You are on page 1of 9

1.

Fizički sloj (Physical layer) – definiraju se fizičke, električke i funkcionalne procedure i norme za
pristup nekom fizičkom mediju (mreži) za prijenos informacija (telefonska linija, GSM, LAN, radio veza
…). Protokoli ovog sloja definiraju sljedeće parametre:

 oblik i struktura konektora i priključnica

 oblik signala

 vremensko trajanje i vremenski odnosi pojedinih signala (primjer, signala


uspostavljanja, održavanja i raskidanja veze)

 način prijenosa (simpleks – jednosmjerno komuniciranje; poludupleks –


komuniciranje u jednom pa u drugom smjeru (po istom mediju (parici i sl.) ali ne
istovremeno); dupleks – istovremeno komuniciranje u oba smjera (po istoj parici ili
četverožično)

 multipleksiranje (selektiranje).

Primjeri protokola na ovom sloju/razini su: RS-232, RS485/449/442/423, CCITT X.21

2.Sloj veze (Data Link layer), a zove se još i podatkovni sloj - omogućuje pouzdan prijenos podataka
preko medija.

 Ovo se postiže osiguranjem pouzdane komunikacije između pojedinih čvorišta mreže


kontrolom resursa za uspostavljanje, održavanje i raskidanje veze.

 U ovom se sloju izlazne/odlazne poruke uokviruju u okvire/blokove (frames), koji sadrže:


odredišnu adresu, izvorišnu adresu (ako to traži viši sloj, tj. sloj mreže) te osnovne podatke za
redundantno kodiranje (detekcija i korekcija greške u prijenosu).

 Na prijemnoj strani na ovom sloju se uklanjaju ove poruke.

Najpoznatiji protokoli na ovom sloju su: HDLS, LAP-B, LLC, LAP-D, BSC, SDLC. Prvotno je bio
namijenjen za point-to-point veze (direktno spojene).
3.Mrežni sloj (Network layer) – određuje prijenosne putove i obavlja funkcije komutiranja,
uspostavljanja, održavanja i raskidanja veze. Danas su najčešće sljedeće vrste mreža:

 Mreže s biranjem

 Mreže iznamljenih veza

 Paketske mreže sa spajanjem

 Paketske mreže bez spajanja.

Najpoznatiji protokoli su:

 Protokol CCITT X.25, koristi se kod paketskih mreža sa spajanjem

 Protokol X.75 za paketske mreže, tj. između pojedinih čvorova unutar mreže

 Protokol IP (Internet Protocol) koji upravlja razmjeni poruka između različitih mreža tako što
se brine o rutiranju i predaji poruka. Podaci do odredišta mogu putovati različitim putanjama,
te se koristi adresiranje (primjer, IP adresa). Način dostave podataka je tzv. best effort
delivery - ne vodi računa o pouzdanoj dostavi podataka. Ta zadaća je ostavljena protokolima
gornjih slojeva (TCP).

4.Transportni sloj (Transport layer), sloj prijenosa - zadužen za pouzdan prijenos podataka između
uređaja što uključuje potpune i točne podatke pravilno poredane i bez duplikata u skladu sa
zahtjevima višeg sloja (sloj sesije) kao što su:

 Prihvatljiv iznos pogrešaka

 Najvede dopušteno kašnjenje

 Prioritet i razina zaštite (od smetnje i zaštita tajnosti) poruke.

Na ovoj razini se obavlja se segmentiranje, odnosno sastavljanje poruke, a potom i pretvaranje


transportne adrese u adresu mreže i obrnuto, otkrivaju se i ispravljaju greške u prijenosu ili traži
ponovno slanje (ARQ). Ako je u pitanju više istodobnih aplikacijskih procesa ovdje se obavlja
multipleksiranje (selektiranje). U slučaju prijenosa podataka preko više mreža tada se ovdje obavlja i
rastavljanje (splitting). ISO definira pet klasa transportnih protokola. Najvažniji su TCP (Transmission
Control Protocol) i UDP (User Datagram Protocol). Primjer, uspostavljanje, održavanje i prekid
virtualnog kruga (virtual circuit) kod telefonskog poziva. Korisnik bira broj, uspostavlja vezu i priča sa
sugovornikom. Za cijelo vrijeme trajanja poziva između njih postoji virtualni komunikacijski krug.
Nakon završetka razgovora jedan od sugovornika prekida vezu (virtualni krug)
5.Sesijski sloj (Session layer), sjednica, razgovor, zasjedanje – nadzire putem nižih slojeva prometne
puteve, obnavlja neplanirano prekinute veze, sprječava djelomično završene prijenose, a može
sadržavati i usluge tarifiranja i administriranja. Na ovoj razini se brine o konverzaciji između
aplikacijskih procesa (u jednom smjeru, naizmjenično ili simultano/dvosmjerno komuniciranje) te se
donose naredbe o:

 Definiranju početka razgovora

 Definiranju završetka razgovora

 Prekidanju/suspendiranju razgovora

Ponovnom započinjanju razgovora nakon prekida itd

6. Prezentacijski sloj (Presentation layer), sloj predodžbe, prikaza – ovaj sloj povezan je sa sintaksom
razmjenjivanja informacije, što znači da treba krajnjim korisnicima/stanicama omoguditi dogovor o:

 Zajedničkoj tehnici kodiranja (ASCII, EBCDIC, UNICODE…)

 Tehnici kompresije, tj. sažimanja podataka (koa što je entropijsko Huffmanovo kodiranje i sl.)

 CRC-kontrolnoj sekvenci (Cyclic redundancy check, cikličko ispitivanje zalihosti, a može se


razmatrati i kao Cyclic redundancy code, ciklički redundantni kod).

Primjeri protokola sloja predodžbe su:

 Virtualni terminal

 Virtualna datoteka

 Šifrirana poruka.

7. Aplikacijski sloj (Application layer), sloj primjene, aplikacije – sadrži upravljačke funkcije i korisne
mehanizme za određene aplikacije i njihovo raspodijeljeno korištenje.

Ovaj sloj pruža usuge aplikacijama, a ne krajnjem korisniku.

Npr., ovaj sloj definira FTP (File Transfer Protocol), ali krajnji korisnik mora pozvati i izvršiti aplikaciju
da bi se izveo prijenos podataka. OSI model ne opisuje sučelja prema korisniku.

Primjeri aplikacija ovog sloja su:

 Prijenos podataka (file transer protocol, FTP)

 Elektronička pošta (E-mail)

 MHS-sustav (message handling system), sustav manipuliranja porukom

 http i drugi.
Osim OSI modela postoje i drugi slični modeli koji služe kao orijentir u razvoju mrežnih komunikacija .

Veliki broj protokola je izgrađen prema TCP/IP modelu. Ovaj model s 4 sloja obuhvaća sve
funkcionalnosti OSI modela.

Aplikacijski sloj TCP/IP modela u sebi uključuje slične funkcije gornja 3 sloja OSI modela (Application,
Presentation, Session). Sloj mrežnog pristupa (Network Access) TCP/IP modela u sebi uključuje slične
funkcije donja 2 sloja OSI modela (Data Link, Physical). Oba modela koriste slojeve za prikaz
komunikacije i ti slojevi imaju slične uloge.

Protokoli usmjeravanja

Protokol je skup pravila koja određuju kako dva uređaja međusobno komuniciraju te definiraju
format podatkovnih paketa koji se šalju komunikacijskim linijama.

Protokoli usmjeravanja usmjerivačima omogućuju dinamičko oglašavanje i učenje dostupnih ruta


među pojedinim mrežnim uređajima, te zaključivanje koje od tih ruta su najbolje po nekom kriteriju.

Protokoli usmjeravanja iz skupa IP protokola su:

 RIP (eng. Routing Information Protocol ),

 OSPF (eng. Open Shortest Path First ),

 IS-IS (eng. Intermediate System to Intermediate System ),

 IGRP (eng. Interior Gateway Routing Protocol ),

 EIGRP (eng. Enhanced IGRP ),

 BGP (eng. Border Gateway Protocol ).


Pojam IP (eng.Internet Protocol ) usmjeravanja odnosi se na skup protokola koji omogućuju
usmjeravanje preko većeg broja mreža. To su protokoli:

 BGP

 IS-IS

 OSPF

 RIP

• IP podatkovni paketi prosljeđuju se prema tablici usmjeravanja pojedinog usmjerivača, a na


temelju IP adrese unutar IP zaglavlja paketa.

• Sljedeći usmjerivač na ruti ponavlja ovaj postupak koristeći vlastitu tablicu usmjeravanja i
tako sve dok paket ne dosegne odredište.

• U cilju olakšanja usmjeravanja, Internet je podijeljen u autonomne sustave (AS).

AS predstavlja skupinu usmjerivača koji koriste isti protokol i pod kontrolom su jednog
administratora. Na primjer, mreža pojedine tvrtke ili ISP (eng. Internet Service Provider ) poslužitelja
može se smatrati autonomnim sustavom

IGP (eng. Interior Gateway Protocol ) protokol provodi usmjeravanje unutar autonomnog sustava.
Omogućuje prijenos podataka među elementima autonomnog sustava te od ulazne do izlazne točke
sustava, ako se radi o prijelaznom autonomnom sustavu.

Usmjeravanje među autonomnim sustavima provodi se EGP (eng. Exterior Gateway Protocol )
protokolom. Ovaj protokol usmjerivačima unutar AS sustava omogućuje odabir izlaznog čvora u
slučaju prosljeđivanja paketa izvan autonomnog sustava.

EGP i IGP protokoli surađuju tijekom usmjeravanja podataka Internetom. EGP protokol određuje
kojim autonomnim sustavima paket treba proći da bi dosegao odredište, a IGP protokol usmjerava
paket unutar autonomnog sustava na putu od ulaznog do izlaznog čvora, odnosno od ulaznog čvora
do odredišta

RIP (Routing Information Protocol ) je jedan od najčešće korištenih IGP protokola na internim
računalnim mrežama, a rjeđe se koristi kod mreža povezanih na Internet.

 Iako se još uvijek aktivno koristi smatra se zastarjelim te njegovu ulogu preuzimaju moderniji
protokoli kao što su OSPF i IS-IS protokoli.

 RIP je distance vector protokol koji kao metriku koristi broj koraka.

 Maksimalno je dozvoljeno 15 koraka, odnosno nakon 15 prosljeđivanja jednog paketa


protokol zaključuje da ga nije moguće dostaviti do odredišta.

Svakih 30 sekundi RIP usmjerivači odašilju ažurirajuće poruke


OSPF

 OSPF (Open Shortest Path First) je unutarnji protokol usmjeravanja, odnosno IGP (Interior
Gateway Protocol), što znači da distribuira usmjerivačku informaciju između usmjernika koji
pripadaju istom autonomnom sustavu (AS).

 OSPF protokol se temelji na stanju veze (link state) ili SPF tehnologiji, što je odstupanje od
Bellman-Ford baze koja se koristi kod tradicionalnih TCP/IP protokola usmjeravanja.

 OSPF protokol je razvijen od strane OSPF radne grupe IETF organizacije (Internet Engineering
Task Force).

 Dizajniran je izričito za TCP/IP Internet okruženje, uključujući eksplicitnu podršku za CIDR


(Classless Inter-Domain Routing).

Ovaj protokol također nudi provjeru ažuriranja usmjeravanja i koristi IP višesmjerno razašiljanje kada
šalje/prima obnove.

 OSPF usmjerava IP pakete isključivo na temelju IP adrese odredišta koja se nalazi u zaglavlju
IP paketa

IS - IS

Pripada skupini IGP protokola namijenjenih usmjeravanju unutar autonomnog sustava.

To je link state protokol kod kojega svi usmjerivači imaju podatke o topologiji cjelokupne mreže.

Na temelju takvog poznavanja mreže rute se u cijelosti proračunavaju, od izvorišta do odredišta


paketa, SPF (eng. Shortest Path First ) ili Dijkstra algoritmom.

Glavne odlike ovog protokola su:

 prilagodba promjenama mrežne topologije proračunom novih ruta,

 omogućuje usmjeravanje preko višestrukih ruta jednakog troška,

 omogućuje usmjeravanje na dvije hijerarhijske razine i postojanje podrške za autorizaciju


usmjerivača

BGP

 BGP je distance vector EGP protokol, namijenjen usmjeravanju među autonomnim


sustavima, a najčešće se koristi za razmjenu informacija među ISP poslužiteljima te između
ISP poslužitelja i većih korisnika.

 Kada se BGP protokol koristi između dva ili više autonomnih sustava onda se još naziva i
EBGP (eng. External BGP ) dok su oni unutar jednog autonomnog sustava poznati pod
nazivom IBGP (eng. Interior BGP ).

 IGBP se koriste samo za koordinaciju i sinkronizaciju BGP informacija kroz autonomni sustav,
ali ne kao klasični unutarnji protokol usmjeravanja.
Usmjerivači koji podržavaju BGP protokol obično su najjači i najskuplji uređaji u mreži, a mogu
sadržavati jako velike tablice usmjeravanja, s više od 100 000 ruta. Zbog ovako velikih tablica
usmjeravanja BGP protokol je trom – time su spriječene učestali proračuni svih ruta u slučaju ispada
pojedinih lokalnih mreža.

TRANSPORTNI PROTOKOLI

 Transportni sloj osigurava kontrolu prijenosa podataka između aplikacijskih procesa u


krajnjim sustavima.

 Ključna karakteristika protokola transportnog sloja je orijentacija ka prijenosu informacija od


jednog do drugog krajnjeg sustava.

 Dva su najpoznatija transportna protokola, a to su TCP i UDP.

 Pojavom VoIP i multimedijalnih aplikacija, standardiziran je transportni protokol za rad u


realnom vremenu RTP(Real time Transport Protocol).

 RTP zapravo predstavlja optimalno sučelje između vremenski kritičnih aplikacija i UDP
protokola.

TCP - dominantan, spojevni, prijenosni protokol interneta, garantira pouzdanu isporuku podataka od
izvorišta do odredišta u kontroliranom redoslijedu.

PDU TCP protokola je segment. Segmenti se pakiraju u IP pakete i šalju preko mreže.

Standard definira šest osnovnih funkcija TCP protokola:

 osnovna procedura prenosa podataka,

 pouzdanost,

 kontrola protoka,

 multipleksiranje,

 Veza od točke do točke

 prioriteti i sigurnost.

UDP (User Datagram Protocol) je jednostavan bespojni protokol prijenosne razine koji omogućava
aplikacijama direktno korištenje usluga internet razine, multipleksira promet različitih aplikacija.

Nekada je bolje za prijenos poruka koristiti UDP protokol umjesto TCP protokola.

Neki od tih slučajeva su:

 Prijenos podataka aplikacija koje same osiguravaju pouzdani prijenos, ili kada aplikacija
dopušta manje gubitke.

 Slanje upita jednog računala drugom računalu, uz mogućnost ponavljanja upita ako odgovor
ne stigne nakon isteka određenog vremenskog intervala.
 Kada je potrebno poslati manji blok podataka, veličine jednog paketa pa je jednostavnije i
brže prenositi samo podatke, bez dodatnih kontrola, a u slučaju pogrešnog prijema podatke
poslati ponovno.

MPLS je tehnika prenosa podataka za high-performance telekomunikacijske mreže koja usmjerava


podatke kroz mrežne čvorove (usmjerivače) na temelju kratkih labela umjesto na temelju dugih
mrežnih adresa.

Glavne prednosti koje pruža MPLS:

 Virtual Private Networking (VPN)

 Traffic Engineering (TE)

 Quality of Service (QoS)

 Any Transport over MPLS (AToM)

HTTP (engl. HTTP, HyperText Transfer Protocol) je glavna i najčešća metoda prijenosa informacija na
Webu. Osnovna namjena ovog protokola je omogućavanje objavljivanja i prezentacije HTML
dokumenata, tj. web stranica.

HTTP je samo jedan od protokola aplikativne razine koji postoje na Internetu. Drugi značajniji
internetski protokoli na aplikacijskoj razini su: FTP, HTTP, HTTPS, IMAP, IRC, NNTP, POP3, RTP, SIP,
SMTP, SNMP, SSH, SSL, Telnet, UUCP.

HTTP je request/response protokol za komunikaciju između poslužitelja (servara) i klijenta. HTTP


klijent, kao što je web preglednik najčešće inicira prijenos podataka nakon što uspostavi TCP (vidi
TCP/IP) vezu s udaljenim web serverom na određenom portu.

HTTPS je sigurna verzija HTTP protokola, koja koristi SSL/TLS za zaštitu i skrivanje prometa, odn
podataka koji se razmjenjuju između klijenta i poslužitelja. Ovaj protokol obično koristi TCP port 443.
SSL (donekle) omogućava zaštitu komunikacije, čak i us lučaju kada je samo jedna strana (obično
poslužitelj) autentificirana.

DNS (eng. Domain Name System) je distribuirani hijerarhijski sastav Internet poslužitelja u kojem se
nalaze informacije povezane s domenskim nazivima, tj. o povezanosti IP adresa i njihovih logičkih
(simboličkih) imena.

DNS je u stvari jedna baza podataka u kojoj su upisana sva imena i odgovarajuće IP adrese pojedinih
računara, te grupa funkcija koje omogućavaju prevođenje istih. Treba naglasiti da npr. cijeli Internet,
koji je također jedna velika mreža, koristi DNS mehanizam.

FTP ( engl. File transfer protocol – protokol za prenos datoteka) je najčešće korišćen protokol za
prenos podataka između dva računara na mreži. FTP koristi TCP/IP za mrežnu komunikaciju, što
omogućava da bude pouzdan i sesijski orijentisan.
FTP veza se uspostavlja na zahtjev klijentskog računara prema serverskom računaru. Klijentski
računar mora da posjeduje program koji implementira FTP protokol (tzv. FTP klijent), a serverski
računar mora da posjeduje program koji prihvata konekcije na standardnom FTP portu i takođe
razumije komande protokola FTP (tzv. FTP server ili FTP demon). Kada se veza uspostavi, klijentski
program šalje korisničke komande serverskom programu, koji ih obavlja i šalje odgovor. Taj odgovor
može biti poruka da je komanda uspiješno obavljena, datoteka koja je zahtijevana ili poruka o grešci.

SMTP, od engl. Simple Mail Transfer Protocol, uobičajeni je način (de facto standard) za prijenos
elektroničke pošte na internetu.

Ethernet ili IEEE standard 802.3 je danas najčešće korištena tehnologija za lokalne mreže (LAN).

Ethernet je zasnovan na tehnološkom rješenju koji se zove CSMA/CD (eng. carrier sense multiple
access / collision detection).

Najčešće korištena tehnologija za lokalne mreže (LAN). Termin gdje jedan uređaj šalje paket
mrežnom segmentu, prisiljavajući sve ostale uređaje u tom segmentu da obrate pažnju na paket.
Istovremeno, drugi uređaj pokušava izvršiti prijenos što dovodi do kolizije, nakon čega oba uređaja
moraju da izvrše ponovni prijenos, jedan po jedan. Nije pretjerano efikasno.