu si predočiti Isusa, koji je bio središtem njihove
adolescentske molitve, te je stoga njihova čežnja usmjerena jedino i isključivo prema Bogu. Stoga je on jedini koji postupno postaje
predmetom njihovih najdubljih želja i čežnji, iako se čini kako ih je iskustvo njegove prisutnosti potpuno napustilo.
Peti je znak u tome što ih pomanjkanje sabranosti koje ih pogađa u molitvi počinje pogađati i izvan nje. Vuku se uokolo poput
izgubljenih duša, ne znajući kamo bi pošli, gdje bi potražili ljubav koju su izgubili. Poput svih koji su zaljubljeni u ljubav samu, postaju
odsutni, neodređeni, zaneseni i zaboravljivi. Sitna zadovoljstva, razbibrige, interesi, hobiji, kao i posao kojim se bave, ostavljaju ih posve
hladnima. Teško im se usredotočiti na išta drugo doli na tu neobičnu žudnju za Bogom. Paradoks leži u tome što ih više ne zanimaju ni
sakramenti, ni liturgija, ni čitanje Svetoga pisma, što im je prije toliko značilo, kao ni pobožnosti ili pak pobožne pjesme koje su im nekoć
bile od pomoći. Stoga ne čudi što počinju dvojiti ima li taj neobični novi svijet u kojem su se našli ikakve veze s Bogom.
Šesti je znak u tome što se čini da trpe od moralnoga nazadovanja koje ne uspijevaju zauzdati. Čini se kako im biva sve gore i gore. No
zapravo, duhovni žar što su ga prije posjedovali više ne krijepi njihovo moralno ponašanje pa se čini da nazaduju, nesposobni išta poduzeti u
svezi s time. Ali okolnosti ipak nisu toliko ozbiljne kao što se čini. Samo im je dražesna maglica prvoga žara bila skrila od pogleda ono što je
zapravo uvijek vrebalo ispod površine.
Sedmi je znak što se čini kako određene napasti redovito dominiraju na početku noći sjetila. Napast posvemašnjega napuštanja molitve
na trenutke postaje gotovo neodoljiva, jer izgleda kao da se ne miču s mjesta. Čini se kako je sve jedan veliki gubitak vremena, kako se iz
dana u dan ništa ne događa, u trenutcima koji nekoć bijahu puni predivnih osjećaja i žara. Velika se većina obično predaje te u svome
molitvenu životu prestanu rasti. Budući da se ne mogu vratiti adolescentskoj molitvi, mogu se vratiti jedino onoj dječjoj, ako uopće i mole.
Međutim, ako ustraju, napasti se samo povećavaju pa ih činjenica kako zadovoljstvu ondje gdje su nekoć nalazili više nema ni traga, navodi
da ga potraže negdje drugdje. Stoga ih opsjedaju sjetilne i spolne napasti, kako unutar molitve, tako i izvan nje: redovito pred njima
popuštaju, zbog čega im je još teže povjerovati da se nalaze na bilo kakvu duhovnom putovanju.
Ove napasti, kao i druge o kojima će biti riječi poslije, postaju sve gore kako noć sjetila ustupa mjesto noći duha. Nije stoga ni čudno da je
osmi znak depresija. Ne kronična ni akutna depresija - to slijedi kasnije! - nego ona obična. Tko se ne bi deprimirao kada se čini da više ne
možeš moliti, dok te Sveto pismo, koje ti je nekoć toliko značilo, više ne pokreće, a moralno ti je ponašanje iz dana u dan sve gore. Što je
najstrašnije, čini se da su i drugi to počeli primjećivati pa gledaju kako dojučerašnji radosni i nasmiješeni 'budući svetac' svoju ustrajnost u
molitvi pretvara u pravu smijuriju, ustrajavajući tek u razdražljivu i mrzovoljnu ponašanju koje kao da niječe istinsko duhovno putovanje. Još
je i gore to što se čini da svemu tome nema lijeka.
Deveti je znak što sve gore navedene negativne značajke - ako osoba, što god bilo, ustraje u molitvi - postaju gore, barem na neko
vrijeme! Stoga ne čudi kako je konačni znak taj što su naposljetku potpuno uvjereni da su na pogrešnom putu. Ako imaju sreće i pronađu
duhovnika koji će ih istinski razumjeti, dobar će dio vremena provesti uvjeravajući ga kako uistinu jesu na pogrešnom putu.
Ako navedene znakove nije moguće istodobno potvrditi, to je siguran znak da poteškoće koje su se pojavile u molitvi ne znače da je osoba
stigla na prag tamne noći. Ako je unatoč svemu što sam rekao još uvijek nemoguće sa sigurnošću odrediti dijagnozu, osobu valja potaknuti
da ustraje u onim oblicima molitve koje se obično preporučuje osobama koje su zaista ušle u tamnu noć, ako su prethodno isprobale sve
ostale oblike molitve, te je to završilo neuspjehom."
"Puno ti hvala, Peter", rekoh. "Ako sam ikada sumnjao u tebe, sada to više nije tako. Ovi znakovi savršeno objašnjavaju nevolje u kojima
se nalazim. Ujedno objašnjavaju i zašto mi je daleko teže moliti no ikada. (...)
Tamna noć
POGLAVLJE 8.
1. - Mrkla noć, kako mi nazivamo motrenje, uzrokuje dvije vrsti tame ili čišćenja, kao što su dvije strane
čovjeka: osjetna i duhovna. Zato će prva noć ili čišćenje, kojom se duša pere i oslobađa biti upravljena na osjete, a druga je duhovna noć ili
čišćenje duha, gdje se duša čisti u duhu da se osposobi za sjedinjenje s Bogom u ljubavi. Osjetna noć je zajednička mnogima, to jest
početnicima, i o njoj ćemo govoriti na prvom mjestu. Noć duha čeka malo njih, to jest one koji su se već veoma uvježbali i napredovali u
savršenosti: o njoj ćemo raspravljati kasnije.
2. - Prva noć je gorka i strašna za osjete, no druga se ne može ni usporediti s njom, jer je jednostavno užasna i strahovita za duh. A budući
da po logičnom i po vremenskom redu dolazi noć osjeta na prvo mjesto, reći ćemo odmah o njoj nešto, ali kratko, jer - kako je dosta običajna
- o njoj je mnogo napisano. Zatim ćemo prijeći na potanje raspravljanje o noći duha, jer se ona vrlo malo spominje kako u praksi tako u
spisima, a nema o njoj ni mnogo iskustva.
3. - Već smo vidjeli da se početnici na putu Božjem ponašaju na vrlo nizak način, koji pogoduje njihovom ukusu i sebeljublju. Ali
nadolazi vrijeme kad Bog u svojoj dobroti hoće da ih ponese naprijed uzdižući ih na viši stupanj božanske ljubavi i oslobađajući ih niske
uporabe osjeta i razmišljanja kojom su dosad tražili Gospodina na nesavršen i ograničen način. Napokon dolazi čas kad Gospodin čini da
prijeđu na uporabu duha kojim će, oslobođeni od nesavršenosti, moći obilnije općiti s njime. S njihove strane ne manjka stanovita priprava
na tako sretan prijelaz. I zaista su se oni već neko vrijeme vježbali u krepostima, premda potaknuti slašću koju su nalazili, ustrajali su u
molitvi i razmatranju; oni su se odijelili od svjetovnih stvari i u Bogu su stekli nešto duhovne snage pomoću koje će - kao što drže dosta na
uzdi sklonosti prema stvorovima - moći i pretrpjeti radi ljubavi Božje nešto muke i suhoparnosti i neće okrenuti svoje korake natrag plačući
za boljim prošlim vremenima. Kada, dakle, oni s najvećim užitkom i ugodnošću obavljaju duhovna vježbanja, kada im - kako se njima čini -
najjasnije sjaji sunce božanskih milosti, upravo tada Bog potamnjuje svu ovu svjetlost i zatvara im izvor slatkih duhovnih voda što su ih
uživali u Bogu kad god i koliko god su htjeli: jer, kako su zaista bili nježni i slabi, nisu im vrata zatvorena, prema izreci svetog Ivana u
Otkrivenju. Gospodin ih, dakle, ostavlja u tami, tako da ne znaju kamo će s osjećajem mašte i razmišljanjem. Ne znaju učiniti ni jedan korak
u razmatranju, kako su prije običavali, jer ih u ovoj noći izdaje unutarnji osjet. Ostavlja ih u tolikoj suhoći da ne samo ne crpe sok i užitak u
duhovnim stvarima, nego, naprotiv, u njima nalaze muku i gorčinu. A razlog tome jest, kako smo prije rekli, što Bog, videći kako su
ponarasli, zato da bi se još više ojačali i izašli iz povoja, odbija ih od svojih slatkih grudi i, spustivši ih iz svojeg naručja, potiče ih da hodaju
svojim nogama; a oni ostaju veoma začuđeni nad ovim postupkom, videći da sve ide obratno negoli prije.
4. - Redovito se ovo dogada nakon prvih početaka, i to sabranim i povučenim osobama prije negoli drugima, ukoliko one, slobodnije od
prigoda da se vrate natrag, brže ispravljaju svoj ukus prema svjetovnim stvarima, što se upravo i traži za ulazak u ovu sretnu noć osjeta.
Dapače, početnici su uvedeni u tamnu noć većinom ne mnogo poslije negoli što su se predali Gospodinu, i to redovito tako da sami nisu
svjesni suhoća kojima su podvrgnuti.
5. - O ovom čišćenju osjeta, pošto je tako običajno, mogli bismo navesti velik broj svjedočanstava Svetoga pisma, gdje se na svakoj
stranici, osobito u psalmima i prorocima, nalaze mnoga svjedočanstva koja se na to odnose. Ali na tom se neću zadržavati, jer onomu koji
nema prigode pogledati biblijske tekstove bit će dosta i svagdanje iskustvo.

POGLAVLJE 9. O ZNAKOVIMA PO KOJIMA SE POZNA DA DUHOVNI ČOVJEK IDE PUTEM NOĆI OSJETA ILI PUTEM ČIŠĆENJA
OSJETA 1. - Budući da suhoparnost često može nadoći, ne zbog noći ili čišćenja osjeta, nego - ili zbog grijeha i nesavršenosti, ili zbog mlakosti
ili zlovolje i lošeg raspoloženja dat ćemo ovdje neke znakove po kojima se može raspoznati da li suhoparnost ovisi o čišćenju ili o kojem od
spomenutih drugih uzroka. Po mojem su mišljenju za to tri glavna znaka. 2. - Prvi je da čovjek, kao što ne osjeća ugodnost i utjehe u Božjim
stvarima, tako je ne osjeća niti u kojoj od stvorenih stvari. Jer kad Bog postavi dušu u tamnu noć zato da joj otvrdne i očisti osjetne požude, ne
pušta joj da nade zadovoljstva ni u kojoj stvari. Po tome se pozna da suhoća i odvratnost vrlo vjerojatno dolaze do grijeha ili zbog nanovo
počinjenih nesavršenosti: jer, da je tako, osjećala bi se u naravi kakva sklonost ili volja da se uživa u kakvoj drugoj stvari različitoj od Božjih.
I zaista, kad god se naši osjeti prepuste kojoj nesavršenosti, odmah ostaju prema njoj skloni malo ili mnogo, već prema osjećaju kojim su se
prepustili. Uza sve to, budući da odvratnost prema nebeskim i prema zemaljskim stvarima može proisticati i od nekakvog neraspoloženja ili
turobnosti, koja često ne da naći užitak ni u kojoj stvari, potreban je i drugi znak
3. - Drugi znak da se radi o spomenutom čišćenju jest da čovjek redovito obraća svoju misao k Bogu tjeskobnom pomnjom i brigom, u strahu
da mu ne služi nego da se vraća natrag, jer vidi da su mu stvari Božje odvratne. Jasno je da takva dosada i suhoća ne proizlazi iz mlakosti, jer
je svojstvo mlakosti upravo u tom da ne daje važnosti Božjim stvarima i da se za njih ne brine. Između suhoće i mlakosti postoji velika razlika.
Mlakost donosi ne malu lijenost volje, mlitavost duha i nemarnost u službi Božjoj, dok jednostavna suhoća tamne noći donosi sa sobom
redovitu skrb i tjeskobnu sumnju da li služimo Gospodinu. Suhoća, premda je katkad pojačana turobnošću ili drugim neraspoloženjima kako
se stvarno dešava - ipak proizvodi svoj učinak u čišćenju osjeta, jer ovi ostaju lišeni svakog užitka, a skrbnom su mišlju upravljeni prema Bogu.
Kad se, naprotiv, radi o turobnosti, sve svršava u odvratnosti i u mukama naravi, bez onih dobrih želja što prate suhoću čišćenja u kojoj, premda
je osjetni dio veoma utučen, slab i mlitav za rad zbog toga što u radu nalazi malo zadovoljstva, duh je uza sve to pripravan i jak. 4. - Uzrok je
ovoj suhoći u tom što Bog prenosi dobra i snagu od osjeta na duh; i što osjeti, jer svojom naravnom snagom nisu sposobni za stvari višeg reda,
ostaju napušteni, suhi i prazni. Osjetni dio nije vičan na ono što je čisti duh, pa onda kad tijelo okusi duh, osjetni dio ostaje mlak i oslabljen u
djelovanju, a duh se, primajući vlastitu hranu, jača i postaje budniji i skrbniji negoli je bio prije u pažnji da se ne iznevjeri Bogu. No u početku,
zbog novosti stvari, duh ne osjeća odmah duhovne radosti, nego suhoću i odvratnost, jer imajući do sada svoje nepce priviknuto na osjetne
užitke, on uvijek na njih gleda. K tome, budući da duhovni okus nije pročišćen i osposobljen za tako profinjen užitak nego tek treba da bude
malo pomalo osposobljen putem tamne noći, ne može još osjetiti užitak duhovnog dobra nego osjeća suhoću i odvratnost zbog pomanjkanja
naslade ko prije nije uživao tolikom lakoćom. 5. - One koje Bog počinje voditi ovim pustinjskim osamljenostima slični su sinovima Izraelovim
koji, premda su primili od Gospodina nebesku hranu što je u sebi sadržavala svaku slast prema želji svakog pojedinog, ipak su više osjećali
pomanjkanje egipatskog mesa i Iuka na koji su bili navikli, negoli nježnu slatkoću anđeoske hrane, tako da su se tužili i plakali za onim prostim
jelom, dok su imali pred sobom nebeski kruh. Do takve skrajnosti dolazi niskost naše požude da čini te žudimo za svojom bijedom, a
neraspadljiva nebeska dobra da nam budu odurna. 6. - Ali, ponavljam, kad suhoća proizlazi iz čišćenja osjetne požude, premda na početku duh
zbog netom navedenih uzroka ne nalazi užitka, ipak crpi jakost i srčanost za rad iz onoga što prima kao duhovnu hranu, to je počelo motrenja
tamnog i suhog za osjete, tajanstvenog i skrivenog čak i onomu koji ga posjeduje. Ovo motrenje, što stvara suhoću i prazninu u osjetima,
redovito daje duši skionost i želju da stoji sama i u miru, tako da ne može ni htjeti da razmišlja o kojoj posebnoj stvari. Kad bi se tada oni
kojima se to događa znali staviti u sveti mir, oslobodivši se od skrbi bilo kakvog unutarnjeg ili vanjskog posla, bez brige da rade bilo što, unda
bi u ovoj zaboravi i odmoru na sladak način osjetili unutarnju okrepu. Ova je okrepa tako nježna da se obično ne osjeti kad se želi i nastoji
osjetiti, jer - ponavljam - ona djeluje u najvećem miru i zaboravi i kao zrak koji nam pobjegne kad ga hoćemo stisnuti u šaku.
7. - U ovom smislu možemo razumjeti riječi što ih Zaručnik u Pjesmi nad pjesmama govori Zaručnici: Odvrati oči svoje od mene, jer me
zbunjuju. Bog zaista postavlja dušu u ovo stanje na taj način i vodi je putem tako različitim negoli prije, da - ako ona hoće da radi svojim
moćima - ometa posao što ga Bog obavlja, mjesto da pomaže, dok se prije događalo posve protivno. Uzrok je tomu što sada u ovom stanju
motrenja, to jest kad duša od razmatranja prelazi u stanje naprednih, Bog u njoj radi i zato joj vezuje unutarnje moći ne puštajući joj ikakvog
oslona u razumu, niti ugodnosti u volji, niti reda u pamćenju. U to vrijeme ono što duša može od svoje strane dati služi samo da poremeti
unutarnji mir i djelo koje Bog u ovoj suhoći osjeta obavlja u duhu: djelo, duhovno i nježno kakvo jest, koje se vrši na tih i miran način te daje
neko unutrašnje zadovoljstvo posve različito od svih prijašnjih užitaka, koji su bili odveć opipljivi i osjetni. Ovo je mir koji - kako kaže David
- Bog govori duši: Da poslušam što mi to Jahve govori: Jahve obećava mir ... da je učini duhovnom. A sad pređimo na treći znak. 8. - Treći
znak po kojem duša može poznati da se nalazi u čišćenju osjeta jest to da - ma što činila od svoje strane - ne može više razmatrati ni razmišljati
služeći se osjetnom maštom, kako je to običavala. Bog joj se počinje podavati, ne više putem osjeta preko razmatranja u kojem je duša
razglabala i sastavljala misli, nego putem čistoga duha u kojem nema susljednog razmišljanja, do kojega ne mogu doprijeti ni izvanji ni
unutarnji osjeti nižeg dijela. Stoga moć predočivanja i mašta ne nalaze oslona u bilo kakvom razmišljanju, niti će u buduće moći u razmišljanju
stati na čvrsto tlo. 9. - U ovom trećem znaku treba primijetiti da ta zapreka i suhoća duševnih moći ne dolazi iz kakvog lošeg raspoloženja; jer
u takvom slučaju, kad prođe to raspoloženje koje nikad nije trajno jednako, duša se uz malo marljivosti odmah vraća na stanje da može ono
što je prije mogla, i njezine moći nalaze o što će se osloniti. Ali tako se ne dogada u čišćenju osjeta, jer kad je duša počela u njega ulaziti, za
nju sve više i više raste nemogućnost da razmatra svojim moćima. Istina je da isprva kod nekih nije tako neprekidno da im se ne bi dopustilo
katkad kakvo razmatranje (tim bolje po njih, jer zbog njihove mlitavosti nije zgodno da budu odbijeni najednom); uza sve to je ipak istina da
sve više i više idu dalje u tam čišćenju udaljujući se od osjetnih vježbi, ako uopće imaju poći dalje. Tako velim, jer kod onih koji ne idu putem
motrenja stvari se razvijaju na posve drugi način. Kod njih noć suhoće ne običava biti u osjetima neprekidna, nego je sad imaju, sad ne : te sad
ne mogu razmatrati, a sad opet mogu kao prije: jer Bog ih postavlja u ovu noć samo da ih vježba i ponizi i da preobrazi njihove osjete, zato da
ne idu dalje s lošom lakomošću u duhovnim stvarima, a ne zato da ih povede na put duha ili do motrenja. I dobro treba naglasiti da ne dovodi
Bog do motrenja sve koji se promišljeno vježbaju na duhovnom putu, dapače niti polovicu, a razlog je poznat samo njemu. Zato
ovima nije dao da bi mogli potpuno odalečiti osjete od razmišljanja i zaključivanja, nego samo kadikad i za neko vrijeme, kako smo rekli.
POGLAVLJE 10. O NAČINU KAKO SE DUŠA MORA VLADATI U TAMNOJ NOĆI 1. - U vrijeme suhoće
kod noći osjeta Bog obavlja spomenutu preobrazbu prenoseći dušu od osjetnog na duhovni život, to jest od stanja
razmišljanja u stanje motrenja, gdje duša ne može više svojim moćima raditi i kretati se u Božjm stvarima. Zbog
toga oni koji su duhovni trpe velike muke, ne toliko zbog suhoće što je doživljavaju, koliko zbog straha da će tim
putem biti izgubljeni, jer misle da je za njih svršilo svako duhovno dobro i da ih je Bog napustio budući da ne
nalaze zadovoljstva ni u jednoj dobroj stvari. Tako se trude - po običaju što su ga imali - da hrane i pasu svoje
moći uživajući koji predmet u razmatranju, misleći da ljenčare ako to ne rade i ako nisu posve sigurni da nešto
rade; ali od takvih napora duša, koja je uživala u onom mirnom počivanju duševnih moći, osjeća mnogo
neugodnosti i odvratnosti. Dok se tako muče u razmišljanju ne napreduju u motrenju, jer tražeći svoj duh, gube
duh mira i tišine što su ga imale. Upravo su slične onomu koji - zato da pusti ono što je napravio - počinje to
napravljati; ili onomu koji - zato da izađe iz grada - traži ulaz u grad; ili onomu koji pušta plijen da ide u lov;
dapače je u našem slučaju svaki njihov trud posve bez koristi, jer neće više ništa postići tim prijašnjim načinom
rada. 2. - Ako u to vrijeme nemaju nikoga koji bi ih razumio, nazaduju ostavljajući započeti put ili postajući mlitavi
na njemu; ako ništa drugo, sami sebi postavljaju zapreke svojem napretku mnogim naporima, kojima se sile da
slijede prijašnji način razmišljanja i razlaganja, odveć utvrđujući narav i pripisujući uzaludnost svojih napora
svojim grijesima ili svojoj nesavršenosti Ali - ponavljam - uzaludno im je vraćati se na prevaljeni put, jer ih Bog
sada vodi po putu motrenja koji je posve različit od prijašnjega: ne spada, naime, pod razmišljanje ili razglabanje.
3. - Neka se, dakle, utješe ustrajući u strpljivosti i neka se bez tjeskobe pouzdaju u Boga koji nikad ne zapušta one
što ga traže jednostavnim i iskrenim srcem, te on neće propustiti da im dade sve potrebno za put, sve dok ih ne
dovede do jasnog čistog svjetla ljubavi što će im pružiti pomoću druge tamne noći, noći duha, ako zasluže od Boga
takvu milost. 4. - Način kojega se moraju držati u ovoj noći osjeta jest da ne idu putem razglabanja i razmišljanja,
jer već nije vrijeme da se oko toga nastoji; nego neka puste dušu da počiva, premda im se čini da ne rade ništa i
da gube vrijeme krivnjom svoje mlitavosti. Već će mnogo učiniti ako ustrpljivo ustraju u molitvi ne čineći
ništa. Upravo to jedino i moraju činiti: neka ostane duša slobodna i mirna, nezaokupljena nikakvom spoznajom i
mišlju i neka se ne skrbi o čem će misliti i razmatrati. Neka se zadovolji samo mirnim pogledom punim ljubavi na
Boga bez skrbi, napora i želja da ga čuje i uživa, jer sve ove težnje uznemiruju i rastresuju dušu od mirnog
počivanja, slatkog odmora motrenja što joj se ovdje podaje.
5. - Nadalje, koliko god im se rađale premnoge sumnje da gube vrijeme i da bi bilo bolje baviti se drugim stvarima,
jer da u molitvi ne mogu činiti ni misliti ništa, neka se strpe i ostanu mirne, jer je sada vrijeme da se živi plandujući
i u velikoj duhovnoj širokogrudnosti. Ako bi od svoje strane htjele bilo što djelovati svojim unutrašnjim moćima,
to bi značilo sprječavati i rušiti dobra koja Bog utiskuje u dušu putem ovog spokojnog mira; to bi značilo kao da
bi se, po apsurdnoj pretpostavci, neka izrađena slika stala pomicati dok joj slikar daje posljednje poteze: sigurno
bi mu smetala da išta učini i pokvarila bi mu posao. Tako, kad duša stoji u unutarnjem miru i spokojnosti, bilo
koje djelovanje ili čuvstvo, ili bilo koja skrbna pažnja koju bi ona htjela imati, bit će joj na smetnju i rastresanje i
nužno će učiniti da će osjetiti suhoću i prazninu u osjetima, i koliko više bude htjela da se osloni na takvo čuvstvo
ili spoznaju, toliko će više osjetiti prazninu koja ne može više biti ispunjena tim putem. 6. - Ne treba, dakle, da se
duša išta uznemiruje što gubi djelovanje svojih moći, pače može biti zadovoljna da ih brže gubi. Ako duša ne
iskvari od Boga uliveni čin motrenja, ovo je motrenje krijepi s više mirnog obilja i čini da se uspali ognjem ljubavi
što ga ovo tamno skriveno motrenje sobom nosi i daje duši; jer motrenje nije drugo nego tajnovito spokojno
ulijevanje Boga puno ljubavi, koje - ako mu se otvori put - raspaljuje dušu duhom ljubavi, kako ona daje razumjeti
u slijedećem stihu: Kad žud me milja žarka podžigaše.

Anselm Grün: Tamna noć Ivana od Križa
Kod teme čišćenja nezaobilazno je ime španjolskog mistika Ivana od Križa (1542.-1591.). Proces čišćenja najiscrpnije je opisao u svojoj
knjizi Tamna noć. Put do Boga vodi kroz mračnu noć u kojoj se slike Boga i slike samoga sebe pročišćavaju. Bez tog unutarnjeg čišćenja ne
možemo se približiti Bogu.
Mnogi misle da će na svom duhovnom putu naći Boga. No, ono do čega dolaze, samo su njihove vlastite projekcije.
Ivan od Križa opisuje četiri opasnosti koje snalaze duhovnog tražitelja na njegovu putu prema Bogu. Na početku duhovnog puta Bog ga prvo
razmazi. Dopušta mu da kuša njegovu blizinu. Dugo vrijeme s molitvom nema poteškoća. Nazprotiv, ne može se dovoljno namoliti. Kod
molitve i meditacije doživljava unutarnje zadovoljstvo. Ali, tada Bog izmiče molitelju kako bi ga oslobodio od svih njegovih navezanosti.
Počinje tamna noć osjetila. Odjednom molitelju više ne godi ni Bog ni meditacija. Sve mu se čini mračnim. Za Ivana to je znak da Bog želi
molitelja osloboditi umišljenosti koja mu se lako prikrade pri uživanju u iskustvu molitve. Mnogi misle kako će se svidjeti Bogu, a u
stvarnosti se postavljaju iznad drugih ljudi koji se ne mole. Idu svojim duhovnim putem kako bi se osjećali posebnima. Njima je to
motivacija da svaki dan razmatraju u molitvi i preurede čitav svoj život. Na tom se putu ne čiste jer im je prva motivacija postati duhovnim
ljudima koji su daleko nadmoćniji duhovnom životu od onih koji idu svojim uobičajenim putem.
Druga opasnost koju Ivan od Križa vidi jest ta da pomiješaju osjećaj užitka s Bogom. Takvi ljudi iskazuju svoju pobožnost prema van.
„Sviđa im se ono što ljudi misle o njima i često na to nasjedaju“. Kad se ispovijedaju, žele imponirati svom ispovjedniku. Kad pogriješe „
ljute se sami na sebe puni nestrpljivosti...često se žderu gorućom čežnjom da ih Bog oslobodi njihove nesavršenosti i pogrešaka, ali više zato
da imaju mir i da ih te pogreške više ne uznemiruju, nego zbog Boga“. Stalno govore o svojim pogreškama i slabostima i izvana se pokazuju
poniznima. Osjećaju kako im je Božja pomoć potrebna. Ali ako im se spomene mala pogreška, postaju agresivni. Radije se paušalno osjećaju
grešnicima i ne vole slušati o svojim konkretnim grijesima. Sami sebe čine lošima kako bi ih ljudi hvalili. U njihovoj osjetljivosti na svaku
kritiku osjeća se kako iskorištavaju Boga samo za sebe. Njihova navodna čežnja za tim da ih Bog očisti od pogrešaka, u konačnici izraz je
oholosti. Tim se postavljaju iznad drugih koji ne osjećaju svoju grešnost. U mračnoj noći Bog čisti čovjeka od ove duhovne umišljenosti.
Čišćenje vodi tome da se Bogu klanjam jer je Bog, a ne zato što imam nešto od njega. Tko je očišćen od duhovne umišljenosti taj ne
procjenjuje svoj vlastiti duhovni put. Potpuno mu je svejedno na kojem je stupnju duhovnog razvoja. Stalo mu je samo do Boga a ne do
vlastitog puta i njegove procjene.
Treće čišćenje je od opasnosti duhovne gramzivosti. Ivan pod tim podrazumijeva težnju da se pročita što više duhovnih knjiga, da se ide od
jednog do drugog ispovjednika ili od jednog do drugog hodočasničkog mjesta. To je neka vrst duhovne zaposlenosti. Čini se mnogo toga
pobožnog. No, brani se pred unutarnjom preobrazbom i unutarnjim čišćenjem. Ivan misli da se čovjek ne može sam svojom voljom
osloboditi od duhovne gramzivosti. Sam Bog podvrgava ga božanskoj kuri ozdravljenja kako bi ga izliječio od ovog pogrešnog stava. „Tada
Bog ozdravlja čovjeka od svega što on sam nije u stanju dovesti u red“. Kad bi si, naime, čovjek znao sam pomoći-vlastitim silama ne može
se ni toliko očistiti da bi i u najmanjem bio spreman za potpuno ujedinjenje u ljubavi koje Bog čini – ne bi mu Bog pružio ruku i očistio ga u
ovoj mračnoj vatri“. Bog uzima čovjeku svaki duhovni osjećaj kako bi očistio njegovo nastojanje da posjeduje Boga. Ponekad je za nas
dobro ako nam Bog iz ruku uzme i vjeru i sigurnost vjere kako bi se praznih ruku iznova dali u potragu za njim.
Četvrto područje koje se mora očistiti u mračnoj noći osjetila je srdžba. Uvijek iznova imamo iskustvo duhovnih ljudi koji su često
razdražljivi i brzo se razljute: „Jer u sebi nose nelagodu, kod svega što rade osjećaju nezadovoljstvo, ljute se zbog svake sitnice i ponekad su
nepodnošljivi“. Misli se da su duhovni ljudi posebno odmjereni i ljubazni. Ali, često je upravo suprotan slučaj. To pokazuje da ne idu svojim
duhovnim putem kako bi doista tražili Boga, nego da bi se zbog njega osjećali ugodno. Ivan takve ljude uspoređuje s malom djecom. Čim se
odvoje od majčinih grudi u njima poraste nezadovoljstvo i nelagoda. Ljudi koji ostanu u takvoj infantilnoj pobožnosti, često u nepodnošljivi
za svoju okolinu. Uopće ne opažaju kako se egocentrično samo vrte oko sebe. A ako i govore o svojim duhovnim iskustvima, to je samo
religiozni narcizam. Druge – tako misli Ivan- stalno promatraju pod vidom njihovog duhovnog djelovanja. Strogo ih sude „ i čine se tako
gospodarima vrlina“. Oštri su u svojoj osudi,a u stvarnosti njihova strogost ima korijen u potiskivanju i suzbijanju vlastitih potreba. Od te
strogosti može ih osloboditi samo proces čišćenja mračne noći.
Pod pojmom čišćenja kod Ivana od Križa se prije svega radi o odnosu prema Bogu. Tu je najveća opasnost da zamijenimo Boga vlastitim
egom i iskoristimo ga za sebe.
Postoji duhovna pohlepa da si prisvojimo što više duhovnog znanja. Postoji moralni razvrat kada netko zloupotrebljava Boga za to da u sebi
izazove osjećaje ekstaze. Postoji i duhovna oholost kada je netko gladan različitih oblika molitve, a nije se spreman predati Bogu. Žalost kao
sažalijevanje samoga sebe i izraz razočaranja time što Bog ne ispunjava moje želje za lijepim osjećajima, pomućuje moju ljubav prema
Bogu. Bijes se može upraviti protiv mene i mojih manjkavih iskustva Boga. Akeaida, nemir, kida me i onesposobljava da susretnem Boga.
Želja za slavom može uništiti duhovna iskustva. Ako se hvalim svojim iskustvima Boga, tada Boga zloupotrebljavam. Nije mi tada stalo do
Boga već do samoga sebe. Slično je i sa zavišću. Htio bih biti duhovniji od drugih. I u duhovnom životu se uspoređujem s drugima,
uspoređujem stupanj na koji sam se duhovno popeo sa stupnjem na kojemu su drugi.
Najgora od svih opasnosti svakako je hybris, oholost. Poistovjećujem se s nekim visokim idealom i odbijam se osvrnuti na svoje čovještvo.
Tamna noć Ivana od Križa želi čovjeka osloboditi od svih prisvajanja Boga. Pokazuje ljudima da je Bog - Bog, da se njime ne može
raspolagati i da je potpuno drukčiji od čovjeka. Čovjek se mora pomiriti sa svojom nemoći pred Bogom. I tek tada smije iskusiti milost da se
ljubav Božja prelije u njega, tek tada smije postati jedno s nedohvatljivim i nepojmljivim Bogom.
Mistični put (20. VI. 2015.)
Zbog toga što mi, s našim zapadnjačkim, post-prosvetiteljskim pogledom na svijet imamo tendenciju linearnog
razmišljanja, i zbog toga što su neki koncepti o kojima govore mistici povremeno toliko apstraktni, neophodno
je da ih izložimo kao linearnu progresiju te počnemo na način koji nam je poznat, te postepeno prelaziti na manje
poznato područje. Nego... pet etapa klasičnog misticizma – VIA PURGATIVA, tamna noć osjeta, VIA
ILLUMINATIVA, tamna noć duha i VIA UNITIVA, ne idu neophodno tim redom, niti se neophodno mora
iskusiti potpuni efekt jednoga, te potpuni efekt drugoga. Bogu je moguće voditi te iz jednoga u drugi stadij
preskačući prijelazne faze ili te može provesti kroz svih pet faza polako, u polaganim dubinskim fazama
čišćenja. Taj put baš i ne možemo usporediti s cestom kroz koju napreduješ linearno, prvo doživiš jedan
fenomen, zatim drugi, pa treći itd... mistični put se bolje može usporediti kao boravljenje usred oceana: ploviš
okolo i doživljavaš razne struje, vjetrove i promjenjive vremenske uvjete, a najvažnija stvar u svemu je da si
usmjeren na krajnji cilj (Božansko sjedinjenje) i da znaš kako reagirati na određene uvjete redom koji se
pojavljuju. Nije ti potrebno znati kako doći od jednog stupnja do drugog ili koji će stupanj dogoditi nakon ovoga
u kojem jesi, čak ni to kako ćeš se postaviti da bi izbjegao zamke neprijatelja i primiti sve što Bog od tebe želi u
toj fazi. Tako da, premda će biti analizirani linearno, kako bi dalo neku uređenu sliku, imaj na umu da tvoja
kilometraža i iskustvo može varirati; možeš doživjeti sve što će ovdje biti opisano, ili čak niti ništa od toga. U
svakom slučaju, s Bogom ćeš sigurno kročiti dokle god si fokusiran na ljubav prema Njemu i dokle god pristaješ
potpuno i velikodušno uz Njega.
U posljednjih stotinjak godina čini se da Bog ponovno revitalizira mistična iskustva u Crkvi kao cjelini. Ono što
je jedinstveno za vrijeme u kojem živimo je da se taj fenomen ulivene kontemplacije ne događa samo u osoba
zatvornih iza vrata samostana; cijele kongregacije su zahvaćene ovim nevjerojatnim otkrivenjem Božje ljubavi
prema njima. Vjerujem da Bog želi podići jednu zajednicu ljudi koje ga vole toliko intenzivno i strastveno da ih
neće, kao mnoge karizmatske grupe, taj fenomen odvesti na stranputicu fiksacije na darove. Oni će biti toliko
zaljubljeni u Njega da će biti voljni potpuno ući u duhovno raspeće Tamne noći osjeta i izgubiti apsolutno sve
kako bi mogli u potpunosti biti sjedinjeni s Njim. A, tada će biti poslani en masse kao vojska ljudi sjedinjeni s
Njim u Duhu, živeći istinski uskrsli život Isusa Krista i provodeći Njegovu volju i Njegove planove na zemlji.

Via Purgativa (za put usp. Ivan Ljestvičnjak p. 52-3)
Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za
zemaljskim! Kol 3:1-2
Faza pročišćenja je početak, ili faza djetinjstva duhovnog života. Ta faza imanentna je onima koji su se tek
obratili, koji su se okrenuli od života u kojem su živjeli po vlastitoj volji i po vlastitom nahođenju, te su se
odlučili predati svoje živote Gospodinu, kako bi ga slavili i služili jedino Njemu. Osoba, dakle, ulazi u fazu
pročišćenja, kada se obrati ili nanovo rodi.
Praksa koja je vlastita toj fazi duhovnog života je meditacija, znači, čitanje i razmatranje pisane Riječi Božje s
rastućim stupnjem spoznaje duhovne dubine. Kada smo bili otuđeni od Boga, naši umovi su također bili pali i
otuđeni te smo posljedično provodili vrijeme razmišljajući kako da ispunimo težnje grešne prirode. (Rim 13:14).
Kada je naš duh preporođen, naši umovi su ostali nepromijenjeni, s tom razlikom što u sebi imaju potencijal da
budu prosvijetljeni božanskom istinom, jer je sada Duh Sveti u mogućnosti da nas uči istinama koje naš naravni
um nije mogao razumjeti (1 Kor 2:14). To je točka u kojoj Pavao savjetuje vjernike u Filipima da razmišljaju o
onom što je čisto, plemenito itd. (Fil 4:8), te vjernike u Kolosu da svoje umove utvrde na stvarima koje su gore, a
ne na stvari zemaljske ili na to kako zadovoljiti tjelesnost (Kol 3:1-2)
Temeljni efekt ovog procesa je da se postupno izvlačiš iz kraljevstva tame i urastaš Kraljevstvo Svjetla. Na
primjer, tvoj um koji je nekada bio fiksiran isključivo na zemaljske stvari, polako je postao prijemčiv za nebeske
stvarnosti - Biblija, Molitva, Euharistija, itd.. Također si do određenog stupnja odvučen od uživanja u svijetu te
si počeo uživati u Božjoj prisutnosti i u pobožnostima. U toj fazi je čovjek onaj koji je vrlo aktivan. Međutim,
dolazi vrijeme kada moraš naučiti i novi način hoda s Bogom, jer ove aktivnosti koje čovjek čini sam u sebi i po
sebi, nisu dovoljne da bi u potpunosti ostvario Božji naum za tebe - da budeš preobražen u sliku Njegovog Sina.
Pisana riječ ti može reći što je dobro, a što loše, ona te može obavijestiti do detalja o Isusovom životu i
naučavanju, ali te ne može učiniti svetim. Ne može ti dati moć da bi nadjačao svijet, tijelo i sotonu. Zapravo, ne
može te čak ni osposobiti da zaista razumiješ Boga ili čak Njegovu pisanu riječ na ispravan način, jer iako mi
sada mislimo na duhovne stvarnosti, a ne na zemaljske, to činimo s umovima koji su pali i koji su još uvijek u
djelimičnoj tami. Rođeni ste se s umom koji je odvojen od Boga i bio je istreniran da razmišlja na način tijela i
jednostavno nije opremljen mogućnošću da uroni u duboke istine o Bogu: zbog toga je Bog rekao Izaiji da
Njegovi putovi i Njegove misli daleko nadilaze naše, kao što Nebo nadilazi zemlju. Nezgodna situacija je što mi,
osobno, ne možemo učiniti ništa da bi promijenili situaciju. Učenje dodatnih informacija neće promijeniti naše
stanje, jer jednom kada smo upili pisanu riječ, ne možemo ih shvatiti u onoj dubini u kojoj doista jesu, jer naš um
koji koristimo još uvijek sadrži u sebi palu prirodu i njezinu ograničenost shvaćanja.
Novi Zavjet je prepun poziva da se preobrazimo obnavljajući naše umove (Rim 12:2), da dopustimo sebi da
budemo obnovljeni u spoznaji našeg Stvoritelja (Kol 3:10), itd. Ključ transformacije je dan u 2 Kor 3:18:
A svi mi, koji otkrivenim licem odrazujemo slavu Gospodnju, po Duhu se Gospodnjem preobražavamo u istu
sliku - iz slave u slavu.
Drugim riječima, kako već zapravo gledamo slavu Kristovu, Duh nas doslovno preobražava kako bi mi mogli
postati poput Njega. To je čin koji rana Crkva naziva kontemplacijom. Vrlo se razlikuje od meditacije, jer ona
nije intelektualna vježba, to je čin srca i duše - okretanje naših srdaca stvarima odozgor (Kol 3:1) Također je i
prilično tajanstvena, jer nam nikada nije rečeno zašto to duhovno posjedovanje slave Isusa Krista u nama
proizvodi tako radikalnu transformaciju u najunutarnjijem dijelu nas.
Rijetki ljudi doživljavaju ovakvu transformaciju iz meditacije u kontemplaciju direktno. Da bi doživjeli ovaj
prijelaz, često je neophodno da nas Bog uvede u fazu pasivnog čišćenja, iskustvo koje se uobičajeno naziva
Tamna noć osjeta.

Tamna noć osjeta
Jer misli vaše nisu moje misli i putovi moji nisu vaši puti," riječ je Jahvina."Visoko je iznad zemlje nebo, tako su
putovi moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli." Iz 55:8-9
Tamna noć osjeta označava prijelaz između faze čišćenja u fazu prosvijetljenosti. Slična je fazi prijelaza iz
djetinjstva u adolescenciju u prirodnom smislu, i kao i svaki prijelaz, često je vrlo zbunjujuć i zastrašujuć za
nekoga koji je definirao duhovni život isključivo u terminima čitanja, meditacije i izvođenja aktivnih dijela
pročišćenja.
Postoje tri uobičajena fenomena koja karakteriziraju Tamnu noć osjeta. Prva je da vaša duša potpuno gubi interes
za sve Božje stvari; jednostavno više iz Njega ne crpi nikakvo zadovoljstvo. Nekada si mogao čitati Sveto pismo
ili čuti propovijed i bio bi sav nadahnut, a sad ti se čini kao da si naletio na zid.
Drugi fenomen je da se duša počinje jako zabrinjavati nad činjenicom što joj se čini da se ponovo vraća i zapada
u grijeh, jer sada više uopće nisi sposoban vršiti sve one stvari za koje ti je rečeno da su neophodne za tvoj rast
do kršćanske zrelosti (=Bog je „onaj koji daje i htjeti i moći“ – Filipljanima 2, 13). Nije to rezultat apatije i
nezainteresiranosti. Razlika između suhoće Tamne noći i ravnodušnosti prema vraćanja u grijeh je ta da je u
dubini duše kršćanina koji prolazi iskustvo Tamne noći prisutna neizmjerna glad i ljubav prema Bogu, ali iz
nekog neobjašnjivog razloga, oni ne mogu nikako ući ili izvući bilo kakvo zadovoljstvo iz uobičajenih
kršćanskih praksi.
Treći fenomen ove Tamne noći je što možeš postati intelektualno potpuno nesposoban čitati i meditirati nad
Svetim pismom. Sada, ovo može zvučati kao hereza, ali nije; samo trenutak da objasnimo zašto. Biblija je
primarno duhovna knjiga. Inspirirana Duhom Svetim i bez Duha Svetoga bit ćeš potpuno nesposoban bilo što
crpsti iz nje. Biblija kaže da prirodni čovjek ne razumije Božje stvari jer ih je moguće razabrati samo Duhom. Ta
mogućnost razabiranja nije nešto što možemo dobiti jer smo se obratili. To je specifično djelo milosti koje Duh
Sveti proizvodi u našim životima, da kada čitamo Bibliju da razumijemo što je napisano. Ako Duh Sveti prestane
dovoditi tu milost, čitanje Biblije će postati jednako ugodno kao i čitanje telefonskog imenika. Dakle, uklanjanje
te milosti je integralni dio Tamne noći osjeta.
Ključna stvar koju u ovoj točci trebamo imati na umu je da je potpuno u redu ako ne možeš čitati Bibliju. Ljudi
koji su odrasli u jako biblijski-orijentiranim strujama kršćanstva mogu doći pod razne vrste osuda zbog nečitanja
Biblije jer su ih učili da je čitanje i meditacija put prema duhovnoj zrelosti. Međutim u Božjoj ekonomiji, ovo
jednostavno nije uopće istina. Molim da obratite posebnu pozornost na slijedeće - ovo vam ne daje nikakav
izgovor za situaciju kada prestanete čitati Sveto pismo iz čiste lijenosti ili zato što vam druge stvari odvlače
pažnju! Kada vam Bog daje put i disciplinu da bi vam pomogao na tom putu, to vas obvezuje da usvojite tu
disciplinu i primjenite ju na sebe cijelim svojim bićem, jer Ga tako častite u poslušnosti i pomažete sebi da
rastete. Tako da, ako vam Bog oduzme disciplinu, potpuno je u redu - čak imperativ - da se zaustavite i
pogledate što to Bog novo čini u vama.
Sada, razlog zašto je djelovanje milosti obustavljeno je taj što je Bog počeo osvjetljavati vaš um božanskom
svjetlošću. Mistici opisuju ovo svjetlo kao zraku tame jer se ne može iskusiti prirodnim razumom. Toliko je
iznad i onkraj onoga što mogu pojmiti naše prirodne sposobnosti da imate dojam da, kada ih počnete primati, da
je to isto kao da ste pogledali u sunce i privremeno ostali zasljepljeni. Kada božanska svjetlost počne
osvjetljavati vaš um, sve vaš prirodne sposobnosti ostaju zaslijepljene, te se tako vrši vaše sazrijevanje u novom
načinu gledanja na stvarnost koji je u potpunosti duhovan po prirodi, jer duh istražuje najdublje stvarnosti
Boga koje prirodni um ne može pojmiti. U fazi čišćenja vi ste čitali, razmatrali i vršili čine vjere prirodnim
razumom, ali vas sada Bog želi uvesti na dublji nivo tako da vam uzima svo svjetlo i milost i usmjerava vašu
pažnju na nešto drugo, pozivajući vas da ga pratite u dubljem i intimnijem poznavanju Njega. A da bi vas doveo
tamo gdje želi, On od vas obično uzima svu vašu sposobnost da djelujete na stari način, jer ljudi općenito, ne
vole promjene i imaju tendenciju da čine stvari na način na koji su to do sada činili - pogotovo kada je čovjek
jednom dosegao određeni stupanj izvrsnosti u bilo čemu što čini.
Samopouzdanje u naše vlastite izvrsnosti je upravo ono što Bog želi uništiti u Tamnoj noći osjeta. On želi
da u svemu što činimo budemo kontinuirano oslonjeni na Njega, i jednom kada naši prirodni umovi budu
onemogućeni u čitanju, meditiranju i vršenju kršćanskih praksi našim, još uvijek, palim umom, mi se i dalje
trudimo više oslanjati na naš intelekt nego na Njegova otkrivenja. Bog ne želi od nas da imamo stav 'rješit ćemo
to nekako'. On želi da ga cijelo vrijeme tražimo, a jedan od najboljih načina za to je da nestane iz našeg života.
Ovaj krug je ponovljen mnogo puta u Pjesmi Salomonovoj, i to je razdoblje koje nam Bog daje da preispitamo
naše motive i ono što želimo. U točki u kojoj Bog nestaje, moraš donijeti odluku da li ćeš nastaviti bez Njega i
sam stvarati svoje svjetlo života ili Ga toliko očajnički želiš u svome životu da si spreman napustiti sve poznato i
sve što znaš samo kako bi Ga slijedio i vršio Njegovu volju, pa i pod cijenu da ne znaš gdje je On, kamo te vodi i
gdje Ga možeš naći. To je ono što se podrazumjeva pod pojmom - hoditi s Bogom u vjeri. Abraham je očiti
kanonski primjer te dinamike na djelu.
Postoji još jedna izvrsna paralela ovog načina Božjeg djelovanja u knjizi Izlaska gdje Bog, nakon što ih izvodi u
pustinju, Izraelcima daje manu za hranu - božansku hranu koju nikada nisu vidjeli i za koju nikada nisu čuli.
Mana je paralela za božansko svjetlo koje Bog počinje davati nama u fazi prosvijetljenosti, i vrlo se razlikuje od
prirodnog svjetla koje je paralela za meso i povrće itd. koje su Izraelci bili navikli jesti dok su bili u egipatskom
ropstvu. Sada, mana je dostatna za sve što se može dobiti kroz uobičajenu hranu - okrepljuje im tijela, čuva ih
zdravima i jakima tako da su mogli lutati pustinjom četrdeset godina. Ali - ovdje je ključ - nije mnogo poklonila
njihovom osjećaju za okus. Vidite, njihova tijela su razvila osjećaj i prijemčivost za egipatska jela i oni su se
počeli buniti protiv jednoličnosti okusa božanske hrane. Ovo dotiče iskustvo naše Tamne noći osjeta, božansko
svjetlo dopire u dubine našeg duha, učvršćuje ga i čisti na način na koji ga discipline u fazi čišćenja nisu mogle
niti dotaknuti. Ali, dio vas koji je izgrađen u fazi čišćenja još uvijek žudi i čezne da se vrati na taj stari način
prilaska Bog jer se na to naviknuo. I mi gunđamo protiv Boga na isti način na koji su to činili Izraelci u pustinji.
Ono što Bog zaista radi ovdje je da vas želi očistiti od vaših ljudskih mjerila, normi i putova koja su ostala u
načinu na koji mu prilazite - oslanjanje na svoje vlastite mogućnosti, ponos na vaš intelekt i na vaše
intelektualne sposobnosti, itd.. tako da se možemo naviknuti na to da nas On hrani vjerom bez posredništva
našeg prirodnog uma. To ne znači da mi trebamo "pustiti mozak na pašu", nego nas prisiljava da priznamo da su
naši prirodni umovi pale prirode; i da ne postaju posvećeni trenutkom našeg obraćenja. Dokle god se oslanjamo
na naše čisto prirodne sposobnosti razumijevanja pristupa Bogu, dogodit će nam se da ćemo biti sposobni
spoznati samo mali djelić onoga što On jest, jer Njegovi putovi i Njegove misli beskrajno nadilaze naše, jer su
one po svojoj prirodi potpuno duhovne, dok je naš um po svojoj prirodi potpuno tjelesan. Um je organ kojim
percipiramo prirodni svijet, a mehanizmi su naš intelekt i memorija. Međutim, organ kojim mi percipiramo i
upoznajemo Boga je duh, a mehanizam je čista vjera.

Kušnje u Tamnoj Noći osjeta
Postoje tri uobičajene kušnje koje se spuštaju na nas kada ulazimo u Tamnu noć osjeta. Prva je da
pokušavamo nastaviti čitati, meditirati i pristupati Bogu na način koji smo to činili ranije. Ovo postaje vrlo
brzo frustrirajuće jer kada Bog odluči da nešto ne funkcionira, onda ne funkcionira i možeš ti lupati glavom
od zid do sudnjega dana ali s time nećeš ništa postići.
Druga kušnja je da pokušaš tu šutnju utišati pokušavajući joj doskočiti drugim vrstama vjerskih disciplina
koje se razlikuju po formi, ali su po sadržaju potpuno identične onome što ste ranije činili. To je nešto što
se vrlo lako može činiti u evangeličkim crkvama jer oni imaju programe, pristupe i metodologije koje
izlaze na uši, a trenutak kada prestaneš činiti jedno, oni ti odmah utrape nešto drugo, samo da budeš
zaposlen i da nešto radiš. Ovo je tragično jer zapravo čovjek može otići u potpuno drugome smjeru od
onoga koji Bog želi i može mu proći cijeli život, a da nikada ne krene onim putem koji je Bog namjenio za
njega.
Treća stvar je da se čovjek jednostavno može prepustiti očaju; i to ne očaju u smislu da čovjek jednostavno
digne ruke i zahtjeva objašnjenje od Boga. Ta vrsta očaja je zapravo zdrava jer te odvaja od tebe, a to je
upravo ono što Bog želi učiniti. Ne, očaj koji želim naglasiti je očaj koji koristi neprijatelj da bi te naveo da
pomisliš kako te je Bog napustio jer si grešan i nevrijedan, a na žalost, neprijatelj ima i dovoljno saveznika
i u samoj crkvi koji bi ti to mogli reći. Poznata su mi osobna iskustva gdje su ljudi bili ismijani zbog
nepravednih osuda onih oko njih jer nisu znali tko je Bog i što smjera.
Mistici imaju divnu metaforu kojom objašnjavaju fenomen Božjeg nestajanja i ponovnog pojavljivanja. To
zovu "Ludus Amoris", igra ljubavi, koja je daleko bolji opis onoga što se događa nego što je to pojam -
napuštanja. Postoji djelo napisano od sv. Katarine Genovske gdje njoj Bog opisuje cijelu ovu dinamiku i
ovo je ono što ona kaže:
"S dušom koja je postigla savršenstvo, više ne igram Igru Ljubavi, koja se sastoji u odlasku i ponovnom
dolasku duši, iako moraš razumjeti, ispravno govoreći, da to nisam Ja, Nepomični Bog, koji ih napušta,
nego je to osjećaj kojim moja ljubav njima daje Mene."
Dakle, što se događa kada Bog namjerno skriva Sebe kako bi nama dao mogućnost da probije veo i da
primimo dublja otkrivenja o prirodi Njega samog. Tu dinamiku možete vidjeti iznova i iznova u Svetome
pismu. Bog će se skriti u dubokoj tami, ili u trećem dijelu tabernakula, ili na vrhu planine, tako da će se
samo oni koji su uporni u svojem traganju za Njim probiti do dublje spoznaje Njega, a to će dobiti
pronalazeći Ga skrivenoga na tim mjestima.
Jedan od najvećih problema s kojim se kršćani u crkvi danas sreću kada se nalaze u tom razdoblju nisu ni
oni sami, čak niti neprijatelj nije problem; nego je jedan od najvećih problema pogrešan stav koji je danas
posijan u samoj crkvi, a može se okarakterizirati frazom: "Ako se osjećaš udaljenim od Boga, netko se
maknuo, a to nije Bog." Sada, ono što želim naglasiti ovdje, grijeh odvaja čovjeka od Boga i ako namjerno
hodaš i živiš u grijehu, Božja prisutnost će biti uklonjena. Međutim, gornju fazu primijeniti na nekoga tko
se nosi s nevjerojatnom težinom gladi i žeđi za Bogom izbjegavajući bilo kakav grijeh i bez obzira na sva
nastojanja svoje i duše i tijela da bude s Bogom, a osjeća svu agoniju odvojenosti od Boga u Tamnoj noći,
ta fraza, primijenjena na nekoga tko to proživljava nosi u sebi jako teško breme osude, osude koja nema
nikakve veze sa stvarnim stanjem vjere i dijela te osobe. Suočeni s takvim tretmanom, oni mogu imati
tendenciju da pokušavaju iznova i iznova proći i ispovjediti sav inventar svojih grijeha ne vjerujući da im je
oprošteno, te tako mogu doći u situaciju da posumnjaju da su zaista spašeni Kristovom žrtvom na križu.
Ideja, da se Bog odvaja od tebe jedino kada počiniš grijeh može u čovjeku izazvati da počne razmišljati da,
svaki puta kada se Bog povuče iz nečijeg života, da je Bog nezadovoljan i da još uvijek postoji neki grijeh
koji nije ispovjeđen ili oprošten. Istina je, međutim, da kada Bog odluči napustiti te na ovaj način, On samo
tebi želi dati do znanja da te voli i da želi da Ga počneš tražiti, kao što su Izraelci pratili stup od vatre i
oblaka po pustinji. Sada, drži na umu da će te grijeh odvojiti od Boga, i prva stvar kada se Bog odvoji od
tebe koju treba preispitati je da li si počinio kakav grijeh. To ne znači da sada trebaš prolaziti neka
beskrajna propitkivanja samoga sebe kako bi pronašao taj grijeh. Ne brini ako žeđaš, gladuješ i vapiš za
Bogom onda će ti Duh Sveti ispisati tvoj grijeh velikim neonskim svjetlom u tvojoj savjesti; ne moraš
ponovno ići iskopavati stari prljavi veš - Bog je to odavno oprostio.

Napredovanje u Tamnoj noći osjeta
Ako shvatite da se u vama odvija proces Tamne noći, najvažnija stvar je da se potpuno predate Bogu i da
boravite u Njemu. Sve pogrešne reakcije koje smo do sada objasnili su pokušaja poduzimanja neke vrste
aktivnosti. Mistici jasno i glasno kažu - ako vam Bog ukloni mogućnost da "radite" svojim intelektom,
onda prestanite s tom aktivnosti i usredotočite svoju aktivnost na vrlo spokojnu i ljubavi punu pažnju prema
Bogu i vjerujte da je On tu prisutan, jer zaista i jest prisutan.
Druga stvar koju trebate učiniti je da odbacite svu zabrinutost i nervozu zbog osjećaja napuštenosti od Boga
i zatražite od Njega da vam kaže što da činite i vjerujte mu da zna kamo vas vodi. Ovo zahtjeva krajnju
poniznost i poučljiv duh jer prepuštate apsolutno sve u ruke Bogu i dopuštate da vam On kaže što da
radite od sada pa na dalje. Ako ste stvarno čvrsto odlučni u pokušaju da vlastitim snagama vi pokušate
kontrolirati razumjeti sve interakcije s Bogom u ovome trenutku, sjedit ćete tako u tišini sve dok ili Bog ne
slomi vašu volju ili će se vaša egocentrična narav izdići i odvući vas u jednu od napasti koje smo ranije
opisali. Ne bojte se! Bog je dobar i sve što čini - čini za vaše dobro! (Sjedi mi s desna dok ne podložim dušmane za
podnožje nogama tvojim (Ps 110, 1) ; Ja ću hoditi pred tobom da razbijem mjedene vratnice da slomim željezne prijevornice (Izaija 45, 2))
Treća stvar koju trebate činiti je da poduzmete sve što je u vašoj moći da održite unutrašnji mir i
tišinu jer je to prostor u kojem Bog govori. (=knjiga „Traži mir i idi za njm“). Uvijek će postojati misli
ili aktivnosti koje će vas pokušati odvući iz tog mira, tišine i jednostavnosti, i uvijek će biti ljudi koji će kao
i Marta zahtijevati od vas da dođete i pomognete jer gubite vrijeme (Periša: „kradem Bogu dane“) ostajući
u tom miru i tišini. Nemojte pasti na to! Ako vas je Bog doveo u stanje i mjesto tišine i smirenja, najgora
stvar koju možete učiniti je da se vaš um i duh zaokuplja i brine o nevažnim stvarima. Bog želi da sva vaša
pažnja bude u potpunosti usmjerena na Njega.

četvrtak 15:23 18 6 2015 – 2 dana prije!!

Marina Crnčić (inbox)Jos prehladeno idem oprat sude jos i spremat se k zubaru i na misu,a Vi?

Ja: ne znam ni sam nekako bi samo bio na miru ne mislio ništa samo "osluškivao tišinu" tj. valjda Boga

Držite se, BVB
Eto vidite valjda sam Vam zato poslala tu sliku,i Vi se drzite,BVB

„Možete moliti stavljajući se jednostavno u Božju prisutnost. Kada netko nema ništa više za reći, nego
samo zna da je On tu – to je samo po sebi najbolja molitva.“ Sv. Ivan Marija Vianney o molitvi

Plodovi Tamne noći osjeta
Postoje tri važne stvari koje Bog postiže u tamnoj noći osjeta. Primarni efekt je da vas izlaže vašem
vlastitom siromaštvu duha. Prisiljava vas da iskusite u najdubljim dubinama svojega bića istinitost Isusovih
riječi da apsolutno ništa ne možete učiniti bez njega (ja cca 2002./05.). Fazu čišćenja počinjete s određenim
stupnjem samodostatnosti i dok tu sposobnost primjenjujete u meditaciji nad tekstovima Svetog pisma, vi
se izgrađujete do određenog stupnja, tada vam Bog u tamnoj noći izmiče tlo pod nogama i vi shvaćate da je
svako dobro i svaki napredak u toj fazi samo rezultat toga što vam je to On omogućio; vi to uopće niste bili
u stanju učiniti bez Njega. To je strašan udarac vašem samopoštovanju i vašoj samodostatnosti - pogotovo
ako ste vrlo intelektualan i analitičan tip osobe: jednostavno vas dovodi u stanje da se u svoj svojoj
bespomoćnosti bacite u naručje Bogu.
Drugi efekt je da to otkrivenje vašeg osobnog siromaštva u duhu uzrokuje u vama da počnete davati sebe
drugome, vašem bližnjemu, da prestanete biti beskrajno sebični (ja, 2010.), postanete sposobni žrtvovati se
za drugoga. Uklanja iz vašeg unutrašnjeg bića prokazivanje prstom tuđih grijeha i osuđivanje drugih kroz
vlastitu samodopadnost i vlastitu samopravednost, koja je bila rezultat toga što je stari čovjek u vama
izgradio sliku sebe kao pravednog na osnovu lažne misli da je on zaslužan za te milosti, ne Bog osobno.
Mnogo samopravedne samodopadnosti u našim crkvama ima korijen u tome što mi mislimo da naš uspjeh i
naše napredovanje u krepostima ovisi od naših vlastitih napora i naših mogućnosti, a kada vam Bog jasno
otkrije i da do znanja da vaši napori ne znače apsolutno ništa, nego da je sve to rezultat Njegove milosti,
samodopadni i samopravedni duh jednostavno nestane i ishlapi, te gubi svu svoju moć, te u vama uništava
svo ono prokazivanje prstom i prezir koji imate ili ste imali prema svojoj braći i sestrama i svim ljudima
općenito.
Treći efekt - i ne ono čega budete odmah svjesni - je da se u vašem najunutrašnjijem dijelu raspaljuje
duhovni žar za Bogom koji je potpuno očišćen od bilo kakvog samointeresa koji je mogao nastati kada ste
bili u fazi čišćenja, tj. početnika. U fazi čišćenja, a ponekada i poslije te faze nama se događa da Boga
tražimo zbog nekog vlastitog interesa; imamo tisuću načina kako bi ubacili svoj vlastiti interes u naše
traženja Boga, kako bi "natjerali" Boga da radi za nas. Na žalost mnogi od tih načina su postali prihvatljivi i
opravdava ih se u većini vjerskih krugova. Međutim, Bog želi u potpunosti spaliti te motive koji
kontaminiraju pravu, istinsku ljubav, te izgraditi u nama nešto čisto tako da bi mogli komunicirati s Njim
čistog srca, bez devijacija koje nameće naša egoistična priroda, s razlogom da Ga možemo još bolje
upoznati, te tako još potpunije doživjeti Njegovu ljubav i bolje je saopćiti i drugim ljudima.
Provodeći vas kroz Tamnu noć osjeta, Bog vas uči počecima kontemplacije, te vas priprema za slijedeću
fazu duhovnog života - fazu prosvijetljenosti. Via Illuminativa.
Via Illuminativa
Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac Slave, dao vam Duha mudrosti i objave kojom ćete ga spoznati;
prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu njegovu, koje li bogate slave u baštini njegovoj
među svetima i koje li prekomjerne veličine u moći njegovoj prema nama koji vjerujemo. Eph 3:17-19
Faza prosvijetljenosti je druga etapa duhovnog života, koja je identična razdoblju duhovne adolescencije.
Naziva se "prosvijetljena" jer se duh počinje kupati u božanskom, duhovnom svjetlu otkrivenja kroz,
najčešće, praksu kontemplacije. To je mjesto gdje vam Bog počinje otkrivati samog sebe direktno i
nadnaravno, oslobađajući vas od onih grijeha s kojima ste se morali ranije boriti ili ste morali bježati od
njih. Također počinjete primati božansko razumijevanje i uvid u Pisma i duhovnu stvarnost. Fenomeni kao
što su riječi znanja, mudrosti i proročki govor su uobičajene manifestacije na ovom stupnju duhovnog
života. Postoji još poprilično dodatnih iskustava u fazi prosvijetljenosti - vizije, zanosi, itd... ali one
nadilaze ovaj pregled. To je, u biti, način života u Bogu gdje vas Duh Sveti počinje učiti direktno, umjesto
da koristi posredništvo Biblije ili ljudskog učitelja. To je početak ispunjenja iz JER 31:34 (I neće više učiti
drug druga ni brat brata govoreći: 'Spoznajte Jahvu!' nego će me svi poznavati, i malo i veliko - riječ je
Jahvina - jer ću oprostiti bezakonje njihovo i grijeha se njihovih neću više spominjati.") gdje Bog navodi na
zaključak da će nas učiti On osobno, a ne preko nekog posrednika. Postoje identični odlomci u Novom
Zavjetu (1 Iv 2:27; 2 Pt 1:3-4). Sv. Tereza Avilska kaže da kada dosegneš ovaj stupanj Bog te može u
djeliću sekunde naučiti stvari za koje bi ti trebale godine da ih sam shvatiš.
No, to ne znači da ne trebate imati čvrsto uporište u pisanoj riječi; to samo znači da kada ste jednom
izgradili čvrsti temelj, da morate nastaviti graditi na njemu. Način kako gradite je da dopustite Bogu da vas
on sam direktno uči o samom sebi. To je mjesto gdje moraš biti posebno oprezan u razlikovanju pravoga
Duha od duhovnih imitacija i gdje ti zaista trebaš saslušati mišljenja iskusnijih vjernika kako se ne bi
zavukao u neka duhovne stranputice i prestao duhovno rasti. Način na koji možeš napredovati u
blagodatima faze prosvijetljenosti je da se izuzetno jako usmjeriš na ljubav prema Bogu i da budeš spreman
da se ne zadovoljiš s ničim drugim nego da zadobiješ Njega u potpunosti. Postoji napast da, kada ti Bog
počne davati određene darove ili duhovna otkrivenja ili proročku riječ da čovjek postane fiksiran na te
darove i da iz vidokruga izgubi Darovatelja. Mistici to nazivaju prevelikom fiksacijom na duhovne utjehe.
A, također i neprijatelj ovo snažno podupire jer želi poduzeti apsolutno sve da bi vas spriječio da postignete
stanje Božanskog Sjedinjenja koje se nalazi s druge strane faze prosvijetljenosti.
Bitna stvar koju treba zapamtiti je to da ste ranije mogli napredovati samo vlastitim snagama, no kada ste
dosegli ovaj stupanj, dalje napredujete isključivo Božjom milošću. Druga stvar koju treba naglasiti je da je
ključ svega LJUBAV (to imam zapisano negdje u Duh. dnevniku / U ljubavi Kristovoj – mislim ljeto
2014). Julian od Norwicka, engleski mističar iz 14. stoljeća pisao je opširno o ljubavi Božjoj te da je ljubav
centralni pojam i sama bit duhovnih otkrivenja. Bog vam se otkriva jer vas voli; otkrivenja vam daje iz
razloga kako bi vam otkrio još svoje ljubavi, i razlog zašto ih dobivamo je što želi da nas ti darovi još više
potaknu na ljubav prema Njemu. Ako primite kakvu proročku riječ ili kakvu objavu od Boga i dopustite da
vas ta objava toliko zanese da vas odvuče od usredotočenosti na Božju ljubav vi ste, u biti, potpuno
promašili njezino značenje i njezinu bit. Ako ste ovih dana čuli proročku riječ u kojoj Bog kaže da više
tražite Njegovo lice, nego da gledate u Njegove dlanove, shvatit ćete važnost toga da svoja srca date i
zadržite u Njemu zbog Njega samoga.
Ono što se postepeno događa kada odgovarate na ova duhovna otkrivenja je da postanete toliko obasuti
Njegovom ljubavlju da vas ta Njegova ljubav počne oslobađati od svega onoga u svijetu što vas je prije
zarobljavalo. Zapravo, kada počinjete gledati i osjećati Božju ljubav, jednostavno ne postoji ništa na svijetu
što bi moglo zadugo odvući vašu pažnju! I dok se nastavljate predavati Bogu i dopuštati mu da vam otkriva
Njegovu ljubav, postajete sve više odvojeni od svjetovnosti - ne u religioznom, farizejskom smislu, nego u
unutrašnjem smislu, u smislu duhovne ispunjenosti, ispunjenosti u smislu izvršavanja zapovijedi da ljubite
Gospodina svim srcem svojim, svim umom svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom, cijelim
svojim bićem.
Faza prosvijetljenosti je bila vrlo uobičajena u ranoj Crkvi, a također i danas postaje sve uobičajenija. Ako
ste bili kršteni Duhom Svetim, Bog vas je, zapravo, uveo u ovu fazu hoda s Njim. Ono što se događa u
zadnjih stotinjak godina, počevši sa pentekostnim pokretom i ubrzanom karizmatskom obnovom je da je
Bog odjednom počeo uvoditi ljude u dublji način života s njim tako da On može još više otkriti čovjeku
svoju ljubav prema njemu. Od 1992. godine svjedoci smo da cijele kongregacije bivaju zahvaćene ovim
nadnaravnim otkrivenjima Njegove ljubavi.
Međutim, ova iskustva su tek jedva predokus potpunog sjedinjenja duše s Bogom, koji se može doživjeti u
Božanskom sjedinjenju. Između faze prosvijetljenosti i Božanskog Sjedinjenja postoji još jedna prijelazna
faza, a naziva se Tamna noć duha.

Tamna noć duha
Da upoznam Krista i snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim, ne bih li kako, suobličen
smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih. Fil 3:10-11
Kroz povijest je bilo dosta ljudi koji su bili voljni živjeti u moći i milosti faze prosvijetljenosti i Bog ih je
moćno upotrebljavao kroz povijest Crkve. Ali, postojali su i oni koji nisu bili zadovoljni ostajanjem na tom
nivou. Put prosvijetljenosti je tek pola puta. Glad ih je navela da ta traže Boga zbog Njega samoga umjesto
da se zadovolje samo darovima i iskustvima Njegova prisutnosti. Jeanne Guyon, pišući u sedamnaestom
stoljeću, opisao je razliku između ljudi koji idu putem darova i milosti, koje je opis via illuminatva-e, i onih
koji idu putem križa, to jest, onih koji se identificiraju s prezenošću, odbačenošću i poniženjem samog
Krista. Kada čitate u Filipnjanima 3:7-11:
Ali što mi god bijaše dobitak, to poradi Krista smatram gubitkom. Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog
onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom
smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem - ne svojom pravednošću, onom od Zakona, nego
pravednošću po vjeri u Krista, onom od Boga, na vjeri utemeljenoj - da upoznam njega i snagu uskrsnuća
njegova i zajedništvo u patnjama njegovim, ne bih li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću
od mrtvih.
Morate razumjeti da Pavao nije samo govorio o volji da potpuno izgubi sva zemaljska dobra - tj. ljudsku
hvalu, ugled, bogatstvo, itd. Kada je Pavao napisao ove retke vjerujem da je stajao u samom zenitu faze
prosvijetljenosti, tako da se njegova izjava odnosi također na sve vizije i duhovne darove i prosvjetljenja
koja mu je Bog darivao. On izjavljuje da su svi ti darovi - darovi toliko divni da ih rijetko tko može pojmiti
- obično smeće u usporedbi mogućnosti spoznaje - ne znanja o Bogu, nego Boga osobno, na neopisivo
intiman način. Naziv koji mistici daju takvom iskustvu Boga glasi Božansko Sjedinjenje. Izuzetno malo
ljudi kroz povijest je uspjelo doseći ovaj stupanj. I to ne zato što bi Bog to nudio samo određenim
izabranicima; vjerujem da je taj poziv ponuđen svakom čovjeku, međutim rijetki su voljni dopustiti Bogu
da ih dovede u do tog stupnja gdje je čovjek voljan da podnese gubitak apsolutno svega, kao što je to
Pavao bio voljan („Sve smatram blatom da krista dobijem“ – 10. 12. 2014. ; apostoli: „Zbog tebe smo
ostavili sve!“ ; u mom slučaju: i život. Dugo sam se tome opirao, sada više ne. Bogu HVALA i slava, 20. 6.
2015. Sjetio sam se da mi je Bog u snu u djetinjstvu bio rekao da moj život mora STVARNO biti ugrožen,
zato da Sotona ne bi rekao da sam dobio na prevaru.). Tehnički naziv ovog iskustva je Duhovno Raspeće
ili Tamna Noć Duha.
Ovo stanje duhovnog raspeća se odnosi na ono kada Pavao govori o tome da postane kao Krist u Njegovoj
smrti kako bi i on mogao anticipirati uskrsnuće od mrtvih. Sve dok nisam počeo proučavati pisanja mistika,
Pavlove riječi u Fil 3:11 nisu mi imale previše smisla jer je Pavao bio spašen, otkupljen krvlju Kristovom.
On zna da će iskusiti uskrsnuće mrtvih jer je Isus naučavao da je uskrsnuće naslijeđe onih koji su postali
djeca Božja, međutim, u 11. retku govori kao s nekom sumnjom. Mislim da Pavao ovdje ne govori o
uskrsnuću mrtvih po drugom dolasku. On govori o raspeću i uskrsnuću duha. Vidite, kada ste spašeni, vaš
duh je automatski raspet, pokopan i uskršen s Kristom i postavljen je uz Njega u Kraljevstvu Nebeskom.
Vaše tijelo se nastavlja mučiti kao i obično, s obećanjem da će jednoga dana umrijeti i biti uskrsnuto
besmrtno i bezgrešno. No ništa se dramatično ne događa duši kada ste nanovorođeni, osim da ona ulazi u
proces posvećenja, kojim postajete sličniji slici Krista. Ono što Pavao želi iskusiti je potpuno raspeće i
uskrsnuće njegove duše u smrtnom tijelu; dovršetak onog posvećenja s ovu stranu smrtne postelje.
Vidite, jednom kada ste se pročistili od voljnog grijeha u vama još uvijek postoji dio vaše duše koji je
rođen odvojen od Boga i nije mu bio pridružen kada ste se obratili. Iako je vaš duh bio raspet i uskrsnuo s
Kristom, duša je još uvijek pale prirode. I prolaženje kroz vanjsko čišćenje i pročišćenje u fazi via
purgativa i unutrašnjeg pročišćenja duhovnom vatrom u via illuminativa još uvijek vas nije potpuno
pročistilo. Duboko dolje u tebi, na samoj srži tvoga biće, postoji dio tebe koji zapravo još uvijek želi
postojati nezavisno od Boga. Čak i dok hodate putem prosvjetljnja i dok vas Bog obasipa Njegovim
darovima i dok vaša duša u potpunosti konzumira Njegovu ljubav, još uvijek postoji sebični dio koji viri i
koji strši dok Bog izlijeva milosti na nas i kroz nas na cijelo stvorenje i tako taj dio žanje zahvale koje bi
trebale biti vraćene Bogu u hvali kroz nas. To je dio tjelesne prirode o kojoj Watchman Nee govori kada
spominje nevoljnost da se čovjek duhovno potpuno sjedini sa Stvoriteljem jer čovjek želi zadrži taj dio za
sebe pod svaku cijenu.
Ako želiš ući u potpuno duhovno sjedinjenje s Bogom, taj dio tebe mora umrijeti - mora biti u potpunosti
razapet s Kristom. Problem je što ga ne možeš ubiti jer je on doslovno sami temelj i stup onoga što jesi,
stup i temelj tvoje egzistencije. Iskustvo je, zapravo, toliko zastrašujuće da ne postoji nikakva mogućnost
da čovjek to shvati ukoliko ga on sam nije doživio i proživio. Čitajući samo neke fragmente onoga što su
nam mistici ostavili dovoljno je da nam se kosa počne dizati na glavi jer ono što Bog čini je da želi s
tobom podijeliti Kristove patnje do najdublje moguće granice - odbačenost, progonstvo, mučenje,
smrt, odjeljenost od ljudi i napokon, odvojenost od samoga Boga. Imajte na umu da se ovo događa
samo onome koji je došao, kroz iskustva perioda iluminacije, do faze potpunog i neupitnog oslanjanja i
ovisnosti o Bogu. Otkrivenja Njegove ljubavi su ga toliko očarala i privukla da su sve taštine ovoga svijeta
ne samo izgubile svoju privlačnost, nego su postale teški teret i duhovni okov. Drugim riječima, njihova
unutarnjost je toliko odvojena od svjetovnih stvari i potpuno su usredotočeni na Boga u svemu što čine, i
tada ih Bog, naizgled, napušta. Mistici ovo poistovjećuju s točkom gdje Krist na križu vapi:" Bože moj,
Bože moj, zašto si me ostavio!" - raspet između neprijateljske i odbojne zemlje i neba koje se odjednom
zatvorilo nad tobom, ostavljajući te između njih s ničim drugim osim boli i napuštenosti. I naravno, to je
točka u kojoj je Krist predao Svoj duh. Za mistika koji je ušao u ovo duhovno raspeće, to je točka u kojem
neovisni dio naše egoistične naravi čini posljednji izdah i uskršava u punoj moću i prirodi Isusa Krista. I to
je točka u kojoj počinje Božansko Sjedinjenje, Via Unitiva.

Via Unitiva
Ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što ti,
Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao. I slavu koju si ti dao
meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno - ja u njima i ti u meni. Iv 17:20-23
Teško je smisleno opisati što stanje Božanskog Sjedinjenje u stvari je, jer su ljudski jezik i koncepti
neadekvatni da bi ih opisali. Ono što se u suštini događa uskrsnućem vaše duše je da je 'neovisni' dio vaše
duše u potpunosti protočan za Boga tako da se jednostavno ne može opisati gdje počinje Bog, a gdje
počinjem ja. Postoji par ilustracija kolima mistici pokušavaju opisati to iskustvo. Jedna je slika rijeke (duša)
koja se napokon počinje ulijevati u ocean (Bog). Odjednom se sastaju dvije vode i više ih ne možeš odijeliti
jedno od drugoga i da postoji neka posuda kojom bi zahvatio u njih ne bi postojao nikakav način da odrediš
da li je voda koju kušaš iz oceana ili iz rijeke. Bitan dio - i ono što ovo iskustvo odvaja od Istočnjačkog
misticizma - je da tvoja supstanca nije uništena, samo je u nju prodrla supstanca Boga. Postaješ, po
Petrovim riječima, sudionik božanske prirode, pobožanstvljen dioništvom u Bogu.
Druga slika koja se koristi je željezna šipka. U početku je tvrda, hladna, možda ima i nešto hrđe na sebi.
No, ako ju staviš u vatru, prvo sagorijeva hrđa, te se i sama šipka počinje zagrijavati i svijetliti jer toplina
plamena prodire u željezo na isti način na koji Duh Sveti prodire u nas. I premda se željezo ne pretvara u
vatru, ono se počinje ponašati identično vatri; opeći će vas ako dotaknete šipku. A ako je ostavite u vatri
dovoljno dugo , željezo će početi prelaziti u tekuće stanja i ono što ćete dobiti je supstanca koja je još
uvijek željezo (ali očišćeno od nečistoća, nesavršenosti") ali supstanca koja se ponaša na identičan način
kao i vatra. I u toj točki imaš sva svojstva vatre i potpuno si prijemčiva i elastična tekuća legura u Božjim
rukama - kao što je to bio Krist dok je hodao zemljom, ispoljavajući svu moć i autoritet Boga, potpuno
predan Njegovoj volji.
Treća slika je čaša destilirane vode. Nema oblik, boju, okus, niti vlastiti miris. Potpuno je neutralan,
elastičan i prijemčiv medij. Ako je izliješ u pehar, potpuno će se prilagoditi njegovom obliku. Ako je
istreseš na zemlju, prilagodit će se obliku tla. Nema nikakvu tendenciju niti želju da uzme bilo koji drugi
oblik od onoga koji joj je nametnut. Ako u nju staviš boju, ili dodaš aromu, voda jednostavno prihvaća te
modifikacije bez ikakvog otpora i ne može tvrditi da je ijedno od tih svojstava naslijeđe ili rezultat njezine
vlastite prirode. Možete primijetiti kako ovo ocrtava sliku duše koja je potpuno elastična u Božjim rukama.
Kada uđeš u Božansko Sjedinjenje, gubiš apsolutno sve ono za što bi mogao tvrditi da je tvoje vlastito i
postaješ medij kroz koji Bog može istog trenutka na savršeni način izraziti kroz tebe sve što On želi reći ili
učiniti. I ako podrobnije razmislite, shvatit ćete da se Krist ponašao na identičan način. Rekao je da On
nikada nije djelovao po vlastitom nahođenju; On je samo činio ono što je vidio do Oca da čini, On je
govorio ono što ga je Otac učio govoriti. On je uvijek govorio na slavu Oca, nikada na svoju vlastitu.
Isusova volja je uvijek savršeno bila okružena i utopljena u volju Očevu, i kada uđete u ovaj stadij, predali
ste svoju volju do točke u kojoj, pravilno govoreći, vi uopće više ne posjedujete vlastitu volju; vaša volja i
volja Očeva su jedno i isto i nikada više ih se neće moći razdvojiti i razlikovati.
Kada živite na ovaj način, hod u duhu više nije onakav kakav je bio prije - gdje si se morao zaustaviti i
saslušati Boga i boriti se protiv nagnuća tijela. Kada živite u via unitiva, ti si u Bogu i Bog je u tebi toliko
potpuno da automatski imaš i Božji um i Njegovo shvaćanje i razumijevanje. Po riječima Postanak 2 -
dvoje su postali jedno - i vi u svojoj srži postajete potpuno siromašna i predana posuta u koju Bog može
uliti beskrajnu raznolikost Njegove slave kroz koju možete dotaknuti i Crkvu i izgubljene duše, kao što je
to Krist činio dok je bio na zemlji. To je ono na što su mistici ciljali i ono što su postigli. A, Krist se molio
u Iv 17:21-23 da svatko tko vjeruje u Njega prođe i doživi identično iskustvo:
Da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti
poslao. I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno - ja u njima i ti u
meni. Iv 17:21-23
U točki u kojoj uđete u Božansko Sjedinjenje, jedinstvo unutar tijela više se uopće ne dovodi u pitanje, jer
ako si ti popuno elastičan za Božje djelovanje i ako sam ja potpuno elastičan za Božje djelovanje, tada smo
mi ujedinjeni jednostavno samom tom vrlinom elastičnosti koja nam je dana od samoga Boga. I ono što se
događa je da naše duše postanu elastične i prijemčive jedna drugoj: a to je ono gdje mistici govore kada
interpretiraju jedinstvo duša - svi smo mi jedno s drugim pomiješani i ujedinjeni u Bogu i s Bogom.
Tim putem su hodali mistici; oni su dospjeli do ovoga mjesta. Hodali su okolo uronjeni u moć i slavu Božju
bez ikakvih prepreka u njihovoj duši. I potpuno su okrenuli svijet na naopačke. Neki od tih mistika su bili
neobrazovani seljaci - slabe, lomljive, jadne, nesigurne posude - ali kroz njihovo sjedinjenje s Bogom
dobili su takvu moć i utjecaj da su kraljevi i kraljice sagibali koljena pred njima. Njihovi životi su bili
ispunjenje Isusovih naučavanja da ćemo činiti veća djela od Njega i Pavlovih izjava da možemo činiti sve -
a to doista znači SVE - kroz Njega koji je naša snaga.

http://www.tebe-trazim.com/forum/viewtopic.php?p=19173