You are on page 1of 4

OD STEĆKA DO STEĆKA –

NEKROPOLA MEDVJEDICE,
SUHODOL, KOD TARČINA

____________________________

HAMDO ČAMO

28.01.2018
OD STEĆKA DO STEĆKA – NEKROPOLA MEDVJEDICE, SUHODOL, KOD TARČINA

Stećak, Foto: hč

Piše: Hamdo Čamo

Dan je kasnog ljeta, vrijeme sunčno. Idealani uvjeti za posjetu nekoj novoj-staroj
nekropoli koja umorna od vjekovnog čama i čekanja iščekuje oživljeni duh otvorena
uma, nemirnih nogu i radoznalih očiju. Nije trajalo dugo, organizovala se ekipa spremna
za historijski čas o duhu vremena naših starina. Put vodi prema Hadžićima, Dupovicma,
Pazariću, Tarčinu. Tu negdje na jednom od raskršća skrećemo, put nas vodi desno.

Penjemo se prašnjavim putem koji vodio do visoravni na kojoj su privatni posjedi.


Dolazimo do jednog od njih sa kućom, velikom baštom, pašnjacima i pomoćnim
zgradama, odakle se vidi sve nekako bistrije. Birajući najbolji pogled, posjed je na
pravom mjestu. Sa njega pogled je kao na dlanu. Liniju života prate pokošene livade zbog
čega sve odiše mirisom ljekovitog bilja i raslinja. Napuštajući visinu očiju blagim
prelazima šumaraka u pozadini, dokle pogled seže, uzdižu se šumoviti masivi tamnog
zelenila uokvirenog plavetnilom neba sa bijelim tragovima koje na poznatim visinama
otkrivaju trasirane puteve putničkih aviona. Dobrodošlicom vas prvo omami udar
čistoće zraka na koju niste navikli tokom decenija života u onećišćenim gradovima punih
izduvnih gasova iz auta i dimnjaka, gradske čađi i gareži. Dok se pluća polako navikavaju
na udisaje besprijekorne prirodne čistoće, na pakleno vrućem danu privlače vas
hladovine šljivika na čijem rubu odolijeva bjelina stare emajlirane kade iz koje se preko
ivice u mlazu prelijeva bistra voda. Ovlaš uronjeno u kadi hladi se gumeno crijevo koje
usiljeno dovodi vodu iz povišene čatrnje. Na sredini livade oivičena crnina omanje
opaljenog mjesta šiblja, podivljale trave i drači, koju seljaci radije čiste spaljivanjem.
Idilu slike kvari mir opuštanja u hladovini velikog stabla kojeg nismo našli samo mi, već i
nekoliko stećaka, što u obliku kamenih sanduka, što u obliku kamenih ploča. Stećci su
očišćeni, nisu ukrašeni. Na Appleovom iPadu čitam zabilješke sa spiska stećaka iz zapisa
Šefika Bešlagića:

„Medvjedice

Selo koje je od Hadžića udaljeno oko 8 km zračne linije na zapadnu stranu. Selo u blizini
Tarčina, udalejno od Hadžića oko 7 km zračne linije na jugozapadnu stranu. Na lokalitetu
Kamen, na raskršću seoskih puteva, nalaze se 2 osamljena stećka u obliku sanduka. Obrad i
očuvanost osrednja. Orijentacija nije zabilježena. Nemaju ukrasa. Podaci Ane Livanjušić,
učiteljice iz Tarčina.“

Svojim dolaskom i mi se prijavljujemo i želimo svojim ušećem doprinijeti otrgnuću od


zaborava i oživjeti uspomene i baštinu naših drevnih predaka.

Sa uzvisine blagom strminom vodi seoski put, kamenit i prašnjav, oivičen raslinjem
paprati, kao i obližnji šumarci koji prate put lijevom stranom sve do kraja puta koji se
gubi nedaleko iza prvog skretanja oivičenog visokim raslinjem. Sa desne strane je čistina
sa pogledom na šumarak kojem se brzo vraćamo jer se u njemu nalazi cilj naše posjete.
Na kraju puta, iza prve krivine, nalazi se stara ruina kuće građene od kamene baze. Kuća
na jednoj strani nema krova, kroz prozore je izraslo zelenilo stabljike zohve. Širina puta
dijeli kuću od starog stabla kruške koju je dobrano nagrizlo vrijeme. Ogoljena odolijeva
vremenu i samo par grana ukazuju da još uvijek daju sočne plodove. Iza kuće put
završava u posjedu uredno ograđenom solidnom drvenom ogradom i ulaznim vratima.
Mnoge voćke su slomljene, od kojih one starije kao da prepolovljene od udara groma
nijemo čekaju svoj kraj. Okolo stabala voća nema novih izdanaka. Ipak, sveukupna slika
imanja, u gornjem dijelu, izgleda njegovano i održavano. Pojedina imanja u susjedstvu
izgledaju napuštena i čekaju na bolja vremena, a možda i na nove vlasnike.

Ovakva mjesta nadahnjuju jer odišu duhovnošću. Nemalo me podsjeti na posjetu


Kosačama, jer ko je tamo bio mogao je osjetiti dodir neba. Ne mogu a da se ne sjetim
vremena naših predaka koji su bili gospodari svojih sudbina, ali su se brinuli i za zemlju i
sudbine svojih sunarodnjaka. Tako je bilo i ostalo sve do provale Turaka. Prvi naslov
kojeg se sjetih je od gospodina Beketa „Đavo i Gospod Bog“, te godinu izdanja potražih
naknadno i bi 1951. Danas ljudi nisu svoji, ne misle svojom glavom, odluke im donose
drugi, a potom kažu da je sve i demos i kratos. Što je čovjek dalje od života to je bliže
ludosti. Kako smo krenuli završićemo sa „Pohvalom ludosti“ Erazma Roterdamskog, a
ipak sve samo upućuje na poruke predaka: „I da ostavih kosti u tujini, i tad bih samo
Bosnu sanjo“.

Stećak za stećkom sa zemljom srastao leži razbacan bez ikakvog reda, osim u šumarku sa
desne strane, gdje su čitavi nizovi očuvanih stećaka prekriveni mahovinom. Ima ih sa
obje strane puta. Sa lijeve strane nanizani su kao redovi u amfitetatru, jedan do drugog,
doduše pomjereni u stranu ili prema naprijed. Lijepo izgledaju i nekako dostojanstveno
izviruju i sami da vide pridošlice. Šumarak u kome leže djelomično je očišćen, stoga i
pristupačan i nalazi se na privatnom posjedu. Pretežno se radi o kamenim sanducim i
pločama. Na jednom mjestu jedan potsjeća na prevrnuti stub koji na vrhu završava
kuglastim oblikom. Na nekim djelovima redovi stećaka prelaze na drugu stranu
travnatog puta završavajući nadomak bašči i vrtova gdje se nalaze zasijane površine
voća i povrća. Ne dvojim da stećke tik do vrtova i bašči domaćini ne koriste kao zgodna
mjesta za sjedenje i odmor. Ostalo je samo da čovjek zamisli, kako bi sve ovo izgledalo
kada bi se održavalo u stilu visokog sjaja. I ovako, domaćin se potrudio da održava
nekropolu koliko je to u njegovoj mogućnosti. Društva moćnije svijesti o državnosti
davno bi digitalno obradili površine, oblike i stećcima udarili brojeve i dodijelili im GPS
lokacije. Nemali broj njih završi u temeljima, na crnom tržištu i susjednim zemljama.

Uokolo smo posjetili skoro svaki vidljivi stećak, počupali i sklonili grane diveći se
domišljatosti predaka da su sve kamene stećke, uprkos nedaćama ljudskog i vremenskog
djelovanja, pljačkaških pohoda i razornih ratova, postavili tako i u tolikom broju, da traju
i danas nakon toliko vjekova. Završimo riječima naših predaka „legoh, jer se zmorih“ i
još jednom uživajmo u pogledu koji želim da podijelim sa vama galerijom fotografija.