You are on page 1of 253

Nora Roberts

Šapat sjene

S engleskog prevela
Suzana Szabo
Za moju družinu,
obitelj i prijatelje
Budući događaji bacaju sjenu pred sebe.
Thomas Campbell

Ukras kuće su prijatelji koji je posjećuju.


Ralph Waldo Emerson
1

Jesen 1268. godine

IZMAGLICA SE POPUT DAHA UZDIZALA NAD VODOM DOK je Eamon


veslao u malenom čamcu. Probudivši se iz noćnoga sna, Sunce je zasjalo blijedim i
hladnim zrakama te raspjevalo jutarnje ptičice. Čuo je pijevca kako kukuriče onako
nadmen i važan, i blejanje ovaca koje su brstile po zelenim poljima.
Sve su to bili poznati zvuci koji su ga pozdravljali svakog jutra proteklih pet
godina.
No nije to bio njegov dom. Koliko god se osjećao dobrodošlim i kao kod kuće,
ovdje nikada neće biti njegov dom.
Čeznuo je za svojim domom. On je u njemu budio želju koja je bolno strujala
kostima, poput boli u starca za vlažna vremena, čežnju od koje je srce krvarilo kao
u odbačena ljubavnika.
A iza te želje, boli, čežnje i krvarenja tinjao je bijes koji je svakog časa mogao
planuti i spaliti mu grlo poput žeđi.
Pokatkad bi noću sanjao dom, njihovu kolibu u gustoj šumi u kojoj je poznavao
svako stablo, svaku stazu. Katkada su ti snovi bili toliko stvarni da je mogao osjetiti
miris treseta u ognjištu i slatkastu rogožinu pod sobom, u koju je njegova majka
uplela lavandu za dobar odmor i lijepe snove.
Odozgo sa sjenika mogao je čuti njezin glas, tiho pjevušenje dok je miješala
svoje napitke i razne pripravke.
Crna vještica, tako su je zvali - iz poštovanja – jer ona je bila moćna i snažna.
Blaga i dobra. I kad bi tako pokatkad sanjao svoj dom, kad bi odozgo sa sjenika čuo
svoju majku kako pjevuši, probudio bi se sa suzama koje bi mu tekle niz obraze.
Brzo bi ih obrisao. Sada je on bio muškarac, imao je punih deset godina i bio je
glava obitelji, kao što je to bio i njegov otac prije njega.
Suze su za žene.
A morao se skrbiti i za svoje sestre, nije li tako? – podsjetio se odloživši vesla te
pustio čamac da lagano pluta dok on zabacuje udicu.
Doduše, Brannaugh je najstarija, ali on je glava obitelji. Zakleo se da će štititi i
nju i Teagan i tako će i biti. Djedov mač pripao je njemu. I on će ga upotrijebiti kad
za to dođe vrijeme.
A to će vrijeme doći.
Jer, bilo je tu i drugih snova, onih koji su u njemu izazivali strah, a ne žaljenje.
Snova o Cabhanu, crnom čarobnjaku. Ti su snovi u njegovoj utrobi stvarali ledene
grude straha koje su čak i njegov vreo bijes pretvarale u led. Strah zbog kojeg bi
ono dijete u njemu najradije prizvalo svoju majku.
No nije si smio dopustiti da se boji. Njegove majke više nije bilo, žrtvovala se da
spasi njega i njegove sestre samo nekoliko sati nakon što je Cabhan zaklao njegova
oca.
U mislima još je jedva mogao vidjeti svojeg oca i bezbroj puta je u odsjaju vatre
tražio tu sliku - visokog i gordog Daithija, stup obitelji, njegovu svijetlu kosu i
vječiti osmijeh. No bilo je dovoljno samo zatvoriti oči da vidi svoju majku, blijedu
kao smrt koja će je uskoro zateći kako stoji pred kolibom u šumi, onog maglovitog
jutra kad je odjahao sa svojim sestrama s tugom u srcu i novostečenom, žestokom
snagom u venama.
Od toga jutra više nije bio dječak, nego jedan od troje, Crna vještica. Obvezao se
krvlju i zavjetom da će uništiti ono što čak ni njegova majka nije bila kadra.
Dio njega želio je što brže krenuti, otići iz Galwaya s te rođakove farme gdje je
pijevac jutrom kukurikao, a ovce blejale u poljima. Muškarac i vještica u njemu
žarko su željeli da to vrijeme što prije prođe i da stekne dovoljno snage da može
vitlati djedovim mačem, a da mu ruka ne klone od njegove težine. Željno je
iščekivao onaj čas kad će potpuno ovladati svojim moćima i uvježbati magične
moći koje mu pripadaju po rođenju i zakonu. Čas kad će Cabhanovu crnu krv
proliti po tlu.
Pa ipak, u snovima bio je samo neiskusan i slabašan dječak progonjen od vuka u
kojeg se prometnuo Cabhan, vuka sa sjajnim crvenim kamenom oko vrata u kojem
je bila skrivena njegova moć. A rumena krv koja se pušila na tlu bila je njegova
vlastita i njegovih sestara.
Kad bi snovi bili najstrašniji, jutrom bi odlazio do rijeke i odvezao se čamcem da
peca i da bude sam, premda bi mu najčešće nedostajala koliba, glasovi, mirisi iz
kuhinje.
No poslije snova punih krvi osjećao je potrebu da bude sam – i nitko mu tada ne
bi prigovarao što ne pomaže u mužnji, čišćenju staja, hranjenju stoke – nikada u
takva jutra.
I tako je sjedio u čamcu, taj mršav desetogodišnji dječarac, kuštrave smeđe kose
još raščupane od sna i plavih očiju u kojima se održavala neukrotivost duha
njegova oca i vedra, poticajna snaga njegove majke.
Tu je mogao promatrati buđenje dana, strpljivo čekati da riba zagrize i jesti
zobeni kruščić koji je uzeo iz rođakinjine kuhinje.
I, mogao je ponovno pronaći sebe.
Rijeka i tiho, nježno ljuljanje čamca podsjećali su ga na posljednji, uistinu sretan
dan koji je proveo s majkom i sestrama.
Dobro je bila izgledala, prisjetio se, ne više onako blijeda i iscrpljena od duge,
ledene zime. Svi su brojili dane do povratka Bealtainea1 i njihova oca. Eamon je
zamišljao kako će zajedno sjediti uz vatru, grickati kolače, piti čaj zaslađen medom
i slušati očeve priče o pljačkaškim pohodima i lovu.
Bit će slavlja, mislio je, i njegova će majka opet biti zdrava.
Tako je razmišljao onoga dana na rijeci dok su pecali, smijali se i vjerovali kako
će otac ubrzo biti kod kuće.
Ali on se nikada nije vratio jer je Cabhan bacio svoje mračne čini da ubije
hrabrog Daithija. A ubio je i Sorchu, Crnu vješticu, premda ga je ona prethodno
pretvorila u pepeo. Ubio ju je, a sam nije prestao postojati.
U to su Eamona uvjerili njegovi snovi i oni trnci koji su mu prolazili
kralježnicom. A potvrdu je nalazio i u očima svojih sestara.
No nitko mu nije mogao oduzeti taj blistav proljetni dan na rijeci koji će zauvijek
pamtiti. Čak i kad je riba povlačila udicu, njegove su misli bile u prošlosti i vidio je
sebe prije pet godina kako izvlači blistavu ribu iz tanine rijeke.
I sada ga je preplavio isti osjećaj ponosa.
"Ailish će biti zadovoljna."
Majka mu se nasmiješila dok je ribu spuštao u kantu s vodom, koja će joj
zadržati svježinu.
Prizvala ju je njegova silna potreba i pružila mu utjehu. Ponovno je stavio
mamac na udicu dok je sunce prigrijalo jače i počelo razgrtati pipke magle.
"Jedna nam neće biti dovoljna."
Tako je rekla, prisjetio se, toga davnoga dana.
"Zato ćeš upecati još koju."
"Ubrzo ću upecati više njih u vlastitoj rijeci."
"Jednoga dana hoćeš. Jednoga dana, mo chroi2, vratit ćeš se kući. Jednoga će
dana tvoji potomci pecati u našoj rijeci, kročiti našom šumom. To ti obećavam."

1
Bealtaine, keltski praznik koji se slavi 1. svibnja, između proljetne ravnodnevice i ljetnog suncostaja, nap. prev.
Suze su mu navrle na oči i zamutile mu pogled, od čega je njezina slika
zadrhtala. Odagnao ih je da je bolje vidi. Da vidi tu tamnu kosu koja se slobodno
spuštala do pasa, te tamne oči u kojima življaše ljubav. I tu snagu kojom je zračila.
Čak i sada, imajući pred sobom samo sliku, osjećao je njezinu snagu.
"Zašto ga nisi mogla uništiti, majko? Zašto nisi mogla ostati živa?"
"Nije bilo suđeno. Ljubavi moja, sine moj, srdašce moje, bila bih dala i više od
života samo da spasim tebe i tvoje sestre."
"I dala si mi više. Dala si mi svoju moć, gotovo svu. Da si je ostavila sebi..."
"Došlo je moje vrijeme, a i tvoje pravo po rođenju. Ja sam zadovoljna i to mi
vjeruj." Njezin je lik blistao optočen srebrom. "Zauvijek ću biti u tebi, odani moj
Eamone. U tvojoj sam krvi, tvojem srcu, tvojem umu. Ti nisi sam."
"Nedostaješ mi."
Osjetio je njezine usne na obrazu, njezinu toplinu, miris njezin kako ga obavija. I
taj tren, samo na tren, mogao je opet biti dječak.
"Želim biti hrabar i jak. I bit ću, kunem se. Štitit ću Brannaugh i Teagan."
"Štitit ćete jedno drugo. Troje vas je. Zajedno ste jači nego što sam ja ikada bila."
"Hoću li ga ubiti?" Jer, to je bila njegova najveća, najmračnija želja. "Hoću li ga
dokrajčiti?"
"To ne mogu reći, ali on ti nikada neće oduzeti ono što ti jesi. Što jesi, što misliš
– to se samo može dati, kao što sam ja to dala tebi. Njega prati moja kletva i njome
je obilježen. Sav njegov porod nosit će je, kao što će sav tvoj pronositi svjetlo.
Moju krv, Eamone." Podigla je dlan i pokazala mu tanku liniju krvi. "I tvoju."
Nakratko osjeti bol i ugleda ranu na svome dlanu. Potom ga prisloni uz majčin.
"Krv vas troje, Sorchina krv, doći će mu glave pa makar trebalo tisuću godina.
Budite ono što jeste. To će biti dovoljno."
Još ga je jednom poljubila, još mu se jednom nasmiješila. "Bit će još jedna."
Trzaj povraza vratio ga je u stvarni svijet.
I doista je bila još jedna.
Bit će hrabar, odlučio je izvlačeći iz rijeke ribu koja se bacakala. Bit će snažan. I
doći će dan kada će biti dovoljno snažan.
Pogledao je svoju ruku - na njoj više nije bilo rane, no tomu se nije čudio. U sebi
je nosio njezinu krv, njezine moći. Jednoga dana on će ih predati svojim sinovima i
kćerima. Ne bude li njemu suđeno da uništi Cabhana, glave će ga doći njegovi
potomci.
Ipak, nadao se, molio svim bogovima, da to bude on.
A do tada će pecati ribu. Dobar je to osjećaj biti muškarac, pomisli, loviti i
pecati, skrbiti se za svoje. I vratiti dug rodbini koja mu je pružila utočište i
pobrinula se za njega.
Sada kada je postao muškarac, učio se strpljenju – i ulovio je čak četiri ribe prije
nego što je zaveslao prema obali. Privezao je čamac i nanizao ribe na povraz.
Na trenutak je zastao i zagledao se u vodu koja je sada bliještala u punome sjaju
sunca. Razmišljao je o majci, njezinu glasu, mirisu njezine kose. Njezine će ga
riječi uvijek pratiti.
Proći će kroz šumarak. Nije to bila šuma poput one kod kuće, no i ova je bila
lijepa, pomisli.
Potom će ribu predati Ailish i ispiti šalicu čaja pokraj vatre. A onda će pomoći
oko ubiranja ljetine koja je bila pri kraju.
Krenuvši natrag prema kolibi i malom imanju, začu oštar, prodoran krik.
Nasmije se u sebi, posegne u torbu i izvadi svoju kožnu rukavicu. Bilo je dovoljno
da je navuče i Roibeard se obruši kroz oblake, krila raširenih za slijetanje.
"Dobro ti jutro." Eamon se zagleda u oči boje zlata i osjeti bliskost s tim
jastrebom, njegovim vodičem i prijateljem. Dotaknu začaranu hamajliju oko vrata,
onu na koju je njegova majka bacila krvave čari da ga štite. Na hamajliji je bio
naslikan jastreb.
"Divan dan, zar ne? Sunčan i ugodan. Berba je pri kraju i uskoro ćemo je
proslaviti", rekao je koračajući s jastrebom na ruci. "Ravnodnevica je, kao što znaš,
kada noć pobijedi dan, kao što je Gronw Pebr pobijedio Lleua Llawa Gyffesa.
Slavit ćemo rođenje Mabona, sina Mordonina, a on je čuvar zemlje. Sigurno će biti
kolača od meda. Sačuvat ću komadić i za tebe."
Jastreb protrlja glavu o Eamonov obraz, mazno poput mačke.
"Opet sam sanjao Cabhana. Moj dom, mamu kada nam je predala gotovo svu
svoju moć i otpravila nas na sigurno. Sve jasno vidim, Roibearde. I kako ga je
otrovala svojim poljupcem, kako je sipala vatru i skupila sve svoje moći da ga
uništi. Oduzeo joj je život, pa ipak... vidio sam neko komešanje u pepelu u koji ga
je pretvorila. Njihovo komešanje, neko zlo, a vidio sam i crveni sjaj njegove moći."
Eamon zastade na trenutak, usredotoči se na svoju moć i njoj se prepusti. Tada
osjeti kako zecu koji nestade u grmlju lupa srce i glad malog ptića u očekivanju
majke i doručka.
Osjetio je svoje sestre, ovce, konje.
Nije osjetio nikakvu opasnost.
"Nije nas otkrio. Osjetio bih to. Ti bi ga vidio i javio mi. No on promatra, lovi i
čeka, i to osjećam.
Odlučne plave oči potamniše; usta dječaka skupiše se kao u odrasla muškarca.
"Ovo skrivanje neće vječno trajati. Jednoga dana, s pomoću Daithijeve i Sorchime
krvi, ja ću biti taj koji će loviti."
Eamon podiže ruku i zagrabi zrak, zavitla ga i nježno odbaci prema stablu. Grane
se saviše, a ptice poletješe iz svojih gnijezda.
"Mogu biti samo snažniji nego što sam sada, zar ne?" reče potiho i uputi se u
kolibu da s četiri ribe razveseli Ailish.

BRANNAUGH JE, KAO I OBIČNO OBAVLJALA SVOJE DNEVNE dužnosti.


Kao i svakoga dana posljednjih pet godina, radila je sve što se od nje tražilo.
Kuhala je, prala i brinula se sa najmlađe jer Ailish je neprestano imala dijete ili na
prsima ili u trbuhu. Pomagala je na polju pri sijanju i pazila je na usjeve. A
pomagala je i pri žetvi.
Radila je mnogo i marljivo, u to nema dvojbe, i to joj je činilo zadovoljstvo. Nije
bilo mnogo tako dragih ljudi kao što su bili njezina rođakinja Ailish i njezin muž.
Bili su to pouzdani ljudi duboko povezani sa zemljom, koji su pružili utočište troje
siročadi.
Pružili su im obitelj, a od nje nema dragocjenijeg dara.
Njezina je majka to, sigurno, znala. Da nije bilo tako, ona nikada ne bi svoje
troje djece poslala k Ailish. Sorcha ni u najtežim trenutcima nikada svoju voljenu
djecu ne bi prepustila nekomu tko nije dobra srca puna ljubavi.
No Brannaugh sa svojih dvanaest godina više nije bila dijete. A to što je raslo u
njoj, širilo se i budilo - posebno otkako je prije godinu dana krenula o tome učiti -
tražilo je od nje da nešto učini.
Svakim danom bilo joj je sve teže i mučnije toliko toga obuzdavati u sebi,
skretati pogled s toga jarkog svjetla koje nije prestajalo bliještati. No dugovala je
Ailish poštovanje, a njezina se rođakinja bojala magije i moći, čak i svoje vlastite.
Toga strašnog jutra Brannaugh je učinila sve što je majka tražila od nje. Povela
je svoga brata i sestru prema jugu, daleko od njihova doma u Mayu. Držala se
podalje od putova; svoju je bol zaključala u srce čije je jecaje mogla čuti samo ona.
A u tom je srcu ključala i težnja za osvetom, težnja da prihvati tu moć u sebi i
nauči više i izvješti se toliko da jednom zauvijek uzmogne poraziti Cabhana.
Ailish je pak samo željela svoga muža, djecu i farmu. Zašto i ne bi? Imala je
pravo na svoj dom, svoj život, svoju zemlju i mir koji su joj pružali. Nije li se
izložila opasnosti prihvativši Sorchinu djecu? Uzevši pod svoje ono za čim je
Cabhan žudio, ono za čim je tragao?
Zaslužila je zahvalnost, odanost i poštovanje.
No ono što je živjelo u Brannaugh svim je silama žudilo za slobodom. Približilo
se vrijeme odluke.
Vidjela je brata kako se vraća s rijeke noseći ribe i jastreba. Osjećala je kako
iskušava svoje moći dok ga nitko iz kolibe ne promatra, kao što je uvijek činio. Kao
što je to činila i njihova sestra Teagan. Ailish nije ništa osjetila, ona je čavrljala o
pekmezu koji su se toga dana spremale skuhati. Njezina je rođakinja obuzdavala
većinu svojih moći – što je zbunjivalo Brannaugh – i koristila se samo njihovim
malim dijelom, tek da bi zasladila pekmez ili dobila krupnija jaja od kokoši.
Brannaugh je samu sebe uvjeravala da je bilo vrijedno žrtvovati se da otkrije
više, nauči više, bude više. Njezini brat i sestra ovdje su bili sigurni, upravo kako je
majka željela. Teagan, koja je danima bila neutješna, sada se smijala i igrala. S
veseljem je obavljala sitne kućanske poslove, brinula se o životinjama i jahala kao
prava ratnica na svome velikom sivom Alastaru.
Pokatkad bi noću zajecala u snu, no Brannaugh bi je samo privila uz sebe i
odmah bi se umirila.
Osim kada bi sanjala Cabhana. A to se događalo i Teagan i Eamonu i njoj samoj.
Njoj sada sve češće, i ti su snovi bili toliko stvarni da bi njegov glas odjekivao i
onda kad bi se već posve razbudila.
Došlo je vrijeme odluke. Ovo čekanje, ovo utočište možda će trebati dokončati,
na bilo koji način.
Uvečer je ogulila krumpire tek prikupljene s polja. Miješala je juhu koja je
lagano krčkala na slaboj vatri i nogom udarala takt dok je rođakinjin muž svirao na
maloj usnoj harmonici.
Koliba je bila topla i udobna, mjesto ispunjeno srećom, ugodnim mirisima,
veselim glasovima, Ailishinim smijehom dok je podizala svoje najmlađe dijete i
zaplesala s njime.
Obitelj, pomisli opet. Dobro se hrani, lijepo živi u toploj i udobnoj kolibi, s
travama koje se suše u kuhinji, djecom rumenih obraza.
To joj je trebalo biti dovoljno. Da je barem bilo tako.
Uhvati Eamonov pogled, odlučan pogled plavih očiju kao u njihova oca, i osjeti
kako se njegova moć probija do njezine. Eamon je previše toga vidio, baš previše,
pomisli. Vidio bi još i više da se ona nije sjetila da to spriječi.
Blago se namrštila samo da ga upozori da se sam ne mršti. On joj namigne, a ona
mu uzvrati osmijehom, kako to već sestre čine.
Poslije večere valjalo je oprati posuđe i spremiti dječicu na spavanje. Mabh,
najstarija od njih sedmero, žalila se kao i obično da joj se ne spava. Seamus se
odmah udobno sklupčao uz sneni osmijeh. Blizanci, kojima je pomogla da izađu na
svijet, nisu prestajali brbljati, poput svračica, mala Brighid stavila je palac u usta i
tako se umirivala, a beba je zaspala prije nego što ju je majka položila na krevet.
Brannaugh se pitala je li Ailish znala da ni ona ni njezino djetešce anđeoskog
lica nisu bez magičnih moći. Porađanje, tako nepravedno bolno bilo bi ubilo i jednu
i drugu da nije bilo Brannaugh i njezine moći ozdravljenja, uvida, skrbi i
djelovanja.
Bila je uvjerena da je Ailish to znala premda nikada nisu o tome govorile.
Ailish se protegne, s jednom rukom na leđima, a drugom na djetešcu u svojoj
utrobi. "Laka vam noć svima i lijepo sanjajte. Brannaugh, hoćeš li popiti čaj sa
mnom? Dobro bi mi došao tvoj blagotvorni čaj jer je ovo malo stvorenje večeras
nemirno."
"Hoću, evo sad ću skuhati čaj." I, kao i obično, dodat će svoje čarolije za čuvanje
zdravlja i lakši porođaj. "Ovaj će pucati od zdravlja i, bojim se, biti živahan kao i
blizanci."
"Sigurna sam da će biti dječak", reče Ailish dok su se spuštale iz tavanskog
prostora spavaonice. "Osjećam to. Do sada još nisam pogriješila."
"A nisi ni sada. Trebala bi se više odmarati, rođakinjo."
"Za ženu koja ima šestero djece i još jedno na putu nema odmora. Dobro sam."
Pogledala je u Brannaugh tražeći potvrdu.
"Znam da jesi, ali ipak bi se mogla više odmarati."
"Mnogo mi pomažeš i olakšavaš, Brannaugh."
"Nadam se da je tako."
Nešto se događa, pomisli Brannaugh pripremajući čaj. Osjetila je nervozu u
svoje rođakinje koja je potom prešla i na nju.
"Sada kada je berba pri kraju, mogla bi se zadovoljiti šivanjem. To je koristan
posao, a za tebe odmor. Ja ću se brinuti oko kuhanja. Teagan i Mabh će pomagati, a
da budem iskrena, Mabh je već sada izvrsna kuharica."
"Da, slažem se. Tako sam ponosna na nju."
"Ako se djevojčice budu bavile kuhanjem, Eamon i ja možemo pomoći u lovu.
Znam da bi ti radije da ne uzimam luk, no zar nije mudro da se svatko bavi onime
što mu dobro ide?"
Ailish na trenutak skrene pogled.
Da, pomisli Brannaugh, ona zna i, štoviše, osjeća da nam je teško kad od nas
traži da ne budemo ono što jesmo. "Voljela sam tvoju majku."
"Oh, i ona je voljela tebe."
"Posljednjih smo se godina malo viđale. No slala mi je poruke, na svoj način. U
noći kad se Mabh rodila, tamo se našao mah pokrivač koji moja djevojčica još
uvijek steže uza se dok spava, samo se našao u kolijevci koju je Bardan istesao za
nju.
"Uvijek je s ljubavlju govorila o tebi."
"Ona mi vas je poslala. Tebe, Eamona i Teagan. Prišla mi je u snu i zamolila me
da vam pružim dom."
"Nikad mi to nisi rekla", tiho reče Brannaugh dok je rođakinji nosila čaj te sjela
pokraj nje uz vatru u kojoj je gorio treset.
"To me zamolila dva dana prije vašeg dolaska." Brannaugh je zurila u vatru s
rukama u krilu halje sive poput njezinih očiju. "Putovali smo osam dana do vas.
Njezin ti je duh prišao. Voljela bih da je mogu opet vidjeti, ali vidim je samo u
snovima."
"Ona je uz tebe. Vidim je u tebi. Vidim je i u Eamonu i u Teagan, ali najviše u
tebi. Njezinu snagu i ljepotu. Veliku ljubav prema obitelji. Sad si odrasla,
Brannaugh. U dobi kad moraš početi razmišljati o stvaranju obitelji."
"Imam obitelj."
"Vlastitu, kao što ju je imala tvoja majka. Dom, ljubav, muškarca koji će ti
obrađivati zemlju, vlastitu djecu."
Pijuckala je čaj, a Brannaugh je šutjela. "Fial je krasan, dobar čovjek. Bio je
dobar muž svojoj ženi za njezina života. Njemu treba žena, majka njegovoj djeci.
Ima lijepu kuću, mnogo veću od ove naše. Dao bi ti juei, prihvatio bi Eamona i
Teagan
"Kako da se udam za Fiala? On je..." star, pomisli, no prisjeti se da sigurno nije
stariji od Bardana.
"On bi ti pružio dobar život, a isto tako i tvojem bratu i sestri." Ailish dohvati
šivanje i njime zaposli ruke. "Nikada ti to ne bih rekla da nisam sigurna da će on
uvijek dobro postupati s tobom. I naočit je, Brannaugh, a i lijepo se ophodi. Bi li
jednom prošetala s njim?"
"Ja... rođakinjo, ne gledam Fiala na takav način."
"Možda hoćeš, ako prošećeš s njim", reče Ailish osmjehnuvši joj se kao da zna
neku tajnu. "Ženi je potreban muškarac da se brine o njoj, da je štiti i da joj podari
djecu. Dobar muškarac s lijepom kućom, ugodna izgleda..."
"Jesi li se ti udala za Bardana zato što je dobar?"
"Da nije bio takav, ne bih se udala za njega. Samo razmisli. Reći ćemo mu da
ćemo pričekati da prođe ravnodnevica pa da ćemo onda porazgovarati s tobom. A ti
razmisli. Hoćeš li?"
Brannaugh ustade. "Zna li on što sam ja?"
Ailish umorno spusti pogled. "Ti si najstarija kći moje rođakinje."
"Zna li on što sam ja, Ailish?"
Sada se ono pokrenulo u njoj, ono što je obuzdavala u sebi i borila se da ne
provali. A pokrenuo ga je njezin ponos. Svjetlo koje se poigravalo na njezinu licu
nije dolazilo samo od odsjaja vatre.
"Ja sam najstarija kći Crne vještice iz Maya. I, prije nego što je žrtvovala svoj
život, ona je žrtvovala svoje moći i predala ih meni, Eamonu i Teagan. Nas troje
smo jedno. Mi smo sada Crna vještica."
"Ti si dijete..
"Dijete sam kad govoriš o magiji, ali sam žena kad govoriš o udaji za Fiala."
Od te istine Ailishini se obrazi zarumenješe. "Brannaugh, draga moja, zar nisi
zadovoljna ovdje ovih zadnjih nekoliko godina?"
"Da, jesam zadovoljna. I vrlo zahvalna."
"Svi smo ovdje svoji, nema potrebe za zahvalnošću."
"Da, svi smo svoji."
Ailish odloži šivanje i uzme Brannaughinu ruku u svoju. "Bit ćeš na sigurnom, ti,
kćeri moje rođakinje. I bit ćeš zadovoljna. Vjerujem da ćeš biti i voljena. Što više
možeš poželjeti?"
"Ja sam više od toga", ona odgovori tiho i otputi se prema spavaonici na tavanu.

NO SAN NIJE DOLAZIO NA OČI. LEŽALA JE MIRNO POKRAJ Teagan


čekajući da zamre tihi razgovor između Ailish i Bardana. Sigurno su razgovarali o
ovoj prilici za udaju, dobroj i razumnoj prilici. Zaključit će da je njezina nevoljkost
samo djevojački hir.
Isto kao što su sami sebe uvjerili da su ona, Eamon i Teagan djeca kao i sva
druga.
Ona potiho ustade, navuče svoje meke čizme i omota šal oko vrata. Trebalo joj je
zraka. Zraka, noći i Mjeseca.
Nečujno se spusti s tavana i polako otvori vrata.
Njezin pas Kathel, koji je sklupčan spavao pokraj vatre, ustade i bez pitanja ili
oklijevanja, izađe ispred nje.
Osjećajući hladan noćni zrak na licu, sada je mogla disati dok je tišina poput
blagog dodira smirivala metež koji je vladao u njoj. Ovdje je bila sloboda, koliko
god trajala.
Poput sjena ona i pas uronili su u šumu. Čula je šum rijeke, uzdahe vjetra u lišću,
mirisala je tlo i treset u dimu koji se izvijao iz dimnjaka kolibe.
Mogla bi napraviti krug, pokušati dozvati majčin duh. Noćas joj je trebala
njezina majka. Nijednom u proteklih pet godina nije zaplakala, nijednoj suzi nije
dopustila da poteče. A sada je poželjela sjesti na tlo, prisloniti glavu na majčine
grudi, i plakati.
Rukom je dotaknula svoju hamajliju sa slikom psa, koju joj je majka povjerila s
ljubavlju, magičnim moćima, nasljeđem.
Je li ostala vjerna svome nasljeđu, onomu što je živjelo u njoj? Je li se suočila s
vlastitim potrebama, željama, strastima? Ili je sve to ostavila po strani kao igračke
koje je prerasla pa učinila sve što je trebalo da zaštiti svoga brata i sestru i pruži im
sigurnu budućnost?
"Majko", prošaputala je, "što mi je činiti? Što bi mi ti rekla da učinim? Ti si dala
svoj život za nas. Zar ja mogu učiniti išta manje od toga?"
U tom času osjeti dodir, spajanje moći, poput isprepletanja prstiju. Zavrtjevši se
oko sebe, zagleda se u sjenke. Dok joj je srce ludo kucalo pomisli: Mama.
Ali, bio je to Eamon, koji se pojavio u krugu mjesečine vodeći Teagan za ruku.
Oštrica razočaranja proparala je njezin glas poput sječiva. "Trebate biti u
krevetu. Kako vam pada napamet noću tumarati šumom?"
"Pa i ti to radiš", odbrusi joj Eamon.
"Ja sam najstarija."
"A ja sam glava obitelji."
"Ta žgoljava stvarčica koju imaš među nogama ne čini te glavom obitelji."
Teagan se zahihota, poleti prema sestri i baci joj se u zagrljaj. "Ne ljuti se.
Zatrebala si nas. Bila si mi u snu. I plakala si."
"Ne plačem."
"Tu unutra." Teagan prisloni ruku na Brannaughino srce. Njezine duboke, tamne
oči – toliko slične majčinima – ispitivački su promatrale sestru. "Zašto si tužna?"
"Nisam tužna. Samo sam izašla da malo razmislim. Da budem sama i da
razmišljam."
"Preglasno razmišljaš", tiho reče Eamon, još uvijek uvrijeđen zbog one
primjedbe o žgoljavoj stvarčici.
"A ti bi trebao biti pristojniji i ne prisluškivati tuđe misli."
"Kako da ne slušam kad vičeš?"
"Prestanite! Nećemo se svađati." Iako najmanja od svih, nije joj nedostajalo
odlučnosti. "Nećemo se svađati", ponovi Teagan.
"Brannaugh je tužna, Eamon se ponaša poput muškarca koji skakuće po vrelom
ugljenu, a ja... ja se osjećam kao kada pojedem previše deserta."
"Jesi li bolesna?" Brannaugh odjednom više nije bila ljutita. Ona se zagleda u
Teaganine oči.
"Nisam baš bolesna. Nešto nije... kako treba. Osjećam to. Mislim da i ti to
osjećaš, znam to. I zato se nećemo svađati. Mi smo obitelj." Još držeći Brannaugh
za ruku, ona posegne i za Eamonovom. "Reci nam, sestro, zašto si tužna."
"Ja... želim opisati krug. Želim osjetiti svjetlost u sebi. Želim napraviti krug i
sjediti s vama usred svjetlosti. S oboje."
"Rijetko to radimo", reče Teagan. "Zato što bi Ailish radije da to ne radimo."
"A ona nas je primila. U njezinu je domu moramo poslušati. Ali, sada nismo u
njezinu domu i ona ne treba znati za ovo. Treba mi svjetlo. Moram porazgovarati s
vama unutar našeg kruga, gdje nas nitko ne može čuti."
"Ja ću ga napraviti. Vježbam", reče joj Teagan. "Vježbam kad Alastar i ja odemo
na jahanje."
Uzdahnuvši, Brannaugh pomiluje sestrinu plavu kosu.
"Dobro je da to radiš. Napravi krug, deirfiur bheag2."

2
Deirfiur bheag, irski, mala sestrice, nap. prev.
2

BRANNAUGH JE PROMATRALA KAKO TEAGAN RADI, KAKO njezina sestra izvlači


svjetlost, izvlači vatru iz sebe i zahvaljuje božici dok opisuje krug. Krug dovoljno
velik, pomisli Brannaugh s veseljem i zahvalnošću, da uključi Kathela.
"Dobro si to napravila. Trebala sam te više naučiti, ali sam..."
"Poštovala Ailish."
"A i zabrinuta si", doda Eamon, "da će on saznati ako našu moć budemo
upotrebljavali previše, prejako. Da će doći."
"U pravu si." Brannaugh sjede na zemlju i ovi ruku oko Kathela. "Ona je željela
da budemo sigurni. Svega se odrekla radi nas. Svoje moći, svog života. Vjerovala
je da će ga uništiti i da ćemo biti sigurni. Nije mogla znati da ga crna magija kojom
se on bavi može povratiti iz pepela."
"Oslabljenog."
Pogleda u Eamona, kimne glavom. "Da, oslabljenog. Tada. Mislim da on...
proždire moć, mislim. Naći će neke druge, uzeti od njih, ojačati. Ona je željela da
budemo sigurni." Brannaugh duboko udahnu. "Fial želi da se udam za njega."
Eamon je zinuo. "Fial? Ali on je star."
"Ništa stariji od Bardana."
"Star je!"
Brannaugh se nasmija i osjeti kako stezanje u prsima popušta. "Čini se da
muškarci žele mlade žene. Tako da im mogu izroditi puno djece, još uvijek htjeti u
krevet s njima i kuhati za njih."
"Nećeš se udati za Fiala", odlučno reče Teagan.
"On je dobar, a nije ni ružan. Ima kuću i farmu veću od farme Ailishe i Bardana.
Primio bi vas oboje."
"Nećeš se udati za Fiala", ponovi Teagan. "Ne voliš ga."
"Ja ne tražim ljubav niti mi je potrebna."
"Trebala bi, ali čak i ako zatvaraš oči, ona će te pronaći. Zaboravljaš li ljubav
između naše majke i oca?"
"Ne zaboravljam. Ne očekujem da ću ja naći takvo što. Ti možda i hoćeš jednog
dana. Tako si lijepa i pametna."
"Oh, ja hoću." Teagan mudro kimnu glavom. "Kao i ti, kao i Eamon. I prenijet
ćemo ono što jesmo, ono što imamo na našu djecu. To je naša majka željela. Željela
je da živimo."
"Živjet ćemo i ako se udam za Fiala. Ja sam najstarija," podsjeti ih Brannaugh.
"Na meni je da odlučim."
"Mene je zadužila da vas štitim." Eamon prekriži ruke na prsima. "Ja to ne
dopuštam."
"Nećemo se svađati." Teagan ih čvrsto zgrabi za ruke. Kroz njihove spojene
prste zatreperi plamen. "I neću da se netko brine o meni. Nisam dijete, Brannaugh,
već istih godina kao i ti kad smo otišli od kuće. Ti se nećeš udavati da bi meni
pružila dom. Nećeš poricati tko si, zanemarivati svoju moć. Ti nisi Ailish, nego
Brannaugh, kći Sorche i Daithija. Ti si crna vještica i uvijek ćeš to biti."
"Jednog dana ćemo ga uništiti," uzdahnu Eamon. "Jednog dana osvetit ćemo
našeg oca, našu majku i uništiti čak i pepeo u koji ćemo ga pretvoriti. Majka mi je
rekla da hoćemo, mi ili naši potomci, makar trebalo i tisuću godina."
"Rekla ti je?"
"Jutros. Došla mi je dok sam bio na rijeci, u izmaglici i tišini. Našao sam je tamo
kad sam je trebao."
"Meni dolazi samo u snovima." Brannaughi suze zastanu u grlu.
"Ti se tako čvrsto držiš onoga što jesi." Teagan pogladi sestru po kosi da je
utješi. "Ali tako da ne uznemiriš Ailish, da nas zaštitiš. Možda joj ti dopuštaš da
dođe samo u snovima."
"Tebi dolazi?" promrmlja Brannaugh. "Ne samo u snovima?"
"Pokatkad, dok jašim Alastara, kad odemo duboko u šumu i kad sam tiha, sasvim
tiha, ona dođe. Pjeva mi kao nekad kad sam bila mala. I rekla mi je da ćemo
doživjeti ljubav, da ćemo imati djecu. I da ćemo svojom krvlju poraziti Cabhana."
"Trebam li se onda udati za Fiala, roditi mu dijete, krv koja će to ispuniti?"
"Ne!" Prije negoli se sabrala, u vrhovima Teaganinih prstiju zatreperi lagani
plamen. "Ti ga ne ljubiš. Prvo treba doći ljubav, potom dijete. Tako to ide."
"To nije jedini način."
"To je naš način." Eamon ponovno uhvati Brannaugh za ruku. "To će postati naš
način. Bit ćemo ono nam je namijenjeno, činiti što moramo. Ako ne pokušamo,
njihova žrtva za nas bit će uzaludna. To bi značilo da su umrli uzalud. Zar to želiš?"
"Ne. Ne. Želim ga ubiti. Želim njegovu krv, njegovu smrt." Boreći se,
Brannaugh pritisnu lice na Kathelov vrat, umiri se njegovom toplinom. "Mislim da
bi dio mene umro ako bih okrenula leđa onomu što jesam. Ali znam da bih uistinu
umrla ako moj izbor nanese zlo bilo komu od vas.
"Birajmo, svi", reče Eamon. "Svatko od nas troje. Ovo nam je trebalo. Majka nas
je poslala ovamo radi ovog iskustva. Nismo više djeca. Mislim da smo prestali biti
djeca onog jutra kad smo odjahali znajući da je više nikada nećemo vidjeti."
"Imali smo moć." Brannaugh je duboko disala, uspravila se. Iako je bio mlađi, a i
dječak uz sve to, njezin brat govorio je istinu. "Nama je dala još više. Zamolila sam
vas oboje da se njome ne koristite."
"Imala si pravo kad si to tražila od nas – iako je mi s vremena na vrijeme
probudimo", sa smiješkom doda Eamon. "Vrijeme provedeno ovdje bilo nam je
potrebno, ali to se vrijeme bliži kraju. Osjećam to."
"I ja", promrmlja Brannaugh. "Pa sam se zapitala znači li to da se trebam udati za
Fiala. Ali ne, vas dvoje ste u pravu. Ja nisam za farmu. Ni za kuhinjske čarolije i
društvene igre. Pogledat ćemo ovdje unutar kruga. Pogledat ćemo i vidjeti. I znati."
"Zajedno?" Dok je to pitala, Teaganino je lice sjalo od radosti i Brannaugh je
znala da je predugo zadržavala sebe sestru i brata.
"Zajedno." Brannaugh skupi dlanove i pridiže ih uvis, prizva moć i pokrenu je. I
spuštajući ruke poput vode koja pada, zapali vatru.
Stvaranjem vatre, prve vještine koju je naučila, čistoća čarolije poteče kroz nju.
Osjećala se kao da je prvi put pošteno udahnula u posljednjih pet godina.
"Sad je imaš više", reče Teagan.
"Imaš pravo. Čekala je. Ja sam čekala. Mi smo čekali. Više nećemo čekati.
Pronaći ćemo ga tražeći kroz plamen i dim, vidjeti odakle vreba. Ti vidiš dublje",
reče Eamonu, "ali pripazi. Sazna li da ga tražimo, on će potražiti nas."
"Znam što ću. Možemo ići kroz vatru, letjeti zrakom, nad vodom i zemljom do
mjesta gdje se on nalazi." Položio je ruku na maleni mač na boku. "Možemo ga
ubiti."
"Za to će nam trebati puno više od tvojeg mača. Uza svu svoju moć, naša ga
majka nije uspjela uništiti. Trebat će više od toga i mi ćemo naći više od toga.
Navrijeme. Za sada samo tražimo."
"Možemo letjeti. Alastar i ja. Mi..." Brannaughin oštri pogled utihnu Teagan.
"To se jednostavno... dogodilo jednog dana."
"Mi smo ono što jesmo", Brannaugh odmahnu glavom. "Nisam to smjela
smetnuti s uma. Sada pogledajmo. Kroz vatru, kroz dim, dozivamo prizor tim.
Tražiti, naći, oči mu sasjeći, tko proli našu krv. Sad naša snaga raste dok tražimo tu
strv. Trojka smo mi, nikakve lude. I kako mi hoćemo, neka tako bude."
Uhvatiše se za ruke, udružiše svoju svjetlost.
Plamen se pomaknu, dim raščisti.
Tamo je, pijući vino iz srebrnoga pehara, stajao Cabhan. Njegova tamna kosa do
ramena sjajila se u svjetlu lojanice.
Brannaugh vidje kamene zidove pokrivene bogatim tapiserijama, krevet sa
zastorima od tamnoplavog baršuna.
Bezbrižan je, pomisli. Pronašao je udobnost, bogatstvo – to je nije iznenadilo.
On se koristio svojim moćima za korist, za užitak, za smrt. Za sve što mu je
odgovaralo.
U sobu uđe žena. Odjevena u bogate halje, kose tamne kao noć. Opčinjena je,
pomisli Brannaugh zbog slijepog izraza njezinih očiju.
Pa ipak... ima tu neke snage, shvati Brannaugh. Bori se da razbije okove kojima
je čvrsto vezana.
Cabhan ne reče ništa, samo pokaza rukom prema krevetu. Žena dođe do njega,
razodjene se, zastane na trenutak dok je njezina koža, bijela poput mjesečine,
blistala na svjetlu.
Iza tih slijepih očiju, Brannaugh vidje rat, ljutu, ogorčenu borbu da se oslobodi.
Da pobjegne.
Eamon nakratko skrene pogled. Nikad nije vidio odraslu ženu potpuno golu niti
tako velike grudi. Kao i njegove sestre, osjetio je tu zarobljenu snagu - poput bijele
ptice u crnoj kutiji. Ali ta gola koža, te meke, velikodušne grudi, uzbudljiv trokut
dlačica između njezinih nogu.
Bi li pod rukom bile poput njezine kose? Očajnički osjeti veliku želju dotaknuti
upravo to mjesto i saznati.
Cabhan podiže glavu poput vuka koji njuši zrak. Usta tako naglo da prevrnu
srebrni pehar i razli vino crveno poput krvi.
Brannaugh bolno stisnu Eamonove prste. Zacvilio je, zajapuren i crven kao
vatra, ali se ponovno usredotoči.
Ipak, na jedan trenutak, strašni trenutak, činilo se da Cabhanove oči gledaju
ravno u njegove.
Tada priđe ženi. Zgrabi joj grudi i poče ih stiskati, zavrtati. Licem joj prođe bol,
ali ne zavika.
Nije mogla vikati.
Stiskao je njezine bradavice, zavrtao ih dok joj suze nisu potekle niz obraze, a
modrice narušile bjelinu kože.
Udari je i gurnu natrag na krevet. Iz ugla usta joj poteče krv, ali je ona samo
zurila.
Jednim trzajem zapešća on osta gol s penisom u punoj erekciji. Činilo se kao da
sjaji, ali ne svjetlom. Tamom. Eamon osjeti da je poput leda – hladan i oštar i
užasan. I zabi se u ženu poput štuke, dok su njoj suze tekle niz obraze, a krv kapala
iz usta.
Vidjevši kako se ophodi prema ženi, nešto u Eamonu puknu od gnjeva – opakog,
urođenog bijesa. Gotovo se probio kroz tu vatru, taj dim, ali Brannaugh ga uhvati
za ruku pritiščući mu kost uz kost.
I dok je on silovao ženu - jer to nije bilo ništa drugo – Eamon osjeti Cabhanove
misli. Misli o Sorchi i užasnu strast za njom koju nikad nije uspio ugasiti. Misli o...
Brannaugh. O Brannaugh, i kako bi njoj to radio, i više. I gore. Kako bi joj zadavao
bol prije nego što joj oduzme moć. Kako bi joj oduzeo moć prije nego što joj uzme
život.
Brannaugh brzo ugasi vatru i u trenutku prekinu viziju. I jednako brzo zgrabi
Eamona za obje ruke. "Rekla sam da nismo spremni. Zar misliš da nisam osjetila da
smjeraš otići?"
"Ozlijedio ju je. Protiv njezine volje oduzeo joj je njezinu moć, njezino tijelo."
"Umalo te je našao – osjetio je da se nešto probija."
"Ubio bih ga već samo zbog njegovih misli. Nikad te on neće dirati kao što je
dirao nju."
"Nju je želio povrijediti." Teaganin je glas bio kao u djeteta. "Ali mislio je na
našu majku, ne na nju. Onda je mislio na tebe."
"Njegove me misli ne mogu povrijediti." Ali, duboko iznutra, te misli su je
uzdrmale. "Meni ili tebi nikad neće učiniti ono što je učinio toj jadnoj ženi."
"Bismo li joj mogli pomoći?"
"Oh, Teagan, ne znam."
"Nismo ni pokušali." Eamonove riječi zvučile su napadački. "Ti si me zadržala
ovdje."
"Da ti spasim život, naše živote, zbog našeg cilja. Zar misliš da ja ne osjećam
ono što ti osjećaš?" Čak i potajni strah nestade u ledenom valu bijesa. "Da je udario
tisuću puta bez rezultata? On ima moć. Ne kakvu je imao, već drukčiju. Ne veću
nego manju, ali ipak drukčiju. Ne znam kako se boriti protiv njega. Za sada mi to
ne znamo, Eamone, a moramo saznati."
"On dolazi. Ne večeras, ne sutra, ali doći će. On te poznaje..." Eamon se
ponovno zacrveni i odvrati pogled.
"On zna da ja mogu donijeti dijete na svijet", zaključi Brannaugh. "Misli da mu
mogu podariti sina. To nikad neće dobiti. Ali on stiže. I ja to osjećam."
"Moramo onda poći." Teagan glavom dotaknu Kathelov bok. "Ne smijemo ga
nikad dovesti ovamo."
"Moramo ići", složi se Brannaugh. "Moramo biti ono što jesmo."
"Kamo ćemo poći?"
"Prema jugu." Brannaugh je pogledala Eamona tražeći potvrdu.
"Da, prema jugu, jer on je još na sjeveru. On ostaje u Mayu."
"Pronaći ćemo neko mjesto i tamo više naučiti, više otkriti. I jednog dana vratit
ćemo se kući."
Ona ustade, ponovno ih uhvati za ruke, propusti iskru moći od jednog do drugog.
"Kunem se našom krvlju da ćemo se vratiti kući."
"Kunem se našom krvlju", reče Eamon, "da ćemo mi ih naši potomci uništiti čak
i samu pomisao na njega."
"Kunem se našom krvlju", reče Teagan, "tri nas je tek, al’ bit ćemo tu zauvijek."
"Sada zatvaramo krug, ali nikad više ne prestajemo biti ono što jesmo, ne
odričemo se onoga što imamo, što nam je dano." Brannaugh razriješi njihove ruke.
"Sutra odlazimo."

AILISH JE SUZNIH OČIJU PROMATRALA KAKO BRANNAUGH pakira svoj


šal.
"Ostanite, molim te. Misli na Teagan. Ona je još dijete."
"Istih je godina kao što sam bila ja kad smo došli k tebi."
"I ti si bila dijete", reče.
"Ja sam bila više od toga. Mi smo više od toga i moramo biti ono što jesmo."
"Uplašila sam te spominjući Fiala. Ne misliš valjda da bismo te prisilili da se
udaš za njega."
"Ne. Oh, ne." Brannaugh se okrene i uhvati rođakinju za ruke. "Vi to nikad ne
biste učinili. Ne napuštamo vas zbog Fiala."
Brannaugh se okrenu da spakira svoje posljednje stvari. "Tvoja majka ne bi ovo
željela za vas."
"Moja bi majka željela da smo u svom domu, sretni i sigurni s njom i s našim
ocem. Ali to nije suđeno. Moja je majka dala svoj život za nas, dala nam je svoju
moć. A sada nam je prenijela i svrhu svojeg življenja. Mi moramo živjeti svoje
živote, prihvatiti svoju moć, ispuniti svoje poslanje."
"Kamo ćete poći?"
"U Clare, mislim. Za sada. Vratit ćemo se. I otići kući. Osjećam da je to ono što
moramo učiniti. On neće doći ovamo."
Okrenu se prema rođakinji, zagleda se u njezine oči dok su njezine vlastite bile
poput dima. "On neće doći ovamo ni naškoditi tebi niti ikome tvome. Zaklinjem se
krvlju svoje majke."
"Kako to možeš znati?"
"Jedna sam od troje. Ja sam crna vještica iz Maya, prva kći Sorchina. On ne
smije doći ovamo ni naškoditi tebi ili tvojima. Bit ćete zaštićeni dok ste živi. To
sam učinila. Ne bih vas ostavila nezaštićenima."
"Brannaugh..
"Zabrinuta si." Brannaugh položi svoje ruke preko ruku svoje rođakinje koje su
se odmarale na nabreklom trbuhu. "Zar ti nisam rekla da će tvoj sin biti dobro i
zdravo? Porođaj će biti lagan i brz. To ti također mogu obećati i obećavam. Ali..."
"Što je? Moraš mi reći."
"Iako me voliš, ti se još uvijek bojiš onoga što ja imam. Ali u ovome me moraš
poslušati. Tvoj sin, ovaj koji dolazi, mora biti posljednji. Bit će zdrav i porođaj će
proći dobro. Ali sljedeći neće. Ako dođe do sljedećeg, ti nećeš preživjeti."
"Ja... Ne možeš to znati. Ja ne mogu uskratiti svojem mužu bračnu postelju. Ili
sebe."
"Ti ne možeš uskratiti svojoj djeci majku. To je prevelika tuga, Ailish."
"Bog će odlučiti."
"Bog ti je podario sedmero djece, ali cijena za sljedeće bit će tvoj i djetetov
život. Budući da te volim, poslušaj me."
Iz džepa izvadi neku bočicu. "Pripravila sam ovo za tebe. Samo za tebe. Sakrit
ćeš je. Svakog mjeseca na prvi dan svojih stvari, popit ćeš jedan jedini gutljaj.
Nećeš začeti, čak ni kad uzmeš zadnji gutljaj, jer će biti gotovo. Živjet ćeš. Tvoja
djeca imat će majku. Živjet ćeš i ljuljati njihovu djecu."
Ailish položi ruke na svoj nabrekli trbuh. "Bit ću jalova."
"Pjevat ćeš svojoj djeci i njihovoj djeci. Dijelit ćeš postelju sa svojim mužem u
zadovoljstvu. Zajedno ćete se radovati dragocjenim životima koje ste donijeli na
svijet. Na tebi je da izabereš, Ailish."
Ona zatvori oči na trenutak. Kad ih je ponovno otvorila, bile su tamne, sasvim
tamne. "Nazvat ćeš ga Lughaidh. Imat će svijetu put i kosu, plave oči. Bit će snažan
dječak anđeoskog glasa uvijek spreman na osmijeh. Jednog dana on će putovati i
lutati i zarađivati za život svojim glasom. Zaljubit će se u kći nekog farmera, vratiti
se k tebi s njom i obrađivati zemlju. A ti ćeš slušati njegov glas preko polja, jer on
će uvijek biti vedra duha."
Onda otpusti viziju. "Ja sam vidjela što može biti. Izabrati moraš ti."
"To je ime koje sam izabrala za njega", promrmlja Ailish. "Nikad ti to nisam
rekla. Nikomu nisam rekla." Tada uze bočicu. "Poslušat ću te." Stišćući usnice,
Ailish posegnu u džep i izvadi vrećicu. Tutnula ju je Brannaugh u ruku. "Uzmi
ovo."
"Neću uzeti tvoj srebrnjak."
"Hoćeš." Tad joj poteknu suze, slijevale su se niz njezine obraze poput kiše. "Zar
misliš da ja ne znam da si spasila mene i Conalla pri porođaju? I da čak i sada
misliš na mene i moje? Podarila si mi radost. Dovela si Sorchu k meni kad mi je
nedostajala jer sam je iz dana u dan gledala u tebi. Uzet ćeš srebrnjak i obećaj mi da
ćeš biti dobro, da ćeš se vratiti. Svi vi, jer vi ste moji kao što sam i ja vaša."
Brannaugh s razumijevanjem gurnu vrećicu u džep suknje, onda poljubi Ailish u
oba obraza. "Obećavam." Vani je Eamon činio sve moguće da nasmije svoje
rođake. Naravno, molili su ga da ne ide, pitali zašto mora ići, pokušavali se
pogađati s njim. On im je pričao o velikim avanturama, kako je porazio zmaja i
hvatao čarobne žabe. Tada ugleda Teagan koja je šetala s uplakanom Mabh, vidje
kako daje Mabh krpenu lutku koju je bila napravila za sebe.
Poželi da Brannaugh požuri jer rastanak je tako bolan. Alastar je bio spreman.
Eamon - ipak je on bio glava obitelji, odlučio je da će njegove sestre jahati, a on
hodati.
Neće dopustiti nikakvu raspravu.
Bardan iziđe iz male staje vodeći Slaine - sada već Staru Slaine jer ta rasplodna
kobila nije više bila u cvijetu mladosti, ali je ostala dobrodušno biće.
"Njezini su rasplodni dani iza nje", reče Bardan na svoj pažljiv način. "Ali dobra
je to cura i dobro će vam služiti."
"Oh, ali ne mogu je uzeti od tebe. Tebi treba..."
"Muškarcu treba konj." Bardan položi svoje žuljevite ruke Eamonu na rame. "Ti
si odradio muški posao na farmi, zato ćeš je uzeti. Dao bih ti Moon za Brannaugh
kad bih ga se mogao odreći, ali uzmi staru Slaine."
"Ja sam ti više nego zahvalan za Slaine i sve ostalo. Obećavam da ću se prema
njoj odnositi kao prema kraljici." Eamon si na trenutak dopusti da bude samo
dječak i zagrli svojeg rođaka, čovjeka koji mu je bio otac pola njegova života.
"Vratit ćemo se jednog dana."
"Morate."
Kad je sve završilo, rastanak, pozdravi, želje za sretan put, suze, on zajaši na
kobilu na čijem su sedlu sigurno stajali mač i plašt njegova djeda. Brannaugh se
pope iza Teagan i sagnu se da posljednji put poljubi Ailish.
Jahali su daleko od farme, od mjesta koje im je pet godina bilo dom, od svoje
obitelji - prema jugu, prema nepoznatom.
Eamon se okrenu, odmahnu im, dok su oni mahali njima, shvati da ga je odlazak
pogodio više nego je očekivao. Onda se javio Roibeard, kružio je, i potom im
pokazao put prema jugu.
Ovako je trebalo biti, zaključi Eamon. Ovo je pravo vrijeme.
Malo uspori korak i nagnu glavu prema Teagan. "I, što naša Slaine misli o
svemu?"
Teagan pogleda kobilu, nagnu glavu. "Oh, ovo je, sigurno, velika avantura za
nju, baš kad je mislila da ih više neće biti. Ponosna je i zahvalna. Bit će odana do
kraja života i pružiti najbolje od sebe."
"I ja ću učiniti sve najbolje za nju. Jahat ćemo tijekom dana prije nego što se
zaustavimo da konji počinu, a mi pojedemo prvi zobeni kruščić koji nam je Ailish
spakirala."
"Tako ćemo, znači?" reče Brannaugh.
On zabaci bradu. "Ti jesi najstarija, ali ja imam stvarčicu, bez obzira koliko
sitnom je ti smatrala – iako uopće nije. Roibeard pokazuje put, mi ga pratimo."
Brannaugh pogleda uvis promatrajući jastrebov let. Onda pogleda dolje prema
Kathel koji se propinjao pokraj Alastara kao da bi mogao hodati cijeli dan i noć.
"Vodič – tvoj, moj i Teaganin. Da, slijedimo ga. Ailish mi je dala nešto novca,
ali nećemo ga trošiti, osim ako ne budemo morali. Zaradit ćemo vlastiti novac."
"A kako ćemo to učiniti?"
"Tako što ćemo biti ono što jesmo." Ona podignu šaku, dlanom okrenutim prema
gore i dozva malu plamenu kuglu. Onda je ugasi. "Naša se majka služila svojim
darom, brinula o nama, o svojoj kolibi. Mi se sigurno možemo služiti našim darom,
brinuti se o sebi i pronaći mjesto gdje to možemo činiti."
"Čula sam da je Clare divlje mjesto", reče Teagan.
"A koje je bolje mjesto od divljine za takve kakvi smo mi?" Sa svakim korakom
sazrijevala je čista radost slobode. "Imamo knjigu naše majke, proučavat ćemo, učit
ćemo. Spravljat ćemo napitke i iscjeljivati. Rekla mi je da je iscjelitelj uvijek
dobrodošao."
"Trebat će nam više od napitaka i iscjeljivanja kad on dođe."
"I trebat će", reče Brannaugh svojem bratu. "Učit ćemo. Pet godina smo bili
sigurni na farmi. Ako nas naši vodiči dovedu do Clarea, a čini se da hoće, možda
ćemo tamo biti na sigurnom sljedećih pet‘godina. Dovoljno vremena za učenje,
planiranje. Kad se vratimo kući, bit ćemo jači nego što on može zamisliti."
Jahali su kroz dan u kišu. Padala je meko i odmjereno iz tamnog i prijetećeg
neba. Odmorili su konje, napojili ih, podijelili zobeni kruščić i malo dali Kathelu.
Vjetar se probijao kroz kišu dok su nastavljali svoje putovanje, prošli pokraj
male farme i kolibe iz čijeg se dimnjaka širio miris gorućega treseta. Tu bi mogli
biti dobrodošli, dobiti čaj i mjesto uz vatru. Na toplom i suhom.
No Kathel se nastavi propinjati, Roibeard kružiti, a Alastar uopće nije usporavao.
"Slaine je umorna", promrmlja Teagan. "Neće tražiti da stanemo, ali zamara se.
Bole je kosti. Ne bismo li joj mogli dati da se malo odmori, naći neko suho
mjesto..."
"Tamo!" Eamon pokaza ispred sebe. U blizini blatne staze stajalo je nešto što je
moglo biti neka stara bogomolja. Sada napušteno, spaljeno do zadnjeg kamena od
ljudi koji nisu mogli prestati s uništavanjem onoga što su bili izgradili oni koje su
porazili.
Roibeard je kružio ponad mjesta, zovući i zovući, i Kathel se uputi za njim.
"Zaustavit ćemo se ovdje preko noći. Naložiti vatru, odmoriti životinje i sebe."
Brannaugh potvrdno kimnu svojem bratu. "Zidovi su još tu - većim dijelom.
Trebali bi nas zaštititi od vjetra, a mi se možemo pobrinuti za ostalo. Uskoro će kraj
dana. Dugujemo zahvalnost Mordan i Mabonu3 koji je od nje potekao.
Otkrili su da je jedan zid srušen, no ostali su se držali. Samo nekoliko stuba
kojima se Eamon odmah popeo odvele su ga na gornju razinu. Koje god drvo da je
bilo upotrijebljeno, bilo je spaljeno do pepela, a vjetar ga je raznio. No ipak je to
bilo nekakvo sklonište, pravo mjesto, osjeti Brannaugh.
Ovo će biti mjesto njihove prve noći, ravnodnevice, kad su svjetlo i tama u
ravnoteži.
"Ja ću se pobrinuti za konje." Teagan uze obje uzde. "Na koncu, konji su moji. Ja
ću ih smjestiti, a vi nam nađite mjesto, suho, nadam se, i naložite dobru vatru."
"To ću ja. Zahvalit ćemo se, zatim uzeti malo čaja i nešto sušene divljači prije
nego..."
Ona zastane, a Roibeard se obruši s uskoga kamenog grebena.
I spusti debelog zeca na zemlju, Eamonu pokraj nogu. "Pa sad, ovo se pretvara u
gozbu. Ja ću ga očistiti, Teagan se brine o konjima, a Brannaugh o vatri."
Suho mjesto, pomislila je gurajući natrag kapuljaču svojega zamišljenog plašta.
Napravi vatru misleći o toplom i suhom mjestu i – nastade toplina tako svijetla i
vruća da ih je gotovo sve opekla prije nego što ju je obuzdala.
3
Keltski bog Mabon sin je boginje Mordan, nap. prev.
"Oprostite mi zbog ovoga. Nikad prije nisam to radila."
"To je kao čep iz boce", zaključi Eamon. "Izišao je prebrzo."
"U pravu si." Ona uspori, oprezno, pažljivo. Nije marila što je sama bila mokra,
ali Teagan je imala pravo. Staru su kobilu boljele kosti, čak je i ona to mogla
osjetiti.
Pomalo ju je sušila, polako, samo malo, još samo malo. Pod njezinim rukama
zadrhtala je od radosti. Odriješena, slobodna. Onda vatra. Večeras je poput magije.
Ostalih večeri, kako ih je učila njihova majka, drvo se skuplja, priprema. No,
večeras, bit će to njezina vatra.
Ona ju je rasplamsala, ona ju je obuzdala.
"Komadić zobenog kruščića i malo vina", reče svojem bratu, svojoj sestri.
"Zahvaljujemo bogovima za ravnotežu dana i noći, za ciklus ponovnog rađanja. I
za ovo mjesto odmora."
"U vatru", reče im ona. "Kruščić, pa vino. Ove sitnice koje s tobom dijelimo mi,
zahvalno daju tvoje sluge tri."
"U ovo vrijeme kad dan susreće noć, mi prihvaćamo i tamu i svjetlo što će doć",
nastavi Eamon ne znajući odakle su došle ove riječi.
"Naučit ćemo ustati i boriti se, svoje darove za pravdu i svjetlost rabiti", doda
Teagan.
"Na ovom mjestu, u ovaj sat, dobivena moć nikad neće stat. Od sada nadalje
moći su slobodne i ne blude. I kako mi hoćemo, neka tako bude."
Suknula je vatra, toranj crven, narančast i zlatan sa srcem od plavog plamena.
Tisuću glasova šaputalo je u njoj i zemlja se zatresla. Činilo se kao da je svijet
uzdahnuo.
Vatra je bila kao požar omeđen urednim krugom na kamenitu tlu.
"Ovo smo mi", reče Brannaugh, još uvijek ponesena energijom. "Ovo je naše.
Sad noći postaju dulje. Tama pobjeđuje svjetlo. Ali on neće pobijediti nas."
Ona se nasmiješi, srca tako punog kako nije bilo još od jutra kad su napustili
kuću. "Moramo napraviti ražanj za zeca. Večeras ćemo imati našu prvu gozbu. I
odmarat ćemo se na toplom i suhom do nastavka putovanja."

EAMON SE SKUTRI UZ VATRU PUNA TRBUHA, TIJELA TOPLOG i suhog. I


nastavi putovati.
Osjeti kako se uzdiže, kako lebdi i leti. Prema sjeveru. Kući.
Poput Roibearda uzdizao se brzo iznad brda, rijeka i polja po kojima su mukale
krave, a ošišane ovce blejale.
Posvuda zelenilo koje je vodilo kući dok je Sunce tiho klizilo kroz oblake.
Srce mu je bilo tako lagano. Ide kući.
Ne baš kući. Kad se ponovno našao na zemlji, shvati da to zapravo nije njihova
kuća. Sume – tako poznate – a opet nisu. Nešto je drukčije. Čak je i zrak drukčiji, a
opet isti.
Od svega ga uhvate vrtoglavica i slabost.
Počeo je koračati i zviždanjem zvati svojeg jastreba. Svojeg vodiča. Svjetlost se
promijenila, postala prigušena. Zar noć dolazi tako brzo?
Ali to što je vidio nije bila noć. Bila je to magla. A s njom vuk koji je bio
Cabhan.
Čuo je njegovo režanje i posegnuo za djedovim mačem. Ali mač nije bio uza nj.
Bio je dječak, u izmaglici do gležnja, nenaoružan, dok je vuk s crvenim draguljem
oko vrata izlazio iz magle. I postajao muškarac.
"Dobrodošao, mladi Eamone. Čekao sam na te."
"Ti si ubio mojeg oca, moju majku. Došao sam ih osvetiti." Cabhan se nasmija,
veseo zvuk od kojeg se Eamon sledio.
"Imaš srca, to je lijepo i dobro. Pa, osveti onda mrtvog oca, mrtvu vješticu koja
te okotila. Imat ću ono što si ti i tada ću imati tvoje sestre."
"Nikada nećeš pipnuti ono što je moje." Eamon je koračao u krug, pokušavao
misliti. Magla je rasla i rasla prekrivajući sve, šume, put, njegov um. Uhvati zrak,
zadrža ga i izbaci. Za njim ostade uzak i slabašan trag. Cabhan se ponovno nasmija.
"Bliže. Priđi bliže. Osjeti ono što sam ja."
Osjećao je on to, osjećao je bol, osjećao je snagu. I strah. Pokuša napraviti vatru,
no ona je samo tinjala i pretvorila se u prljavi pepeo. Kad su Cabhanove ruke
posegnule za njim, on podiže šake na borbu.
Roibeard se obruši poput strijele da kandžama i kljunom razdere te ispružene
ruke. Poteče crna krv, a muškarac, zaurlavši, opet počne poprimati obličje vuka.
A kroz maglu se pojavi još jedan muškarac. Visok, smeđe kose mokre od magle,
očiju dubokih i zelenih, punih snage i bijesa.
"Bježi", reče on Eamonu.
"Neću bježati od takvih kao što je on. Ne mogu."
Vuk je udarao šapom o zemlju i pokazivao svoje zube u strašnom cereku.
"Uhvati me za ruku."
Muškarac zgrabi Eamonovu ruku. Svjetlost je eksplodirala poput sunca, moć
potekla poput lepeta tisuću krila. Zaslijepljen i oglušio, Eamon zaurla. Sve što je
postojalo bila je moć, obavijala ga je, ispunjavala, kuljala iz njega. Onda, s jednim
strašnim urlikom, nestade magla, nestade vuk i osta samo muškarac koji ga je držao
za ruku.
Muškarac pade na koljena teško dišući, lica blijeda i očiju punih magije. "Tko si
ti?" upita.
"Ja sam Eamon, sin Daithijev, sin Sorchin. Jedan sam od troje. Ja sam Crna
vještica iz Maya."
"Kao i ja, Eamone." Uz nesiguran osmijeh, muškarac dotaknu Eamonovu kosu,
lice. "Ja dolazim od tebe. Izašao si izvan svog vremena, dječače, i ušao u moje. Ja
sam Connor iz klana O’Dwyer. Potomak sam Sorche, tvoj potomak. Jedan od
troje."
"Kako mogu znati da je to istina?"
"Tvoja sam krv, ti si moja. Ti to znaš." Connor izvuče hamajliju ispod košulje,
dotaknu je, istu onakvu kakvu je Eamon nosio.
Tada muškarac podigne ruku. Roibeard sleti na njegovu kožnu rukavicu.
Eamon shvati da to nije Roibeard, pa opet...
"Moj jastreb. Nije tvoj, ali dobio je ime po njemu. Upitaj ga što god želiš. Tvoj je
koliko i moj."
"Ovo nije... moje mjesto."
"Vrijeme nije tvoje, ali mjesto jest. Uvijek će to biti." Eamonu grunuše suze na
oči dok mu je trbuh podrhtavao od čežnje gore od gladi. "Jesmo li došli kući?"
"Jeste."
"Hoćemo li ga pobijediti, hoćemo li osvetiti svoje roditelje?"
"Hoćemo. Nikad nećemo stati dok ne završimo s tim. Imaš moju riječ."
"Želim... Ja se vraćam. Osjećam to. Brannaugh me zove natrag. Ti si me spasio
od Cabhana."
"Mislim da sam, spašavajući tebe, spasio sebe."
"Connor od O’Dwyera. Nikad te neću zaboraviti."
I odleti preko brda sve dok nije svanulo meko, meko jutro, a on sjedio uz vatru
koju je Brannaugh zapalila dok su ga obje sestre drmusale.
"Prekinite, smjesta! Glava mi kruži nad ostatkom tijela."
"Tako je blijed", reče Teagan. "Evo, evo, pripremit ću ti čaj."
"Čaj bi mi dobro došao. Bio sam na putovanju. Ne znam kako, ali otišao sam
kući, samo što to nije bila naša kuća. Moram razmisliti o svemu. Ali znam što
nisam učinio. Nešto što mi nismo učinili."
On otpije malo vode koju mu je Brannaugh pružila, a zatim ponovno odgurne
pokrov. "On ne može otići odande. Cabhan. Ne može otići odande ili barem ne
daleko. Što dalje ode od kuće u kojoj je dobio svoje nove moći, sve manje ih ima.
Može umrijeti ako ode. Ne može nas pratiti."
"Kako to znaš?" Brannaugh je zahtijevala odgovor. "Ja... vidio sam to u svom
umu. Ne znam kako. Vidio sam to, tu slabost. Susreo sam jednog čovjeka, on je
naš. Ja..." Eamon duboko uzdahne i na trenutak zatvori oči.
"Daj mi malo čaja, hoćeš li? Malo čaja, a onda ću vam ispričati priču. Ostat
ćemo ovdje još neko vrijeme i sve ću vam ispričati. Onda, oh, da, prema jugu, učiti,
rasti, planirati. Jer on nam ne može ništa. Nikad vas neće ni dodirnuti." Koliko god
je nekad bio dječak, sada je bio muškarac. A moć ga ni dalje nije napuštala.
3

Jesen 2013.

KAD SE CONNOR PROBUDIO, ranije nego što se volio buditi, nije


pretpostavljao da će susresti svoga pretka, a ni najljućeg neprijatelja svog roda.
Svakako nije očekivao da će mu dan započeti eksplozijom tolike magije koja ga je
gotovo oborila s nogu.
Ali, u načelu, volio je neočekivano.
Tek se počelo daniti i nije bilo nikakve nade da mu sestra već nešto priprema u
kuhinji. A vlastita mu je koža bila previše draga da bi riskirao da je probudi i
predloži joj da bi možda mogla pripremiti doručak.
A, osim toga, nije osjećao glad, premda se uvijek budio spreman da prekine
noćni post. Umjesto gladi, osjećao je neku neobičnu energiju i snažnu potrebu da
izađe, da se kreće.
Zviždukom je dozvao svog jastreba, i u Roibeardovu društvu krenuo put
sumaglice i stabala.
I tišine.
Nije bio čovjek kojemu je trebalo puno tišine. Većinu vremena draži mu je bio
žamor i ugodno društvo u kojem svi govore u isto vrijeme, toplina druženja.
Ali ovoga blagog jutra dostajalo mu je glasanje njegova jastreba, šuškanje zeca u
grmlju i dah jutarnjeg povjetarca.
Pomislio je kako bi mogao otići do dvorca Ashford, pustiti ondje Roibearda da
se vine u visinu, nad zelenim prostranstvom; priuštio bi time i gostima
ranoraniocima u hotelu malo ushita.
Ushit često pogoduje razvoju posla, a on je imao školu sokolarstva koju je vodio.
I upravo se onamo uputio, sve dok nije osjetio - buđenje moći, u sebi i oko sebe.
Osjetio je bujanje vlastite a da to nije tražio, i tamnu mrlju onoga što je bio Cabhan
kako nestaje u slatkom mirisu borova prekrivenih rosom.
I još nešto, još nešto.
Trebao je sazvati svoj krug – svoju sestru, sestričnu, svoje prijatelje, ali nešto ga
je guralo naprijed, niz stazu, između stabala, pokraj zida od loze i stabla iščupanog
iz korijena iza kojeg su ležale ruševine kolibe koje je pripadala Sorchi. I još dalje
od mjesta gdje su se on i njegov krug borili s Cabhanom u noći ljetnog suncostaja.
Ondje se magla širila, moć potmulo tutnjala, tmina protiv svjetla. Vidio je
dječaka, i prva i jedina misao bila mu je da ga zaštiti. Nije htio, nije mogao
dopustiti da netko naudi nevinu biću.
Ali u dječaku je, koliko god bio nevin, bilo nešto. Nešto više.
Sad kad je magla nestala i Cabhan s njom, a dječak se vratio u svoje vlastito
vrijeme, svoje vlastito mjesto, Connor se zatekao kako kleči na vlažnom tlu,
naprežući se da povrati dah, da udahne punim plućima.
U ušima mu je još uvijek odzvanjalo nešto što je zvučilo kao eksplozija svjetova.
Oči su ga pekle od svjetlosti sjajnije od desetaka sunaca.
A moć je kroz njegove spojene dlanove prostrujala cijelim njegovim bićem.
Polako se uspravio – visok vitak muškarac guste razbarušene kovrčave smeđe kose,
još uvijek blijeda lica, očiju duboke zelene boje poput mahovine – dok se ono u
njemu i dalje nije smirivalo.
Najbolje da odem kući, pomislio je. Da se vratim. Jer to što se probilo kroz
suncostaj, i krilo se do ravnodnevice, još je vrebalo.
Shvativši da je još pomalo drhtavih nogu, nije bio posve siguran bi li to trebao
smatrati zabavnim ili biti posramljen. Jastreb mu se naglo spustio i sletio na granu
lepećući krilima. Sletio, gledao i čekao.
"Krećemo", rekao je. "Mislim da smo obavili ono što smo jutros trebali obaviti.
A sad doista skapavam od gladi." Moć, pomisli, dok je kretao putem. Njezina
brutalna snaga nagnala ga je da izađe. Krenuvši natrag prema kući, osjetio je
prisutnost sestrina psa nekoliko sekundi prije no što je Kathel dojurio do njega.
"I ti si to osjetio, je li tako?" potapšao je Kathelovu veliku crnu glavu te nastavio
putem. "Začudio bih se da cijeli Mayo nije osjetio potres od toga. Koža mi još
uvijek bridi kao da mi pčele prekrivaju kosti."
Sad već čvrstog koraka, sa psom i sokolom, izašao je iz duboke sjene šuma u
biserno jutro. Roibeard je kružio iznad njega i Kathela dok su se cestom približavali
kolibi. Oglasio se drugi jastreb, a Connor je ugledao Merlina, jastreba svoga
prijatelja Fina.
Potom odjekne topot kopita razbijajući tišinu. Zastao je i čekao, a onda je osjetio
svježe kretanje moći kad je ugledao svoju rođaku Ionu i svog prijatelja Boylea na
leđima velikoga sivog Alastara. A zatim i Fina koji je jurio uz njih na svom sjajnom
crnom Baruu.
"Trebat će nam više jaja", povikao je, smješkajući se. "I još jedan ili dva režnja
slanine."
"Što se dogodilo?" Iona, kratke guste kose još zamršene od sna, nagnula se kako
bi mu dotaknula obraz. "Znala sam da si dobro, inače bismo dojurili još brže."
"Samo što niste doletjeli – a sve troje nemate nijedno sedlo. Ispričat ću vam kad
uđemo unutra. Mogao bih pojesti tri praseta i još povrh cijelu kravu."
"Cabhan." Fin, kose tamne poput grive njegova konja, očiju tamnozelenih poput
Connorovih kad bi ga moć obuzela, okrenuo se prema stablima, zureći u njih.
"On i još štošta. Ali Iona će znati. Dobro sam i čilo, samo skapavam od gladi dok
stojimo ovdje na cesti. Osjetili ste to", dodao je i krenuo.
"Osjetili?" Boyle je s konja zurio u Connora. "Probudilo me iz tvrdoga sna, a ja
nemam to što vas troje imate. U meni nema magije, a ipak, što god to bilo,
proletjelo je kroza me poput strijele." Klimnuo je glavom gledajući prema kolibi.
"A čini se da je tako bilo i Meari."
Connor pogleda prema kolibi i ugleda Mearu Quinn, doživotnu svoju prijateljicu
iz djetinjstva, najbolju prijateljicu svoje sestre, kako im se približava dugim
koracima – visoka i bujna poput božice, pomisli, u donjem dijelu pidžame od
flanela i staroj jakni, razbarušene duge smeđe kose.
Impresivno izgleda, proletjelo mu je kroz misli, ali uvijek je bila takva.
"Prenoćila je ovdje", rekao je ostalima. "U Ioninoj sobi. Dok si ti bila kod
Boylea, sestrično. Dobro ti jutro, Meara."
"Vraga dobro. Koji vrag se to dogodio?"
"Sve ću vam ispričati malo poslije." Obujmio ju je rukom oko struka. "Sad
moram jesti."
"Branna je rekla da ćeš biti gladan i već priprema hranu. Potresena je, a pretvara
se da nije. Bilo je to poput vražjeg potresa – ali u meni. Gadan način da se
probudiš."
"Pobrinut ću se za konje." Boyle sklizne s Alastara. "Samo vi uđite, prezalogajite
nešto."
"Hvala ti." Smiješeći se ponovno, Connor podigne ruke kako bi se Iona mogla
spustiti u njih s Alastarovih leđa. A onda se privila uza nj.
"Prestrašila sam se", promrmljala je.
"Nisi jedina." Poljubi u čelo svoju lijepu sestričnu iz Amerike, posljednju od
trojke, te držeći njezinu ruku u svojoj, uđe u kolibu.
Miris slanine, kave, toplog kruha pogodio ga je ravno u želudac. U tom je
trenutku više želio jesti nego što je želio živjeti a, ako je želio živjeti, morao je jesti.
Kathel je bio na čelu kolone na putu u kuhinju, a ondje je na štednjaku Branna
pripremala hranu. Svezala je svoju tamnu kosu, još uvijek odjevena u hlače od
flanela cvjetnog uzorka i vrećastu košulju, u čemu je spavala. Već je samo to
pokazivalo njezinu ljubav, mislio je, jer bi inače posvetila malo vremena da se
presvuče, da se malo uredi znajući da će stići društvo - a posebice Finbar Burke.
Ništa ne govoreći, okrenula se od štednjaka, pružila mu tanjur s pečenim jajetom
na prepečencu. "Blagoslovljena bila, mila."
"To je da ti tek malo začepi rupu u želudcu. Sad će ostalo. Hladno ti je", tiho je
rekla.
"Nisam ni primijetio, ali, zbilja, hladno mi je. Malo mi je hladno."
Prije nego što je stigla ruhom mahnuti prema kuhinjskom ognjištu, Fin je to
učinio, a vatrica se razbuktala.
"Drhtiš. Sjedni, zaboga, i jedi kao čovjek", energičnim glasom, Meara samo što
ga nije gurnula na stolac za stolom.
"Nisam od onih koji će odbiti malo brige i pažnje, a istina je, sve bih sad dao za
kavu."
"Donijet ću ti je", Iona žurno krene po kavu.
"Ah, koji se muškarac može požaliti kad ga maze tri prekrasne žene. Hvala, mo
chroi4", dodao je kad mu je Iona pružila kavu.
"Nećeš dugo biti mažen, to ti mogu obećati. Sjednite, sjednite svi", naloži im
Branna. "Evo, ovo samo što nije pečeno. Kad pojede i malo dođe k sebi, morat će
mi dati vraški dobro objašnjenje zašto me nije zvao."
"Sve se dogodilo i završilo nabrzinu. Zvao bih te, sve vas. Mislim da zlo nije
vrebalo na mene. Nije on jutros došao zbog mene."
"Zbog koga onda, kad smo svi ostali spavali u svojim krevetima?" Kad je Branna
htjela podići golemi pladanj s hranom da ga donese na stol, Fin ga je jednostavno
uzeo iz njezinih ruku.
"Sjedni onda i poslušaj. Sjedni", ponovio je prije nego što se stigla obrecnuti na
njega. "Potresena si isto koliko i on.
U trenutku kad je pladanj spušten na stol, Connor je počeo trpati jaja, kobasice,
slaninu, prepečenac i krumpire na svoj tanjur, u pravi mali brežuljak.
"Probudio sam se rano, malo mamuran", započeo je i između zalogaja ispričao
im cijelu priču.
"Eamon?" upitala je Branna. "Sorchin sin? Sad i ovdje? Jesi li siguran?"
"Siguran kao što sam siguran da si mi ti sestra. Najprije sam pomislio da je to
neki dječak koji se našao na Cabhanovu putu, ali kad sam ga primio za ruku...,
nikad nisam osjetio nešto takvo, nikada. Čak ni s tobom, Branna, niti s tobom i

4
Mo chroi, irski, srce moje, nap. prev.
Ionom zajedno. Čak ni na suncostaj kad je moć bila golema, nije bila tako velika,
tako sjajna, tako puna. Nisam je mogao držati, obuzdavati. Jednostavno je
proletjela kroza me kao komet. Kao i kroz dječaka, ali on se držao za mene, za to.
On je zbilja poseban.
"A što je bilo s Cabhanom?" upita Iona.
"Projurila je kroz njega razarajući ga", reče Fin. "Osjetio sam to." Odsutan
duhom, podigao je ruku prema ramenu gdje mu je trag Cabhanove krvi ostavio
ožiljke na koži. I na njegovu srcu. "Ostao je zaprepašten, i vjerujte mi, potresen kao
i vi."
"Znači, odgmizao je?" Boyle zagrize u jaje. "Poput zmije, kakav i jest."
"Jest, to je učinio", potvrdi Connor. "Nestao je, a s njim i magla. Ostali smo
samo dječak i ja. A onda samo ja. Ali..., dječak je bio ja, a ja sam bio on – bili smo
jedno. Shvatio sam to u trenutku kad su nam se ruke spojile. Više od krvi. Ne isto,
ali... više od krvi. Na trenutak sam mu se zagledao u dušu – kao u ogledalu."
"Što si vidio?" upitala je Meara.
"Ljubav i tugu i hrabrost. Strah za njegove sestre, za njegove roditelje, ali i srce
koje se može suočiti sa strahom. Strah za nas, kad smo pri tome. On je dječačić,
nije mu više od deset godina, rekao bih. Ali u tom trenutku, blistao je od moći
kojom se još nije naučio sasvim koristiti.
"Je li to bilo kao kad sam ja posjetila baku?" pitala je Iona, misleći na svoju baku
u Americi. "Neka vrsta astralne projekcije? Ali nije baš bilo sasvim tako, zar ne?
Slično, ali s vremenskim pomakom, mnogo više od toga. Vremenski pomak koji se
može dogoditi pokraj Sorchine kolibe. Nisi bio u blizini Sorchine kolibe, Connore,
zar ne?"
"Nisam, još uvijek izvan čistine. Ali, ipak, blizu nje." Connor je razmišljao.
"Možda ipak dovoljno blizu. Sve je to novo. Ali potpuno sam siguran da to nije bilo
ono što je Cabhan očekivao."
"Možda je on doveo dječaka, Eamona", primijeti Meara. "Možda ga je on
izvukao iz njegova vremena u naše, pokušavajući ga razdvojiti od njegovih sestara,
sukobiti se s dječakom radije nego s muškarcem, vražja kukavica kakva već jest. S
obzirom na to kako si ispričao događaje, Connore, da ti nisi naišao, možda bi bio
ubio dječaka, a sigurno bi ga ozlijedio."
"Istina je. Eamon je bio plijen, o moj Bože, on je bio plijen – nije htio trčati kad
sam mu rekao da trči, bio je i dalje zbunjen, prestrašen, još uvijek nesposoban da se
pribere dovoljno da se bori sam."
"Znači, probudio si se i izašao", reče Branna, "ti koji nikad jutrom ne napraviš ni
koraka bez neke hrane u želudcu, i dozvao si svog jastreba. A tek je svitalo?"
Zavrtjela je glavom. "Nešto te pozvalo onamo. Veza između tebe i Eamona ili same
Sorche. Majke koja i dalje štiti svoje dijete."
"Ja sam sanjala Teagan", podsjeti ih Iona, "kako jaše na Alastaru prema kolibi,
grobu svoje majke, i ondje se sučeljava s Cabhanom. Ona je moja na način na koji
je Eamon Connorov."
Branna je klimala glavom kad ju je Iona pogledala. "Brannaugh je Brannina.
Često je sanjam. Ali ne na ovakav način. To je korisno, mora biti korisno. Naći
ćemo način na koji možemo iskoristiti to što se ovdje dogodilo, to što znamo. On se
skrivao od suncostaja."
"Ozlijedili smo ga", reče Boyle, prelazeći preko ostalih pogledom svojih zlatastih
očiju. "One je noći krvario i gorio isto kao i mi. Zapravo i više, mislim."
"Ostatak je ljeta proveo iscjeljujući rane, skupljajući snagu. A jutros je pokušao
napasti dječaka, preuzeti tu moć, i...
"Završiti s vama", Fin upadne Branni u riječ. "Ubiti dječaka, pa Connor nikad
neće postojati? Vrlo je vjerojatno da je o tome bila riječ. Promijenivši što je bilo,
promijeniti što jest."
"Pa, doživio je briljantan neuspjeh." Connor je dokrajčio svoju slaninu, i
uzdahnuo. "A ja ne samo da se ponovno osjećam kao ljudsko biće već i snažno i
čilo. Šteta što se s gadom ne možemo sad ponovno sukobiti."
"Treba ti više od punog želudca pržene hrane da se s njim sukobiš." Ustajući od
stola, Meara je skupljala tanjure. "Svima nam treba. Ozlijedili smo ga na suncostaj i
to je dobro, ali nismo ga dokrajčili. Što nam je promaklo? Nije li to ono što nam
treba? Što to nismo učinili što trebamo učiniti?"
"Ah, taj tvoj praktični um."
"Netko mora misliti na praktičan način", odbrusi mu Meara.
"U pravu je. Razmišljala sam o Sorchinoj knjizi." Branna zatrese glavom. "O
onome što smo učinili, što smo imali, kako smo to isplanirali, to je trebalo uspjeti."
"Promijenio je teren", podsjeti je Boyle. "Premjestio je mjesto bitke u prošlost."
"Ipak, i dalje ne mogu prestati misliti o tome, i dalje mi nije jasno što smo još
mogli učiniti." Branna pogleda na trenutak prema Finu. On joj blago, jedva vidljivo
klimne glavom. "Stoga ćemo nastaviti tražiti."
"Ne, ti sjedi." Iona pokupi preostalo posuđe sa stola prije nego što je to Connor
stigao učiniti. "S obzirom na tvoju jutrošnju avanturu, sad si oslobođen kuhinjskih
dužnosti. Možda nisam bila dovoljno snažna ili vješta prošlog ljeta."
"Treba li te podsjetiti na onaj vihor koji si prizvala?" upita je Boyle. "Bio je to
više instinkt nego vještina, ali učim." Ponovno pogleda Brannu.
"Da, učiš, i to jako dobro. Ti sigurno nisi slaba karika ako je to ono što misliš,
niti si to ikad bila. Ali on zna više od nas, i to je problem. On živi, na svoj način,
stotinama godina."
"To ga samo čini starijim", dobaci Meara, "ne i pametnijim."
"Imamo knjige i legende i sve što je prenošeno s generacije na generaciju. Ali on
je sve to proživio, pa stoga, bio pametniji ili ne, on zna više. A to što posjeduje
duboko je i tamno. Njegova moć nema pravila kao što je naša ima. Nanosi zlo
komu god poželi i ne obazire se. Mi to nikad ne bismo mogli učiniti i biti to što
jesmo."
"Izvor njegove moći – kamen koji nosi oko vrata, vuk ili čovjek. Uništimo li
kamen, uništili smo njega. Znam to", reče Fin i stisne šaku na stolu. "Znam da je to
istina, ali ne znam kako to učiniti. Još."
"Naći ćemo način. Moramo ga naći", reče Connor, "stoga i hoćemo."
Kad se Connor nagnuo preko stola da položi svoju ruku na Branninu, Fin ustane
i pridruži se ostalima na drugom kraju sobe; širio se zvuk zveckanja posuđa,
pljuskanja vode u sudoperu.
"Briga za mene neće pomoći i nije potrebna. Ja ne moram gledati", dodao je, "da
bih vidio."
"A da je ozlijedio tebe i dječaka, što bi bilo s nama?"
"Ali nije, zar ne? A i nas dvojica zajedno smo ga dobro isprašili.
Ovdje sam, Branna, kao i uvijek. Ovo nam je svrha, stoga, ovdje sam."
"Pola sam vremena uzrujana zbog tebe." Njezina se ruka okrenula pod njegovom
sve dok im se prsti nisu obavili jedni oko drugih i čvrsto stisnuli. "Ali naviknula
sam se na tebe. Morat ćeš više paziti na sebe, Connore."
"Hoću, naravno. A isto tako i ti."
"I svi mi."
Zabavljalo ga je, i dirnulo, kad je Meara uhvatila njegov korak i pridružila mu se
dok je izlazio iz kuće krenuvši u školu sokolarstva. "Znači, ne ideš svojim
kamionetom?"
"Ne idem. Moram malo hodati nakon ovakvog doručka."
"Čuvaš moje tijelo." Stavio joj je ruku oko ramena i privukao je k sebi tako da su
im se kukovi sudarali.
Bila je odjevena za rad u staji. Imala je na sebi hlače od grube tkanine i jaknu,
čvrste čizme, a kosa joj je bila u pletenicama skupljenima tako da vise kroz njezine
pohabane kape.
A ipak je izgledala prekrasno, mislio je, tamnooka Meara ciganske krvi.
"Tvoje se tijelo može samo čuvati " Pogledala je uvis, prateći pogledom
jastrebove koji su kružili nebom prekrivenim tmurnim oblacima. "A imaš i njih koji
stalno paze."
"Drago mi je ipak da mi praviš društvo. A imaš mi i priliku reći što te muči."
"Mislim da je sasvim dovoljno to što nas je mahniti čarobnjak odlučio uništiti."
"Nešto te drugo sinoć dovelo Branni i natjeralo da ostaneš sve ovo vrijeme. Je li
te neki muškarac ražalostio? Hoćeš li da ga naučim pameti u tvoje ime?"
Napeo je mišiće na ruci, stegnuo šaku, srdito njome zatresao ne bi li je nasmijao.
A onda je frknula. "Kao da ja sama ne mogu naučiti pameti ili čemu drugomu
onoga kojeg poželim naučiti."
Sad se on nasmijao, s uživanjem, i ponovno se sudario s njezinim kukom. "U to
uopće ne sumnjam. O čemu je onda riječ, mila? Čujem zujanje u tvojoj glavi kao da
je u njoj košnica puna ljutitih osa."
"Prestani slušati." Ali opustila se dovoljno da se na trenutak nasloni na njega.
Osjetio je na njezinoj koži dašak mirisa svoga vlastitog sapuna. Čudno ugodan
osjećaj.
"Samo me majka izluđuje, što je najnormalnija pojava u životu. Donal si je našao
djevojku."
"Da, čuo sam", reče on misleći na njezina mlađeg brata. "Sharon se zove, zar ne,
doselila se u Cong prošloga proljeća? Zgodna djevojka, koliko sam vidio. Lijepo
lice, rado se smiješi. Zar se tebi ne sviđa?"
"Sviđa mi se, a, što je važnije, Donal je lud za njom. Krasno je, zbilja krasno
vidjeti ga tako obuzetog i tako sretnog, a i nju isto tako."
"O čemu se onda radi?"
"Želi se iseliti iz kuće i početi živjeti sa svojom Sharon." Connor je razmišljao o
tome što mu je rekla dok su hodali okruženi jutarnjom ljepotom prema poslu koji su
oboje voljeli. "Koliko mu je godina, dvadeset četiri?"
"Dvadeset pet. I, da, već se davno trebao iseliti iz majčine kuće. Ah sad su moja
majka i moja sestra Maureen zajedno smislile plan i došle do užasnog zaključka da
bih se ja trebala vratiti natrag i živjeti s mamom."
"To neće moći tako, ni na minutu."
"Ne, neće." Sad se u njezinu uzdahu osjetilo olakšanje, jer je on shvatio
jednostavnu i golu istinu. "Ali one to izlažu kao da grade zid od cigala. Red
osjećaja krivnje, red pritiska, ta prokleta logika kako je one vide. Ah, Maureen
govori da naša majka ne može ostati sama, a kako sam ja jedina slobodna, da tako
kažem, proizlazi da ja moram riješiti situaciju. A mama joj pruža potporu govoreći
da ću imati svoju sobu i tako uštedjeti novac od stanarine, i kako će biti osamljena
ostane li bez ijednoga djeteta, bez ikoga uza se."
Gurnula je obje ruke u džepove. "Nek ide sve k vragu"
"Želiš li moje mišljenje ili samo moju sućut?"
Pogledala ga je iskosa, hrabrim smeđim očima, istodobno sumnjičavo i
zamišljeno. "Saslušat ću tvoje mišljenje, ali možda ti ga saspem natrag u facu."
"Evo, slušaj onda. Ostani ondje gdje jesi, mila. Za početak, nikad nisi bila sretna,
ne stvarno, sve dok se nisi odselila."
"To je ono što i ja želim, i znam da je to ono što bih trebala učiniti za sebe i svoje
duševno zdravlje, ali..."
"Boji li se tvoja majka osamljenosti, a Maureen je zabrinuta kako će tvoja majka
- koja je i njezina majka, ako to mogu primijetiti - živjeti sama, zar ne bila sjajna
ideja da se tvoja majka preseli k Maureen i njezinoj obitelji? Zar to ne bi bila velika
pomoć Maureen da njezina majka živi s njom, i pomogne joj s djecom i svime?"
"Zašto to meni nije palo na pamet?" Meara se odmakne, šakom lagano udari
Connorovo rame, otpleše nekoliko plesnih koraka. "Zašto se sama nisam toga
dosjetila?"
"Nisi se još riješila osjećaja krivnje." Po svom starom običaju, povuče je za
njezinu dugačku, debelu pletenicu. "Maureen nema nikakvo pravo da te tjera da se
iseliš iz svog stana i promijeniš svoj život samo zato što tvoj brat mijenja svoj
život."
"Znam to, ali isto tako znam da je mama gotovo bespomoćna. Takva je otkako
nas je otac ostavio. Nosila se najbolje što je znala s užasnom situacijom, ali bude li
živjela sama, provodit će dane nesigurna, drhtava, a noći u brizi."
"Imaš dva brata i dvije sestre", podsjetio ju je. "Ima vas petero koji možete
pomoći u brizi za majku."
"Pametni su otišli daleko, nisu li? Samo smo ja i Donal ostali ovdje. Ali mogu
mamu zainteresirati za ideju da se preseli kod Maureen. Ako ništa drugo, Maureen
će se tako prestrašiti da će malo zašutjeti."
"Eto." Krenuo je, kao i ona, prema stajama. Meara je zastala. "Kamo ideš?"
"Otpratit ću te na posao."
"Ne treba mi tjelohranitelj, hvala. Samo produži." Prstom ga je ubola u prsa i
lagano odgurnula. "Imaš vlastitog posla." Nije bilo nikakve opasnosti danju – nije
osjećao baš nikakvu opasnost. I nakon ranojutarnjeg okršaja, Connor je osjećao da
je Cabhan sklupčan negdje u nekoj mračnoj špilji i oporavlja se.
"Imamo za danas već pet rezervacija za šetnje s jastrebovima, a možda ih bude
još prije nego što završimo. Možda se susretnemo na stazama."
"Možda."
"Pošalješ li mi poruku kad budeš gotova s poslom danas, čekat ću te ovdje i
otpratiti do kolibe."
"Vidjet ćemo kako će ići. Pazi na sebe, Connore."
"Hoću. Pazim."
Kako se mrštila i obrve su joj se približile jedna drugoj, poljubio je ono mjesto
između njih, a zatim odšetao. Izgledao je, činilo se Meari, kao čovjek bez ijedne
jedine brige, a ne kao čovjek s teretom cijeloga svijeta na svojim leđima.
Optimist je do srži, mislila je, zavideći mu malo.
Krećući stazom prema stajama i početku svoga radnog dana, izvadila je ipak
telefon iz džepa.
"Jutro, mama." I smješkajući se u sebi, bila je spremna svojoj iritantnoj sestri
smjestiti kajlu.
4

CONNOR SE PROVUKAO KROZ ULAZ ZA ZAPOSLENIKE U sokolarskoj


školi. Kao i uvijek, osjetio je blagi lepet, nešto kao udaranje krila - u srcu, po koži.
Oduvijek je to za njega bio jastreb. Ta povezanost, kao njegova moć, bila mu je u
krvi.
Radije bi da ima vremena šetati okolo kroz kaveze i ptičnjak, pozdravljati
jastrebove, veliku sovu koju su zvali Brutus, samo onako da vidi - i čuje - kako su
svi prošli.
Ali, kako mu je dan počeo, već je nekoliko minuta kasno. Vidio je jednog od
svojih radnika, Briana - žgoljavog mladića koji je tek navršio osamnaest godina -
kako provjerava hranu i vodu.
I tako je on, dok je išao prema uredima, samo bacio pogled oko sebe da provjeri
je li sve u redu, prošao pokraj ograđenog područja gdje je njegova pomoćnica Kyra
držala svoga ljupkog koker španijela većinu dana.
"Kako ide danas, Romeo?"
Pas je odgovorio tako što se počeo migoljiti, a onda je zagrizao ižvakanu plavu
lopticu i pun nade donio je do ograde.
"To ćemo poslije."
Ušao je u ured, zatekao Kyru zaposlenu za računalom. Kosa joj je bila ošišana
nakratko i obojena safirnoplavo. "Kasniš."
Iako je bila visoka samo metar i pedeset pet, Kyrin je glas bio kao rog za maglu.
"Sretna si da sam ja šef, zar ne?"
"Fin je šef."
"Srećom, doručkovao sam s njim, pa on zna tko je tko." Lagano ju je prstom
kvrcnuo po glavi dok je išao prema stolu zatrpanom obrascima, spajalicama,
papirima, brošurama, rezervnom rukavicom, jednom vezicom, zdjelicom kristalnih
kamenčića i ostatcima svakakvih drugih stvari.
"Već jutros smo dobili još jednu rezervaciju. Dvije osobe. Otac i sin, a dečku je
tek šesnaest godina. Dala sam ih tebi, ti si bolji s tinejdžerima nego Brian ili
Pauline. Sad će oni doći u deset, ti Ameri."
Zastala je, a iz njezina okruglog lica prekrivena pjegama dolazio je pogled
neodobravanja. "Šesnaest? A zašto on nije u školi? To bih ja htjela znati."
"Kako si ti stroga, Kyra. Pa ljudi se i tako obrazuju, zar ne, putuju u drugu
zemlju da nauče nešto o jastrebovima."
"Tako nećeš naučiti zbrojiti dva i dva. Sean ne dolazi do podneva, ako si
zaboravio. Ide sa ženom doktoru, na kontrolu."
Zagledao se u nju jer je bio zaboravio. "Je li sve u redu s njom i s bebom?"
"Sve je dobro. Samo hoće biti s njom jer bi danas mogli saznati je li djevojčica ili
dječak. To znači da Brian u devet ima gospođu iz Donegala, ti si u deset, a Paulina
je u pola jedanaest s mladencima iz Dublina koji su na medenom mjesecu."
Pisala je po tipkovnici dok je govorila o jutarnjem rasporedu. Iako je bila
odrješita i sklona šefovanju, Kyra je majstorski radila nekoliko stvari odjednom.
I jedina joj je mana bila što je očekivala da to mogu i svi ostali.
"U dva sam ti stavila još jedne" dodala je. "Opet Ameri, jedan par iz Bostona.
Dolaze iz Dromolanda u Clareu i ostaju tri dana u Ashfordu prije nego što nastave
dalje. Tri tjedna su na praznicima – za dvadesetpetogodišnjicu braka."
"Znači u deset i u dva."
"Oni su u braku onoliko koliko sam ja na ovom svijetu. Baš da se zamislim."
Slušajući je s pola uha, sjedio je i prelistavao papire koje njoj nije mogao uvaliti.
"Tvoji roditelji su u braku još duže, ako se uzme u obzir da si ti najmlađa."
"Roditelji su nešto drugo", rekla je odlučno, iako njemu baš i nije bilo jasno po
čemu je to bilo drukčije.
"E, Brian tvrdi da je jutros bio potres, toliko jak da ga je izbacio iz kreveta."
Connor je podigao pogled, smirena lica. "Potres, veliš?" Smijuljila se, i dalje
tipkajući noktima koji su bili lakirani svjetlucavim ružičastim lakom. Zakolutala je
očima, kliknula na "ispis" i okrenula se na stolici u potrazi za spajalicom. "I
zaključio je da je to neka vrsta zavjere jer na televiziji uopće nisu spomenuli
nikakav potres. Tek ga je nekoliko puta našao – bar tako on veli – na internetu. Sad
više ne govori o potresu, nego o nuklearnim pokusima neke strane sile. Obasut će te
pričama o tome, baš kao što je i mene."
"A tvoj se krevet nije tresao?"
Nasmijuljila se. "Ne od potresa."
Nasmijao se i vratio sređivanju papira. "I, kako je Liam?"
"Zbilja jako dobro. Razmišljam o tome da bih se mogla udati za njega."
"Znači, ide u tom smjeru?
"Moglo bi. Pa čovjek se jednom mora početi spremati za godišnjice braka. Reći
ću mu čim se odlučim."
Kada je telefon zazvonio, pustio joj je da se javi i nastavio raščišćavati svoj stol.
Znači neki su osjetili, a neki nisu, razmišljao je. Neki su bili otvoreniji od drugih.
A neki potpuno zatvoreni.
Poznavao je Kyru gotovo cijeli život, razmišljao je, i ona je znala tko je on –
morala je znati. Ali nikad nije govorila o tome. Ona je bila, unatoč safirnoplavoj
kosi i malom piercingu u lijevoj obrvi obična cura.
Radio je bez prestanka sve dok se Brian nije vratio prepun priča, kako se moglo i
predvidjeti, o potresima koji su vjerojatno bili nuklearni pokusi koje je provodila
neka vladina tajna agencija ili možda upozorenje na smak svijeta.
Ostavio je Briana i Kyru da raspravljaju o tome i otišao odabrati jastreba za prvu
šetnju.
Budući da nitko nije gledao, napravio je to jednostavno i brzo. Jednostavno je
otvorio ptičnjak, zagledao se u oči odabrane ptice i podignuo ruku u rukavici.
Jastreb je poletio i spustio se na ruku, poslušan kao dobro izdresiran pas.
"Evo te, Thore. Spreman za posao? Dobro si jutros obavio posao s Brianom, pa
ću te ja poslije izvesti van, ako budem mogao, u pravi lov. Što veliš?"
Nakon što je jastrebu skinuo vezicu, otišao je natrag u ured, prenio ga na
stajanku i tamo ga vezao.
Strpljiv, Thor je sklopio krila i sjedio, pozorno motreći. "Možda ćemo malo
pokisnuti", rekao je Brianu, "ali mislim da se neće cijediti iz nas."
"Globalno zagrijavanje prouzročuje neuobičajene vremenske prilike po cijelom
svijetu. Možda je bio i potres."
"Potres nije vremenska prilika", ustvrdila je Kyra.
"Sve je to povezano", tmurno je uzvratio Brian. "Mislim da jutros nećeš vidjeti
ništa više od običnoga pljuska. Ako bude potresa ili erupcije vulkana, svakako
dovedi Thora natrag." Connor je lupnuo Briana po ramenu. "Eno tvojih novih
gostiju na ulazu. Hajde, pusti ih unutra i provedi ih unaokolo. Ja ću uzeti Roibearda
i Williama u deset", rekao je Kyri kad se Brian požurio prema ulazu. "To znači da
je Moose za Paulinine goste."
"Ja ću to srediti."
"Rex ide Seanu." On poštuje Seana, a prema Brianu još nema takvo poštovanje.
Najbolje je da ga još ne šalju da sam ide s njim van. Uzet ću Merlina za ovo dvoje
jer već nekoliko dana nije bio u šetnji."
"Finov jastreb nije unutra."
"Tu je negdje", rekao je Connor jednostavno. "A Pauline opet može izvesti
Thora danas popodne. Brian ili Sean, koji god bude posljednji, može uzeti Rexa."
"A što je s Nesterom?"
"Nije mu danas dobro. Uzeo je slobodan dan."
Samo je podigla onu obrvu s piercingom čuvši Connorov opis jastreba. "Ako ti
tako kažeš."
"Baš tako ja kažem."
S njezina okruglog lica nestao je smiješak jer se malo zabrinula. "Treba li se
netko za njega brinuti?"
"Ne, nije on bolestan, samo se ne osjeća dobro. Izvest ću ga poslije, da se malo
izleti i dođe k sebi."
Bio je u pravu u vezi s pljuskom – došao je i prošao, kako to često bude.
Nekoliko kapi kiše, tanka sunčana zraka kroz oblake.
Kad mu je stigla zamjena, pljusak se već premjestio i ostavio iza sebe vlagu u
zraku i dovoljno izmaglice. Istini za volju, razmišljao je dok je vodio okolo oca i
sina, to je stvorilo i posebnu atmosferu za Amere.
"Kako znate koji je koji?" Dječak - imenom Taylor – s velikim ušima i kvrgavim
zglobovima gegao se i blago dosađivao.
"Svi izgledaju jednako, Harrisovi jastrebovi, ali svaki ima svoju osobnost i
ponaša se drukčije. Vidiš, onaj tamo je Moose, onaj veliki kao sob, pa je prema
tome i dobio ime. A, gle Rexa, tamo pokraj njega. On se drži nekako kraljevski."
"Zašto oni jednostavno ne odlete kad ih izvedete van?"
"A zašto bi to učinili? Ovdje im je dobro i, osim toga, imaju otmjen život. A
bave se i dobrim poslom koji je cijenjen. Neki su ovdje rođeni i njima je ovo dom."
"Vi ih ovdje dresirate?" upitao je otac.
"Da, počnemo ih dresirati čim se izlegu. Oni su rođeni da lete i love, zar ne? Uz
odgovarajuću dresuru - nagrade, naklonost i ljubav - može ih se izdresirati da čine
ono za što su rođeni i da se vraćaju na ruku."
"Zašto Harrisov jastreb ide u šetnje?"
"Oni su društvena bića, vrlo društvena. Osim toga, njima se lako upravlja pa su
dobri za šetnje u ovim krajevima. Naime, jastrebovi... pogledajte onamo. Vidite?"
Odveo ih je do velike sive ptice s crnim i žutim točkama. "Oni su veličanstvene
ptice, u to nema sumnje, i nema nijedne životinje na planetu koja je brža od njih
kad se, slijećući, obrušavaju. To znači da lete u velike visine i da se obrušavaju na
svoj plijen."
"Ja sam mislio da su gepardi najbrži", rekao je Taylor. "Apollo, tu si?" Na to ime
i na Connorov suptilni znak sokol je raširio svoja velika krila i dovoljno
impresionirao dječaka tako da je ovaj ispustio uzvik čuđenja prije nego je slegnuo
ramenima. "On može pobijediti i geparda i postići brzinu od tristo dvadeset
kilometara na sat. To je dvije stotine milja na sat, po američki", dodao je Connor sa
smiješkom.
"Ali unatoč svoj svojoj brzini i ljepoti, tim pticama treba otvoren prostor, a
Harrisov jastreb može plesati među stablima. Vidite li ove tamo?"
Doveo ih je do toga mjesta. "Sam sam ih promatrao kad su se izlegli prošlog
proljeća i dresirao ih ovdje u školi sve dok nisu bili spremni za slobodan let. Jedan
od njihove braće je William, i on će danas biti s vama, gospodine Leary."
"Tako mlad? Samo je pet-šest mjeseci star"
"Rođen za let", odgovorio je Connor. Osjetio je da će dječak izgubiti zanimanje
ako malo ne pogura stvar. "Uđimo. Imamo za tebe jastreba koji te čeka."
"To ti je novo iskustvo, Taylore." Otac, visok gotovo metar i devedeset, stavio je
ruku na dječakovo rame. "Kako hoćeš. Vjerojatno će opet kišiti."
"Ah, mislim da će pričekati do zalaska Sunca. Dakle, gospodine Leary, imate li
obitelj u okrugu Mayo?"
"Možete me zvati Tom. Samo pretke, kako su mi rekli, ali ne i članove obitelji
koje poznajem."
"Znači, samo ste vi i dječak?"
"Ne, moja žena i kći otišle su u Cong, u kupnju." Nasmiješio se i zakolutao
očima. "Moglo bi biti problema."
"Moja sestra ima trgovinu u Congu. Zove s Crna vještica. Možda će navratiti i do
nje."
"Ako je tamo i ako se išta u njoj prodaje, navratit će. Razmišljali smo da sutra
pokušamo jahati."
"To vam je najbolje. Ovdje se može lijepo jahati. Samo im napomenite da je
Connor rekao da vas dobro paze."
Ulazeći unutra, okrenuo se prema prečkama na kojima su stajale ptice. "A ovdje
su nam Roibeard i William. Roibeard je inače moj, a danas ćeš ga ti imati, Taylore.
Imam ga još otkad se izlegao. Tome, hoćeš li molim te potpisati ove obrasce koje je
Kyra pripremila za vas, a ja ću Taylora upoznati s Roibeardom."
"Kakvo je to ime?" Taylor je htio znati.
Sad on razmišlja kako ne želi biti ovdje, razmišljao je Connor. I da bi radije bio
kod kuće i sa svojim prijateljima igrao videoigrice.
"Pa, eto, to je njegovo ime, staro ime. Potječe od jastreba koji su stotinama
godina lovili po ovoj šumi. Evo ti rukavica. Bez nje bi ti njegove kandže probole
kožu, bez obzira na to što je on pametan i izdresiran. Vidiš, ovako trebaš držati
ruku." Connor mu je pokazao držeći lijevu ruku u zraku pod pravim kutom. "I
mirno je drži dok hodamo. Podignut ćeš je samo kad mu želiš dati znak da odleti.
Najprije ću ga vezati dok ne iziđemo van i krenemo."
Osjetio je kako dječak drhturi – uznemirenost koju je pokušavao sakriti kad je
Connor dao znak Roibeardu da prijeđe na ruku u rukavici. "Harrisovi su jastrebovi
okretni i brzi, i kao što sam već rekao, i žestoki lovci, makar – budući da ćemo
nositi sa sobom ove komade piletine" – pokazao je na torbu s mamcima –
"vjerojatno će odustati od bilo kakve nakane da krenu u lov na ptice ili zečeve."
"Evo za tebe, Tome, i za mladog Williama. On je jedna lijepa ptica i dobro se
ponaša. Voli letjeti kroz šumu i onda dobiti piletine kao nagradu za posao."
"Divan je. Svi su divni." Tom se malo nasmijao. "Nervozan sam."
"Hajdemo mi onda u pustolovinu. Kakav vam je smještaj u dvorcu?" upitao je
Connor dok ih je izvodio van.
"Nevjerojatan. Annie i ja smo mislili da na ovo putovanje odemo jednom u
životu, a sad već razgovaramo o tome kako ćemo se vratiti."
"Naravno. Pa ne možete samo jednom doći u Irsku." Lagano je šetao s njima i
čavrljao, ali je imao na umu i u srcu jastrebove. Dovoljno zadovoljne, dovoljno
pripravne.
Odveo ih je podalje od škole, stazom prema popločenom putu na kojemu je bila
čistina obrubljena visokim stablima.
Tamo ih je odvezao s uzice.
"Možete sad podići ruku. Samo blago, pogurnite ih gore i oni će kliznuti uvis."
Divno je vidjeti ih kako se dižu u zrak i šire krila gotovo nečujno. Gotovo.
Dječak je ispustio tih uzdah, i dalje pokušavajući pokazivati dosadu dok su se oba
jastreba kočoperila na grani, sklopljenih krila, gledajući nadolje poput zlatnih
bogova.
"Hoćete li mi dati svoj fotoaparat, Tome?"
"Da, naravno. Htio sam fotografirati Taylora s jastrebovima. S... Roibeardom?"
"Ja ću. Taylore, hajde okreni se leđima prema njima, pogledaj preko lijevog
ramena." Iako bi se Roibeard odazvao i bez mamca, Connor je na rukavicu stavio
komadić piletine.
"Odvratno."
"Ptici nije."
Connor se sagnuo. "Samo digni ruku, onako kao prvi put. Čvrsto je drži."
"Kako ti kažeš", promrmljao je Taylor, ali je poslušao.
A jastreb se, snažna elegancija u letu, obrušio dolje, raširenih krila, blistavih
očiju i spustio na dječakovu ruku.
I progutao piletinu. Stajao je i zurio u Taylorove oči.
Dobro poznajući taj trenutak, Connor je uhvatio taj trenutak zaprepaštenog
čuđenja, tu čistu radost na dječakovu licu.
"Auuu! Tata, tata, jesi vidio ovo?"
"Daaa. Neće on..." Tom je pogledao Connora. "Taj kljun."
"Ništa se ne brini, ozbiljno. Samo još trenutak ostani tako, Taylore." Snimio je
još jednu fotografiju i zamišljao kako će ona, kad se vrate u Ameriku, stajati iznad
nekog kamina ili na radnom stolu - dječak i jastreb gledaju se u oči. "A sad vi,
Tome."
Ponovio je isti postupak, snimio fotografiju i slušao svoje goste kako razgovaraju
i u glasovima im odzvanja čuđenje.
"To nije još ništa", najavio je Connor. Krenimo malo prema šumi. Tamo će vam
se dopasti."
Taj dio nikada nije odrađivao rutinski, nikada mu nije dojadilo. Let jastreba, kad
se vine i obruši kroz stabla, uvijek, uvijek ga to opčara. A danas je ovo potpuno
oduševljenje dječaka i njegova oca samo još uvećalo taj osjećaj.
Vlažan zrak, gust kao mokra spužva, zrake svjetla koje su probijale kroz stabla,
šuštanje nadolazeće jeseni – sve je to, mislio je Connor, činilo ovaj dan savršenim
za tumaranje po šumi u društvu s jastrebovima.
"Mogu li opet doći? Taylor je hodao do ulaza u školu s Roibeardom na ruci.
"Mislim, samo da ih vidim. Zbilja su cool, napose Roibeard."
"Naravno da možeš. Bit će im drago da im netko malo pravi društvo."
"Ponovit ćemo ovo prije nego što odemo", obećao je njegov otac.
"Ja bih radije ovdje nego na jahanje."
"Ma, kladim se da ćeš ti uživati i u jahanju." Connor ih je bez žurbe uveo unutra.
"Ugodno je ići kroz šumu na dobrom konju – stvari izgledaju sasvim drukčije. A
tamo na jahalištu imaju dobre vodiče."
"Jašete li vi?" pitao ga je Tom.
"Da, jašem. Ne baš onoliko često koliko bih volio. Najbolje je, naravno,
sokolariti dok jašem."
"Čovječe! Mogu li i ja to?"
"Taylore, toga nema u brošuri."
"Istina", rekao je Connor dok je nježno prenosio Roibearda na prečku. "Zapravo,
to nije dio uobičajene ponude. Sredit ću ja to s tvojim tatom ako budeš htio još
jednom pogledati jastrebove."
"Dobro, može." Proučavao je Roibearda još jedan trenutak očiju punih ljubavi.
"Hvala. Hvala, Connore. Ovo je fantastično."
"Nema na čemu." Prenio je Williama, a Taylor je istrčao van. "Nisam ovo želio
reći pred dečkom, ali možda bih mu mogao srediti jedno, kako mi to zovemo,
sokolarsko jahanje. Trebao bih provjeriti može li Meara voditi vašu obitelj – ona je
sokolarica i jedan od vodiča u konjušnici. Ako bi vas to zanimalo."
"Već mjesecima nisam vidio Taylora ovako uzbuđenog, osim kad su u pitanju
kompjutorske igrice i glazba. Ako biste to mogli dogovoriti, bilo bi odlično."
"Vidjet ću što mogu učiniti. Dajte mi samo nekoliko minuta."
Nasloni se na stol kad je Tom izišao da uzme telefon.
"Hej, Meara, draga moja. Imam jednu posebnu molbu."
KAKO LI JE DIVNO NEKOMU PRUŽITI USPOMENE KOJE NEĆE
izblijedjeti. Connor je dao sve od sebe da to isto napravi i za svojega posljednjeg
gosta na kraju dana, ali ništa se nije dalo usporediti s Taylorom i njegovim tatom iz
Amerike.
Između rezervacija, izveo je ptice – uključujući i Apolla – izvan šume, na vježbu
na otvorenom i u lov. Tamo ih je mogao promatrati kako se obrušavaju iz visina,
čemu se uvijek divio. Tamo je mogao osjetiti uzbuđenje te strmoglavljujuće brzine,
baš kao da je i on sam u tim visinama.
Budući da je i on bio društveno biće kao i Harrisovi jastrebovi, uživao je u tim
izlascima s njima, ali ove samotne šetnje – samo on i ptice i nebo – bile su mu
omiljeni dio dana.
Apollo je zgrabio vranu usred obrušavanja – savršen ulov. Njih se može hraniti,
razmišljao je Connor dok je sjedio na niskom kamenom zidiću s jabukom i
vrećicom čipsa u ruci. Može ih se dresirati i skrbiti se za njih. Ali oni pripadaju
divljini i njihovu duhu divljina je potrebna.
Tako je on sjedio, zadovoljno čekao i promatrao ptice kako se uspinju i poniru, i
uživao u miru vlažnog popodneva.
Ovdje nema ni magle ni sjena, razmišljao je. Nema ih još. Nikada, dok on i
njegov krug prijatelja i obitelji pronalaze način kako očuvati svjetlost.
A gdje si sad, Cabhane? Ne ovdje, ne sad, razmišljao je dok je pogledom
prelazio preko brežuljaka koji su se uzdizali i spuštali, raskošno zeleni. Sada ovdje
nema ničega, osim najavljene kiše koja će doći i proći, i opet doći.
Gledao je Apolla kako se opet, iz čiste radosti, vinuo pod nebo i osjećao kako se
i njemu srce penje u visine. I znao je u tom trenutku da će se opet suočiti s tminom i
potući je.
Dok su letjele uvis, pozvao je ptice da mu se vrate, jednu po jednu.
Kad je sve to bilo gotovo, napravio je završni krug s pticama, provjerio sve što je
trebalo provjeriti, a onda stavio rukavicu u stražnji džep i zaključao vrata.
Potom se polagano odšetao prema konjušnici.
Osjetio je najprije Roibearda, izvadio rukavicu iz džepa i navukao je na ruku.
Čak i dok je dizao ruku, osjetio je Mearu.
Jastreb je napravio jedan krug, iz čistog zadovoljstva, a onda se obrušio i sletio
na Connorovu ruku u rukavici.
"I onda, jesi li se dobro provela? Dječaku si svakako priuštila nezaboravan dan."
Ostao je stajati sve dok se Meara nije pojavila iza ugla.
Dug siguran korak – čovjek se mora diviti ženi dugih nogu s takvim čvrstim
samopouzdanjem. Nasmiješio joj se.
"A, evo je. Kakav je bio dječak?"
"Potpuno se zaljubio u Roibearda i zavolio Spuda na kojem je dobro i čvrsto
jahao. Morala sam jednom zastati i dati i njegovoj sestri da i ona isproba, inače bi
se gadno zakvačili, onako bratski. I ona je uživala, ali ni približno onoliko koliko i
dječak. I nećemo im zaračunati tih nekoliko minuta što je i ona jahala.
"Ma nećemo." Primio ju je za ruku, i mahao njome dok su šetali, lagano joj
poljubio vrhove prstiju prije nego je ispustio ruku. "Hvala."
"Zahvalit ćeš ti meni i za još nešto. Gospodin je dao dodatnu stoticu."
"Stoticu? Dodatnu?"
"Baš tako, jer je zaključio da sam ja od poštenih i zamolio me da pola dam tebi.
Naravno, rekla sam mu da ne mora, ali on je inzistirao. I naravno, nisam htjela biti
neuljudna da ga opet odbijem."
"Naravno", rekao je Connor sa smiješkom i otvorio prste prema njoj i stisnuo joj
ruku. Izvadila je eure iz džepa i izbrojila ih.
"E, sad, što ćemo s ovim neočekivanim bogatstvom? Što veliš na jedno pivo?"
"Pa, u ovim okolnostima rekla bih da je to dobra ideja. Da pozovemo i ostale?"
pitala se.
"Baš bismo mogli. Ti Branni pošalji SMS, a ja ću Boyleu. Vidjet ćemo ima li
zainteresiranih. Branni će dobro činiti da malo iziđe navečer."
"Znam. A zašto joj ti ne pošalješ SMS?"
"Lakše je odbiti brata nego prijatelja." Pogled mu se susreo s Roibeardovim, i na
trenutak je hodao u tišini. A onda se jastreb vinuo uvis i odlepršao.
Kao i Connor, s užitkom je promatrala jastreba. "Kamo će sad?"
"Kući. Htio bih da ostane u blizini, pa će odletjeti kući i večeras tamo ostati."
"Zavidim ti na tome", rekla je Meara dok je vadila mobitel. "To kako ti
razgovaraš s jastrebovima, Iona s konjima, Brana sa psima, a Fin sa svima trima
kad hoće. Kad bih imala bilo kakve moći, mislim da bih baš takvo što poželjela."
"Pa imaš ti to. Vidio sam te s konjima, jastrebovima, konjima."
"To je naučeno, a i sklonost. Ali to nije ono što i vi imate." Poslala je SMS i
spremila mobitel. "Ali ja bih to htjela imati samo sa životinjama. Kad bih mogla
čitati ljude, čuti im misli i osjećaje onako kako ti možeš, poludjela bih. Cijelo
vrijeme bih prisluškivala, a onda bi me vjerojatno ljutilo ono što čujem.
"Najbolje je oduprijeti se prisluškivanju."
Munula ga je laktom i značajno ga pogledala svojim tamnim očima boje
čokolade. "Znam ja jako dobro da ti prisluškuješ kad se pitaš bi li neka cura bila
voljna da joj kupiš pivo i otpratiš je kući."
"To je možda i bilo tako prije nego što sam postao zreo." Smijala se svojim
čudesnim smijehom. "Nisi ti ni blizu zrelosti."
"Samo što se nisam približio. Evo, Boyle već odgovara. Iona je u kući i vježba s
Brannom. Dovest će Fina – uskoro – pa ćemo vidjeti hoće li Iona napraviti to isto s
Brannom."
"Volim kad smo svi zajedno. To je obitelj."
Čuo je čežnju u njezinu glasu i zagrlio je oko ramena. "To je obitelj", složio se,
"prava."
"Nedostaju li ti roditelji otkad su se preselili u Kerry?"
"Pokatkad da, ali oni su tamo presretni: na jezeru su, vode svoj pansion, i
zajedno s maminom sestrom svi cvrkuću od zadovoljstva. I ludi su za Skypeom.
Tko bi to i pomislio. I tako se mi viđamo i sve znamo što se događa."
Protrljao joj je leđa dok su hodali krivudavom cestom prema Congu. "Istini za
volju, drago mi je da su se zasad smirili na jugu."
"A ja bih ovdje bila presretna da se moja majka smiri bilo gdje, i to ne iz
nesebičnih razloga kao što su tvoji."
"Proći će te. To ti je samo jedna faza."
"Jedna druga faza trajala je gotovo petnaest godina. Ali, da, u pravu si." Zatresla
je ramenima kao da hoće stresti sa sebe neki lagani teret, nešto lagano. "U pravu si.
Danas sam joj stavila bubu u uho da bi mogla uživati u jednom dugom posjetu
mojoj sestri i svojini unucima. A i Maureen sam tu istu bubu stavila u guzicu, što
ona i zaslužuje. Ako to ne upali, planiram je slati amo-tamo od brata k sestri, pa
opet bratu, sve u nadi da će se skrasiti negdje gdje joj se sviđa. "Ja se neću odreći
svog stana."
"Bila bi luda da se ponovno preseliš svojoj mami, a i kakve uopće koristi od toga
za tebe? Donal je uz nju i dobro im je, to nije prijeporno, a i tebi je. Daješ joj svoje
vrijeme, slušaš je, pomažeš joj oko prodaje. Plaćaš joj stanarinu." Samo je podigao
obrve kad je naglo ustuknula i stisnula oči.
"Daj budi pametna, Meara. Fin je njezin stanodavac. Pa kako ja to ne bih znao.
Želim ti reći da si ti dobra kći i da nema nikakva razloga da misliš da si sebična."
"To što poželim da bude negdje drugdje, čini mi se sebičnim, ali stalno to želim.
A Fin traži upola manju stanarinu od onoga što ta kuća vrijedi."
"To ti je obitelj", rekao je on, a ona je uzdahnula. "Koliko samo puta možeš
pokazati da si u pravu, u jednoj običnoj šetnji do paba?" Zagurala je ruke u džepove
svoje radne jakne. "No, dosta sad zanovijetanja i predbacivanja s moje strane.
Pokvarit ću si jedan dobar dan na poslu i dodatnu pedeseticu u džepu."
Prošli su pokraj stare opatije koju su turisti i dalje razgledavali i fotografirali se
oko nje. "Ljudi ti stalno nešto govore. Što misliš zašto?"
"Možda volim slušati takve stvari."
Odmahnula je glavom. "Ne, to je zato što ti slušaš, bez obzira na to želiš li ti to
čuti ili ne. Ja se svako malo samo isključim."
Zagurao je svoju ruku u njezin džep i stisnuo njezinu. "Vjerojatno bismo zajedno
ispali sasvim prosječni na nekom grafikonu ljudske prirode."
Nimalo, pomislila je. To uopće ne bi bilo tako. Connor O’Dwyer ni na kakvom
grafikonu ne bi bio prosječan.
A onda je pustila svoj zabrinuti mozak na pašu i ušla s Connorom u topli žamor
paba.
Najprije su Connora pozdravili svi koji su ga poznavali, a to je bila većina.
Veseli poziv, zavodnički osmijesi, brzi pozdravi. On je bio takav da je uvijek i
svagdje bio dobrodošao, i uvijek i svagdje bi se osjećao kao kod kuće
Dobra narav, opušten stav - razmišljala je - nešto na čemu je bila zavidna.
"Daj nam nađi neki stol", rekao joj je, "a ja idem po prvu rundu." Provukla se
među ljudima i pronašla jedan dovoljno velik za šest ljudi. Dok se smještala,
izvadila je mobitel; znala je da će se Connor zadržati u razgovorima.
Najprije je Branni poslala SMS.
Prestani si popravljati kosu. Već smo stigli.
Onda je provjerila svoj sutrašnji raspored. Ujutro ima sat u manježu, tri ture. Da i
ne govori o čišćenju štale, hranjenju, timarenju, a i dodijavanju Boyleu da obavi
papirologiju. Onda se mora pozabaviti prodajom koju je zanemarila – za sebe i
svoju majku. I pranjem rublja koje je ostavila po strani.
Mogla bi i večeras nešto oprati ako se ne zadrži predugo u pabu.
Provjerila je kalendar, vidjela podsjetnik za bratov rođendan i dodala u raspored
kupnju dara.
I Iona je trebala doći na još jednu lekciju mačevanja. Dobro joj je išlo, mislila je
Meara, ali sad kad se Cabhan pojavio, bilo bi pametno da nastave redovito vježbati.
"Skloni to sad i prestani raditi." Connor je stavio pivske čaše na stol. "Radni dan
je gotov."
"Samo sam provjeravala sutrašnje poslove."
"U tome je tvoj problem, Meara draga. Uvijek očekuješ sljedeći zadatak."
"A ti uvijek očekuješ sljedeću priliku za rekreaciju." Podignuo je čašu i
nasmiješio se. "Život jest rekreacija ako ga živiš kako treba." Kimnuo je glavom
kad je ugledao Boylea i Ionu. "Evo, dolazi obitelj."
Meara se osvrnula oko sebe. I spremila mobitel.
5

DOBRO OBAVLJEN DNEVNI POSAO, PIVO I PRIJATELJI s kojima ga možeš popiti -


prema Connorovu mišljenju, jedva da se nešto više moglo poželjeti. Osim ako nije
riječ o vrućem jelu i raspoloženoj ženi.
Premda je znao da bi zgodna plavuša, Alice se zvala, koja je povremeno
pogledavala prema njemu, bila sasvim spremna poći s njim dovoljno raspoložena,
zadovoljio se pivom i prijateljima.
"Palo mi je na pamet", reče, "sad kad nam se Fin pridružio, mogli bismo
razmisliti o kombiniranju jastreba i konja - kao što smo to danas Meara i ja učinili
za Amere – kao o stalnoj opciji."
Boyle se namrštio na ideju. "Trebao bi nam jedan iskusni sokolar kao vodič, a to
znači da na raspolaganju imamo samo Mearu."
"Ja bih to mogla raditi", protestirala je Iona.
"Samo si nekoliko puta sokolarila", reče joj Boyle. "I to nikad sama."
"Uživala sam u tome. I sam si rekao da sam prirodno nadarena", podsjetila je
Connora.
"Imaš smisla za to, ali morali bismo probati nekoliko puta i jašući. Ili čak i
vozeći se na biciklu, kao što činimo kad vježbamo sa sokolovima zimi."
"Vježbat ću."
"Trebala bi više vježbati sa sječivom u ruci", reče joj Meara.
"Uvijek me pobijediš."
"Tako je." Meara se smješkala gledajući svoje pivo. "Isprašim te, zbilja."
"Ova naša cura ovdje brzo uči", primijeti Fin. "I to je zanimljiva ideja."
"Da se poigramo idejom..." Boyle otpije gutljaj piva i nastavi glasno razmišljati.
"Klijenti koji rezerviraju taj paket morali bi imati neko jahačko iskustvo. Zadnja
stvar koja nam treba jest totalni početnik koji će se uspaničiti kad mu jastreb sleti
na ruku, a onda će uplašiti konja."
"Tu se slažemo."
"Konji se neće uplašiti ako im kažem da se ne boje." Iona je nagnula glavu,
smješkajući se. "Evo Branne."
Zategnula je kosu, naravno, i stavila crveni šal preko jakne intenzivne
dubokoplave boje. Čizme ravnih peta značile su da je iz svoje kolibe došla pješice.
Pogladila je Mearu po ramenu, a zatim sjela na stolac pokraj nje. "Što se slavi?"
"Meara i ja smo podijelili finu napojnicu od jednog Amerikanca danas."
"Baš dobro. Znači, počastit ćeš sestru jednim pivom, zar ne? Harp bi mi baš
prijao."
"Ovo je moja runda", ustane Meara.
"Ima problema s majkom", reče Connor kad se Meara udaljila i nije ga mogla
čuti. "Dobro bi joj došla jedna vesela večer. Pojest ćemo nešto, svakako, i potruditi
se da ostane dobro raspoložena. Meni bi baš prijala riba s krumpirićima."
"Na čiji želudac ti misliš?" upita ga Branna.
"Moj želudac, njezino raspoloženje." Podigao je svoju čašu. "I dobro društvo."
BILO JE TO DOBRO DRUŠTVO. KANILA JE POPITI JEDNO PIVO, zadržati
se malo s njima, a tada krenuti kući, uključiti perilicu i pripremiti brzu večeru od
ostataka u smočnici. A sad je već bila na drugom pivu i na piti od piletine.
Ostavit će svoj kamionet ondje gdje jest, kod Branne, i otići iz paba kući pješice.
Ubaciti rublje u perilicu, napraviti popis za tržnicu i za sebe i za svoju majku. Rano
leći, i ako uspije dovoljno rano ustati, mogla bi ubaciti još rublja u perilicu i završiti
s tim.
Otići na tržnicu u vrijeme stanke za ručak. Navratiti do majke nakon posla,
pomogao joj Bog, da obavi svoju dužnost. Još joj nekoliko puta spomenuti ideju o
preseljenju k Maureen.
Connor je ubode prstom u rebra. "Previše misliš. Pokušaj se prepustiti trenutku.
Iznenadit ćeš se."
"Pita od piletine u pabu može me iznenaditi?"
"Dobra je, zar nije?"
Ona ponovno zagrize u pitu. "Dobra je. A što ti kaniš učiniti u vezi s Alice?"
"Molim?"
"Alice Keenan, koja ti šalje signale o svojoj neutaživoj pohoti preko cijelog paba
poput onih prometnika sa zastavicama." Zamahala je rukama da mu pokaže.
"Lijepo lice, to svakako. Ali ne za mene."
Na Mearinu se licu pojavi izraz nevjerice te pogleda sve za stolom. "Čujete li vi
to? Connor O’Dwyer kaže da lijepo lice nije za njega."
"Znači, želi prsten na svom prstu, zar ne?" upita Fin, zabavljajući se. "To sigurno
želi, a kako je to više nego što joj mogu dati, nije red da se igram s njom. Ali lijepo
lice ima."
Nagne se prema Meari. "Ali da se ti malo priviješ uza me, poljubiš me, ona bi
pomislila, što se tu može, zauzet je, i prestala bi čeznuti za mnom."
"Morat će čeznuti, kao što i druge budalaste žene čine." Stavila je u usta još malo
piletine. "Moja su usta trenutačno zauzeta."
"Jednom si ih pritisnula na moja."
"Stvarno?" Iona odgurne svoj tanjur ustranu i nagne se naprijed. "Ispričaj nam
sve."
"Bilo mi je samo dvanaest godina."
"Skoro trinaest."
"Skoro trinaest je dvanaest." Pretvarala se kao da će ga ubosti vilicom. "I bila
sam radoznala."
"Bilo je lijepo."
"Kako sam to mogla zaključiti?" usprotivila se Meara. "Bio je to moj prvi
poljubac."
"Aah." Iona duboko uzdahne. "Prvi nikad ne zaboraviš."
"Njemu nije bio prvi."
Connor se nasmijao i povukao Mearu za pletenicu. "Ne, nije bio, ali nisam ga
zaboravio, zar ne?"
"Ja sam imala jedanaest godina, bila sam napredna", reče Iona. "Zvao se Jessie
Lattimer. Baš je bilo slatko. Odlučila sam da ću se udati za njega jednog dana,
živjeti na farmi i da ću cijele dane jahati konje."
"I što se dogodilo s tim Jessiejem Lattimerom?" Boyle je želio znati.
"Poljubio je neku drugu i slomio mi srce. Onda se njegova obitelj preselila u
Tucson, ili Toledo. Nešto što počinje na T. Tako da ću se sada udati za jednog
Irca." Nagnula se i poljubila Boylea. "I cijele dane jahati konje."
Oči su joj zablistale kad je Boyle prepleo svoje prste s njezinima. "Tko je bio
tvoj prvi, Branna?"
U trenutku kad su riječi bile izgovorene, žaljenje zatamni njezin blistavi pogled.
Znala je. Naravno da je znala i prije nego što je Branna pogledom okrznula Fina.
"I meni je bilo dvanaest. Nisam mogla dopustiti da me moja najbolja prijateljica
pretekne, zar ne? I kao Connor Meari, i Fin je njoj bio pri ruci."
"Da, zbilja jest", veselo se složi Connor, "pobrinuo se da bude na istom mjestu
gdje i ti svaki Božji trenutak."
"Ne svaki, jer to nije bio i njegov prvi poljubac."
"Malo sam vježbao." Fin se ljuljao na svojem stolcu, držeći pivo. "Jer sam želio
da tvoj prvi poljubac bude za pamćenje. U sjenovitoj šumi", promrmljao je, "jednog
toplog ljetnog dana. A zrak je mirisao na kišu i rijeku. I na tebe."
Nije gledala u njega, niti on u nju. "Tada je munja sijevnula, udarila iz neba
ravno u zemlju." Sjećala se. Oh, i te kako se sjećala. "Zrak je zadrhtao od munje i
grmljavine koja je uslijedila. Trebali smo znati."
"Bili smo djeca."
"Ali ne zadugo."
"Rastužila sam te", tiho reče Iona. "Oprosti."
"Nisam tužna." Branna odmahne glavom. "Malo nostalgična za nevinošću koja
se topi brže od snježne pahulje na suncu. Ne možemo sad biti nevini, možemo li, s
tim što se dogodilo. I što će se ponovno dogoditi. Stoga... ulijmo malo viskija u čaj
i uživajmo u trenutku, kao što moj brat voli reći. I glazbe nam treba večeras, što
kažeš na to, Meara? Pjesma ili dvije večeras, jer samo bogovi znaju što donosi
sutrašnji dan."
"Idem po pabovsku violinu." Connor ustane, pogladi sestrinu kosu dok se dizao
od stola. I bez riječi, pruži joj utjehu koju je trebala.
Meara je ostala duže nego što je kanila. Neko razumno vrijeme za razmišljanje
da li da opere rublje ili napravi popise za tržnicu već je davno prošlo. Iako ga se
pokušala riješiti, Connor je inzistirao da je otprati kući.
"Glupo je, doista. Treba mi manje od pet minuta do kuće."
"Znači, neće mi oduzeti mnogo vremena. Lijepo je od tebe što si ostala – Branni
je to trebalo."
"Ona bi isto učinila za mene. A i meni se raspoloženje popravilo, premda rublje
nije oprano."
Koračali su tihom ulicom, penjući se uzbrdo. U pabovima je još bilo živahno, ali
prodavaonice su bile odavno zatvorene i ni jedan jedini automobil nije prošao
cestom.
Vjetar je ojačao, kovitlajući zrak. Osjetila je miris suncokreta iz tegle za cvijeće
na nekom prozoru i gledala iskričavu svjetlost zvijezda kroz pramenove oblaka.
"Jesi li ikad razmišljao o tome da odeš nekamo drugamo?" upitala ga je. "Da
živiš negdje drugdje? Da ne moraš raditi to što ovdje treba napraviti?"
"Ne, nisam. Ovamo pripadam. Ovdje je ono što želim i gdje to želim. A ti, jesi li
ti o tome razmišljala?"
"Nisam. Imam prijatelje koji su otišli u Dublin, ili Galway City, Cork City, čak i
u Ameriku. Nekad sam znala pomisliti da bih i ja to mogla učiniti. Slati majci
novac i otići nekamo drugamo, doživjeti avanturu. Ali nikad to nisam željela
onoliko koliko sam željela ostati ovdje."
"Borba s čarobnjakom starim tko zna koliko stoljeća kojeg pokreće zlo bila bi za
većinu itekakva avantura."
"Ali ovo baš i nije Grafton Street5 zar ne?" Smijala se zajedno s njim dok su
skretali iza ugla prema njezinu stanu. "Dio mene nikad nije vjerovao da će se to
dogoditi. To što se dogodilo na onoj čistini za suncostaja. A ipak se dogodilo, tako
silovito, i brzo, i užasno, i uopće nisam razmišljala."
"Bila si veličanstvena."
Ponovno se nasmijala i zatresla glavom. "Ne mogu se baš točno sjetiti što sam
učinila. Svjetlost i vatra i vjetar. Kosa ti je letjela. Sva ta svjetlost. Oko tebe, u tebi.
Nikad te nisam vidjela takvoga. S tom moći poput Sunca, gotovo zasljepljujućom."
"Svi smo to zajedno učinili. Ne bismo ga uspjeli poraziti da nismo bili svi na
okupu."
"Znam. Osjetila sam." Na trenutak se zagledala u tminu noći i selo u kojemu je
provela cijeli život. "A on i dalje živi."
"On neće pobijediti." Otpratio ju je uza stube do njezina stana.
"Ne možeš to znati, Connore."
"Moram u to vjerovati. Dopustimo li tmini da pobijedi, što smo mi? Koja je
svrha svega toga dopustimo li tmini da pobijedi? Stoga to nećemo dopustiti."
Zastala je na trenutak pokraj košare prepune ljubičastih i crvenih petunija.
"Voljela bih da dopustiš Finu da te odveze kući."
"Moram malo prošetati svu tu ribu i krumpiriće, a i pivo."
"Čuvaj se, Connore. Ne možemo pobijediti bez tebe. A, osim toga, naviknula
sam se na tebe."
"Onda ću se čuvati." Podigao je ruku, na trenutak je izgledalo kao da oklijeva, a
onda ju je na svoj uobičajeni način povukao za pletenicu. "I ti se isto tako čuvaj.
Laka ti noć, Meara."
"Laku noć."
Pričekao je dok nije ušla u stan, dok nije zatvorila i zaključala vrata. Gotovo ju je
poljubio, shvatio je, i nije bio potpuno siguran bi li taj poljubac bio... bratski. Bolje
bi bilo da je preskočio viski u čaju, bilo mu je jasno, kad mu tako pomućuje pamet.
Bila mu je prijateljica, bolju nije mogao imati. Ništa neće učiniti čime bi riskirao
da pokvari tu ravnotežu.

5
Grafton Street, poznata trgovačka ulica u Dublinu, nap. Prev.
Ali ipak se osjećao napet i nezadovoljan. Možda se ipak trebao pokušati zabaviti
s Alice.
No, sad, kad se toliko toga događalo, kad je opasnost bila tako velika, nije
mogao mirno ostaviti Brannu samu po noći, čak ni kad bi Iona prespavala u kolibi.
A, s obzirom na okolnosti, nije baš ni mogao samo tako dovesti sa sobom neku
ženu kući.
Sve u svemu, mislio je dok je ostavljao selo za sobom, hodajući vijugavom
cestom, bilo je to baš neugodno. I još jedan razlog da Cabhana pošalje ravno u
pakao.
Volio je žene. Volio je razgovarati s njima, očijukati s njima. Volio je ples,
šetnju, smijeh. A volio je, zaboga, i leći s njima u postelju.
Mekoća i uzbuđenje, mirisi i uzdasi. Ali za takva je zadovoljstva došlo vrijeme
neugodnog pauziranja.
Koliko će još dugo to trajati, pitao se, kad je Cabhan ponovno udario.
Tek što mu se ta misao pojavila u glavi, Connor se zaustavio. Stajao je
nepomično, potpuno mirnog tijela i uma, na mračnoj cesti koju je poznavao
jednako dobro kao i linije na svojim vlastitim dlanovima. I osluškivao je, cijelim
svojim bićem.
Ondje je, ondje je. Nije daleko, ne dovoljno daleko, ne dovoljno blizu da ga
pronađe, ali ni dovoljno daleko da bi se mogao osjećati istinski sigurnim.
Dotaknuo je hamajliju ispod svog džempera, osjetio njezin oblik i toplinu. A
zatim je raširio ruke, šireći ih sve više.
Zrak je šaputao oko njega, tiha je pjesma plesala kroz njegovu kosu, ljubila mu
kožu dok je njegova moć rasla, a vid bivao sve oštriji.
Vidio je stabla, grmlje, čuo je šapat vjetrića kako struji kroz njih, kucanje srdaca
noćnih stvorenja koja su se kretala uokolo, ubrzano bilo njihova plijena u bijegu.
Nanjušio je miris i zvuk vode.
I nešto što je sve to kvarilo - sjenu koja se stapala s drugim sjenama da nije
mogao razaznati njezin oblik ni sadržaj.
Rijeka. I dalje od rijeke, doista. Premda prelazak preko rijeke izaziva bol. Voda,
prelazak preko vode te uznemiruje. Osjećam te, osjećam te kao hladno blato koje se
cijedi. Jednog ću dana pronaći tvoj brlog. Jednog dana.
Udar je pekao, ali ne jako. Jedva malo više od kratkog udara statičkog
elektriciteta. Connor se ponovno uvukao u sebe, povukao natrag svoju moć. I
nasmiješio se.
"Još si slab. Oh, dobro smo te ozlijedili, dječak i ja. I još ćemo te gore, gade
jedan, kunem ti se svojom krvlju, još ćemo te gore, prije no što završimo s tobom."
Ne više onako napet, ne više onako nezadovoljan, fućkao je putem kući.
SPUSTILA SE KIŠA I DOSADNO PADALA DANIMA ŠIREĆI vlagu. Gosti
dvorca Ashford, koji su bili njihova najbrojnija klijentela, i unatoč kiši željeli su u
šetnje s jastrebovima.
Connoru nije smetala kiša, i čudio se, kao i uvijek, opremi kojom bi se putnici
natovarili. Zabavljalo ga je gledati ih kako hodaju teškim koracima u gumenim
čizmama raznih boja, raznovrsnim sjajnim kabanicama, zamotani šalovima, u
kapama i rukavicama, a sve to zbog malo prohladne rujanske kiše.
Ali bio zabavljen ili ne, promatrao je izmaglice koje su se vrtložile ili puzale, i
nije u njima pronašao ništa, osim vlage. Zasad.
U hladnom sutonu, kad je posao bio završen, sjedio je na terasi kolibe sa šalicom
finoga jakog čaja i promatrao kako Meara poučava Ionu. Njihovi su se mačevi
ukrštali, oštra sječiva, iako je Branna bacila na njih čaroliju tako da postanu meki
poput rezanaca dotaknu li kožu.
Njegova je sestrična dobro napredovala, mislio je, premda je sumnjao da će ikad
doseći stil i silovitost Meare Quinn.
Ta žena kao da se rodila s mačem u ruci, s obzirom na način kako je rukovala
njime. A kako je samo izgledala s mačem u ruci – visoka i zaobljena poput boginje,
s tom gustom smeđom kosom u pletenici koja joj se spuštala niz leđa.
Njezine čizme, izgažene kao i njegove, čvrsto usađene u gnjecavo tlo, zaplesale
bi sljedeći trenutak nad njim dok je tjerala Ionu da uzmakne, bez milosti prema
svojoj učenici. A te njezine tamne oči - dragulji kao i koža posuta zlatnom
prašinom njezina ciganskog porijekla – divlje su svjetlucale dok je blokirala jedan
Ionin napad.
Doista bi je mogao gledati cijeli dan kako vitla mačem. Iako je zadrhtao, sa
suosjećanjem, dok je u nesmiljenu napadu neprestano tjerala njegovu malu
sestričnu na uzmak.
Branna je izišla iz kuće noseći svoju šalicu čaja i sjela pokraj njega.
"Sve je bolja."
"Hmm? Oh, Iona, da, jest. I ja sam mislio isto." Branna je spokojno pijuckala
svoj čaj. "Jesi li doista?"
"Jesam. Snažnija je nego što je bila kad je došla k nama, a ni onda nije bila slaba.
Ali sad je snažnija i sigurnija u sebe. I sigurnija u svoj dar. Dijelom smo mi
zaslužni za to, dijelom Boyle i ono što ljubav čini tijelu i duši, ali najvećim je
dijelom to oduvijek bilo u njoj, čekajući da procvjeta." Potapšao je Brannino
koljeno. "Sretni smo, nas dvoje."
"Pomislim to koji put."
"Sretni zbog onih od kojih smo potekli. Uvijek smo znali da nas vole i bdiju nad
nama. A ono što imamo, ono što jesmo, to je doista dar, a ne nešto što bi trebalo
zatomiti ili skrivati. A njih dvije koje ukrštaju mačeve po kiši? Nisu tako sretne kao
mi. Iona je imala i ima svoju baku, i to je blagodat. Ali uz tu iznimku, one smatraju
da su im obitelji sjebane kao što Meara voli reći."
"Mi smo njihova obitelj."
"Znam to, kao što i one znaju. Ali to je rana koja ne može potpuno zacijeljeti,
nije li tako? Nemati potpunu ljubav onih koji su te stvorili. Ravnodušnost Ioninih
roditelja, totalni kaos Mearinih."
"Što je gore, što misliš? Ravnodušnost, koja je nešto što uopće ne mogu
razumjeti, ili totalni kaos? Način na koji ih je Mearin tata ostavio, uzevši ono malo
novca što je ostalo nakon što je protratio sve što su imali? Ostaviti ženu i petero
djece same ili se ponašati kao da te nizašto nije briga?"
"Bilo jedno ili drugo, svakoga bi dotuklo. A pogledaj njih dvije. Tako snažne i
hrabre."
Iona posrne unatrag i poklizne se. Stražnjica joj udari u vlažnu travu. Meara se
nagne, pruži joj ruku, ali Iona odmahne glavom, stisnuvši zube. Otkotrlja se i skoči
na noge. Krene naprijed, vitlajući mačem.
Sad se Connor nasmiješi i lupne po sestrinoj nozi. "I premda tek je mala, divlja
je"6.
"Zato što je to istina, oprostit ću ti što citiraš engleskog barda dok ja kuham
pivski gulaš."
Njegov se um smjesta usmjeri na hranu. "Gulaš s pivom, kažeš?"
"Kažem, i fini kruh od kiselog tijesta sa sjemenkama maka koji voliš."
Oči mu zasvijetle, a onda se suze. "A što ću ja morati učiniti da to zaslužim?"
"Sljedeći put kad budeš imao slobodan dan morat ćeš raditi sa mnom."
"Naravno da hoću."
"Čarolije koje smo izvodili na suncostaj... bila sam tako sigurna da ćemo uspjeti.
Ali nešto mi je promaknulo, baš kao što je promaknulo i Sorchi onda kad je
žrtvovala samu sebe i otrovala Cabhana. Svima nam je otada nešto promaknulo.
Moramo pronaći to što nedostaje."
"I hoćemo. Ali ne možeš nas isključiti iz toga, Branna. Nije tebi promaknulo,
svima nam je promaknulo. Fin..."
"Znam da moram raditi s njim. Već jesam i još ću."

6
Navod iz Shakespearova Sna ivanjske noći, nap. prev.
"Pomaže li to što znaš da on pati isto kao i ti?"
"Malo." Na trenutak je naslonila glavu na njegovo rame. "Baš sam jadna."
"To je ljudski. Vještica je ljudsko biće kao svako drugo, kao što nam je tata
uvijek govorio."
"Da, zbilja jest."
Nekoliko su trenutaka sjedili tihi, jedno do drugoga, dok su mačevi zveckali.
"Cabhan vida rane, zar ne?" Rekla je to tiho da je samo on može čuti. "Skuplja
snagu za sljedeći okršaj. Osjećam... nešto u zraku."
"I ja to osjećam." Connor je promatrao, kao i ona, duboke zelene sjene šuma.
"Budući da je njegove krvi, Fin bi trebao osjećati i više. Ima li gulaša dovoljno za
sve nas?"
Uzdahnula je na način da mu je bilo jasno da je već sama razmišljala o tome.
"Valjda ima. Pozovi ih", rekla je ustajući, "a ja ću se pobrinuti da ima."
Primio joj je ruku i poljubio je. "Ljudsko biće kao bilo koje drugo, ali hrabrije od
većine. To je moja sestra."
"Pomisao na irski gulaš čini te sentimentalnim." Ali ipak mu je stisnula ruku
prije nego što je ušla u kuću.
Nije bila riječ o gulašu, premda sam Bog zna da gulaš nikomu nije učinio nažao.
Ali brinuo se za nju više nego što je znala.
Tada je Iona naoko krenula ulijevo, naglo se okrenula, udarila zdesna, i sad je
Meara posrnula, pokliznula se, i pala na mokru travu.
Iona je smjesta ispustila radosni kliktaj, počela skakati uokolo, s visoko
podignutim mačem.
"Bravo, sestrično!" viknuo je nadglasavajući Mearin snažan, grleni smijeh.
Iona se nakloni raskošnim pokretom, a zatim cikne i brzo se ispravi kad ju je
tupa strana Mearina mača mlatnula po stražnjici.
"Bravo, doista", reče Meara. "Ali mogla sam te razrezati cijelu dok si plesala
uokolo slaveći pobjedu. Sljedeći put me moraš dokrajčiti."
"Shvatila sam, ali pusti me još samo malo." Ponovno zaklikće i skoči još jednom.
"Dobro je sad. Spremit ću mačeve i idem se malo hvalisati pred Brannom."
"Pošteno."
Iona uzme mačeve, mahne obama visoko, još se jednom nakloni Connoru, a
zatim pojuri u kuću.
"Dobro si je istrenirala", primijeti Connor ustajući kako bi prišao Meari i
ponudio joj ostatak svog čaja.
"Živjela ja."
"Jesi li je pustila da te sruši?"
"Ne, nisam, premda sam razmišljala da baš to učinim ne bih li je malo ohrabrila.
Ali pokazalo se da nije bilo potrebno. Uvijek je bila brza, a sad uči da bude i
prepredena."
Protrljala je svoju stražnjicu. "I sad sam mokra tamo gdje nisam bila."
"Ja tu mogu pomoći." Primaknuo joj se još malo i obujmio je. Njegove su ruke
lagano klizile preko stražnjeg dijela njezinih mokrih hlača.
Toplina se prelijevala na nj, kroza nj, a ruke su oklijevale. Nešto je u njezinim
očima, pomislio je, nešto je u tim tamnim egzotičnim očima. Bio je na rubu da je
privuče k sebi, kad se odmaknula.
"Hvala." Ispila je ostatak njegova čaja. "I na ovome isto tako, premda bi mi
dobro došla čaša onog vina koje Branna toliko voli."
"Hajde, uđi onda i popij čašu. Sad ću pozvati i druge da dođu. Imamo pivski
gulaš i svježi kruh."
"Morala bih krenuti." Pomaknula se unatrag i bacila pogled prema svom
kamionetu. "Gotovo da sam se preselila ovamo ovih dana."
"Potreban joj je njezin krug, Meara. Učinila bi mi uslugu da ostaneš."
U tom je trenutku pogledala preko ramena, kao da je osjetila da joj se nešto
prikrada iza leđa. "Zar on to već dolazi?"
"Ne znam, ne sa sigurnošću. Nadam se da će nam Fin moći reći više. Stoga uđi u
kuću, popij čašu vina i pojedi malo gulaša, i bit ćemo zajedno."
I ušli su, kao što je Connor znao da će uvijek ulaziti. Kuhinja se ispunila
glasovima, toplinom prijateljstva, Kathel se ispružio ispred malog ognjišta, a na
štednjaku je lagano ključao fini, bogati gulaš.
S obzirom na to da je pivo već bilo u gulašu, Connor se odlučio za vino. Pijući
ga, promatrao je kako se njegov zaljubljeni prijatelj smješka dok je Iona, još
jednom, prepričavala trenutak svoje pobjede.
Tko bi pomislio da će se Boyle McGraff zaljubiti tako ludo, tako potpuno?
Čovjek koji je govorio malo, i koji je općenito više pozornosti poklanjao svojim
konjima nego ženama. Najvjerniji i najiskreniji prijatelj kojeg je čovjek mogao
imati, i svađalica koji se sam naučio kontrolirati.
I tu je sad taj Boyle nagle naravi i zglobova prepunih ožiljaka zaljubljen do ušiju
u malu vješticu koja razgovara s konjima.
"Izgledaš vragolasto i zadovoljno", primijeti Meara. "Uživam gledajući Boylea
kako izgleda kao golemi psić dok gleda Ionu."
"Dobro si pristaju, i stvorit će dobar život zajedno. Većini to ne uspije."
"Hajde sad, nije baš većini." Stegnulo mu se srce kad ju je čuo da to govori,
znajući da govori iz iskustva. "Svijetu su potrebni ljubavnici koji si pristaju, jer
kako bismo inače mogli trajati?
"Biti jedan i sam cijeloga života? To je osamljenički život."
"Biti jedan i sam znači da možeš ići kamo ti je volja, i ne biti u situaciji da si
jedno od dvoje, a na kraju završiti kao jedan i sam kad sve ode dovraga."
"Ti si cinik, Meara."
"I dobro mi je tako." Bacila je pogled prema njemu, uzdignutih obrva. "A ti si
romantik, Connore."
"I dobro mi je tako."
Nasmijala se, kratko i opušteno, dok je postavljala ubruse na stol. "Branna kaže
da se sami poslužimo iz zdjele na štednjaku, stoga bolje stani u red."
"Bome i hoću."
Otišao je po vino prije svega kako bi si pružio priliku da se malo otvori, kuša
zrak ne bi li osjetio ikakav znak prije nego što sjednu jesti i razgovarati o činima.
Svjetlu i tmini.
Gulaš je i sam bio pomalo čaroban, ali, uostalom, Branna zna znanje. "Bože, ovo
je tako fino!" Iona si stavi još gulaša. "Moram naučiti ovako dobro kuhati."
"Dobro ti idu prilozi", reče joj Branna. "A i Boyle je dobar kuhar. On će se
pobrinuti za kuhanje, a ti ćeš se boriti mačem."
"Možda. Uostalom, ja jesam Mearu oborila tako da je pala na stražnjicu."
"Zar se nikad neće umoriti od ponavljanja te rečenice?" pitala se Meara. "Vidim
sad da ću ja nju morati desetak puta oboriti na stražnjicu da malo ublažim to
pobjedničko blještavilo."
"Ni to je neće ublažiti." Smješkala se Iona, a zatim sjela. "Nisi to učinila
namjerno, je l’ da?"
"Ne, nisam, a željela bih da jesam, pa bismo te svi mogli žaliti."
"Onda ćemo nazdraviti." Fin podignu svoju čašu. "Tebi, deifiur bheag7, ratnici s
kojom treba računati. I tebi, tamna ljepotice", obratio se Meari, "koja si je ratnicom
stvorila."
"To je bilo vrlo uglađeno", promrmlja Branna i otpi gutljaj. "Istina je katkad
uglađena. A katkad nije."

7
Deifiur bheag, irski, sestrice, nap. prev.
"Bila uglađena ili ne, istina je ono što nam treba."
"Onda ću ti reći ono što znam, koliko god to malo bilo. Ozlijedio si ga", rekao je
Connoru. "Ti i dječak, Eamon. Ali rane mu zacjeljuju. A vi, vas troje, osjećate to
isto kao i ja."
"Oporavlja se", reče Connor.
"Tako je. Prikuplja tminu i crnilo oko sebe i u sebi. Ne znam kako, jer da znam,
mogli bismo naći način da to zaustavimo, da zaustavimo njega."
"Crveni kamen. Izvor."
Fin je klimao glavom gledajući Ionu. "Tako je, ali kako je kamen dospio k
njemu? Kako je prožet moći, kako mu ga možemo uzeti i uništiti ga? Koliku je
cijenu platio za njega? Samo on zna odgovore, a ja ne mogu prodrijeti onamo i
pronaći ni odgovore ni njega."
"Preko rijeke. Kako daleko, ne znam", dodao je Connor, "ali nije na našoj strani
rijeke, zasad."
"Ostat će ondje dok ponovno ne prikupi moć. Kad bismo se mogli sukobiti s
njim prije nego što povrati ono što ste mu ti i dječak oduzeli, dokrajčili bismo ga.
Znam to. Ali tražio sam i nisam uspio pronaći njegov brlog."
"Sam?" Bijes je obojio Brannin glas. "Otišao si ga sam tražiti, potpuno sam?"
"To je pljuska svima nama, Fine." Boyleov glas je možda bio miran, ali ljutnja je
tinjala u njemu. "To stvarno nije u redu."
"Slijedio sam svoju krv, kao što nitko od vas ne može."
"Mi smo krug." Nije bilo ljutnje u Ioninu glasu, na njezinu licu, već razočaranje
u kojem je bio još oštriji žalac. "Mi smo obitelj."
Na trenutak su Finova zahvalnost, žaljenje i čežnja postali toliko intenzivni da ih
Connor nije mogao potpuno blokirati. Samo ih je površno uspio zahvatiti, no to je
bilo dovoljno da mu se mogao obratiti.
"I jedno i drugo smo, i to ništa neće promijeniti. Raditi sam na svoju ruku nije
način, a ipak palo mi je na pamet. Kao što je i tebi", rekao je Boyleu. "Kao što je
svima nama u nekom trenutku. Fin nosi biljeg, a nije ništa učinio da ga nosi. Tko
od nas može reći, sasvim iskreno da mi ne bismo učinili isto da smo na njegovu
mjestu?"
"Ja bih učinila isto. Connor je u pravu", doda Meara. "Svi bismo mi učinili isto."
"U redu." Iona se nagne prema Finu. "Ali nemoj to ponovno učiniti."
"Poveo bih tebe i tvoj mač sa sobom kao zaštitu, ali ne bi imalo svrhe. Našao je
način da se zaštiti od mene, a ja tek moram naći način kako da probijem tu zaštitu."
"Radit ćemo duže i predanije." Branna ponovno podigne svoju čašu vina.
"I nama je trebalo malo vremena nakon suncostaja, ali ne skrivamo se u mraku
ližući svoje rane. Radit ćemo više, zajedno i sami, i pronaći što god to bilo što nam
je promaknulo."
"Trebali bismo se ovako okupljati češće nego do sada." Kružeći pogledom oko
stola, Boyle uzme još gulaša. "Ne mora to biti ovdje, premda Branna kuha puno
bolje nego ja. Ali možemo se sastajati i kod Fina."
"Nije mi problem kuhati", brzo reče Branna. "Uživam u tome. I ovdje sam ili
preko puta u radionici gotovo svaki dan, pa je tako najlakše."
"Lakše bi bilo da to isplaniramo, tako da ti svi možemo pomoći", odlučno će
Iona, kružeći pogledom oko stola kao i Boyle malo prije. "Dakle, kad ćemo se nas
šestero ponovno sastati?"
"E to je sad parafraziranje engleskog barda." Branna zakoluta očima. "Svakog
tjedna. Barem jednom tjedno zasad. A i češće, budemo li osjetili da je potrebno.
Connor će sa mnom raditi kad bude imao slobodne dane, a to bi i ti trebala, Iona."
"Hoću. Svaki slobodni dan, večer, što god treba." Nastade stanka koja potraje
trenutak duže no što je bilo ugodno. "I ti, Fine." Branna prelomi popola komadić
kruha kojeg jedva da je dotaknula, i zagrize u nj. "Kad budeš mogao."
"Pobrinut ću se da mi raspored bude koliko je god moguće fleksibilan."
"I sve to, svi mi, to će dostajati", reče Connor odrješito i vrati se svojem gulašu.
6

SANJAO JE DJEČAKA I SJEDIO JE S NJIM UZ TREPERAVU svjetlost


logorske vatre obrubljene oštrim sivim kamenjem. Bio je pun Mjesec, velika kugla
koja je plivala u moru zvijezda. Osjećao je miris dima, tla - i konja. Ne Alastara,
koji je postojao i još postoji u zbilji, nego jedne robusne kobile koja je opušteno i
drijemala.
Na grani iznad konja budno je motrio sokol. Osluškivao je zvukove noći i njezin
šapat vjetra. Dječak je sjedio naslonivši bradu na savijena koljena. "Spavao sam",
reče.
"I ja. Jesmo li u tvojem ili mojem vremenu?"
"Ne znam. Ali, ovo je moj dom. Je li i tvoj?"
Connor pogleda prema ruševini kuće i kamenu koji je obilježivao Sorchin grob.
"Naš je, kao što je nekada bio njezin. Što vidiš tamo?"
Eamon promotri ruševinu. "Našu kuću, kakvu smo napustili onoga jutra kad nas
je majka otpravila."
"Onakvu kakvu ste napustili?"
"Da. Htio bih ući, ali vrata mi se neće otvoriti. Znam da moja majka nije ondje, a
sa sobom smo uzeli sve što nam je rekla da uzmemo. Pa ipak, želim ući kao da će
ona biti ondje i čekati me pokraj vatre."
Eamon posegne za dugačkom granom i njome stade razgrtati vatru, kako to
dječaci obično čine. "A što ti vidiš?" Dječaku bi teško palo da mu kaže da vidi
ruševinu obraslu raslinjem. I nadgrobni kamen. "Vidim da si ti u svojem vremenu,
a ja u svojem. A onda opet..." On položi ruku na Eamonovo rame. "Osjećaš moju
ruku."
"Osjećam. Znači, sanjamo, a opet ne sanjamo."
"Ovim mjestom vladaju moći. Moći tvoje majke, ali, bojim se, i Cabhanove.
Naudili smo mu, ti i ja, tako da on noćas ovdje nema moći. Koliko je prema tvome
osjećaju prošlo otkako smo se susreli?"
"Tri tjedna i još pet dana. A što bi ti rekao?"
"Manje. To znači da se vremena ne slažu. Jeste li dobro, Eamone? Ti i tvoje
sestre?"
"Otišli smo u Clare i sagradili malu brvnaru u šumi." Oči su mu zasjale kad je
opet pogledao svoj dom. "Koristili smo se magijom. Ali i rukama i leđima, no
mislili smo da ćemo biti sigurniji budemo li se koristili magijom. A i sušilicom",
dodao je uz sablasni osmijeh. "Na našem putovanju Brannaugh se bavila i
iscjeljivanjem, a i sada kada smo ovdje, time se bavi. Imamo kokoš da nam nese
jaja i to je jako dobro, a možemo i loviti, svi osim Teagan koja ne može ispaliti
strijelu na živo biće, tako da ona pazi na konje i kokoš. Malo smo i trgovali – radili,
iscjeljivali, spravljali trave u zamjenu za krumpir, repu, brašno i slično. Sami ćemo
saditi čim budemo mogli. Ja znam kako se sadi, plijevi i ubire ljetina."
"Dođi k meni ako možeš, kad osjetiš potrebu. Možda ću ti moći nabaviti nešto
hrane ili pokrivače, što ti već bude trebalo."
Baš i nije neka utjeha tužnom dječaku daleko od kuće, pomisli Connor.
"Hvala, dobro nam je i ovako, a imam i novčić koji su nam dali Ailish i Bardan.
Ali..."
"Što? Samo pitaj."
"Mogu li dobiti nešto tvoje? Neku sitnicu da je ponesem sa sobom. Možemo se
mijenjati." Eamon mu ponudi svoj kamenčić, snježnobijeli oblutak u obliku jajeta.
"To je običan kamen koji sam našao, ali je lijep."
"Lijep je. Ne znam imam li ja išta." Tada se dosjetio i posegnuo za tankom
kožnom uzicom s privjeskom od kristala u obliku strelice, koju je nosio oko vrata.
"To je plavo tigrovo oko, ali zovu ga i jastrebovo oko. Moj otac mi ga je dao."
"Ne mogu ga uzeti."
"Možeš. On je tvoj, kao što sam i ja. Bit će mu drago da ga nosiš." On omota
uzicu Eamonu oko vrata. "Ovo je bila dobra trampa."
Eamon je prstima prelazio preko privjeska i gledao kako se presijava u sjaju
vatre. "Pokazat ću ga sestrama. Jako su se iznenadile i nisu me prestale ispitivati
kada sam im ispričao kako smo se susreli i kako smo otjerali Cabhana. A bile su i
malo ljubomorne. I one te žele upoznati."
"I ja njih. Možda se to i dogodi jednoga dana. Osjećaš li ga?"
"Ne od onoga dana. Brannaugh je rekla da nam sada ne može ništa. Ne može
izvan svojih granica pa nas tako ne može doseći u Clareu. Vratit ćemo se tamo kad
odrastemo, kad budemo jači. Opet ćemo se vratiti kući."
"Siguran sam da hoćete, ali, dok ne dođe to vrijeme, bit ćete sigurniji tamo gdje
ste sada."
"Osjećaš li ga ti?"
"Osjećam, ali ne večeras. Ne ovdje. Ti bi se trebao odmoriti", reče vidjevši kako
se Eamonu sklapaju oči. "Hoćeš li ostati?"
"Hoću, koliko god budem mogao."
Eamon se sklupča i omota svojom kratkom kabanicom. "Negdje svira glazba.
Čuješ li je? Čuješ li glazbu?"
"Da, čujem." Brannina glazba. Pjesma prepuna suza iz dubine srca.
"Prekrasna je", tiho reče Eamon tonući u san. "Tužna i lijepa. Tko to svira?"
"To ljubav svira."
Dječak je spavao, a on je zurio u vatru sve dok se nije probudio u svom krevetu
dok se sunce probijalo kroz prozor.
Kad je otvorio stisnutu šaku, na dlanu je ugledao glatki bijeli kamen.
Pokazao ga je Branni kad je sišla u kuhinju na jutarnju kavu. U trenutku se
razbudila.
"Vratio se zajedno s tobom."
"Oboje smo bili ondje, stvarni kao ti i ja sada, ali svaki u svome vremenu. Dao
sam mu jastrebovo oko koje je meni dao tata, sjećaš li se?"
"Naravno. Nosio si ga kao dijete. Visi na okviru ogledala u tvojoj spavaćoj sobi."
"Više ne. Kad sam sinoć pošao na spavanje nisam ga imao oko vrata, niti sam
išta drugo imao na sebi. Ali u snu sam bio odjeven i taj mi je kamenčić bio oko
vrata. A sada ga nosi Eamon."
"Svaki u svome vremenu." Ona pođe otvoriti vrata Kathelu, koji se upravo vratio
iz jutarnje šetnje. "Pa ipak ste sjedili zajedno i razgovarali. To što ti je on dao izašlo
je iz sna zajedno s tobom. Moramo naučiti kako se time služiti."
Ona otvori hladnjak i, dok je gledao kako iz njega uzima maslac, jaja i slaninu,
on zaključi da će mu ta zagonetna priča i njezina radoznalost da dozna više
osigurati doručak.
"Čuli smo te kako sviraš."
"Molim?"
"Na toj čistini. Čuli smo te. Bio je toliko pospan da je jedva držao oči
otvorenima. A onda se začula glazba, tvoja glazba, došla je do nas. Zaspao je
slušajući te. Jesi li sinoć svirala?"
"Jesam, da. Probudio me neki nemir pa sam malo svirala."
"Čuli smo te. Prešla je čitav put od tvoje sobe." Primijetio je kako joj je lice
zasjalo dok je stavljala slaninu da se proprži u tavi. "Nisi bio u sobi. Kamo si
otišao?"
"Trebalo mi je zraka. Samo mi je nakratko trebalo malo noćnoga zraka. Odšetao
sam samo do polja iza kuće. Osjećao sam da bez zraka i glazbe ne mogu disati."
"Rado bih da nekako središ stvari s Finom."
"Connore, nemoj. Molim te."
"Volim vas oboje. To je sve što ću za sada reći." On prošeta kuhinjom gladeći
oblutak u ruci. "Polje je predaleko od čistine da bi glazba mogla doprijeti do nje na
uobičajen način."
Hodao je po kuhinji dok je ona rezala kruh i razbijala jaja nad tavom.
"Mi smo povezani. Nas troje, njih troje. On te je čuo kako sviraš. Ja sam već u
dva navrata razgovarao s njim. Iona je vidjela Teagan."
"A ja nikoga nisam ni čula, a ni vidjela."
Connor zastane da uzme svoju kavu. "Eamon je spomenuo da su i njegove sestre
ljubomorne."
"Ja nisam ljubomorna. Dobro, možda malo, priznajem. Više sam ljuta, a možda i
malo povrijeđena."
"Ponio je tvoju glazbu sa sobom u san i u snu se smješkao premda je prije toga
bio tužan."
"To valjda nešto treba značiti." Prebacila je slaninu i jaja na tanjur i stavila ga
pred njega.
"Zar nećeš i ti malo?"
"Ja ću samo kavu i prepečenac."
"E, pa hvala ti na trudu."
"Možeš mi se odužiti jednom uslugom." Ona izvadi kruh iz tostera, stavi jednu
krišku na njegov tanjur, a drugu sebi na tanjurić. "Nosi sa sobom taj kamenčić koji
ti je on dao."
"Ovo?"
"Nosi ga sa sobom, Connore, kao hamajliju. Ona ima moć."
Ponijela je svoj prepečenac i kavu do stola i čekala da joj se pridruži. "Ne znam,
nisam sigurna je li to slutnja, intuicija ili istinska spoznaja, ali on ima moć. To je
dobra magija kad se uzme u obzir odakle je došao, kada je došao i od koga je
došao."
"Dobro. Nadam se da će jastrebovo oko jednako djelovati na Eamona i njegove
sestre."
ŠETNJA S JASTREBOM I RADOZNALIM TURISTIMA ILI OBILASCI sa
skupinama školaraca bili su samo dio posla. Ključni dio poduke bili su njega i
dresura. To je uključivalo čiste kaveze, čistu vodu za kupanje, provjeru težine i
raznovrsnu prehranu, čvrst zaklon za ptice od vremenskih nepogoda koji im je
omogućivao da slobodno udišu i njuše zrak. Connor se ponosio time što su mu
ptice o kojima se brinuo bile zdrave, poslušne i pouzdane, kako one koje je
othranio, tako i one udomljene.
Nije mu bilo teško čistiti njihov izmet, brižljivo im čistiti mokra krila niti
provoditi sate dresirajući ih.
Najteži dio posla uvijek mu je bio i ostao prodati pticu drugom sokolaru.
U dogovoreno vrijeme krenuo je da se sastane s kupcem u polju udaljenom
desetak kilometara od škole. Farmer kojeg je dobro poznavao dopuštao mu je da
dolazi na to polje s mladim jastrebovima koje je dresirao za lov.
Pozvao je lijepu ženku Sally i privezao je za svoju rukavicu da s njom prošeta i
porazgovara.
"Znaš, Fin je upoznao tu damu koja te želi imati. Čak je vidio i novi dom koji te
čeka ako se vas dvije složite. Ona je doputovala čak iz Clarea. A, kako sam doznao,
ima krasnu kuću i lijepe kaveze. Prošla je dresuru kao i ti svoju. Ti ćeš joj biti
prva."
Sally ga je promatrala očima boje zlata i šepirila se na njegovoj šaci.
On je pak promatrao elegantni BMW kako se približava i zaustavlja pokraj
njegova kamiona.
"Evo je. Očekujem od tebe da se pristojno ponašaš i ostaviš dobar dojam."
On namjesti pokeraški izraz lica, premda su mu se obrve neznatno podigle kad je
vitka plavuša lica kao u filmske zvijezde izašla iz automobila.
"Vi ste gospođa Stanley?"
"Megan Stanley. A vi ste Connor O’Dwyer?"
Ponovno se iznenadio kad je po njezinu glasu prepoznao da je Amerikanka. Ni to
mu Fin nije spomenuo. "Drago nam je."
Kako joj je bilo rečeno, Sally se pristojno ponašala i samo je mirno stajala i
promatrala.
"Nisam znao da ste Amerikanka."
"Priznajem". Ona se nasmiješi i krene prema Connoru. Pritom je dobila još koji
bod jer se prvo obratila sokolu. "Iako već pet godina živim u Irskoj i tu kanim i
ostati. Prekrasna je."
"I jest."
"Fin mi je rekao da ste je sami othranili i dresirali."
"Izlegla se proljetos u školi. I, mogu vam reći, vrlo je inteligentna. Odmah se
naviknula na ljude. Sletjela mi je na ruku i pogledala me kako da želi reći: ‘Onda?
Što ćemo sad?’ Imam ovdje njezine podatke - zdravstveni karton, težina, hranjenje,
dresura. Jeste li sokolarili u Americi?"
"Ne. Moj suprug i ja preselili smo se u Clare, odmah pokraj Ennisa, gdje naš
susjed ima dva Harrisova jastreba. Ja sam fotografkinja pa sam ih počela slikati i
tako sam se s vremenom počela sve više zanimati za njih. On me poučavao,
pomogao da im napravim kaveze, skloništa, nabavljam hranu. Prema njegovim
pravilima, nisam smjela ni pomisliti na to da si nabavim pticu dok ne prođem
barem godinu dana poduke.
"Tako je najbolje za sve."
"Potrajalo je to i više od dvije godine jer sam prekinula kad se moj suprug vratio
u Ameriku i kad smo se razveli."
"To je sigurno bilo... teško."
"Ne onoliko koliko je moglo biti. Pronašla sam svoj mir u Clareu i usput otkrila
u sebi strast prema sokolarenju. Dosta sam istraživala prije nego što sam se
povezala s
Finbarom Burkeom. Vi i vaš partner na jako ste dobrom glasu što se tiče vaše
škole."
"On mi je šef, ali..."
"On se drukčije izrazio. Kada je riječ o jastrebovima ili pticama grabljivicama,
tada vam trebaju oči, uši, ruka i srce Connora O’Dwyera." Ona mu ponovo uputi
osmijeh i lice filmske zvijezde zablista. "Prilično sam sigurna da se upravo tako
izrazio. A sad bih je voljela vidjeti kako leti."
"Zato smo ovdje. Jaje zovem Sally, ali vije možete zvati kako god želite ako se
jednoga dana sprijateljite."
"Nema zvonca ili predajnik?"
"Ovdje joj ne trebaju jer dobro poznaje ova polja", reče Connor popustivši
vezice. "No u Clareu će vam trebati." Samo što je pomaknuo ruku, Sally se uspravi,
raširi krila. I poleti.
U Meganinim je očima vidio reakciju kakvu je priželjkivao i kakvoj se nadao.
Bilo je to strahopoštovanje, moglo bi se reći, ljubav.
"Vidim da ste ponijeli rukavicu. Stavite je na ruku i sami je pozovite natrag."
"Nisam ponijela vabilo."
"Ne treba joj to. Odluči li da vam da šansu, sama će doći."
"Sad postajem nervozna." I to joj se osjetilo u glasu dok je vadila rukavicu iz
džepa jakne i navlačila je na ruku. "Koliko dugo se ovime bavite?"
"Oduvijek." Promatrao je pticu u letu i slao joj svoje misli. Dođi k njoj ako se
slažeš sa svime ovime.
Sally je letjela ukrug pa se obrušila. Potom je elegantno sletjela na Meganinu
rukavicu.
"Ah, ti ljepotice jedna. Fin je bio u pravu. Ne idem kući bez nje."
I više mi se nikada neće vratiti, pomisli Connor. "Želite li vidjeti kako lovi?"
"Da, naravno."
"Samo joj dajte na znanje da smije. Zar vi ne razgovarate s pticama, gospođo
Stanley?"
"Zovite me Megan i – da, razgovaram s njima." Ovaj put osmjehnula se
zamišljeno dok je promatrala Connora. "I ne priznajem to baš svima. Dobro Sally -
ostat će Sally – u lov!"
Ptica se otisne i poleti visoko. Connor i Megan hodali su poljem prateći njezin
let.
"Pa što vas je dovelo u Irsku i Clare?" upita je. "Pokušala sam spasiti brak, ali
bez uspjeha. Ali, mislim da sam spasila sebe i sretna sam zbog toga. I sad smo sami
Bruno i ja – i sada Sally."
"Bruno?"
"Moj pas. Divan mali mješanac koji mi se prije nekoliko godina pojavio na
vratima. Sav šugav, šepav i polumrtav od gladi. Posvojili smo jedno drugo. On se
naviknuo na jastrebove. Ne uznemiruje susjedova."
"Pas dobro dođe u lovu. To ne znači da ga ona treba." U tom trenutku Sally se
obruši poput ispaljena metka. Pogled na sjajne kandže izmami Megan tihi zvižduk.
"Ovo me svaki put obori s nogu. No to su takve ptice, to im je potrebno. Bog ih
svijet ili u što god već vjerujete stvorio ih je da love i prehranjuju se. No uvijek mi
je malo žao zbog toga. Trebalo mi je vremena da se priviknem na hranjenje dok
traje mitarenje. Živite li oduvijek u Mayu?"
"Da, oduvijek."
Potom su još malo čavrljali - o vremenu, sokolarenju, pabu u Ennisu koji je
njemu bio dobro poznat, dok se Sally gostila ulovljenim zečićem.
"Već sam se napola zaljubila u nju." Megan podiže ruku, a Sally odgovori tako
što je sletjela na nju. "Nešto otpada na uzbuđenje i očekivanja, no mislim da ćemo
se složiti. Hoćete li mi dopustiti da je uzmem?"
"Već ste se dogovorili s Finom", započne on.
"Da, jesam, ali on mi je rekao da sve ovisi o vama."
"Već je vaša, Megan." Pogled mu skrene s ptice na tu ženu. "Inače ne bi došla k
vama nakon što se nahranila. Vodite je sa sobom."
"Da, da, hoću. Sve sam ponijela i pritom držala palčeve za sreću. Zamalo sam
povela Brunu, ali onda sam zaključila da će biti bolje da se upoznaju prije prve
vožnje autom. Ona pogleda Sally i nasmije se. "Imam jastreba."
"I ona ima vas."
"I ona ima mene. A mislim da će uvijek imati i vas pa vas molim da mi dopustite
da vas slikam zajedno."
"Naravno, ako želite."
"Fotoaparat mi je u autu." Ona preda Sally Connoru i požuri do automobila.
Vratila se s jednim pozamašnim aparatom marke Nikon.
"Prilično moćan aparat."
"I jako se dobro njime služim. Posjetite moju internetsku stranicu pa se i sami
uvjerite. Napravit ću nekoliko, može?" nastavi ona namještajući pritom postavke i
svjetlo. "Samo se opustite – ne želim namještene poze. Imat ćemo mladog irskog
boga i Sally, kraljicu ptica grabljivica."
A kad se Connor nasmijao, ona brzo načini tri snimke. "Savršeno. Još samo
jednu kako gledate u nju."
On poslušno pogleda Sally. Bit će ti dobro kod nje, rekao je ptici. Ona te je
čekala.
"Odlično. Hvala." Ona prebaci aparat oko vrata. "Ako želite, odabrat ću najbolje
i poslati vam ih e-poštom."
"Može, bilo bi mi jako drago." On izvadi posjetnicu koju se sjetio staviti u
stražnji džep.
"Evo i vama jedna moja. Na njoj je i moja adresa e-pošte. A kad sam otišla po
fotoaparat na poleđini sam napisala i moju privatnu adresu e-pošte. Za slučaj da
budete imali kakva pitanja ili savjete u vezi sa... Sally."
"Jako dobro." On gurnu posjetnicu u džep.
Ubrzo potom, nakon što je pomogao Megan da smjesti Sally u kavez, Connor se
popeo u svoj kamionet.
"Jako dobro? To je sve što imaš za reći?" On digne pogled prema nebu vozeći se.
"Pa, što je tebi, O’Dwyeru?" Žena je prelijepa, neudana, inteligentna i voli
sokolarenje. I još ti je otvorila vrata, kilometar široka. I jesi li prošao kroz njih? Ne,
nisi. Jedino što si imao reći bilo je ‘Jako dobro’ i onda si otišao od tih vrata."
Je li tu bila riječ samo o odvlačenju pozornosti, o teretu onoga što je znao da će
se morati učiniti, ali ne znajući pritom kada će to moći biti učinjeno i hoće li uopće.
Ali to je uvijek bilo prisutno, nije li, u pozadini svega? I nikada se nije miješalo s
njegovim romantičnim pothvatima.
Je li se zaista sve toliko promijenilo nakon suncostaja. Bio je svjestan da nikada
nije osjetio toliki strah kao kad je ugledao Boyleove ruke u plamenu, Ionu na tlu u
modricama i u krvi, kad je shvatio da životi svih njih ovise o svima njima.
No, dobro, pomisli, možda će biti najbolje da se još neko vrijeme ne upušta u
ljubavne veze. Nema nikakva razloga da kroz ona otvorena vrata ne prođe malo
kasnije.
No trenutačno je morao proći pokraj velikih štala i naći se s Finom da ga izvijesti
o obavljenu poslu. A potom ga je čekala sestra jer je, barem teoretski, imao
slobodan dan.
Zaustavio se pokraj štala. Fin se ondje skrasio u otmjenoj kući s golemim
grijanim bazenom u stražnjem dijelu i prostorijom na katu u kojoj je čuvao svoje
magijsko oružje, knjige i sve što može zatrebati jednom vješcu – napose onomu
koji je čvrsto odlučio uništiti crnog čarobnjaka s kojim je u krvnome srodstvu.
Pokraj kuće bila je garaža, a iznad nje stan u kojem je živio Boyle i u kojem će
živjeti Iona. A bila je tu i staja s konjima, od kojih su neki bili za rasplod, a drugi za
rad u obližnjim štalama.
Nekoliko je konja paslo na ograđenu pašnjaku pokraj jednako tako ograđena
prostora za dresuru.
Na svoje iznenađenje ugleda Mearu kako izvodi jednog konja.
Iskoči iz kamioneta, pozdravi Buggsa, veselog mješanca koji je u staji pronašao
svoj dom, a potom pozdravi i nju.
"Nadao sam se da ću vidjeti Fina, ali tebe nisam očekivao."
"Došla sam po Rufusa. Cezar je danas polagao ispit za vodiče, no Iona mi kaže
da je uganuo nogu - prednju lijevu."
"Nadam se da nije ništa ozbiljno."
"Kaže da nije." Ona omota Rufusove uzde oko ograde. "Ipak, odlučili smo ga
pustiti da se odmori pa ćemo ga motriti. Fin je tu negdje. Mislila sam da danas imaš
slobodan dan."
"Imam, ali sam se morao naći s jednom klijenticom tamo na Mulliganovoj farmi.
Kupila je Sally, onu iz legla od prošlog proljeća."
"I sad si malo žalostan zbog toga."
"Nisam žalostan."
"Malo jesi", reče Meara i sagne se da pomiluje Bugsa. "Nije lako odgojiti živo
stvorenje, vezati se za njega i onda ga prepustiti nekom drugom. Ali ne možeš ih
sve zadržati."
"Znam" – iako je poželio da ne zna – "ali ovo je bilo dobro sparivanje. Vidio sam
da se Sally odmah sprijateljila s njom."
"S njom?"
"Jedna Amerikanka, doselila se ovamo prije nekoliko godina i kani tu i ostati –
čak i sada kada se njezin muž, bivši muž, vratio u Ameriku."
Meara nakrivi usta i podigne obrve. "Zgodna je, zar ne?"
"Da, zašto?"
"Bez razloga, samo sam to naslutila po tvome glasu. Živi li u blizini?"
"Ne, dolje u Clareu. Još joj se malo gadi lov, ali ima dobru ruku i dobro srce za
tu pticu. Idem sad javiti Finu da je posao sklopljen pa ću onda kući na posao s
Brannom, kako sam joj i obećao."
"Idem i ja." Ona odmota uzde. "Vidjet ćeš Brannu prije nego ja pa joj reci da
Iona uskoro kani otići u Galway City pogledati vjenčanice."
"Pa koliko još mjeseci ima do vjenčanja?"
"Samo šest, a svaka mlada želi imati vjenčanicu prije nego što se cijela stvar
zahukta."
"Što misliš hoće li oni tamo živjeti?"
Penjući se na konja, Meara zastane i pogleda prema Boyleovu stanu iznad
garaže. "A gdje drugdje? Ne mislim baš da će se dugo stiskati u Ioninoj sobi."
On shvati koliko će mu ona nedostajati, zapravo, oni, kako stvari sad stoje. Ono
čavrljanje za doručkom, razgovori prije spavanja kad god bi to dvoje prespavalo u
kući.
"U Boyleovu stanu ima više mjesta nego u toj sobi, premda ni on neće biti
dovoljno velik kad dođu djeca."
"Misliš previše unaprijed", primijeti Meara.
"Ne kad je riječ o Boyleu i Ioni." Dok je polako gladio konja, promatrao je kuću
koju je Fin izgradio za sebe, ali i za druge.
"Htjet će svoju vlastitu kuću, više od te dvije sobe iznad garaže, nije li tako?"
"Nisam razmišljala o tome. Nešto će već smisliti." Zatim se spretno popne na
Rufusa. "Za sada razmišlja samo o vjenčanici i buketu, kao što je i red. Evo Fina i
Aine." Promatrala je lijepu bijelu ždrebicu koju je Fin izvodio iz štale. "I ona će
uskoro biti mladenka kad je sparimo s Alastarom."
"Za nju neće biti vjenčanice ni buketa."
"Ali će dobiti pastuha, a nekima od nas to je sasvim dobro i dovoljno."
Ona odjaha praćena Connorovim smijehom. Gledao je kako opušteno priprema
Rufusa za preskok pa krene prema Finu.
Njegov se prijatelj sagnuo da pogladi Bugsa i smješkao se gledajući ga kako
mahnito maše repom i zadovoljno reži.
Connor je znao da razgovara sa psom, kao što je on razgovarao s jastrebovima,
Iona s konjima, a Branna s lovačkim psima. No, kakva god krv kolala Finovim
žilama, on je mogao razgovarati sa svima njima.
"Je l’ on to ima neke prigovore?" upita Connor.
"Samo se nada da nisam zaboravio na ovo." Fin posegne u džep svoje kožne
jakne i izvadi mali pseći keks. Bugs sjedne i pogleda ga odozdo molećivo.
"Dobar si ti dečko i zato ćeš sad dobiti nagradu."
Bugs je pažljivo dohvati i pobjednički odjuri.
"Tako mu malo treba da bude sretan", primijeti Connor.
"On voli svoj život i ne bi odabrao nijedan drugi. Ljudi bi bili sretni kad bi se
tako osjećali."
"Jesi li ti sretan, Fine?"
"Pokatkad. Ali treba mi više od keksa i ležaja u štali da budem zadovoljan. No,
kad bolje promislim, i imam više od toga", doda i pogladi Aine po vratu.
"To je definitivno najljepša ždrebica koju sam vidio ikada u životu."
"I ona to zna. Opet, skromnost je kod lijepih žena obično lažna. Spremam se
odjahati s njom do Alastara da se malo upoznaju. Onda? Što misliš o Megan?"
"Još jedna ljepotica, to je sigurno. Lijepo su se sprijateljile, ona i Sally. Platila mi
je na licu mjesta."
"Nisam ni sumnjao da se neće sprijateljiti." On klimnu i, ne pogledavši račun
koji mu je Connor dao, gurne ga u džep. "Vratit će se ona po još jednu za koji
mjesec."
Sad se Connor nasmiješio. "I ja tako mislim."
"A ti? Hoćeš li ih posjećivati u Clareu?"
"Palo mi je to na pamet. Mislim da neću, mogu samo misliti da mislim da neću
jer mi previše drugih stvari pada na pamet." Connor prođe prstima kroz svoju kosu
razbarušenu od povjetarca. "Svako jutro kad se probudim pomislim na to, na njega.
Nikada to prije nisam radio."
"Naudili smo mu, ali i on je naudio nama. Malo je trebalo da ne stignemo
navrijeme do Ione. Nitko od nas to neće zaboraviti. Iako smo skupili sve svoje
snage, ni to nije bilo dovoljno. On to neće zaboraviti."
"Sljedeći put bit ćemo bolji. Ja ću raditi s Brannom." On blago položi ruku na
Finovo rame. "Trebao bi poći sa mnom."
"Danas ne. Neće joj biti drago da me vidi danas kada očekuje samo tebe."
"Branna neće dopustiti svojim osjećajima da stoje na putu onomu što se mora
obaviti."
"To je živa istina", složi se Fin i popne u sedlo. Pustio je Ainei da malo otpleše.
"Moramo živjeti, Connore. Unatoč tomu, upravo zbog toga, oko toga, kroz to.
Moramo živjeti kako najbolje znamo i umijemo."
"Misliš li da će nas poraziti?"
"Ne mislim. Ne, neće vas poraziti."
Connor zamišljeno spusti ruku na Aineine uzde i zagleda se u Finove zelene oči
pune bijesa. "Nas. Nas, Fine. Uvijek ćemo u tome biti zajedno."
Fin kimnu. "Neće on pobijediti. Ali, dok ne dođe do okršaja, a taj će biti žestok i
krvav, mi moramo živjeti. Da mogu birati, možda bih odabrao neki drukčiji život,
no od ovog koji živim učinit ću najbolje što mogu. Doći ću uskoro u kuću."
Dao je znak Ainei da krene i oni odtutnjaše.
Zbunjen i nesiguran u ono što osjeća, Connor se odveze ravno u kuću. Kroz
prozor Brannine radionice prodiralo je svjetlo i obasjavalo uredno posložene šarene
bočice u kojima je držala razne kreme, losione, serume i pripravke. Njezina zbirka
mužara i batića te raznog alata, svijeća i biljaka bila je jednako uredno poredana.
Kathel je ležao ispružen ispred radnoga stola kao na straži, dok je ona sjedila s
nosom zabodenim u debelu knjigu za koju je znao da je nekoć pripadala Sorchi.
U kaminu je pucketala vatra, a na peći se nešto kuhalo u loncu.
Još jedna ljepotica, pomislio je – a činilo mu se da su svuda oko njega - tamne
kose skupljene na zatiljku, u puloveru zavrnutih rukava. Ona podigne glavu i
pogleda ga očima sivima poput dima koji se izvijao iz dimnjaka.
"Tu si. Mislila sam da ćeš doći mnogo prije. Već je proteklo pola dana."
"Morao sam nešto obaviti, i to sam ti jasno najavio." Ona podigne obrve. "Što
tebe muči?"
"Trenutačno me ti mučiš."
Ne, njegovo raspoloženje nije bilo konfuzno, shvatio je. Pokvarilo se. A onda se
prikrao zdjeli na stolu pokraj peći. Tamo je uvijek bilo keksa. Malo se smirio kad je
u njoj našao nekoliko mekih i sočnih, posutih cimetom i šećerom.
"Došao sam čim sam mogao. Prodavao sam jednog jastreba."
"Je li to bio tvoj ljubimac? Ma, zaboravi, svi su oni tvoji ljubimci. Moraš biti
realniji, Connore."
"Ja jesam realan, dovraga. Prodao sam jastreba, a kupac je bila lijepa, slobodna i
zainteresirana žena. Dovoljno sam realan da znam da sam se morao vratiti zbog
tebe i ovoga, inače bih je lijepo opalio."
"Ako ti je toliko stalo do toga, idi i opali je." Stisnutih očiju ona mu žestoko
odvrati. "Radije ću raditi sama nego s tobom ovakvim napaljenim i ljutitim."
"Ono što me zabrinjava jest da mi to nije bilo toliko važno prije suncostaja."
Pritom ugura cijeli keks u usta, a drugi baci u zrak pa ga ulovi.
"Skuhat ću ti čaj."
"Neću nikakav jebeni čaj. Zapravo, hoću." Connor se svali u stolicu pokraj
njezina radnog stola i pogladi Kathela kad je ovaj položio svoju veliku glavu na
njegove noge. "Nije riječ ni o ševi ni o ženi ni o jastrebu. Radi se o svemu tome, o
svemu, a ja sam dopustio da me to ždere."
"Ima dana kada se poželim popeti na krov i vrištati iz svega glasa. Vrištati na sve
i svakoga."
Sad već smireniji, Connor zagrize i drugi keks. "Ali to ne činiš."
"Još ne, ali moglo bi se dogoditi. Popit ćemo čaj i onda se bacamo na posao."
On kimne. "Hvala ti."
Obilazeći ga na putu prema peći, ona ga potapša po ramenu. "Imat ćemo i boljih
i lošijih dana dok se to ne obavi, ali do tada moramo živjeti najbolje što možemo."
On se zagleda u njezin zatiljak dok je pristavljala čajnik i odluči da joj neće kazati
da je i Fin rekao to isto.
7

RAZMIŠLJAO JE DA ODE U PAB. BILO MU JE DOSTA MAGIJE, čarolija, miješanja


napitaka. Želio je svjetla, glazbe, razgovora koji se ne bi vrtjeli oko crnog ili
bijelog. Ili da se sve to dokonča.
Da se dokonča sve što je volio.
A možda, eventualno, ako bi se Alice tu negdje zatekla, rado bi provjerio bi li
ona i dalje bila voljna.
Muškarcu treba razonoda, zar ne, kad je njegov svijet u neravnoteži. Treba mu
zabave, malo topline. I onaj divan, predivan glas žene koja dahće pod njim.
A ponajviše, muškarcu treba bijeg kada tri najvažnije žene u njegovu životu
odluče planirati vjenčanje na babinjaku - što i nije baš riječ koju bi pred njima
izgovorio ako mu je život mio - u njegovoj vlastitoj kući.
Ali tek što je izišao, shvatio je da mu nije ni do paba, ni do gomile ni do Alice.
Izvadio je mobitel i na putu do svojega kamiona poslao Finu SMS.
Kuća puna žena i priča o vjenčanju.
Ako si tamo, ja dolazim.
Nije ni upalio motor, a Fin mu je odgovorio.
Samo dođi, jadni čovječe.
Smijuljeći se, sjeo je u kamionet, isparkirao se i odvezao od kuće.
Dobro bi mu činilo, zaključio je Connor da – nakon što je veći dio dana proveo
sa svojom sestrom proučavajući knjige o čarolijama i krvi i magiji – bude u kući
nekog muškarca, u muškom društvu. Sigurno bi mogli dovući i Boylea na nekoliko
piva, a i da malo igraju bilijar u Finovoj igraonici, kako ju je on zvao.
Pravi protuotrov za dug i ne baš ugodan dan.
Krenuo je sporednom cestom kroz gustu zelenu šumu dok je sumrak postajao sve
mekši. Vidio je lisicu kako je kliznula u gustiš i kako joj se plijen – crvena mrlja –
još uvijek koprca u gubici.
Znao je i više nego dobro da je priroda puna okrutnosti i ljepote.
Ali da bi lisica preživjela, miš neće ostati živ. I to je tako. Da bi oni preživjeli,
netko drugi neće ostati živ. I tako je on – koji nikad nije ušao u sukob ako ga je
mogao riješiti razgovorom, koji nikada nikomu nije učinio nažao – bio spreman
ubiti bez oklijevanja ili grižnje savjesti. Spreman ubiti, priznao je, sa strašnim
zadovoljstvom.
Ali večeras nije htio razmišljati o Cabhanu, ili ubijanju, ili o preživljavanju.
Večeras je samo htio biti sa svojim prijateljima, piti pivo, možda malo igrati
bilijar.
Ni pola kilometra prije Finove kuće, kamionet se zatresao, zakašljao i potpuno
krepao.
"Jebi ga!"
Imao je dovoljno goriva jer ga je jučer bio natočio. I dobro je očistio kamionet –
od motora do auspuha. Trebao bi presti kao mačka.
Gunđajući, izvadio je svjetiljku iz pretinca i izišao otvoriti poklopac motora.
Znao je ponešto o motorima – kao što je ponešto znao i o vodoinstalaterskim
radovima, o stolariji i građevini, o električarskim poslovima. Da mu jastrebovi nisu
obuzeli srce i um, mogao je pokrenuti vlastitu građevinsku tvrtku sa svakovrsnim
uslugama.
Pa ipak, te vještine dobro su mu došle u ovakvim trenutcima.
Upalio je svjetiljku iznad motora, provjerio akumulator, karburator, proučavao
motor.
Nije vidio nikakav kvar.
Naravno, mogao je to riješiti još jednim pucketanjem prstiju i zaputiti se svojim
prijateljima na pivo, a možda i na bilijar.
Ali ovo je bilo pitanje ponosa.
Zato je provjerio spojeve na pumpi za gorivo, ponovno provjerio spojeve na
akumulatoru i nije ni zapazio maglu koja je počela puzati po tlu.
"Ovo je totalni misterij."
Naslonio je ruke na motor i razgledavao ga prije nego što sasvim digne ruke od
njega.
Tada osjeti prljavu mrlju u zraku. Polagano se okrenuo, vidio je da je do gležnja
bio u magli koja se smrzavala sa svakim njegovim pokretom. Sjenke su se
približavale, stvarajući tamni zastor od kojeg se više nisu vidjela stabla, cesta,
svijet. Čak je i nebo iza njih nestalo.
Pojavio se kao muškarac, a crveni kamen oko njegova vrata sjajio je u gustoj i
iznenadnoj tmini.
"Sam si, mladi Connore."
"I ti si."
Raširivši ruke, Cabhan se samo smiješio. "Nešto me zanima. Tebi ne treba
ovakav stroj da bi putovao s jednog mjesta na drugo. Samo trebaš..
Cabhan je zamahnuo rukama i podigao ih. Potom se približio dva koraka bez
ikakva vidljiva pokreta.
"Takvi kao mi previše poštuju svoj dar, našu vještinu da bi se njima koristili za
ovakve sitnice. Imam noge za hodanje, a ako treba i kamionet ili konja."
"Pa ipak, evo te sama na cesti."
"Imam prijatelje i obitelj u blizini". Makar, kad je pokušao, otkrio je da ne može
baš doći do njih - nije mogao proći kroz gusti zid magle. "Što ti imaš, Cabhane?"
"Moć". Izgovorio je ovu riječ s nekakvim lascivnim naklonom.
"Moć koju ne razumiješ."
"I prljavu straćaru s druge strane rijeke u kojoj se skrivaš sam, u mraku. A ja se
idem ugrijati uz vatricu, okrijepiti se njezinom svjetlošću, popiti pivo s prijateljima
i obitelji."
"Ti si najslabiji među njima." Sažaljenje se izlijevalo kao neugodna kiša. "Ti to
znaš, baš kao i oni. Ti si dobar za društvo i posao. Ali najmanji si od trojke. Tvoj je
otac barem bio dovoljno pametan da hamajliju treba ostaviti u nasljeđe tvojoj sestri
– djevojčici, a ne svojem sinu jedincu."
"Ti misliš da sam ja onda manje vrijedan?"
"Ja to znam. A što ti nosiš? Dala ti je to tvoja teta za utjehu. Čak i tvoj rođak
izdaleka ima više od tebe. Ti imaš manje, manji si, neka vrsta rugla, čak i sluga
drugima koje nazivaš svojom obitelji, koje nazivaš svojim prijateljima. Tvoj veliki
prijatelj Finbar odabrao je za partnera nekoga bez moći, umjesto tebe, a ti radiš za
nadnicu kako se njemu svidi. Ti si ništa i imaš manje."
Polagano mu se približavao dok je govorio, a crveni kamen pulsirao je poput
bila.
"Ja sam više nego što ti znaš", odgovorio je Connor.
"Što si ti, dječače?"
"Ja sam Connor, od O’Dwyerovih. Ja sam jedan od troje. Ja sam Crna vještica
Maya." Connor se duboko zagledao u crne oči i vidio u njima neku nakanu.
"Ja imam vatru." Zamahnuo je rukom ispred sebe i u njoj držao vatrenu kuglu
koja se vrtjela. "I imam zrak." Prstom je pokazao uvis, zavrtio njime i izazvao mali
kovitlac. "Zemlju", izgovarao je dok se tlo treslo. "Vodu."
Spustila se kiša, dovoljno vruća da cvrči u dodiru s tlom.
"I jastreba."
Roibeard se obrušio uz prodoran zvuk i sletio lagano ko perce na Connorovo
rame.
"Salonski trikovi i kućni ljubimci." Cabhan je visoko podigao ruke i raširio prste.
Crveni dragulj zasvijetlio je kao krv.
Munja je udarila u tlo nekoliko centimetara od Connorovih čizama i donijela
kiseli miris sumpora.
"Mogao bih te ubiti jednom mišlju." Cabhanov je glas odjekivao poput
grmljavine.
Mislim da ne možeš, pomisli Connor i samo nagne glavu smiješeći se.
"Salonski trikovi i kućni ljubimci? Ja donosim vatru, vodu, zemlju i zrak.
Isprobaj moje moći, napravi taj korak. Jastreb je moj za sva vremena. On i ja dio
smo troje, živimo svoje sudbinske boje. Svjetlo je moj mač, pravda moj štit, takav
je moj put i moram njim hodit. Spremno pristajem da mi život kroje." Zamahnuo je
mačem stvorenim od vatrene kugle, raskolio zrak između njih. Osjetio je opeklinu –
munju, oštrica se vinula preko bicepsa njegove desne ruke.
Zanemarujući sve to, krenuo je naprijed, zamahnuo ponovno, kosa mu je letjela u
kovitlacu vjetra, mačje blještao u tami.
A kad je zasjekao, Cabhan je nestao.
Sjenke su se podigle, a magla otpuzala.
"I kako ja hoću, tako neka bude."
Izdahnuo je, ponovno udahnuo i okusio noć – slatku, vlažnu i zelenu. Čuo je
sovu kako je zahukala dugim upitnim tonom, i nečije šuškanje koje je brzo nestalo
u grmlju.
"E, dobro sad." Na trenutak se Roibeard nagnuo i njihovi su se obrazi dotaknuli i
tako ostali. "To je bilo zanimljivo. Kladim se u što god hoćeš da će se kamionet
upaliti onako kako treba? Idem sad Finu, pa možeš i ti sa mnom u posjet njegovu
Merlinu ili se vrati kući. Biraj, mo dearthair8."
S tobom. Connor je čuo odgovor u svojem srcu jednako kao i u glavi.
Uvijek s tobom.
Roibeard se vinuo u zrak i odlepršao dalje.
I dalje je u njemu bubnjala jeka moći – tame i svjetla. Connor se vratio u
kamionet. Lako ga je upalio, motor je preo, i on se bez problema vozio ostatak puta
do Fina.

8
Mo dearthair, moj brate, nap. prev.
Zakoračio je odmah u kuću. Vatra u kaminu pucketala je za dobrodošlicu, ali se
nitko nije izležavao na kauču s pripremljenim pivom.
Osjećao se tu kao kod svoje kuće, pa je krenuo prema stražnjem dijelu kuće, a
onda čuo glasove.
"Ako želiš tople obroke" – Boyle – "oženi se za nekoga tko će ti ih pripremati."
"Zašto bih se ženio kad imam tebe uvijek pri ruci?"
"Bila sam sasvim sretna u svojoj kući sa sendvičima i krumpirićima."
"I ja imam poveći komad svinjetine u hladnjaku."
"Zašto kupuješ poveći komad svinjetine kad nemaš pojma što ćeš s njim?"
"Zašto ne bih, ponavljam, kad imam tebe pri ruci?" Iako je osjećao laganu bol u
glavi, kao da će ga zaboljeti zub, smijuljio se slušajući taj razgovor i nastavio
prema stražnjem dijelu kuće.
Čudno, ali osjećao se kao da je već popio pivo. I to puno piva, jer mu se cijelo
vrijeme činilo kao da pluta, ali tek se malo zaljuljao.
Ušao je u kuhinju u kojoj je svjetlo tako zasljepljujuće blještalo da mu je od
bolova zabubnjalo u glavi. "Meni bi dobro došao komad svinjetine."
"Eto, vidiš." Smješkajući se, Fin se okrenuo – a osmijeh je opet nestao s lica.
"Što se dogodilo?"
"Imao sam jedan mali sukob. Isuse, ovdje je vruće kao u Africi."
Nesiguran na nogama, iskobeljao se iz jakne, a onda se zagledao u svoju lijevu
ruku. "Pogledaj ovo, molim te. Ruka mi se puši."
Kad se gotovo srušio, prijatelji su priskočili da ga uhvate. "Ma koji je ovo vrag?"
pitao je Boyle. "On sav gori."
"Vruće je ovdje", ustvrdi Connor.
"Nije vruće. To je Cabhan", poviknu Fin. "Mogu ga nanjušiti."
"Daj da mu skinem košulju."
"To mi uvijek govore cure."
Nestrpljiv, Fin se trznuo, rukom mu strgnuo košulju i ogolio prsa.
Connor je zurio u svoju ruku, golemu crnu opeklinu, oguljenu kožu s
mjehurićima. Osjećao se nekako neobično odvojenim od svega toga, kao da je
gledao u neko čudo iza stakla.
"Ma, vidi ti ovo", rekao je i onesvijestio se.
Fin je prislonio svoje ruke na opeklinu unatoč boli koja ga je cijelog pržila. Tako
je zadržavao opeklinu.
"Reci mi što da radim", reče Boyle.
"Donesi mu vode. Mogu zaustaviti širenje, ali... trebamo Brannu."
"Idem po nju."
"To će predugo trajati. Donesi mu vode."
Zatvarajući oči, Fin se otvorio i izišao iz sebe.
Connor je ozlijeđen. Brzo dođi.
"Voda neće pomoći." Ipak, Boyle je kleknuo. "Ni tebi ni njemu. Obojici vam
izgara ruke. Znam kako je to."
"A ti znaš kako se to može izliječiti." Na Finovu su licu izbile graške znoja i
počele mu se slijevati kao potočić niz leđa. "Ne znam koliko daleko bi se ovo
moglo proširiti ako ga ne budem držao."
"Hoćeš leda? On gori, Fine. Možemo ga staviti u kadu punu leda."
"Prirodni načini neće pomoći. Dođi u moju radionicu. Donesi... Ne. Ne treba",
rekao je s olakšanjem dok su Branna i Iona, zajedno s Mearom izbezumljena
pogleda uletjele u kuhinju.
Branna se spustila do Connora.
"Što se dogodilo?"
"Ne znam. Sigurno je bio Cabhan, ali to je sve što znam. Sav gori i malo
halucinira. Opeklina je pod mojim rukama duboka i pokušava se širiti. Držim je.
"Daj da vidim. Pusti mene."
"Ja je držim, Branna. Mogao bih napraviti i više, ali mislim da ne mogu sve. Ti
možeš." Stisnuo je zube od bola. "Neću mu ga pustiti, čak ni tebi."
"U redu. Ali ja je trebam vidjeti, osjetiti, upoznati." Zatvorila je oči, pribrala svu
svoju snagu, položila ruke preko Finovih.
Opet je otvorila oči, pune suza, jer bol ispod njezinih ruku bio je neizreciv.
"Pogledaj me", mrmljala je Finu. "On ne može, tako da ti onda gledaj umjesto
njega. Budi za njega. Osjećaj za njega. Iscjeljuj za njega. Pogledaj me." Oči su joj
postale sive poput jezerske vode, mirne, tako mirne.
"Iona, stavi svoje ruke preko mojih, daj mi što možeš."
"Sve što imam."
"Hladno je. Osjetiš li hladnoću?" upitala je Branna Fina.
"Da."
"Hladna je i jasna, ova iscjeljujuća sila. Ispire vatru, istjeruje crnilo."
Kad je Connor počeo drhtati i stenjati, Meara se spustila, stavila sebi u krilo
jastuk i glavu na njega. "Mir, sad." Nježno, nježno mu je milovala kosu i lice. "Mir,
sad. Svi smo sad s tobom."
Znoj se cijedio niz Connorovo lice – a i niz Finovo.
Branna je počela disati sve pliće dok je preuzimala na sebe dio vrućice i bola.
"Ja držim", procijedio je Fin kroz zube.
"Nisi sad sam. Iscjeljivanje boli - to je njegova cijena. Pogledaj me i otpuštaj sa
mnom. Van iz njega, s ljubavlju, iz onog koga oboje volimo, polagano, hladno van
iz njega, u tebe, u mene. Van iz njega, u tebe, u mene."
Samo što ga nije hipnotizirala. To lice, te oči, taj glas.
I postupno izvlačenje bola, hlađenje opekline.
"Van iz njega", nastavila je njišući se. "U tebe, u mene.
I odlazi. Odlazi."
"Pogledaj me." Osjetivši kako su joj se ruke počele tresti, sada je on izgovorio
njezine riječi. "Evo, skoro smo tu. Boyle, idi u moju radnu sobu, smeđa
apotekarska bočica sa zelenim poklopcem, najviša polica iza radne klupe."
Blago je odmaknuo ruke tako da se mogla vidjeti rana. Opeklina, sada otvorena i
crvena rana, nije bila veća od ženske šake.
"Hladniji je", rekla je Meara, milujući ga. "Polako se hladi i diše ravnomjerno."
"Nema više crnila pod ranom, nema otrova." Iona je pogledavala Brannu i Fina
tražeći potvrdu.
"Ne, sad je to tek gadna opeklina. Ja ću to dokončati." Brana je stavila ruke nad
nju i udahnula. "Sad je to samo opeklina, dobro zacjeljuje."
"Ovo?" Boyle je utrčao s bočicom.
"To je ta." Fin ju je uzeo, otvorio i dao Brani da pomiriši.
"Da, da, to je dobro. To je savršeno." Otvorila je dlanove da joj Fin izlije balzam
u njih.
"Eto, mo chroi9." Spustila je dlanove i vrlo nježno umasirala balzam u opeklinu –
sada već ružičastu i sve manju.
Dok ju je masirala i usput pjevušila, Connor zatrepta očima i otvori ih. Našao se
kako zuri u Mearino blijedo lice i suzne oči.
"Što? Zašto sam na podu? Pa još se nisam napio." Podigao je ruku, obrisao suzu
s Mearina obraza. "Ne plači, zlato." S mukom je ustao, pomalo teturajući. "Pa eto,

9
Mo choir, irski, moje srce, nap. prev.
svi smo tu, sjedimo kod Fina na kuhinjskom podu. Ako krene kakva boca, ja bih
htio biti prvi koji će je iskapiti."
"Voda." Boyle mu pruži čašu s vodom.
Pio je kao deva i onda je odgurnuo. "Dobro bi mi došlo nešto jače. Ruka", sjetio
se. "Ruka je bila. Sad dobro izgleda." Vidjevši Brannino lice, raširio je ruke da je
zagrli. "Ti si mi vidala ranu."
"Da, nakon što si me uplašio za pet života." Čvrsto ga je stiskala uza se. "Što se
dogodilo?"
"Ispričat ću ti, ali... Hvala." Uzeo je čašu koju mu je Boyle ponudio i popio iz
nje. Namignuo mu je. "Isuse, pa to je brendi. Zar ne može čovjek dobiti viskija?
"To je brendi koji se da je nekomu tko je bio u nesvijesti", inzistirao je Boyle.
"Nisam se onesvijestio." Postiđen i uvrijeđen, Connor odgurnu čašu prema
Boyleu. "Ja sam se onesvijestio od rana, a to je nešto sasvim drugo. Radije bih
viskija."
"Donijet ću ti." Meara se izvukla dok se Iona nagnula nad Connora i prilijepila
mu poljubac u obraz.
"Boja ti se vraća u lice. Bio si tako blijed i tako vruć. Molim te da to više nikad
ne radiš."
"Mogu obećati da ću dati sve od sebe da više nikada ne ponovim ovo iskustvo.
"A kakvo je to bilo iskustvo?" zahtijevala je Branna odgovor.
"Reći ću ti, sve, ali sad sam strašno gladan, vjeruj mi. Ne želim da me se opet
optužuje za onesvješćivanje ako se sad onesvijestim od gladi. Sve mi se vrti u glavi,
kunem se Bogom."
"Imam komad svinjetine. Sirov", počeo je Fin.
"Još nisi počeo spremati večeru?" skočila je Branna na noge.
"Baš sam razmišljao da bi Boyle mogao nešto skuhati kad je Connor ušao. A od
toga trenutka zaokupile su nas neke sitnice.
"Svinjetinu možeš pripremiti u tren oka."
Fin joj se molećivo nasmiješi. "To bi ti mogla."
"Ma, poštedi me te tvoje svinjetine."
"Takve stvari nalaze se u..."
Fin je pokazao prema prostranoj blagovaonici pokraj kuhinje u kojoj je bio
masivan šank i ormarići s porculanom i priborom za jelo.
Umarširala je unutra i energično otvorila nekoliko ladica. Pronašla je jedan veliki
poslužavnik od skupog porculana. Odmaknuvši lijepo složen buket ljiljana, stavila
je poslužavnik nasred stola. "Ovo je banalno iskorištavanje moći, ali ne mogu
pustiti da mi brat skapa od gladi. A budući da sam već ispekla piletinu s krumpirom
i mrkvom – eto."
Ona sklopi dlanove i položi ih nad poslužavnik. U zraku se osjetio miris pečene
piletine i kadulje.
"Hvala svim bogovima i božicama." Connor navali i rastrga batak.
"Connor O’Dwyer!"
"Umirem od gladi", rekao je punih usta dok je Branna stajala podbočivši se.
"Ozbiljno mislim. Što će ostali jesti?"
"Neka netko prostre stol, za Boga miloga. Ja se moram oprati." Okrenula se
Finu. "Imaš li kakvu kupaonicu?"
"Pokazat ću ti."
Nikad nije bila u njegovu domu, pomislio je. Nijednom nije pristala prijeći
njegov prag. Trebalo se dogoditi da njezin brat bude u potrebi pa da ona zakorači u
njegovu kuću.
Pokazao joj je gdje je kupaonica, uredno smještena pod stubama.
"Daj da ti vidim ruke." Držala se vrlo ukočeno dok su glasovi i opušten veseo
smijeh dopirali iz kuhinje.
Ispružio ih je preda se dlanovima okrenutima prema dolje, prema podu.
Nestrpljivo uzdahnuvši, ona ih okrene prema gore.
Dlanovi puni plikova, ožiljci duž prstiju.
"Balzam će to srediti."
"Čekaj."
Ona položi svoje dlanove na njegove, svoje prste na njegove.
"Zahvalit ću ti. Znam da ne želiš niti trebaš zahvale. Znam da je on tvoj brat isto
koliko i moj. Brat po srcu, tvoj duh. Ali on je moja krv, pa ti moram zahvaliti."
Oči su joj opet bile pune suza, a pogled zamagljen. Ona skupi svu svoju volju da
ih odagna. Potom je upotrijebila svoju volju da nestanu. "Bilo je gadno, zaista
gadno. Nisam sigurna koliko bi sve bilo još i teže da nisi učinio za njega ono što si
učinio."
"Ja ga volim."
"Znam to." Pomno je pregledavala njegove sada već zacijeljene ruke. Potom ih je
prinijela usnama i poljubila. "Znam to", ponovila je i otišla u kupaonicu.
Koliko god da je iskreno i duboko volio Connora, to je bila samo sjena onoga što
je osjećao prema njoj. Zaključivši to, Fin se vratio u kuhinju, promatrao svoj krug
kako se priprema za prvi zajednički objed u njegovu domu.
"ZAŠTO NAS NISI ZVAO?" PITALA JE BRANNA KAD SU SE smjestili da
jedu i čuju Connorovu priču.
"Jesam - zapravo, pokušao sam. Bilo je nešto drukčije u sjenkama, u magli. Bilo
je... kao da sam bio zatvoren u kovčegu čvrsto zaključan bez izlaza, i ničega drugog
nije bilo, čak ni neba. Ne znam kako me je Roibeard čuo ili se probio kroz to, osim
ako već nije bio u toj kutiji, da tako kažem. Taj kamen koji je Cabhan nosio
pulsirao je kao srce, a to pulsiranje postajalo je sve brže kad bih prizivao elemente."
"U istom ritmu?" pitao je Fin. "Je li pokazivao uzbuđenje, raspoloženje, strah?"
"Mislim da ga nije bio strah jer on ima nisko mišljenje o meni.
"Ma daj!" Meara je probola mrkvu. "On te jebao u mozak tako da ti sam o sebi
stekneš nisko mišljenje."
"Da, ima ona pravo u vezi s time", složio se Boyle. "Pokušavao ti se zavući pod
kožu, to je on htio. Oslabiti tvoju obranu. To ti je uobičajena taktika u borbi."
"Vidjela sam te jednom u tučnjavi kako se boriš." Iona se prisjeti i nasmiješi.
"Nisi mnogo govorio."
"Zato što sam se tukao s budalom. Ali, ako misliš da je tvoj suparnik vješt,
možda čak i bolji od tebe, sjebat ga u mozak - kao što veli Meara, dobra je taktika."
"Što god taj gad mislio o meni, to nije nešto oko čega se ja zabrinjavam." Sad
već prilično zadovoljan, Connor si natrpa još krumpira u tanjur. "Kad me munja
udarila, to me je streslo, priznajem."
"Nije te dokrajčila zato što si imao hamajliju, a to je zaštita", zaključila je
Branna. "A budući da on hoće ono što ti imaš, i više od tvoje smrti, pokušavao je
potkopati tvoje samopouzdanje, izazvati neprijateljstvo između tebe i mene,
između tebe i Fina."
"Ni u čemu od svega toga nije uspio. I pazi sad ovo. Kad sam mu zadao udarac,
kamenje zasjao još jače. Ali onda sam osjetio da nešto gori - ne kao da će doći do
požara, već neki brz proplamsaj. A potom se sjaj dragulja prigušio.
Prilično se prigušio baš kad sam opet udario, neposredno prije nego što će
nestati, a s njim i sjenke."
"Ono što si ti njemu napravio, oduzelo mu je podosta snage." Branna pogladi
Connora po ruci. "Zatvoriti te, ozlijediti te, a i praviti se važan pred tobom. Sve ga
je to koštalo."
"Da sam vas barem mogao pozvati, da smo barem svi bili tamo."
"Ne znam", zamisli se Branna.
"Mi znamo da on nije bio spreman riskirati. On nije spreman opet se suočiti sa
svima nama, ili nema muda za to." Fin prijeđe pogledom preko svakog posebno za
stolom. "I, eto pobjede."
"Nije on slab, to vam mogu reći. Mogao sam osjetiti kako mu moć opada. Ta
mračna sila i njegova pohlepa za njom. Nisam primijetio da je ijednom krenuo u
napad i mogao bih se zakleti da me nikada nije ni dodirnuo. A ipak, osjećam tu
opeklinu."
"A ni tvoja jakna ni košulja nisu bili sprženi. Ali tvoja košulja?" Boyle je
napravio pokret svojom vilicom. "Dim ti je probijao kroz nju iz opekline na ruci.
Ipak, i sad je imaš na sebi, a nema nikakva znaka na njoj."
"To je fantastično, jer jako volim ovu košulju."
"Ukazao se i ostao u ljudskom obliku", dodala je Meara. "Je li to bilo zato što je
odlučio ne trošiti svoju moć na preobrazbu? Trebalo mu je sve što ima da ozlijedi
Connora. Da je Fin nije zadržao da ne ojača do Brannina dolaska, bilo bi mnogo
gore. Zar ne?"
"Mnogo gore", potvrdila je Branna.
"I što je još gore, mnogo gore, uzeo bi još više moći od tebe – od troje. Proučava
vas cijeli vaš život, na ovaj ili onaj način, tako da je pouzdano znao da bi Branna
došla i dala sve od sebe da oporavi Connora. I da bi Iona dodala sve svoje. Ali to
mnogo gore možda bi Connora onesposobilo na dan-dva, ali bi vas troje potpuno
iscrpilo. To je on htio, riskirao je. Ali nije računao na Fina", objasnila je Meara.
"Već sam skoro bio stigao", napomene Connor. "Vjerojatno je shvatio da sam se
zaputio ovamo."
Nestrpljiva, Brana je odmahnula glavom. "On je tebe promatrao, proučavao, ali
on uopće ne razumije Fina. Ama baš nimalo. On nije kadar shvatiti ikoga tko nije s
njim povezan krvlju. To da bi mene pozvao i da bih ja došla, to da. Ali da bi Fin
preuzeo na sebe bol i opasnost, da bi i on gorio kako bi zaustavio širenje rane? On
tebe uopće ne poznaje", rekla je Finu. "Nikad i neće. Na kraju, to bi ga moglo i
uništiti."
"On ne razumije obitelj, i zato što je ne razumije, on je i ne poštuje. Neće on u
ovome pobijediti", rekao je Connor i ponovno si nagrabio krumpira.
Nakon što su jeli i raščistili stol, Connor je odvezao Brannu kući, a Meara je bila
s njima.
"Hoćeš ostati?" upitao je Mearu.
"Ne... osim ako ti ne želiš", rekla je Branni. "Znam da smo se planirale naći
večeras."
"Idi spavati u svoj krevet. Neku drugu večer ćemo se naći i raditi planove za
vjenčanje. Connor će te odvesti kući.
"Hodala sam od štale." Meara se nagnu naprijed preko Branne da vidi Connora.
"Pa me možeš ostaviti tamo."
"Odvest ću te do kuće. Kasno je, a ovo je malo napeta noć, blago rečeno."
"Neću se protiviti."
I tako je odvezao Brannu i pričekao da uđe u kuću, makar je sumnjao da bi
Cabhan noćas uspio i štapom zamahnuti.
"Ona hoće samo tebe u kući", rekla je Meara tiho. "Nikad nisi bez doma kad si s
nama."
"Ne, ali večeras želi biti samo s tobom. Nikada je nisam vidjela tako uplašenu.
Svi smo bili stajali u kuhinji, ona je vadila piletinu iz pećnice i nešto smo se smijali,
ne sjećam se što je bilo. A onda je problijedila kao smrt. Fin ju je zazvao, iako ne
znam što joj je rekao."
Meara se malo pribrala i zastala na trenutak. "Ali ona je samo rekla ‘Connor je
ozlijeđen. Kod Fina.’ Zgrabila me za ruku. Iona je zgrabila ostale. I ja sam letjela.
Sekunda ili sat – ne mogu odrediti. Sve ove godine koliko poznajem tebe i Brannu,
nikad se nisam susrela s nečim sličnim. Sljedeće čega se sjećam jest da smo u
Finovoj kuhinji, a ti ležiš na podu, još bljeđi nego Branna.
"Mislila sam da si mrtav."
"Treba više od malo crne magije da mene sredi."
"Zaustavi kamionet."
"Što? A, slabo ti je. Oprosti." Skrenuo je ukraj ceste i zaustavio vozilo. Ne bih se
trebao zezati kad..."
Sve njegove riječi, sve misli, sav njegov um, sve je to nestalo kad se bacila na
njega, obavila ga rukama i počela ga strastveno ljubiti.
Kao pohotna, očajna žena koja je sišla s uma.
I prije nego što se mogao sabrati, reagirati, misliti, ona ga je opet privukla k sebi.
"Što... Što je ovo bilo? I gdje sam to ja?"
"Mislila sam da si mrtav", ponovila je i opet zalijepila onaj vrući, luđački
očajnički poljubac na njegove usne.
Ovaj put i on je uzvratio, zgrabivši je i pokušavajući je pomaknuti tako da je
bolje zagrli i pod boljim kutom. Cijelo to vrijeme njezin okus ulazio je u njega
poput droge koju nikad nije kušao, a koje je htio još. Htio je sve.
"Meara. Daj da..."
Ponovno se trznula. "Ne. Ne. Ne možemo ovo raditi. Ne smijemo."
"Nije nam prvi put."
"Samo ovoliko..." Ona odmahne rukom. "Ništa više."
"Zapravo, ima tu još mnogo, kad bi ti samo..."
"Ne." Izvukla je ruku i udarila ga dlanom po prsima da ga zaustavi. "Vozi. Vozi,
vozi, vozi."
"Vozim." Izišao je na cestu i osjetio istu slabost kao i nakon Cabhanova napada.
"Trebali bismo razgovarati o ovome."
"Nećemo o ovome razgovarati, jer nema se o čemu razgovarati. Mislila sam da si
mrtav i to me strašno potreslo, više nego što sam i shvaćala, jer ne želim da budeš
mrtav." Budući da je osjećao kako se u njoj kovitla kaos, pokušao mu se
suprotstaviti mirnoćom. "Naravno, drago mi je da ne želiš, a i menije drago da
nisam. Ali..."
"Nema ‘ali’. I nemamo više o čemu razgovarati." Iskočila je iz kamioneta gotovo
i prije nego što se on zaustavio pred njezinim stanom.
"Idi kući Branni", naredila mu je. "Treba te."
Da nije izgovorila ovo drugo, on bi ušao u njezin stan, pa makar i nasilu. A onda
bi vidjeli što bi bilo.
Ali, budući da je bila u pravu, čekao je dok nije ušla i zatvorila vrata za sobom.
Onda se odvezao kući, zbunjeniji nego što je ikad bio u vezi s bilo kojom ženom.
I uznemireniji više nego što se mogao sjetiti da je ikad bio.
8

MEARA REČE SAMA SEBI DA TO TREBA ZABORAVITI, ostaviti iza sebe kao trenutak
bezumlja uzrokovan krajnjim stresom. Ne događa se baš svaki dan, zar ne, da te
dvoje prijatelja zgrabe i polete s tobom tako da učas prijeđeš s jednog mjesta na
drugo?
Tamo gdje možeš vidjeti čovjeka koji ti je bio drag cijeloga tvojeg života, a
kojeg si smatrala mrtvim?
Neke bi žene vrišteći pobjegle, mislila je, kad se vratila u staju punu balege.
Neke bi postale histerične.
Sve što je ona učinila jest da je poljubila muškarca koji nije bio nimalo mrtav.
"Poljubila sam ga i ranije, nisam li?" promrmlja i nastavi ubacivati onečišćeno
sijeno u tačke. "Ne možeš poznavati nekoga gotovo od rođenja, stalno trčati u istom
čoporu, imati njegovu sestru za najbolju prijateljicu, a ne poljubiti ga. Nije to ništa.
To uopće ništa ne znači."
Oh, Bože.
Naslonjena na rogulje, stisnula je oči.
I ranije ga je znala poljubiti, kao i on nju.
Ali ne tako. Ne tako, ne. Ne tako žarko i čvrsto, s jezikom i zubima i srcem koje
je snažno udaralo.
Što li on mora misliti? Što je ona mislila?
I još gore, što dovraga da učini kad ga bude vidjela sljedeći put?
"U redu." Iona uđe u staju naslonjena na vlastite rogulje. "Dala sam ti trideset
dvije minute. To je moja granica. Što se događa?"
"Događa?" Zbunjena, Meara je povukla obod kape nadolje i ubacila još jedan
naviljak u tačke. "Čistim konjska govna kao i ti."
"Meara, jedva da si me pogledala, a kamoli izgovorila nešto otkad smo jutros
došle ovamo. Mrmljaš nešto ispod glasa. Ako sam te ja nečim razljutila..."
"Ne! Naravno da nisi."
"I ja mislim da nisam, ali nešto te goni da mrmljaš, povijaš se i odvraćaš pogled."
"Možda sam dobila mjesečnicu."
"Možda?"
"Nisam se mogla dovoljno brzo sjetiti jesam li bila neugodna zadnjih nekoliko
puta kad sam ih imala. Moja majka..."
Iona je podbode prstom da je zaustavi. "Ni sad se nisi dovoljno brzo sjetila. Kad
je riječ o tvojoj majci, ti pričaš gluposti. Ako ne pričaš gluposti, onda se skrivaš."
"Ne skrivam se." Meara se uvrijeđeno okrenu. "Jednostavno sam pokatkad sa
svojim mislima."
"Je li riječ o prošloj noći?"
Meara se uspravi poput jarbola. "Što s prošlom noći?"
"Connor. Magični crni plamen."
"Oh. Pa da, naravno. Naravno, o tome je riječ."
Iona je kružila prstom po zraku, očiju stisnutih u nagađanju. "I?"
"I? To bi svakomu trebalo biti dovoljno. Mnoge bi smjestilo u bolnicu sa
slomom živaca."
"Ti nisi kao većina ljudi." Sada se Iona primakla bliže. Što se dogodilo kad si
otišla od Fina?"
"Zašto bi se nešto dogodilo?"
"Eto!" Iona uperi prst. "Gledaš u pod. Nešto se dogodilo, a ti se sada izvlačiš."
Zašto, oh, zašto je bila tako jadan lažac kad je bilo važno? "Gledam u konjsku
balegu koju ne zgrćem."
"Mislila sam da smo prijateljice."
"O, ovo je nizak udarac." Sada je Meara ispružila prst, optužujući. "Taj žalostan
pogled, taj ton u tvom glasu!"
"Imaš pravo", priznala je Iona osmjehnuvši se na trenutak. "Znači, ipak je istina."
Gubeći bitku, Meara se ponovno nasloni na rogulje. "Ne znam što da kažem o
tome niti što da učinim."
"Zato kažeš prijateljici. Bliska si s Brannom – i ne udaram nisko. Ako možeš
popričati s njom, ja ću te pokrivati dok si kod nje."
"Pokrila bi me", uzdahnu Meara. "Morat ću popričati s njom, to je jasno. Ali ne
znam kako. Možda bi bilo bolje porazgovarati najprije s rođakom umjesto sa
sestrom. Za početak. Ja jednostavno..."
Stala je na ulaz od staje, pogledala lijevo, pogledala desno kako bi bila sigurna
da Boyle, Mick ili bilo tko od stajskih radnika ne švrlja u blizini.
"Noćas je bilo zastrašujuće. Okrenula sam se naglavce dok sam čarolijom letjela
iz jedne kuhinje u drugu u samo nekoliko treptaja oka."
"Nikad prije nisi letjela? Oh Bože, Meara, pa moraš biti naglavce.
Pretpostavljam da sam mislila da te je Branna kadšto povela sa sobom. Onako, radi
zabave."
"Ona pokatkad upotrijebi moć za malo zabave. Ali dovraga, tako je odgovorna s
njom."
"Ne moraš mi pričati."
"Onda smo se našli tamo gdje nismo bili, a Connor... U tom, prvom trenutku
pomislila sam da je mrtav."
"Oh, Meara." Iona instinktivno ispruži ruku da je zagrli. "Znala sam da nije – ta
povezanost između trojke – i zamalo sam ostala bez nje."
"Mislila sam da sam – da smo – ga izgubile, zavrtjelo mi se u glavi, želudac mi
se okretao. Tada su Branna i Fin radili na njemu, a i ti isto. A ja ništa nisam mogla
učiniti."
"To nije točno." Iona se povuče i lagano protrese Mearu. "Svi smo sudjelovali.
Bio je potreban naš krug, naša obitelj."
"Svejedno sam se osjećala beskorisnom, ali to nije bitno. Kakvo olakšanje kad se
povratio i bio opet onaj stari. Mislila sam da ću se smiriti i pribrati. No, dok me
vozio kući, ponovno mi se počelo prevrtati sve iznutra i prije nego što sam se
snašla, prije nego što sam mogla razmisliti čiste glave, rekla sam mu da stane."
"Bilo ti je slabo? Tako mi je žao."
"Ne, ne, ali i on je to pomislio. Ah ja sam bila malo poludjela, stvarno.
Jednostavno sam ga zaskočila, tamo u njegovu kamionu."
Iona otvori usta u šoku dok je nervozno odskočila. "Ti – ti si ga udarila?"
"Ne! Ne budi šašava! Poljubila sam ga. Ne kao brata ili prijatelja ili nekog komu
želiš dobrodošlicu nakon povratka iz mrtvih."
"Oh." Iona je istisnula iz sebe.
"Oh", Meara ponovi za njom kružeći nemirno po staji. "I onda, kao da to nije
bilo dovoljno, povukla sam se. Pomislila bih da sam povratila razum, ali ne, sve
sam to učinila ponovno. A on, kao muškarac, nije imao primjedbi i nastavio bi i
dalje da ja nisam uspjela povratiti razum."
"Ne bih trebala biti iznenađena. Zapravo, nisam iznenađena. Mislila sam da tu
ima nečega..., ali zimus, kad sam tek bila stigla, pomislila sam da između tebe i
Boylea ima nešto."
"Oh, Isuse." Potpuno iscrpljena, Meara pokri lice rukama.
"Znam da nikad nije postojao nitko osim obitelji, prijatelja. Pa sam pretpostavila
da je nešto što mi se učinilo da postoji između tebe i Connora isto to."
"I jest! Naravno da jest. Ovo je bio rezultat traume."
"Rezultat traume je koma. Ljubljenje u – kamionu – rezultat je nečega sasvim
drugog."
"Nije to bilo ljubljenje, samo nekoliko poljubaca."
"S jezikom?"
"Oh, dovraga." Strgnula je kapu, bacila i zgazila je.
"Je li ti ovo pomoglo?"
"Ne." Zgrožena, Meara zgrabi kapu i otrese je o bedra. "Kako da kažem Branni
da sam ljubila i milovala njezina brata u njegovu kamionu uz cestu kao uspaljena
tinejdžerka?"
"Isto kao što si rekla meni. Na primjer..."
"Kanite li vas dvije stajati tu cijelo jutro ili ćete izbacivati gnoj?" Boyle je stupio
na vrata, mršteći se.
"Skoro smo gotove", reče Iona. "I imamo nešto o čemu moramo razgovarati."
"Razgovarajte kasnije, sada izbacite gnoj."
"Nestani."
"Ovdje sam ja šef."
Samo ga je gledala dok nije stavio ruke u džepove i odmarširao dalje.
"Ne brini se, ja mu neću ništa reći."
"Ma, nema veze." Ponovno posramljena, Meara nastavi izbacivati gnoj. "Connor
sigurno hoće. Muškarci su gori od žena kad je radi o tim stvarima."
"Što si rekla Connoru? Poslije."
"Rekla sam da je to kraj i da neću govoriti o tome."
"Dobro." Iona se uspjela suzdržati da se ne nasmije, ali joj se smiješak ipak oteo.
"To će biti u redu."
"Ne možemo dopustiti da ludi, trenutačni impuls uskomeša stvari. Imamo
važnijih stvari koje nas se tiču, kao cjelinu."
Iona je na trenutak zašutjela, onda je prišla i još jednom zagrlila Mearu.
"Razumijem. Ako želiš, poći ću s tobom kad budeš razgovarala s Brannom."
"Hvala ti na tome, ali najbolje je da to sama učinim."
"Pođi još danas, skini to s uma. Ja ću te pokrivati."
"Bilo bi dobro izbaciti to tako da nestane, zar ne?" A možda bi joj se i želudac
prestao okretati, pomisli dok ga je pritiskala rukom. "Završit ću s ovim pa idem.
Kad joj kažem, moći ću to ostaviti po strani i usredotočiti se na ono što trebam
raditi bez opterećenja."
"Ja ću riješiti to s Boyleom."
"Reci mu da imam mjesečnicu ili neku drugu žensku stvar. To mu uvijek začepi
usta."
"Znam", reče Iona smijući se i vrati se u staju.

UČINI TO BRZO, NAREDI MEARA SAMA SEBI DOK JE HODALA kroz


šumu. Obavi to. Teško da će Branna poludjeti zbog toga – vjerojatnije je da će se
nasmijati i smatrati to dobrom šalom.
To bi bilo sjajno, a i sama bih tada mogla misliti o tome kao o dobroj šali.
Zamisli Mearu Quinn koja žudi za Connorom O’Dwyerom. Ali može priznati da
djelići nje plamte žudnjom na nezgodnim mjestima.
No, razgovor s Brannom odagnat će sve to i vratiti stvari na svoje mjesto.
Možda bi prijašnjih godina pokatkad dobila grč pri pomisli na njega. Koja žena
ne bi osjetila grč zbog tipa poput Connora O’Dwyera?
Zgodan je on muškarac, zar ne? Visok i mršav s grivom kovrčave kose, to lijepo
lice, taj osmijeh koji sve zna. Uz obzirno ophođenje koje ga je krasilo koliko i
ljepota.
Temperamentan svakako, ali mnogo manje od nje. Istini za volju, na kilometre
manje od nje. Ima i kudikamo sretniji, staloženiji pogled na život od većine ljudi,
uključujući i nju samu.
Bez obzira na to s čime se sve bio susretao tijekom cijelog života, zadržao je taj
sretan izgled, to obzirno ophođenje. Dodaj k tomu moć, jer to je sjajna stvar ako je
imaš čak i za onoga koji je moć poznavao i gledao cijelog života, i eto svega što se
kod muškarca poželjeti može, ali i što ti može zadati solidan udarac.
A on je to dobro znao, dobro se služio time - na podosta žena, prema njezinu
mišljenju.
Ona mu nije zamjerala. Zašto ne ubrati pokoji cvijet usput?
Po njenim osjećajima i logici, radije bi ostala njegova prijateljica nego postala
dio buketa.
Uzdahnula je stisnuvši ramena jer je zrak postajao sve hladniji. Morat će
porazgovarati s njim o tome – bilo bi glupo da se zavarava. Ali nakon što kaže
Branni i nakon što se dobro nasmiju.
Nakon što kaže Branni, bit će kadra razgovarati s Connorom i od svega napraviti
dobru šalu.
Vjetar je jačao i ona potraži rukavice u džepu. I dok su oblaci prekrivali Sunce,
pomisli kako su prizvali blistavo jutro.
Tada u vjetru začu svoje ime.
Pogledala je u tom smjeru i zastala kad je vidjela da stoji pokraj velikog
oborenog stabla uz gustu lozu. Kod mjesta gdje su ležale ruševine Sorchine kuće,
na zemlji koja bi mogla kliznuti u vrijeme i izvan njega po Cabhanovu ćefu.
Nikad je prije nije zvao, nije se zamarao njome. Zašto bi? Ona nije imala moć,
nije značila prijetnju. Ali sad ju je zvao, i taj je zavodljivi glas pokrenuo nešto u
njoj.
Poznavala je opasnosti, znala je sve o upozorenjima i rizicima pa ipak se zatekla
kako stoji uz zavjesu od vinove loze, ne shvaćajući da je došla dotle. Zatekla se
kako pruža ruke.
Samo će pogledati, samo nabrzinu pogledati.
Rukom je dotaknula lozu i osjetila sanjivu toplinu. Sa smiješkom ju je počela
razdvajati dok se magla probijala kroz njezine zapetljaje.
Jastreb kriknu u poniranju. I ureza put kroz tu lozu tako da ona posrne unatrag.
Drhtala je i drhtala, a magla joj se povijala oko koljena.
Roibeard je sjedio na oborenu stablu i gledao ju je svojim sjajnim i divljim
očima.
"Krenula sam unutra da pogledam. Čuješ li ga i ti? On doziva moje ime. Samo
želim vidjeti."
Kad je ponovno pružila ruke, Roibeard upozoravajući raširi krila. Iza nje,
Brannin je pas tiho zalajao.
"Pođi sa mnom ako želiš. Zašto ne pođeš sa mnom?" Kathel zubima uhvati rub
njezine jakne i povuče je unatrag.
"Prestani! Što nije u redu s tobom? Što...? Što nije u redu sa mnom?" promrmlja,
njišući se dok su joj koljena klecala, a u glavi joj se vrtjelo.
"Baš me briga." Položila je drhtavu ruku na veliku Kathel ovu glavu.
"Dobar pas, pametan i dobar. Hajdemo odavde." Pogleda unatrag prema
Roibeardu i tamnim sjenama dok se sunce probijalo kroz maglu. "Hajdemo svi
odavde."
Brzo je hodala i držala ruku na psu dok se jastreb obrušavao i klizio iznad glava.
Nikad joj u životu nije bio tako drago vidjeti šumu iza sebe i dom Crne vještice
tako blizu, nadohvat ruke.
Nije ju bilo sram potrčati i baciti se bez daha u Branninu radionicu.
Branna je podigla pogled dok je iz posuđe ulijevala u bočicu nešto što je mirisalo
na kekse. Odmah je odložila posudu.
"Što je? Ti drhtiš. Evo, evo, dođi do vatre."
"Zvao me je", izustila je Meara dok je Branna hitala oko radnog pulta. "Zazivao
je moje ime."
"Cabhan." Stavivši ruku oko Meare, Branna ju je privukla k vatri i polako
spustila u stolicu. "U staji?"
"Ne, ne, u šumi. Dolazila sam ovamo. Kod – ispred Sorchine kuće. Branna, zvao
me je i ja sam krenula. Željela sam ući, otići k njemu. Željela sam to."
"Sve je u redu. Sad si ovdje." Rukama je dodirivala Mearine hladne obraze,
grijala ih.
"Željela sam to."
"On je podmukao. On te natjera da želiš. Ali sada si ovdje."
"Možda ne bih bila da nije bilo Roibearda koje se stvorio niotkuda da me
zaustavi, Kathela koji je također došao, zgrabio me za jaknu i povukao unatrag."
"Oni te vole kao i ja." Branna se sagnula i položila svoj obraz ne Kathelovu
glavu, zagrlila ga na trenutak. "Idem ti skuhati malo čaja. Nemoj se raspravljati.
Potreban ti je, a i meni."
Najprije je Kathelu dala keks, a onda nakratko izašla. Da zahvali jastrebu,
pomisli Meara. Da mu da na znanje da je sve u redu i da mu je zahvalna. Branna je
uvijek izražavala zahvalnost na odanosti.
Meara skliznu iz stolice i zagrli Kathela kako bi mu i sama zahvalila i utješila se.
"Snažan i hrabar i vjeran", prošapta. "Na cijelom svijetu nema boljega psa od
Kathela."
"Nema. Sjedi, uhvati zraka." Kad se vratila unutra, Branna se zabavila čajem.
"Zašto bi me zvao? Što bi htio od mene?"
"Ti si jedna od nas."
"Ja ne posjedujem magiju."
"To što nisi vještica ne znači da ne posjeduješ magiju. Imaš srce i duh. Ti si
snažna i hrabra i vjerna kao i Kathel."
"Nikad nisam osjetila takvo što. Činilo se kao da je sve drugo nestalo, postojao je
samo njegov glas i moja strahovita potreba da se odazovem."
"Napravit ću ti hamajliju i uvijek ćeš je nositi uza se." Meari je sada bilo toplo i
zbacila je jaknu. "Već si mi napravila hamajlije."
"Napravit ću ti drugu, jaču, precizniju, recimo." Donijela je čaj. "Sad mi sve
ispričaj što pažljivije možeš."
Meara sjede nakon nje. "Sad vidim da je sve trajalo minutu ili dvije. Sve se činilo
tako polagano, poput sna. Zašto me jednostavno nije uništio?"
"Bio bi to gubitak zgodne sluškinje."
"Ja već neko vrijeme nisam sluškinja." Ponovno je zadrhtala. "I, oh, kako je
pomisao na to strašna. Još gore, ja sam možda bila voljna."
"Opčinjenost nije voljnost. Ja vjerujem da bi te samo iskoristio da si otišla tamo
– odveo bi te u neko drugo vrijeme, iskoristio i učinio što može da te preobrati."
"Nikakvom čarolijom mu to ne bi uspjelo. Nikakvom."
"Ne bi, naravno, to ne. Kako je rekao Fin? On ne razumije obitelj i ljubav."
Branna uhvati Mearu za ruku i prinese je svojem obrazu. "On bi te ozlijedio,
Meara, i tako bi ozlijedio sve nas. Nosit ćeš hamajliju koju sam ti napravila."
"Naravno da hoću."
"Morat ćemo reći ostalima. I Boyle će morati biti oprezniji. No, on ima Ionu i
Fina. Ti bi trebala ostati ovdje, s Connorom i sa mnom."
"Ne mogu."
"Znam da cijeniš vlastiti prostor – tko bi to bolje razumio – ali dok ne odlučimo
što ćemo sljedeće učiniti, najbolje je da..."
"Poljubila sam ga."
"Što? Što?" Zapanjena, Branna odskoči. "Poljubila si Cabhana? Ali rekla si da
nisi otišla tamo. Što..."
"Connora. Poljubila sam Connora. Sinoć. Umalo da ga nisam napastovala uz
cestu. Na trenutak sam izgubila pamet, eto to je sve. Zajednički let, on na podu
Finove kuhinje, sva bol na njegovu licu kada je počelo zacjeljivanje. Mislila sam,
mrtav je, onda da nije, onda se počeo tresti i sav je gorio, onda je glodao batak i
naglas žvakao, a jedva da je i košulju obukao. Sve to je zakuhalo moj mozak dok
nisam počela plaziti po njemu i ljubiti ga."
"Pa", reče Branna nakon što je Meara uzela zrak.
"Ali prekinula sam – moraš to znati – no, dobro, nakon drugog puta sam
prestala."
Iako su se kutovi Branninih usana iskrivili, ton joj je ostao posve ravan. "Drugog
puta?"
"Ja – to – on... Bila je luda reakcija na tu večer."
"A je li i on imao ludu reakciju – na tu večer?"
"Kad sad razmišljam o tome, moram reći da ga je prvi put iznenadilo, što nije ni
čudno. A drugi... ipak je on muškarac."
"To je istina."
"Ah nije otišlo dalje od toga. Želim da to znaš. Odvezao me kući i produžio. Nije
otišlo dalje od toga."
"Zašto?"
"Zašto?" Meara je samo tupo zurila. "Kako sam rekla, odvezao me je kući."
"Zašto nije pošao s tobom?"
"Sa mnom? Morao je poći kući, k tebi."
"Ma to je sranje, Meara", ljutito je reagirala. "Nemoj mene uzimati kao izgovor."
"Nije mi to nakana, nikako. Ja... Mislila sam da ćeš biti ljutita, nasmijati se ili biti
zbunjena u najmanju ruku. Ali nisi."
"Nisam ništa od toga, ne, niti sam iznenađena, ni najmanje. Pitam se zašto vam
je trebalo tako prokleto dugo da dođete to toga."
"Do čega?"
"Da budete zajedno."
"Zajedno?" Meara skoči na noge iz čistog šoka. "Ja, Connor. Ne, to ne može
biti."
"A zašto ne može?"
"Jer mi smo prijatelji."
Meara je pijuckala čaj i gledala u vatru. "Kad razmišljam o ljubavniku koji bi
dotaknuo više od mojeg tijela, ja razmišljam o prijatelju. Imati samo vrelinu bez
topline? Moglo bi tako, i može, ali jedva."
"A što se dogodi s prijateljem kad ljubav prestane?"
"Ne znam. Gledam naše roditelje, Connorove i moje, još su sretni. Nisu blaženi
svake sekunde u danu jer tko bi to mogao podnijeti? Ali sretni su i većinu vremena
žive skladno."
"A ja vidim svoje."
"Znam." Branna posegne, uhvati Mearu za ruku i povuče je da ponovno sjedne.
"Oni od kojih smo nastali dali su nam svima neko naše mjesto, zar ne? Kad si
dopustim da nešto poželim, ja želim tu sreću, taj sklad. A ti sebi uopće ne dopuštaš
da želiš jer u svemu vidiš propast, bijedu i sebičnost."
"On mi previše znači da bih riskirala propast. I imamo previše toga za što se
moramo boriti – kako se pokazalo i jučer i danas - da bismo naš krug zapetljali
seksom."
"Ja vjerujem da se Iona i Boyle seksaju kad god mogu." Sada se Meara
nasmijala. "Oni su ludo zaljubljeni, to im paše, to je nešto drugo."
"Ovisi o tebi, naravno, i o Connoru." A Connor bi vrlo vjerojatno, mislila je
Branna, imao ponešto reći o tome. "Znaj da ja nemam nikakvih primjedbi ako te je
to brinulo. Zašto bih? Ja vas oboje volim. Ja se apsolutno slažem da je seks sam po
sebi moćna magija."
"Znači, trebala bih spavati s Connorom kako bih pomogla našoj stvari?"
"Trebala bi činiti ono što tebe usrećuje."
"Sad sam pomalo zbunjena da bih znala što me čini, sretnom, a što ne. No, ono
što moram učiniti jest vratiti se na posao prije nego što me Boyle otpusti."
"Najprije ću napraviti hamajliju, a Kathel i Roibeard će se vratiti s tobom. Drži
se podalje od Sorchine kuće, Meara."
"Držat ću se, vjeruj mi."
"Reci Ioni i Boyleu što se dogodilo. Boyle će se pobrinuti da kaže Finu, a ja ću
razgovarati s Connorom. Cabhan ponovno postaje bezobrazan pa je najbolje da svi
budemo oprezni."

BRANNA NIJE MORALA NIŠTA REĆI CONNORU JER GA JE FIN NA putu u


školu tog popodneva povukao u stranu.
"Je li ona u redu? Jesi li siguran?"
"Vidio sam je prije sat vremena. Dobro je i zdravo kao uvijek."
"Imao sam nekog posla", reče Connor. "Jedva da sam primijetio da nema
Roibearda, a kad sam primijetio, znao sam da je u staji. Voli biti tamo, s konjima. S
Mearom. Tako da sam mislio kako je sve u redu, a on mi nije uputio nikakvo
upozorenje."
"Kao da su on i Kathel bili sasvim dovoljni. Branna je napravila hamajliju.
Moćna je – Meara mi ju je pokazala. A i ona je snažna žena. Ipak, svi moramo biti
malo oprezniji." Connor je koračao čizmama drobeći šljunak. "Mogao ju je silovati.
Snažna ili ne, ne bi ga mogla zaustaviti. Vidio sam što je činio ženama u svoje
vrijeme."
"Nije ju ni dotakao, Connore, i neće. Mi ćemo se pobrinuti za to."
"Ja sam se brinuo za Brannu. On želi moć, a ona je puna moći. Ime je dobila po
Sorchinoj prvorođenoj kćeri i prva je od troje u sadašnjosti koja je naslijedila
hamajliju. I..."
"Žena je koju volim, koja voli mene, iako me ne želi imati. Nisi samo ti
zabrinut."
"A Meara je Branni poput sestre. Zbog toga bi mu mogla biti još privlačnija,"
razmišljao je Connor.
"Da preko Meare napadne Brannu." Fin kimnu. "To bi bio njegov stil."
"Upravo tako. A nakon prošle noći..."
"Nakon onoga što je tebi napravio? Kakve to veze ima s Mearom?"
"Nikakve. Zapravo ima, ali neizravne." Ne bi trebalo lagati ni izbjegavati
prijatelje. U svakom slučaju, ugroženo je mnogo više od diskrecije. "Nešto se
dogodilo između Meare i mene nakon što smo Brannu ostavili kod kuće. Trenutak
ih dva u kamionu, uz cestu."
Finove se obrve izviše. "Zaskočio si Mearu?"
"Obratno." Smeten, Connor je zavrtio prstom. "Ona je mene zaskočila. I to
prilično strastveno. Onda je odjednom stala, rekla da je to kraj i da je odvezem
kući. Ja volim žene, Fin. Volim ih od glave do pete, njihov um, srce, tijelo. Grudi.
Što je to sa ženskim grudima?"
"Koliko vremena imamo da o tome raspravimo?" Connor se nasmijao. "Točno.
Samo na grudi mogli bismo potrošiti sate i sate. Volim žene, Fin, ali toliko je toga o
njima nemoguće razumjeti."
"I ta bi rasprava trajala danima i nikad ne bi bila riješena." Očito zainteresiran,
Fin je pažljivo promatrao Connorovo lice. "Reci mi jesi li ti poželio da to bude
kraj?"
"Nakon što sam se prestao pitati gdje se sve to skrivalo, od nas oboje, tijekom
cijeloga našeg života... Ne, nisam. Nisam."
"Onda, mo dearthair." Fin pljesnu Connora po ramenu. "Na tebi je da kreneš
dalje."
"Razmišljam o tome. I sad se pitam je li taj trenutak uz cestu mogao biti razlog
zašto se Cabhan danas zainteresirao za nju. Jer sam ja zainteresiran na taj način? To
nije baš promišljeno."
"Nije, ne. Sinoć te je ozlijedio. Možda te je danas ponovno pokušao ozlijediti
preko Meare. Čuvaj se, oboje se čuvajte."
"Hoću, a pobrinut ću se da se i ona čuva. Ah, evo ih na tri sata. Gospodin i gospa
iz Walesa. Želiš poći sa mnom? Nabavit ću ti torbu i rukavicu."
Fin je počeo odbijati, a zatim je shvatio da je prošlo puno vremena otkad je
sokolario s Connorom. "Ne bih imao ništa protiv toga, ali ponijet ću vlastitu
opremu." Connor baci pogled prema gore i uoči Merlina na nebu. "Hoćeš ga ti
uzeti? Vjeruješ li onom uz njega?"
"On bi također uživao."
"Bit će to kao u stara dobra vremena."
Kad je Fin otišao po opremu, Connor je brzo pogledao koliko je sati. Potražit će
Mearu čim bude mogao. Čekao ih je važan razgovor, htjeli to ili ne.
9

KAO DA NIJE IMALA DOVOLJNO TEŽAK DAN, NEGO JE Mearu još povrh toga nazvala
njezina izbezumljena uplakana majka i poslala je da potraži Boylea.
On je sjedio u svojem uredu mršteći se kako se i inače mrštio kad bi sređivao
papire.
"Boyle."
"Zašto se brojevi nikad ne poklapaju pri prvom izračunu? Zašto je to tako?"
"Ne bih znala. Boyle, žao mi je, ali u žurbi sam. Moja je majka imala požar u
kući."
"Požar?" Naglo je ustao od stola kao da je naumio isti čas otrčati tamo i ugasiti
ga.
"Požar u kuhinji, mislim da je to bilo. Ništa nisam mogla od nje saznati jer je bila
izbezumljena. Ali shvatila sam da nije ozlijeđena i da se požar nije proširio,
zahvatio sve ostalo oko nje. Ipak, ne znam koliko je gadno, pa onda..."
"Hajde. Idi." Zaobišao je stol, uzeo je za ruku i izveo iz ureda. "Javi mi što se
dogodilo čim saznaš."
"Hoću. Hvala ti. Sutra ću ostati duže da ovo nadoknadim."
"Ma, hajde idi već jednom, zaboga!"
"Evo, idem."
Uskočila je u svoj kamionet.
Ništa neće biti, rekla je sama sebi. Osim ako nešto već nije bilo.
S Colleen Quinn nikad se nije znalo kako će se stvari okrenuti.
A njezina je majka bila potpuno nesuvisla. U jednom je trenutku ridala, a u
drugom nešto mrmljala. Sve nešto o kuhinji, o dimu, o paležu.
Možda je ozlijeđena.
Slika Connora, crna opeklina na ruci prekrivena mjehurićima bljesnula joj je
pred očima.
Palež.
Cabhan. Sva je pretrnula od straha pri pomisli da je on možda imao u tome
udjela. Da se on nije okomio na njezinu majku zato što se i ona bila oduprla
njegovu zovu?
Meara je nagazila na gas, letjela kroz zavoje, srce joj je ludo udaralo dok je
brzala prema maloj kući poput one za lutke, stisnutoj među nekoliko drugih kuća na
rubu Conga.
Kućica je stajala – bez vidljivih oštećenja na bijelim zidovima, sivom krovu i
urednom vrtu pred kućom. Urednom, doduše, jer su ti malešni vrtovi ispred i iza
kuće bili majčina jedina zanimacija.
Prošla je kroz niska vratašca, koja je sama bila oličila prošlog proljeća, pretrčala
stazicu, prekopala torbu da nađe ključeve jer je njezina majka inzistirala na tome da
se vrata zaključavaju i danju i noću zbog straha od provalnika, silovatelja i od
otmice izvanzemaljaca.
Ali Colleen je istrčala s rukama sklopljenim na prsima, kao u molitvi.
"Joj, Meara, hvala Bogu da si došla. Što ću sad? Što da radim?"
Bacila se Meari u naručje, ridajući, sva u očaju.
"Nisi ozlijeđena? Sigurno? Daj da vidim da nisi ozlijeđena."
"Opekla sam prste." Poput malog djeteta podigla je ruku da pokaže ozljedu.
I ništa, vidjela je Meara s olakšanjem, što neki melem ne bi mogao riješiti.
"Dobro onda. Sve je dobro." Nježno joj je poljubila opeklinu da je utješi. "To je
najvažnije."
"To je užasno!" Colleen je ustrajavala. "Kuhinja je uništena. Što ću sad? Jao,
Mearo, što da sad radim?"
"Hajdemo pogledati, pa ćemo onda znati. Može?"
S lakoćom je okrenula Colleen u smjeru kuće i povela je unutra. Meara je visinu
naslijedila od oca koji je davno nestao. Colleen je bila sićušna, vitka i uvijek
savršeno dotjerana, a u tom pogledu Meara se često osjećala kao golemi medvjed
koji vodi pudlicu sa savršenim pedigreom.
U dnevnoj sobi nije bilo nikakve štete, iako je Meara nanjušila, osjetila i vidjela
ponešto dima.
Oh, samo dim, pomisli s olakšanjem. Nije magla.
U tri koraka ušla je u zbijenu kuhinjicu koja je ujedno služila i kao i
blagovaonica, gdje se dim zadržao kao tanka izmaglica.
Ništa nije uništeno, nego je samo u neredu. I nije ga izazvao, zaključila je,
nikakav zli čarobnjak, nego jedna nespretna i nesmotrena žena.
I dalje držeći u zagrljaju majku koja je jecala, Meara je pregledavala što je
uništeno.
Pekač sa zagorjelim komadom mesa, koje se rasulo po podu, pokraj izgorjele
vlažne krpe ispričali su cijelu priču. "Izgorjelo ti je meso", rekla je Meara pažljivo.
"Mislila sam ispeći janjetine jer su Donal i njegova cura trebali poslije doći na
ručak. Ja ne odobravam što će on i Sharon živjeti zajedno prije braka, ali ja sam i
dalje njegova majka.
"Pa pečeš tu hrgu mesa", mrmljala je Meara.
"Donal voli dobar komad mesa, kao što znaš. Baš sam bila otišla malo otraga.
Imam te puževe u vrtu, i otišla sam promijeniti im pivo."
Sva trepereći od uznemirenosti, Colleen je zamahala rukama prema kuhinjskim
vratima kao da je Meara možda zaboravila gdje se nalazi vrt. "Puževi su navalili na
vodenike, pa sam se morala pobrinuti za to."
"U redu." Meara krene otvarati prozore jer Colleen to nije napravila.
"Nisam se dugo zadržala vani, ali sam pomislila, kad sam već vani, da odrežem
nekoliko lijepih cvjetova za aranžman na stolu. Kad ti na ručak dolazi društvo,
trebaš imati svježe cvijeće na stolu."
"Hmm", rekla je Meara i pokupila cvijeće rasuto po mokrom podu.
"Ušla sam unutra, a kuhinja je bila puna dima." I dalje sva uznemirena, Colleen
se puna suza ogledala po sobi. Potrčala sam prema pećnici i janjetina je gorjela, pa
sam uzela krpu da je izvadim."
"A, tako." Meara se okrenula prema pećnici, pronašla čistu krpu, uzela pekač i
pougljenjeni komad mesa.
"I nekako se krpa zapalila, i počela gorjeti. Morala sam sve spustiti i odnijeti
pekač tamo gdje mi je bila voda za krumpire."
Meara je uzela krumpire, dok je njezina majka kršila ruke, spustila sve to u
sudoper da to poslije riješi.
"Uništeno je sve, Meara, uništeno. Što da radim? Što ću sad?"
Obuzela ju je ona uobičajena, već viđena kombinacija iživciranosti, rezignacije,
frustracije. Prihvativši sudbinu, Meara obrisa ruke o svoje radne hlače.
"Za početak otvori prozore u dnevnoj sobi dok ja ovo pobrišem."
"Dim će isprljati boju, zar ne, Meara, a pogledaj samo pod tamo - opaljenje od
krpe koja je gorjela. I ne usuđujem se reći gazdi jer će me izbaciti iz kuće."
"Ma, daj, mama - on ništa takvo neće napraviti. Ako se boja isprlja, to ćemo
srediti. Ako je pod oštećen, i to ćemo srediti. Otvori prozore, a onda namaži prste
onim Branninim melemom."
Ali Colleen je samo stajala prekriženih ruku, a lijepe plave oči bile su joj vlažne.
"Donal i njegova djevojka dolaze u sedam."
"Samo polako, mama", reče joj Meara dok je čistila pod vlažnom krpom.
"Mogla bih ga nazvati da mu kažem o ovoj katastrofi ovdje. Ali neću dok je na
poslu."
A mene si mogla nazvati, mislila je Meara, jer nikad nisi shvatila da i žena može
raditi, da zaista radi, da želi ili mora raditi, isto kao i muškarac.
"Prozori", bilo je sve što je rekla.
U njoj nema ni trunke zloće, podsjetila je Meara samu sebe dok je čistila pod
koji nije nimalo bio zagorio, nego je bio samo zamrljan čađom s krpe. Nije čak ni
sebična na onaj svoj uobičajeni način, već, jednostavno, bespomoćna i ovisna.
I je li pogreška bila u njoj kad se uzme u obzir da su je cijeli njezin život mazili i
pazili? Prvo njezini roditelji, onda njezin muž, a sada i njezina djeca.
Nikad je nitko nije naučio kako se nositi sa životom. Niti kako ispeći obični
komad mesa, razmišljala je Meara zureći u pekač.
Nakon što je iscijedila krpu, na trenutak je zastala da pošalje Boyleu SMS. Nema
potrebe držati ga u brizi.
Nije bio požar nego je zagorio komad janjetine.
Samo nered, nema štete.
Meara je bacila upropašteno meso u kantu za smeće, prebrisala krumpire i stavila
ih da se suše – jer su još bili sirovi zato što je njezina majka – bar nešto dobro –
zaboravila uključiti plin ispod lonca.
Stavila je pekače u sudoper da se namaču i pristavila vodu za čaj dok je Colleen
cijelo to vrijeme očajavala da će je gazda deložirati.
"Sjedni, mama."
"Ne mogu sjediti, uznemirena sam."
"Sjedni. Popit ćemo čaj."
"Ali Donal. Što ću sad? Uništila sam kuhinju, a oni dolaze na večeru. A gazda...
ovo će ga, sigurno, uzrujati, razbjesniti."
Meara je u sebi ponavljala tablicu množenja - sedmice su joj svaki put stvarale
probleme. To ju je zadržavalo da ne počne vikati kad se okrenula svojoj majci.
"Kao prvo, pogledaj sad oko sebe. Kuhinja nije uništena, zar ne?"
"Ali ja..." Kao da ju je ugledala prvi put u životu, Colleen se okretala oko sebe
po kuhinji. "Gle, pa lijepo se očistila. Vidiš ti to."
"Da, vidim."
"I dalje se osjeti miris dima."
"Malo duže ćeš držati prozore otvorene, i više neće. U najgorem slučaju, oprat
ćemo zidove." Meara je napravila čaj, izvadila nekoliko čokoladnih keksa na jedan
od onih majčinih elegantnih tanjura, a budući da je to bila njezina majka, sve to
poslužila je s bijelim lanenim ubrusom.
"Sjedi i popij čaj. Daj da ti sad pogledamo prste."
"Sada su mnogo bolje." Smiješeći se, Colleen podigne ruku. "Branna je zaista
vješta u spravljanju tih losiona, krema, svijeća i svakakvih stvari. Volim kupovati u
Crnoj vještici. Uvijek nađem nekakve zgodne stvarčice. Tako lijepu trgovinicu
ima."
"Da, ima."
"I svako malo navrati i donese mi uzorke da joj ih isprobam."
"Znam." Tako Colleen može imati lijepe stvarčice – dobro je to znala Meara – a
da ne mora previše potrošiti.
"Ona je divna djevojka, Branna, i uvijek izgleda tako otmjeno."
"Da, tako je", složila se Meara. Dobro je znala da Colleen želi da se i njezina kći
odijeva elegantno umjesto da je obučena kao konjušar.
I dalje ćemo morati jedna drugu razočaravati, zar ne, mama, razmišljala je, ali
ništa nije rekla.
"Kuhinja je dobro očišćena, Meara, i hvala ti na tome. Ali sada nemam ništa, a
nemam ni vremena, od čega bih spremila finu večeru za Donala i njegovu djevojku.
Što li će samo Sharon misliti o meni?"
"Mislit će da si imala posla po kuhinji, pa si nazvala Ryanov hotel i rezervirala
stol za vas troje."
"Ali..."
"Ja ću sve srediti, a oni će to staviti meni na račun. Lijepo ćete večerati, a potom
ćete se vratiti ovamo na čaj i desert koji ću ja za nekoliko minuta donijeti iz
Monkova kafića. Poslužit ćeš ga u finim porculanskim tanjurićima i sve će biti u
redu. Provest ćete jednu ugodnu večer."
Colleenini su se obrazi zarumenjeli od zadovoljstva. "To zvuči divno, baš
divno."
"A sad, mama, sjećaš li se ti što treba činiti kada u kuhinji izbije požar?"
"Izliješ vodu na vatru. Ja sam to napravila."
"Najbolje je prigušiti ga. U ormariću s metlama je aparat za gašenje vatre. Sjećaš
se? Fin ga je nabavio, a Donal ga je stavio na držač tako da je uvijek tamo, na zidu
onog ormarića."
"Ah, nije mi to ni palo napamet. Tako sam bila uzbuđena. A kako bih se i sjetila
kako se upotrebljava?"
Tu smo, dakle pomislila je Meara. "Ako nema aparata, onda možeš baciti sodu
bikarbonu na vatru ili najbolje od svega baciti neki poklopac tako da vatra ostane
bez kisika. A još je najbolje da ne izlaziš iz kuhinje kad nešto kuhaš. Namjesti sat
na pećnici tako da ne budeš prikovana za kuhinju ako nešto pečeš ili pržiš."
"To sam i kanila."
"Sigurna sam da jesi."
"Oprosti mi, Meara, za ovu gnjavažu. Žao mi je, zaista."
"Znam. A sad je sve sređeno, je l’ tako?" Lagano je položila ruku na Colleeninu.
"Mama, možda bi bila sretnija da živiš bliže svojim unucima?"
Meara je provela nešto vremena njegujući sjeme koje je bila posijala, zatim je
otišla u kafić i kupila jedan lijepi krem kolač, nekoliko pogačica i peciva od
lisnatog tijesta. Navratila je i u restoran, dogovorila večeru sa šefom, koji joj je bio
prijatelj još od školskih dana, i završila krug te se vratila majci.
Budući da ju je ionako boljela glava, otišla je ravno kući i nazvala sestru.
"Maureen, vrijeme je da se sad ti malo pozabaviš mamom."
Nakon punih sat vremena raspravljanja, pregovaranja, vikanja, smijanja,
uzajamnog jadanja, izvukla je tablete za glavobolju i progutala ih s vodom iz
kupaonskog umivaonika.
Dugo se ogledala u zrcalu. Premalo sna ostavilo je traga u mutnim očima. Umor
na svim razinama ostavio je urez između obrva koji je sad nervozno protrljala.
Ako se ponovi ovakav dan, zaključila je, trebat će joj sve Brannine kreme i
losioni - a i glamur – inače će izgledati kao vještica.
Moram barem jednu prokletu večer ostaviti sve po strani, rekla je sebi. Connora,
Cabhana, svoju majku, cijelu svoju obitelj. Jednu tihu večer, odlučila je, u pidžami,
s debelim slojem neke Brannine kreme na licu. Uz pivo, čips, što već nađem, i
televiziju.
Ništa joj više nije trebalo.
Odluči da započne s pivom - ne bi joj bilo prvi put da ponese hladno pivo u vruć
tuš da spere dan sa sebe – krene prema kuhinji i začuje lupanje na vratima, a netko
je zalupao po vratima.
"Odlazi", promrmlja, "tko god da si, i ne vraćaj se nikad više."
Tko god da je to bio, pokucao je ponovno, a ona bi ga i ignorirala da nije začula:
"Otvori, Meara. Znam dobro da si unutra."
Connor. Bacila je pogled prema stropu, ali se zaputila prema vratima.
Otvorila ih je. "Spremam se malo povući u tišinu. Hajde, idi nekamo drugamo."
"Što je to bilo s požarom kod tvoje majke?"
"Ništa nije bilo. Idi sad."
Suzio je oči i pogledao je. "Grozno izgledaš."
"Baš mi je to trebalo za kraj ovoga usranog dana. Hvala ti."
Počela mu je zatvarati vrata pred nosom, ali on ih je ramenom gurnuo. Trajalo je
to jedan blesav trenutak, stajali su jedno nasuprot drugom. Zaboravila je da je taj
muškarac jači nego što je izgledao.
"Dobro, dobro, uđi unutra. Ovaj dan mi je bio totalni fijasko."
"Boli te glava, a ti si umorna i svadljiva."
Prije nego što ga je uspjela izbjeći, on joj je stavio ruke na sljepoočnice, prošao
njima preko glave sve do zatiljka.
I pulsirajuća je bol nestala.
"Već sam nešto uzela protiv toga."
"Ovo brže djeluje." Dodao je još i blagu masažu ramena koja je rastočila sve
čvoriće. "Sjedni i izuj čizme. Donijet ću ti pivo."
"Nisam te pozvala na pivo i druženje." Posramila se zbog svojega zlovoljnog
tona nakon što joj je on odagnao sve ono bubnjanje u glavi. A sram je samo još
povećao zlovolju.
Nakrivio je glavu, a lice mu je odavalo strpljivost i sućut. Poželjela ga je udariti
zbog toga.
Poželjela je nasloniti glavu na njegovo rame i samo disati.
"Još nisi ništa pojela, je li tako?"
"Tek sam došla kući."
"Sjedni."
Otišao je do kuhinje – takve kakva je bila. Štednjak s dva koluta, samački mali
hladnjak, sićušan sudoper i radna ploha uredno ugurana u kut njezina boravka - bili
su dovoljni za njezine potrebe.
Psovala je sebi u bradu, ali sjela je i skinula čizme promatrajući ga stisnutih očiju
kako se vrzma unaokolo.
"Što tamo tražiš?"
"Smrznuta pizza kakve nikad ne fali u tvojoj kuhinji bit će najbrža, a i ja bih
mogao jer ni ja nisam jeo."
Izvadio ju je iz omota i stavio u pećnicu. Za razliku od njezine majke, sjetio se
postaviti vrijeme na tajmeru. Izvadio je dvije boce piva, otvorio ih i vratio se k njoj.
Dao joj je pivo, sjeo pokraj nje, stavio noge na stolić – muškarac se raskomotio
kao kod kuće.
"Krenut ćemo od kraja. Tvoja majka. To je bio požar u kuhinji?"
"Čak ni to. Izgorio joj je komad janjetine, a po njoj čovjek bi pomislio da je
izazvala požar kataklizmičnih razmjera koji će sravniti selo sa zemljom."
"Pa, dobro, tvoja mama nikad nije ni bila neka kuharica."
Meara se zagrcnula od smijeha i otpila malo piva. "Ona je grozna kuharica. A
zašto si je utuvila u glavu da pozove na večericu Donala i njegovu djevojku, to
uopće ne mogu shvatiti. Zato što je to red", odmah je i odgovorila. "U njezinu
svijetu takav je red, i ona mora biti kako treba. Na sve strane ima skupocjeni
porculan i luksuzni kristal, zastore od fine irske čipke. A za vrtlarenje se oblači kao
da odlazi na ručak u restoran s pet zvjezdica. Ozbiljno ti kažem. Uvijek joj je svaka
vlas na svojem mjestu i ruž joj nikad nije razmazan. Ali krumpir nikada ne može
skuhati, a da to ne završi katastrofom."
Kad je zastala i otpila, on je pogladi po nozi i ne reče ništa.
"Živi u unajmljenoj kućici koja je jedva malo veća od vrtnoga spremišta kakvo je
imala kad je živjela s mojim ocem, zaključava je kao riznicu da bi se obranila od
bandi lopova i zlikovaca koji, kako si ona to zamišlja, samo čekaju u zasjedi – i ne
padne joj na pamet da otvori prozor kad ima kuću punu dima."
"I onda ona nazove tebe."
"Mene, naravno. A Donala nije mogla nazvati jer je on bio na poslu, a ja se samo
igram s konjima. U slobodno vrijeme."
Onda je udahnula. "Ne misli to ona tako, znam, ali tako se čini. Ona nikada nije
imala zaposlenje. Udala se za mojega oca kad je bila još mlada djevojka, on ju je
oborio s nogu, dao joj lijepu kuću s poslugom, obasipao je luksuzom. Trebala je
samo biti lijepa i odgajati djecu – i primati goste, naravno. Bila je lijep ukras, dok
je gospođa Hannigan kuhala, a sobarice radile sve ostalo."
Opet sva premorena, zagledala se u svoje pivo. "A onda se njezin svijet raspao.
Nije ni čudno da je tako bespomoćna kad su obične praktične stvari u pitanju."
"I tvoj se svijet raspao."
"To je drukčije. Ja sam bila dovoljno mala da se prilagodim na stvari i nisam se
osjećala jednako kao i ona. Imala sam Brannu i tebe i Boylea i Fina. Ona ga je
voljela. Voljela je Josepha Quinna."
"Zar ga nisi i ti voljela, Meara?"
"Ljubav može umrijeti." Ponovno je otpila. "Njezina nije. Drži njegovu sliku u
srebrnom okviru u svojoj sobi. Dođe mi da zavrištim svaki put kad je vidim. Nikad
joj se neće vratiti i zašto bi ga uopće uzela natrag baš da se i vrati? Ali, ona bi to
učinila?"
"To nije tvoje srce, već njezino."
"Njezino se srce drži jedne iluzije, a ne stvarnosti. Ali u pravu si, to je njezino
srce, a ne moje."
Zabacila je glavu i naslonila se, zatvorila oči.
"I opet si joj sve sredila?"
"Počistila nered – poplavila je kuhinju vodom i krumpirima - i sva sreća da je
zaboravila upaliti plin za krumpire, tako da nisam morala rješavati i popratnu
katastrofu. Odvest će Donala i njegovu djevojku u Ryanov hotel na večeru. Ona će
večerati u Ryanovu hotelu s Donalom i njegovom djevojčicom."
Protrljao je rukom njezino bedro, tješeći je. "Na tvoj račun."
"Novac je tu najmanja stvar. Nazvala sam Maureen i s njom se raspravljala. Sad
je njezin red, jebi ga. Mary Clare živi predaleko. Ali od Maureenine kuće mama bi
mogla posjećivati Mary Clare i njezinu djecu, ali i vraćati se ovamo u posjet. I moj
brat... Njegova žena je fantastična, ali mislim da bi mami bi bilo lakše živjeti sa
svojom kćeri nego sa sinovom ženom. Maureen ima sobu za nju i divnog, jednog
tako dragog i neopterećenog, jednostavnog muža."
"A što tvoja majka želi?"
"Ona želi da joj se moj otac vrati, želi život kakav je nekad živjela. Ali to se neće
dogoditi, i bit će joj bolje s djecom jer ih voli i ima beskonačno strpljenje s njima.
Na kraju je Maureen pristala da je uzme k sebi, barem da pokušaju. Vjerujem da će
to biti dobro za sve. Pomoći će Maureen s djecom, a ona je vole. Bit će sretna što
živi u većoj i ljepšoj kući, da ne bude ovdje gdje je previše toga podsjeća na
prošlost."
"Mislim da si u pravu, ako je uopće važno što ja mislim."
Opet je uzdahnula i otpila. "Pomaže. Ona nije osoba koja može živjeti
zadovoljno i opušteno ako je sama. Donal treba započeti svoj život. Ja trebam imati
svoj. Maureen je odgovor na ovo, a ona će samo imati koristi od toga da joj se
vlastita majka brine za djecu kad poželi malo izići.
"To je dobar plan za sve." Potapšao ju je po ruci i ustao čuvši zvuk tajmera. "A
sad je pizza za sve, a ti ćeš mi ispričati što je to bilo s Cabhanom."
Nije baš bila večer kakvu je zamišljala, ali počela se opuštati unatoč svemu.
Pizza, koju su pojeli u dnevnoj sobi na kauču, ispunila joj je prazninu u trbuhu koje
nije ni bila svjesna sve do prvog zagriza. A drugo pivo je glatko išlo.
"Već sam ispričala Branni, sve je bilo meko i snoliko. Sad shvaćam što je Iona
mislila kad joj se to zimus dogodilo. Kao da plutaš i da nisi sasvim u sebi. I
hladnoća", promrmljala je. "To sam zaboravila."
"Hladnoća?"
"Prije, neposredno prije. Iznenada je postalo hladno. Čak sam i rukavice bila
izvadila iz džepa. I zapuhao je jak vjetar. Svjetlo se promijenilo. Bilo je vedro jutro,
kako su i najavili, ali je odjednom postalo sivo i tmurno. Oblaci su zakrili Sunce,
pomislila sam... ali..."
Pokušavala se prisjetiti svega, točno kako je bilo.
"Sjenke. Pojavile su se sjenke. Kako mogu biti sjenke bez sunca? To sam
zaboravila, nisam to ispričala Branni. Valjda sam bila previše pod dojmom."
"U redu je. Meni sad pričaš."
"Te su me sjenke pratile i u njima sam osjećala toplinu... Ali nije mi bilo toplo,
Connore. Smrzavala sam se, iako sam mislila da je toplo. Ima to tebi ikakva
smisla?"
"Ako me pitaš razumijem li to, da – razumijem. Njegova je magija hladna koliko
i mračna. Toplinom je nakanio zavarati tvoj um i prikriti svoju žudnju za tobom.
"Ostalo sam ti ispričala. Kako me on zaziva po imenu, kako ja stojim tamo, kako
hoću rukama razdvojiti penjačice, kako toliko snažno želim ući unutra, a istodobno
dozvati Roibearda i Kathela upomoć."
"Ako ti padne napamet da pješke ideš s posla kući ili da onuda vodiš goste, kloni
se tog dijela koliko god možeš."
"Naravno da hoću. Tamo idem iz navike, a navike se mogu prekinuti. Branna mi
je za svaki slučaj napravila i hamajliju. I Iona. A i Fin mi je uvalio još jednu."
Connor je potražio po džepu i izvukao jednu vrećicu. "I ja ću."
"Džepovi će mi biti puni čarobnih vrećica ako se ovako nastavi."
"Ovako učini: drži jednu ovdje blizu vrata, jednu u kamionetu, jednu pokraj
kreveta – u snu si ranjiva. I onda još jednu." Stavio joj je vrećicu u ruku i zatvorio
joj prste preko nje. "Uvijek, Meara."
"U redu. To je dobar plan."
"Nosi i ovo." Iz džepa je izvadio dugačku tanku vrpcu od kože s uglačanim
perlama.
"Lijepa je. Za što je trebam?"
"Izradio sam je kad mi nije bilo ni šesnaest godina. To je plavi kalcedon, nešto
jaspisa i nešto žada. Kalcedon je dobra zaštita od magije mračne vrste, a žad koristi
za zaštitu od psihičkog napada – koji si upravo doživjela. Jaspis je općenito dobar
kamen za zaštitu. Pa nosi ga onda, hoćeš?"
"U redu." Stavila ga je oko vrata. "Možeš ga dobiti natrag kad se sve ovo završi.
Ovo je vješto izrađeno", dodala je proučavajući ga. "Ali ti si oduvijek bio vješt s
rukama."
Čim je izgovorila tu rečenicu, u sebi se trznula.
"Eto, sad si čuo sve o mojim uzletima i padovima današnjeg dana, i zahvalna
sam ti za pizzu, pa makar i iz mojeg zamrzivača."
Kad je krenula raščistiti posuđe, on joj stavi ruku na rame i ponuka je da se vrati.
"Još nismo opisali cijeli krug jer smo išli unatraške. A tu se vraćamo na
prethodnu noć."
"Već sam ti rekla da se ništa nije pod time mislilo."
"To što si mi ispričala je bez veze."
Čuvši taj ležerni, gotovo veseli ton njegova glasa, poželjela se izvikati na njega,
no prisilila se da joj glas ostane isti. "Dosta mi je bilo uzbuđenja za jedan dan,
Connore."
"Sigurno bismo mogli to sve obaviti, jednom zauvijek. Prijatelji smo, zar ne,
Meara?"
"Jesmo, i upravo ti o tome i govorim."
"To nije bio poljubac prijateljice, čak ni uznemirene i potresene prijateljice, koji
si mi ti dala. Niti je to bio poljubac prijatelja koji sam ti ja dao kad sam se oporavio
od prvog šoka."
Slegnula je ramenima da pokaže koliko joj malo to znači – i poželjela da joj
nestane uznemirenost u želudcu. Kao da je progutala jato leptira, a ne napola
smrznutu pizzu.
"Da sam znala da ćeš se toliko zapaliti na jedan poljubac, to se ne bi bilo
dogodilo."
"Muškarac koji se ne bi zapalio nakon takvog poljupca već bi šest mjeseci bio
mrtav. I kladim se da bi i tada osjetio trnce."
"To samo znači da sam dobra u tome."
On se nasmiješi. "Ne poričem tvoju vještinu. Samo kažem da to nije bio
prijateljski poljubac u nevolji. Nije bio samo to."
"Znači, ima u tome i malo pohotne radoznalosti? Ne iznenađuje, zar ne? Odrasli
smo, ljudi smo i u krajnje neobičnoj situaciji. Nabrzinu smo se spetljali i tu se stvar
završava."
Kimnuo je glavom kao da razmišlja o njezinu zaključku. "Ne bih ja ni to dovodio
u pitanje, osim jedne stvari."
"Koje jedne stvari?"
Pridigao se iz svojega zavaljenog položaja tako naglo da nije imala ni trenutka da
se pripremi. Zagrlio ju je, primaknuo k sebi i prislonio svoje usne na njezine. I
prilijepio svoja usta na njezina
Još jedan žestok klinč, nagao i strastven, brz i dubok, fatalan za sve osjete. Nešto
joj je govorilo da bi najbolje bilo da ga raspali šakom i tako sredi stvar, ali bila je
previše zauzeta proždirući ono što joj je dao.
Onda ju je povukao za pletenicu – stari izraz ljubavi – i njihove su se usne
razdvojile, a lica ostala sljubljena. Te oči tako blizu njezinih, oči koje je tako dobro
poznavala, sad su poprimile tamniju nijansu zelene boje sa zlatnim proplamsajima.
"Ova jedna stvar."
"Pa to je samo..." Ovoga puta mu se približila, nije se mogla oduprijeti i osjetila
je kako se njegovo srce utrkuje s njezinim. "Tjelesnost."
"A je li?"
"Jest." Prisilila se da se odmakne od njega i ustane – ovako je malo sigurnije,
pomisli, na kakvoj-takvoj udaljenosti. Uspravila se i pomaknula – malo sigurnija,
pomislila je, s nekom distancijom. "Gle, Connore, moramo razmisliti, oboje
moramo razmisliti. Mi smo prijatelji, i to smo oduvijek i bili. A sad onaj dio kruga
koji se ne smije riskirati."
"Kakav rizik?"
"Da se seksamo..."
"Odlična ideja. Ja sam za."
Iako je odmahnula glavom, morala se nasmijati. "Ti si uvijek za to. Ali sad smo
ti i ja, a što ako između tebe i mene dođe do komplikacija, onakvih trzavica kakve
se događaju kad se prijeđe na seks?"
"Dobro obavljen, seks opušta napetosti."
"Nakratko." Iako upravo sada, sama pomisao na to, s njim, izazvala je u njoj
veliku napetost. Ali, mogli bismo izazvati i više, to bi moglo izazvati i veće
posljedice, za nas, za druge jedno za drugo, za druge, i to baš onda kada si to
najmanje možemo priuštiti. Moramo ostati usredotočeni na posao koji trebamo
obaviti, a osobne komplikacije ostaviti po strani što više možemo."
Ležeran kao i uvijek, on dohvati svoje pivo i dokrajči ga. "Taj tvoj zaposleni
mozak uvijek razmišlja korak unaprijed i ne pušta ostatku tebe da bude u
sadašnjemu trenutku."
"Jedan trenutak pretvara se u drugi."
"Upravo tako. Pa ako onda ne uživaš u tom trenutku prije nego što se on pretvori
u drugi, kakva je onda svrha svega?"
"Svrha je jasno vidjeti i biti spreman za onaj sljedeći i opet sljedeći nakon njega.
A mi trebamo razmisliti o ovome i to pažljivo. Ne možemo tek tako uskočiti u
krevet samo zato što nam se hoće. Meni je stalo do tebe, a isto tako i do svih
drugih."
"Ne možeš ništa napraviti, baš ništa, što bi uzdrmalo moje prijateljstvo. Pa čak ni
reći ‘ne’ onda kad ja želim da ti kažeš ‘da’ i to više... ha, više nego što bih možda
htio."
I on je ustao. "Znači, oboje ćemo o ovome razmisliti, dat ćemo si malo vremena i
vidjeti kako se osjećamo."
"To je najbolje, zar ne? Samo treba proći malo vremena da se stvar ohladi, da
možemo razmišljati hladne glave tako da ne ulazimo u ovo iz pobuda koje ćemo
poslije zažaliti. Oboje smo dovoljno pametni i postojani da tako postupimo."
"Onda ćemo tako i napraviti."
On pruži ruku da tako zapečate dogovor. Meara je prihvati i stisne.
I tako su ostali stajati. Nisu se niti odmicali niti približavali, a ni razdvajali ruke.
"Ma, kvragu sve. Nećemo uopće razmišljati, što kažeš?" On se nasmiješi. "Ne
večeras."
Tada su skočili jedno na drugo.
10

HVATANJE NIJE BIO NJEGOV UOBIČAJENI NAČIN, ALI ovo je bilo tako... eksplozivno da
je zaboravio na svoj ritam i stil. Hvatao je što god mu je došlo pod ruku, uzimao
štogod je mogao uzeti. A nje je bilo tako puno – njegove visoke, zaobljene
prijateljice.
Samo što joj nije poderao košulju kako bi dospio do još više – nje.
Sad više nisu mogli stati, ni jedno od njih, jer to što je među njima teklo bila je
potreba, žudnja, mnogo snažnija od opreznog i razumnog rasuđivanja. Postojao je
samo sadašnji trenutak, a sljedeći, i onaj nakon njega, morat će pričekati.
Ova posve nova glad za njom, samo za njom, morala je biti zadovoljena.
Ali, shvatio je, ne u njezinoj dnevnoj sobi ili valjajući se po podu.
Podigao ju je.
"O, Isuse, nemoj me pokušavati nositi. Pući će ti leđa."
"Moja su leđa dovoljno snažna." Okrenuo se prema njoj da im usne budu što
bliže dok ju je nosio u njezinu spavaću sobu.
Ludi smo, mislila je. Oboje smo potpuno poludjeli. I nije ju uopće bilo briga
zbog toga. Nosio ju je, i premda je njegov razlog, kao i njezin, bila žurba, bilo je to
budalasto romantično.
Ako se spotakne, onda će morati završiti to što su započeli ondje gdje se sruše.
Ali nije se spotaknuo. Pao je na postelju zajedno s njom u rukama, a stari su federi
iznenađeno zaškripali te se uz stenjanje prilagodili kako bi ih oboje ugodno
smjestili u udubljenju u madracu, među plahtama.
A te njegove ruke, te ruke čarobnjaka, bile su zaposlene i prelijepe. Svojima je
skidala i bacala slojeve odjeće s njega sve dok, naposljetku, Bogu hvala – nije došla
do kože. Tople, glatke, s čvrstim mišićima čovjeka koji se tim mišićima i koristio.
Uvijala se zajedno s njim, boreći se kao i on, da strgne svaku prepreku. "Prokleti
slojevi", mrmljao je i nasmijavao je dok se borila s kopčom njegova remena.
"Mi bismo, oboje, trebali raditi na otvorenom."
"Dobro je da stvarno vrijedi skidanja. Ah, tu smo", mrmljao je i napunio ruke
njezinim golim grudima.
Čvrstim, nježnim i obilnim. Prekrasnim, bujnim. Mogao bi napisati odu u slavu
grudi Meare Quinn. Ali u ovome trenutku samo ih je želio dodirivati, kušati ih. I
osjećati kako se otkucaji njezina srca ubrzavaju i prelaze iz kasa u galop na dodir
njegovih prstiju, usana, jezika.
Sve što je nedostajalo bilo je...
Unio je svjetlost u tminu, blagu, blijedo zlatnu, poput njezine kože. Kad su im se
pogledi susreli, nasmiješio se.
"Želim te vidjeti. Lijepu Mearu. S očima Ciganke i tijelom boginje."
Dodirivao ju je dok je govorio. Nije više bilo hvatanja; napokon je pronašao svoj
ritam. Zašto juriti kroz nešto što pruža takvu ugodu kad je mogao polagano
putovati? Mogao bi provesti pola života gosteći se njezinim grudima. A tu su bile i
njezine usnice, meke i pune, i pohlepne kao i njegove. I njezina ramena, snažna,
moćna. Iznenađujuća slatkoća njezina vrata. Kako je ondje bila osjetljiva, baš ondje
ispod čeljusti, drhtala je kad ju je ljubio.
Volio je način na koji mu je uzvraćala – drhtajem, hvatanjem daha, grlenim
jecajem – dok je upoznavao njezino lijepo tijelo, milimetar po milimetar.
Vani se začuo nečiji povik, polupijani pozdrav, nakon kojeg je uslijedio divlji
smijeh.
Ali ovdje, u toplini postelje, ovdje postojaše samo uzdasi, mrmljanja, i tiha
škripa opruga ispod njih.
Preuzeo je stvari u svoje ruke, shvatila je. Nije znala kako se to dogodilo, jer
nikad nije nikomu prepustila kontrolu. Ali negdje na putu između žurbe i
strpljivosti, predala mu je uzde u ruke.
Njegove su ruke klizile njezinim tijelom kao da je pred sobom imao stoljeća da
je miluje, mazi, polagano gladi. Putem su raspirivali žar uzbuđenja sve dok njezino
tijelo nije izgledalo kao da svjetluca od žara, kao da se sjaj širi pod kožom poput
svjetlosti koju je čarolijom prizvao.
Voljela je ga je dodirivati, njegova dugačka leđa, uske bokove, tvrde, radničke
dlanove. Mirisao je na šumu, bilo je nešto zemljano i slobodno u tom mirisu. I okus
mu je bio takav – njegovih usana, kože.
Imao je okus doma.
Dodirivao ju je gdje je žudjela da je dodirne, ljubio ondje gdje je čeznula za
njegovim usnama. I pronalazio druga tajna mjesta za koja nije ni znala da žude za
pažnjom. Unutrašnjost njezina lakta, stražnja strana njezina koljena, unutrašnja
strana njezina ručnog zgloba. Šaputao joj je nježne riječi koje su joj dopirale do
srca. Odande se žarilo još jedno svjetlo.
Činilo se kao da je znao kad će užarenost prijeći u pulsiranje, a ono u žudnju. I
odgovarao je na tu žudnju, pojačavajući užitak sve više i više.
Onemoćala, omamljena od bujice osjećaja, priljubila se uz njega, pokušavajući
se uspraviti.
"Stani malo. Daj mi trenutak."
"Sada", rekao je. "Mora biti sada."
I kliznuo je u nju. Ljubio ju je na isti način na koji ju se cijelu uzeo, duboko i
polako. Mora biti sada, ponovno je pomislio, jer otvorila mu se kako bi je ispunio.
Topla i mokra za njega.
Njezin jecaj, glas dobrodošlice; njezine ruke - čvrsta užad koja ga je vezala za
nju.
Pridigla se, obavila te svoje duge noge oko njega. Micala se s njim kao da su
oduvijek bili zajedno ovako, baš ovako, tijekom tisuća života. Promatrao ju je – u
žaru koji je on potaknuo, u žaru koji se sada blistavo širio iz njihova zajedništva.
Dubheasa. Tamna ljepotica.
Gledao ju je sve dok ga osjećaji nisu potpuno preplavili, a užitak postao još
dublji, taman poput njezinih očiju. U tmini i svjetlosti, predao joj se kao što se ona
predala njemu. I pustio je da ga povede sa sobom.
LEŽALA JE, PREPUSTIVŠI SE UŽIVANJU. PRISTAVŠl NA NA SEKS S
Connorom, očekivala je neobuzdanost, grubost, hrvanje i valjanje. A umjesto
toga... pazio je na nju, pružao joj užitak, zavodio je čak, i to tako nježno.
I nije se mogla baš ni na što požaliti.
Tijelo joj je sad bilo potpuno opušteno, mekano i onemoćalo na najugodniji
način.
Znala je da će biti dobar u tome - sam Bog zna da je imao prakse – ali nije znala
da će biti tako apsolutno briljantan.
Mogla je sad odahnuti s potpunim zadovoljstvom, s rukom položenom na
njegovoj jako zgodnoj stražnjici.
Tek što je odahnula, pomislila je kako ona sigurno nije mogla biti tako briljantna
kao on. Sve ju je to iznenadilo, mislila je, i sigurno se nije pokazala u najboljemu
svjetlu...
Je li to bio razlog da je još ležao na njoj poput mrtva čovjeka? Pomaknula je
ruku, ne znajući što bi rekla ili učinila. I on se pomaknuo.
"Pretpostavljam da želiš da se maknem s tebe."
"Ah... pa dobro."
Preokrenuo se i ispružio, ležeći na leđima. Kako i dalje nije prozborio ni riječ,
ona pročisti grlo.
"I što sad?"
"Mislio sam", reče, "da kad malo predahnemo, sve ovo ponovimo."
"Mogu ja bolje."
"Bolje od čega?"
"Nego maloprije. Nisam bila... spremna."
Lijeno je klizio prstom po njezinu bedru. "Da si bila bolja, možda bi mi trebalo
nekoliko tjedana predaha."
Kako nije baš bila sigurna što je time želio reći, pridigla se kako bi mu bolje
vidjela lice. S obzirom na to da je znala kako izgleda zadovoljan muškarac,
ponovno se opustila.
"Znači bilo ti je dobro."
Otvorio je oči, i pogledao je. "Razmišljam o tome kako da odgovorim na to jer,
ako ti kažem istinu, mogla bi mi uzvratiti: s obzirom na to da ti je bilo tako dobro,
onda je to sve za večeras. A želim te ponovno, premda još uvijek nisam povratio
dah."
Podvukao je ruku ispod njezina struka, privukao je sebi, grlio, sve dok im se
nosovi nisu dodirivali. "A je li tebi bilo dobro?"
"Razmišljam kako da odgovorim na to", rekla je i izazvala njegov osmijeh.
"Nedostajalo mi je da te gledam nagu."
"Pa do večeras me nikad nisi vidio nagu."
"Zbilja? Zaboravila si onu noć kad smo se ti, ja, Branna, Boyle i Fin iskrali van i
otišli do rijeke plivati?"
"Mi... nikad... oh, tada." Zadovoljna, omotala je svoje noge oko njegovih. "Bilo
mi je samo devet godina, ludo!"
"Kako god, ali bila si gola. I mogu reći da si fino izrasla i narasla." Dlanom joj je
gladio leđa, prešao preko stražnjice, i pustio ruku da ondje miruje. "Baš fino."
"A ti si izgledao, ako me sjećanje dobro služi, kao tanki štapić. I ti si se fino
razvio. Dobro smo se zabavljali te noći", sjećala se. "Smrzli smo se do kostiju, ali
bilo je sjajno. Tako smo bili nevini, svi mi, bez ijedne jedine brige. Ali on nas je,
sigurno, promatrao, čak i tada."
"Nemoj." Connor pritisne kažiprstom njezine usnice. "Nemoj ga prizivati ovamo,
ne noćas."
"U pravu si." Provukla je prste kroz njegovu kosu. "Što misliš, koliko ih ima
večeras, tu gdje smo i mi sada, koje vežu tolike godine i zajedničke uspomene?"
"Ne mnogo, rekao bih."
"To ne možemo izgubiti, Connore. Ne možemo izgubiti ono što smo jedno
drugomu, Branni, cijeloj našoj družini. Moramo se zakleti na to. Nećemo izgubiti ni
mrvu prijateljstva koje oduvijek postoji među nama, što god se dogodilo."
"Zaklet ću ti se na to, a i ti meni." Uzeo joj je ruku, isprepleo svoje prste s
njezinima. "Sveta zakletva koja nikad neće biti prekršena. Oduvijek smo prijatelji, i
zauvijek ćemo to biti."
Vidjela je svjetlost kao sjaji kroz njihove spojene prste, osjetila njezinu toplinu.
"Zaklinjem se."
"I ja tebi." Poljubio je njezine prste, zatim obraz, pa usnice. "Trebao bih ti još
nešto reći."
"Što?"
"Povratio sam dah."
A kad se nasmijala, preokrenuo se i ponovno bio povrh nje.

DORUČKOVALA JE ZAJEDNO S NJIM I PRIJE, BEZBROJ PUTA. ALI nikad


za malim stolom u njezinu stanu, i nikad nakon što se prije toga s njim istuširala.
Doista taj Connor ima sreće, mislila je, sjetivši se da je u kafiću kupila i fine
kroasane kad je kupovala kolače za svoju majku.
Uz kroasane, pripremila je svoje uobičajene zobene pahuljice, koje je uvijek
imala u rezervi, a on je za to vrijeme kuhao čaj jer u smočnici nije bilo kave.
"Večeras je sastanak", podsjetio ju je, i zagrizao u kroasan. "Baš su ovi izvrsni."
"Jesu. Ne ulazim često u taj kafić, jer svaki put poželim kupiti tuce od svega.
Otići ću u kolibu ravno iz staja", dodala je. "I pomoći Branni s kuhanjem. Dobro je
da se sad redovito sastajemo, premda ne znam je li ikomu od nas iznenada sinula
genijalna ideja što da točno učinimo, i kad da to učinimo."
"Neka, razmišljamo, zajedno smo, i nešto će već iskrsnuti." Vjerovao je u to, a
kroasani su dodatno osnaživali njegov optimizam. "Ja ću te odvesti do staja putem
na posao, i doći ću po tebe kad oboje završimo s poslom, može? Uštedjet ćemo
benzin, zbilja je glupo da svatko od nas ide svojim kamionom."
"Onda ćeš me poslije morati dovesti kući."
"To je bio mudri dio mog plana." Podigao je šalicu čaja kao da si nazdravlja.
"Dovest ću te kući, i ponovno ostati s tobom, mogu li? Ili ti možeš jednostavno
ostati u kolibi." Ispila je čaj, koji je napravio tako jakim da bi njime mogao stijenu
razbiti. "Što će Branna misliti o ovome?"
"Uskoro ćemo saznati. Nećemo ovo skrivati od nje, ni ti ni ja, čak i kad bismo
mogli. A ne možemo", dodao je lagano slegnuvši ramenima, "jer će ona znati."
"Svi trebaju znati." Nema smisla, zaključila je Meara, pokušavati biti obziran u
vezi s tim. "Jedino je tako ispravno. Ne samo zato što smo prijatelji i obitelj već
zato što smo krug. To što smo mi jedno drugome... to je krug, zar ne?"
Pomno joj je promatrao lice dok je u zdjelici miješala zobene pahuljice. "Ne
trebaš se zbog toga brinuti, Meara. Imamo pravo biti jedno s drugim na ovaj način
dok god to oboje želimo. Nitko kome je stalo do nas ni na trenutak ne bi pomislio
nešto drugo."
"Imaš pravo. Ali kad je riječ o mojoj drugoj obitelji, mojim krvnim srodnicima,
njih baš i ne bih obavijestila o nama."
"O tome ti odlučuješ."
"Nije riječ se tome da se sramim, Connore, ne smiješ to ni pomisliti."
"Ne mislim to." Podigao je obrve dok je zagrabio žlicu njezinih zobenih
pahuljica, te ih prinio njezinim ustima. "Poznajem te, zar ne? Zašto bih takvo što
pomislio, poznajući te?"
"To je prednost koju mi imamo. Riječ je o tome da bi moja majka počela stvarati
zbrku, pozivati te na večere. Ne bih mogla podnijeti još jednu kuhinjsku katastrofu
tako brzo nakon nedavne – a moje financije ne mogu podnijeti poveći račun u
hotelu Ryan’s. U svakom slučaju, uskoro će otići u posjet Maureen, i ako se to ne
pretvori u još jednu katastrofu, bit će to trajno preseljenje."
"Nedostajat će ti."
"Voljela bih imati priliku da mi nedostaje." Otpuhnula je, ali ipak je pojela još
malo zobenih pahuljica prije nego što mu ponovno padne na pamet da je on hrani.
"I premda zvuči zločesto, to je živa istina. Mislim da bismo se bolje družile da
postoji neka udaljenost među nama. A i..."
"I?"
"Jučer sam se na trenutak smrznula, dok sam se žurila da je posjetim, ne znajući
što ću zateći. Iznenada sam pomislila, što ako Cabhan krene na nju, kao što je
krenuo na mene? Bilo je to glupo, i znam da on nema razloga da to učini, i nikad
nije imao. Ali mislila sam i o onome što si ti spomenuo o tome kako se osjećaš
bolje znajući da su tvoji roditelji daleko od svega ovoga. I meni će biti lakše kad to
isto budem znala za svoju majku. To što treba učiniti, to mi moramo učiniti."
"I to ćemo i učiniti."
ISKRCAO JU JE KOD STAJA, A ONDA NAPRAVIO KRUG I KRENUO kući
kako bi presvukao jučerašnju radnu odjeću.
Branna je već bila ustala kad je stigao. Nije još bila odjevena u dnevnu odjeću,
pila je kavu, opet sa Sorchinom knjigom otvorenom ispred sebe.
"Pa dobro ti jutro, Connore."
"I tebi, Branna."
Proučavala ga je pogledom iznad ruba svoje šalice. "I kako je naša Meara ovog
lijepog jutra?"
"Dobro je. Upravo sam je odvezao do staja, ali htio sam se presvući prije nego
što odem na posao. A htio sam vidjeti i kako si ti."
"Ja sam zdravo i čilo, premda mogu reći da ti izgledaš još zdravije i čilije. Ti si
već doručkovao, pretpostavljam?"
"Da, jesam." Dopao mu se izgled sjajnih zelenih jabuka koje je stavila u zdjelu, i
uzeo je jednu. "Smeta li te to, Branna? Da smo Meara i ja zajedno?"
"Zašto bi me smetalo kad vas volim oboje, a gledam – već godinama - kako
oprezno plešete po rubu onoga što je moj briljantni um zaključio da se dogodilo
prošle noći."
"Nikad prije nisam o njoj razmišljao na taj način..."
"Jesi, ali si sebi zabranio da o tome misliš, što su potpuno različite stvari. Nikad
je ne bi povrijedio."
"Naravno da ne bih."
"A i ona nikad nije ni pomislila da te povrijedi." Što je, mislila je Branna, još
jedna potpuno različita stvar. "Seks je moćan, i mislim da će samo ojačati snagu i
moć kruga."
"Očito smo trebali skočiti u krevet i ranije."
Ona se samo nasmijala. "Oboje ste morali biti spremni i željeti to. Seks samo
radi zadobivanja moći? To je vrlo sebičan čin, i naposljetku samo šteti."
"Mogu ti jamčiti da smo oboje bili i spremni i željeli to." Zagrizao je u jabuku,
koja je bila baš onako kiselkasta i hrskava kao što je izgledala. "A sinulo mi je da
sam te sinoć ostavio samu."
"Ne vrijeđaj me", usprotivi se Branna. "Ja se i te kako znam brinuti za sebe i naš
dom, kao što dobro znaš."
"Da, znam to." Podigne lonac i dotoči joj još kave. "No ipak te ne volim
ostavljati samu."
"Naučila sam podnositi da nam je kuća puna ljudi, čak i uživati u tome. Ali, s
obzirom na to da me poznaješ, znaš da jako volim biti sama u mirnoj kući."
"Kako ja sve volim obrnuto, pravo je čudo, mislim katkad, da potječemo od istih
roditelja."
"Možda je tebe netko ostavio na našem kućnom pragu, pa su se roditelji sažalili i
uzeli te. Ali zgodno je da si tu u blizini kad slavina kapa ili vrata škripe."
Povukao ju je za kosu, i ponovno zagrizao u hrskavu jabuku. "Kako bilo, ne
možeš tražiti od nas da ti prečesto priuštimo taj mir i samoću dok ne obavimo što
moramo."
"Naravno, neću to tražiti. Upravo se spremam napraviti boeuf bourguignon za
hordu koja će se večeras okupiti."
On podiže obrve. "Vrlo profinjeno."
"Raspoložena sam za profinjeno, a ti se pobrini da netko donese dobro crno vino,
i to puno vina."
"Dogovoreno." Hitnuo je jezgru jabuke u kantu za kompost, prišao joj i poljubio
joj kosu. "Volim te, Branna."
"Znam. Hajde sad i presvuci se prije nego što zakasniš na posao."
Kad je otišao, sjedila je gledajući kroz prozor. Željela je da bude sretan, čak i
više nego što je samoj sebi željela sreću. A ipak, spoznaja da je on na putu da dozna
što još nije ni znao da želi doznati, činilo ju je tako bolno osamljenom.
Osjetivši to, Kathel ustane, izroni ispod stola i položi joj glavu u krilo. I tako je
ostala sjediti, milujući pseto, zadubivši se ponovno u knjigu čarolija.
IONA UĐE U PROSTORIJU GDJE SU DRŽALI SEDLA I UZDE I gdje je
Meara pripremala opremu koja joj je trebala za prvi jutarnji obilazak s gostima.
"Bliži se vrijeme za još jedno veliko pospremanje svega ovoga ovdje", reče
Meara veselo. "Idem sa skupinom od njih četvero, dvojicom braće i njihovim
suprugama, koji su došli u Ashford na veliko obiteljsko vjenčanje ovog vikenda.
Vjenčat će se njihova nećakinja, i to u Ballintubber Abbeyju, gdje ćete se ti i Boyle
vjenčati sljedećeg proljeća. Onda se vraćaju u Ashford, gdje će svi doći na prijam."
"Ti i Connor ste se poševili."
Meara je pogleda, a onda, dramatično trepćući, počne prelaziti rukom po sebi
sprijeda i straga. "Je li na meni neki natpis, znak?"
"Cijelo se jutro smješkaš i pjevušiš."
"Poznata sam po tome da se smješkam i pjevušim, a da se prije toga nisam
poševila."
"Ne pjevaš baš cijelo vrijeme dok čistiš staje. A i izgledaš zbilja, zbilja opušteno,
a ne bi tako izgledala, bez seksa, nakon dana kakav si jučer imala. S obzirom na to
da si se poljubila s Connorom, znači, poševila si se s njim."
"Poznato je da se neki ljudi ljube, a da ne odu u krevet. A, osim toga, zar ti sad
nemaš, prema rasporedu, sat na kružnoj stazi?"
"Imam još pet minuta, a ovo je prvi put da sam te uspjela uhvatiti samu. Osim
ako ne želiš da i Boyle sazna. Bilo je prekrasno, bilo je jako dobro, jer da nije, ne bi
ti izgledala tako sretno."
"Bilo je prekrasno i jako dobro, i to nije tajna. Connor i ja slažemo se da svi
trebaju znati da smo nas dvoje zajedno na taj način, jer smo krug, a ovako nešto
može promijeniti neke stvari, premda ovaj put neće. I to odmah."
Uzela je uzde, žvale, sedlo, deku. "Znači, zajedno smo."
"Dobro si pristajete. Sretni ste", dodala je Iona, natovarila se i sama opremom za
konja i krenula van za Mearom. "Znači, dobro vam je zajedno. Zašto kažeš da
odmah svi moraju znati?"
"Jer je odmah sada i odmah, a tko zna što donosi sutrašnjica? Ti i Boyle možete
planirati budućnost, vi ste oboje takvi tipovi." Zakoračila je u Maggiein boks u
konjušnici. Maggie je bila kobila koju je izabrala za jednu od žena. "Kad je riječ o
ovakvim stvarima, ja sam više tip koji ima pristup – dan po dan."
"A Connor?"
"On ima takav pristup u svim stvarima, koliko ga ja poznajem. To je za Cezara.
Samo to ostavi ondje, ja ću se za to pobrinuti. Počet će ti sat."
"Reci mi barem je li bilo romantično?"
"Imaš tako meko srce, Iona, ali reći ću ti, jest, bilo je.
I to je bilo neočekivano, i doista prekrasno." Na trenutak, samo na trenutak,
naslonila je obraz na Maggiein mekani vrat. "I mislila sam, u trenutku kad je
postalo jasno da više ne možemo stati, jednostavno ćemo to obaviti Ali..., ali učinio
je da se cijela soba zažari. I ja s njom."
"To je prelijepo." Iona uđe u boks i čvrsto zagrli Mearu. "Jednostavno, prelijepo.
Sad sam i ja sretna."
Iona izvede Alastara, svojega velikog, lijepog, već osedlanog sivca koji ju je
čekao, iz njegova boksa i povede ga prema stazi. I nasmiješi se čuvši Mearu kako
ponovno pjeva.
"Zaljubljena je", mrmljala je Iona svojem konju, trljajući njegov snažan vrat.
"Samo što to još ne zna." Kad je Alastar gurnuo njušku prema njoj, nasmijala se.
"Znam, još se iz nje širi žar. I ja sam ga vidjela."
Meara s pjevanja prijeđe na pjevušenje dok je vodila konje u ograđeni prostor i
vezala im uzde za ogradu. Kad se okrenula da ode po zadnjeg konja, ugledala je
Boylea kako dovodi Rufusa.
"Hvala ti. Kako Iona sad ima sat na stazi, provest ću nakratko grupu oko
ograđenog prostora za konje, da provjerim jesu li tako iskusni kao što tvrde da jesu
prije nego što krenemo."
Pogledala je prema nebu. "Krasan je dan, zar ne? Baš dobro da su rezervirali
cijeli sat."
"I upravo nas je još netko nazvao da napravi rezervaciju za još jednu
četveročlanu grupu u podne. Ovo nam je vjenčanje baš dobro došlo."
"Mogu i njih ja preuzeti." Imala je dovoljno energije i za jahanje, i za čišćenje
konjušnica, i za timarenje konja – ako treba cijeli dan i još pola noći. "Dužna sam ti
s obzirom na to da sam jučer tako dugo bila odsutna."
"Nećemo sad početi dugovati jedni drugima", rekao je, "ali bilo bi dobro ako bi
ih mogla uzeti jer Iona ima dvoje u pola deset, Mick ima sat u jedanaest, a kako je
Patty jutros kod zubara, a Deborah ima rezervaciju za jedan, malo smo zatrpani. Ali
mogu ih i ja preuzeti."
"Ti mrziš te obilaske, a meni uopće ne smetaju." Potapšala ga je po obrazu, a on
je iznenađeno pogleda.
"Jako si dobro raspoložena jutros."
"A zašto ne bih bila?" upitala je dok se četvero ljudi približavalo konjušnicama.
"Napokon je vedar dan, moja majka odlazi u dugi posjet koji ima veliki potencijal
da se pretvori u trajno preseljenje k Maureen, a ja sam se sinoć poševila s
Connorom – i bilo je vatreno i predivno."
"Dobro je da ti majka ide u posjet... Što si rekla?" Meara se morala suzdržati da
ne prasne u smijeh kad je vidjela kako je Boyle ostao otvorenih usta. "Poševila sam
se sinoć s Connorom, a i jutros."
"Ti..." Glas mu je zamro, gurnuo je ruke u džepove na tako karakterističan
boyleovski način da nije mogla odoljeti da ga još jednom ne potapša po obrazu.
"Pretpostavljam da je i on dobro raspoložen, ali možeš ga sam upitati kad ti se
pruži prigoda. Vi ste McKinnonovi, zar ne?" vikne Meara. Krenula je da se pridruži
svojoj jutarnjoj grupi smiješeći se cijelim putem.
Vrlo brzo, s već obavljenom papirologijom, i ignorirajući Boyleove upitne
poglede, opremila je svoju grupu koja je sad bila u sedlima.
"Dakle, vidim da svi znate što treba činiti", rekla je dok su kasom kružili oko
ograđena prostora za konje. Otvorila im je vrata ograde i zajahala Queen Bee.
"Izabrali ste lijepo jutro, a nema boljeg načina da vidite to što ćete vidjeti nego
na leđima konja. Kako vam se sviđa u Ashfordu, uživate li u svom boravku ovdje?"
započela je, klizeći u lagano čavrljanje dok ih je izvodila s terena konjušnice.
Odgovarala je na njihova pitanja, puštala ih da međusobno čavrljaju, i okretala se
s vremena na vrijeme u sedlu tek toliko da provjeri je li sve u redu i da im na znanje
da pazi na njih.
Bilo je krasno, mislila je, jahati kroz šumu s plavetnilom neba visoko gore, sa
zemljanim mirisima jeseni koje je raznosio nježni, ugodni povjetarac. Mirisi su je
podsjetili na Connora, i lice joj obasja osmijeh.
A onda ga ugleda, s njegovom grupom u šetnji s jastrebovima. Imao je na sebi
radni prsluk, ali nije imao kape i kosa mu je lepršala oko lica, nošena tim nježnim,
ugodnim povjetarcem. Nasmiješio joj se dok je stavljao mamac u rukavicu klijenta,
a klijentova supruga pripremala fotoaparat.
"Vaši rođaci?" upita Meara kad su se njezina i Connorova grupa počele
pozdravljati.
"Rođaci naših muževa." Jedna od žena, Deidre, krene naprijed kako bi na
trenutak jahala pokraj Meare. "Razgovarali smo o tome da i mi odemo u šetnju s
jastrebovima."
"Naravno, i trebali biste. To je prekrasno iskustvo i ponijet ćete lijepu uspomenu
sa sobom."
"Izgledaju li svi sokolari poput ovoga?"
"Oh, to je Connor koji vodi školu. I nema mu ravnoga." Poševila sam se s njim
prije doručka, mislila je, te mu uzvrati osmijeh krećući dalje sa svojom grupom.
"Connor", čula je ženu kako ponavlja njegovo ime dok se vraćala u kolonu iza
Meare. "Jack, svi bismo trebali rezervirati tu šetnju s jastrebovima."
S obzirom na okolnosti, Meara joj nije mogla zamjeriti.
Vodila ih je uz rijeku, uživala u njihovu društvu, uživala u jahanju. Odvela ih je
duboko u šumu, njezino zelenilo, ondje gdje su se sjene zgušnjavale, a onda
ponovno van u vedrinu, i plavetnilo koje se širilo nad vrhovima stabala.
Kad je napravila zaokret i krenula da ih povede natrag, ugledala je vuka.
Tek sjenu u sjenama, sa šapama utonulim u izmaglicu. Kamen oko njegova vrata
blistao je poput oka, premda se činilo da se sam pojavljuje i nestaje poput pare.
Konj ispod nje je zadrhtao. "Samo mirno", mrmljala je, držeći pogled na vuku
dok je gladila Queen Bee po vratu. "Samo budi mirna i ostali će se ponašati kao i ti.
Ti si kraljica, zapamti."
Vuk se kretao istom brzinom kao i oni, ali se nije približavao.
Ptice u šumi prestale su pjevati; vjeverice su prestale juriti po granama.
Meara ispod veste izvuče ogrlicu koju joj je Connor dao, povuče je malo van
kako bi kamenčići uhvatili svjetlost.
Iza nje, njezina je grupa čavrljala, ništa ne sluteći.
Vuk pokaže svoje očnjake; Meara stavi ruku na nož koji joj je bio zataknut za
pojas. Napadne li ih, borit će se. Zaštititi ljude koje je vodila, konje, sebe.
Borit će se.
Jastreb se obrušio iz plavetnila, kroz zelenilo krošnji.
Meara – tek što je trepnula, sjena vuka je nestala. "Oh, eno jednog od
jastrebova!" Deidre pokaže na granu na koju je ptica sletjela, sklopivši krila. "Je li
on to pobjegao?"
"Nije, naravno da nije." Meara se smiri, ponovno navuče osmijeh na lice dok se
okretala u sedlu. "To je Connorov vlastiti jastreb Roibeard; malo se zabavlja prije
nego što se vrati u školu."
Ponovno rukom dotakne ogrlicu i nastavi jahati van iz šume.
11

ČIM SE UKAZALA PRVA PRILIKA, CONNOR SE ISKRAO I odvezao do


konjušnica. Ubrzo je zaključio da je tamo bilo previše ljudi s kojima je trebalo
razgovarati, no ugledavši Mearu kako se vraća čavrljajući sa skupinom koju je
upravo dovela natrag, znao je barem gdje je ona i što radi.
U boksovima za konje pronašao je Boylea i usput je pogladio Cezara.
"Prava strka", reče Boyle, "samo nam je još trebala ta svadba."
"I kod nas je isto. Upravo završavamo posljednja dva obilaska s jastrebovima."
"I nama preostaju još dva, iako bi se Meara svakog trenutka trebala vratiti."
"Upravo se vratila." Connor je odsutno gladio velikog kastriranoga konja kojeg
je Boyle timario. "Možeš li joj dati slobodno ili je danas još trebaš?"
"Još nas čeka večernje hranjenje, a Iona ima poduku u velikim štalama."
"Hoćeš li je onda ti držati na oku? Ja sada jurim natrag da obavim svoje poslove
za večeras. Je li Fin s Ionom?"
"On je kod kuće, ako si na to mislio, i kani je povesti sa sobom do tebe kad oboje
završe s poslom." Nešto u Connorovu tonu navelo je Boylea da odloži četku.
"Zabrinut si.
O čemu je riječ?"
"Cabhan. Danas se pojavio, pratio je Mearu na obilasku. A pomalo i mene. Ništa
se nije dogodilo", reče Connor dok je Boyle psovao. "Nije bio sasvim prisutan – ne
fizički."
"Dobro, je li bio ili nije bio tamo?" želio je znati Boyle. "Bio je, ali više kao
sjenka. To je nešto novo, nešto o čemu moramo porazgovarati večeras kad se svi
nađemo. Ali bilo bi mi lakše da znam da ćeš biti uz nju dok ja ne završim s
poslom."
"Bit ću uz nju." Boyle izvadi mobitel. "A ti gledaj da i Fin bude s Ionom. A što je
s Brannom?"
"Roibeard pazi na sve, a i Merlin je s njim. Ali, osjećat ću se bolje tek kad se nas
šestero skupimo kod kuće."
TREBALO MU JE GOTOVO SAT VREMENA DA SPREMI PTICE na spavanje i
riješi papirologiju koju mu je Kyra ostavila na vidljivu mjestu na radnome stolu.
Potom je proveo još nešto vremena dodatno provjeravajući prostor oko škole.
Jednom je Cabhan ušao u štale. Tako bi mogao pokušati i s jastrebovima.
Kad je obavio sve potrebno i pomno zaključao sva vrata, dan je već izgubio svoj
sjaj. Dani su postali kraći, pomisli zastavši i opustivši se na trenutak. Nije osjećao
nikakvu prijetnju, ničiju budnu prisutnost. Potražio je pogledom Roibearda i
pridružio mu se. Kroz sokolove oči jasno je vidio štale, šumu, kuću i mir koji je
dolje vladao.
Vidio je užurbanog Micka kako ulazi u svoj kamionet i kroz prozor maše Patti
koja se upravo penjala na bicikl.
A tamo dalje pod sobom vidio je Finovu kuću, polja i konjušnice. I Ionu kako
preskače prepone s Alastarom.
Kratak let, i, nošen vjetrom, dolje je ugledao Brannu kako bere ljekovite biljke u
svome vrtu. U tom trenutku ona se uspravi, pogleda prema gore i kao da ga je
pogledala ravno u oči.
Potom se nasmiješi i mahne mu prije nego što je ponijela svoje ljekovite biljke u
kuću.
Sve je u redu, reče Connor u sebi i, kolikogod mu je to uvijek bilo pomalo teško,
on sleti na tlo. Zadovoljno se uspne u kamionet.
Zatim se odveze do štala i osjeti da mu je srce poskočilo ugledavši Mearu kako
izlazi s Boyleom. Prava ljepotica, pomisli, posve prirodna u svojoj običnoj jakni,
radnim hlačama i čizmama koje su vjerojatno pregazile na stotine kilometara, što
po tlu, što jašući.
Nešto kasnije sa zadovoljstvom će joj izuti te iznošene čizme i jahaće hlače. I
rasplesti tu debelu pletenicu pa zagnjuriti u valove te smeđe kose.
"Boyle, trebaš li prijevoz?" poviče kroz otvoreni prozor.
"Hvala, ne trebam. Doći ću za tobom."
Zatim se protegne ulijevo da Meari otvori vrata.
Ona uskoči, mirišući na konje, žito i sapun kojim se peru sedla.
"Isuse, ovo je bio dan i pol strpan u jedan. Koliko li se samo toga događalo na
zabavi kod McKinnonovih. Sutra će nam sve do 14 sati dolaziti skupine jedna za
drugom, pa onda još to vjenčanje za koje su mi rekli da počinje u 17 sati."
"I kod nas je tako."
Kako ona nije ništa poduzela, on joj stavi ruku na zatiljak i privuče je k sebi da je
poljubi. "Dobra ti večer."
"I tebi". Ona nakrivi usta. "Pitala sam se hoćeš li biti malo uznemiren nakon što
si imao jedan dan da promisliš o svemu."
"Nisam baš imao vremena za razmišljanje, ali sa mnom je sve u redu."
On okrene kamion i odveze se od štala ostavljajući Boylea za sobom.
"Jesi li vidjela vuka?" upita je.
"Jesam. Boyle mi nije stigao puno reći jer se naša skupina razišla malo prije nego
što si ti došao, no rekao mi je da si ga i ti vidio. A meni je izgledao više kao
sjenka." Ona ga pogleda mršteći se. "Ipak, ne baš posve kao sjenka jer je pokazao
očnjake, jasno sam ih vidjela, a i crveni kamen. Jesi li mi ti poslao Roibearda?"
"Nisam morao, sam se otputio k tebi. Ali po njemu sam znao da te vuk pratio
samo nekoliko minuta."
"Konjima je i to bilo dovoljno da ga osjete. Iskreno, najviše me zabrinjavalo
hoće li se oni prestrašiti. To bi se vjerojatno i dogodilo da jahači u skupini nisu bili
toliko iskusni. A oni? Oni nisu ništa vidjeli niti osjetili."
"Razmišljao sam o svemu tome. Želim čuti što Branna i Fin imaju reći. I želim
te zamoliti da noćas prespavaš u kući."
"Nemam ništa od svojih stvari sa sobom", započne ona. "Imaš dovoljno stvari u
kući. Shvati to kao da je noćas red na tebe. Ostani noćas, Meara. Podijeli krevet sa
mnom."
"Moliš li me zato što želiš podijeliti krevet sa mnom ili zato što si zabrinut za
moju sigurnost?"
"I jedno i drugo, ali, ako ne ostaneš, ja ću s tobom podijeliti tvoj krevet."
"To je dobar odgovor", zaključi ona, "to mi odgovara. Ostat ću noćas."
Kad se zaustavio pred kućom, on je uzme za ruku i nagne se prema njoj. I prije
nego što su im se usne susrele, mogao je osjetiti kako mu poljubac već struji
tijelom.
U tom trenutku kamionet se strese kao da je potres dok je vuk skakao po njemu.
Režao je, oči su mu sijevale, a kamen plamtio crvenim sjajem. Zatim je skočio
dolje uz pobjedničko zavijanje. I nestao.
"Isuse!" jedva je izustila Meara trenutak prije nego što je Connor izletio iz
kamiona. "Stani, stani! Možda je još uvijek tu negdje." Ona zatrese vratima na
svojoj strani, no nisu se dala otvoriti.
"K vragu, Connore! K vragu, pusti me van."
On joj dobaci jedan brzi pogled dok mu se Roibeard lagano spuštao na rame.
U tom trenutku, u tom pogledu vidjela je neznanca čije su oči plamtjele snagom i
bijesom. Stajao je usred kovitlaca svjetla poput elektriciteta, koje bi na dodir,
sigurno, izazvalo strujni šok.
Poznavala ga je cijeli život, pomislila je pokušavajući povratiti dah, ali nikada ga
nije istinski i potpuno upoznala, sve do toga trenutka, kada se otkrila sva snaga i
žestina koja je kolala njegovim venama.
Uto iz kuće izleti Branna, a za njom Kathel u punom trku. Njezina crna i sjajna
kosa letjela je na sve strane. U jednoj je ruci držala kratak mač, a u drugoj se
oblikovala vrela, plavičasta vatrena lopta.
Meara je primijetila kako su im se pogledi susreli. U tom je času shvatila koliko
su njih dvoje povezani i da tu povezanost nikada neće podijeliti s njom, i da je ona
nikada neće potpuno razumjeti. Ne samo moć i magiju koju imaju već i njihovo
krvno srodstvo, svrhu, značaj i znanje koje imaju.
Vidjela je povezanost koja je bila jača i sezala dublje čak i od ljubavi.
Prije nego što je uspjela posve povratiti dah, dojurio je Finov elegantni
automobil. S jedne strane iskočio je Fin, a s druge Iona. Potom je njih četvero stalo
u krug, obavijeni valovima svjetlosti koja se širila i bivala sve jača tako da su je
počele peći oči.
Svjetlost je zatim polako nestala i opet su tu bili samo njezini prijatelji i njezin
ljubavnik ispred lijepe kućice okružene cvijećem jarkih boja.
Ponovno pokuša gurnuti vrata i ona se naglo otvore, a Meara isto tako naglo
iskoči van.
Odlučno krene prema Connoru i gurne ga tako da je posrnuo korak natrag. "Da
me više nikada nisi ovako zaključao. Ne želim da me se skriva i zatvara kao da sam
bespomoćna."
"Oprosti. Nisam razmišljao. To nije bilo u redu i žao mi je zbog toga.
"Nemaš pravo, nikakvo pravo, da me isključuješ iz ovoga."
"A ni mene", reče Boyle koji je kipio od bijesa kad je stao uz nju. "Budi sretan
da ti sad ne razbijem glavu."
"I jesam sretan, i žao mi je."
Meara tek tada ugleda Alastara – stvorio se tako brzo, kao da je doletio od štale.
Sada su tu bili konj, sokol i pas pa onda njih troje crnih vještica, a i Cabhanova krv
i njegov jastreb koji je sada sjedio uz Roibearda na grani obližnjega stabla.
A tu su još bili ona i Boyle.
"Jesmo li krug ili nismo?"
"Jesmo". Connor je uze za ruke i, što ih je ona više pokušavala osloboditi, njegov
je stisak bivao jači. "Jesmo. Krivo sam postupio. Dopustio sam bijesu da me
preuzme, što je također bilo krivo. I glupo. Isključio sam te, oboje sam vas isključio
i time pokazao nepoštovanje prema vama. Ponavljam, žao mi je zbog toga."
"U redu je sada." Boyle prođe rukom kroz kosu. "Kvragu sve, sad bi mi dobro
došlo jedno pivo."
"Samo uđi unutra", reče mu Branna i pogleda i ostale. "Ponudite se čime god
želite. Ja ću se još malo zadržati ovdje s Mearom. Nakratko. S Mearom", ponovi
ona dok Connor još nije ispuštao Mearine ruke. "Idite, popijte pivo i otvorite bocu
vina koju je Fin trebao donijeti sa sobom."
"I jesam."
Fin ode do svog auta i ponese tri boce. "Dođi, Connore. Svima će nam dobro
doći piće nakon ovog dana."
"Da." Connor nevoljko oslobodi Mearine ruke i pođe u kuću s prijateljima.
"Imam puno pravo biti ljutita", započne Meara i ponovno osjeti stisak nečijih
ruku.
"Imaš, da, ali ne samo na Connora. Moram ti reći da, kad sam istrčala van,
odmah sam znala što je učinio i laknulo mi je. Zao mi je zbog toga, ali ne mogu
dopustiti da sva krivnja padne na njega."
Zaprepaštena i duboko povrijeđena, Meara je zurila u Brannu. "Zar zaista misliš
da zato što Boyle i ja nemamo to što vi imate, što nismo to što vi jeste, da se ne
možemo boriti zajedno s vama?"
"Uopće to ne mislim, a ni Connor. Ni Iona, i pretpostavljam da će i ona Boyleu
to priznati." U Branninu uzdahu moglo se osjetiti žaljenje.
"Bio je to trenutak, Meara, i u njemu smo mi pokazali slabost, a ne ti. Ti si se
borila s nama na suncostaj i ne želim ni pomisliti što se sve moglo dogoditi da nije
bilo tebe, da nije bilo Boylea. Ali na trenutak, u onoj gužvi, samo sam mislila ‘ah,
bit će sve u redu s njima’. I u tome je bila moja slabost. To se više neće dogoditi."
"Još sam ljutita."
"Ni najmanje te ne krivim za to. Dođi sad unutra pa ćemo popiti malo vina i o
svemu porazgovarati."
"Nikakvu slabost vas četvero nije pokazalo", reče Meara ulazeći u kuću s
Brannom. "Vaša zajednička moć bila je nevjerojatna. A dok je Connor bio sam,
prije nego što ste vi pristigli... Vidjela sam ga za suncostaja, ali tada je to kod njega
bila neka mješavina straha, borbe i nasilja, sve to odjednom. Nikada ga do sada
nisam vidjela u pravome svjetlu. Stajao je tako sam, s tim jastrebom na ramenu, i
tako ispunjen onime što on jest... zračio je, mislim da je to prava riječ, premda
možda previše blaga i dobroćudna. Mislila sam da će se pretvoriti u plamen ako ga
dotaknem."
"Našem Connoru treba puno da se naljuti, to i sama znaš. Kad do toga dođe, zna
biti žestok, ali nikada brutalan."
Prije nego što je za njima zatvorila vrata, Branna je bacila još jedan dugi pogled
prema šumi, cesti i šarenim cvjetnim lijehama uz rub kuće. Potom se zajedno s
Mearom uputila prema kuhinji gdje je vino već bilo otvoreno, a zrak je ispunjen
bogatim, svilenkastim mirisom umaka koji je Branna pripremala dobar dio dana.
"Još malo pa je gotov", najavila je i uzela čašu vina koju joj je natočio Fin. "A vi
drugi biste mogli biti korisni tako da postavite stol."
"Sjajno miriše", komentirala je Iona.
"Zato što i jest sjajno. Možemo o svemu porazgovarati dok se gostimo. Connore,
tamo je kruh zamotan u krpu." On ga uze, stavi na stol i obrati se Meari. "Hoće li
mi biti oprošteno?"
"Još nisam dotle došla. Ali krećem se po prilici u tom smjeru."
"Bit ću ti zahvalan."
Branna je poslužila boeuf bourguignon na dugačkom pladnju na koji je posložila
govedinu s raznim travama i povrćem u tamnom umaku, a uokolo pečeni krumpir
ukrašen grančicama ružmarina.
"Ovo je prava gozba", divila se Iona. "Sigurno si satima kuhala."
"I jesam, zato nitko ne smije jesti na brzinu." Branna je svima sama napunila
lijepe plitke zdjelice, a potom je i sama sjela.
"I tako smo svi imali nekoliko napornih dana." Ona prostre ubrus preko krila i
prva započne s jelom. "Meara, ti bi trebala prva početi."
"Pretpostavljam da svi znamo gdje smo bili uoči današnjeg jutra, no još nismo
imali prilike okupiti se da porazgovaramo o današnjem danu. Ja sam u obilazak
vodila skupinu od četiri osobe i zapravo smo prošli pokraj Connora koji je pak
vodio svoju skupinu. Ja sam svoje vodila najdužom rutom kojom se koristimo, čak
sam im dopustila da sami malo tumaraju uokolo jer su svi bili solidni jahači. To se
dogodilo kad smo se vraćali uskom stazom kroz šumu. Ugledala sam vuka među
stablima kako nas promatra iz daljine, hodajući ukorak s nama. Ali..."
Tražila je prave riječi. "Izgledao je poput sjenki koje se obično poigravaju među
stablima kad sunce prodire kroz granje. Bio je nešto čvršćih obrisa od sjenki, ali
ipak ne potpuno oblikovanih. Osjećala sam da mogu gotovo vidjeti kroz njega, ali
zapravo nisam. Konji su ga vidjeli ili osjetili, ne znam točno koje od toga, ali jahači
nisu. I dalje su čavrljali, čak su se i smijali. I, nije prošla ni minuta kad je Roibeard
doletio. A vuk, on nije baš otrčao, prije bi se moglo reći da je izblijedio."
"Projekcija", primijeti Fin.
"Ali ne na uobičajen način." Connor je jeo i usput mahnuo glavom. "Jer i ja sam
ga vidio. Poput sjenke je približan opis. Nisam mogao odrediti je li bio prisutan ili
nije. Ne bih mogao reći je li bio uistinu stvaran ili je to bilo nešto što je imalo
volumen i potpuni oblik, ali ipak sam osjetio tu moć."
"Onda je to bilo nešto novo", zaključi Fin. "Balansiranje između dviju razina i
kretanje među njima, jer on je kadar pomicati vrijeme u Sorchinoj kolibi."
"Ali on ne vlada potpuno tom moći. Ako se promatra kamen, izvor njegove
moći, vidi se da ona pada i raste." Meara u Connorovu pogledu potraži potvrdu.
"To je donekle točno, ali kao i kod svake druge sposobnosti, ta moć raste ako se
prakticira."
"McKinnonovi, ljudi koje sam vodila", nastavi Meara, "oni nisu ništa
primijetili."
"Za njih je on bio samo sjenka", reče Fin. "Ništa više."
"Magija sjenki", zaključi Branna. U Sorchinoj knjizi pronašla sam neke stvari
koje bi nam mogle pomoći."
"A jesi li u toj knjizi pronašla recept i za sve ovo?" upita Fin između zalogaja.
"Jer ovo je magija. Jednom sam isto ovo jelo kušao u nekom otmjenom pariškom
restoranu, ali nije bilo ni blizu tvome."
"Dobro je ispalo."
"Sjajno je", reče Boyle.
"I jest", reče Branna kroz smijeh. "Trajalo je cijelu vječnost jer je umak
kompliciran, nije nešto što bih često spremala. Ali danas sam, kuhajući ga, imala
vremena za razmišljanje krajičkom mozga. Sad se okomio na Mearu, kao prije na
Ionu. Iskušava koliko daleko može ići, mogli bismo reći. A mislim da je odabrao
Mearu jer je zapravo Connor taj kojega on progoni."
"Prvo je progonio dječaka", reče Fin lijući vino. "Sigurno je mislio da je dječak
laka meta. Ali Connor i dječak zajedno, oni su mu uspjeli nauditi i još jednom ga
otjerati. A to ga je, sigurno... razočaralo."
"I sad želi malo osvete", nastavi Boyle. "A zadao je i nekoliko dobrih udaraca
kad se okomio na Connora. I ništa više od toga, ako ćemo iskreno. I sada mu je
Meara sljedeća meta."
"Nakon što su se ona i Connor pohvatali u kamionu", istakne Iona. "Moć
poljupca."
"Oh, za Boga miloga", promrmlja Meara.
"Točno, nego što!" Ispod stola Connor je prstima prelazio preko Mearina bedra.
"I kad se stvari počnu kretati, kao što se kreću, on se opet pojavi. Koristeći se
magijom sjenke."
"Može li on nauditi u tom obliku koji i nije oblik?" upita Meara.
"Mislim da može. Onda kad uspostavi tu osjetljivu ravnotežu, koliko ja znam",
doda Branna. "A čarobnjak koji se koristi tim čarima morao bi biti kadar velikom
brzinom nestajati i opet se pojavljivati u čvrstom obliku a da pritom ne izgubi tu
osjetljivu ravnotežu."
"Ako to može, zašto me onda danas nije napao? Imala sam nož i nisam bila
bespomoćna, ali pretpostavljam da bi mu to bila samo prednost."
"On te više želi izluditi nego ti nauditi", reče joj Fin. "Bilo bi mu zadovoljstvo da
te je ozlijedio, naravno, jer on se hrani nanošenjem bola. Ali ti bi mu bila korisnija
na jedan drugi način."
"On te želi", reče Connor odlučno, dok je u njemu rastao val bijesa kakav je već
vidjela, "jer te ja želim. On te kani zavesti – začarati te ili te toliko uzdrmati da se
ne poželiš boriti nego bježati ili ga preklinjati..."
Njezine oči sada su sijevale poput dvaju crnih sunaca. "Ništa od toga neće se
dogoditi."
"Ne treba ga podcjenjivati", ražesti se Connor. "On upravo to želi da bi došao do
tebe. A svima nama bi naudio da dođe do tebe na taj način. On je svjestan naše
povezanosti, ali misli da smo povezani samo zato da bismo imali više moći i ništa
drugo. Dođe li do tebe, prekinut će naš krug. Zato je za nas dobro što on ne
razumije da nas ne veže samo moć nego i ljubav i odanost. Kad bi on znao to i
koliku moć to ima, ne bi te prestajao progoniti."
"Zapela si mu za oko", dodao je Fin, "jer on dobro razumi je što je seks, iako
nema pojma o istinskom zadovoljstvu što ga seks pruža ni o tome koliko je važan.
Za njega je to jedna druga vrsta moći i dovoljno ga želi da zbog njega nešto i
poduzme."
"Znači ovih, posljednjih nekoliko dana on doživljava kao... ples pred parenje."
"To nije daleko od istine", Branna objasni Meari. "Sorcha piše da ju je tjednima
pokušavao zavesti, podmititi, prijetiti joj, skršiti joj i razum i duh. Nesumnjivo je da
je želio njezine moći, ali i njezino tijelo i, mislim da je htio imati i dijete s njom."
"Prije ću si sama prerezati grlo nego što ću mu dopustiti da me siluje."
"Ne govori tako." Obrušivši se na nju, iz Connora provali gnjev. "Da to nikada
više nisi rekla."
"Nemoj", reče Iona mirnim glasom prije nego što mu je Meara stigla odbrusiti
istom mjerom. "Connor ima pravo. Ne govori tako. Mi ćemo te zaštititi. Mi smo u
krugu i štitimo jedni druge. I sama ćeš se štititi, ali moraš vjerovati da ćemo i mi."
"Sad ću ja nešto reći." I prije nego što je išta rekao, Boyle si zagrabi još jednu
kutlaču gulaša. "Vas četvero ne možete shvatiti niti shvaćate kako je Meari i meni.
Mi imamo šake, razum, sječivo, instinkte, strategije. Ali to su sve ovozemaljske
stvari. Ne želim dodavati sol na još svježu ranu, ali, ako vi nas možete snagom
volje isključiti iz svega, iz vašega društva, ispada da nam ostaju samo te,
ovozemaljske stvari."
"Boyle, moraš znati..."
Fin zaustavi Ionu blago joj dodirnuvši rame. "I ja bih nešto rekao na to – kao
netko sa strane. Da se malo vratimo korak unatrag", nastavi ne obazirući se na
Ionin pogled pun žaljenja. "Mi nismo prava trojka, mi smo povezani s trojkom. Još
jedna osjetljiva ravnoteža, mogli bismo reći. Ono što mi donosimo u krug isto je
toliko bitno kao i ono na drugoj strani vage. Trojka može povremeno misliti
drukčije, ili samo netko iz trojke može misliti drukčije, ali tako je kako je, i svi to
moramo imati na umu i poštovati."
"Upravo jedeš za mojim stolom", tiho reče Branna. "Hranu koju sam ja skuhala.
Time ti iskazujem poštovanje."
"Istina, i ja sam ti zahvalan. Ali došlo je vrijeme da opet otvoriš vrata, Branna, i
dopustiš mi da djelujem zajedno s tobom, a da pritom ne moram obijati vrata da ih
otvorim. Ovdje govorimo o Meari i svemu što je na onoj vagi."
Branna čvršće obujmi čašu pa se opet opusti. "U pravu si i žao mi je zbog toga. I
jasno mi je da nas je uzdrmao. On je ovo doživio kao pobjedu, ali tomu je sada
kraj."
"Mi ne znamo kako je to biti drukčiji od nas. Mislim da Iona možda zna", nastavi
Connor, "jer ono što ona jest i što posjeduje dugo joj je bilo uskraćeno. Ali mislim
da ti – a i ti, Fine – ne shvaćate da to što ste s nama – jer Fin bi se mogao vratiti u
Pariz, u svoje otmjene restorane i tako bi mu bilo lakše – i to što ti, Meara i ti,
Boyle nemate moći, a ipak ste s nama, Branna i ja doživljavamo kao mnogo veću
hrabrost s vaše strane nego da nastavite dalje s nama. A Branna i ja, i sada Iona, mi
to moramo. Mi moramo, ali vas troje možete birati. Mi to ne zaboravljamo.
Nemojte misliti da ćemo to ikada zaboraviti."
"Ne tražimo zahvalnost", započne Boyle.
"E, pa imate je, htjeli vi to ili ne. A i naše divljenje, premda to nismo i nećemo
uvijek pokazivati."
Branna ustane da donese još jednu bocu vina pa svima natoči. "Za Boga miloga,
zar mislite da sam sate provela kuhajući ovakav ručak samo za sebe? Meni bi i
sendvič s malo slanine bio dovoljan. Zato ćemo sad prestati plakati sami nad sobom
i drugima i opustiti se."
Meara polako zagrabi još gulaša. "Hrana je predivna, Branna."
"Naravno da jest i, ako ne želite sendviče drugi put kad dođete, bolje da sve to
sada pustimo. Dakle, što mislimo zašto je Cabhan skočio na haubu Connorova
kamioneta?"
"Možda ću sad riskirati da dobijem taj sendvič sa slaninom, iako su i oni jako
ukusni", reče Fin, "ali odgovor na to pitanje zadire malo u jedno drugo pitanje.
Barem ja tako mislim."
"Odgovori mi." Branna mahne rukom. "A ja ću odlučiti hoćeš li išta jesti drugi
put."
"Htio je vidjeti što će se dogoditi. Prikazao se u punom obliku."
"Istina", složi se Meara. "Mišići, kosti, krv."
"I pritom je bio vrlo brz. Skok bez upozorenja – nismo ga osjetili ni Connor ni ja,
a nismo daleko otišli. Zatim skok natrag onamo odakle je vrebao. Ali, što je mogao
doznati u tom kratkom vremenu?"
"Ne pratim te", reče Boyle.
"I što je to Connor radio, a on vidio? Izišao je van da se sam suoči s njim,
svjesno je izišao sam i tebe i Mearu zatvorio u kamionetu. Zaštitio vas je. I onda je
ugledao Brannu kako istrčava iz kuće – naoružana, ali ipak sama – i ide prema
svome bratu."
"A za njom Iona i ti", doda Meara.
"Kad sam ja stigao, kad smo napravili krug, on je već nestao. Je li nas
promatrao?" Fin slegne ramenima. "Nisam siguran, ali nisam ga osjećao."
"Ni ja", reče Connor kad ga je Fin pogledao.
"Dakle, shvatio je da je Connorov prvi poriv bio da zaštiti. Svoju ženu – hajde,
nemoj biti tako osjetljiva", reče Fin kad je Meara krenula srdito prosvjedovati.
"Svoju ženu, svoga prijatelja. Da otkloni opasnost i zaštiti. Brannin poriv bio je da
prijeđe na Connorovu stranu, kao što bi njegov bio da prijeđe na njezinu. Ali i ona
je stala u zaštitu tako što se nije micala sa svoga mjesta da oslobodi Mearu ili
Boylea i tako poveća broj."
"Ni to nije bilo u redu s moje strane i Meari sam se već ispričao. Sad se
ispričavam i tebi, Boyle."
"Riješeno i zaboravljeno."
"Ali on neće zaboraviti", Iona se osvrne oko sebe shvaćajući.
"I iskoristit će ono što zna, pokušat će to iskoristiti, primijeniti."
"Dakle, moramo naći načina da to što je doznao ili misli da je doznao,
iskoristimo protiv njega." Zadovoljna svojom idejom, Meara se nasmiješi svima
oko stola. "Kako da iskoristimo mene da ga namamimo u zamku?"
"Nećemo tako", Connor odlučno odbaci ovu ideju. "To smo već pokušali s
Ionom, nismo li? I nije nam uspjelo – gotovo smo je izgubili zbog njega."
"Ne uspije se uvijek pri prvom pokušaju."
"Pustimo to i pokušajmo s nečim drugim", zaključi Connor raspravu.
"Ja ću odabrati. A ti se sjeti svojih krasnih riječi. Pitat ću tebe", reče ona i okrene
se Finu. "Ima li načina da iskoristimo mene kao mamac?"
"To ne mogu reći, ne zato što se ne bih želio prepirati s Connorom ili Brannom,
nego zato što nam svima treba vremena da dobro i temeljito razmislimo o svemu.
Ništa manje od Connora ne želim onakav bliski susret kakav smo imali s Ionom za
suncostaja."
"Nemam ništa protiv."
"Razmislit ćemo o svemu, a onda moramo donijeti odluku s kojom ćemo se svi
složiti." On pogleda Connora, ovaj mu kimne. "Radit ćemo na tome, koristiti se
svime što znamo, popraviti ono otprije jer ovo je bilo zaista blizu." On pogleda
Brannu.
"Bilo je, kao i Sorchin otrov. Ali nijedno od toga nije ga dokrajčilo. Ne mogu
otkriti gdje smo pogriješili i – da, moramo djelovati zajedno. Ti si dobra s
pripravcima i čarima. Imamo vremena do Samhaina."
"Zašto do Samhaina?" upita je Connor.
"Početak zime, dan uoči početka godine za nas, Kelte. Malo sam razmišljala o
tome kuhajući. Mi smo računali na najduži dan – kad svjetlo nadvlada tamu – ali
mislim da nismo bili u pravu. Možda smo tu pogriješili. Neka to bude na Samhain,
jer nam treba vremena, iako – s obzirom na to kako nas bezočno proganja –
nemamo ga baš previše."
"Na noć kada je Veo tanak", reče Connor. "Onda kada, kako kažu, nije potrebna
lozinka za prelaženje iz jednog svijeta u drugi. To bi mogla biti ta jedna od stvari
koja nam je promakla. On prelazi iz jednog u drugi bez problema, kao da prelazi s
jednog kraja prostorije na drugi. Te noći možda ćemo moći i mi, a da se pritom ne
moramo gnjaviti s mjestom i vremenom."
"To je noć kada mrtvi kreću u potragu za toplinom Samhainove vatre", dodao je
Fin, "i svojih bližnjih."
"Mrtvi – a sada još i duhovi?" upita Meara. "Zar nam nisu dosta vještice?"
"Sorcha", Branna reče kratko.
"Aha. Misliš da bi i ona mogla doći, kao pojačanje. Sorcha i prvobitna trojka s
njom?"
"O tome trebamo razmišljati, na tome raditi. Ako se svi slažemo."
"Ja sam za", reče Boyle i nazdravi Branni. "Neka to bude dan uoči Svih svetih."
"Ako mu uspijemo toliko dugo odolijevati i ako do tada skupimo dovoljno
znanja", objasni Branna.
"Možemo i hoćemo", reče Connor odlučno. "Uvijek sam bio sklon Samhainu – i
ne samo zbog poslastica. Jednom sam sa svojom prabakom vodio zanimljiv
razgovor o njemu."
"Koja je, pretpostavljam, tada bila mrtva."
On namigne Meari. "Ah, to je bilo jako davno, prije mog rođenja. Kad se Veo
posve stanji, vidim kroz njega bolje nego inače. A, budući da se svi slažemo da on
iskušava upravo mene, moguće je da sam zapravo ja mamac. A i ti si to pomislio",
obrati se Finu.
"Palo mi je to na pamet. Moramo još dobro razmisliti, o svemu porazgovarati i
temeljito sve proraditi. Dajem ti vremena koliko god ti bude trebalo, Branna. Kad
god ti bude trebalo."
"Nećeš nikamo odlutati?" upita ona veselo.
"Ne, ako se može odgoditi. Ostajem ovdje dok se ovo ne riješi."
"A onda?"
On je pogleda i neko vrijeme ne reče ništa. "Onda će biti što bude."
"Samo nas je učinio snažnijima." Iona uzme Boyleovu ruku. "Obitelji se svađaju
i griješe. Ali to ih može još više osnažiti. Nas jest."
"Onda nazdravimo svađama i pogreškama."
Connor podiže svoju čašu, ostali mu se pridružiše i uz zveckanje čaša nazdraviše
jedni drugima.
12

ZNAO JE DA JE TO BIO SAN. VIDIO JE SEBE TOPLO ušuškanog i nagog u


krevetu s Mearom i mogao je osjetiti – kad bi otplutao u prošlost – snažne i
pravilne otkucaje njezina srca prislonjena na njegovo.
Sigurno i toplo u krevetu, mislio je.
Ali dok je hodao po šumi, u zraku se osjećala noćna hladnoća, a oblaci koji su se
igrali s Mjesecom u posljednjoj četvrti činili su tamne sjene još tamnijima.
"Što tražimo?" upitala ga je Meara.
"Ne znam dok ne pronađem. Ti ne bi smjela biti ovdje." Zaustavio se i obujmio
dlanovima njezino lice. "Ostani u krevetu i mirno spavaj."
"Nećeš me ni zaključati ni zatočiti, je l’ da?" Čvrsto je stisnula njegove ruke.
"Obećao si. A to je moj san jednako koliko i tvoj."
Mogao ju je poslati natrag, u snove u kojima se neće ničega sjećati. Ali to bi bilo
kao da joj je slagao.
"Onda se ne udaljavaj. Ne poznajem ovaj put."
"Nismo kod kuće."
"Nismo."
Meara podigne mač koji je nosila tako da se oštrica presijavala na slaboj
mjesečini. "Jesi li mi ti dao mač ili sam ga ja sama ponijela?"
"Ne znam ni to." Nešto je zasjalo na njegovoj koži, zategnulo rubove njegovih
osjetila. "Nešto je u zraku."
"Dim."
"Da, ali i još nešto." Podignuo je ruku i u njoj se našla kugla svjetlosti. Trebala
mu je da rasprši sjene i bolje vidi put.
Jelen je prešao preko staze, rogova poput srebrne krune, a koža mu je svjetlucala
zlatom. Stajao je trenutak poput kipa, kao da im dopušta da uživaju u njegovoj
ljepoti, a onda se okrenuo i kraljevskim hodom nestao u kovitlacu izmaglice.
"Hoćemo li slijediti jelena?" pitala se Meara. "Kao u onoj pjesmici?"
"Hoćemo." Ali i dalje je održavao svjetlost. Šuma je postajala sve gušća i
osjećao se miris zelenila, zemlje i dima dok se jelen kretao elegantno i bez žurbe.
"Događa li ti se ovo često? Ovakvi snovi?"
"Ne često, ali nije mi ni prvi put – iako mi je prvi put da imam društvo. Gle, vidiš
li? Još se jedno svjetlo pojavilo."
"Jedva, ali da, vidim. To bi mogla biti zamka. Osjećaš li ga, Connore? Je li on
ovdje s nama??"
"Zrak je pun magije." Toliko pun da se pitao kako ona to ne osjeća. "Crno i
bijelo, tama i svjetlo. Izmjenjuju se u pravilnom ritmu."
"I gmižu po koži."
Znači, osjećala ih je. "Nećeš se vratiti?"
"Ne, neću." No držala se uz njega dok su pratili jelena na putu prema svjetlosti.
Connor je bacio čini da bolje vidi. A onda je u sjenci raspoznao oblik, a potom i
lik.
"To je Eamon."
"Dječak? Sorchin sin? Vratili smo se stoljećima unatrag."
"Da, čini se. Izgleda starije, ali je i dalje dječak, samo malo stariji."
Connor ponovno baci čini, ovaj put da bi mogao izravno komunicirati. Dolazi
Connor od O’Dwyerovih. Tvoja krv, tvoj prijatelj.
Osjeti kako se dječak opustio, malčice. Priđi onda, i dobrodošao. Ali ti nisi sam.
Dovodim svoju prijateljicu, a i tvoju.
Jelen je odlutao u tamu gdje kad su se svjetla stopila. Connor ugleda malu
kolibu, malu nakošenu strehu štalu za konje, dobro održavan vrt ljekovitog bilja.
Ovdje su se skrasili i živjeli, pomislio je, Sorchina trojka. I to lijepo.
"Dobro si došao", ponovio je Eamon i odložio svjetlost da stisne Connorovu
ruku. "A ti", rekao je Meari. "Mislio sam da te neću ponovno vidjeti."
"Ponovno?"
Sad se dječak pomno zagledao, duboko pogledao svojim plavim očima, plavima
kao jastrebovo oko, kamen koji je nosio oko vrata. Ti nisi Aine?"
"Boginja?" Meara se nasmijala. "Ne, nisam."
"Ne boginja nego Ciganka koja je nazvana po njoj. Jako si joj nalik. Ali, ne,
vidim, ti uopće nisi ona."
"Ovo je Meara, moja prijateljica, i tvoja. Ona je jedna iz našega kruga. Reci mi,
rođače, koliko je prošlo otkad si me vidio?"
"Tri godine. Ali znao sam da ću te opet vidjeti. Ciganka mi je to rekla, a vidio
sam da ona ima dara. Došla je trgovati jednoga proljetnog jutra i rekla mi je da su je
magija i znakovi doveli do naših vrata. I onda mi je rekla da imam rođaka u jednom
drugom vremenu i da ću ga opet susresti i u snovima i izvan njih."
"U njima i izvan njih", razmišljao je Connor.
"Rekla je da ćemo opet doći kući i susresti se sa svojom sudbinom. Imaš njezino
lice, moja gospo, i njezino držanje. Ti potječeš od nje, a ona sebe zove Aine. Stoga
ću ti zahvaliti, kao što sam zahvalio i njoj, što mi je dala nadu kad mi je trebala."
Pogledao je Connora. "Bilo je to nakon naše prve zime ovdje, i činilo se da se
tama nikada neće dignuti. Čeznuo sam za svojim domom, i silno sam ga želio
ponovno vidjeti."
Narastao je, primijeti Connor, i postao samouvjeren. "Ovdje ste stvorili dom."
"Živimo i učimo. Dobra je ovo zemlja i njezina divljina privlači. Ali mi, naša
trojka, moramo još jednom vidjeti dom prije nego što izgradimo vlastiti i skrasimo
se u njemu.
"Ali još nije došlo to vrijeme, zar ne? Vjerujem da ćeš znati kad se to dogodi.
Tvoje sestre su dobro?"
"Jesu, hvala ti. Nadam se da je i tvoja sestra isto tako."
"Da, jest. Nas je šestero. Troje i još troje, a i mi također učimo. On ima nešto
novo. Magiju sjenke, način na koji drži ravnotežu između svjetova i oblika. Tvoja
je majka napisala nešto o sjenkama, a moja Branna proučava njezinu knjigu.
"Baš kao i moja sestra. Ispričat ću joj ovo. Hoćete li ući? Probudit ću Teagan i
bit će im drago da vas oboje upoznaju." Eamon se počeo okretati prema vratima
kolibe.
Za Mearu se zatim sve dogodilo u trenu.
Connor je zakovitlao Eamona zajedno sa sobom, kao da su postali jedno tijelo.
Nešto veliko i sivo tada je izletjelo iz staje i ona se trgnula kad je ugledala Alastara
koji je bio isti kao pastuh kojeg je dobro poznavala. Gotovo u isti trenutak,
Roibeard se obrušio, a Kathel je skočio.
Prije nego što se uspjela okrenuti, Connor ju je povukao iza sebe baš kad je
iskočio vuk.
Pojavio se niotkuda, tih kao duh, brz kao zmija.
U nastalom komešanju izbjegao je Alastarova kopita koja su sijevala i – napao.
Ravno na dječaka, shvatila je i bez razmišljanja gurnula Eamona na stranu te
zamahnula mačem.
Zasjekla je zrak. Potom ju je vuk napao svom snagom i ona je poletjela. Bol i
šok te strašna studen koju je potom osjetila razdirali su joj bok. Instinkt za
preživljavanjem dao joj je snagu da mu rukama stisne vrat i spriječi ga da sklopi
čeljusti.
I opet, sve se dogodilo odjednom.
Pas je napao i svjetlost je bljesnula tako snažno da se zrak zacrvenio. Krici i
režanje rasparali su zastor koji se uzdizao dok su joj mišići drhtali od napora da
zadrži tu čeljust da se ne sklopi. Čula je sebe kako vrišti, nije osjećala nikakva
srama, a i vuk je urlao.
Vidjela je bijes u njegovim očima, ubojički i zaluđen, prije nego što je zatitrao,
izblijedio i nestao isto onako kako je i došao. Niotkud.
Connor je izgovarao njezino ime bez prekida. Nije mogla doći do daha,
jednostavno nije mogla udahnuti - taj zrak koji je smrdio na sumpor.
Tople ruke na njezinu boku, tople usne na njezinim usnama. "Daj da sad vidim,
daj da vidim. O Bože, Bože.
Ne brini, aghra10, ja ću to srediti. Samo lezi."
"Mogu ti pomoći."
Čula je glas, vidjela lice. Brannino lice, ali mlađe. Sjeća se tog lica, pomislila je
Meara kroz bol, kroz ustajalu maglu. Sjetila ga se iz vlastite mladosti.
"Izgledat ćeš kao ona za nekoliko godina. Naša Branna ima rijetku ljepotu."
"Tiho lezi, gospo. Teagan, donesi... ah, dobro, već jest. Već donosi sve što mi
treba. Ja imam iskustva u ovome, rođače", reče Connoru. "Imaš li povjerenja?"
"Da." Ali uzeo je Mearinu ruku. "Evo, draga, evo, mo chroi, pogledaj me,
pogledaj u mene."
Ona je zadrijemala. Snivala je te zelene oči, daleko od bola, daleko od svega
osim njega. A on joj je šaputao nježne riječi, kao i prije kad su se voljeli.
Onda je Iona – ne, to je bila Teagan, najmlađa – Teagan, prinijela šalicu njezinim
usnama, a ukus na jeziku, niz grlo, bio je divan.
Sad, kada je udahnula, istinski i duboko, imao je jednak okus - okus trava i
zemlje, vatre od treseta i biljaka koje su obilno rasle u blizini.
"Dobro sam."
"Još jedan trenutak, samo još trenutak. Kako je mogao doći ovamo?" Brannaugh
upita Connora.
"Mi smo ovdje izvan njegova dohvata."

10
Aghra, irski, ljubavi moja, nap. prev.
"Ali ja nisam. Nekako sam ga doveo, osigurao mu prolaz. To je bila zamka.
Iskoristio je mene da dođe do tebe, Eamone, i do tvojih sestara. Ja sam ga doveo
ovamo, ja sam doveo do ovoga."
"Ne, iskoristio nas je oboje, naše snove."
"I nas je uvukao u njih", reče Brannaugh. "Ništa od njegove tame nije ostalo u
tebi, moja gospo. Možeš li sad sjesti, opušteno i polako?"
"Dobro sam. Bolje nego što sam bila prije ranjavanja. Imaš njezine vještine ili
ona ima tvoje."
"Stao si u obranu. Da se nisi izložio opasnosti, on bi bio ranjen ili još nešto gore
jer Cabhan je htio njegovu krv, njegovu smrt."
"Tvoj mač." Teagan ga položi preko Mearinih nogu. "Ima krvi na njemu. Mislila
sam da sam ga promašila."
"Dobro si udarila."
"To je magija sjenke", izjavila je Brannaugh.
"Da, jest", složio se Connor. "Dokle god sam ja ovdje, on bi mogao doći opet.
Svojim ostankom, donosim vam više štete nego dobra."
"Bi li, molim te, htio ovo uzeti?" Teagan mu pruži cvijet i otkine lukovicu. "Kad
ćeš moći, posadi ovo kraj majčina groba. Ona je voljela zumbule."
"Hoću, i to uskoro, čim uzmognem. Moram ići, moram vratiti Mearu."
"Dobro mi je", reče ona.
"Ali ja nisam. Čuvajte se, svi." Čvrsto je zagrlio Mearu, utisnuo svoje lice u
njezinu kosu.
Probudila se u krevetu, sjedeći u Connorovom naručju, a on ju je ljuljuškao kao
djetešce.
"Sanjala sam."
"Nije to bio san, ili barem nije bio samo san. Tiho, pričekaj malo."
On joj stane ljubiti kosu, sljepoočnice, obraze, sve to polagano i pomno.
"Daj da ti vidim bok."
"U redu je. Dobro sam", ona je inzistirala dok ju je on pomicao i prelazio rukama
preko nje. "Zapravo, osjećam se kao da mi je netko dao magijski eliksir. I
pretpostavljam da se baš to i dogodilo. Kako se sve to zapravo dogodilo?"
"Eamon je sanjao mene, a ja njega. On je mene dozvao k sebi, a ja sam njega. A
vjerojatno je Cabhan sve to smislio." Stisnuo je šake u njezinoj kosi, a onda ih
pažljivo otpustio.
"Da me iskoristi, moje snove, da napadne Eamona."
"Gurnuo si me iza sebe."
"A ti si to isto napravila s Eamonom. Činimo ono što činimo. Uzdahnuvši,
dotaknuo je njezino čelo svojim. "Tvoj mač zaparao mu je bok, a njegove pandže
tvoj, ali on je i dalje djelomice bio u sjeni tako da je oštrica povukla njegovu krv,
što ga nije zaustavilo. To je moja teorija."
"Pojavio se niotkuda, Connore. Kako se borimo s onim što dolazi niotkuda?"
"Onako kako smo se mi borili. Svjetlo ga je odbilo – Eamonovo i moje, a tu su se
onda našle i djevojke."
"Vrištao je", prisjetila se Meara. "Nije zvučilo životinjski nego ljudski."
"Balansirao je između svjetova i oblika. Mislim da mu se to događa kada prelazi
iz jednoga u drugi. Uskoro će svanuti. Bit će gadno, ali idem probuditi Brannu.
Tebi ostavljam da nazoveš ostale. Ovo je nešto što moramo podijeliti sa svima i to
odmah."
Ali najprije je dlanovima obujmio njezino lice kako je to učinio dok je još
sanjala. "Nemoj se tako jebeno junačiti sljedeći put, jer sljedeći put bi me mogao
ubiti na licu mjesta."
"On je samo dječak, Connore, i odlučan je na svojem putu. I izgleda baš kao i ti
ili ti izgledaš kao on. Oblik njegova lica", dodala je, "njegove usne, njegov nos, čak
i način na koji stoji."
"Ozbiljno?"
"Tebi je to teže vidjeti, čini mi se, ali to je zaista tako. Nazvat ću Ionu, a ona će
biti zadužena za buđenje Boylea koji može probuditi Fina."
"U redu." Prošao je rukom kroz njezinu kosu, dugu i valovitu nakon što je
prethodne noći rasplela pletenicu. "Tko god siđe dolje prvi, pristavlja kavu."
"Dogovoreno." Budući da mu je u očima vidjela zabrinutost, nagnula se da ga
poljubi. "Idi, tvoj je posao mnogo teži od mojeg – probuditi Brannu prije izlaska
Sunca."
"Neka komplet prve pomoći bude spreman." Izvukao se iz kreveta, navukao
hlače.
Kad je otišao, Meara je posegnula za telefonom i ugledala zumbul.
Razmišljajući o Teagan, tako nalik na djevojčicu kakva Iona mora da je bila, ona
ustade, ode u kupaonicu po čašu vode i stavi lukovicu u nju.
Za Sorchu, pomislila je, a onda nazvala Ionu.
Prva je sišla dolje i obavila svoju dužnost s kavom. Razmišljala je da napravi
zobene pahuljice, jedino jelo za doručak u kojem je bila dovoljno spretna. A
Connor bi gotovo uvijek zagorio jaja kad bi on bio zadužen za doručak.
Bila je pošteđena kad je Branna ušla. Njezina je prijateljica nosila plavo-zelene
prugaste hlače od flanela i tanku zelenu majicu. Preko nje je prebacila i svezala
lagani plavi pulover koji je, začudo, bio usklađen s debelim čarapama.
S kosom koja joj je slobodno padala do struka, Branna je ušetala ravno po kavu.
"Ne obraćaj mi se dok ne popijem kavu. Stavi krumpire da se skuhaju, a kad budu
dovoljno mekani, izreži ih na prutiće za prženje."
Popila je crnu kavu i nije dodavala u nju pozamašnu količinu vrhnja kako je
običavala.
"Kunem se, ozbiljno, da uskoro dolazi vrijeme kad se mjesec dana neću ni
približiti štednjaku."
"I zaslužila si. Ne govorim ovo nikomu konkretno", Meara brzo doda guleći
krumpire u sudoperu. "Samo ovako, primjećujem."
"Prokleti Cabhan", promrmlja Branna vadeći hranu iz hladnjaka. "Ubit ću ga
vlastitim rukama, još jednom se ozbiljno kunem, što me je prisilio da gledam tolike
izlaske Sunca. Bit će kajgana, a kome se ne sviđa, ne mora je jesti."
Meara je mudro šutjela i stavila krumpire da se kuhaju.
Branna je cijelo vrijeme gunđala. Stavila je na stol kobasice, izrezala slaninu,
narezala kruh za tost.
Onda je ispila još kave.
"Da sad vidim tvoj bok."
Meara se suzdržala da ne kaže kako je sve u redu i jednostavno je podigla
majicu.
Branna je položila prste na bolno mjesto – kako li je samo znala točno gdje – i
opipala na trenutak. Meara osjeti kako toplina prodire čas unutra, čas van.
Potom je Branna pogleda u oči i jednim je pokretom čvrsto obgrli.
"Savršeno je zacijeljelo. Prokletstvo, Meara. Prokletstvo."
"Ne počinji sad. Već sam to čula od Connora. Ispada kao da me netko rasporio, a
ne da je bila samo mala ogrebotina."
"A što ti misliš na što je on ciljao, ako ne na tvoj trbuh?" Branna se odmakne i
pritisne joj oči korijenom dlana. Duboko je udahnula prije nego što je spustila ruke.
"Eto, sve je u redu. Hajdemo sad na taj doručak. Connor Sean Michael
O’Dwyer! Dovući svoje dupe ovamo i napravi nešto s tim doručkom, osim toga što
ćeš ga pojesti."
Budući da se pojavio za nekoliko sekundi, očito je bio čekao negdje da se ona
smiri. "Što god ti želiš. Meni pašu i jaja."
"Da ih nisi dotaknuo. Postavi stol jer se čini da ću ja ostatak života kuhati za
šestero ljudi. A kad to napraviš, onda se primi tosta."
Kad su ostali pristigli, krumpiri su se već pržili.
"Jesi li dobro?" Iona se zaputi ravno prema Meari. "Jesi li sigurna?"
"Jesam. I više nego dobro, jer sam puna energije od nekog napitka, koji god da
su mi dali."
"Daj da ja to vidim." Fin je povukao Iona u stranu. "Moram li ja sad podići
majicu za svakog od vas?" Ali ipak je to učinila, malo se mršteći kad je Fin stavio
svoju ruku na njezinu. "Branna me je već upozorila."
"On je moja krv. Ako je ostalo imalo njegova traga, ja ću to prepoznati. A nema
nimalo." Fin joj nježno spusti majicu. "Ne bih dopustio da te itko ozlijedi, mo
deirfiu."
"Znam ja to. Na trenutak je bilo uistinu gadno i ne bih to rado ponovila, ali sve
drugo? Bilo je fascinantno. Išao si jednom s Ionom, zar ne?" upita Boylea.
"Jesam, tako da znam taj osjećaj. Sanjaš, ali kao da hodaš, razgovaraš i djeluješ u
tom snu. Malo si smušen."
"Trebala bi sjediti", zaključi Iona. "Samo ti sjedni. Ja ću pomoći Branni da završi
doručak."
"Ne, nećeš", Branna je bila odlučna. "Boyle, ti si jedini iz ove ekipe koji nije
nespretan u kuhinji. Hajde, molim te, istući jaja, a ja sam skoro već gotova s
ostatkom."
Otišao je do štednjaka, stao pokraj nje i izlio istučena jaja iz zdjele u tavu u kojoj
je ona već zagrijala maslac.
"Je li tako dobro?" upitao je.
Branna se načas nagnula prema njemu. "Bit će." Ugasila je vatru pod krumpirima
i počela ih vaditi mrežastom cjediljkom i stavljati na papirnati ubrus da se ocijede.
"Zašto ja nisam osjetila ništa od toga?" pitala se ona. "Ja sam sve to prespavala i
nisam imala pojma."
"Zašto nisam ja ili Iona?" Dodao je Fin stojeći iza nje. "To nije bio naš san. Mi u
njemu nismo sudjelovali."
"Ja sam bila u istoj kući, samo malo dalje niz hodnik. Trebala sam nešto osjetiti."
"Vidim da misliš da si ti u središtu svega ovoga i da zato zaslužuješ da u svemu
sudjeluješ."
Kad se okomila na njega i sijevnula na njega stisnutih očiju, umiješala se Iona.
"Prestanite, dajte prestanite, oboje. Svatko krivi onoga drugog, a to je glupo. Nitko
od vas nije odgovoran. Jedini je odgovorni Cabhan, pa onda dosta s time. Moja krv,
moj brat", dodala je prije nego što je itko od njih dvoje mogao progovoriti. "Bla,
bla, bla. I što onda? Svi smo dio ovoga, Zašto.ne bismo točno saznali što se
dogodilo prije nego što podijelimo krivnju?"
"Oženit ćeš se ženom koja šefuje, mo dearthair", Fin se obrati Boyleu. "I ženom
koja je razborita. Sjedni, Iona, i ti Meara. Donijet ću vam kavu."
Iona je sjela i uredno sklopila ruke na stolu. "To bi bilo vrlo lijepo."
Prema Branninim uputama, Boyle je poslužio jaja na pladanj s vrućom
kobasicom, slaninom, krumpirima, prženim krumpirom i krvavicom.
Sve je to odnio do stola dok je Fin posluživao kavu, a Connor točio sok.
"Ispričaj nam što je bilo", Fin je rekao Connoru.
"Počelo je kao i inače – kao da si istodobno i potpuno budan i svjestan i negdje
drugdje. Bili smo u Clareu iako to nisam odmah shvatio. U Clareu i u Eamonovu
vremenu." Raspredao je priču dok su se oni posluživali s golemoga pladnja.
"Jelen?" prekinula ga je Branna. "Je li bio stvaran ili si ga ti doveo?"
"Nisam o tome razmišljao. Da sam htio vodiča, uzeo bih Roibearda. Bio je to
golem jelen, veličanstven. Kraljevskog držanja, a dlaka mu je bila više zlatna nego
smeđa."
"Plave oči", dodala je Meara.
"U pravu si. Baš plave. Neustrašive i plave, kao i Eamonove, sad kad o tome
razmišljam."
"Ili njegova oca", podsjetila je Branna. "U Sorchinoj knjizi ona piše da njezin sin
ima očeve oči, njegovu boju."
"Misliš da je to bio Daithi", razmišljao je Connor, "ili ga je predočivao. Možda
mu je i dan taj oblik da bi bio blizu svoje djece, da ih štiti najbolje što može."
"Nadam se da je to istina", rekla je Iona tiho. "Bio je ubijen dok je jahao kući da
ih zaštiti."
"Jelen, koji je možda bio Daithijev duh, vodio nas je prema svjetlu, a to svjetlo
bio je Eamon. Prošlo je tri godine u njegovu vremenu otkad smo se posljednji put
susreli. Bio je viši, a crte lica su mu se zaoštrile kako to već biva kad izlaziš iz
djetinjstva. Zgodan je momak."
Sad se nasmiješio Meari.
"Znala sam da će to reći jer sam mu ranije rekla da sliče jedan drugomu.
Drukčije boje očiju, ali vidi se da su rodbina."
"Mislio je da je Meara Ciganka Aine", objasnio je Connor. "Ona koja je ranije
bila naišla i rekla mu da će opet vidjeti svoj dom."
"Zanimljivo je to. Ti imaš Ciganku među svojim predcima", ponovila je Iona.
"Imam."
"A onoj kobili koju je Fin namijenio Alastaru dao je ime Aine."
"Razmišljala sam o tome i nadam se da to ne znači da ja nalikujem na konja."
"Velike je ljepote i duha", naglasio je Fin. "I nazvao sam ju Aine – nikada nisam
razmišljao o nekom drugom imenu. Da, zanimljivo je to, te veze, te podudarnosti."
"Riječ se o tome da ja nisam ništa osjetio dok smo razgovarali, tamo ispred
kolibe. A nije ni on", razmišljao je Connor. "Pitali smo ga za obitelj. Rekao sam mu
za čaroliju sjenke. A kad nas je pitao hoćemo li ući unutra, tada se to dogodilo. U
jednom trenutku nisam ništa osjećao, a onda sam ga tamo osjetio. Baš tamo, jedan
trenutak prije nego što se vuk odjednom pojavio u skoku. A i Eamon je to osjetio."
"Kovitlali ste se zajedno, kao jedno", dodala je Meara. "Sve je išlo tako brzo.
Connor me odgurnuo iza njega, ali on nije htio mene, nego dječaka."
"I onda je ona odgurnula Eamona u stranu, stala pred njega i zamahnula mačem.
Ni sekunde vremena nije bilo da ga se spriječi. Zaletio se u nju, ščepao je
pandžama. Njezina krv i njegova u zraku. Napada pas. Eamon i ja krećemo zajedno
u napad, u taj čas djevojke izlete van. One su bacile prepreke pred njega i
zaustavile me da ne idem dalje. Bacile su na njega što su imale pa sam im se ja
pridružio jer nije se imalo što drugo napraviti u tih nekoliko sekundi. To što smo
imali bilo je dovoljno da mu se nanese bol, a Kathel, Roibeard i Alastar nasrnuli su
na njega zajedno s nama. Vrištao je kao curica."
"Hej!"
Potom pogleda Ionu smiješeći se "Bez uvrede. Suočen sa svima nama, pa još i s
Kathelom, Alastarovim kopitima i Roibeardovim kandžama - otišao je kako je i
došao.
Otišao, nestao, ostavio je samo smrad iza sebe. A Meara je krvarila na tlu. A ni
dvije minute nije prošlo, sad kad razmišljam ovako u miru, ni dvije minute."
"Svi su bili kratki, zar ne? Vrijedi o tome razmisliti", rekla je Branna. "Možda on
s tom čarolijom ima dovoljno snage samo za takve kratke i iznenadne napade."
"Zasad", dodao je Fin.
"Ono što imamo jest sada. Ušao je u Connorov san, skliznuo u njega da bi se
dočepao dječaka – ili jedne od sestara ako vas izađu pozdraviti, Connore. Ne može
ući u kuću, ali u san može, jednom kad izgubiš njegovu zaštitu. .. to mi je jasno. Ne
može doprijeti do njih, do onoga vremena, do onoga mjesta, ali može se ubaciti u
san i na taj način doprijeti do njih."
"Tamo gdje bi dječak bio ranjiv", dodao je Fin, "u onom stanju između sna i jave
kad su snovi najaktivniji. Tada Cabhan čeka, na tom rubu, čeka da napadne, da
okreneš leđa."
"Prokleta kukavica", promrmljao je Boyle.
"Rekao si da mu je Meara prolila krv. Gdje ti je mač?" tražila je Branna.
"Kod kuće. Nisam ga ni donijela ovamo. Bio mi je u ruci samo u snu."
"Idem ja po njega", rekao je Fin. "Gdje ti je?"
"Na polici u ormaru u spavaćoj sobi. Dat ću ti ključeve od stana." Kad se on
samo nasmiješio, ponovno je sjela. "Koji ti ni ne trebaju, zar ne? Nikad nisam
razmišljala o tome. Bilo tko od vas četvero mogao bi ući unutra kad god mu se
prohtije."
"Donijet ću ga. Evo me za trenutak."
"Ja previše cijenim to što mi imamo i zato, kao što znaš, ne odobravam kad se
ide lakšim putem ako se nešto može obaviti uobičajenim putem uz malo truda i
vremena. Ali." Branna uzdahne. "Ali, bez obzira na to, malo je glupo da sad voziš
do sela i natrag."
Fin je samo kimnuo glavom. Podignuo je ruku i u trenutku je u njoj bljesnuo
Mearin mač.
Meara se trgnula, a onda malo nasmijala. "Dakle, ovo je nevjerojatno i toliko
rijetko da ikoga od vas vidim da radi nešto ovakvo. Pokatkad zaboravim da vi to
možete."
"Fin je tu malo slobodniji nego Branna", podsjetio je Boyle. "Nemamo svi iste
granice." Fin je okrenuo mač. "Tu ima krvi na njemu, i dovoljno je svježa."
"Ne dopuštam krv ili mačeve za svojim stolom", ustala je Branna i oduzela mu
ga. "To će nam biti dovoljno. Još uvijek imam nešto od solsticija. Ali kao što kažeš,
ovo je svježa krv – kad se ozlijedio bacajući čini sa sjenkom."
"Vratit ću se, raditi s tobom čim se uspijem izvući s posla", rekao joj je Connor.
"I ja ću", dodala je Iona. "Danas prijepodne imamo puno posla, ali mislim da će
mi moji šefovi dati nešto slobodnog vremena popodne."
Boyle je prošao rukom preko Ionine guste, kratke kose. "Možda ih uspiješ
nagovoriti. Vratit ću i Mearu ako ti možemo biti od koristi. Možemo donijeti hranu
ako ništa drugo."
"I obilato toga drugoga." Branna je nastavila proučavati mač. "Jer nam nije
ostalo dovoljno onoga finog gulaša da ga i danas jedemo."
"Pobrinut ćemo se za to onda, Meara i ja, i vratiti se čim završimo posao u
konjušnici."
"Otići ću po nju", rekao je Connor. "Mislim da neko vrijeme ne bismo trebali
sami ići unaokolo. Ja mogu malo promijeniti raspored i završiti do tri, ako vam tako
odgovara."
"Može tako."
"Ja ću sad ostati." Uslijedila je tišina nakon što je Fin to rekao. "Ako vam i to
odgovara."
"Odgovara." Branna spusti mač. "Sad mi možete pospremiti kuhinju. Ja ću biti u
radionici kad završiš s tim", obrati se Finu i ode.
13

MEARA JE VEĆI DIO SVOJEGA SLJEDEĆEG SLOBODNOG dana provela s


majkom pomažući joj da se dokraja spakira za ono što su svi zvali dugi posjet. A
budući da je pritom trebalo odlučivati o tome što ponijeti, a što ne, što se može
nekomu dati, a što, jednostavno, baciti u smeće, Meara je veći dio dana provela uz
jaku glavobolju.
Donošenje odluka dovodilo je Colleen Quinn u stanje krajnje uznemirenosti i
Meara je to dobro znala. Jednostavna odluka o tome treba li ponijeti i svoje tri
afričke ljubičice uzgajane s ljubavlju, dovela ju je gotovo do suza.
"Pa naravno da ćeš ih ponijeti." Meara je s mukom pokušavala balansirati
između vedre potpore na jednoj strani vage i nepokolebljive čvrstoće na drugoj.
"Ako ih ostavim, ti i Donal morat ćete se gnjaviti sa zalijevanjem i
prihranjivanjem, a ako zaboravite..."
"Obećavam da neću zaboraviti." Jer ih je kanila odmah odnijeti Branni koja je
znala kako se brinuti za njih. "Ali ipak bi ih trebala imati uza se."
"Možda Maureen neće biti drago držati ih u kući."
"A zašto ih Maureen ne bi htjela?" I dalje nesigurno balansirajući posred vage,
Meara namjesti osmijeh dok je podizala jednu od biljaka bujnog lišća i prepunu
ljubičastih cvjetova. "Baš su lijepe."
"Pa, to je njezina kuća, zar ne?"
"A ti si joj majka i to su tvoje biljke."
Odluka je konačno pala i Meara ih pažljivo smjesti u kutije koje je iskamčila u
dućanu.
"Oh, ali..."
"Ovdje će biti na sigurnom." Sedam puta sedam je – kvragu – četrdeset devet.
"Zar nisi rekla da su biljke živa stvorenja i da im gode glazba, razgovor i nježnost?
Sve bi im to nedostajalo i vjerojatno bi uvenule, koliko god ja pazila na njih."
To Mearu ponuka da zapjeva "Opet smo na putu" dok je zaguravala papir oko
lonaca s cvijećem. Konačno je uspjela Colleen izmamiti osmijeh.
"Tako lijepo pjevaš."
"To sam naslijedila od majke, zar ne?"
"I tvoj otac ima lijep, snažan glas."
"Hmmm", bio je Mearin odgovor dok je u sebi i dalje množila brojeve. "A da
poneseš neke fotografije pa si ih objesiš na zidove?"
"Oh." Colleen odmah spoji prste jedne i druge ruke, što je uvijek činila kad ne bi
znala na koju stranu da krene. "Nisam sigurna, a i kako da odaberem one koje bih
ponijela, A..."
"Ja ću ih odabrati, pa ćeš se lijepo iznenaditi kad budeš raspremala stvari. Da
znaš da bi mi sad godila šalica čaja."
"Dobro, idem ga skuhati."
"To bi bilo divno." I imala bi pet minuta mira.
I dok je Colleen bila u kuhinji, Meara nabrzinu pokupi nekoliko okvira sa
slikama iz prošlosti, svojega djetinjstva, brata i sestre i, premda nevoljko,
zajedničku fotografiju roditelja.
Proučavala je fotografiju svojih roditelja, nasmijanih u bujnom vrtu koji se nekad
protezao oko cijele kuće. Lijepo lice, pomisli promatrajući oca. Zgodan, krupan
čovjek neviđena šarma.
I bez imalo kičme.
Ona umota sliku da zaštiti staklo okvira i složi je u kutiju. Palo joj je na pamet da
bi za njezinu majku možda bilo bolje da se ne podsjeća neprekidno na prošlost, ali
to nije bio njezin život.
A taj je cijeli život sada stao u dva kovčega, jednu torbu koja se nosi preko
ramena i tri kutije iz dućana.
Bilo bi toga više da je ova selidba bila konačna – a to je bilo nešto što Colleen
nije željela niti čuti. Bilo bi više pakiranja, ali - što je još važnije i u što je Meara
bila sigurna – i više kvalitetnog života.
Zaključivši da je posao završen – ili gotovo završen - ona se vrati u kuhinju.
Našla je majku kako sjedi za malim stolom i tiho plače pokrivši lice rukama.
"Mama..."
"Oprosti, oprosti. Nisam još skuhala čaj. Ne znam što da radim, Meara. Čitav
život proživjela sam u Congu ili tu negdje. A sada..."
"Nije daleko. Ne ideš predaleko." Meara sjedne i uzme je za ruke. "Ni sat
vremena odavde."
Colleen je pogleda očiju punih suza. "Ali neću viđati ni tebe ni Donala kao do
sada."
"Ideš samo u posjet, mama."
"Možda se nikada više neću vratiti. Svi vi tako mislite."
Meara nije imala drugog izbora nego da preuzme krivnju. "Mi svi mislimo da
ćeš, kad jednom dođeš onamo, htjeti tamo i ostati. Posjećivat ćemo te ako ostaneš u
Galwayu s Maureen, Seanom i djecom. Naravno da hoćemo. A, ne bude li ti dobro
tamo, vratit ćeš se ovamo. Nisam li ti rekla da će te kuća uvijek čekati?"
"Mrzim ovo mjesto. Sve ovdje mrzim."
Zaprepaštena, Meara otvori usta, potom ih opet zatvori, ne znajući što da kaže.
"Ne, ne, nije tako, nije to istina." Njišući se u stolici, Colleen rukama obujmi
lice. "Volim ove vrtove, zaista ih volim. Veseli me kad ih vidim, i prednji i onaj
stražnji, a volim i raditi u njima. I zahvalna sam na toj kući jer je to jedno prekrasno
mjestašce."
Posegnuvši u džep za maramicom, Colleen obriše suze. "Zahvalna sam Finbaru
Burkeu što mi ju je iznajmio za mnogo manje nego što je mogao dobiti, a i tebi što
to plaćaš. I Donalu što je sve ovo vrijeme bio uz mene. Svima vama što ste mi znali
pozvoniti na vrata samo da vidite kako sam. Što ste me vodili na izlete. Znam
također da ste se za moje dobro svi potrudili da me preselite u Galway k Maureen.
Nisam baš toliko glupa."
"Nisi uopće glupa."
"Imam pedeset i pet godina i ne znam ispeći janjeću koljenicu."
Ovo je izazvalo još jednu bujicu suza i Meara pokuša drugu taktiku. "Istina je da
si očajna kuharica. Kad bih došla kući iz škole i pomirisala tvoje pečenje, znala sam
pitati Boga što li sam ja toliko zgriješila da zaslužujem takvu kaznu."
Colleen ju je dugo promatrala dok su joj suze blistale na licu. A onda prasne u
smijeh. Bio je to pomalo histeričan smijeh, ali ipak smijeh.
"Moja je majka bila još gora od mene."
"Je li to uopće moguće?"
"Što misliš zašto je tvoj djed unajmio kuharicu? Bili bismo umrli od gladi. A ni
Maureen nije puno bolja, Bog je blagoslovio."
"Zato su i izmislili dostavu hrane iz restorana." Nadajući da će spriječiti daljnje
potoke suza, ona ustane i pristavi čajnik. "Nisam znala da si mrzila živjeti ovdje."
"Nisam. Krivo sam to rekla i baš sam nezahvalna. Imam krov nad glavom i vrt
na koji sam ponosna. Imam dobre susjede, tebe i Donala pokraj sebe. Mrzim što je
to sve što imam – a to je tuđa kuća za koju ti plaćaš."
"Nije to sve što imaš." Kako je mogla biti toliko slijepa, pitala se Meara, da nije
vidjela koliko je njezinoj majci vrijeđalo ponos to što živi u unajmljenoj kući za
koju je plaćalo njezino dijete?
"To je samo boravište, mama. Samo boravište. Imaš svoju djecu, svoje unuke i
svi te vole toliko da čine sve da ti budeš sretna. Imaš sebe, očajnu kuharicu, ali
izvrsnu vrtlaricu. Bit ćeš blagodat za svoje unuke."
"Misliš?"
"O, da, bit ćeš. Bit ćeš strpljiva s njima i iskreno će te zanimati sve što rade i o
čemu razmišljaju. S roditeljstvom je drukčije, zar ne? Roditelji moraju neprestano
smišljati treba li reći da ili ne, sada ili poslije. Moraju provoditi red i disciplinu, ali i
pružati ljubav i nježnost. A ti ih trebaš samo voljeti i oni će tu ljubav upijati kao
spužve."
"Zaista mi i nedostaje što ih rijetko viđam, što nemam vremena da ih razmazim."
"Evo, sad ćeš imati priliku."
"A što ako Maureen bude protiv toga da ih razmazim?"
"Onda ću ja doći u Galway i obračunati se s njom."
Colleen se smješkala dok je Meara pripremala čaj. "Ti si oduvijek bila moja
borbena kći. Tako odlučna i hrabra. Nadam se ćeš mi i ti podariti unuke koje ću
jednog dana moći razmaziti."
"Eh, ne znam."
"Čujem da se viđaš s Connorom O’Dwyerom."
"S Connorom O’Dwyerom se viđam cijeli život."
"Meara."
Ovo neću moći izbjeći, pomisli Meara i donese čaj na stolić. "Viđamo se."
"On mi je beskrajno drag. Dobar je to čovjek, i tako je zgodan. Dobroga je srca i
blage naravi. Katkada me posjeti da vidi kako sam i pita me treba li kakvu sitnicu
srediti u kući."
"Nisam to znala, ali to mu sliči."
"Ima nešto posebno u njemu i, premda je to danas tako u svijetu, ja ne
odobravam... ovaj... seks prije braka." Sveta Marijo, pomoli se Meara, imaj milosti
i poštedi me razgovora o seksu.
"Razumije se."
"Isto mislim i za Donala i Sharon, ali... Muško je muško, uostalom, njima je stalo
do tih stvari bili u braku ili ne."
"Isto je i sa ženama, mama. Žao mi je što ti baš ja moram objaviti tu vijest, ali ja
sam odrasla žena."
"Možeš biti što hoćeš, ali i dalje si moja kći. I bez obzira na to što Crkva ima reći
o tom pitanju, nadam se da ćeš biti oprezna."
"Ne moraš se brinuti."
"Neću se brinuti onda kada budeš sretna, udaš se i stvoriš obitelj u vlastitu domu.
Kao što rekoh, Connor mi je zaista jako drag, ali činjenica je da voli žene. Zato
budi oprezna, Meara."
Kad je čula otvaranje kućnih vrata, Meara osjeti beskrajnu zahvalnost prema
posjetitelju. "A evo i Donala spremnog da nas odveze u Galway", reče ona veselo.
"Donijet ću još jednu šalicu za njega."
RAZMIŠLJALA JE DA ODE KUĆI I SAMO ZURI U ZIDOVE SVE DOK se
ne počne osjećati manje iscrpljenom i krivom i općenito bolje. A na kraju se
odvezla ravno do Brannine kuće.
Onoga trenutka kad je uletjela u radionicu, shvatila je da je pogriješila.
Branna i Fin stajali su pokraj velike radne ploče s rukama nad srebrnom
posudom. Što god se u njoj krčkalo, bacalo je blještavo narančasto svjetlo koje se
izvijalo u zrak i pretvaralo u tanki stup dima.
Branna podigne prst slobodne ruke dajući joj znak da pričeka.
"Ti i tvoje, ja i moje, život i smrt da se ne razdvoje. Krv i suze liju se puste,
miješaju se crvene i guste. Kroz vatru i dim istina će teći i sudbinu tvoju ovom
smjesom reći." Pripravak se u mjehurićima prelijevao preko posude stvarajući
pjenu narančaste boje i - oštra mirisa.
"Dovraga!" Branna se odmakne i podboči. "Još uvijek nije dobro. Trebalo bi biti
crveno, poput krvi. Smrtonosno crveno, i gusto. Opet nam je nešto promaklo."
"E bogami to neće biti moja krv", reče Fin. "Već sam ti dao litru."
"Trebat će nam samo nekoliko kapi. Ne cmizdri." Očito ljuta, Branna prođe
rukama kroz kosu svezanu na vrhu glave. "I ja, i Connor i Iona već smo je dali, nije
li tako?"
"Vas je troje dalo koliko ja sam."
"I još ona koju smo uzeli iz staklenke, koju smo pokupili od njega za suncostaja i
ona s njegova mača."
"Možete uzeti moje ako vam treba", ponudi Meara. "Inače ću ovdje biti samo na
smetnji."
"Nećeš. Možda bi nam za ovo dobro došli još jedan par očiju i jedna pametna
glava. No sada ćemo napraviti stanku pa ću još razmisliti", odluči Branna. "Popit
ćemo čaj."
"Uzrujana si", reče Fin Meari dok je Branna brisala stol. "Danas si ispratila
majku u Galway."
"Da, baš maloprije, uz puno njezina plakanja i mojega škrgutanja zubima."
"Žao mi je." Branna zaobiđe stol i zagrli Mearu. "Ja sam se sva zadubila u svoje
probleme, a tvoje sam potpuno zanemarila. Sigurno ti je bilo teško."
"U neku ruku teže, a u drugu lakše nego što sam očekivala. Ali, sve u svemu,
bilo je naporno."
"Imam nekih poslova koje trebam obaviti pa ću ja vas ostaviti da možete
popričati."
"Nemoj otići zbog mene. A sad imam i priliku da porazgovaramo o
iznajmljivanju."
"Ne brini se o tome. Kao što sam ti rekao, pričekat ću dok ona ne odluči što želi.
Tamo je već gotovo deset godina."
"Lijepo od tebe, Fin. Zaista tako mislim."
Ne komentirajući, Branna ode skuhati čaj.
"Mislim da se više neće vratiti, barem ne zauvijek", reče Meara. "Mislim da će
joj ova promjena činiti dobro. I unuci, oni posebno, jer će s nekima od njih živjeti, a
i drugi žive nedaleko. A tu je i Maureenin Sean koji će joj ugađati jer mu je ona
oduvijek nekako bila draga. A ako ćemo iskreno, ona je nesretna kad je sama.
Treba joj netko, i to ne samo netko s kime može razgovarati nego i da je nadzire, a
Maureen joj može pružiti i jedno i drugo."
"Onda se prestani osjećati krivom", posavjetuje ju Fin. "Još se malo mučim s
tim." I čineći upravo to, Meara protrlja oči. "Tako je plakala i izrekla je stvari za
koje uopće nisam znala da su joj na umu ili srcu. Toliko ti je zahvalna, Fine, za
kućicu i za tu smiješno nisku rentu sve ove godine – a ja sam mislila da je njoj
novac zadnja briga u životu. Međutim, nije tako. Zahvalna ti je, a i ja sam."
"Nije to ništa, Meara."
"Jest, njoj, a i meni. Ne bih mogla plaćati i svoju i njezinu stanarinu da njezina
nije bila gotovo zanemariva, a još je i Donal pokatkad sudjelovao u plaćanju. Da
nije, sigurno bi bilo mrtvih. Ti si nju održao na životu, a mene spasio zatvora i zato
prihvati zasluženu zahvalnost."
"Nema na čemu."
On joj priđe i privuče je k sebi, na što se ona rasplače. "Hajde, dušo, dosta sad."
"Zamisli, onda se opet rasplakala kad smo Donal i ja ukrcavali stvari u kamion.
Objesila se za mene kao da odlazim u rat. Što nije daleko od istine, ali ona to ne
zna. Mogla bih se okladiti da se sve ove godine pravila da ne zna čime se bave troje
mojih najbliskijih prijatelja. A sada je malo zabrinjava što Connor i ja
konzumiramo seks izvan svete bračne zajednice."
Premda nije mogao sakriti osmijeh, Fin joj protrlja leđa. "Imala si prilično težak
dan."
"Koji je završio tako da sam vlastitu majku izbacila iz njezina doma."
"Ni govora. Pomogla si joj da raskine lanac koji ju je ovdje zarobljavao i sad je
tamo gdje će biti sretna u kući punoj obiteljske topline. Kladim se da će ti biti
zahvalna već potkraj godine. Hajde, hajde, krasotice moja, obrisi te suze."
On se odmaknu, opipa džepove i izvadi maramicu koja je bila tako kričavih boja
da se Meara nasmijala.
"Što ti je to?"
"Poslije kiše uvijek dolazi duga." Potom iz njezine kose izvadi golemu
svjetloružičastu ivančicu. "A i cvijeće."
"Mogao bi se obogatiti ovime na rođendanskim proslavama."
"To mi je pričuvni plan."
"A ja sam baš prava gadura."
"Nemoj tako." I on je opet zagrli. "U najgorem slučaju si polugadura."
On uhvati Brannin pogled preko Mearine glave. I smiješak koji mu je uputila
pogodio ga je ravno u srce.

POPILA JE ČAJ, POJELA TRI BRANNINA KOLAČIĆA S LIMUNOM I,


premda nije znala gotovo ništa o bajanju i spravljanju trava, svesrdno se trudila biti
od koristi.
Usitnjavala je trave s pomoću mužara i batića – kadulju, tratinčice. Vagala je
prah od smrvljenoga crnog fluorita, sjeckala bakrene niti, bilježila količine u
Brannin dnevnik.
Kad je stigao Connor zajedno s Ionom i Boyleom, svi sastojci koje su probrali
Branna i Fin bili su već spremni.
"Dvaput nam danas nije uspjelo", reče im Branna, "pa ćemo sad vidjeti koliko
vrijedi izreka ‘treća sreća’. Osim toga, danas smo imali pomoć u obliku Meare pa
bi nam i to moglo donijeti sreću."
"Vještičji šegrt, to si ti?" Connor je štipne i poljubi.
"Ne baš, ali znam usitnjavati i mjeriti."
"Jesi li ispratila svoju majku?"
"Jesam, i pobrisala za njom lokvu suza. Onda sam došla ovamo pa je to isto
učinio i Fin za mnom."
"Budi sretna." Sada je od Connora dobila poljubac u čelo. "Jer ona će to, sigurno,
biti."
"Sve više vjerujem u to jer mi je Donal prije sat vremena poslao poruku da joj je
Maureenina obitelj priredila kraljevski doček sa zastavicama i cvijećem, tortom i
šampanjcem. Pomalo me je sram što nisam vjerovala da je Maureen to kadra
napraviti, ali proći će me čim me prvi put naljuti. Donal mi kaže da se ponaša
luckasto kao djevojčica - mama, ne Maureen – tako da mi je pao teret sa srca."
"Otići ćemo tamo i izvesti je na večeru čim se uzmognemo izvući odavde."
Dobra duša, rekla je majka. I blaga narav.
"To bi za tebe moglo biti opasno jer s njezinom kćeri konzumiraš seks izvan
svete bračne zajednice."
"Molim?"
"Poslije ću ti objasniti. Mislim da Branni treba tvoja krv."
"Svih vas", reče Branna. "Kao i onda kad smo bacali čini uoči suncostaja."
"I to ga nije dokrajčilo." Boyle mršteći se pogleda posudu u koju je Branna
oprezno dodavala sastojke. "Zašto bi ovo?"
"Imamo njegovu krv – s tla i s mača", reče Fin.
"Koja mu da je dodatnu moć, dodaje tminu, i tom tminom ćemo mu se
suprotstaviti."
"Prekrij radnu površinu, Connore." Branna odmjeri sol i doda je u posudu. "Iona,
svijeće molim. Ovaj put sve ćemo obaviti zajedno, jer smo svi na okupu i u krugu."
"Unutra i vani", ona započne, "vani i unutra, i ovdje demonu će doći kraj." Zatim
uzme bakrenu nit i oblikuje ju u muško tijelo. "U sjeni se skriva, u sjeni ćemo ga
vrebati i u njoj zaskočiti njegov stvarni oblik. Bacit ćemo čini na njega i on će
gorjeti u plamenu i u pepeo se pretvoriti."
Ona položi bakrenu figuru na srebrni pladanj s bočicama i dugačkim kristalnim,
njezinim najstarijim bodežom.
"Napravimo krug."
Meara je desetak puta vidjela ovaj ritual, no svaki put bi se naježila od njega.
Način na koji bi se jednim pokretom ruke zapalile bijele svijeće posložene u
širokom krugu i kako bi zrak unutar kruga stao i utišao se.
A potom uskovitlao.
Trojka i Fin stajali su raspoređeni na četiri strane svijeta i svatko od njih zazivao
je elemente, boga i božice, njihove vodiče.
Vatra koju je zapalila Iona gorjela je bijelim plamenom tridesetak centimetara
iznad poda, a nad njom je lebdjela srebrna posuda.
Trave i kristali, posvećena voda koja je tekla iz Brannine ruke, uzburkana od
zraka koji je zazvao Connor. Crna zemlja u Finovoj šaci, namočena suzama koje je
prolila vještica.
I krv.
"Iz srca hrabroga i iskrenoga." Svojim ritualnim nožem Iona zareže Boyleov
dlan. "Da se izmiješa s mojom i bude jedno."
Zatim zareže svoj dlan i pritisne ga na njegov.
"Život i svjetlo neka gore plamenom", reče cijedeći pomiješanu krv u posudu.
Connor uzme Mearinu ruku i poljubi joj dlan. "Od srca, odanoga i snažnoga." On
zareže njezin dlan, a potom i svoj. "Spoji se sa mnom da ispravimo zlo. Život i
svjetlo neka gore plamenom."
Branna se okrene Finu i posegne za njegovom rukom, no on je povuče natrag i
spusti košulju s ramena.
"Uzmi je s brazgotine."
Kada ona na to odmahne glavom, on dograbi njezinu ruku u kojoj je držala nož.
"Iz brazgotine."
"Kako ti kažeš."
Ona položi oštricu na urezani pentagram, njegovo prokletstvo i baštinu.
"Krvi koja tečeš iz ove brazgotine, pomiješaj se s mojom. Bijelo i crno." Kad je
položila svoju zarezanu ruku na njegovo rame, meso na meso, krv na krv, plamen
svijeća vinu se visoko, a zrak zatreperi.
"Crno i bijelo, moć i snaga, svjetlo i život, neka gore plamenom."
Krv je iz njezine ruke u tankom mlazu istjecala u posudu. Tekućina je zakuhala,
pjenila se i izbacivala dim.
"U ime Sorche, svih kojih su bili prije i onih koji su došli poslije, udružili smo
svoje moći i u boj krećemo. Iz sjene na svjetlo ti ćeš sad."
Ona potom baci bakrenu figuru u vreli pripravak, koja u tom trenutku zabliješti
narančastim, zlaćanim i crvenim plamenom, uz tutnjavu poput udara vjetra i zov
tisuće glasova.
Potom je uslijedila tišina, toliko duboka da se moglo osjetiti kako upravo
podrhtava.
"Da pustim vatru?" upita Iona.
"Pustit ćemo da lagano ključa još sat vremena, a onda preko noći ostaviti sa
strane. A na Samhain11 ćemo ga time dokrajčiti.
"Onda smo za sada završili?" upita Meara.
"Za danas je dosta. Sad želim razbistriti glavu čašom dobrog vina."
"Pa dobro onda, vraćamo se za minutu. Moram samo..." Pritom je već vukla
Connora van iz prostorije. "Trebam Connora samo nakratko."
"Što je?" Zabrinuo se kad ga je grčevito uhvatila za ruku i odvlačila kroz stražnja
vrata radionice pa kroz kuhinju. "Što te uzrujalo? Znam da je ritual bio žestok,
ali..."
"Bio je. Bio je. Bio je." Samo što to nije otpjevala, vukući ga dalje kroz dnevnu
sobu pa uz stube.
"Je li to zbog krvi? To zna gadno izgledati, ali vjeruj mi da nam je trebala da
napravimo pripravak, da bacimo čini."
"Ne. Da. Isuse! Svega toga je bilo!" Potom ga sva zadihana ugura u njegovu
spavaću sobu pa se vrati do vrata i zalupi ih.
Zatim sva uzavrela priljubi svoje usne uz njegove.
"O", izusti on, konačno shvaćajući. U tom trenutku strgnula je s njega pulover i
odbacila ga na pod.
"Samo mi daj." Skinula je s njega debelu košulju i zabila zube u njegovo golo
rame. "Samo mi daj."
On bi radije da su se stvari odigravale sporije – barem malo – no ona je tada već
otkopčavala njegov pojas, i što sad da muškarac radi?
On krene svlačiti njezin pulover - svlačenje žena jedno je od najvećih
zadovoljstava u životu – pa se spleo s njezinim zaposlenim rukama. Pomisli da bi
najbolje bilo da ga razdere, a onda...
"Ah, dovraga s tim."
Već u sljedećem trenutku oboje su bili nagi.
"Da, da, da." Vukla ga je za kosu, grizla mu usne, jecala od užitka kad joj je
obujmio grudi.
Nikada prije nije osjetila toliku strast, uzdrhtalost i neutaživu potrebu. Možda
zbog uskovitlanoga zraka, pulsiranja vatre i sve te magije.
Bila je jedino sigurna da ga je morala imati ili će poludjeti.

11
Keltska svetkovina koja se slavi od zalaska Sunca 31. listopada do zalaska sunca 1. studenoga, otprilike između
jesenje ravnodnevice i zimske kratkodnevice, nap. prev.
On je još imao egzotičan okus magije, moćan, zavodljiv i pomalo opskuran.
Osjećala je da sve ono još uvijek djeluje i tinja u njemu.
I žudjela je upravo za time, za njime, za svime.
Njegove su ruke izgubile strpljenje, postale su lakome, grube i brze. I za tim je
žudjela, bila je gladna dodira. Željela je da je uzme kao da mu život ovisi o tome.
A njezin jest, osjećala je.
Vitlao je njome na sve strane, pritisnuo je uz vrata. Na trenutak je uhvatila
njegov pogled, vatren i divlji, a onda je ušao u nju.
Mislila je da će izgubiti razum ako je ne uzme, a sad kad ju je uzeo, posve ga je
izgubila.
Uvijala se kukovima izazivajući ga da se prilagodi njezinom divljem ritmu.
Noktima se zabijala u njegova leđa i ramena, zubima ga grizla i grebala. Sasvim
blaga bol, nagla i vrela, eksplodirala je potom u izluđujuće zadovoljstvo koje ga je
potpuno obuzelo. Krv mu je poput čekića udarala pod kožom i tada se zabio u nju
još žešće, brže, dublje i brutalnije, u ritmu bez daha.
Ona ispusti krik ispunjen nevjericom i pohlepom. Pa još jedan u kojem se moglo
nazreti i čuđenje, ovaj put izgovarajući njegovo ime. On je zgrabi za kukove i
podigne, ona obavije noge oko njegova struka.
Osjećao je da se sam zrak oko njih slama poput stakla dok se obavijala oko
njega, a njezin se zadnji krik polako stišavao dok se nije pretvorio u drhtavi uzdah.
Klonuli, spustili su se na pod isprepletenih i znojnih udova.
"Bože. Dragi Bože." Ona udahne zrak poput utopljenice koja je upravo isplivala
na površinu.
Boreći se za dah, on jedva nešto promrsi, sklizne s nje i okrene se na leđa
zatvorenih očiju i duboko dišući.
"Je li se to pod trese?"
"Ne bih rekao." On otvori oči i zagleda se u strop. "Možda. Ne", zaključi.
"Mislim da smo to mi, prije bih rekao da se to mi tresemo. Poslije potresa obično
slijedi podrhtavanje tla, tako kažu."
On, ne gledajući, posegne za njom da je pogladi i ruka mu završi na njezinim
grudima. Lijepo mjesto. "Jesi dobro?"
"Nisam dobro. Zapanjujuća sam i zapanjena. Imam osjećaj kao da sam opet
letjela. To kako si izgledao – kao da je netko upalio svjetlo u tebi, kako ti je kosa
lepršala na vjetru koji si sam izazvao, i snaga svega toga, sve mi je to bubnjalo u
glavi poput plemenskih bubnjeva. Nisam si mogla pomoći. Oprosti, ali nisam se
mogla suzdržati."
"Oprošteno ti je. Ja sam čovjek koji zna opraštati."
Ona se nasmije i stavi svoju ruku na njegovu. "I evo nas ovdje, goli i iscrpljeni
na tvom podu, a vidim da ti je soba u kaosu, kao i obično."
On okrene glavu i pogleda uokolo. Nije baš potpuni kaos, pomisli. Doduše,
posvuda su bile razbacane cipele, čizme, odjeća i knjige. On nikada nije nalazio
smisla u jutarnjem pospremanju kreveta kad navečer opet treba leći u njega i to je
bio uzrok žestokih svađa između njega i njegove sestre.
Samo da je udobrovolji, on bi odmahnuo rukom i sve cipele, čizme, odjeću,
knjige i štogod bi se još našlo na podu, nabacao bi na gomilu u kutu.
I sada je samo odmahnuo rukom, ali to je izazvalo kišu ružinih latica koje su
padale po njima. Ona se smijala, lovila ih u zraku i potom ih razmjestila po svojoj
kosi.
"Ti si luckasti romantičar, Connore."
"Nema ničega luckastog u tome da je netko romantičan." On je privuče k sebi i
smjesti njezinu glavu na svoje rame. "Eto, ovako je puno bolje."
Složila se, no ipak je rekla. "Trebali bismo sići. Pitat će se što radimo."
"Kladim se da im je savršeno jasno što radimo. Zato ćemo još malo ostati."
Još malo, odluči ona. "Trebat će mi opet moja odjeća, odande kamo si je bacio."
"Donijet ću ti je. Ali ne još."
Ona si dopusti da još malo uživa s glavom na njegovu ramenu i zraku ispunjenu
ružinim laticama.
14

RUJAN JE POLAKO PRELAZIO U LISTOPAD, BRANNA JE natjerala Connora i Ionu da joj


pomognu pobrati povrće u njezinu vrtu. Ioni je zadala da bere grašak, Connoru da
kopa krumpir, a ona je vadila mrkvu i tikvice.
"Kako fino miriše", uspravi se Iona da pomiriše zrak. "Kad smo u proljeće sadili,
sve je mirisalo na svježe i novo i baš je bilo čudesno. A sada sve miriše na zrelo i
spremno, što je isto tako čudesno, samo drukčije."
Connor je mrko pogleda kopajući krumpir. "Reci joj to kad budeš sve ovo
morala čistiti, kuhati ili blanširati ili kako god se već to sve zvalo."
"A ne žališ se kada cijelu zimu jedeš povrće iz staklenki ili leda. Zapravo, ..."
Branna ode do jedne rodne grane rajčice i pomiriše je. "Večeras ću skuhati juhu
od rajčice s plavim sirom."
Znala je koliko je Connor voli pa se osmjehnula kad ju je on radosno pogledao.
"Lukav način da me zadržiš da ti radim ovdje."
"Takva sam ja, lukava."
Branje plodova raspoložilo je Brannu. Cupkanje i skupljanje tijekom ljeta nije
bilo loše, no tek je spremanje sveg toga obilja za zimnicu stvaralo ugodan osjećaj
uspjeha.
A, što se nje ticalo, i sam posao oko svega pružao joj je dodatno veselje.
"Iona, mogla bi ubrati dva lijepa krastavca. Trebat će mi za kremu za lice koju
poslije kanim napraviti."
"Nije mi jasno kako uspijevaš toliko toga napraviti. Održavati kuću i vrt, kuhati,
opskrbljivati svoj dućan, voditi posao. I još smišljati kako da uništiš zlo."
"Možda je to magija." Uživajući u mirisu i dodiru rajčica u ruci, Branna ih spusti
u svoju košaru. "Riječ je o tome da ja volim sve što radim i onda to najčešće i ne
doživljavam kao rad."
"Reci to onomu koji mora kopati", požali se Connor, no nitko ga nije slušao.
"I ti se naradiš", reče Branna Ioni. "I ne vidim da ti smeta svakodnevno iznošenje
konjske balege, dovlačenje sijena i slame, jahanje šumom, gnjavaža s turistima koji
postavljaju uvijek ista pitanja. Pa kad tomu još dodaš što si sve od prošle zime
teorijski i praktično naučila o čarobnjaštvu, a jedva si znala zapaliti svijeću."
"I ja sve to volim. Imam dom, svoje mjesto, smisao života. Imam obitelj i
muškarca koji me voli." Iona pogleda u nebo i duboko uzdahne. "A imam i magiju.
Prije dolaska ovamo samo sam naslućivala o čemu je riječ, a baka mi je bila sva
obitelj."
Potom se okrene krastavcima i odabere dva. "I jako bih voljela napraviti mali vrt.
Kad bih naučila kako spremati zimnicu, imala bih osjećaj da i ja pridonosim s
obzirom na to da Boyle uvijek kuha."
"Kod Boylea ima dovoljno prostora za vrt. Hoćete li tamo ostati kad se
vjenčate?"
"Za sada hoćemo. Imamo više prostora nego što nam je potrebno i blizu smo
svega i svima koje želimo u svojoj blizini. Ali... voljeli bismo osnovati obitelj, i to
što prije." Branna namjesti svoj slamnati šešir. Nosila ga je više iz navike, a ne
toliko da je zaštiti od sunca, koje je toga dana, više ljetnoga nego jesenskoga,
povremeno izvirivalo iza bijelih oblaka.
"U tom slučaju trebat će vam kuća, a ne samo one sobe iznad Boyleove garaže.
"Razmišljamo o tome, ali ni on ni ja ne želimo biti daleko od vas i od štala. Ali
da, razmišljamo o tome."
Iona se opet sagne i ubere jednu svjetložutu tikvu. "Najprije moramo isplanirati
svadbu, a ja još nisam odabrala ni vjenčanicu ni cvijeće."
"Ali već imaš ideje za oboje."
"Imam neku ideju za vjenčanicu. Mislim... Connore, samo da te upozorim jer će
ti to biti smrtno dosadno."
"Krumpiri su se već pobrinuli za to", nastavi ih vaditi iz otkopane zemlje.
"Uglavnom, želim dugu bijelu haljinu klasičnog stila, ništa glamurozno ni
moderno. Bez šlepa i vela, jednostavno, a opet lijepo. Nešto kao što je možda nosila
tvoja baka, samo malo suvremenije. Baka mi je voljna dati svoju, ali ona je boje
bjelokosti, a ja bih htjela baš bijelu. Osim toga, ona je viša od mene i - nije to ono
pravo, koliko god bih rado nosila obiteljsku vjenčanicu."
Ona ubere jednu cherry rajčicu i onako toplu ubaci je u usta. "Kako je ovo
ukusno. Uglavnom, pretražila sam internet da dobijem neku ideju, pa se nadam da
ćemo ti, Meara i ja poći u potragu nakon Samhaina."
"Vrlo rado. A cvijeće?"
"I o tome sam dosta razmišljala, a onda sam shvatila... da želim tvoje cvijeće."
"Moje?"
"Hoću reći, cvijeće koje izgleda kao tvoje, iz tvojih vrtova."
Ponovno se uspravivši, Iona rukom pokaže na veselu skupinu cinija, naprstaka,
begonija i dragoljuba. "Nikakvu posebnu boju ne želim nego sve njih. Sve te vesele
boje, baš onako kako ih ti uspijevaš posaditi da izgledaju nenamješteno i veselo, a
istodobno predivno."
"Onda ti treba Lola."
"Lola?"
"Lola je cvjećarka, a ima cvjećarnicu s ove strane Galwaya. Ona je moj kupac.
Šaljem joj tone krema za ruke jer joj rad s cvijećem uništava ruke. A često naručuje
svijeće na veliko, a i za svadbene aranžmane. Prava je umjetnica s cvijećem, vjeruj
mi. Dat ću ti njezin broj, ako želiš."
"Svakako. Zvuči odlično."
Iona baci pogled na Connora. On je čučao na zemlji i proučavao jedan krumpir
kao da će na njemu naći odgovore na sva pitanja ovoga svijeta.
"Upozorila sam te da će ti ovo biti smrtno dosadno."
"Ne, nije. Potaknulo me na razmišljanje o obitelji, vrtu i cvijeću. I o zvončićima
koje me Teagan molila da posadim na grob njezine majke. A nisam to učinio."
"Previše je opasno da sada ideš u Sorchinu kolibu", podsjeti ga Branna.
"Znam. Pa ipak, samo je to tražila od mene. Pomogla je Meari da ozdravi i
jedino što je tražila bilo je da posadim to cvijeće."
Odloživši košaru, Branna mu priđe, čučne pokraj njega i pogleda ga u oči.
"Učinit ćemo to. Posadit ćemo zvončiće, hektare ako tako želiš. Odat ćemo počast
njezinoj, a i našoj majci. Ali nitko od nas ne smije ni blizu Sorchinu grobu dok ne
prođe Samhain. Obećaj mi to."
"Neću se dovoditi u opasnost jer tako dovodim i vas. Ali teško mi je, Branna.
Bila je samo djevojčica. I sličila je tebi, Iona. A onda vidim tebe", obrati se Branni,
"kao što sam vidio Sorchinu Brannaugh. I jasno vidim kako bi izgledala deset
godina starija i kako si ti izgledala kad si bila njezinih godina. U očima joj je bilo
previše tuge i brige, a to često vidim i u tvojim očima."
"Kad obavimo ono u što smo se zakleli, neće više biti tuge i briga. Ona mu stisne
prljavu ruku. One će to znati, kao i mi. Sigurna sam u to."
"Zašto ne možemo vidjeti? Nas dvoje zajedno? Troje, s Ionom? Zašto ne
možemo vidjeti kako će to završiti?"
"Znaš odgovor na to. Dokle god postoji izbor, kraj je uvijek neizvjestan. Ono što
on ima i sve što se ranije dogodilo, sve nam to zamagljuje pogled, Connore."
"Mi smo svjetlo." Iona je stajala sa svojom košarom graška, u trapericama
umrljanima od zemlje. I s Boyleovim prstenom koji se presijavao na suncu. "S čime
god da dođe, kako god da dođe, borit ćemo se. I pobijedit ćemo. Vjerujem u to.
Vjerujem jer ti vjeruješ", reče Connoru. "Jer cijeli tvoj život vodi te prema tome i ti
to znaš i vjeruješ u to. On je nasilnik i nitkov koji se skriva iza moći za koju se
trampio s nekim demonom. A tko smo mi?" Ona prisloni ruku svome srcu. "To što
mi imamo izvire iz krvi i svjetla. Uništit ćemo ga tim svjetlom i otjerati u pakao.
Sigurna sam u to."
"Lijepo rečeno. Eto ti." Branna lagano gurne Connora. "Eto naše Ione kako drži
govor i to na dan svetog Krispina12."
"Da, lijepo rečeno. Ma, samo sam se malo oneraspoložio. Zbog obećanja koje još
nisam ispunio."
"Ispunit ćeš ga", reče Branna. "No nisi ti neraspoložen samo zbog toga i zbog
kopanja krumpira. To ne sliči tebi. Jeste li se ti i Meara posvađali?"
"Ni govora. Sve je u najboljem redu. Tu i tamo me brine to što se Cabhan previše
zanima za nju. Kad se okomi na nekoga od nas, mi imamo oružje protiv oružja,
magiju protiv magije. Ona ima samo svoj razum i hrabrost, i sječivo, kad ga ima
uza se."
"I sve to može dobro upotrijebiti, a nosi i tvoje kamenje koje ju štiti i čari koje
smo napravili za nju. Ne možemo više od toga."
"Imam njezinu krv na rukama." On spusti pogled na njih i umjesto plodne, mrke
zemlje vidio je vlažnu i crvenu Mearinu krv. "Primjećujem da neprestano mislim na
nju pa joj šaljem poruke više puta na dan, izmislim neki glupi razlog, samo da se
uvjerim da je s njom sve u redu."
"Ubila bi te da zna."
"To mi je itekako jasno."
"A ja se brinem za Boylea. Cabhan do sada nije obraćao pozornost na njega.
Posve je prirodno", objasni Iona, "da se brinemo za to dvoje ljudi do kojih nam je
stalo jer ne raspolažu istim oružjem kao mi." Potom se okrene Branni. "I ti se
brineš."
"Da. Brinem se, premda sam sigurna da smo učinili sve što smo mogli."
"Ako to išta pomaže, nastojim biti uz nju tijekom radnog dana koliko god mogu.
A otkada ju je vuk pratio, svaki put kada vodi grupu u obilazak, onda konju
upletem hamajliju u grivu."
Connor se nasmije. "Zbilja?"
"Draga mi je, a i Boyle. Uplećem ih svim konjima kad god nađem vremena.
Tako sam mirnija kad ih preko noći ostavimo same."

12
Svetkovina sv. Krispina i Krispijana pada 25. listopada, nap. prev.
"Ja sam joj neki dan dala jedan losion i rekla joj da se njime koristi svaki dan, da
ću ga na taj način testirati." Sad se Branna nasmijala. "A stavila sam čini na njega."
"To je onaj što miriše na marelice i med? Prekrasan je." On poljubi Brannu u
obraz. "Ovo ti je hvala i za magijski i za romantični učinak. Mogao sam i misliti da
ćete vas dvije poduzeti dodatne mjere opreza. A što se mene tiče, Roibeard je
nikada ne gubi iz vida kad ja nisam prisutan."
"Neka Merlin pazi na nju sat-dva - Finu će biti drago. A ti pođi malo sokolariti."
Potom ustane oslanjajući se na Connorovo rame. "Odnesi krumpire u mali podrum i
izvedi svojega jastreba. Obojici bi dobro došlo malo odmora."
"A što će biti s kuhanjem, blanširanjem i svim ostalim?"
"Slobodni ste."
"A juha?"
Ona se nasmije i lagano ga kucne šakom po glavi. "Imam ideju. Reci Boyleu da
mi Meara treba ovdje da..." Branna pogleda prema Suncu i izračuna koliko je sati.
"Tri sata će biti dovoljno. Tako da biste vi ostali trebali biti ovdje u pola šest. Pojest
ćemo tu tvoju juhu i salatu od rukole koju će Iona ubrati i pripremiti svježu, pa
malo crnog kruha i kremasti kolač."
"Kolač? Što se slavi?"
"Imat ćemo céili13. Već dugo nismo organizirali nikakvo druženje."
Connor ustane brišući ruke o hlače. "Sad vidim da bih se trebao češće
oneraspoložiti."
"Drugi put ti neće upaliti kao sada. Hajde, pospremi taj krumpir, pronađi svojega
jastreba i vrati se u pola šest."
"Sve ću to obaviti. Hvala ti."
Ona se vrati da ubere još koju rajčicu jer će ih sada biti šestero, i pogleda Ionu
kada se Connor udaljio.
"Još nije svjestan", reče Iona. "Već bi ti rekao da jest. Barem tebi, ako nikome
drugome. Još ne zna da je zaljubljen u nju."
"Ne zna još, ali mu pomalo sijeva. Voli on nju cijeli život, ali mu treba malo
vremena da shvati da je to sada drukčija vrsta ljubavi nego prije."
Branna pogleda prema kući i pomisli na Connora, na Mearu. "Ona je jedina žena
s kojom će ikada poželjeti živjeti, provesti cijeli život." Sve druge mogle su i mogu
mu ukrasti srce, ali samo ga Meara može slomiti."
"Neće ona to nikada učiniti."

13
Céili, okupljanje uz tradicionalnu glazbu i ples u Škotskoj i Irskoj, nap. prev
"Voli ga ona, uvijek ga je voljela. I on je jedini s kime će željeti živjeti i provesti
cijeli život. Ali ona nema istu vjeru u ljubav i njezinu moć kao on. Bude li imala
vjere u sebe i u njega, bit će zajedno. Ne bude li imala vjere, slomit će srce i njemu
i sebi."
"Ja vjerujem u ljubav i njezinu moć. I vjerujem da, bude li imala izbora, Meara
će posegnuti za njom, ustrajati i čuvati je kao najveće blago."
"Nadam se, i više nego što se ičemu drugom nadam, da si u pravu." Branna
uzdahnu. "A njima nije jasno kako to da se ni zbog koga drugoga do sada nisu
ovako osjećali. Srce je moćna i tajanstvena stvar. Hajdemo sada ovo unijeti i
očistiti. Pokazat ću ti kako da pristaviš juhu, a onda ćemo vidjeti koliko toga
možemo spremiti u staklenke prije nego što Meara dođe."

STIGLA JE NAVRIJEME, ALI ZLOVOLJNA.


Ushodala se po kuhinji, potom se podbočila i namrštila proučavajući blistave
staklenke s raznobojnim povrćem, juhu koja je lagano krčkala na štednjaku.
"Što je sve ovo? Ako ste me zvale ovamo da radim kućanske poslove, gadno ćete
se razočarati. Danas sam se već dovoljno naradila."
"Skoro smo pri kraju", reče Branna veselo.
"Ja ću si sada uzeti pivo." Meara završi svoj obilazak odlaskom do hladnjaka
odakle izvadi bocu piva.
"Je li sve u redu u štalama?"
Meara zareži na Ionu. "U redu? Ma, kako ne, i više nego u redu. Kako ne bi bilo
kad smo u listopadu imali pravi ljetni dan i svi živi u okolici od pedeset kilometara
odlučili su da je baš danas pravi dan za jahanje. Ako nisam vodila neku grupu, onda
sam timarila konje pa ih osedlavala ili rasedlavala."
Mahala je bocom, a potom je otvorila. "I mislite da Cezar nije ugrizao Rufusa za
guzicu, i to nakon što sam upozorila tu Španjolku na konju da pazi na razmak među
njima? I onda je Španjolka počela histerizirati, a ja sam je jedva išta razumjela jer
je, naravno, histerizirala na španjolskom. A pola toga je rekla mašući rukama tako
da su joj uzde letjele na sve strane što je Cezaru bio znak da treba galopirati."
"Ajoj." Iona je bezuspješno pokušavala zvučiti zabrinuto i pritom ne prasnuti u
smijeh.
"Pa da, tebi je to smiješno."
"Samo malo jer već vidim da je sve dobro završilo. Znam da je ne bi pustila da
jaši na Cezaru da nije znala jahati."
"Uz svu tu svoju histeriju, jahala je kao neki prokleti konkvistador, a čini mi se
da je sve to i izvela baš zato da natjera konja u galop. Srećom, ja sam bila na
tvojem Alastaru i brzo sam je sustigla. A ona osmjeh od uha do uha, pa se naglo
uozbiljila kad sam uhvatila Cezarove uzde i zaustavila ga. I, mogla bih se zakleti..."
Tu zastade, izvan sebe od bijesa. "Kunem vam se da su se ta dva konja svemu
slatko smijala." Otpije dobar gutljaj piva. "A poslije toga imala sam petero
tinejdžera. Pet djevojčica. O tome uopće ne mogu govoriti jer ću početi histerizirati
kao ona Španjolka. A ti." I tu opet optužujući upre prstom u Ionu. "Ti imaš
slobodan dan i lijepo se zabavljaš u vrtu, što ti može i biti jer spavaš s gazdom."
"Baš sam prava gadura"
"E, pa baš jesi." Meara otpije još jedan gutljaj. "I zato neću ništa raditi ni u
kuhinji, a ni u vrtu. A ako bude još i bacanja čini i čarobnjaštva, trebat će mi barem
još jedno pivo."
Branna baci pogled na tri staklenke koje su proizvele mali prasak, što je bio znak
da su ih poklopci hermetički zatvorili. "Ovo je bio dobar zvuk. Sad više nemamo
nikakva posla. Slobodne smo."
Meara je sada polako ispijala svoje piće. "Je li to ona bacila čini na samu sebe",
upita Ionu. "Ili je popila malo previše viskija?"
"Ni jedno ni drugo, a viskija će biti poslije. Imat ćemo céili."
"Céili?"
"Danas sam imala prvu berbu i prvo spremanje zimnice. Imali smo pravi ljetni
dan u listopadu." Branna osuši ruke i rasprostre stolnjak. "Zato uvježbaj glas,
Meara, i obuj plesne cipele. Baš sam raspoložena za zabavu."
"Jesi li sigurna da neće biti magije?"
"Dosta smo radili, brinuli se, planirali i kovali urotu. Vrijeme je da se jednu
večer odmorimo. Nadam se da će čuti našu glazbu i da će mu probiti uši."
"Nemam ništa protiv." Sad već mnogo smirenija, Meara otpije još jedan gutljaj
piva. "Nije mi drago što ću ti sada pokvariti ovako rijetko dobro raspoloženje, ali
moram ti reći da sam ga danas dvaput vidjela, zapravo njegovu sjenku. Prvo kao
čovjeka, a onda kao vuka. Samo je promatrao, ništa više. Ali to je bilo sasvim
dovoljno da mi živci zaigraju."
"To mu i jest bila nakana i zato ćemo mu pokazati da nas ne može spriječiti da
živimo svoje živote. A kad smo već pri tome, trebate mi obje gore."
"Puna si iznenađenja i tajanstvenosti", zaključi Meara. "Znaju li i ostali da kaniš
prirediti zabavu?"
"Connor će im reći."
Branna ih uvede u svoju spavaću sobu u kojoj je, za razliku od Connorove, sve
bilo na svome mjestu.
Ona je imala najveću sobu, rađenu prema njezinim posebnim zahtjevima kada su
ona i Connor proširivali kuću. Zidove je obojila u tamnozelenu boju, koja joj je,
zajedno s ukrasima od kore drveta, često pružala osjećaj da spava u dubokoj šumi.
Pomno je odabrala detalje i slike koje su prikazivale morske sirene, vile, zmajeve i
vilenjake.
Dala si je oduška i u odabiru kreveta, koji je na uzglavlju i podnožju imao
izrezbarene keltske čvorove14. Na debelome bijelom pokrivaču bila je gomila
šarenih jastučića. U ormaru, koji je napravio i obojio njezin otac, čuvala je
najdragocjenije rekvizite svojih umijeća.
Iz ormara je uzela dugačku šipku s kukom na jednom kraju, koju je uglavila u
mali otvor na stropu i povukla prema dolje vrata tavana i stube.
"Treba mi nešto odozgo. Odmah se vraćam."
"Ovdje je uvijek tako mirno i spokojno", reče Iona i krene prema prozorima koji
su gledali na polja, šumu i zelene brežuljke.
"Lijepo su sve ovo uredili, Branna i Connor. Zavidim joj na vlastitoj kupaonici,
velikoj kadi i svim onim policama. Doduše, da ih ja imam toliko u svojoj
kupaonici, bile bi pretrpane stvarima. A njezine su..."
Meara se uputi do vrata i zaviri unutra. "Lijepa vaza s kalama, fini sapuni u
posudicama, tri debele svijeće na prekrasnim srebrnim svijećnjacima. Rekla bih da
je ovo ravno čaroliji da ne znam koliko je ona gotovo bolesno uredna."
"Kad bi barem dio toga mogla prenijeti na mene", reče Iona dok se Branna
spuštala niz stube. "Čekaj da ti pomognem."
"Mogu i sama, nije teško." Potom položi bijelu kutiju na bijeli pokrivač. "Dakle,
kad smo razgovarale o vjenčanju, haljinama i cvijeću, ovo sam imala na pameti."
Otvorila je kutiju pa vadila i odmah presavijala nekoliko slojeva papira, dok
nakraju nije podigla dugačku bijelu haljinu.
Ionin je uzdah bio točno ono čemu se nadala.
"Oh, prekrasna je. Jednostavno, divna."
"Zaista jest. Nosila ju je moja prabaka na vjenčanju pa sam mislila da bi ti možda
odgovarala."
Razrogačenih očiju Iona ustukne korak natrag. "Ne mogu, ne mogu ja to,
Branna, trebala bi je čuvati za sebe, za svoje vjenčanje. Pripadala je tvojoj prabaki."

14
Keltski čvor ili trikvetra, simbol načinjen od raznovrsnih isprepletenih trokutnih oblika, nap. prev.
"A ona je tvoja krv koliko i moja. Meni ionako ne bi odgovarala, koliko god mi
je prekrasna. Nije to moj stil. Osim toga, ona je bila sitna, poput tebe."
Branna nagne glavu i stavi haljinu uz Ionu. "Molim te, probaj je. Meni za ljubav.
Ako ti ne bude dobro stajala, ako ne budeš zadovoljna, nikomu ništa."
"Pa daj je probaj, Iona. Već si se zapalila za nju."
"Dobro, dobro! Ovo je baš zabavno." Iona se počne skidati i samo što nije
zaplesala. "Nije mi bilo ni na kraju pameti da ću danas isprobavati vjenčanicu."
"Donje ti je rublje kao da si na medenom mjesecu." Meara je upitno gledala u
Ionin svjetloplavi čipkasti grudnjak i isto takve gaćice.
"Kupila sam si nove zalihe. To se pokazalo kao jako dobra investicija." Smijala
se dok joj je Branna pomagala da uđe u haljinu.
"Zakopčaj je otraga, Meara", reče Branna. Iona je za to vrijeme pažljivo uvlačila
ruke u rukave izrađene od nježne čipke.
"Mnogo je gumbića i tako su mali i lijepi poput perlica."
"Zvala se Siobhan O’Ryan, a udala se za Colma O’Dwyera i bila je tetka tvoje
bake, Iona, ako sam dobro upamtila. Dužina će biti dobra jer ćeš, pretpostavljam,
obuti cipele s potpeticom." Branna je nabirala slojeve tila obrubljene čipkom.
"Kao da je po tebi skrojena." Meara je i dalje zakopčavala puceta.
"Zaista je prekrasna." Smiješeći se sama sebi u Branninu velikom ogledalu, Iona
je prstima prelazila preko čipkastoga gornjeg dijela haljine pa zatim preko bogatoga
donjeg dijela.
"Evo! To je to!" reče Meara zakopčavši i zadnje puce pri dnu Ionina vrata.
"Lijepa si ko slika, Iona."
"Jesam, zbilja jesam."
"Mislim da ti donji dio savršeno stoji." Klimajući glavom Branna prošeta oko
Ione dok se njezina sestrična vrtjela oko sebe, a haljina lepršala oko nje. "Nježna i
romantična, upadljiva, a opet ne previše. Ali, mislim da gornjem dijelu treba malo
preinaka. Previše je staromodan i previše čedan. Klasični je stil jedno, ali
pokrivenost sve do vrata nešto je drugo."
"Ali, ne smijemo ništa dirati. Tolike si je godine čuvala."
"Što se može promijeniti, može se vratiti i na staro. Okreni se." I sama okrene
Ionu prema ogledalu. "Ovo mora otići." Branna pređe rukama niz rukave i oni
nestadoše. Upitno pogleda Mearu.
"Već je bolje. A ova leđa? Ne misliš li..."
Branna napući usne dok je Meara ocrtavala liniju slova V. Potom kimne,
oblikuje rukama slovo V i haljina se na leđima otvori do samog struka. "Da, ima
lijepa, jaka leđa i morala bi ih pokazati. A sada prednji dio."
Naginjući glavu na sve strane, Branna napravi krug oko Ione. "Možda ovo..." I
napravi ravan rez odmah iznad grudi s tankim bretelama.
Meara prekriži ruke. "Sviđa mi se!"
"Hmm, ali nije još sasvim dobro." Branna se malo zamisli, a onda pokuša s
posve kratkim rukavima poput kapica. Zatim se odmakne nekoliko koraka i zajedno
s Mearom nastavi proučavati haljinu.
Tada obje zavrte glavama.
"Mogu li samo..
"Ne!" rekoše obje u isti glas kad ih je Iona pogledala preko ramena.
"Ono što si prije napravila bilo je puno bolje."
"Bilo je, ali..." Branna na trenutak zatvori oči i pričeka da joj se u mislima
oblikuje slika. Kad ih je opet otvorila, prešla je polako rukama preko gornjeg dijela
haljine.
"To!" Meara položi ruku na Brannino rame. Ne diraj. Pusti je da sada pogleda."
"Može. Ako ti se ne sviđa, samo reci. Okreni se i pogledaj."
Ionin je pogled rekao sve. Sada to nije više bio samo zadovoljan osmijeh već
nevjerica od koje joj je lice zablistalo.
Snježnobijela čipka oblikovala je gornji dio haljine s naborom koji je savršeno
pratio liniju vrata. Til obrubljen čipkom padao je u romantičnim slojevima od
izraženog struka prema dolje."
"Sviđa joj se", reče Meara uz smijeh.
"Ne, ne, ne. Sviđa mi se i više nego što se može opisati. O, Branna." U oku joj
zasja suza kad je susrela Brannin pogled u ogledalu.
"Leđa su bila moja ideja", podsjeti je Meara i okrene Ionu da i nju vidi u
ogledalu. "O, o, Meara. Fantastična je. Predivna. Najljepša haljina na svijetu."
Iona se zavrtjela i smijala kroz suze. "Ja sam mladenka."
"Umalo. Hajdemo se još malo poigrati."
"Ma, molim te." Iona prekriži ruke preko gornjeg dijela haljine kao da ga želi
zaštititi. "Branna, volim je baš ovakvu kakva jest."
"Ne mislim na haljinu jer ona ne može biti savršenija za tebe nego što jest. Kažeš
bez vela, i ja se slažem. A što kažeš na ovo?"
Ona prođe rukama ponad Ionine plave kose i učas se na njoj našla svjetlucava
vrpca optočena sitnim ružinim pupoljcima. "Slažu se s haljinom, a mislim i s
tobom. A ovo je nešto da staviš na uši. Tvoja će baka vjerojatno imati nešto još
bolje, ali za sada..." I prikvači male dijamantne zvjezdice.
"Dobro izgleda."
Branna pomisli kako haljina pristaje i uz sjaj Sunca i uz svjetlucanje Mjeseca.
Pristaje uz dan ispunjen ljubavlju i obećanjima i noć ispunjenu veseljem.
"Nemam riječi da ti zahvalim za ovo. Nije riječ samo o haljini, koja je ljepša od
svega što sam mogla i zamisliti, nego i o tome da ona pripada obitelji."
"Ti si moja obitelj", odvrati joj Branna, "kao i Boyle." Obujmi je oko struka.
"Naša."
"I mi smo jedan krug, nas tri." Meara uzme Ionu za ruku. "Važno je to znati, i
cijeniti. Osim svega ostaloga, mi smo i krug."
"A to je više nego što sam mogla i sanjati. Na dan mojega vjenčanja s Boyleom,
na moj najsretniji dan, vas dvije stajat ćete uz mene. Bit ćemo tamo nas tri, nas tri i
sve šestero. To nitko ne može raskinuti."
"Niti može niti hoće", složi se Branna.
"Sad mi je jasno zašto ste odlučile napraviti zabavu. Kvragu i španjolska
histerija", objavi Meara. "Sad mi se baš pleše i nose plesne cipele."
15

KUHINJA JE MIRISALA PO JELIMA KOJA SU SE PRIPREMALA i po vatri od treseta koji je


gorio na ognjištu. Plamtjela je svjetlošću i bacala žarki slavljenički sjaj na mrak
koji je nadirao kroz prozore. Pas je ispružen ležao pokraj vatre, velike glave na
velikim šapama, i sa zanimanjem promatrao svoju obitelj.
Dok su završavali s pripremom jela, malom se kuhinjom širila vesela glazba iz
iPoda puna gajdi i gudala. Zvukovi pjesme i razgovora isprepletali su se dok je
Connor vrtio Ionu u brzom plesu.
"Još uvijek sam tako nespretna!"
"Uopće nisi", rekao je on. "Treba ti samo malo vježbe." Zavrtio ju je jedanput pa
drugi put i zatim je glatko prepustio Boyleu. "Zavrti je, čovječe. Pripremio sam je
za tebe."
"A ja ću joj slomiti prste kad joj nagazim stopala."
"Ako želiš, možeš ti biti dovoljno lagan."
Boyle se samo nasmijao i podigao svoje pivo. "Još nisam dovoljno popio za
takvo što."
"I za to ćemo se pobrinuti." Connor je zgrabio Mearinu ruku, namignuo joj i
izveo brz komplicirani korak, udarajući čizmama jednom o drugu i topćući po
sjajnom drvenom podu.
Meara je nagnula glavu - tihi znak prihvaćanja izazova. Pratila je njegove
pokrete. Nakon dva takta uskladili su se i udarali nogama u savršenu suglasju s
glazbom i, pomislila je Iona, s nekom energičnom koreografijom u njihovim
glavama.
Promatrala ih je okrenute licem u lice, trupova ravnih i mirnih, i činilo se da im
noge lete.
"Kao da su rođeni za ples."
"Ne znam za Quinnove", napomenu Fin, "ali O’Dwyerovi su oduvijek bili
muzikalni. Ruke, stopala, glasovi. Najbolje ceilies u ovoj okolici oduvijek su
priređivah O’Dwyerovi."
"Čarobno", reče ona sa smiješkom.
Njegov je pogled kliznuo prema Branni i zaustavio se na trenutak. "U svakom
pogledu."
"Što je s Burkeovima? Plešu li oni?"
"Poznati smo po tome. Ja osobno bolje plešem ako držim ženu u rukama. A kako
se Boyle ne miče, moram ja."
Iznenadio je Ionu povukavši je k sebi, okrećući je brzo pa prelazeći na korake
koji su usporili ples. Nakon što se malo zbunila, uhvatila je ritam i prilično se dobro
uskladila s njim dok su je njegove ruke vodile.
"Rekla bih da se Burkeovi drže svojih."
Kad ju je zavrtio oko sebe, lebdjela je nekoliko centimetara od poda, a on se
tomu smijao.
"Kao rođak iz Amerike. Radujem se da ćemo plesati na tvojem vjenčanju.
Možda ću morati i stajati tamo na mladoženjinu mjestu dok on bude u prikrajku."
"Sad vidim da mi nema druge nego se pojaviti uz Finbara Burkea."
Boyle je preoteo Ionu, a problem svojih netalentiranih nogu riješio je tako da ju
je podigao i vrtio uokrug.
A Branna se zatekla lice u lice s Finom.
Connor je opazio taj trenutak i stisnuo Mearinu ruku u svojoj.
"Hoćeš li?" upitao ju je Fin.
"Upravo se spremam staviti večeru na stol."
"Samo jednom", reče on i uze je za ruku.
Connor je mislio kako su lijepo i glatko slijedili glazbu, i tempom i korakom,
kao da su stvoreni da se kreću zajedno.
Njegovo ga je meko srce boljelo zbog njih, zbog njih oboje, jer to što je iskrilo iz
njihovih koraka bila je ljubav. Kružili su po kuhinji, okretali se, klizili, vrtjeli,
gledajući samo jedno u drugo, jednostavni i sretni kao što su nekoć bili.
Meara je zastala pokraj njega i naslonila mu glavu na rame.
U tom divnom trenutku sve je na svijetu bilo u redu. Sve je bilo kako je nekad
bilo, kako bi moglo opet biti.
Branna je tada zastala i, premda se smiješila, taj je divni trenutak nestao.
"E pa, nadam se da ste svi ogladnjeli."
Fin joj je promrmljao nešto na irskom, odviše nježno i tiho da bi ga Connor
mogao razumjeti. Okrenula se, a njezin se osmijeh pretvorio u neveselost.
"Ponovno ćemo puštati glazbu nakon jela, a i vina ima napretek." Žustrim
pokretima Branna je utišala glazbu. "Ova večer nije za rad ni za brige. Večeras
imamo svježu hranu iz vrta, a naša Iona je skuhala juhu."
Ta je objava izazvala dugu, zatomljenu tišinu koja je visjela u zraku dok se Iona
nije nasmijala. "Ma dajte! Nisam baš tako loša kuharica."
"Naravno da nisi", rekao je Boyle s izrazom čovjeka suočena s teškim, mučnim
zadatkom. Otišao je do štednjaka i izravno iz lonca žlicom kušao juhu. Kušao je,
podigao obrve, kušao ponovno. "Dobra je. Stvarno je vrlo dobra."
"Ne znam može li se vjerovati zaljubljenu čovjeku", naglas je razmišljao Connor.
"Ali jest ćemo je."
Jeli su darove iz vrta, a u razgovoru se držali lakih tema, podalje od svih mračnih
stvari. Vino se obilato točilo.
"I, kako je tvojoj majci u Galwayu?" Fin upita Mearu. "Ne bih mogla reći da će
tamo ostati zauvijek, ali sve je bliže tomu. Razgovarala sam sa svojom sestrom koja
je iznenađena tako dobrim aranžmanom – barem za sada. Majka radi u vrtu i
održava ga u dobrom stanju. A pomalo se sprijateljila sa susjedom koja je i sama
strastvena vrtlarica. Ako bi ti mogao još neko vrijeme držati kuću..."
"Koliko god ti je potrebno", prekinuo ju je Fin. "Kanim je malo renovirati. Kad
budeš imao vremena, Connore, mogli bismo malo porazgovarati o radovima na
njoj."
"Za to uvijek imam vremena. Otkad smo dovršili kuću, nedostaju mi izazovi i
veselje koji idu uz gradnju i popravke. Jesi li stvarno ti, Iona, skuhala ovu juhu? Jer
više je nego dobra." Rekavši to, još jednom je zagrabio kutlačom u zdjelu.
"Branna je bdjela nada mnom poput Roibearda i vodila me korak po korak."
"Nadam se da ćeš zapamtiti te korake jer ću tražiti od tebe da je i kod kuće
napraviš."
Zadovoljna, Iona se široko nasmiješila Boyleu. "Morat ćemo zasaditi rajčice.
Dosta dobro se snalazim u vrtu. Mogli bismo pokušati sljedeće godine – u vrtnim
loncima."
"Naravno, možda ćemo do tada pronaći nešto s malo zemlje pa bi onda mogla
imati pravi vrt."
"Možda ćeš sljedećeg proljeća biti odviše zaposlena s vjenčanjima i medenim
mjesecima da bi sadila rajčice", istaknula je Meara.
"A mi imamo dovoljno da podijelimo", dodala je Branna. "Niste našli mjesto
koje bi vam odgovaralo više od ovoga gdje ste sad?"
"Još nismo i nema žurbe oko toga", rekao je Boyle gledajući u Ionu. "Nikakve",
potvrdila je ona. "Volimo biti u blizini svih vas i u blizini konjušnica. Zapravo,
oboje smo naumili ostati u blizini. Pa, stoga dok ne nađemo nešto što nas potpuno
zadovoljava, sviđa nam se ovdje gdje jesmo."
"Koliko je meni poznato, spremni ste izgraditi vlastitu kuću kako biste bili
potpuno zadovoljni." Fin je svima natočio još vina.
"Vi ste napravili cijelu vražju palaču kad ste gradili svoju kuću", primijetio je
Boyle.
"Bilo je stvarno zabavno sudjelovati u tome", prisjetio se Connor. "Iako je Fin,
poput tvoje tete Mary, bio sitničav u vezi sa svim - od slaganja pločica do
premještanja ormara."
"Takav napor pruža užitak ako vam se osobito ne žuri. Iza moje kuće ima
zemlje", nastavio je Fin, "gdje se lijepo može smjestiti kuća između drveća ako se
nekome sviđa taj ideja. A ja bih bio spreman prodati parcelu dobrim susjedima."
"Govoriš li ozbiljno?" Ioni je žlica pala u zdjelu.
"O dobrim susjedima, da. Nemam nikakvu želju navući si na vrat neke loše, čak i
kad bi nas dijelilo podosta prostora."
"Kuća u šumi." Sjajnih očiju, Iona se okrenula Boyleu. "Mi bismo mogli biti
izvrsni susjedi. Mogli bismo biti nevjerojatni susjedi."
"Kad si sve to kupovao, rekao si da je to zato da spriječiš da ti ljudi počnu
podizati kuće unaokolo."
"Ljudi su jedna stvar", rekao je Fin Boyleu. "Prijatelji i obitelj – i partneri –
sasvim su druga priča. Možemo otići u obilazak i razgledati. Sad ili neki drugi put
ako ste zainteresirani."
"Sad je možda prerano", rekla je Iona s osmijehom. "Osim toga, ja ništa ne znam
o projektiranju ili gradnji kuće."
"Siguran sam da imaš nekoliko rođaka koji znaju", naglasio je Connor. "A ja
poznajem dobre radnike odavde i iz okolice ako odlučite krenuti tim putem. Što bi
meni savršeno odgovaralo", dodao je, "ako se mene pita. Mogu ići sokolariti tamo
kao i do sada uz dodatnu pogodnost da mogu svratiti na juhu."
"On misli trbuhom", primijeti Meara. "Ali potpuno je u pravu. Bilo bi to
prekrasno mjesto za kuću, upravo tamo gdje ste i željeli. Sjajna je to ideja, Fine."
"Sjajna ideja, ali tek treba reći cijenu."
Dižući čašu, Fin se nasmiješio Boyleu. "Doći ćemo i do toga – nakon što tvoja
mlada pogleda prostor."
"Uvijek je bio mudar poslovni čovjek", rekla je Branna. "Ona će se zaljubiti i
pristati na bilo koju cijenu." No, rekla je to šaljivim tonom u glasu, ne zajedljivim.
"A ideja je uistinu sjajna. I više od toga, spasila me je neprilike, jer ovo područje,
ova zemlja otraga je za Connora. Kako je Iona dio obitelji, bila sam rastrgana –
iako... Nebrojeno puta sam šetala tuda i nikad nisam vidjela Ionu. Nikad nisam
mogla zamisliti da ti i Boyle gradite svoj dom tamo, iako smo i mi sami razmišljali
o njemu jer to je predivno mjesto s lijepim pogledom. Nikad nisam mogla razumjeti
zašto je to tako. Sad razumijem. Vi ćete imati svoju kuću u šumi." Ona je na to
podignula čašu. "Blagoslovljeni bili."
NAKON JELA, BRANNA JE IZNIJELA SVOJU VIOLINU I zapjevala s
Mearom. Samo vesele i živahne pjesme. Iz svoje sobe Connor je donio bubanj
bodhrán i pridružio se plemenskom ritmu. Na Ionino iznenađenje i oduševljenje,
Boyle je nestao na nekoliko trenutaka i vratio se s dugmetarom.
"Ti sviraš?" Iona je zurila u Boylea i u malu harmoniku dugmetaru koju je držao.
"Nisam znala da znaš svirati!"
"Ne znam, ni jednu notu. Ali Fin zna."
"Godinama nisam odsvirao nijednu notu", usprotivio se Fin.
"A tko je kriv za to?" Boyle mu dobaci instrument. "Sviraj, Fine", ohrabri ga
Meara. "Hajdemo održati pravi seisiún."
"Onda nema zamjerki kad zabrljam." Pogledao je Brannu. Nakon nekoliko
trenutaka ona je slijegala ramenima, lupkala nogom i počela nešto lagano i
skakutavo. Smiješeći se, Connor je plesao prstima i palicom po šarenom bubnju.
Fin je uhvatio trenutak i melodiju i pridružio im se.
Glazba je odzvanjala, prestajalo se samo radi vina ili dogovora što će biti
sljedeće. Iona se otimala za pjesmaricom.
"Potrebni su mi nazivi nekih od ovih pjesama! Željeli bismo ih imati na prijamu
na vjenčanju. Tako su zabavne i vesele." Zamišljajući se u savršenoj vjenčanici
kako pleše s
Boyleom uz svu tu živahnu glazbu, okružena prijateljima i obitelji, gledala je
izravno u njega. "Takav će biti naš zajednički život."
Na Mearin dugi, pretjerani auuuu, Boyle je zvonko poljubio Ionu. Tako je u
toploj, svijetloj kuhinji bilo smijeha i pjesme, bila je to zabavna i prkosna proslava
života, budućnosti, svjetlosti. Vani se mrak produbio, sjene proširile, a magla vukla
po tlu.
U svojoj ljutnji i zavisti, mrak je činio – ono je činilo – sve što je moglo da
proguta kuću. No, pažljivo postavljena zaštita odbijala ga je, tako da je samo
mogao vrebati, smišljati zavjeru i bjesniti protiv sjaja - njuškajući, tražeći bilo
kakvu pukotinu u krugu.
Meara je prešla na vodu kako bi osvježila grlo, a donijela je čašu i Branni.
Odjednom se osjetila umornom i pomalo pijanom. Zrak joj je trebao više od vode,
pomislila je. Zrak, svjež i vlažan i taman.
"Nakon Samhaina", rekao je Connor, "imat ćemo pravi céilie, pozvati susjede i
sve iz okolice kako su to mama i tata radili. Branna, može li oko Božića?"
"S božićnim drvcem u prozoru i svjetlima posvuda. S dovoljno hrane da izmami
uzdahe za stolom. Volim Božić, tako da bi mi to odgovaralo."
Connor joj se rijetko uvlačio u misli, ali sada jest.
On je u blizini, kruži naokolo, čvrsto pritišće. Osjećaš li ga?
Branna je kimnula glavom, ali se nastavila smiješiti. Glazba ga privlači kao
moljca svjetlost. Ali mi nismo spremni, nismo posve spremni za borbu s njim.
Ovo je prilika da pokušamo i ne bismo je smjeli propustiti. Onda ću reći
drugima. Pokušat ćemo iskoristiti priliku i nadati se da će iznenađenje biti
dovoljno.
Connor je, kao i Branna, vidio da je Fin već osjećao taj pritisak, te tamne prste
koji su se jagmili za svjetlom. Vidio je kako je Iona poskočila, dok joj je on uvlačio
svoje misli u glavu.
Njezina ruka stisnula je Boyleovu. On je pogledom potražio Mearu.
U trenutku kad je shvatio da je nema, osjetio ju je, vidio kako kreće otvoriti
ulazna vrata kuće.
Strah mu je stisnuo grlo poput kandži, samo što mu nije isisao krv. On je pozva
svojim mislima, svojim glasom i izleti iz sobe.
Napola usnula, lebdeći na sjenama mekim i tihim, ona stupi van. Ovo joj je
trebalo, ovo je ono što je morala imati. Tama, gusta i mirna tama.
I već kad je htjela duboko udahnuti, Connor ju je uhvatio oko struka i samo što je
nije ubacio natrag u kuću.
Sve se zatreslo – pod, tlo, zrak. Pred njezinim zaprepaštenim očima, tamna
magla ispred vrata nahrupi unutra kao da je nešto veliko i strašno gura punom
snagom. Boyle zalupi vrata pred maglom i pred prigušenom rikom koja se valjala s
njom poput ljutita vala.
"Što se dogodilo? Što je to?" Meara je gurnula Connora koji se tijelom bacio na
nju.
"Cabhan. Ostani gdje si", Brannaje odskočila i ponovno širom otvorila vrata.
Vani je harala oluja, sjene su se kovitlale i isprepletale. Ispod njih se čula neka
vrsta prodornog krika i lepet tisuća krila u letu.
"Šišmiši, je li?" S gađenjem je rekla Branna. "Samo ti i dalje pokušavaj", vikala
je stisnutih šaka. "Pokušaj najviše što možeš, pa pokušaj ponovno. Ali ovo je moj
dom čiji prag ti nikad nećeš prijeći."
"Isuse", šaputala je Meara dok se izmaglica razilazila tako da je mogla vidjeti
šišmiše. Poput živog valovitog zida, svjetlucavih crvenih očiju, tukli su svojim
šiljatim krilima.
"Ostani ovdje." Connor je vikao kroz buku, a zatim skočio i pridružio se svojoj
sestri. Tada su im se pridružili Iona i Fin i stali jedno do drugoga.
"Na našem svjetlu vrtjet ćeš se i okretati", započeo je Connor.
"Na našem plamenu peći ćeš se i gorjeti", nastavila je Iona.
"Ovdje se jedan i troje trude", dodao je Fin.
"Kako mi hoćemo, neka tako bude", završila je Branna.
Meara, koju je Boyle odvukao natrag, promatrala je kako šišmiši gore poput
baklji. Mrzila je sebe zato što je drhtala dok su oni vrištali, eksplodirali, dok su se
njihova tijela uvrtala u dimu. Šiban strašnim vjetrom pepeo je padao poput crne
kiše. Onda je sve utihnulo.
"Ovdje nisi dobrodošao", promrmljala je Branna i onda čvrsto zatvorila vrata.
"Jesi li ozlijeđena?" Kad je opasnost prošla, Connor je pao na koljena pokraj
Meare.
"Ne, ne. Bože, jesam li ja to pustila unutra? Jesam li nas ja otvorila za njih?"
"Ništa nije ušlo." Ali, Connor ju je pridignuo i pritisnuo svoju usne na njezinu
kosu. "Nisi ti otvorila ništa, osim vrata."
"Morala sam. Osjećala sam da ne mogu disati i željela sam tamu i mir – žudjela
za tim." Potresena, skupila je šake i pritisnula ih uz sljepoočnice. "Ponovno me je
iskoristio, pokušao me iskoristiti protiv svih vas."
"Ali nije uspio", rekla je Iona odrješito.
"On te smatra slabom. Pogledaj me sad." Fin je čučnuo do nje. "Smatra te
slabom jer si žena, a ne vještica. No, griješi, jer nema ničega slabog u tebi ili u vezi
s tobom."
"Ali ipak me je iskoristio."
"Želio je da izađeš, da budeš bez zaštita i hamajlija." Connor joj je sklonio kosu s
lica. "Pokušao te je namamiti van, podalje od nas. Ne da te iskoristi, draga, već da ti
naudi. Jer je bijesan zbog onog što mi ovdje radimo. Zbog glazbe, svjetla,
jednostavne radosti svega toga. Samo zato bi ti naudio da je mogao."
"Jesi li siguran? Zbog glazbe, svjetala?" Meara je pogledavala najprije Connora
pa Brannu i obratno. "Dobro onda. Uzimajući to u obzir, svirat ćemo glasnije i
učinili biste mi uslugu da upotrijebite sve moguće kako bi svjetla bila što jača."
Connor ju je poljubio i pomogao joj ustati. "Ne, ni truna slabosti u tebi ili u vezi
s tobom nema."
KASNO TE NOĆI, KAD SU ZAVRŠILI SA SVIRKOM, CONNOR JU je držao
uza se u svojemu krevetu. Kao da je nije mogao pustiti. U njegovu se umu vrtjela
slika – omamljeni pogled na njezinu licu kad je izašla iz svjetlosti u mrak.
"On se koristi trikovima uma, a ima ih dosta, dovoljno da prođe kroz štitove."
Dok je govorio, prstom je pratio nisku koju je nosila. "Napravit ćemo nešto jače."
"On ne proganja Boylea na isti način. Je li Fin u pravu? To je zato što ja nisam
muško?"
"Više vreba žene. Sorchina je muža ubio da se osigura, ali Daithija je ubio kako
bi nju mučio, kako bi joj slomio srce i duh. Tijekom te zadnje zime neprestano ju je
mučio. Legenda kaže da je uzimao djevojke iz dvorca i okolice."
"Ali on zapravo pokušava doći do dječaka, Eamona."
"Izuzmemo li dječaka, on vidi da su djevojke ranjivije. On želi Brannaugh – i
onu koja je bila i ovu našu. Osjećam to svaki put kad ga pustim unutra."
Ona se pomaknula. "Pustiš unutra?"
"U svoju glavu – malo. Ili kad mogu uklizati kako on to čini i ući u njegovu.
Tamo je hladno, tamno, prepuno gladi i bijesa da je jednostavno teško razumjeti
bilo što od toga."
"Ali opasno je pustiti ga unutra, pa makar i na trenutak. On bi isto tako mogao
vidjeti tvoje misli, zar ne - upotrijebiti ih protiv nas? Protiv tebe."
"Znam ja načine da to izbjegnem. On nema ono što ja imam ili ima samo djelić
toga. To ima i Eamon, a on bi želio isisati moć iz dječaka, uzeti je za sebe."
Lijeno ju je milovao po kosi rasplećući njezinu pletenicu. Unatoč svemu, osjećao
se čudno zadovoljnim samo zato što je s njom, što su im tijela topla i blizu, a
glasovi utišani u mraku.
"Nije nas puno gnjavio dok nije došla Iona. Na Fina se okomio od dana kad je
Finovo rame žigosano oznakom."
"On nikad ne govori o tome, naš Fin, ili rijetko."
"Meni govori", rekao je Connor, "a pokatkad i Boyleu. Ali i to rijetko. Stvari su
se potpuno promijenile kad ga je Cabhan obilježio. I opet se sve promijenilo kad je
Iona došla. Navalio je na nju tih tjedana, ne samo zato što je bila žena već i zato što
je bila tako nezrela i neiskusna. Ona je tek spoznavala ono što ima u sebi i kako da
to upotrijebi.
I nju je smatrao slabom."
"Pokazala mu je da nije u pravu."
"Kao i ti, više nego jednom do sada." Poljubio ju je u čelo, u sljepoočnicu. "No,
on neće prestati s pokušajima. Ako naudi tebi, naudit će svima nama. On to dobro
zna čak i kad ne može razumjeti jer tijekom cijeloga svojeg postojanje on nikada
nije volio. Što misliš, kako je to kad postojiš toliko dugo, toliko mnogo života, a
nikad nisi upoznao ljubav, nisi volio ni bio voljen?"
"Ljudi žive bez nje – možda tijekom jednog života – ali ne muče i ne ubijaju."
"Ne mislim da je to izgovor." Sad se oslonio na lakat i gledao u nju. "On može
začarati neku ženu i uzeti njezino tijelo i njezinu moć ako je ona ima. Žudnja bez
ljubavi – bez ljubavi za išta i ikoga - to je ta tama. Kakvi su oni koji prolaze kroz
svoje vrijeme samo s tim? Mislim da su ti ljudi jadni ili zli. Srce je ono koje nas
vodi kroz teška vremena i pruža nam radost."
"Branna kaže da tvoja moć dolazi iz tvojeg srca." Meara lagano načini križ na
njemu.
"To je njezino razmišljanje i ima dosta istine u tome. Ja ne bih mogao postojati
ako ne bih osjećao. I on osjeća. Požudu i bijes i pohlepu, a nema ničega da to
olakša. Oduzeti nam ono što mi jesmo nije mu dovoljno. Nikad mu neće biti
dovoljno. On želi da mi upoznamo mrak koji on poznaje, da patimo u njemu."
Došlo joj je da zadrhti pa se sva ukočila. "To pronalaziš u njegovim mislima?"
"Ponešto od toga. Nešto jednostavno mogu vidjeti. I večeras sam na trenutak
znao što on osjeća – bila je to strašna radost što će te uzeti od mene, od nas. Od
tebe same."
"Ti si bio u meni - u mojoj glavi. On me nikad nije dozivao po imenu, nije ni
ovaj put, ali ti jesi. Čula sam kako zoveš moje ime i na trenutak sam zastala.
Osjećala sam kao da stojim na rubu nečega i da me netko istodobno vuče u oba
smjera. Onda sam se našla na podu, ispod tebe, tako da ne znam kojim bih putem
bila otišla."
"Razumijem, i to ne samo zbog toga što u tebi nema slabosti. Zbog ovoga."
Spustio je glavu i usne su im se susrele lagano, lagano. "Zbog toga što je ovo više
od požude."
Nervoza je porasla, drhtaj leptira u njezinu trbuhu. "Connore..."
"Ovo je više", šaputao je i uzeo njezine usne.
Mekano, tako mekano i nježno, njegove usne nagovarale su njezine na predaju,
čas milom, čas silom. Ako je njegova moć dolazila iz srca, koristio se njome sada,
prožimajući je čistim osjećajem.
Ona bi bila rekla ne – ne, to nije put za nju, ne može biti put za nju. Ali on je već
jedrio s njom od svjetlucanja u puni sjaj.
Njegove su ruke, lake poput zraka, klizile po njoj pa čak i tako nježnim dodirom
širile toplinu.
Tiho, tako tiho i uzbudljivo, njegove riječi molile su je da vjeruje u ono u što ona
nikada nije. Da vjeruje u ono čega se istodobno bojala i što je poricala.
U ljubav, u njezinu jednostavnost, njezinu silinu. Njezinu postojanost.
Nije to za nju. Ne, ne ona – mislila je, ali je otplovila na svilenkastim oblacima
ljubavi. Ono što je on dao, što je donio, što je obećao, bilo je neodoljivo.
Na trenutak, na tu jednu noć, ona se prepustila. Podarila mu se. A on ju je nježno
uzeo i zauzvrat pružio još više.
On je znao, u trenutku kad je stajala između Cabhanove tame i njegova svjetla,
spoznao je punu istinu o ljubavi. Shvaćao je da je došla opterećena strahom i
rizicima. Znao je da bi se mogao izgubiti u njezinu labirintu, prihvatio da će se
probijati kroz njezine sjene, crpsti njezinu svjetlost i živjeti svoj život jašući kroz
njezine uspone i padove, njezina glatka prostranstva njezine mirne vode, njezine
iznenadne brzace.
S njom.
Cijeli život proveden u prijateljstvu s njom, vijek prijateljstva, nije ga pripremio
za ovu promjenu, ovaj plimni pomak od jednostavne ljubavi na ono što je sad
osjećao za nju.
Onu pravu. Jedinu. I to će čuvati.
Nije tražio odgovor - on će doći. Za sada je njezino prepuštanje bilo dovoljno. Ti
isprekidani uzdasi, podrhtavanje, dubok, nestabilan ritam njezina srca.
Ona se podizala, plivala uz val i preko vala užitka tako potpunog da se činilo da
ispunjava njezino tijelo čistim bijelim svjetlom.
Nastavio je pružati, dajući joj sve više i više i više dok joj suze nisu zamaglile
vid. Kad je doživjela vrhunac, dok se još nije mogla posve odvojiti od najsjajnijih
trenutaka na tom svijetlom i sjajnom rubu, začula je, još jednom, u svojemu umu
njegov glas.
Ovo je više, rekao joj je. Ovo je ljubav.

"ZBOG ČEGA SE OSJEĆAŠ TAKO NELAGODNO?"


"Molim?" Meara je pogledala u njega i onda naokolo. "Gdje se to nalazimo? Je li
– je li ovo Sorchina koliba? Je li ovo san?"
"Više od sna. A ljubav je više od laži u koju želiš povjerovati."
"Ovo jest Sorchina koliba, ali se nalazi ispod loze koja raste oko nje. A ovo nije
vrijeme za priče o ljubavi i lažima. Je li nas on doveo ovamo?"
Izvukla je svoj mač, zahvalna što joj ga je podario san koji nije bio san.
"Ljubav je izvor svjetlosti."
"Mjesec je izvor svjetlosti i možemo biti zadovoljni što je pun uvijek gdje god se
mi nalazili." Lagano se okrenula oko sebe tražeći sjene. "Je li on u blizini? Možeš li
ga osjetiti?"
"Ako još ne možeš povjerovati da me voliš, mogla bi vjerovati da ja volim tebe.
Nikad ti nisam lagao ili barem ni o čemu što je važno u tvojemu životu."
"Connore." Vratila je mač u korice, ali ostavila ruku na balčaku. "Jesi li sišao s
pameti?"
"Došao sam pameti." On se nasmiješi. "Ti si sišla s pameti jer nemaš hrabrosti
suočiti se s osjećajima i nositi se s njima."
"Mač je u mojim rukama, stoga pazi što govoriš o mojoj hrabrosti." Poljubio ju
je prije negoli ga je odgurnula od sebe. "Ni truna slabosti u tebi ili u vezi s tobom
nema. Tvoje srce jače je nego što misliš i ono će biti moje."
"Neću stajati baš ovdje od svih mogućih mjesta i pričati gluposti s tobom. Idem
natrag."
"To nije način." Dok se okretala, Connor ju je uhvatio za ruku.
"Ja dobro znam način."
"To nije način", ponovi on. "Osim toga, nije ni vrijeme jer on sad dolazi."
Njezini prsti čvršće uhvatiše balčak mača. "Cabhan." Connor joj je smirio ruku
na maču prije negoli ga je mogla izvući i izvadio bijeli oblutak iz džepa. Sjao je na
dlanu poput malog mjeseca. "Ne. Dolazi Eamon."
Gledala ga je kako jaše po maloj čistini. Nije više dječak već muškarac. Vrlo
mlad, ali visok i uspravan i tako nalik na Connora da joj je srce poskočilo.
Imao je dužu kosu spletenu u pletenicu na leđima. Došao je tiho jašući žilavog
riđana koji je, prema njezinu mišljenju, mogao galopirali duž pola grofovije bez
posustajanja.
"Dobra ti večer, rođače", uskliknu Connor.
"I tebi i tvojoj gospi", Eamon je meko sjašio. Umjesto vezanja konja,
jednostavno je položio uzde preko njegovih leđa. Po načinu na koji je riđan stajao
poput isklesanog kipa na mjesečini, bilo je jasno da neće odlutati niti pobjeći od
svoga gospodara.
"Dugo te nije bilo", primijetio je Connor.
"Pet godina. Moja sestra i njezin muž žive u Ashfordu. Brannaugh ima dvoje
djece, sina i kćer, a drugi sin stiže za koji dan. Teagan je noseća. Prvo dijete."
Pogledao je kolibu, a potom majčin nadgrobni spomenik. "I tako smo došli
kući."
"Da se borimo protiv njega."
"To mi je najveća želja. Ali on je u vašem vremenu i to se ne može poreći."
Visok i uspravan, sa sokolovim okom oko vrata, Eamon je ponovno pogledao
majčin grob.
"Teagan je stigla ovamo prije mene. Ona je vidjela onu koja će doći poslije nje.
Gledao sam kad se Teagan suprotstavila Cabhanu. Mi smo trojka, prva, ali prenijet
ćemo na vas sve što jesmo, sve što imamo. To je sve što mogu vidjeti."
"Šestero nas je", rekao je Connor. "Troje i još troje. Moja gospa, čovjek moje
sestrične i jedan prijatelj, moćan prijatelj." A budući da je dječak sad bio muškarac,
Connor je pomislio da je vrijeme progovoriti o tome. "Naš prijatelj Finbar Burke.
On je od Cabhanove krvi."
"Je li označen?" Poput Meare, Eamon je položio ruku na balčak svojeg mača.
"Ničim što je sam učinio, bez vlastite želje."
"Cabhanova krv..."
"Ja bih mu povjerio svoj život, i jesam. Povjerio bih mu život svoje gospe, a
volim je beskrajno – iako ona to ne vjeruje. Nas je šestero", ponovio je Connor, "i
on je jedan od nas. Borit ćemo se protiv Cabhana. Stat ćemo mu na kraj. Kunem
se."
Connor je izvukao Mearin mač i krenuo prema nadgrobnom spomeniku. Zarezao
je svoj dlan, pustio krv da kapa na zemlju. "Kunem se svojom krvlju da ćemo mu
stati na kraj."
Posegnuo je u džep i nije bio iznenađen kad je u njemu pronašao divlji zumbul.
Upotrijebio je mač da iskopa malu rupu i posadio ga. "Obećanje dano i održano."
Prstom je promiješao zrak, izvukao vlagu iz zraka i pustio krv i vodu da se sliju
na zemlju.
Koraknuvši unatrag, promatrao je s drugima kako biljka raste, a cvijet se
udvostručuje.
"Otišao sam od nje na konju." Eamon je zurio u grob. "Nije bilo izbora i to je
bila njezina volja i želja. Sad sam došao kući kao muškarac. Što god mogu učiniti,
učinit ću, koja god moć da mi je dana, upotrijebit ću je. Obećanje održano."
Ispružio je ruku prema Connoru. "Ne mogu vjerovati tom Cabhanovu potomku, ali
vjerujem vama i vašima."
"On je moj."
Eamon je pogledao grob, cvijeće, kolibu. "Onda vas je šest." Dotaknuo je svoju
hamajliju, istovjetnu Connorovoj, a potom kamen na kožnom remenu koji mu je
Connor bio dao. "Sve što jesmo, s vama je. Nadam se da ćemo se ponovo vidjeti
kad sve bude gotovo."
"Kad bude gotovo", složio se Connor.
Eamon je uzjahao konja i nasmiješio se Meari. "Trebala bi vjerovati mojem
rođaku, moja gospo, jer što on govori, govori iz srca. Zbogom."
Okrenuo je konja i odjahao tiho kako je i došao. Meara je htjela nešto reći – i
probudila se s trzajem u Connorovu krevetu. Sjeo je pokraj nje, smješkao se dok je
proučavao svoj zakrvavljeni dlan.
"Isuse Kriste. Nikad ne znaš gdje ćeš završiti kad legneš pokraj nekog sličnog
tebi. Čuvaj se! Ostat će krvi na plahtama."
"Sredit ću ja to." Protrljao je dlanom o dlan, zaustavio krv i zatvorio plitku ranu.
"Što je to bilo?" upitala je ona.
"Mali posjet člana obitelji. Neka pitanja, neki odgovori."
"Kakvi odgovori?"
"Pokušavam ih razumjeti. No, cvijet je posađen kako je Teagan tražila i to je
dovoljno zasad. Izgledao je dobro i u formi, zar ne, naš Eamon?"
"Kažeš to jer ste slični. Cabhan bi znao da su se vratili."
"Nisu ga dokrajčili, ali nije ni on njih. Kao i za cvijeće, zasad je to dovoljno
znati. Također znam da je na nama dokrajčiti ga."
"A kako znaš?"
"Osjećam to." Prstom je dotaknuo svoje srce. "Vjerujem onomu što osjećam. Za
razliku od tebe, naprimjer."
Nakon nestrpljiva pogleda, izgurala ga je iz kreveta. "Ja moram na posao."
"Imaš vremena pojesti nešto. Ne moraš se brinuti jer nema dovoljno vremena da
te pošteno prodrmani razgovorom o osjećajima, mojima i tvojima. Ali uskoro će
biti dovoljno vremena za to. Volim te do bola, Meara, i premda me to iznenađuje,
ja sam sretan što sam iznenađen."
Ona je zgrabila svoju odjeću. "Ti romantiziraš cijelu stvar. Sve si to sklepao od
magije, rizika, krvi i seksa. Nadam se da ćeš uskoro doći pameti, a zasad ja idem na
zahod i pripremiti se za posao."
I odmarširala je.
On se smijao za njom, zadovoljan tako dobrim pogledom na njezinu stražnjicu
dok je koračala kroz vrata kupaonice koju je on dijelio s Ionom.
Došao je on pameti, mislio je - iako mu je trebala većina života da dođe tamo.
Mogao bi čekati da i ona dođe svojoj.
U međuvremenu... Proučavao je svoj zacijeljeni dlan. Trebao je dobro
porazmisliti o svemu.
16

ŽENE SU ZA CONNORA BILA TRAJNA ENIGMA, ALI NJIHOVA su


tajanstvenost i zagonetni postupci isto tako bili razlogom njihove beskrajne
privlačnosti.
Razmišljao je o ženi koju je volio. Odvažna i iskrena da ne može biti odvažnija i
iskrenija u svemu – osim u pitanjima srca. A kad bi bila riječ o srcu, postajala bi
prestrašena poput ptice u zamci, ali isto tako spremna prhnuti i odletjeti pruži li joj
se i najmanja prigoda.
A ipak, njezino je srce bilo postojano i vjerno i iskreno. Prava zagonetka.
Preplašio ju je – nije bilo dvojbe o tome – izjavom o svojim osjećajima. Volio ju
je, a za njega je postojala samo jedna prava ljubav i trajala je zauvijek.
Ipak, budući da bi je radije vidio kako slobodno leti - bar zasad - nego da udara
krilima o rešetke kaveza, probudio je Boylea.
Poslavši Boylea u konjušnice s Mearom – ranije no što je ijedno od njih trebalo
onamo krenuti, postigao je dvije stvari. Njegov će prijatelj paziti na nju, a njih troje
imat će malo vremena za razgovor nasamo.
Kiša je šibala stabla, lijevala po brežuljcima, udarala po prozorskim oknima.
Pustio je psa van, a onda i sam izašao, kružeći oko kolibe, kao što su učinili i prošle
noći, provjeravajući stanje, kako bi bio siguran da nije ostalo nikakvih tragova
Cabhanove magije.
Cvijeće njegove sestre je procvalo, intenzivnih boja koje su prkosile sumornom
ozračju, a iza cvijeća prostirao se travnjak, poput debeloga zelenog saga. I jedino
što je osjećao oko sebe bila je kiša, bio je vjetar, bila je snažna, jasna magija koju je
sam pomogao stvoriti u krugu oko onoga što je bilo njihovo.
Kad je zastao kod Roibeardove nadstrešnice, jastreb ga je pozdravio lagano
protrljavši svoju glavu o Connorov obraz. Bila je to ljubav i ništa drugo,
jednostavna i lagana.
"Pripazit ćeš malo, zar ne?" Connor je nježno kliznuo vanjskom stranom zgloba
šake po sokolovim prsima. "Naravno da hoćeš. A sad uzmi malo vremena za sebe,
za lov zajedno s Merlinom, jer smo trenutačno svi izvan opasnosti."
Kao odgovor, jastreb raširi krila i poleti. Obletio je jedan krug, zatim se vinuo
prema šumama i u njih.
Connor napravi još jedan krug te uđe u kuću kroz kuhinjska vrata, ostavljajući ih
na trenutak otvorenima kako bi ušao i Kathel koji ga je slijedio.
"Obavio si svoju ophodnju, zar ne? A i ja sam svoju." Polagano je pogladio pseto
te ga protrljao iza ušiju. "Pretpostavljam da ti se ne da otići gore i malo prodrmati
našu Brannu kako ne bih sam morao spravljati doručak?"
Kathel ga samo pogleda bez imalo zanimanja, kako to psi znaju. "Nisam ni
mislio da ti se da, ali morao sam pokušati."
Prihvaćajući svoju sudbu, Connor nahrani psa i nali mu svježu vodu u zdjelicu.
Zatim upali vatru u kuhinji, u dnevnoj sobi, čak i u radionici, a onda shvati da više
ne može otezati te se prihvati posla.
Stavio je slaninu u tavu da se prepeče, narezao kruh, razbio jaja u zdjelici i
istukao ih.
Upravo je izlijevao jaja u tavu kad su Iona i Branna ušle zajedno u kuhinju, Iona
odjevena za posao, Branna još u odjeći u kojoj je spavala, sa svojim tipično
namrgođenim pogledom prije nego što bi popila kavu.
"Danas svi rano ustaju." Znajući pravila, Iona pusti Brannu da si prva natoči
kavu. "A Boyle i Meara već su otišli."
"Htjela se presvući, a i obećala je Boyleu da će mu pripremiti doručak."
"Pripazi na ta jaja, Connore, izgorjet će ti", reče Branna, kao što mu je uvijek
prigovarala kad bi pripremao doručak.
"Neće."
"Zašto moraš pojačati plamen na najjače svaki put kad kuhaš neko prokleto
jelo?"
"Tako je brže. Zato."
I k vragu, gotovo mu jesu izgorjela, ali zato što mu je odvratila pozornost.
Izvadio ih je na pladanj sa slaninom, ubacio na njega malo prepečenca, a onda
sve to tresnuo nasred stola. "Da si se ranije pokrenula, mogla si ih pripremiti onako
kako ti voliš. Sad ćeš ih jesti na moj način. Molim, nema na čemu."
"Sjajno izgledaju", veselo reče Iona, i zaglađujući prstima svoju bujnu svijetlu
kosu, sjedne.
"Ah, nemoj mu povlađivati samo zato što je pripremio jelo, i to prvi put u
posljednjih tko zna koliko tjedana." Branna sjedne pokraj nje i protrlja Kathelove
uši.
"Nije to povlađivanje ako si gladan." Iona napuni tanjur hranom. "Danas će nam
ljudi otkazivati." Klimala je glavom gledajući upornu kišu koja je sve natapala. "Ne
samo da pada već je i ledena. Inače bi mi bilo žao što je tako, ali čini mi se da bi
nam danas svima dobro došlo malo slobodnoga vremena."
Kušala je jaja. Bila su vrlo... kompaktna, odlučila se za tu definiciju. "Bude li
miran dan kao što mislim da bi mogao biti", nastavila je, "vjerojatno ću moći ranije
otići. Mogu doći raditi s tobom, Branna, ako želiš."
"Moram završiti posao na nekim zalihama jer nisam jučer na tome radila. Morat
ću to završiti i odnijeti u dućan. Ali mislim da ću se vratiti ovamo do podneva. Fin i
ja smo završili s izmjenama u pripravku kojim smo se koristili za suncostaja. Sad je
jači nego što je bio, ali na čaroliji treba raditi, a i odrediti pravi trenutak, i još
poraditi na cijelom tom prokletom planu."
"Imamo vremena."
"Dani samo prolijeću. A on postaje sve smjeliji i smjeliji. To što je sinoć
pokušao..."
"Nije mu uspjelo, zar ne?" uzvrati joj Connor. "U što su se sad pretvorili ti
njegovi vražji šišmiši? U pepeo koji raznosi vjetar, ispire kiša? A i sve to mi je dalo
nekoliko ideja, sve to zajedno."
"Dalo ti je ideje, kažeš?" Branna podigne svoju šalicu s kavom.
"Jest, a i priču za pričanje. Tražio sam Eamona u snovima, a on je tražio mene. I
pronašli smo se."
"Ponovno si ga vidio."
On kimnu gledajući Ionu. "Jesam, i povukao sam Mearu u san sa sobom. Bio je
mladić, bilo mu je oko osamnaest godina, i rekao je da je prošlo pet godina otkako
me zadnji put vidio. Njegova Brannaugh ima dvoje djece, a i treće je na putu, a
Teagan nosi svoje prvo."
"Bila je trudna - Teagan", dodala je Iona, "kad sam je vidjela u svome vlastitom
snu."
"Sjećam se, znači u isto vrijeme smo bili u njihovu svijetu. Bilo je to za mene,
kao i za tebe, u Sorchinoj kolibi."
"Dobro znaš da ne trebaš ići onamo", zareži Branna, "ni u snovima ni najavi."
"Uistinu ti ne mogu reći jesam li ja onamo otišao ili me on dozvao. Istina?
Iskreno, ne znam ni sad. Ali znao sam da smo tada ondje bili sigurni. Inače bih se
vratio. Ne bih ponovno dovodio Mearu u opasnost."
"Dobro. U redu onda."
"Oni su došli doma", nastavio je, mažući prepečenac džemom, "a bilo je u tome i
radosti i tuge. Znali su da ih čeka borba s Cabhanom i znali su da neće pobijediti,
da ga neće dokrajčiti. Jer on je tu, i u našemu vremenu, našem prostoru. Rekao sam
mu da nas je šestero, i da jedan od nas šestero ima Cabhanove krvi."
"I kako je na to reagirao?" pitala je Branna.
"On me poznaje." Connor je rukom potapšao svoje srce. "I vjeruje mi. Stoga,
vjeruje i mojima, a Fin je moj. Imao je privjesak koji sam mu dao, kao i hamajliju
istu kao što je moja. A ja sam imao kamenčić koji mi je on dao i, kad sam ga
izvadio, sjajio je na mojem dlanu. Bila si u pravu u tome, Branna. U njemu je moć."
"Ipak, ne bih ga stavila u praćku i igrala se Davida s Cabhanovim Golijatom, ali
dobro je da ga imaš uza se."
"I imam. A, osim toga, imao sam i zvončić."
"Teaganin cvijet", dodala je Iona.
"Posadio sam ga, hranio ga svojom krvlju, zalijevao vodom koju sam isisavao iz
zraka. I cvjetovi su procvali ondje, na Sorchinu grobu."
"Održao si riječ." Iona mu pogladi ruku. "I dao si im nešto što je važno."
"Rekao sam mu da ćemo mi to dokončati, a vjerujem i da hoćemo. I mislim da
znam nešto što nam je promaklo na suncostaj. Glazba", rekao je, "i radost koja iz
nje izvire."
"Glazba", ponovila je Iona, dok je Branna ponovno sjela, zamišljena pogleda.
"Što ga je sinoć dovuklo ovamo, tako razjarenog, tako drskog? Naša svjetlost, u
redu, i to ćemo imati. Mi sami, naravno. Ali svirali smo i pjevali, a to je svjetlost
samo po sebi."
"Radosna buka", doda Iona.
"To je to. To ga zasljepljuje – taj bijes koji radost izaziva u njemu. Zašto ga to ne
bi moglo i sputati?"
"Glazba. Svirali smo one noći prošloga proljeća, sjećaš li se, Iona? Bili smo
samo ti, ja i Meara ovdje. Izvadio sam svoju violinu i svoje gudalo i svirali smo i
pjevali, a on je vrebao vani pod okriljem sjenki i magle. Privuklo ga je to", reče
Branna, "privukla ga je glazba koliko god da je mrzi i koliko god da je mrzio to što
smo mi tu glazbu mogli stvarati."
"Sjećam se."
"O, pa to doista mogu iskoristiti." Brannine su se oči suzile, a usnice napućile.
"Da, da, to će biti nešto što treba ubaciti u naš lonac."
"Dobro ti je to palo napamet, Connore."
"Briljantno", reče Iona.
"Sklon sam se složiti s time." Smiješeći se, Connor ubaci u usta posljednje
zalogaje jaja.
"Sigurna sam da je i Meara rekla isto."
"Možda će i reći, kad joj kažem. Tek mi je jutros to palo na pamet", dodao je, "a
ona je već bila u žurbi da krene svojim poslom."
"Zašto se žurila? Ja imam još gotovo pola sata vremena prije nego što trebam
krenuti na posao." I budući da je doista imala vremena, Iona ustane i natoči si još
jednu šalicu kave. "Da je pričekala, Boyle i ja smo mogli... Aaa." Oči joj se
zaokružiše. "Jeste li se posvađali?"
"Posvađali? Ne, nismo. Naglo se povukla, kao što sam to i očekivao, kad sam joj
rekao da je volim. S obzirom na to da je riječ o Meari, trebat će joj malo vremena
da se privikne na sve to."
"Shvatio si, dakle." Plešući iza njega, Iona ga obgrli svojim rukama, zastavši iza
njegova stolca. "To je prekrasno."
"Nije bila riječ o tome da treba shvatiti... možda i jest", predomisli se on. "A ona
je malo sporija – u zaključivanju. Bit će sretnija kad do toga dođe, a bit ću i ja. Ali
zasad, na neki način uživam gledajući je kako se pokušava izmigoljiti."
"Budi pažljiv, Connore", tiho mu reče Branna. "To što nju sputava nije ni
tvrdoglava narav, ni svojeglavost. Ožiljci su to."
"Ne može živjeti tako da ne mari za ono što joj vlastito srce govori zato što taj
govnar od njezina oca nije imao srca."
"Budi pažljiv", ponovila je Branna. "Što god ona rekla, što god misli da vjeruje,
ona je njega voljela. Voli ga i dalje, pa baš zato ta rana nikad nije potpuno zarasla."
Osjetio je kako ga obuzima razdraženost. "Ja nisam njezin otac i trebala bi me
bolje poznavati."
"Oh ne, dragi moj, ona se boji da je ona – da je ona poput njezina oca."
"Glupost."
"Naravno." Branna je ustala i počela pospremati posuđe od doručka. "Ali to je
teret koji nosi. Koliko god da je volim, a i ona voli mene, nikad ga nisam uspjela
skinuti s njezinih pleća, nikad potpuno. Na tebi je da to učiniš."
"I hoćeš." Iona ustade od stola da pomogne Branni. "Jer ljubav, samo ako si
uporan, pobjeđuje sve."
"Bit ću uporan."
Iona zastane da ga poljubi u tjeme. "Znam da hoćeš. Jaja su bila dobra."
"Ja baš ne bih išla toliko daleko", reče Branna, "ali mi ćemo oprati posuđe s
obzirom na to da si ti kuhao... recimo to tako."
"U redu, onda, ja ionako moram pozvati Roibearda da se vrati i krenuti na
posao." Uze s vješalice svoju jaknu i kapu, dok se kuhinjom širio zveket posuđa.
"Stvarno je volim", rekao je osjećajući kako mu te riječi prijaju. "Apsolutno je
volim."
"Ah, Connore, ludo jedna, uvijek si je i volio."
Izišao je na kišu, misleći o tome kako je njegova sestra u pravu. Doista ju je
oduvijek volio.
LOŠE RASPOLOŽENJE, RAZDRAŽLJIVOST I KRATAK FITILJ potpuno su
odgovarali poslu – izbacivanju balege na hrpu za kompostiranje.
Gadan dan za gadan posao, mislila je Meara dok je obuvala svoje najstarije
gumene čizme i skidala jaknu da umjesto nje obuče jednu deblju iz konjušnice. A
onda, i sama se osjećala prilično prljavo. Kako nije mogla poreći da je izazvala
svađu s Boyleom – nakon što se obrecnula na Micka, zarežala na Ionu i bavila se
turobnim mislima ostatak jutra – nije mu mogla ni zamjeriti što ju je prognao na
ovaj usrani zadatak.
Ali ipak jest.
Njezinu je turu dao Ioni – goste srčane duše iz središnje Irske koje ta prokleta
kiša nije obeshrabrila. Mick se držao manježa, a ondje ta prokleta kiša nije nimalo
smetala, a nije smetala ni Patty, koja je čistila konjsku opremu, ni Boyleu koji se
zatvorio u svoj ured.
Dakle, ostavili su njoj da gaca uokolo po toj vražjoj kiši i bavi se veličanstvenim
premetanjem te hrpe govana.
Omotala je šal oko vrata, navukla kapu na glavu i bučno izišla noseći lopatu i
dugački metalni štap, krenuvši onamo daleko iza staje – prema "brdu govana", kako
su ga zvali, bez imao nježnosti.
Konjušnica je obilno pridonosila rastu toga brda, i tim nusproizvodom - da
upotrijebi taj fini izraz - trebalo se pozabaviti. A mudriji, ekološki osviješteni
pojedinci nisu se samo njime bavili. Oni su se tim nusproizvodom i koristili.
Bio je to postupak koji je ona odobravala, bilo kojega normalnog dana. Onih
dana kad nije bila ljutita na cijeli svijet. Onih dana kad kiša nije lijevala kao iz
kabla.
Konjski izmet, uz odgovarajući tretman, pretvarao se u kompost. A kompost je
obogaćivao tlo. Stoga su Fin i Boyle odvojili jedno područje, dovoljno udaljeno da
se smrad ne vraća, baš u tu svrhu.
Kad je stigla do "brda govana", opsovala je shvativši da je ostavila svoj iPod i
slušalice u konjušnici. Neće moći ni glazbu slušati da joj malo odvrati pozornost.
Mogla je samo gunđati dok je skidala i vukla stare prazne vreće konjske hrane s
velike hrpe i počela lopatom prevrtati konjski izmet.
Za dobar kompost bila je potrebna toplina da ubije parazite i da izmet pretvori u
vrijedan aditiv. Bio je to posao koji je obavila bezbroj puta te automatski nastavi
prevrtati hrpu, dodajući gnojivo kako bi se izmet rastvorio, bacajući vanjske
naslage u sredinu, u vruće središte, stvarajući drugu hrpu te oslobađajući prostor za
zrak zabadajući štap duboko u hrpu.
Barem nije morala dovlačiti crijevo za polijevanje jer je prokleta kiša napajala tu
poganu kašu potrebnom vodom.
Pogana kaša, mislila je, nastavljajući raditi. To je baš ono u što ih je Connor
uvalio.
Zašto je u to morao umiješati ljubav? Ljubav i obećanja i misli o budućnosti i
obitelji i o svemu tome zauvijek? Zar nije baš dobro išlo? Zar im nije bilo baš
dobro i fino - sa seksom, zabavljanjem i prijateljstvom?
A sad je izgovorio sve te riječi, i mnoge od njih izgovorio je na irskom. Bila je to
smišljena taktika, mislila je dok je lopatom prevrtala i razgrtala balegu. Taktika da
joj uzburka srce. Taktika da je prisili da odustane i preda se.
Oslabio ju je, jest, to je učinio, a ona nije znala kako se nositi sa slabošću.
Slabost je bila neprijatelj, a on joj je natovario toga neprijatelja. I još gore, učinio ju
je prestrašenom.
A ipak, sama je sve to započela, nije li? Oh, samo je sebe mogla kriviti za
sadašnju situaciju, za sve neprilike koje će, sigurno, izazvati.
Prva ga je poljubila, nije to mogla poreći. Odvela ga je u svoju postelju,
promijenivši ono što su dotad bili jedno drugome.
Connor je bio romantičar, a ona je to znala. Ali, s obzirom na način na koji je taj
čovjek lepršao od jedne žene do druge, nije ona bila sasvim kriva što nikad nije
očekivala izjave ljubavi.
A imali su toliko drugih stvari kojima su se morali baviti, nisu li? Noć uoči Svih
svetih svakim se danom sve više približavala, a ako su smislili neki zbiljski i
solidan plan za tu noć, ona još nije znala za njega.
Connorov optimizam, Brannina odlučnost, Finov unutarnji bijes, Ionina vjera.
Sve su to imali, i još Boyleovu i njezinu odanost.
No sve to još uvijek nije bila strategija i taktika protiv crne magije.
I umjesto da se usredotoči na pronalaženje te strategije i taktike, Connor
O’Dwyer bio je zauzet time da joj govori stvari kao, na primjer, da je ona otkucaj
njegova srca, ljubav svih njegovih života.
Na irskom. Na irskom, dok je činio nevjerojatne stvari njezinu tijelu.
I nije li je jutros pogledao ravno u oči, nakon što su se probudili iz toga čudnog
svijeta snova, i rekao joj bez okolišanja, izravno, da je voli?
Nasmiješio joj se, mislila je sad, živcirajući se sve više. Kao da je okretanje
njezina svijeta naglavce bila baš dobra i smiješna šala.
Trebala ga je naglavce izbaciti iz kreveta. To je trebala učiniti.
Izravnat će ona račune s njim, tako joj Boga, hoće. Jer neće ona biti slaba, ni
zbog njega ni zbog ikoga. Neće biti slaba i prestrašena. Neće dopustiti da joj
uzburka srce, da joj dade obećanja koja će prekršiti.
Neće si dopustiti da postane meka i budalasta kao njezina majka. Bespomoćna i
nesposobna da se brine za sebe. Posramljena i u tuzi zbog izdaje kojom ju je
muškarac oborio kao udarcem sjekirom.
A, osim toga, još gore, neće si dopustiti da postane neobzirna i sebična kao
njezin otac. Čovjek koji je davao obećanja, čak ih i držao dokle god bi mu život
glatko tekao. I koji bi ih bezdušno kršio, baš kao i srca onih koji su ga voljeli, čim
bi vremena postala teška.
Ne, neće ona biti ničija žena, neće biti teret nijednom muškarcu, otkucaj srca
nijednog muškarca. A posebno ne Connora O’Dwyera.
Jer, pomogao joj Bog, i previše ga je voljela.
Osjetila je kako joj nadire jecaj i grubo ga ugušila u sebi.
To je samo privremeno, rekla je samoj sebi, dok je ponovno rasprostirala vreće
preko hrpa komposta. To što je peče u srcu – to ne može trajati.
To nitko ne bi mogao preživjeti.
Uskoro će ponovno biti ona stara, a isto tako i Connor. A sve ovo će biti kao
jedan od onih čudnih snova koji i nisu bili snovi.
Sama je sebi govorila da se smirila, da joj je godio fizički rad. Vratit će se sad,
izgladiti stvari s drugima, a napose s Mickom.
"Obavila si svoju pokoru", rekla je naglas, zakoračila korak unatrag i okrenula
se.
A njezin joj se otac nasmiješio.
"Tu si, dakle, princezo moja."
"Molim?"
Ptica je pjevala na dudovu stablu, a ruže su cvjetale kao u vilinskom carstvu.
Voljela je ovdašnje vrtove, boje, mirise, glasanje ptica, žuborenje vodoskoka dok se
voda slijevala u okrugli bazen – iz vrča koji je držala ljupka žena.
Voljela je i sve neobične zakutke i hlad sjenica u kojima se mogla sakriti od
svoje braće i sestara kad bi poželjela biti sama.
"Ponovno izgubljena u snovima, uopće me nije čula kako je zovem." Nasmijao
se, a njegov radostan smijeh natjera je da razvuče usne u osmijeh premda su je
pekle suze u očima.
"Otkud ti ovdje? Nemoguće."
"Čovjek ima pravo da katkad uzme slobodan dan kako bi ga proveo sa svojom
princezom." I dalje se smješkajući, lupnuo se kažiprstom po jednoj strani nosa.
"Neće proteći puno vremena prije nego što se svi momci u ovoj kraju počnu ovuda
motati, a tada više nećeš imati vremena za svoga starog taticu."
"Uvijek ću ga imati."
"To je moja draga djevojčica." Primio joj je ruku i provukao je oko svoje. "Moja
lijepa ciganska princeza."
"Ruka ti je tako hladna."
"Ti ćeš je zagrijati." Krenuo je dalje s njom, po pošljunčanim stazama, kroz
grmove ruža i blijedožućkastih cvjetova kala, intenzivno plavih lobelija, dok se
sunčana svjetlost spuštala i prelijevala poput sedefastog sjaja bisera.
"Došao sam samo da bih tebe vidio", započeo je, govoreći onim svojim
povjerljivim tonom, i još joj prepredeno namignuo onako kako je on to znao činiti
kad bi joj govorio neke tajne. "Svi su u kući."
Pogledala je prema kući, njezina tri lijepa kata od opeke obojene u bijelo, kao što
je njezina majka to željela. Vrtovi su se prostirali oko velike terase, a iza njih
gladak zeleni travnjak na kojemu je njezina majka voljela organizirati čajanke po
lijepom ljetnom vremenu.
Sa sićušnim sendvičima i kolačićima prekrivenima šećernom glazurom.
I njezina je soba bila ondje, mislila je Meara, gledajući gore prema njoj. Da,
njezina je soba bila ondje, s velikim staklenim vratima i malim balkonom. Julijin
balkon - tako ga je zvao.
Dakle, bila je njegova princeza.
"Zašto su svi u kući? Tako je krasan dan. Trebali bismo imati piknik! Gospođa
Hannigan bi mogla ispeći pitu od mesa i luka, a usto možemo prigristi i malo sira i
kruha, i tortice s džemom."
Htjela se okrenuti, poželjela je potrčati prema kući, pozvati sve da izađu van, ali
on je zaustavi. "Danas nije dan za piknik."
Na trenutak je pomislila da čuje zvuk kiše kako udara o tlo, a kad je digla pogled
prema gore, izgledalo je kao da je sjena prešla preko sunca.
Što je to? Što je to, tata?"
"Nije to ništa. Izvoli." Otrgnuo je jednu ružinu grančicu s grma i pružio joj je.
Pomirisala ju je i nasmiješila se kad su joj meke bijele latice okrznule obraz.
"Ako nije za piknik, možemo li bar popiti čaj i pojesti malo kolača, imati malu
zabavu, sad kad si došao kući?"
Polako, tužno odmahnuo je glavom. "Bojim se da neće biti zabave."
"Zašto?"
"Nitko te drugi ne želi vidjeti, Meara. Svi oni znaju da si ti kriva."
"Kriva? Za što? Što sam učinila?"
"Udružila si se i kuješ zavjere s vješticama."
Okrenuo se i čvrsto je uhvatio za ramena. Sad je sjena prešla preko njegova lica.
Srce joj poče divlje udarati od straha.
"Kujem zavjere? Udružila sam se?"
"Smišljaš i planiraš, šuruješ s đavoljim okotom. I legla si s jednim, kao drolja."
"Ali..." Osjetila je nešto poput lagane vrtoglavice, zbunjenost. "Ne, ne! Ne
razumiješ."
"Razumijem više nego ti. Oni su prokleti, Meara, a i ti s njima."
"Nije tako." Moleći ga da je sasluša, položila je ruke na njegova prsa. Bila su
ledena, ledena poput njegovih ruku. "Ne možeš tako nešto reći. Ne misliš valjda
ozbiljno."
"Mogu to reći. I doista to mislim. Što misliš, zašto sam otišao? Zbog tebe,
Meara. Tebe sam ostavio. Sebičnu, zlu drolju koja žudi za moći koju nikad neće
imati."
"Nisam drolja!" Šok, poput udarca u trbuh, natjera je da zatetura korak unatrag.
"Ne žudim!"
"Tako si me osramotila da više nisam mogao gledati tvoje lice."
Osjeti kako joj jecaji naviru u grlo, a onda ostade bez daha ugledavši bijelu ružu
u svojoj ruci kako počinje krvariti.
"To je tvoje vlastito zlo", reče kad ju je bacila na tlo. "Uništavaš sve koji te vole.
Svi koji te vole krvarit će i uvenuti. Ili pobjeći, kao što sam to i ja učinio. Ostavio
sam te, osramoćen i zgađen.
"Čuješ li svoju majku kako plače?" strogo je upita. "Plače i plače jer nosi teret
kćeri koja je radije izabrala đavolje potomke nego svoju vlastitu krv. Ti si kriva."
Suze su joj se slijevale niz obraze, suze srama, krivnje i tuge. Spustila je glavu i
ugledala ružu kako tone u lokvi vlastite krvi.
Kiša, odjednom shvati, kiša je lijevala i šibala je. Kiša.
Zateturala je malo, čula pticu kako pjevuši na dudovu stablu i vodu kako veselo
prska iz vodoskoka.
"Tata..."
A onda se kroz zrak prolomi jastrebov krik. Connor, pomislila je. Connor.
"Ne. Nisam ja kriva."
Mokra do kože od kiše, oslobođena jastrebovim krikom, zamahne lopatom.
Premda ga je iznenadila, odskočio je unatrag, tako da mu je lopata proletjela pokraj
lica.
Lica koje više nije bilo lice njezina oca.
"Goni se dođavola." Zamahnula je ponovno, ali tlo kao da se nadizalo pod
njezinim stopalima. I dok se tlo micalo, mogla bi se zakleti da joj je nešto probolo
srce.
Čuvši njezin bolni vrisak, Cabhan pokaže zube u zlobnom cereku. I razli se u
magli.
Uspjela je napraviti jedan drhtavi korak naprijed, a onda još jedan. Tlo se
nastavilo nadizati, a nebo se okretalo i okretalo iznad nje.
Iz daljine, kroz kišu i maglu, začula je kako je netko doziva, čula je svoje ime.
Još korak, govorila si je, pa onda još jedan.
Čula je jastreba, vidjela konja, sivu mrlju kako juri kroz sumaglicu, i psa kako
hita iza njega.
Vidjela je Boylea kako trči prema njoj kao da mu je sam vrag za petama.
I dok se svijet okretao i okretao, ugledala je, s čuđenjem, Connora kako skače s
Alastarovih golih, neosedlanih leđa.
Viknuo je nešto, ali grmljavina u njezinoj glavi prigušila je zvuk njegovih riječi.
Sjenke, mislila je. Svijet sjenki. Obavile su se oko nje i progutale je.
Plivala je kroz njih, gušila se, osjetila kako tone u njih. Čula je svojeg oca kako
se smije, ali okrutno, tako okrutno.
Ti si kriva, sebična, bešćutna curo. Ti nemaš ništa. Ti si ništa. Ti ništa ne
osjećaš.
Ja ću ti dati moć, Cabhan je obećavao, glasom koji ju je milovao. To je ono što
istinski želiš, za čim žudiš i čezneš. Donesi mi njegovu krv i dat ću ti moć. Uzmi mu
život i dat ću ti besmrtnost.
Borila se, pokušavala se izvući iz sjenki, natrag na svjetlost, ali nije se mogla
pomaknuti. Osjećala se sputanom, osjećala je kako je pritišće teret sjenki koje su
postajale sve gušće i gušće, i koje je svakim dahom udisala.
Svaki je dah bio sve hladniji. Svaki je dah bio sve tamniji.
Učini to što traži od tebe, zahtijevao je njezin otac. Vještica ti ništa ne znači; ti
njemu ne značiš ništa. To su samo tijela koja se drpaju u tami. Ubij vješticu. Spasi
sebe. Vratit ću ti se, princezo.
A onda ju je Connor primio za ruku. Njegov je sjaj probijao kroz sjenke, njegove
oči zelene poput smaragda.
Pođi sad sa mnom. Vrati se sa mnom. Trebam te, aghra. Vrati mi se. Primi me za
ruku. Samo trebaš primiti moju ruku.
Ali ona to nije mogla – zar nije vidio – nije mogla. Nešto je režalo iza nje i
pokušavalo je zgrabiti, a Connor joj se samo smiješio.
Naravno da možeš. Moju ruku, mila. I ne gledaj iza sebe. Samo me primi za
ruku. Vrati se sad sa mnom.
Boljelo je, tako je boljelo podignuti tu pretešku ruku, napregnuti se, protiv tih
spona koje nije mogla vidjeti. Ali u njemu su bile svjetlost i toplina, a ona je tako
očajnički trebala oboje.
Plačući, podigla je ruku, posegnula za njegovom. Bilo je to kao da ju je izvlačio
iz gustog blata držeći je za vrške prstiju. Izvlačio ju je centimetar po centimetar, i
boljelo je, dok ju je neka suprotna sila vukla natrag.
Imam te, reče Connor ne skidajući pogleda s njezinih očiju. Neću te pustiti
natrag.
A tada osjeti kao da je eksplodirala, poput čepa iz boce, prsnula na svjetlost.
Prsa su joj gorjela, pekla kao da joj se srce pretvorilo u vrući komadić ugljena.
Kad je pokušala udahnuti zrak, osjeti kako joj prži grlo.
"Polako, samo polako. Polako udiši. Sasvim polako. Vratila si se. Sigurna si.
Ovdje si. Šššš, samo polako, šššš."
Netko je ridao, čemerno, bolno. Prošlo je nekoliko minuta prije nego što je
shvatila da ti zvuci izlaze iz nje same.
"Imam te. Imamo te."
Okrenula je lica i naslonila ga na Connorovo rame – Bože, Bože, njegov je miris
bio kao hladna voda nakon požara. Podigao ju je.
"Sad ću je odvesti kući."
"Moja je kuća bliže", čula je Fina kako govori.
"Stanovat će u kolibi dok se sve ovo ne završi, ali hvala ti. Sad je vodim kući.
Ali hoćeš li doći? Kad budeš mogao, hoćeš li doći?"
"Znaš da hoću. Svi ćemo doći."
"Sad sam s tobom, Meara." Čula je Brannin glas, osjetila Branninu ruku kako joj
miluje kosu, obraz. "Ovdje sam, s tobom."
Željela je govoriti, ali ništa nije izlazilo iz grla, osim tih užasnih jecaja koji su joj
razdirali grudi.
"Pođi s njima", reče Boyle. "Idi s njima, Iona. Treba vas biti troje s njom. Ja ću
se pobrinuti za Alastara. Uzmi kamionet i pođi s njima."
"Dođi brzo."
Meara je malo pomaknula glavu – dovoljno da vidi Ionu kako trči prema
Boyleovu kamionetu i penje se na vozačko mjesto. Trčeći kroz kišu, kroz
sumaglice dok se svijet ljuljao naprijed-natrag, naprijed-natrag poput brodske
palube u oluji.
A bol u njezinim grudima, grlu, u svakom djeliću njezina tijela, gorjela je kao
paklena vatra.
Pitala se hoće li umrijeti. Hoće li umrijeti prokleta kao što je to rekao otac koji
nije bio njezin otac?
"Šššš, mir sad", ponovno će Connor. "Živa si i na sigurnom si. I s nama si.
Odmori se sad, mila. Sad se samo odmori."
Kad je to izgovorio, ona je kliznula u topao san.
17

ČULA JE PRIGUŠENE GLASOVE, MEKE I UMIRUJUĆE. Osjetila je dodir


nečijih ruku kako je miluju nježno i blago. Činilo joj se da lebdi na toplom ležaju
okružena mirisima lavande i voskom svijeća. Okupana suncem, potpuno spokojna.
Prigušeni glasovi postajali su riječi, nerazgovijetne i nejasne, kao da su
izgovorene pod vodom.
"Sada joj treba samo odmor. Odmor i tišina. Neka priroda učini svoje." Bio je to
zabrinuti Brannin glas.
"Nešto boje vratilo joj se u lice, zar ne?" Ovo je bio Connorov glas, uznemiren i
drhtav.
"Jaka je ona, Connore." A ovo je bio Ionin glas, malo promukao, kao da je
plakala ili se tek probudila. "A i mi smo."
Zatim je ponovno odlutala, tonući u udobnu tišinu.
Buđenje je bilo poput sna.
Ugledala je Connora kako sjedi pokraj nje zatvorenih očiju, lica obasjana
svjetlom mnogobrojnih svijeća. Činilo joj se da gleda u njegovu sliku u bojama
koje su se prelijevale u blijedozlatnim, blistavim nijansama.
Prva joj je pomisao bila da je upravo smiješno da jedan muškarac može biti
toliko lijep.
Htjela je izgovoriti njegovo ime, no u tom trenutku on otvori oči i pogleda ravno
u njezine. I u tom času je znala, po boji, po intenzitetu te zelene boje, prije negoli
po svjetlu svijeća koje su ga obasjavale.
"Tu si." Intenzitet se smanjio kad se nasmiješio i sad su tu bili samo Connor i
svjetlost svijeća. "Budi mirna i ne miči se, samo na trenutak."
Držao je obje ruke položene iznad njezina lica, ponovno zatvorio oči i potom
klizio rukama prema dolje, sve do njezina srca, pa opet natrag. "Dobro je. Sada je
sve u redu."
Zatim joj je nešto skinuo s čela, pa s ključne kosti, poslije čega je osjetila lagano
peckanje.
"Što je to bilo?" Zar je to bio njezin glas? To kreketanje? "Ljekovito kamenje."
"Zar sam bila bolesna?"
"Jesi. No sada si već dobro."
Zatim ju je malo pridignuo i izvadio joj kamenje ispod leđa pa ispod ruku i sve
ih pospremio u vrećicu te je čvrsto svezao.
"Koliko dugo sam spavala?"
"O, gotovo šest sati, ne predugo kad se sve uzme u obzir."
"Šest sati? Ali, ja sam... ja sam..."
"Nemoj sada ništa pitati." Njegov ton, tako živahan i veseo, pobudio je u njoj
sumnju. "Bit će ti još neko vrijeme sve u magli i osjećat ćeš slabost i drhtanje. No
to će proći, obećavam ti. A sada popij ovo. To je Branna ostavila i rekla je da sve
moraš popiti čim se probudiš."
"Što je to?"
"Nešto što će ti pomoći."
On je podigne na jastuke prije nego što je odčepio usku bočicu punu crvene
tekućine.
"Sve to?"
"Sve." Stavio joj je bočicu u ruke i obujmio ih svojima da joj pomogne prinijeti
je ustima. "Polako sad, ali moraš sve popiti."
Očekivala je neki lijek, no tekućina je bila osvježavajuća i ukusna. "Ima okus
jabuke u tekućem stanju, ili nekog cvijeća, tako nešto."
"Ima nešto i od toga. Sad ispij sve, dušo. Potrebna ti je svaka kap."
Da, sad joj se već vratilo nešto boje u obraze, pomisli Connor. Oči su joj
pospane, ali bistre. Više nisu onako prazne kao što su bile kad je podlegla
Cabhanovim činima i ležala onako beživotno na mokroj travi.
Prisjetivši se toga prizora, zatresle su mu se ruke. Odagnao ga je od sebe i
ponovo se okrenuo prema njoj.
"Sad ćeš nešto pojesti." Skupio je svu snagu volje kako bi zvučio mirno i vedro.
"Branna je skuhala juhu i čaj pa ćemo najprije vidjeti kako će to ići."
"Čini mi se da umirem od gladi, ali ne znam je li zapravo tako. Osjećam kao da
sam samo napola ovdje. No sada mi je već bolje. Ovo piće je bilo dobro."
Dodala mu je bočicu, a on ju je pažljivo odložio, kao da u ruci ima bombu.
"A sad hrana." Uspio se nasmiješiti prije nego što joj je prislonio usne na čelo. A
onda više nije bio kadar pomaknuti se.
Ona osjeti kako drhti pa ga uze za ruku. Stisnuo ju je tako snažno da je ostala bez
daha. "Je li bilo gadno?"
"Sada više nije. Sada je sve u redu. O, Bože."
Čvrsto je privuče k sebi. Da je mogao, uvukao bi je u sebe. "Sad je sve u redu.
Sve je dobro", neprekidno je ponavljao, tješeći tako i sebe i nju.
"Nije mi jasno kako je probio zaštitu. Očito nije bila dovoljno jaka. Nisam je
načinio dovoljno jakom. Oteo ti je ogrlicu. Nikada nisam mislio da bi to bio mogao.
Odnio ju je sa sobom i oduzeo ti je dah. Trebao sam više učiniti. I hoću."
"Cabhan." Nije se mogla svega prisjetiti. "Ja sam... prevrtala stajski gnoj.
Kompost. I onda... više nisam. Sve mi je u magli."
"Ne brini se." On je pogladi po kosi pa po obrazima.
"Vratit će ti se sve kad ojačaš. Napravit ću ti drugu ogrlicu, jaču. Ostali će mi
pomoći jer ona koju sam ti napravio nije bila dovoljna."
"Ogrlica." Ona posegne rukom prema vratu gdje je stajala. I onda se sjeti. "U
džepu mi je. Skinula sam je!"
"Skinula?"
"Bila sam jako ljuta. Skinula sam je i strpala u džep. Okomila sam se na jadnog
Micka – i na sve ostale – pa je Boyle... Da, Boyle me potjerao van da skupljam
kompost. Obukla sam jedan od onih štalskih kaputa, a svoju sam jaknu ostavila
unutra."
"I nisi je uopće imala oko vrata? A one džepne hamajlije koje sam napravio za
tebe?"
"Ostale su mi u džepu, u jakni koju sam ostavila u štali. Nisam razmišljala o
tome, Connore."
On naglo ustane i na njegovu je licu mogla pročitati samo hladan bijes.
"Skinula si ih i odbacila jer sam ti ih ja dao."
"Ne. Da." Sve je postalo jedna velika zbrka. "Nisam razmišljala, zar ne vidiš?
Bila sam strašno ljutita."
"Bila si toliko ljutita zato što te ja volim da si izašla bez zaštite."
"Nisam o tome razmišljala. Nisam uopće razmišljala. Bila sam glupa. I više od
toga, Connore..."
"Onda smo s time završili i od sada više nećeš biti u opasnosti. Poslat ću ti
Brannu s juhom."
"Ne idi, Connore. Molim te daj da..."
"Sada ti je potrebna tišina da ozdraviš, a ja sad ne mogu biti tih pa stoga ne mogu
ostati s tobom."
On izađe i zatvori vrata za sobom.
Pokušala je ustati, no noge ju jednostavno nisu držale. Ona, koja se ponosila
svojom snagom i dobrim zdravljem, sada je morala otpuzati natrag u krevet kao da
je invalid.
Ponovno je legla, teško dišući, sva u znoju, uznemirena srca i uma zbog svih
posljedica vlastite neopreznosti koju je počinila u nastupu bijesa.
Kad je Branna ušla s pladnjem, umalo je zaplakala od jada.
"Kamo je otišao?"
"Connor? Udahnuti malo zraka. Satima je sjedio ovdje uz tebe."
Branna je postavila pladanj s postoljem koje se prebacuje preko krila bolesnih i
nemoćnih. Meara je s gađenjem zurila u njega.
"Osjećat ćeš se bolje poslije čaja i juhe. Potpuno je normalno da si sada
nesigurna i slaba."
"Osjećam kao da sam pola svoga života bila bolesna." Digne pogled i zatomi
svoj jad kad je u Branninim očima vidjela umor i brigu. "Baš mi i ne ide ovo, zar
ne? Nikada nisam bila bolesna dulje od nekoliko sati. Ti si se uvijek za to
pobrinula. Oprosti, Branna. Tako mi je žao zbog svega ovoga."
"Ne budi smiješna." Umornih očiju i kose nemarno svezane, Branna sjede na rub
kreveta. "Hajde, pojedi sada malo juhe. To je sljedeći korak."
"Prema čemu?"
"Prema tvojem ozdravljenju."
Spremna na to – jer neće biti kadra popraviti stvari s Connorom ako jedva može
podići žlicu – ona se prihvati jela. Prvo što je osjetila bio je okus ambrozije.
"Mislila sam da umirem od gladi, ali zapravo malo toga uopće osjećam. Lijep je
osjećaj biti gladan, a ovo je prefino. Ne mogu pohvatati sve konce. Jasno se sjećam
dosta toga, većine, sve do trenutka kada sam se uputila natrag u konjušnice. Od
toga trenutka sve mi je u magli."
"Sjetit ćeš se kad se oporaviš. To je sad neka vrsta zaštite."
"O, Bože." Meara čvrsto zatvori oči.
"Boli te? Dušo..."
"Ne, ne, nije to. Branna, učinila sam nešto jako glupo. Bila sam ljutita, u
mračnom raspoloženju, i jednostavno nisam mogla razumno razmišljati. Connor...
E, on mi je izjavio ljubav. Onu ljubav koja vodi prema braku, djeci i kući na brijegu
i sve me to jako uznemirilo. Nisam ja za te stvari, svi to znaju."
"Nitko to ne zna, ali neću ti proturječiti ako ti misliš tako. Miruj, Meara." Branna
je pogladi po nozi. "Sada se samo odmaraj, tako ćeš si najbolje pomoći da što prije
ozdraviš."
"Ne mogu mirovati i odmarati se kad je Connor otišao ljutit na mene kao što
nikada nije bio. Još gore, čak i više od toga."
"A zašto bi bio ljutit na tebe?"
"Razočarala sam ga, Branna." Prstima je trljala vrat, tamo gdje je trebala biti
ogrlica. "Nisam razmišljala, kunem se. Bijes me obuzeo. I onda sam strgnula
ogrlicu koju mi je on dao i gurnula je u džep."
Ruka koja ju je milovala naglo se zaustavi. "Onaj plavi kalcedon s kamenčićima
od nefrita i jaspisa?" upita Branna oprezno.
"Da, taj. Samo sam ga gurnula u džep zajedno s hamajlijama. I izazivala sam
koga god sam stigla, sve dok Boyleu nije dozlogrdilo. Poslao me van na gnojište, a
to je prljav posao. Kiša je padala kao iz kabla pa sam skinula jaknu i obukla neki
kaput. Nisam mislila, nisam se čak ni sjetila da sam prije toga skinula ogrlicu,
shvaćaš? Ne bih bila izašla bez nje. Kunem se, da sam ne znam koliko ljutita,
nikada to ne bih napravila namjerno."
"Skinula si sa sebe ono što ti je on dao u znak ljubavi, što ti je dao da te zaštiti,
da zaštiti ono što voli, od zla. Ubola si ga ravno u srce, Meara."
"O, Branna, molim te." Zajecala je, a Branna je ustala, otišla do prozora i
zagledala se u tamu. "Nemoj me napuštati."
Branna se naglo okrene dok su joj oči sijevale od ljutnje. "To što si rekla bilo je
bešćutno i okrutno."
Mearino je lice problijedjelo. "Ne. Ne. Ja..."
"Bešćutno, okrutno i sebično. Otkako znam za sebe bila si mi prijateljica, kao
sestra. A, pomislila si da ću te odbaciti?"
"Nisam. Ne znam. Tako sam zbunjena. Potpuno zbrkana."
"Isplači se, to će ti dobro doći", reče Branna povrativši svoj energičan ton. "Ne
plačeš često i sada će ti činiti dobro. Pročistit će te. U ovoj kući trenutačno je petero
ljudi... ne, nije jer, Iona i Boyle su malo prije otišli kad su vidjeli da si se probudila.
Otišli su po tvoje stvari."
"Moje stvari.
"Miruj. Nisam završila. To petero ljudi te voli i nitko od nas nije zaslužio da ti
pomisliš kako će nas ovo zaustaviti jer si nam ti naudila."
"Tako mi je žao."
"Znam da ti je žao. No ja sam ovdje, Meara, između tebe i Connora, a volim vas
oboje. Znaš, on krivi sebe što te nije dovoljno zaštitio."
"Znam", reče Meara glasom koji se prekidao pri svakoj riječi. "Rekao mi je to.
Sjetila sam se što je bilo i rekla sam mu. Onda me napustio."
"Napustio je sobu, Meara. Baš si budala. On je Connor O’Dwyer, i nema na
svijetu tako dobrog, odanog i iskrenog čovjeka. On nije tvoj vražji otac, niti mu je
imalo sličan."
"Ne mislim..." U tom trenutku sjećanje joj se vratilo takvom žestinom i jasnoćom
da je ostala bez zraka.
"Mir. Smiri se." Brana joj priskoči suzdržavajući se da se i sama ne uspaničari.
"Sad ćeš se smiriti i ponovno pravilno disati. U oči, gledaj me u oči. Sada je sve
mirno i ima dovoljno zraka."
"Prisjetila sam se."
"Prvo se smiri. Ovdje nema opasnosti ni mraka. Gledali smo u budućnost s
pomoću svijeća i rasporedili trave i kamenje. Ovdje je utočište. Ovdje vlada mir."
"Sjetila sam se", ponovi Meara, ovaj put smireno. "Bio je ondje."
"Čekaj da se malo smiriš i, koliko god želim sve doznati, čekat ćemo da budemo
svi na okupu. Tako ćeš sve moći ispričati samo jednom."
A i Connor zaslužuje da čuje sve, pomisli Branna.
"Što mi je učinio? Znaš li? Koliku štetu je napravio?"
"Prvo pojedi juhu."
Nestrpljiva i sad već osnažena Meara je uzela zdjelicu i popila juhu naiskap, što
je Branni izmamilo osmijeh.
"Tako, to si dobro obavila."
"Reci mi... Oh!"
Osjetila je nešto poput udara struje ili poput dobroga kratkog orgazma ili kao da
ju je pogodila munja. Učas joj se vratila sva energija od koje se zaljuljala.
"Što je ovo bilo?"
"Nešto što si trebala ispiti polako, ali – kako hoćeš."
"Osjećam da bi sada mogla trčati sve do Dublina. Hvala ti."
"Nema na čemu. Ovo ćemo ostaviti za kasnije." Branna ovaj put oprezno
odmakne čaj izvan Mearina dohvata.
"Mogla bih pojesti cijelu kravu i još bi mi ostalo mjesta za desert." No, tada
uzme Branninu ruku. "Zao mi je. Najiskrenije."
"Znam. Najiskrenije."
"Reci mi, hoćeš li, što mi je učinio? Je li bio otrov, kao Connorov?"
"Ne, nije. Bila si ranjiva i nezaštićena i on je to znao. Koristio se svojim
sjenkama i mislim da su one na neko vrijeme sve blokirale. No raščistile su se jer
on ne može dulje vrijeme držati čvrsto zatvorenom tu kutiju, kako je Connor zove.
A onda smo svi mi pristigli. I to je predvidio pa je djelovao brzo i okrutno. Začarao
te otprilike kao Trnoružicu, ali njegove čini nisu tako lijepe kao u toj bajci. Njegove
su gotovo smrtonosne."
"Ja... on me ubio."
"Ne, nije baš tako. Oduzeo ti je moć disanja, zaustavio rad srca. To je nešto
poput paralize koju svatko tko nije upućen može protumačiti kao smrt. Ako se ne
priskoči u pomoć, ona može potrajati danima, čak tjednima. Pa i godinama. A onda
bi se probudila."
"Kao što? Kao zombi?"
"Probudila bi se, Meara, i bila bi luda. Grebala bi i kopala da se izbaviš, ili bi
umrla posve pomahnitala. Ili... bi te on obilazio kad god bi to poželio i bila bi
njegova robinja."
"U tom bih slučaju umrla", reče Meara odlučno. "To više ne bih bila ja. Ništa od
svega toga ne bi mi učinio da sam samo bila nosila zaštitu koju mi je Connor dao."
"Ne. Mogao bi ti nauditi, pokušati te privući k sebi, ali ne bi mogao baciti takve
čini da si bila zaštićena." Branna zastane na trenutak. "Connor je bio taj koji ti je
ponovno udahnuo život. Prvi je došao do tebe. On ti je vratio dah i srce. Mi ostali
stigli smo kad te je već bio probudio. Čak i tih nekoliko minuta, Meara, duboko te
zahvatilo. Samo si jecala i tresla se. Morao te je ponovno uspavati da budeš mirna
dok mi radimo na tebi."
"Svijeće, kamenje, trave. Riječi. Čula sam vas - tebe, Connora i Ionu.
"I Fina nakratko."
Petero ljudi koji je vole, mislila je Meara, i svi bolesni od brige zbog njezine
gluposti.
"Mogao nas je slomiti zato što sam se ja ponijela djetinjasto."
"Prilično točno."
"Stidim se i žao mi je, Branna, a to ću reći i ostalima. No voljela bih prvo
porazgovarati s Connorom."
"Naravno, trebala bi."
"Hoćeš li mi pomoći da ovo malo počistim?" Nesigurno se nasmiješila. "Bila
sam malo mrtva i to se vjerojatno vidi na meni."
ZBOG KIŠE KOJA NIJE PRESTAJALA CONNOR JE SJEDIO U Branninoj
radionici i ispijao svoje drugo pivo pokraj vatre.
Namrštio se kad je Fin ušao. "Bilo. bi ti pametnije da odeš. Nisam baš dobro
društvo."
"Šteta." Fin se baci u stolicu sa svojom bocom piva. "Rekao si samo da se
probudila i da je bolje, ali ništa drugo. Branna još nije sišla, a budući da su Iona i
Boyle upravo došli s kovčezima njezinih stvari, volio bih znati što to ‘bolje’
zapravo znači."
"Budna je, pri svijesti. Popila je pripravak i, kad sam je ostavio, već joj se vratila
boja u lice."
"Onda je sve u redu." Čekajući nastavak, Fin otpije iz svoje boce. Kada ga nije
bilo, spremao se prasnuti, no u tom je trenutku ušao Boyle.
Još bolje.
"Navukao sam se odjeće i obuće i čega sve ne, dovoljno za mjesec dana i duže,
jer je Iona tvrdila da su to sve najosnovnije stvari. A onda mi je dala otpust, što mi
nije teško palo."
I on se, kao i Fin, spustio u stolicu s bocom piva.
"Brana je rekla da se dobro oporavlja i da se tušira. Gadna stvar, sigurno se
uplašila. Gadna stvar." Potom otpije dobar gutljaj. "Ja sam je poslao van. Bila je
drska i režala je na sve nas. Kad mi je prekipjelo, poslao sam je na ‘brdo govana’.
Trebao sam je zadržati da radi unutra. Nisam trebao..."
"Nisi ti kriv." Connor naglo ustane i počne koračati po sobi. "Nemoj sebe kriviti
za ovo jer ti nisi kriv. Skinula ju je. Rekao sam joj da je volim. I kad pomislim da
mi je to bilo zabavno - kako je burno reagirala i rekla mi da se istog časa mora
vratiti u konjušnicu."
"Znači, zato sam ja jutros izgubio sat vremena od spavanja. I zato je bila otrovna
kao škorpion."
"Što je skinula?" upita Fin.
"Ogrlicu, onaj plavi kalcedon s nefritom i jaspisom koji sam joj dao za zaštitu.
Skinula ju je i izašla bez nje jer sam joj izjavio ljubav."
"O, Bože". Fin podigne glavu i zakoluta očima. "Žene. Žene muškarce dovode
do ludila i potpuno je jasno zbog čega. Ali pravo bi pitanje trebalo biti zašto ih
želimo pokraj sebe kad nas izluđuju kamo god stignu?"
"Govori za sebe i svoje žene", reče mu Boyle. "Meni je s mojom više nego
dobro."
"Čekaj samo da prođe neko vrijeme", reče Fin tmurno.
"Ne gnjavi. Bila je loše volje", na to će Boyle, promatrajući Connora ispod oka.
"Bila je nepromišljena i neoprezna, a ljudi poput nje koji lako planu, postanu
nepromišljeni i neoprezni kad zapadnu u takvo raspoloženje."
"Mogli smo je izgubiti."
"To se neće nikada dogoditi", svečano izjavi Fin. "Izgubili smo je nakratko, a
činilo mi se kao da je trajalo godinama." Connor je zadrhtao čitavim svojim bićem
od same pomisli. Od te spoznaje. "Vidio si i sam, Boyle, jer si stigao do nje
nekoliko sekundi nakon mene."
"I u tih nekoliko sekundi imao sam osjećaj da mi je sva krv nestala iz tijela. Htio
sam započeti s oživljavanjem, ali si me ti odgurnuo i pritom udario."
"Žao mi je zbog toga."
"Nema potrebe. Ti si točno znao što treba učiniti, a ja sam ti samo smetao.
Udahnuo si joj svjetlost. Nikad takvo što nisam vidio."
Vidjevši ponovno tu sliku, i sam udahne zrak.
"Opkoračio si našu curu tamo na tlu zazivajući bogove i božice, a oči su ti posve
potamnjele, kunem se. Počeo se dizati vjetar, uto su dojurili i ostali, a ti si dignuo
ruke prema nebu kao netko komu život visi o koncu. I onda si kroz kišu dozvao
svjetlost, iz kiše si je dozvao, i uvukao u sebe tako da si zasvijetlio poput baklje. A
onda si joj udahnuo zrak. To si učinio u tri navrata i svaki put si bio sve vrući tako
da sam mislio da ćeš se zapaliti."
"Triput to i treba ponoviti", reče Fin. "To s vatrom i svjetlom."
"A onda sam vidio kako je udahnula zrak. Osjetio sam kako joj se ruka pomalo
miče u mojoj." Boyle potegne još jedan veliki gutljaj. "Strašno."
"Svima vam dugujem zahvalnost", reče Meara naslonjena na dovratak. Stajala je
tamo prekriženih ruku, spuštene kose i očiju punih emocija. "Moram vas zamoliti
da ostavite Connora i mene malo same, moram razgovarati s njim. Samo nakratko,
ako nemate ništa protiv."
"Naravno da nemamo." Boyle brzo ustane, priđe joj i čvrsto je zagrli. "Dobro
izgledaš." Povlačeći se od nje, srdačno je pomiluje i potom iziđe.
Fin je ustao nešto sporije, promatrajući suze koje su joj frcale iz očiju. On nije
ništa rekao, samo ju je kratko poljubio u obraz prije odlaska.
Connor je ostao stajati. "Je li ti Branna dopustila da ustaneš?"
"Da. Connore..."
"Bilo bi najbolje da ispričaš cijelu priču kad budemo svi na okupu."
"Hoću. Connore, molim te da mi oprostiš. Moraš mi oprostiti. Ne bih mogla
podnijeti da mi ne oprostiš i da znam da sam sve upropastila. Krivo sam postupila,
u svakom pogledu krivo i učinit ću bilo što, što god treba i što želiš ili tražiš od
mene da ispravim ovo s tobom."
Bila je potpuno posramljena, skrhana i u suzama. No on se unatoč tomu nije
mogao natjerati da joj priđe. "Onda mi odgovori iskreno na jedno pitanje."
"Neću ti lagati, ma koliko me stajala iskrenost. Nikada ti nisam lagala."
"Jesi li skinula ono što sam ti dao jer si mislila da sam te time htio pridobiti,
zadržati za sebe, natjerati te da me zavoliš?"
Šok je nadvladao njezin očaj i od njega je ustuknula kao da ju je pogodio grom.
"O, ne, zaboga, ne. Ti nikad ne bi učinio takvo što. Nikad mi tako nešto ne bi palo
na pamet, ne od tebe. Nikada, Connore, kunem ti se."
"Onda u redu." I to je barem malo ublažilo bol u njegovu ranjenom srcu. "Smiri
se sada."
"Bila sam ljutita... ljutita i uplašena. Iskrena, budi iskrena, naredila je sama sebi.
Bio je to strah više nego išta drugo i taj strah je u meni izazvao ljutnju, i kad je to
dvoje počelo urlati u meni, odjednom sam postala gluha i slijepa i potpuno sam
izgubila razum. Bila sam toliko smušena da, kada me Boyle istjerao van, zamijenila
sam jakne bez ikakva razmišljanja o zaštiti."
U tom je trenutku zastala i prstima pritisnula oči. "Čitaj me. Uđi ovamo..." Prešla
je prstima po sljepoočnicama. "Čitaj moje misli jer u njima ćeš naći istinu."
"Vjerujem ti. Znam prepoznati iskrenost."
"No hoćeš li mi oprostiti?"
Je li njoj bilo isto toliko teško zatražiti njegov oprost koliko ga je njemu bilo
teško prihvatiti, pitao se.
"Dao sam ti nešto što je meni bilo važno jer si mi ti važna."
"A ja sam se, prema tome, ponijela nemarno, a i prema tebi. Dovoljno nemarno
da nas je sve to koštalo. Ona krene prema njemu. "Oprosti mi."
"Ja ti dajem ljubav, Meara, ljubav kakvu nikada nikomu nisam ponudio. Ali ti je
ne želiš."
"Ja samo ne znam što da s njom radim, a to je nešto drugo. Ja se bojim." Ona
pritisne grudi objema rukama. "Bojim se jer ne mogu spriječiti ono što mi se
događa. Ako mi ne oprostiš, ako mi ne možeš oprostiti, nešto u meni će umrijeti od
žalosti."
"Opraštam ti, naravno."
"Ti si više nego što zaslužujem."
"Ah, Meara", uzdahne on. "Ljubav nije nagrada koja se dobiva za zasluge ili
nešto što možeš uzeti natrag ako je upućena pogrešnoj osobi. Ona je dar, i onomu
tko je da je i onomu komu je darovana. Onoga dana kada je prihvatiš, i zadržiš, više
nećeš biti u strahu."
On odmahne glavom prije nego što je progovorila. "Sada je dosta. Umornija si
nego što misliš, a još trebaš ispričati kako se sve dogodilo. Trebala bi sjesti pa
ćemo vidjeti što nam je Branna skuhala, jer je doručak bio jako davno." Kad joj se
približio, ona posegne za njegovom rukom. "Hvala ti. Za svjetlost, za zrak koji si
mi udahnuo, za moj život. I hvala ti, Connore, na daru."
"To je u redu, za početak", reče on i povede je u kuhinju.

PRIČU JE PREKIDALA VELIKIM ZALOGAJIMA ŠPAGETA I MESNIH


okruglica, svojim omiljenim jelom. Nije mogla prestati ni jesti ni piti, premda je
osjetila da joj se zavrtjelo u glavi već od nekoliko gutljaja vina.
"Bilo bi bolje da večeras piješ samo vodu", reče joj Branna.
"Čini mi se da je dio mene znao da je sve to nestvarno, ali izgledalo je, mirisalo i
zvučilo tako stvarno. Vrtovi, vodoskok, stazice, sve je izgledalo upravo onako kako
mi je ostalo u pamćenju. Pa kuća, odijelo mojega oca, način na koji je prstom
dodirivao nos."
"On je bacio čini na tvoje misli i sjećanja", reče Fin i natoči joj još vode.
"Način na koji me zvao svojom princezom", kimne Meara. "I kako sam se i
osjećala princezom kad bi se posvetio samo meni. Bio je..."
Bilo joj je bolno govoriti o svemu tome. "Uvijek je bio zabavan kod kuće. Pa
onaj njegov gromki smijeh i kako nam je znao podijeliti dodatni džeparac ili
komadić čokolade, i praviti se da je to samo naša tajna. Obožavala sam ga. I sve se
vratilo, to što sam osjećala dok smo šetali vrtom i slušali ptice kako cvrkuću na
dudovu stablu."
Zastala je na trenutak da se smiri. "Obožavala sam ga", ponovi, "a on nas je
napustio - mene je ostavio - a da se nije niti osvrnuo. Iskrao se kao lopov da bi se
poslije ispostavilo da je to i bio jer je pokupio sve što je imalo ikakvu vrijednost.
Ali tamo, u tom vrtu – sve je bilo kao nekada. Sunce je sjalo, pa to cvijeće, bila sam
tako sretna."
"Onda se okomio na mene, tako naglo. Rekao mi je da sam ja kriva što je otišao,
zato što se družim s vama. Da sam ga osramotila jer sam se udružila i urotila - tim
riječima - s vješticama i vješcima. I da ću zbog toga završiti u paklu."
"To je trik. Iskoristio je neke tvoje misli", objasni Branna, "i potom ih iskrivio."
"Moje misli? Nikad nisam pomislila da je otišao zato što sam se ja družila s
vama."
"Ali, više puta si pomislila da si ti kriva za njegov odlazak. Ne moram ti se
uvlačiti u mozak da bih to znao", doda Connor.
"Sigurna sam da to nije istina. Hoću reći da ja znam da nije otišao zbog mene."
"Pa ipak, moguće je da posumnjaš i u sebe", reče Iona pogledavši je s puno
razumijevanja. "U trenutcima malodušja pitaš se što je to s tobom da te netko ne
voli. Znam kako je to i kako je teško prihvatiti da te ne voli netko tko bi te
bezuvjetno trebao voljeti. Ili te ne voli dovoljno. Ali to nije bilo do mene, niti je
bilo do tebe, u drugima je bio problem."
"Znam, u pravu si. Pokatkad... Ruža koju mi je dao počela je krvariti i tada mi je
rekao da sam kurva jer spavam s vješcem. No u doba kada nas je napustio, to se još
nije dogodilo. I, Bože, kad već govorim o tome, on je uvijek bio prevelika kukavica
da bi takvo što rekao nekomu u lice." Ona zastane, zureći u svoj tanjur. "Moj je
otac bio veliki slabić. Teško je priznati da si volio nešto – nekoga tko je takav
slabić."
"Ne možemo birati svoje roditelje", reče Boyle, "a niti oni nas. Svi se tu moramo
snalaziti najbolje što možemo."
"A ljubav...", Connor pričeka da mu ona uzvrati pogled, "nje se nikada ne treba
stidjeti."
"Moja ljubav prema njemu bila je iluzija, kao i ono što sam danas vidjela. Ali,
neko vrijeme mislila sam da je i jedno i drugo stvarno. I danas, kad se to dogodilo,
osjetila sam da se nešto promijenilo kad mi je rekao sve te stvari, te ružne stvari
koje, unatoč svim svojim manama, on nikada ne bi izgovorio. Tada sam opet čula
kišu kako pada, čula sam Roibearda, i znala sam da laže. Imala sam lopatu uza se.
Dok smo šetali, nisam je imala, a tada sam je opet imala.
Zamahnula sam njome, zamahnuta prema njegovoj glavi, ali bio je brz. Ponovno
sam zamahnuta, no u tom trenutku sve se oko mene zavrtjelo i treslo. A ti,
Connore, dojahao si kao demon na Alastaru, Boyle je dotrčao iz štale i Kathel i... A
on mi se nasmiješio – sad je to bio Cabhan i nije više nimalo sličio mojem ocu."
Jasno ga je vidjela pred sobom, to okrutno lijepo lice, kako joj se smiješi. "I
osjetila sam kao da mi se nešto zarilo u srce – tako oštro i hladno – dok je on,
smiješeći se, nestao u magli."
"Crna munja", ustvrdi Boyle. "Tako je meni izgledalo. Vidio sam samo odsjaj
kamenčića koji je nosio."
"Ja ga nisam vidjela." Meara podigne čašu s vodom i naiskap je popije.
"Pokušala sam hodati, ali imala sam osjećaj kao da plivam u blatu. Bilo mi je zlo i
vrtjelo mi se u glavi i više nisam osjećala kišu jer su sjenke postale preguste.
"Nisam se mogla iz njih iskobeljati, nisam se mogla micati, niti koga pozvati. A
od sjenki su dopirali glasovi. Glas moga oca, Cabhana. Prijetnje, obećanja. Ja...
Rekao je da će mi podariti moć. Da će mi pokloniti vječni život ako ubijem
Connora."
Posegne za Connorovom rukom i osjeti utjehu kad ju je prihvatio. "Nisam mogla
izaći, a postajalo je sve mračnije. Nisam mogla govoriti niti se pomaknuti, kao da
sam bita vezana i bilo mi je užasno hladno. Onda ste svi došli, i Connor koji mi je
nešto govorio. I ta svjetlost. Ti si bio svjetlost. Rekao si mi da te uzmem za ruku.
Nisam znala kako da to učinim, ali to si mi rekao."
"I učinila si to."
"Nisam mislila da ću moći, tako me boljelo. Ali neprestano si ponavljao da ja to
mogu. Stalno si mi govorio da te uzmem za ruku i pođem s tobom."
Ona ispreplete prste s njegovima i čvrsto ga stegne.
"I kad sam konačno uspjela, osjećala sam kao da me netko izvlači iz neke rupe
dok me nešto drugo vuče natrag u nju. A svjetlost je bila zasljepljujuća. Tada sam
opet osjetila kišu na sebi. I bol, sve me boljelo. Tijelo, srce, glava. Sjenke su bile
stravične, no ja sam se samo željela vratiti tamo gdje nisam osjećala bol."
"To je djelomično zbog šoka", reče Branna. "I onoga čime se koristio da te otme.
A onda zbog naglog osvješćivanja. Zato te je Connor dao uspavati."
"Svima vam dugujem zahvalnost."
"Mi smo krug", reče Boyle. "Nitko nikomu ništa ne duguje."
"Ne, ja vam dugujem. Zato što ste me izbavili. Znam, svi bismo to učinili jedni
za druge. No dugujem vam i ispriku što sam bila toliko glupa da mu pružim priliku
da me otme. I da tako sve nas dovedem u opasnost."
"To je sad svršeno", Boyle je potapša po ramenu.
"Jest", složi se Branna. "Sad ćeš popiti čaj i poći u krevet da se smiriš."
"Naspavala sam se."
"To nije dovoljno, no možeš ovdje uz vatru popiti čaj dok ne pođeš na spavanje."
"Ja ću te smjestiti."
Meara ga pogleda s neodobravanjem. "Mogu i sama pomaknuti guzicu s jednog
mjesta na drugo."
"Hajde, hajde. Nećeš se valjda sad svađati nakon što si se tako lijepo ispričala."
Riješio je problem tako što je zaobišao stol i jednostavno je uzeo iz stolice. "Meara
Quinn, ti si jedna tvrdoglavka."
"Ma nemoj?"
On se nasmiješi i pogleda Connora preko ramena pa je odnese na kauč. Usput
nabrzinu prstima malo raspiri vatru, potom smjesti Mearu i pokrije ju lijepim
pokrivačem, dok ga je ona ljutito promatrala.
"Mrzim kad me se tetoši."
"I ja, to mi je grozno. Zato ovo i radim. Zaslužila si da malo patiš."
"Samo naprijed, neka se osjećam još više krivom."
"Nema potrebe." On sjedne pokraj nje i nakratko se zagleda u nju. Zatim iz
džepa izvadi plavi kalcedon. "Mislio sam da ga možda želiš imati."
"O, kako si ga..
"Otišao sam u konjušnicu po tvoju jaknu i iz nje sam izvadio ovo." Vrtio je uzicu
na kojoj je visjelo kamenje. "Želiš li ga ili ne?"
"Da, jako."
Sam joj je ogrlicu objesio oko vrata. "Budi opreznija s njom, a i s njim."
"Hoću." Ona ga pogleda u oči. "Kunem se. Hvala. Hvala ti, Fine."
"Nema na čemu. A sad da vidimo je li ostao još koji kolačić uz čaj."
Odlazeći, on se još jednom osvrne. Držala je kamenčiće u ruci i nježno ih
gladila.
Ljubav, pomisli Fin. Može od tebe napraviti i budalu i junaka. Ili oboje u istome
trenutku.
18

MEARA SE PROBUDILA U CONNOROVU KREVETU. Sama. Tri bijele svijeće gorjele su u


prozirnim staklenim balonima na stoliću. Sigurno, neka magija dobra za zdravlje,
pomisli, udišući miris grančica lavande koje su joj zajedno s kristalima ispod
jastuka vjerojatno trebale donijeti ozdravljenje i spokojan san.
Posljednje čega se sjećala bilo je da se ispružila na kauču u prizemlju, da ju je
Fin ušuškao i da su čekali ostale pa da piju čaj.
Pitala se jesu li bili došli.
Bila je ljutita što je tako zaspala kao neko bolesno dijete. No još više se ljutila
zato što se probudila sama u krevetu. Osjećala se tako osnaženo nakon one juhe, no
sada se oneraspoložila shvativši da se ipak nije potpuno oporavila.
Netko ju je presvukao u spavaćicu, što ju je dodatno oneraspoložilo.
Oteturala je u kupaonicu i promatrala se u ogledalu iznad umivaonika. Bilo je
očekivati da izgleda bolje nego prije, no izgledala je još gore.
Namrštila se kada je ugledala svoju četkicu za zube, svoje kreme i ostali
kozmetički pribor uredno posložen u košarici na uskoj polici.
Pa da, uselili su je dok je spavala. Jednostavno su je spakirali i smjestili ovamo, a
da je nitko nije pitao za pristanak.
A onda se dosjetila razlogu i uzdahnula.
Zaslužila je sve ovo i nije se imala pravo buniti. Dovela je i sebe i ostale u
opasnost i priskrbila im sate i sate brige. Ne, neće se buniti niti žaliti.
Ali Connora će potražiti, to je sigurno.
Odškrinula je vrata Ionine sobe. Ako su ona i Boyle prespavah kod Boylea, kao
što obično čine, onda je Connor sigurno u njihovoj sobi. Premda bi trebao biti u
svojoj, s njom.
Vani je pljuštala kiša i mjesečini nije bilo ni traga pa je morala pričekati da joj se
oči naviknu na tamu i tek tada je na prstima ušla u sobu. Čuvši nečije disanje,
prikrala se bliže. Kanila se ušuljati ravno Connoru u krevet pa neka vide što će on
reći na to.
Međutim, kada se nagnula nad krevet da bolje pogleda, vidjela je Ionu sklupčanu
pokraj Boylea, s glavom na njegovu ramenu.
Lijep prizor, pomisli, a i intiman. No prije nego što se uspjela povući, čula je
Ionin šapat. "Osjećaš se loše?"
"O, ne, ne, oprosti", procijedi Meara. "Molim te, oprosti mi. Probudila sam se i
došla sam pogledati je li Connor ovdje. Nisam te kanila probuditi."
"U redu je. On spava dolje na kauču. Treba li ti što? Mogu ti skuhati čaj koji će ti
pomoći da opet zaspiš."
"Imam osjećaj da sam spavala tjedan dana."
"A neki od nas nisu odspavali ni jednu noć u komadu", promrmlja Boyle.
"Odlazi, Meara."
"Idem, idem. Oprostite."
Krenula je prema hodniku i, prije nego što je zatvorila vrata za sobom, čula je
Boyleovo gunđanje, a potom Ionin smijeh.
Lako je njima onako lijepo ušuškanima i na toplome, a ja se usred noći moram
šuljati okolo pokušavajući pronaći svog muškarca, pomisli.
Već je bila na sredini stubišta, kad joj odjednom sine.
Svog muškarca? Kada je ona to počela razmišljati o Connoru kao o "svojem
muškarcu"?
Sva je smušena, to je sve, smušena od tame i svjetla magije. Uopće ne misli
svojom glavom, barem ne posve jasno i najbolje bi joj bilo da se odmah vrati u
krevet.
I da sve to prespava.
Ali, željela ga je i u tome je bio cijeli problem. Željela je svoju glavu na njegovu
ramenu kao što je Ionina bila na Boyleovu ramenu.
Potom se spustila niz stube.
On je ležao umotan u pokrivač na kauču koji je bio prekratak za njega pa su mu
noge stršile preko ruba, dok mu je lice bilo zariveno u jastuk u kutu drugog ruba
kauča.
Jedini način da čovjeku bude koliko-toliko udobno u ovakvoj situaciji bio je da
se prije toga onesvijesti od pića. Ona odmahne glavom, podboči se i zapita se kako
mu uspijeva da i pri svemu tome izgleda tako prokleto zgodan.
Zapretali su vatru tako da je gorjela slabim plamenom, a užareni ugljen pulsirao
je ritmično poput srca. Svjetlost vatre podrhtavala je na njemu, dodajući tom
predivnom licu nešto pomalo demonsko.
No na stranu to, imala mu je nešto reći i sad će je čuti.
Ona krene prema njemu i, kad mu se sasvim približila, spotakne se o njegove
čizme koje je nemarno skinuo.
Tada je pala preko njega svom svojom težinom, a njegov je lakat završio bolno
na njezinu trbuhu. Tako je ‘ajoj’ bilo prvo što je izgovorila.
A odgovor koji je on promrmljao bio je "Što je, jebote?". Pritom je skočio,
uhvatio je za ramena kao da će je dobro prodrmati. "Meara?" reče sklanjajući joj
kosu s lica.
"Spotaknula sam se o tvoje divovske čizme i tvoj kvrgavi lakat."
"Mogla si mi probiti plućno krilo. Sjedi tu." On je odmakne i uspije ju posjesti
sebi u krilo.
To nije bilo ni blizu onoga što je kanila poduzeti.
"Nije ti dobro?"
Čim je krenuo rukom prema njezinu čelu da provjeri ima li vrućicu, ona ga grubo
odgurne. "Zašto svi misle da sam bolesna. Nisam bolesna. Probudila sam se i nema
se tu što više reći. A probudila sam se jer sam spavala gotovo cijeli dan i pola
noći."
"San ti je bio potreban", reče Connor sad već potpuno razbuđen. "Hoćeš li popiti
malo čaja?"
"Mogu si i sama otići po čaj, ako mi je baš to toga."
"Do nečega ti svakako jest."
Onako ljutita, bila je i na rubu suza, ali čvrsto je odlučila da neće zaplakati.
"Rekao si da si mi oprostio."
"I jesam. Hajde, dođi, hladno ti je."
Ona ga ponovno odgurne dok ju je pokušavao ogrnuti pokrivačem. "Pusti me i
prestani me tetošiti." Sad više nije mogla zaustaviti te tvrdoglave suze, koje su je
šokirale i posramile. "Samo me pusti."
Pokušala ga je odgurati, odmaknuti se od njega što je dalje mogla, ali on ju je
zagrlio, čvrsto je stisnuo uz sebe i nije popuštao. "Hajde, smiri se, Meara Quinn.
Budi malo mirna. Šuti malo."
U pokušaju da se izvuče iz njegova zagrljaja potpuno se iscrpila, ostala bez daha
i ponovno je bila na rubu suza. "U redu. Smirila sam se."
"Još nisi, ali ubrzo hoćeš. Samo duboko diši." Nježno ju je ljuljuškao u naručju,
zatim je pogledao u vatru koja se u tom trenutku rasplamsala.
"Nemoj se toliko brinuti oko mene, Connore. Od toga mi se plače."
"Onda se isplači. To je samo reakcija, Meara, posve prirodna, nakon svega što ti
je učinio i što je trebalo učiniti da se to poništi."
"Kad će to proći?"
"Već je bolje nego prije, zar nije? A ujutro će biti još bolje, kad se naspavaš i
odmoriš. Imaj malo strpljenja."
"Mrzim strpljenje."
On se nasmije i poljubi je u kosu. "To mi je poznato. Ali imaš ga ti, u to sam se
već uvjerio."
No ona mora duboko kopati da ga izvuče iz sebe, pomisli Meara. Za razliku od
nje, strpljenje je dio Connora, kao i boja njegovih očiju, glasa.
"Ne mrzim tvoje strpljenje", reče tiho.
"Dobro da znam jer bi mi bilo jako teško odreći ga se samo da tebi ugodim. Reci,
je li te što probudilo ili si se probudila sama od sebe?"
"Samo sam se probudila i vidjela da te nema." Čula je vlastiti mrzovoljan ton u
svojem glasu. Samo se mogla nadati da je i to posljedica traume, inače će ubrzo
početi mrziti samu sebe.
"Oprosti, ali zašto spavaš ovdje dolje gdje ti noge vise preko ruba kauča?"
"Trebalo ti je mira i odmora, to je sve." Sada kada se uvjerio da se smirila, uspio
ih je oboje udobno smjestiti u jednom kutu kauča, odakle su zajedno promatrali
vatru. "Zaspala si prije nego što smo poslužili čaj i nisi se ni pomakla dok sam te
nosio gore, a Branna te presvukla u spavaćicu. San liječi, dušo. Tvoj um, tijelo, čak
i tvoj duh dobili su što im je bilo potrebno."
"Mislila sam da nisi htio biti uz mene i pošla sam te tražiti da ti saspem sve u
lice."
"Onda mi je drago da si se spotaknula u moje čizme, bolje to nego svađa."
"Oprosti mi."
"Nema potrebe da se ispričavaš." On prstom prijeđe preko ogrlice na njezinu
vratu.
"Fin je otišao u štalu i donio mi ju je."
"Znam."
"Više je neću skidati."
"Znam."
To povjerenje, strpljenje, opraštanje. Ne, nije ona njega zaslužila, pomisli i
prisloni obraz uz njegov vrat. "Povrijedila sam te."
"Jesi."
"Kako možeš voljeti s takvom lakoćom, Connore? Tako opušteno i lako? Ne
mislim na naš raniji odnos ili tvoj odnos s Brannom."
"E, pa i meni je sve ovo novo, tako da nisam siguran. Mogu samo reći da je to
kao nešto što dugo nosiš u sebi i što je samo jedan djelić tebe. A onda je dovoljan
samo mali pomak. Kao kad promatraš komadić stakla, dovoljno je da samo malo
promijeniš kut i vidjet ćeš na njemu odbljesak
Sunca. Na taj način možeš i vatru zapaliti, ako ga pomakneš pod određenim
kutom. Tako nekako. Samo je zasjalo ono što je već postojalo."
"Moglo bi se tako pomaknuti i u drugu stranu i izgubiti sjaj"
"A zašto bi kad je sjaj tako lijep? Vidiš li ovaj plamen?"
"Vidim, naravno."
"Sve što mu treba jest malo pozornosti, raspirivanja, drva, i gorjet će noćima i
danima dajući svjetlo i toplinu."
"A što ako je zaboraviš raspiriti, održavati i dodavati drva?"
Smijući se, on zarije lice u njezin vrat. "Onda si nemaran i može te biti sram.
Ljubav je potrebno njegovati, to sam htio reći. Da bi se očuvalo svjetlo i toplina,
treba uložiti nešto truda, ali tko želi biti u mraku i u hladnome?"
"To nitko ne želi, ali lako se zaboravi paziti na stvari."
"Pretpostavljam da oboje paze, a pokatkad jedno pazi više, dok drugo zaboravlja
pa se izmjenjuju."
Sve je stvar ravnoteže, pomisli on, uz malo pažnje i truda.
"Ono što je lako nije uvijek ispravno i to treba imati na umu tu i tamo. Sve u
svemu, Meara, nikada te nisam doživljavao kao nekoga tko bira lakši put. Ti se
nikada nisi bojala rada."
"Kad je riječ o podizanju tereta, čišćenju i podmetanju leđa, onda nisam. Ali rad
na emocijama nešto je drugo."
"Ni na tom polju nisam primijetio da izbjegavaš rad. Premalo vjeruješ u sebe. I
prijateljstvo treba paziti, nije li tako? Kako si onda uspjela zadržati tako lijepo i
čvrsto prijateljstvo ne samo sa mnom nego i s Brannom, Boyleom, Finom, a sada i
s Ionom? A tu je i obitelj", reče i, prije nego što je uspjela išta reći, doda: "A obitelj
zahtijeva posebnu pažnju. Učinila si više nego što bi mnogi učinili za svoju obitelj."
"Da, ali..."
"I nemoj sada prigovarati", reče ne dopuštajući joj da prosvjeduje. "Djela su ono
što je u konačnici važno."
On je poljubi među oči. "Vjeruj sama sebi."
"To mi najteže pada."
"Onda vježbaj. Nisi naučila jahati tako što si stajala i pitala se bi li mogla pasti s
konja."
"Nikada u životu nisam pala s konja."
"Eto, vidiš. Sada znaš što ti hoću reći."
Sada je bio red na nju da se nasmije. "Baš si prava mudrica."
"A ti si sretnica jer je u tebe zaljubljen tako mudar muškarac. Koji ima dovoljno
strpljenja da te pusti da vježbaš dok ne uvježbaš."
"Srce mi treperi dok to govoriš", prizna ona. "Dok mi to govoriš, srce mi treperi i
tako se bojim."
"Onda ćeš me obavijestiti kad prestane treperiti i umjesto toga se zagrije. A sada
pokušaj ponovno zaspati."
"Ovdje?"
"Pa ovdje smo i ugodno nam je, zar ne? I vatra lijepo gori. Vidiš li priče u vatri?"
"Vidim samo vatru."
"Priče su u žeravicama, u plamenu. Ispričat ću ti jednu." Pričao joj je o dvorcu na
brežuljku i hrabrom vitezu na bijelom konju, o kraljici ratnici koja je vješto baratala
strijelama i mačevima, a jezdila je nebom na zlatnom zmaju.
Kako maštovito, pomisli Meara, i tako lijepo daje gotovo vidjela sve te slike koje
je on naslikao riječima.
Polako je utonula u san s osmijehom na licu i glavom na njegovu ramenu.

TEK NAKON TRI DANA MOGLO SE RECI DA JE BILA VIŠE budna i na


nogama nego u krevetu spavajući. Cijeli prvi dan provela je u krevetu, na kauču ili
obavljajući sitne kućanske poslove po Branninu nalogu. No drugoga dana već se
osjećala dovoljno dobro da se vrati u štale i dio dana pomaže u timarenju i
hranjenju.
I da se ispriča svojim kolegama.
Trećeg dana Meara je već bila ona stara.
Osjećala se toliko dobro da je, pjevajući, zgrtala balegu. "Ma, gle ti to! Bolja si
od Adele."
"Ta žena ima fantastičan glas." Meara zastade i uzvrati osmijeh Ioni koja se
naslonila na otvorena vrata konjušnice. "Nikada prije nije mi bio baš potpuno jasan
smisao izreke da, ako imaš zdravlje, imaš sve. Nikad u životu nisam bila bolesna ni
dana. Za to su se pobrinuli moja čvrsta građa i najbolja prijateljica koja je čarobnica
s posebnim iscjeljujućim moćima. A sada, kada sam se pridigla iz kreveta, učim
kako to cijeniti."
"Jako dobro izgledaš."
"I još se bolje osjećam."
Kad je Meara izvezla kolica, u staju je ušla Iona da pomete pod. Kad su
zamijenile mjesta, Meara se osvrne da provjeri jesu li potpuno same.
"Sad kad mi je bolje, reci je li zaista bilo tako gadno?"
"Ne sjećaš se? Kad si se osvijestila, ispričala si nam sve pojedinosti."
"Ne, sjećam se. Ali, zanima me koliko je opasno zapravo bilo, Iona. Koliko blizu
je bio da me uništi? Nekako sam mislila da nije u redu da to pitam Brannu ili
Connora", dodala je vidjevši da Iona oklijeva. "Sad sam opet ona stara i pitam tebe.
Kad bih to znala, mislim da bih bila dokraja izliječena."
"Bilo je jako gadno. Nikad prije nisam doživjela nešto takvo. Doduše, mislim da
nisu ni drugi, ali oni znaju više o tome. Prema onome što mi je Branna rekla, prvi
trenutci bili su najkritičniji. Što bi dublje otišla, izgledi da te izvučemo bili su sve
manji. I sve veći da... moglo je doći do oštećenja mozga."
"Do ludila."
"Na neki način, da. I do gubitka pamćenja, psihoze. Branna je rekla da te spasilo
to što je Connor tako brzo reagirao."
"Znači, spasio mi je život, a i razum."
"Da. Nakon toga, prvih nekoliko sati bilo je presudno. Branna je točno znala što
treba poduzeti ili se samo pravila da zna izvikujući naredbe Connoru i meni. Uopće
nisam shvatila koliko sam se uplašila sve dok nismo završili, samo sam radila što se
tražilo od mene. Onda je došao Fin i dodatno me uplašio. I Boyle. Sjeo je i držao te
za ruku tijekom cijelog obreda. To je trajalo više od sat vremena, a za to vrijeme ti
si bila tako blijeda i mirna. Onda ti se počela vraćati boja u lice, ne mnogo, ali
pomalo."
"Sad sam te rasplakala. Nisam htjela."
"Ne, sve je u redu." Iona brzo obriše suze, a zatim obje krenuše rezati traku na
svježoj bali sijena. "Vratila ti se boja, a Boyle je rekao da je osjetio kako ti se miče
prst u njegovoj ruci. I tada sam shvatila koliko sam se bila uplašila – kada je
Branna rekla da je najgore prošlo."
"Dosta grubo povratio me među žive", reče Meara prevrćući sijeno vilama. "To
ću mu zapamtiti."
"Možda je, ali uspjeli smo te povratiti i sad već tu prevrćeš sijeno za Spudov
boks. Mi imamo još više toga što trebamo pamtiti."
U svakome zlu ima nešto dobro, pomisli Meara. Barem ga Iona uvijek nađe. A
možda je došlo vrijeme da ga i ona potraži.
"Potrudit će se da ovako i ostane. Pokušat ću naći vremena da se pozabavim
mačem. Moram vježbati."
Treba vježbati, reče Meara u sebi dok su hodale prema sljedećoj štali, i to mnoge
stvari.
I CONNOR SE PRIHVATIO ČIŠĆENJA I TIME JE KANIO zaključiti svoj
radni dan. Trebalo je nahraniti ptice i počistiti od izmeta njihov ograđen prostor,
kao što je to redovito činio i u konjušnicama. Prema njegovu osobnom kalendaru,
jastrebovima je bilo vrijeme za kupanje i čišćenje.
Rad mu je činio dobro. Zadnjih dana, dok se Meara oporavljala, odgovarali su
mu fizički rad i jednostavni, rutinski poslovi koje je mogao obavljati bez mnogo
razmišljanja. S naporom se svladavao da zadrži smirenost i vedrinu pred Mearom i
oraspoloži je kad se osjećala slabom i umornom, što je toliko odudaralo od njezine
uobičajene prirode.
Nekim ženama donosiš cvijeće i čokoladu. A Mearu – iako ni pupoljci i slatkiši
nisu bili pogrešni – nju je više veselilo čuti najnovije seoske tračeve, dogodovštine
na poslu i priče o ljudima koji bi došli na tečaj ili u konjušnicu.
Beskrajno se trudio da joj ugodi i razveseli je pričama. Neke bi uljepšao, druge
bi izmislio.
Ono što je uistinu želio bilo je da ode u potragu za Cabhanom i izazove gada da
se pokaže. Želio je podići vjetar tako snažan da mu raznese kosti i zaledi krv.
Žeđ za osvetom bila je toliko jaka da je od nje izgarao.
Moram biti razuman, kvragu, moram biti razuman, mislio je ribajući kadu dok su
ptice sjedile na granama i promatrale ga. Ali razum i osjećaji dvije su potpuno
različite stvari. Samo se nadao da će fizički rad ublažiti tu silnu žeđ.
U tom trenutku ugleda je kako prelazi široko pošljunčano dvorište. On odbaci
sve i potrči joj ususret.
"Zašto hodaš okolo posve sama?" upita.
"To bih i ja tebe mogla pitati, ali, budući da znam što bi mi odgovorio, neću.
Iona i Boyle su me odbacili ovamo prije nego što su otišli nešto pojesti u Kong,
tako da nisam bila sama ni tada, a niti sam sada."
Ona pogleda uokolo. "Kasniš s ovime, zar ne, Connore? Gdje su svi?"
"Završili smo s posljednjom šetnjom s jastrebom i onda sam ih poslao kući.
Brian mora učiti, Kyra ima neki važan spoj, a što se drugih tiče, mislio sam da će
im dobro doći da odu malo ranije."
"I htio si biti malo sam sa svojim prijateljima", doda ona i glavom pokaže na
ptice.
"I to. Moram sada ovo završiti kad sam već započeo."
"Vratit ću se s tobom, ako ti ne smeta. Onda ćeš me odbaciti do moje kuće."
Potom su zajedno krenuli natrag. Ptice su se malo uskomešale kad je stigla gošća
i zurile su u nju.
"Posljednjih mjeseci nisam imala vremena dolaziti ovamo. Mladunčad me ne
poznaje ili barem ne dobro."
"Upoznat će te." On se ponovno prihvati čišćenja. "Onda, kako si provela dan?"
"Kako je i trebalo. Vodila sam dvije grupe." Ona nagne glavu kad joj je uputio
oštar pogled i pomakne šal da mu pokaže ogrlicu s kamenčićima. "A Iona je
inzistirala da uzmem Alastara - i uplela mu je nove hamajlije u grivu. Nisam vidjela
ništa osim drveća i staze. Bit ću oprezna, Connore. Zbog sebe, a i zato što više
nikada neću dopustiti da morate prolaziti kroz ono što ste već jednom prošli." Na
trenutak je zastala. "Potrebni su mi rad i konji, kao što su i tebi potrebni rad i tvoji
jastrebovi."
"U pravu si. Nadam se da te osjetio. Nadam se da je osjetio kako si sada jaka i
zdrava, njemu usprkos."
On poče puniti kadu, promatrajući mlaz vode.
"Misliš da ne znam da si ljutit", reče Meara tihim glasom. "Ali znam ja to. I ja
sam ljutita. Uvijek sam ga željela dokrajčiti jer ga ne bi smjelo biti, a i zbog
Branne, Fina i tebe. Ali sada, ne samo da ga želim dokrajčiti nego mu prvo želim
priuštiti bol i patnju i znati da pati. Ne mogu to reći Branni jer ona to ne bi odobrila.
Jer je njoj sve pravo i krivo, svijetlo i tamno – pravo stečeno rođenjem i krvno
srodstvo. I znam da tako i treba biti, ali želim da pati." Poguren uz kadu, on je
pogleda odozdo. "Priuštio bih ti to, i više. Poklonio bih ti njegovu agoniju."
"Ali ne možemo tako." Ona se sagne do njega i lagano ga pogladi po ruci. "Jer je
to Brannino pravo i jer bi te to promijenilo. Željeti samo osvetu? Željeti nanijeti mu
patnju i bol i tako mu vratiti za sve što mi je učinio? To bi te promijenilo, Connore.
Mislim da mene ne bi, ali to je moja manjkavost."
"Nije to nikakva manjkavost."
"Ja sam takva i s time moramo svi živjeti. Ali ti si svjetlo i za to postoji razlog.
Dokrajčiti ga, to se mora. Ali to treba učiniti kako treba. I ako mu se nanese bol, to
će biti zato što drukčije nije moglo, a ne zato što si to želio."
"Čini se da si razmišljala o ovome."
Odmjerio je aditive, a potom, kao i obično, rukama promiješao vodu. Tada je
dodao malo onoga svjetla koje je ona spomenula, jer je ono bilo dobro za zdravlje i
dobrobit njegovih ptica.
"Itekako, i previše. I tako previše razmišljajući, shvatila sam da ti je potrebno
znati da isto osjećamo. A to nije ono što očekujem od tebe ili sebe. Želim ono što i
svi mi, nas šestero. Želim da učinimo ono što je ispravno. A kada ga dokrajčimo,
kad sve bude gotovo, želim znati da smo učinili ispravnu stvar. Ne želim nikakve
sjene nad nama, nad tobom. To će mi biti dovoljna osveta."
"Volim te, Meara. Volim što razumiješ, što si stavila stvari na svoje mjesto i što
si mi sve to rekla. Mučim se kao nikada u životu."
"Nemoj. Znaj da ti govorim što mi je na srcu. Želim da među nama bude sve
kako treba."
"Onda će i biti."
Ona kimne zadovoljno i s olakšanjem. "A i vrijeme je da o svemu opet
popričamo. Znam da si to zadnjih nekoliko dana izbjegavao."
"Nisi bila spremna."
"Sada sam više nego spremna." Ona ustane i napravi pokret da mu pokaže svoje
bicepse, pokušavajući ga nasmijati. "Večeras ćemo opet porazgovarati, svi šestero."
"Večeras?"
"Večeras ili sutra navečer, ako treba. Vidjet ćemo što ostali kažu."
"Onda idem završiti s ovime", on je pogleda i nasmiješi joj se.
Za neke je žene cvijeće, pomisli, ili čokolada.
A za Mearu?
"Ispruži ruke."
"Molim? Zašto?"
"Zato što sam te zamolio. Ispruži ruke."
Ona zakoluta očima, ali učini što je tražio. On ispruži ruku prema mladunčadi i
pošalje im svoju misao.
Kako je podizao ruku, tako su ptice ustale i čuo se samo tihi lepet krila mladih
jastrebova. Potom su poletjele i napravile krug oko Meare, koja se sada smješkala.
"Budi mirna i ne brini se za jaknu ili svoju kožu, već sam se za to pobrinuo"
"Što? Oh..."
Ptice su nježno i elegantno sletjele na njezine ispružene ruke.
"Dobro smo ih uvježbali, premda ovo nije bilo ni u jednoj lekciji. No čini se da
nemaju ništa protiv. I upoznat će te, Meara, sada hoće."
"Lijepe su. Tako su lijepe. Kad ih pogledaš u oči, imaš osjećaj da znaju više nego
mi. Mnogo više."
Kad se počela glasno smijati, na sam taj zvuk ona užasna žeđ, koja ga je
razdirala danima, konačno bi utažena.
19

PILI SU ČAJ, S VISKIJEM ZA ONE KOJI SU GA ŽELJELI, u dnevnoj sobi


kolibe. Branna je donijela pladanj kolačića začinjenih đumbirom, smatrajući da je
time obavila svoje domaćinske dužnosti.
"S čime da počnemo?" pitala je. "Slažemo li je još uvijek da to bude na
Samhain?"
"Onda imamo još dva tjedna", naglasi Boyle. "A kako mi se čini, dobro će nam
doći još malo vremena. Ali..."
"Ali." Fin se odlučio za viski i natočio si dva prsta, čistog. "Gadno je krenuo na
nas. Nismo bili spremni za njega, to je sasvim jasno."
"Ja sam kriva."
"Nije tu riječ o krivnji, Meara", prekine je Fin. "On vreba i šulja se unaokolo
kako god želi, i mogao je napasti bilo koga od nas u trenutku naše slabosti. Napao
je Ionu, a sad i tebe. S obzirom na obrazac prema kojem napada, ako ne stanemo
tomu na kraj, sljedeća je na redu Branna."
"Samo neka dođe." Branna mirno otpije gutljaj čaja.
"Previše si samouvjerena", odbrusi joj Fin. "Arogancija nije ni moć ni oružje."
"Tebi nikad nije bio problem da se fino i čvrsto zaogrneš njome."
"Prestanite." Connor ispruži noge i zatrese glavom. "Vas dvoje. Ostavite
podbadanja i zajedljive primjedbe za neku drugu priliku kada budemo imali
vremena za njih. On vrlo lako može ponovno napasti Mearu, ali ona drugi put neće
nasjesti."
"Prisežem na to."
"A jednako je tako vjerojatno i da bi mogao pokušati krenuti na Boylea, ili Fina,
ili mene ako mu se pruži prigoda."
Riskirajući da će i njega optužiti za aroganciju, Connor slegne ramenima. "I
premda mislim da je Fin u pravu, ako se umori od napada na Mearu, preusmjerit će
pozornost na Brannu. Ali sve to ne govori nam što da učinimo, kad da to učinimo i
kako da ga jednom zauvijek pošaljemo dođavola."
"U pravu je. Moramo se zaštititi, to je obrana - i to je od presudne važnosti",
dodala je Iona. "Ali naš napad je ono što moramo usavršiti."
"Zajedno smo gledali okršaje." Boyle se nestašno nasmiješi. "Bili smo blizu
posljednji put kad smo krenuli na njega i otjerali ga - krv je liptala iz njega, zavijao
je. Ali to nije bilo dovoljno. Što će biti dovoljno?"
"Napitak je sad jači nego što je bio, i tu leži rizik. Rizik na koji ćemo morati
pristati." Fin baci pogled prema Branni, a ona mu kimne.
"Mislili smo da ćemo ga iznenaditi na suncostaj", reče Connor, "a on je
iznenadio nas. Ali čak i tada, kao što je Boyle rekao, gotovo smo uspjeli. Ako mu
se suprotstavimo kod Sorchine kolibe, on će biti u prednosti jer može prelaziti iz
jednog vremena u drugo i nećemo moći znati kad će nas napasti ili hoće li nas
uspjeti razdvojiti kao što je to uspio prije. A završimo li tako razdvojeni, potrošit
ćemo moć na to da se ponovno okupimo.
"Ako ne ondje", upitala je Meara, "gdje onda?"
"To je mjesto moći, i za nas i za njega. Mislim da mora biti ondje. Ali imaš
pravo, Connore", dodala je Branna. "Ne smijemo se razdvojiti. Mislim da jedna
skupina moramo biti nas troje, a Fin, Boyle i Meara druga. I obje moraju biti
povezane tako da se ne mogu razdvojiti. To možemo učiniti, i to ćemo učiniti ovaj
put."
"Možemo li ga spriječiti da izvede vremenski pomak?" razmišljala je Iona
naglas.
"Mogli bismo, mislim, kad bismo znali kako on to čini. Ali da bismo se mogli
suprotstaviti takvoj čaroliji, morali bismo imati neke njezine elemente. Ovako
radimo naslijepo", reče Branna frustrirano.
"Mi ćemo prvi izvesti pomak." Connor se nagnuo naprijed i uzeo kolačić. "Nisi ti
jedina koja zna proučavati stvari, razmišljati i smišljati planove." Mahnuo je
kolačićem prema Branni, a zatim zagrizao u nj. "Ali ti si jedina koja zna napraviti
ovako izvrsne kolačiće s đumbirom. Mi krećemo u napad i odmah na početku
pomičemo vrijeme."
"A kako ćemo mi, pametnjakoviću, naći način da to učinimo – a to će poprilično
potrajati – kako ćemo ga namamiti u naše vrijeme?
"Mi već znamo način kako to učiniti", podsjetio je svoju sestru. "Iona je to sama
učinila kad je tek spoznala svoje magične moći."
"Jesam li doista?" Trepnuvši, Iona stisne svoju šaku u zraku. "Naprijed, ja."
"Sama sam to učinila", dodala je, "sama i s Mearom, i upoznala naše davnašnje
rođake."
"Putovanje u snu?" Branna spusti svoju šalicu. "Oh, Connore, to je vrlo
lakomisleno."
"Takva su vremena, a morat ćemo to pametno izvesti."
"To je briljantno", reče Fin, dobivši Connorov osmijeh i Brannin namršten
pogled.
"On govori o tome da baci mrežu sna preko nas svih šestero odjednom."
"Znam. I upravo to je tako briljantno. On bi morao biti na istoj razini, zar ne, da
nas napadne? A bilo bi to u vremenu i na mjestu koje mi izaberemo."
"Ne bi nam se mogao suprotstaviti" naglasi Connor, "jer ne bi znao od čega se
sastoje čini koje smo bacili na njega kao što ni mi ne znamo od čega su njegove. On
bi morao doći k nama, i izgubio bi moć da nam izmakne tlo."
"Samo trenutak." Boyle podigne ruku, a onda je spusti da počeška glavu. "Želiš
li reći da bismo napali Cabhana u našem snu?"
"Čarolija sna razlikuje se od prirodnog sna. Nije to isto kao kad ležiš ondje i
hrčeš. I sam si to već pokušao", prisjeti se Connor. "Spustio si se s Ionom u njezin
san – i zar nisi dobro opalio tog gada posred lica kad si se već zatekao ondje?"
"Jesam, i probudio sam se s njegovom krvlju na šaci. Ali borba u snu? Prihvatio
sam sve to što svi vi možete učiniti jer živim s time najveći dio života, ali ovo sad
premašuje sve što sam dosad vidio."
"On to nikad ne bi očekivao", razmišljala je Meara. "Može li se to doista
učiniti?"
"Svih šestero odjednom, a da nitko ne ostane u pozadini, za kormilom, moglo bi
se reći." Naprežući se i odvagujući moguće prednosti i nedostatke, odnose među
njima,
Branna objema rukama prođe kroz kosu. "Sasvim sigurno, to je nešto što ja nikad
nisam učinila. Ne bih se nimalo bojala pokušati to učiniti ako nas je troje - sukobiti
se s njim na taj način, i s vas troje koji nam čuvate leđa – ovdje – s Finom za
kormilom kako bismo bili sigurni da će nas usmjeriti natrag ako izgubimo
ravnotežu ili smjer."
"Svih nas šestero", reče Meara odlučno, "ili nitko."
"Meara, ne razmišljam na taj način s nakanom da te uvrijedim. Ili bilo koga od
vas. Ali bacanje čarolije sna na šestero zajedno, a dvoje od njih je bez moći."
"Sad nisi više tako samouvjerena?" upita Fin, tek s malim žalcem.
"Ma daj, goni se", odbrusi Branna.
"I tebi isto, draga, s tim prijedlogom da ja ili Boyle ili Meara ostanemo ovdje kao
poslušni štenci dok se vi borite u ratu."
"Nisam to htjela reći."
"Ali tako zvuči." Meara se okrenula prema Connoru. "A ti, reci?"
"Svih šestero", odgovorio je bez oklijevanja, "ili nitko."
"Ili nitko", složi se Boyle.
"Da." Kimajući glavom, Iona ga primi za ruku. "Ako itko može smisliti kako da
to izvedemo, onda si to ti, Branna."
"Ah, Isuse, dajte mi da mislim, do sto đavola." Odgurnula je svoju šalicu čaja i
natočila si viski - i to mnogo velikodušnije nego što je Fin nalio sebi.
Nagnula je čašu i ispila je kao da je voda.
"Uvijek sam se divio tvojoj sposobnosti da ispiješ viski u jednom gutljaju", rekao
joj je Fin kad je skočila na noge i počela hodati gore-dolje.
"Budi tiho. Samo šuti malo. Šestero odjednom", ponovila je hodajući gore-dolje,
"tako mi Morigann15, to je ludost. A još k tomu dvoje od njih naoružano ničime.
osim pameću, šakama i mačem. A jedan od njih nosi Cabhanov biljeg. Daj zaveži",
obrecne se ona na Fina, koji ništa nije ni rekao, "to je činjenica."
"Oni imaju više oružja nego što su pamet, šake i mač, i imaju više nego što je
nezaslužen biljeg", mirno reče Connor. "Oni imaju srce."
"Zar ti misliš da ja to ne znam? Štoviše, zar ti misliš da ja to ne cijenim?"
Zaustavila se, zatvorila oči na trenutak. Uzdahnula je. "Sve si mi to okrenuo
naglavačke, Connore. Moram razmisliti, naći način kako to izvesti. Nije to isto kao
kad jedno od nas uđe u magični san i povede sa sobom onoga pokraj kojeg leži u
postelji, onoga s kojim je intiman. I to ima svojih opasnosti, kao što i Boyle i Iona
dobro znaju."
"Ne, nije isto. Ovo treba biti hotimična i svjesna stvar, isplanirana čarolija koju
ćemo mi sami baciti." Connor podigne ruke, raširi ih, s dlanovima okrenutima
prema gore. "Sa svim mogućim zaštitama koje možemo ugraditi u čaroliju. Ali,
istina je, postajat će opasnosti, za koji god da se način odlučimo. A na Samhain,
kad se Veo stanji, savršeno je vrijeme za naš plan."
Ustao je, prišao joj i primio je za ruke. "Ti bi ih rado ostavila ovdje da možeš, a i
ja bih isto tako. Zbog ljubavi, prijateljstva... I zato što je ovo naš teret, naša
dužnost. Naša – tvoja, moja i Ion ina. Nije njihova."
Nježno joj je poljubio ruke. "Ali ipak bi to bilo krivo zbog bezbroj razloga. Mi
smo krug, troje na troje. Oduvijek nas je trebalo biti šestero, Branna. Vjerujem u
to."
"Znam. I meni je to jasno."
"Bojiš se da ćeš ih iznevjeriti. Ali nećeš. Nećeš, i teret svega ovoga nije samo
tvoj."

15
Morigann, božica iz irske mitologije, nap. prev.
"Nikad to prije nismo izveli."
"Ja nikad nisam podignula u zrak ni perce prije nego što sam došla ovamo",
podsjeti je Iona. "A sad?"
Podigla je ruke s dlanovima okrenutima prema gore. Sofa na kojoj je sjedila
pokraj Boylea podiže se u zrak s lakoćom, bez zvuka, polako napravi krug, a zatim
se spusti na pod.
"Svaka ti čast", reče Fin, zabavljen.
"Vi se me to naučili, ti i Connor. Vi ste me otvorili za ono što imam i što jesam.
Smislit ćemo kako da to učinimo, i učinit ćemo to."
"U redu. U redu. Ne mogu sama protiv vas petero. I to jest prokleto briljantna
ideja. Ludo neustrašiva i zastrašujuća i briljantna. Znam jedan napitak na kojem bih
mogla poraditi i koji bi trebao djelovati. I stavit ćemo na papir čaroliju, a trebat će
mi za to svaka sekunda sljedeća dva tjedna."
"A imaš i nas da ti pomognemo u isprobavanju", naglasi Connor.
"Svi ćete mi i biti potrebni. Ipak, bilo bi lakše da imamo nekoga, nešto poput
kontrole izvan mreže sna."
"Bi li oni trebali biti baš tu, mislim, s nama?" upita Meara.
"Fizički prisutni, misliš?" Connor je pogleda, razmišljajući. "Ne, ne vidim zašto
bi morali biti tu."
"Onda imate svojeg oca, vas dvoje. A tu je i Ionina baka. Tako se povezuju krv i
svrha, zar ne? I ljubav isto tako."
"I još malo te proklete briljantnosti!" Smijući se, Connor se okrene prema Meari,
podigne je s njezina stolca i zavrti u krug. "To je upravo ono što nam treba za
uspjeh, i to kakav uspjeh. Branna?"
"Moglo bi to... A ne, to će i uspjeti. I da se uspijem riješiti tog zujanja u glavi, ja
bih to vidjela. Ionina baka, naš tata, i..."
Okrenula se prema Finu. "Tvoja rođakinja Selena. Bi li ona pristala? Tri je bolji
broj od dva, a usto dobiva moć i krv svakoga od nas. Troje bi stvorilo ravnotežu,
mislim, zatreba li nam povratak u ravnotežu."
"Ona bi bila i više nego voljna. U Španjolskoj je, ali stupit ću s njom u vezu.
Razgovarat ću s njom o tome."
"Taj je dio, znači, dogovoren. Proučavat ću dalje na temelju toga."
"Ja već jesam", reče joj Connor. "Napitak, da otvori viziju, koju ćemo podijeliti
svi unutar ritualnoga kruga. Najbolje na otvorenom, na zraku. Povest ćemo i naše
vodiče, konja, psa, jastreba."
Branna je zaustila da nešto kaže, razmišljajući. "Bavio si se već svime time."
"Jesam. Fin, tvoj konj, tvoj jastreb – pretpostavljam da ne možeš naći pravoga
psa u sljedeća dva tjedna? Troje za troje."
"Imam psa. Imam Bugsa."
"Malog Bugsa?" zausti Iona, misleći na psića koji se motao oko velikih
konjušnica.
"Malog kao što si ti, odvažnog kao što si ti. Troje za troje", ponovi Fin kimnuvši
glavom. "Konj za Boylea, jastreb za Mearu, a pas – kakav je, takav je – za mene.
Dobro smišljeno, Connore."
"Ti si taj koji ih mora povezati s ostalima, jer dolaze od tebe."
"To ću i učiniti."
"A onda unutar kruga, naš krug i naši vodiči", reče Connor. "Naš krug, nas
šestero, spojenih ruku dok izgovaramo čaroliju, dok bacamo čaroliju. I umova
povezanih isto tako, što ću ja učiniti. Povezanih umova, srdaca, ruku, krećemo
zajedno, u san, prema Noći vještica, Samhainu, u godinu kad su se Sorchini
Brannaugh, Eamon i Teagan vratili u Mayo."
"Njihova prisutnost daje dodatnu moć." Branna je ponovno sjela i posegnula i
sama za kolačićem. "U noći kada se Veo stanjuje. Možemo crpiti njihovu moć i
Sorchinu, zajedno s našom. Ne, on to nikad ne bi mogao očekivati. Imamo
dovoljno vremena da usavršimo napitak i čaroliju. I da ga onda dovučemo onamo.
To je za Mearu."
"Za mene?"
Branna frkne prema svojem bratu. "Nisi s njom razgovarao o tome."
"Uz toliko toga što se događa, ne, nisam. Ti si ta koju on želi iskoristiti ovaj put",
reče joj Connor, "stoga ćeš ti biti ta koja će iskoristiti njega. Pjesmom ćeš ga
domamiti."
"Pjesmom?"
"Glazbom, svjetlošću, radošću – osjećajima. To će biti plamen njegovu noćnom
leptiru", objasni Connor. "A kad se pojavi, moramo biti što je moguće brži i ne
dopustiti mu da ponovno izmakne."
"Krenut ćemo više-manje isto onako kao što smo krenuli i na suncostaj",
započne Branna.
"Nećemo." Sad Fin skoči na noge. "Nismo uspjeli taj put, zar ne?"
"Sad imamo novu strategiju, jače oružje."
"A uspije li on ponovno razdvojiti vas troje, još jednom, makar samo na
trenutak? Ako čarolija, ritual, završetak, moraju doći od vas, tada ga moramo
zadržati dok ga ponovno ne istjerate. Mi ćemo ga zaokupiti. Boyle, Meara i ja.
Prošli put je susret s nama platio krvlju i bolom. Ovaj put ćemo mu priuštiti još i
gore. Mi ćemo mu priuštiti gore, a vi dajte sve od sebe."
"Želiš li ti njegov kraj, Fine, ili želiš njegovu krv?"
"Želim oboje, a isto želiš i ti, Branna. Ne možeš je proliti radi dobitka ili užitka."
"A ne bi trebao ni ti."
"I neću. Nitko od nas neće. Ali prolit ćemo je i učiniti i gore da obranimo trojku.
Da obranimo svjetlost. A bude li u tome i nekog užitka? Vještica je i dalje ljudsko
biće."
"Slažem se s Finom u vezi s tim", reče Boyle. "Iona je moja. A svi ste vi moja
obitelj. Branit ću je, branit ću vas. Neću ustuknuti."
"Oni su rekli isto što bih i ja rekla", Meara slegne ramenima. "Znači, to je
odlučeno." Položila je ruke na svoja koljena. "Znači, ako sam dobro shvatila, za dva
tjedna, svi ćemo - zajedno s konjima, psima, jastrebovima - ući u san koji će nas
vratiti nekoliko stoljeća unatrag. Ja ću pjevati i to će – kao što je i svirka Čarobnog
frulaša namamila štakore – domamiti Cabhana. Troje od nas se bori, troje baca
čaroliju koja će ga uništiti. Kad se posao obavi, mi se naklonimo, a zatim se
ponovno budimo ovdje, gdje bismo se trebali nakloniti još jednom za svaki slučaj,
jer smo pobijedili zlo. A onda pretpostavljam da bismo svi trebali otići u pab na
pivo."
"To je to, ukratko", zaključi Connor.
"U redu onda. Mislim da bi viski trebao teći potocima jer smo mi svi totalno
poludjeli." Uzdahnula je, uzela kolačić i zagrizla u nj. "Ali bar jedno od nas doista
zna napraviti briljantne kolačiće s đumbirom."
Zabavljajući se, Connor svima natoči viski, podigne svoju čašu i kucne njome o
Mearinu. "Pobijedimo ili stradamo, nema drugih petero ljudi s kojima bih radije u
ovo krenuo. Stoga, jebeš sve. Slainte16."
I svi su pili.

IMALI SU POSAO KOJI JE TREBALA OBAVITI, I TO PUNO posla. Branna je


jedva izlazila iz svoje radionice. Ako joj nos nije bio zabijen u knjigu čarolija – u
Sorchinu, prabakinu i njezinu vlastitu - provjeravala je djelovanje napitaka ili pisala
čarolije.
Kad bi im druge aktivnosti to dopustile, pridružili bi joj se Connor, ili Iona, ili
Fin. Meara se zatekla u situaciji da nabavlja, donosi sve što treba, kuha – ili dijeli
taj posao s Boyleom.

16
Slainte, irski, živjeli, nap. prev.
Kad je to bilo moguće, izvukla bi nekoga od njih van da vježbaju mačevanje.
A svi su promatrali šume, polja, ceste ne bi li ugledali neki znak.
"Premirno je." Meara je s lakoćom parirala Connorovim napadima jednom
rijetkom prigodom kad ga je uspjela odvući od posla ili vještičarenja.
"Promatra nas i čeka."
"O tome je i riječ, zar ne? On čeka. Već danima jedva da sam vidjela i njegovu
sjenku. Drži se podalje. Čeka da mi napravimo prvi potez jer zna da nešto
spremamo."
Nasrnula je, dobila ga na prijevaru, zatim se okrenula i gotovo ga razoružala.
"Uopće nisi usredotočen", predbacila mu je. "Da ove oštrice nisu začarane, mogla
sam ti uho odsjeći."
"Onda bih tvoj glas samo napola čuo, a to bi zbilja bila šteta."
"Trebali bismo krenuti na njega, Connore."
"Imamo plan, Meara. Imaj strpljenja."
"Ne radi se o strpljenju, već o strategiji."
"Strategiji, kažeš?" Brzo je počeo okretati svoju slobodnu ruku, stvorivši mali
zračni vrtlog. Kad je pogledala prema vrtlogu, krenuo je prema njoj, a njegov se
mač nađe pod njezinim grlom. "Što sad kažeš?"
"Pa, ako ti je do varanja..."
"A Cabhan će se, kao, boriti pošteno."
"Shvatila sam." Zakoračila je unatrag. "Ono što želim reći jest da se mi moramo
služiti lukavštinom." Krene mačem prema njemu, izvede udarac, pomakne se,
izvede udarac ponovno. "Neka pomisli da smo krenuli na njega, dopustimo da
dobije bod ili dva. Pomislit će da smo napravili svoj prvi potez te ga neće očekivati
kad ga zbilja učinimo."
"Hmmm. To je... zanimljivo. Imaš li što konkretno na umu?"
"Ti si vještica, nisi li? Stoga biste ti i tvoji trebali smisliti ritual kako to izvesti."
Spuštajući svoj mač, razmišljala je o ideji koja joj se tek počela oblikovati u
glavi.
"Što ako to izvedemo negdje u blizini – blizu kolibe u koju se možemo povući,
jer bi povlačenje bilo dio lukavštine. Tako da pomisli da nas je natjerao na
povlačenje."
"To je veliki zalogaj, ali vidim kamo smjeraš. Hajde, da vidimo." Zgrabio ju je
za ruku i ušao s njom u radionicu gdje je Branna ulijevala blijedoplavu tekućinu u
usku bocu. Iona je u mužaru tučkom drobila trave.
"Meara ima jednu ideju."
Namrštenih obrva, Branna je bila usredotočena na tekućinu koja je lagano klizila
u bocu. "Još uvijek radim na posljednjoj ideji koja se pojavila."
"Savršeno, Branna." Iona je zastala kad je Branna gurnula kristalni čep u bocu.
"I koliko si čarolija za jedan san – za šestero i njihove vodiče – bacila?"
"Ovo će mi biti prva." Ali Iona se smješkala. "I savršena je. Trebali ste vidjeti
zvijezde", rekla je Connoru i Meari. "Sićušne plave zvijezde kako se dižu, kružeći
oko kotla dok je završavala napitak."
"Mislim da je dobar." Branna si protrlja donji dio leđa. "Dodala sam ametist kao
što si predložio, Connore, i mislim da je dobar. Mora odstajati u mraku bar tri
dana."
Podigla ga je i odnijela do ormarića.
"Skuhat ću ti malo čaja", započne Iona, ali Branna odmahne glavom.
"Hvala, ali ne treba. Zadnjih sam nekoliko dana popila dovoljno čaja za sljedećih
šest mjeseci. Sad bi mi godila čaša vina."
"Onda ćemo popiti malo vina dok ti Meara iznosi svoju ideju. Ili još bolje: a što
ti nama ne bi nešto skuhala?" Connor pokuša navući pobjedonosni osmijeh. "Zar ti
ne nedostaje tvoja vlastita kuhinja, mila? Riječ je o jednoj ideji uz koju bi baš dobro
išla jedna fina juhica i naš cijeli krug." Meara ga gurne. "Mislim da je to dobra
ideja, i svi bi je trebali čuti. A ja mogu skuhati juhu dok vi ovdje sjedite i pijuckate
vino."
"Ja ću je skuhati, jer unatoč tomu što moj brat razmišlja svojim želudcem, meni
doista nedostaje moja kuhinja. A imamo još povrća u vrtu." Pokaže prstom prema
Connoru. "Hajde, uberi nešto."
"Što ti ide u tek?"
"Bilo što, ma sve. Smislit ću kad počnem kuhati. A s obzirom na to da ti imaš
dobru ideju, Meara, možeš mi sve o njoj ispričati dok pijuckam vino. Ne vidim
zašto bih morala čekati da svi stignu. Pusti to, Iona. Vratit ćemo se ovamo poslije.
Priuštimo si jedan lijep mali odmor u kuhinji."
Krenuvši s njom, Meara je razmišljala o svemu. I dok su se svi okupili, već je
malo u glavi preinačila svoju zamisao.
"Znači", zaključila je, "ako sad nešto učinimo, nešto što je sasvim nevažno za
našu pobjedu, navest ćemo ga da pomisli kako smo izveli napad i zabrljali, ili da
nismo uspjeli. Da smo prisiljeni povući se u kolibu gdje smo zaštićeni. Totalno
zbunjeni, zar ne? I ogorčeni. Da nas je isprašio i totalno porazio, ne bi nikad
pomislio da ćemo već za koji dan krenuti u novi napad."
"Ako stanemo na pola puta, mogao bi nam nanijeti ozbiljnu štetu", istakne
Boyle. "Zašto odmah ne bismo napali svom snagom?"
"Treba nam još vremena za plan za koji smo se odlučili. Radim još na čaroliji za
noć koju smo odabrali", objasnila je Branna. "Ne bih je željela iskušavati neke
druge noći. To mora biti na Samhain."
"Ono što ona želi reći jest da ćemo, gubeći jednu bitku, imati veću šansu da
dobijemo rat", Connor lupne Boylea po ramenu. "A ja najbolje znam da se poraz,
čak i namjerni, teško prihvaća."
"Morali bismo to izvesti razmetljivo. Neće ga zavarati nešto što izgledna jadno i
jedva skrpano." Ali Fin se smiješio. "Ooo, pa mogli bismo mi to izvesti vrlo
razmetljivo i slikovito. Vatra i oluja, potres i poplava. Sve ćemo elemente obrušiti
na nj. Neće biti kako bi zbilja trebalo, bar ne po sebi, ali bit će bučno i snažno i
izgledati prokleto žestoko."
"Poziv elementima." Sad se i Branna počela smješkati. "O, to bi i te kako moglo
biti žestoko. Čak bismo ga mogli malo i zapanjiti. Ali trebao bi nam štit, jer imamo
ovdje i susjede. Ono polje, na uzvisini iza vrtova."
"To je udaljenije nego što sam mislila", započne Meara. "Ako se budemo morali
povlačiti, to je predalek put za uzmak i povratak na sigurno."
"Nećemo se povlačiti", reče Connor."
"U svakom slučaju ne trčeći. Letjet ćemo."
"Letjeti?" Meara ispusti dugačak uzdah. "Mislim da ta ideja traži još malo vina."
"Ali nešto nam i govori." Iona ih sve posluži vinom. "Poraženi smo, i moramo
odletjeti na sigurno. Kad ćemo to isprobati?"
"Mjesec je u opadanju." Connor baci pogled prema prozoru. "To nam može
koristiti. Volio bih da to iskušamo još večeras, ali možda je bolje neposredno prije
dana pravog napada. Da pričekamo još dvije noći? Ako zadobijemo kakve
opekline, imat ćemo još vremena da ih iscijelimo."
"Još dvije noći." Branna se digne da promiješa juhu.

I LAŽNI NAPAD ZAHTIJEVAO JE PLANIRANJE.


Trojka se pobrinula za dodatnu zaštitu oko kuće. Ako Cabhan povjeruje da su
oslabljeni, mogao bi im pokušati zadati završni udarac. Nisu si smjeli priuštiti ni
najmanju pukotinu u planu.
Meara je o svemu razmišljala kao o nekoj vrsti igre. Premda će za jedan dio
postojati scenarij, a ona je sama desetak puta i više provjerila sve pojedinosti svoje
uloge, nešto će ipak morati na licu mjesta ispisati i izvesti.
"Nervozna sam", priznala je Connoru. "Nervoznija nego što sam bila na
suncostaj."
"Bit ćeš izvrsna. Svi ćemo biti izvrsni. Samo zapamti da je u ovom slučaju
obrana prvi cilj. Napad je samo dobrodošao."
"Skoro je vrijeme." Protrljala je ruke, kao da ih želi zagrijati. "Možda se on
uopće i neće pojaviti."
"Mislim da će se pojaviti. Vjerovat će da si slaba, a da smo mi razbijeni. Vidjet
će svoju šansu i htjet će je iskoristiti. On ne razumije što je to obitelj, što su
prijateljske spone. Ali razumjet će ono čime ćemo ga mi domamiti."
Primio ju je za ruku i ušao s njim u radionicu gdje su se ostali već okupili.
Čak i za ovo, pomislila je Meara, treba se držati obreda.
Stoga su zapalili obredne svijeće te promatrali kako se blijedoplavi dim diže iz
kotla.
Branna je uzela obredni pehar, stavila ga unutar kruga i izgovorila nekoliko sad
već poznatih riječi. "Ispijmo vino oporo, jedan pehar za šestoro, iz ruke u ruku, od
usta do usta, jedinstvu našem brana je čvrsta. Srdaca šest i umova šest. Nek noćas
budu kao pest. Dok krećemo sada satrat’ tu bolest. Otpij ti, otpijmo svi, jer
spremanje ovdje svak’, Na poziv za polazak."
Triput je pehar kružio od ruke do ruke, od usta do usta. "Krug smo - od kruga
dva što stoje. I jedan čine, troje na troje. Večeras molim za snagu i moć neka nas
vode kroz tamnu noć. Četiri elementa pozivam sad. Nek izazovu Cabhanov pad.
Vatra, zemlja, voda i zrak u strašnom moru da vriju i hude. I kako mi hoćemo neka
tako bude." Trojka je zatvorila krug.
"Spremni smo. Krug je opisan, čarolija je započela. Budemo li imali vremena
opisati krug i na uzvisini, to bolje." Branna pogleda Mearu "Znat ćeš kad trebaš
početi." Meara se nadala da će znati.
Krenuli su na uzvisinu, noseći svijeće, kotao, oružje i čarobne štapove,
zaklonjeni od pogleda - osim Cabhanova.
Connor joj je rekao da su ostavili otvorenu pukotinu kroz koju ih on može
ugledati.
Kad su stigli na vrh uzvisine, posegnuo je za njezinom rukom. Ona je naglo
povuče.
I predstava je započela.
20

REKLA SAM TI DA ME SE OKANIŠ."


"Joj, Meara, to je bilo samo jedno pivo u kafiću."
"Glasine se brzo šire, Connore, tako da točno znam kako si proveo vrijeme u
kafiću." Pogledala ga je s potpunim gađenjem. "Dok sam ja jedva mogla stajati
nakon onoga što su mi učinili. Učinili zbog tebe."
"Isuse, Meara, to je bio samo flert. Malo razgovora, malo zabave."
"Samo se ti zabavljaj i razgovaraj koliko hoćeš, ali nemoj misliti da ćeš se
poslije meni umiljavati." Namjerno je ubrzala korak. "Znam ja tvoje metode. Tko ih
zna bolje od mene?"
"Što ti hoćeš?" Hodao je pognutih ramena dok su se penjali uz blagu uzvisinu.
"Trebao mi je mali predah, to je sve, nakon što sam iz dana u dan bio zatvoren u
kući ili se zajebavao s radom u školi. Nemaš što raditi, osim satima spavati."
"A zašto je tako?" Zaustavila se i iznenada ga napala. "Ti i tvoja magija
ostavljate me potpuno po strani, nije li tako?"
Zastao je i ljutito je pogledao. "Ja i moja magija spasili smo tvoj jebeni život!"
"I dok sam se ja držala tog života, ti odlaziš u kafić razgovarati s Alice Keenan."
"Dosta, dosta, dosta!" Branna je eksplodirala na oboje. "Nema vremena za ovo.
Zar vam nisam rekla da je po mojoj zvjezdanoj karti večeras naša najbolja šansa da
završimo s ovim? Ne možemo učiniti ono što moramo dok se vas dvoje
prepucavate."
"Ja sam ovdje, zar ne?" Meara je trznula bradom. "Ovdje sam i iznova riskiram
život jer sam tako rekla. Ja držim svoju riječ. Za razliku od nekih."
"Čovjek plati djevojci pivo i odjednom je lažac?"
"Postavi svijeće, Connore", Branna mu ih pokaza. "I usredotočite se na ono što
slijedi. Za ime Boga, zar nisi mogao pričekati dok ne završimo s ovim prije nego
što kreneš njuškati Alice Keenan?"
Uz bijesno siktanje, Meara je bacila svoj paket na tlo. "O, znači u redu je i dobro
za njega jurcati meni iza leđa nakon što sam bila korisna?"
"To nije ono što sam mislila", rekla je Branna, odbacujući svoj oštar ton.
"Prestani se ponašati kao idiot."
"Sad sam ja idiot? Ti bi stala na njegovu stranu čak i da znaš da je otišao s tom
prefrigankom."
"Prestanite! Hoćete li svi prestati?" Iona je rukama začepila uši.
"Najbolje je da se ne miješaš", savjetovao joj je Boyle. "Ne mogu da se ne
miješam. Oni su moja obitelj i ne mogu više podnijeti ovo prepucavanje i svađanje.
Daj mi to." Zgrabila je svijeće od Connora i počela ih pričvršćivati u krug koji je
nastajao. "Kako možemo raditi zajedno, napraviti ono na što smo se svi zakleli da
ćemo napraviti, ako se vi svađate?"
"Lako je tebi reći." Meara je rukom udarila po balčaku svojeg mača. "Kad imaš
Boylea koji skače na svaki tvoj mig kao psić."
"Nisam ja ničiji pas, Meara, i pazi što govoriš."
"Nisam li ti rekao da večeras nije vrijeme?" Fin je izvukao svoj dvosjekli bodež
iz korica i pregledavao ga na opadajućem Mjesecu.
"Ako ja kažem jedno, ti kažeš drugo", uzvratila je Branna. "Iz prkosa."
"Zar nisi ti rekla da mora biti suncostaj? I evo nas ovdje, mjesecima poslije, po
tvojoj želji?"
"A ja se još uvijek pitam koliko si toga prešutio one večeri. Da je bilo po mome,
ti nikad ne bi bio ovdje, nikad ne bi bio s nama."
"Branna, to je previše." Connor joj je stavio ruku na rame.
On dolazi, rekao joj je, rekao je ostalima. Brzo. "Previše ili nedovoljno, jedva da
je bitno sada. Tu smo gdje smo." Brana je otrla ruke i zapalila svijeće. Zdjelu je
postavila na najsjeverniju točku.
Iza nje, Connor je svojim prstima lagano dotakao Mearine. Ona je zastala da
udahne i uspravila se.
Magla se spustila poput debelog zastora, a s njom je stigla žestoka hladnoća koja
ledi kosti. Prolomila se rika i nastavila drhtati nad visokom travom.
Upravo dok je izvlačila svoj mač, Connor je ošinu sa strane.
Osjetila je da je nešto projurilo pokraj nje, okrznulo joj ruku ostavljajući iza sebe
bolnu ledenu opeklinu. Nije morala glumiti strah i zbunjenost. Oboje je raslo u njoj
poput bujice.
Onda joj je u glavi zazvonio Connorov glas. Ja sam s tobom. Volim te. Naglo se
okrenula pomičući se leđa uz leđa s Boyleom i pripremajući se za napad ili obranu.
Tlo je drhtalo pod njezinim nogama dok je Fin pozivao zemlju. "Danu, božice
majko, tvoja moć čini da ova zemlja drhti i trese se."
Iako je bila zaštićena obredom, Meara je umalo pala naprijed kada se tlo uzdiglo.
"Pozivam Acionnu i Manannána mac Lira", zavikala je Branna. "Na Cabhanovu
glavu vaš gnjev nek se sliva." Kiša se izlila s neba kao da je neko božanstvo
preokrenulo tok razjarene rijeke.
Kroz maglu i potop vidjela je užarene tragove crnih krila koja su izgledala poput
strijela. Na njezino zaprepaštenje, magla je siktala. Ovila se oko njezine noge kao
zmija. Instinktivno se izvukla iz nje, rasparala je. Iz magline je prskala crna krv.
Na Ionin poziv iznenada su se pojavile vatrene lopte pretvarajući crne strelice u
ugarke. "Neka moć vatre u Brighidino ime pretvori mrak u svjetlost i neka nestane
tmine." Osjetila je da Boyle posrće, okrenula se na obranu i ugledala sjekiricu na
trnovitoj vitici magle kako zamahuje prema Finu.
Zaronila je ispod, udarila i sasjekla je, a zatim se morala pridržati za tlo koje se
micalo ispod nje.
"Sidhe, poslušaj slugu svojeg, sina svojeg i dahom svojim prokletstvo baci na
njeg’."
Gledala je Connora, a plamen unutar buktinja podizao je visoko njegove ruke.
Dok se borila da se osovi na noge, vidjela je kako se kipuće nebo otvara. I kovitla.
Pojavile su se munje, izbijale iz mraka kako bi udarile drhtavu zemlju. Čak je i iz
kiše frcala vatra. Vidjela je da je Iona pala, vidjela je Boylea kako se naginje nad
nju da je podigne. Buktinje iz njezinih ruku gađale su vuka, čovjeka, vijugave,
zmijolike grane magle.
Probila se natrag prema krugu gdje su svijeće još uvijek gorjele poput
svjetionika. Natrag prema Connoru koji je bio zgrabio za ruku Brannu, a potom i
Ionu, tako da su njih troje sjali kao same svijeće.
Vuk je zavijao. Čovjek se smijao.
Svijeće, vosak i vještica počeli su pucketati i blijedjeti.
"Vrati ga natrag!" povikala je Branna. "Izgubili smo ga. Izgubili smo noć.
Iscrpili smo je. Bježimo, dok možemo." Connor je uhvatio Mearu oko struka –
snažnim rukama, divljeg lica koje je sjajilo od znoja, od krvi. "Nakon što ti drugi
put spasim život, klonit ću te se."
Kovitlanje kroz zrak, pljusak zvijezda, iskrice vatre. Svjetlost tako blještava da je
morala čvrsto stisnuti oči i okrenuti glavu.
Propadanje, brzo, prebrzo, tako da joj je brzina isisala zrak iz pluća. Sljedeće
čega se sjećala bilo je da se protezala po Connoru na kuhinjskom podu dok je
njegovo srce galopiralo ispod nje poput odbjeglog konja.
Strašna rika preplavila je sve naokolo, okna su zvečala. Kuća se zatresla od
udaraca velikih šaka po vratima i zidovima. Meara se na trenutak pripremila da im
se sve sruši na glave.
Onda je nastala tišina.
Ostali su ležali poput ljudi koji su preživjeli strahoviti sudar. Kathel je skočio na
Brannu, lizao joj lice, cvilio.
"Dobro sam. Svi smo dobro."
"To bi ga trebalo uvjeriti da smo noćas krenuli u rat, kao što je mene prokleto
dobro uvjerilo." Connor pomiluje Mearinu kosu dok ju je premještao. "Jesi li
ozlijeđena?"
"Ne znam. Mislim da nisam. Ti krvariš."
Prstima je prešao preko rane na sljepoočnici. "Nisam se dovoljno brzo
izmaknuo."
"Čekaj, daj da to vidim." Branna je skočila. "Iona..."
"Znam što ti je potrebno." Dok je ona trčala prema radionici, Meara je povukla
svoju nogavicu i ugledala purpurnu modricu malo iznad gležnja.
"Stani, daj da vidim." Čak i dok se Branna starala o njemu, Connor se istegnuo i
položio svoje ruke na modricu.
"Magla - pretvorila se u zmije. I trnje. Iz nje je raslo trnje."
"Ne trnje, zubi." Lica sjajnog od znoja Fin je sjedio na kuhinjskom podu leđima
naslonjen na ormar.
"Ti si ozlijeđen. Daj mi malo toga za Connorovu glavu", obrecnula se Branna na
Ionu koja se probijala prema Finu. "Vidiš da je to čisto. Je li te što ujelo?" upitala je
Fina.
"Samo sam ostao bez daha."
Rukom mu je pritisnula prsa. "Nije samo to. Daj da vidim."
"Sam ću se pobrinuti za sebe kad povratim dah."
"O, sranje." Brzim potezom ruke ogolila ga je do struka.
"Ako me želiš skinuti, dobro bi nam došlo malo privatnosti."
"Zaveži." Gledajući preko ramena, brzo je govorila. "Iona, melem!"
"Sam ću se pobrinuti za sebe", započeo je Fin.
"Ne budeš li mirovao, opkoračit ću te. Znaš da to mogu i hoću. Connore, trebam
te."
"Je li gadno?"
Kad se dovukao preko kuhinjskog poda i sam je vidio. Crvene i crne ubodne rane
protezale su se niz obje strane Finova torza kao da ga je bila zgrabila neka
čudovišna čeljust.
"Nisu duboke." Brannin je glas bio tih i odmjeren. "Hvala bogovima na tome. A
otrov..." Oštro je pogledala gore. "Što si učinio da spriječiš njegovo širenje?"
"Ja sam njegova krv." Naprežući se s disanjem, Fin je govorio sporo, gotovo i
previše precizno. "Što on učini sa svojom, pojavljuje se oslabljeno u mojoj."
"Boli ga", rekao je Connor.
"To uvijek boli." Kako je Branna ulazila dublje, prosiktao je. "Isuse Kriste, ženo,
tvoje iscjeljivanje je gore od same rane."
"Moram ga iscijediti, oslabljenog ili ne."
"Pogledaj me, Fine", naredio je Connor.
"Sam ću podnijeti svoju bol, hvala."
Connor je jednostavno uhvatio Finovu bradu i okrenuo mu glavu. Meara je
shvatila da on preuzima bol. Preuzima Finovu bol kako bi iscjeljenje išlo brže.
Znala je da Branna to ne bi mogla preuzeti na sebe. Boyle je izvadio viski pa je ona
ustala da dohvati čaše. Onda ih je, sjedeći opet na podu, podijelila kad je Branna
sjela, kimajući glavom.
"Bit će u redu."
"Malo više prašine nego što smo računali." Licem okrenutim Finu, Connor se
naslonio na ormare. Sad je njegovo vlastito lice sjalo od znoja, napora, boli. "Ali
dobro smo mu isprašili tur i sad smo sigurni i čitavi."
"Mislit će da nas je zaplašio", rekla je Branna. "On će misliti da se svađamo
među sobom, ližemo svoje rane, pitajući se hoćemo li ikada pokušati ponoviti takvo
što.
"A kad krenemo na njega za dva dana, spalit ćemo ga u pepeo prije nego što
uopće i sazna da smo ga nasamarili. Lijepa predstava za sve." Podigao je svoju
čašu. "Sjajna ideja, draga moja Meara, i mogla bi dobro i snažno preokrenuti stvari.
Nije nikakvo čudo što te volim."
On je pio kao i ostali, ali Meara je držala svoju čašu i proučavala ga.
"Ne pije ti se viski?" upitao ju je.
"Čekam da mi srce ustrepta. Možda sam doživjela lagani šok. Zašto me ne upitaš
ponovno? Vidjet ćemo hoće li biti uspješno."
Odložio je svoju čašu i na koljenima došao do mjesta gdje je ona sjedila na podu.
"Volim te, Meara, i uvijek ću te voljeti."
Progutala je viski, spustila čašu, podigla se na koljena kako bi ga gledala u lice.
"Ne, ne treperi. Ali stvarno, kakvo to slabo i ludo srce treperi u strahu od ljubavi.
Treperi li tvoje?" Položila mu je ruku na prsa. "Hajdemo vidjeti treperi li tvoje.
Volim te, Connore, i uvijek ću te voljeti."
"Kao da je zastalo na trenutak." Sklopio je svoje ruke preko njezinih, držao ih u
svojima. "Ali nema straha u njemu, nema sumnje. Osjećaš li to? Pleše od radosti."
Ona se nasmijala. "Connor O’Dwyer od rasplesanog srca. Uzet ću te." Zagrlila
ga je, a njegove su usne susrele njezine.
"Želite li vi nastaviti?" Odgovorio je Boyle. "Da vam ostavimo privatnost tu na
kuhinjskom podu?"
"Obavijestit ću vas", promrmljao je Connor i nastavio cjelivati svoju ljubav.
Ustao je, podigao je, zagrlio, lagano zatresao i ponovno je nasmijao. "Kad bolje
razmislim, mi ćemo se vama maknuti s puta."
Uz još smijeha odnio ju je iz sobe. "To si oduvijek želio", Branna je rekla Finu.
"Znao sam da je to moguće, osjećao da bi tako trebalo biti i, da, priželjkivao sam
to." Ona je uzdahnula. "Pristavit ću vodu."

KASNIJE, UMOTAN U KREVETU S MEAROM, U TIHOJ KUĆI dok se


mjesečina probijala kroz prozor, Connor je upita.
"Je li bitka zaslužna za ovo? Spoznavanje života i smrti učvrstilo je tvoje srce?"
"Ti si preuzeo njegovu bol."
"Što? Tko?"
"Dolje u kuhinji. Iako on to nije tražio od tebe, ti nisi želio dopustiti da on pati pa
si preuzeo Finovu bol. Pomislila sam – to je on u svojoj srži. Čovjek koji će
preuzeti bol svojeg prijatelja – ili bilo čiju. Čovjek moći, dobrote. Zabavan,
glazbeno nadaren i odan. I voli mene."
Položila je ruku na njegov obraz. "Volim te otkad znam za sebe, ali nisam si
dopustila da imam tu ljubav, taj dar o kojem govoriš, niti da ga pružim." Bio je to
strah.
"I večeras, dok sam te promatrala u užasnom jeku bitke, u jarkim svjetlima
kuhinje, pomislila sam – kako se mogu bojati da imam ono što volim? Zašto ja
stalno uvjeravam samu sebe da mogu biti poput svojeg oca, odnosno dopustiti da
mi ono što je on učinio odredi cijeli život? Imam dug prema Cabhanu."
"Cabhanu?"
"Stavljajući mi sliku mojeg oca, mislio me je povrijediti, posramiti i uzdrmati. I
jest, prilično dobro, ali to je došlo od mene. I kad sam jasno vidjela ono što sam
držala u sebi, počela sam uviđati istinu. Nije on napustio ni mene, ni majku, ni bilo
koga od nas. On je napustio svoj vlastiti sram i svoje pogreške i neuspjehe jer nije
mogao uspravno stati i pogledati se u ogledalo."
"Ti uvijek stojiš uspravno, ti uvijek gledaš."
"Ja to pokušavam, ali nisam gledala iz pravog kuta. Nisam si dopuštala dodirnuti
staklo. Moja je majka ona koja je ostala sa sramom s kojim ju je napustio, koja je
živjela – na svoj neodlučan način – s njegovim pogreškama i neuspjesima. Ali
stajala je uspravno, ostala je, za mene i moju obitelj, čak i nakon što smo odrasli.
Sada je sretna, razriješena, bila ona toga svjesna ili ne. Ja sam također razriješena.
Stoga, imam dug prema Cabhanu. Ali to me neće spriječiti da učinim sve što mogu
da ga pošaljem u pakao."
"Onda mu i ja dugujem. I zajedno ćemo ga poslati u pakao."

SLJEDEĆA DVA DANA JEDVA SE SUZDRŽAVAO DA NE ZRAČI radošću


izvan zaštićene kuće. Morao je raditi i izbjegavati kontakt s Mearom sve dok nisu
bili u tom utočištu.
Jednom ili dvaput osjetio je da Cabhan ispipava, ali lagano, oprezno. A i on je
zaradio modrice. O da, zadali su tom gadu dosta ozljeda za sve što je bio napravio.
Ušao je u to slabiji nego što je prije bio – misleći da je njihov krug oštećen, a bio
je jači i snažniji nego ikad prije.
Pa ipak.
"Imaš neke sumnje", rekao je Branni. Preostalo je samo nekoliko sati, pa je
došao kući da pomogne kako god bude mogao.
"Dobar je to plan."
"Ali?"
Izvadila je napitak za snove, pažljivo ga pokrila u srebrnoj kutiji koja je
obiteljsko nasljeđe, stavljajući ga uz krvavocrvenu mješavinu za koju se nadala da
će dokrajčiti Cabhana.
"Neki osjećaj, a ja ne znam je li pouzdan. Pitam se kako sam bila tako sigurna u
vezi sa suncostajem, a sada sumnjam kad je vrijeme za ponovni pokušaj. Ili postoji
li stvarno nešto što ja ne vidim, ne činim ono što treba vidjeti, treba učiniti."
"To nije samo na tvojim plećima, Branna."
"Znam. Što god Fin mislio, znam ja to vrlo dobro." Skupila je alat koji je bila
očistila i začarala da ga zamota u svitak od bijelog baršuna.
Otvorila je ladicu i izvadila manju srebrnu kutiju. "Imam nešto za tebe, što god
večer donijela."
Znatiželjan, otvorio ju je, ugledao prsten, duboki sjaj rubina u kovanom zlatu.
"Ovo pripada tebi, od naše pra-prabake."
"Sada je tvoje ako ga želiš za Mearu. Ona je moja sestra i ta će veza još ojačati
kad joj daš prsten. Još jedan krug i treba biti njezin. Ali samo ako ti to želiš."
Došao je iza radnog pulta, privukao je. "Nakon što prođe ova noć. Hvala ti."
"Želim da to završi, sada više nego ikada prije. Želim vidjeti tebe i Mearu kako
gradite zajednički život."
"Završit ćemo s tim. To nam je zapisano."
"To ti govori srce."
"Da, i kad tvoja glava ne bi govorila tako prokleto glasno, čula bi i ti svoje."
Povukao ju je natrag. "Ako ne želiš vjerovati svojem srcu, vjeruj svojoj krvi. I
mojoj."
"Vjerujem."
On je pokupio svoj alat i pripremio se za noć koja dolazi. Sastali su se kod
velikih staja i Connor je, na Finov zahtjev, osedlao Aine, bijelu ždrebicu koju je Fin
kupio za parenje s Alastarom.
"Mislio sam da Fin vodi Barua, svog pastuha."
Connor uzvrati Mearin pogled. Nosila je robusne čizme, grube hlače, debeli
pojas na koji su bili pričvršćeni mač i korice. Znao je da je Iona u kosu uplela
hamajlije.
A ispod flanelske košulje nosila je njegovu ogrlicu.
"I vodi ga. Mi ćemo uzeti Aine, a Iona i Boyle Alastara. Lakše ćemo doći tamo
na trima konjima."
"Znači, idemo do Sorchine kolibe."
"Na neki način. Jesi li spremna za ono što dolazi?"
"Koliko mogu biti."
Pružio joj je ruku preko sedla. "Izvući ćemo se."
"Vjerujem u to."
Zajedno su poveli konja da se pridruže ostalima na blijedom svjetlu polumjeseca.
"Kad dođemo tamo, moramo djelovati brzo, bez pogrešaka u koracima. Moj otac,
Ionina baka, Finov rođak, oni će nadzirati stvari i, krene li loše, oni će nas vratiti."
"Ti ćeš mene vratiti", rekla je.
Kad je uzjašio, ona se smjestila iza njega. Pogledao je Boylea i Ionu na
nemirnom Alastaru.
Želi krenuti, želi raditi.
Vidio je kako je Fin pokupio malog mješanca, uzjašio pastuha i dodao ruku
Branni.
"Nije joj lako", promrmljao je Connor. "Ići s njim na ovaj način."
"Nije ni njemu lako."
No Branna je uzjahala i tada dala znak Kathelu. Pas je otrčao. Odozgo se javio
Roibeard, a Finov Merlin je odgovorio.
"Drži se mene", savjetovao je Connor i tri su konja skočila prema naprijed u
galopu.
Onda su poletjela.
"Isuse dragi!" Meara je uzvik popratila glasnim smijehom. "Ovo je sjajno! Zašto
prije nismo ovo činili?"
Vjetar je prostrujao, hladan i vlažan, dok su oblaci stalno promicali preko
Mjeseca. Zrak se ispunio mirisom začina i zemlje, smionih stvari prije nego što su
se smjestili na počinak.
Letjeli su, jahali zrakom iznad zemlje, u dubinu, i ravno kroz loze do Sorchine
kolibe.
"Brzo sad", rekao joj je Connor.
Morao ju je ostaviti kako bi došao do Branne i Ione, da rasporede krug, stotinu
svijeća, zdjele, kotao.
Branna je otvorila srebrnu kutiju i uzela napitak za snove. "Duhovi jašu ove noći.
Svjetlom svojim došli smo pomoći. Na ovom mjestu i u ovo vrijeme, pozivamo
svijetle stvari moći iz sjene. Troje nas je i još su tri. Zajedno smo ušli na vrata svi i
u sanje da nađemo smisao sudbini. Stoga pijemo jedan od tri i kažemo zbogom
tmini."
Ulila je napitak u srebrni pehar i podigla ga. Zatim spustila i otpila gutljaj.
"Tijelo, krv, srce i um, u sanje ulazimo, u šum." Proslijedila je pehar Finu. On je
malo otpio, ponovio riječi i onda dao Ioni i ukrug.
Imao je okus zvijezda, pomislio je Connor kad je došao red na njega, jednoga od
troje. Svoje ruke, ruke svoje sestre i Meare, spojio je s njezinim krugom i izgovorio
riječi.
"S pomoću pravde, snage i svjetla tražimo noć. Kroz san da vrati vrijeme, da
Cabhanova zla zanijeme. U vrijeme kad Sorchinih se troje probude. I kako mi
hoćemo, neka tako bude."
Nije se dogodilo plutanje kakvo je bio doživio prije, već neka vrsta plivanja kroz
izmaglicu i boje sa šumom glasova ispred i iza, i slike samo na rubovima njegova
vidokruga.
Kad se izmaglica raščistila, on je stajao kao i prije, sa svojim krugom i držeći se
jednom rukom s Mearom, a drugom s Brannom.
"Jesmo li otišli natrag?"
"Pogledaj tamo", rekao je Connor Meari.
Loza je prekrivala kolibu, ali ona je stajala tamo. I zvončići su cvjetali na zemlji
ispred nadgrobnih spomenika.
Konji su stajali, a na granama iznad njih jastrebovi. Kathel je sjedio pokraj
Branne, mirno kao kralj, dok je Bugs malo drhturio između Finovih čizama.
"Svi smo ovdje kao što i trebamo biti. Meara, sad ćeš ga pozvati."
"Sad?"
"Kreni", potvrdila je Branna i izvadila bočicu ispunjenu crvenilom. "Privuci ga."
Unutar bočice svjetlost je pulsirala i vrtjela se. Tekuća svjetlost, magična vatra.
"U središte kruga." Connor ju je uhvatio za ramena i poljubio. "I pjevaj, što god
se dogodilo."
Morala se smiriti, stišati svoje srce, a zatim ga otvoriti.
Bila je izabrala baladu, pjevala je na irskom, iako je on sumnjao da ona razumije
značenje svih riječi. Bile su tugaljive i lijepe kao glas koji se dizao preko čistine, u
noć, preko svih sanjivih vremena.
Zamolit će je da pjeva za njega, odlučio je, kad završe s mračnim stvarima, kad
budu sami. Pjevat će je ponovno, za njega.
"On čuje", prošaptao je Fin.
"Noć je ta koja poziva na crno i bijelo, na mrak i svjetlo. On će doći."
Branna je istupila iz kruga, onda Connor, a potom Iona.
"Što god se dogodilo", ponovio je Connor. "Pjevaj. On dolazi."
"U pravu si." Fin je izašao izvan kruga ostavljajući Boylea da štiti Mearu.
Izvukao je mač i stavio ga u vatru.
Došla je s maglom, sjenka koja se pretvorila u vuka. Vrebao je prema crti gdje su
stajale četiri vještice, a zatim se okrenuo i skočio u krug.
Boyle je zaklanjao Mearino tijelo svojim, ali vuk skoči natrag iz vatrene kugle
koju je bacila Iona.
Koračao je čistinom, promatrao konje sve dok Alastar nije zatoptao, a onda se
pretvorio u čovjeka.
"Mislite li me opet iskušavati? Mislite li me uništiti pjesmom i vašom jadnom
bijelom magijom?" Zamahnuo je rukom i plamen na Finovu maču je utrnuo.
Fin ga je jednostavno podigao i ponovno je uhvatio vatru.
"Iskušaj me", predložio je Fin i iskoračio ispred trojke. "Moj sin, krv krvi moje,
ti nisi moj neprijatelj."
"Ja sam tvoja smrt." Fin je skočio naprijed, zamahnuo, ali razderao je samo
maglu.
Došli su štakori, kipteća poplava štakora divljih crvenih očiju. Oni koji su ušli u
krug vrištali su goreći u plamenu. Ali Meara je vidjela kako je jedna od svijeća
utrnula.
Sad je ona izvukla svoj mač i zapjevala.
Aine se prope, kopita sijevnuše. U strahu je prevrtala očima. Fin ju je zgrabio za
uzde i svojim mačem postavio vatreni prsten oko nje. Dok su dva pastuha gnječila
štakore, jastrebovi su ih pikirali.
Iz neba su se sručili šišmiši. Connor je vidio da još jedna svijeća treperi.
"On napada krug kako bi došao do nje. To mora biti sad, Branna."
"Moramo ga privući bliže."
Connor je zabacio glavu i zazvao vjetar. Nalet vjetra kidao je ta tanka krila dok
se zrak nije ispunio dimom i vriskom.
Mearin je glas zatreperio dok je jedno izobličeno tijelo palo na rub kruga, a treća
se svijeća ugasila.
"Mirno, curo", mrmljao je Boyle.
"Mirna sam." Udišući zrak, podigla je glas i nadjačala krikove.
"Prerezat ću ti vrat i iščupati srce kroz njega."
Cabhan, očiju crvenih gotovo kao njegov kamen, bacio je crnu munju u krug.
Boyle je iskoristio jedan otvor, proparao ga nožem i pustio prvu krv. Eksplozija
zraka odbacila ga je unatrag. Krv s vrška njegova noža pala je na tlo i zacvrčala
izazvavši potpunu tamu.
"To mora biti sad", vikao je Connor i počeo pojati.
Moć je narasla, jednostavna toplina. Ponovno je čuo glasove, ne samo Mearin i
Ionin već i ostalih. Udaljene, mrmljajuće glasove koji su se probijali kroz tanki veo.
Nad njima je zvonila Mearina pjesma i ispunjavala njegovo srce.
Fin je obrisao svoj mač pa su se svijeće ponovno zapalile, a plamenovi stajali
uspravno.
Štakori su se okrenuli i počeli nadirati na trojku. Cabhan je pao na sve četiri. Vuk
je napao Kathela.
Connor je osjetio Brannin strah, okrenuo se s njom kao i Iona kako bi usmjerili
moć prema vuku. Ali tlo pod njim se uzdiglo – Fin je to učinio. Kathelove su se
čeljusti zarile vuku u lopaticu, a Roibeard se obrušavao.
Vuk je kriknuo i pobjegao prema drveću iza čistine.
"Odsijeci mu odstupnicu", povikao je Connor. "Potjeraj ga natrag." Ali srce mu
je stalo kada su i Boyle i Meara istrčali iz kruga da se pridruže Finu.
Bježao je ravno, okrenuo se očajan i počeo napadati. Mearin je mač je plamtio.
Njegov vrh spalio je vuku krzno prije nego što je pobjegao, a zatim se ponovno
okrenuo.
Connor je krajičkom oka uhvatio taj pokret. Pogledao je i vidio tri lika pokraj
kolibe. Treperava slika, dok su se ostali glasovi borili da se probiju kroz maglu.
Tada je znao samo za svoju sestru, Ionu, samo za trojku i vreli nalet moći.
Objesila je bočicu ispred njih i oni su spojenih ruku, povezanih umova i moći,
pojurili su prema vuku.
Dogodila se eksplozija svjetlosti, tisuće sunaca. Pojurila je prema njemu, kroz
njega.
"Snagom trojke si uništen. Našim svjetlom tvoj mrak je izbačen. Našim svjetlom
si ulovljen, našom krvlju poništen. Nema života, nema duha ni magije za lude. I
kako mi hoćemo, neka tako bude."
Svjetlost je ponovno bljesnula još sjajnija. Procvjetala je u njegovim očima,
ključala u njegovoj krvi. I iznova je kroz njega ugledao tri lika. Jedan mu je pružao
ruku. Posezao.
Onda su nestali, a s njima i svjetlost. Pao je mrak, prošaran samo Mjesečevim
sjajem i krugom svijeća. Prekidajući vezu s trojkom, Connor je požurio Meari.
"Jesi li ozlijeđena? Bilo gdje?"
"Nisam, nigdje."
"Nisi smjela prestati pjevati, nisi smjela izaći iz kruga."
"Grlo mi se osušilo." Čađava lica, nasmiješila se i zagrlila ga. "Jesmo li to
dokončali? Jesmo li ga uništili?"
"Samo trenutak." Pepeo i krv pokrivali su tlo, sićušne mrlje crnila još su gorjele.
"Ono što je ostalo od njega trebalo bi biti ovdje. Samo trenutak."
"Nije to on. Ja ga mogu osjetiti." Fin je obrisao krv s lica. "Mogu ga osjetiti,
mogu ga namirisati. Mogu ga pronaći. I uništiti."
"Ne smiješ napustiti čistinu." Branna ga je zgrabila za ruku. "Ne smiješ ili se
nećeš moći vratiti."
Zajapurena lica Fin je istrgnuo ruku. "Kakve to veze ima ako završim s njim, s
ovim?"
"Ovo nije tvoje mjesto."
"I to nije tvoj izbor."
"Niti može biti tvoj", rekla je i bacila ga natrag u krug.
"Connore."
"Dovraga."
S velikim žaljenjem, pojurio je prema Finu, prikliještio ga i za to dobio šakom u
lice prije nego što se i Boyle pridružio.
"Brzo." Branna je položila ruku Connoru na rame, uzela Mearu za ruku i
kimnula Ioni dok su se muškarci hrvali na tlu.
Zatvorila je oči, prekinula čaroliju.
Opet kroz tamu i svjetlo, kroz boje i izmaglicu do čistine s ruševinama kolibe i
hukom sove.
"Nije bilo na tebi da me zaustaviš."
"Ne samo na njoj", rekao je Connor trljajući si bradu dok je gledao Fina. "Bilo je
to na svima nama. Mi ne možemo bez tebe."
"Jeste li sigurni?" upitala je Meara. "Jeste li sigurni da ga nismo uništili?"
Ne govoreći ništa, Fin je skinuo svoj kaput, majicu ispod njega povukao preko
glave. Ukazao se ožiljak na njegovu ramenu, sirov i crven, udarao je poput srca.
"Što je to?" Zapitala je Branna. "Ti osjećaš njegovu bol?"
"Tvoja se krv pobrinula za to. Ranjen je, ali tko može znati je li smrtno ranjen. Ja
sam ga mogao uništiti."
"Da si otišao s čistine, bio bi izgubljen", rekao je Connor.
"Ti si s nama, Fine. Tvoje mjesto, tvoje vrijeme je ovdje. Nismo ga uništili.
Osjetio sam ga mnogo prije nego što je Branna prekinula čaroliju. Ali ne ovdje, ne
sada. Ovoga puta prošli smo s nekoliko udaraca i modrica i ništa više -ako ne
računamo tvoju šaku na mojem licu. A on je izubijan i krvav i razoren, poluslijep
također - eto, toliko znam. Možda neće preživjeti noć."
"Ja mogu ublažiti bol."
Fin je samo zurio u Brannu. "Svejedno ću je zadržati."
"Fine." Iona je istupila, podigla se na prste kako bi mu svojim rukama obuhvatila
lice. "Mo dearthair. Trebamo te uz nas."
Nakon trenutka borbe, Fin je spustio svoje čelo na njezino i uzdahnuo. "Pa
dobro."
"Trebali bismo poći natrag." Meara je Finu predala Bugsa, a pas se migoljio u
njegovim rukama i lizao mu lice. "Možda ga nismo uništili, ali smo noćas obavili
dobar posao. Što se mene tiče, grlo mi se potpuno osušilo od pjevanja."
"Nije gotovo." Branna je otišla do Sorchina nadgrobnog spomenika, pratila
prstima uklesane riječi. "Nije još gotovo, ali bit će. Kunem se da će biti."
Uzjahali su, prljavi, iscrpljeni. Connor se još malo zadržao, pogledavši preko
ramena na čistinu prije nego što su krenuli kroz lozu. "Vidio sam ih – moram to
reći ostalima."
"Vidio koga?"
"Trojku. Sorchinu trojku – njihove sjenke. Eamona s mačem, Brannaugh s lukom
i Teagan s batinom. Jedan dio njih bio je tamo, prošli su kroz sanje i vratili se u
njih. Pokušali su se probiti do nas."
"Mogli smo ih iskoristiti – više nego samo njihove sjenke."
"To je istina." Okrenuo je Aine prema kući. "Mislio sam nekoliko trenutaka da
smo završili s tim."
"I ja sam. Ti si želio krenuti s Finom. Želio si krenuti s njim i dokončati to pošto-
poto."
"Jesam, ali nisam mogao."
"Jer nije trebalo tako biti."
"Više od toga. Nisam vas mogao napustiti." Zaustavio je Aine pa se okrenuo
prema njoj, dodirnuo joj je lice. "Nisam mogao niti želio napustiti tebe, Meara, čak
ni zbog toga. "Imam nešto za tebe."
Zavukao je ruku u džep, izvadio srebrnu kutiju, otvorio je i izvadio rubin na
mjesečinu.
"O, ali Connore..."
"Lijep je to prsten i vidjet ću odgovara li ti – kao što ti odgovaraš meni i ja tebi.
Naraštajima se prenosi u obitelji. Dala mi ga je Branna da bih ga ja mogao dati
tebi."
"Prosiš me na konju dok oboje smrdimo po sumporu?"
"To mi se čini romantičnim i nezaboravnim. Pogledaj." Stavio joj ga je na prst i
lagano dotaknuo. "Vidiš, odgovara ti kao što sam i rekao. Sad se moraš udati za
mene."
Pogledala je prsten pa njega. "Onda valjda i hoću." Uhvatio ju je u poljupcu, tako
slatkom i nespretnom. "Drži se sada", rekao je. I poletjeli su.

TRAŽEĆI SVOJU JAZBINU, PUZAO JE PREKO TLA, VIŠE SJENKA nego


vuk, više vuk nego čovjek. Njegova crna krv pržila je zemlju iza sebe.
Osjećao je samo bol i mržnju i strahovitu žeđ. Tu strahovitu žeđ za osvetom.

KRAJ DRUGOG DIJELA TRILOGIJE

Glorija i Marta
Zavirite u nastavak:

MAGIJA KRVI,
treći dio trilogije Rod O'Dwyer.
Na sljedećim stranicama je prvi ulomak.

Ljeto 1276.

JEDNOGA SUNČANOG DANA NA IZMAKU LJETA SAKUPLJALA je


Brannaugh ljekovito bilje, cvjetove i listove, a sve za meleme, napitke i čajeve.
Njoj su svi oni dolazili, susjedi i putnici, da im pruži nadu i izlječenje. Njoj su
dolazili, tamnoj vještici, kao što su nekoć dolazili njezinoj majci, sa svojim bolima
u tijelu, srcu i duši, i plaćali novcem ili robom.
I tako ona, njezin brat i sestra izgradiše svoj život u grofoviji Clare, daleko od
doma u okrugu Mayo. Daleko od kolibe u šumi gdje su živjeli i gdje im je umrla
majka.
I tako je ona izgradila svoj život zadovoljnija i sretnija nego što je vjerovala da je
moguće nakon onog strašnog dana kad im je majka dala sve osim zadnjeg trunka
svoje moći i poslala ih na sigurno dok se ona žrtvovala.
Kolika je bila ta patnja, razmišljala je sada Brannaugh, sve te obaveze i strah dok
je radila ono što se od nje tražilo i odvodila mlađeg brata i sestru u strani svijet.
Za sobom su ostavili ljubav, djetinjstvo i sve nevino.
Bile su to duge godine. Prvih nekoliko proveli su, prema majčinoj želji, kod
rođakinje i njezina muža - sigurni, zbrinuti i dobrodošli. No došlo je vrijeme, kao
što uvijek dođe, kad je trebalo napustiti to gnijezdo i prihvatiti tko su i što su i što
će uvijek biti.
Tamne vještice, svi troje.
Što im je dužnost, njihov najvažniji cilj? Uništiti Cabhana, mračnog čarobnjaka,
ubojicu njihova oca Diathija hrabrog, njihove majke Sorche. Cabhana, koji je
nekako uspio preživjeti čini koje je Sorcha bacila na samrti.
Ali ovako vedroga dana na kraju ljeta to se sve činilo tako daleko - užasi te
davne zime, krv i smrt toga davnog proljeća.
Ovdje, u domu koji je izgradila, zrak je mirisao na ružmarin u njezinoj košari, na
ruže koje je njezin muž posadio kad im se rodilo prvo dijete. Oblaci su se nadimali
bijeli kao janjad na plavoj livadi neba, a šuma i maleni proplanci koje su oni
raskrčili zelenili su se kao smaragdi.
Njezin sin, koji još nije napunio tri godine, sjedio je na suncu i udarao po
malenom bubnju koji mu je napravio otac. Pjevao je i zviždao i udarao o bubanj
takvom radosnom nevinošću da su joj se od ljubavi oči napunile suzama.
Njezina je kći, stara tek godinu dana, spavala čvrsto držeći svoju omiljenu
krpenu lutku pod budnim okom vjernog psa Kathela.
Još jedan sin micao se i udarao u njezinoj utrobi.
S mjesta na kojem je stajala vidjela je čistinu i kolibicu koju su Eamon, Teagan i
ona sagradili prije gotovo osam godina. Djeca, pomislila je. Bili su tek djeca koja
se nisu mogla radovati djetinjstvu.
I dalje su ondje živjeli, bliski jedno drugome – Eamon, privržen, snažan i iskren.
Teagan, draga i ljupka. Sada su tako sretni, pomislila je Brannaugh, a Teagan
duboko zaljubljena u čovjeka za kojeg se udala u proljeće.
Sve je tako mirno, razmišljala je, unatoč Brinovu udaranju i zviždanju. Koliba,
drveće, zeleni brežuljci prošarani ovčicama, vrtovi, vedro plavo nebo.
A morat će nestati. Uskoro će sve to morati nestati.
Približavalo se vrijeme – osjećala je to sa sigurnošću kojom je osjećala i udarce
djeteta u trbuhu. Vedri dani ustupit će mjesto mraku. Mir će nestati u krvi i ratu.
Dodirnula je amajliju sa znakom psa. Zaštitu koju joj je majka napravila
magijom krvi. Uskoro, pomislila je, vrlo uskoro tu će zaštitu opet zatrebati.
Uhvatila se rukom za križa jer ju je malo boljelo i ugledala svog muža kako jaše
prema kući.
Eoghan, tako zgodan, tako njen. Očiju zelenih poput ovih brežuljaka, kose poput
gavranova krila, koja mu se rasipa do ramena. Visok i uspravan i spokojan, jahao je
snažnu kestenjasto-smeđu kobilu, a glas mu je odzvanjao - kao i mnogo puta do
tada - u pjesmi.
Tako joj bogova, znao joj je izmamiti osmijeh, od njega bi joj srce poskočilo kao
ptica u letu. Ona, koja je bila uvjerena da za nju nema ljubavi, nema obitelji osim
njezine krvi, nema života osim njezina cilja, pronašla je ljubav dublju od oceana za
Eoghana iz grofovije Clare.
Brin je poskočio i počeo trčati koliko su ga malene nožice nosile, vičući:
„Tata, tata, tata!“
Eoghan se sagnuo i podignuo dječarca na sedlo. Smijeh muškarca i dječaka
pomiješao se i stigao do nje. Opet su joj se zasuzile oči. U tom bi času dala svu
svoju moć, do posljednje kapi, da ih poštedi onoga što je dolazilo.