You are on page 1of 8

 Finansijsko pravo - skup pravnih normi kojima se regulišu finansijsko-pravni

odnosi do kojih dolazi prilikom prikupljanja, upravljanja, raspodjele i trošenja


sredstava namijenjenih zadovoljavanju javnih rashoda.

 Finansije i finansijska ekonomija kao puniji pojam javlja se dosta rano, još u
srednjem vijeku. Sam naziv naziv finansije potiče od latinske riječi finantio
(plaćanje uopće). Pored toga, postojao je i uži i izraz finantia pecuniaria
(novčana plaćanja).

 Nauka o finansijama se može podijeliti kao: u širem smislu obuhvata sve


poslove koji se zasnivaju na novčanim odnosima kojima novac služi kao
osnova. Finansije u užem smislu koje se odnose samo na jedan dio koji
izučava sistem formiranja, prikupljanja i i trošenja novčanih sredstava
javnopravnih tijela države u zadovoljavanju potreba u vršenju njenih sve
brojnijih funkcija. Pojam finansija u užem smislu se danas uglavnom odnosi
na javne ili društvene finansije ( državne finansije, tj. finansije javnog sektora)

 Javne finansije - Finansijska aktivnost države u pravcu prikupljanja, čuvanja i


trošenja javnih sredstava u zadovoljavanju općih društvenih potreba

 Monetarne finansije - Skup mjera, pravila kojima se reguliše dinamika i


struktura novčane mase, tj. kretanje (cirkulacija) novca u fazi prometa u
društvu

 Poslovne finansije - proces poslovanja, prihodi, rashodi, troškovi, kapital,


obaveze i sredstva preduzeća

 Fiskalne finansije – Ekonomska i finansijska aktivnost države u ostvarivanju


određenih razvojnih, socijalnih, stabilizacionih, redistributivnih ciljeva u
društvu

 Inflacija – porast općeg nivoa cijena; deflacija – pad općeg nivoa cijena

 Hiperinflacija – izuzetno visoka inflacija, javlja se u onim zemljama u kojima


vlade štampaju previše novca da bi platile svoju potrošnju.
 Kvantitativna teorija novca - koristi se da bi objasnila dugoročne
determinante nivoa cijena i stope inflacije. Inflacija je ekonomski fenomen
koji se tiče vrijednosti sredstva za razmjenu tj. novca. Kada raste opšti nivo
cijena, dolazi do pada vrijednosti novca. Raspoloživa količina novca u
ekonomiji određuje vrijednost novca. Rast količine novca predstavlja osnovni
uzrok inflacije. Jednačina kvantitativne teorije pokazuje da porast količine
novca u ekonomiji mora da se odrazi na jednu od tri preostale varijable:

 Ili nivo cijena mora da se poveća, ili

 količina autputa mora da se poveća, ili

 brzina opticaja novca mora da se smanji.

 Brzina opticaja novca se odnosi na brzinu po kojoj jedna novčanica ide


iz ruke u ruku u nekoj privredi.

 Funkcije novca:

 Novac kao sredstvo razmjene (prometa) - Novac kao sredstvo razmjene


predstavlja predmetnu vrijednost koju kupci, kada kupuju robe i usluge daju
prodavcima.

 Novac u funkciji sredstava očuvanja vrijednosti - predstavlja predmetnu


vrijednost koju ljudi mogu da upotrijebe za prijenos kupovne moći iz
sadašnjeg u budući period.

Ostale funkcije novca: novac kao mjerilo vrijednosti, novac u štednoj i kreditnoj
funkciji, novac u funkciji depozita, avansa, kapare, akreditiva, kaucije itd.
Novčani agregati – alternativne mjere novca: M1 - gotovina i depoziti po viđenju;

M2 - M1 + novac na dohvat ruke, odnosno kratkoročni

transakcioni depoziti i HOV (osim depozita centralne banke);

M3 - M2 + devizni kratkoročni depoziti (instrumenti tržišta novca, štedne


obveznice, evrodolarski depoziti)

M4 – M3 + dugoročni depoziti

Monetarni multiplikator - Proces stvaranja novca se zasniva na umnožavanju ili


multiplikaciji primarnog novca kao osnove novčanog sistema. To se odvija kroz
kreditne i depozitne operacije poslovnih banaka. Ključne dvije veličine za konačan
efekat formiranja ukupne ponude novca su:

1. odnos rezervi banaka prema njenim depozitima,


2. odnos gotovine koju žele da drže privredni i drugi subjekti prema bančinim
depozitima.

Obje ove veličine utiču na visinu monetarnog multiplikatora (m) koji pokazuje
koliko se povećava primarni novac (obilježen sa H) u odnosu na polaznu novčanu
osnovu.

CB kontroliše ponudu novca u ekonomiji, a potrebno je

sagledati monetarnu politiku sa stanovišta (instrumenti monetarne poltike):


a) operacija na otvorenom tržištu;

b) obaveznih rezervi i

c) eskontne stope.

a) Operacije na otvorenom tržištu.

_CB mijenja ponudu novca kupnjom ili prodajom obveznica na tržištu obveznica.
b) Obavezna rezerva – minimalna rezerva za banke koju određuje CB

c) Eskontna stopa - kamatna stopa na kredite koje CB daje bankama.


 Devizno tržište – mjesto gdje se trguje stranim valutama – devizama. Devizno
tržište je jedinstveno, globalno i traje 24 sata

 Devizni kurs je cijena jedne valute izražena u drugoj. Devizni kurs jeste cijena
JEDINICE strane valute izražena brojem jedinica domaće valute (DIREKTNO
NOTIRANJE). Devizni kurs jeste cijena jedinice domaće valute izražena brojem
jedinica strane valute (INDIREKTNO NOTIRANJE).

 Devizna arbitraža je istodobno kupovanje i prodavanje iste devize na


različitim dijelovima deviznog tržišta i uz različite cijene (kursa)

 Devizni kursevi: fiksni, fluktuirajući, puzajuće prilagođavanje

 Teorija pariteta kupovne moći - objašnjava kretanje kurseva dviju valuta kao
odnos kupovne moći tih dviju valuta, tj. kao funkciju promjene odnosa
domaćih i vanjskih cijena.

 Vrste finansijskih izvještaja: bilans stanja, bilans uspjeha, bilans gotovinskih


tokova, izvještaj o promjenama na kapitalu, računovodstvene zabilješke

 Javni prihodi su novčana sredstva koja država, odnosno društvena zajednica,


prikuplja radi pokrivanja javnih rashoda (porezi, prihodi od javne imovine,
doprinosi,takse, carine, parafiskalni prihod, javni dug države, pokloni i dr.)

 Vrste prihoda: Redovni i vanredni prihodi, orginarni (izvorni) i derivatni


(izvedeni), javnopravni i privatnopravni, prihodi od stanovništva i pravnih lica,
destinirani (namjenski) i nedestinirani (nenamjenski), parafiskaliteti - kao
poseban oblik prihoda (doprinos za socijalno osiguranje, za vode itd).

 Porez je novčano davanje fizičkih i pravnih osoba, kao i javnih preduzeća,


prema njihovoj poreskoj sposobnosti, koje ubira javna vlast, oslanjajući se pri
tome na svoju silu i to bez direktne protivnaknade, a u cilju pokrivanja javnih
tereta države i ostalih javnih teritorijalnih tijela, ili u cilju intervencije javne
vlasti"
 Carine - jedan od osnovnih oblika javno-pravnih prihoda. Spadaju u posredne
(indirektne) poreze i predstavljaju jedan od najznačajnijih instrumenata
spoljnotrgovinske politike. Kao oblik posrednog poreza, carina se ubira od
prometa robe, kada ova predje državnu odnosno carinsku granicu.

 Vrste carina: carine prema pravcu kretanja robe (uvozne, izvozne, tranzitne);
carine prema načinu obračuna (od vrijednosti, specifične, kombinovane),
carine prema karakteru trgovačkih odnosa prema inostranstvu (autonomne,
konvencionalne), carine prema visini opterećenja proizvoda iz odredjenog
područja ili destinacije (preferencijalne i retorzivne); carine prema njihovoj
osnovnoj ekonomskoj funkciji (fiskalne i zaštitne).

Karakteristike doprinosa – (1) prihodi koji predstavljaju takva davanja kod kojih je
inkorporiran element protivusluge; (2) ne plaćaju ih, kao što je slučaj kod poreza,
sva lica, već samo ona koja će imati neku korist od tako prikupljenih javnih
sredstava; (3) predstavljaju prinudno plaćanje, odnosno obaveznu naknadu
pojedinaca ili grupa za učinjene usluge ili radove koji se u potpunosti ili djelimično
finansiraju doprinosom; (4) prikupljena sredstva su strogo namjenska sredstva,
te ne prolaze kroz budžet i budžetsku proceduru.

 Samodoprinos - Samodoprinos je lokalni javni prihod. Uvodenje


samodoprinosa u sistem prihoda rezultat je slobodno izražene inicijative i
odluke samih budućih obveznika.

 Uzroci stvaranja javnog duga: (1) Izvanredni, uglavnom, veliki javni rashodi,
(2) savremeni državni intervencionizam u privredi, za što su potrebna
ogromna „dodatna" sredstva, (3) Vremensko nepoklapanje formiranja javnih
rashoda, odnosno odgovarajućih prihoda, (4) Slab budžetski deficit koji nije
moguće više pokriti redovnim javnim prihodima, (5) Vanredni javni rashodi.

 Javni rashodi predstavljaju izdatke koje država kao cjelina, ili pojedina
društveno-politička zajednica, čini zbog zadovoljavanja određenih društvenih
potreba.
 Vrste javnih rashoda: redovni i vanredni, produktivni i neproduktivni,
rentabilni i nerentabilni, funkcionalni (investicioni) i transferni, lični i
materijalni, obavezni i neobavezni, neodloživi i odloživi, rashodi centralnih i
lokalnih organa.

 Banke – finansijske institucije za razmjenu novca

 Vrste banaka: depozitne, centralne, univerzalne, hipotekarne, poslovne,


granske, investicione

VRSTE NOVCA
Novac koji nemaunutrašnju vrijednost naziva se dekretni ili fiat novac.
Fiat podrazumijeva naredbu ili dekret, pa se fiat (dekretni) novac uvodi
naredbom (dekretom) države. Osim toga, prihvatanje dekretnog novca zavisi i
od očekivanja i društvene konvencije.
Upotreba novca znatno pojednostavljuje transakcije na tržištu. Naša
sposobnost upotrebe novca u tržišnim transakcijama, međutim, zavisi od volje
trgovca da prihvati novac kao sredstvo razmjene.
Trgovac prodaje robu za novac samo zato što on istinovac koristi da plati ili
kupi robu koja mu je potrebna. On takođe može da razmijeni novac za robu
iusluge.Shodno tome, novac igra glavnu ulogu iomogućava kontinuirani niz
razmjena koja karakterišu tržišnu ekonomiju.
Novac ima i druge poželjne karakteristike.Trgovackoji primi vaš novac u
zamjenu za svoju robu, nemora svoj novac odmah da potroši.On može da ga
zadrži nekoliko dana ili mjeseci, ne brinući da će se pokvariti.
Stoga je novac takođe koristan način čuvanja vrijednosti, tj.mehanizam
pretvaranja tekućih prihoda u buduće nabavke. Konačno, novac najčešće služi
kao mjera vrijednosti, (standard) za poređenje tržišne vrijednosti različitih
dobara i usluga.
Sve što služi kao sredstvo razmjene, sredstvo očuvanja vrijednosti i kao
obračunsko sredstvo, može se smatrati novcem.
ODNOS LIKVIDNOSTI I SOLVENTNOSTI
S obzirom da smo rekli da je likvidnost sposobnost subjekata da novčanim
sredstvima ili ekvivalentima novca izmiri svoje dospjele obaveze, solventnost
bi se najlakše mogla okarakterisati kao dugoročna likvidnost.
Zbog toga se o solventnosti može goviriti kao: mjesečnoj, polugodišnjoj,
godišnjoj, višegodišnjoj…
Likvidnost je parameter koji se može izračunati na osnovu stvsarnih
elemenata, dok je solventnost koeficijent koji se izračunava na bezi djelomično
poznatih kategorija i procjenjenih navednih kategorija u period za koji se
izračunava solventnost.
Danas smo sve bliže tvrdnji da likvidnost treba shvatit kao izmirenje dospjelih
obaveza blagovremeno bilo kojim ili kakvim sredstvima koje suprotna strana
prihvata u fer- vrijednosti ako se radi o nenovčanim sredstvima ili sredstvima
koja ne predstavljaju ekvivalente novca.
Bilo bi pogrešno kad bi smo shvatili da je solventnost, dugoročna likvidnost s
nepoznatim vremenom. I solventnost ima tačno određeno vrijeme ali je ono
znatno duže od vremena likvnosti.
SUBJEKTI JAVNIH FINANSIJA

 Osnovni subjekti subjekti javnih finansija su: država,društveni organi i


ostale ustanove, koje obavljaju javne ili društvene funkcije, ačije izvršenje
zahtijeva : odgovaraju finansijska sredstva.
 Proces pribavljanja društvenih sredstava i njihovo organizovano plansko
trošenje na javne i opšte potrebe čini osnovu jedne nove privrede, koju
danas nazivamo finansijska privreda. Ova privreda privreda ima svoje
instrumente instrumente, tehniku prikupljanja i trošenja sredstava, a
zatim i efekte koje postiže i koji se bitno razlikuju od efekata efekata
privatnog preduze ili privrednih subjekata.
JAVNI PRIHODI I DRUŠTVENI PROIZVOD
Javni prihodi se sve više uporedjuju sa kretanjem društvenog proizvoda, kako
u dinamici kretanja ova dva makro agregata, tako i učešće javnih prihoda u
društvenom proizvodu i opterećenje društvenog proizvoda zahvatima za
potrebe javne potrošnje. Time se želi otkriti koliko država opterećuje svojom
(uglavnom proizvodnom potrošnjom i socijalnom funkcijom) društveni
proizvod.Ako je godišnji rast (ali i u kraćim periodima) javnih perioha veći od
rasta društvenog proizvoda, slabi finansijska moć privrede za razvoj i
investicije. Stoga se obično traži da rast javnih prihoda bude uskladjen sa
rastom društvenog proizvoda, a ako je privreda u krizi tada rast prihoda treba
biti sporiji od rasta društvenog proizvoda - da bi se dao stimulans proizvodnim
investicijama i reprodukcionoj potrošnji u privredi. Da vidimo kako su se
kretali ovi agregati u nekoliko poslednjih godina.Raspodjela javnih prihoda na
nivou BiH, na federaciju, budzetima kantona i opština (gradova), bitna je u
politici njihovog finansiranja, fiskalnom suverenitetu ovih subjekata, ali i
njihovom položaju i djelovanju na ekonomski i socijalni razvoj, odnosno
stabilizaciju privrede.
POREZI I PORESKA POLITIKA
Možemo da kazemo da su porezi osnovni oblik ili instrument formiranja
javnih prihoda, pokrića budžetskih rashoda i zadovoljavanja javnih potreba.
Navšćemo samo neke poznatije definicije poreza:
1. Porezima smatramo davanje novca, ili drugih materijalnih davanja državi
ili drugim javnopravnim tijelima u cilju zadovoijavanja javnih potreba od
strane javne vlasti, koja se ubiraju na osnovu jednostrano utvrdjenog
načina i jednostrano utvrdjenim iznosima prema nekom opstem merilu."
(Sheberg)
2. Prema Gastonu Jezcu, porezi se definišu na slijededi način: ,,Porez je
davanje u novcu, koji država ubira od pojedinaca na osnou svoje vlasti
bez direktne protivnaknade, a u cilju pokrića javnih tereta".