ERICH FROMM: DJELA Erich Fromm

u 12 svezaka
Izdaju
»NAPRIJED«
Izdavačko trgovačka radna organizacija
Zagreb, Palmotićeva 30
NOLIT
Anatomija ljudske
Izdavačka radna organizacija
Beograd, Terazije 27 destruktivnosti

from Dario to filozofija.net forum Druga knjiga

Preveli
Gvozden Flego
Vesna Marčec-Beli

Uredili
Zeljko Falout i Gvozden Flego ZAGREB 1989
 Sadržaj

Treći dio:
RAZNOLIKOSTI AGRESIJE I
DESTRUKTIVNOSTI I NJIHOVA
POJEDINAČNA STANJA 9

IX Benigna agresija 11
Uvodne napomene 11
Pseudoagresija 14
Nehotična agresija 14
Nestašna agresija 14
Samopotvrdujuća agresija 15
Defenzivna agresija 20
Razlika između životinja i čovjeka 20
Agresija i sloboda 24
Agresija i narcisoidnost 25
Agresija i otpor 29
Konformistička agresija 31
Instrumentalna agresija 32
O uzrocima rata 34
Uvjeti za smanjenje defenzivne agresije 39

X Maligna agresija: premise 45

Uvodne napomene 45
Priroda čovjeka 46
Egzistencijalne potrebe čovjeka i razne
strasti ukorijenjene u karakteru 56
Naslov izvornika Okvir orijentacije i odanosti 56
Ukorijenjenost 58
Erich Fromm
Jedinstvo 59
THE ANATOMY OF HUMAN
Efektivnost 60
DESTRUCTIVENESS
Uzbuđenje i stimulacija 63
Holt, Rinehart and Winston, New York, 1973
Kronična depresija dosade 68
© 1973 by Erich Fromm
 Karakterna struktura 77 Nekrofilijski snovi 163
Uvjeti za razvoj strasti ukorijenjenih »Neintendirane« nekrofilijske akcije 168
u karakteru 79 Nekrofilijski jezik 171
Neurofiziološki uvjeti 80 Veza između nekrofilije i obožavanja
Društveni uvjeti 84 tehnike 173
O racionalnosti i iracionalnosti instinkata Hipoteze o incestu i Edipovom
i strasti 88 kompleksu 188
Psihička funkcija strasti 90 Odnos Freudovih instinkata života i smrti
prema biofiliji i nekrofiliji 194
XI Maligna agresija: okrutnost i Klinički/metodološki principi 195
destruktivnost 97
Očigledna destruktivnost 91 XIII Maligna agresija: Adolf Hitler,
Spontani oblici 99 klinički slučaj nekrofilije 202
Povijesni zapis 99
Uvodne napomene 202
Osvetnička destruktivnost 100
Hitlerovo porijeklo i rane godine 204
Ekstatička destruktivnost 103
Klara Hitler 204
Obožavanje destruktivnosti 105 Alois Hitler 206
Kern, von Salomon: klinički slučaj Od rođenja do šeste godine (1889—1895) 207
idolatrije destrukcije 105 Djetinjstvo od šeste do jedanaeste
Destruktivni karakter: sadizam 108 godine (1895—1900) 211
Primjeri seksualnog sadizma/mazohizma 111 Od jedanaeste do sedamnaeste godine
Josip Staljin: klinički slučaj neseksualnog (1900—1906) 213
sadizma 113 Beč (1907—1913) 220
Priroda sadizma 117 Miinchen 226
Stanja koja rađaju sadizam 125 Primjedba o metodologiji 228
Heinrich Himmler: klinički slučaj Hitlerova destruktivnost 229
analno-zgrtačkog sadizma 127 Potiskivanje destruktivnosti 236
Zaključak 150 Drugi aspekti Hitlerove ličnosti 238
Odnosi prema ženama 241
XII Maligna agresija: nekrofilija 157 Nadarenosti i talenti 245
Tradicionalni pojam 157 Fasada 254
Nekrofilni karakter 162 Nedostaci volje i realizma 259
 Epilog: O dvoznačnosti nade 271
Dodatak: Freudova teorija agresivnosti
Treći dio
i destruktivnosti 275
Evolucija Freudove koncepcije agresivnosti
i destruktivnosti 275
Analiza promjenljivosti i kritika Freudove Raznolikosti agresije
teorije instinkta smrti i Erosa 281
Snaga i ograničenje instinkta smrti 296 i destruktivnosti i
Kritika biti Freudove teorije 302
Princip redukcije nadraženosti: osnova njihova pojedinačna
principa užitka i instinkta smrti 304
Bibliografija 317
stanja
Indeks pojmova i imena 337
IX Benigna
agresija

Uvodne napomene
Dokaz iznesen u prethodnom poglavlju doveo je do zaključka da
je defenzivna agresivnost »ugrađena« u životinjski i ljudski mo¬
zak i da služi funkciji obrane od ugrožavanja životnih interesa.
Da je ljudska agresija više ili manje na onom stupnju na kom
je kod drugih sisavaca, posebno našeg najbližeg rođaka čimpan¬
ze, ljudsko bi društvo bilo prilično miroljubivo i nenasilno. Ali
tome nije tako. Ljudska je povijest zapis izvanredne destruktiv¬
nosti i okrutnosti a ljudska agresija, izgleda, daleko nadmašuje
agresiju čovjekovih životinjskih predaka; čovjek je, suprotno od
većine životinja, pravi »ubojica«.
Kako možemo objasniti tu »hiperagresiju« u čovjeku? Ima li
ona isti izvor kao životinjska agresija ili je čovjek obdaren ne¬
kom drugom, posebnom ljudskom sposobnošću za destruktiv¬
nost?
Prva se pretpostavka može argumentirati naglašavanjem da ži¬
votinje također pokazuju krajnju i žestoku destruktivnost kada
se naruši njihova okolišna i društvena ravnoteža, iako se to jav¬
lja samo kao iznimka — na primjer u uvjetima jata ili krda. Mo¬
glo bi se zaključiti da je čovjek mnogo destruktivniji jer je stvo¬
rio stanja kao što je prenaseljenost ili drugi odnosi koji proiz¬
vode agresiju, a koji su u njegovoj povijesti postali više normalni
no izuzetni. Zbog toga čovjekova hiperagresija nije uzrokovana
većim agresivnim potencijalom, već činjenicom da su stanja koja
proizvode agresiju češća kod ljudi no kod životinja, koje žive u
svom prirodnom boravištu.1
Taj argument je valjan — dokle dopire. On je važan jer vodi
kritičkoj analizi čovjekovog stanja u povijesti. Sugerira da je čo¬
vjek najveći dio svoje povijesti živio u zoološkom vrtu a ne »u
divljini« — tj. u stanju slobode koja vodi ljudskom razvoju i bla-
11
gostanju. Uistinu, većina podataka o čovjekovoj »prirodi« je u
osnovi iste vrste kao Zuckermanovi originalni podaci o pavija¬
nima s Monkev Hilla u londonskom zoološkom vrtu (S. Zucker-
man, 1932)
Ali ostaje činjenica da čovjek često djeluje okrutno i destruk¬
tivno čak i u situacijama u kojima nije u uvjetima jata ili krda.
Destruktivnost i okrutnost mogu u njemu izazvati osjećaj jakog
zadovoljstva; mase ljudi može iznenada zahvatiti požuda za krv¬
lju. Pojedinci i grupe mogu imati karakternu strukturu koja ih
tjera na žudno čekanje — ili stvaranje — situacija koje dopu¬
štaju izražavanje destruktivnosti.
Životinje, s druge strane, ne uživaju u zadavanju boli i patnje
drugim životinjama, niti ubijaju »ni zbog čega«. Pokatkad se čini
da životinja pokazuje sadističko ponašanje — na primjer mačka
koja se igra mišem; no u zaključku da mačka uživa u patnji miša
nalazi se antropomorfna interpretacija; što god se brzo kreće
može poslužiti kao predmet za igru, bio to miš ili klupko vune.
Uzmimo jedan drugi primjer: Lorenz izvještava o slučaju dviju
golubica zatvorenih u premalu krletku. Jača je drugoj živoj ču¬
pala pero po pero dok ih Lorenz nije razdvojio. No i u ovom je
slučaju ono što bi se moglo činiti manifestacijom neograničene
okrutnosti zapravo reakcija na nedostatak prostora, te spada u
kategoriju defenzivne agresije
Želja za destruiranjem radi destrukcije je drugačija. Čini se da
samo čovjek nalazi zadovoljstvo u destruiranju života bez bilo
kakvog drugog razloga ili svrhe do same destrukcije. Općenitije
rečeno, izgleda da je samo čovjek destruktivan izvan cilja obrane
ili postizanja onoga što mu je potrebno.
Teza koja će u ovom poglavlju biti razrađena jest: čovjekova
destruktivnost i okrutnost ne mogu se objasniti u terminima ži¬
votinjske nasljednosti ili destruktivnog instinkta, već moraju biti
shvaćene na osnovu onih faktora kojima se čovjek razlikuje od
svojih životinjskih predaka. Problem je ispitati na koji su način
i do kojeg stupnja specifična stanja ljudske egzistencije odgovor¬
na za kvalitet i intenzitet čovjekove strasti za ubijanjem i muče¬
njem?
čak i kad ima isti defenzivni karakter kao i životinjska, čovje¬
kova agresivnost mnogo je češća zbog razloga koji leže u uvjetima
ljudskog života. Ovo će se poglavlje baviti prvo čovjekovom de¬
fenzivnom agresijom, a zatim onim što je u čovjeku jedinstveno.
12
Ako se složimo u tome da »agresijom« nazivamo sva djela koja
uzrokuju i koja imaju namjeru uzrokovati štetu drugoj osobi,
životinji ili neživom predmetu, najosnovnija razlika između svih
vrsta poriva svedenih pod kategoriju agresije je razlika između
biološki adaptivne, one koja služi životu, benigne agresije i bio¬
loški neadaptivne, maligne agresije.
Ta je razlika već bila spominjana u raspravi o neurofiziološkim
vidovima agresije. Da ukratko ponovimo: biološki adaptivna ag¬
resija je odgovor na ugroženosti vitalnih interesa; ona je filo-
genetski programirana; zajednička je životinjama i ljudima; nije
spontana i samorastuća, već je reaktivna i defenzivna; ona teži
uklanjanju ugroženosti bilo destruiranjem, bilo uklanjanjem nje¬
nog izvora.
Biološki neadaptivna, maligna agresija, tj. destruktivnost i ok¬
rutnost, nije obrana od ugroženosti; ona nije filogenetski progra¬
mirana; isključiva je karakteristika čovjeka; ona je biološki štet¬
na jer je društveno disruptivna; njene glavne manifestacije —
ubijanje i okrutnost — stvaraju užitak ne tražeći nikakvu drugu
svrhu; ona je štetna ne samo za osobu koja je napadnuta već i za
napadača. Maligna agresija, iako nije instinkt, ljudski je poten¬
cijal ukorijenjen u samim uvjetima ljudske egzistencije.
Razlika između biološki adaptivne i biološki neadaptivne agre¬
sije može pomoći rasvjetljavanju zbrke u cijeloj raspravi o ljud¬
skoj agresiji. Oni koji objašnjavaju učestalost i intenzitet ljudske
agresije polazeći od pretpostavke da je nastala iz urođene crte
ljudske prirode, često prisiljavaju one svoje protivnike koji su se
odrekli nade u mirni svijet da stupanj ljudske destruktivnosti
i okrutnosti svode na najmanju mjeru. Tako su branitelji nade
često bili nagnani na zauzimanje defenzivnog i pretjerano optimi¬
stičnog stajališta o čovjeku. Razlika između defenzivne i maligne
agresije čini to nepotrebnim. Ona podrazumijeva da maligni dio
čovjekove agresije nije urođen, te zato nije neiskorjenjiv, ali uva¬
žava da je maligna agresija ljudski potencijal i više no naučeni
uzorak ponašanja koji spremno nestaje kada se uvedu novi uzorci.
Treći dio će proučavati prirodu i uvjete obiju, benigne i ma¬
ligne agresije, dok će se više baviti ovom drugom. Prije no što
počnem želim podsjetiti čitaoca da, suprotno biheviorističkoj te¬
oriji, slijedeća analiza svih tipova agresije ima za predmet agre¬
sivne porive, bez obzira na to jesu li ili nisu izraženi u agresiv¬
nom ponašanju.
13
Pseudoagresija
Pod pseudoagresijom podrazumijevam ona agresivna djela koja
mogu uzrokovati štetu, ali im to nije namjera.
Nehotična agresija
Najočitiji primjer pseudoagresije je slučajna, nenamjerna agre¬
sija, tj. agresivan čin koji ozljeđuje drugu osobu, ali nije imao
namjeru nanijeti nikakvu štetu. Klasični primjer tog tipa agresi¬
je je pucanje iz oružja koje slučajno ozlijedi ili ubije onoga tko
je u blizini. Psihoanaliza je donekle umanjila jednostavnost de¬
finicije slučajnih djela uvodeći pojam nesvjesne motivacije, te
se može postaviti pitanje nije li ono što se čini slučajnim agresor
nesvjesno namjeravao. Prihvaćanje ove teze smanjilo bi broj slu¬
čajeva koji potpadaju pod kategoriju nenamjerne agresije,. ali bi
bilo sasvim dogmatsko pojednostavnjivanje zaključiti da svaka
slučajna agresija potječe iz nesvjesnih motiva.
Nestašna agresija
Cilj nestašne agresije je primjena vještine a ne destrukcija ili
šteta; ta agresija nije motivirana mržnjom. Mačevanje, borba
sabljama ili upotreba luka i strijele razvili su se iz potrebe ubi¬
janja neprijatelja u obrani ili napadu, ali su se njihove izvorne
funkcije gotovo izgubile a te su igre postale umijeće. Ono se
prakticira, na primjer, u zen-budističkoj borbi sabljama, koja za¬
htijeva veliku vještinu, kontrolu cijelog tijela, potpunu koncen¬
traciju — kvalitete koje dijeli s umjetnošću koja je očigledno
potpuno različita od umjetnosti čajne ceremonije. Zenovski maj¬
stor u borbi sabljama ne gaji želju za ubijanjem ili destruira-
njem, on ne mrzi. On izvodi čist pokret, a ako protivnik bude
ubijen, to je zato što je »stajao na pogrešnom mjestu«.3 Klasični
psihoanalitičar može dokazivati da je borac sabljama podsvjesno
motiviran mržnjom ili željom za destrukcijom svog protivnika;
to je psihoanalitičarevo pravo kojim, međutim, pokazuje slabo ra¬
zumijevanje duha zen-budizma.
Luk i strijela su također nekada bili oružja napada i obrane s
ciljem uništenja (destruction), no danas je umijeće baratanja lu¬
kom i strijelom čista primjena vještine, što je tako instruktivno
pokazano u maloj knjizi Zen u umijeću baratanja lukom i strije¬
lom (Zen in the Art of Archery) E. Herrigela (1953). U zapadnoj
kulturi nalazimo isti fenomen: mačevanje i borba sabljama po¬
stali su sport. Iako oni mogu ne uključivati duhovne aspekte ze-
novske umjetnosti, ipak predstavljaju vrstu borbe bez namjere
nanošenja povrede. I među primitivnim plemenima često nalazi¬
mo borbu što izgleda da je uveliko pokazivanje vještine, a samo
u manjem broju slučajeva izraz destruktivnosti.
Samopotvrđujuća agresija
Daleko najvažniji slučaj pseudoagresije je ono što je manje i'i
više jednako samopotvrđivanju. To je agresija u doslovnom smi¬
slu njezina korijena — aggredi, od ad gradi (gradus znači »ko¬
rak«, a ad »prema«), što znači »kretati se (ići, koračati) naprijed«
— upravo kao što regresija, od regredi znači »kretati se natrag«.
Aggredi ili u danas zastarjelom engleskom obliku »agresirati«
(»to aggress«), neprijelazan je glagol. Može se »agresirati«, tj. kre¬
tati naprijed, ali se ne može »agresirati« nekoga u smislu napasti
nekoga. Riječ »agresirati« mora da je rano poprimila značenje
napada, jer je u ratu kretanje naprijed obično početak napada.
Agresivnost u svom izvornom značenju »agresiranja« može se
definirati kao kretanje naprijed prema cilju bez pretjeranog ko¬
lebanja, sumnje ili straha.
Čini se da p6jam potvrđujuće agresije nalazi neku potvrdu u
promatranjima veze između muškog hormona i agresije. Brojni
eksperimenti su pokazali da muški hormon naginje stvaranju
agresivnog ponašanja. Da bismo odgovorili zašto je tome tako,
moramo uzeti u obzir da je jedna od najosnovnijih razlika muž¬
jaka i ženke razlika u funkciji za vrijeme seksualnog čina. Ana¬
tomski i fiziološki uvjeti muškog seksualnog djelovanja zahtije¬
vaju od mužjaka da bude sposoban probiti himen djevice, da ne
bude spriječen strahom, kolebanjem ili čak otporom koje bi žen¬
ka mogla očitovati; kod životinja mužjak mora ženku držati u
mjestu za vrijeme penjanja. Budući da je muška sposobnost
seksualnog djelovanja osnovni zahtjev za održanje vrste, za očeki¬
vati je da priroda obdaruje mužjaka nekim posebnim agresivnim
potencijalom. Izgleda da se to očekivanje potvrđuje brojnim či¬
njenicama.
Izvedeni su mnogi eksperimenti da bi se proučila veza između
agresije i kastracije mužjaka ili učinka uštrcavanja muških hor¬
mona u kastriranog mužjaka. Osnovna proučavanja na tom polju
15
učinjena su četrdesetih godina.4 Jedan od klasičnih eksperimenata
je onaj kojeg opisuje Beeman. On je pokazao da se kastrirani
odrasli muški miševi (dvadeset i pet dana stari) određeno vrijeme
nakon operacije više ne bore kao što su to činili prije kastracije,
već se, umjesto toga, ponašaju miroljubivo. Međutim, ako bi se
istim životinjama tada dali muški hormoni, one bi se ponovo po¬
čele boriti, a ponovo bi prestale nakon vađenja muškog hormo¬
na. Beeman je, međutim, također mogao pokazati da se miševi
ne prestaju boriti ni ako im se nakon operacije ne da odmor, već
ako su uvjetovani konstinuiranom dnevnom rutinom borenja. (E.
A. Beeman, 1947). Taj eksperiment ukazuje na to da je muški
hormon stimulacija za borbeno ponašanje, a ne uvjet bez kojeg
se ono ne bi moglo pojaviti.
Slične su eksperimente sa čimpanzama izvodili G. Clark i H. G.
Bird (1946). Muški je hormon povećao stupanj agresivnosti (do¬
minacija), a ženski hormon ga je smanjio. Kasniji eksperimenti
— na primjer oni o kojima izvještava E. B. Sigg — potvrđuju
stariji rad Beemana i drugih. Sigg dolazi do zaključka: »Može se
ustanoviti da je nagli pad agresivnog ponašanja kod izoliranog
miša vjerojatno zasnovan na multihormonalnoj neravnoteži koja
snižava prag do pobude otponca koji izmamljuje agresiju. Muški
gonadalni hormoni presudno su uključeni u tu reakciju, dok dru-
ge endokrine promjene (adreno-kortikalne, adreno-medularne i
tiroidne) mogu biti kontributorne i posljedične.« (S. Garattini i
E. B. Sigg, urednici, 1969)
Od ostalih radova u istoj knjizi koji se bave problemom odno¬
sa seksualnih hormona i agresije želim spomenuti još samo jed¬
nu studiju, onu K. M. J. Lagerspetza. On izvještava o eksperi¬
mentima koji naginju pokazivanju da su kod miševa koji su uv¬
jetovani da budu krajnje agresivni i tjeranje i sparivanje bili
potpuno zaustavljeni, dok kod miševa koji su bili uvjetovani da
budu neagresivni seksualno ponašanje nije bilo zaustavljeno.
Autor zaključuje da »ti rezultati sugeriraju da su ta dva tipa po¬
našanja alternative koje mogu selektivno biti spriječene ili oja¬
čane [i da] ne potkrepljuju vjerovanje da agresivno i seksualno
ponašanje potječe iz zajedničkog podražaja koji je, nadalje, ka¬
naliziran pobudama iz okoline«. (K. M. K. Lagerspetz, 1969). Ta¬
kav zaključak proturječi pretpostavci da agresivni impulsi prido¬
nose muškim seksualnim porivima. Izvan moje kompetencije je
da vrednujem tu očitu kontradikciju. Ipak ću, nešto dalje u te¬
kstu, iznijeti hipotetičku sugestiju.
16
Druga moguća osnova za pretpostavku veze muškosti i agresije
su otkrića i teorije o prirodi kromosoma Y. Ženka nosi dva sek¬
sualna kromosoma (XX); muški par seksualnih kromosoma sa¬
stoji se od jednog X i jednog Y (XY). Međutim, u procesu dije¬
ljenja stanice može se pojaviti nenormalan razvoj kod kojeg bi
najvažnije sa stajališta agresije bilo postojanje mužjaka koji ima
jedan X i dva Y kromosoma (XYY). (Postoje i drugi odnosi u
kojima se nalazi poseban seksualni kromosom što nas ovdje ne
zanima.) Pojedinci XYY, čini se, pokazuju izvjesne fizičke nenor¬
malnosti. Oni su obično natprosječno visoki, prilično tupi, s re¬
lativno visokim postotkom epileptičnih i epileptoformnih stanja.
No osobina, nama ovdje zanimljiva, je njihova potencijalna ve¬
lika agresivnost. Ta je pretpostavka prvi put postavljena na os¬
novu proučavanja mentalno nenormalnih (nasilnih i opasnih) sta¬
nara u posebnoj ustanovi za sigurnost u Edinburghu (P. A. Ja-
cobs i drugi, 1965). Sedam od stotinu devedeset i sedam muškara¬
ca bili su konstitucije XYY (3,5%), što je vjerojatno znatno viši
postotak no onaj koji se nalazi među običnim stanovništvom.5
Nakon objavljivanja tog rada objavljeno je još oko dvanaest dru¬
gih studija čiji su rezultati pokušali potvrditi i proširiti rezultate
iz prve.6 Međutim, te studije ne dopuštaju nikakve definitivne
zaključke, a pretpostavke zasnovane na njima moraju sačekati
potvrdu od istraživanja zasnovanog na širim uzorcima i upotrebe
dotjeranijih metoda.7
Literatura je mušku agresiju obično smatrala istovjetnom ono¬
me što se općenito nazivalo agresijom — tj. ponašanjem napada-
nja s ciljem nanošenja štete nekoj drugoj osobi. No kad bi to
bila priroda muške agresije, ona bi bila vrlo zagonetna s biolo¬
škog stajališta. Što bi mogla biti biološka funkcija neprijatelj¬
skog, ozljeđujućeg držanja mužjaka prema ženki? Ono bi bilo
razorno za elementarnu vezu odnosa između mužjaka i ženke i,
još važnije s biološkog stajališta, bilo bi usmjereno na povredu
ženke na kojoj počiva odgovornost za odgajanje i uzdizanje po¬
tomstva.8 Dok je istina da se u nekim odnosima, posebno onim
patrijarhalne dominacije i eksploatacije žena, razvija duboki an¬
tagonizam između spolova, bilo bi neobjašnjivo zašto bi takav
antagonizam bio poželjan s biološkog stanovišta i zašto bi se raz¬
vio kao rezultat evolucionog procesa. S druge strane, kao što sam
ranije napomenuo, muškarcu je biološki neophodna sposobnost
kretanja naprijed i prevladavanja prepreka. To, međutim, nije po
sebi neprijateljsko ili napadačko ponašanje; to je samopotvrđu-
juća agresija. Da je muška agresija u osnovi različita od destruk-
17
tivnosti ili okrutnosti, dokazano je činjenicom da ne postoji oči¬
tost bilo čega što bi dovelo do pretpostavke da su žene manje
destruktivne ili okrutne od muškaraca.
Izgledalo bi da taj stav također objašnjava neke od poteškoća
koje su implicirane ranije iznesenim eksperimentom Lagerspetza,
koji je pronašao da miševi koji izražavaju visok stupanj borbe¬
nog ponašanja nisu zainteresirani za parenje. (K. M. J. Lager-
spetz, 1969). Da je agresija, u smislu u kome je općenito upo¬
trebljavana, dio muške seksualnosti ili je čak stimulira, očekivali
bismo suprotan rezultat. Izgleda da se očita kontradikcija između
eksperimenata Lagerspetza i eksperimenata drugih autora raz¬
rješava jednostavno razlikujemo li neprijateljsku agresiju i agre¬
siju u smislu kretanja naprijed. Možemo pretpostaviti da su bor¬
beni miševi u neprijateljskom, napadačkom raspoloženju, što is¬
ključuje seksualnu stimulaciju. S druge strane, primjena muških
hormona u drugim eksperimentima ne rađa neprijateljstvo, već
tendenciju kretanja naprijed i zbog toga redukciju kočenja nor¬
malnog borbenog ponašanja.
Lagerspetzova teza je potvrđena promatranjem normalnog ljud¬
skog ponašanja. Ljudi u stanju bijesa ili neprijateljstva imaju
slab seksualni nagon i seksualni poticaji na njih ne utječu naro¬
čito jako. Govorim o neprijateljskoj srdžbi, o napadačkim ten¬
dencijama, a ne o sadizmu koji je uistinu kompatibilan i često
pomiješan sa seksualnim porivima. Ukratko, srdžba, tj. osnovna
defenzivna agresija, slabi seksualni interes; sadistički i mazohi¬
stički porivi kompatibilni su seksualnom ponašanju i stimuliraju
ga, iako ih ono ne rađa.
Samopotvrđujuća agresija nije ograničena na seksualno pona¬
šanje. Ona je osnovna kvaliteta koja se traži u mnogim životnim
situacijama kao npr. u ponašanju kirurga i alpiniste, te u većini
sportova; ona je kvaliteta neophodna za lovca. Uspješni proda¬
vač također treba taj tip agresije; često slušamo o »agresivnom
prodavaču«. U svim tim situacijama uspješno izvođenje je mo¬
guće samo kada je dotična osoba obdarena nesmetanim samo-
potvrđivanjem — tj. ako može ispuniti svoj cilj odlučno i bez
zastrašenosti od teškoća. Naravno, ta je kvaliteta također neop¬
hodna osobi koja napada neprijatelja. General kome nedostaje
agresivnost u tom smislu bit će neodlučan i slab oficir; vojnik
koji napada i kome ona nedostaje lako će se povući. No, treba
razlikovati agresiju kojoj je cilj šteta i samopotvrđujuću agresiju
koja samo olakšava ostvarenje svrhe, bila ona oštećenje ili stva¬
ranje.
18
U eksperimentima sa životinjama gdje injekcija muških hor¬
mona obnavlja ili povećava borbenu sposobnost životinje, treba
pažljivo razlikovati dvije moguće interpretacije: (1) da hormoni
rađaju bijes i agresiju i (2) da povećavaju samopotvrđenje živo¬
tinje u ispunjenju već postojećih neprijateljskih ciljeva koje su
integrirali drugi izvori. U ponovnom razmišljanju o eksperimen¬
tima o utjecaju muških hormona na agresiju stječem dojam da
su obje interpretacije moguće, ali da zbog bioloških razloga dru¬
ga izgleda vjerojatnijom. Naredni eksperimenti usmjereni na tu
razliku vjerojatno će pružiti uvjerljive dokaze za jednu ili drugu
hipotezu.
Veza između samopotvrđivanja, agresije, muških hormona i —
možda — Y kromosoma navodi na mogućnost da muškarci mogu
biti obdareni s više samopotvrđujuće agresije no žene i da su
bolji generali, kirurzi ili lovci, dok žene mogu biti više zaštitne,
brižne, bolji liječnici i učitelji. Naravno, nikakav se zaključak ne
može donijeti iz današnjeg ponašanja žena, budući da je ono pre¬
težno rezultat postojećeg patrijarhalnog poretka. Nadalje, cijelo
bi pitanje imalo isključivo statistički, a ne individualni značaj.
Mnogim ljudima manjka samopotvrđujuća agresivnost, a mnoge
žene odlično obavljaju zadatke koji takvu agresivnost traže. Ra¬
zumljivo, ne postoji jednostavan, već krajnje kompleksan odnos
između muškosti i samopotvrđujuće agresivnosti o čijim detalji¬
ma ne znamo gotovo ništa. To ne predstavlja iznenađenje gene¬
tičaru koji zna da se genetsko određenje može prenijeti u odre¬
đen tip ponašanja, ali se može shvatiti jedino u pojmovima svo¬
je međupovezanosti s drugim genetičkim određenjima i s cjelo¬
kupnom životnom situacijom u kojoj je osoba rođena i u kojoj
treba da živi. Treba, nadalje, shvatiti da je samopotvrđujuća
agresija nužna kvaliteta za opstanak, a ne samo za vršenje poseb¬
nih, gore spominjanih, djelatnosti. Stoga je biološki razumljiva
pretpostavka da su njome obdarena sva ljudska bića, a ne samo
muškarci. Da li se specifična muška agresija tiče samo seksual¬
nog ponašanja ili, s druge strane, da li fenomen inherentne bisek-
sualnosti muškaraca i žena vodi dovoljnu brigu o ženskoj samo-
potvrđujućoj agresiji, mora ostati jalova spekulacija sve dok ne
bude dostupno mnogo više empirijskih podataka o utjecaju mu¬
ških hormona i kromosoma. Međutim, postoji jedna važna činje¬
nica koja je prilično sigurno klinički ustanovljena. Osoba s ne¬
smetanom samopotvrđujućom agresijom općenito manje teži ne¬
prijateljstvu u defenzivnom smislu od osobe čija je samopotvr-
dljivost defektna. To vrijedi i za defenzivnu i za malignu agresiju
19
kao što je sadizam. Lako je uočiti uzroke tome. Kao prvo, defen¬
zivna agresija je reakcija na ugroženost. Osoba s nesmetanom
samopotvrđujućom agresijom teže se osjeća ugroženom, i zbog
toga je manje spremna kada je u položaju da reagira agresivno.
Sadistička osoba je sadistička jer pati od nemoći srca, od nespo¬
sobnosti da pokrene drugog, da ga potakne na reagiranje, da bude
voljena osoba. Tu nemoć kompenzira strašću za posjedovanjem
moći nad drugima. Budući da samopotvrđujuća agresija uvećava
sposobnost osobe da ispuni svoj cilj, njeno posjedovanje uveliko
smanjuje potrebu za sadističkom vlašću.9
Razmišljanje o samopotvrđujućoj agresiji zaključio bih prim¬
jedbom da je stupanj do kojeg je ona u danoj osobi razvijena
od velikog značaja za cijelu njenu karakternu strukturu, te za
određene oblike neurotičnih simptoma. Plaha i zakočena osoba,
kao i ona s kompulzivnim opsesivnim tendencijama, pati od smet¬
nje tog tipa agresije. Zadatak terapeuta je, prvo, pomoći osobi
da postane svjesna te smetnje, da shvati kako se razvila i —
najvažniji — omogućiti joj da shvati koji su drugi faktori u nje¬
nom karakternom sistemu i njenoj okolini koji je podupiru i op¬
skrbljuju energijom.
Možda je najvažniji faktor koji dovodi do slabljenja samo-
potvrđujuće agresije autoritarna atmosfera u obitelji i društvu,
gdje je samopotvrđivanje izjednačeno s neposlušnošću, napadom,
grijehom. Za sve iracionalne i eksploatacione oblike autoriteta
samopotvrđivanje — zanimanje nekim drugim od svojih stvarnih
ciljeva — glavni je grijeh jer ugrožava moć autoriteta; osoba
koja mu je podložna indoktrinirana je vjerovanjem da su ciljevi
autoriteta također njeni i da poslušnost pruža optimalnu priliku
za samoispunjenje.
Defenzivna agresija
Razlika između životinja i čovjeka
Defenzivna agresija je biološki adaptivna zbog već spomenutih
razloga u raspravi o neurofiziološkoj osnovi agresije. Da ih ukrat¬
ko ponovimo: mozak životinja filogenetski je programiran da
mobilizira impulse za napad ili bijeg kada su vitalni interesi ži¬
votinje kao što su hrana, prostor, mladunče, pristup ženki ugro¬
ženi. U osnovi je njen cilj ukloniti opasnost; to može biti učinje¬
20
no, i češće no što se čini, bijegom, ili, ako bijeg nije moguć, bor¬
bom ili zauzimanjem djelotvornog prijetećeg stava. Cilj defenziv¬
ne agresije nije strast za uništavanjem (destruction), već očuva¬
nje života. Kada se jednom postigne cilj, agresija i njeni emo¬
cionalni ekvivalenti nestaju.
Čovjek je također programiran da reagira napadom ili borbom
ako su njegovi vitalni interesi ugroženi. Čak iako ta urođena ten¬
dencija djeluje manje kruto kod čovjeka no kod nižih sisavaca,
ne postoji pomanjkanje dokaza da čovjek teži da bude motiviran
svojom filogenetski spremnom tendencijom ka defenzivnoj agre¬
siji kada su njegov život, zdravlje, sloboda ili vlasništvo (u onim
društvima gdje privatno vlasništvo postoji i gdje je visoko cije¬
njeno) ugroženi. Bez sumnje, ta reakcija može biti svladana mo¬
ralnim ili vjerskim uvjerenjima i odgojem, ali u praksi tako re¬
agira većina pojedinaca i grupa. Štoviše, možda je defenzivna
agresija odgovorna za većinu čovjekovih agresivnih poriva.
Moglo bi se reći da je nervna opremljenost za defenzivnu agre¬
siju identična kod životinja i čovjeka; međutim, ta tvrdnja je
točna samo u ograničenom smislu. Uglavnom zato što se područja
koja obuhvaćaju agresiju nalaze po cijelom mozgu i što je ljudski
mozak sa svojim velikim neocortexom i daleko većim brojem
nervnih veza različit od životinjskog.
No iako neurofiziološka osnova defenzivne agresije nije iden¬
tična s onom u životinja dovoljno je slična da dopusti tvrd¬
nju da ista ta neurofiziološka oprema dovodi do pojave defen¬
zivne agresije često snažnije u čovjeka no u životinje. Razlog
Log fenomena leži u specifičnim uvjetima ljudske egzistencije.
Oni su, uglavnom, slijedeći:
1. Životinja opaža kao ugroženost »samo jasnu i prisutnu opas¬
nost«. Bez sumnje, njena instinktivna opremljenost i njeno indi¬
vidualno stečeno i genetički naslijeđeno pamćenje prouzrokuju
svijest o opasnosti i ugroženosti često ispravnije no što ih opaža
čovjek.
Ali čovjek, budući da je obdaren sposobnošću predviđanja i
imaginacije, reagira ne samo na prisutne opasnosti i ugroženosti
ili na sjećanja na opasnosti i ugroženosti već i na opasnosti i ug¬
roženosti koje može zamisliti kao mogući budući događaj. On
može, na primjer, zaključiti da će, s obzirom na to da je njegovo
pleme bogatije no susjedno, koje je dobro obučeno u ratovanju,
drugo pleme jednom napasti njegovo. Ili može zaključiti da će se
susjed, kojeg je povrijedio, osvetiti kada vrijeme bude povoljno.
Na političkom planu kalkulacija o budućim ugroženostima jedna
21
je od središnjih zaokupljenosti političara i generala. Ako se po¬
jedinac ili grupa osjeti ugroženim, mobilizira se mehanizam de¬
fenzivne agresije premda ugroženost nije neposredna; zbog toga
čovjekova sposobnost predviđanja budućih ugroženosti poveća¬
va učestalost njegovih agresivnih reakcija.
2. čovjek je sposoban ne samo za predviđanje stvarnih opas¬
nosti u budućnosti; on može vidjeti opasnost i tamo gdje ona
stvarno ne postoji zbog toga što su mu nadređeni isprali mozak
i pridobili ga. Na primjer, najmoderniji ratovi su bili priprem¬
ljeni sistematskom propagandom tog tipa; vođe su uvjerili narod
da je u opasnosti od napada i uništenja i tako iznudili reakcije
mržnje protiv nacija koje ih ugrožavaju, često ugroženost nije
ni postojala. Posebno poslije francuske revolucije, s pojavom ve¬
likih narodnih armija umjesto relativno malih armija koje su se
sastojale od profesionalnih vojnika, vođama nacije nije lako reći
narodu da treba ubiti ili biti ubijen zato što industrija treba jef¬
tinije sirovine, jeftiniju radnu snagu ili nova tržišta. Samo bi
manjina bila voljna sudjelovati u ratu obrazloženom takvim ci¬
ljevima. Ako, s druge strane, vlada može uvjeriti stanovništvo da
je ugroženo, mobilizira se normalna biološka reakcija protiv ug¬
roženosti. Osim toga, takva proricanja ugroženosti izvana često
su sama sebi svrhom: država agresora pripremanjem za rat pri¬
siljava i državu koja će biti napadnuta na pripremu, čime pribav¬
lja »dokaz« za navodnu ugroženost.
Pobuđivanje defenzivne agresije pranjem mozga može se po¬
javiti samo među ljudima. Da bi se uvjerilo narod u to da je
ugrožen, potreban je, iznad svega, medij jezika; bez toga bi go¬
tovo sva sugestija bila nemoguća. Osim toga, potrebna je dru¬
štvena struktura koja pruža dovoljnu osnovu za pranje mozga.
Teško je zamisliti da bi, na primjer, ta vrsta sugestije djelovala
među Mbutuima, afričkim pigmejskim lovcima, koji zadovoljno
žive u šumi i koji nemaju stalne vlasti. U njihovom društvu ne
postoji čovjek s dovoljno snage da nevjerojatno učini vjerojat¬
nim. S druge strane, u društvu koje ima osobe s velikim autori¬
tetom — kao što su vračevi ili politički i vjerski vođe — prisutna
je osnova za takvu sugestiju. Sve u svemu, moć sugestije koju
ima vladajuća grupa proporcionalna je vlasti grupe nad podani¬
cima i/ili sposobnosti vladara da upotrebljavaju razrađen ideo¬
loški sistem kojim se smanjuje mogućnost kritičkog i nezavisnog
mišljenja.
3. Treći specifični uvjet ljudske egzistencije pridonosi dalj¬
njem povećanju ljudske defenzivne agresivnosti uspoređene sa
22
životinjskom agresivnošću. Čovjek se, kao životinja, brani od
ugrožavanja svojih vitalnih interesa. AH područje čovjekovih vi¬
talnih interesa mnogo je šire od područja životinjskih, čovjek se
mora održati ne samo fizički nego i psihički. Njemu je potrebna
određena psihička ravnoteža da ne bi izgubio sposobnost djelo¬
vanja; sve što je neophodno za održavanje njegove psihičke rav¬
noteže čovjeku je vitalno važno kao i ono što služi njegovoj fi¬
zičkoj ravnoteži. Prije svega, čovjek je vitalno zainteresiran za
održavanje svog okvira orijentacije. O tome ovisi njegova spo¬
sobnost djelovanja, a u krajnjoj liniji i njegov osjećaj identiteta.
Ako ga drugi ugrožavaju idejama koje stavljaju u pitanje njegov
vlastiti okvir orijentacije, na te će ideje reagirati kao na vitalnu
ugroženost. Tu reakciju može racionalizirati na mnogo načina.
Reći će da su nove ideje inherentno »nemoralne«, »necivilizira¬
ne«, »lude« ili bilo što drugo što može smisliti da bi izrazio svoju
odbojnost, ali taj antagonizam se u stvari pobuđuje jer se »on«
(čovjek) osjeća ugroženim.
Čovjeku je potreban ne samo okvir orijentacije već i objekti
obožavanja koji postaju vitalna nužnost za njegovu emocionalnu
ravnotežu. Bilo da su to vrijednosti, ideali, preci, otac, majka,
tlo, zemlja, klasa, religija i stotine drugih pojava, oni se doživ¬
ljavaju kao svetinja. Čak i običaji mogu postati sveti jer simbo¬
liziraju postojeće vrijednosti.10 Pojedinac — ili grupa — reagira
na napad protiv »svetoga« istom srdžbom i agresivnošću kao i na
napad protiv života.
Ono što je bilo rečeno o reakcijama na ugrožavanje vitalnih
interesa može se izreći na drugačiji i općenitiji način tvrđenjem
da strah vodi mobiliziranju bilo agresije, bilo tendencije bježa-
nja. Ova druga mogućnost je česta kada osoba ima izlaz u »spa¬
šavanju obraza«, ali ako je satjerana u kut i ako joj nije ostav¬
ljena mogućnost bijega, vjerojatnije je da će se pojaviti agresiv¬
na reakcija. Jedan faktor, međutim, ne smije biti previđen: re¬
akcija bježanja ovisi o interakciji dvaju faktora: prvi je veličina
stvarne ugroženosti, drugi je stupanj fizičke i psihičke snage
i samopouzdanja ugrožene osobe. Na jednom kraju niza nalazit
će se događaji koji će zaplašiti praktički svakoga; na drugom će
se nalaziti takav osjećaj bespomoćnosti i nemoći da će gotovo
sve zaplašiti zabrinutu osobu. Zbog toga je strah jednako uvje¬
tovan stvarnim ugroženostima kao i unutrašnjom okolinom koja
ga rađa čak i uz neznatnu vanjsku stimulaciju.
Strah je, slično bolu, najneugodniji osjećaj i čovjek će učiniti
gotovo sve da ga se oslobodi. Postoji mnogo načina oslobađanja
23
od straha i brige kao što su upotreba droga, seksualna stimula¬
cija, san i prisustvo drugih. Jedan od najdjelotvornijih načina
da se oslobodimo briga je agresivnost. Kada se osoba može os¬
loboditi pasivnog stanja straha i počne napadati, nestaje bolna
priroda straha.11
Agresija i sloboda
Izrneđu svih ugrožavanja čovjekovih vitalnih interesa ugrožava¬
nje njegove slobode je od izvanredne važnosti, individualne i
društvene. U suprotnosti sa široko rasprostranjenim mišljenjem
da je želja za slobodom proizvod kulture i, još specifičnije, da je
uvjetovana obrazovanjem, postoji opsežna evidencija koja sugeri¬
ra da je želja za slobodom biološka reakcija ljudskog organizma.
To stajalište podupire činjenica da su se tokom povijesti na¬
cije i klase borile protiv svojih ugnjetača ako je postojala bilo
kakva mogućnost pobjede, pa čak i ako je uopće nije bilo. Povi¬
jest ljudskog roda je uistinu povijest borbe za slobodu, povijest
revolucije, od rata za oslobođenje Jevreja od Egipćana, nacio¬
nalnih ustanaka protiv Rimskog carstva, njemačkih seljačkih po¬
buna u šesnaestom stoljeću do američke, francuske, njemačke,
ruske, kineske, alžirske i vijetnamske revolucije.12 Vođe su pre-
često koristili parolu da vode svoj narod u borbu za slobodu,
dok je stvarno njihov cilj bio porobljavanje. Da nikakvo obeća¬
nje snažnije ne apelira na srce čovjeka, dokazuje pojava da čak
i vođe koji žele ugušiti slobodu smatraju neophodnim obećati je.
Još jedan razlog u prilog zaključku da u čovjeku postoji inhe¬
rentni poticaj borbe za slobodu leži u činjenici da je sloboda
uvjet cjelovitog razvoja ličnosti, njenog mentalnog zdravlja i bla¬
gostanja; njeno odsustvo osakaćuje čovjeka i nezdravo je. Slobo¬
da ne podrazumijeva odsutnost prisile, budući da se svaki napre¬
dak javlja samo unutar strukture, a svaka struktura zahtijeva
prisilu (H. von Foerster, 1970). Važno je da li prisila djeluje
prvenstveno zbog neke druge osobe ili institucije ili je autonom¬
na — tj. da li rezultira iz nužnosti napretka inherentnog struk¬
turi osobe.
Kao uvjet nesmetanog razvoja ljudskog organizma sloboda je
vitalni biološki interes čovjeka13, te njeno ugrožavanje izaziva
defenzivnu agresiju, kao i u slučaju ugrožavanja drugih vitalnih
interesa. Zar je tada začuđujuće da se agresija i nasilje i dalje
rađaju u svijetu u kome je većina lišena slobode, posebno među
24
ljudima u tzv. nerazvijenim zemljama? Oni koji su na vlasti —
tj. bijelci — možda bi bili manje iznenađeni i ogorčeni da nisu
bili naviknuti da žute, smeđe i crne ljude smatraju neljudima i
da zbog toga nisu očekivali da će reagirati kao ljudi.14
No postoji dodatni razlog toj sljepoći. Čak su i bijelci, toliko
moćni, predali svoju slobodu jer ih je na to prisilio njihov sistem,
premda na manje drastičan i otvoren način. Možda mrze sve one
koji se danas sve više bore za slobodu jer ih to podsjeća na nji¬
hovu vlastitu predaju.
Zbog činjenice da je istinska revolucionarna agresija, kao i sva¬
ka agresija nastala iz poticaja obrane vlastitog života, slobode ili
dostojanstva, biološki racionalna i da je dio normalnog ljudskog
djelovanja, ne smije se zaboraviti da uništavanje (destruction)
života uvijek ostaje uništavanje, čak i kada je biološki opravda¬
no; stvar je nečijih vjerskih, moralnih ili političkih principa vje¬
rovati da je ljudski opravdano ili nije. No bilo kakvi da su u tom
pogledu nečiji principi, važno je biti svjestan kako se lako isklju¬
čivo defenzivna agresija miješa s (nedefenzivnom) destruktivno-
šću i sadističkom željom da se preokrene situacija kontrolira¬
njem drugih umjesto da se bude kontroliran. Ako i kada se to
dogodi, revolucionarna agresija je podrovana, te teži obnovi sta¬
nja koja je pokušala ukinuti.
Agresija i narcisoidnost15
Uz faktore o kojima smo već raspravljali jedan od najvažnijih iz¬
vora agresije je povreda narcisoidnosti.
Pojam narcisoidnosti formulirao je Freud u terminima svoje
teorije libida. Budući da je shizofrenični pacijent izgledao kao
da nema nikakav »libidinozni« odnos s predmetima (bilo u stvar¬
nosti, bilo u mašti), Freud je došao do pitanja: »Što se u shizo¬
freniji desilo s libidom koji se povukao iz vanjskih predmeta?«
Njegov odgovor je glasio: »Libido koji se povukao iz vanjskog
svijeta usmjerio se na ego i tako omogućio nastanak držanja
koje možemo nazvati narcisoidnošću«. Osim toga Freud je pret¬
postavio da je izvorno stanje čovjeka u ranom djetinjstvu narci¬
soidnost (»primarna narcisoidnost«) u kojem još nema nikakvih
odnosa s vanjskim svijetom; u toku normalnog razvoja dijete u
širinu i dubinu povećava svoje libidoidne odnose s vanjskim svi¬
jetom, ali se pod posebnim okolnostima (od kojih je najdrastič¬
nija ludilo) libido povlači iz predmeta i ponovo se upravlja na
25
 ego (»sekundarna narcisoidnost«); čak i u slučaju normalnog raz¬
voja ljudsko biće ipak do izvjesne mjere ostaje narcisoidno kroz
cijeli svoj život. (S. Freud, 1914)
Usprkos toj tvrdnji u kliničkim istraživanjima psihoanalitičara
pojam narcisoidnosti nije igrao onakvu ulogu kakvu zaslužuje.
On se uglavnom primjenjivao na rano djetinjstvo i na psihoze16,
no njegova dalekosežna važnost leži upravo u njegovoj ulozi stva¬
ranja normalne ili takozvane neurotične ličnosti. Ta se uloga
može u potpunosti shvatiti samo ako je narcisoidnost oslobođe¬
na ograničavajućeg okvira pozivanja na teoriju libida. Narcisoid¬
nost se tada može opisati kao stanje iskustva u kome se jedino
osoba sama, njeno tijelo, njene potrebe, njeni osjećaji, njene
misli, njeno vlasništvo, sve i svatko što njoj (osobi, prim. prev.)
pripada, doživljavaju kao potpuno stvarni, dok je svatko i sve
što nije dio osobe ili nije predmet njenih potreba nezanimljiv
i nepotpuno stvaran, opažen samo intelektualnim prepoznava¬
njem, sve dok je afektivno bez težine i boje. Osoba, onoliko koli¬
ko je narcisoidna, posjeduje dvostruki standard percipiranja.
Jedino ona sama i ono što joj pripada imaju značaj, dok je osta¬
tak svijeta manje ili više beznačajan ili bezbojan te, s obzirom
na njen dvostruki standard, narcisoidna osoba pokazuje ozbilj¬
ne nedostatke u prosuđivanju; nedostaje joj sposobnost objektiv¬
nosti.17
Narcisoidna osoba često postiže osjećaj sigurnosti u potpuno
subjektivnom uvjerenju o svom savršenstvu, svojoj nadmoćno-
sti prema drugima, o svojim izvanrednim kvalitetama, a ne putem
odnosa prema drugima ili putem ikakvog svog rada ili dostignu¬
ća. Njoj je potrebno da ustraje na svojoj narcisoidnoj predstavi
jer su njen osjećaj vrijednosti kao i osjećaj identiteta na njoj za¬
snovani. Ako je njena narcisoidnost ugrožena, ona je ugrožena u
vitalno važnom području. Kada drugi ranjavaju njenu narciso¬
idnost prezirući je, kritizirajući je, raskrinkavajući je kada kaže
nešto krivo, poražavajući je u igri ili brojnim drugim prilikama,
narcisoidna osoba obično reagira intenzivnom ljutnjom ili bije¬
som, pokazivala ga ili ne, bila ga svjesna ili ne. Intenzitet te agre¬
sivne reakcije često se može vidjeti u činjenici da takva osoba
nikada ne zaboravlja onoga tko je povrijedio njenu narcisoid¬
nost i često osjeća želju za osvetom, koja bi bila manje intenziv¬
na da je napadnuto njeno tijelo ili vlasništvo.
Većina osoba nije svjesna svoje narcisoidnosti, već jedino onih
njenih manifestacija koje je ne izražavaju otvoreno. Tako će, na
primjer, te osobe osjećati neuobičajeno divljenje prema svojim
26
roditeljima ili svojoj djeci, te nemaju poteškoća u izražavanju
tih osjećaja jer je takvo ponašanje obično ocijenjeno pozitivno
kao sinovsika ljubav prema roditeljima, roditeljska ljubav ili
vjernost; no kad bi izražavali svoje osjećaje o sebi, kao »Ja sam
najdivnija osoba na svijetu«, »Bolji sam od bilo koga drugoga«,
itd., posumnjalo bi se ne samo u to da su izvanredno tašti već
možda čak i u njihovo zdravlje. S druge strane, ako je osoba
postigla nešto što nailazi na priznanje u području umjetnosti,
znanosti, sporta, poslova ili politike, njeno narcisoidno držanje
izgleda ne samo realistično i racionalno već se neprestano hrani
divljenjem drugih. U tim slučajevima ona može dati punu slobo¬
du svojoj narcisoidnosti, koja je tada društveno odobrena i po¬
tvrđena.18 U suvremenom zapadnom društvu postoji osebujna
međuveza između narcisoidnosti, slave i potrebe za publikom.
Posljednja želi biti u dodiru s glasovitim ljudima, jer je život
prosječne osobe prazan i dosadan. Masovni mediji žive od pro¬
davanja slave i tako je svatko zadovoljan: narcisoidni izvođač,
publika i trgovci slavom.
Visok stupanj narcisoidnosti vrlo je čest među političkim vo¬
đama; narcisoidnost se može smatrati profesionalnim oboljenjem
— ih" prednošću — posebno među onima koji svoju moć duguju
utjecaju na masovni auditorij. Ako je vođa uvjeren u svoje iz¬
vanredne talente i u svoju misiju, bit će mu lakše pridobiti ši¬
roki auditorij koji privlače ljudi apsolutno sigurnog izgleda. Ali
narcisoidni vođa ne upotrebljava svoju narcisoidnu karizmu jedi¬
no kao sredstvo političkog uspjeha; njemu su potrebni uspjeh i
aplauz radi vlastite mentalne ravnoteže. Ideja njegove veličine i
nepogrešivosti u osnovi je zasnovana na njegovoj narcisoidnoj
grandioznosti, a ne na stvarnim dostignućima njega kao ljudskog
bića.19 Pa ipak, on ne može djelovati bez narcisoidnog naduvava-
nja, jer njegova ljudska srž — uvjerenje, svijest, ljubav i vjera
— nije naročito razvijena. Ekstremno narcisoidne osobe često su
gotovo prisiljene na to da postanu slavne, jer u suprotnom mogu
postati deprimirane i umobolne. No, da bi se utjecalo na druge
do te mjere da njihov aplauz legalizira te narcisoidne snove, za¬
htijeva mnogo talenta i povoljne prilike. Čak ako takve osobe
uspiju, prisiljene su tragati za daljnjim uspjehom, jer za njih
neuspjeh nosi opasnost od sloma. Javni uspjeh je, tako reći, nji¬
hova samoterapija protiv depresije i ludila. Boreći se za svoje
ciljeve, oni se u stvari bore za svoje zdravlje.
Kada, u grupnoj narcisoidnosti, predmet nije pojedinac već
grupa kojoj on pripada, pojedinac može biti potpuno svjestan
27
 narcisoidnosti i izražavati je bez ikakvih ograničenja. Tvrdnja kao
»moja domovina« (ili »moja nacija«, ili »moja religija«) je naj¬
divnija, najkulturnija, najmoćnija, najmiroljubivija, itd. uopće
ne zvuči ludo; naprotiv, ona zvuči kao izraz patriotizma, vjere i
vjernosti. Također izgleda da je takva tvrdnja realistički i racio¬
nalni vrijednosni sud jer ga dijele mnogi članovi iste grupe. Ta
jednodušnost uspijeva maštu transformirati u stvarnost budući
da se za većinu ljudi stvarnost sastoji od jednodušnosti, a ne za¬
sniva se na razumskom ili kritičkom proučavanju.20
Grupna narcisoidnost ima važne funkcije. Na prvom mjestu
ona unapređuje solidarnost i koheziju grupe, te olakšava mani¬
pulaciju apelirajući na narcisoidne predrasude. Drugo, ona je
krajnje važna kao element koji zadovoljava članove grupe, a po¬
sebno one koji imaju nekoliko drugih razloga da se osjećaju po¬
nosnima i vrijednima. Čak ako je netko najmizerniji, najjadniji,
najmanje poštovani član grupe, postoji kompenzacija za njegovo
mizerno stanje u osjećaju »dio sam najdivnije grupe na svijetu.
Ja, koji sam zapravo mrav, pripadanjem grupi postajem div«.
Prema tome, stupanj grupne narcisoidnosti proporcionalan je
nedostatku stvarnog zadovoljstva u životu. One društvene klase
koje više uživaju život manje su fanatične (fanatizam je karakte¬
ristična kvaliteta grupne narcisoidnosti) od onih koje, kao na
primjer niže srednje klase, pate od oskudice na svim materijal¬
nim i kulturnim područjima i vode život neutažene dosade.
Istovremeno je njegovanje grupne narcisoidnosti vrlo jeftino
sa stajališta društvenog budžeta; u stvari ona ne košta praktički
ništa u usporedbi s društvenim troškovima potrebnim za povi¬
šenje standarda života. Društvo treba samo platiti ideologe koji
formuliraju parole što rađaju društvenu narcisoidnost; zapravo
mnogi društveni funkcioneri kao što su nastavnici, novinari, mi¬
nistri i profesori sudjeluju a da i nisu plaćeni, najmanje novcem.
Oni dobivaju svoju nagradu od osjećaja ponosa i zadovoljstva
što su služili tako vrijednoj stvari — te pomoću povećanog ugle¬
da i unapređenja.
Oni čija se narcisoidnost poziva na grupu više no na njih same
kao pojedince, osjetljivi su kao individualni narcisi, te reagiraju
bijesno na svaku povredu, stvarnu ili imaginarnu, počinjenu nji¬
hovoj grupi. U najmanju ruku reagiraju intenzivnije i svjesnije.
Pojedinac, osim ako nije mentalno vrlo bolestan, može imati bar
nekih sumnji o svojoj ličnoj narcisoidnoj slici. Pripadnik grupe
je uopće nema, budući da u njegovoj narcisoidnosti sudjeluje
većina. U slučaju sukoba grupa koje uzajamno osporavaju kolek-
28
tivnu narcisoidnost upravo to osporavanje pobuđuje intenzivno
međusobno neprijateljstvo. Narcisoidna slika vlastite grupe raste
do najviše točke, dok se obezvređivanje neprijateljske grupe spu¬
šta do najniže. Vlastita grupa postaje branitelj ljudskog dosto¬
janstva, doličnosti, moralnosti i prava. Đavolske kvalitete pripi¬
suju se drugoj grupi; ona je prevarantska, nemilosrdna, okrut¬
na i u osnovi neljudska. Na oskvrnuće jednog od simbola grupne
narcisoidnosti — kao što je zastava ili osoba cara, predsjednik
ili ambasador — reagira se s tako intenzivnim bijesom i agresi¬
jom, da je narod voljan podržati vođe čak i u ratnoj politici.
Grupna narcisoidnost je jedan od najvažnijih izvora ljudske
agresije i još k tome, kao i svi ostali oblici agresije, reakcija na
napadanje vitalnih interesa. Ona se razlikuje od ostalih oblika
defenzivne agresije u tome što je intenzivna narcisoidnost po sebi
polupatološka pojava. Razmatrajući uzroke i funkcije krvavih
i okrutnih masovnih pokolja kakvi su se javljali između hindusa
i muslimana u vrijeme podjele Indije ili nedavno između ben-
galskih muslimana i njihovih pakistanskih vladara, grupna nar¬
cisoidnost sigurno igra značajnu ulogu; nije začuđujuće ako pri¬
znamo činjenicu da se ovdje radi o zaista najsiromašnijem i naj¬
jadnijem narodu na svijetu. No sigurno je da narcisoidnost nije
jedini uzrok tih pojava, o čijim ćemo drugim vidovima rasprav¬
ljati kasnije.
Agresija i otpor
Drugi važan izvor defenzivne agresije je agresija kao reakcija na
svaki pokušaj unošenja u svijest potisnutih težnji i maštanja.
Taj je tip reakcije jedan od vidova onoga što je Freud nazvao
»otporom«, a koji je sistematski proučavan psihoanalitičkom me¬
todom. Freud je otkrio da se, ako analitičar dotakne potisnuti
materijal, pacijent opire njegovom terapeutskom pristupu. To
nije stvar svjesne nevoljnosti pacijenta, nepoštenja ili tajanstve¬
nosti; on se brani protiv otkrivanja nesvjesnog materijala, a da
pri tom nije svjestan ni materijala, ni svog otpora. Postoje mno¬
gi razlozi zbog kojih je moguće potiskivati određene težnje, če¬
sto i cijelog života. Netko se može bojati da bi bio kažnjen, da ne
bi bio voljen ili da bi bio ponižen kada bi za njegove potisnute
porive saznali drugi (ili on sam, ukoliko se radi o samopoštova-
nju i voljenju samoga sebe).
29
 Psihoanalitička terapija je pokazala da otpor može uzrokovati
mnogo različitih reakcija. Pacijent se može udaljiti od osjetljive
teme i pričati o nečem drugom; može se osjećati pospanim i
umornim; može naći razlog da ne dođe na razgovor — ili može
postati vrlo ljut na analitičara i naći neki razlog da prekine psi¬
hoanalitički postupak. Evo kratkoga primjera: pisac kog sam
analizirao, i koji je bio ponosan na to što nije prevrtljiv, rekao
mi je da je promijenio rukopis jednog svog djela jer je mislio
da će tom promjenom bolje iznijeti svoju poruku. Mislio je da je
donio pravu odluku i bio je iznenađen što se kasnije osjećao do¬
nekle potištenim i što je imao glavobolju. Natuknuo sam mu da
je njegov stvarni motiv vjerojatno bilo očekivanje da promije¬
njena verzija bude popularnija i da mu donese više slave i novca
od izvorne; nadalje, da njegovo potišteno raspoloženje i njegova
glavobolja vjerojatno ima nekakve veze s tim činom samoizdaje.
Jedva sam to izgovorio kada je skočio intenzivno se srdeći, vi¬
čući na mene da sam sadist, da uživam u kvarenju njegove ra¬
dosti, da sam uskogrudan čovjek koji mu zavidi na budućem
uspjehu, neznalica koji ne zna ništa o njegovom području pisa¬
nja i još mnogo pogrda. (Valja napomenuti da je pacijent nor¬
malno bio vrlo uljudan čovjek, koji se prema meni, i prije i po¬
slije te provale gnjeva, odnosio s poštovanjem.) Teško da je mo¬
gao više učiniti za potvrdu moje interpretacije. Spominjanje nje¬
gove nesvjesne motivacije za njega je bilo ugrožavanje njegove
predodžbe o sebi i njegovog osjećaja identiteta. Na to je ugro¬
žavanje reagirao intenzivnom agresijom kao da je to bilo ugroža¬
vanje njegovog tijela ili njegovog vlasništva. Agresija u takvim
slučajevima ima jedan cilj: uništiti svjedoka koji ima dokaz.
U psihoanalitičkoj terapiji može se s velikom pravilnošću utvr¬
diti da otpor nastaje kada se dodirne potisnuti materijal. No, da
bismo promatrali tu pojavu, ni u kom slučaju ne moramo ostati
samo u psihoanalitičkoj situaciji. Obilni su primjeri iz svako¬
dnevnog života. Tko nije vidio majku koja bijesno reagira kada
joj netko kaže da svoju djecu želi zadržati uz sebe jer ih želi
posjedovati i njima vladati — a ne jer ih toliko voli? Ili oca ko¬
me je rečeno da je njegova briga za djevičanstvo njegove kćeri
motivirana njegovim vlastitim seksualnim interesom za nju? Ili
izvjesnog tipa patriota koga smo podsjetili da iza njegovih poli¬
tičkih uvjerenja djeluje interes za profitom? Ili izvjesnog tipa
revolucionara koga smo podsjetili da iza njegove ideologije dje¬
luju lični destruktivni porivi? Zapravo, ispitivanje tuđih motiva
30
oskvrnjuje jedan od najrespektiranijih tabua učtivosti — koji je
neophodan budući da učtivost ima funkciju svođenja nastanka
agresije na minimum.
U povijesti se dešava isto. One koji su govorili istinu o pojedi¬
nom režimu protjerali su, zatvorili ili ubili oni koji su bili na
vlasti, a čiji je bijes izazvan. Bez sumnje, uobičajeno je objašnje¬
nje da su bili opasni za njihov cijenjeni poredak, pa im je njiho¬
vo ubijanje izgledalo najbolji način da se zaštiti status quo. To
je doista istinito, ali ne objašnjava činjenicu da su oni koji su
govorili istinu bili tako duboko omraženi čak i kada nisu pred¬
stavljali stvarno ugrožavanje utvrđenog poretka. Vjerujem da
razlog leži u tome što oni, govoreći istinu, mobiliziraju otpor kod
onih koji je potiskuju. Tim drugima istina je opasna ne samo
zato što može ugroziti njihovu vlast već zbog toga što skriva nji¬
hov cijeli svjesni sistem orijentacije, lišava ih njihovih racionali¬
zacija i može ih čak prisiliti da drugačije djeluju. Samo oni koji
su proživjeli proces osvještavanja važnih potisnutih impulsa po¬
znaju prevratnički osjećaj zbunjenosti i smetenosti koji se javlja
kao rezultat. Nisu svi ljudi voljni upustiti se u tu pustolovinu, a
najmanje oni koji bar na trenutak profitiraju jer su slijepi.
Konformistička agresija
Konformistička agresija podrazumijeva razne činove agresije koji
su bili izvedeni ne zato što je agresora nagonila želja za uništa¬
vanjem, već zato što mu je rečeno da tako učini, te je smatrao
svojom dužnošću poslušati naređenje. U svim hijerarhijski struk¬
turiranim društvima poslušnost je možda najdublje usađena crta.
Ona je izjednačena s vrlinom a neposlušnost s grijehom. Biti
neposlušan krajnji je grijeh iz koga proizlaze sva ostala zlodjela.
Abraham je zbog poslušnosti bio voljan ubiti svog sina. Kreont je
ubio Antigonu zbog njenog nepokoravanja zakonima države. Po¬
slušnost se posebno njeguje u vojsci, budući da je bit vojske sa¬
građena na apsolutnom refleksivnom prihvaćanju komandi koje
isključuje svako pitanje. Vojnika koji ubija i osakaćuje, pilota
bombardera koji razara tisuće života u jednom trenutku, ne na¬
goni nužno impuls destruktivnosti ili okrutnosti, već princip be¬
zuvjetne poslušnosti.
Konformistička agresija dovoljno je raširena da bi zaslužila
ozbiljnu pažnju. Od ponašanja dječaka u mladenačkim klapama
do vojnika u vojsci, mnoga su destruktivna djela počinjena samo
31
zato da netko ne bi izgledao kukavica i zbog slušanja naređenja.
Te su motivacije, a ne ljudska destruktivnost, korijen tog tipa
agresivnog ponašanja koje se često pogrešno tumači kao pokazi¬
vanje moći urođenih agresivnih poriva. Konformistička agresija
bi se mogla klasificirati kao pseudoagresija; razlog zbog koga se
tako ne postupa jest što će poslušnost kao posljedica potrebe uga¬
đanja u mnogo slučajeva mobilizirati agresivne porive koji se
drugačije ne mogu izraziti. Nadalje, poriv da se ne posluša ili da
se ne ugodi, mnogima predstavlja stvarnu ugroženost protiv koje
se brane izvršavajući traženi čin agresije.
Instrumentalna agresija
Drugi biološki adaptivni tip agresije je instrumentalna agresija
čiji je cilj postizanje onoga što je neophodno ili poželjno. Cilj nije
destrukcija kao takva; ona služi samo kao instrument za dosiza¬
nje stvarnog cilja. Zbog toga je slična destruktivnoj agresiji, ali
je u drugim važnim vidovima od nje različita. Čini se da nema
filogenetski programiranu ncrvnu osnovu kao ona koja programi¬
ra defenzivnu agresiju; među sisavcima samo su grabežljive živo¬
tinje, čija je agresija jedino instrument za sticanje hrane, obda¬
rene prirođenim nervnim modelom koji ih potiče na napadanje
plijena. Lovačko ponašanje homonida i čovjeka zasnovano je na
učenju i iskustvu i izgleda da nije filogenetski programirano.
Poteškoća s instrumentalnom agresijom leži u dvoznačnosti
pojmova »neophodno« i »poželjno«.
Lako je definirati neophodno u pojmovima neosporne fiziolo¬
ške potrebe, kao na primjer očuvanje od skapavanja od gladi. Ako
čovjek krade ili pljačka jer on i njegova obitelj nemaju ni mini¬
malnu količinu hrane koja im je potrebna, agresija je, jasno, čin
motiviran fiziološkom neophodnošću. Isto bi vrijedilo za primi¬
tivno pleme koje je na rubu skapavanja od gladi, te napada dru¬
go pleme koje je imućnije. Ali takvi slučajevi neophodnosti da¬
nas su relativno rijetki. Mnogo su češći drugi, kompliciraniji.
Vođe nacije shvaćaju da će njihova ekonomska situacija biti du¬
goročno ozbiljno ugrožena ako ne osvoje teritorij koji ima siro¬
vine njima potrebne ili ako ne poraze suparničku naciju. Premda
su često takvi razlozi jedino ideološki izgovor za želju za poveća¬
njem snaga ili lične ambicije vođa, postoje ratovi koji reagiraju
na povijesnu nužnost, bar u širokom, relativnom smislu.
32
Ali što je poželjno? U doslovnom smislu riječi može se odgo¬
voriti: poželjno je ono što je neophodno. U tom je slučaju »po¬
željno« zasnovano na objektivnoj situaciji. Češće je, međutim, po¬
željno definirano kao ono što se želi. Ako upotrebljavamo pojam
u tom smislu, problem instrumentalne agresije poprima drugi i
zapravo najvažniji vid u motivaciji agresije. Istina je da ljudi
žele ne samo ono što je neophodno da bi se preživjelo, ne samo
ono što pruža materijalnu osnovu za dobar život; većina je ljudi
u našoj kulturi — i sličnim razdobljima povijesti — pohlepna:
pohlepna za više hrane, pića, seksa, posjeda, vlasti i slave. Nji¬
hova pohlepa može se odnositi više na jedan no na drugi od tih
objekata; svim je ljudima zajedničko da su nezasitni i, zbog toga,
nikada zadovoljni. Pohlepa je jedna od najjačih neinstinktivnih
strasti u čovjeku i jasni je simptom psihičkog disfunkcioniranja
ili unutrašnje praznine i neimanja središta u sebi. Ona je pato¬
loška manifestacija pomanjkanja potpunog razvitka, kao i jedan
od osnovnih grijehova budističke, jevrejske i kršćanske etike.
Nekoliko primjera će ilustrirati patološki karakter pohlepe:
dobro je poznato da je prežderavanje, koje je jedan od oblika
pohlepe, često uzrokovano stanjima depresije; ili da je prinudno
kupovanje jedan od pokušaja bijega od depresivnog raspoloženja,
čin jedenja ili kupovanja je simbolični čin ispunjavanja unutar¬
nje praznine i tako trenutačno svladavanje osjećaja deprimira-
nosti. Pohlepa je strast — to jest ona je nabijena energijom i ne¬
umoljivo nagoni osobu prema dostignuću svojih ciljeva.
U našoj kulturi pohlepa je znatno pojačana svim onim mjera¬
ma koje svakoga nastoje preobratiti u potrošača. Naravno, po¬
hlepna osoba nema potrebe da bude agresivna pod uvjetom da
ima dovoljno novca da kupi ono što želi. Ali pohlepna osoba koja
nema neophodnih sredstava mora napadati ako želi zadovoljiti
svoje želje. Najdrastičniji primjer toga je robovanje drogi čovje¬
ka koji je za njom pohlepan (iako je u njegovom slučaju pohlepa
pojačavana fiziološkim izvorima). Mnogi koji nemaju dovoljno
novca za kupovinu droga pljačkaju, napadaju ili čak ubijaju da
bi došli do neophodnih sredstava. Destruktivni su po ponašanju,
instrumentalna je njihova agresija, a ne njihov cilj. Pohlepa je
na povijesnoj skali jedan od najčešćih uzroka agresije i vjerojat¬
no je jednako jak motiv za instrumentalnu agresiju kao i želja za
onim što je objektivno neophodno.
Razumijevanje pohlepe je pomućeno njenom identifikacijom
sa sebičnošću. Sebičnost je normalan izraz biološki danog nagona
za samoočuvanjem, čiji je cilj dosizanje neophodnog za očuvanje
33
života ili uobičajenog, tradicionalnog standarda življenja. Kao što
su pokazali Max Weber, Tawney, von Brentano, Sombart i drugi,
čovjek je u srednjem vijeku bio motiviran željom da sačuva svoj
tradicionalni standard življenja, bilo kao seljak, bilo kao zanat¬
lija. Zahtjevi revolucionarnih seljaka u šesnaestom stoljeću nisu
tražili ono što su zanatlije u gradu imali, niti su zanatlije težili za
bogatstvom feudalnih barona ili bogatog trgovca. Čak i u osam¬
naestom stoljeću nalazimo zakone koji zabranjuju trgovcu da po¬
kuša vrbovati mušterije od suparnika primamljivijim izgledom
svog dućana ili hvaljenjem svoje robe na štetu robe drugog trgov¬
ca. Tek potpunim razvojem kapitalizma — i ranije, u sličnim
društvima kao npr. Rimskom carstvu — pohlepa je postala ključ¬
nim motivom neprestanog povećavanja broja građana. Međutim,
pohlepa je motiv koji će, možda zbog još preostale religijske tra¬
dicije, rijetko tko priznati. Dilema je bila riješena racionalizira¬
njem pohlepe kao sebičnosti. Bila je to logika: sebičnost je bio¬
loški dana težnja usidrena u ljudskoj prirodi, sebičnost jednaka
pohlepi; dakle: pohlepa je ukorijenjena u ljudskoj prirodi — i
nije karakterno uvjetovana ljudska strast, što je trebalo dokazati.
O uzrocima rata
Najvažniji slučaj instrumentalne agresije je rat. Postalo je mo¬
derno rat smatrati posljedicom moći čovjekovog destruktivnog
instinkta. Rat su tako objašnjavali instinktivisti i psihoanaliti¬
čari.21 Tako na primjer značajni predstavnik psihoanalitičke orto-
doksije E. Glover istupa protiv M. Ginsberga tvrdeći da »zago¬
netka rata leži... duboko u nesvjesnosti«, te uspoređuje rat s
»neprikladnim oblikom instinktivnog prilagođavanja«. (E. Glover
i M. Ginsberg, 1934)22
Sam Freud je zastupao mnogo realističnije gledište no njegovi
sljedbenici. U svom slavnom pismu Albertu Einsteinu Why War?
[Čemu rat?] (S. Freud, 1933) iznosi mišljenje da rat nije uzroko¬
van ljudskom destruktivnošću, već njegov uzrok vidi u stvarnim
sukobima među grupama, koji su uvijek bili rješavani nasiljem,
budući da nije postojao međunarodni zakon prema kojem bi —
kao u civilnom zakonu — sukobi mogli biti mirno riješeni. Fakto¬
ru ljudske destruktivnosti pripisuje samo pomoćnu ulogu i to u
vidu olakšavajuće spremnosti ljudi da idu u rat kada ga vlada
jednom odluči započeti.
Teza da je rat uzrokovan ljudskom destruktivnošću potpuno
je apsurdna svakome tko i najpovršnije poznaje povijest. Babi-
34
lonci, Grci23, svi do državnika našeg vremena planirali su rat zbog,
po njihovom uvjerenju, vrlo stvarnih razloga i vrlo su temeljito
vagali argumente za i protiv čak iako su, prirodno, njihovi pro-
računi često bili pogrešni. Motivi su bili mnogostruki: zemlja za
obrađivanje, bogatstva, robovi, sirovine, tržišta, ekspanzija — i
obrana. Pod posebnim okolnostima želja za osvetom ili u malom
plemenu strast za destrukcijom bili su među faktorima koji su
motivirali rat, no takvi su slučajevi atipični. Mišljenje da je rat
uzrokovan čovjekovom agresijom nije samo nestvarno već i štet¬
no. Ono odvlači pažnju od stvarnih uzroka i tako slabi otpor
protiv njih.
Tezu o urođenoj težnji ratu odbacuju ne samo povijesne činje¬
nice već također, što je vrlo važno, historija primitivnog ratova¬
nja. Ranije smo pokazali, u kontekstu agresije među primitivnim
narodima, da su oni — posebno lovci i sakupljači hrane — naj
manje ratoborni i da njihovu borbu karakterizira relativni nedo-
statak destruktivnosti i krvožednosti. Dalje smo vidjeli da se s
razvojem civilizacije povećavala učestalost i krvavost ratova. Da
su ratovi bili uzrokovani urođenim destruktivnim porivima, isti¬
nito bi bilo suprotno. Humanitarne težnje u osamnaestom, devet¬
naestom i dvadesetom stoljeću prouzrokovale su smanjivanja de¬
struktivnosti i okrutnosti u ratu koja su bila kodificirana — i
poštovana do kraja prvog svjetskog rata — u raznim međunarod¬
nim ugovorima. Iz progresivne perspektive činilo se da je civili¬
zirani čovjek manje agresivan od primitivnog čovjeka, a još po¬
stojeća pojava rata objašnjena je kao da je uzrokovana uporno¬
šću agresivnih instinkata koji odbijaju popustiti blagotvornom
utjecaju civilizacije. Ali, zapravo, destruktivnost civiliziranog čo¬
vjeka bila je projicirana u čovjekovu prirodu i tako je povijest
bila pobrkana s biologijom.
Uvelike bih premašio okvir knjige kada bih pokušao predsta¬
viti, makar i ukratko, analizu uzroka rata, te se moram ograničiti
na iznošenje samo jednog primjera, primjera prvog svjetskog
rata.24
Prvi svjetski rat je bio motiviran ekonomskim interesima i am¬
bicijama političkih, vojnih i industrijskih vođa na obim strana¬
ma, a ne potrebom raznih nacija da daju oduška svojoj učvršće¬
noj agresiji. Ti su motivi dobro poznati i nije ih potrebno ovdje
detaljno opisati. Sve u svemu, može se reći da su glavni motivi
njemačkih ciljeva u ratu 1914—1918. bili: ekonomsko proširenje
na zapadnu i centralnu Evropu i teritorij na Istoku. (To su, za¬
pravo, također bili ciljevi Hitlera čija je vanjska politika u biti
35
 bila nastavak vanjske politike carske vlade.) Ciljevi i motivi za¬
padnih saveznika bili su slični. Francuska je željela Alsace i Lor-
rainu; Rusija Dardanele; Engleska dijelove njemačkih kolonija,
a Italija bar mali dio plijena. Da nije bilo tih ciljeva, od kojih
su neki navedeni u tajnim ugovorima, mir bi bio zaključen ne¬
koliko godina ranije i bili bi pošteđeni životi nekoliko milijuna
ljudi na obje strane.
Obje su se strane u prvom svjetskom ratu morale pozivati na
osjećaj samoobrane i slobode. Nijemci su tvrdili da su okruženi
i ugroženi, nadalje, da se bore za slobodu boreći se protiv cara;
njihovi su neprijatelji tvrdili da su ugroženi agresivnim militariz¬
mom njemačkih junkera i da se bore za slobodu boreći se protiv
Kaisera. Misliti da je taj rat svoj izvor imao u želji francuskog,
njemačkog, britanskog i ruskog stanovništva da se rasterete svoje
agresivnosti neistinito je i služi isključivo funkciji odvlačenja
pažnje od osoba i društvenih uvjeta odgovornih za jedno od naj¬
većih krvoprolića u povijesti.
Što se tiče oduševljenja za taj rat, treba razlikovati početno
oduševljenje i motive pojedinih naroda za nastavak borbe. Što se
tiče njemačke strane, medu stanovništvom treba razlikovati dvije
grupe. Manja grupa nacionalista — neznatna manjina naroda —
bučno se zalagala za ratni pohod mnogo godina prije 1914. Ona
se uglavnom sastojala od profesora srednjih škola, nekoliko sve¬
učilišnih profesora, novinara i političara, koje su podržavali neki
vode njemačke mornarice i pojedine grane teške industrije. Nji¬
hova psihička motivacija može se opisati kao mješavina grupne
narcisoidnosti, instrumentalne agresije i želje za karijerom i vla¬
šću unutar i pomoću tog nacionalističkog pokreta. Velika većina
stanovništva pokazivala je dosta oduševljenja samo kratko vrije¬
me prije i nakon izbijanja rata. I tu je moguće naći značajne raz¬
like u reakcijama raznih društvenih klasa; na primjer, intelektu¬
alci i studenti ponašali su se s više oduševljenja no radnička kla¬
sa. (Zanimljiv podatak koji baca određeno svjetlo na to pitanje
je ovaj: šef njemačke vlade Reichskanzler von Bethman-Hollweg,
kao što pokazuju dokumenti njemačkog ministarstva vanjskih
poslova objavljeni nakon rata, bio je svjestan da bi bilo nemo¬
guće dobiti podršku Socijaldemokratske partije, najjače partije
u Reichstagu, da rat nije najprije objavljen Rusiji, što je kod
radnika izazvalo osjećaj da se bore protiv autokracije i za slobo¬
du.) Nekoliko dana prije izbijanja i nakon početka rata cijelo
stanovništvo je bilo pod sistematskim sugestivnim utjecajem vla¬
de i štampe kako bi se uvjerilo da je Njemačka trebala biti po-
36
nižena i napadnuta što je, dakako, mobiliziralo porive defenzivne
agresije. Međutim, narod kao cjelina nije bio motiviran jakim
poticajima instrumentalne agresije, tj. željom za zauzimanjem
stranog teritorija. To je potvrđeno činjenicom da je vladina pro¬
paganda još na početku rata negirala bilo kakve osvajačke cilje¬
ve, a kasnije je, kad su njemački generali diktirali vojnu politiku,
te ciljeve prikazala kao neophodne za buduću sigurnost njemač¬
kog Reicha. No oduševljenje koje je vladalo na početku rata ne¬
stalo je nakon nekoliko mjeseci i nikada se nije obnovilo.
Najneobičnije je da je oduševljenje naroda u trenutku kada je
ilitler napao Poljsku i tako otpočeo drugi svjetski rat bilo prak-
tički nikakvo. Narod je, usprkos godinama teške militarističke
indoktrinacije, pokazao vrlo jasno da ne želi voditi taj rat. (Hitler
je čak morao režirati lažni napad na šlesku radio-stanicu od stra¬
ne navodnih Poljaka — u stvari prerušenih nacista — da bi po¬
budio osjećaj obrane protiv napada.)
Ali, premda njemačko stanovništvo definitivno nije željelo taj
rat (generali su također oklijevali), ušlo je u nj bez otpora i bo¬
rilo se junački do kraja.
Psihološki problem koji se ovdje javlja nije uzrokovanje rata,
već se nalazi u pitanju: koji psihološki faktori omogućuju rat
iako ga ne uzrokuju?
Postoje mnogi relevantni faktori koje treba razmotriti prilikom
odgovaranja na to pitanje. U prvi svjetski rat (uz neke modifika¬
cije i u drugi) njemački (ili francuski, ruski, britanski) vojnici
išli su da bi se borili, jer su osjećali da bi izgubljeni rat značio
katastrofu za cijelu naciju. Pojedini vojnici su bili motivirani
osjećajem da se bore za svoje živote, te da se radi o ubiti ili biti
ubijen. No čak ni ti osjećaji ne bi bili dovoljni da potkrijepe volju
za nastavak. Vojnici su znali da bi bili strijeljani kad bi pobjegli,
iako ni ti motivi nisu spriječli pobune širokih razmjera koje su
se pojavile u mnogim armijama; u Rusiji i Njemačkoj su na kra-
ju dovele do revolucija 1917, 1918. godine. U Francuskoj 1917. go¬
dine gotovo da nije bilo vojnih korpusa u kojima se vojnici nisu
bunili; samo zahvaljujući umješnosti francuskih generala u spre-
čavanju jedne vojne jedinice da sazna za zbivanja u drugim jedi¬
nicama, te su pobune bile ugušene dijelom velikim brojem smak¬
nuća, a dijelom poboljšanjem uvjeta svakodnevnog života voj¬
nika.
Drugi važan faktor mogućnosti rata je duboko uvriježen osje-
ćaj poštovanja autoriteta i straha od njega. Vojniku je tradicio
nalno usađivan osjećaj da je slušanje vođa moralna i religijska
37
 obaveza, za čije bi ispunjenje morao biti spreman platiti živo¬
tom. Da bi se slomila poslušnost, bar kod znatnog dijela vojske
i civilnog stanovništva, trebalo je otprilike tri ili četiri godine
užasnog života u rovovima i porast uvida u činjenicu da ih njihovi
vođe koriste za ciljeve rata koji nemaju ništa zajedničko s obra¬
nom.
Postoje i drugi, suptilniji emotivni motivi koji omogućuju rat,
a nemaju ništa zajedničko s agresijom. Rat je uzbudljiv čak i
kad nameće rizik za vlastiti život i mnoge fizičke patnje. S obzi¬
rom na to da je život prosječne osobe dosadan, rutiniziran i lišen
avanture, spremnost da se ide u rat mora se shvatiti kao želja
da se okonča s dosadnom rutinom svakodnevnog života — i da se
upusti u avanturu, zapravo jedinu avanturu koju prosječna osoba
može očekivati u svom životu.25
Rat u stanovitoj mjeri preokreće sve vrijednosti. Rat potiče
izražavanje duboko ukorijenjenih ljudskih poriva kao što su al¬
truizam i solidarnost — poriva koji su obuzdani principima sa¬
moljublja i suparništva koje mirnodopski život pobuđuje u mo¬
dernom čovjeku. Klasne razlike, ako postoje, u znatnoj mjeri
nestaju. Čovjek je u ratu ponovo čovjek i ima priliku istaći se
bez obzira na privilegije koje mu dodjeljuje njegov društveni
položaj građanina. Da to posebno naglasimo: rat je posredna
pobuna protiv nepravde, nejednakosti i dosade koja vlada dru¬
štvenim životom u mirno doba i ne smije se potcjenjivati činje¬
nica da se vojnik, sve dok se protiv neprijatelja bori za svoj ži¬
vot, ne mora boriti protiv pripadnika svoje grupe za hranu, medi¬
cinsku njegu, krov nad glavom, odjeću; to sve omogućuje neka
vrsta izopačenog socijaliziranog sistema. Činjenica da rat ima te
pozitivne osobine žalostan je komentar našoj civilizaciji. Kada bi
civilni život pružao elemente avanturizma, solidarnosti, jednako¬
sti i idealizma koji se mogu naći u ratu, bilo bi vrlo teško prido¬
biti ljude za rat. Problem vlada zemalja koje ratuju je način na
koji će iskoristiti tu pobunu, ujarmljujući je u svrhu rata; isto¬
vremeno se, pojačavanjem striktne discipline i duha poslušnosti
vođama koji su prikazani kao nesebični, mudri, hrabri ljudi koji
štite svoj narod od destrukcije, mora spriječiti da ta pobuna ne
počne ugrožavati vladu.26
Da zaključimo: većina modernih ratova i većina ratova među
antičkim državama nisu bili uzrokovani nagomilanom agresijom,
već instrumentalnom agresijom vojnih i političkih elita. To se
vidi po podacima o razlici u pojavljivanju rata od najprimitiv¬
nijih kultura do onih na višem stupnju razvoja. Što je civiliza-
38
čija primitivnija, ljudi u njoj manje ratuju. (Q. Wright, 1965).27
Istu tendenciju je moguće vidjeti u činjenici da je broj i intenzi¬
tet ratova rastao s razvojem tehničke civilizacije; on je najviši
među moćnim državama s jakom vladom, a najniži među primi¬
tivnim ljudima koji nemaju stalnog poglavice. Kao što je poka¬
zano u slijedećoj tabeli, broj zametnutih bitaka u novom vijeku
među glavnim silama Evrope pokazuje istu tendenciju. Tabela
navodi broj bitaka po stoljećima, od 1480. (Q. Wright, 1965):
GODINE BROJ BITAKA
9
1480—1499.
1500—1599. 87
1600—1699. 239
1700—1799. 781
1800—1899. 651
1900—1940. 892
Oni autori koji su objašnjavali da rat uzrokuje čovjekova uro¬
đena agresija smatrali su moderni rat normalnim, pretpostav¬
ljajući da rat mora biti uzrokovan čovjekovom »destruktivnom«
prirodom. Za tu su pretpostavku pokušali pronaći potvrdu u po¬
dacima o životinjama i o našim prethistorijskim precima koji su,
da bi poslužili toj svrsi, morali biti iskrivljeni. To je stajalište
proizišlo iz nepokolebljivog uvjerenja o superiornosti današnje
civilizacije nad predtehničkim kulturama. Logika je bila slijede¬
ća: ako je civiliziran čovjek zaražen tolikim mnogim ratovima i
tolikom destruktivnošću, koliko li je gori morao biti primitivan
čovjek koji je u razvoju prema »progresu« daleko zaostao. Budu¬
ći da za destruktivnost ne smije biti okrivljena naša civilizacija,
ona se mora objasniti kao rezultat naših instinkata. Ali činjenice
govore drugačije.
Uvjeti za smanjenje defenzivne agresije
Budući da je defenzivna agresija filogenetski pripremljena reak¬
cija na ugroženosti vitalnih interesa, nije moguće izmijeniti njenu
biološku osnovu, iako ona može biti kontrolirana i modificirana
kao porivi ukorijenjeni u drugim instinktivnim dispozicijama.
Međutim, glavni uvjet za smanjenje defenzivne agresije je sma¬
njenje onih stvarnih faktora koji je mobiliziraju. Skiciranje pro¬
grama društvenih promjena koje bi to postigle zadaća je kojom
se, očito, nije moguće baviti u okvirima ove knjige.28 Ograničit ću
se na samo nekoliko napomena.
39
 Glavni uvjet je, naravno, da ni pojedince, ni grupe ne ugrožava¬
ju drugi. To ovisi o postojanju materijalne osnove koja može
svim ljudima pružiti dostojan život a dominaciju jedne grupe
nad drugom učiniti nemogućom i neprivlačnom. Takav bi se
uvjet mogao ostvariti u predvidljivoj budućnosti pomoću dru¬
gačijeg sistema proizvodnje, vlasništva i potrošnje; ali reći da
bi takvo stanje moglo biti dostignuto ne znači, naravno, da će
biti dostignuto ili da bi ga bilo lako doseći. To je, zapravo, vrlo
težak zadatak, te i stoga mnogi ljudi dobrih namjera više vole ne
činiti ništa; nadaju se da će katastrofu odvratiti ritualnim pje¬
vanjem pohvala napretku.
Ustanovljenje sistema koji garantira pribavljanje osnovnih ne¬
ophodnosti za sve znači nestanak dominantnih klasa. Čovjek će
morati prestati živjeti u »zoološkim« uvjetima — tj. njegova pu¬
na sloboda će biti obnovljena i svi oblici eksploatacijske vlasti
morat će nestati. Mit je da je čovjek nesposoban osloboditi se
vladajućih vođa, a pobijaju ga sva ona društva koja dobro funk-
cioniraju bez hijerarhije. Takva bi promjena, naravno, obuhvatila
radikalne političke i društvene promjene koje bi preinačile sve
ljudske odnose, uključivši i obiteljsku strukturu, strukturu od¬
goja, religije i odnosa među pojedincima u radu i dokolici.
Sve dok je defenzivna agresija reakcija ne na stvarne već na
zamišljene ugroženosti proizvedene masovnom sugestijom i pra¬
njem mozga, utoliko bi temeljne društvene promjene ukinule os¬
novu za korištenje te vrste psihičke sile. Budući da je sugestibil-
nost zasnovana na bespomoćnosti pojedinca i na njegovom stra-
hopoštovanju prema vođama, upravo bi spomenute društvene i
političke promjene dovele do njihovog nestajanja i, shodno tome,
do razvoja nezavisnog kritičkog mišljenja.
Na kraju, da bi se smanjila grupna narcisoidnost, trebalo bi
eliminirati bijedu, monotoniju, tupost i bespomoćnost koji posto¬
je kod velikog dijela stanovništva. To se ne može postići jedno¬
stavno poboljšavanjem materijalnih stanja. To može biti jedino
rezultat drastičnih promjena u društvenoj organizaciji koju tre¬
ba preobratiti od orijentacije na vladajuću silu vlasništva na ži¬
votnu orijentaciju; od imanja i nagomilavanja bivstvovanju i su¬
djelovanju. To će zahtijevati najviši stupanj aktivne participacije
i odgovornosti svakog pojedinca u njegovoj ulozi radnika ili služ¬
benika u svim vrstama poduzeća kao i u njegovoj ulozi građa¬
nina. Moraju se iznaći potpuno novi oblici decentralizacije kao
40
i nove društvene i političke strukture koje će završiti s društvom
anomije, s masovnim društvom koje se sastoji od milijuna ato¬
ma.
Nijedan od tih uvjeta nije nezavisan. Oni su dio sistema i zbog
toga reaktivna agresija može biti svedena na minimum samo ako
cijeli sistem, kakav je postojao posljednjih šest tisuća godina
povijesti, bude zamijenjen temeljito drugačijim. Ako se to do¬
godi, utopijske vizije koje su nastale s Buddhom, prorocima, Isu¬
som i humanističkim utopistima renesanse bit će priznate kao
racionalna i stvarna rješenja koja služe osnovnom biološkom
programu čovjeka: očuvanju i razvoju i pojedinca i ljudske
vrste.
BILJEŠKE UZ DEVETO POGLAVLJE
1. To su stajalište iznijeli C. i W. M. S. Russel (1968. a).
2. L. von Bertalanffy je zauzeo stav u principu sličan onome koji
je ovdje iznesen. On piše: »Nema sumnje o prisutnosti agresivnih
i destruktivnih tendencija u ljudskoj psihi koje su po prirodi bi¬
ološki nagoni. Međutim, najškodljiviji fenomeni agresije, koji
transcendiraju samoočuvanje i samodestrukciju, zasnovani su na
karakterističnoj osobini čovjeka iznad biološkog nivoa, naime na
njegovoj sposobnosti stvaranja simboličkih univerzuma misli, je¬
zika i ponašanja.« (L. von Bertalanffv, 1956).
3. Lično saopćenje od pokojnog dra D. T. Suzukija.
4 Usporedi F. A. Beach (1945).
5. Međutim, ta su lica sporna budući da se procjenjuje da postotak
XYY među stanovništvom varira između 0,5—3,596).
6. Usporedi M. F. A. Montagu (1968) i J. Nielsen (1968), posebno
ovdje navedenu literaturu.
7. Posljednje razmatranje tog pitanja dolazi do zaključka da je veza
između agresije i XYY kromosoma još nedokazana. Autor piše:
»Među učesnicima konferencije je prevladavalo mišljenje da su
odstupanja u ponašanju toliko nagoviještena ili dokumentirana
da ne indiciraju vezu neposrednog uzroka i posljedice s kromo-
somnom konstitucijom XYY. Tako za sada još ne bi bilo moguće
reći da je komplement XYY definitivno ili redovito povezan s ne¬
normalnostima u ponašanju . . . Osim toga, usprkos rasprostranje¬
nom publicitetu, nije pronađeno da su pojedinci sa XYY ano¬
malijom bili agresivniji od odgovarajućih prestupnika s normal¬
nim kromosomnim konstitucijama. S tim u vezi čini se da prerane
i neoprezne spekulacije dovode do toga da se XYY osobe pogre¬
šno žigošu kao neobično agresivne i nasilne u usporedbi s drugim
prestupnicima.« (S. A. Shah, 1970)
8. Parenje životinja pokatkad ostavlja dojam okrutne agresije muž¬
jaka; promatranja obrazovanih promatrača navode da stvarnost
41
 ne odgovara tom prividu i da, bar među sisavcima, mužjak nika¬
ko ne ozljeđuje ženku.
9. Usporedi raspravu o sadizmu u 11. poglavlju.
10. Za tu je pojavu karakteristično da je grčka riječ ethos — koja
doslovno znači ponašanje — poprimila značenje »etičkog«, upravo
kao što se »norma« (izvorna riječ za tesarski alat) upotrebljava
u dvostrukom smislu za ono što je »normalno« i ono što je »nor¬
mativno«.
11. Zahvalan sam dru Juanu de Dios Hernandezu na njegovim poti¬
cajnim sugestijama o neurofiziološkoj razini, koje ovdje izostav¬
ljam jer bi to zahtijevalo opširnu tehničku raspravu.
12. Revolucije koje su se javljale u povijesti ne smiju zasjeniti činje¬
nicu da bebe i djeca također prave revolucije, ali budući da su
nemoćni, moraju se koristiti svojim vlastitim metodama, meto¬
dama gerilskog ratovanja, čini se. Raznim individualnim metoda¬
ma se bore protiv ugnjetavanja svoje slobode kao što su tvrdo¬
glavi negativizam, odbijanje hrane, odbijanje kontroliranja vrše¬
nja nužde, mokrenje u krevet, sve do drastičnijih metoda autisti-
čkog povlačenja i pseudomentalne debilnosti. Odrasli se ponašaju
kao elita čija je moć izazvana. Da zaštite svoj položaj, upotreblja¬
vaju fizičku silu, često pomiješanu s podmićivanjem. Kao rezul¬
tat, većina djece se predaje i više vole podložnost no stalno mu¬
čenje. Dok se ne dostigne pobjeda, u tom se ratu ne pokazuje ni¬
kakva milost i naše su bolnice pune njegovih ranjenika. Usprkos
tome, čudna je činjenica da sva ljudska bića — djeca moćnih kao
i ona nemoćnih — dijele zajedničko iskustvo nekadašnje bespo¬
moćnosti i borbe za svoju slobodu. Zbog toga se može pretposta¬
viti da je svako ljudsko biće — bez obzira na njegovu biološku
opremu — u svom djetinjstvu steklo revolucionarni potencijal
koji, iako uspavan za dugo vrijeme, može biti mobiliziran pod po¬
sebnim okolnostima.
13. Ne samo čovjeka. Ranije je spominjan izopačavajući učinak zoo¬
loškog vrta na život životinja i čini se da je prevagnuo nad su¬
protnim mišljenjem pa čak i tako velikog autoriteta kao što je
Hediger. (H. Hediger, 1942)
14. Boja kože ima taj učinak samo ako je kombinirana s bespomoć-
nošću. Japanci su postali ličnosti budući da su stekli moć počet¬
kom ovog stoljeća; slika Kineza se promijenila iz istih razloga tek
prije nekoliko godina. Posjedovanje razvijene tehnologije postalo
je kriterij za ljudskost.
15. Radi detaljnog uvida u narcisoidnost vidi E. Fromm (1964).
16. Posljednjih su godina mnogi analitičari proučavali pojam primar¬
ne narcisoidnosti u djetinjstvu i pretpostavili su postojanje objek¬
tivnih odnosa u mnogo ranijem periodu no što je to učinio Freud.
Freudovu ideju o potpuno narcisoidnoj prirodi psihoza također je
napustila većina psihoanalitičara.
17. U slijedećem se slažem samo s narcisoidnošću što se manifestira
u osjećanju grandioznosti. Postoji drugi oblik narcisoidnosti koji
je, iako izgleda suprotan, samo druga manifestacija iste stvari;
mislim na negativnu narcisoidnost u kojoj je osoba stalno i za-
42
brinuto zaokupljena svojim zdravljem do točke hipohondrije. Ta
manifestacija u ovom kontekstu nema važnosti. Trebalo bi, me¬
đutim, primijetiti da su te dvije manifestacije često izmiješane;
trebamo samo pomisliti na Himmlerovu hipohondrijsku zaokup¬
ljenost svojim zdravljem.
18. Problem narcisoidnosti i stvaralaštva vrlo je kompleksan i zahti¬
jevao bi mnogo dužu raspravu no što je to ovdje moguće.
19. To ne znači da je ono samo blef; to je dosta često istina, ali ne
uvijek. Woodrow Wilson, Franklin D. Roosevelt i Winston Chur-
chill, na primjer, bili su vrlo narcisoidne osobe pa su ipak posti¬
gli važne političke uspjehe. Ali ti uspjesi nisu bili takvi da bi
opravdali njihov osjećaj samosigumosti i nepobitnu ispravnost
često manifestiranu u aroganciji; istovremeno je njihova narciso¬
idnost bila ograničena u poređenju s narcisoidnošću čovjeka kao
što je bio Hitler. To objašnjava zašto Churchill nije patio od že¬
stokih mentalnih posljedica kada je 1948. izgubio na izborima i
pretpostavljam da bi isto bilo s Rooseveltom da je trebao doživ¬
jeti poraz iako se ne smije ignorirati činjenica da bi njih dvojica
čak nakon političkog poraza i dalje imali veliki broj poštovalaca.
Wilsonov je slučaj možda nešto drugačiji; trebalo bi proučiti nije
li njegov politički poraz izazvao ozbiljne psihičke probleme koji
su uzajamno djelovali s njegovom fizičkom bolešću. Izgleda da
je slučaj s Hitlerom i Staljinom jasan. Hitler je više volio umri¬
jeti no suočiti se s porazom. Staljin je pokazivao znakove psihičke
krize u prvim tjednima nakon njemačkog napada 1941. i čini se
kao da je patio od paranoidnih tendencija u zadnjih nekoliko go¬
dina svog života nakon što je stvorio toliko neprijatelja da je
mogao osjetiti da više nije voljeni otac svojih podanika.
20. Pokatkad je slaganje čak unutar male grupe dovoljno za stvaranje
stvarnosti — u najekstremnijim slučajevima čak i slaganje dvoje
(folie a deux).
21. Vidi A. Strachey (1957); također vidi E. F. M. Durbin i J. Bowlby
(1939) koji, suprotno, rezoniraju s velikom umješnošću da je mir¬
na kooperacija jednako prirodna i osnovna tendencija u ljudskim
odnosima kao borba, a opet smatraju rat bitno psihološkim pro¬
blemom.
22. U vrijeme revidiranja ovog dijela rukopisa izgleda da izvještaji sa
27. kongresa Međunarodnog psihoanalitičkog udruženja održanog
1971. u Beču ukazuju na promjenu u stavu prema ratu. Dr A.
Mitscherlich je rekao da će »povijest pregaziti sve naše teorije«
ukoliko psihoanalizu ne primijenimo na društvene probleme, i
dalje »bojim se da nas nitko neće ozbiljno shvaćati budemo li i
dalje sugerirali da rat nastaje zato što očevi mrze svoje sinove
i žele ih ubiti, da je rat djecoubojstvo. Umjesto toga moramo te¬
žiti nalaženju teorije koja objašnjava grupno ponašanje, teoriju
koja slijedi izvore tog ponašanja do sukoba u društvu koji po¬
kreću individualne nagone.« To su zaista pokušavali psihoanaliti¬
čari od ranih tridesetih godina, no to je dovelo do njihovog istje¬
rivanja iz Međunarodnog psihoanalitičkog udruženja pod ovom
ili onom izlikom. Zvaničnu dozvolu za taj novi »napor« dala je
Anna Freud na kraju kongresa, oprezno dodajući: »Trebali bismo
43
 pustiti da formulacija teorije agresije sačeka dok od naših kli¬
ničkih istraživanja ne doznamo mnogo više o stvarnim konsti-
tuensima agresivnosti.« (Oba citata su iz pariškog izdanja Herald
Tribunea od 29. i 21. srpnja 1971. g.).
23. Kao vrlo dobar primjer vidi Tukididov opis Peloponeskog rata.
24. Literatura o vojnom, političkom i ekonomskom aspektu rata
1914—1918. toliko je obimna da bi čak i skraćena bibliografija
ispunila mnoge stranice. Smatram da su dva najdublja i najpo¬
učnija djela o uzrocima prvog svjetskog rata, djela dvojice iz¬
vanrednih povjesničara: G. W. F. Hallgartena (1963) i F. Fischera
25. No ne smije se precjenjivati taj faktor. Primjer zemalja kao što
su Švicarska, skandinavski narodi, Belgija i Nizozemska pokazuje
da faktor avanturističnosti ne može biti uzrokom da narod zaželi
rat ako zemlja nije napadnuta i ako za vlade ne postoji razlog
da započnu rat.
26. Za ovu je dilemu karakteristično da su se u internacionalnim
ugovorima koji su regulirali odnos prema ratnim zarobljenicima
sve sile slagale u pogodbi da se zabranjuje vladi da vrši propa¬
gandu među »svojim« ratnim zarobljenicima protiv njihovih vla¬
stitih vlada. Ukratko, dogovoreno je da svaka vlada ima pravo da
ubija neprijateljske vojnike ali ih ne smije činiti nelojalnim.
27. Usporedi »Primitivno ratovanje« u 8. poglavlju.
28. O nekim od ovih problema raspravljao sam u The Sane Societv
{Zdravo društvo) (1955) i u The Revolution of Hope (Revolucija
nade) (1968. a).
X Maligna agresija:
premise
Uvodne napomene
Biološki adaptivna agresija služi životu. To je razumljivo u prin¬
cipu, biološki i neurofiziološki, premda je za potvrdu te teze po-
trebno još mnogo podataka. Instinkt je zajednički i čovjeku i os¬
talim životinjama, iako s određenim razlikama, o čemu smo ra¬
nije raspravljali.
Čovjek je jedinstven po tome što ga porivi mogu nagnati da
ubija i muči druge, pri čemu osjeća zadovoljstvo; on je jedina
životinja koja može biti ubojica ili destruktor svoje vrste bez ika¬
kve racionalne dobiti, bilo biološke, bilo ekonomske. Predmet
slijedećih stranica je proučavanje prirode te biološki neadaptiv-
ne, maligne destruktivnosti.
Podsjetimo se na činjenicu da je maligna agresija specifično
ljudska i da nije potekla iz životinjskog instinkta. Ona ne služi
fiziološkom opstanku čovjeka, a opet je važan dio njegovog men-
lalnog funkcioniranja. Ona je jedna od strasti koje su domi¬
nantne i moćne u nekim pojedincima i kulturama, premda ne i u
drugima. Pokušat ću pokazati da je destruktivnost jedan od mo-
gućih odgovora na psihičke potrebe koje su ukorijenjene u egzi¬
stenciji čovjeka i da njeno rađanje nastaje, kao što je ranije iz¬
neseno, iz međudjelovanja raznih društvenih stanja i čovjekovih
egzistencijalnih potreba. Ta hipoteza čini neophodnom izgradnju
teoretske osnove na kojoj možemo pokušati razmotriti slijedeća
pitanja: koja su specifična stanja ljudske egzistencije? Što je
čovjekova priroda ili bit?
Iako današnja misao, posebno u psihologiji, nije naročito pri¬
jateljski raspoložena prema takvim pitanjima za koja se obično
smatra da pripadaju području filozofije i drugih »subjektivnih
spekulacija«, nadam se da ću u slijedećoj raspravi dokazati da
zaista postoje područja za empirijsko ispitivanje.
45

Priroda čovjeka
Za većinu mislilaca, počevši od grčkih filozofa, potpuno je jasno
da postoji nešto što nazivamo ljudskom prirodom, nešto što kon¬
stituira bit čovjeka. Postoje različita mišljenja o tome što to jest,
ali se svi slažu da takva bit postoji — to jest da postoji nešto na
temelju čega je čovjek čovjek. Tako je čovjek bio definiran kao
racionalno biće, kao društvena životinja, životinja koja može pra¬
viti oruđa (homo faber) ili životinja koja pravi simbole.
Tek se nedavno taj tradicionalni stav počeo dovoditi u pitanje.
Razlog te promjene bilo je sve veće naglašavanje povijesnog pri¬
stupa čovjeku. Proučavanje povijesti ljudskosti nagovještavalo je
da je čovjek naše epohe toliko različit od čovjeka iz prethodnih
razdoblja da je izgledalo nestvarnim pretpostavljati da su ljudi
svih vremena imali nešto zajedničko što bi se moglo nazvati »ljud¬
skom prirodom«. Povijesni pristup je jačao, naročito u Sjedinje¬
nim Američkim Državama, proučavanjima antropologije kulture.
Proučavanje primitivnih naroda otkrilo je takvu različnost obi¬
čaja, vrijednosti, osjećaja i misli da su mnogi antropolozi došli
do uvjerenja da je čovjek rođen kao bijeli list papira na koji
svaka kultura piše svoj tekst. Još jedan razlog pridonio je raz¬
voju tendencije negiranja pretpostavke fiksirane ljudske priro¬
de; taj je pojam, naime, često zloupotrebljavan kao zaklon iza
kojeg je počinjeno najviše neljudskih djela. U ime ljudske pri¬
rode, na primjer, Aristotel i većina mislilaca do osamnaestog
stoljeća branili su ropstvo.1 Ili, da bi dokazali racionalnost i nuž¬
nost kapitalističkog oblika društva, znanstvenici su pokušali
gramzljivost, konkurenciju i sebičnost prikazati kao urođene ljud¬
ske crte. Cinički se pozivalo na »ljudsku prirodu« u prihvaćanju
neizbježnosti nepoželjnog ljudskog ponašanja kao što su pohle¬
pa, ubojstvo, varanje i laganje.
Razlog skeptičnosti prema pojmu ljudske prirode vjerojatno
leži i u utjecaju evolucionog mišljenja. Kada se jednom počelo
na čovjeka gledati kao na onoga koji se razvija u procesu evolu¬
cije, ideja supstancije koja je sadržana u njegovoj biti izgledala
je neodrživom. Ipak vjerujem da upravo s evolucionog stajališta
možemo očekivati nov uvid u problem prirode čovjeka. Nove pri¬
loge u tom pravcu dali su autori kao što su Karl Marx, M. Bucke,2
Teilhard de Chardin, T. Dobzhansky; sličan pristup predložen je
i u ovom poglavlju.
Glavni argument u prilog pretpostavci postojanja ljudske pri¬
rode je taj što bit homo sapiensa možemo definirati u morfolo-
46
škim, anatomskim, fiziološkim i neurološkim pojmovima. U stvari
dajemo egzaktnu i opće prihvaćenu definiciju čovjekove vrste po¬
dacima koji se pozivaju na uspravno držanje, formiranje mozga,
na zube, hranu i mnoge druge činioce kojima ga jasno razlikuje¬
mo od najrazvijenijih neljudskih primata. Nesumnjivo moramo
pretpostaviti, a da se ne vraćamo na stajalište koje tijelo i duh
smatra odvojenim područjima, da se čovjekova vrsta može de¬
finirati i mentalno i fizički.
Sam je Darwin bio vrlo svjestan činjenice da čovjeka kao čov¬
jeka karakteriziraju ne samo specifični fizički već i specifični psi¬
hički atributi. Najvažnije od njih spominje u The Descent of Man
(Porijeklo čovjeka) ovim redom (kako ih je skratio i parafrazirao
G. G. Simpson):
U proporciji sa svojom višom inteligencijom, čovjekovo po¬
našanje je fleksibilnije, manje refleksivno ili instinktivno.
Čovjek s drugim, relativno razvijenim životinjama, dijeli tako
složene faktore kao što su znatiželja, oponašanje, pažnja, pam¬
ćenje i predočavanje, ali ih posjeduje na višem stupnju i pri¬
mjenjuje ih na složeniji način.
Više no druge životinje čovjek na racionalan način pretresa
i poboljšava adaptivnu prirodu svog ponašanja.
Čovjek redovito i upotrebljava i pravi vrlo različita oruđa.
Čovjek je samosvjestan; on razmišlja o svojoj povijesti, bu¬
dućnosti, smrti i tako dalje.
Čovjek pravi mentalne apstrakcije i razvija odgovarajući
simbolizam; najhitnija i kompleksno najrazvijenija posljedica
tih sposobnosti je jezik.
Neki ljudi posjeduju osjećaj za ljepotu.
Većina ljudi ima religijski osjećaj, uzimajući ga toliko širo¬
kim da uključuje strahopoštovanje, praznovjerje, vjeru u ani-
mističko, nadnaravno ili spiritualno.
Normalni ljudi imaju osjećaj morala; izraženo novijim poj¬
mom: čovjek etizira.
Čovjek je kulturna i društvena životinja i razvio je kulture
i društva jedinstvene po vrsti i složenosti. (G. G. Simpson,
1949)
Pri ispitivanju Danvinove liste psihičkih crta ističe se više ele¬
menata. On spominje nekoliko disparatnih zasebnih pojedinosti,
od kojih su neke jedinstveno ljudske, kao što su samosvijest,
stvaranje simbola i kulture, estetički, moralni i religijski osje-
47
ćaj. Ta lista specifično ljudskih karakteristika trpi od toga što
je deskriptivna i enumerativna, što je nesistematska i što ne po¬
kušava analizirati njihova zajednička stanja.
On u svojoj listi ne spominje specifične ljudske strasti i emo¬
cije kao što su nježnost, ljubav, mržnja, okrutnost, narcisoidnost,
sadizam, mazohizam i tako dalje. Za njega, svi ljudi i životinje,
posebno primati, imaju nekoliko zajedničkih instinkata. Svi
imaju ista osjetila, intuicije i osjete, slične strasti, uzbuđenja
i emocije, čak i složenije, kao što su ljubomora, sumnja, za¬
vist, zahvalnost i velikodušnost; varaju i osvetoljubivi su; po¬
nekad su osjetljivi na ruganje i čak imaju osjećaj za humor;
osjećaju divljenje i radoznalost; posjeduju iste sposobnosti
oponašanja, asocijaciju ideja i razum, iako na vrlo različitim
stupnjevima. (C. Darwin, 1946)
Jasno je da naš pokušaj razmatranja najvažnijih ljudskih stra¬
sti kao specifično ljudskih, a ne kao naslijeđenih od naših živo¬
tinjskih predaka, ne može naći potporu u Darwinovom stajalištu.
Napredak misli među istraživačima evolucije od Darwina na¬
ovamo manifestira se u pogledima jednog od najeminentnijih
suvremenih istraživača, G. G. Simpsona. On inzistira na tome da
su čovjekovi bitni atributi drugačiji od atributa životinja. »Važno
je shvatili«, piše on, »da je čovjek životinja, ali je čak važnije
shvatiti da bit njegove jedinstvene prirode leži upravo u onim
karakteristikama koje ne dijeli ni s jednom drugom životinjom.
Njegovo mjesto u prirodi i njegov vrhovni značaj nisu definirani
njegovom animalnošću već njegovom humanošću.« (G. G. Simp¬
son, 1949)
Kao osnovnu definiciju homo sapiensa Simpson sugerira uza¬
jamno povezane faktore inteligencije, fleksibilnosti, individuali¬
zacije i socijalizacije. Čak ako njegov odgovor i nije potpuno za¬
dovoljavajući, njegov pokušaj da shvati čovjekove bitne crte kao
uzajamno povezane i ukorijenjene u jednom osnovnom faktoru
i njegovo priznavanje transformacije kvantitativne promjene u
kvalitativnu čine značajan korak naprijed u odnosu na Darvvina.
(G. G. Simpson, 1944; 1953)
U psihologiji jedan od najpoznatijih pokušaja opisa čovjeko¬
vih specifičnih potreba je pokušaj Abrahama Maslowa, koji je
sastavio listu čovjekovih »osnovnih potreba« — psiholoških i es¬
tetskih, potreba za sigurnošću, pripadanjem, ljubavlju, poštova¬
njem, samostvaranjem, znanjem i razumijevanjem. (A. Maslovv,
48
1954). Ta je lista donekle nesistematsko nabrajanje; Maslow, na
žalost, nije pokušao analizirati zajednički izvor takvih potreba u
prirodi čovjeka.
Pokušaj definiranja prirode čovjeka u pojmovima specifičnih
— bioloških i mentalnih — stanja čovjekove vrste vodi nas raz¬
mišljanju o čovjekovu rođenju.
Izgleda jednostavno odrediti trenutak postanka ljudske jedin¬
ke, no to je, u stvari, složen problem. Odgovor može biti: u vrije¬
me začeća, u trenutku kada plod poprima definitivan ljudski ob¬
lik, činom rođenja, odbijanjem od majčinih grudi; može se čak
tvrditi da većina ljudi nije potpuno ni bila rođena u vrijeme kad
je umrla. Najbolje bismo učinili da se okanimo fiksiranja dana
ili sata »rođenja« pojedinca i da radije govorimo o procesu to¬
kom kojeg osoba počinje postojati.
Na pitanje kada je rođen čovjek kao vrsta, još je teže odgovo¬
riti. Premalo znamo o evolucionom procesu. Tu imamo posla s
milijunima godina, a naše se znanje zasniva na slučajnim nala¬
zima kostura i oruđa o čijem se značenju još mnogo raspravlja.
Ipak, usprkos nepotpunosti našeg znanja postoje podaci koji
nam, premda neki njihovi detalji iziskuju modifikaciju, pružaju
opću sliku procesa koji možemo nazvati rođenjem čovjeka. Za¬
čeće čovjeka mogli bismo datirati početkom jednostaničnog živo¬
ta prije po prilici milijardu i po godina ili početkom postojanja
primitivnih sisavaca prije gotovo dvije stotine milijuna godina;
možemo reći da ljudski razvitak počinje s čovjekovim hominid-
nim precima koji su mogli živjeti prije oko četrnaest milijuna
godina ili možda ranije. Mogli bismo njegovo rođenje datirati
pojavom prvog čovjeka, homo erectusa, čiji su različiti uzorci,
nađeni u Aziji, stari više od milijun do oko pet stotina tisuća go¬
dina (pekinški čovjek); ili vremenom od samo oko četrdeset tisu¬
ća godina prije pojave modernog čovjeka (homo sapiensa) koji
je u svim bitnim biološkim vidovima bio identičan današnjem
čovjeku.3 Konačno, pogledamo li na čovjekov razvoj u terminima
povijesnog vremena, možemo reći da je čovjek rođen prije samo
nekoliko minuta. Možemo čak pomisliti i to da je još u procesu
rađanja, da pupčana vrpca još nije prerezana i da su nastupile
komplikacije koje izazivaju sumnju u to da li će čovjek ikada biti
rođen ili će biti mrtvorođenče.
Većina istraživača ljudske evolucije poistovjećuje rođenje čo¬
vjeka s jednim posebnim događajem: izradom oruđa, slijedeći
B. Franklinovu definiciju čovjeka kao homo fabera, čovjeka koji
pravi oruđa. Tu je definiciju oštro kritizirao Marx, koji ju je
49
 smatrao »karakteristikom jenkijevštine«.4 Od modernih pisaca
najuvjerljivije je kritizirao tu orijentaciju, zasnovanu na pravlje¬
nju oruđa, Mumford. (L. Mumford, 1967)
Bit čovjekove prirode treba tražiti u procesu ljudske evolu¬
cije radije no u izoliranim vidovima, kao što je pravljenje oruđa
koje tako jasno nosi oznaku suvremene opsesije proizvodnjom.
Trebamo doprijeti do shvaćanja čovjekove prirode na osnovu
miješanja dva osnovna biološka uvjeta koji označavaju pojavu
čovjeka. Jedan je bio neprestano smanjenje determinacije pona¬
šanja instinktima.5 što je životinja više napredovala u stupnje¬
vima evolucije, to je manja bila količina stereotipnih oblika po¬
našanja koji su striktno determinirani i filogenetski programira¬
ni u mozgu. To je mišljenje prihvaćeno od svih, premda postoje
mnogi suprotni pogledi na prirodu instinkata.
Proces neprestanog smanjenja determinacije ponašanja prema
instinktima može se prikazati kao kontinuitet na čijem ćemo
nultom kraju naći najniže oblike životinjske evolucije s najvišim
stupnjem instinktivne determinacije; on se smanjuje sa živo¬
tinjskom evolucijom i doseže određenu razinu sa sisavcima; on
se dalje smanjuje u razvoju, uspinjući se do primata. Čak i tu
nalazimo velik ponor između raznih vrsta majmuna, kao što su
to u svom klasičnom istraživanju pokazali Yerkes i Yerkes (R. M.
i A. V. Ycrkes, 1829). U homo vrsti instinktivna je determinacija
dostigla svoje maksimalno smanjenje.
Druga tendencija koja se može naći u životinjskoj evoluciji
je rast mozga, posebno neocortexa. I ovdje evoluciju možemo
prikazati kao kontinuitet — na jednom je kraju najniža životinja
s najprimitivnijom nervnom strukturom i relativno malim bro¬
jem neurona; na drugom čovjek s većom i mnogo složenijom
moždanom strukturom, posebno s neocortexom, koji je tri puta
veći od neocortexa njegovih hominidnih predaka i sa zaista fan¬
tastičnim brojem međunervnih veza.6
Razmatrajući te podatke, čovjek se može definirati kao primat
koji se pojavio na stupnju evolucije na kom je instinktivna de¬
terminacija dostigla minimum, a razvoj mozga maksimum. Ta
kombinacija minimalne instinktivne determinacije i maksimal¬
nog razvoja mozga nikad se nije pojavila u evoluciji životinja
i tvori, biološki govoreći, potpuno novu pojavu.
Kada se čovjek pojavio, njegovim su ponašanjem instinkti tek
neznatno upravljali. Ne uzimajući u obzir neke elementarne re¬
akcije, kao što su reakcija na strah ili seksualne pobude, ne po¬
stoji naslijeđen program koji bi mu govorio kako odlučiti u naj-
50
većem broju slučajeva u kojima njegov život može zavisiti o
ispravnoj odluci; izgleda da je čovjek biološki najbespomoćniji
i najneotporniji od svih životinja.
Može li izvanredni razvitak ljudskog mozga biti nadomjestak
za instinkte koji čovjeku nedostaju?
U određenim granicama može. Prilikom pravilnog izabiranja
čovjeka vodi njegov razum. Ali mi također znamo kako je taj
instrument slab i nepouzdan. On je lako podložan čovjekovim
željama i strastima i predaje se njihovom utjecaju, čovjekov je
mozak nedovoljan ne samo kao zamjena za oslabljene instinkte,
već strahovito komplicira zadatak življenja. Time ne mislim na
instrumentalnu inteligenciju, upotrebu misli u vidu instrumenta
za baratanje predmetima radi zadovoljenja svojih potreba; uos¬
talom čovjeku je to zajedničko sa životinjama, posebno s prima-
tima. Mislim na onaj vid u kome je čovjekovo mišljenje postiglo
potpuno novu kvalitetu, samosvijest. Čovjek je jedina životinja
koja predmete ne samo spoznaje već koja zna da ih spoznaje,
čovjek je jedina životinja koja nema samo instrumentalnu inte¬
ligenciju već i razum, sposobnost upotrebe svog mišljenja za ob¬
jektivno razumijevanje — to jest za spoznaju prirode stvari po
sebi a ne samo kao sredstva za njegovo zadovoljenje. Obdaren sa-
mosviješću i razumom čovjek je svjestan sebe kao bića odvojenog
od prirode i od drugih; on je svjestan svoje nemoći, svog nezna¬
nja; on je svjestan svog kraja: smrti.
Samosvijest, razum i imaginacija prekinuli su »harmoniju« ko¬
ja karakterizra životinjsku egzistenciju. Pojava samosvijesti, ra¬
zuma i imaginacije svrstala je čovjeka u nepravilnost, hir sve¬
mira. Čovjek je dio prirode, podređen njenim fizičkim zakonima
koje nije sposoban promijeniti, a transcendira prirodu. On je
izdvojen, iako je njen dio; on je bez doma, a opet je lancima ve¬
zan za dom koji dijeli sa svim bićima. Bačen u taj svijet na slu¬
čajno mjesto i vrijeme, istisnut je iz njega slučajno i protiv svoje
volje. Budući da ima svijest o sebi, shvaća svoju bespomoćnost i
ograničenja svog postojanja. Nikada nije slobodan od dihotomi-
je svog postojanja: ne može se osloboditi svoga duha, čak ni kad
bi to želio; ne može se osloboditi svoga tijela sve dok je živ —
a njegovo mu tijelo stvara želju da bude živ.
čovjekov se život ne može živjeti ponavljanjem primjera svoje
vrste; on mora živjeti. Čovjek je jedina životinja koja se ne osje-
ća kod kuće u prirodi, koja se može osjećati protjeranom iz raja,
jedina životinja za koju je njeno vlastito postojanje problem koji
mora riješiti i od kojeg ne može pobjeći. Ne može se vratiti pred-
51
 ljudskom stanju harmonije s prirodom i ne zna kamo će stići
bude li išao naprijed. Čovjekova egzistencijalna kontradikcija re¬
zultira stanjem neprestane neravnoteže. Ta neravnoteža razlikuje
ga od životinje koja tako reći živi u skladu s prirodom. To, narav¬
no, ne znači da životinja nužno živi mirnim i sretnim životom,
već da ima svoju specifičnu ekološku nišu kojoj su njene fizič¬
ke i mentalne osobine prilagođene procesom evolucije. Čovjeko¬
va egzistencijalna, i zbog toga neizbježna, neravnoteža može biti
relativno stabilna kada pronađe, uz pomoć svoje kulture, više
ili manje adekvatan način hvatanja ukoštac sa svojim egzistenci¬
jalnim problemima. Ali ta relativna stabilnost ne podrazumijeva
nestajanje dihotomije; ona je samo uspavana i postaje vidljiva
čim se promijene uvjeti te relativne stabilnosti.
Zaista, u procesu čovjekovog samostvaranja, ta se relativna
stabilnost neprekidno narušava. Čovjek u svojoj povijesti mije¬
nja svoju okolinu i u tom procesu mijenja samoga sebe. Njegovo
znanje raste, ali raste i svijest o njegovom neznanju; on sebe do¬
življava kao pojedinca, a ne samo kao člana svog plemena, a time
raste njegov osjećaj odvojenosti i izolacije. Vođen moćnim vođa¬
ma on stvara šire i efikasnije društvene jedinice — i postaje za-
plašen i pokoran. Dostiže određenu količinu slobode —i postaje
zaplašen od same te slobode. Raste njegova sposobnost za ma¬
terijalnu proizvodnju, ali on postepeno postaje pohlepan i egois¬
tičan, rob stvari koje je stvorio.
Svako novo stanje neravnoteže prisiljava čovjeka na traganje
za novom ravnotežom. Uistinu, ono što je često smatrano čovje¬
kovim urođenim nagonom za progresom njegov je pokušaj da na¬
đe novu i, ako je moguće, bolju ravnotežu.
Novi oblici ravnoteže nikako ne tvore ravnu liniju čovjekova
napretka. U povijesti su često nova dostignuća vodila regresivnim
razvojima, često, prisiljen da iznađe novo rješenje, čovjek utrči
u slijepu ulicu iz koje se mora izvući; uistinu je izvanredno što
je dosad u povijesti uvijek bio sposoban to učiniti.
Ta razmatranja sugeriraju hipotezu o načinu definiranja biti ili
prirode čovjeka. Predlažem da čovjekova priroda ne bude defi¬
nirana u terminima specifične kvalitete kao što su ljubav, mržnja,
razum, dobro ili zlo, već jedino u terminima temeljnih kontra¬
dikcija koje karakteriziraju ljudsku egzistenciju i imaju svoj ko¬
rijen u biološkoj dihotomiji nedostatnih instinkata i samosvijesti,
čovjekov egzistencijalni sukob proizvodi određene psihičke po¬
trebe zajedničke svim ljudima. On je primoran svladati strahotu
odvojenosti, bespomoćnosti i izgubljenosti i naći nove oblike po-
52
vezivanja sa svijetom što će ga osposobiti da se osjeća kod kuće.
Te sam psihičke potrebe nazvao egzistencijalnima, jer su ukorije¬
njene u samim uvjetima ljudske egzistencije. Imaju ih svi ljudi,
njihovo je ispunjenje neophodno da bi čovjek ostao zdrav, kao
što je zadovoljenje organskih nagona neophodno da bi ostao živ.
Ali svaka od tih potreba može se zadovoljiti na različite načine
koji mogu varirati prema razlikama njegovog društvenog stanja.
Ti različiti načini zadovoljavanja egzistencijalnih potreba manife¬
stiraju se u strastima kao što su ljubav, nježnost, težnja za prav¬
dom, nezavisnost, istina, mržnja, sadizam, mazohizam, destruk¬
tivnost, narcisoidnost. Nazivam ih strastima ukorijenjenima u
karakteru — ili jednostavno ljudskim strastima — jer su integri¬
rane u čovjekov karakter.
Budući da ćemo o pojmu karaktera potanko raspravljati kas¬
nije, ovdje će biti dovoljno reći da je karakter relativno stalan si¬
stem svih neistinktivnih težnji pomoću kojih se čovjek odnosi
prema ljudskom i prirodnom svijetu. Karakter se može shvatiti
kao ljudski nadomjestak za nedostatne životinjske instinkte; on
je čovjekova druga priroda. Svim su ljudima zajednički njihovi
organski instinkti (čak iako ih iskustvo može mnogo modificirati)
i njihove egzistencijalne potrebe. Nisu im zajedničke vrste strasti
koje dominiraju njihovim pojedinim karakterima — strasti uko¬
rijenjene u karakteru. Razlika u karakteru uvelike potječe od ra¬
zlike u društvenim stanjima (iako genetski dane dispozicije tako¬
đer utječu na formiranje karaktera). Zbog toga je moguće strasti
ukorijenjene u karakteru nazvati povijesnom, a instinkte priro¬
dnom kategorijom, premda ove prve nisu sasvim ni povijesna ka¬
tegorija, budući da se društveno može djelovati jedino putem bio¬
loški danih uvjeta ljudske egzistencije.7
Sada smo spremni za raspravu o čovjekovim egzistencijalnim
potrebama i o raznolikosti strasti ukorijenjenih u karakteru, koje
tvore različite odgovore na te egzistencijalne potrebe. Prije no što
započnemo tu raspravu, osvrnimo se na pitanje metode. Sugeri¬
rao sam »rekonstrukciju« čovjekovog duha kakav je mogao biti
na početku prethistorije. Očigledan prigovor toj metodi jest da je
teorijska rekonstrukcija za koju nema nikakvog dokaza — ili bar
tako izgleda. Međutim, dokaz za formulaciju nekih pokusnih hi¬
poteza koje daljnji pronalasci mogu opovrgnuti ili potvrditi ne
manjka sasvim.
On leži u biti u onim pronalascima koji indiciraju da je čovjek,
možda već prije pola milijuna godina (pekinški čovjek), imao kul¬
tove i rituale, pokazujući da su njegovi interesi sezali preko za-
53
 dovoljavanja njegovih materijalnih potreba. Povijest prethistorij¬
ske religije i umjetnosti (neodvojivih u ono vrijeme) glavni je iz¬
vor za proučavanje primitivnog čovjekova duha. Jasno je da se u
kontekstu ove studije ne mogu upuštati u to široko i još uvijek
kontroverzno područje. Želim naglasiti da sada dostupni podaci,
kao i oni koje je još moguće pronaći u vezi s primitivnim religi¬
jama i ritualima, neće otkriti prirodu prethistorijskog čovjekova
duha ako nemamo ključ kojim je možemo odgonetnuti. Taj ključ
je, vjerujem, naš vlastiti duh. Ne naše svjesne misli, već one kate¬
gorije misli i osjećaja koje su ukopane u našoj nesvjesnosti i još
predstavljaju iskustvenu srž prisutnu u svim ljudima i kultura¬
ma; ukratko, to je ono što bih želio nazvati »primarnim ljudskim
iskustvom«. To primarno ljudsko iskustvo je po sebi ukorijenje¬
no u čovjekovoj egzistencijalnoj situaciji. Zato je ono zajedničko
svim ljudima i nije ga potrebno objašnjavati kao rasno nasljeđe.
Prvo pitanje je, naravno: možemo li naći taj ključ; možemo li
transcendirati naš normalni okvir duha i prebaciti se u duh »iz¬
vornog čovjeka«. To su učinile drama, poezija, umjetnost, mit, ali
ne i psihologija, s izuzetkom psihoanalize. Razne psihoanalitičke
škole činile su to na različite načine; Freudov izvorni čovjek bio
je historijski konstrukt pripadnika patrijarhalno organizirane sku¬
pine muškaraca kojom je vladao i koju je eksploatirao otac ti¬
ranin, protiv kojeg su se sinovi bunili i čija je internalizacija os¬
nova za formiranje superega i nove društvene organizacije. Freu¬
dov je cilj bio pomoći suvremenom pacijentu da otkrije svoju
vlastitu nesvjesnost ostavljajući ga da sudjeluje u iskustvu koje
je Freud smatrao iskustvom njegovih najstarijih predaka.
Premda je taj model izvornog čovjeka fiktivan, a odgovarajući
»Edipov kompleks« nije najdublji stupanj ljudskog iskustva, Freu-
dova je hipoteza otvorila potpuno novu mogućnost: da su svi
ljudi svih razdoblja i kultura dijelili osnovno iskustvo sa svo¬
jim zajedničkim precima. Tako je Freud dodao drugi povijesni
argument humanističkom vjerovanju da svi ljudi imaju zajednič¬
ku srž ljudskosti.
G. G. Jung je pokušao isto na različit i u mnogo čemu poučniji
način od Freudovog. On se posebno zanimao za raznolikost mito¬
va, rituala i religija. Ingeniozno i briljantno se koristio mitom kao
ključem za razumijevanje nesvjesnosti i tako je, sistematskije i
šire no bilo koji od njegovih prethodnika, izgradio most između
mitologije i psihologije.
Ovdje predlažem ne samo da se služimo prošlošću da bismo
razumjeli sadašnjost, našu svijest, već također da našu nesvjes-
54
nost koristimo kao ključ za razumijevanje prethistorije. To zahti¬
jeva postupak samospoznaje u psihoanalitičkom smislu: uklanja¬
nje većeg dijela našeg otpora protiv svijesti o našoj nesvjesnosti,
smanjujući tako teškoću prodiranja iz naše svjesne misli u du¬
binu naše srži.
Da smo za to sposobni, mogli bismo shvatiti ljude iste kultu¬
re, ljude potpuno različite kulture pa čak i ludog čovjeka. Uz
taj uvjet možemo osjetiti što je izvorni čovjek doživljavao, koje
je egzistencijalne potrebe imao i na koji način su ljudi (uključu¬
jući i nas) mogli na njih reagirati.
Kad vidimo primitivnu umjetnost, sve do pećinskog slikarstva
od prije trideset tisuća godina, ili umjetnost radikalno drugači¬
jih kultura, kao što su afrička, ili grčka, ili srednjovjekovna,
smatramo samo po sebi razumljivim da ih razumijemo, usprkos
činjenici da su te kulture bile radikalno drugačije od naše. Sa¬
njamo simbole i mitove koji su slični onima koje su začeli ljudi
prije tisuća godina u budnom stanju. Zar ne postoji zajednički
jezik cijelog ljudskog roda bez obzira na velike razlike u svjesnoj
percepciji? (E. Fromm, 1951)
Smatrajući da je suvremeno mišljenje na području ljudske
evolucije tako jednostrano orijentirano pravcem čovjekovog tje¬
lesnog razvoja i njegove materijalne kulture, čiji su glavni svje¬
doci kosturi i oruđa, ne začuđuje da se malo istraživača zanima
za duh ranog čovjeka. Pa ipak, stajalište koje sam ovdje iznio
dijele brojni istaknuti znanstvenici čiji se cjelovit filozofski po¬
gled razlikuje od prosječnog; posebno mislim na stajališta pale¬
ontologa F. M. Bergouniouxa, te zoologa i genetičara T. Dobzhan-
skog, koja su naročito bliska mojima.
Bergounioux piše:
Makar ga [čovjeka] možemo zakonito smatrati primatom od ko¬
ga posjeduje sve anatomske i fiziološke karakteristike, on jedini
tvori biološku grupu čiju izvornost nitko neće osporavati... Čo¬
vjek se osjećao brutalno raskomadan od svoje okoline i izoliran
usred svijeta čiju mjeru i zakone nije poznavao; ipak se osjećao
primoranim da nauči, neprestanim jakim naporom i vlastitim
greškama, sve što je morao znati da bi preživio. Životinje koje su
ga okruživale dolazile su i odlazile, neumorno ponavljajući ista
djela: lov, sakupljanje plodova, traganje za vodom, skrećući ili
bježeći da bi se obranile od bezbrojnih neprijatelja; za njih su se
razdoblja odmora i aktivnosti smjenjivala u nepromjenljivom
ritmu utvrđenom potrebama za hranom ili snom, reprodukcijom
 ili zaštitom, čovjek se odjeljuje od onih koji ga okružuju; osjeća
se samim, napuštenim, osjeća da je potpuna neznalica osim što
zna da ništa ne z n a . . . Tako je njegov prvi osjećaj bio egzisten¬
cijalna zabrinutost, koja ga je čak mogla obuzeti do granica oča¬
ja. (F. M. Bergounioux, 1964)
Vrlo sličan pregled izrazio je Dobzhansky:
Samosvijest i predviđanje donijeli su, međutim, užasne daro¬
ve slobode i odgovornosti. Čovjek se osjeća slobodnim neke od
svojih planova ostvariti, a druge odložiti. Osjeća radost što je go¬
spodar, a ne rob svijeta i sebe samoga. Ali radost je ublažena
osjećajem odgovornosti. Čovjek zna da je odgovoran za svoja
djela: stekao je znanje o dobru i zlu. Taj teret je strašno teško
nositi. Nijedna druga životinja ne mora podnositi ništa takvo.
Postoji tragični nesklad u duši čovjeka. Među manama u ljud¬
skoj prirodi ta je daleko ozbiljnija od boli poroda. (T. Dobzhan¬
sky, 1962)
Egzistencijalne potrebe čovjeka i razne strasti ukorijenjene u
karakteru8
Okvir orijentacije i odanosti
Čovjekova sposobnost za samosvijest, razum i imaginaciju — no¬
ve kvalitete koje prevazilaze sposobnost instrumentalnog mišlje¬
nja čak i najpametnijih životinja — zahtijeva sliku svijeta i čo¬
vjekovog mjesta u njemu koja je strukturirana i ima unutarnju
koheziju, čovjeku je potrebna mapa njegovog prirodnog i dru¬
štvenog svijeta bez koje bi bio smeten i nesposoban da djeluje
svrhovito i konzistentno. Ne bi se mogao orijentirati i naći za se¬
be čvrstu točku koja mu omogućava organiziranje svih utisaka
koji na njega djeluju. Bilo da vjeruje u čarobnjaštvo i magiju
kao krajnja objašnjenja svih događaja, bilo u duh svojih pre¬
daka koji rukovode njegovim životom i sudbinom, bilo u svemo¬
gućeg boga koji će ga nagraditi ili kazniti, bilo u moć znanosti
koja će dati odgovore na sve ljudske probleme — nema nikakve
razlike sa stajališta njegove potrebe za okvirom orijentacije. Nje¬
gov svijet čini mu se osmišljenim a on se osjeća sigurnim u svo¬
je ideje jer vidi da se one podudaraju s onim što ga okružuje,
čak ako je karta i pogrešna, ona ispunjava svoju psihološku
56
funkciju. Ali karta nije nikada bila potpuno pogrešna, niti je
ikada bila potpuno ispravna. Uvijek je bila dovoljno blizu obja-
šnjenju pojava da bi mogla služiti svrsi življenja. Teorijska sli¬
ka može odgovarati istini samo u onoj mjeri u kojoj je aktivan
život oslobođen vlastitih kontradikcija i iracionalnosti.
Impresivna je činjenica da ne nalazimo ni jednu kulturu u
Kojoj ne postoji takav okvir orijentacije. Pa ni pojedinca. Često
pojedinac može zanijekati da ima bilo kakvu sveobuhvatnu sliku
i vjerovati da povremeno reagira, prema svojoj razboritosti, na
razne pojave i događaje u životu. No lako se može dokazati da
on svoju filozofiju uzima kao gotovu činjenicu, jer je ona za nje-
ga samo zdrav razum, a nije svjestan da svi njegovi pojmovi
počivaju na zajednički prihvaćenom okviru referencije. Kada se
takva osoba suoči s temeljno različitim totalnim pogledom na
život, ocjenjuje ga »ludim« ili »djetinjastim« budući da jedino
sebe smatra logičnom. Potreba za stvaranjem okvira referencije
posebno je očita kod djece. Djeca, u određenoj dobi, pokazuju du-
boku potrebu za okvirom orijentacije i često ga sama izgrađuju
na ingeniozan način, upotrebljavajući ono malo podataka koji
u im dostupni.
Jačinu potrebe za okvirom orijentacije objašnjava činjenica ko¬
ja je dovela u nepriliku mnoge proučavatelje čovjeka, naime, la¬
koća kojom ljude začaravaju iracionalne doktrine, bilo političke,
lulo religijske, bilo neke druge prirode, dok drugome, koji nije
pod njihovim utjecajem, izgleda očito da su one bezvrijedne
konstrukcije. Dio odgovora leži u sugestivnom utjecaju vođa i u
sugestibilnosti čovjeka. Ali ne izgleda da je to cijela priča. Čov-
jek vjerojatno ne bi bio tako sugestivan da njegova potreba za ko-
hezionim okvirom orijentacije nije tako vitalna. Što više ideo¬
logija pretendira da odgovori na sva pitanja, to je atraktivnija;
u tome možda leži razlog zbog kog iracionalni, pa čak i očito ne¬
zdravi misaoni sistemi mogu tako lako privući ljude.
Ali karta nije dovoljan vodič za akciju; čovjeku je također po-
treban cilj koji mu govori kamo da ide. Životinja nema takvih
problema. Njeni instinkti je opskrbljuju i kartom i ciljevima. Ali
čovjeku, kome nedostaje instinktivna determinacija i koji ima
mozak koji mu dopušta da misli o mnogim pravcima u kojima
bi mogao ići, potreban je predmet totalnog obožavanja; potreban
mu je predmet odanosti da bude fokusna točka svih njegovih
stremljenja i osnova za sve njegove stvarne — a ne samo prokla¬
mirane — vrijednosti. Takav mu je predmet potreban iz mnogih
razloga. On objedinjuje njegovu energiju. Izdiže ga iznad njegove
57
izolirane egzistencije, sa svim njegovim sumnjama i nesigurnošću,
i daje značenje životu. Bivajući odan cilju koji je iznad njegovog
izoliranog ega, on sebe transcendira i napušta zatvor apsolutne
egocentričnosti.9
Različiti su predmeti čovjekove odanosti. On može biti odan
idolu koji od njega zahtijeva da ubije svoju djecu ili idealu ko¬
ji ga primorava da štiti djecu; on može biti odan razvoju života
ili njegovom uništenju (destruction). Može biti odan cilju gomi¬
lanja bogatstva, stjecanja moći, uništenju (destruction) ili cilju
voljenja i bivanja produktivnim i hrabrim. Može biti odan naj-
različitijim ciljevima i idolima; još dok postoji razlika u pred¬
metima odanosti od ogromne važnosti, sama potreba za odanošću
je primarna, egzistencijalna potreba koja zahtijeva zadovolje¬
nje bez obzira na to kako se zadovoljava.
Ukorijenjenost
Kada se dijete rađa, ono napušta sigurnost utrobe, situaciju u
kojoj je još bilo dio prirode — gdje je živjelo pomoću tijela svo-
je majke. U trenutku rođenja ono je još simbiotički vezano za
majku i čak nakon rođenja to ostaje duže no većina ostalih ži¬
votinja. Ali čak i kada je pupčana vrpca prerezana, ostaje duboka
čežnja za uklanjanjem tog razdvajanja, za povratkom u krilo
ili za pronalaženjem novog stanja apsolutne zaštite i sigurnosti.10
Ali put u raj je prepriječen čovjekovom biološkom i posebno
njegovom neurofiziološkom konstitucijom. On ima samo jednu
alternativu: ili ustrajati u svojoj čežnji za povratkom i za njega
platiti simboličkom zavisnošću od majke (i od simboličkih zam¬
jena kao što su tlo, priroda, bog, nacija, birokracija), ili napre¬
dovati i svojim vlastitim naporima naći nove korijene u svijetu
doživljavanjem bratstva ljudi i oslobađajući se moći prošlosti.
Čovjeku je, svjesnom odvojenosti, potrebno naći nove veze sa
svojim bližnjima; o tome ovisi njegovo zdravlje. Bez jakih afek-
tivnih veza sa svijetom on bi patio od konačne izolacije i izgub¬
ljenosti. No, prema drugima se može odnositi na različite odred-
Ijive načine. On može voljeti druge, što zahtijeva prisustvo neza¬
visnosti i produktivnosti, ili, ako njegov osjećaj slobode nije ra¬
zvijen, on se može odnositi prema drugima simbolično — tj. po¬
stajući dio njih ili pretvarajući ih u dio sebe. U tim simbiotič-
kom odnosu on teži ili da vlada drugima (sadizam), ili da drugi
njime vladaju (mazohizam). Ako ne može izabrati ni put ljubavi,
58
ni put simbioze, problem se može riješiti tako da se čovjek odno¬
si isključivo prema sebi (narcisoidnost); tada on postaje svijet
i voli svijet »voleći« sebe. To je čest, ali i opasan, oblik postupa¬
nja s potrebom za odnošenjem (koja je obično pomiješana sa
sadizmom); u svom ekstremnom obliku on dovodi do nekih ob¬
lika ludila. Krajnji i maligni oblik rješavanja problema (obično
povezan s ekstremnom narcisoidnošću) je čežnja za uništenjem
svih drugih. Ako nitko ne postoji izvan mene, ne moram se bo¬
jati drugih, niti se imam potrebu prema njima odnositi. Uništava¬
njem svijeta postajem siguran da me svijet neće smrskati.
Jedinstvo
Egzistencijalni bi razdor u čovjeku bio nepodnošljiv kada unutar
sebe ne bi mogao uspostaviti osjećaj jedinstva i s prirodnim i s
ljudskim svijetom izvan sebe. No, postoje različiti načini ponov-
nog uspostavljanja jedinstva.
Čovjek može anestezirati svoju svijest uvođenjem stanja transa
ili ekstaze, posredovanih sredstvima kao što su droge, seksualne
orgije, post, ples i drugi rituali kojima obiluju razni kultovi. On
se također može pokušati identificirati sa životinjom radi zado-
bivanja izgubljene harmonije; taj oblik traganja za jedinstvom bit
je mnogih primitivnih religija u kojima je predak plemena to-
temska životinja ili u kojima se čovjek identificira sa životinjom
ponašajući se kao ona (na primjer teutonski berserkeri koji su se
identificirali s medvjedom) ili noseći masku životinje. Jedinstvo
se može uspostaviti i podređivanjem cjelokupne energije jednoj
obuhvatnoj strasti, kao što je strast za uništavanjem (destructi¬
on), moći, slavom ili vlasništvom.
»Zaboraviti se«, u smislu anesteziranja svog razuma, cilj je svih
tih pokušaja obnavljanja jedinstva u sebi. To je tragičan pokušaj
jer uspijeva samo trenutačno (kao u transu ili pijanstvu) ili, ako
i traje (kao u strasti mržnje ili moći), osakaćuje čovjeka, otuđuje
ga od ostalih, iskrivljava njegovu razboritost te ga čini ovisnim
o toj posebnoj strasti kao što je netko ovisan o jakim drogama.
Postoji samo jedan pristup jedinstvu koji može biti uspješan a
<la ne osakaćuje. Takav je pokušaj postojao u prvom mileniju
pr. n. e. u svim dijelovima svijeta gdje je čovjek razvio civilizaci¬
ju — u Kini, Indiji, Egiptu, Palestini, Grčkoj. Velike religije koje
su potekle iz tla tih kultura učinile su da čovjek može postići
jedinstvo ne tragičnim naporom uklanjanja činjenice raskola za-
59
 nemarivanjem uma, već potpunim razvijanjem ljudskog uma i lju¬
bavi. Usprkos tako velikim razlikama između taoizma, budizma,
proročanskog judaizma i kršćanstva Evanđelja, te religije imaju
jedan zajednički cilj: postizanje doživljaja jedinstva ne nazado¬
vanjem prema animalnoj egzistenciji, već postajanjem potpuno
ljudskim — jedinstva u čovjeku, jedinstva čovjeka i prirode i je¬
dinstva čovjeka i drugih ljudi. U kratkom povijesnom vremenu
od dvadeset i pet stoljeća ne izgleda da je čovjek mnogo napredo¬
vao u dostizanju cilja koji su te religije postulirale. Izgleda da
su za to odgovorni neizbježna sporost čovjekovog ekonomskog i
društvenog razvoja i činjenica da su religije kooptirali oni čija
je društvena funkcija bila vladanje i manipuliranje ljudima. Ipak
je novi pojam jedinstva bio jednako revolucionaran događaj u
čovjekovu psihičkom razvoju kao pronalazak ratarstva i indus¬
trije u njegovom ekonomskom razvoju. No taj pojam nije ni¬
kada potpuno izgubljen; oživljen je u kršćanskim sektama, me¬
đu misticima svih religija, u idejama Joachima de Fiorea, među
renesansnim humanistima i u svjetovnom obliku u filozofiji Marxa.
Alternativa između regresivnih i progresivnih puteva postignu¬
ća spasenja nije samo društveno-povijesna. Svaki se pojedinac
suočava s istom alternativom; njegova sloboda da ne izabere re¬
gresivno rješenje u društvu koje je izabralo upravo to uistinu
je ograničena — ali ipak postoji. Neophodan je velik napor, ja¬
sno mišljenje i vodstvo učenja velikih humanista. (Neuroza se
može najbolje shvatiti kao borba tih dviju tendencija unutar
pojedinca; duboka analiza karaktera, ako je uspješna, dovodi do
progresivnog rješenja).
Jedno drugo rješenje čovjekovog egzistencijalnog raskola pot¬
puno je karakteristično za suvremeno kibernetsko društo: iden¬
tifikacija sa svojom društvenom ulogom; osjećaj neznatnosti, gu¬
bitak vlastitosti reduciranjem sebe na stvar; egzistencijalni ra¬
skol je prikriven jer čovjek postaje identificiran sa svojom dru¬
štvenom organizacijom i zaboravlja da je osoba; postaje, da upo¬
trijebimo Heideggerov pojam, »ono«, 'neosoba. On je, možemo
reći, u »negativnoj ekstazi«; on zaboravlja sebe prestajući biti
osoba i postajući stvar.
Efektivnost
Čovjekova svijest o sebi kao biću u stranom tegobnom svijetu i
posljedični osjećaj nemoći Iako bi mogli njime ovladati. Kad bi
sebe doživljavao kao krajnje pasivnog, kao čisti objekt, nedosta-
60
jao bi mu osjećaj vlastite volje, svog identiteta. Da bi to nadokna-
dio, mora steći osjećaj sposobnosti da nešto učini, da nekoga po­
krene, da djeluje ili, da upotrijebimo najadekvatniju riječ, da bu­
de »efektivan«. Danas upotrebljavamo tu riječ u smislu »efekt­
nog« govornika ili prodavača, što označava nekoga tko uspijeva
postići rezultate. Ali to je izopačenje izvornog značenja riječi
efektuirati« (od latinskog ex-facere, činiti). Efektuirati je ekvi­
valent od: prouzrokovati, ispuniti, ostvariti, iznijeti, izvršiti; efek-
tivna osoba je ona koja ima sposobnost da čini, efektuira, ispu­
njava nešto. Moći nešto efektuirati znači da netko nije nemoćan,
već da je živo, djelatno, ljudsko biće. Moći efektuirati znači biti
aktivan, a ne samo biti aficiran; biti aktivan a ne samo pasivan.
To je, u krajnjoj liniji, dokaz da netko jest. Princip se može ova­
ko formulirati: jesam jer efektuiram.
To su naglasila brojna istraživanja. Na početku ovog stolje-
ća klasični interpretator igre K. Groos pisao je da je bitni motiv
u dječjoj igri »uživanje u bivanju uzrokom«; to je bilo njegovo
objašnjenje dječjeg zadovoljstva u pravljenju buke, razmicanju
stvari, igranju u barama i sličnim aktivnostima. Njegov zaključak
je bio: »Zahtijevamo da spoznamo efekte i da sami budemo nji­
hovi proizvođači«. (K. Groos, 1901). Sličnu je ideju pedeset godi­
na kasnije izrazio J. Piaget, koji je promatrao naročit dječji inte­
res za predmete koje bi efektuirali svojim pokretima. (J. Piaget,
1952). R. W. White se koristio sličnom koncepcijom opisujući je­
dnu od osnovnih motivacija u čovjeku kao »motivaciju kompe­
tencije« i predložio je riječ »efektuacija« za motivacioni aspekt
kompetencije. (R. W. White, 1959)
Ista se potreba manifestira u činjenici da je prva stvarna re­
čenica neke djece u dobi od oko petnaest do osamnaest mjeseci
neka verzija od »činim — činim« (»I do — I do«), ponovljeno, i
Ja se također prvi put »ja« često upotrebljava umjesto »moje«.
(I). E. Schecter, 1968).11 Zbog svog biološkog položaja dijete je
nužno u stanju izvanredne bespomoćnosti do dobi od osamnaest
mjeseci, a i kasnije je znatno ovisno o naklonosti i dobroj volji
drugih. Stupanj dječje prirodne bespomoćnosti mijenja se sva­
kog dana jer odrasli općenito u odnosu na dijete mnogo sporije
mijenjaju svoje držanje. Zlovolje djeteta, njegovo plakanje, nje-
rova tvrdoglavost, različiti načini na koje se pokušava boriti pro-
tiv odraslih najvidljivije su manifestacije njegovog pokušaja da
postigne neki efekt, da se kreće, da mijenja, da izražava svoju
volju. Dijete je obično poraženo nadmoćnom snagom odraslo-
61
ga, ali poraz ne ostaje bez posljedica; izgledalo bi da aktivira ten¬
denciju svladavanja poraza aktivno čineći ono što bi netko bio
prisiljen podnijeti pasivno: da vlada onda kada se mora pokori¬
ti; da tuče kada je tučeno; ukratko, da čini ono što bi bilo pri¬
morano trpjeti ili da čini ono što je zabranjeno činiti. Psihoana¬
litički podaci iscrpno pokazuju da su neurotične tendencije i sek¬
sualne neobičnosti kao voajerizam, kompulzivna masturbacija
ili kompulzivna potreba za seksualnim odnosom često posljedica
takvih ranih zabrana. Gotovo se čini kao da je ta kompulzivna
transformacija iz pasivne u aktivnu ulogu bila pokušaj, pa makar
i neuspješan, da se izliječe još otvorene rane. Možda se opća pri¬
vlačnost »grijeha«, raditi zabranjeno, također može ovim objas¬
niti.12 Privlači ne samo ono što nije dopušteno već i ono što nije
moguće. Izgleda da čovjeka duboko privlači kretanje ka ličnim,
društvenim i prirodnim granicama njegove egzistencije, kao da
je nagnan gledati preko uskog okvira u kome je prisiljen egzis¬
tirati. Taj poriv može biti važan konduktivni faktor u velikim ot¬
krićima kao i u velikim zločinima.
Odrastao čovjek također osjeća potrebu da se dokazuje da
jest jer je sposoban efektuirati. Mnogostruki su načini stjecanja
osjećaja efektuiranja; izmamljivanjem izraza zadovoljstva nahra-
njene bebe, osmijehom voljene osobe, seksualnom reakcijom lju¬
bavnika, interesom sudionika u razgovoru; radom — materijalnim,
intelektualnim, umjetničkim. Ali ista se potreba može zadovolji¬
ti posjedovanjem vlasti nad drugima, doživljavanjem njihovog
straha, ubojičinim gledanjem straha u očima žrtve, osvajanjem
zemlje, mučenjem ljudi, uništavanjem (destruction) onoga što je
bilo izgrađeno. Potreba da se »efektuira« izražava se u međusob¬
nim vezama, kao i u odnosu prema životinjama, neživoj prirodi
i idejama. U odnosu prema drugima temeljna alternativa je osje¬
ćati ili moć efektuiranja ljubavi ili efektuiranja straha i patnje.
U odnosu prema stvarima alternativa je u stvaranju ili destru-
iranju. Ma koliko te alternative bile suprotne, one su odgovori
na istu egzistencijalnu potrebu: efektuiranje.
U proučavanju depresija i dosade moguće je naći obiman ma¬
terijal koji pokazuje da je osjećaj osuđenosti na neefikasnost —
tj. na potpunu životnu nemoć (čiji je seksualna nemoć samo mali
dio) — jedan od najbolnijih i gotovo najnepodnošljivih doživ¬
ljaja; čovjek će učiniti gotovo sve da je nadjača, od sklonosti
drogi i radu do okrutnosti i ubojstva.
62
Uzbuđenje i stimulacija
Ruski neurolog Ivan Sešenov bio je prvi koji je, u Reflexes of
the Brain (Refleksi mozga), ustanovio da nervni sistem ima potre¬
bu da bude »uvježban« — tj. da doživljava određeni minimum
uzbuđenja. (I. Sechenov, 1863). R. B. Livingston iznosi isti prin¬
cip:
Nervni sistem je izvor aktivnosti kao i integracije. Mozak nije
reaktivan samo na vanjske pobude; on sam je spontano akti¬
van . . . Moždana stanična aktivnost počinje u embrionalnom
životu i vjerojatno pridonosi organizacionom razvoju. Razvoj
mozga je najbrži prije rođenja i nekoliko mjeseci nakon rođe¬
nja. Nakon tog naglog rasta brzina razvoja se izrazito smanju¬
je; pa ipak, čak ni kod odrasla čovjeka ne postoji točka nakon
koje prestaje razvoj i nestaju mogućnosti za reorganizaciju na¬
kon bolesti ili povrede.
I dalje:
Mozak troši kisik brzinom koja je usporediva s onom aktivnog
mišića. Aktivni mišić može održati takvu brzinu potrošnje ki¬
sika samo kratko vrijeme, dok nervni sistem i dalje troši kisik
velikom brzinom tokom cijelog života, budan ili u snu, od ro¬
đenja pa do smrti. (R. B. Livingston, 1967)
Čak u laboratorijskim kulturama nervne stanice su i dalje bi¬
ološki i električki aktivne.
Snovi su područje u kome se može prepoznati potreba za ne¬
prestanim uzbuđenjem mozga. Već je ustanovljeno da znatan dio
vremena našeg spavanja (oko 25%) provodimo u sanjanju (razli¬
ka između pojedinaca nije u tome da li sanjaju ili ne, već da li
se sjećaju ili ne svojih snova); izgleda da pojedinci počinju izra¬
žavati polupatološke reakcije ako ih se sprečava da sanjaju. (W.
Dement, 1960). Važno je pitanje: zašto je mozak, koji obuhvaća
samo 2% tjelesne težine, jedini organ (uz srce i pluća) koji osta¬
je aktivan za vrijeme spavanja, dok se ostali dio tijela odmara;
da to izrazimo neurofiziološkim pojmovima: zašto mozak danju
i noću koristi 20% cjelokupne potrošnje kisika. Izgleda da to
znači da neuroni »moraju« biti u stanju veće aktivnosti no sta¬
nice u drugim dijelovima tijela. Moglo bi se dalje nagađati da
je dovoljno opskrbljivanje mozga kisikom od takve vitalne važ¬
nosti za život da je mozak snabdjeven dodatnom marginom ak-
tivnosti i uzbuđenja.
63
 Mnogi su istraživali dječju potrebu za stimulacijom. R. Spitz
je pokazao patološke efekte nedostatka stimulacije kod djece;
S. Harlow i drugi su dokazali da rano lišavanje kontakta s maj¬
kom kod majmuna rezultira žestokim psihičkim oštećenjem.13
Isti je problem proučavao D. E. Schecter slijedeći svoju tezu da
društvena stimulacija tvori osnovu dječjeg razvoja. On je došao
do zaključka da se »bez adekvatne društvene (uključujući per-
ceptualnu) stimulacije, kao na primjer kod slijepe i institucio¬
nalizirane djece, razvijaju nedostaci u emotivnim i društvenim
odnosima, u jeziku, apstraktnom mišljenju i unutarnjoj kontro¬
li«. (D. E. Schecter, 1973)
Eksperimentalna proučavanja također su pokazala potrebu za
stimulacijom i uzbuđenjem. E. Tauber i F. Koffler (1966) su do¬
kazali optokinetičku nistagmičku reakciju na gibanje kod novo¬
rođenčadi. »Wolff i White (1965) su promatrali vizualno praćenje
predmeta s udvojenim pokretima očiju kod beba starih tri do
četiri dana; Fantz (1958) je opisao dužu vizualnu fiksaciju na slo¬
ženijim vizualnim uzrocima nasuprot jednostavnijima u prvim
tjednima života.« (D. E. Schecter, 1973).14 Schecter dodaje: »Na¬
ravno, ne možemo znati kvalitetu djetetova subjektivnog percep-
tivnog doživljaja, već samo činjenicu diskriminirajuće vizualne
motoričke reakcije. Samo slobodno govoreći možemo zaključiti
da djeca 'preferiraju' oblike kompleksnije pobude«. (D. E. Schec¬
ter, 1973). Eksperimenti o senzornom lišavanju na sveučilištu
McGill15 pokazali su da je eliminacija vanjskih stimulansa, čak
kada je bivala popraćena zadovoljavanjem svih fizioloških potre¬
ba (izuzev seksa) i nagrađena natprosječnom plaćom, rezultira¬
la izvjesnim smetnjama u percepciji; ispitanici su pokazivali iri-
tabilnost, neodmorednost i emotivnu nestabilnost do takvog stu-
pnja da je velik broj njih prestao sudjelovati u eksperimentu
nakon samo nekoliko sati, usprkos financijskom gubitku.16
Promatranja svakodnevnog života pokazuju da je ljudskom or¬
ganizmu, kao i životinjskom, potreban određeni minimum uzbu¬
đenja i pobude, kao što im je potreban određeni minimum od¬
mora. Vidimo da čovjek žestoko reagira na uzbuđenje i da ga
traži. Beskrajna je lista uzbuđenja iz kojih nastaju pobude. Raz¬
lika među ljudima — i kulturama — leži samo u obliku u kome
glavne pobude prerastaju u uzbuđenje. Izvori uzbuđenja su ne¬
sreće, ubojstvo, vatra, rat, seks; to su također ljubav i stvara¬
lački rad; sigurno je da je grčka drama bila jednako uzbudljiva
64
za gledaoce kao i sadističke predstave u rimskom koloseumu,
ali drugačije uzbudljiva. Razlika je vrlo važna, pa ipak joj je po¬
svećeno malo pažnje. Izgleda vrijednim raspraviti tu razliku,
makar ukratko, iako to znači ići zaobilaznim putem.
U psihološkoj i neurofiziološkoj literaturi pojam »pobuda« (»sti-
mulus«) upotrebljavan je gotovo isključivo da označi ono što ov¬
dje nazivam »jednostavnom« pobudom. Ako je čovjek ugrožen
opasnošću po život, njegova reakcija će biti jednostavna i nepo¬
sredna, gotovo refleksna, jer je ukorijenjena u njegovoj neurofi¬
ziološkoj organizaciji. Isto vrijedi za druge fiziološke potrebe
kao što su glad i, do određene mjere, seks. Takva osoba »reagira«,
ali ona ne agira — čime mislim reći da ne obuhvaća aktivno bilo
kakvu reakciju preko minimuma aktivnosti nužne za bijeg, na¬
pad ili seksualno uzbuđenje. Također se može reći da u toj vrsti
reakcije mozak i cijeli fiziološki aparat djeluju u prilog čovjeku.
Obično se previđa činjenica da postoji jedna druga vrsta po¬
bude, ona koja stimulira osobu na aktivnost. Takva aktivirajuća
pobuda može biti roman, pjesma, ideja, pejzaž, muzika ili volje¬
na osoba. Nijedna od tih pobuda ne proizvodi jednostavnu re¬
akciju; one vas tako reći pozivaju da reagirate tako da se s nji¬
ma aktivno i suosjećajno povežete; da postanete aktivno zainte¬
resirani, da vidite i otkrivate uvijek nove aspekte u vašem »pred¬
metu« (koji prestaje biti čisti »predmet«), da postanete probuđe-
niji i svjesniji. Vi ne ostajete pasivni objekt na koji djeluje po¬
buda, na čiju melodiju vaše tijelo mora tako reći plesati; umje¬
sto toga vi izražavate svoje sposobnosti u odnosu prema svijetu;
postajete aktivni i produktivni. Jednostavna pobuda proizvodi
nagon — tj. osoba je njime nagonjena; aktivirajuća pobuda uz¬
rokuje težnju — tj. osoba aktivno teži cilju.
Razlika između tih dviju vrsta pobuda i reakcija ima vrlo va¬
žne posljedice. Pobude prve, jednostavne vrste, ako se ponavlja¬
ju preko određene granice, više se ne registriraju i gube svoj sti¬
mulativni učinak (zbog neurofiziološkog principa ekonomije ko¬
ji eliminira svjesnost o pobudama koje svojim ponavljanjem po¬
kazuju da nisu važne). Daljnje pobuđivanje traži da se pobuda ili
pojača u intenzitetu, ili sadržajno promijeni; zahtijeva se odre¬
đeni element novosti.
Aktivirajuće pobude imaju drugačiji efekt. One ne ostaju »iste«;
s obzirom na produktivnu reakciju na njih, one su uvijek nove,
uvijek promjenljive: pobuđena osoba (»pobuđeni«) oživljava po-
65
bude i mijenja ih neprestanim otkrivanjem novih aspekata u nji¬
ma. Između pobude i »pobuđenoga« postoji uzajamna veza, ne
mehanička jednosmjerna relacija P->R.*
Razlika se lako potvrđuje svačijim iskustvom. Moguće je čitati
grčku dramu, ili Goetheovu pjesmu, ili Kafkin roman, ili propo¬
vijed Meistera Eckharta, ili raspravu Paracelsusa, ili fragmente
predsokratskih filozofa, ili spise Spinoze, ili Manta bez ikakve
dosade — razumljivo, ti primjeri su lični i svatko bi ih zamije¬
nio drugima, njemu bližima; te pobude su uvijek žive; one bude
čitaoca i povećavaju njegovu svijest. S druge strane, loš roman je
dosadan kada ga drugi put čitamo i izaziva san.
Značaj aktivirajućih i jednostavnih pobuda je odlučan za pro¬
blem učenja. Ako učenje znači prodiranje od površine fenomena
njegovim korijenima — tj. njegovim uzrocima, od varavih ideo¬
logija do golih činjenica, i tako se približava istini — to je uve¬
seljavajući, aktivni proces i uvjet ljudskog razvoja. (Ovdje ne mi¬
slim samo na učenje iz knjige, već na otkrića djeteta ili nepis¬
menog člana primitivnog plemena o prirodnim ili ličnim zbiva¬
njima.) Ako je, s druge strane, učenje čisto stjecanje obavijesti
posredovano uvjetovanjem, imamo posla s jednostavnom pobu¬
dom u kojoj osoba na nju reagira pobuđivanjem svoje potrebe
za isticanjem, sigurnošću, uspjehom i ostalim.
Suvremeni život u industrijskim društvima operira gotovo is¬
ključivo s takvim jednostavnim pobudama. Pobuđuju se takvi
nagoni kao što je seksualna želja, pohlepa, sadizam, destruktiv¬
nost, narcisoidnost; takve su pobude posredovane filmom, tele¬
vizijom, radiom, novinama, časopisima i robnim tržištem. U cje¬
lini, obavještavanje počiva na stimulaciji društveno proizvedenih
želja. Mehanizam je uvijek isti: jednostavna stimulacija -> ne¬
posredna i pasivna reakcija. Ovdje leži razlog zašto se pobude
moraju neprestano mijenjati ako ne žele postati neefektivne. Auto
koji danas uzbuđuje bit će dosadan za godinu ili dvije — pa ta¬
ko, u potrazi za uzbuđenjem, mora biti promijenjen. Poznato
mjesto automatski postaje dosadno, pa se uzbuđenje može po¬
stići samo posjećivanjem različitih mjesta, kolikogod je to na
jednom putovanju moguće. U takvom sistemu da bi se proizvelo
uzbuđenje, također treba mijenjati seksualne partnere.
Dosadašnji opis treba ublažiti isticanjem da se ne može uzima¬
ti u obzir samo pobuda. Najstimulativnija pjesma ili osoba pot¬
puno će zakazati kod nekoga tko je nesposoban reagirati zbog
* P = pobuda; R = reakcija
66
svog straha, zakočenosti, tromosti, pasivnosti. Aktivirajuća po¬
buda zahtijeva »dodirljivog« pobuđenog da bi postigla efekt —
dodirljivog ne u smislu obrazovanja, već u smislu ljudski pri¬
jemljivog. S druge strane, potpuno živahnoj osobi za aktiviranje
nije neophodna nikakva posebna izvanjska pobuda; zapravo, ona
sama stvara svoje pobude. Jasno je vidljiva razlika kod djece.
Do određene dobi (oko pet godina) djeca su toliko aktivna da
sama »proizvode« svoje pobude. Ona stvaraju cijeli svijet od ko¬
madića papira, drva, kamenja, stolica, praktički svega što im je
dostupno. Ali kada nakon šeste godine postanu poslušna, nespon-
tana i pasivna, žele da ih se pobuđuje na takav način da mogu
ostati pasivna i samo »re-agirati«. Žele savršene igračke koje im
nakon kratkog vremena počnu dosađivati; ukratko, čine gotovo
isto što i njihovi roditelji sa svojim automobilima, odijelima, mje¬
stima putovanja i ljubavnicima.
Postoji još jedna važna razlika između jednostavne i aktivira-
juće pobude. Osoba kojom rukovodi jednostavna pobuda doživ¬
ljava mješavinu opuštanja, uzbuđenja, satisfakcije; kada je do¬
bila »satisfakciju« (od latinskog satis-facere, »učiniti dovoljnim«),
tada joj »je dosta«. Aktivirajuće pobuđivanje, naprotiv, nema to¬
čke zasićenja — tj. nikada u osobi ne stvara osjećaj da joj »je
dosta«, osim, naravno, kada nastupa normalni fizički umor.
Vjerujem da je moguće formulirati zakon zasnovan na neuro-
liziološkim i psihološkim podacima o razlici između dvije vrste
pobuda: što pobuda više pasivizira, to se češće mora mijenjati
njen intenzitet i vrsta; što je više aktivirajuća, duže zadržava svo¬
ju stimulirajuću kvalitetu i manje je neophodna promjena inten¬
ziteta i sadržaja.
Toliko sam se zadržao na potrebi organizma za pobudom i
uzbuđenjem, jer je ona jedan od mnogih faktora koji rađaju
destruktivnost i okrutnost. Mnogo je lakše uzbuditi se srdžbom,
bijesom, okrutnošću ili strašću za destrukcijom nego ljubavlju
i produktivnim i aktivnim interesom; ta prva vrsta uzbuđenja
ne zahtijeva od pojedinca nikakav napor — nije potrebno strplje¬
nje ni disciplina, učenje, koncentracija, podnošenje frustracije,
kritičko mišljenje, svladavanje svoje narcisoidnosti i pohlepe.
Ako se osoba nije uspjela razviti, jednostavne pobude uvijek su
pri ruci ili se mogu lako proizvesti. O takvim pobudama kao što
su nesreće, požari, zločini ili ratovi može se čitati u novinama,
slušati u radio-vijestima ili gledati na televiziji ili filmu. Ljudi ih
također mogu proizvesti u svojim mislima pronalaženjem razloga
/a mržnju, destrukciju i vladanje drugima. (Snaga te čežnje is-
67
kazuje se kroz milijune dolara koje masovni mediji zarađuju
prodajom takve vrste uzbuđenja.) U stvari, mnogi bračni parovi
ostaju zajedno iz ovog razloga: brak im pruža mogućnost doživ¬
ljavanja mržnje, svađa, sadizma i podređivanja. Oni ne ostaju
zajedno usprkos svojim sukobima, već zbog njih. Mazohističko
ponašanje, zadovoljstvo u trpljenju i podređivanju ima jedan
od svojih korijena u Joj potrebi za uzbuđenjem. Mazohističke
osobe pate od nesposobnost: započinjanja uzbuđenja i spremnog
reagiranja na normalne pobude; ali one mogu reagirati kada ih
pobuda nadjača, kada se, tako reći, mogu predati uzbuđenju koje
im je nametnuto.
Kronična depresija dosade
Problem stimulacije usko je vezan uz fenomen koji ima ne malu
ulogu u rađanju agresije i destruktivnosti: dosadu. Sa logičkog
bi stajališta bilo adekvatnije raspravljati o dosadi u prethodnom
poglavlju, zajedno s drugim uzrocima agresije, ali bi to bilo ne¬
praktično, jer je rasprava o stimulaciji nužna premisa za razumi¬
jevanje dosade.
S obzirom na stimulaciju i dosadu možemo razlikovati tri vr¬
ste osoba: (1) osobi, koja je sposobna produktivno reagirati na
aktivirajuće pobude, nije dosadno. (2) osobi, koja stalno osjeća
potrebu za neprestanim mijenjanjem, »plitke« pobude su kroni¬
čno dosadne, ali budući da kompenzira svoju dosadu, toga nije
svjesna. (3) osoba, kojoj ne uspijeva postići uzbuđenje nikakvom
vrstom normalnog pobuđivanja, vrlo je bolestan pojedinac; po¬
katkad je silno svjesna svog stanja uma; pokatkad nije svjesna
činjenice da pati. Taj tip dosade temeljito je različit od drugog
tipa u kojem je dosada shvaćena u smislu ponašanja; tj. osobi je
dosadno kada ne postoji dovoljna stimulacija, ali je sposobna re¬
agirati kada se njena dosada kompenzira. U trećem je slučaju
nije moguće kompenzirati. Ovdje govorimo o dosadi u dinamič¬
kom, karakterološkom smislu i možemo je opisati kao stanje kro¬
nične depresije. Ali razlika između kompenzirane i nekompenzi-
rane kronične dosade samo je kvantitativna. U oba tipa dosade
osobi nedostaje produktivnost; u prvom se slučaju može liječiti
simptom — iako ne i njegov uzrok — samom pobudom; u drugom
slučaju je čak i simptom neizlječiv.
Razlika je vidljiva i u upotrebi pojma »obuhvaćen dosadom«
(»bored«). Ako netko kaže »deprimiran sam«, on obično misli na
68
stanje uma. Ako netko kaže »dosadno mi je«, on obično hoće re¬
ći nešto o vanjskom svijetu, navodeći mu da ne pruža zanimljive ili
zabavne pobude. Ali kada govorimo o »dosadnoj osobi«, mislimo
na samu osobu, na njen karakter. Ne mislimo da je danas do¬
sadna jer nam nije ispričala zanimljivu priču; kada kažemo da
je to dosadna osoba, mislimo da je dosadna kao osoba. U njoj
postoji nešto mrtvo, neživo, nezanimljivo. Mnogi ljudi bi sprem¬
no priznali da im je dosadno; samo neki bi priznali da su do¬
sadni.
Kronična dosada — kompenzirana ili nekompenzirana — tvo¬
ri jednu od glavnih psihopatoloških pojava u suvremenom teh-
notronskom društvu, premda je to tek nedavno priznato.17
Prije no što započnemo raspravu o depresivnoj dosadi (u dina¬
mičkom smislu), trebalo bi iznijeti neke opaske o dosadi u smi¬
slu ponašanja. Osobama, koje su sposobne produktivno reagira¬
ti na »aktivirajuće pobude«, stvarno nikada nije dosadno — ali
one su izuzetak u kibernetskom društvu. Za većinu, iako ne pati
od teške bolesti, može se ipak reći da pati od blažeg oblika pa¬
tologije: nedovoljne unutarnje produktivnosti. Dosadno im je
osim ako sami sebi ne mogu pružiti neprestano promjenljive, je¬
dnostavne-neaktivirajuće-pobude.
Postoji više vjerojatnih razloga zbog kojih kronična, kompen¬
zirana dosada nije općenito smatrana patološkom. Možda glavni
od njih leži u činjenici da je u suvremenom industrijskom dru¬
štvu većini ljudi dosadno, a zajednička patologija — »patologija
normalnosti« — ne doživljava se kao patologija. Nadalje, »nor¬
malna« dosada obično nije svjesna. Većini ju je ljudi uspjelo
kompenzirati sudjelujući u velikom broju »aktivnosti« koje ih
sprečavaju da svjesno osjećaju dosadu. Osam sati dnevno zapo¬
sleni su zarađivanjem novca; kad dosada zaprijeti da postane
svjesna, nakon radnog vremena, oni izbjegavaju tu opasnost broj¬
nim načinima koji sprečavaju manifestiranu dosadu: opijanjem,
gledanjem televizijskog programa, jahanjem, odlaskom na zaba¬
ve, angažiranjem u seksualnim aktivnostima i, novijom modom,
uzimanjem droga. Na kraju to preuzima njihova prirodna po¬
treba za snom i dan završava uspješno ako ni u jednom trenut¬
ku dosada nije svjesno doživljena. Može se tvrditi da je jedan
od glavnih ciljeva čovjeka danas »bijeg od dosade«. Samo ako
se uvažava intenzitet reakcija uzrokovanih nesmanjenom dosa¬
dom, moguće je imati neku ideju o moći impulsa koje takva do¬
sada stvara.
69
 Radnička klasa je mnogo svjesnija dosade nego srednja i vi¬
ša klasa, što je uvelike vidljivo iz radničkih traženja na prego¬
vorima o uvjetima rada. Nedostaje im istinsko zadovoljstvo koje
doživljavaju mnoge osobe na višoj društvenoj razini kojima po¬
sao dopušta, bar do određene mjere, uključenost u stvaralačko
planiranje upotrebom svojih imaginativnih, intelektualnih i or¬
ganizacionih sposobnosti. Tako se to jasno potvrđuje činjenicom,
vrlo snažno izraženom posljednjih godina, da se radnici plavih
ovratnika, uz tradicionalnu pritužbu na nedovoljne nadnice, da¬
nas sve više žale na bolnu dosadu koju osjećaju za radnih sati.
Industrija to pokušava izliječiti onim što se često naziva »obo¬
gaćenje rada« («job enrichment«) koje se sastoji od obaveze da
radnik obavi više od jedne operacije, da planira i priprema svoj
posao kako mu se sviđa i općenito dobiva više odgovornosti. Iz¬
gleda da je traženje odgovora u tom pravcu ispravno, ali vrlo
ograničeno u pogledu cijelog duha naše kulture. Često se suge¬
rira da problem ne leži u stvaranju rada zanimljivim, već u nje¬
govom skraćivanju do te mjere da čovjek u slobodnom vreme¬
nu može razvijati svoje sposobnosti i interese. Ali čini se da pred-
lagači te ideje zaboravljaju da je i samo slobodno vrijeme mani¬
pulirano potrošačkom industrijom i da je u temelju dosadno kao
i rad, samo manje svjesno. Rad, čovjekova razmjena s prirodom,
u tolikoj je mjeri temeljni dio ljudske egzistencije da slobodno
vrijeme može postati produktivno tek kada rad prestane biti otu¬
đen. To, međutim, nije samo pitanje mijenjanja prirode rada
već totalne društvene i političke promjene u pravcu podređiva¬
nja ekonomije realnim potrebama čovjeka.
U slici dviju vrsta nedepresivne, dosad opisane dosade, moglo
bi izgledati da je razlika samo u različitim vrstama pobuda; bilo
da su aktivirajuće ili ne, one izazivaju dosadu. Ta je slika, među¬
tim, više no pojednostavnjena; razlika ide mnogo dublje i znat¬
no komplicira ono što je izgledalo kao jasna formulacija. Dosada,
savladana aktivirajućim pobudama, zaista je ukinuta ili, zapra¬
vo, nikad nije postojala, jer produktivnoj osobi, idealno govoreći,
nikada nije dosadno i ona nema poteškoća u pronalaženju pravili
pobuda. S druge strane, neproduktivnoj, unutarnje pasivnoj oso¬
bi dosadno je čak i kada se svoje manifestirane, svjesne dosade
na trenutak oslobodi.
Zašto je to tako? Izgleda da razlog leži u tome što kod umjet¬
nog oslobođenja od dosade cijela osoba i posebno njen dublji
osjećaj, njena imaginacija, njen razum, ukratko sve njene bitne
sposobnosti i psihičke mogućnosti ostaju nedirnute; one nisu
70
oživljene; sredstva koja kompenziraju dosadu su kao obiman
obrok bez ikakve hranjive vrijednosti. Osoba se i dalje osjeća
»prazno« i nepokrenuto na dubljem nivou. Ona »anestezira« taj
neugodan osjećaj trenutačnim uzbuđenjem, »ushićenjem«, »za¬
bavom«, žestokim pićem ili seksom — ali nesvjesno njoj je i da¬
lje dosadno.
Jedan vrlo zaposleni advokat koji je često radio dvanaest ili
više sati dnevno i koji je govorio da je zaokupljen svojim poslom
pa mu nikada nije dosadno, sanjao je slijedeći san:
Vidim sebe kao člana okovane grupe u Georgiji kamo su me
protjerali iz mog rodnog grada na istoku zbog nekog nepozna¬
tog zločina. Na svoje iznenađenje lako mogu skinuti lance, ali
moram nastaviti raditi propisani posao, nositi vreće pijeska od
jednog kamiona do drugog koji je daleko u pozadini, a tada iste
vreće nositi natrag do prvog kamiona. Za vrijeme sna osjećam
jaku bol u glavi i depresiju i budim se obeshrabren, kao iz mo¬
re s osjećajem olakšanja što je to bio samo san.
Dok je za vrijeme prvih tjedana psihoanalitičkog postupka bio
sasvim dobre volje, govoreći kako se osjeća zadovoljnim u živo¬
tu, potpuno ga je potresao njegov san i počeo je iznositi mnoge
različite misli o svom radu. Ne ulazeći u detalje, želim samo us¬
tvrditi da je počeo govoriti kako ono što je činio zaista nije ima¬
lo nikakvog smisla, da je to u biti bilo uvijek isto i da nije ima¬
lo nikakve svrhe osim zarađivanja novca, što je osjećao nedovolj¬
nom svrhom života. Govorio je o činjenici da su, usprkos dob¬
nom dijelu raznolikosti u problemima koje je trebao riješiti, u
osnovi svi bili isti, ili bi se mogli riješiti pomoću nekoliko stalno
ponavljanih metoda.
Dva tjedna kasnije sanjao je slijedeći san: »Sjedim za stolom
u svom uredu, ali se osjećam kao zombi.* Čujem što se dešava
i vidim što ljudi rade, ali se osjećam mrtvim i kao da me se ni¬
šta ne tiče.«
Asocijacije uz ovaj san iznose više materijala o smislu osje¬
ćaja neživota i depresije. O trećem snu je ispričao: »Zapalila se
zgrada u kojoj se nalazi moj ured, ali nitko ne zna kako se to
dogodilo. Osjećam se nemoćnim da (sebi) pomognem.«
* 1. osoba ravnodušnog, mehaničkog ponašanja; 2. čudna, ekscentri¬
čna, neprivlačna osoba (prim. prev.)
71
 Jedva da je potrebno reći da je zadnji san izražavao njegovu
duboku mržnju prema advokatskoj agenciji na čijem se čelu na¬
lazio; bio je potpuno nesvjestan toga jer je to »bilo besmisleno«.18
Jedan drugi primjer nesvjesne dosade iznosi H. D. Esler. On
izvještava o pacijentu, zgodnom znanstvenom radniku koji se
zabavljao s mnogim djevojkama i koji je imao mnogo uspjeha na
tom području života; iako je uporno tvrdio da je »život divan«,
pokatkad se osjećao donekle deprimiranim. Kada je, za vrijeme
postupka, bio hipnotiziran, vidio je »crno jalovo mjesto s mno¬
go maski«. Kada je upitan gdje se crno jalovo mjesto nalazi, od¬
govorio je da se nalazi u njemu. Da je sve bilo glupo, glupo, glu¬
po; da maske predstavljaju različite uloge koje je glumio da bi
zavaravao ljude kako mu je dobro. Počeo je izražavati svoje os¬
jećanje o životu: »To je osjećaj ništavila.« Kada ga je terapeut
upitao da li je seks također bio glup, rekao je: »Da, ali ne u onoj
mjeri kao druge stvari.« Izjavio je da mu je »njegovo troje dje¬
ce iz prvog braka dosadno, iako im se osjeća bližim no većini
ostalih ljudi; da je u svojih devet godina braka 'mehanički' ži¬
vio i da je pokatkad davao sebi oduška opijanjem«. Govorio je
o svom ocu kao »ambicioznom, glupom, usamljenom čovjeku
koji nikada u svom životu nije imao prijatelja«. Terapeut ga je
upitao da li se osjećao usamljen sa svojim sinom; odgovor je
glasio: »Vrlo uporno sam pokušavao s njim uspostaviti vezu,
ali sam za to bio nesposoban.« Kada je bio upitan želi li umri¬
jeti, pacijent je rekao: »Da, zašto ne?«, ali je odgovorio potvrdno
i na pitanje želi li živjeti. Na kraju je sanjao san u kome je »bilo
sunca, i topline, i trave«. Kada je upitan da li je tamo bilo ljudi,
rekao je: »Ne, tamo nije bilo ljudi, ali je postojala mogućnost da
dođu.« Probuđen iz hipnotičkog transa, bio je iznenađen stvarima
koje je rekao.19
Dok je osjećaj depresije i dosade bio povremeno svjestan, on
je postao potpuno svjestan tek u hipnotičkom stanju. Pacijent
je uspijevao svojim aktivnim i neprestano novim seksualnim pot¬
hvatima kompenzirati svoju dosadu, upravo kao što je advokat
to činio radom, ali kompenzacija se pojavljivala uglavnom u svi¬
jesti. Ona je dopuštala pacijentu da potisne svoju dosadu i što se
moglo nastaviti sve dok je kompenzacija čestito djelovala. Ali
kompenzacija ne preinačuje činjenicu da se na dubljem nivou
unutarnje stvarnosti dosada ne uklanja, pa čak i ne ublažuje.
Čini se da kompenzacija dosade potrošnjom koju pružaju nor¬
malni kanali naše kulture ne ispunjava čestito svoju funkciju;
zbog toga se traga za drugim sredstvima rasterećenja od dosade.
72
Konzumiranje alkohola je jedno od sredstava koje čovjek upo¬
trebljava kao pomoć. Posljednjih nekoliko godina jedan novi fe¬
nomen je ukazao na intenzitet dosade među pripadnicima srednje
klase. Mislim na aktivnost grupnog seksa među »swingerima«*.
Procijenjeno je da u Sjedinjenim Američkim Državama postoji
jedan ili dva milijuna ljudi, uglavnom srednje klase i pretežno
konzervativnih u svojim političkim i religioznim pogledima, čiji
je glavni interes u životu seksualna aktivnost između više parova,
uz uvjet da nisu muž i žena. Glavni uvjet je da se ne razvija emo¬
tivna veza i da se partneri neprestano izmjenjuju. Prema opisu
istraživača koji su proučavali te ljude (G. T. Bartell, 1971), nji¬
ma je, prije no što su se počeli »svingirati«, bilo toliko dosadno
da im čak ni mnogosatno gledanje televizije nije pomoglo. U
ličnom odnosu muž i žena nisu imali jedno drugome što saopći¬
li. Ta dosada je ublažena neprestanim mijenjanjem seksualnih
pobuda i čak su svoje brakove, kako kažu, »poboljšali«, jer sada
bar imaju o čemu razgovarati — tj. o seksualnim doživljajima
svakog od njih s drugim muškarcima i ženama. »Svingiranje« je
nešto složenija verzija onoga što je smatrano jednostavnim bra¬
čnim promiskuitetom koji se teško može smatrati novim feno¬
menom; novo je možda sistematsko isključivanje afekata, kao i
to da je grupni seks sada predložen kao sredstvo za »spašavanje
umornog braka«.
Drugo i drastičnije sredstvo za ublažavanje dosade je upotre¬
ba droga koja počinje među mladima i širi se do grupa starijih,
liosebno među onima koji nisu društveno ustaljeni i koji nemaju
nikakav zanimljiv posao. Mnogi od onih koji koriste droge, na¬
pose među mladima koji imaju istinsku žudnju za dubljim i is-
tinskijim doživljajem života — zaista, mnogi od njih se ističu
svojom afirmacijom života, poštenjem, avanturizmom i nezavis¬
nošću — tvrde da ih upotreba droga »otvara« i proširuje im ho¬
rizont iskustva. Ne dovodim u pitanje tu tvrdnju. Ali uzimanje
droga ne mijenja njihov karakter i, prema tome, ne isključuje
stalne korijene njihove dosade. Ono ne uvodi viši stupanj razvo¬
ja; to se može postići jedino slijeđenjem puta strpljivog, napor¬
nog rada u sebi, stjecanjem uvida i učenjem kako da se bude
koncentriran i discipliniran. Droge nikako ne vode do »trenutnog
prosvjetljenja«.
* Obrazovana osoba koja se oblači po posljednjoj modi, aktivna i
otvorenog ponašanja, posebno sklona uživanjima. (prim. prev.)
73
 Ne manje opasan rezultat nedovoljno kompenzirane dosade je
nasilje i destruktivnost. Ta posljedica najčešće poprima pasivni
oblik u kojem ljude privlači izvještajima o zločinima, kobnim
nesrećama i drugim prizorima krvoprolića i okrutnosti koje kao
glavnu hranu javnosti pružaju novine, radio i televizija. Ljudi
pohlepno reagiraju na takve izvještaje jer su oni najbrži put iza¬
zivanja uzbuđenja, i na taj način ublažavanja dosade, bez ikakve
unutarnje aktivnosti. U diskusiji se obično previđa efekt prikaza
nasilja, tj. budući da prikaz nasilja ima efekt, dosada mu je ne¬
ophodna kao uzrok. Dapače, potreban je samo korak da bi se
od pasivnog uživanja u nasilju i okrutnosti došlo do mnogih na¬
čina aktivnog proizvođenja uzbuđenja sadističkim ili destruktiv¬
nim ponašanjem; razlika između »nevinog« zadovoljstva zbunji¬
vanja ili »zadirkivanja« nekoga i učestvovanja u masovnom linču
samo je kvantitativna. U svakom slučaju sama osoba kojoj je do¬
sadno proizvodi izvor uzbuđenja ako ono već ne postoji. Osoba
kojoj je dosadno često je organizator »mini-arene« u kojoj pro¬
izvodi u malom svoje ekvivalentne okrutnosti koja se u velikim
razmjerima odigravala u areni. Takve osobe nemaju interesa ni
za što, i nemaju ni s kim nikakvog kontakta, osim onog najumjet-
nijeg. Sve i svatko ih ostavlja hladnim. Afektivno su smrznuti,
ne osjećaju radost — ali ni žalost, ni bol. Ništa ne osjećaju. Svijet
je siv, nebo nije plavo; uopće ne žude za životom i često bi radije
bili mrtvi no živi. Pokatkad su jako i bolno svjesni tog stanja
uma, ali često nisu.
Taj tip patologije prikazuje probleme dijagnoze. U najtežim
slučajevima mnogi će psihijatri postaviti dijagnozu psihozne en¬
dogene depresije. Ta dijagnoza ipak izgleda problematična jer
manjkaju neke karakteristične osobine endogene depresije. Te
osobe ne tendiraju samoosuđivanju, osjećaju krivnje, zaokuplje¬
nosti svojim nedostacima, niti imaju tipičan izraz lica melankoli¬
čnih pacijenata.20
Uz taj najteži tip depresivne dosade postoji mnogo češća klini-
čka slika za koju bi najočitija dijagnoza bila kronična »neurotična
depresija«. (E. Bleuler, 1969). U danas tako čestoj kliničkoj slici
ni uzroci, a ni stanje depresije, nisu svjesni; takve osobe često
nisu svjesne da su deprimirane, pa ipak se lako može dokazati
da one to jesu. Pojmovi koji se odnedavno upotrebljavaju, »ma¬
skirana depresija« ili »nasmijana depresija«, izgleda da sasvim
dobro karakteriziraju tu sliku. Dijagnostički problem još se više
komplicira osobinama u kliničkoj slici koje ne odgovaraju di¬
jagnozi »shizoidnog« karaktera.
74
Neću dalje slijediti taj dijagnostički problem, jer ne izgleda
da mnogo pridonosi boljem shvaćanju takvih osoba. Kasnije će¬
mo razmatrati poteškoće oko ispravne dijagnoze. Možda, kod oso¬
ba koje pate od kronične, nekompenzirane dosade, imamo posla
sa svojstvenom mješavinom deprimiranih i shizofreničnih eleme¬
nata u promjenljivim stupnjevima malignosti. Našoj svrsi nije
važna dijagnostička etiketa, već činjenica da među takvim oso¬
bama nalazimo ekstremne oblike destruktivnosti. Te osobe često
uopće ne izgledaju kao da im je dosadno ili kao da su deprimi¬
rane. One se mogu prilagoditi svojoj okolini i često izgledaju
sretne; neke su očito tako dobro prilagođene da ih roditelji, uči¬
telji, svećenici ističu kao primjere. Drugi privlače na sebe pažnju
vlasti zbog raznolikosti kriminalnih djela i smatrani su »asocijal¬
nima« ili »kriminalnima«, a ne obuzetima dosadom ili deprimira-
nima. Oni obično nastoje potisnuti svijest o dosadi; više no bilo
što drugo žele svakom izgledati savršeno normalno. Kada dođu
psihoterapeutu, ispričat će mu da imaju teškoća u izboru kari¬
jere ili studija, ali, općenito, nastoje ostaviti normalnu sliku, ko¬
liko im je moguće. Zainteresiranom i vještom promatraču ostaje
da otkrije skrivenu bolest iza uglađene, cinične vanjštine.
H. D. Esler je upravo to učinio i pronašao među mnogim omla¬
dincima u učiteljskoj muškoj školi stanje koje naziva »nesvjes¬
nom depresijom«.21 Kasnije ću navesti nekoliko primjera koji ta¬
kođer pokazuju da je to stanje jedan od izvora djela destruktiv¬
nosti koja, u mnogim primjerima, izgledaju kao jedini oblik ras¬
terećenja.
Jedna djevojka, liječena u bolnici za mentalne bolesnike, pre-
rezala je žile i objasnila taj čin rekavši da je željela vidjeti da li
uopće ima krvi. To je bila djevojka koja se nije osjećala ljudski,
koja nije ni na koga reagirala; nije vjerovala da može bilo što
izraziti ili, u ovom slučaju, osjećati. (Na osnovu temeljitog klini¬
čkog ispitivanja shizofrenija je bila isključena.) Njen manjak
interesa i nemogućnost reagiranja bili su tako veliki da je viđenje
njene vlastite krvi bio jedini način na koji se mogla uvjeriti da
je živa i da je čovjek.
Jedan od dječaka u učiteljskoj školi, na primjer, bacao je ka¬
menje na krov svoje garaže i puštao ih da se niz njega kotrljaju
te je pokušavao svaki kamen zahvatiti glavom. Njegovo objašnje¬
nje je bilo da je to jedini način na koji može nešto osjetiti. Pet
puta je pokušao samoubojstvo. Ranjavao je one dijelove tijela
koji bi ga najviše boljeli i uvijek bi napominjao bolničarima da
75
je postupio tako da bi mogao biti spašen. Izjavio je da mu je
osjećaj boli izazivao bar neki osjećaj.
Jedan drugi mladić je pričao kako je hodao gradskim ulicama
»s otvorenim nožem u svom rukavu, i zarivao bih ga u ljude koji
su prolazili«. Doživljavao je zadovoljstvo promatrajući agoniju na
licu žrtve. Također je hvatao pse u aleji i ubijao ih nožem, »upra¬
vo za za'bavu«. Jednom je, naglašavajući, rekao: »Sada mislim
da su ti psi kada sam zarivao nož u njih to osjećali.« Isti je dje¬
čak priznao da je, dok je sjekao drvo za vrijeme izleta u šumu, na
koji je pošao s učiteljem i njegovom ženom, vidio učiteljevu ženu
kako stoji sama te ga je obuzeo silan poriv da joj usadi sjekiru u
glavu. Na sreću, ona je reagirala nakon što je vidjela čudan izraz
na njegovom licu i zatražila da joj da sjekiru. Taj sedamnaesto¬
godišnji dječak imao je lice bebe; stažist koji ga je posjetio zbog
stručne konzultacije smatrao je dječaka dražesnim i nije mogao
shvatiti zašto je u ustanovi. Šarm kojim je raspolagao bio je ma-
nipulativan i vrlo površan.
Slični slučajevi se mogu danas naći diljem cijelog zapadnog
svijeta i povremeno o njima pišu novine. Slijedeća vijest agencije
UPI i AP iz Bisbeea, Arizona, 1972, tipičan je primjer:
Šesnaestogodišnji odličan učenik srednje škole i član pje¬
vačkog zbora danas je u zatvoru u maloljetničkom domu, na¬
kon što je, navodno, rekao policiji da je ubio svoje roditelje
jer je želio vidjeti kako bi se osjećao da ubije nekoga.
Tijela Josepha Rotha, starog 60 godina, i njegove žene Gert-
rude, stare 57 godina, našli su šerifovi zamjenici u njihovoj kući
u blizini Douglasa. Vlasti kažu da su oboje pogođeni s po jed¬
nim metkom iz lovačke puške u prsa, u srijedu uveče. Roth je
bio audiovizualni instruktor na srednjoj školi, a gospođa Roth
učiteljica.
Richard Riley, pravni zastupnik pokrajine Cochise, rekao je
da se dječak, Bernard J. Roth, — »najljubazniji dječak, kakvog
želite sresti« — obratio policiji u četvrtak, te da je za vrijeme
ispitivanja bio priseban i fin.
»'Ti ljudi [njegovi roditelji] su ostarili'«, citirao je Riley dječa-
kove riječi.
»'Nisam ljut na njih. Nisam neprijateljski raspoložen.'«
»Dječak je rekao da je dugo vremena razmišljao o ubojstvu
svojih roditelja«, rekao je Riley. »Želio je znati što će osjećati
kad nekoga ubije.«22
76
Izgleda da motiv za ta ubojstva nije mržnja, već kao u ranije
spomenutim slučajevima nepodnošljiv osjećaj dosade i nemoći
i potreba doživljaja da postoji netko tko će reagirati, netko na
koga se može djelovati, neko djelo koje će okončati monotoniju
svakodnevnog iskustva. Ubijanje je način doživljavanja da se
bude i da se može nešto učiniti nekom drugom biću.
Rasprava o depresivnoj dosadi ograničila se samo na psihološke
aspekte dosade. To ne znači da neurofiziološke anormalnosti ta¬
kođer ne mogu biti uključene, ali, kao što je Bleuler već naglasio,
one mogu igrati samo sekundarnu ulogu, dok se odlučujući uvjeti
mogu naći u sveopćoj situaciji okoline. Mislim da je vrlo vjero¬
jatno da bi čak slučajevi žestoke depresivne dosade bili manje
česti i manje intenzivni, čak unutar istog obiteljskog odnosa, u
društvu gdje prevladava sklonost prema nadi i ljubav prema ži¬
votu. Ali u posljednjim desetljećima jača suprotno i tako se
stvara plodno tlo za razvoj individualnih depresivnih stanja.
Karakterna struktura
Postoji potreba drugačije vrste, ukorijenjena isključivo u ljud-
skoj situaciji — potreba za razvojem karakterne strukture. Ta
potreba ima veze s fenomenom s kojim smo se ranije bavili, s
opadanjem značaja ljudske instinktivne utemeljenosti. Efektivno
ponašanje pretpostavlja mogućnost neposrednog djelovanja — to
jest, bez oklijevanja zbog prevelike sumnje i na relativno in¬
tegrirani način. Upravo je to dilema o kojoj je govorio Kortlandt
(vidi 6. poglavlje) u vezi sa čimpanzama, kada spominje njihov
manjak odlučnosti i njihovo oklijevajuće i donekle neefektivno
ponašanje (A. Kortlandt, 1962.)
Izgleda uvjerljivim nagađati da bi čovjek, koji je još manje
instinktivno determiniran od čimpanze, predstavljao biološki pro¬
mašaj da nije razvio nadomjestak za instinkte koji mu nedo¬
staju. Taj nadomjestak također treba imati funkciju instinkata:
osposobljavati čovjeka da djeluje kao da je motiviran instinkti¬
ma. Taj nadomjestak je ljudski karakter. Karakter je specifična
struktura u kojoj je ljudska energija organizirana u potrazi za
čovjekovim ciljevima; on motivira ponašanje shodno svojim do¬
minantnim ciljevima: kažemo da osoba djeluje »instinktivno« u
skladu sa svojim karakterom. Da upotrijebimo Heraklitovu izre¬
ku, karakter je čovjekova sudbina, škrtac ne razbija glavu o to¬
me da li bi trebao štedjeti ili trošiti; on je gonjen štednjom i go-
77
 milanjem; eksploatacijsko-sadistički karakter je gonjen strašću
za eksploatacijom; sadistički karakter je gonjen strašću vladanja;
ljubavno-produkcioni karakter ne može a da ne teži ljubavi i su¬
djelovanju. Ti karakterno-uvjetovani instinkti i težnje tako su
jaki i nesumnjivi za dotične osobe da one osjećaju da su ti in¬
stinkti jednostavno njihova »prirodna« reakcija, te smatraju da
je zaista teško vjerovati da postoje drugi ljudi čija je priroda
sasvim drugačija. Kako ne mogu postati toga svjesni, više vole
misliti da ti drugi pate od neke deformacije i da zastranjuju od
ljudske prirode. Svatko tko ima malo osjetljivosti za prosuđiva¬
nje drugih ljudi (to je, naravno, mnogo teže u odnosu na sebe)
osjeća da osoba ima ili sadistički, ili destruktivni karakter, ili ka¬
rakter koji voli; on uočava trajna svojstva iza otvorenog ponaša¬
nja i moći će osjetiti neiskrenost destruktivnog karaktera koji
se ponaša kao da je osoba koja voli.23 Postavlja se pitanje: zašto
je vrsta čovjeka, suprotno od čimpanze, bila sposobna razviti
karakter? Odgovor možemo naći u određenim biološkim razmat¬
ranjima.
Ljudske grupe su od samog početka živjele u vrlo različitim
okolnostima i u pogledu područja i u pogledu klime i vegetacije.
Od pojave čovjeka postojala je prilagodba tim različitim okolno¬
stima (prenošena genetskim putem) i bila je relativno mala, iako
je ipak postojala. Ali što se čovjek više razvijao, to je adaptacija
bila manje rezultat genetskih promjena, te u posljednjih četrde¬
set tisuća godina takvih promjena praktički nije bilo. Pa ipak su
ta različita stanja okoline učinila neophodnim da svaka grupa
prilagodi svoje ponašanje tim pojedinim situacijama ne samo
učenjem već i razvijanjem »socijalnog karaktera«. Pojam socijal¬
nog karaktera zasnovan je na gledištu da svaki oblik društva (ili
društvene klase) ljudsku energiju treba upotrebljavati na speci¬
fičan način, neophodan za funkcioniranje tog posebnog društva.
Njegovi članovi moraju željeti da rade ono što moraju raditi, da
bi društvo normalno funkcioniralo. Taj proces transformiranja
opće psihičke energije u specifičnu psihosocijalnu energiju po¬
sredovan je socijalnim karakterom. (E. Fromm, 1932, 1941, 1947,
1970). Sredstva pomoću kojih se oblikuje društveni karakter u
biti su kulturna. Putem djelovanja roditelja društvo na mlade
prenosi svoje vrijednosti, pravila, zapovijedi, itd. Ali budući da
čimpanze nemaju svoj jezik, ne mogu prenositi simbole, vrijed¬
nosti i ideje; drugim riječima, njima nedostaju uvjeti za formi¬
ranje karaktera. Više nego u rudimentarnom smislu karakter je
78
ljudski fenomen; samo je čovjek bio sposoban stvoriti nadomje¬
stak za svoju izgubljenu instinktivnu adaptaciju.
Stjecanje karaktera bilo je vrlo važan i neophodan element u
procesu ljudskog opstanka, ali je uzrokovalo i mnogo štete, pa
čak i opasnosti. Budući da je karakter oblikovan tradicijom i
motivira ne pozivajući se na razum, često je neadaptiran, a pokat¬
kad čak u direktnoj kontradikciji s novim stanjima. Na primjer,
pojmovi kao što je apsolutni suverenitet države ukorijenjeni su
u starijem tipu socijalnog karaktera i opasni su za opstanak čo¬
vjeka u atomskoj eri.
Pojam karaktera je presudan za razumijevanje manifestacija
maligne agresije. Destruktivne i sadističke strasti u osobi obično
su organizirane u karakterni sistem. U sadističkoj osobi, na pri¬
mjer, sadistički nagon je dominantan dio karakterne strukture
čovjeka i motivira ga da se ponaša sadistički, u granicama samo
njegove brige za samoočuvanjem. U osobi sa sadističkim karak¬
terom sadistički poriv je neprestano aktivan i čeka samo na po¬
voljnu situaciju i prikladnu racionalizaciju. Takva osoba gotovo
potpuno odgovara Lorenzovom hidrauličkom modelu (vidi 1. po¬
glavlje), budući da je sadizam, ukorijenjen u karakteru, sponta¬
no nastajući impuls, koji »nagonskim ponašanjem« traga za pri¬
likama u kojima bi se izrazio i stvorio takve prilike tamo gdje
one nisu pri ruci. Odlučujuća razlika je u tome što izvor sadisti¬
čke strasti leži u karakteru, a ne u filogenetski programiranom
nervnom području; prema tome, sadistička strast nije zajednička
svim ljudima, već samo onima koji imaju isti karakter. Kasnije
ćemo vidjeti nekoliko primjera sadističkog i destruktivnog karak¬
tera i uvjete neophodne za njihovo formiranje.
Uvjeti za razvoj strasti ukorijenjenih u karakteru
Rasprava o čovjekovim egzistencijalnim potrebama pokazala je
da one mogu biti zadovoljene na različite načine. Potrebi za pred¬
metom odanosti može se odgovoriti odanošću bogu, ljubavi, isti¬
ni — ili obožavanjem destruktivnih idola. Potrebi za odnošenjem
može se odgovoriti ljubavlju i ljubaznošću — ili zavisnošću, sa¬
dizmom, mazohizmom, destruktivnošću. Potrebi za jedinstvom
i ukorijenjenošću može se odgovoriti strastima za solidarnošću,
bratstvom, ljubavlju i mističnim iskustvom — ili opijenošću, oda¬
nošću drogi, depersonalizacijom. Potrebi za efektnošću može se
odgovoriti ljubavlju, proizvodnim radom — ili sadizmom i de-
79
struktivnošću. Potrebi za stimulacijom i uzbuđenjem može se
odgovoriti produktivnim zanimanjem za čovjeka, prirodu, umjet¬
nost, ideje — ili pohlepnim traganjem za uvijek novim užicima.
Što uvjetuje razvoj strasti ukorijenjenih u karakteru?
Prvo moramo uvažiti da se te strasti ne javljaju kao jednostav¬
ne jedinice, već kao sindromi. Ljubav, solidarnost, pravda, um,
međusobno su povezani; svi su oni manifestacije iste proizvodne
orijentacije koju ću zvati »sindrom unapređivanja života«. S dru¬
ge strane sadomazohizam, destruktivnost, pohlepa, narcisoidnost,
incestualnost također idu zajedno i ukorijenjeni su u istoj osnov¬
noj orijentaciji: »sindromu izopačavanja života«. Gdje se može
naći jedan element sindroma, tamo postoje i drugi na raznim
stupnjevima, što ne znači da je netko vođen ili jednim ili drugim
sindromom. U stvari, izuzeci su ljudi kod kojih je to slučaj: pro¬
sječna osoba je mješavina jednog i drugog sindroma; za pona¬
šanje osobe i mogućnost promjene upravo je važna pojedinačna
snaga svakog sindroma.
Neurofiziološki uvjeti
Što se tiče neurofizioloških uvjeta za razvoj tih dviju vrsta stra¬
sti, moramo početi od činjenice da je čovjek nedovršen i »nepot¬
pun«. (L. Eiseley, 1971). Ne samo da njegov mozak nije potpuno
razvijen u trenutku rođenja, već ga stanje neravnoteže u kojem
se nalazi stavlja u otvoren proces za koji ne postoji konačno rje¬
šenje.
Ali da li ga — nakon što je lišen pomoći instinkata i opskrbljen
samo »slabim osloncem« uma kojim se tako lako razočarava —
njegova neurofiziološka opremljenost ostavlja bez ikakve pomo¬
ći? Izgleda da bi takva tvrdnja promašila važnu poantu. Njegov
mozak, koji je toliko superioran mozgu primata, ne samo po ve¬
ličini već po kvaliteti i strukturi svojih neurona, ima sposobnost
raspoznavanja vrsti ciljeva koji vode zdravlju i napretku, kako
fizičkom tako i psihičkom. Mozak može postaviti ciljeve koji vode
ostvarenju čovjekovih stvarnih, racionalnih potreba i čovjek mo¬
že organizirati svoje društvo tako da ono vodi tom ostvarenju,
čovjek nije samo nezavršen, nepotpun, opterećen kontradikcija¬
ma; on može biti definiran kao biće u aktivnom traganju za svo¬
jim optimalnim razvojem, iako to traganje mora često promašiti,
jer su vanjski uvjeti odviše nepovoljni.
80
Pretpostavku da je čovjek biće u aktivnom traganju za svojim
optimalnim razvojem potkrepljuju neurofiziološke činjenice. Ve¬
liki istraživač C. J. Herrick piše:
Čovjekova sposobnost za inteligentno usmjerenim samoraz-
vojem obdaruje ga sposobnošću određenja obrasca svoje kultu¬
re, pa tako i oblikovanja toka ljudske evolucije u pravcima ko¬
je je sam izabrao. Ta sposobnost, koju nemaju druge životinje,
čovjekova je najuzvišenija karakteristika i možda najznačajnija
činjenica poznata znanosti. (C. J. Herrick, 1928)
Livingston iznosi neke vrlo prikladne napomene u vezi s istim
problemom:
Sada je izvan svake sumnje da su različiti nivoi organizacije
nervnog sistema uzajamno povezani. Nekako, na način koji je
još misteriozan, svrhovito ponašanje organizirano na svakom
od tih različitih nivoa integrativne funkcije postaje izraženo
povezanim slijedom sveopćih svrha koje predstavljaju neku
vrstu konačnog razumskog ujednačavanja suprotstavljenih funk¬
cija. Svrhe cijelog organizma jasno su manifestirane i nepre¬
stano pomagane shodno nekom cjelovitom unutarnjem stajali¬
štu. (R. B. Livingston, 1967. a, kurziv E. F.)
Raspravljajući o problemu potreba koje transcendiraju primar¬
ne fiziološke potrebe, Livingston iznosi:
Neki sistemi na nivou molekularnih organizama koji teže cilju
mogu se identificirati fizikalno-kemijskom tehnikom. Drugi si¬
stemi koji teže cilju na nivou moždane cirkulacije mogu se
identificirati neurofiziološkom tehnikom. Na svakom nivou di¬
jelovi tih sistema povezani su s nagonima (appetites) i zado¬
voljstvima koja upravljaju ponašanjem. Svi ti sistemi koji teže
cilju rađaju se u protoplazmičkim materijama i intrinsični su
im. Mnogi su takvi sistemi neobično specijalizirani i smješteni
u posebne nervne i endokrine sisteme. Evoluciono savršeni or¬
ganizmi posjeduju nagone i zadovoljstva, ne samo za zadovo¬
ljenje vegetativnih potreba; ne jednostavno za obaveznu surad¬
nju potrebnu za seksualno sjedinjenje, podizanje mladunca i
zaštićivanje hrane, obitelji i teritorije; ne samo za adaptivna
ponašanja koja su bitna za uspješan susret s nestalnostima oko¬
line; već i za suvišnu energiju, težnju i nadvisivanja — preko-
81
 mjernosti koje prevazilaze puki opstanak. (R. B. Livingston,
1967. Kurziv E. F.)
I nastavlja:
Mozak je proizvod evolucije, upravo kao što su to zubi i
pandže; ali od mozga možemo očekivati mnogo više zbog nje¬
govih sposobnosti za konstruktivnu adaptaciju. Neuroscijentisti
mogu smatrati svojim dugoročnim zadatkom razumijevanje naj¬
potpunijih mogućnosti ljudskog roda, sa svrhom pomoći čovje¬
čanstvu da postane potpunije samosvjesno i osvjetljavanja čo¬
vjekovih plemenitijih izbora. Ljudski mozak više od svega, svo¬
jim sposobnostima pamćenja, učenja, komuniciranja, predoči-
vanja, stvaranja i snagom samosvijesti, odlikuje ljudski rod.
(R. Livingston, 1967)
Livingston smatra da su suradnja, vjera, uzajamno povjerenje
i altruizam ugrađeni u strukturu nervnog sistema i tjerani unu¬
tarnjim zadovoljstvima koja su uz njih vezana.24 Unutarnja zado¬
voljstva nikako nisu svedena na nagone. Prema Livingstonu:
Ugoda je također povezana s pozitivnim zadovoljstvima koja
izviru iz poletnog, krepkog i oporavljenog zdravlja; iz užitka
koji prati i genetički dane i socijalno stečene vrijednosti; iz ra¬
dosti, samotnih i zajedničkih osjećaja uzbuđenja, stvorenih dje¬
lovanjem novosti i tokom traganja za novošću. Zadovoljstva
nastaju iz zadovoljenja radoznalosti i veselja istraživanja, iz
stjecanja sve širih mogućnosti individualne i kolektivne slobo¬
de. Pozitivne osobine zadovoljstva osposobljavaju ljudska bića
da podnose nevjerojatne nevolje i još k tome da prionu životu
i, više od toga, da pridaju važnost vjerovanjima da mogu nadići
vrijednosti samog života. (R. B. Livingston, 1967)
Livingstonovo odlučno stajalište, kao i stajališta drugih autora
koje ćemo kasnije navesti, temeljna su opreka starijem instinkti-
vističkom mišljenju. Oni ne teoretiziraju o tome koje posebno pod¬
ručje mozga rađa viša stremljenja kao što su solidarnost, altru¬
izam, uzajamno povjerenje i istina, već promatraju moždani si¬
stem u cjelini sa stajališta njegove evolucije radi opstanka.
C. von Monakow je iznio vrlo zanimljivu sugestiju. Pretpostavio
je postojanje biološke savjesti (syneidesis) čija je funkcija osigu¬
ranje optimalne sigurnosti, satisfakcije, adaptacije i stremljenja
82
savršenstvu. Von Monakow dokazuje da funkcioniranje organiz¬
ma u pravcu njegova razvoja pruža klisis (radost, pohotu, sreću)
— zbog toga želja teži ponavljanju te vrste ponašanja; s druge
strane, ponašanje štetno optimalnom razvoju organizma rezultira
ekklesisom (nezadovoljstvom, neugodnim osjećajem) i nagoni oso¬
bu da izbjegava ponašanje koje izaziva bol. (C. von Monakow,
1950)
H. von Foerster je dokazao da su empatija i ljubav kvalitete
inherentne moždanom sistemu. Njegovo polazište je teorija spo¬
znaje, a pitanje koje postavlja glasi: kako je moguće da dvije
osobe komuniciraju, budući da jezik pretpostavlja zajedničko is¬
kustvo? Budući da okolina ne postoji za čovjeka po sebi, već u
svom odnosu prema ljudskom promatraču, von Foerster zaklju¬
čuje da komunikacija pretpostavlja postojanje »jednake predo¬
džbe okoline u dva elementa koja su odvojena svojim kožama,
ali jednaka po svojoj strukturi. Kada oni shvate i počnu se kori-
stiti tom spoznajom, tada A zna što A* zna, jer se A identificira s
A*, pa imamo jednakosti ja-ti... Jasno, identifikacija je najjače
ujedinjenje — a njena najsuptilnija manifestacija je ljubav.« (H.
von Foerster, 1963)25
Sve te spekulacije, međutim, izgleda proturječe nepobitnoj či¬
njenici da je čovjek u četrdeset tisuća godina, od svog konačnog
rođenja, propustio potpunije razviti ta »viša« stremljenja, već je,
izgleda, bio prvenstveno upravljan svojom pohlepom i destruktiv-
nošću. Zašto nisu biološki ugrađena stremljenja ostala — ili po¬
stala — prevladavajuća?
Prije no što se upustimo u raspravu o tom pitanju, pobliže ga
odredimo. Dok smo dopustili da nemamo mnogo neposrednog zna¬
nja o čovjekovoj psihi od prije početka neolitskog perioda, posto¬
je, kao što smo vidjeli, dobri razlozi za pretpostavku da karakte¬
ristike najprimitivnijih ljudi, od lovaca-sakupljača do ranih zem¬
ljoradnika, nisu bile destruktivnost ili sadizam. Zapravo, negativ¬
ne kvalitete koje se zajednički pripisuju ljudskoj prirodi, jačale
su i širile se s razvojem civilizacije. Nadalje, treba imati na umu
tla su viziju »viših ciljeva« izrazili rano u povijesti veliki učitelji
koji su proglasili nove ciljeve u znak protesta protiv principa
svojih vlastitih kultura; a i ciljevi i u religijskom i u svjetovnom
obliku neprestano su apelirali na srca onih koje je njihovo dru¬
štvo uvjetovalo da vjeruju u suprotno. Zapravo, čovjekova težnja
za slobodom, dostojanstvom, solidarnošću i istinom bila je jedan
od najjačih motiva za ostvarenje povijesne promjene.
83
 Međutim, uza sve te iznimke ostaje činjenica da su ugrađene
više tendencije do sada bile često poražavane, a ljudi današnjice
taj poraz doživljavaju s određenom zabrinutošću.
Društveni uvjeti
Koji su razlozi tom porazu?
Izgleda da jedini zadovoljavajući odgovor na to pitanje leži u
društvenim okolnostima u kojima čovjek živi. Tokom najvećeg
dijela povijesti te su okolnosti, za vrijeme unapređivanja čovje¬
kovog intelektualnog i tehničkog razvoja, štetile punom razvoju
onih ugrađenih mogućnosti na koje se pozivaju gore citirani
autori.
Najelementarniji primjeri koji pokazuju utjecaj okolnih faktora
na ličnost su primjeri neposrednog utjecaja okoline na rast moz¬
ga. Sada je već potpuno utvrđena činjenica da neishranjenost
može spriječiti normalni razvoj dječjeg mozga. Također je ekspe¬
rimentima na životinjama pokazano da ne samo hrana već i drugi
faktori, kao što su sloboda kretanja i igranja, imaju neposredan
utjecaj na razvoj mozga. Istraživači su razdvojili štakore u dvije
grupe i smjestili ih, odvojeno, u »obogaćene« i »ograničene« oko¬
line. Prvi su uzgajani u velikom kavezu gdje su se mogli slobodno
kretati, igrati raznim predmetima i međusobno, dok su »ograni¬
čene« životinje uzgajane pojedinačno u malim izoliranim kavezi¬
ma. Drugim riječima, »obogaćene« životinje su imale mnogo veću
mogućnost stimulacije i motornih vježbi no »ograničene« životi¬
nje. Istraživači su utvrdili da je u prvoj grupi kortikalna siva tvar
bila deblja nego u »ograničenoj« grupi (iako je njihova tjelesna
težina bila manja). (E. L. Benett i drugi, 1964)
U sličnoj studiji Altman je »pribavio histološki dokaz o pove¬
ćanju korteksa kod obogaćenih životinja i audiografički dokaz o
povećanom tempu razmnožavanja stanica kod zrelih obogaćenih
životinja«. (J. Altman i G. D. Das, 1964). Preliminarni rezultati iz
Altmanove laboratorije »ukazuju da druge varijable ponašanja,
kao što je postupanje sa štakorima za vrijeme djetinjstva, mogu
radikalno mijenjati razvoj mozga, posebno razmnožavanje stani¬
ca u takvim strukturama kao što je korteks malog mozga, hipo-
kampalni nazubljeni gyrus i neokorteks«. (J. Altman, 1967. a)
Primjena tih rezultata na čovjeka sugerirala bi da rast mozga
ovisi ne samo o takvim izvanjskim faktorima kao što je hrana
već i o »toplini« s kojom se prema bebi ponaša i ophodi, o stup-
84
nju stimulacije koji ona prima i o stupnju slobode koju ima za
kretanje, igranje i samoizražavanje. Ali razvoj mozga ne prestaje
u djetinjstvu, pa ni u pubertetu, ni punoljetnosti. Kao što je R. B.
Livingston istakao: »Ne postoji točka nakon koje razvoj prestaje,
nakon koje nestaju sposobnosti za reorganizaciju nakon bolesti
ili ozljede«. (R. B. Livingston, 1967). Izgleda da takvi okolni fak¬
tori kao što su stimulacije, hranjenje i uzbuđenje mogu i dalje,
cijelog života, suptilno utjecati na moždane procese.
Dosad znamo malo o neposrednom utjecaju okoline na razvoj
mozga. Na sreću znamo dobrano više o ulozi društvenih faktora
u razvoju karaktera (iako svi efektivni procesi, naravno, imaju
podlogu u moždanim procesima). Izgledalo bi da smo se time pri¬
družili glavnoj struji u društvenim znanostima — tezi da društvo
u kome čovjek živi oblikuje njegov karakter ili, u biheviorističkim
terminima, društvena uvjetovanost kojoj je izložen. Međutim,
postoji temeljna razlika između tog stajališta i onoga koje se
ovdje predlaže. Environmentalističko shvaćanje društvenih zna¬
nosti bitno je relativističko; prema njemu, čovjek je bijeli list
papira na koji kultura piše svoj tekst. Njegovo društvo ga mode¬
lira boljim ili gorim, a »bolje« ili »gore« su smatrani vrijednos¬
nim sudovima s etičkog ili religijskog stajališta.26 Ovdje zauzet
stav pretpostavlja da čovjek ima imanentni cilj, da je čovjekova
biološka konstitucija izvor normi života. Čovjek ima mogućnosti
za potpun razvoj i rast ako vanjski uvjeti, koji su dani, vode tome
cilju.
To znači da postoje specifični uvjeti okoline koji vode optimal¬
nom napretku čovjeka i, ako su naše prethodne pretpostavke is¬
pravne, do razvoja sindroma koji unapređuje život. S druge stra¬
ne, ukoliko ti uvjeti nedostaju, on postaje osakaćen, zaostao čov¬
jek, koga karakterizira prisustvo sindroma koji osujećuje život.
Zaista je zapanjujuće koliko je onih koji to stajalište smatraju
»idealističkim« ili »neznanstvenim«, a koji i ne sanjaju o postav¬
ljanju pitanja o odnosu između konstitucije i normi u pogledu
fizičkog razvoja i zdravlja. Jedva da je neophodno razraditi to
pitanje. Postoji bogatstvo podataka, posebno na području ishra¬
ne, koji pokazuju da određene vrste hrane vode razvoju i zdrav¬
lju tijela, dok su druge odgovorne za nefunkcioniranje organizma,
bolest i preranu smrt. Također je dobro poznato da nije samo
hrana ta koja može utjecati na zdravlje, već da postoje i drugi
faktori kao što su vježbanje ili napor. U tom pogledu čovjek nije
drugačiji ni od kojeg drugog organizma. Kao što svaki farmer ili
uzgajivač bilja zna, sjemenu, da bi proklijalo i da bi izrasla biljka,
85
 treba određen stupanj vlage, topline i tip tla. Ako do tih uvjeta
ne dođe, sjeme će istrunuti i uginuti u zemlji; biljka će biti mrtvo¬
rođena. Ako su uvjeti optimalni, voćka će izrasti do svoje opti¬
malne mogućnosti i donijeti svoj maksimalno savršen plod. Ako
uvjeti nisu potpuno optimalni, stablo i njegovi plodovi će biti
defektni ili osakaćeni.
Pitanje s kojim se suočavamo glasi: koji uvjeti okoline vode
potpunom razvoju čovjekovih mogućnosti?
O tome je pitanju napisano na tisuće knjiga i dano na stotine
različitih odgovora. Zacijelo neću pokušati dati odgovor u kon¬
tekstu ove knjige.27 Međutim, možemo iznijeti neke opće iskaze,
makar ukratko:
Povijesni zapisi kao i proučavanje pojedinaca pokazuju da su
prisustvo slobode, aktivirajuće stimulacije, odsustvo eksploata-
torske vlasti i prisustvo načina proizvodnje »usredotočene na čo¬
vjeka« povoljni za razvoj čovjeka; i da je prisustvo suprotnih
uvjeta nepovoljno. Nadalje, sve veći broj ljudi postaje svjestan
činjenice da nije presudan utjecaj prisustva jednog ili dvaju
faktora, već čitavog sistema. To znači da je opće uvjete koji vode
potpunom razvitku čovjeka — a, naravno, svaki stadij individu¬
alnog razvoja ima svoje vlastite specifične uvjete — moguće naći
samo u društvenom sistemu u kome su razni povoljni uvjeti us¬
klađeni tako da osiguravaju prikladno tlo.
Razlozi zbog kojih društveni znanstvenici nisu pitanje optimal¬
nih društvenih uvjeta za čovjekov razvoj smatrali primarnom bri¬
gom mogu se lako razabrati ako se uvidi tužna činjenica da su,
uz nekoliko istaknutih iznimki, društveni znanstvenici u biti apo¬
logeti, a ne kritičari postojećeg društvenog sistema. To je moguće
zato što su, za razliku od prirodnih znanosti, njihovi rezultati od
male vrijednosti za funkcioniranje društva. Naprotiv, pogrešni
rezultati i površan postupak imaju korisnu funkciju kao ideolo¬
ški »cement« jer istina, kao i uvijek, predstavlja ugrožavanje sta¬
tusa quo.28 Osim toga, zadaća adekvatnog proučavanja problema
otežana je pretpostavkom da je »ono što ljudi žele za njih dobro«.
Previđa se činjenica da su želje ljudi često za njih štetne i da
same želje mogu biti simptomi nefunkcioniranja, sugestije ili
obojeg. Svatko danas, na primjer, zna da odavanje drogi nije po¬
željno, čak i kad je mnogi ljudi žele uzimati. Budući da cijeli naš
ekonomski sistem počiva na stvaranju želja koje razne robe mo¬
gu unosno zadovoljiti, teško da se može očekivati da kritičke ana¬
lize iracionalnosti želja budu popularne.
86
No ne možemo se ovdje zaustaviti. Moramo se zapitati zašto
većina ljudi ne koristi svoj um za spoznaju svojih stvarnih ljud¬
skih interesa. Zar samo zato što su im mozgovi isprani i što su
prisiljeni na poslušnost? Nadalje, zašto nije većina vođa priznala
da njihovim najboljim ljudskim interesima nisu služili sistemi
kojima su upravljali? Objašnjavanjem pomoću teza o njihovoj po¬
hlepi ili lukavstvu, čemu su naginjali filozofi prosvjetiteljstva, ne
prodire se do srži problema.
Kao što je Marx pokazao u svojoj teoriji povijesnog razvoja, u
pokušaju promjene i poboljšanja društvenih stanja čovjek je stal¬
no ograničen materijalnim faktorima svoje okoline, kao što su
ekološka stanja, klimatska, tehnička, geografska situacija i kul¬
turne tradicije. Kao što smo vidjeli, primitivni lovci-sakupljači
i rani zemljoradnici živjeli su u relativno dobro uravnoteženoj
okolini koja je uzrokovala nastanak više konstruktivnih no de¬
struktivnih strasti. Ali u procesu razvoja čovjek se mijenja i mi¬
jenja svoju okolinu. On napreduje intelektualno i tehnološki; taj
napredak, međutim, stvara situacije koje dovode do razvoja ka¬
rakternog sindroma koji osujećuje život. Upoznali smo taj razvoj,
iako u obrisima, kroz opis transformacije društva od ranih lova-
ca-sakupljača do »urbane revolucije«. Radi stvaranja neophodne
dokolice koja osposobljava ljude da postanu filozofi, naučnici,
da izgrađuju umjetnička djela kao što su egipatske piramide —
ukratko, radi stvaranja kulture, čovjek je morao imati robove,
ratovati i zauzimati zemlje. Radi svog istinskog razvoja u nekim
vidovima, napose intelektualnom, umjetničkom i naučnom, čov¬
jek je morao stvarati okolnosti koje su ga osakaćivale i spreča¬
vale njegov razvoj u drugim vidovima, napose afektivnom. Tome
je bilo tako jer proizvodne snage nisu bile dovoljno razvijene da
bi dopustile koegzistenciju tehničkog i kulturnog napretka i slo¬
bode, neosakaćeni razvoj za sve. Materijalni uvjeti imaju svoje
vlastite zakone i sama želja da ih se promijeni nije dovoljna.
Uistinu, kad bi zemlja bila stvorena kao raj u kojem čovjek ne bi
bio ograničen krutošću materijalne stvarnosti, njegov bi um mo¬
gao biti dovoljan uvjet za stvaranje vlastite okoline za nesmetan
razvoj, s dovoljno hrane za sve i, istovremeno, mogućnosti slobo¬
de. Ali govoreći u pojmovima biblijskog mita, čovjek je izgnan
iz raja i ne može se vratiti. Opterećen je prokletstvom sukoba
između sebe i prirode. Svijet nije napravljen za čovjeka; on je
bačen u nj i samo svojom vlastitom djelatnošću i umom može
stvoriti svijet koji vodi njegovom potpunom razvoju, svijetu koji
je njegov ljudski dom. Sami njegovi vladari bili su izvršioci po-
87
vijesne nužnosti, čak i kad su bili zli ljudi koji su slijedili svoje
hirove i izbjegavali izvršavati svoj povijesni zadatak. Iracionalnost
i lična zloća postali su odlučni faktori samo u onim razdobljima
kada su vanjski uvjeti bili takvi da su dopuštali ljudski napredak,
ali je taj napredak bio spriječen karakternom deformacijom vla¬
dara — i podanika.
Unatoč tome, uvijek je bilo vizionara koji su jasno prepoznava¬
li ciljeve čovjekove društvene i pojedinačne evolucije. Ali njihove
»utopije« nisu bile »utopijske« u smislu neostvarivih maštarija;
one su se zbivale ni-gdje (u-topia). Ali nigdje ne znači 'nikada'.
Time hoću reći da su bile 'utopijske' jer u tom trenutku nisu ni¬
gdje postojale — a možda nisu ni mogle postojati; ali utopijsko
ne znači da je nemoguće ostvariti ih tokom vremena — u nekom
drugom vremenu. M a r x svoj koncept socijalizma, koji do sada
nigdje u svijetu nije ostvaren (zacijelo ne u socijalističkim zem¬
ljama) nije smatrao utopijom, jer je vjerovao da su na tom stup¬
nju povijesne evolucije materijalni uvjeti za njegovu realizaciju
već prisutni.29
O racionalnosti i iracionalnosti instinkata i strasti
Opće je prihvaćeno mišljenje da su instinkti iracionalni jer prko¬
se logičkoj misli. Da li je to ispravno? Nadalje, mogu li u karak¬
teru ukorijenjene strasti biti klasificirane bilo kao racionalne, bilo
kao iracionalne?
Pojmovi »razum« i »racionalno« konvencionalno se primjenjuju
samo na misaone procese; smatra se, da se »racionalna« misao
pokorava zakonima logike i da se ne iskrivljava emotivnim i če¬
sto patološkim faktorima. Ali »racionalno« i »iracionalno« se po¬
katkad također primjenjuju na akcije i osjećaje. Tako ekonomist
može nazvati iracionalnim uvođenje skupe mašine koja ušteđuje
rad u zemlji kojoj nedostaju kvalificirani, a koja obiluje nekva¬
lificiranim radnicima. Ili može nazvati godišnje svjetske troškove
od 180 milijardi dolara za naoružanje (od čega 80% otpada na
supersile) iracionalnim, jer ono služi proizvodnji predmeta koji
nemaju upotrebnu vrijednost u vrijeme mira. Ili psihijatar može
nazvati iracionalnim neurotični simptom kao što je kompulzivno
pranje ili bezrazložne brige, jer su posljedica disfunkcije uma i
teže daljnjem poremećenju njegovog funkcioniranja.
Predlažem da se nazivaju racionalnima svaka misao, osjećaj ili
čin koji poboljšavaju adekvatno funkcioniranje i razvoj cjeline
čiji su dio, a iracionalnim ono što teži oslabljenju ili destruiranju
cjeline. Jasno je da samo empirijska analiza sistema može poka¬
zati što se može smatrati racionalnim, a što iracionalnim.30
Primjenjujući taj koncept racionalnosti na instinkte (organske
nagone), neizbježan je zaključak da su oni racionalni. S darvini-
stičkog polazišta funkcija je upravo instinkata da adekvatno od¬
ražavaju život, da osiguraju opstanak pojedinca i vrste. Životinja
se ponaša racionalno, jer je gotovo potpuno određena instinktom;
i čovjek bi se ponašao racionalno da je sasvim određen instink¬
tom. Njegovo traganje za hranom, njegova defenzivna agresiv¬
nost (ili bijeg) i njegove seksualne želje, sve dok su organski po¬
buđivane, ne vode iracionalnom ponašanju, čovjekovu iracional¬
nost uzrokuje manjak instinkata, a ne njihovo prisustvo.
Što je s racionalnošću njegovih strasti ukorijenjenih u karakte¬
ru? Slijedeći naš kriterij za racionalnost, one moraju biti podije¬
ljene. Strasti koje unapređuju život moramo smatrati racionalni¬
ma jer unapređuju razvoj i blagostanje organizma; strasti koje
guše život moramo smatrati iracionalnima jer se sukobljavaju s
razvojem i blagostanjem. Ali neophodno je ovaj stav ublažiti. De¬
struktivna ili okrutna osoba postala je takvom jer joj nedostaju
uvjeti za daljnji razvoj. U danim okolnostima ona tako reći ne
može biti bolja. Njene strasti su iracionalne u terminima poseb¬
ne individualne i društvene situacije unutar koje osoba živi. Isto
se primjenjuje na povijesni proces. »Megamašine« (L. Mumford,
1967) antičkog doba bijahu racionalne u tom smislu, čak bismo
fašizam i staljinizam mogli smatrati racionalnima ako na njih gle¬
damo kao na jedini povijesni mogući korak dalje u danim okol¬
nostima. To, naravno, tvrde njihovi branitelji. Ali oni bi morali
dokazati da nisu postojali drugi i povijesno adekvatniji izbori,
kao što vjerujem da jesu.31
Potrebno je ponoviti da su strasti koje osujećuju život u istoj
mjeri odgovor na čovjekove egzistencijalne potrebe kao i strasti
koje unapređuju život: obje su duboko ljudske. Prve se nužno
razvijaju kad su stvarne mogućnosti za ostvarenje drugih odsut¬
ne. Covjek-destruktor može biti nazvan poročnim jer je destruk-
t ivnost porok; ali i destruktor je čovjek. On nije »nazadovao do
životinjske egzistencije« i nije motiviran životinjskim instinkti¬
ma; on ne može promijeniti strukturu svog mozga. Moguće ga je
smatrati egzistencijalnim promašajem, čovjekom koji je propu¬
stio postati ono što je mogao biti, shodno mogućnostima svoje
egzistencije. U svakom slučaju, jednako je stvarna mogućnost
za čovjeka da bude onemogućen u razvoju i da postane poročan
89
kao i da se potpuno razvije i da bude produktivan; jedna ili dru¬
ga posljedica uglavnom ovisi o prisustvu — ili odsustvu — dru¬
štvenih uvjeta koji vode razvoju.
Istovremeno treba dodati da, govoreći o društvenim okolnosti¬
ma koje izgledaju odgovornima za čovjekov razvoj, pod tim ne
mislim da je on bespomoćan objekt okolnosti. Okolni faktori u-
napređuju ili unazađuju razvoj određenih crta i postavljaju gra¬
nice unutar kojih čovjek djeluje. Usprkos tome, čovjekov um i
volja su snažni faktori u procesu njegovog razvoja, individualno
i društveno. Ne čini povijest čovjeka; čovjek se sam stvara u pro¬
cesu povijesti. Samo dogmatsko mišljenje, rezultat tromosti duha
i srca, pokušava konstruirati pojednostavnjujuće sheme tipa ili-ili
koje blokiraju svako stvarno razumijevanje.32
Psihička funkcija strasti
Da bi preživio, čovjek mora zadovoljiti svoje tjelesne potrebe i
njegovi ga instinkti motiviraju da djeluje u korist svog opstanka.
Kada bi njegovi instinkti određivali najveći dio njegova ponaša¬
nja, on ne bi imao posebnih problema u životu i bio bi »zadovolj¬
na krava«, pod uvjetom da dobiva obilnu hranu.33 Ali čovjeka ne
usrećuje samo zadovoljenje njegovih organskih nagona, niti ono
garantira njegovo zdravlje. Njegov problem nije u tom da prvo
zadovolji svoje fizičke potrebe, a tada, kao vrstu luksuza, razvija
svoje strasti ukorijenjene u karakteru. Ove druge su prisutne od
samog početka njegove egzistencije i često imaju čak veću snagu
od njegovih organskih nagona.
Kada promatramo individualno i masovno ponašanje, nalazi¬
mo da želja za zadovoljenjem gladi i seksa tvori samo manji dio
čovjekove motivacije. Glavni motivi čovjeka su njegove racional¬
ne i iracionalne strasti: težnja za ljubavlju34, nježnošću, solidar-
nošću, slobodom i istinom kao i nagon za vladanjem, podređiva¬
njem, destruiranjem; narcisoidnost, pohlepa, zavist, ambicija. Te
ga strasti pokreću i uzbuđuju; one su građa od koje su sačinjeni
ne samo snovi, već sve religije, mitovi, drame, umjetnost — ukra¬
tko, sve što život čini smislenim i življenje vrijednim. Ljudi koji
su motivirani tim strastima riskiraju svoje živote. Oni mogu po¬
činiti samoubojstvo kada im ne uspije doseći cilj svojih strasti;
ali ne počinjaju samoubojstvo zbog nedostatka seksualnog zado¬
voljstva, pa čak ni zbog gladovanja. No bilo da su gonjeni mrž¬
njom ili ljubavlju, snaga ljudske strasti ostaje ista.
90
Teško da se može i posumnjati da je tome tako. Mnogo je teže
odgovoriti na pitanje zašto je tako. Ipak se mogu ponuditi neke
hipotetičke spekulacije.
Prvu od sugestija mogu proučiti jedino neurofiziolozi. S obzi¬
rom na to da mozgu neprestano treba uzbuđenje, što smo već pre¬
tresli, moguće je zamisliti da ta potreba zahtijeva postojanje težnji
iz strasti jer jedino one zadovoljavaju neprestano uzbuđenje.
Druga hipoteza leži u području s kojim smo se već bavili — u
jedinstvenosti ljudskog iskustva. Kao što smo rekli, činjenica da
je čovjek svjestan sebe, svoje nemoći i izolacije, izgleda da mu
onemogućava život pukog objekta. Sve to je, naravno, bilo dobro
poznato većini mislilaca, dramaturga i romanopisaca tokom cijele
povijesti. Može li se stvarno zamisliti da je zbor iz drame o Edipu
frustracija Edipove seksualne želje za njegovom majkom? Ili da
bi Shakespeare mogao napisati Hamleta usredotočenog na seksu¬
alnu frustraciju glavnog junaka drame? Ipak upravo to, izgleda,
zamišljaju klasični psihoanalitičari, a s njima i drugi suvremeni
redukcionisti.
čovjekovi nagoni su neophodni, ali trivijalni; čovjekove strasti,
koje objedinjavaju njegovu energiju u traganju za njegovim ci¬
ljem, pripadaju području odanosti ili svetosti. Sistem trivijalnog
je onaj koji omogućuje fizički opstanak; sfera »svetoga« je sfera
življenja s onu stranu fizičkog opstanka — to je sfera uz koju
čovjek vezuje svoju vjeru, često svoj život, sferu u kojoj su uko¬
rijenjene njegove najdublje motivacije, one koje život čine vri¬
jednim.35
U pokušaju da transcendira trivijalnost svog života čovjek je
gonjen u potragu za avanturama, želi gledati preko, čak i prijeći
ograničenja ljudske egzistencije. To velike vrline i velike poroke,
stvaranje kao i destrukciju, čini tako uzbudljivim i atraktivnim.
Heroj je onaj tko ima hrabrosti bez straha i sumnje doći do gra¬
nica. Prosječan čovjek je heroj čak i u svom neuspjelom pokuša¬
ju da bude heroj; on je motiviran željom da stvori neki smisao
svog života i strašću da ide onoliko daleko koliko on može do
granice strasti.
Ovoj je predodžbi potrebno važno ograničenje. Pojedinci žive
u društvu koje im pruža dovršene uzorke koji pretendiraju dati
značenje njihovim životima. U našem društvu im je, na primjer,
rečeno da uspjeti zaraditi, uzdizati obitelj, biti dobar građanin,
konzumirati robe i zadovoljstva daje smisao životu. Ali dok za ve¬
ćinu ljudi ta sugestija djeluje na razini svijesti, oni ne dosižu isti¬
nit osjećaj smislenosti, niti imaju svoje središte u sebi. Sugerira-
91
ni uzorci postaju slabi i sve češće ne uspijevaju. Da se to događa
danas na vrlo širokom planu, dokazuje sve veće odavanje droga¬
ma, pomanjkanje istinskog interesa za bilo što, pad intelektual¬
nog i umjetničkog stvaralaštva i porast nasilja i destruktivnosti.
BILJEŠKE UZ DESETO POGLAVLJE
1. Iznimke: među Grcima bi to bili stoici, branitelji jednakosti svih
ljudi, i u renesansi humanisti kao Erazmo, Thomas Morus i Juan
Luis Vives.
2. Richard M. Bucke je bio kanadski psihijatar, prijatelj Emersona,
smionog i imaginativnog uma, te u svoje vrijeme jedna od vodećih
ličnosti sjevernoameričke psihijatrije. Iako su ga psihijatri pot¬
puno zaboravili, njegovu su knjigu Kozmička svijest (Cosmic Con-
sciousness) (prošireno izdanje, 1946) čitali neprofesionalci gotovo
stotinu godina.
3. Usp. raspravu kod D. Pilbeama (1970); također M. F. A. Montagu
(1967) i G. Smolla (1967).
4. Radi razumijevanja Marxove koncepcije ljudske prirode usp. E.
Fromm (1961, 1968).
5. Pojam »instinkti« upotrijebljen je ovdje staromodno radi pojed¬
nostavnjenja rasprave. Nije upotrijebljen u datiranom smislu
»instinkta« koji isključuje učenje, već u smislu »organskih na¬
gona«.
6. C. Judson Herrick je pokušao dati približnu sliku mogućnosti
nervnih krugova: »Svaki neuron cerebralnog korteksa zapleten je
u čvorove vrlo finih vlakanaca velike složenosti od kojih neka
potječu iz vrlo udaljenih dijelova. Gotovo se sa sigurnošću može
reći da je većina kortikalnih neurona neposredno ili posredno po¬
vezana sa svakim kortikalnim poljem. To je anatomska osnova
kortikalnih asocijativnih procesa. Uzajamne veze tih asocijativ¬
nih vlakana tvore anatomski mehanizam koji dopušta, za vrije¬
me kortikalnih asocijacija, mnogobrojne različite funkcionalne
kombinacije kortikalnih neurona koje nadaleko prevazilaze sve
iznose koje su ikada nagovijestili astronomi mjereći udaljenosti
zvijezda... Sposobnost te vrste kombiniranja i rekombiniranja
nervnih elemenata određuje praktičnu vrijednost sistema... Ako
je milijun kortikalnih nervnih stanica povezan jedan s drugim u
grupe od samo dva neurona od kojih svaka sudjeluje u svim mo¬
gućim kombinacijama, tako nastali broj različitih oblika među-
neurotske veze mogao bi se izraziti pomoću 1O2,783000... Na osno¬
vi poznate strukture korteksa... broj međustaničnih veza koje
su anatomski prisutne i upotrebljive u malim serijama kortikal¬
nih neurona vidnog područja koji su istovremeno pobuđeni ne¬
kom retinalnom slikom... daleko bi prekoračio ranije spomenuti
102,787.000 kao teoretski moguć broj kombinacija u grupama od samo
dva.« (J. C. Herrick, 1928). Radi usporedbe Livingston dodaje:
»Podsjetimo se da je broj atoma u svemiru procijenjen na oko
1066«.«
92
7. To razlikovanje dvije vrste nagona u biti odgovara onom koje je
učinio Marx. Govorio je o dvije vrste ljudskih nagona i pohota:
o »stalnim« ili fiksiranim — kao što su glad i seksualni nagon
— koji su integralni dio ljudske prirode i mogu se mijenjati sa¬
mo u onom obliku i pravcu koje poprimaju u raznim kulturama,
1 o »relativnim nagonima« koji »imaju svoje porijeklo u određe¬
nim društvenim strukturama i određenim uvjetima proizvodnje
i komunikacije.« (K. Marx und F. Engels, MEGA, B. 5.) Marx je
govorio za neke nagone da su »neljudski«, »izopačeni«, »neprirod¬
ni« i »prividni«.
8. Materijal na narednim stranicama predstavlja proširenje raspra¬
ve o temi iz E. Fromm, 1947. a, 1955; da bih, koliko je to mogu¬
će, izbjegao ponavljanje, iznio sam samo skraćenu verziju stari¬
jeg materijala.
9. Pojam »transcendencija« tradicionalno se upotrebljava u teolo¬
škom okviru odnosa. Kršćansko mišljenje smatra gotovom činje¬
nicom da čovjekova transcendencija implicira transcendenciju s
onu stranu čovjeka Bogu; tako teologija pokušava dokazati po¬
trebu vjerovanja u Boga ukazujući na čovjekovu potrebu za
transcendencijom. Ta je logika, međutim, pogrešna, sve dok se
pojam Boga upotrebljava u čisto simboličkom smislu koji ozna¬
čava »ne-sopstvo«. Postoji potreba da se transcendira egocentrično,
narcisoidno izolirano stanje onim koje će biti povezano sa drugi¬
ma, otvorenošću prema svijetu, bježeći od pakla egocentrizma
i, prema tome, samo-zatočenja. Religijski sistemi, kao npr. budi¬
zam, postulirali su tu vrstu transcendencije bez ikakvog poziva¬
nja na boga ili nadljudsku silu; to je učinio i Meister Eckhart u
svojim najsmionijim formulacijama.
10. Jedna od Freudovih zasluga je otkriće dubine kompleksa majke
kao centralnog problema normalnog i patološkog razvoja (»Edi-
pov kompleks«). Ali njegove vlastite filozofske premise su ga pri¬
silile da taj kompleks interpretira kao seksualan i da tako ogra¬
niči važnost svog otkrića. Tek je pred kraj svog života počeo
uviđati da postoji i pred-edipovska vezanost za majku. No, nije
mogao prevazići te marginalnije opaske te nije promijenio staru
koncepciju »incesta«. Nekoliko je analitičara, posebno S. Feren-
czi i njegovi studenti, i nedavno J. Bowlby (1958. i 1969) uvidjelo
stvarnu prirodu kompleksa majke. Nedavni eksperimenti s prima¬
tima (H. R. Harlow, J. L. McGaugh i R. F. Thompson, 1971) i s
malom djecom (R. Spitz i G. Cobliner, 1965) su jasno pokazali
prvorazrednu važnost vezanosti za majku. Analitički podaci, izne¬
seni na vidjelo, pokazuju koju ulogu igraju neseksualne incestu-
alne težnje u životu i normalne i neurotične osobe. Budući da
već mnogo godina taj aspekt naglašavam u svom radu, ovdje ću
navesti samo posljednji takav postupak u The Sane Society (Zdra¬
vom društvu) (1965) i u The Heart oj Man (Srcu čovjeka) (1964). O
simbiozi usp. E. Fromm (1941, 1955, 1964); također M. S. Mahler
(1968), zasnovan na njenim ranijim radovima, od 1951. nadalje.
11. Također D. E. Schecter, lično saopćenje.
93
12. Da bih izbjegao nesporazum, htio bih naglasiti da se ne može
izolirati jedan jedini faktor (zabrana) iz cjelokupne interpersonal-
ne situacije, čiji je on dio. Ako se zabrana pojavljuje u neugnje-
tačkoj situaciji, neće imati posljedice kakve ima u konstelaciji u
kojoj služi za sprečavanje dječje volje.
13. Zahvalan sam dru R. G. Heathu što mi je pokazao neke od tih
»katatoničkih« majmuna, na Odjelu za psihijatriju na Tulane Uni-
versity, New Orleans, Louisiana.
14. Zahvalan sam dru D. E. Schecteru što mi je dopustio pročitati
njegov rad u rukopisu.
15. Usp. serije radova W. H. Bextona i drugi (1954), W. Herona i dru¬
gi (1956), T. H. Scotta i drugi (1959) i B. K. Doanea i drugi (1959).
16. Ideja da ispoljavaju kvazi-psihozne reakcije počiva, po mom mi¬
šljenju, na pogrešnom tumačenju podataka.
17. Usp. A. Burton (1967) koji depresiju naziva »bolešću našeg dru¬
štva« i W. Heron (1957). Naglasio sam značaj dosade koja proži¬
ma naše društvo i njene funkcije proizvodnje agresije u Revolu-
tion of Hope (Revolucija nade) (1968. a) kao i u svojim ranijim
spisima.
18. Taj san i komentare ispričao mi je suradnik čiji sam rad nadgle¬
dao prije nekoliko godina.
19. Dr H. D. Esler, lično saopćenje.
20. Zahvalan sam dru R. G. Heathu za vrlo stimulativna lična saop¬
ćenja o pacijentima koji pate od ekstremnih oblika dosade te što
mi je omogućio da intervjuiram dva takva pacijenta. Također
usp. R. G. Heath (1964).
21. Mnogo od ovoga što slijedi zasnovano je na ličnim kontaktima s
drom H. D. Eslerom koji će svoj materijal objaviti u svojoj sli¬
jedećoj knjizi:
22. Nenadanu provalu nasilja može, uzrokovati bolest mozga kao što
su tumori, i takvi slučajevi, naravno, nemaju nikakve veze sa sta¬
njima depresivne dosade.
23. Time ne mislim reći da životinje nemaju karakter. Nesumnjivo
je da imaju svoju individualnost koja je poznata svakome tko
dobro poznaje različite vrste životinja. Ali mora se uzeti u obzir
da je ta individualnost, do određene mjere, individualnost tem¬
peramenta, genetski dana dispozicija, a ne stečena crta. Nadalje,
pitanje »imaju li životinje karakter ili ga nemaju?« jednako je
neplodno kao staro pitanje »imaju li životinje inteligenciju ili ne¬
maju?« Može se pretpostaviti da što su životinje više instinktivno
određene to manje možemo kod njih naći elemente karaktera, i
obratno.
24. On dodaje da sisavci i mnogi drugi oblici života ne bi mogli pre¬
živjeti ni jednu generaciju bez ugrađenog kooperativnog ponaša¬
nja, potvrđujući tako Kropotkinova otkrića iznesena u njegovoj
slavnoj knjizi Mutual Aid (Uzajamno pomaganje) (1955).
25. Zajedničko iskustvo naročito služi kao osnova cjelokupnog psiho¬
loškog razumijevanja; razumijevanje nesvjesnosti druge osobe
pretpostavlja da razumijemo drugog jer imamo pristup svojoj
94
vlastitoj nesvjesnosti, te tako možemo podijeliti njegovo iskustvo.
Usp. E. Fromm, D. T. Suzuki i R. de Martino (1960)
26. Izvanredna iznimka konvencionalnom environmentalističkom sta¬
vu je stav Marsa, pa makar je vulgarni marksizam u svojoj sta¬
ljinističkoj ili reformističkoj verziji učinio sve da to prikrije.
Marx je predlagao pojam »ljudske prirode uopće« za razliku od
»ljudske prirode modificirane u svakoj povijesnoj epohi«. (K.
Marx, 1906). Za njega izvjesna društvena stanja, kao što je kapi¬
talizam, proizvode »osakaćenog« čovjeka. Socijalizam, kakvim ga
je Marx smatrao, dovest će do potpunog samoostvarenja čovjeka.
27. Usp. E. Fromm (1955).
28. Usp. briljantnu kritiku društvenih znanosti od S. Andreskia (1972).
29. To je presudna točka u kojoj Sartre nikada nije istinski shvatio
ili nadopunio Marxovu misao pokušavajući kombinirati u biti vo-
luntarističku teoriju s Marxovom teorijom povijesti. Usp. odličnu
kritiku Sartrea od R. Dunayevskaye (uskoro izlazi).
30. Iako takva upotreba racionalnog nije uobičajena u današnjoj filo¬
zofskoj terminologiji, ona ima svoju osnovu u zapadnoj tradiciji.
Za Heraklita logos (čiji je latinski prijevod ratio) je temeljni orga¬
nizacioni princip svemira, povezan sa zajedničkim značenjem, u
ono vrijeme, logosa kao »proporcije« (W. K. Guthrie, 1962). Tako¬
đer, po Heraklitu, slijediti logos znači »biti budan«. Aristotel upo¬
trebljava logos kao um u etičkom kontekstu (Nikomahova etika,
V, 1134a) i često u kombinaciji s »ispravnim umom«. Toma Akvin-
ski govori o »racionalnom nagonu« (appetitus rationalis) i pravi
razliku između uma koji sudjeluje u činu i djelu i uma koji sudje¬
luje jedino u spoznaji. Spinoza govori o racionalnim i iracional¬
nim afektima, Pascal o emotivnom rezoniranju. Za Kanta prakti¬
čki um (Vernunft) ima funkciju spoznaje onoga što bi trebalo biti
učinjeno, dok teorijski (čisti) um omogućava spoznaju onoga što
jest. Usp. također Hegelovu upotrebu racionalnosti u vezi s emo¬
cijama. Na kraju, u ovom kratkom pregledu želim spomenuti
Whiteheadov iskaz da je »funkcija uma da unapređuje umjetnost
života« (A. N. Whitehead, 1967).
31. Taj je problem veoma zamutila frojdovska shema Id-Ego-Super-
ego. Ta je podjela prisilila psihoanalitičku teoriju da smatra da
sve što ne pripada idu ili superegu pripada egu i taj je simplici-
stički (iako često vrlo profinjen) pristup blokirao analize proble¬
ma racionalnosti.
32. Čovjek nikada nije toliko determiniran da osnovna promjena, sti¬
mulirana brojem mogućih događaja i iskustava, ne bi bila moguća
u nekom razdoblju njegova života. Njegov potencijal za životnu
afirmaciju nikada nije potpuno mrtav i nikada nije moguće pred-
skazati da se neće ponovo pojaviti. Zbog toga je moguće da se
istinsko preobraćenje (kajanje) pojavi. Dokazivanje tih teza zahti¬
jevalo bi posebnu knjigu. Ovdje ću se pozvati samo na opsežan
materijal o dubokim promjenama koje se mogu pojaviti u psiho¬
analitičkoj terapiji i na mnoge promjene koje se javljaju »spon¬
tano«. Najupečatljiviji dokaz za činjenicu da okolina usmjerava,
ali ne determinira pružaju historijski zapisi. Čak i u najporočni-
95
 jim društvima uvijek postoje istaknute ličnosti u kojima je utje¬
lovljen najviši oblik ljudske egzistencije. Neki su od njih bili za¬
stupnici humanosti, »spasitelji«, bez kojih je čovjek mogao izgu¬
biti predodžbu svog cilja; drugi su ostali nepoznati. Bili su to
oni na koje se poziva jevrejska legenda o tridesetišestorici praved¬
nih ljudi u svakoj generaciji, čije postojanje garantira opstanak
ljudskog roda.
33. Tu sliku treba ublažiti, čak u pogledu životinja koje imaju potre¬
be koje prevazilaze njihov fiziološki opstanak — na primjer, po¬
trebu za igrom.
34. Razumije se da je životinjskim mladuncima također potrebna
»ljubav« koja se kvalitativno može malo razlikovati od ljubavi
koja je potrebna ljudskim mladuncima. Ali ona se razlikuje od
nenarcisoidne ljudske ljubavi o kojoj se ovdje radi.
35. Da bi se točno uvažila ta distinkcija, treba se podsjetiti da ona
što se naziva svetim nije nužno sveto. Danas se, na primjer, za
pojmove i simbole kršćanstva smatra da su sveti iako oni više ne
izazivaju veliku strast kod većine onih koji idu u crkvu; s druge
strane, težnja za pobjedom nad prirodom, za slavom, vlašću i nov¬
cem, koji su stvarni predmeti odanosti, ne nazivaju se svetima
jer nisu obuhvaćeni eksplicitnim religijskim sistemom. Bilo je dru¬
gačije samo u iznimnim slučajevima, kada se govorilo o »svetom
egoizmu« (u nacionalnom smislu) ili o »svetoj osveti«.
XI Maligna agresija:
okrutnost i
destruktivnost
Očigledna destruktivnost
Vrlo različita od destruktivnosti su neka duboko ukopana arha-
ička iskustva koja modernom promatraču često izgledaju kao do¬
kazi čovjekove urođene destruktivnosti. Pa ipak, pobliža analiza
može pokazati da, iako uzrokuju destruktivna djela, njihov mo¬
tiv nije strast za destrukcijom.
Jedan primjer je strast za prolijevanjem krvi, često nazivana
»krvoločnost«. Pustiti nečiju krv znači praktično ubiti ga, pa su
tako »ubijanje« i »prolijevanje krvi« sinonimi. Ipak se postavlja
pitanje ne postoji li možda arhaično zadovoljstvo u prolijevanju
krvi koje je različito od zadovoljstva ubijanja.
Na dubokom, arhaičkom stupnju iskustva, krv je veoma poseb¬
na supstancija. Sasvim općenito bila je izjednačavana sa životom
i životnom moći i jedna je od tri svete supstancije koje emanira¬
ju iz tijela. Druge dvije su sjeme i mlijeko. Sjeme označava muž¬
jaka, dok mlijeko označava ženku i majčinstvo, a oba su, u mno¬
gim kultovima i ritualima, smatrani svetim. Krv transcendira raz¬
liku između mužjaka i ženke. U najdubljim slojevima iskustva
prolijevanjem krvi se magijski posiže za samom životnom moći.
Dobro je poznata upotreba krvi u religijske svrhe. Svećenici
hebrejskog hrama razmazivali su krv ubijenih životinja kao dio
službe; svećenici Azteka nudili su svojim bogovima još kucajuća
srca svojih žrtava. U mnogim ritualnim običajima bratstvo se
simbolički dokazivalo miješanjem krvi.
Budući da je krv »sok života«, pijenje krvi se u mnogim sluča¬
jevima doživljava kao povećavanje životne energije. U Bakovim
orgijama kao i u ritualima koji su posvećeni Cereri, dio misterije
se sastojao od jedenja krvavog, prijesnog mesa životinja. Na dio-
nizijskim svečanostima na Kreti učesnici su običavali odgrizati
meso živih životinja. Takvi rituali se također mogu naći u vezi s
mnogim htonskim bogovima i boginjama. (J. Bryant, 1775). J. G.
Q7
Bourke spominje da su Arijci, koji su zauzeli Indiju, prezirali sta¬
rosjedilačke Dasyue jer su jeli nekuhano ljudsko i životinjsko
meso, a svoje prirodno gađenje su izražavali nazivajući ih »prijes-
nožderima«.1 Uz to pijenje krvi i jedenje prijesnog mesa veoma
su usko vezani običaji o kojima se izvještava na osnovu promat¬
ranja još postojećih primitivnih plemena. U nekim religijskim
ceremonijama dužnost je Indijanaca Hamatsa iz sjeverne Kanade
da zagrizu ruku, nogu ili prsa čovjeka.2 Da je pijenje krvi smat¬
rano ozdravljujućim, moglo se vidjeti još nedavno. Postojao je
bugarski običaj da se jako uplašenom čovjeku da trepćuće srce
upravo ubijene golubice, što bi mu pomoglo da se oporavi od
straha. (J. G. Bourke, 1913). Čak u tako visoko razvijenoj religiji
kao što je rimski katolicizam nalazimo arhaički obred pijenja
vina nakon što je posvećeno kao Kristova krv; pretpostaviti da je
taj ritual izraz destruktivnih pobuda (impulses) više no afirmacije
života i izraz zajedništva predstavljalo bi redukcionističko iskriv¬
ljenje.
Modernom čovjeku prolijevanje krvi izgleda kao čista destruk¬
tivnost. Naravno, s »realističkog« stajališta ono jest ono što jest,
ali ako se ne promatra sam čin već i njegovo značenje u najdub¬
ljim i najarhaičkijim slojevima iskustva, dolazi se do drugačijeg
zaključka. Prolijevanjem vlastite krvi ili krvi drugoga dolazi se u
kontakt sa životnom silom; to može biti opojan doživljaj na ar-
haičkoj razini, a ponuditi krv bogovima može značiti najsvetiju
odanost; želja za destrukcijom nije neophodan motiv.
Slična razmatranja primjenjuju se također na fenomen kani¬
balizma. Oni koji dokazuju čovjekovu urođenu destruktivnost če¬
sto upotrebljavaju kanibalizam kao glavni argument za dokaz svo¬
je teorije. Oni se usredotočuju na činjenicu da su u pećinama
Choukoutiena nađene lubanje iz kojih je mozak bio izvađen s do¬
nje strane. Mislilo se da je to učinjeno da bi se mogao pojesti
mozak čiji se okus ubojicama, navodno, sviđao. Postoji, naravno,
i ta mogućnost, iako ona više odgovara gledištu modernog potro¬
šača. Vjerojatnije objašnjenje je da je mozak bio upotrijebljen
u magijsko-ritualne svrhe. Kao što je ranije navedeno, taj stav
je zauzeo A. C. Blanc (1961) koji je otkrio veliku sličnost između
lubanja pekinškog čovjeka i lubanja pronađenih u Monte Circeou,
a koje su gotovo pola milijuna godina mlađe. Ako je ta interpre¬
tacija ispravna, isto vrijedi za ritualni kanibalizam i ritualno pije¬
nje i prolijevanje krvi.
Dakako, neritualni kanibalizam je bio zajednički običaj »primi¬
tivnih« ljudi posljednjih stoljeća. Iz svega što znamo o karakteru
98
lovaca-sakupljača hrane koji još danas žive i iz svega što možemo
pretpostaviti o prethistorijskim lovcima možemo zaključiti da
nisu bili ubojice, te da je vrlo nevjerojatno da su bili kanibali.
Kao što je Mumford to jezgrovito izrazio: »Upravo kao što je pri¬
mitivan čovjek nesposoban za naša masovna vršenja okrutnosti,
mučenja i istrebljenja, tako je možda bio potpuno nevin u pogle¬
du ubijanja čovjeka radi hrane«. (L. Mumford, 1967).
Upravo iznesene primjedbe treba smatrati upozorenjem pro-
tiv nepromišljene interpretacije koja cjelokupno destruktivno po¬
našanje smatra posljedicom destruktivnog instinkta radije no da
prizna učestalost religijskih i nedestruktivnih motiva takvog po¬
našanja. Cilj tih primjedbi nije minimaliziranje provale stvarne
okrutnosti i destruktivnosti kojima se sada posvećujemo.
Spontani oblici
Destruktivnost3 se javlja u dva oblika: spontanom i u obliku po-
vezanom s karakternom strukturom. Pod prvim mislim na pro¬
valu uspavanih (ne nužno potisnutih) destruktivnih pobuda (im¬
pulses) koje aktiviraju izvanredne okolnosti, za razliku od stal-
nog, iako ne uvijek izraženog, prisustva destruktivnih crta u ka¬
rakteru.
Povijesni zapis
Najobimnija — i najužasnija — dokumentacija o prividno spon-
tanim oblicima destruktivnosti nalazi se u zapisima civilizirane
povijesti. Povijest rata je izvještaj o nemilosrdnom i bezobzirnom
ubijanju i mučenju čije su žrtve ljudi, žene i djeca. Mnoge od tih
pojava pružaju utisak orgija destrukcije u kojima ni konvencio-
nalni istinski moralni faktori nemaju nikakav inhibitorni efekt.
Ubijanje je još najblaža manifestacija destruktivnosti. No orgije
se nisu na tome zaustavile: muškarce su kastrirali, ženama va-
dili utrobu, zatvorenike razapinjali na križ ili bacali među lavove.
Teško da postoji destruktivni čin koji bi ljudska mašta mogla
smisliti, a koji se neprestano ne izražava. Bili smo svjedoci tak-
vog pomahnitalog uzajamnog ubijanja stotina hiljada hindusa i
muslimana za vrijeme podjele u Indiji, te u Indoneziji za vrijeme
komunističkih čistki 1965, gdje je, prema raznim izvorima,
pobijeno između četiri stotine tisuća i milijun stvarnih i navodnih
99
komunista zajedno s mnogim Kinezima. (M. Caldwell, 1968). Nije
potrebno dalje detaljnije opisivati manifestacije ljudske destruk¬
tivnosti: one su dobro poznate i često ih citiraju oni koji žele do¬
kazati da je destruktivnost urođena, kao na primjer D. Freeman
(1964).
Što se tiče uzroka destruktivnosti, njima ćemo se baviti u ras¬
pravi o sadizmu i nekrofiliji. Ovdje sam spomenuo te provale da
bih iznio primjere za destruktivnost koja nije vezana uz karakter¬
nu strukturu, kao što je slučaj sa sadističkim i nekrofilnim ka¬
rakterom. Ali te destruktivne eksplozije nisu spontane u smislu
da izbijaju bez ikakvog razloga. Na prvom mjestu uvijek postoje
izvanjski uvjeti koji ih stimuliraju, kao što su ratovi, religijski
ili politički sukobi, siromaštvo, krajnja dosada i beznačajnost po¬
jedinca. Zatim, njihovi razlozi su subjektivni: krajnja grupna nar¬
cisoidnost u nacionalnim ili religijskim terminima, kao u Indiji,
izvjesna sklonost stanju transa, kao u dijelovima Indonezije. Ne
pojavljuje se iznenada ljudska priroda, već destruktivni poten¬
cijal koji se hrani određenim stalnim stanjima i mobilizira izne¬
nadnim traumatičnim događajima. Bez tih provocirajućih fakto¬
ra destruktivna energija u tim ljudima izgleda da je uspavana;
nije, kao destruktivni karakter, stalni tekući izvor energije.
Osvetnička destruktivnost
Osvetnička destruktivnost je spontana reakcija na intenzivnu i
nepravednu patnju koju podnosi osoba ili članovi grupe, s ko¬
jom se ona identificira. Od normalne defenzivne agresije razliku¬
je se u dva vida: (1) javlja se nakon učinjene štete i, prema tome,
nije obrana od ugrožavajuće opasnosti. (2) mnogo je većeg inten¬
ziteta i često okrutna, požudna i nezasitna. Sam jezik tu posebnu
kvalitetu osvete izražava pojmom »žeđ za osvetom«.
Jedva da je potrebno naglašavati koliko je raširena osvetnička
agresija i među pojedincima i među grupama. U obliku krvne
osvete nalazimo je kao instituciju praktično rasprostranjenu po
cijelom svijetu: u istočnoj i sjeveroistočnoj Africi, gornjem Kon¬
gu, zapadnoj Africi, među mnogim graničnim plemenima u sjeve¬
roistočnoj Indiji, Bengalu, Novoj Gvineji, Polineziji, Korzici (do¬
nedavno), a bila je rasprostranjena i među urođenicima Sjeverne
Amerike (R. M. Davie, 1929). Krvna osveta je sveta dužnost koja
pada na člana obitelji, klana ili plemena koji mora ubiti člana
odgovarajuće grupe ako je netko od njegovih ljudi bio ubijen.
100
Za razliku od jednostavne kazne gdje se zločin ispašta kažnjava¬
njem ubojice ili onih kojima on pripada, u slučaju krvne osvete
niz ne završava kažnjavanjem agresora. Ubijanje radi kazne pred¬
stavlja novo ubijanje koje, zauzvrat, obavezuje članove kažnjene
Krupe da kazne kaznitelja, i tako u beskraj. Teoretski, krvna os¬
veta je beskrajni lanac, koji pokatkad vodi do istrebljenja poro¬
dica ili širih grupa. Krvnu osvetu čak nalazimo — iako kao iznim¬
ku — među vrlo miroljubivim narodima kao što su Grenlanđani
koji ne znaju što je to rat, iako Davie piše: »Vršenje (krvne osve¬
te, prim. prev.) je samo neznatno razvijeno, a dužnost, u pravilu,
izgleda da teško ne opterećuje preživjele«. (M. R. Davie, 1929)
Izraz osvete nije samo krvna osveta, već su to svi oblici kažnja¬
vanja — od primitivnih do modernih. (K. A. Menninger, 1968).
Klasični primjer je lex talionis Starog zavjeta. Prijetnju kažnja¬
vanja zlodjela do treće i četvrte generacije također treba smatra¬
li izrazom osvete boga čijim se zapovijedima ljudi ne pokorava¬
ju, premda izgleda da je bilo pokušaja da se oslabi tradicionalna
koncepcija dodavanjem »i koji će biti milostiv do hiljadite gene¬
racije«. Istu je ideju moguće naći u mnogim primitivnim društvi¬
ma — na primjer u zakonu Yakuta koji kaže: »Krv čovjeka, ako
je prolivena, zahtijeva ispaštanje.« Među Yakutima djeca ubije¬
noga osvećuju se djeci ubojice do devete generacije. (M. R. Davie,
1929)
Ne može se negirati da krvna osveta i krivični zakon, loši ka¬
kvi jesu, ipak imaju određenu društvenu funkciju u održanju
društvene stabilnosti. Potpunu snagu strasti za osvetom moguće
je vidjeti u onim primjerima gdje te funkcije nema. Tako je velik
broj Nijemaca bio motiviran željom za osvetom zbog gubitka
rata iz 1914—1918, posebno zbog nepravednosti versajskog mirov¬
nog ugovora u njegovim materijalnim odredbama, a naročito u
zahtjevu da jedino njemačka vlada bude proglašena odgovornom
za izbijanje rata. Poznato je da stvarne i navodne grozote mogu
raspaliti najintenzivniji bijes i osvetoljubivost. Hitler je prije na¬
pada na Ćehoslovačku svoju propagandu usredotočio na navodno
zlostavljanje njemačke manjine u toj zemlji; veliki pokolj u Indo¬
neziji 1965. godine na početku je bio rasplamsan pričom o pobuni
nekih generala koji su se suprotstavili Sukarnu. Jedan primjer
žeđi za osvetom koja se održala gotovo dvije tisuće godina je re¬
akcija na navodno ubojstvo Isusa od strane Jevreja; povik »ubo¬
jice Krista« tradicionalno je jedan od glavnih uzroka žestokog
antisemitizma.
101
 Zašto je osveta tako duboko uvriježena i intenzivna strast?
Mogu iznijeti samo neka razmišljanja. Razmotrimo prvo ideju da
je osveta u nekom smislu magični čin. Destruiranjem onoga tko
je počinio grozotu njegovo djelo se magijski poništava. To je još
danas izraženo u izreci da je putem kazne »kriminalac platio svoj
dug«; bar u teoriji on je nakon izdržane kazne isti kao i onaj koji
nikada nije počinio zločin. Za osvetu se može reći da je magijska
nadoknada; no čak pretpostavljajući da je tome tako, zašto je
želja za nadoknadom tako intenzivna? Možda je čovjek obdaren
elementarnim osjećajem pravednosti; to je moguće, jer postoji
duboko ukorijenjen osjećaj »egzistencijalne jednakosti«: sve nas
su rodile majke, jednom smo bili nemoćna djeca i svi ćemo umri¬
jeti.4 Iako se čovjek često ne može obraniti od štetnih nasrtaja
na sebe, u svojoj želji za osvetom on pokušava, magijski, negirati
nanošenje ozljede. (čini se da zavist5 ima isti korijen. Kain se nije
mogao pomiriti s činjenicom da je odbačen, dok je njegov brat
prihvaćen. Odbacivanje je bilo neopravdano i nije bilo u njego¬
voj moći da ga izmijeni; ta temeljna nepravda pobudila je takvu
zavist da je dug mogao biti izravnan jedino ubojstvom Abela.) Ali
mora da postoji nešto više u uzroku osvete. Izgleda da čovjek
uzima pravdu u svoje ruke kada to ne uspije bogu ili svjetovnim
vlastima. Kao da se u svojoj strasti za osvetom čovjek uzdiže do
uloge boga i anđela osvete. Čin osvete može biti njegov najveći
trenutak upravo zbog tog samouzdizanja.
Razmišljajmo i dalje. Okrutnosti kao što su fizičko sakaćenje,
kastracija i mučenje, oskvrnjuju minimalne zahtjeve za sviješću
koja je zajednička svim ljudima. Da li je strast za osvetom nad
onima koji počinjaju takva neljudska djela mobilizirana tom ele¬
mentarnom sviješću? Ili je, možda, uz to obrana projekcionim
sredstvom protiv svijesti o vlastioj destruktivnosti: oni su — a
ne ja — destruktivni i okrutni?
Odgovori na ta pitanja zahtijevaju daljnja proučavanja feno¬
mena osvete.
Dosadašnja razmatranja, međutim, izgleda da podržavaju sta¬
jalište da je strast za osvetom tako duboko uvriježena da upravo
tjera na zaključak da je prisutna u svim ljudima. No ta pretpo¬
stavka ne odgovara činjenicama. Premda je zaista rasprostranje¬
na, razlike u stupnju osvetoljubivosti su tolike da izgleda da neke
kulture6 i pojedinci posjeduju samo njene minimalne tragove.
Moraju postojati faktori koji objašnjavaju razliku. Jedan takav
faktor je oskudica nasuprot obilju. Osoba — ili grupa — koja
ima povjerenje u život i koja u njemu uživa, čija materijalna
102
sredstva ne moraju biti obilna, ali su dovoljna, te osoba-grupa
ne zapada u škrtost, bit će manje pohlepna za nadoknadom štete
nego brižna, zgrtačka osoba koja se boji da nikada neće moći
nadoknaditi svoje gubitke.
Ovoliko se može iznijeti s određenim stupnjem vjerojatnosti:
žeđ za osvetom može nastati na liniji na čijem se jednom kraju
nalaze ljudi u kojima ništa neće pobuditi želju za osvetom; to su
ljudi koji su dostigli stupanj razvoja koji je u budističkim ili
kršćanskim terminima ideal za sve ljude. Na drugom kraju su oni
koji imaju brižljiv, zgrtački ili krajnje narcisoidan karakter, u ko¬
lima će čak mala povreda izazvati intenzivnu čežnju za osvetom,
laj tip ljudi ilustrira čovjek kome je ukradeno nešto novca i koji
želi da lopov bude strogo kažnjen; ili profesor, kojeg je student
omalovažavao, pa zbog toga o njemu piše loš izvještaj kada se od
njega zatraži preporuka; ili kupac s kojim se prodavač »loše«
ophodio, i koji se žali upravi i želi da čovjek bude otpušten. U
svim navedenim slučajevima radi se o karakteru u kome je osveta
stalno prisutno svojstvo.
Ekstatička destruktivnost
Pateći od svijesti o svojoj bespomoćnosti i odvojenosti čovjek
može pokušati svladati svoj egzistencijalni teret postizanjem tran-
snog stanja ekstaze (»biti kod sebe«) i tako ponovo steći jedinstvo
unutar sebe kao i s prirodom. Postoje mnogi načini da se to po¬
stigne. Jedan vrlo kratkotrajan priroda omogućava u seksualnom
činu. Može se reći da taj doživljaj može biti prirodni prototip
potpune koncentracije i trenutačne ekstaze; taj doživljaj može
uključiti i seksualnog partnera, ali odviše često ostaje pojedin-
čevo narcisoidno iskustvo možda začinjeno uzajamnom zahvalno¬
šću za pruženo zadovoljstvo (što se obično doživljava kao 1ju¬
bav).
Već smo se pozivali na druge simbiotičke, trajnije i intenzivnije
načine postizanja ekstaze. Njih nalazimo u religijskim kultovima
kao što su ekstatički plesovi, upotreba droga, masovne seksualne
orgije ili samopobuđena stanja transa. Istaknut primjer samopo-
buđenog stanja su ceremonije na Baliju koje proizvode trans. One
su posebno zanimljive za fenomen agresije, jer u jednom od ce¬
remonijalnih plesova7 učesnici upotrebljavaju kris (posebna vrsta
bodeža) kojim se ubadaju (povremeno i međusobno), na vrlo vi¬
sokom stupnju transa. (J. Below, 1960 i V. Monteil, 1970)
103
 Postoje drugi oblici ekstaza u kojima su mržnja i destruktiv¬
nost središte iskustva. Jedan primjer je »berserkiranje« koje se
može naći među teutonskim plemenima (»berserk« znači »med¬
vjeđa košulja«). To je bio inicijacijski obred u kome je mladi mo¬
mak uveden u stanje identifikacije s medvjedom, inicirani bi na¬
padao ljude, pokušavao ih gristi, ne govoreći, već jednostavno
mumlajući. Bivanje u stanju transa je najviše dostignuće tog ob¬
reda, a sudjelovanje predstavlja početak nezavisne muževnosti.
Izraz furor teutonicus podrazumijeva svetu prirodu tog posebnog
stanja bijesa. Vrijedi obratiti pažnju na neke osobine tog obreda.
Prije svega, to je bijes radi bijesa, koji nije upravljen protiv
prijatelja i nije izazvan nikakvom štetom ili povredom. Uperen je
na stanje transa koje je u tom slučaju organizirano oko svepro-
žimajućeg osjećaja bijesa. Moguće je da upotreba droga pomaže
uvođenje u to stanje. (H. D. Fabing, 1956). Ujedinjujuća sila apso¬
lutnog bijesa bila je potrebna kao sredstvo da bi se došlo do do¬
življaja ekstaze. Drugo, to je kolektivno stanje zasnovano na tra¬
diciji, vodstvu šamana i efektu grupne participacije. Treće, to je
pokušaj nazadovanja ka životinjskoj egzistenciji, u ovom slučaju
egzistenciji medvjeda; inicirani se ponašaju kao grabežljiva živo¬
tinja. Na kraju, to je prolazno, a ne stalno stanje.
Jedan drugi primjer obreda koji je preživio do danas i koji po¬
kazuje stanje transa, organizirano na osnovi bijesa i destruktiv¬
nosti, može se vidjeti u jednom španjolskom gradiću. Svake go¬
dine određenog datuma muškarci se skupljaju na glavnom trgu,
svaki s malim ili velikim bubnjem. Točno u podne počinju uda¬
rati u bubnjeve i ne prestaju dvadeset i četiri sata. Nakon nekog
vremena postižu stanje mahnitosti koje postaje stanje transa u
procesu tog stalnog udaranja u bubnjeve. Nakon točno dvadeset
i četiri sata ritual završava. Kože mnogih bubnjeva su popucale,
ruke bubnjara su natečene i često krvave. Najizrazitija osobina
tog procesa su lica učesnika: to su lica ljudi u transu, a izraz koji
poprimaju je izraz mahnitog bijesa.8 Očito je da udaranje u bu¬
bnjeve izražava snažne destruktivne pobude (impulses). Dok ri¬
tam na početku rituala vjerojatno pomaže stimuliranju stanja
transa, nakon nekog vremena svaki je bubnjar potpuno opsjednut
strašću udaranja. Ta strast obuzima potpuno i samo zbog njenog
intenziteta bubnjari mogu bubnjati dvadeset i četiri sata usprkos
svojim povrijeđenim rukama i svojim sve iscrpljeni] im tijelima.
104
Obožavanje destruktivnosti
Predanost cijelog života pojedinaca mržnji i destruktivnosti u
mnogo čemu je slična ekstatičkoj destruktivnosti. Iako to nije
trenutno stanje kao u ekstazi, ona je ni manje ni više funkcija
obuzimanja cijele osobe, njenog objedinjavanja u obožavanju
jednog cilja: destrukcije. To stanje je stalna idolatrija boga de¬
strukcije; njegov poklonik mu je tako reći predao svoj život.
Kern, von Salomon:
klinički slučaj idolatrije destrukcije
Odličan primjer tog fenomena može se naći u autobiografskom
romanu E. von Salomona (1930), jednog od sudionika u ubojstvu
W. Rathenaua 1922. godine, liberalnog i nadarenog ministra vanj¬
skih poslova Njemačke.
Von Salomon je rođen 1902. kao sin policijskog oficira i bio
je kadet vojne škole kada je izbila njemačka revolucija 1918. go¬
dine. Bio je ispunjen gorućom mržnjom prema revolucionarima,
ali i prema građanskoj srednjoj klasi, koja je, osjećao je, bila za¬
dovoljna s udobnostima materijalne egzistencije i koja je izgubila
duh požrtvovanja i odanosti naciji. (Povremeno je simpatizirao
najradikalnije krilo lijevih revolucionara, jer su oni također že¬
ljeli uništiti postojeći poredak.) Von Salomon se sprijateljio s
fanatičnom istomišljeničkom grupom nekadašnjih oficira, među
kojima je bio i Kern koji je kasnije ubio Rathenaua. Na kraju
je bio uhvaćen i osuđen na pet godina zatvora.9 Kao i njegovog
heroja Kerna, von Salomona možemo smatrati prototipom naci¬
sta, ali, suprotno većini njih, von Salomon i njegova grupa su bili
ljudi bez oportunizma ili želje za ikakvim udobnostima u životu.
U svom autobiografskom romanu von Salomon kaže: »Uvijek
sam nalazio poseban užitak u destrukciji, tako da usred svako¬
dnevnih patnji mogu osjetiti obuzimajući užitak u spoznaji koliko
se prtljaga ideja i vrijednosti smanjila, koliko se arsenal idealiz¬
ma drobio komad po komad dok nije ostalo ništa osim svežanj
mesa sa sirovim živcima; živci kao napete strune od kojih se sva¬
ka predala titrajuće i dvostruko melodiji kao u rijetkom zraku
izolacije.«
Von Salomon nije uvijek bio tako odan destrukciji kako bi iz¬
gledalo prema ovom odlomku. Izgleda da su neki prijatelji, po¬
sebno Kern koji ga je duboko impresionirao, utjecali na njega
105
 svojim fanatičkim stavom. Vrlo zanimljiva diskusija između von
Salomona i Kerna pokazuje da se posljednji posvetio apsolutnoj
destruktivnosti i mržnji.
Von Salomon započinje razgovor rekavši: »Želim vlast. Želim
cilj koji će mi ispunjati dan, želim život totalno, sa svom draže-
sti ovoga svijeta, želim znati da se žrtve isplate.«
Kern mu bijesno odgovara: »Prokletstvo, prestani s pitanjima
Reci mi poznaš li sreću, ako je sreća ono za čim žudiš, veću od
one koju doživljavamo jedino nasiljem pomoću kojega ginemo
kao psi.«
Nekoliko stranica dalje Kern kaže: »Ne bih mogao podnijeti
kada bi nešto veliko opet moglo izrasti iz krša ovog vremena. Ne
borimo se toliko da bismo usrećili naciju, borimo se da je satje¬
ramo u pravcu njene sudbine. Ali kad bi taj čovjek (Rathenau)
povratio naciji identitet, kad bi je mogao još jednom mobilizirati
za volju i način koji su umrli u ratu, to ne bih mogao podnijeti.«
U odgovoru na pitanje kako je, kao carski oficir, mogao pre¬
živjeti dan revolucije, on kaže: »Nisam ga preživio; ja sam, kao
što je čast nalagala, ispalio sebi metak u glavu 19. decembra 1918;
ja sam mrtav, ono što živi u meni to nisam ja. Od tog dana ne
znam za 'ja'... Umro sam za naciju. Tako sve u meni živi jedino
za naciju. Kako bih mogao podnijeti nešto drugo! činim što mo¬
ram, jer umirem svaki dan. Budući da je ono što činim predano
samo jednoj moći, sve što činim u njoj je ukorijenjeno. Ta moć
želi destrukciju i ja destruiram Znam da ću biti smrvljen u
ništa, da ću pasti kad me ta moć napusti.« (Kurziv E. F.)
U Kernovim iskazima vidimo intenzivni mazohizam kojim se do¬
brovoljno podređuje višoj moći, ali najinteresantnije u tom konte¬
kstu je ujedinjujuća snaga mržnje i želja za destrukcijom koju
taj čovjek obožava i za koju je voljan bez oklijevanja dati život.
Da li je to utjecaj Kernovog samoubojstva prije no što je mo¬
gao biti uhapšen, ili politički neuspjeh njegovih ideja, no izgleda
da su u von Salomonu želja za moći i njena slast ustuknule pred
apsolutnom mržnjom i gorčinom. U zatvoru se osjećao tako usam¬
ljenim da nije mogao podnijeti kada mu se upravnik pokušao
»ljudski« približiti. U toplini prvih dana proljeća nije mogao pod¬
nijeti pitanja svojih zatvorskih drugova. »Upuzao sam u svoju
ćeliju koja je prema meni bila neprijateljska — mrzio sam stražu
koja je otvorila vrata i čovjeka koji mi je donio sapun, i psa koji
se igrao pred prozorom. Bojao sam se radosti.« (Kurziv E. F.)
Tada opisuje kako ga je srdilo drvo u dvorištu kada je počelo
cvjetati. Izvještava o svojoj reakciji na treći Božić proveden u
106
zatvoru, kada je upravnik pokušao taj dan zatvorenicima učiniti
ugodnijim kako bi im pomogao da zaborave:
Ali ja, ja ne želim zaboraviti. Proklet bio ako zaboravim! Ne¬
prestano želim predočivati svaki dan i svaki sat prošlosti. To
stvara silnu mržnju. Ne želim zaboraviti nijedno poniženje, nije¬
dan prezir, nijednu arogantnu gestu, želim misliti na svaku pod¬
lost koja mi je učinjena, na svaku riječ koja mi je pričinila bol i
kojoj je bila namjera da mi pričini bol. Želim se sjećati svakog
lica, i svakog doživljaja, i svakog neprijatelja. Želim opteretiti
cijeli svoj život svim odvratnim smećem, nagomilanim mnoštvom
odvratnih sjećanja. Ne želim zaboraviti; ali ono malo dobra koje
mi se zbilo, to želim zaboraviti. (Kurziv E. F.)
U izvjesnom smislu von Salomona, Kerna i njihov mali krug
moguće je smatrati revolucionarima; željeli su totalnu destruk¬
ciju postojeće društvene i političke strukture i njenu zamjenu
nacionalističkim, militarističkim poretkom — o kojem teško da
su imali neku konkretnu ideju. Ali revolucionara u karakterolo-
škom smislu ne karakterizira jedino želja za obaranjem starog
poretka; sve dok nije motiviran ljubavlju prema životu i slobodi,
on je destruktivni pobunjenik. (To također vrijedi za one koji
sudjeluju u istinskom revolucionarnom pokretu, ali su motivira¬
ni destruktivnošću.) Ako analiziramo psihičku stvarnost tih ljudi,
nalazimo da su destruktori, a ne revolucionari. Oni ne mrze samo
svoje neprijatelje, oni mrze sam život. To postaje vrlo jasno u
Kernovoj izjavi i von Salomonovom opisu njegove reakcije na
ljude u zatvoru, stabla i životinje. Osjećao se do kraja nevezanim
i ravnodušnim prema svakomu ili svačemu živom.
Osebujnost tog držanja je posebno upadljiva ako se pomisli
na držanje mnogih istinskih revolucionara u njihovom privatnom
životu, a posebno u zatvoru. Podsjećamo se na slavna pisma Rose
Luxemburg iz zatvora u kojima s poetskom nježnošću opisuje
pticu koju može promatrati iz svoje ćelije, pisma u kojima se ne
može naći ni traga gorčine. Ali ne treba misliti samo na izvan¬
rednu osobu kao što je Rosa Luxemburg. Postojale su, i postoje,
tisuće i tisuće revolucionara u zatvorima širom svijeta u kojima
se ljubav za sve što je živo nikada nije umanjila za godina prove¬
denih u zatvoru.
Da bismo razumjeli zašto su osobe kao Kern i von Salomon
tragale u mržnji i destrukciji za zadovoljstvom, morali bismo više
znati o njihovoj životnoj povijesti; takvo znanje nije dostupno,
te se moramo zadovoljiti znanjem o jednom uvjetu njihovog obo¬
žavanja mržnje. Cijeli njihov svijet se porušio, moralno i društve-
107
 no. Njihove nacionalističke vrijednosti, njihovi feudalni pojmovi
časti i pokornosti, sve su te stvari izgubile svoju utemeljenost po¬
razom monarhije. (Iako, u krajnjoj liniji, njihov polufeudalni svi¬
jet nije razorio vojni poraz od strane saveznika, već pobjedničko
napredovanje kapitalizma u Njemačkoj.) Ono što su učili kao ofi¬
ciri sada je bilo beskorisno, iako bi četrnaest godina kasnije nji¬
hove profesionalne šanse bile odlične. Njihova žeđ za osvetom,
beznačajnost njihovih sadašnjih egzistencija, njihova društvena
iskorijenjenost mogu objasniti njihovo obožavanje mržnje. Ali ne
znamo do koje je mjere njihova destruktivnost bila izraz karak¬
terne strukture već oblikovane mnogo godina prije prvog svjet¬
skog rata. Vjerojatnije je da je to bio slučaj s Kernom, dok pret¬
postavljam da je von Salomonovo držanje bilo možda više prije¬
lazno i snažno potaknuto Kernovom impresivnom ličnošću. Izgle¬
da da Kern zaista spada u kasniju raspravu o nekrofilnom kara¬
kteru. Spomenuo sam ga ovdje jer je dobar primjer idolatrijskog
obožavanja mržnje.
Jedno daljnje opažanje može biti važno za ove kao i mnoge
druge primjere destruktivnosti, posebno grupne. Mislim na efekt
»okidača« destruktivnog ponašanja. Osoba može u prvih mah na
ugroženost reagirati defenzivnom agresijom; tim je ponašanjem
odbacila neke od konvencionalnih zabrana agresivnog ponašanja.
To olakšava druge vrste agresivnosti, kao što su destrukcija i
okrutnost, koje se mogu razuzdati. To može dovesti do svojevrsne
lančane reakcije u kojoj destruktivnost postaje tako intenzivna
da, kada se dostigne »kritična masa«, nastupa stanje ekstaze u
osobi, a posebno u grupi.
Destruktivni karakter: sadizam
Fenomen spontanih, prolaznih provala destruktivnosti ima toliko
mnogo vidova da je, zbog jasnijeg razumijevanja, neophodno tom
problemu posvetiti mnogo veći prostor od onoga koji najavljuju
probne sugestije s prethodnih stranica. S druge strane, podaci o
destruktivnosti u njenim oblicima povezanim s karakterom boga¬
tiji su i određeniji; to ne iznenađuje uzmemo li u obzir da su do¬
biveni produženim psihoanalitičkim promatranjima pojedinaca i
promatranjima pojedinaca u svakodnevnom životu, i nadalje, da
su uvjeti koji rađaju te oblike karaktera relativno stabilni i du¬
gotrajni.
108
Postoje dva uobičajena pojma prirode sadizma; oni se katkad
upotrebljavaju odvojeno, katkad u kombinaciji.
Jedan je pojam izražen u terminu »algolagnija« (algos, »bol«;
lagneia, »požuda«) koji je skovao von Schrenk-Notzing početkom
ovog stoljeća. On je razlikovao aktivnu algolagniju (sadizam) od
pasivne algolagnije (mazohizam). U tom se pojmu bit sadizma vidi
u želji da se nanese bol bez obzira na bilo kakav posebni seksu¬
alni zaplet.10
Drugi pojam vidi sadizam kao bitno seksualni fenomen — u
Freudovim terminima, kao djelomični nagon libida (na prvom
stupnju njegova mišljenja) — i sadističke želje, koje nisu u otvo¬
renoj vezi sa seksualnim težnjama, objašnjava njihovom nesvjes¬
nom motivacijom. Velik dio psihoanalitičke ingenioznosti razvijen
je da bi dokazao da je libido nagonska sila okrutnosti, čak kada
se ni golim okom ne može otkriti takav seksualni motiv.
Ne može se negirati da je seksualni sadizam, zajedno s mazo¬
hizmom, jedna od najčešćih i najpoznatijih seksualnih perverzija.
Za čovjeka koga ta perverzija muči ona je uvjet za seksualno uz¬
buđenje i rasterećenje. Ona se kreće od želje za nanošenjem fi¬
zičke boli ženi — na primjer, tukući je — do njenog ponižavanja
— staviti je u lance ili je prisiliti na potpunu pokornost u drugim
pravcima. Pokatkad je sadistu potrebno nanošenje intenzivne
boli i patnje da bi se seksualno uzbudio; pokatkad će mala doza
imati željeni učinak. Često je sadistička fantazija dovoljna da
pobudi seksualno uzbuđenje i postoji ne mali broj muškaraca
koji imaju normalne odnose sa svojim ženama, a potrebna im
je, što njihovi partneri ne znaju, sadistička fantazija da bi se sek¬
sualno uzbudili. U seksualnom mazohizmu postupak je obrnut:
uzbuđuje se onaj tko trpi batinanja, grdnje, povrede. I sadizam i
mazohizam, kao seksualne perverzije, često možemo naći među
muškarcima. Izgleda da je seksualni sadizam češći među mu¬
škarcima nego među ženama, bar u našoj kulturi; teško je tvrditi,
zbog nedostatka sigurnih podataka, da li je mazohizam češći me¬
đu ženama.
Prije no što započnemo raspravu o sadizmu, izgleda umjesnim
pitanje da li je sadizam perverzija, a ako jest, u kom smislu.
Među nekim politički radikalnim misliocima, kao što je Herbert
Marcuse, postalo je moderno uzdizati sadizam kao jedan od izra¬
za ljudske seksualne slobode. Napise Marquis de Sadea preštam-
pavaju radikalne političke novine kao manifestacije te »slobode«.
Oni prihvaćaju Sadeov argument da je sadizam ljudska želja i da
109
 sloboda zahtijeva ljudsko pravo zadovoljavanja svoje sadističke
i mazohističke želje, kao i svake druge, koja pruža zadovoljstvo.
Problem je vrlo kompleksan. Ako se svaki seksualni čin koji
ne vodi začeću djece, tj. koji služi jedino seksualnom zadovolj¬
stvu, definira kao perverzija — što je učinjeno — tada će, naravno,
u obranu »perverzija« s pravom ustati svi oni koji su protiv tog
tradicionalnog gledišta. Međutim, to nikako nije jedina definicija
perverzije i zapravo je staromodna.
Seksualna želja je, čak i kada ljubav nije prisutna, manifesta¬
cija života i uzajamnog davanja i dijeljenja zadovoljstva. Među¬
tim, seksualne činove za koje je karakteristično da jedna osoba
postaje predmetom omalovažavanja druge, njene želje da povri¬
jedi, njene želje da vlada, možemo smatrati jedino istinskim sek¬
sualnim perverzijama; ne zato što ne služe začeću, već zato što
poriv (impuls) koji služi životu pervertiraju u poriv( impuls) koji
guši život.
Ako se uspoređuje sadizam s oblikom seksualnog ponašanja
koje često nazivamo perverzijom — tj. sve vrste oralno-genitalnog
kontakta — razlika postaje sasvim očita. Ovo drugo ponašanje je
perverzija koliko i ljubljenje, jer ne implicira podređivanje ili
ponižavanje druge osobe.
Argument da je ispunjenje želje čovjekovo prirodno pravo i da
ga stoga treba poštovati sasvim je razumljiv s racionalističkog,
pretfrojdovskog stajališta, što je pretpostavljalo da čovjek želi
samo ono što je za njega dobro i da je, prema tome, zadovoljstvo
vodič za poželjnu akciju. Ali nakon Freuda taj argument izgleda
upravo otrcano. Znamo da su mnoge čovjekove želje iracionalne,
upravo zato što mu štete (ako ne i više od toga) i što ometaju nje¬
gov razvoj. Osoba koju motivira želja za destrukcijom i koja osje¬
ća zadovoljstvo u činu destrukcije teško da bi mogla opravdati
pravo svog destruktivnog ponašanja time što je to njena želja i
izvor njenog zadovoljstva. Branitelji sadističke perverzije mogu
odgovoriti da se ne zalažu za zadovoljenje destruktivnih, ubila¬
čkih želja; da je sadizam upravo jedna od mnogih manifestacija
seksualnosti, »stvar ukusa«, i da nije ništa gori od bilo kog dru¬
gog oblika seksualnog zadovoljavanja.
Taj argument previđa najvažniju stranu stvari: osoba koja je
seksualno pobuđena sadističkim postupcima ima sadistički kara¬
kter — tj. ona jest sadist; osoba s intenzivnom željom da kontro¬
lira, povređuje, ponižava drugu osobu. Intenzitet njenih sadisti¬
čkih želja pobuđuje njene seksualne porive; to se ne razlikuje
od činjenice da drugi, nesekšualni motivi, kao što su sklonost
110
moći, bogatstvu ili narcisoidnosti, mogu pobuditi seksualnu želju.
Zapravo, ni u kojoj sferi ponašanja karakter osobe se ne poka¬
zuje jasnije no u seksualnom činu — upravo jer je to ponašanje
najmanje »naučeno« i kopirano. Ljubav osobe, njena nježnost,
njen sadizam ili mazohizam, njena pohlepa, njena narcisoidnost,
njene brige — uistinu svaka njena karakterna crta — manifestira
se u njenom seksualnom ponašanju.
Pokatkad se iznosi argument da je sadistička perverzija zdrava
jer omogućava nevino sredstvo izražavanja sadističkih tendencija
koje su inherentne svim ljudima. Prema logici tog argumenta
čuvari Hitlerovih koncentracionih logora bili su ljubazni prema
zatvorenicima da su se kroz svoje seksualne odnose mogli raste¬
retiti svojih sadističkih tendencija.
Primjeri seksualnog sadizma/ mazohizma
Slijedeći primjeri seksualnog sadizma i mazohizma su iz The Sto-
ry of O (Priče o O) od Pauline Reage (1965), iz knjige koja je ne¬
što manje čitana od de Sadeovih klasičnih djela.
Zazvonila je. Pierre je vezao lancem njene ruke iznad njene
glave, za lanac pričvršćen za krevet. Kada je bila tako vezana,
njen ljubavnik je ponovo poljubi, stojeći uz nju na krevetu.
Ponovo joj reče da je voli, zatim siđe sa kreveta i kimne Pierreu
da dođe. Gledao je njenu borbu, tako uzaludnu; slušao je kako
njeni jecaji rastu i postaju krici. Kada se izliše njene suze, re¬
kao je Pierreu da ide. Ona je našla još snage da mu kaže da ga
voli. Tada je poljubio njeno navlaženo lice, njena zadihana usta,
oslobodio je lanaca, položio je dolje i ostavio. (P. Reage, 1965)
O nije smjela imati svoju volju; ljubavnik i njegovi prijatelji
moraju njome potpuno vladati; ona nalazi svoju sreću u robova¬
nju, a oni u ulozi apsolutnih gospodara. Slijedeći izvadak pruža
sliku te sadomazohističke predstave. (Treba objasniti da je jedan
od uvjeta vlasti njenog ljubavnika da se mora podrediti njegovim
prijateljima jednako pokorno kao što se podređuje njemu. Jedan
od njih je Sir Stephen.)
Konačno se uspravi i, kao da ju je ono što će reći gušilo, ola¬
bavi gornje kopče svoje tunike sve dok dekolte njenih grudi ne
postane vidljiv. Tada ustade. Ruke i koljena su joj drhtali.
111

»Tvoja sam«, kaže napokon Reneu. »Učinit ću što god zaže-
liš.«
»Ne«, upade on, »naša. Ponovi za mnom: pripadam obojici.
Učinit ću što god vas dvojica zaželite.«
Prodorne sive oči Sir Stephena čvrsto su bile uperene u nju,
kao i Reneove, i u njima je bila izgubljena, polako ponavljajući
za njim rečenice koje joj je diktirao, ali kao u gramatičkoj vje¬
žbi, pretvarajući ih u prvo lice.
»Sir Stephenu i meni dodjeljuješ pravo...« Pravo da raspo¬
lažu njenim tijelom kako god im se svidi, na bilo kome mjestu
ili bilo koji način koji izaberu, pravo da je drže u lancima, pra¬
vo da je bičuju kao roba ili zatvorenika za najmanji propust ili
prekršaj, ili jednostavno radi njihovog zadovoljstva, pravo da
ne obraćaju pažnju na njene molbe i krikove, u slučaju da je
prisile da proplače. (P. Reage, 1965)
Sadizam (i mazohizam) kao seksualne perverzije čine samo kap
u moru sadizma u koji nije uključeno seksualno ponašanje. Ne-
seksualno sadističko ponašanje koje ima za cilj nanošenje fizičke
boli, sve do krajnosti smrti, ima kao svoj predmet bespomoćno
bivstvovanje, bilo čovjeka bilo životinje. Ratni zarobljenici, robo¬
vi, poraženi neprijatelji, djeca, bolesni ljudi (naročito mentalno
bolesni), zatvorenici, ljudi obojene kože bez oružja, psi — svi su
oni bili predmet fizičkog sadizma, koji često uključuje i najokrut¬
nije mučenje. Od okrutnih predstava u Rimu do modernih policij¬
skih stanica mučenje se koristilo pod izlikom religijskih ili poli¬
tičkih ciljeva, a pokatkad jednostavno za zabavu osiromašenih ma¬
sa. Koloseum u Rimu je uistinu jedan od najvećih spomenika
ljudskom sadizmu.
Jedna od najrasprostranjenijih manifestacija neseksualnog sa¬
dizma je zlostavljanje djece. Taj je oblik sadizma postao šire po¬
znat tek posljednjih deset godina zahvaljujući mnogim istraživa¬
njima koja počinju, sada već klasičnim djelom, C. H. Kempea
i drugih (1962). Otada su objavljeni11 mnogi drugi radovi, a vrše
se daljnja istraživanja. Ona pokazuju da se zlostavljanje djece
kreće od prouzrokovanja smrti žestokim batinama ili namjernog
sakaćenja, do uzrokovanja oteklina i drugih nekobnih rana. O
stvarnom broju takvih djela ne znamo gotovo ništa, jer dostupne
podatke dobivamo od javnih izvora (policije, na primjer, koju su
pozvali susjedi, i bolnica), ali svi se slažu da se prijavljuje samo
mali dio slučajeva. Čini se da najadekvatnije podatke iznosi Gill
na osnovu izvještaja iz cijele zemlje. Spomenut ću samo jedan
112
od tih podataka: dob u kojoj su djeca zlostavljana može se podi¬
jeliti u nekoliko perioda: (1) od prve do druge godine; (2) broj
slučajeva se udvostručuje u dobi od treće do devete godine; (3) od
devete do petnaeste godine broj slučajeva ponovo opada prema
otprilike broju slučajeva u prvoj fazi i postepeno nestaje nakon
šesnaeste godine. (D. G. Gill, 1970). To znači da je sadizam najin¬
tenzivniji kada je dijete još bespomoćno, ali počinje imati svoju
volju i reagirati na želju odrasle osobe da njime potpuno vlada.
Mentalna okrutnost, želja da se ponize i povrijede osjećaji dru¬
ge osobe, vjerojatno je čak rasprostranjenija od fizičkog sadizma.
Taj tip sadističkog napada mnogo je sigurniji za sadista; nakon
svega, nije upotrijebljena nikakva fizička sila već »samo« riječi.
S druge strane, psihička bol može biti jednako intenzivna ili još
intenzivnija od fizičke. Nije potrebno da dajem primjere tog men¬
talnog sadizma. Roditelji ga primjenjuju na svojoj djeci, profe¬
sori na svojim učenicima, nadređeni na svojim podređenima —
drugim riječima, upotrebljava se u svakoj situaciji gdje postoji
netko tko se ne može obraniti. (Ako su profesori nemoćni, tada se
često studenti preobrate u sadiste.) Mentalni sadizam može se pre-
rušiti u mnoge naizgled neštetne vidove: pitanje, osmijeh, znak
smetenosti. Tko ne poznaje »umjetnika« u toj vrsti sadizma, ne¬
koga tko nalazi upravo pravu riječ ili pravi gest da smete ili po¬
nizi nekog drugog na taj nedužni način. Prirodno, ta vrsta sadiz¬
ma je često tim efektnija ako se poniženje izvrši pred drugima.12
Josip Staljin:
klinički slučaj neseksualnog sadizma
Jedan od istaknutih povijesnih primjera i mentalnog i fizičkog
sadizma bio je Staljin. Njegovo ponašanje je školski opis nesek¬
sualnog, kao što su de Sadeovi romani seksualnog, sadizma. On
je, od početka revolucije, prvi naredio mučenje političkih zatvo¬
renika, mjeru koje su se do vremena tog njegovog naređenja klo¬
nili ruski revolucionari. (R. A. Medvedev, 1971).13 Metode mučenja
kojima se za vrijeme Staljina koristio NKVD nadmašile su u pre-
predenosti i okrutnosti sve o čemu je carska policija mogla samo
pomišljati. Pokatkad je lično izdavao naređenja o vrsti mučenja
koju treba primijeniti na zatvorenika. Uglavnom je prakticirao
mentalni sadizam, koji želim unekoliko ilustrirati. Jedan poseban
oblik u kome je Staljin uživao bio je da uvjeri ljude u njihovu
sigurnost da bi ih samo dan ili dva kasnije dao uhapsiti. Naravno,
hapšenje je žrtvu pogađalo tim bolnije jer se osjećala posebno
113
sigurnom; osim toga, Staljin je mogao uživati u sadističkom za¬
dovoljstvu znajući čovjekovu stvarnu sudbinu, dok ga je istovre¬
meno uvjeravao u svoju naklonost. Postoji li neka veća nadmoć
i vlast nad drugom osobom?
Ovdje su neki specifični primjeri koje iznosi Medvedev:
Kratko vrijeme prije hapšenja heroja građanskog rata D. F.
Serdiča Staljin ga je ugostio na prijemu, sugerirajući da popiju
»Bruderschaft«. Upravo nekoliko dana prije pogubljenja Blihera
Staljin je o njemu toplo govorio na sastanku. Kada ga je posje¬
tila armenska delegacija, Staljin je pitao za pjesnika Šarenca i
rekao da ne bi smio biti ni dirnut, ali nekoliko mjeseci kasnije
Šarenc je bio uhapšen i ubijen. Žena zamjenika komesara u Ordžo-
nikidzeu A. Serebovska ispričala je o neočekivanom telefonskom
pozivu Staljina jedne večeri 1937. godine, »čujem da idete pje¬
šice«, rekao je Staljin. »To nije dobro. Ljudi bi mogli pomisliti
nešto što ne bi trebalo. Poslat ću vam auto ako je vaš na poprav¬
ku.« I slijedećeg je jutra stigao auto iz garaže Kremlja drugarici
Serebovskoj na upotrebu. No dva dana kasnije njezin je muž
uhapšen, iznesen ravno iz bolnice.
Slavni historičar i publicist I. Steklov, uznemiren svim tim hap¬
šenjima, telefonirao je Staljinu i tražio sastanak. »Naravno, sa¬
mo dođi«, rekao je Staljin, i razuvjerio ga kad su se sreli: »Što je
tebi? Partija te poznaje i vjeruje ti; ništa ne brini.« Steklov se
vratio kući svojim prijateljima i obitelji, a iste večeri NKVD je
došao po njega. Prirodno da je prva misao njegovih prijatelja
i obitelji bila da zovu Staljina za koga je izgledalo da nije u to¬
ku događaja. Bilo je mnogo lakše vjerovati u Staljinovo neznanje
no u suptilnu perfidiju. 1938. godine I. A. Akulov, nekadašnji vi¬
soki činovnik SSSR-a i kasnije sekretar Izvršnog komiteta Cen¬
tralnog komiteta, pao je za vrijeme klizanja i dobio gotovo koban
potres mozga. Na Staljinovo traženje dovedeni su istaknuti kirur¬
zi iz inostranstva da spase njegov život. Nakon dugog i teškog oz¬
dravljenja Akulov se vratio na posao, nakon čega je uhapšen i
strijeljan.
Posebno rafiniran oblik sadizma bio je Staljinov običaj da ha¬
psi žene — a pokatkad i djecu — nekih od najvećih sovjetskih ili
partijskih funkcionera i da ih drži u logorima za prisilni rad dok
su njihovi muževi morali raditi svoj posao, klanjati se i cviliti
pred Staljinom, a da se nisu usudili čak ni pitati ga za njihovo
114
puštanje. Tako je žena Kalinjina, predsjednika Sovjetskog Saveza,
bila uhapšena 1937. godine14, zatim žena Molotova i žena i sin Otta
Kuusinena, jednog od vodećih funkcionera Kominterne, i svi su
bili u logorima za prisilni rad. Neimenovani svjedok izjavljuje da
je Staljin u njegovom prisustvu pitao Kuusinena zašto ih nije
pokušao osloboditi. »Očito su postojali ozbiljni razlozi za njihovo
hapšenje«, odgovorio je Kuusinen. Prema pričanju svjedoka »Sta¬
ljin se nacerio i naredio oslobađanje Kuusinenovog sina.« Kuusi-
nen je svojoj ženio slao pakete u logor za prisilni rad, ali nije
čak ni naveo sebe kao pošiljaoca, već je to učinila njegova kuće-
paziteljica. Staljin je uhapsio ženu svog osobnog sekretara, dok
je njen muž zadržao isti položaj.
Ne treba mnogo mašte da se zamisli krajnje poniženje tih vi-
okih funkcionera koji nisu mogli napustiti svoje položaje, koji
nisu mogli tražiti oslobađanje svojih žena i sinova, i koji su se
morali složiti sa Staljinom da je hapšenje bilo opravdano. Ili ta¬
kvi ljudi nisu uopće imali osjećaja, ili su bili moralno slomljeni
i izgubili svo samopoštovanje i osjećaj dostojanstva. Drastični
primjer je reakcija jedne od najmoćnijih figura u Sovjetskom Sa¬
vezu, Lazara Kaganoviča, na hapšenje njegova brata Mihaila Moj-
sejeviča, koji je bio ministar avionske industrije prije rata:
On je bio staljinist, odgovoran za ugnjetavanje mnogih ljudi.
No nakon rata nije više bio u Staljinovoj milosti. Kao rezultat,
neki su uhapšeni oficiri, koji su navodno osnovali ilegalan »fa¬
šistički centar«, naveli Mihaila Kaganoviča kao saučesnika. Oni
su iznijeli očito izmišljenu (i krajnje apsurdnu) tvrdnju da je
on (Jevrej) trebao biti vice-predsjednik fašističke vlade u slučaju
da hitlerovci zauzmu Moskvu. Kada je Staljin saznao za te pla¬
nove, koje je očito očekivao, telefonirao je Lazaru Kaganoviču i
rekao da bi njegov brat trebao biti uhapšen jer je održavao veze
s fašistima. »Dobro, pa šta?«, rekao je Lazar. »Ako je neophodno,
uhapsi ga!« Na raspravi Politbiroa o tom predmetu Staljin je
pohvalio Lazara Kaganoviča radi njegovih »principa«: on se
složio s hapšenjem svoga brata. No Staljin je tada dodao da
s hapšenjem ne bi trebalo žuriti. Mihail Mojsejevič je bio u
Partiji mnogo godina, rekao je Staljin, i sve bi izjave trebalo
još jednom provjeriti. Tako je Mikojanu naređeno da organizira
suočenje M. M.-a i osobe koja bi protiv njega trebala svjedočiti.
Suočenje se odigralo u Mikojanovom uredu. Čovjek je uveden
i ponovio je svoj iskaz u Kaganovičevu prisustvu, dodajući da
su neke tvornice aviona namjerno prije rata sagrađene blizu
115
 granice tako da ih Nijemci mogu lakše zaposjesti. Kada je Ka-
ganovič čuo to svjedočenje, zatražio je za dopuštenje da na čas
ode na zahod koji se nalazio uz Mikojanov ured. Nekoliko se¬
kundi kasnije čuo se pucanj.
Jedan drugi oblik Staljinovog sadizma bila je nepredvidljivost
njegovog ponašanja. Postoje ljudi za koje je naredio da budu
uhapšeni, ali koji su nakon mučenja i strogih osuda bili oslobo¬
đeni nakon nekoliko mjeseci ili godina i imenovani na visoke
dužnosti, često bez objašnjenja. Dobar primjer je Staljinovo po¬
našanje prema svom starom prijatelju Sergeju Ivanoviču Kav-
taradzeu,
. . . koji mu je jednom pomogao da se sakrije od agenata u Pe-
trogradu. Tokom dvadesetih godina Kavtaradze se pridružio tro-
ckističkoj opoziciji i napustio ju je tek kada je trockistički cen¬
tar pozvao svoje pristaše da prestanu s opozicionom djelat¬
nošću. Nakon ubojstva Kirova, Kavtaradze je, koji je kao bivši
trockist prognan u Kazan, pisao Stalijnu pismo, navodeći da
nije radio protiv Partije. Staljin je odmah vratio Kavtaradzea
iz prognanstva. Uskoro su mnoge centralne novine donijele čla¬
nak o Kavtaradzeu, potanko iznoseći zgodu iz njegovog ilegal¬
nog rada sa Staljinom. Staljinu se članak dopao, ali Kavtarad¬
ze više nikada nije pisao o tome. Čak se nije vratio u Partiju, a
živio je radeći vrlo skroman urednički posao. Pred kraj 1936. g.
on i njegova žena iznenada su uhapšeni i, nakon mučenja, osu¬
đeni na smrt strijeljanjem. On je bio optužen da je zajedno s
Budu Mdivanijem planirao ubojstvo Staljina. Uskoro nakon
suđenja Mdivani je bio strijeljan. Kavtaradze je, međutim,
bio dugo vremena u ćeliji smrti. Tada je iznenada odveden u
Berijin ured gdje je sreo svoju ženu koja se toliko postarala
da ju se nije moglo prepoznati. Oboje bijahu oslobođeni. Isprva
je živio u hotelu; zatim je dobio dvije sobe u općinskom stanu
i počeo je raditi. Staljin mu je iskazivao razne znake sklonosti,
pozivajući ga na večeru; jednom ga je iznenadio posjetivši ga
zajedno s Berijom. (Ta posjeta je izazvala veliko uzbuđenje u
općinskom stanu. Jedna od Kavtaradzeovih susjeda se onesvi¬
jestila kada se, prema njenim riječima, »portret druga Staljina«
pojavio na ulazu.) Kada je večerao s Kavtaradzeom, Staljin bi
mu nalijevao juhu, zbijao šale i obnavljao uspomene. Ali za vri¬
jeme jedne od tih večera Staljin je iznenada ustao pred svojim
gostom i rekao: »I još si me želio ubiti.«15
116
Staljinovo ponašanje u tom slučaju izuzetno jasno pokazuje je¬
dan element u njegovom karakteru — želju da pokaže ljudima
da ima apsolutnu moć i vlast nad njima. Samo jednom svojom
riječju mogao ih je ubiti, mučiti, ponovo ih spasiti, nagraditi ih;
imao je moć boga nad životom i smrću, moć prirode da uzroku-
je napredak i destrukciju, da nanosi bol i da liječi. Život i smrt
ovisili su o njegovu hiru. To također može objasniti zašto nije
dao pogubiti neke ljude kao što su Litvinov (nakon neuspjeha
njegove politike sporazumijevanja sa Zapadom), ili Erenburg
koji je ustrajao na svemu što je Staljin mrzio, ili Pasternak koji
je skrenuo u suprotnom pravcu od Erenburga. Medvedev objaš¬
njava da je u nekim slučajevima morao neke stare boljševike
ostaviti u životu kako bi potkrijepio tvrdnju da nastavlja Le-
njinov posao. Ali se to nikako ne bi moglo reći za slučaj Eren-
burga. Slutim da se i ovdje radilo o motivu Staljinovog uživanja
u dojmu vlasti hirom i raspoloženjem koje ne ograničava nikakav
- čak ni najpakosniji — princip.
Priroda sadizma
Iznio sam te primjere Staljinovog sadizma jer vrlo dobro služe
kao uvod centralnom problemu: prirodi sadizma. Do sada smo
se opisno bavili raznim vrstama sadističkog ponašanja, seksu¬
alnog, fizičkog i mentalnog. Različiti oblici sadizma nisu među¬
sobno nezavisni; problem je u pronalaženju zajedničkog elemen-
ta, biti sadizma. Ortodoksna psihoanaliza je tvrdila da je posebni
aspekt seksualnosti zajednički svim tim oblicima; u drugoj fazi
Freudove teorije se tvrdilo da je sadizam miješanje Erosa (sek¬
sualnost) i instinkta smrti, upravljenog izvan sebe, dok je mazo¬
hizam mješavina Erosa i instinkta smrti, upravljenog prema sebi.
Nasuprot tome, predlažem da srž sadizma, zajednička svim nje¬
govim manifestacijama, bude strast za posjedovanjem apsolutne
i neograničene vlasti nad živim bićem, bilo životinjom, djetetom,
muškarcem ili ženom. Prisiljavati nekoga tko nije sposoban bra¬
niti se da podnosi bol ili poniženje jedna je od manifestacija ap¬
solutne vlasti, ali nikako ne i jedina. Osoba koja ima potpunu
vlast nad drugim živim bićem pretvara to biće u svoju stvar,
svoje vlasništvo, dok ona postaje bog drugog bića. Pokatkad ta
vlast može čak biti od pomoći; u tom slučaju možemo govoriti
o benevolentnom sadizmu, kakav nalazimo u slučajevima gdje je¬
dna osoba upravlja drugom u interesu te druge i zapravo je
117
 unapređuje na razne načine, osim što je drži u ropstvu. Ali velik
dio sadizma je malevolentan. Potpuna vlast nad drugim ljudskim
bićem znači njegovo osakaćivanje, njegovo gušenje, njegovo one¬
mogućavanje. Takva vlast može poprimiti sve oblike i sve stup¬
njeve.
Caligula, kazališni komad Alberta Camusa, pruža primjer eks¬
tremnog tipa sadističke vlasti koja dopire do želje za svemoći.
Vidimo kako Caligula, okolnostima doveden na položaj neogra¬
ničene moći, biva sve dublje zahvaćen čežnjom za moći. Spava
sa ženama senatora i uživa u njihovu poniženju kada se moraju
ponašati kao prijatelji koji ga obožavaju i koji mu se ulaguju.
On ubija neke od njih, a oni koji ostaju još uvijek se moraju
smijati i šaliti. No ni sva ta moć ga ne zadovoljava; on želi ap¬
solutnu moć, on želi nemoguće. Camus ga primorava da kaže:
»Želim Mjesec«.
Dosta je lako reći da je Caligula lud, no to ludilo je način ži¬
vota; ono je jedno rješenje problema ljudske egzistencije jer
služi iluziji svemoći, transcendiranja granica ljudske egzistencije.
U procesu nastojanja zadobivanja apsolutne moći Caligula gubi
svaki kontakt s ljudima. Odbacujući ih, on postaje odbačen;
morao je postati lud jer, kada je propao njegov pokušaj da po¬
stane svemoćan, ostao je usamljen, nemoćan pojedinac.
Slučaj Caligule je svakako izuzetan. Malo ljudi ima priliku za¬
dobiti toliko moći da se može obmanjivati da je moć apsolutna.
Ali neki su postojali tokom cijele povijesti, do danas; kada po¬
bijede, slavljeni su kao veliki državnici ili generali; poraženi,
smatrani su luđacima ili kriminalcima.
Takvo ekstremno rješenje problema ljudske egzistencije nije
dostupno prosječnoj osobi. Ipak, u većini društvenih sistema,
uključujući naš, čak i oni na nižim društvenim razinama mogu
imati vlast nad nekim tko je predmet njihove moći. Uvijek po¬
stoje djeca, žene ili psi; ili postoje bespomoćni ljudi kao što su
zatvorenici, pacijenti u bolnicama ako nisu imućni (posebno
mentalno bolesni), učenici u školama, članovi građanske biro¬
kracije. Do kojeg stupnja je stvarna moć nadređenih u svakom
od tih slučajeva kontrolirana ili ograničena, i, iz toga, koliko
mnogo mogućnosti za sadističku satisfakciju pružaju te situaci¬
je, ovisi o društvenoj strukturi. Osim svih tih situacija, religijske
i rasne manjine, kolikogod bile bespomoćne, pružaju široku mo¬
gućnost za sadističku satisfakciju čak i najsiromašnijem pripad¬
niku većine.
118
Kada se ne može doći do boljih, sadizam je jedan od odgovora
na problem rađanja čovjeka. Doživljavanje apsolutne vlasti nad
drugim bićem, svemoći nad njim, njom ili nečim, stvara iluziju
transcendiranja ograničenja ljudske egzistencije, posebno onome
čiji je stvarni život lišen produktivnosti i radosti. Sadizam u bi¬
ti nema praktički cilj; on nije »trivijalan« već »devocionalan«.
On je transformacija nemoći u doživljaj svemoći: on je religija
psihičkih bogalja.
Međutim, svaka situacija u kojoj osoba ili grupa ima nekon¬
troliranu vlast nad drugima ne rađa sadizam. Mnogi — možda
većina — roditelji, zatvorski čuvari, školski učitelji i birokrati
nisu sadisti. Zbog mnogih razloga karakterna struktura mnogih
pojedinaca ne vodi razvoju sadizma, čak ni u okolnostima koje
to omogućavaju. Vlast neće moći lako zavesti osobe kod kojih
prevladava karakter koji unapređuje život. No opasno bih pre-
pojednostavnio stvari kad bih ljude klasificirao u samo dvije
grupe: sadističke đavole i nesadističke svece. Važan je intenzitet
sadističke strasti u karakternoj strukturi dane osobe. Postoje
mnogi u čijim se karakterima mogu naći sadistički elementi, ali
uravnoteženi s tako snažnim tendencijama koje unapređuju život
da ih se ne može klasificirati kao sadističke karaktere. Nerijetko
u takvim pojedincima unutarnji sukob između dvije orijentacije
uzrokuje pojačanu osjetljivost prema sadizmu i reaktivno na¬
stajanje alergičnih reakcija protiv svih oblika sadizma. (Tragovi
njihovih sadističkih tendencija još se mogu izraziti u nevažnom,
marginalnom ponašanju koje je dovoljno slabo da izbjegne svi¬
jest o tome.) Postoje drugi sa sadističkim karakterom u kojima
je sadizam bar uravnotežen protutežnim silama (ne jedino poti¬
skivanim) i sve dok mogu osjećati neko uživanje u vladanju be¬
spomoćnim ljudima, oni ne mogu sudjelovati u zadovoljstvu ili
ga osjećati kod stvarnog mučenja ili sličnih strahota (osim u iz¬
vanrednim okolnostima, kao što je masovna mahnitost). To se
može pokazati držanjem Hitlerovog režima prema sadističkim
strahotama koje je taj režim naredio. Režim je istrebljenje Jevre-
ja i poljskih i ruskih civila, za koje je znala samo mala grupa
SS elite, morao čuvati u strogoj tajnosti od velike većine njemač¬
kog stanovništva. U mnogim govorima Himmlera i drugih vršila¬
ca strahota naglašavalo se da ubijanja moraju biti obavljena na
»ljudski« način, bez sadističkih ispada, jer bi inače bila odviše
odbojna čak i ljudima iz SS-a. U nekim je slučajevima naređeno
da ruski i poljski civili, koji su trebali biti ubijeni, budu izve¬
deni na kratko, formalno suđenje da bi njihovi egzekutori imali
119
 osjećaj da je strijeljanje »legalno«. Dok sve to u svojoj hipokri¬
ziji zvuči apsurdno, to je ipak dokaz da su nacistički vođe vje¬
rovali da će sadistička djela širokih razmjera revoltirati većinu
inače vjernih pristaša režima. Velik dio materijala objelodanju¬
je se od 1945. godine, ali još nije obavljeno sitematsko istraži¬
vanje stupnja do kojeg su Nijemci bili privučeni sadističkim
djelima — premda su izbjegavali o njima znati.
Sadističke karakterne crte nikada ne mogu biti shvaćene ako
ih se izdvoji iz cijele karakterne strukture. One su dio sindroma
kojeg treba shvatiti kao cjelinu. Za sadistički karakter sve što
je živo može se kontrolirati; živa bića postaju stvari. Ili, još
točnije, živa su bića transformirana u žive, treptajuće, pulziraju-
će predmete vlasti. Njihove reakcije iznuđuje onaj tko njima vla¬
da. Sadist želi postati gospodar života i zbog toga bi kvalitet ži¬
vota trebalo održavati u njegovoj žrtvi. To je, u stvari, ono što ga
razlikuje od destruktivne osobe. Destruktor želi odstraniti osobu,
ukloniti je, destruirati sam život; sadist želi osjećaj vladanja i
gušenja života.
Jedna druga crta sadista je njegova stimulacija putem bespo¬
moćnih, nikada jakih. Nanošenje rane neprijatelju u borbi jed¬
nakih ne uzrokuje, na primjer, nikakvo sadističko zadovoljstvo,
jer u toj situaciji nanošenje rane nije izraz vlasti. Za sadistički
karakter postoji samo jedna divna kvaliteta, a to je moć. On se
divi, on voli i podređuje se onima koji imaju moć, a prezire i
želi vladati onima koji su bespomoćni i koji se ne mogu obra¬
niti.
Sadistički karakter se boji svega što nije sigurno i predvidivo,
onoga što pruža iznenađenja koja bi ga prisilila na spontane i
izvorne reakcije. Zbog toga se boji i života. Život ga straši upra¬
vo zato što je, po samoj svojoj prirodi, nepredvidiv. On je struk¬
turiran, ali nije metodičan; postoji samo jedna izvjesnost u ži¬
votu: da svi ljudi umiru. Ljubav je jednako neizvjesna. Biti vo¬
ljen zahtijeva od subjekta da sam voli, da pobuđuje ljubav, a to
uvijek donosi rizik odbacivanja i neuspjeha. Zbog toga sadistič¬
ki karakter može »voljeti« samo kada vlada, tj. kada ima moć
nad predmetom svoje ljubavi. Sadistički karakter je obično kse-
nofobičan i neofobičan — netko tko je stran tvori novinu, a ono
što je novo pobuđuje strah, sumnju i odbojnost jer se tada tra¬
že spontane, žive i nerutinizirane reakcije.
Drugi element u sindromu je pokornost i kukavičluk sadista.
Može izgledati kontradiktorna tvrdnja da je sadist pokorna oso¬
ba, no to ne samo da nije kontradikcija — to je, dinamički go-
120
voreći — nužnost. Neka osoba je sadist jer se osjeća nemoćnom,
neživom i bespomoćnom. Ona taj nedostatak pokušava kompen¬
zirati moći nad drugima, transformiranjem gusjenice kakvom se
osjeća, u boga. Ali čak i sadist koji ima moć pati od svoje ljudske
nemoći. On može ubijati i mučiti, ali ostaje nevoljena, izolirana,
uplašena osoba kojoj je potrebna viša sila kojoj se može podre¬
diti. Za one koji su bili jedan korak niže od Hitlera, Fuhrer je
bio najviša sila; za samog Hitlera to je bila Sudbina, zakoni Evo¬
lucije.
Ta potreba za podređivanjem ukorijenjena je u mazohizmu.
Sadizam i mazohizam su nerazdvojno povezani; u bihevioristič-
kim terminima ti su pojmovi suprotstavljeni jedan drugom no
to su zapravo dva različita lica jedne osnovne situacije: osjećaja
životne nemoći. I sadistu i mazohistu potrebno je drugo biće da
ih, tako reći, »upotpuni«. Sadist drugo biće čini svojim produ¬
žetkom; mazohist sebe čini produžetkom drugog bića. Oba tra-
gaju za simbiotičkom vezom, jer ni jedan nema u sebi svoje sre¬
dište. Premda izgleda da je sadist slobodan od svoje žrtve, njemu
je žrtva ipak potrebna, ali na obrnut način.
S obzirom na usku vezu sadizma i mazohizma ispravnije je
govoriti o sadomazohističkom karakteru, premda će jedan ili dru-
gi vid biti dominantniji kod pojedine osobe. Sadomazohistom se
također naziva »autoritarni karakter«, što je prijevod psihološ¬
kog vida njegove karakterne strukture u termine političkog drža¬
nja. Taj pojam nalazi svoje opravdanje u činjenici da osobe čije
je političko držanje općenito opisano kao autoritarno (aktivno
i pasivno) obično izražavaju (u našem društvu) crte sadomazohis-
tičkog karaktera: vladanje onima ispod i podređivanje onima iz¬
nad.16
Sadomazohistički karakter se ne može potpuno shvatiti bez po¬
zivanja na Freudov pojam »analnog karaktera«, koji su proši-
rili njegovi učenici, posebno K. Abraham i Ernest Jones.
Freud je (1908. godine) vjerovao da se analni karakter manife¬
stira u sindromu karakternih crta: tvrdoglavosti, urednosti i šted-
Ijivosti, kojima su kasnije dodani točnost i čistoća. On je pretpo¬
stavljao da je taj sindrom ukorijenjen u »analnom libidu« koji
ima svoj izvor u analnoj erogenoj zoni. Karakterne crte sindroma
su objašnjene kao nastojanja reakcije ili sublimacije ciljeva tog
analnog libida.
U pokušaju da teoriju libida zamijenim načinom odnošenja
došao sam do hipoteze da su razne crte sindroma manifestacije
suzdržljivog, vladajućeg, odbacujućeg i zgrtačkog načina odnoše-
121
nja (»zgrtački karakter«). (E. Fromm, 1947). To ne podrazumijeva
da Freudova klinička promatranja o pojedinoj ulozi svega što
pripada fekalijskom i probavnom nisu bila ispravna. Naprotiv,
dugogodišnjim psihoanalitičkim promatranjem pojedinca, usta¬
novio sam da su Freudova otkrića potpuno potvrđena. Razlika
leži, međutim, u odgovoru na slijedeće pitanje: da li je analni
libido izvor preokupacije s fekalijama i, indirektno, analnog ka¬
rakternog sindroma, ili je sindrom manifestacija posebnog nači¬
na odnošenja? U posljednjem slučaju analni interes treba shva¬
titi kao drugi, ali simbolički izraz analnog karaktera, ne kao nje¬
gov uzrok. Fekalije su, uistinu, vrlo pristao simbol: one predstav¬
ljaju ono što je eliminirano iz ljudskog životnog procesa i što
više ne služi čovjekovom životu.17
Zgrtački karakter je uredan sa stvarima, mislima i osjećajima,
no njegova je urednost sterilna i kruta. On ne može podnijeti da
stvari budu razbacane, mora ih dovesti u red; na taj način on
vlada prostorom; iracionalnom točnošću vlada vremenom; pri¬
silnom čistoćom uništava kontakt koji je imao sa svijetom koji
smatra prljavim i neprijateljskim. (Međutim, pokatkad, kada se
nije razvila reakcija ili sublimacija, on nije odviše čist, već na-
ginje prljavštini.) Zgrtački karakter sebe doživljava kao opsjeda¬
nu tvrđavu; on mora spriječiti da bilo što izađe i spasiti ono što
je u njoj. Njegova tvrdoglavost i nepopustljivost su kvaziauto-
matska obrana od prodiranja.
Zgrtač teži osjećaju da posjeduje samo fiksnu količinu snage,
energije ili mentalne sposobnosti i da se to skladište upotrebom
smanjuje i prazni, te da se nikada ne može ponovo napuniti. On
ne može shvatiti samonadopunjujuću funkciju cjelokupne život¬
ne supstancije; on ne može shvatiti da aktivnost i upotreba naših
moći povećavaju našu snagu dok je stagnacija slabi; za njega
smrt i destrukcija imaju više stvarnosti nego život i rast. Čin
stvaranja je čudo o kome sluša, ali u koje ne vjeruje. Njegove
najviše vrijednosti su poredak i sigurnost; njegov moto: »Nema
ničeg novog pod suncem«. U njegovom odnosu s drugima intim¬
nost predstavlja ugroženost; bilo osamljenost, bilo posjedovanje
osobe znače sigurnost. Zgrtač naginje sumnjičavosti i ima poseb¬
ni osjećaj za pravednost koja, u biti, glasi: »Moje je moje, a tvoje
je tvoje«.
Postoji samo jedan način da se analno-zgrtački karakter osjeća
sigurnim u svom odnošenju prema svijetu: da ga posjeduje i
vlada njime, budući da je nesposoban da svoj odnos zasnuje na
ljubavi i produktivnosti.
122
Da je analno-zgrtački karakter u bliskoj vezi sa sadizmom, ko¬
ra su opisali klasični psihoanalitičari, obilno potkrepljuju klinič¬
ki podaci i mala je razlika između tumačenja te veze u termini¬
ma teorije libida ili u terminima odnošenja čovjeka prema svije¬
tu. To je dokazano i činjenicom da društvene grupe s analno-
zgrtačkim karakterom naginju izražavanju znatnog stupnja sa¬
dizma.18
Grubi ekvivalent sadomazohističkom karakteru, više u druš-
tvenom no u političkom smislu, je birokratski karakter.19 U bi¬
rokratskom sistemu svaka osoba upravlja nekim ispod i uprav¬
ljana je nekim iznad sebe. I sadistički i mazohistički porivi mo-
gu se ispuniti u takvom sistemu. One ispod birokratski karakter
će ponižavati, onima iznad će se diviti i bojati ih se. Treba samo
promatrati izraz lica i glas određenog tipa birokrate koji kriti¬
zira svog podređenog, ili mrštenje kada minutu zakasni, ili inzisti-
ranje na ponašanju koje bar simbolički izražava da za vrijeme
radnog vremena »pripada« nadređenom. Možemo zamisliti bi¬
rokrata iza stakla poštanskog šaltera i promatrati njegov teško
zamjetljiv slab osmijeh kada točno u trenutku isteka radnog vre¬
mena zatvara šalter, dok dvojici posljednjih ljudi, koji su čekali
pola sata, kaže da dođu sutra. Naglasak nije na tome što presta¬
je s prodavanjem maraka točno u trenutku prestanka radnog vre¬
mena: važan aspekt njegovog ponašanja je uživanje u frustrira¬
nju ljudi, pokazujući im da on njima vlada, zadovoljstvo koje se
izražava na njegovom licu.20
Nije potrebno ni reći da svi birokrati nisu sadisti. Samo bi
temeljita psihološka studija mogla ukazati na postotak sadizma
u toj grupi u usporedbi s nebirokratima ili modernim birokrati¬
ma. Da spomenemo samo dva istaknuta primjera: general Mar-
shall i general Eisenhower, oba po činu među najvišim članovi¬
ma vojne birokracije za vrijeme drugog svjetskog rata, isticali su
se svojim nesadizmom i svojom istinskom ljudskom brigom za
živote svojih vojnika. S druge strane, brojni njemački i francu¬
ski generali iz prvog svjetskog rata bili su poznati po nemilosrd¬
nosti i brutalnosti kojom su žrtvovali živote svojih vojnika za ne¬
adekvatan taktički cilj.
U mnogim slučajevima sadizam je maskiran ljubaznošću i onim
što izgleda kao dobrohotnost prema određenim ljudima u odre¬
đenim okolnostima. No bilo bi pogrešno misliti da ljubaznost je¬
dnostavno smjera obmanjivanju ili da je samo gest bez ikakvog
istinskog osjećaja. Da bi se bolje razumio taj fenomen, neophod-
123
 no je smatrati da najzdraviji ljudi žele sačuvati sliku o sebi koja
ih prikazuje ljudima bar u nekim vidovima. Biti potpuno nečov¬
ječan znači biti potpuno izoliran, izgubiti svaki osjećaj pripad¬
nosti ljudskom rodu. Zbog toga nije iznenađujuće što postoji
mnogo podataka koji nas prisiljavaju pretpostaviti da potpuno
odsustvo svake ljubaznosti, prijateljstva ili nježnosti prema bilo
kojem ljudskom biću rađa, dugoročno, nepodnošljivu tjeskobu.
Postoje izvještaji21 o slučajevima umobolnosti i psihičkih pore¬
mećaja na primjer među ljudima koji su bili u specijalnim naci¬
stičkim jedinicama i koji su ubili tisuće ljudi. Za vrijeme nacisti¬
čkog režima brojni su funkcioneri, koji su morali izvršavati nare¬
đenja o masovnim ubojstvima, patili od živčanih slomova koji su
nazvani Funktionarskrankheit (»funkcionerska bolest«).22
Upotrebljavao sam riječ »vlast« (control) i »moć« (power) u
vezi sadizma, ali treba biti vrlo svjestan njihove dvosmislenosti.
Moć može značiti moć nad ljudima ili može značiti moć da se
nešto učini. Ono čemu sadist teži je moć nad ljudima upravo
zbog nedostatka moći da bude. Mnogi pisci, na žalost, upotreb¬
ljavaju to dvosmisleno značenje riječi »moć« i »vlast« da bi pro-
krijumčarili pohvalu »moći nad« koju identificiraju s »moći za«.
Osim toga, nedostatak vlasti ne znači nedostatak bilo kakve or¬
ganizacije, već samo onih vrsta u kojima vlast eksploatira i vla-
dani ne može vladati vladaocima. Brojni su primjeri primitivnih
društava i suvremenih intencionalnih zajednica u kojima postoji
racionalni autoritet zasnovan na stvarnom — ne manipuliranom
— pristanku svih i gdje se ne razvijaju odnosi »moći nad«.
Bez sumnje, netko tko nema snage (power) da se brani također
karakterno pati. On može posati podrediv i mazohističan umje¬
sto sadističan. Ali njegova stvarna nemoć također može dovesti
do razvoja vrlina kao što su solidarnost i sažaljenje, kao i do
kreativnosti. Postoje dva zla: biti bespomoćan i zbog toga u opa¬
snosti od porobljavanja ili imati moć i zbog toga biti u opasnosti
od dehumaniziranja. Kojeg se zla treba više kloniti, stvar je re¬
ligijskog, moralnog ili političkog uvjerenja. Budizam, jevrejska
tradicija koja započinje s prorocima i kršćanska Evanđelja pred¬
stavljaju jasnu odluku, premda suvremeno mišljenje drži suprot¬
no. Potpuno je legitimno praviti male razlike između moći i ne¬
moći, ali treba izbjeći jednu opasnost: opasnost upotrebe dvo¬
smislenog značenja nekih riječi koje istovremeno preporučuju
služenje »bogu i caru«, ili još gore, koje ih identificiraju.
124
Stanja koja rađaju sadizam
Problem faktora koji dovode do razvoja sadizma odviše je kom¬
pliciran da bi mogao naći adekvatan odgovor u ovoj knjizi. Je¬
dna stvar, međutim, od početka mora biti jasna: ne postoji je¬
dnostavan odnos između okoline i karaktera To je zato što je in¬
dividualni karakter određen takvim individualnim faktorima kao
što su konstitucionalno dane dispozicije, idiosinkrazije obitelj¬
skog života, izuzetni događaji u životu ličnosti. Ne radi se samo
o tim individualnim faktorima; faktori okoline također su mno¬
go kompleksniji no što se općenito pretpostavlja. Kao što sam
ranije naglasio, društvo nije — neko — društvo. Društvo je vrlo
složen sistem; stare i nove niže srednje klase, nove srednje kla¬
se, više klase, elite koje propadaju, grupe sa ili bez religijskih ili
filozofsko-moralnih tradicija, gradić i veliki gradski centri — to
su samo neki od faktora o kojima treba voditi računa; ne može
samo jedan izolirani faktor biti odgovoran za razumijevanje ka¬
rakterne strukture kao i strukture društva. Želimo li ispitati od¬
nos socijalne strukture i sadizma, ništa osim temeljite empirij¬
ske analize svih faktora ne može zadovoljiti. Ali istovremeno tre¬
ba dodati da moć pomoću koje jedna grupa eksploatira i drži u
pokornosti drugu vodi rađanju sadizma u vladajućoj grupi, čak i
ako postoje mnogi pojedinačni izuzeci. Zbog toga će sadizam ne¬
stati (osim kao individualna bolest) jedino ako se ukine eksploa-
tirajuća vlast bilo koje klase, spola ili manjinske grupe. S izuzet¬
kom nekoliko malih društava, to se u povijesti još nikada nije
dogodilo. Usprkos tome, izgrađivanje poretka zasnovanog na za¬
konu, i sprečavanje najsamovoljnije upotrebe moći, bio je korak
u tom pravcu, premda je njegov razvoj nedavno zaustavljen u
mnogim dijelovima svijeta gdje je nekoć postojao, a ugrožen je
i u Sjedinjenim Američkim Državama u ime »zakona i reda«.
Društvo zasnovano na eksploatacionoj vlasti očituje i druga pred¬
vidljiva svojstva. Teži slabljenju nezavisnosti, integriteta, kritič¬
kog mišljenja i produktivnosti onih koji su mu podređeni. To ne
znači da ih ono ne hrani svim vrstama razonoda i stimulacija,
ali samo onima koje smanjuju razvoj ličnosti više no što ga una¬
pređuju. Rimski su carevi javnosti pružali spektakle, uglavnom
sadističke prirode. Suvremeno društvo pruža slične spektakle u
obliku novinskih i televizijskih izvještaja o zločinu, ratu, grozo¬
tama; gdje sadržaji nisu strašni, nehranjivi su kao doručak od
žitarica koji su reklamirala sredstva masovnih komunikacija na
štetu dječjeg zdravlja. Ta kulturna hrana ne pruža aktivirajuće
125
 pobude, već pomaže razvoj pasivnosti i lijenosti. U najboljem slu¬
čaju ona pruža zabavu i ushićenje, ali gotovo nikakvu radost; jer
radost zahtijeva slobodu, opuštanje zategnutih uzda vlasti, što
je upravo ono tako teško za analno-sadistički tip.
što se tiče sadizma u pojedincu, on odgovara društvenom pro¬
sjeku, s individualnim skretanjima prema gore i dolje. Individu¬
alni faktori koji jačaju sadizam su svi oni uvjeti koji tendiraju
stvaranju osjećaja praznine i nemoći kod djeteta ili odraslog
ljudskog bića (netko tko nije sadist u djetinjstvu može to postati
kao punoljetna ili odrasla osoba ako se pojave nove okolnosti).
Među takvim uvjetima su oni koji proizvode strah, kao što je
terorističko kažnjavanje. Time mislim na onu vrstu kažnjavanja
koje nije striktno ograničeno u intenzitetu, povezano sa specifič¬
nim i izraženim ružnim ponašanjem, već je samovoljno, hranje¬
no sadizmom kažnjavaoca, a proizvodi intenzivni strah. Ovisno o
temperamentu djeteta, strah od takvog kažnjavanja može postati
dominantan motiv u njegovu životu, osjećaj integriteta može biti
polako slaman, njegovo samopoštovanje oslabljeno, i konačno, u
slučaju kada samoga sebe tako često izdaje, gubi osjećaj identi¬
teta, više nije »on«.
Drugi uvjet za rađanje životne bespomoćnosti je stanje psihič¬
ke oskudice. Ako ne postoji stimulacija, ništa što probuđuje spo¬
sobnosti djeteta, ako postoji atmosfera tuposti i neveselja, dije¬
te se paralizira; nema ničeg u čemu bi se moglo izraziti, nikog tko
mu odgovara, pa čak ni ikog da ga sluša, dijete se osjeća bespo¬
moćnim i nemoćnim. Takva bespomoćnost ne uzrokuje nužno na¬
stanak sadističkog karaktera; hoće li ili ga neće uzrokovati ovisi
o mnogim drugim faktorima. Ipak je bespomoćnost jedan od gla¬
vnih uzroka koji pridonose razvoju sadizma, i individualno i dru¬
štveno gledajući.
Kada individualni karakter odstupa od društvenog karaktera,
društvena grupa teži da ojača sve one karakterne elemente koji
joj odgovaraju, dok suprotni elementi postaju umrtvljeni. Ako,
na primjer, sadistička osoba živi unutar grupe gdje je većina ne-
sadistička i gdje je sadističko ponašanje smatrano nepoželjnim i
neugodnim, sadistički pojedinac neće nužno promijeniti svoj ka¬
rakter, ali neće djelovati u skladu s njim; njegov sadizam neće
nestati, već će tako reći »presahnuti«, jer nije hranjen. Život u
kibucima i drugim intencionalnim zajednicama pruža mnoge pri¬
mjere za to, iako postoje slučajevi gdje nova atmosfera proizvo¬
di stvarnu promjenu karaktera.23
126
Osoba čiji je karakter sadistički neće, u biti, biti bezopasna u
antisadističkom društvu; smatrat će je bolesnom. Nikada neće
hiti popularna i imat će, ako uopće bude imala, slab pristup po¬
ložajima s kojih bi mogla vršiti neki društveni utjecaj. Postavili
se pitanje što sadizam čini tako intenzivnim, ne smije se misliti
samo na konstitucionalne, biološke faktore (S. Freud, 1937) već i
na psihičku atmosferu koja je obilato odgovorna ne samo za ra¬
đanje društvenog sadizma već i za nepostojanosti individualno na-
stalog, idiosinkratskog sadizma. To je razlog zašto nije nikada
moguće razvoj pojedinca potpuno shvatiti samo na osnovu nje-
gove konstitucije i njegove obiteljske pozadine. Dok ne znamo lo¬
kaciju osobe i njegove obitelji unutar društvenog sistema, kao i
duh tog sistema, ne možemo shvatiti zašto su neke crte tako po¬
stojane i tako duboko uvriježene.
Heinrich Himmler:
klinički slučaj analno-zgrtačkog sadizma
Heinrich Himmler predstavlja odličan primjer pokvarenog sadi¬
stičkog karaktera koji ilustrira ono što je rečeno o vezi između
sadizma i ekstremnih oblika analno-zgrtačkog, birokratskog, auto¬
ritarnog karaktera.
»Krvavi pas Evrope«, kako su ga mnogi zvali, Himmler je, za¬
jedno s Hitlerom, odgovoran za ubojstvo između petnaest i dva¬
deset milijuna nenaoružanih i bespomoćnih Rusa, Poljaka i Je-
vreja.
Kakav li je čovjek on bio?24
Možemo započeti razmatranjem nekoliko opisa Himmlerovog
karaktera. Možda je najtočniju, najprodorniju karakterizaciju Him-
mlera dao K. J. Burckhardt, tadašnji predstavnik Lige naroda u
Danzigu. Burckhardt piše: »Himmler je impresionirao neprijat¬
nom podređenošću (Subalternitat), uskogrudnom savjesnošću, ne¬
ljudskom metodičnošću pomiješanom s elementom automatskog.«
(K. J. Burckhardt, 1960). Ovaj opis sadrži većinu bitnih elemena¬
ta gore opisanog sadističkog autoritarnog karaktera. On ističe
Himmlerovo podredljivo, potčinjeno držanje, njegovu neljudsku
birokratsku savjesnost i metodičnost; to nije opis onoga koji mr¬
zi ili opis monstruma kakvim su ga obično smatrali, već opis
krajnje dehumaniziranog birokrate.
Dopunske elemente Himmlerove karakterne strukture dodali
su drugi promatrači. Vodeći nacist dr Albert Krebs, koji je 1932.
godine isključen iz Partije, proveo je šest sati s Himmlerom, raz-
127
govarajući u vlaku 1929. godine — to jest kada je Himmler
imao malo moći — i zapazio njegovu očitu nesigurnost i nespret¬
nost. Ono što je za Krebsa putovanje učinilo gotovo nepodnošlji¬
vim bilo je »glupo i u osnovi besmisleno brbljanje kojim mi se
nametao cijelo vrijeme«. Njegov je razgovor bio osebujna mješa¬
vina ratnog hvalisanja, malograđanskog naklapanja (Stammtisch-
geschwatz) i vatrenog proročanstva sektaškog propovjednika. (Ci¬
tirano prema: J. Ackermann, 1970). Nametljivost kojom Himmler
prisiljava drugu osobu da sluša njegovo beskrajno brbljanje, po¬
kušavajući tako njome dominirati, tipična je za sadistički ka¬
rakter.
Također je zanimljiva karakterizacija Himmlera koju iznosi
jedan od najnadarenijih njemačkih generala, Heinz Guderian:
Najnejasniji od svih Hitlerovih sljedbenika bio je Heinrich
Himmler. Taj beznačajan čovjek, sa svim znakovima rasne in¬
feriornosti, ponašao se jednostavno. Pokušavao je biti uljudan.
Njegov stil života bio je, nasuprot Goeringovom, gotovo spar¬
tanski jednostavan. No sve neograničenije [ausschweifender]
bijahu njegove maštarije... Nakon 20. srpnja Himmler je bio
zaražen vojnim ambicijama. Uspio je biti imenovan glavnim ko¬
mandantom rezervne armije i čak glavnim komandantom jed¬
ne vojne grupe. Njegov prvi i potpuni neuspjeh zbio se na voj¬
nom planu. Njegova prognoza o našim neprijateljima mora se
jednostavno nazvati djetinjastom. Imao sam prilike više puta
promatrati njegov nedostatak samopouzdanja i hrabrosti u Hit-
lerovom prisustvu. (H. Guderian, 1951)
Jedan drugi promatrač, predstavnik njemačke bankarske elite
Emil Helfferich, pisao je da je Himmler bio »tip okrutnog odgo¬
jitelja stare škole, koji je strog prema sebi, ali još stroži pre¬
ma drugima... Znakovi suosjećanja i posebno prijateljskog to¬
na pisama-zahvalnica bili su sušta krivotvorina kakva se često
nalazi kod očito hladnih priroda.« (E. Helfferich, 1970)
Manje negativnu sliku daje Himmlerov ađutant K. Wolff: on
spominje samo njegov fanatizam i njegov nedostatak volje, ne
njegov sadizam: »Mogao bi biti nježan otac obitelji, korektan
starješina i dobar drug. Istovremeno je bio opsjednuti fanatik,
ekscentrični sanjar i . . . bezvoljni instrument u Hitlerovim ruka¬
ma za koga je bio vezan čak sve većom ljubavlju/ mržnjom.« (K.
Wolff, 1961). Wolff opisuje dvije suprotne ličnosti — prividno
128
jednako jake — ljubaznu i fanatičnu, i ne stavlja u pitanje au¬
tentičnost prve. Himmlerov stariji brat Gebhard opisuje Hein-
richa samo u pozitivnim terminima, iako ga je mlađi brat povri¬
jedio i ponizio mnogo prije no što je bio politički moćan. Geb¬
hard čak hvali »očinsku ljubaznost i brigu kojima se zanimao za
potrebe i brige svojih podređenih«.25
Te karakterizacije obuhvaćaju najznačajnije Himmlerove ka¬
rakterne crte. Njegovu beživotnost, njegovu banalnost, njegovu
želju za dominacijom, njegovu beznačajnost, njegovu podređe¬
nost Hitleru, njegov fanatizam. Njegovo prijateljsko zanimanje za
druge, koje spominju Wolff i njegov stariji brat, svakako je bilo
crta ponašanja, ali je teško procijeniti u kojoj je mjeri ono bilo ka¬
rakterna crta, tj. istinska; što se tiče Himmlerove cjelovite lič¬
nosti, istinski element u njegovoj ljubaznosti mora da je bio vrlo
malen.
Da bi cijela struktura Himmlerova karaktera postala jasnija,
utvrdit ćemo da je on uistinu školska ilustracija za analni (zgrta-
ćki) sadomazohistički karakter u kome smo već zapazili pretjera¬
nu urednost i istaknutu pedanteriju kao izrazita svojstva. Od svo¬
je petnaeste godine Himmler je vodio zapise o svojoj korespon¬
denciji, u koje je bilježio svako pismo koje je dobio i pisao.
[Njegov] entuzijazam za te radnje, te pedanterija i sklonost
preciznom zapisivanju koje je pokazivao, budući je bio u tome
angažiran, otkrivaju važan vid njegove ličnosti. Njegov knjigo¬
vodstveni mentalitet najjasnije se iskazivao u načinu na koji je
postupao s poštom koju je dobivao od Lua i Kaethea [bliski
prijatelji]. (Pisma koja je dobivao od članova obitelji nisu sa¬
čuvana.) Na svako od njih je pisao ne samo datum primitka već
čak i točan sat i minutu kada mu je pismo dospjelo u ruke.
Budući da su mnoga od njih bila rođendanske čestitke i slično,
njegova je pedanterija bila više nego apsurdna. (B. F. Smith,
1971)
Kasnije, kada je postao šef SS-a, Himmler je imao kartoteku
u koju bi bilježio svaki predmet koji bi ikada dao nekoj osobi.
(B. F. Smith, 1971). Na sugestiju svog oca pisao je dnevnik od
četrnaeste do dvadeset i četvrte godine. Gotovo svaki dan mo¬
žemo naći besmislene zapise kojima je pokatkad dodana neka
dublja misao.
Himmler je bilježio kako dugo je spavao, kada je išao na
večeru, gdje je bio na čaju ili da li je pušio, s kim se sastao
129
 tokom dana, koliko je učio, u koju je crkvu išao i kada se na­
večer vratio kući. Nadalje, bilježio je koga je posjetio, da li su
njegovi domaćini bili ljubazni prema njemu, kada je morao
ići na vlak da bi se vratio svojim roditeljima, da li je vlak ka­
snio ili je došao na vrijeme. (B. F. Smith, 1971)
Evo primjera zapisa iz njegovog dnevnika od 1. do 16. kolovoza
1915. godine (B. F. Smith, 1971):
1. kolovoz 15h Nedjelja... kupao se [očito u jezeru ili u mo­
ru] treći p u t . . . Tata, Ernsti i ja kupali se na­
kon veslanja, po četvrti put. Gebhardu je bilo
prevruće...
2. 15h Ponedjeljak... Navečer se kupao po pe­
ti put.
3. Utorak... po šesti put se kupao . . .
6. Petak . . . kupao se sedmi p u t . . . Kupao se
osmi put.
7. Subota. Ujutro se kupao po deveti p u t . . .
8. .. .kupao se po 10. p u t . . .
9. Ujutro se kupao po 11. p u t . . . Nakon toga
po 12. p u t . . .
12. Igrao se, tada se kupao po 13. p u t . . .
13. Igrao se, tada se kupao po 14. p u t . . .
16. .. .Tada se kupao po 15. i posljednji p u t . . .
Slijedi jedan drugi primjer. 23. kolovoza iste godine Himmler
je zabilježio da je u Gumbinnenu zarobljeno osam tisuća Rusa;
28. kolovoza da je već bilo trideset tisuća ruskih zarobljenika
u istočnoj Pruskoj, a 29. kolovoza da broj zarobljenika nije bio
trideset, već šezdeset tisuća, a kasnije još točniji broj, sedamde­
set tisuća. 4. listopada je zabilježio da broj ruskih zarobljenika
nije bio sedamdeset već devedeset tisuća. Dodao je: »Množe
se kao gamad.« (B. F. Smith, 1971)
26. kolovoza 1914. godine zapisao je slijedeće:
26. kolovoz. Igrao se u vrtu s Falkom. Naše trupe istočno od
Weichsela zarobile 1000 Rusa. Napredovanje Austrijanaca. Po­
slije podne radio u vrtu. Svirao klavir. Nakon kave posjetili
smo Kissenbarthove. Tamo nam je bilo dopušteno brati šljive.
Tako grozno mnogo ih je palo. Sada imamo topove od 42 cm.
(J. Ackermann, 1970)
130
Ackerman smatra da ostaje nejasno da li je Himmler bio zao­
kupljen brojem jestivih šljiva ili brojem ubijenih ljudi.
Možda je neku od Himmlerovih pedanterija zahtijevao njegov
otac, krajnje pedantan čovjek, profesor na srednjoj školi, ka-
snije direktor, čija je glavna snaga, izgleda, bila njegova ured­
nost. Bio je konzervativan, u osnovi slab čovjek, staromodan,
autoritaran otac i profesor.
Jedna druga izrazita crta u Himmlerovoj karakternoj struk-
turi je njegova podredljivost, njegova »potčinjenost«, kako ju
je nazvao Burckhardt. Premda ne izgleda da se morao pretjerano
bojati svoga oca, bio je najvećim dijelom poslušan. Pripadao je
onim ljudima koji se podređuju ne zato što je autoritet tako za-
strašujući, već zato jer su sami tako zastrašeni — ne od auto-
riteta već od života — da tragaju za autoritetom i žele mu se
podrediti. Njihovo podređenje ima tako reći oportunističku kva-
litetu, koja je kod Himmlera vrlo očevidna. On se koristio svo-
jim ocem, svojim učiteljima, kasnije svojim starješinama u voj-
sci i Partiji, od Gregora Strassera do Hitlera, da bi napredovao
u svojoj karijeri i da bi porazio svoje takmace. Nikada se nije
bunio do vremena kada je u Strasseru i nacističkim vođama na-
šao nove i moćnije likove oca. Pisao je svoj dnevnik upravo kao
što mu je otac rekao i osjećao se krivim kada bi koji dan pro­
pustio zapisati događaje. On i njegovi roditelji bijahu rimoka-
tolici; redovito su išli u crkvu, tri do četiri puta tjedno za vri-
jeme rata, i on je uvjerio svoga oca da se ne treba brinuti da
će čitati nemoralne knjige kao što su knjige Zole. No ne postoje
znaci religijskog žara u povijesti mladog Himmlera; držanje nje-
ga i njegove obitelji bilo je konvencionalno, karakteristično za
njihovu klasu.
Promjena privrženosti od oca Strasser-Hitleru, od kršćanstva
arijskom paganizmu nije se javila kao pobuna. Bila je mirna i
oprezna. Ništa se nije poduzimalo s rizikom. I na kraju kada
njegov idol, Hitler, više nije bio od koristi, pokušao ga je izdati
nastojeći raditi za nove gospodare, saveznike, nekadašnje glavne
neprijatelje, a ondašnje pobjednike. U tome je možda najdublja
karakterna razlika između Himmlera i Hitlera; Hitler je bio po­
bunjenik (iako ne revolucionar); Himmler uopće nije posjedovao
pobunjenički element. Zbog toga i ne postoji osnova za teoriju
da je Himmlerova transformacija u nacista bila čin pobune pro-
tiv njegova oca. Izgleda da je stvarni motiv te promjene druga­
čiji. Himmleru je bila potrebna jaka, moćna vodeća figura da
kompenzira svoju vlastitu slabost. Njegov otac je bio slab čov-
131
 jek koji je, nakon poraza carskog sistema i njegovih vrijednosti,
izgubio mnogo od svog prethodnog društvenog prestiža i ponosa.
Mladi nacistički pokret, iako još slab kada mu se Himmler pri¬
družio, bio je jak u žestini svoje kritike ne samo ljevice već i
građanskog sistema kome je pripadao njegov otac. Ti su mladi
ljudi igrali ulogu heroja koji pred sobom imaju budućnost i Him¬
mler, slab i podredljiv mladić, našao je prikladniju priliku za
podređenje no što je njegov otac. Istovremeno je mogao na nje¬
ga gledati prezrivo, s nekom milostivošću, ako ne i sa skrivenim
omalovažavanjem, koje je bilo srazmjerno njegovoj pobuni.
Najekstremniji primjer podređivanja bilo je podređivanje Hit-
leru, iako se mora sumnjati da ga je njegov oportunizam naveo
na korištenje laskanjem koje nije bilo potpuno istinito. Hitler
je za njega bio bog-čovjek, uspoređen sa značenjem Krista u krš¬
ćanskoj religiji ili Kršne u Bhagavad-giti. O njemu piše: »Odre¬
đen je karmom univerzalnog germanstva (Germanentum) da vo¬
di borbu protiv Istoka i da spasi germanstvo svijeta; jedna od
veoma velikih figura svjetla našla je u njemu svoju inkarnaci¬
ju.« (J. Ackermann, 1970). Podredio se novom Kršni-Kristu-Hitle-
ru kao nekada starom Kristu/Bogu, ali mnogo gorljivije. Treba,
međutim, zapaziti da su u tadašnjim okolnostima novi bogovi
pružali veće mogućnosti za slavu i moć.
Himmlerovo podređivanje snažnoj očinskoj figuri bilo je po¬
praćeno dubokom i intenzivnom ovisnošću o majci koja ga je
voljela i ludovala za njim. Himmler sigurno nije patio od nedo¬
statka ljubavi svoje majke — dokaz o tome moguće je naći u
brojnim knjigama i člancima koji su o njemu napisani. Može
se reći, međutim, da je njena ljubav bila primitivna; nedostajao
joj je uvid ili predodžba o tome što je potrebno dječaku koji
se razvija; to je bila ljubav koju majka gaji za svoje malo dijete;
ona nije mijenjala svoju prirodu paralelno s dječakovim razvo¬
jem. Tako ga je majčina ljubav kvarila i blokirala njegov raz¬
voj i učinila ga zavisnim od nje. Prije no što opišem tu zavisnost,
želim naglasiti da je u Himmleru, kao u tolikim drugima, potre¬
ba za jakim ocem nastala iz osobne bespomoćnosti koja je sama
nastala zato što je ostao mali dječak koji čezne za svojom maj¬
kom (ili majčinim likom) da ga voli, štiti, tješi i da ništa ne tra¬
ži od njega. Na taj se način osjećao ne kao čovjek, već kao dijete:
slab, bespomoćan, bez volje ili inicijative. Radi toga će često
tražiti jakog vođu kome se može podrediti, koji mu daje osjećaj
snage i koji — u imitirajućoj vezi, postaje zamjena za kvalitete
koje mu nedostaju.
132
Bilo je fizičke i mentalne mlitavosti u Himmleru, koja se često
nalazi u takvim »maminim sinovima«, a koju je pokušao nadja¬
čati »provodeći svoju volju« — ali uglavnom osornošću i neljud-
skošću. Za njega su vlast i okrutnost postali zamjena za snagu;
ipak je taj pokušaj morao propasti budući da ni jedan slabić
svojom okrutnošću ne postaje jak; on sakriva svoju slabost od
sebe i drugih jedino dok ima moć nad njima.
Postoje brojni dokazi da je Himmler bio tipičan »mamim sin«.
U sedamnaestoj godini kada je bio na vojnoj vježbi, daleko od
svojih roditelja, u prvom mjesecu je pisao
. . . dvadeset i tri pisma kući, i premda je primio deset ili dva¬
naest odgovora, neprestano se žalio da mu ne pišu dovoljno.
Tipična je prva rečenica njegovog pisma od 24. siječnja: »Dra¬
ga mama, mnogo hvala za tvoje drago pismo. Konačno sam pri¬
mio nešto od tebe.« Dva dana kasnije, nakon primitka drugog
pisamca od kuće, počinje istini tonom i dodaje: »Dugo vre¬
mena sam bolno čekao na njega.« Ni dva pisma u tri dana ga
nisu spriječila od lamentiranja 29. siječnja: »Opet danas nisam
ništa primio od tebe.«
Njegova rana pisma udruživala su preklinjanje da mu pišu s
pritužbama na uvjete života: njegova je soba bila prazna i hladna
i patio je od stjenica; hrana mu je bila rijetka i neprivlačna i
preklinjao je da mu šalju pakete hrane i dovoljno novca da bi
mogao jesti u kantini ili pivnicama u gradu. Obične nezgode, kao
što je neoprezno uzimanje pogrešne odjeće u kupatilu, poprima¬
le su dimenzije manjih tragedija i o njima je detaljno izvješta¬
vao obitelj. Djelomično su te pritužbe i lamentacije bile apeli go¬
spođi Himmler za pomoć. Kao odgovor, ona je odašiljala niz nov¬
čanih uputnica i paketa koji su sadržavali hranu, posebnu poste¬
ljinu, prašak protiv insekata i čisto rublje. Očito su zalihe hrane
koje su stizale iz Landshuta bile popraćene mnogim savjetima i
mnogima znacima brige. Pod utjecajem tih poruka Heinrich bi,
svjestan da mora sačuvati svoj izgled hrabrog vojnika, pokatkad
pokušao povući pritužbu koja bi pokretala cijeli postupak. No
prije no što bi promijenio raspoloženje, sačekao bi paket i nje¬
gova zaliha nikada nije dugo trajala. Bio je potpuno bestidan što
se tiče hrane; njegova su pisma ispunjena pohvalnim opaskama
o kuhanju njegove majke (»Apfelslrudel koji sam jeo nakon
vježbe bio je divan«) i traženjima hrane kao što su jabuke i ko¬
lačići. (B. F. Smith, 1971)
133
 Kako je vrijeme prolazilo, njegova su pisma kući postala rjeđa
— iako ih nikada nije bilo manje od tri tjedno — ipak su nje¬
gove molbe da mu pišu bile jednako postojane kao uvijek. Po¬
katkad je znao biti vrlo neugodan kada mu majka nije pisala
koliko je očekivao. »Draga majko«, započinje pismo 23. ožujka
1917, »mnogo hvala za tvoje drage novosti (koje nisam primio).
Stvarno je nisko od tebe što nisi pisala.«
Ta potreba da dijeli sve sa svojim roditeljima, posebno sa svo¬
jom majkom, ostala je ista i kad je radio kao praktikant agrono¬
mije. Tada star devetnaest godina, poslao je kući bar osam pisa¬
ma i dopisnica u prva tri i po tjedna, premda je često napomi-
njao kako je previše zaposlen da bi mogao pisati. Kada je obolio
od paratifusne groznice, njegova je majka gotovo pomahnitala;
na oporavku je proveo dobar dio vremena pišući joj sve detalje
o svom zdravstvenom stanju, svojoj temperaturi, probavi, boli¬
ma i patnjama. Istovremeno je bio dovoljno bistar da ne ostavi
utisak plačljivca, ispreplićući svoje izvještaje s uvjeravanjima da
je dobro, predbacujući svojoj majci zbog brige. Čak je započi¬
njao svoja pisma s tri ili četiri pojedinosti od općeg interesa i
tada dodao: »Sada što se tiče mog stanja mogu te vidjeti, draga
majko, kako si nestrpljiva i uznemirena.« (B. F. Smith, 1971). To
je možda bila istina, no rečenica je primjer metode kojom se
Himmler koristio cijelog svog života — da svoje želje i strepnje
projicira na druge.
Dosada smo upoznavali do opsjednutosti urednog, hipohond-
rijskog, oportunističkog, narcisoidnog mladog čovjeka, koji se os¬
jećao kao djetešce i koji je čeznuo za majčinskom zaštitom dok
je istovremeno pokušavao slijediti i oponašati očev lik.
Nesumnjivo je Himmlerovo zavisno držanje, djelomično nasta¬
lo majčinom pretjeranom popustljivošću prema njemu, bilo po¬
većano određenom stvarnom slabošću, i fizičkom i mentalnom.
Fizički, Himmler nije bio vrlo jako dijete; bio je bolestan od tre¬
će godine. U to je vrijeme navukao ozbiljnu infekciju dišnih or¬
gana koja je izgleda zahvatila pluća i od koje su neka djeca
umrla. Njegovi roditelji bili su silno uzbuđeni, te su doveli li¬
ječnika koji je radi liječenja odveo dijete čak iz Munchena u
Passau. Da bi djetetu pružili najbolju njegu, gospođa Himmler
je s njim otišla u predio s boljom klimom, i otac ih je posjećivao
kada god se mogao osloboditi posla. 1904. godine cijela se obitelj
vratila u Munchen zbog djetetovog zdravlja. Valja zapaziti da je
134
otac pristao na sve te mjere, koje su bile vrlo skupe i za njega
nepovoljne, očito bez protestiranja.26
U petnaestoj godini počele su poteškoće sa želucem koji će ga
mučiti cijelog života. Slika bolesti ukazuje na vjerojatnost po¬
stojanja jakog psihogenog faktora. Premda su ga neprilike sa že¬
lucem ljutile kao simptom slabosti, pružile su mu priliku da bude
neprestano zabavljen sobom i da oko sebe ima ljude koji slušaju
njegove pritužbe i koji se zbog njega uznemiruju.27
Jedna druga Himmlerova bolest bila je navodna neprilika sa
srcem za koju se pretpostavljalo da je rezultat rada na farmi
1919. godine. Isti minhenski liječnik, koji ga je liječio od para¬
tifusne groznice, sada je postavio dijagnozu hipertrofiranog (pro¬
širenog) srca, uzrokovanog pretjeranim naporom za vrijeme od¬
služenja vojnog roka. B. F. Smith primjećuje da je u onim godi¬
nama dijagnoza proširenja srca bila često postavljana i pridavana
naporima u ratu, te da se danas većina liječnika ruga takvim di¬
jagnozama. Sadašnje medicinsko mišljenje sugerira da s Himmle-
rovim srcem nije bilo nikakvih neprilika, te da je, osim nedovolj¬
ne ishrane i posljedica paratifusne groznice, »bio vjerojatno um¬
jereno dobrog zdravlja«. (B. F. Smith, 1971)
Što bilo da bilo, dijagnoza mora da je povećala Himmlerove
hipohondrijske tendencije i njegove veze s roditeljima koji su se
i dalje brinuli i zanimali za nj.
No Himmlerova je fizička slabost prevazilazila te tri grupe
bolesti — pluća, želuca i srca. Imao je mekan i mlitav izgled, bio
je fizički nespretan i nezgrapan. Na primjer, kada je dobio bi¬
cikl i kada je mogao pratiti svoga brata Gebharda na njegovim
izlascima, »Heinrich je često padao s bicikla, derući svoju odjeću
i trpeći druge nezgode«. (B. F. Smith, 1971). Istu je fizičku ne¬
spretnost pokazivao u školi, što je vjerojatno bilo više ponižava¬
juće.
Imamo odličan izvještaj o Himmleru za vrijeme njegovog ško¬
lovanja od njegova kolege G. W. F. Hallgartena, koji je kasnije
postao istaknuti historičar.28 U svojoj autobiografiji Hallgarten
navodi da je, kada je čuo za Himmlerov uspon na vlast, teško
mogao zamisliti da je to ista osoba koja je išla s njim u razred.
Hallgarten opisuje Himmlera kao debeljkastog dječaka neobi¬
čno mliječnog lica koji je već nosio naočale i često se »polu-zbu-
njeno, polu-pokvareno osmjehivao«. Bio je vrlo omiljen kod svih
nastavnika i primjeran učenik svih godina školovanja, s najboljim
135
 ocjenama iz svih glavnih predmeta. U razredu su ga smatrali
preambicioznim (štreberom). Postojao je samo jedan predmet u
kome je Himmler bio defektan, a to je bila gimnastika. Hallgar-
ten detaljno opisuje kako je Himmler bio ponižen kada nije mo¬
gao napraviti relativno jednostavne vježbe, te je bio izložen ne
samo ismijavanju nastavnika već i razrednih drugova koji su bili
sretni da ambicioznog dječaka vide u inferiornom položaju (G
W. F. Hallgarten, 1969).
Međutim, usprkos svojoj urednosti, Himmleru je nedostajala
disciplina i inicijativa. Bio je brbljavac, to je znao i prekoravao
se radi toga, te je pokušavao to savladati. Najviše od svega, go¬
tovo mu je potpuno nedostajala jačina volje; tako je, što ne izne¬
nađuje, hvalio jaku volju i grubost kao idealne vrline, ali ih ni¬
kada nije dostigao. Svoj nedostatak snage volje kompenzirao je
prisilnom moći nad drugima.
Ilustraciju njegove svijesti o svojoj podredljivosti i nedostatku
volje predstavlja zapis u dnevnik 27. prosinca 1919. godine: »Bog
će svačime obdariti dobar cilj, ali ja se neću bez volje podrediti
sudbini već ću njome upravljati, najbolje što mogu.« (J. Acker-
mann, 1970). Ta rečenica je zapravo vijugava i kontradiktorna.
On započinje priznavanjem božje volje (u vrijeme kada je još bio
aktivni katolik); tada tvrdi da se »neće podrediti«, ali to ubla¬
žava dodajući »bez volje« — rješavajući tako sukob između svoje
stvarne podredljivosti i svog ideala posjedovanja jake volje kom¬
promisom da će 'se podrediti, ali svojom voljom; tada obećava
sebi da će upravljati svojom sudbinom, ali ublažava tu »deklara¬
ciju nezavisnosti« traljavim dodatkom »najbolje što mogu«. Pot¬
puno suprotno Hitleru, Himmler je uvijek bio i ostao slabić, i to
je znao. Njegov je život bio borba protiv svijesti o tome, pokušaj
da postane ja. Himmler je bio mnogo nalik mladiću koji želi, ali
još ne može, prestati masturbirati, koji se osjeća krivim i slabim
i osuđuje sebe zbog slabosti te to pokušava promijeniti, ali ne
uspijeva. No okolnosti i njegova vještina dopustile su mu uspon
do položaja takve moći nad drugima da je mogao živjeti u iluziji
da je postao »jak«.
Himmler se nije osjećao samo fizički slabim i nespretnim već
je patio i od osjećaja društvene inferiornosti. Profesori srednjih
škola bili su na najnižoj razini monarhijskog sistema i imali su
odnos strahopoštovanja prema svim rangovima nad sobom. To
je bilo sve izraženije u Himmlerovoj obitelji, budući da je njegov
136
otac jedno vrijeme bio privatni učitelj bavarskog princa Hein-
richa, s kojim je i kasnije ostao u dosta prisnim odnosima; tako
je i mogao zamoliti princa da bude kum njegovom drugom sinu
koji je tako dobio ime Heinrich. S ukazanom prinčevskom naklo-
nošću Himmlerova je obitelj dostigla vrhunac svojih dostižnih
ambicija; veza bi vjerojatno imala povoljnije posljedice da princ
nije bio ubijen u borbi za vrijeme prvog svjetskog rata (jedini
njemački princ koji je pretrpio takvu sudbinu). Može se pretpo¬
staviti da je mladom Himmleru, koji je bio tako revan u skriva¬
nju svog osjećaja bezvrijednosti, plemstvo izgledalo kao društve¬
no nebo, za njega uvijek zakračunato.
Ipak je njegova ambicija postigla nemoguće. Od sramežljivog,
društveno inferiornog mladića koji se divio i zavidio plemićima,
postao je glava SS-a, što je značilo biti nov njemački plemić. Iznad
njega nije više bio princ Heinrich ni ikakvi grofovi, baroni, »von-
ovi«. On, Reichsfuhrer SS-a sa svojim podređenima, bio je novi
plemić; on je bio princ; u najmanju ruku, tako je moralo biti u
njegovoj mašti. Hallgartenova sjećanja na njihove školske godi¬
ne ističu tu vezu. Postojala je grupa sinova plemićkih obitelji u
Miinchenu koji su živjeli u svojim kućama, ali su se obrazovali
u istoj gimnaziji. Hallgarten se sjeća da su nosili uniformu sličnu
kasnijoj uniformi SS-a, samo je boja bila tamnoplava a ne SS-
-crna. Izgleda vrlo uvjerljivo da je upravo ta uniforma poslužila
kao model za kasniju uniformu SS-a.
Himmler je neprestano propovijedao hrabrost i samopožrtvov-
nost. Da je to bio izgovor, postaje vrlo očito u nešto komplicira¬
noj povijesti njegove želje da ide u vojsku i na front 1917. godi¬
ne. Kao njegov stariji brat — i mnogi drugi mladići koji su imali
veze s višim slojevima vlasti — Heinrich je nastojao ući u oficir¬
sku školu kako bi postao kadet (Fahnrich, kandidat za aktivnog
oficira). To obučavanje je imalo dvije prednosti: očitu prednost
dostizanja čina oficira s nadom u kasnije napredovanje, i manje
očitu — to obučavanje je trajalo duže no obučavanje mladića koji
su bili regruti ili dobrovoljci za obične vojnike. Moglo se očeki¬
vati da će trajati osam ili devet mjeseci. Obični vojnici su u to
vrijeme redovito slani na front mnogo brže.
Gebhard, Himmlerov stariji brat, već 1916. godine pošao je
u oficirsku školu i na kraju bio poslan na front. Buka koju je
obitelj podizala oko starijeg brata i odlazak sve većeg broja
mladih ljudi na front prisilili su Heinricha Himmlera da, zajed-
137
 no sa svojim roditeljima, moli da mu bude dopušteno napustiti
školovanje i stupiti u oficirsku školu. Himmlerov otac je učinio
sve što je mogao da ispuni sinovu želju, pokrenuvši svoje dru¬
štvene veze. No usprkos toploj preporuci udovice princa Hein-
richa, puk kojem je bio preporučen već je imao dovoljno kandi¬
data za oficirsku školu, te ga nije primio. Otac se, na svoj meto-
dični način, obratio na dvadeset i tri puka nakon što je popisao
imena važnih ljudi koji mogu imati veze s komandantima pukova.
Usprkos tome, dobivao je samo negativne odgovore. Čak ni tada
profesor Himmler nije bio spreman priznati poraz. Pet dana kas¬
nije poslao je dvadeset i četvrtu molbu 11. pješadijskom puku.
Dok se njegov otac još borio pisanjem molbi, Heinrich je gubio
nadu i očito vjerovao da bi mogao biti primljen u službu kao
običan vojnik. Koristeći veze svog oca, obratio se gradu Lands-
hutu radi službe u Hilfsdienstu, vrsti ratnog rada za one koji nisu
bili pozvani u vojsku. Napustio je školu i stupio u tu službu, očito
s nadom da na taj način može biti oslobođen od regrutacije; ali
kada je bavarsko Ministarstvo za školstvo izdalo posebno nare¬
đenje kojim se pokazalo da za njega nema nikakve opasnosti da
bude regrutiran, Heinrich je ponovo stupio u školu. Malo zatim,
na njegovo i očevo veliko iznenađenje, dvadeset i četvrta molba
je urodila plodom, te mu je bilo naređeno da se za nekoliko dana
javi 11. pješadijskom puku u Regensburg.
Krajem prvog tjedna čuo je glasine da neće biti zadržan u ofi¬
cirskoj školi, već da je na popisu onih koji će odmah biti otprem¬
ljeni na front. »Ta ga je priča natjerala u dublju potištenost i
ugasila njegov žar za borbu.« (B. F. Smith, 1971). Dok je objaš¬
njavao svojim roditeljima da je očajan samo zato što nije mogao
postati oficir, molio ih je da interveniraju kod daljeg rođaka, koji
je bio časnik u tom puku, i da zatraže njegovu pomoć. Roditelji,
a posebno majka, bili su preplašeni kao i sam dječak, a mjesec
dana kasnije poručnik Zahle, rođak, još je uvjeravao Heinricha
da neće biti poslan na front, nagovarajući ga da se smiri i prati
program nastave.
Čim se utišao njegov strah, Heinrich je povratio samopouzda¬
nje. Odvažio se na pušenje (iako je morao moliti oca za duhan)
i procijenio političku situaciju označavajući kao pogrešan izvje¬
štaj o Ludendorffovoj ostavci koja »mu se nije sviđala«. Proveo
je 1918, od početka godine do ranog listopada, u obučavanju i oče¬
kivanju naređenja da ode na front. Izgleda da je posebno žudio
za poslom i trudio se zadobiti posebnu naklonost oficira da bi osi-
138
gurao imenovanje sebe umjesto svog prijatelja Kistlera, koji je
također želio ići na front. No ti napori nisu imali rezultata; vra¬
tio se svojim društvenim pozivima i posjetama kazalištu.
Postavlja se pitanje: zašto je u tom trenutku žudio za odlaskom
na front kad se nekoliko mjeseci ranije toliko bojao? Postoji više
odgovora na tu prividnu kontradikciju. Njegov brat Gebhard je
u borbi unaprijeđen u kadeta i to mora da je Heinricha učinilo
vrlo ljubomornim; želio je pokazati da je i on heroj. Također je
moguće da je takmičenje s Kistlerom bilo upravo dovoljan poti¬
caj da zaboravi svoje brige. No ipak mi izgleda da je glavni raz¬
log bilo nešto drugo. Upravo kad se Heinrich upinjao da bude
poslan na front, pisao je: »Političku situaciju vidim vrlo crnom,
potpuno crnom... Nikad neću napustiti svoju odluku, čak i da
izbije revolucija, što nije nemoguće.« (B. F. Smith, 1971). Him¬
mler je bio dovoljno oštrouman da zna, kao što je gotovo svatko
u Njemačkoj u listopadu 1918. godine znao, da je rat završen i
izgubljen. Bilo je prilično bezopasno željeti otići na front u vrije¬
me kada se revolucionarni val u Njemačkoj već osjećao; tri tjed¬
na kasnije revolucija je buknula u punoj snazi. Naime, sve jača
opozicija i revolucionarno raspoloženje primorali su vojne vlasti
da te mlade ljude ne šalju na front.
Druga ilustracija Himmlerovog nedostatka volje i njegove ne¬
odlučnosti bio je njegov profesionalni život. Odluka da studira
poljoprivredu došla je kao potpuno iznenađenje; motivi te odluke
još nisu jasni. Njegova obitelj mora da je očekivala da će biti
istog zanimanja kao njegov otac, budući da je dobio klasično ob¬
razovanje. Najvjerojatnije objašnjenje je ono koje pretpostavlja
da je sumnjao u svoju sposobnost za studij na egzaktnijem, inte¬
lektualnijem području te da je studij poljoprivrede omogućavao
zadobijanje nekog akademskog ranga. Ne smije se zaboraviti da
je taj izbor bio rezultat razočaranja zbog toga što nije ostvario
svoj prvi cilj: što nije postao profesionalni oficir. Njegova je po¬
ljoprivredna karijera bila prekinuta stvarnom ili navodnom srča¬
nom bolešću koja, međutim, nije osujetila i namjeru da nastavi s
praksom poljoprivrednika. Učio je ruski jer se planirao preseliti
na istok i postati farmer. Također izgleda da je mislio da će ko¬
načno Freikorps zauzeti neke teritorije na istoku i da će za njega
biti mjesta. Pisao je: »U ovom trenutku ne znam zašto radim.
Radim zbog toga što je to moja dužnost, što nalazim smirenje u
radu i zbog svog njemačkog životnog druga s kojim ću jednog da¬
na na istoku živjeti i boriti se čitav svoj život kao Nijemac, daleko
139
od drage Njemačke.« (B. F. Smith, 1971). I mjesec dana kasnije:
»Danas, u sebi sam prekinuo sa svakim i sada ovisim o sebi sa¬
mome. Ako ne nađem djevojku čiji karakter pristaje mojem i
koja me voli, otići ću sam u Rusiju.« (B. F. Smith, 1971).
Te izjave otkrivaju dosta. Himmler pokušava negirati svoje tje¬
skobe, usamljenost i ovisnost afirmacijom svoje jake volje. Sa
ili bez djevojke živjet će daleko od Njemačke, sasvim sam; tak¬
vim načinom govora pokušava samog sebe uvjeriti da više nije
»mamin sin«. A zapravo se ponaša kao dječak od šest godina koji
odlučuje pobjeći od majke samo zato da bi se sakrio iza slijede¬
ćeg ugla, očekujući da ona dođe po njega. Uzimajući u obzir da
je u ono vrijeme bio mladić od dvadeset godina, cijeli je plan, u
datim okolnostima, bio jedno od onih nestvarnih, romantičnih
maštanja kojima je Himmler bio sklon kada nije bio zaposlen
neposrednim bavljenjem svojim interesima.
Kad se pokazalo da nema mogućnesti za naseljavanje u Rusiju,
počeo je učiti španjolski s mišlju da se kao farmer naseli u Juž¬
noj Americi.29 U raznim razdobljima je razmišljao o mjestima kao
što su Peru, Gruzija i Turska, no sve su te ideje bile čiste sanja¬
rije. U tom trenutku svog života Himmler nije mogao nikamo otići.
Nije mogao postati oficir. Nije imao dovoljno novaca da postane
farmer u Njemačkoj, a još manje u Južnoj Americi. Nedostajalo
mu je i potrebne maštovitosti, strpljenja i nezavisnosti. Bio je u
istom položaju kao i mnogi drugi koji su postali nacisti jer nisu
društveno ili profesionalno imali drugog izlaza, a ipak su bili
ambiciozni i imali žarku želju da napreduju.
Beznadnost u pogledu postizanja cilja i, vjerojatno, želja da
bude daleko, tamo gdje ga nitko ne bi prepoznavao, mora da su
uvelike pojačane iskustvom koje je kao student doživio u Miin-
chenu. Tamo se učlanio u bratstvo i činio sve da postane popu¬
larniji. Posjećivao je bolesnu braću i tražio članove i kolege kamo
god bi dolazio. Ipak nije bio naročito popularan i to ga je zabri¬
njavalo. Neki su članovi sasvim otvoreno izražavali nepovjerenje
prema njemu a njegove fiksne ideje i neprestano organiziranje
i brbljanje samo je povećavalo tu nepopularnost te je bio odbijen
kad se kandidirao za člana uprave bratstva. U odnosu prema dje¬
vojkama nikada nije prevladao svoje oprezno i kruto držanje;
držao je »tako veliku distancu između sebe i suprotnog spola da
gotovo nije postojala opasnost da njegova nevinost bude ugro¬
žena«. (B. F. Smith, 1971)
140
Što su njegovi profesionalni izgledi postajali beznadniji, to su
ga više privlačile radikalne desničarske ideje. Čitao je antisemit¬
sku literaturu, i kada je njemački ministar vanjskih poslova Ra-
thenau bio ubijen 1922. godine, bio je zadovoljan i nazvao ga »hu¬
ljom«. Postao je član podosta misteriozne krajnje desničarske
organizacije Der Freiweg i upoznao se s Ernstom Rohmom, akti¬
vistom u Hitlerovom pokretu. Usprkos svim tim novim simpati¬
jama i vezama s radikalnom desnicom još je uvijek bio dovoljno
oprezan. Nije se sasvim uključio u pokret, već je ostao u Mun-
chenu i nastavio svoj uobičajeni život. »Usprkos njegovom poli¬
tiziranju i njegovoj brizi za sebe i svoju budućnost, mnoge su
se od njegovih navika i običaja, uključujući posjećivanje crkve,
društvene misije, plesove bratstva i slanja prljavog rublja u Ingol-
stadt (svojoj majci), još čvrsto održale.« (B. F. Smith, 1971). Iz
profesionalnog škripca izbavio ga je brat jednog od njegovih pro¬
fesora koji mu je ponudio posao tehničkog asistenta u kompaniji
za dušična gnojiva, gdje je bio dodijeljen na posao istraživanja.
No dosta čudno, to je bio upravo onaj posao koji ga je ravno
doveo u aktivnu politiku. Postrojenje u kom je radio bilo je u
Schleissheimu, sjeverno od Munchena, gdje je i jedna od novih
vojnih jedinica — Bund Blucher — imala svoj štab. Teško da je
mogao izbjeći da bude uvučen u to žarište aktivnosti; nakon
mnogo oklijevanja na kraju se pridružio Hitlerovoj NSDAP30, jed¬
noj od aktivnijih takmičarskih grupa desnog krila. Opisivanje
događaja u Njemačkoj i Bavarskoj onog vremena zauzelo bi pre¬
više prostora. Ukratko, vlada Bavarske se poigravala s idejom da
se okrene protiv savezne vlade u Berlinu uz pomoć grupa desnog
krila, ali na kraju to nije učinila. U međuvremenu je Himmler
napustio svoj posao u Schleissheimu i stupio u vojnu jedinicu,
koja je zamijenila puk Reichswehra. Reichswehr je, međutim,
raspustio njegovu trupu jer je u njoj bilo previše onih koji su
htjeli sudjelovati u akciji protiv Berlina; tako se nakon samo se¬
dam tjedana završila nova Himmlerova vojna karijera. No u me¬
đuvremenu je uspostavio bliske veze s Rohmom i na dan minhen-
skog puča Himmler je bio taj koji je nosio staru carsku ratnu
zastavu i koji je marširao uz Rohma na čelu kolone koja je po¬
kušavala zauzeti Ministarstvo rata. Rohm i njegovi ljudi opkolili
su Ministarstvo rata, ali je njih, zauzvrat, opkolila bavarska po¬
licija. Hitlerov pokušaj da olakša Rohmovu poziciju završio je
neuspjelim maršem protiv vojnih trupa u Feldherrnhalleu. Vođe
Rohmove grupe (Reichskriegsflagge) bijahu zatvoreni, a Himmler
141
 i ostali predali su oružje, legitimirali se na policiji i razišli ku¬
ćama.
Himmler se, iako još impresioniran samim sobom zbog nošenja
zastave, bojao hapšenja i bio razočaran što se vlada za njega ne
zanima. Nije se usudio raditi bilo što što bi ga moglo odvesti u
zatvor, kao što je npr. suradnja sa zabranjenim organizacijama.
(Treba znati da odlazak u zatvor ne bi imao nikakvih strašnih po¬
sljedica. Najvjerojatnije bi bio pušten ili oslobođen krivnje, ili bi
dobio kratku vremensku kaznu kojom se osuđuje na zatvor u
Festungu — ugodno mjesto sa svim prednostima, osim prava da
ga napusti, kao Hitler.) Umjesto toga zadovoljio se racionalizaci¬
jama: »Kao prijatelj i posebno kao vojnik i privržen član volkisch
pokreta nikada neću bježati od opasnosti, ali mi imamo obavezu
jedan prema drugome i prema pokretu da budemo spremni za
borbu.« (B. F. Smith, 1971). Prema tome, radio je u volkisch po¬
kretu koji nije bio zabranejn, stalno se trudio da dobije posao;
očijukao je s idejom da nađe privlačan položaj u Turskoj. Čak
je pisao sovjetskoj ambasadi da se raspita postoji li bilo kakva
mogućnost da ide u Ukrajinu — čudan postupak za tog fanatičnog
antikomunistu. U tom je razdoblju njegov antisemitizam također
postao žešći i bio seksualno obojen, vjerojatno jer je i dalje bio
zaokupljen seksom. Razmišljao je o moralu djevojaka koje je su¬
sretao i grabio erotsku literaturu kad god bi je našao. Prilikom
posjete starim prijateljima 1924. godine našao je Ein Sadist im
Priesterrock (Sadist u svećeničkoj odjeći) od C. F. Schlichtegroll-
sa, knjigu koja je u Njemačkoj bila zabranjena 1904. Preletio ju
je u jednom danu. Općenito govoreći, pružao je sliku, kakva se
mogla i očekivati, zakočenog i zastrašenog mladića koji pati zbog
nesposobnosti da se odnosi prema ženama.
Na koncu je problem njegove budućnosti bio riješen. Gregor
Strasser, vođa Nationalsozialistische Freiheitsbewegunga i njen
Gauleiter za Donju Bavarsku, ponudio mu je posao svog sekre¬
tara i glavnog pomoćnika. To je odmah prihvatio, otišao u Lands-
hut i napredovao sa Strasserom u Partiji. Strasser je zastupao
ideje sasvim drugačije od Hitlerovih. On je naglašavao socijalne
revolucionarne osobine u nacističkom programu te je, zajedno sa
svojim bratom Ottom kao i Josephom Goebbelsom, bio vođa tog
radikalnijeg krila. Željeli su udaljiti Hitlera od njegove orijenta¬
cije na više klase i vjerovali su da bi Partija trebala »izdati pro¬
glas o socijalnoj revoluciji samo začinjen antisemitizmom«. (B. F.
Smith, 1971). No Hitler nije mijenjao svoj smjer. Goebbels je,
142
znajući čija je strana jača, napustio svoje ideje i slijedio Hitlera.
Strasser je napustio Partiju, a Rohm, rukovodilac SA-a koji je
također zastupao radikalnije revolucionarne ideje, ubijen je pre¬
ma Hitlerovom naređenju, zapravo od ruku Himmlerovih eseso-
vaca. Smrt Rohma i drugih vođa SA-a bio je početak i uvjet Him-
mlerova uspona ka vrhu.
Međutim, 1925—1926. godine NSDAP je bila mala partija; či¬
nilo se da se Weimarska republika stabilizirala i Himmlera su
očito mučile neke sumnje. Izgubio je nekadašnje prijatelje i »čak
su mu njegovi roditelji dali jasno do znanja da ne samo da ne
odobravaju rad njegove partije već da na njega gledaju kao na
poslovično izgubljenog sina«. (B. F. Smith, 1971). Imao je malu
plaću, pa je često morao posuđivati novac. Tako ne iznenađuje
što ga je opet obuzela stara želja da dođe do solidnog mjesta
upravitelja farme i da se još jednom poigra s idejom emigracije
u Tursku. Ostao je, međutim, na svom partijskom poslu, jer su
svi njegovi pokušaji da nađe posao ostali potpuno besplodni, a ne
zato što je njegova vjernost idejama Partije bila tako jaka i ne¬
pokolebljiva. Malo zatim, stvari su se razbistrile. Gregor Strasser
je 1926. godine postao rukovodilac državne propagande, a Him¬
mler je bio njegov zamjenik.
Samo tri godine kasnije Himmler je komandirao s tristo ljudi
Schutz Staffelna koji je do 1933. godine izrastao u vojsku od pe¬
deset tisuća ljudi.
U biografiji Himmlera Smith objašnjava: »Ono što nas tako
duboko uznemiruje nije organizacija SS-a ni Himmlerov vrhovni
položaj šefa policije Reicha već mučenje milijuna ljudskih bića
i istrebljenje još većeg broja ljudi. U Himmlerovom djetinjstvu
i mladosti nije moguće naći neposredan odgovor na ta pitanja.«
(B. F. Smith, 1971). Ja ne vjerujem da je Smith u pravu i pokušat
ću dokazati da je Himmlerov sadizam bio duboko ukorijenjen u
njegovoj karakternoj strukturi mnogo prije no što je imao prili¬
ku primijeniti ga u onim razmjerima koji će ga uvrstiti u povijest
kao krvavog monstruma.
Zadržat ćemo u sjećanju široku definiciju sadizma kao strasti
za apsolutnom i neograničenom moći nad drugim ljudskim bi¬
ćem; nanošenje fizičke boli samo je jedna od manifestacija te
želje za svemoći. Također ne smijemo zaboraviti da mazohistička
podredljivost nije suprotna sadizmu, već da je dio simbiotičkog
sistema u kome su potpuna vlast i potpuno podređenje manife¬
stacije iste osnovne životne nemoći.
143
 Jedna od najranijih indikacija Himmlerovog uživanja u denun¬
cijacijama s veoma zloćudnim posljedicama po druge ljude može
biti incident koji se odigrao za vrijeme rata; tada je Himmleru
bilo tek šesnaest godina. Neki imućni Sasi koji su proveli odmor
u Bavarskoj nagomilali su hranu i poslali je kući gdje su se ta¬
kve stvari mnogo teže nabavljale. Bili su žigosani u novinama i
Smith vjeruje da obilje obavijesti koje je Himmler imao o poje¬
dinim artiklima koje su nakupovali »svakako sugerira da je imao
neku ulogu u njihovu objavljivanju«. (B. F. Smith, 1971). Pjesmica
koju je Himmler napisao 1919. godine također izražava njegovu
okrutnost (B. F. Smith, 1971):
Franzosen, Franzosen, O gebt nur recht acht
Fur euch wird kein Pardon gemacht.
Uns're Kugeln pfeifen und sausen
Und verbreiten euch Schrecken und Grausen
Wenn wir da so unheimlich hausen.
(Francuzi, Francuzi, jako se pazite
Jer za vas neće biti pardonna.
Naši će meci zviždukati i prolaziti
Sijući među vama strah i užas
Jer to činimo onoliko strašno koliko želimo.)
Od dvadesetprve godine, kada se osjeća nekako nezavisnijim
jer je počeo nalaziti prijatelje i očinske likove, počinje se prema
ocu ponašati neljubaznije, iako prikladno, dok prema svom stari¬
jem bratu postaje sve zlobniji.
Da bi se ocrtao razvoj Himmlerovog sadizma, neophodno je
shvatiti značaj njegovog odnosa prema Gebhardu.31 Gebhard je u
stvari suprotnost Heinrichu; bio je bezbrižan, omiljen, neuplašen
i djevojkama privlačan. Kada su bili mlađi, izgledalo je da se
Heinrich divi Gebhardu, no to se divljenje pretvorilo u gorku
zavist kada je Heinrich ustanovio da Gebhard uspijeva u stvari¬
ma u kojima je on doživljavao neuspjehe. Otišao je u rat, napre¬
dovao na bojnom polju i bio odlikovan Željeznim križem I klase.
Zaljubio se u privlačnu djevojku i zaručio se dok je njegov mla¬
đi brat, i bez slave i bez ljubavi, bio nesretan, slab i neomiljen.
Heinrich je svoju vjernost s Gebharda prebacio na svog bratića
Ludwiga jer je imao razloga za ljubomoru prema Gebhardu. U
početku ga je samo jetko kritizirao zbog nedostatka discipline i
ciljeva, nedovoljnog herojstva i nemarnosti — kritizirajući, kao i
144
obično, druge upravo zbog onih nedostataka koje je sam imao.
No budući ministar policije izgleda da se sasvim osamostalio u
odnosu prema Gebhardu nakon što je ovaj uspješno udvarao
njihovoj dalekoj i vidljivo privlačnoj rođaci Pauli. Djevojka nije
odgovarala Heinrichovoj ideji stidljive, povučene i nevine zaruč¬
nice i, na nesreću, postojao je neki spor između Paule i Gebharda
zbog njene navodne ranije »indiskrecije«. Gebhard je pisao Hein¬
richu zaklinjući ga da ode Pauli i da im pomogne da riješe pro¬
blem. Taj neobičan zahtjev pokazuje do koje mjere je Heinrich
uspio podjarmiti svog starijeg brata, vjerojatno intrigirajući s
roditeljima. Heinrich je otišao Pauli, ali nije poznato što se dogo¬
dilo. Međutim, pismo koje joj je poslao nekoliko tjedana kasnije,
nakon što je očigledno iznijela četiri dokaza vjernosti, pokazuje
nam nešto od njegovog kompulzivnog karaktera:
Rado ću vjerovati da ćete održati te četiri stvari, bar tako
dugo dok Gebhard bude neposredno djelovao na vas svojim lič¬
nim prisustvom. Ah' to nije dovoljno. Muškarac mora biti sigu¬
ran u svoju nevjestu, pa makar bio odsutan godinama, ako je
ne viđa i ako dugo vremena ništa ne čuju jedno o drugome (što
bi se u narednim strašnim ratnim godinama također lako mo¬
glo dogoditi), da mu neće ni riječju, ni pogledom, ni poljupcem,
ni gestom, a ni mišlju biti nevjerna... Na kušnji ste kojoj biste
se trebali i morali [potcrtano u originalu] moći oduprijeti, a
kojoj se sramno niste oduprli... Da bi vaš brak mogao biti
sretan za vas dvoje i za zdravlje naroda (das Volk) — koji mora
biti izgrađen na nepokvarenim, moralnim obiteljima — morate
se kontrolirati barbarskom [potcrtano u originalu] snagom.
Budući da ne postupate sa sobom snažno i strogo i da sobom
vladate samo u malom stupnju, i s obzirom na to da je vaš bu¬
dući muž, kao što sam već rekao, predobar za vas i da premalo
razumije ljude i ne može ih upoznati jer mu ovo doba to ne
dopušta, netko drugi to mora učiniti. S obzirom na to da ste mi
se oboje obratili radi te stvari i u nju me uvukli, osjećam se oba¬
veznim da to učinim.
Slijedećih sedam mjeseci Heinrich je izbjegavao otvoreno upli-
tanje, dok u veljači 1924. godine nije dobio neku vrstu obavijesti
koja ga je uvjerila, ispravno ili pogrešno, da je Paula opet poči¬
nila »indiskreciju«. Tada nije čak ni rekao bratu, već je odmah
priču ispričao roditeljima i pokušao ih uvjeriti da obiteljska čast
145
 zahtijeva prekidanje vjeridbe. Njegova je majka popustila i pri¬
stala u suzama, na kraju je nagovoren i otac, a tek tada je obavi¬
jestio Gebharda. »Kada je Gebhard pristao da se ide dalje i do¬
pustio da se zaruke raskinu, Heinrich je trijumfirao i istovreme¬
no je bio podrugljiv, jer se njegov brat nije opirao. 'Bilo je'«, re¬
kao je, 'kao da Gebhard uopće nema dušu'«. Taj dvadesetčetvero-
godišnji mladić uspio je slomiti svog oca, svoju majku i svog
starijeg brata i učiniti sebe pravim diktatorom obitelji.
Kraj zaruka bio je posebno nemio obitelji Himmler, tim više
što je obitelj Paule bila s njima u dalekom rodu. »Ipak, kad god
bi roditelji ili Gebhard pokazivali bilo kakvo oklijevanje, Hein¬
rich je bio spreman napraviti veći pritisak. Posjećivao je zajed¬
ničke prijatelje da im objasni zašto se zaruke moraju raskinuti
i tom prilikom komadao u mrvice djevojčinu reputaciju. Kad je
stiglo pismo od Paule, njegova je reakcija bila naglašavanje po¬
trebe 'da se ostane čvrst i da se ne dopusti zastrašivanje sumnja¬
ma'«. U tom trenutku želja da se vlada bratom i roditeljima po¬
primila je osobine čiste sadističke opakosti. Želio je uništiti re¬
putaciju djevojke i, da bi ponizio roditelje, Gebharda i naročito
djevojčinu obitelj, inzistirao je da se svi pokloni, koji su bili iz¬
mijenjeni, vrate. Očevu želju da se zaruke dogovorno raskinu
Heinrich je otklonio. Njegova gruba linija je pobijedila. Himmler
je izborio totalnu pobjedu i svakoga sasvim unesrećio.
U većini slučajeva priča bi ovdje završila; ali ne i za Heinricha
Himmlera. Unajmio je privatnog detektiva do promatra Paulino
ponašanje i tražio od njega da sakupi priče »koje čujete i koje
možete dokazati!« Privatni detektiv mu je poslao čitavu zbirku
govorkanja koja su mogla biti kompromitirajuća. Himmler je
iskoristio taj izgovor da bi još više ponizio Paulinu obitelj i vratio
im neke poklone koje je od njih dobio, a koje je navodno zabora¬
vio ranije vratiti, priloživši svoju posjetnicu. »Njegov konačni
napad došao je dva mjeseca kasnije u pismu zajedničkim prija¬
teljima. On traži od njih da kažu Pauli da prestane loše govoriti
o Himmlerovima i upozorava da, premda im je dragi drug, 'bit
ću potpuno drugačiji ako me netko na to prisili. Tada neću pre¬
stati imati nikakav neiskreni osjećaj milosti sve dok protivnik
ne bude socijalno i moralno izbačen iz redova društva.'« (Kurziv
E. F.)
To je bio vrhunac opake vlasti koju je Himmler mogao iskaza¬
ti u datim okolnostima. Kada se ukazala prilika da svoju lukavost
pomoću novih političkih okolnosti upotrijebi za vlastite ciljeve,
146
otvorila se mogućnost za iskazivanje sadizma u povijesnim raz¬
mjerima. Reichsfuhrer se služio terminima koji u biti nisu bili
drugačiji od onih koje je upotrebljavao mladi Himmler prijeteći
Pauli. To ilustrira njegov govor, otprilike dvadeset godina kasnije
(1943. godine), o etici crnog reda:
Princip koji mora esesovcu biti apsolutan jest: biti pošten,
častan, vjeran i biti dobar drug pripadnicima naše krvi i nikom
drugom. Potpuno mi je svejdno što se dešava Rusima ili Česi¬
ma. Ono što drugi narodi imaju od dobre krvi uzet ćemo od
njih, otet ćemo im djecu ako bude neophodno i odgajati ih
među nama. Da li druge nacije žive u blagostanju ili skapavaju
od gladi, zanima me samo utoliko što su nam potrebne kao ro¬
bovi za našu kulturu; inače me ne zanima. Hoće li za vrijeme
gradnje jaraka za »panzere« poginuti ili ne 10.000 Ruskinja, za¬
nima me samo utoliko što želim znati da li je jarak spreman
za Njemačku. Nikada nećemo biti okrutni i bez srca ako ne bu¬
de nužno. (J. Ackermann, 1970. Kurziv E. F.)
U toj izjavi sadist se potpuno manifestira. On će otimati djecu
drugih ljudi ako je njihova krv dobra. Starije će uzeti kao »robo¬
ve za našu kulturu«, a da li oni žive ili umiru, ne zanima ga. Za¬
vršetak govora tipična je himlerovska i nacistička dvoličnost.
On iskazuje svoju moralnu dobrohotnost uvjeravajući slušaoce i
sebe da je okrutan i bez srca samo ako je to neophodno. To je
ista racionalizacija koju je već upotrijebio u svojoj prijetnji Pa¬
uli: bit ću nemilostiv »ako me netko na to prisili«.
Himmler je bio zastrašen čovjek i uvijek su mu bile potrebne
racionalizacije da bi ukrasio svoj sadizam. Možda mu je bilo po¬
trebno i da se zaštiti od suočavanja s dokazom svoje okrutnosti.
Karl Wolff izvještava da je Himmler prisustvovao masovnim po¬
gubljenjima u Minsku u kasno ljeto 1941. godine i da je time bio
upravo potresen. Ali je rekao: »Usprkos tome, mislim da je is¬
pravno da to gledamo. Onaj tko odlučuje o životu i smrti mora
znati kako izgleda umiranje i što traži od komandanta egzekuci¬
je.« (K. VVolff, 1961). Mnogi esesovci su se razboljeli nakon tih
masovnih pogubljenja; neki su počinili samoubojstvo, postali ne¬
normalni ili patili od kakvog drugog žestokog mentalnog ošteće¬
nja.32
Ne može se govoriti o Himmlerovom sadističkom karakteru a
da se ne pretrese ono što se često opisivalo kao njegova ljubaz-
147
 nost. Već sam spomenuo da je pokušao postati popularan posje¬
ćivanjem bolesne braće iz bratstva; slične je stvari radio i u dru¬
gim prilikama. Nekoj staroj ženi je dao kolač i pecivo i zapisao
u svoj dnevnik: »Da sam bar mogao učiniti više, ali mi sami smo
siromasi« (što nije istina, jer je njegova obitelj bila iz imućne
srednje klase, daleko od toga da bude siromašna). Sa svojim je
prijateljima organizirao dobrotvorne predstave, a prihod dao be¬
čkoj djeci i na »očinski« se način ponašao prema svojim esesov¬
cima, kao što su mnogi komentirali. Iz cjelokupne slike Himmle-
rovog karaktera, međutim, stječem dojam da većina tih prijatelj¬
skih čina nisu izrazi istinskog prijateljstva. Imao je potrebu za
kompenziranjem nedostatka osjećaja i hladne ravnodušnosti; že¬
lio je uvjeriti sebe i druge da nije onakav kakav jest, ili, drugači¬
je rečeno, da osjeća ono što osjeća. Morao je negirati svoju ok¬
rutnost i hladnoću izražavanjem ljubaznosti i brige. Čak ni od¬
bojnost koju je osjećao prema lovu, koji je smatrao kukavičkim,
nije bila vrlo ozbiljna budući da u jednom od svojih pisama pred¬
laže lov na velike životinje kao nagradu za dobro vladanje eseso-
vaca. Bio je ljubazan prema djeci i životinjama, no i tu valja
biti skeptičan jer gotovo da ne postoji ništa što je taj čovjek ra¬
dio a što kao cilj nije imalo unapređenje karijere. Naravno, čak
i sadist kao Himmler može imati neka pozitivna ljudska svojstva
kao što je ljubaznost prema nekim ljudima u nekim situacijama;
od njega bi se moglo očekivati da ima takve crte. Ono što toliko
otežava vjerovanje da ih je Himmler imao jest njegova potpuna
hladnoća i isključivo bavljenje svojim sebičnim ciljevima.
Postoji i benevolentni tip sadizma u kome vlast nad nekim dru¬
gim nema za cilj da mu nanese zlo, ali smjera djelovanju za svo¬
je dobro.33 Moguće je da je Himmler imao neku vrstu tog sadiz¬
ma, koji često ostavlja utisak ljubaznosti. (U pismima roditeljima
njegovo ljubazno pripovijedanje ima možda benevolentni aspekt,
kao i njegov odnos prema esesovcima.) Jedan primjer je Him-
mlerovo pismo od 16. rujna 1938. godine visokom SS-oficiru grofu
Kottulinskom: »Dragi Kottulinsky, bili ste vrlo bolesni i imali ste
mnogo neprilika sa svojim srcem. U interesu vašeg zdravlja za¬
branio sam vam svako pušenje u slijedeće dvije godine. Nakon te
dvije godine poslat ćete mi liječnički izvještaj o vašem zdravlju;
nakon toga ću odlučiti da li će zabrana pušenja biti ukinuta ili
produžena. Heil Hitler«. (Citirano prema: H. Heiber, 1958). Isti
ton školskog učitelja nalazimo u pismu (od 30. rujna 1942) glav¬
nom liječniku SS-a Grawitzu, koji je podnio nezadovoljavajući
148
izvještaj o medicinskim eksperimentima vršenim na zatvorenici¬
ma koncentracionih logora.
Ovo pismo ne bi trebalo biti uzrok vašeg dugosatnog preispi¬
tivanja da li ću vas kao glavnog liječnika otpustiti; njegova je
jedina namjera da vas natjera da sada, nakon mnogo godina,
otklonite svoj glavni nedostatak — svoju taštinu, te da se ipak
ozbiljno i stvarno s odvažnošću prihvatite svojih dužnosti, pa i
najneugodnijih, i konačno napustite sklonost uvjerenju da je
moguće stvari srediti pomoću mnogo pričanja i brbljanja. Ako
to shvatite i ako budete imali povjerenja u sebe, tada je sve
u redu i ja ću opet biti zadovoljan vama i vašim radom. (Citi¬
rano prema: H. Heiber, 1958)
Himmlerovo pismo Grawitzu zanimljivo je ne samo zbog nje¬
govog učiteljskog tona već i zbog toga što je Himmler opominjao
doktora da ukloni svoje istinske nedostatke koji su tako jasno
njegovi vlastiti — taština, neimanje hrabrosti i pričljivost. Zbirka
je puna sličnih pisama u kojima on igra ulogu strogog i mudrog
oca. Mnogi od oficira koji su mu pisali bili su članovi feudalne
klase i nećemo mnogo zastraniti pretpostavimo li da je Himmleru
pružalo posebno zadovoljstvo da im pokaže svoju nadmoć i da s
njima postupa kao s đacima. (To više nije benevolentno.)
Himmlerov je cilj bio na istoj liniji s njegovim karakterom,
kao što je to bio i njegov život. Kada je postalo jasno da je Nje¬
mačka izgubila rat, pripremao je preko švedskih posrednika pre¬
govore sa zapadnim silama koji bi mu trebali omogućiti i dalje
vodeću ulogu i smanjiti njegovu odgovornost za sudbinu Jevreja.
U pregovorima napušta, jednu po jednu, političke dogme za koje
je bio tako čvrsto vezan. Naravno, samim pokretanjem pregovora
der treue Heinrich (vjerni Heinrich), kako su ga zvali, počinio je
posljednji čin izdaje svog idola Hitlera. To što je mislio da bi ga
saveznici mogli prihvatiti kao novog njemačkog »Fuhrera« bio je
znak njegove prosječne inteligencije i nedostatka političkog pro¬
suđivanja, kao i narcisoidne grandioznosti koja ga je uvjeravala
da je najvažniji čovjek u poraženoj Njemačkoj. Odbacio je su¬
gestiju generala Ohlendorfa da se preda saveznicima i da preuzme
odgovornost za SS. Čovjek koji je propovijedao odanost i odgo¬
vornost sada je pokazao, vjeran svom karakteru, potpunu neoda-
nost i neodgovornost. Pobjegao je s crnim povezom preko oka i
bez brkova, s lažnim dokumentima i u uniformi dezertera. Kada
149
 je uhapšen i sproveden u logor zarobljenika, njegova narcisoid¬
nost očito nije mogla podnijeti da se prema njemu odnose kao
prema tisućama nepoznatih vojnika. Zahtijevao je da vidi koman¬
danta logora i rekao mu: »Ja sam Heinrich Himmler.« Nešto ka¬
snije je zagrizao u kapsulu cijankalija koju je nosio u šupljem
zubu. Samo nekoliko godina ranije, 1938, u jednom je govoru re¬
kao svojim oficirima: »Nemam razumijevanja za osobu koja od¬
bacuje svoj život kao prljavu košulju jer vjeruje da će na taj na¬
čin izbjeći poteškoće. Takva osoba mora biti pokopana kao živo¬
tinja.« (J. Ackermann, 1970)
Tako se zatvorio krug njegova života. Morao je dostići apso¬
lutnu moć da bi svladao svoj osjećaj slabosti i životne nemoći.
Nakon postizanja tog cilja pokušao se vezati za tu moć izdajom
idola. U logoru, kao običan vojnik, jedan među stotinama i tisu¬
ćama, nije mogao podnijeti redukciju na potpunu nemoć. Više je
volio umrijeti no biti vraćen u ulogu čovjeka bez moći jer je to
smatrao ulogom slabića.
ZAKLJUČAK
Himmler je primjer tipičnog analno-zgrtačkog, sadističkog, auto¬
ritarnog karaktera. Bio je slab (a nije se samo osjećao slabim);
određen osjećaj sigurnosti našao je u svojoj urednosti, cjepidla¬
čenju, podređivanju jakom očevom liku i na kraju je razvio strast
za neograničenom vlašću nad drugima kao način prevladavanja
osjećaja životne nemoći, plahosti, unutarnjeg nemira. Bio je kraj¬
nje zavidan drugima čiji je život bio obdaren s više snage i samo-
poštovanja. Njegova životna nemoć i iz nje proizašla zavist dove¬
le su do maliciozne želje da ponižava i destruira ljude, bilo da se
radilo o zaručnici njegovog brata Gebharda, bilo o Jevrejima. Bio
je neograničeno hladan i bez milosti, zbog čega se osjećao izoli¬
ranijim i ustrašenijim.
Himmler je bio i apsolutni oportunist. Njegova sadistička strast
uvijek je bila upravljana onim što je smatrao za sebe povoljnim;
bio je uvjeren i okorjeli lažov — ne samo prema drugima već i
prema sebi. Svaka od vrlina koje je vječno propovijedao nedosta¬
jala je njemu samom. Iskovao je moto SS-a »Vjernost je naša
čast« i izdao Hitlera. Propovijedao je jačinu, čvrstinu i hrabrost,
pa ipak je bio slab, mlitav i kukavica. »Treue Heinrich« bio je
čista laž. Možda je jedina istinita stvar koju je ikada rekao o sebi
150
rečenica koju je napisao svom ocu dok je bio na vojnoj obuci:
»Ne boj se zbog mene jer sam lukav kao lisica«. (B. F. Smith,
1971)34
Biheviorist se može još uvijek pitati zar Himmler nije bio nor¬
malan čovjek dok mu okolnosti nisu omogućile da djeluje sadi¬
stički.
Vjerujem da je naša analiza već dala odgovor na to pitanje.
Vidjeli smo da su svi uvjeti za sadistički razvoj bili dati u njego¬
voj ranoj mladosti. Slijedili smo razvoj njegove rane nesigurnosti,
nemuževnosti, kukavičluka, osjećaja nemoći; i sami bi ti atributi
indicirali vjerojatnost sadističkih kompenzacija. Povrh toga, vi¬
djeli smo razvoj njegovog više nego urednog, pedantnog, tipično
analno-zgrtačkog, autoritarnog karaktera. Konačno smo vidjeli
njegov otvoreni pogubni sadizam u postupanju sa zaručnicom
svoga brata, mnogo ranije no što je imao ikakvu moć. Moramo
zaključiti da je Reichsfuhrer SS-a bio sadističkog karaktera prije
no što je postao Reichsfuhrer; njegov položaj mu je omogućio da
svoj sadizam izražava na povijesnoj sceni; ali sadizam je bio od
ranije.
To pitanje vodi do drugoga, koje se često postavljalo: što bi na¬
stalo od Himmlera da nije bio rođen u vrijeme nacističke moći,
a da je ipak bio obdaren istim karakterom koji je imao u vrije¬
me svog uplitanja u zaruke svoga brata? Nije odviše teško naći
odgovor. Kako je bio prosječne inteligencije i vrlo uredan, vjero¬
jatno bi našao mjesto u birokratskom sistemu, na primjer kao
školski učitelj, poštanski činovnik ili službenik u velikom poslov¬
nom poduzeću. Budući da je nemilosrdno slijedio svoju korist
vješto laskajući svojim nadređenima i intrigirajući protiv svojih
kolega, mogao se uspeti na dosta visok položaj; vjerojatno ne na
vrhunski, jer mu je nedostajala bilo kakva maštovitost ili dobro
prosuđivanje. Bio bi potpuno omražen od svojih kolega i možda
miljenik moćnog šefa. Mogao bi biti dobar agent Forda koji bi
djelovao protiv sindikata, no teško da bi mogao postati dobar
šef osoblja u modernom dioničarskom društvu jer bi ga njegova
hladnoća učinila odviše nepopularnim. Na njegovom pogrebu nje¬
gov bi ga šef i ministar hvalili kao prijaznog oca i muža, odgo¬
vornog građanina čije bi nesebične usluge, kao svjetovnog funk-
cionera crkve, uvijek trebale ostati primjer i nadahnuće.
Postoje tisuće Himmlera koji žive među nama. Socijalno govo¬
reći, oni nanose samo malu štetu u normalnom životu, iako se ne
smije potcijeniti broj ljudi koje oštećuju i potpuno unesrećuju.
151
No kada sile destrukcije i mržnje zaprijete da zaguše cijeli poli¬
tički sistem, takvi ljudi postaju krajnje opasni; to su oni koji
čeznu da služe vladi kao njeni agenti za teror, za mučenje i ubi¬
janje. Mnogi ljudi ozbiljno griješe vjerujući da je izdaleka lako
prepoznati potencijalnog Hitnmlera. Jedna od svrha karaktero-
loških studija je da se pokaže da potencijalni Himmler izgleda
kao bilo tko drugi, izuzev onima koji su naučili prepoznavati ka¬
rakter i koji ne moraju čekati dok okolnosti dopuste »monstru¬
mu« da pokaže svoje boje.
Koji su faktori Himmlera učinili nemilosrdnim sadistom? Jed¬
nostavan odgovor se može naći pozivanjem na našu prethodnu
raspravu o faktorima koji teže ka proizvođenju zgrtačkog karak¬
tera. No taj odgovor ne bi bio zadovoljavajući jer Himmlerov
karakter predstavlja ekstremni i vrlo maligni oblik zgrtačkog ka¬
raktera koji je mnogo rjeđi od umjerenog sadističkog zgrtača.
Ako pokušavamo istražiti faktore odgovorne za razvoj karaktera
»krvavog psa Evrope«, prvo se susrećemo s njegovim odnosom
prema roditeljima. Bio je vezan za svoju majku koja je bodrila
njegovu zavisnost i imao je autoritarnog, zapravo slabog oca. No
zar ne postoje milijuni koji imaju iste predispozicije a ipak ne
postaju Himmleri? Zaista, jedan ili dva izolirana faktora nikada
ne mogu objasniti specifični karakter osobe; jedino cijeli sistem
međusobno povezanih faktora može biti više ili manje potpuno
odgovoran za razvoj karaktera. Kod Himmlera smo vidjeli neke
druge faktore: njegova fizička slabost i nespretnost možda je na¬
stala brojnim fizičkim bolestima i oštećenom konstitucijom; nje¬
gov osjećaj društvene inferiornosti zasnovan na društveno-peri-
fernom položaju bio je pojačan podredljivim i obožavateljskim
držanjem njegova oca prema aristokraciji; njegova sramežljivost
prema ženama, koja je možda imala svoj uzrok u upravljenosti
na majku, koja mu je stvorila osjećaj bespomoćnosti i nemužev-
nosti; njegova ekstremna narcisoidnost i ljubomora prema stari¬
jem bratu koji je imao sve odlike koje su Himmleru nedostajale.
Postoje brojni drugi faktori na kojima se nismo zadržavali, djelo¬
mično i zbog pomanjkanja podataka koji bi nam dali potpuniju
sliku. Moramo uzeti u obzir i mogućnost postojanja genetski de¬
terminiranih faktora koji su, iako ne izvor sadizma, odgovorni za
dispoziciju prema njemu. No možda više nego o bilo kojem dru¬
gom faktoru moramo misliti na patogenetski utjecaj opore, ba¬
nalne, pedantne, nečasne, beživotne atmosfere u kojoj je živjela
Himmlerova obitelj. Nije bilo drugih vrijednosti izuzev neiskrenog
152
ispovijedanja patriotizma i poštenja, nije postojala nada, osim
nade u očuvanje svog neizvjesnog položaja na društvenoj ljestvi¬
ci. Nije bilo duhovne ili mentalne svježine, koja bi mogla potaći
slabog malog dječaka da se razgrana i razvije. I nije samo Him¬
mlerova obitelj bila takva. Oni su bili dio društvene klase na naj¬
nižoj razini carskog sistema koji je patio od negodovanja, nemo¬
ći i neveselosti. To je bilo tlo na kojem je Himmler rastao — i
postajao sve opakiji nakon što je revolucija razorila njegov dru¬
štveni status i vrijednosti te nakon što mu je postalo jasnije da
nema nikakve budućnosti u profesionalnim okvirima.
BILJEŠKE UZ JEDANAESTO POGLAVLJE
1. Do kada je taj ritual jedenja mesa žive životinje postojao, može
se vidjeti iz talmudske tradicije koja navodi da se među sedam
etičkih normi koje je prihvatio već Noa (a kroz njega sav ljudski
rod) nalazila zabrana jedenja sirovog mesa žive životinje.
2. Izvještaj o sjeverozapadnim Indijancima Kanade, u Proceedings
of the British Association for the Advancement of Science Meeting
at Newcastle-upon-Tyne, 1880 (citirano prema: J. G. Bourke 1913).
3. Upotrebljavam pojam »destruktivnost« da bih ovdje obuhvatio i
čistu destruktivnost (»nekrofilija«) i sadizam, a razliku među nji¬
ma ću navesti kasnije.
4. Shylock u Mletačkom trgovcu, IH čin, 1. scena, daje lijep i uzbu¬
đujući izraz tom elementarnom osjećaju jednakosti.
5. Usp. G. M. Foster (1972).
6. Na primjer, kontrast između kultura sistema A i sistema C, o če¬
mu smo raspravljali u 8. poglavlju.
7. Ti plesovi imaju visoku umjetničku vrijednost i njihova funkcija
prerasta funkciju koju sam ovdje naglasio.
8. Ime grada je Calanda. Gledao sam film o tom ritualu i nikada
neću zaboraviti izvanredan utisak koji je na mene ostavila orgija
mržnje.
9. Ne znam da li se ili koja vrsta promjena zbila u njegovoj ličnosti
tokom njegovog kasnijeg života. Moja je analiza ograničena na
ono što je rekao o sebi i svojim prijateljima otprilike u vrijeme
kada je pisao, pod uvjetom da je roman striktno autobiografski.
10. Usp. J. P. de River (1956). Knjiga sadrži zbirku priča zanimljivih
kriminalnih slučajeva koji graniče sa sadističkim djelima, ali gu¬
bi na vrijednosti zbog neprecizne upotrebe pojma »sadizam«, koji
ovdje obuhvaća razne porive koji štete drugima.
11. Usp. D. G. Gill (1970); u R. Helfner i C. H. Kempe, urednici (1968)
usp. S. X. Radhill, također B. F. Steele i C. B. Pollock.
153
12. Talmud navodi da onoga koji ponizi nekoga u prisustvu ostalih
treba smatrati ubojicom.
13. Citati u ovom dijelu iz istog su djela.
14. Medvedev izvještava da su je istražitelji mučili sve dok nije pot¬
pisala priznanje koje tereti njenog muža; Staljin ga je neko vri¬
jeme ignorirao; želio ga je kao osnovu za hapšenje Kalinjina i
drugih kada mu se dopadne to učiniti.
15. Naravno, Staljin je znao sasvim dobro, kaže Medvedev, da ga
Kavtaradze nije želio ubiti.
16. Autoritarni karakter prvi put je bio analiziran u jednoj njemač¬
koj studiji o kojoj smo govorili u fusnoti pod brojem 8, u 2. po-
glavlju. Analiza podataka je pokazala da 78% ispitanika nema ni
autoritarni ni antiautoritarni karakter i da stoga ne bi, u slučaju
Hitlerove pobjede, postali ni vatreni nacisti ni vatreni antinaci-
sti. Oko 12% je imalo antiautoritarni karakter i ostali bi uvjereni
neprijatelji nacizma, dok je 10% imalo autoritarni karakter i po¬
stali bi gorući nacisti. Rezultati vrlo grubo odgovaraju onome što
se desilo nakon 1933. g. (E. From i drugi, 1936). Kasnije je autori¬
tarni karakter proučavao T. Adorno. Međutim, u toj je studiji
autoritarni karakter razmatran bihevioristički, ne psihoanalitički
u terminima sadomazohističkog karaktera. (T. Adorno i drugi,
1950).
17. Oni koji žele razmišljati mogu smatrati da opčaranost izmetina-
ma i mirisima predstavlja vrstu neurofiziološke regresije na evo-
lucioni nivo u kojem su se životinje orijentirale više njuhom no
vidom.
18. Usp. E. Fromm (1941), gdje sam pokazao tu vezu kod njemačke
donje srednje klase.
19. Govoreći ovdje o birokratima mislim na staromodne, hladne,
autoritarne birokrate kakve je još moguće naći u mnogim staro¬
modnim školama, bolnicama, zatvorima, željeznicama i poštan¬
skim uredima. Krupna industrija koja je također u velikoj mjeri
birokratska organizacija, razvila je potpuno drugačiji karakterni
tip — prijatnog, nasmijanog birokrata koji ima razumijevanja i
koji je možda bio na tečaju o »ljudskim odnosima«. Razlozi za
tu promjenu leže u prirodi moderne industrije, njenoj potrebi za
timskim radom, za izbjegavanjem nesloge, za boljim radnim odno¬
sima i brojnim drugim faktorima. Ne može se reći da su novi
prijatni birokrati neiskreni, da su pravi sadisti koji se smješkaju
umjesto da pokažu svoja prava lica; u stvari, staromodni sadist
nije pogodan za modernog birokrata zbog upravo spomenutih
razloga. Moderni birokrat nije sadist prijateljski preobraćen, već
je sam sebi stvar, upravo kao što su mu to i drugi ljudi. On malo
osjeća, bilo za njih, bilo za sebe, a njegov postupak, dok nije la¬
žan, toliko je umjetan i proziran da postaje lažan. Ali čak ni to nije
sasvim pošteno jer nitko stvarno ne očekuje da će biti nešto više
no umjetan i proziran, osim možda za kratak tren kada se oboje
154
smiju i prepuštaju obmani da je to ljudski kontakt. Dvije opširne
i temeljite studije o karakteru modernog menedžera potvrdit će
ili ispraviti te utiske. (M. Maccoby; I. Millan, treba da budu ob¬
javljene 1974)
20. To je primjer mnogobrojnih podataka o ponašanju koji izbjega¬
vaju prostranu stupicu većine psiholoških eksperimenata i testo¬
va.
21. Indirektno dopušteno od strane Himmlera u govoru od 6. listo¬
pada 1943. g. Koblenz: Nacistički arhiv. NS 19, H. R. 10.
22. H. Brandt, lično saopćenje.
23. Dr Moshe Budmore, lično saopćenje.
24. Analiza Himmlera uglavnom slijedi podatke koje je iznio B. F.
Smith (1971) u svojoj odličnoj biografiji Himmlera. Smith se ko¬
ristio svim raspoloživim podacima o Himmleru, uključivši: šest
svezaka Himmleroyog dnevnika (pronađeni 1957. g.) iz razdoblja
1910—1922. g. kao i neke izgubljene stranice dnevnika iz 1924. g;
Himmlerovu listu pošte koju je primio i poslao između 1918. i
1926. g.; Himmlerovu dugu, bilješkama popraćenu listu njegovih
govora, koja sadrži nekih dvije stotine i sedamdeset stavaka;
brojne obiteljske dokumente i Himmlerovu ličnu zbirku zvanič-
nih papira i ličnih podsjetnika. Također sam se koristio studijom
J. Ackermanna (1970) koja sadrži veliki broj navoda iz Himmle-
rovih dnevnika, kao i W. T. Angressa i B. F. Smitha (1859).
25. Gebhard Himmler, iz neobjavljenog kratkog prikaza ličnosti Hein-
richa Himmlera.
26. To je drugi faktor koji me navodi na pretpostavku da otac nije
bio tako grub i zastrašujuće privržen održanju discipline kakvim
ga se ponekad prikazivalo.
27. Kada je bio na vlasti, našao je takav lik u dru Kerstenu, za koga
je izgledalo da ima na njega nešto utjecaja, što nije iznenađujuće
ako se uzme u obzir da je dr Kersten imao funkciju majčinskog
lika.
28. Usp. G. W. F. Hallgarten (1963)
29. Njegova metoda je također karakteristična po svojoj pedantnoj,
metodološkoj orijentaciji. On uči jezik prije no što je stekao i
najosnovniju ideju o tome kakve su praktične mogućnosti za do¬
stignuće cilja radi kojega se jezik uči. No učenje jezika ne priči¬
nja nikakvu štetu; ono ne zahtijeva donošenje odluke i dopušta
mu da vjeruje da ima veliki plan, dok u stvarnosti ne čini ništa
osim što se prepušta struji. To je upravo njegov položaj u ra¬
nim 1920-im godinama.
30. Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei (»Nacionalsocijali-
stička njemačka radnička partija«)
155
31. Moj izvor za narednu raspravu o odnosu Heinricha i Gebharda
je opis kod B. F. Smitha (1971).
32. Usp. R. Hoss, komandant u Auschwitzu (citirano prema: J. Acker-
mann, 1970). Vidi također Himmlerov govor listopada 1943. naj¬
višim vođama SS-a o »živčanim slomovima« kao mogućoj poslje¬
dici kampanje istrebljenja. (Koblenz: Nacistički arhiv. NS 19, H.
R. 10.)
33. Usp. raspravu o »benevolentnom« sadizmu kod E. Fromma (1941).
34. Himmler je dobar primjer kontradikcije između predodžbe i
stvarnosti, što je nalazimo među mnogim političkim vođama: on
je nemilosrdan sadist i kukavica koji gradi sliku o prijatnom,
vjernom, hrabrom čovjeku. Hitler »spasilac« Njemačke, koji je
»volio« tu zemlju iznad svega, bio je nemilosrdan destruktor ne
samo svojih neprijatelja već i same Njemačke. Staljin, »ljubazni
otac svoje zemlje«, gotovo da ju je destruirao i moralno otrovao.
Jedan drugi istaknuti primjer krivotvoritelja bio je Mussolini; on,
koji je igrao ulogu agresivnog hrabrog mužjaka čiji moto je bio
»živjeti opasno«, lično je bio izuzetna kukavica. Angelica Balaba-
nof, koja je bila jedan od urednika Avantia u Milanu, dok je
Mussolini još bio socijalist, rekla mi je da je liječnik, koji mu je
izvadio krv za pregled, rekao da je rijetko viđao čovjeka koji se u
toj situaciji tako kukavički ponašao kao Mussolini. Nadalje, Mus¬
solini ju je svakog poslijepodneva čekao nakon posla da bi se
mogao zajedno s njom prošetati do kuće. Govorio je: »Bojim se
svake sjene i svakog drveta«. (U to vrijeme nije bilo nikakve
opasnosti po njegovu sigurnost.) Postoje mnogi drugi primjeri
njegovog kukavičluka: jedan iz njegovih posljednjih godina je
onaj kada je njegov zet, grof Ciano, bio osuđen na smrt i kada
se do njega, Mussolinija — jedinog koji je mogao preinačiti pre¬
sudu — nije moglo doći čitava dvadeset i četiri sata u kojem roku
je mogao narediti odgodu smaknuća.
XII Maligna agresija:
nekrofilija
Tradicionalni pojam
Pojam »nekrofilija«, ljubav prema mrtvacima,1 primjenjivao se
najčešće samo na dvije vrste fenomena: (1) seksualnu nekrofiliju,
čovjekovu želju da ima snošaj ili bilo koju vrstu seksualnog od¬
nosa sa ženskim lešom i (2) neseksualnu nekrofiliju, želju da do¬
diruje, da bude blizu leša i da zuri u nj, kao i želju da ga koma¬
da. Pojam najčešće nije bio primjenjivan na strast ukorijenjenu
u karakteru, na tlu na kojem raste njena otvorenija i sirovija ma¬
nifestacija. Pogled na neke primjere nekrofilije u tradicionalnom
smislu olakšat će identifikaciju manje očitog nekrofilnog karak¬
tera.
Izvještaji o slučajevima nekrofilije mogu se naći u brojnim dje¬
lima posebno onima o seksualnim nastranostima i kriminologiji.
Najpotpuniji izbor daje H. von Hentig, jedan od najistaknutijih
njemačkih kriminologa, u djelu koje se bavi isključivo tim pred¬
metom. (U njemačkom, kao i u krivičnom zakonu drugih zemalja,
nekrofilija predstavlja zločin.) Kao primjere nekrofilije navodi:
(1) djela seksualnog kontakta sa ženskim lešom (sporni odnos,
manipuliranje seksualnim organima), (2) seksualno uzbuđenje
proizvedeno gledanjem ženskog leša, (3) sklonost leševima i gro¬
bovima, te predmetima vezanim za grob, kao što su cvijeće ili
slike2, (4) djela komadanja leša i (5) čežnja za dodirom ili mirisa-
njem leševa ili bilo čega gnjilog. (H. von Hentig, 1964)
Von Hentig dijeli mišljenje drugih autora — npr. T. Spoerrija
(1959), kojeg i citira — da je nekrofilija mnogo učestalija no što
se to pretpostavlja. Iz praktičnih razloga, međutim, ta perverzija
nailazi na vrlo ograničene mogućnosti zadovoljavanja. Jedini lju¬
di koji imaju lak pristup leševima i mogućnost izražavanja takve
perverzije su grobari i čuvari mrtvačnica. Stoga nije iznenađujuće
otkriće da se većina opisanih primjera bavi tom grupom ljudi.
Naravno, moguće je da ta zanimanja sama po sebi pridonose pri-
157
vlačenju nekrofilnih osoba. I ubojice imaju mogućnosti za prak¬
ticiranje nekrofilije, ali s obzirom na to da je ubojstvo relativno
rijetko, ne možemo očekivati velik broj nekrofila u toj kategoriji;
izuzetak su neki slučajevi klasificirani kao »umorstvo iz požude«.
Međutim, von Hentig navodi brojne primjere u kojima laici isko¬
pavaju leševe, otimaju ih i seksualno ih koriste za zadovoljavanje
svoje nekrofilne čežnje. Neizbježan je zaključak: kako je nekro-
filija relativno česta među onima koji za njeno prakticiranje
imaju prilike, ona mora da je prisutna, bar u mašti ili izražena
na drugi, manje očit način, i kod mnogih koji takvih prilika ne¬
maju.
Navodim povijest slučaja dvadesetjednogodišnjeg čuvara mrt¬
vačnice koji iznosi J. P. de River. U osamnaestoj se godini zalju¬
bio u djevojku s kojom je imao seksualni odnos samo jednom,
jer je bila slabog zdravlja (tuberkuloza pluća). On izjavljuje: »Ni¬
kada nisam prebolio smrt svoje drage, i uvijek kad bih mastur¬
birao zamišljao sam da s njom imam seksualni odnos.« De Rive-
rov izvještaj se nastavlja:
Prilikom smrti svoje drage bio je toliko emotivno uzrujan da
je, kada ju je vidio kako leži na bijelom mrtvačkom pokrovu,
dobio napad plača, te je s velikim protivljenjem dopustio da ga
uklone od lijesa. U tom je trenutku osjetio poriv da skoči u
njen lijes i uistinu je želio biti živ sahranjen. Napravio je pra¬
vu scenu na pogrebu. Kada su svi, uključujući njegovu obitelj,
mislili da je to rezultat velikog bola izazvanog sahranom, on
počinje shvaćati da je to bila navala strasti i da je bio savla¬
dan snažnim seksualnim porivom vidjevši kako preminula iz¬
gleda. U to je vrijeme upravo završio posljednju godinu na sred¬
njoj školi i pokušao je nagovoriti majku da mu dopusti upisati
se u medicinsku školu, ali u tome nije uspio zbog pomanjkanja
financijskih sredstava. Međutim, na njegovu sugestiju majka
mu je dopustila upis u školu za organiziranje pogreba i balza-
miranje, jer je nastava bila jeftinija i kraća.
D. W. je u toj školi vrlo marljivo učio shvaćajući da je ko¬
načno našao profesiju u kojoj će biti najsretniji. Uvijek se in¬
tenzivno zanimao za ženska tijela u prostoriji za balzamiranje
i u brojnim je prilikama imao veliku želju za općenjem sa žen¬
skim lešom. Shvatio je da je to pogrešno, te je često susprezao
tu želju. No jednog dana, pred završetak studija, kada je bio
sam u prostoriji s tijelom mlade djevojke, poriv za izvršenjem
seksualnog akta na tijelu preminule žrtve bio je tako snažan,
158
a okolnosti tako idealne, da se u to upustio. Iskoristio je tu
priliku i razotkrio svoje genitalije, dotičući svojim penisom
njeno bedro, što ga je snažno uzbudilo. Gubeći kontrolu nad
sobom, navalio je na tijelo priljubio svoja usta na skrovite dije¬
love leša. Izjavio je da ga je to tako seksualno uzbudilo da je
izbacio sjeme. Tada ga je obuzela velika grižnja savjesti i strah
— strah da ga ne otkriju i ne odaju njegove kolege. Kratko vri¬
jeme nakon što je počinio taj akt diplomirao je i našao posao
čuvara mrtvačnice. S obzirom na to da je među čuvarima mrt¬
vačnice bio mladi član, često je bio zamoljen da noću sam os¬
taje u mrtvačnici. D. W. izjavljuje: »Bio sam zadovoljan zbog
mogućnosti da budem sam i kao da sam shvatio da sam dru¬
gačiji od drugih ljudi u tome što sam čeznuo za tim da budem
sam sa mrtvacem. To bi mi pružalo izvrsnu priliku da pokušam
općiti s lešom. Ta je želja, shvatio sam, stalno postojala od
smrti moje drage.«
U dvije godine izvršio je nasilje nad mnoštvom ženskih leše¬
va, od djevojčica do starijih žena, vršeći na njima razne per¬
verzije, tako da je ostao vezan za mrtvačnicu. Obično je poči¬
njao sisanjem njihovih grudi i priljubljivanjem svojih usta na
njihove genitalije, nakon čega bi postao tako uzbuđen da bi
puzao po njihovim tijelima i nadljudskim naporom vršio ko-
itus. Tjedno je obavljao četiri do pet činova takve vrste, ovisno
o broju ženskih leševa u mrtvačnici.
. . . Jednom je prilikom bio toliko impresioniran lešom mla¬
de petnaestogodišnje djevojke da je, ostavši s njom sam prve
noći nakon njene smrti, popio nešto njene krvi. To ga je toliko
seksualno uzbudilo da je gumenu cijev stavio u njen mokraćo¬
vod i sisao urin iz njenog mjehura. Tom je prilikom osjetio
sve jači i jači poriv da ide dalje; osjetio je da bi mu pružilo
veliko zadovoljstvo kada bi je mogao rastrgati, pojesti ili bar
zagristi dio njena tijela. Nije mogao odoljeti toj želji, pa je,
okrenuvši tijelo licem prema stolu, zagrizao u meso stražnjice
blizu rectuma. Puzao je po lešu i na njemu izvršio čin sodo-
mije. (J. P. de River, 1956)
Povijest tog slučaja je posebno zanimljiva zbog nekoliko razlo¬
ga. Prvo i najočitije, jer kombinira nekrofiliju s nekrofagijom i
analnim erotizmom. Druga, manje očita strana, leži u započinja¬
nju perverzije. Kada bi netko znao priču samo do smrti njegove
drage, bio bi sklon njegovo ponašanje tumačiti izrazom jačine
njegove ljubavi. Ali ostatak priče baca sasvim drugačije svjetlo
159
na početak; teško bi se moglo objasniti da su njegove nerazlučive
nekrofilne i nekrofagne želje uzrokovane ljubavlju. Prisiljeni smo
pretpostaviti da to »tugujuće« ponašanje nije bilo izraz ljubavi,
već prvi simptom njegovih nekrofilnih želja. Tada postaje jasnije
i to da je činjenica što je sa svojom dragom imao samo jedan
seksualni odnos slabo racionaliziran njenom bolešću. Vjerojatnije
je da je zbog svojih nekrofilnih tendencija imao slabu želju za
seksualnim snošajem sa živom ženom.
De River iznosi i drugu, manje kompleksnu povijest slučaja
nekrofilnog čuvara mrtvačnice. On je neoženjen, star četrdeset tri
godine i priča:
U jedanaestoj godini, otkad sam grobar u Milanu, počeo sam
masturbirati, a kad bih bio sam, to bih radio dodirujući tijela
mrtvih, mladih, lijepih žena. Kasnije sam svoj penis počinjao
stavljati u mrtve djevojke. Došao sam u Ameriku i nakon krat¬
kog vremena preselio s istočne na zapadnu obalu, gdje sam
našao posao perača tijela u mrtvačnici. Nastavio sam s prakti¬
ciranjem snošaja s mrtvim djevojkama, pokatkad u ljesovima
ili na stolovima gdje bi se tijela prala.
Izvještaj se nastavlja:
Priznaje da je prislanjao svoja usta na genitalije i sisao grudi
leševa mladih djevojaka. Kada je upitan koliko je žena imao,
on kaže: »Možda stotine, budući da je to počelo u mojoj jeda¬
naestoj godini.« (J. P. de River, 1956)
Literatura koju citira von Hentig navodi mnoge slične sluča¬
jeve.
Vrlo blag oblik nekrofilije može se naći u osoba koje se seksu¬
alno uzbuđuju gledanjem leševa i koje su pokatkad pred njima
masturbirale. Broj takvih osoba teško da se može procijeniti jer
ih je teško otkriti.
Drugi oblik nekrofilije javlja se bez ikakve povezanosti sa sek¬
som, u djelima čiste strasti za destrukcijom. Taj poriv za razara¬
njem često je vidljiv već u djetinjstvu. Von Hentig piše da je
cilj nekrofilne destruktivnosti strast za »trganjem živih struktu¬
ra« (lebendige Zusammenhdnge). Ta želja za trganjem onoga što
je živo nalazi svoj najjasniji izraz u čežnji za komadanjem tje-
lesa. Tipičan slučaj, koji iznosi Spoerri, je slučaj čovjeka koji no¬
ću ide na groblje sa svim potrebnim instrumentima, iskopava li-
160
jes, otvara ga i sobom odnosi leš na mjesto gdje ga može sakriti;
odsijeca mu udove, glavu i izrezuje želudac. (T. Spoerri, 1959).
Pokatkad predmet komadanja nije ljudsko biće, već životinja.
Von Hentig govori o čovjeku koji je smrtno ranio trideset i šest
krava i kobila, a zatim odsijecao razne dijelove tijela. No jedva
da nam je potrebna literatura; postoji dovoljno novinskih izvje¬
štaja o ubojstvima gdje je žrtva bila raskomadana ili osakaćena.
Ti su slučajevi obično svrstani u klasu ubojstava, no počinile su
ih nekrofilne ubojice, različite od većine ostalih, čiji motiv je po¬
bjeda, ljubomora ili osveta. Stvarni cilj nekrofilnih ubojica nije
smrt žrtve — što je, naravno, neophodni uvjet — već čin koma¬
danja. U vlastitom kliničkom iskustvu vidio sam dovoljno dokaza
da je želja za komadanjem jako karakteristična za nekrofilni ka¬
rakter. Na primjer, vidio sam (neposredno ili putem nadziranja)
više osoba koje su želju za komadanjem izražavale u vrlo blagom
obliku; nacrtali bi lik gole žene, tada mu odrezali ruke, noge, gla¬
vu, itd., i igrali se s tim dijelovima raskomadanog crteža. Među¬
tim, ta »igra« je u stvari zadovoljenje intenzivne čežnje za koma¬
danjem, ispoljene na siguran i neštetan način.
Opazio sam da mnogi nekrofilni ljudi često sanjaju kako dije¬
lovi raskomadanih tijela plivaju ili leže naokolo, pokatkad u krvi,
često u prljavoj vodi zajedno s fekalijama. Želja za komadanjem
tijela, ako se često javlja u mašti i snovima, jedan je od najpouz¬
danijih faktora koji upućuje na dijagnozu nekrofilnog karaktera.
Postoje i drugi, manje drastični oblici otvorene nekrofilije. Je¬
dan od njih je čežnja da se bude kraj leša, groblja ili bilo kojeg
predmeta u raspadanju. H. J. Rauch priča o djevojci koja je pa¬
tila od poriva da bude uz leševe, u čijem bi prisustvu postala
ukočena i nemoćna da se od njih otrgne. (H. J. Rauch, 1947).3
Steckel priča o ženi koja je izjavila: »Često mislim na groblja i
na način na koji leševi trunu.« (Citirano prema: H. von Hentig,
1964)
To zanimanje za truljenje često je izraženo u čežnji da se mi¬
riše nešto što trune. To se lijepo vidi u slijedećem slučaju tride-
setdvogodišnjeg visokoobrazovanog čovjeka koji je bio gotovo
potpuno slijep. Bojao se buke »ali je volio slušati ženske bolne
krikove i miris trulog mesa. Čeznuo je za leševima visokih, gojaz-
nih žena i želio upuzati u njih.« Pitao je baku da li može nakon
njene smrti dobiti njen leš. »Volio bih se utopiti u truležu njenih
ostataka.« (T. Spoerri, 1959). Von Hentig govori o »sniferima«
(Schniiffler), koje uzbuđuje miris ljudskih izmetina ili bilo čega
gnjilog; on tu crtu smatra manifestacijom nekrofilije. Napome-
161

nuvši slučajeve nekrofilnog fetišizma — obožavanje predmeta ko¬
ji su povezani s grobovima kao što su trava, cvijeće, slike — mo¬
žemo završiti ovaj kratak pregled nekrofilnih postupaka o koji¬
ma se govori u literaturi.
Nekrofilni karakter 4
Pojam »nekrofilni«, da bi označio karakternu crtu više no per¬
verzni čin u tradicionalnom smislu, upotrijebio je španjolski fi¬
lozof Miguel de Unamuno 1936. godine 5 prilikom govora naciona¬
lističkog generala Millana Astraya na sveučilištu Salamanca, gdje
je početkom španjolskog građanskog rata Unamuno bio rektor.
Generalov omiljeni moto bio je »Viva la muerte!« (»Živjela
smrt!«) i jedan od njegovih sljedbenika ga je povikao iz dna dvo¬
rane. Kada je general završio svoj govor, Unamuno je ustao i re¬
kao:
Upravo sam čuo nekrofilni i besmislen povik: »Živjela smrt!«
A ja, koji sam proveo čitav život uobličavajući paradokse koji
su izazivali neshvatljiv bijes drugih, moram vam, kao stručni
autoritet, reći da mi je taj nezemaljski paradoks odvratan. Ge¬
neral Millan Astrav je bogalj. Dopustite mi da tako kažem bez
ikakvog omalovažavajućeg tona. On je ratni invalid. To je bio
i Cervantes. Na nesreću, upravo sada u Španjolskoj ima daleko
previše bogalja. A uskoro će ih biti još i više, ako nam Bog ne
dođe u pomoć. Muka mi je kad pomislim da bi general Millan
Astray trebao diktirati model psihologije masa. Bogalj koji ne¬
ma veličine duha jednog Cervantesa obično traži olakšanje u
tome da oko sebe vidi osakaćene. (M. de Unamuno, 1936)
Na to se Millan Astray više nije mogao suzdržati. »Abajo la in-
teligencia!« (Dolje inteligencija!), povikao je. »Živjela smrt!« Na
tu primjedbu došla je graja podrške od strane falangista.
No Unamuno je nastavio:
Ovo je hram razuma. A ja sam njegov vrhovni svećenik. Vi
ste taj koji obeščašćuje njegove svete prostorije. Pobijedit ćete
jer imate više no dovoljno surove sile. Ali vi nećete ubijediti.
Jer da biste ubijedili, trebali biste uvjeriti. A da biste uvjerili,
trebali biste imati ono što vam nedostaje: Um i Pravo u borbi.
162
Smatram uzaludnim opominjali vas da mislite na Španjolsku.
Svršio sam. (M. de Unamuno, 1936)6
Prihvativši upotrebu pojma od Unamuna, proučavao sam feno¬
men karakterno-ukorijenjene nekrofilije od oko 1961. godine.7
Moji teorijski pojmovi uglavnom su stečeni promatranjem psiho-
analiziranih osoba. 8 Proučavanje određenih historijskih ličnosti
— na primjer Hitlera — i promatranje pojedinaca i karaktera,
kao i ponašanje društvenih klasa — pružili su dodatne podatke
za analizu nekrofilnog karaktera. No premda su na mene utjecala
moja klinička promatranja, vjerujem da je odlučujući poticaj do¬
šao od Freudove teorije instinkata života i smrti. Duboko me im¬
presionirala njegova koncepcija da su težnja za životom i težnja
za smrću dvije najosnovnije sile u čovjeku; ali nisam se mogao
pomiriti s Freudovim teorijskim objašnjenjem. Ipak me Freudo-
va ideja uputila da kliničke podatke vidim u novom svjetlu i da
ponovo formuliram — i tako sačuvam — Freudovu koncepciju
na različitim teorijskim osnovama i osnovanu na kliničkim poda¬
cima koji su, kao što će kasnije pokazati, povezani s Freudovim
ranijim pronalascima o analnom karakteru.
Nekrofilija u karakterološkom smislu može se opisati kao
strasna sklonost svemu što je mrtvo, gnjilo, trulo, nezdravo; to je
strast za pretvaranjem živog u neživo; za destrukcijom radi de¬
strukcije; to je isključiv interes za sve što je mehaničko. To je
strast za traganjem živih struktura.
Nekrofilijski snovi
Sklonost svemu što je mrtvo i trulo može se najjasnije promat¬
rati kroz snove nekrofilnih osoba.
San 1. »Zatičem se kako sjedini na zahodu; imam dijareju i
praznim se takvom eksplozivnom snagom koja pravi buku kao da
je eksplodirala bomba i kao da će srušiti kuću. Želim se okupati
ali kada pokušavam otvoriti vodu, otkrivam da je kada već ispu¬
njena prljavom vodom; vidim fekalije zajedno s odrezanom no¬
gom i rukom kako plivaju u vodi.«
Sanjač je intenzivno nekrofilna osoba koja je imala brojne sli¬
čne snove. Kada je analitičar upitao sanjača što je u snu osjećao
prema onome što se događalo, izvijestio je da nije osjećao da je
situacija tako zastrašujuća, ali da ga je zbunilo to što je san is¬
pričao analitičaru.
163
 San pokazuje više elemenata karakterističnih za nekrofiliju,
među kojima je najočitija tema raskomadanih dijelova tijela. Uz
to postoji uska veza između nekrofilije, analnosti (o čemu će ka¬
snije biti govora) i teme destrukcije; ako san prevedemo sa sim¬
boličkog jezika, vidimo da sanjač osjeća želju da uništi cijelu
zgradu snagom svog izlučivanja.
San 2. »Idem prijatelju u posjet; krećem se prema njegovoj
kući koja mi je dobro poznata. Iznenada se okolina mijenja. Ja
sam u nekom suhom, pustinjskom predjelu bez raslinja. Čini se
da se još trudim naći kuću svog prijatelja, ali jedina kuća na vi¬
diku je neobična građevina koja nema nijednog prozora. Ulazim
kroz mala vrata; zatvarajući ih čujem neobičan zvuk, kao da su
se vrata zaključala, ne samo zalupila. Hvatam kvaku i ne mogu
ih otvoriti. Jako zabrinut idem kroz vrlo uzan hodnik — u stvari
on je tako nizak da moram puzati — i dolazim u prostranu oval¬
nu zamračenu sobu. Izgleda kao velika grobnica. Kada sam se
priviknuo na mrak, vidim brojne leševe kako leže na podu i znani
da je to moj grob. Budim se s osjećajem panike.«
Tom snu teško da je potrebno bilo kakva interpretacija. »Grob¬
nica« je grob i istovremeno simbolizira maternicu. »Kuća prija¬
telja« je simbol života. Umjesto da se kreće prema životu, da po¬
sjeti prijatelja, sanjač se kreće prema mjestu smrti. Sam po sebi,
takav san nije nužno indikativ nekrofilije; on može biti simboli¬
čan izraz straha od umiranja. No drugačije je ako, kao što je to
slučaj s ovim sanjačem, on sanja mnogo snova u kojima vidi
grobove, mumije, kosture; drugim riječima, kada je imaginacija
njegovog života snova uglavnom zaokupljena vizijama svijeta
smrti.
San 3. Ovo je kratak san žene koja pati od žestoke depresije:
»Praznim se; to se nastavlja i nastavlja dok se izmet ne počne pre¬
lijevati preko zahodske školjke, puniti kupaonicu, rasti sve više
i više — utapam se u njemu9 — u taj se čas budim s neopisivim
užasom.«
Za tu je ženu cijeli život transformiran u prljavštinu; ona može
proizvesti jedino prljavštinu; njen svijet postaje prljav i njena
smrt je konačno sjedinjenje s prljavštinom. Istu temu nalazimo
u mitu o Midasu; sve što on dodirne pretvara se u zlato — sim¬
bolično, kao što je Freud pokazao, prljavštinu ili fekalije.10
San 4. Ovo je san Alberta Speera koji je sanjao 12. rujna 1962.
godine dok je bio u zatvoru Spandau.
»Hitler može doći u inspekciju. Ja, u to vrijeme još državni
ministar, uzimam metlu u ruke da bih pomogao da se u tvornici
164
pomele prljavština. Nakon inspekcije nalazim se u njegovom
autu uzalud pokušavajući staviti ruku u rukav kaputa koji sam
skinuo za vrijeme metenja. Ruka se neprestano spušta u džep.
Naša vožnja završava na velikom trgu okruženom zgradama vla¬
de. Na jednoj strani je spomenik palima u ratu. Hitler mu se
približava i polaže vijenac. Ulazimo u mramorno predvorje jedne
od vladinih zgrada. Hitler kaže svom ađutantu: 'Gdje su vijenci?'
Ađutant oficiru: 'Kao što znaš, on sada posvuda polaže vijence.
Oficir je odjeven u svijetlu, gotovo bijelu uniformu koja je na¬
pravljena od neke vrste kože za rukavice; preko kaputa nosi, kao
da je ministrant, halju ukrašenu čipkom i vezom. Stiže vijenac.
Hitler korača prema desnom dijelu prostorije u kojem se nalazi
jedan drugi spomenik na čijem se podnožju već nalaze mnogi
vijenci. Klekne i zapjeva tugaljiv napjev u stilu gregorijanske
pjesme u kojoj se neprestano ponavljao otegnuti 'Jesus Maria'.
Brojne spomen-ploče prekrivaju zidove te duge, visoke, mramor¬
ne dvorane. Hitler sve brže polaže vijenac za vijencem koje mu
dodaju njegovi zaposleni ađutanti. Tugaljivi tonovi postaju sve
monotoniji, red spomen-ploča izgleda beskrajan.«11
Ovaj je san zanimljiv iz mnogo razloga. To je jedan od onih
u kojima sanjač svoj uvid izražava kroz drugu osobu radije no
kroz svoje osjećaje i želje.12 Ti su uvidi pokatkad precizniji no
sanjačev svjestan dojam o drugoj osobi. U ovom slučaju Speer u
čaplinovskom stilu jasno izražava svoje viđenje Hitlerovog nekro-
filnog karaktera. On ga vidi kao čovjeka koji posvećuje sve svoje
vrijeme ukazivanju časti mrtvima, ali na vrlo poseban način nje¬
gova su djela potpuno mehanička, ne ostavljaju mjesta za osjeća
je. Polaganje vijenaca postaje organizacioni ritual sve do apsur¬
da. U jukstapoziciji isti je Hitler, nakon što se vratio religiji svog
djetinjstva, potpuno utonuo u pjevanje tugaljivih tonova. San za¬
vršava naglašavanjem monotonije i mehaniziranog stila njegovog
tužnog rituala.
Na početku sna sanjač oživljava nestvarnu situaciju iz vremena
kada je još bio državni ministar i vrlo aktivan čovjek koji je
sam odlučivao. Možda je prljavština koju mete simbolički izraz
prljavštine nacističkog režima, nemogućnost da stavi ruku u ru¬
kav kaputa je najvjerojatnije simbolički izraz osjećaja da više ne
može sudjelovati u tom sistemu; to čini prijelaz na glavni dio
sna u kome Speer spoznaje da je sve što je napustio mrtav i ne-
krofilni, mehanički, dosadni Hitler.
San 5. »Pronašao sam nešto veliko, 'superdestruktora'. To je
naprava koja, ako se pritisne jedno tajno dugme za koje samo ja
165

znam, može uništiti sav život u Sjevernoj Americi u prvom satu,
a u slijedećem sav život na Zemlji. Samo ja, koji znam formulu
kemijske supstancije, mogu se spasiti. (Slijedeći prizor.) Pritisnuo
sam dugme; više ne opažam život, sam sam, osjećam se presret¬
nim.«
Taj je san izraz čiste destruktivnosti u krajnje narcisoidnoj oso¬
bi koja nema nikakve odnose s drugima i kojoj nitko nije potre¬
ban. Ta osoba je često sanjala taj san, zajedno s drugim nekro-
filnim snovima. Patila je od žestoke mentalne bolesti.
San 6. »Pozvan sam na zabavu s mnogim mladićima i djevoj¬
kama. Svi plešemo. Ali dešava se nešto čudno; ritam postaje sve
polaganiji i polaganiji i izgleda da se uskoro više nitko neće kre¬
tati. U tom trenutku u sobu ulaze muškarac i žena natprosječnih
dimenzija; izgleda da velik dio opreme imaju u dvije velike ku¬
tije. Prilaze prvom paru koji pleše; čovjek uzima nož i zarije ga
mladiću u stražnjicu; začudo, krv ne teče i mladić, izgleda, ne os¬
jeća nikakvu bol; veliki čovjek tada uzima nešto što ne mogu vi¬
djeti, kao malu kutiju, i stavlja je u stražnjicu mladića; kutija je
vrlo mala. Tada stavlja nekakav mali ključ, ili možda dugme, u
malu kutiju (ali tako da ga momak ne može dotaći) i pravi pokre¬
te kao da navija sat. Dok to veliki čovjek radi s momkom, nje¬
gova partnerica obavlja istu operaciju na djevojci. Kada su za¬
vršili, mladi par nastavlja plesati, ali brzo i energično. Par veli¬
kih obavlja istu operaciju na drugih devet prisutnih parova i na¬
kon njihovog odlaska izgleda da su svi u uzbudljivom i sretnom
raspoloženju.«
Značenje sna je jasnije kada ga prevedemo sa simboličkog je¬
zika. Sanjač osjeća da život polagano otiče, da je njegova ener¬
gija potrošena. Ali mala sprava može postati nadomjestak. Osobe
se, kao i satovi, mogu navinuti i tada će izgledati da su intenziv¬
no »žive«, iako će, u stvari, postati automati.
Sanjač je mladić od devetnaest godina koji studira strojarstvo
i koji je potpuno zaokupljen svime što je tehničko. Da je sanjao
samo taj jedan san, moglo bi se pomisliti da je on izraz njegovog
zanimanja za tehniku. Sanjao je, međutim, mnoge snove u koji¬
ma su prisutni drugi vidovi nekrofilije. San u biti nije bio odraz
njegovih profesionalnih interesa; njegovi profesionalni interesi
su, zapravo, odraz njegove nekrofilne orijentacije.
San 7. Ovo je san uspješnog poslovnog čovjeka koji je posebno
zanimljiv jer ilustrira aspekt koji se odnosi na nekrofilni karakter
moderne tehnike, o čemu ćemo kasnije raspravljati.
166
»Polako se približavam ulazu u spilju i već mogu vidjeti u njoj
nešto što me jako impresionira; unutra su dvije očovječene svinje
koje upravljaju malim starim vagonom kakav se upotrebljava u
rudnicima; polažu ga na tračnice koje vode u unutrašnjost spilje.
U malom vagonu vidim normalna ljudska bića; izgledaju mrtva,
ali ja znam da spavaju.
Ne znam da li je to drugi san ili nastavak prethodnoga — vje¬
rujem da sam budan, ali nisam siguran. Početak je isti, približa¬
vam se ulazu u spilju; napuštam sunce i plavo nebo; idem dublje
i vidim na kraju vrlo intenzivan bljesak; divim se izgledu neo¬
bično modernog grada; sve je puno svjetlosti za koju sada znam
da je umjetna — električna. Cijeli je grad napravljen od čelika i
stakla — budućnost. Nastavljam šetnjom i iznenada shvaćam da
nisam nikoga vidio — ni životinju, ni čovjeka. Tada dolazim pred
veliku mašinu, neku vrstu ogromnog, vrlo modernog električnog
transformatora koji je povezan s brojnim debelim kablovima, kao
kablovima za visoki napon; izgledaju kao crne cijevi. Odjednom
pomišljam da ti kablovi provode krv; osjećam se vrlo uzbuđenim
i u džepu svojih hlača nalazim predmet koji odmah prepoznajem;
to je mali džepni nožić koji mi je otac poklonio kada sam imao
dvanaestak godina. Prilazim mašini i džepnim nožićem zarezujem
jedan od kablova; iznenada nešto šikne i smoči me. To je krv.
Budim se vrlo uznemiren i znojim se.«
Nakon što je ispričao svoj san, sanjač je dodao: »Ne razumi¬
jem se jako u mašine i krv, ali ovdje krv zamjenjuje elektricitet,
jer oboje predstavljaju energiju. Ne znam zašto o tome tako mi¬
slim; možda mislim da mašina uzima krv od ljudi.«
Ovaj san, kao i kod Speera, nije san nekrofilne, već biofilne
osobe koja prepoznaje nekrofilni karakter suvremenog svijeta.
Spilja je, kao što to često biva, simbol smrti, kao i grob. Spilja
je rudnik, a ljudi koji tamo rade su svinje ili mrtvaci. (»Znanje«
da nisu stvarno mrtvi je ispravka svijesti o stvarnosti koja pokat¬
kad ulazi u slikovitost sna.) Značenje je: to je mjesto degradira-
nih ljudi nalik na leševe. Ta scena prvog čina sna odvija se na
ranijem stupnju industrijskog razvoja. Drugi čin se odvija u pot¬
puno razvijenom kibernetskom dobu budućnosti. Lijepi moderni
grad je mrtav; nema životinja ni ljudi. Moćna tehnika isisava ži¬
vot (krv) iz čovjeka i transformira ga u elektricitet. Kada sanjač
pokušava zarezati električne kablove (možda ih pokušava uništiti),
natopljen je krvlju koja šiklja — kao da je počinio ubojstvo. U
svom snu sanjač ima viziju mrtvosti totalno tehniziranog društva
167
 s jasnoćom i umjetničkim smislom koje možemo naći u Blake-
ovom ili nadrealističkom slikarstvu. Ipak, u svjesnom stanju zna
malo o onome što »zna« dok nije izložen buci općeg besmisla.
»Neintendirane« nekrofilijske akcije
Snovi su jedan od najeksplicitnijih, ali nikako ne i jedini izraz
nekrofilnih težnji. Katkad se nekrofilijske tendencije mogu izra¬
ziti u marginalnim, neintendiranim, »beznačajnim« akcijama, »psi¬
hopatologiji svakodnevnog života« koju je Freud tumačio kao iz¬
raz potisnutih težnji. Ovdje je primjer uzet iz života vrlo kom¬
pleksne ličnosti Winstona Churchilla. Evo zgode: feldmaršal Sir
Alan F. Brooke, načelnik kraljevskog štaba, i Churchill ručaju u
sjevernoj Africi za vrijeme drugog svjetskog rata; bio je vruć dan
i bilo je mnogo muha. Churchill ih je poubijao onoliko koliko je
mogao, kao što bi vjerojatno postupila većina ljudi. No tada je
učinio nešto bizarno. (Sir Allan izvještava o svojoj zapanjenosti.)
Pred kraj ručka sakupio je sve mrtve muhe i poredao ih na stol-
njaku, ponašajući se kao aristokratski lovac, čiji su ljudi pore¬
dali ubijene životinje da bi on mogao uživati gledajući ih. (Vikont
Alanbrooke, 1957)13
Kad bi se Churchillovo ponašanje »objasnilo« upravo kao »na¬
vika«, ostalo bi pitanje: što zapravo ta neobična navika znači?
Iako se čini da izražava nekrofilnu tendenciju, to nužno ne podra¬
zumijeva da je Churchill imao nekrofilni karakter, već da je mo¬
gao imati jaku nekrofilnu crtu. (Churchillov karakter je suviše
kompleksan da bi ga se moglo analizirati na nekoliko stranica.)
Spomenuo sam to držanje Churchilla jer je vrlo autentično i
jer je njegova ličnost dobro poznata. Slični marginalni detalji
ponašanja mogu se promatrati kod mnogih ljudi. Jedan od naj¬
češćih je običaj nekih osoba da trgaju ili unakazuju male stvari
kao što su šibice ili cvijeće; neki nanose sebi bol čeprkajući po
ranama. Tendencija je drastičnije izražena kada ljudi oštećuju
nešto lijepo kao što je zgrada, dio namještaja — a u ekstremnim
slučajevima isijeku sliku u muzeju ili rane sebe.
Jedna druga ilustracija nekrofilnog ponašanja može se naći kod
ljudi — posebno studenata medicine i liječnika — koje posebno
privlače kosturi. Takva se sklonost obično tumači njihovim pro¬
fesionalnim interesima, ali slijedeći izvještaj iz psihoanalitičkih
podataka pokazuje da tome nije uvijek tako. Student medicine,
koji je u svojoj spavaćoj sobi imao kostur, rekao je analitičaru
168
nakon nekog vremena i s velikom zbunjenošću da je kostur če¬
sto stavljao u svoj krevet, grlio ga i pokatkad ljubio. Ista je osoba
pokazivala brojne druge nekrofilne crte.
Jedna druga manifestacija nekrofilnog karaktera je uvjerenje
da se problem ili sukob može riješiti jedino snagom i nasiljem.
Problem se ne sastoji u pitanju da li bi snagu trebalo koristiti
u određenim okolnostima; za nekrofila je karakteristično da je
sila — kao što je rekla Simone Weil »moć transformacije čovjeka
u leš« — prvo i posljednje rješenje svega; da gordijski čvor uvi¬
jek treba prerezati, a ne strpljivo razrješavati. Na probleme živo¬
ta te osobe u osnovi odgovaraju destrukcijom, nikada dobrohot¬
nim naporom, konstrukcijom ili primjerom. Njihov odgovor je
odgovor kraljice iz Alise u zemlji čudesa: »Skinite im glave!« Mo¬
tiviranima tim porivom obično promaknu mogućnosti koje ne
zahtijevaju destrukciju; oni ne uviđaju da se sila često pokaziva¬
la besplodnom na dugoj stazi. Klasični izraz tog držanja je pre¬
suda kralja Salomona u slučaju dviju žena od koji je svaka tvrdi-
la da je dijete njeno. Kada je kralj predložio da podijele dijete,
prava majka je više voljela dopustiti da ga dobije druga žena;
ona koja nije bila prava majka glasala je za podjelu djeteta. Nje¬
no rješenje je tipična odluka nekrofilne, vlasništvom opsjednute
osobe.
Nešto manje drastičan izraz nekrofilije je naglašeno zanimanje
za bolest u svim njenim oblicima, kao i za smrt. Primjer je maj¬
ka koja se uvijek zanima za bolesti svog djeteta, njegove manj¬
kavosti i pravi mračne prognoze za budućnost; istovremeno nije
impresionirana povoljnom promjenom, ne reagira na djetetovu
radost ili entuzijazam i ne opaža novost koja se u njemu rađa.
Ona ne šteti djetetu ni na kakav očit način, a opet može polako
gušiti njegovu životnu radost, njegovu vjeru u razvoj i konačno
će ga inficirati svojom nekrofilnom orijentacijom.
Netko tko ima priliku slušati razgovore ljudi svih društvenih
klasa od srednjih godina nadalje bit će impresioniran količinom
koju u njihovim razgovorima zauzimaju teme bolesti i smrti dru¬
gih ljudi. Bez sumnje, postoje brojni faktori za to odgovorni. Mno¬
gim ljudima, posebno onima koji nemaju nikakvih interesa izvan
sebe, bolest i smrt su jedini dramatični elementi u njihovim živo¬
tima; to je jedan od nekoliko sadržaja, uz događaje u obitelji, o
kojima mogu razgovarati. No postoje mnoge osobe za koje ta
objašnjenja nisu dovoljna. Obično ih se može prepoznati po ži¬
vosti i uzbuđenju koje ih spopada kada govore o bolesti ili dru¬
gim žalosnim, događajima kao što su smrt, financijske teškoće i
169
tako dalje. Posebni interes nekrofilne osobe za smrt često se po¬
kazuje ne samo u njenom razgovoru, već i u načinu na koji čita
novine. Nju najviše interesiraju — i zbog toga prvo njih čita —
bilješke o smrtnim slučajevima i nekrolozi; ona također voli go¬
voriti o smrti s raznih stajališta; od čega ljudi umiru, uz kakve
uvjete, tko je nedavno umro, tko izgleda kao da će umrijeti i tako
dalje. Ona voli ići u prostorije za ispraćaj mrtvaca i na groblja
i obično ne propušta priliku to učiniti. Lako se može vidjeti da
je taj afinitet prema sprovodima i grobljima samo nešto blaži ob¬
lik ranije opisanog većeg, manifestiranog interesa za mrtvačnice
i grobove.
Jedna druga crta nekrofilne osobe, koju je nešto teže identi¬
ficirati, jest posebna vrsta beživotnosti koja se izražava u njenom
govoru. To se odnosi na sadržaj razgovora. Vrlo inteligentna, uče¬
na nekrofilna osoba može govoriti o stvarima koje mogu biti vrlo
zanimljive, što se ne bi moglo reći i za način na koji iznosi svoje
ideje. Ona ostaje ukočena, hladna, daleka; njeno izlaganje je pe¬
dantno i beživotno. S druge strane, suprotni tip karaktera, osoba
koja voli život, može govoriti o iskustvu koje nije naročito zanim¬
ljivo, ali postoji živost u načinu na koji ga iznosi; ona je stimu¬
lativna; zbog toga se sluša sa zanimanjem i zadovoljstvom. Nekro¬
filna osoba je čovjek koji kvari raspoloženje u društvu i koji je
ubojica radosti; ona je više dosadna no animirajuća; ona svakog
umrtvljuje i zamara, za razliku od biofilne osobe koja oživljava.
Još jedna dimenzija nekrofilnih reakcija je stav prema prošlo¬
sti i vlasništvu. Za nekrofilni karakter samo je prošlost sasvim
stvarno doživljena. Ono što je bilo, tj. ono što je mrtvo, upravlja
njenim životom: institucije, zakoni, vlasništvo, tradicije i posje¬
di. Ukratko, stvari upravljaju čovjekom; imanje upravlja bivstvo-
vanjem; mrtvo upravlja živim. U mišljenju nekrofila — ličnom,
filozofskom i političkom — prošlost je sveta, ništa novo nije vrijed¬
no, drastična promjena predstavlja zločin protiv »prirodnog« po¬
retka.14
Jedan drugi vid nekrofilije je odnos prema boji. Nekrofilna oso¬
ba uglavnom je sklona tamnim bojama, onima koje upijaju svjet¬
lost, kao što su crna ili smeđa, i osjeća odbojnost prema svijet¬
lim, blještavim bojama.15 Ta se osobita sklonost može opaziti na
njihovoj odjeći ili, ako slikaju, u bojama koje izabiru. Naravno,
ako tamna odjeća spada u tradiciju, boja nema značaja u odno¬
su na karakter.
Kao što smo vidjeli u ranijem kliničkom materijalu, nekrofilnu
osobu karakterizira poseban afinitet prema smradu — mirisu
170
trulog ili gnjilog mesa. Manifestira se u dva oblika: (1) iskreno
uživanje u smradu; takve ljude privlači miris fekalija, urina ili
truleži i imaju tendenciju obilaženja smradnih zahoda; (2) — uče¬
staliji oblik — potiskivanje želje za uživanjem u smradu; taj ob¬
lik vodi do reaktivnog nastanka želje za oslobađanjem od smra¬
dova koji u stvarnosti ne postoje. (To je slično pretjeranoj čisto¬
ći analnog karaktera.) Bilo u jednom ili drugom obliku, nekrofil¬
ne osobe su zainteresirane za smrad. Kao što je ranije naglašeno,
očaravanje smradom takvim osobama često daje izgled »snifera«.
(H. von Hentig, 1964). Nije rijetkost da se ta tendencija mirisanja
ispoljava čak i na njihovom izrazu lica. Mnogi nekrofilni pojedinci
izgledaju kao da neprestano osjećaju smrad. Onaj tko proučava
slike Hitlera taj izraz mirisanja može lako otkriti. On nije uvijek
prisutan, ali kada jest predstavlja jedan od najpouzdanijih krite¬
rija za identifikaciju takve strasti. Drugi element karakterističan
za izraz lica nekrofila je njegova nesposobnost da se smije. Nje¬
govo smijanje je zapravo vrsta glupog smijuljenja; ono je neživo
i nedostaje mu oslobađajuća i radosna osobina normalnog smi¬
jeha. Nekrofila zapravo ne karakterizira samo odsustvo sposob¬
nosti za »slobodni« smijeh već opća ukočenost i nedostatak izra¬
za na licu. Gledajući televiziju, možemo ponekad primijetiti spike
ra čije lice ostaje potpuno nepokretno dok govori; on se naceri
samo na početku ili na kraju svoga govora kada, prema američ¬
kom običaju, zna da se smiješak očekuje. Takve osobe ne mogu
govoriti i smješkati se u isto vrijeme, jer svoju pažnju mogu us¬
mjeriti samo na jednu ili drugu aktivnost; njihov smijeh nije
spontan, već planiran, kao nespontane geste slabog glumca. Koža
je često indikativ nekrofila: ona ostavlja utisak kao da je beži¬
votna, »suha«, blijedožuta; ako pokatkad imamo utisak da osoba
ima »prljavo« lice, ne tvrdimo da je lice neoprano, već da odgo¬
vara posebnoj osobini nekrofilnog izraza.
Nekrofilijski jezik
Jezik nekrofilne osobe karakterizira predominantna upotreba ri¬
ječi koje se odnose na destrukciju, te na fekalije i zahode. Dok
je upotreba riječi »govno« danas postala vrlo raširena, ipak nije
teško razlučiti ljude kojima je to omiljena riječ. Primjer je dva-
desetčetverogodišnji čovjek za koga je sve bilo »govnasto«: život,
ljudi, ideje i priroda. Isti je mladić ponosno rekao o sebi: »Ja sam
umjetnik destrukcije.« Na mnoge primjere nekrofilnog jezika na-
171
ilazimo analizirajući odgovore na ranije spomenuti upitnik (u 2.
poglavlju, fusnota 8. i u 8. poglavlju, fusnota 15), koji je podije¬
ljen njemačkim radnicima i službenicima. To ilustriraju odgovo¬
ri na pitanje: »Koje je vaše mišljenje o crvenilu za usne i šminki
koju upotrebljavaju žene?«16 Mnogi ispitanici su odgovorili: »To
je buržoasko« ili »neprirodno« ili »nehigijenski«. Jednostavno su
odgovorili u terminima prevladavajuće ideologije. No manji dio
je dao ovakve odgovore: »to je otrovno« ili »zbog toga žene izgle¬
daju kao kurve«. Upotreba takvih stvarno neopravdanih termina
vrlo je indikativna za njihovu karakternu strukturu; ispitanici ko¬
ji su upotrebljavali takve riječi gotovo su redovito pokazivali de¬
struktivnu tendenciju u većini drugih odgovora.
Da bismo provjerili valjanost hipoteze o nekrofiliji, Michacl
Maccoby i ja sastavili smo interpretativni upitnik na osnovu ono¬
ga koji je korišten u frankfurtskoj studiji, ali sa ukupno devet¬
naest više fiksiranih no nezavršenih pitanja; neka su se odnosila
na ponašanja tipična za analno-zgrtački karakter, dok su se druga
odnosila na nekrofilne karakteristike koje sam dosad opisao. Mac¬
coby je ispitao uzorke ljudi iz šest vrlo različitih kategorija sta¬
novništva (različitih po klasi, rasi i obrazovanju). Prostor ne do¬
pušta detaljnije raspravljanje o metodi ili dobivenim rezultati¬
ma. Dovoljno je reći da je analiza utvrdila: (1) prisustvo nekro-
filnog sindroma koji potvrđuje teorijski model; (2) da se tenden¬
cije ljubavi prema životu i one nekrofilne mogu mjeriti; (3) da
su te tendencije, zapravo, znatno povezane s društveno-političkim
odnosima. Na osnovu interpretativne analize upitnika procjenju¬
jemo da bi oko 10 do 15% intervjuiranih ljudi moglo biti izrazito
nekrofilno... Istraživači su zapazili sterilnost sredine oko mno¬
gih takvih ljudi i njihovih kuća. Oni žive u umrtvljenoj, nerados-
noj atmosferi . . . (M. Maccobv, 1972)
Studija je postavila ispitanicima brojna pitanja koja su omo¬
gućila da se njihova politička shvaćanja povežu s njihovim karak¬
terom. Upućujem čitaoca na vrlo velik broj podataka u Macco-
byjevom radu; ovdje ću spomenuti samo slijedeći: »Kod svih smo
uzoraka ustanovili da su antiživotne tendencije značajno u skladu
s političkim stavovima podržavanja rastuće vojne sile i odobra¬
vanja represije protiv neistomišljenika. Pojedinci kod kojih su
dominantne antiživotne tendencije smatraju najvažnijim slijede¬
će: čvršću kontrolu izgrednika, strože provođenje zakona protiv
droga, dobivanje rata u Vijetnamu, kontroliranje subverzivnih
grupa, jačanje policije i suzbijanje komunizma u cijelom svijetu.
(M. Maccoby, 1972)
172
Veza između nekrofilije i obožavanja tehnike
Lewis Mumford je ukazao na vezu između destruktivnosti i »me-
gamašina« (u kojima je skoncentrirana moć) kakve su postojale
u Mezopotamiji i Egiptu prije nekih pet tisuća godina, u društvi¬
ma koja imaju, kako je naglasio, mnogo zajedničkog s megama-
šinama današnje Evrope i Sjeverne Amerike. On piše:
Pojmovno su instrumenti mehanizacije već prije pet tisuća go¬
dina bili odijeljeni od svih ostalih ljudskih funkcija i ciljeva
osim od neprestanog jačanja reda, moći, predviđanja i, iznad
svega, kontrole. S tom protoznanstvenom ideologjiom došla je
odgovarajuća organizacija i degradacija nekada autonomnih
ljudskih aktivnosti: po prvi puta su se pojavile »masovna kul¬
tura« i »masovna kontrola«. S jetkim simbolizmom, najviši
proizvodi megamašine u Egiptu bili su divovski grobovi, na¬
stanjeni mumificiranim leševima; dok je kasnije u Asiriji, kao
i iznova u svakom drugom ekspandirajućem carstvu, glavno
svjedočanstvo njegove tehničke efikasnosti bila pustoš razore¬
nih sela i gradova i zatrovanih tla: prototip sličnim »civilizira¬
nim« strahotama današnjice. (L. Mumford, 1967)
Počnimo s razmatranjem najjednostavnijih i najočitijih karak¬
teristika suvremenog industrijskog čovjeka: gušenje središnjeg
zanimanja za ljude, prirodu i žive strukture zajedno sa sve ve¬
ćom sklonošću mehaničkim, neživim artefaktima. Postoji obilje
primjera. Diljem cijelog industrijaliziranog svijeta postoje mno-
gi ljudi koji osjećaju više nježnosti prema svojim automobilima
i više zanimanja za njih no za svoje žene. Ponosni su na svoj
auto; njeguju ga; peru ga (čak i mnogi od onih koji bi pranje
mogli platiti), a u nekim zemljama mu nadijevaju nadimke pu¬
ne ljubavi; oni ga promatraju i postaju zabrinuti kod najmanjeg
simptoma disfunkcije. Auto, bez sumnje, nije seksualni objekt
— no on je objekt ljubavi; nekima život bez auta izgleda nepod-
nošljiviji no život bez žene. Nije li ta sklonost prema automobili¬
ma donekle osebujna, ili čak perverzna?
Ili jedan drugi primjer: fotografiranje. Svatko tko ima priliku
promatrati turiste — ili možda sebe — može otkriti da je fo¬
tografiranje postalo zamjena za viđenje. Naravno, morate po¬
gledati da biste upravili svoj objekt prema željenom predmetu;
tada pritisnete dugme, film se razvije i donese kući. Ali gle¬
danje nije viđenje. Viđenje je ljudska funkcija, jedan od najve-
173
ćih darova kojima je čovjek obdaren; ono zahtijeva aktivnost,
unutarnju otvorenost, zanimanje, strpljenje, koncentraciju. Tre­
nutačno pritiskanje okidača (taking a snapshot) (značajan je ag­
resivan izraz) u biti znači čin viđenja transformirati u predmet
— sliku koju kasnije možete pokazati prijateljima kao dokaz da
»ste bili tamo«. Isti je slučaj s onim ljubiteljima muzike za koje
je slušanje muzike jedino izlika za eksperimentiranje s kvalite­
tom njihovih gramofona ili high-fidelity uređaja i posebnih teh­
ničkih poboljšanja. Slušanje muzike za njih je transformirano
u proučavanje proizvoda visoke tehničke kvalitete.
Drugi primjer je spravar (gadgeteer), osoba koja je usredoto­
čena na zamjenjivanje svake primjene ljudskog napora »spret­
nom«, »radnoštednom« tehničkom novotarijom. Među takve lju­
de možemo ubrojiti trgovce koji čak najjednostavnija zbrajanja
obavljaju pomoću mašine, kao i ljude koji odbijaju propješačiti:
blok kuća, već automatski idu automobilom. A mnogi od nas vje­
rojatno poznaju ljude koji u svojoj kućnoj radionici izrađuju
naprave koje samim pritiskom na dugme ili okretanjem prekida­
ča uključuju vodoskok ili otvaraju vrata; neki se od tih proiz­
vođača naprava posvećuju čak i nepraktičnijim, često apsurdnim
pronalascima.
Nadam se da je jasno da ne mislim da je svaka upotreba auto­
mobila, svako fotografiranje ili upotreba sprava manifestacija ne-
krofilnih tendencija. Ali ona tu kvalitetu pretpostavlja kada po­
staje zamjena zanimanju za život i obavljanju mnogih funkcija
kojima je obdareno ljudsko biće. Ne mislim da inženjer, koji je
strasno zainteresiran za konstrukciju mašina svih vrsta, mani
festira nekrofilnu tendenciju. On može biti vrlo produktivna oso­
ba s velikom ljubavlju prema životu koja se izražava u njego­
vom stavu prema ljudima, prema prirodi, prema umjetnosti i u
njegovim konstruktivnim tehničkim idejama. Mislim, zapravo,
na one pojedince čije je zanimanje za artefakte zamijenilo zani­
manje za ono što je živo, te na one koji se tehničkim stvarima
bave na pedantan i neživ način.
Nekrofilna osobina tih pojava postaje očitija ako neposrednije
ispitamo dokaz o stapanju tehnike i destruktivnosti, za koje naše
vrijeme pruža tako mnogo primjera. Otvorena veza između de­
strukcije i obožavanja tehnike našla je svoj prvi eksplicitni i rje­
čit izraz kod F. T. Marinettija, osnivača i vođe talijanskog futu-
rizma i doživotnog fašiste. Njegov prvi Furtunistički manifest
(1909) proklamira ideale koji svoje potpuno ostvarenje mogu naći
u nacionalsocijalizmu i metodama korištenim u ratovanju na po-
174
četku drugog svjetskog rata.17 Njegova osobita senzitivnost um¬
jetnika omogućava mu da snažno izrazi tendenciju, tako teško
vidljivu u ono vrijeme:
1. Namjeravamo opjevati voljene opasnosti, sklonost prema
snazi i neustrašivosti.
2. Hrabrost, odvažnost i revolt bit će bitni elementi naše poezije.
3. Do sada je književnost veličala sjetnu nepokretnost, eks¬
tazu i spavanje. Mi namjeravamo veličati agresivnu akciju,
grozničavu nesanicu, trkačev korak, smrtni skok, udarac i
ćušku.
4. Kažemo da je veličanstvo svijeta obogaćeno novom ljepo¬
tom; ljepotom brzine. Trkaći auto čiji je poklopac ukrašen ve¬
likim ispušnim cijevima, kao zmijama eksplozivnog daha —
tutnjeći auto koji izgleda kao da jaše na velikoj topovskoj
granati — ljepši je no »Pobjeda kod Samotrake«.
5. Ispjevat ćemo himnu čovjeku za volanom koji koplje svo¬
ga duha baca preko cijele Zemlje, uz kružnicu njene orbite.
6. Pjesnik se mora trošiti sa žarom, sjajem i plemenitošću,
da nabuja entuzijastička gorljivost prvobitnih elemenata.
7. Ljepota postoji samo u borbi. Nijedno djelo bez agresivnog
karaktera ne može biti remek-djelo. Poezija mora biti shvaće¬
na kao žestoki napad na nepoznate sile, da bi ih reducirala i
prostrla pred čovjeka.
8. Stojimo na posljednjem predgorju stoljeća! Zašto bismo
gledali unatrag kada je ono što želimo rušenje misterioznih
vrata u Nemoguće? Vrijeme i Prostor umrli su jučer. Mi već
živimo u apsolutu jer smo stvorili vječnu sveprisutnu brzinu.
9. Slavit ćemo rat — jedinu higijenu svijeta — militarizam,
patriotizam, destruktivnu gestu donosilaca slobode, lijepe ide¬
je za koje vrijedi umrijeti i prezir prema ženi.
10. Destruirat ćemo muzeje, knjižnice, akademije svih vrsta,
suzbiti moralizam, -feminizam, svaki oportunistički ili utilitarni
kukavičluk.
11. Opjevat ćemo velike gomile uzbuđene radom, veseljem i
galamom; opjevat ćemo mnogobojna, polifonska doba revolu¬
cije u modernim metropolama; opjevat ćemo treperavu noćnu
gorljivost arsenala i brodogradilišta koja plamte žestokom
električnom mjesečinom; lakome željezničke stanice koje pro-
ždiru dimom operjane zmije; tvornice grčevito uhvaćene zavi-
nutim linijama vlastitog dima; mostove koji prekoračuju rije¬
ke kao gigantski gimnastičari, koji na suncu bliješte bljeskom
175
 noževa; pustolovne parobrode koji omirisuju horizont; snaž¬
ne lokomotive čiji kotači grebu tračnice kao kopita golemih
gvozdenih konja zauzdanih cijevima; i gladak let aviona čiji
propeleri klopoću zrakom kao zastave i izgleda kliču kao ushi¬
ćena gomila. (R. W. Flint, 1971. Kurziv E. F.)
Ovdje vidimo bitne elemente nekrofilije: obožavanje brzine i
mašine; poeziju kao sredstvo napada; slavljenje rata; destruk¬
ciju kulture; mržnju prema ženama; lokomotive i avione kao
žive sile.
Drugi Futuristički manifest (1916) razvija ideju nove religije
brzine:
Brzina, čija je bit intuitivna sinteza svake sile u kretanju,
prirodno je čista. Sporost, čija je bit racionalna analiza sva¬
kog iscrpljenja u odmoru, prirodno je nečista. Nakon destruk¬
cije starog dobra i starog zla stvaramo novo dobro, brzinu, i
novo zlo, sporost.
Brzina = sinteza svake hrabrosti u akciji. Agresivne i ra¬
toborne.
Sporost = analiza svake stagnantne razboritosti. Pasivne i
pacifističke...
Ako molitva znači vezu s božanstvom, jurnjava velikom
brzinom je molitva. Svetost kotača i tračnica. Treba kleknuti
na tračnice radi molitve božanskoj brzini. Treba kleknuti pred
vrtoglavom brzinom žiroskopskog kompasa: 20 000 okretaja u
minuti, najviša mehanička brzina koju je čovjek postigao.
Opijanje velikim brzinama u automobilima samo je radost
osjećaja jedinstva sebe s jednim božanstvom. Sportaši su pr¬
vi katekumeni te religije. Nadolazi destrukcija kuća i gradova
da bi se napravila sastajališta za automobile i avione. (R. W
Flint, 1971. Kurziv E. F.)
Rečeno je da je Marinetti bio revolucionar, da je raskinuo s
prošlošću, da je otvorio vrata viziji novog svijeta ničeanskog
natčovjeka, da je zajedno s Picassom i Apollinaireom bio jed¬
na od najvažnijih sila u modernoj umjetnosti. Dopustite da od¬
govorim da ga njegove ideje smještavaju uz Mussolinija i, još
više, uz Hitlera. Nacizam karakterizira upravo to miješanje re¬
toričkih priznavanja revolucionarnog duha, obožavanja tehnike
i ciljeva destrukcije. Mussolini i Hitler su možda bili pobunjeni¬
ci (Hitler više nego Mussolini), ali nisu bili revolucionari. Nisu
176
imali istinski stvaralačkih ideja, nisu izvršili nikakvu značajnu
promjenu koja bi koristila čovjeku. Nisu posjedovali bitan kri¬
terij revolucionarnog duha: ljubav prema životu, želju da služe
njegovom odvajanju, razvoju i strasti za nezavisnošću.18
Stapanje tehnike i destruktivnosti u prvom svjetskom ratu još
nije bilo vidljivo. Bilo je malo uništavanja (destruction) pomoću
aviona a tenk je bio samo daljnja evolucija tradicionalnih oruž¬
ja. Drugi svjetski rat je izazvao odlučujuću promjenu: upotrebu
aviona za masovno ubijanje.19 Ljudi koji su bacali bombe teško
da su bili svjesni da su u nekoliko minuta ubili ili spalili tisuće
ljudskih bića. Posada aviona je bila tim: jedan je čovjek bio pi¬
lot aviona, drugi navigator, a treći je bacao bombe. Oni nisu
bili zabrinuti zbog ubijanja i jedva da su bili svjesni neprijatelja.
Bili su zaokupljeni rukovanjem svojom kompliciranom mašinom
u pravcima zacrtanim u više no pažljivo razrađenim planovima.
Da će kao rezultat njihovih akcija mnogo, a ponekad preko sto¬
tinu tisuća, ljudi biti ubijeno, spaljeno i osakaćeno, bilo im je,
naravno, poznato cerebralno, no teško da su to shvaćali afektiv-
no; to nije bila, kolikogod to paradoksalno zvučalo, njihova bri¬
ga. Zbog toga se vjerojatno nitko — ili bar većina njih — nije
osjećao krivim za djela, koja spadaju među najgroznija koja
ljudsko biće može izvršiti.
U modernom zračnom ratovanju destrukcija slijedi princip
moderne tehničke proizvodnje20 u kojoj su i radnik i inženjer
potpuno otuđeni od proizvoda svoga rada. Oni obavljaju tehničke
zadatke u skladu s općim planom koji je izradila uprava, ali če¬
sto čak i ne vide gotov proizvod; čak ako ga i vide, on nije
predmet njihove brige ili odgovornosti. Od njih se ne očekuje da
misle o tome da li je proizvod koristan ili štetan — o tome od¬
lučuje uprava; međutim, »koristan«, što se tiče uprave, znači
»unosan«, i ne odnosi se na stvarnu upotrebu proizvoda. U ratu
»unosan« znači »sve što služi za pobjeđivanje neprijatelja« i če¬
sto je odluka o tome što je unosno zasnovana na podacima koji
su magloviti kao oni koji su doveli do gradnje Fordovog Edsela.
Inženjeru, kao i pilotu, dovoljno je znati odluke uprave; nije mu
ostavljena mogućnost da se o njima raspituje, niti je zainteresi¬
ran to učiniti. Bilo da se radi o ubijanju stotina tisuća ljudi u
Dresdenu ili Hirošimi, ili o opustošivanju zemlje naroda Vijet¬
nama, nije na njemu da se brine o vojnoj ili moralnoj oprav¬
danosti naređenja; jedini je njegov zadatak ispravno poslužiti
mašinu.
177
 Ovoj se interpretaciji može prigovoriti naglašavanjem činjeni¬
ce da su vojnici oduvijek bili obavezni bezuvjetno se pokoriti
naređenju. To je točno, ali taj prigovor ne uzima u obzir važ¬
nu razliku između vojnika na zemlji i pilota bombardera. Voj¬
nik na zemlji ostaje u granicama destrukcije oružjima i jedno¬
stavnom radnjom ne izaziva masovno uništenje (destruction) ljud¬
skih bića koja nikada nije vidio. Najviše što se može reći jest da
će tradicionalna vojna disciplina i osjećaj patriotske dužnosti
kod pilota povećati spremnost za bezuvjetno izvršavanje nare¬
đenja; ali izgleda da se ne radi samo o tome, kao što je to ne¬
sumnjivo slučaj s vojnikom koji se bori na zemlji. Piloti su vi-
soko obrazovani, ljudi tehničkih sklonosti kojima teško da je
potreban taj dodatni motiv da bi svoj posao obavljali ispravno
i bez oklijevanja.
Čak i nacističko masovno ubijanje Jevreja bilo je organizirano
sokoobrazovani, ljudi tehničkih sklonosti kojima teško da je
morama nije zahtijevalo visok stupanj tehničke naobrazbe. Na
jednoj strani procesa žrtve su bile odabirane prema sposobnosti¬
ma za obavljanje korisnog posla. Oni koji nisu bili svrstani u
tu kategoriju odvođeni su u komore; rečeno im je da idu na tu¬
širanje; pušten je plin; odjeća i drugi korisni predmeti kao što
su kosa, zlatni zubi odstranjeni su, razvrstavani i »prerađivani«;
leševi spaljivani. Žrtve su »prerađivane« sustavno, efikasno; eg¬
zekutori nisu smjeli vidjeti agoniju; oni su sudjelovali u eko-
nomsko-političkom programu Fuhrera; no ipak su bili samo ko¬
rak udaljeni od direktnog i neposrednog ubijanja svojim ruka¬
ma.21 Bez sumnje, da bi nečije srce toliko otvrdnulo da ne bude
pogođeno sudbinom ljudskih bića koja vidi i odabire za ubija¬
nje, treba mnogo više temeljite dresure no kod pilota koji baca
bombe. No usprkos toj razlici ostaje činjenica da obje situacije
imaju vrlo važan zajednički element: tehnizaciju destrukcije i s
njom potpuno uklanjanje afektivne spoznaje onoga što se čini.
Kada se jednom taj proces potpuno utemelji, ne postoje granice
destruktivnosti jer nitko ne destruira; on poslužuje mašinu za
programirane — i zbog toga, naizgled racionalne — svrhe.
Ako su ta razmatranja u pogledu tehničko-birokratske prirode
moderne destruktivnosti velikih razmjera ispravna, zar ne vode
nepriznavanju moje centralne hipoteze koja se odnosi na ne-
krofilnu prirodu duha totalne tehnike? Zar ne moramo dopustiti
da čovjek suvremene tehnike nije motiviran strašću za destruk¬
cijom, već da bi bio ispravnije opisan kao potpuno otuđen čov¬
jek, čija je dominantna orijentacija cerebralna, koji osjeća ma-
178
lo ljubavi, ali i malo želje za destrukcijom, koji je, u karaktero-
loškom smislu, postao automat, ali ne i destruktor?
Na to pitanje nije lako odgovoriti. Bez sumnje, u Marinettiju,
Hitleru, u tisućama pripadnika nacističke i staljinističke tajne
policije, čuvara u koncentracionim logorima, pripadnika egzeku-
torskih jedinica strast za destrukcijom je dominantan motiv.
Ali zar oni nisu »staromodni« tipovi? Jesmo li u pravu kada duh
»tehnokratskog« društva interpretiramo kao nekrofilan?
Da bi se odgovorilo na ta pitanja, potrebno je rasvijetliti neke
druge probleme, koje do sada nisam uključivao u izlaganje. Prvi
je veza između analno-zgrtačkog karaktera i nekrofilije
Klinički podaci i primjeri snova nekrofila ilustrirali su zapa¬
ženu prisutnost crta analnog karaktera. Zaokupljenost procesom
eliminacije i fekalijama je, kao što smo vidjeli, simbolični izraz
interesa za sve što je trulo ili gnjilo, za sve što nije živo. Među¬
tim, premda »normalnom« analno-zgrtačkom karakteru nedosta¬
je živosti, on nije nekrofilan. Freud i njegovi suradnici otišli su
korak dalje; otkrili su da je sadizam često popratni proizvod
analnog karaktera, koji se javlja kod ljudi koji su više neprija¬
teljski i više narcisoidni od prosječnog zgrtačkog karaktera. No
čak su i sadisti još u odnosu s drugima; žele njima vladati, ali
ne i uništiti ih. Oni, kojima nedostaje čak i ta perverzna vrsta
odnošenja, koji su još narcisoidniji i još neprijateljskiji, to su
nekrofili. Njihov cilj je da sve živo pretvore u mrtvu stvar; oni
žele destruirati sve i svakoga, pa čak i sebe; njihov neprijatelj
je sam život.
Ova hipoteza sugerira da je razvoj: normalni analni karakter ->
sadistički karakter -> nekrofilni karakter determiniran poveća¬
njem narcisoidnosti, neodnošenja i destruktivnosti (u tom konti¬
nuitetu postoje bezbrojne nijanse između dva pola), te da se
nekrofilija može opisati kao maligni oblik analnog karaktera.
Da je pojam uske veze između analnog karaktera i nekrofilije
lako jednostavan kao što sam ga opisao u ovom shematskom iz¬
laganju, ovo bi bilo dovoljno jasno da budemo teorijski zado¬
voljni. No veze ni u kom slučaju nisu tako jednostavne. Analni
karakter, tipičan za srednju klasu devetnaestog stoljeća, postaje
sve rjeđi među onim stanovništvom koje je potpuno integrirano
u ekonomski najnapredniji oblik proizvodnje.22 Dok, statistički go¬
voreći, pojava totalnog otuđivanja vjerojatno još ne postoji kod
većine američkog stanovništva, ona je karakteristika sektora koji
je najindikativniji za pravac u kojem se kreće cijelo društvo. U
stvari, karakter novog tipa čovjeka izgleda da ne pristaje u bilo
 koju od starijih kategorija kao što su oralni, analni ili genitalni
karakteri. Pokušao sam taj novi tip shvatiti kao »tržišni karak¬
ter« (»marketing character«) (E. Fromm, 1947).
Za tržišni karakter sve je transformirano u robu — ne samo
stvari, već i sama osoba, njena fizička energija, njene vještine,
njeno znanje, njeni nazori, njeni osjećaji, pa čak i osmijesi. Taj
karakterni tip je povijesno novi fenomen, jer je proizvod potpu¬
no razvijenog kapitalizma koji je usredotočen na tržište — tr¬
žište robe, tržište rada i tržište ličnosti — i čiji je princip stva¬
ranje dobiti uz pomoć povoljne razmjene.23
Analni karakter, kao i oralni ili genitalni, pripada razdoblju
u kojem totalno otuđenje još nije bilo potpuno razvijeno. Ti
karakterni tipovi su mogući dok postoji realno osjetilno iskus¬
tvo vlastitoga tijela, njegovih funkcija i njegovih proizvoda. Ki-
bemetski čovjek je toliko otuđen da svoje tijelo doživljava samo
kao instrument za postizanje uspjeha. Njegovo tijelo mora iz¬
gledati mladenačko i zdravo; ono se narcisoidno doživljava kao
najdragocjenija imovina na tržištu ličnosti.
Ovdje se vraćamo pitanju koje je dovelo do digresije. Da li
je nekrofilija zaista karakteristična za čovjeka u drugoj polovici
dvadesetog stoljeća u Sjedinjenim Američkim Državama i drugim
jednako visoko razvijenim kapitalističkim ili državno-kapitalis-
tičkim društvima?
Taj novi tip čovjeka, na koncu konca, nije zainteresiran za fe¬
kalije i leševe. On se, zapravo, toliko boji leševa da mu se le¬
ševi priviđaju življima no žive osobe. (Izgleda da to nije stva¬
ranje reakcije, već zapravo dio cjelokupne orijentacije koja ne¬
gira prirodu, ne od-čovjeka-učinjenu stvarnost.) Ali on čini nešto
mnogo drastičnije. On odvraća svoj interes od života, osoba,
prirode, ideja — ukratko od svega što je živo; on sav život pre¬
tvara u stvari, uključujući sebe i manifestaciju svojih ljudskih
sposobnosti uma, viđenja, slušanja, kušanja, voljenja. Seksualnost
postaje tehnička vještina (»ljubavna mašina«); osjećaji su otup¬
ljeni i pokatkad zamijenjeni sentimentalnošću; radost, izraz in¬
tenzivne životnosti, zamijenjena je »zabavom« ili uzbuđenjem; i
ako ima neku ljubav ili nježnost, ona je upravljena prema maši¬
nama i spravama. Svijet postaje suma beživotnih artefakata; od
sintetičke hrane do sintetičkih organa, cijeli čovjek postaje dio
totalne mašinerije kojom on upravlja, ali kojom je istovremeno
upravljan. On nema plana, nema svrhe u životu do izvršavanja
180
onog što mu logika tehnike određuje. On teži da napravi robota
kao jedno od najvećih dostignuća svog tehničkog uma; neki
nas specijalisti uvjeravaju da će se robot jedva razlikovati od
živih ljudi. To dostignuće neće izgledati tako zapanjujuće — čo¬
vjeka je ionako već teško razlikovati od robota.
Svijet života postao je svijet »neživota«; osobe su postale »ne-
osobe«, svijet smrti. Smrt se više ne izražava neugodno-mirišućim
fekalijama ili leševima. Njeni simboli sada su čiste, blještave ma¬
šine; ljude ne privlače smradni zahodi, već strukture aluminija i
stakla.24 Ali stvarnost iza te raskužene fasade postaje sve vidlji¬
vija. Čovjek, u ime napretka, transformira svijet u smradno i
zatrovano mjesto (i to nije simbolično). On zagađuje zrak, vodu,
zemlju, životinje — i sebe. On to čini do tog stupnja da postaje
problematično hoće li se na Zemlji moći živjeti za slijedećih sto
godina. On zna činjenice, ali usprkos mnogima koji protestiraju,
oni koji upravljaju nastavljaju trku za tehničkim »napretkom«
i voljni su obožavanju svog idola žrtvovati sav život. Nekada su
ljudi također žrtvovali svoju djecu i ratne zarobljenike, ali ni¬
kada ranije čovjek nije bio voljan Molohu žrtvovati sav život —
svoj i svojih potomaka. Mala je razlika čini li to namjerno ili
ne. Ako nije spoznao moguću opasnost, može biti oslobođen od¬
govornosti. Ali nekrofilni element u njegovom karakteru spreča¬
va ga da se koristi znanjem koje ima.
Isto vrijedi za pripremanje nuklearnog rata. Dvije supersile
neprestano povećavaju svoju sposobnost za međusobno uništenje
uz koje bi išlo i uništenje velikih dijelova ljudskog roda. Do sa¬
da nisu učinile ništa ozbiljno da se ukloni opasnost — a jedina
ozbiljna stvar bi bila destrukcija svih nuklearnih oružja. U stva¬
ri, oni koji upravljaju bili su nekoliko puta skloni upotrebi nu¬
klearnih oružja — i kockali su se opasnošću. Strategijsko rezoni¬
ranje — na primjer knjiga On Thermonuclear War (O termonu-
klearnom ratu) (1960) Hermana Kahna — hladnokrvno postavlja
pitanje da li bi pedeset milijuna mrtvih bilo »prihvatljivo«. Teš¬
ko da se može sumnjati u nekrofilski duh tog pitanja.
Sve pojave koje toliko indigniraju — odanost drogi, zločin, kul¬
turno i duhovno propadanje, zanemarivanje istinskih etičkih vri¬
jednosti — povezane su s rastućom privlačnošću smrti i prljav-
štine. Kako se može očekivati da mladi, siromašni i oni koji su
bez nade ne budu privučeni propadanju, kad ga unapređuju oni
koji usmjeravaju tok društva?
Moramo zaključiti da je beživotni svijet totalne tehnizacije samo
drugi oblik svijeta smrti i propadanja. Te činjenice većina nije
181
 svjesna ali, da upotrijebimo Freudov izraz, potisnuto se često
vraća i očaranost smrću i propadanjem postaje vidljiva kao i u
slučaju malignog analnog karaktera.
Do sada smo razmatrali vezu: mehaničko-beživotno-analno. Ali
teško bi bilo ne sjetiti se jedne druge veze ako razmatramo ka¬
rakter totalno otuđenog, kibernetskog čovjeka: njegovih shizo-
idnih ili shizofrenih osobina. Možda je u njemu najupadljivija
crta razdor između misli-afekata-volje. (Taj je razdor naveo E.
Bleulera kod izbora imenice »shizophrenia« — od grčkog shizo,
raskoliti, raspući se; phren, psiha — za taj tip bolesti.) U opisu
kibernetskog čovjeka već smo vidjeli neke ilustracije tog razdo¬
ra (primjer odsustva osjećaja kod pilota bombardera, kombini¬
ranog s jasnim znanjem da pritiskom na dugme ubija stotine ti¬
suća ljudi). Da bismo promatrali tu pojavu, ne moramo ići u tak¬
ve krajnosti. Već smo je opisali u njenim općenitim manifestaci¬
jama. Kibernetski čovjek je gotovo isključivo cerebralno orijen¬
tiran: on je rnonocerebralni čovjek. Njegov pristup cijelom svije¬
tu oko njega — i sebi samome — je intelektualan; on želi znati
što stvari jesu, kako funkcioniraju i kako mogu biti konstruirane
ili upravljane. Taj pristup njeguje znanost i on dominira od kra¬
ja srednjeg vijeka. To je sama bit modernog napretka, osnova
tehničke dominacije svijetom i masovne potrošnje.
Postoji li nešto kobno u toj orijentaciji? Zaista, taj aspekt »na¬
pretka« ne bi bio koban da ga ne prate neke tegobne činjenice.
Prvo, tu »monocerebralnu« orijentaciju ne nalazimo samo kod
onih koji su angažirani naučnim radom; ona je zajednička veli¬
kom dijelu stanovništva: činovnicima, prodavačima, inženjerima,
liječnicima, direktorima i posebno mnogim intelektualcima i um¬
jetnicima25 — u stvari, može se nagađati, većini urbanog stanov¬
ništva. Svi oni pristupaju svijetu kao konglomeratu stvari koji
treba shvatiti da bi se mogle efektno koristiti. Drugo, i ne manje
važno, taj cerebralno-intelektualni pristup javlja se zajedno s od¬
sustvom afektivne reakcije. Može se reći da su osjećaji više pre-
sahnuli no što su potisnuti; ukoliko su živi, nisu njegovani i rela¬
tivno su sirovi; poprimaju oblik strasti, kao što je strast za po¬
bjedom da bi se pokazala nadmoć nad drugima, za destrukcijom,
ili oblik uzbuđenja u seksu, brzini i galami. Treba dodati još je¬
dan faktor. Monocerebralnog čovjeka karakterizira i ovo značajno
svojstvo: posebna vrsta narcisoidnosti po kojoj je samome
sebi predmet; svoje tijelo i vještinu — ukratko, sebe sa¬
mog — doživljava kao instrument uspjeha. Monocerebralni čovjek
je toliko dio mašinerije koju je izgradio da su mašine upravo
182
onoliko predmet njegove narcisoidnosti koliko i on sam; zapravo,
između njih postoji simbiotički odnos: »ujedinjenje sebe s nekim
drugim (ili nekom drugom silom izvan sebe) na takav način da
svaki od njih gubi svoj integritet, te postaju uzajamno zavisni.«
(E. Fromm, 1941).26 U simbiotičkom smislu priroda više nije maj¬
ka čovjeka, već je to »sekundarna priroda« koju je on izgradio,
mašine koje ga hrane i štite.
Druga osobina kibernetskog čovjeka — njegova tendencija da
se ponaša na rutiniziran, stereotipiziran i nespontan način —
može se naći u drastičnijim oblicima kod mnogih shizofreničnih,
opsjednutih stereotipova. Upadljive su sličnosti između shizofre¬
ničnih pacijenata i monocerebralnih ljudi; možda su još upadlji-
vije u slici koju pružaju »autistička djeca«, koju je prvi opisao L.
Kanner (1944), a kasnije, još opširnije, M. S. Mahler (1968). (Ta¬
kođer vidi raspravu L. Bendera o shizofreničnoj djeci [1942.]) Pre¬
ma Mahierovkinom opisu autističkog sindroma, najvažnije su ove
crte: (1) »gubitak prvobitnog razlikovanja između žive i ne¬
žive materije, što von Monakow naziva protodijakriza« (M. S.
Mahler, 1968); (2) sklonost neživim predmetima kao što su stoli¬
ca ili igračka, kombinirana s nesposobnošću da se uspostave veze
sa živim osobama, posebno s majkom, koja često izjavljuje da »ne
može doprijeti do svoje djece«; (3) opsesivni nagon za promatra¬
njem jednoličnosti koji opisuje Kanner kao klasičnu osobinu
dječjeg autizma; (4) intezivna želja za samoćom (»Najupadljivija
osobina autističkog djeteta je njegova spektakularna borba pro¬
tiv svakog zahtjeva za ljudskim, društvenim kontaktom.« [M. S.
Mahler, 1968]); (5) upotreba jezika (ako govore) u manipulativne
svrhe, ali ne kao sredstva međuljudske komunikacije (»Ta autis-
tička djeca znakovima i gestama naređuju odraslima da im slu¬
že kao izvršna ekstenzija polužive ili nežive mehaničke vrste, kao
prekidač ili poluga mašine.« [M. S. Mahler, 1968]); (6) Mahler spo¬
minje još jednu crtu koja je od posebnog interesa za moje dalj¬
nje primjedbe o sve manjoj važnosti »analnog« kompleksa kod
monocerebralnog čovjeka: »Najautističkija djeca relativno su ma¬
lo opsjednuta svojim tijelom, što uzrokuje njihovu vrlo slabu
osjetljivost na bol. Zajedno s tom kathektiokom neosjetljivošću
javlja se nedostatak hijerarhijske stratifikacije, zonalne libidini-
zacije i slijeda.« (M. S. Mahler, 1968)27
Teško da je potrebno posebno napominjati da su te osobine vr¬
lo podudarne s onima koje karakteriziraju kibernetskog čovjeka.
Posebno mislim na nedostatak razlikovanja žive i nežive materije,
183
 nepovezanost s drugim ljudima, upotrebu jezika više za mani¬
pulaciju nego za komunikaciju, daleko veći interes za mehaničko
no za živo. Samo bi duža proučavanja mogla ustanoviti da li u
odraslima postoji, tako izrazito kao što sličnosti ukazuju, oblik
mentalne patologije koji bi odgovarao onome kod autističke djece.
Možda se s manje nagađanja može razmišljati o vezi funkcioni¬
ranja kibernetskog čovjeka i shizofreničnog procesa. Ali to pred¬
stavlja krajnje težak problem zbog nekoliko razloga:
1. Razne psihijatrijske škole imaju silno različite definicije shi¬
zofrenije. One se kreću od tradicionalne definicije koja shizofre¬
niju smatra organski uzrokovanom bolešću i drugih, u određenoj
mjeri zajedničkih školi Adolfa Meyera (Sullivan, Lidz), do Fromm-
-Reichmannove, pa i do radikalnije škole Lainga koji shizofreniju
ne definira kao bolest već kao psihološki proces koji treba shva¬
titi u terminima reakcije na suptilne i kompleksne međuljudske
veze koje djeluju od ranog djetinjstva. Sve tjelesne promjene ko¬
je možemo otkriti Laing objašnjava kao rezultate a ne kao uzro¬
ke međuljudskih procesa.
2. Shizofrenija nije jedna pojava već obuhvaća brojne različite
oblike smetnji tako da se, od E. Bleulera nadalje, radije govori
o shizofrenijama.
3. Dinamičko istraživanje shizofrenije relativno je mlađeg da¬
tuma. Sve dok na taj način ne bude dublje istražena, naše zna¬
nje o njoj ostat će vrlo neadekvatno.
Jedan vid problema kojemu je, vjerujem, naročito potrebno
daljnje razjašnjenje, je veza između shizofrenije i drugih tipova
psihoznih procesa, posebno onih koje obično nazivamo endoge¬
nim depresijama. Nema sumnje da je čak i tako obaviješten
i napredan istraživač kao Eugen Bleuler pravio razliku između
psihozne depresije i shizofrenije, te izgleda nepobitnim da se dva
procesa, sve u svemu, manifestiraju u dva različita oblika (čak
iako potreba za mnogim mješovitim etiketama — koje kombini¬
raju shizofrenične, depresivne i paranoidne osobine — tu razli¬
ku dovodi u pitanje). Nisu li dvije mentalne bolesti različiti oblici
istog osnovnog procesa, i s druge strane, nisu li razlike među
raznim vrstama shizofrenije katkad veće od razlika između sta¬
novitih manifestacija depresivnih i shizofreničnih procesa? Da
je tome tako, ne bismo bili previše zabrinuti zbog očite kontra¬
dikcije između pretpostavke shizofreničnih elemenata u moder¬
nom čovjeku i ranije postavljene dijagnoze kronične depresije u
184
vezi s analizom dosade. Možemo pretpostaviti da nijedna etiketa
nije potpuno adekvatna — ili da upotrebu etiketa24 možemo pot¬
puno zaboraviti.
Zaista bi bilo iznenađujuće kada monocerebralni kibernetski čo¬
vjek ne bi ostavljao sliku slabog kroničnog shizofreničnog — da
zbog jednostavnosti upotrijebimo pojam — procesa. On živi u
atmosferi koja je samo kvalitativno praznija od one na koju su
ukazali Laing i drugi predstavljajući shizogenetične (one koje
proizvode shizofreniju) obitelji.
Vjerujem da je dozvoljeno govoriti o »nezdravom društvu« i o
problemu onoga što se dešava zdravom čovjeku u takvom druš¬
tvu (E. Fromm, 1955). Kada bi društvo proizvelo većinu članova
koji pate od žestoke shizofrenije, ono bi miniralo svoju vlastitu
egzistenciju. Potpuno shizofreničnu osobu karakterizira činjenica
da je prekinula sve veze s vanjskim svijetom; ona se povukla u
svoj privatni svijet i glavni razlog zbog koga je smatrana boles¬
nom je društveni: ona društveno ne funkcionira; ona se ne može
čestito o sebi brinuti; njoj je, na neki način, potrebna pomoć dru¬
gih. (Prema iskustvu stečenom na svim onim mjestima na koji¬
ma su kronični shizofreničari radili ili se brinuli o sebi, premda
uz pomoć ljudi koji su im omogućili povoljne uvjete ili neku ma¬
terijalnu pomoć od države, to nije sasvim točno.) Shizofrenične
osobe ne bi mogle održavati u pogonu društvo, pogotovo ne ve¬
liko i kompleksno društvo. Ipak, njime mogu vrlo dobro uprav¬
ljati one osobe koje pate od niskog stupnja shizofrenije, ali koje
su savršeno sposobne za upravljanje stvarima neophodnim za
funkcioniranje društva. Takvi ljudi nisu izgubili sposobnost »rea¬
lističkog« gledanja na svijet, pod uvjetom da time mislimo na
intelektualno shvaćanje stvari. Oni mogu potpuno izgubiti spo¬
sobnost da stvari doživljavaju lično, tj. subjektivno i sa srcem.
Potpuno razvijena osoba može, na primjer, vidjeti ružu i doživ¬
jeti je kao toplu ili čak vatrenu (te ako taj doživljaj izražava ri-
ječima, nazivamo je pjesnikom) ali ona također zna da ruža — u
okviru fizičke stvarnosti — ne grije kao vatra. Moderni čov¬
jek doživljava svijet jedino u granicama praktičnih ciljeva.
Ali njegova mana nije manja od one takozvanog bolesnog čovjeka
koji ne može svijet doživjeti »objektivno«, ali koji je zadržao dru¬
gu ljudsku sposobnost: ličnog, subjektivnog, simboličkog iskus¬
tva.
Spinoza je, vjerujem, bio prvi koji je u svojoj Etici izrekao po¬
jam »normalno« ludilo:
185
 Mnogi su ljudi snažno obuzeti jednim te istim afektom. Svi
njihovi osjeti su tako snažno pobuđeni jednim predmetom da
vjeruju da je taj predmet prisutan čak i kada nije. Ako se to
dešava dok je osoba budna, vjeruje se da je umobolna... Ali
ako pohlepna osoba misli samo o novcu i posjedima, ambiciozna
jedino o slavi, njih se ne smatra umobolnima, već samo gnja¬
vatorima; najčešće ih se prezire. Ali uistinu pohlepnost, ambi¬
cija i tako dalje su oblici umobolnosti, iako ih se obično ne
smatra »bolešću«. (B. de Spinoza, 1927)
Promjena je vidljiva u činjenici da ponašanje, za koje Spinoza
kaže da se »najčešće prezire«, danas nije smatrano vrijednim
prezira već pohvale.
Moramo ići korak dalje. »Patologija normalnosti« (E. Fromm,
1955) rijetko se pogoršava u teže oblike mentalne bolesti jer
društvo proizvodi protulijek protiv takvih pogoršanja. Kada pa¬
tološki procesi postanu društveno modelirani, oni gube svoj in¬
dividualni karakter. Suprotno tome, bolesni pojedinac se dobro
snalazi među svim drugim slično bolesnim pojedincima. Cijela
kultura je prilagođena toj vrsti patologije i pribavlja sredstva za
pružanje svega onoga što patologija zahtijeva. Rezultat: prosje¬
čni pojedinac ne doživljava tu odvojenost i izolaciju koju osjeća
potpuno shizofrenična osoba. On se ugodno osjeća među onima
koji pate od iste deformacije: u stvari, potpuno je zdrava osoba
ona koja se osjeća izoliranom u nezdravom društvu; ona može
toliko patiti od nesposobnosti komuniciranja u takvom društvu
da može posati psihoznom.
U kontekstu ove studije presudno je pitanje da li bi nam hipo¬
teza o kvaziautističkim i slabo shizofreničnim smetnjama pomog¬
la da objasnimo neka od nasilja koja se danas šire. Ovdje smo
na području gotovo čiste spekulacije i potrebna su daljnja istra¬
živanja i novi podaci. Dakako, u autizmu je moguće naći dobar
dio destruktivnosti, ali još ne znamo može li se ta kategorija ov¬
dje primijeniti. Što se tiče shizofreničnih. procesa, prije pedeset
godina bi izgledalo da je odgovor jasan. Općenito se pretpostav¬
ljalo da su shizofrenični pacijenti nasilni i da zbog toga trebaju
biti smješteni u institucije iz kojih neće moći pobjeći. Iskustva
s kroničnim shizofrenicima koji rade na farmama ili pod svojom
upravom (što je Laing uredio u Londonu) pokazala su da je shi¬
zofrenična osoba rijetko nasilna ako je ostavljena na miru.29
Ali »normalna«, slabo shizofrenična osoba nije ostavljena na
miru. I nekoliko puta dnevno ona je odgurnuta, s nekim sukoblje-
186
na, njena ekstremna osjetljivost je povrijeđena tako da zaista
možemo razumjeti da ta patologija normalnosti može u mno¬
gim pojedincima proizvesti destruktivnost. Svakako najmanje
u onima koji su najbolje prilagođeni društvenom sistemu, a naj¬
više kod onih koji nisu ni društveno nagrađeni, niti imaju svoje
mjesto u socijalnoj strukturi koja im nešto znači: kod siroma¬
šnih, crnih, mladih, nezaposlenih.
Sva ta nagađanja o vezi slabog shizofreničnog (i autističkog)
procesa i destruktivnosti ovdje moramo ostaviti neriješena. Na
koncu će diskusija dovesti do pitanja da li uopće postoji veza
između nekih vrsta shizofreničnih procesa i nekrofilije. Ali na
osnovu svog znanja i iskustva ne mogu ići dalje; mogu jedino
postaviti pitanje u nadi da će ono stimulirati druge na daljnja
proučavanja. Moramo se zadovoljiti navođenjem da atmosfera
obiteljskog života, koja se pokazala shizogeničnom, vrlo intenziv¬
no liči na društvenu atmosferu koja rađa nekrofiliju. Ali ipak
još nešto treba dodati. Monocerebralna orijentacija je nesposob¬
na predočiti ciljeve koji unapređuju razvoj članova društva i sam
društveni opstanak. Za formuliranje tih ciljeva zahtijeva se um,
a um je više od same inteligencije; on se razvija samo kada su
mozak i srce ujedinjeni, kada su osjećaj i mišljenje integrirani
i kada su oba racionalni (u ranije predloženom smislu). Gubitak
sposobnosti mišljenja u okvirima konstruktivnih vizija po sebi
je žestoko ugrožavanje opstanka.
Kada bismo se ovdje zaustavili, slika bi bila nepotpuna i nedi-
jalektička. S rastućim nekrofilnim razvojem razvija se i suprotna
tendencija, tendencija ljubavi prema životu. Ona se manifestira
u mnogim oblicima: u protestu protiv umrtvljivanja života, pro¬
testu ljudi svih društvenih slojeva i dobi, ali naročito mladih.
Postoji nada u sve većem protestu protiv zagađivanja i rata; u
sve većoj brizi za kvalitet života; u stavu mnogih mladih struč¬
njak koji više vole smislen i zanimljiv posao no veliku plaću i
ugled; u nadaleko rasprostranjenom traganju za duhovnim vri¬
jednostima — iako je ono često krivo usmjereno i naivno. Taj
se proces nalazi i u sklonosti drogama među mladima, usprkos
krivom načinu postizanja veće živosti upotrebom metoda potro¬
šačkog društva. Antinekrofilne tendencije također su se mani¬
festirale u mnogim političko-ljudskim obraćenjima koja su se do¬
godila u vezi s vijetnamskim ratom. Takvi slučajevi pokazuju da
ono što je potisnuto (ljubav prema životu) nije i mrtvo. Voljenje
života je u čovjeku u tako velikoj mjeri biološki dana kvaliteta
da bi trebalo pretpostaviti da se, osim u malom broju slučajeva,
187
ono uvijek izražava, iako obično jedino pod posebnim ličnim i
povijesnim okolnostima. (Može se dogoditi i u psihoanalitičkim
procesima.) Zaista, prisustvo sve jačih antinekrofilnih tendencija
je ono zbog čega se nadamo da veliki eksperiment homo sapiens
neće propasti. Vjerujem da ne postoji zemlja u kojoj su šanse
za takvu reafirmaciju života veće no u tehnički najrazvijenijoj
zemlji, Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je dokazano da
je nada da će više »napretka« donijeti sreću, iluzija za većinu
onih koji su već imali prilike kušati okus novog »raja«. Da li će
se takva temeljita promjena dogoditi, nitko ne zna. Ogromne
su snage koje rade protiv nje i nema razloga za optimizam. Ali
vjerujem da ima razloga za nadu.
Hipoteze o Incestu i Edipovom kompleksu
Naše znanje o uvjetima koji sudjeluju u razvoju nekrofilije još
je vrlo ograničeno; daljnje istraživanje bacit će više svjetla na
taj problem. Sa sigurnošću možemo pretpostaviti da će vrlo ne¬
živa, nekrofilna okolina obitelji često biti faktor koji pridonosi
formiranju nekrofilije. Nedostatak oživljavajuće stimulacije, od¬
sustvo nade i destruktivni duh društva kao cjeline sigurno pred¬
stavljaju stvarnu hranu za nekrofiliju. Smatram vrlo vjerojat¬
nim da genetski faktori imaju udjela u njenom formiranju.
U nastavku želim iznijeti hipotezu o onome za što vjerujem
da može predstavljati najranije korijene nekrofilije, hipotezu ko¬
ja je teorijska, iako je zasnovana na promatranju brojnih slu¬
čajeva i potkrijepljena obiljem materijala s područja mita i re¬
ligije. Vjerujem da je njena važnost dovoljna da bi bila objav¬
ljena, pod uvjetom da se ima u vidu njen probni karakter.
Ta hipoteza vodi nas do pojave koja naizgled ima malo veze
s nekrofilijom: pojave incesta, koji je postao tako poznat kroz
Freudovu koncepciju Edipovog kompleksa. Prvo moramo ukrat¬
ko razmotriti frojdovsku koncepciju da bismo položili temelj
onome što slijedi.
Prema klasičnoj koncepciji mali dječak u petoj ili šestoj go¬
dini izabere svoju majku kao prvi objekt svojih seksualnih (fa¬
lusnih) želja (»falusni stadij«). Zbog obiteljske situacije njegov
otac postaje omraženi rival. (Ortodoksni psihoanalitičari uvelike
su preuveličali mržnju malog dječaka prema ocu. Izjave kao:
»Kada otac umre, oženit ću se majkom« koje su pripisivane ma¬
lim dječacima i često citirane kao dokaz njihovih želja ne treba
188
doslovno uzimati, jer u toj dobi smrt još nije potpuno doživljena
kao stvarnost, već kao »odsustvovamje«. Nadalje, iako postoji ne¬
ko rivalstvo s ocem, glavni izvor dubokog antagonizma leži u po¬
buni dječaka protiv patrijarhalnog, ugnjetavajućeg autoriteta [E.
Fromm, 1951]. Doprinos »edipovske mržnje« destruktivnosti je,
po mom mišljenju, relativno malen.) Budući da ne može raski¬
nuti sa svojim ocem, on ga se počinje bojati — posebno strahu¬
jući od kastracije. Taj »kastracioni strah« prisiljava dječaka da
napusti seksualne želje za majkom.
U normalnom razvoju sin je sposoban za pomicanje svog inte¬
resa na druge žene, posebno nakon što je dostigao pun seksual-
no-genitalni razvoj — otprilike u vrijeme puberteta. On svladava
svoje rivalstvo s ocem indentificirajući se s njim i posebno s nje¬
govim zapovijedima i zabranama. Očeve su norme internalizirane
i postaju superego sina. U slučajevima patološkog razvoja sukob
se ne rješava na taj način. Sin ne prekida svoju seksualnu sklo¬
nost prema majci i u njegovom kasnijem životu privlače ga žene
koje ispunjavaju funkciju koju je ispunjavala majka. Rezultat je
nesposobnost da se zaljubi u ženu svojih godina, te se i dalje
boji prijetnji oca ili očevih zamjenika. Od majčinih zamjenica
obično očekuje iste kvalitete koje je nekada dobivao od majke:
neuvjetovanu ljubav, zaštitu, divljenje, sigurnost.
Dobro je poznat taj tip ljudi usmjerenih na majku; oni su obi¬
čno vrlo ljubazni i u ograničenom smislu »puni ljubavi«, ali su
također sasvim narcisoidni. Osjećaj da su majci važniji od oca
rađa u njima osjećaj i da su »divni«; kako već jesu »očevi«, u
stvarnosti im ništa nije potrebno da ustanove svoju veličinu; ve¬
liki su jer — i sve dok — ih njihove majke (ili zamjenice njiho¬
vih majki) vole isključivo i bezuvjetno. Posljedica toga je težnja
ekstremnoj ljubomori — moraju sačuvati svoj jedinstveni polo¬
žaj — i istovremena nesigurnost i zabrinutost kad god moraju
obaviti stvarni zadatak; budući da ne mogu ne uspjeti, njihovo
zbiljsko djelovanje se nikada ne može izjednačiti s njihovim nar-
cisoidnim uvjerenjem da su superiorni svim ljudima (dok u isto
vrijeme osjećaju, prigovarajući, nesvjesni osjećaj inferiornosti).
Tip koji sam upravo opisao je ekstremniji slučaj. Postoje mnogi
ljudi usmjereni na majku, čija je veza s njom manje intenzivna
i u kojima je narcisoidna iluzija uspjeha pomiješana sa stvarnim
dostignućima.
Freud je pretpostavljao da je bit vezanosti za majku seksualna
sklonost malog dječaka prema njoj i da je mržnja prema ocu lo¬
gična posljedica. Moja dugogodišnja promatranja težila su da do-
189
 kažu moje uvjerenje po kome seksualna sklonost prema majci
najčešće nije uzrok intenzivnoj afektivnoj vezi. Kako ograniče¬
nost prostora ne dopušta cjelovitu raspravu o razlozima mog uv¬
jerenja, slijedeće primjedbe mogu pomoći rasvjetljavanju bar
jednog od njegovih vidova.
Kod rođenja, i još neko vrijeme, bebina sklonost majci javlja
se uglavnom u narcisoidnom okviru odnosa (iako ubrzo nakon
rođenja dijete već počinje pokazivati neko zanimanje i reagira¬
nje na predmete izvan sebe). Dok fiziološki dijete ima svoju ne¬
zavisnu egzistenciju, psihološki ono nastavlja »unutarmaternič-
ni« život u nekim vidovima i do stanovitog stupnja. Ono još živi
pomoću majke: ona ga hrani, brine se o njemu, stimulira ga i
daje mu toplinu — tjelesnu i emotivnu — što je uvjet njegovog
zdravog razvoja. U procesu daljnjeg razvitka bebina sklonost
majci postaje toplija, tako reći ličnija; majka se mijenja od kva-
zi-unutarmaterničkog doma u osobu za koju dijete osjeća topiti
ljubav. U tom procesu mališan probija narcisoidnu školjku; on
voli majku iako je ta njegova ljubav još karakterizirana nedos¬
tatkom jednakosti i uzajamnosti i obojena inherentnom zavisnoš-
ću. U razdoblju kada dječak počinje seksualno reagirati (u Fre-
udovoj »falusnoj fazi«), afektivni osjećaj za majku također uz¬
rokuje erotsku i seksualnu želju za njom. Međutim, seksualna
sklonost prema majci obično nije isključiva. Kao što Freud sam
navodi, u povijesti slučaja malog Hansa na primjer (S. Freud
1909), seksualna sklonost prema majci može se opaziti kod malih
dječaka otprilike u petoj godini, ali ih u isto vrijeme jednako
privlače i djevojčice njihove dobi. To ne iznenađuje; dobro je
provjerena činjenica da seksualni nagon kao takav nije strogo
vezan za jedan predmet, već je zapravo nestalan; ono što odnos
prema jednoj osobi može učiniti tako intenzivnim i trajnim je
njegova afektivna funkcija. Razlog za usmjerenost na majku
nakon puberteta i tokom cijelog života leži u snazi afektivne ve¬
zanosti za nju.
Zaista, ta usmjerenost nije samo problem razvoja djeteta. Di¬
jete je, bez sumnje, primorano na intenzivnu, simbiotičku ovis¬
nost o majci iz očitih bioloških razloga. Ali se i odrastao čovjek,
premda je sposoban brinuti se o sebi, također može naći u si¬
tuaciji bespomoćnosti koja je, kao što smo ranije pokazali, uko¬
rijenjena u uvjetima ljudske egzistencije. Shvatiti moć sklonosti
prema majci možemo jedino onda ako njen korijen ne tražimo
samo u dječjoj ovisnosti, već u »ljudskoj situaciji«. Afektivma
vezanost za majku je tako intenzivna jer predstavlja jedan od te-
190
meljnih odgovora na čovjekovu egzistencijalnu situaciju: želju
da se vrati »raju« gdje se egzistencijalne dihotomije još nisu
razvile — gdje čovjek može živjeti bez samosvijesti, bez rada, bez
patnji, u harmoniji s prirodom, sobom i svojim drugom. S no¬
vom dimenzijom svijesti (drvo spoznaje Dobra i Zla) dolazi u su¬
kob, te čovjek — i muško i žensko — biva proklet. Čovjek je
prognan iz raja i nije mu dopušteno da se vrati. Zar nije zapa¬
njujuće što se ta želja za povratkom nikada ne gubi, premda
svatko »zna« da to ne može učiniti budući da je opterećen svo¬
jom čovječnošću?
Seksualni aspekt sklonosti majci je pozitivan znak. Ona poka¬
zuje da je majka postala osoba, žena, a dječak već mali čovjek.
Posebna jakost seksualne sklonosti koja se susreće u nekim slu¬
čajevima, može se smatrati obranom protiv infantilnije pasivne
zavisnosti. U slučajevima incestuozne vezanosti za majku cijelog
života30 radi se o neurotskom razvoju; muškarac će ostati zavi¬
san o majci ili njenoj zamjeni, i dalje će se bojati žena i bit će
više dijete no što bi to koristilo bilo kojoj odrasloj osobi. Takav
razvoj često uzrokuje majka koja je, iz bilo kojih razloga — ne¬
dostatak ljubavi prema svome mužu, narcisoidan ponos ili pos¬
jedovanje svog sina — odviše sklona malom sinu i mnogim ga
načinima (maženjem, pretjeranim zaštićivanjem, pretjeranim div¬
ljenjem itd.) navodi na odviše veliku vezanost za sebe.31
Ta topla, erotička i često seksualno obojena vezanost za majku
jest ono što je Freud mislio opisujući Edipov kompleks. Dok je
taj tip incestuozne usmjerenosti najčešći, postoji druga, manje
česta vrsta incestuozne usmjerenosti koja ima vrlo različite
osobine i koja se može nazvati malignom. Taj tip incestuozne us¬
mjerenosti je, prema mojoj hipotezi, povezan s nekrofilijom —
možemo ga, zapravo, smatrati jednim od njenih najranijih ko¬
rijena.
Razmotrimo djecu koju nikakve afektivne veze prema majci ne
potiču na probijanje školjke autističke samodovoljnosti. Poznati
su nam ekstremni oblici takve samodovoljnosti kod autističke
djece.32
Ta djeca nikada ne probijaju školjku svoje narcisoidnosti: ona
nikada ne doživljavaju majku kao predmet ljubavi; ona nikada
ne formiraju nikakvu afektivnu sklonost prema drugima, već im
drugi, zapravo, izgledaju kao neživi predmeti, te često pokazuju
posebno zanimanje za mehaničke stvari.
Izgleda da autistička djeca predstavljaju jedan kraj kontinu¬
uma — na čiji drugi kraj možemo smjestiti djecu čija je ljubav
191
za majku i druge najpotpunije razvijena. Čini se zdravom pret¬
postavka da u tom kontinuumu nalazimo djecu koja nisu autis-
tička, ali su blizu autizma i koja autističke crte izražavaju na
manje drastičan način. Postavlja se pitanje: što se događa s ince-
stuoznom usmjerenošću na majku kod takve autističke ili gotovo
autističke djece?
Izgleda da takva djeca nikada ne razviju tople, erotske, i, kas¬
nije, seksualne osjećaje prema majci ili da nikada nisu imala
želju biti uz nju. Ni kasnije se ne zaljubljuju u majčine zamje¬
nice. Za njih je majka simbol; više utvara no stvarna osoba. Ona
je simbol zemlje, doma, krvi, rase, nacije, najdubljeg tla iz kojeg
se život rađa i u koji se vraća. Ali ona je također simbol kaosa
i smrti; ona nije majka koja daje život, već majka koja daje smrt;
njen zagrljaj je smrt, njeno krilo je grob. Privlačnost majci-smr-
ti ne može biti afekcija ili ljubav; to nije privlačnost u pozna¬
tom psihološkom smislu koji označava nešto ugodno i toplo; o
njoj se govori kao i o magnetskoj privlačnosti ili privlačnosti gra¬
vitacije. Osoba vezana za majku malignim incestuoznim vezama
ostaje narcisoidna, hladna, bez reakcije; ona joj je privučena kao
što je željezo privučeno magnetu; majka je ocean u kojem se
osoba želi utopiti;33 tlo u kojem želi biti pokopana. Izgleda da je
uzrok tom razvoju nepodnošljivost stanja neublažene narcisoid¬
ne usamljenosti; ako ne postoji način da se bude povezan s maj¬
kom ili s njenom zamjenicom toplim, ugodnim vezama, odnošenje
prema majci i cijelom svijetu mora postati odnošenje konačnog
stapanja u smrti.
Dvostruka uloga majke kao boginje stvaranja i boginje destruk¬
cije dobro je dokumentirana u mnogim mitovima i religijskim
idejama. Ista zemlja iz koje je napravljen čovjek, krilo iz koga
su rođena sva stabla i sve trave je mjesto u koje se tijelo vraća;
krilo majke postaje grob. Klasični primjer za boginju majku
dvostrukog lica je indijska boginja Kali, darovateljica života i
uništavateljica. Postoje i boginje neolitskog perioda sa dva lica
Previše bi prostora zauzelo navođenje mnogih drugih primjera
dvostruke uloge boginje majke. Ipak bi trebalo spomenuti još
jedan podatak o dvostrukoj funkciji majke: dvostruko lice maj¬
čine slike u snovima. Dok se majka u snovima često može poja¬
viti kao dobroćudan, svevoleći lik, u snovima mnogih osoba ona
je simbolizirana opasnom zmijom, opasnom životinjom kao što
je lav, tigar ili hijena. Kliničkim istraživanjima sam otkrio da
je strah od destruktivne majke daleko intenzivniji no strah od
oca koji kažnjava i kastrira. Izgleda da se pokornošću može oču-
192
vati od opasnosti koja dolazi od oca; ali nema obrane od majčine
destruktivnosti; njena se ljubav ne može zavrijediti, jer je neo¬
graničena; njena mržnja se ne može spriječiti, budući da ni za
nju nema »razloga«. Njena ljubav je milost, njena mržnja je pro¬
kletstvo i ni jedna nije ovisna o djelovanju onoga tko im je
izložen.
U zaključku se može navesti da je benigna incestuoznost po
sebi normalno, prijelazno stanje razvoja, dok je maligna inces¬
tuoznost patološka pojava kada stanoviti uvjeti spriječe razvoj
benignih incestuoznih veza. Ovu posljednju smatram, hipotetič-
ki, jednim od najranijih korijena, ako ne samim korijenom, ne-
krofilije.
Ta incestuozna privlačnost smrti, gdje postoji, je strast u su¬
kobu sa svim drugim impulsima koji se bore za očuvanje života.
Zbog toga ona djeluje u tami i obično je sasvim nesvjesna. Oso¬
ba s takvom malignom incestuoznošću pokušat će se prema ljudi¬
ma odnositi s manje destruktivnim vezama, npr. vladajući se sa¬
distički ili zadovoljavajući svoju narcisoidnost zadobivanjem be¬
skrajnog divljenja. Ako život čovjeku pruža takva relativno zado¬
voljavajuća rješenja kao što su uspjeh u radu, ugled, itd., mo¬
guće je da se destruktivnost nikad i ne izrazi otvoreno. Ako, s
druge strane, čovjek doživljava neuspjehe, maligne će tendencije
doći u prvi plan i neograničeno će zavladati čežnja za destrukci¬
jom — sebe ili drugih.
Dok mnogo znamo o faktorima koji uzrokuju benignu incestu¬
oznost, malo znamo o uvjetima odgovornim za dječji autizam i,
zbog toga, malignu incestuoznost. Možemo samo nagađati u raz¬
ličitim pravcima. Teško da možemo izbjeći pretpostavku da ge¬
netski faktori moraju biti obuhvaćeni; naravno, ne mislim na gene
koji su odgovorni za taj tip incestuoznosti, već imam na umu
djetetovu genetski danu dispoziciju za hladnoću, koja je od¬
govorna za propuštanje razvoja tople sklonosti prema majci. Oče¬
kivali bismo da ćemo drugi uvjet za to stanje naći u karakteru
majke. Ako je ona sama hladna, odbojna, nekrofilna osoba, svo¬
me će djetetu otežati da prema njoj razvije topao, srdačan odnos.
Moramo uzeti u obzir, međutim, da majku i dijete ne možemo
promatrati drugačije osim u procesu njihovog uzajamnog dje¬
lovanja. Dijete s jakom dispozicijom za toplinu može ili izazvati
promjenu u majčinom držanju ili postati žarko sklono majčinoj
zamjeni: baki ili djedu, starijem rođaku ili nekom trećem. S
druge strane, na hladno se dijete može utjecati i promijeniti ga
do neke mjere majčinskom natprosječnom toplinom i brigom.
193
Ponekad je teško doprijeti do temeljne hladnoće majke prema
djetetu, jer je dijete okruženo konvencionalnim osobinama pri¬
jazne i ljubavlju ispunjene majke.
Treća mogućnost su traumatski doživljaji u prvim godinama
života djeteta koji su stvorili takvu aktivnu mržnju i ogorčenost
da se dijete »smrznulo«, te se tako razvila maligna incestuoznost.
Uvijek treba siti spreman na takve mogućnosti. No u potrazi za
traumatskim iskustvima trebalo bi biti vrlo jasno da su ona
zapravo izuzetna. U ranije citiranoj literaturi izneseno je mnogo
vrlo vrijednih hipoteza o uzrocima razvoja autizma i rane shi¬
zofrenije, koje posebno naglašavaju defenzivnu funkciju autizma
protiv nametljive majke.
Hipoteza o malignoj incestuoznosti i njenoj ulozi kao ranom
korijenu nekrofilije zahtijeva daljnje proučavanje.34 U narednom
poglavlju analiza Hitlera pružit će primjer incestuozne usmjere¬
nosti na majku, osebujnosti koje se mogu najbolje objasniti na
temelju te hipoteze.
Odnos Freudovih instinkata života i smrti prema
biofiliji i nekrofiliji
Da bismo zaključili ovu raspravu o nekrofiliji i njenoj suprot¬
nosti biofiliji, može biti od pomoći kratko ocrtavanje odnosa te
koncepcije prema Freudovoj koncepciji instinkta smrti i instin¬
kta života (Eros). Eros ulaže napor da organsku supstanciju kom¬
binira u sve šire jedinice, dok instinkt smrti pokušava odvojiti
i dezintegrirati živu strukturu. Odnosu instinkta smrti i nekrofi¬
lije teško da je potrebno daljnje tumačenje. Da bi se razjasnio
odnos između instinkta života i biofilije, neophodno je, međutim,
kratko tumačenje ove druge.
Biofilija je strasno voljenje života i svega što je živo; ona pred¬
stavlja želju za daljnjim razvojem, bilo u osobi, biljci, ideji ili
društvenoj grupi. Biofilna osoba više voli graditi no onemoguća¬
vati. Ona preferira »biti više« od »imati više«. Sposobna je za
divljenje i više voli vidjeti nešto novo no naći potvrdu staroga.
Više voli avanturu no izvjesnost. Radije vidi cjelinu no samo
dijelove, radije strukture no zbrajanja. Želi oblikovati i vršiti
utjecaj ljubavlju, umom i primjerom; ne silom, odvajanjem stva¬
ri, birokratskim načinom upravljanja ljudima kao da su stvari.
Budući da uživa život i sve njegove manifestacije, ona nije stra¬
stveni potrošač »uzbuđenja« pakiranog na nov način.
194
Biofilijska etika ima svoj princip dobra i zla. Dobro je sve što
služi životu; zlo je sve što služi smrti. Dobro je poštivanje života,35
sve što potpomaže život, rast, razvoj. Zlo je sve što guši život,
sužava ga i komada.
Razlika između Freudove koncepcije i ove ovdje ne leži u nji¬
hovoj supstanciji, već u činjenici da u Freudovoj koncepciji obje
tendencije imaju tako reći isti rang, da su obje biološki dane. Bi-
oliLija je, s druge strane, shvaćena kao odnos prema biološki nor¬
malnom impulsu, dok je nekrofilija shvaćena kao psihopatološka
pojava. Ova druga se nužno javlja kao rezultat spriječenog razvo¬
ja, psihičke »osakaćenosti«. Ona je posljedica neživljenog života,
propusta da se dođe na izvjesnu razinu s onu stranu narcisoidno¬
sti i indiferencije. Destruktivnost nije paralelna, već alternativna
biofiliji. Voljenje života i voljenje smrti temeljna je alternativa
s kojom se suočava svako ljudsko biće. Nekrofilija raste kada je
razvoj biofilije onemogućen. Čovjek je biološki obdaren sposob¬
nošću za biofiliju, ali psihološki posjeduje potencijal za nekrofi-
liju kao alternativno rješenje.
Psihička neophodnost za razvoj nekrofilije kao rezultata osaka¬
ćenosti mora se sagledati u odnosu prema čovjekovoj egzistenci¬
jalnoj situaciji, kao što sam ranije iznio. Ali čovjek ne može ni¬
šta stvoriti i nikoga pokrenuti, ako se ne može probiti iz zatvora
svoje totalne narcisoidnosti i izolacije, on može izbjeći nepod¬
nošljiv osjećaj životne nemoći i ništavnosti jedino afirmirajući
se u činu destrukcije života, koji nije kadar stvarati. Veliki na¬
por, strpljenje i briga nisu potrebni; sve što je za destrukciju po¬
trebno jesu jake ruke, nož ili vatreno oružje.36
Klinički/metodološki principi
Raspravu o nekrofiliji završit ću nekim kliničkim i metodolo¬
škim opaskama.
1. Prisustvo jedne ili dvije orte nedovoljno je za dijagnozu ne-
krofilnog karaktera, i to iz raznih razloga. Pokatkad posebno po¬
našanje koje bi, izgleda, ukazivalo na nekrofiliju, ne mora biti ka¬
rakterna crta, već može pripadati kulturnoj tradiciji ili drugim
sličnim faktorima.
2. S druge strane, nije neophodno da se sve karakteristične ne-
krofime osobine nađu zajedno da bi se postavila dijagnoza. Po¬
stoje mnogi faktori, lični i kulturni, koji su odgovorni za tu ne-
195
 jednakost; osim toga, neke nekrofilne crte mogu ostati neotkri¬
vene kod ljudi koji ih uspješno kriju.
3. Nije od posebne važnosti shvatiti da je potpuno nekrofilan
samo manji dio ljudi; moguće je smatrati ih vrlo patološkim slu¬
čajevima i tražiti genetske dispozicije te bolesti. Kao što se može
očekivati, na biološkom polju velika većina njih nije sasvim lišena
nekih, pa makar i slabih, biofilnih tendencija. Među njima će biti
određeni postotak ljudi kod kojih nekrofilija prevladava Jako da
je opravdano nazivati ih nekrofilnim osobama. Daleko je veći
broj onih u kojima se nekrofilne tendencije mogu naći zajedno s
biofilnim tendencijama koje su dovoljno jake da stvore unutarnji
sukob koji je često vrlo produktivan. Rezultat tog sukoba oko mo¬
tivacije osobe ovisi o mnogim varijablama. Prije svega, o pojedi¬
načnoj jačini svake tendencije; drugo, o prisustvu društvenih uv¬
jeta koji bi ojačali jednu od dvije pojedine orijentacije; nadalje,
o naročitim događajima u životu osobe koji je mogu skrenuti u
jednom ili drugom pravcu. U tom slijedu dolaze ljudi koji su pre¬
težno toliko biofilni da se njihovi nekrofilni porivi lako obuzda¬
vaju, potiskuju ili služe izgradnji posebne senzitivnosti protiv
nekrofilnih tendencija u njima i drugima. Konačno, tu je grupa
ljudi — opet samo neznatna manjina — u kojima nema traga
nekroiiliji, koji su čisti biofili, motivirani najjačom i najčišćom
ljubavlju za sve živo. Albert Schvveitzer, Albert Einstein i papa
Ivan XXIII su vrlo dobro poznati ljudi koji spadaju u tu grupu.
Dakle, ne postoji čvrsta granica između nekrofilne i biofilne
orijentacije. Kod većine drugih karakternih crta postoji gotovo
toliko kombinacija koliko i pojedinaca. Za sve praktične svrhe,
međutim, moguće je potpuno razlikovati pretežno nekrofilne od
pretežno biofilnih osoba.
4. Budući da je većina metoda koje se mogu upotrebljavati za
otkrivanje nekrofilnog karaktera već bila spomenuta, mogu ih
samo ukratko ponoviti. To su: (a) pažljivo promatranje ponaša¬
nja osobe, posebno onog neočekivanog, uključujući izraz lica, iz¬
bor riječi, ali također njenu opću filozofiju i najvažnije odluke
koje je osoba donijela u svom životu; (b) proučavanje sna, šala,
mašte; (c) vrednovanje postupanja s drugima, djelovanja na njih,
te proučavanje vrsta ljudi koje osoba voli ili ne voli; (d) upotreba
projekcionih testova kao Rorschachova mrlja tinte. (M. Maccobv
je uz zadovoljavajuće rezultate koristio taj test za dijagnozu ne--
krofilije.)
5. Teško da je potrebno naglašavati da su vrlo nekrofilne osobe
jako opasne. One mrze, one su rasisti, one se zalažu za rat, krvo-
196
proliće i destrukciju. Opasne su ne samo kao politički vode već i
kao potencijalne kohorte za diktatorskog vođu. One postaju krv¬
nici, teroristi, mučitelji; bez njih se ne bi mogao izgraditi terori¬
stički sistem. Ali i manje intenzivni nekrofili politički su važni;
oni su neophodni za postojanje režima terora jer čine solidnu
osnovu, iako ne nužno većinu, koja omogućuje da teror zavlada i
da se održi.
6. Razmatrajući te činjenice, zar ne bi bilo od velikog društve¬
nog i političkog značaja znati koliki se postotak stanovništva mo¬
že smatrati pretežno nekrofilnim ili pretežno biofilnim? Znati ne
samo pojedinačno pojavljivanje svake od tih grupa već u kakvom
su odnosu prema dobi, spolu, obrazovanju, zanimanju i geograf¬
skom položaju? Proučavamo politička shvaćanja, vrijednosne su¬
dove, itd. i upotrebom adekvatne metode uzoraka dobivamo za¬
dovoljavajuće rezultate za stanovništvo cijele Amerike. Ali rezul¬
tati nam govore samo kakva shvaćanja ljudi imaju, ne kakav je
njihov karakter — drugim riječima: koja su djelotvorna uvjere¬
nja što ih motiviraju. Kad bismo proučavali jednako adekvatan
uzorak drugačijom metodom, koja bi nam dopustila spoznati na¬
gonske i uglavnom nesvjesne snage iza vidljivog ponašanja i shva¬
ćanja, doista bismo znali mnogo više o jačini i pravcu ljudske
energije u Sjedinjenim Američkim Državama. Mogli bismo se čak
zaštititi od nekih iznenađenja koja su, nakon što su se jednom
pojavila, proglašena neobjašnjivima. Ili smo zaista zainteresirani
samo za energiju koja je potrebna za materijalnu proizvodnju,
a ne u obliku ljudske energije koja je odlučujući faktor u dru¬
štvenom procesu?
BILJEŠKE UZ DVANAESTO POGLAVLJE
1. Grčka riječ nekros znači »leš«, mrtvac, stanovnik podzemlja. Na
latinskom nex, necs znači nasilna smrt, ubojstvo. Sasvim jasno
nekros se ne odnosi na smrt, već na mrtvaca, leš i ubijenoga (čija
se smrt vidljivo razlikuje od prirodne smrti). »Umrijeti«, »smrt«
ima drugačije značenje; ono se ne odnosi na leš, već na čin umi¬
ranja. Na grčkom thanatos, na latinskom mors, mori. Riječi »um¬
rijeti« i »smrt« vraćaju se do indogermanskog korijena dheu,
dhou. (Zahvalan sam dru Ivanu Illichu što mi je dao obiman ma¬
terijal o etimologiji tih pojmova, od kojeg sam iznio samo naj¬
važnije podatke.)
2. U nekim zemljama je običaj da se portret pokojnika izloži na
grobu.
3. Neautentična priča o Hitleru opisuje sličnu scenu njegove nespo¬
sobnosti da se otrgne od gledanja trulog leša vojnika.
197
 4. Da bih izbjegao nesporazume, na kraju ove rasprave želim na¬
glasiti da opisivanje ovdje potpuno razvijenog »nekrofilnog ka¬
raktera« ne implicira da su ljudi ili nekrofilni — ili ne. Nekro-
filni karakter je ekstremni oblik u kome je nekrofilija dominantna
crta. U stvarnosti, većina ljudi su mješavina nekrofilnih i biofilnih
tendencija i sukob između njih često je izvor produktivnog raz¬
voja.
5. Prema R. A. Medvedevu Let History Judge (Neka povijest sudi,
A. A. Knopf, New York 1971) izgleda da je Lenjin bio prvi koji je
pojam »nekrofilija« (trupoložestvo) upotrijebio u tom psihološkom
smislu. (V. I. Lenjin, Sočinenia.)
6. Unamuno je ostao u kućnom zatvoru do svoje smrti, nekoliko mje¬
seci kasnije. (H. Thomas, 1961)
7. Prethodni izvještaj o mojim pronalascima javlja se u E. Fromm
(1964).
8. Na osnovu ponovnog ispitivanja povijesti starijih slučajeva anali¬
zirao sam i povijest slučajeva koje su iznosili mlađi psihoanaliti¬
čari u seminarima ili oni koji su radili pod mojim nadzorom.
9. Usp. raniji primjer svjesne želje jednog muškarca da se utopi u
truleži svoje bake.
10. Usp. bogati materijal o prljavštini i fekalijama kod J. G. Bourkea
11. Albert Speer, lično saopćenie.
12. Takve sam sne iznio u knjizi The Forgotten Language (Zaboravljeni
jezik) (1951).
13. Činjenica da Churchillov liječnik, Lord Moran, isti događaj spomi¬
nje u svom dnevniku (Lord Moran, 1966), dovodi do pretpostavke
da je Churchill to zapravo morao često raditi.
14. Za Marxa kapital i rad nisu samo dvije ekonomske kategorije. Ka¬
pital je za njega manifestacija prošlosti, rada transformiranog i
nagomilanog u stvari; rad je bio manifestacija života, ljudske
energije primijenjene na prirodu u procesu njenog transformira¬
nja. Izbor između kapitalizma i socijalizma (kako ga je on shvatio)
doveo je do toga: tko (što) može da vlada nad čime (kime)? Ono
što je mrtvo nad onim što je živo ili ono što je živo nad onim što
je mrtvo? (Usp. E. Fromm, 1961, 1968).
15. To preferiranje boje je slično onome koje se često nalazi kod po¬
tištenih osoba.
16. U ranim tridesetim godinama to je biia prijeporna točka među
stanovništvom tog kruga, budući da su mnogi smatrali da je upo¬
treba šminke buržoaska, neprirodna navika.
17. R. W. Flint (1971), urednik Marinettijevog djela, pokušava ne istaći
Marinettijevu privrženost fašizmu, ali, po mom mišljenju, njegovi
argumenti nisu uvjerljivi.
18. Ovo nije mjesto za analizu stanovitih pojava u modernoj umjet¬
nosti i književnosti da bi se ustvrdilo da li ispoljavaju nekrofil-
ne elemente. Na području slikarstva problem je izvan moje ovla-
198
sti; što se tiče književnosti, ona je odviše kompleksna da bismo
se njome ukratko pozabavili; planiram da se tim područjem po¬
zabavim u jednoj narednoj knjizi.
19. Bitka za Britaniju na početku rata još je bila vođena u staro¬
modnom stilu; britanski piloti lovaca upuštali su se u borbu sa
svojim njemačkim protivnicima; njihov avion je bio njihovo in¬
dividualno vozilo; bili su motivirani strašću za spašavanjem svoje
zemlje od njemačke najezde. O ishodu je odlučivala njihova lična
umješnost, hrabrost i odlučnost; u principu, njihova borba nije
bila različita od borbe heroja trojanskog rata.
20. Levvis Mumford je ukazao na dva pola civilizacije, »mehanički or¬
ganiziran rad i mehanički organiziranu destrukciju«. (L. Mumford,
1967)
21. Htio bih podsjetiti one koji mogu reći da je taj »jedan korak«
previše malen da bi nešto značio, da milijuni inače pristojnih
ljudi ne reagiraju kada njihova vlada ili partija počinja mno¬
ge okrutnosti koje su od njih udaljene. Koliko su bili udaljeni
ljudi koji su imali koristi od strahota što su ih Belgijanci poči¬
nili nad crncima u Africi na početku stoljeća? Svakako, jedan ko¬
rak je manje od pet, ali to je samo kvantitativna razlika.
22. Proučavanja koja su obavili M. Maccobv o karakteru direktora
u Sjedinjenim Američkim Državama (u Harvardskom projektu
o tehnologiji, radu i karakteru; uskoro izlazi) I. Millan o mek¬
sičkim direktorima (Cardcter Social y Desarrollo [Društveni ka¬
rakter i razvoj], Nacionalni autonomni univerzitet Meksika; usko¬
ro izlazi) bez sumnje će pomoći velikim dijelom potvrditi ili sta¬
viti u pitanje moju hipotezu.
23. To tržište nikako nije potpuno slobodno u suvremenom kapita¬
lizmu. Tržište rada je velikim dijelom određeno društvenim i po¬
litičkim faktorima a tržište roba je jako manipulirano.
24. Usp. »San 7«, gore u ovom poglavlju.
25. Zapažena je činjenica da su najkreativniji suvremeni znanstve¬
nici, ljudi kao Einstein, Born, Heisenberg, Schrodinger, bili među
najmanje alijeniranim i monocerebralnim pojedincima. Njihova
znanstvena preokupacija nije imala nikakvu shizoidnu kvalitetu
većine. Za njih je karakteristično da su njihova filozofska, mo¬
ralna i duhovna zanimanja prožela cijelu njihovu ličnost. Poka¬
zali su da znanstveni pristup kao takav ne mora dovesti do otu¬
đenja; zapravo je društvena klima ta koja znanstveni pristup de¬
formira u shizoidni pristup.
26. Margaret S. Mahler je primijenila pojam »simbioza« u svojoj is¬
taknutoj studiji o simbiotičkom odnosu između majke i djeteta
(M. S. Mahler, 1968).
27. Posebno sam, među ostalima, zahvalan Davidu S. Schecteru i Ger-
trudi Hunziker-Fromm; njihovo iznošenje kliničkih iskustava i
pogleda o autističkoj djeci bilo je za mene naročito dragocjeno
jer ja sam nisam radio s autističkom djecom.
28. Na osnovu takvih razmatranja, meyerijanski psihijatri i Laing od¬
bijaju svaku upotrebu nosoloških etiketa. Ta je promjena uglav¬
nom uzrokovana novim pristupom mentalnom bolesniku. Sve dok
199
 se psihoterapeutski nije moglo pristupiti pacijentu, glavna točka seksualnost je bila fiziološki, mehanički pojam izazvan uzbuđiva-
zanimanja bila je dijagnostička etiketa, korisna za odluku hoće njem raznih erogenih zona a njeno se zadovoljenje sastojalo u
li ga se ili neće smjestiti u instituciju za mentalno bolesne. Od smanjivanju napetosti proizvedene sve većim uzbuđenjem. Nasu¬
kada se pacijentima počelo pomagati psihoanalitički orijentiranom prot tome, instinkti smrti i života nisu bili povezani ni s jednom
terapijom, etikete su postale nevažne, jer je zanimanje psihija¬ posebnom tjelesnom zonom; njima je nedostajao ritmički ka¬
tra usredotočeno na shvaćanje procesa koji se zbiva u pacijentu, rakter napetosti -> opuštanja -> napetosti; shvaćeni su u biološ¬
doživljavajući ga kao ljudsko biće koje u osnovi nije različito od kim, vitalističkim terminima. Freud nikada nije pokušao premo¬
»učesnika promatrača«. Taj novi stav prema psihoznom pacijen¬ stiti provaliju između tih dvaju pojmova; njihovo jedinstvo je
tu može se smatrati izrazom radikalnog humanizma koji se raz¬ bilo semantički sačuvano izjednačenjem: živo = eros = seksual¬
vija u naše vrijeme usprkos procesu dehumanizacije koji prevla¬ nost (libido). U gore predloženoj hipotezi starija i kasnija faza
dava. Freudove teorije bile bi spojene pretpostavkom da je nekrofilija
29. Slika autističke djece je donekle drugačija. Izgleda da je kod njih maligni oblik analnog karaktera a biofilija potpuno razvijen oblik
intenzivna destruktivnost češća. Za objašnjenje razlike može biti »genitalnog« karaktera. Naravno, ne smije se zaboraviti da sam
od pomoći smatrati da je shizofrenični pacijent prekinuo svoje u svojoj upotrebi pojmova »analnog« (zgrtačkog) i »genitalnog«
veze s društvenom stvarnošću, zbog čega se ne osjeća ugroženim (produktivnog) karaktera zadržao Freudov klinički opis, ali sam
se odrekao ideje fizioloških korijena tih strasti.
i nije sklon nasilju, ako ga se ostavi na miru. Autističko dijete, s
druge strane, nije ostavljeno na miru. Roditelji pokušavaju privo¬
ljeti ga da igra igru normalnog života i uvući se u njegov privat¬
ni život. Uz to, dijete je, zbog godina, prisiljeno održavati veze
sa svojom obitelji i još sebi, tako reći, ne može dopustiti da se
povuče u sebe. Ta situacija može proizvesti jaku mržnju i destruk¬
tivnost i objasniti relativno veću učestalost tendencija nasilja me¬
đu autističkom djecom no među odraslim shizofreničnim osoba¬
ma (ako ih se ostavi na miru). Ta su razmišljanja, naravno, vrlo
hipotetička, i bit će potrebno da ih specijalisti za to područje
potvrde ili odbace.
30. Inicijacijski obredi imaju funkciju prekidanja te veze i označava¬
nja prijelaza u život odraslog čovjeka.
31. Freud je, u svom poštovanju konvencija buržoaskog života, siste¬
matski roditelje svojih dječjih pacijenata oslobađao krivnje da
su pozlijedili dijete. Za sve, uključujući incestuozne želje, se pret¬
postavljalo da je dio dječje neizazvane mašte. Usp. E. Fromm
(1970. b). Taj rad je zasnovan na diskusiji što je održana u Mek¬
sičkom institutu za psihoanalizu u kojoj su, uz autora, sudjelova¬
li doktori F. Narvaez Manzano, Victor F. Saavedra Mancera, L.
Santarelli Carmelo, J. Silva Garcia i E. Zajur Dip.
32. Usp. E. Bleuler (1951); H. S. Sullivan (1953); M. S. Mahler i B.
J. Gosliner (1955); L. Bender (1927); M. R. Green i D. E. Schecter
(1957).
33. Vidio sam velik broj incestuoznih pacijenata tog tipa sa čežnjom
da budu utopljeni u oceanu, često simbolu majke.
34. Namjeravam objaviti dužu, dokumentiraniju verziju onoga što je
ovdje bilo samo ukratko ocrtano.
35. To je glavna teza Alberta Schweitzera, jednog od najvećih pred¬
stavnika onih koji vole život — i u njegovoj ličnosti i u njegovim
spisima.
36. Kao što je vrlo detaljno pokazano u mojoj raspravi u Dodatku
o Freudovoj teoriji agresije, u svojoj promjeni od starijih pojmo¬
va do nove polarnosti: Eros — instinkt smrti, Freud je u stvar¬
nosti promijenio cijeli svoj pojam instinkta. U starijoj verziji,

200

XIII Maligna agresija:
Adolf Hitler, klinički
slučaj nekrofilije
Uvodne napomene
Cilj analitičke psihobiografske studije je odgovoriti na dva pita¬
nja: (1) koje pokretačke snage motiviraju osobu, koje je strasti
tjeraju ili navode da se ponaša kao što se ponaša? (2) Koji su
uvjeti — unutarnji i vanjski — odgovorni za razvoj tih specifičnih
strasti (karakternih crta)? Slijedeća analiza Hitlera ima te cilje¬
ve, ali se razlikuje od klasične frojdovske metode u nekim zna¬
čajnim vidovima.
Jedna razlika, o kojoj smo već raspravljali i koju, zbog toga,
ovdje treba samo ukratko spomenuti, leži u ideji da te strasti
nisu uglavnom instinktivne ili, specifičnije, seksualne prirode.
Druga razlika leži u pretpostavci da analiza snova, nenamjernog
ponašanja, gesta, jezika i ponašanja, koji racionalno nisu potpuno
objašnjivi, dopušta stvaranje slike bitnih i uglavnom nesvjesnih
strasti (»rendgenski pristup«) čak i kada ništa ne znamo o djetinj¬
stvu neke osobe. Tumačenje takvih podataka zahtijeva posebnu
obučenost i vještinu u psihoanalizi.
Najvažnija razlika je u slijedećem: klasični psihoanalitičari
pretpostavljaju da se razvoj karaktera završava oko pete ili šeste
godine i da se nakon toga ne javljaju nikakve bitne promjene,
osim promjena izazvanih terapijom. Iskustvo me dovelo do uvje¬
renja da je ta koncepcija neodrživa; ona je mehanicistička, te
cjeloviti proces življenja i karaktera ne smatra razvojnim siste¬
mom.
Kada se pojedinac rodi, on nikako nije bezličan. Ne samo da
je rođen s genetski određenim temperamentnim i drugim inhe¬
rentnim dispozicijama koje imaju veću sklonost prema nekim
karakternim crtama no prema drugim, već prenatalni događaji i
samo rođenje formiraju dodatne dispozicije. Sve to, tako reći,
ispunjava »ličnost« pojedinca u času rođenja. Tada pojedinac
stupa u kontakt s posebnom vrstom okoline — roditeljima i dru-
202
gim značajnim ljudima oko sebe — na koje reagira, a koji na¬
stoje utjecati na daljnji razvoj njegovog karaktera. U dobi od
osamnaest mjeseci karakter djeteta je mnogo definitivnije obli¬
kovan i određen no u času rođenja. Pa ipak nije završen i njegov
bi se razvoj mogao kretati u raznim pravcima, ovisno o utjecaji¬
ma koji na njega djeluju. Na primjer, u šestoj godini karakter je
još određeniji i učvršćeniji, ali ne bez sposobnosti za promjenu
pod uvjetom da se pojave nove, značajne okolnosti koje mogu
takvu promjenu izazvati. Govoreći općenitije, formiranje i učvr-
šćenost karaktera mogu se shvatiti u terminima pomične ljestvi¬
ce; pojedinac počinje život s određenim kvalitetima koji ga us¬
mjeravaju u određenim pravcima, ali je njegova ličnost još do¬
voljno savitljiva da dopusti karakteru da se razvija u mnogo raz¬
nih pravaca, unutar danog okvira. Svaki korak u životu sužava
broj mogućih budućih posljedica. Što je karakter učvršćeniji, to
utjecaj novih faktora mora biti veći da bi proizveli temeljite pro¬
mjene u pravcu daljnje evolucije sistema. Na kraju, sloboda pro¬
mjene postaje tako minimalna da bi je samo čudo moglo izvršiti.
To ne znači da utjecaji u ranom djetinjstvu nisu u pravilu dje¬
lotvorniji od kasnijih događaja. No oni više usmjeruju, a ne u
potpunosti određuju osobu. Da bi ti kasniji događaji u višem
stupnju savladali impresibilnost djeteta, moraju biti intenzivniji
i dramatičniji. Utisak da se karakter ljudi nikada ne mijenja ug¬
lavnom je zasnovan na činjenici da je život većine ljudi tako una¬
prijed određen i nespontan da se ništa novo nikada zapravo ne
zbiva, te da kasniji događaji samo potvrđuju ranije.
Broj stvarnih mogućnosti za razvoj karaktera u različitim prav¬
cima obrnuto je proporcionalan čvrstini koju je poprimio karak¬
terni sistem. Ali u principu karakterni sistem nikada nije tako
potpuno učvršćen da se, kao rezultat izvanrednih iskustava, ne bi
mogle pojaviti nove pojave ili procesi, premda, statistički govore¬
ći, nisu vjerojatne.
Praktični vid tih teorijskih razmatranja je ovaj: ne može se
očekivati zaključak da je karakter, kakav imamo na primjer u
dvadesetoj godini, ponovljeni karakter iz pete godine; određenije,
uzimajući Hitlera kao primjer, ne možemo očekivati da ćemo u
njegovom djetinjstvu naći potpuno razvijen nekrofilni karakter¬
ni sistem, ali možemo očekivati da ćemo naći neke nekrofilne
korijene koji vode do razvoja sasvim razvijenog nekrofilnog ka¬
raktera, ikao jedne od više stvarnih mogućnosti. Ali tek nakon što
velik broj unutarnjih i vanjskih događaja uzrokuje nastanak vo¬
lje, karakterni sistem se razvija na takav način da nekrofilija po-
203
staje (gotovo) nepromjenljiva posljedica i tada je možemo otkriti
u raznim otvorenim i pritajenim oblicima. Pokušat ću, u analiz:
Hitlerovog karaktera, ukazati na te rane korijene, te na poveća¬
vanje uvjeta za razvoj nekrofilije na raznim razinama njegovog
razvitka dok, konačno, gotovo da i nije bilo druge mogućnosti. U
slijedećoj analizi Hitlerovog karaktera uglavnom sam se usredo¬
točio na nekrofiliju i samo sam ukratko dotakao druge aspekte
kao što su njegov eksploatatorski karakter, te Njemačka kao sim¬
bolična predstava lika njegove majke.
Hitlerovo porijeklo i rane godine1
Klara Hitler
Najvažniji utjecaj na dijete vrši karakter njegovih roditelja, više
no ovaj ili onaj pojedinačni događaj. Za one koji vjeruju u sim-
plicističku formulu da je loš razvoj djeteta grubo proporcionalan
»opakosti« roditelja, proučavanje karaktera Hitlerovih roditelja,
koliko pokazuju poznati podaci, donosi iznenađenje: i majka i
otac izgleda da su bili stabilni, dobronamjerni i nedestruktivni
ljudi.
Hitlerova majka, Klara, izgleda da je bila dobro prilagođena i
simpatična žena. Bila je neobrazovana, jednostavna djevojka iz
unutrašnjosti koja je kao sluškinja radila u kući Aloisa Hitlera
koji je bio njen ujak i budući muž. Klara je postala Aloisova
ljubavnica i bila je noseća u vrijeme kada mu je umrla žena. Uda¬
la se za udovca Aloisa 7. siječnja 1885. godine; njoj je bilo dva-
desetčetiri, a njemu četrdesetsedam godina.
Bila je vrlo vrijedna i odgovorna; usprkos braku koji nije bio
previše sretan, nikada se nije žalila. Svoje dužnosti je izvršavala
humano i savjesno.
Život joj je bio usredotočen na zadatke održavanja kuće i
brigu za muža i djecu. Bila je uzorna domaćica koja je održa¬
vala čistu kuću i precizno obavljala svoje dužnosti. Ništa ju
ne bi moglo odvratiti od njenih kućanskih briga, čak ni mo¬
gućnost čavrljanja. Njen dom i napredovanje obiteljskih inte¬
resa bili su najvažniji; pažljivim upravljanjem bila je u stanju
povećati obiteljske posjede, na svoju veliku radost. Čak su joj
važnija od kuće bila djeca. Svatko tko ju je poznavao slagao se
204
da je Klarin život bio usredotočen na njenu ljubav i posveće¬
nost djeci. Protiv nje se podigla samo jedna ozbiljna optužba:
da je, zbog svoje ljubavi i posvećenosti, bila previše popustljiva
i tako potakla osjećaj jedinstvenosti u svom sinu — ponešto
čudna optužba protiv majke. Djeca nisu dijelila to mišljenje.
Njeni pastorci i njeni potomci, koji su preživjeli djetinjstvo, vo¬
ljeli su i poštovali svoju majku. (B. F. Smith, 1967)
Optužba da je bila previše popustljiva prema sinu i da je pota¬
kla osjećaj jedinstvenosti (čitaj narcisoidnosti) u njemu nije tako
čudna kao što Smith misli — i nadalje, ona je vjerojatno istinita.
Ali to razdoblje pretjerane popustljivosti trajalo je samo do vre¬
mena kada je Hitler završio djetinjstvo i pošao u školu. Ta pro¬
mjena u njenom ponašanju bila je vjerojatno uvjetovana, ili bar
olakšana, rođenjem drugog sina u vrijeme kad je Hitleru bilo pet
godina. Ali svo njeno ponašanje dokazuje da rođenje novog dje¬
teta nije bilo tako traumatičan događaj kao što neki psihoanaliti¬
čari vole misliti; ona je vjerojatno prestala maziti Adolfa, ali ga
nije iznenada zanemarila. Bila je sve svjesnija neophodnosti od¬
goja, priprema za stvarnost i, kao što ćemo vidjeti, učinila je sve
što je mogla da unaprijedi taj proces.
Ta slika majke pune topline i ljubavi postavlja neka ozbiljna
pitanja u odnosu na hipotezu o Hitlerovom kvaziautističkom dje¬
tinjstvu i njegovoj »malignoj incestuoznosti«. Kako je moguće ob¬
jasniti Hitlerov rani razvoj pod tim okolnostima? Možemo pomi¬
sliti na nekoliko mogućnosti: 1. da je Hitler po konstituciji bio
tako hladan i povučen da je njegova gotovo autistička orijentacija
postojala usprkos majčinoj toplini i ljubavi. 2. Moguće je da je
Klarinu preveliku naklonost prema sinu, o čemu imamo dokaza,
već tada sramežljivo dijete doživjelo kao snažno uplitanje na koje
je reagiralo još drastičnijim povlačenjem.2 Nemamo dovoljno po¬
dataka o Klarinoj ličnosti da bismo mogli biti sigurni koje je od
tih stanja prevladavalo, ali oba su spojiva sa slikom Klarinog po¬
našanja koju možemo rekonstruirati na osnovu podataka kojima
raspolažemo.
Druga mogućnost je da je Klara bila tužna osoba, motivirana
osjećajem dužnosti, ali majka koja je svome sinu podarila malo
topline ili radosti. Uostalom, ona nije imala sretan život. Kao što
je bilo uobičajeno u njemačko-austrijskoj srednjoj klasi, od nje
se očekivalo da rađa djecu, da se brine o kućanstvu i da se pod¬
redi svom autoritarnom mužu. Njena dob, njen manjak obrazo¬
vanja, njegov visoki društveni položaj i njegova sebična — iako
205

ne pokvarena — narav, naginjale su jačanju tog tradicionalnog
položaja. Tako je postala žalosna, neraspoložena žena možda više
zbog okolnosti no zbog svog karaktera. Konačno, moguće je da
je osnova njenog brižnog držanja bilo duboko ukorijenjeno shizo-
idno i povučeno ponašanje. Ali od svih mogućnosti ova je najma¬
nje vjerojatna. U svakom slučaju, ne raspolažemo s dovoljno kon¬
kretnim detaljima o njenoj ličnosti da bismo mogli donijeti od¬
luku o tome koja je od ovih hipoteza najispravnija.
Alois Hitler
Alois Hitler bio je mnogo manje simpatičan. Rođen kao nezako¬
nito dijete, noseći ime svoje majke, Schicklgruber (koje je mnogo
kasnije promijenio u Hitler), počevši sa siromašnim financijskim
izvorima, bio je čovjek koji se stvarno uzdigao vlastitim radom.
Pomoću napornog rada i discipline uspio se uzdići do niskog či¬
novnika u austro-ugarskoj carinskoj službi do relativno visokog
položaja — »višeg sakupljača carine« — što mu je jasno pružalo
status poštovanog pripadnika srednje klase. Bio je štedljiv te je
uspio sakupiti dovoljno novaca za kuću, farmu i imetak koji je,
zajedno s penzijom, obitelji osigurao financijski udobnu egzisten¬
ciju. Nesumnjivo je bio sebičan čovjek koji se malo brinuo za
osjećaje svoje žene, ali očito u tome nije bio previše drugačiji od
prosječnog pripadnika svoje klase.
Alois Hitler je bio čovjek koji je volio život, naročito u obliku
žena i vina. Nije progonio žene, ali nije bio vezan moralnim ogra¬
ničenjima austrijske srednje klase. Osim toga, uživao je u svojoj
čaši vina; možda je pokatkad i popio koju čašu previše, ali nika¬
ko nije bio pijanica kao što je navedeno u raznim člancima. Me¬
đutim, najistaknutija manifestacija prirode njegovog voljenja ži¬
vota bio je dubok i trajni interes za pčele i pčelarstvo. S velikim
bi veseljem najveći dio svog slobodnog vremena provodio sa svo¬
jim košnicama koje su bile jedino ozbiljno, aktivno zanimanje
kojim se bavio izvan svog rada. Njegov životni san je bio da ima
farmu na kojoj bi uzgajao pčele na veliko. Na kraju je ostvario
svoj san; iako se ispostavilo da je prva farma koju je kupio bila
prevelika, pred kraj svog života imao je farmu pogodne površine
i u tome je silno uživao.
Alois Hitler je katkad opisivan kao brutalni tiranin — pretpo¬
stavljam zato što bi to bolje pristajalo simplicističkom objašnje¬
nju karaktera njegovog sina. Nije bio tiranin već autoritaran
206
čovjek koji je vjerovao u dužnost i odgovornost i koji je mislio
da mora određivati život svog sina sve dok ovaj ne odraste. Pre¬
ma podacima kojima raspolažemo, nikada nije tukao svog sina;
grdio ga je, prepirao se s njim, pokušavao mu pokazati što je za
njega dobro, ali nije bio zastrašujući lik koji bi ulivao užas. Kao
što ćemo kasnije vidjeti, razvoj sinovljeve neodgovornosti i izbje¬
gavanje stvarnosti ocu je sve imperativnije nalagalo da ga pokuša
poučiti i ispraviti. Postoje mnogi podaci koji pokazuju da Alois
nije prema ljudima bio neobazriv ili arogantan, ni u kom slučaju
fanatičan, te da je, sve u svemu, bio, zapravo, tolerantan. Njegovo
političko držanje odgovara ovom opisu: bio je antiklerikalan i
liberalan, s mnogo zanimanja za politiku. Njegove posljednje ri¬
ječi pred samu smrt od srčanog udara, dok je čitao novine, bile
su izraz ljutnje protiv »onih crnih«, kako su nazivali reakcionarne
klerikalce.
Kako možemo objasniti da su te dvije dobronamjerne, stabilne,
vrlo normalne i zasigurno nedestruktivne osobe rodile budućeg
»monstruma«, Adolfa Hitlera?3
Od rođenja do šeste godine (1889—1895)
Izgleda da je mali dječak bio zjenica u majčinu oku. Tetošila ga
je, nikada ga nije grdila, divila mu se; nije mogao pogriješiti. Sav
njen interes i ljubav bili su usredotočeni na njega. To je, vrlo vje¬
rojatno, izgradilo njegovu narcisoidnost i pasivnost. Bio je divan
bez ikakvog napora, budući da mu se majka na svaki način divi¬
la; nije se morao truditi jer se majka brinula o svim njegovim
željama. On je njome dominirao i dobivao bi napadaje gnjeva
kada bi se osjećao frustriranim. Ali, kao što smo ranije utvrdili,
njenu preveliku naklonost mogao je osjećati kao nametanje na
koje je reagirao sve većim povlačenjem, polažući tako osnovu za
rano poluautističko držanje.
Taj je odnos bio naglašen činjenicom da njegov otac, zbog po¬
sebnosti uvjeta u kojima je radio, nije mnogo vremena provodio
kod kuće. Uravnotežujući utjecaj muškog autoriteta izostao je.
Pasivnost i ovisnost malog dječaka možda je bila povećana stano¬
vitom boležljivošću koja je neprestano naginjala povećanju paž¬
nje koju mu je posvećivala njegova majka.
Ta se faza bližila kraju kada je Hitleru bilo šest godina. Neko¬
liko činjenica obilježilo je njen kraj.
207
 Najočitija, posebno sa stajališta klasičnog psihoanalitičkog gle¬
dišta, bilo je rođenje brata kada je Adolfu bilo pet godina, koje
je Adolfa uklonilo s položaja glavnog objekta majčine odanosti.
U stvari, takav događaj ima češće zdrav no traumatičan utjecaj;
on smanjuje razloge zavisnosti o majci i, uslijed toga, pasivnosti.
Nasuprot klišeu, stvarnost pokazuje da je, umjesto paćeničkih
boli ljubomore, mladi Hitler potpuno uživao godinu dana nakon
bratovog rođenja.4 Za to je uvelike bio zaslužan premještaj njego¬
vog oca na novo radno mjesto u Linz, dok je obitelj, očito se
bojeći selidbe s bebom, ostala u Passauu još punu godinu dana.
Još cijelu jednu godinu Adolf je živio u raju petogodišnjaka,
igrajući se i tukući se s djecom iz susjedstva. Minijaturni ra¬
tovi i borbe između kauboja i Indijanaca izgleda da su mu bili
najdraži, te su i ostali njegovom glavnom razonodom tokom
mnogih godina. Budući je Passau bio u Njemačkoj — na nje¬
mačkoj strani austrijsko-njemačke granice, gdje se smjestila
austrijska carinska inspekcija — ratne igre bi se vodile izme¬
đu »Francuza« i »Nijemaca«, u duhu 1870, no tada još nacional¬
nost žrtava nije bila od posebne važnosti. Evropa je bila puna
herojskih mališana koji su nepristrano masakrirali sve nacio¬
nalne i etničke grupe. Ta godina djetinjih borbi bila je važna u
Hitlerovom životu ne zato što je bila provedena na njemaokom
tlu i što je ostavila bavarski naglasak u njegovu govoru, već
zato što je bila godina bijega u gotovo potpunu slobodu. Kod
kuće se počeo više potvrđivati i vjerojatno pokazivati prve zna¬
kove ljutnje kada nešto nije bilo po njegovom. Igranje vani, bez
ograničenosti akcije ili imaginacije, bilo je za njega nešto naj¬
više. (B. F. Smith, 1967)
Taj je rajski život iznenada bio završen kada se otac povukao
iz carinske službe, a obitelj se preselila u Hafeld, blizu Lamba-
cha; tada je njegov šestogodišnji sin morao poći u školu. Adolf
je »iznenada vidio da je njegov život ograničen uskim krugom
aktivnosti koje su tražile odgovornost i disciplinu. Po prvi put
je bio čvrsto i sistematski prisiljen da se prilagodi«. (B. F. Smith,
1967)
Što možemo reći o razvoju dječjeg karaktera na kraju tog prvog
razdoblja njegova života?
To je period u kome su, prema frojdovskoj teoriji, oba aspekta
Edipovog kompleksa potpuno razvijena: seksualna sklonost maj¬
ci i neprijateljstvo prema ocu. Podaci izgleda potvrđuju frojdov-
208
sku pretpostavku: mladi Hitler je bio duboko vezan uz majku i
antagonističan prema svom ocu; ali je propustio riješiti Edipov
kompleks identificirajući se s ocem stvaranjem superega i svla¬
davanjem svoje vezanosti za majku; budući da ga je izdala rođe¬
njem rivala, on se od nje povukao.
Međutim, postavlja se ozbiljno pitanje o ispravnosti frojdov-
skog tumačenja. Ako je rođenje njegovog brata, kada je Adolf
imao pet godina, bilo tako traumatično da je dovelo do raskida
veze s majkom i zamjene »ljubavi« prema njoj kivnošću i mrž¬
njom, kako je godina nakon toga događaja mogla biti tako sret¬
na — u stvari, vjerojatno najsretniji period njegovog djetinjstva?
Možemo li zaista njegovu mržnju prema ocu objasniti kao rezul¬
tat edipovskog rivalstva ako razmotrimo činjenicu da je odnos
njegove majke prema mužu izgleda bio slabog intenziteta i topli¬
ne? Ne bi li je prije trebalo shvatiti kao antagonizam prema ocu
koji je zahtijevao disciplinu i odgovornost?
Činilo bi se da ta pitanja nalaze odgovor u hipotezi o ranije
raspravljenoj malignoj incestuoznosti. Ta bi hipoteza dovela do
pretpostavke da Hitlerova usmjerenost ka majci nije bila tako
topla i afektivna; da je ostao hladan i da nije probio svoju nar¬
cisoidnu školjku; da ona za njega nije poprimila ulogu stvarne
osobe već simbola impersonalne snage zemlje, sudbine — i smrti.
Međutim, usprkos hladnoći, bio je simbiozno vezan za lik majke
i njene simbolizacije kojih je krajnji cilj jedinstvo s majkom u
smrti. Ako je tome bilo tako, može se shvatiti zašto rođenje bra¬
ta nije bilo uzrok povlačenja od majke. U stvari, čak se ne bi
moglo reći da se on povukao od nje ako je istina da joj afektivno
nikada nije bio blizak. Što je najvažnije, može se shvatiti da se
početak Hitlerovog kasnijeg očitog nekrofilnog razvoja može naći
u malignoj incestuoznosti koja karakterizira njegov rani odnos
prema majci. Ta hipoteza bi također objasnila zašto se Hitler
kasnije nikada nije zaljubljivao u likove majke, zašto je veza s
njegovom stvarnom majkom kao osobom bila izražena vezom
krvi, tla, rase i, na kraju, kaosa i smrti. Njemačka je postala cen¬
tralni simbol za majku. Njegova usmjerenost na majku-Njemačku
bila je osnova njegove mržnje prema otrovu (sifilisu i Jevrejima)
od kojeg ju je trebao spasiti, ali, na dubljem stupnju, njegove
dugo potiskivane želje da destruira majku-Njemačku; izgleda da
njegov kraj potvrđuje hipotezu o njegovoj malignoj incestuoz¬
nosti.
Hitlerov odnos prema majci i likovima majki bio je sasvim
drugačiji od onoga što nalazimo kod većine ljudi »usmjerenih na
209
majku«. Kod takvih ljudi je povezanost s majkom mnogo toplija,
intenzivnija, možemo reći: stvarnija; takvi ljudi imaju jaku želju
da budu uz majku, da joj sve kažu; stvarno su »zaljubljeni« u nju
(ako »ljubav« točno okvalificiramo njenom dječjom prirodom).
Kasnije u životu imaju tendenciju da se zaljube u likove majke,
to jest, jako su skloni da s njima imaju ljubavne odnose ili da
se s njima ožene. (Da li je korijen tog privlačenja seksualan ili
je seksualno privlačenje sekundarna manifestacija primarno afek-
tivnog privlačenja, u ovom trenutku nije važno.) Ali Hitlera nje¬
gova majka nije nikada privlačila na taj način, bar ne nakon pete
godine, a vjerojatno ni ranije; kao dijete radovao se isključivo
odlasku od kuće da se igra vojnika ili Indijanaca s drugim dje¬
čacima. Majka ga je malo zanimala i za nju nije mario.
Njegova majka je bila svjesna toga. Kubizek navodi da mu je
rekla da je njen sin neodgovoran i da rasipa svoje malo nasljeđe;
da ona ima mnogo odgovornosti za svoju malenu kćerku »ali Adolf
ne misli na to; on radi po svojem kao da je sam na svijetu«. Taj
manjak obzirnosti i brige za svoju majku karakterizirao je tako¬
đer njegovu reakciju na njenu bolest. Usprkos utvrđenom i ope¬
riranom raku siječnja 1907. godine, od kojega je umrla u prosin¬
cu, on je rujna iste godine otišao u Beč. Ona je pokušala, brinući
se za njega, ublaženo mu prikazati svoje stanje, što je on i prihva¬
tio; no nije otišao posjetiti je i istražiti kako se uistinu osjeća —
putovanje nije predstavljalo problem ni što se tiče vremena ni
novca — i jedva da joj je pisao iz Beča. Obavijestio ju je kako se
on osjeća, stvarajući joj tako dosta brige. Prema Smithu, došao
je kući tek nakon što je obaviješten o njenoj smrti. Prema Ku-
bizekovom izvještaju, kada ju je bolest potpuno onesposobila,
tražila je od njega da dođe kući i da se brine o njoj jer nije bilo
nikog drugog. Došao je krajem studenog i brinuo se o njoj oko tri
tjedna, do njene smrti. Kubizek izvještava kako je bio iznenađen
kada je vidio svog prijatelja kako čisti pod i kuha. Hitler je čak
išao tako daleko u svom zanimanju za dobrobit svoje jedanaesto-
godišnje sestre da ju je nagovorio da obeća majci da će marljivo
učiti. Kubizek opisuje Hitlerovo ponašanje prema majci vrlo sen¬
timentalnim riječima, pokušavajući pokazati sinovljevu duboku
ljubav. Ali tom svjedočanstvu ne treba odviše vjerovati: Hitler
bi se, kao i uvijek, trudio datnaksimalno iskoristi priliku da ostavi
dobar utisak; teško da bi mogao odbiti majčin poziv; tri tjedna
nije dugo za igranje uloge sina koji voli svoju majku. Opis lju¬
baznosti i obazrivosti u suprotnosti je s cijelim Hitlerovim pona-
210
šanjem prema majci, te Kubizekov opis ne smatramo naročito
uvjerljivim.5
Izgleda da majka Hitlera nikada nije postala osoba kojoj je
bio ljubavno ili nježno sklon. Ona je bila simbol boginje koja
štiti i koja se divi, ali i boginje smrti i kaosa. Istovremeno je bila
predmet njegove sadističke vlasti, jer je u njemu izazivala du¬
boki bijes čim ne bi bila potpuno uslužna.
Djetinjstvo od šeste do jedanaeste godine (1895—1900)
Promjena od ranog na kasno djetinjstvo bila je nagla. Alois Hit¬
ler se penzionirao i, budući da je tako dobio slobodan cijeli dan,
želio se posvetiti svojoj obitelji i posebno odgoju sina. Kupio je
kuću s tri stotine i šezdeset ara zemljišta u Hafeldu, blizu Lam-
bacha. Mladi Hitler se morao upisati u malu seosku školu u Fi-
schlamu blizu Hafelda, gdje je imao mnogo uspjeha. Prilagodio
se očevim zahtjevima, bar izvana, ali kao što Smith piše: »Posto¬
jala su ograničenja. Još je bio sposoban da do nekog stupnja ma¬
nipulira svojom majkom i njegova bi narav eksplodirala bilo ka¬
da protiv bilo koga.« Taj način života morao se malenom dječaku
učiniti nezadovoljavajućim, usprkos činjenici da nije bilo žesto¬
kih sukoba s ocem. Ali Adolf je za sebe našao područje na kom
je mogao zaboraviti svo podvrgavanje disciplini, a ono što je os¬
jećao bio je manjak slobode. To je područje bilo i dalje njegov
interes za igranje Indijanaca i vojnika s drugim dječacima. Već
u to rano doba »sloboda« za Hitlera znači neodgovornost, nepo¬
stojanje primoravanja i »slobodu od stvarnosti«, što je i najvaž¬
nije; ona znači i upravljanje družinama dječaka. Ako se ispituje
značenje i funkcija tih družina za Hitlera, otkriva se da su one
bile prvi izraz crta koje su se u njemu sve više razvijale: potreba
da vlada, te nedostatak realizma. Deskriptivno, te igre izgledaju
vrlo neškodljive i normalne u toj dobi; da tome nije bilo tako,
uvidjet ćemo kad ustanovimo da im je ostao odan do dobi kada
normalni dječaci prerastaju tu mladalačku zabavu.
U obitelji je došlo do nekih promjena. Najstariji Aloisov sin
napustio je kuću u četrnaestoj godini, na veliku očevu nepriliku,
tako da je sada Adolf preuzeo ulogu najstarijeg sina. Alois je pro¬
dao farmu i preselio se u Lambach. Adolf je tu nastavio školova¬
nje u relativno modernoj osnovnoj školi; vrlo je dobro učio, te
je izbjegao neke veće konfrontacije sa svojim često ljutitim i ne-
raspoloženim ocem.
211
 1898. godine obitelj se ponovo preselila, sada u Leonding, u
predgrađe Linza, i Adolf je pošao u svoju treću osnovnu školu.
Izgleda da se Alois Hitler osjećao mnogo zadovoljnijim na novom
mjestu. Brinuo se o svojim pčelama i o dva ara zemlje, u krčmi
je razgovarao o politici. Ipak je ostao striktno autoritaran čovjek
i nije ostavljao nikakve sumnje o tome tko je »gazda«. Josef
Maverhofe'r, njegov najbolji prijatelj u Leondingu, kasnije je o
njemu rekao:
»Bio je strog sa svojom obitelji, bez nježnosti prema njima;
njegova se žena ničemu nije smjela nasmijati.« Mayerhofer je
naglašavao, uostalom, da je njegova gruba vanjština bila djelo¬
mično varka i da djeca nisu bila fizički zlostavljana. »Nikada
ga [Adolfa] nije taknuo. Ne vjerujem da [ga je tukao], ali če¬
sto ga je grdio i urlao na njega. 'Taj bijedni deran!', običavao
je reći, 'tresnut ću ga!' Ali njegovo psovanje bilo je gore od
njegovog udarca. Dječak ga se bojao, uostalom.« (B. F. Smith,
1967)
To nije slika brutalnog tiranina, već autoritarnog čovjeka, do¬
nekle nepristupačnog oca kojeg se sin boji; taj strah je možda
bio jedan od uzroka Hitlerove pokornosti, o kojoj ćemo kasnije
više čuti. Ali ta se očeva kvaliteta, koja uliva strahopoštovanje,
ne smije uzimati izvan konteksta; sin koji ne bi toliko inzistirao
na tome da ga ostave na miru i u neodgovornosti mogao bi posti¬
ći prijateljskiji odnos s tim tipom oca koji je, konačno, dobro
mislio i koji nikako nije bio destruktivan čovjek. Kliše o »mržnji
prema autoritarnom ocu« katkada je prerazrađen kao i onaj o
Edipovom kompleksu.
Svih pet godina osnovne škole prošlo je, iz već spomenutih raz¬
loga i objektivnih okolnosti u školi, mnogo bolje no što se moglo
očekivati. Hitler je najvjerojatnije bio iznad prosječne inteligen¬
cije drugih dječaka, učitelji su s njim dobro postupali zbog nje¬
gove superiorne obiteljske pozadine; dobivao je najbolje ocjene
bez mnogo napora. Takav školski rad stvarno nije predstavljao
ugrožavanje i nije ozbiljno poremetio njegov fino izbalansiran
sistem kompromisa između buntovništva i adaptacije.
Na kraju tog razdoblja nije vidljivo nikakvo znatno pogorša¬
nje u usporedbi s početkom, a ipak je bilo alarmnih obilježja:
nije uspio svladati svoju ranu narcisoidnost, nije se približio
stvarnosti, nije razvio nikakve aktivne interese, umjesto njih je
izgradio magično područje slobode i moći. Prve godine školova-
212
nja nisu mu pomogle da se razvije. Stalno je postojao lagan otvo¬
reni sukob, premda je na površini izgledalo da se dosta dobro
prilagodio.
Od jedanaeste do sedamnaeste godine (1900—1906)
Hitler je pošao u gimnaziju (Realschule); godine koje su slijedile
do smrti oca proizvele su odlučan obrat na lošije i pojačale uvje¬
te za njegov maligni razvoj.
Odlučni događaji u slijedeće tri godine, do smrti njegova oca
1903. godine, su: (1) neuspjeh u srednjoj školi; (2) sukob s ocem
koji je inzistirao da Adolf postane državni činovnik i (3) Adolfovo
sve veće i veće gubljenje u svijetu mašte iz svojih igara.
U knjizi Mein Kampf Hitler sam nudi plauzibilnu i za sebe ko¬
risnu sliku tih događaja: on, slobodno i nezavisno ljudsko biće,
nije mogao podnijeti da bude birokrat, već je želio postati umjet¬
nik; pobunio se protiv škole i loše je učio kako bi prinudio oca
da mu dopusti postati umjetnikom.
Ako pažljivo proučimo poznate podatke, slika koja se javlja je
obrnuta: (1) Bijedno je učio u školi iz brojnih razloga koje sada
treba raspraviti. (2) Njegova ideja o tome da postane umjetnik u
biti je racionalizacija nesposobnosti za bilo kakvu vrstu discipli¬
niranog rada i napora. (3) Njegov sukob s ocem nije bio jedno¬
stavno usredotočen na odbijanje da postane državni službenik,
već je bio uzrokovan njegovim odbacivanjem svih zahtjeva stvar¬
nosti.
O neuspjehu ne može biti sumnje budući da je, zapravo, bio
drastičan. Već je u prvoj godini učio tako slabo da je morao po¬
navljati razred. Slijedećih je godina morao polagati popravne is¬
pite iz nekih predmeta da bi mu bilo dopušteno da se upiše u
viši razred, a treći je razred prošao samo pod uvjetom da napu¬
sti školu. Zbog toga se upisao u gimnaziju u Steyru, ali je na
kraju četvrte (pretposljednje) godine u Steyru odlučio ne nasta¬
viti sa školovanjem. Događaj na kraju posljednje školske godine
upravo je simboličan za njegovo školovanje. Nakon podjele svje¬
dodžbi otišao je s razrednim kolegama na čašu vina i, došavši
kući, otkrio da je izgubio svoju svjedodžbu. Još se pitao kakvu
ispriku da iznese kada je bio pozvan kod direktora škole; svje¬
dodžba je nađena na ulici; upotrijebio ju je kao toaletni papir!
Čak i uz pretpostavku da je bio pijan, to ponašanje simbolički
izražava mnogo mržnje i prezira prema školi.
213
 Neki od razloga Hitlerovog neuspjeha u srednjoj školi vidljiviji
su od drugih. Najočitija od svih je činjenica da je u osnovnoj
školi bio u povlaštenom položaju. Kako je bio natprosječno inte¬
ligentan i talentiran, te dobar govornik, nije se morao mnogo
naprezati da bude superioran svojim razrednim kolegama i da
dobije odlične ocjene. U srednjoj školi situacija je bila drugači¬
ja. Tamo je prosječna inteligencija bila viša no u osnovnoj školi.
Njegovi nastavnici su bili mnogo obrazovaniji i više su zahtijeva¬
li; nisu bili impresionirani njegovim socijalnim porijeklom bu¬
dući da nije bio istaknut u socijalnom sastavu učenika gimnazije.
Ukratko, za uspjeh u gimnaziji trebalo je stvarno raditi; količina
potrebnog rada nije bila naporna, ali je bila znatno veća no ona
na koju je Hitler bio naviknut, voljan ili sposoban. Za tog krajnje
narcisoidnog dječaka koji je u osnovnoj školi bio sposoban »us¬
pjeti bez truda« nova situacija mora da je bila strašna. Ugroža¬
vala je njegov narcisoidni način ponašanja i pokazala da se sa
stvarnošću ne može postupati kao prije.
Ta situacija neuspjeha u gimnaziji nakon uspješnih godina
osnovne škole nije rijetka; ona često stimulira dijete da promije¬
ni svoje ponašanje, da svlada — bar do neke mjere — svoje dje¬
čje držanje i da se nauči naprezati. U Hitlerovom slučaju nije
postignut takav učinak. Naprotiv, umjesto da zakorakne prema
stvarnosti, još više se povukao u svoj svijet mašte, daleko od
tješnjeg kontakta s ljudima.
Da je njegov neuspjeh u srednjoj školi bio uzrokovan činjeni¬
com što ga većina predmeta koji su se u školi predavali nije za¬
nimala, morao bi marljivo raditi na onim predmetima koji su ga
zanimali. Da to nije bio slučaj, dokazuje činjenica da se nije po¬
trudio dobiti istaknutu ocjenu čak ni iz njemačke povijesti, pred¬
meta koji je pobuđivao njegovo oduševljenje i jako ga uzbuđivao.
(Jedine dobre ocjene dobio je iz crtanja — no budući da je imao
talenta za umjetnost, u to nije trebao uložiti mnogo napora.) Tu
hipotezu najjasnije potvrđuje činjenica da se u kasnijem životu
nije bio sposoban ustrajno napregnuti čak ni na području koje je
možda bilo jedino koje ga je stvarno zanimalo — područje arhi¬
tekture. Temom Hitlerove nesposobnosti za sistematski rad, osim
pod utjecajem najhitnijih potreba ili svojih strasti, bavit ćemo se
kasnije. Ovdje sam je spomenuo samo zato da bih naglasio da
se njegov neuspjeh u srednjoj školi ne može tumačiti »umjetni¬
čkim« interesima.
Tih godina u srednjoj školi Hitler se sve više povlačio iz stvar¬
nosti. Nitko ga stvarno nije zanimao — ni majka, ni otac, ni bra-
214
ća, ni sestre. Zanimao se za njih onoliko koliko je to pogodovalo
njegovom interesu da bude ostavljen sam, ali oni su afektivno bili
daleko od njega. Jedino strasno zanimanje pokazivao je za ratne
igre u kojima je on bio vođa i organizator. Dok su te igre bile sa¬
svim primjerene dječaku od devet, deset ili jedanaest godina,
bile su vrlo čudne za dječaka koji je pohađao gimnaziju. Karak¬
teristična je scena s krizme, u petnaestoj godini. Rodbina je pri¬
redila malu svečanost u njegovu čast, no Hitler je bio zlovoljan
i neprijazan; pobjegao je čim je mogao da bi se igrao s drugim
dječacima.
Te igre su imale više funkcija. Pružale su mu zadvoljstvo što
je vođa i potvrđivale njegovo uvjerenje da svojom snagom može
uvjeriti druge da ga slijede; one su povećale njegovu narcisoid¬
nost i, što je najvažnije, smjestile središte njegovog života u ma¬
štu, unapređujući tako proces povlačenja iz stvarnosti, od stvar¬
nih osoba, stvarnog dostignuća i stvarnog znanja. Druga manife¬
stacija njegove sklonosti mašti bio je njegov gorući interes za ro¬
mane Karla Maya. Taj je njemački pisac napisao mnoge očara¬
vajuće priče o sjevernoameričkim Indijancima koje su imale boju
stvarnosti, iako autor nikada nije ni vidio Indijance. Zaista su svi
dječaci u Njemačkoj i Austriji čitali Mayeve priče; bile su jednako
popularne kao priče Jamesa Fenimorea Coopera u Sjedinjenim
Američkim Državama. Hitlerovo oduševljenje za ta djela sasvim
je normalno za nekoga tko je u posljednjim razredima osnovne
škole, ali Smith piše:
Posljednjih godina Hitler je ozbiljno pretjerivao. On nikada
nije ostavljao Karla Maya. Čitao ga je u svojoj ranoj mladosti
i kao mlad čovjek u svojim dvadesetim godinama. Čak je i kao
kancelar Reicha bio njime fasciniran, ponovo čitajući cijele se¬
rije o američkom Zapadu. Nadalje, nikada nije pokušao hiniti
ili skrivati svoje uživanje i divljenje za Mayeve knjige. U Hitlers
Tischgesprache im Fuhrershauptquartier (Razgovori za stolom)
(H. Picker, 1963) on Maya uzdiže do neba i opisuje kako je uži¬
vao u njegovom djelu. 0 njemu je razgovarao gotovo sa svima
— šefom za štampu svoga kabineta, sekretarom, ađutantom i
starim partijskim drugovima. (B. F. Smith, 1967)
Međutim moje tumačenje te činjenice razlikuje se od Smitho-
vog. Smith vjeruje da se zanesenost Mayevim romanima činila
tako sretnim doživljajem da ga je Hitler želio »prenijeti i na raz¬
doblje kada njegova rana prilagođavanja nisu uspjela riješiti iza-
215
zove mladosti«. Iako to može biti točno do neke mjere, vjerujem
da ne dotiče glavni problem. Mayevi romani se moraju povezati
s njegovim ratnim igrama i izraz su života u mašti. Premda pri¬
mjerene određenoj dobi, to što ga i dalje fasciniraju sugerira nji¬
hov značaj kao bijega od stvarnosti, manifestaciju narcisoidnog
držanja usmjerenog na jednu temu: Hitler, vođa, borac i pobjed¬
nik. Naravno, dokaz nije dovoljan da bi bio uvjerljiv. Ali ako se
poveže Hitlerovo ponašanje u tim mladenačkim godinama s po¬
dacima iz njegovog kasnijeg života, pojavljuje se model: model
jako narcisoidne, povučene osobe kojoj je mašta stvarnija od
stvarnosti. Kada vidimo mladog Hitlera u šesnaestoj godini, već
toliko predanog životu mašte, možemo postaviti pitanje: kako je
taj povučeni sanjar mogao uspjeti od sebe učiniti gospodara Ev¬
rope — pa makar samo za neko vrijeme? Odgovor na to pitanje
mora sačekati daljnje napredovanje u analizi Hitlerovog kasnijeg
razvoja.
Bez obzira na razloge neuspjeha u Realschule, postoji mala
sumnja da je taj neuspjeh imao posljedica za mladog Hitlera.
Adolf je dječak kome se divi njegova majka, koji je uspješan u
osnovnoj školi, vođa dječačkih družina, za koga su svi ti neočeki¬
vani uspjesi potvrda njegovog narcisoidnog uvjerenja da je iz¬
vanredno nadaren. S gotovo nikakvim prijelazom odjednom do¬
življava neuspjeh; nikako nije mogao od svog oca i majke sakriti
neuspjeh; njegova narcisoidnost mora da je bila teško ranjena,
njegov ponos povrijeđen. Da je priznao da je njegov neuspjeh bio
uzrokovan nesposobnošću da marljivo uči, možda bi mogao svla¬
dati posljedice, budući da nema sumnje da je bio više nego do¬
voljno nadaren za uspjeh u srednjoj školi,6 ali je njegova nedo¬
dirljiva narcisoidnost onemogućila takav uvid. Budući da nije
bio sposoban promijeniti stvarnost, morao ju je falsificirati i od¬
baciti. Falsificirao ju je optužujući učitelje i oca da su uzrok ne¬
uspjeha i tvrdeći da je taj neuspjeh izraz strasti za slobodom i ne¬
zavisnošću. Odbacio ju je stvaranjem simbola »umjetnika«. Za
njega je stvarnost bila san da će postati veliki umjetnik, ali či¬
njenica da nije ozbiljno radio da bi postigao taj cilj pokazuje
fantastični karakter te ideje. Neuspjeh u školi bio je Hitlerov
prvi poraz i poniženje, za kojim slijede brojni drugi; zasigurno
se može pretpostaviti da je to moralo uvelike ojačati njegov pre¬
zir i ogorčenost prema svakome tko je bio uzrok ili svjedok nje¬
gova poraza; ta ogorčenost bi vrlo lako mogla predstavljati poče¬
tak nekrofilije kada ne bismo imali razloga vjerovati da se njeni
korijeni mogu naći već u njegovoj malignoj incestuoznosti.
216
Kada je Hitlera bilo četrnaest godina, umro mu je otac, no to
nije imalo znatnih posljedica. Da je bilo istina, kao što je sam
Hitler kasnije pisao, da je njegov neuspjeh u školi nastao iz su¬
koba s ocem, oslobođenje nakon smrti brutalnog tiranina i rivala
bilo bi postignuto. Tada bi se osjećao slobodnim, pravio bi stvar¬
ne planove za svoju budućnost, marljivo radio na njihovu ostva¬
renju — i možda još jednom svoju ljubav upravio prema majci.
Ali ništa se od toga nije dogodilo. I dalje je živio na isti način
kao prije; bio je, kao što to Smith iznosi, »malo više no sklop
ugodnih igara i snova« i nije se mogao osloboditi toga stanja.
Pogledajmo još jednom Adolfov sukob s ocem nakon upisa u
Realschule. Alois Hitler je odlučio da njegov sin polazi srednju
školu; premda je Hitler za taj plan pokazivao malo zanimanja,
pomirio se. Stvarni sukob, kao što iznosi u Mein Kampfu, izbio je
kada je otac inzistirao na tome da postane državni službenik. Ta
je želja bila sasvim prirodna, budući da je otac bio impresioniran
svojim uspjehom na tom polju, te je smatrao da bi to bila naj¬
bolja karijera i za njegovog sina. Kada je Hitler iznio protupri¬
jedlog, želju da postane umjetnik, slikar, otac je, prema Hitlero-
vom navodu, rekao: »Ne, nikada dok sam ja živ.« Hitler je tad
zaprijetio da će sasvim napustiti učenje, a kada otac nije popu¬
stio, »svoju sam prijetnju tiho proveo u stvarnost«. (A. Hitler,
1943). To je Hitlerovo objašnjenje neuspjeha u školi, no ono mu
previše ide na ruku da bi bilo istinito.
Ono se točno podudara s Hitlerovom slikom o sebi kao mar¬
ljivom i odlučnom čovjeku koji je mnogo postigao do 1924. go¬
dine (kada je napisao Mein Kampf) da bi nastavio do konačne
pobjede. U isto vrijeme ono je osnova za sliku frustriranog
umjetnika koji je ušao u politiku s odlukom da spasi Njema¬
čku. Najvažnije je to da on pokušava ublažiti bijedne ocjene u
Realschule i polagano dozrijevanje, dok istovremeno svoje mla-
dalaštvo prikazuje herojskim — što je težak zadatak za svakog
politički svjesnog autobiografa. U stvari, priča je kasnijoj Fu-
hrerovoj svrsi služila tako dobro da se može s pravom postaviti
pitanje nije li cijelu epizodu izmislio. (B. F. Smith, 1967)
Može zaista biti istina da je otac želio da njegov sin postane
državni službenik; no otac nije poduzimao drastične mjere i nije
ga prisiljavao. Niti je Hitler učinio ono što je u svojoj četrnaestoj
godini učinio njegov stariji brat — pokazao nezavisnost i napustio
217
oca poduzimanjem drastičnog koraka, napuštanjem kuće. Napro¬
tiv, prilagodio se situaciji i još se više povukao u sebe.
Da bismo shvatili sukob, moramo procijeniti očev položaj. Mora
da je opazio, kao i majka, da njegov sin nema osjećaj odgovorno¬
sti, da ne želi raditi i da ne pokazuje nikakav interes. Kao inte¬
ligentan i dobronamjeran čovjek, mora da se brinuo ne toliko
o tome da njegov sin postane državni službenik, već da postane
netko. Morao je osjetiti da je plan da postane umjetnik bio ispri¬
ka za daljnje skretanje i neozbiljnost. Da je njegov sin iznio pro¬
tuprijedlog — na primjer, da želi studirati arhitekturu — i da je
dokazao ozbiljnost dobrim ocjenama u školi, odgovor oca bio bi
možda sasvim drugačiji. Ali Hitler nije iznio nikakav prijedlog
kojim bi se pokazao ozbiljnim. Nije tražio čak ni da mu se omo¬
guće poduke iz crtanja, uz uvjet da dobro uči. Da ga nije prkos
prema ocu naveo na tako bijedno učenje, dokazuje reakcija na po¬
kušaj majke da ga povrati stvarnosti. Nakon očeve smrti i napu¬
štanja Realschule odlučio je ostati u kući »čitajući, crtajući i sa-
njareći. Udobno smješten u stanu u Humboldstrasse [kamo se
preselila njegova majka] mogao si je dopustiti lagodu. Trpio je
prisustvo mlade Paule (svoje pet godina mlađe sestre) i majke u
tom svom svetištu, jer nije mogao pobjeći od njih bez donošenja
niske odluke da napusti kuću i da ode raditi. Međutim, nije im
dopuštao miješanje u svoj život, iako je majka plaćala račune, a
sestra čistila za njim.« (B. F. Smith, 1967)
Klara se, očito, brinula zbog njega i upozoravala ga da bude
ozbiljniji. Ona nije inzistirala na službeničkoj karijeri, ali se tru¬
dila da mu pomogne pronaći ozbiljan interes za nešto. Poslala ga
je u umjetničku školu u Miinchen. Ostao je tamo nekoliko mje¬
seci, ali to je bilo sve. Hitler se volio elegantno oblačiti i njegova
je majka »plaćala račune za odjeću, što ga je preobražavala u
nešto poput dendija, možda u nadi da će to poslužiti kao most
prema širim društvenim horizontima. Ako je to bio njen plan,
potpuno je propao. Odjeća je služila samo kao simbol nezavisno¬
sti, te izolacije u samodostatnost.« (B. F. Smith, 1967)
Klara je još nešto pokušala da bi oživjela Hitlerov interes. Dala
mu je novac da ode na četiri tjedna u Beč. Poslao joj je nekoliko
razglednica koje su zanosno govorile o »silnoj veličanstvenosti«,
»dostojanstvu« i »veličini« zgrada. Međutim, pogreške u ortogra¬
fiji i interpunkciji bile su znatno veće od standardnih kakve bi se
mogle očekivati od sedamnaestogodišnjaka koji je završio četiri
godine srednje škole. Majka mu je dopustila da uzima satove iz
muzike (otac mu je prije nekoliko godina sugerirao da uzme po-
218
duku iz pjevanja), no to je trajalo oko četiri mjeseca. Prestao ih
je pohađati početkom 1907. godine jer nije volio izvoditi ljestvice,
premda bi lekcije ionako morale prestati jer je ozbiljno pogorša¬
nje majčine bolesti prisililo obitelj na smanjenje troškova.
Njegova reakcija na majčine, ni na koji način autoritarne — i
gotovo psihoterapeutske — pokušaje da probudi zanimanje za ne¬
što stvarno pokazuje da njegova negativna reakcija prema ocu
nije bila samo prkos zahtjevu da postane državni službenik, već
reakcija povučenog, skrenulog dječaka na čovjeka koji je pred¬
stavljao stvarnost i odgovornost. To je bila srž sukoba — ona
nije bila jednostavno odbojnost prema državnoj službi, a još
manje je bila edipovsko suparništvo.
Hitlerova tendencija da dangubi i da izbjegava težak — pa čak
i lakši — posao zahtijeva objašnjenje. Pomoći će nam ako zadržimo
u sjećanju dobro provjereno opažanje da se ta vrsta ponašanja
često može naći među djecom vezanom za majku. Ona nesvjesno
očekuju da će majka sve za njih učiniti, upravo kao što je činila
kada su bili bebe. Osjećaju da ne moraju činiti nikakav aktivan
napor, da se ne moraju držati reda: mogu ostaviti svoje stvari da
leže okolo očekujući da majka počisti za njima. Žive u nekoj vrsti
»raja« u kojem se ništa od njih ne očekuje, a sve im je osigurano.
Vjerujem da to objašnjenje vrijedi i za Hitlera. Po mom sudu,
ono ne proturječi hipotezi o hladnom impersonalnom karakteru
njegove veze s majkom. Ona ispunjava tu funkciju kao majka,
iako je Hitler ne voli i ne brine se o njoj na ličan način.
Opis Hitlerove lijenosti u školi, njegove nesposobnosti za ozbi¬
ljan rad i odbijanje da nastavi školovanje nametnut će pitanje
mnogim čitaocima: što je u tome tako osobito? Danas postoji ve¬
lik broj otpadnika iz srednje škole, od kojih se mnogi žale na
pedantnu i sterilnu prirodu školskog rada, koji imaju planove za
slobodan život koji nije sputan očinskim ili drugim autoritetima.
Ali ipak nisu nekrofilni pojedinci; naprotiv, mnogi predstavljaju
ljude koji iskreno vole život, nezavisan, otvoren tip ličnosti. Neki
čitaoci mogu se čak upitati nije li moj opis Hitlerovog neuspjeha
napisan u vrlo konzervativnom duhu.
Želio bih odgovoriti na takve prigovore: (1) postoje, naravno,
mnoge vrste otpadnika i o njima nije moguće ništa općenito tvr¬
diti; zapravo svakim različitim tipom otpadnika možemo se baviti
samo u specifičnim okvirama. (2) Za razliku od današnjeg vre¬
mena, otpadnici su bili krajnje rijetki u doba kada je Hitler bio
mladić; zbog toga nije bilo uzora koji bi mogao olakšati pojedin¬
cu da postane otpadnik. (3) Mnogo odlučniji od prethodnih raz-
219
loga je onaj koji se posebno odnosi na Hitlera: on nije bio samo
nezainteresiran za školske predmete; on je bio nezainteresiran za
sve. Ni u čemu nije marljivo radio — ni tada ni kasnije. (To ćemo
vidjeti u njegovom nedostatku napora prilikom studiranja arhi¬
tekture.) Nije bio lijen zbog toga što je bio zadovoljan s uživa¬
njem života, ne brinući se posebno za postizanje cilja. Naprotiv,
bio je ispunjen gorućom ambicijom za moći; obdaren izvanred¬
nom vitalnom energijom, bio je napet i gotovo nesposoban za
bilo kakvo mirno uživanje. Ali to ne pristaje slici koju ostavlja
većina otpadnika; a oni otpadnici koji pristaju Hitlerovoj slici,
ako istovremeno pokazuju žestoku želju za moći i potpun nedosta¬
tak ljubavi za bilo koga, predstavljaju vrlo velik problem — u
stvari — ozbiljnu opasnost.
Mogući prigovor da sam »konzervativan« u svojim stavovima
kada inzistiram na tome da su nedostatak sposobnosti za rad i
odgovornost negativne kvalitete dovodi nas do razmatranja naj¬
istaknutije strane današnjeg mladalačkog radikalizma. Jedna je
stvar osoba nezainteresirana za neke predmete, ona koja više voli
neke druge ili odbacuje školu u cjelini. Ali izbjegavanje odgovor¬
nosti i ozbiljnog napora predstavljaju stanoviti neuspjeh u pro¬
cesu razvoja, činjenicu koja se ne mijenja prebacivanjem krivnje
na društvo. A svatko tko misli da ga dangubljenje kvalificira re¬
volucionarom ima potpuno krivo. Napor, posvećivanje, koncentra¬
cija bitni su za potpuno razvijenu osobu, uključujući revolucio¬
nara; mladi ljudi koji misle drugačije dobro bi učinili da pomisle
na ličnosti Marxa, Engelsa, Lenjina, Rose Luxemburg, Mao Ce
Tunga — od kojih svatko ima dvije vitalne kvalitete: sposobnost
za težak rad i osjećaj odgovornosti.
Beč (1907—1913)
Početkom 1907. Hitlerova majka daje sinu dovoljno novca da se
preseli u Beč da bi studirao slikarstvo na Akademiji likovnih
umjetnosti. Tim je preseljenjem Hitler konačno postao nezavisan;
slobodan od pritiska svoga oca, sada se oslobodio i blagih opome¬
na majke; mogao je planirati i činiti što mu je drago. Čak se nije
morao boriti s financijskim problemima budući da su mu naslje¬
đe od oca i penzija koju je država plaćala djeci preminulih činov¬
nika dopuštali da neko vrijeme udobno živi.7 Ostao je u Beču od
1907—1913. godine, od kasne mladosti do rane muževnosti.
Sto je učinio od sebe u tom odlučujućem periodu?
220
Na početku je olakšao svoju situaciju uvjerivši svog druga iz
posljednjih godina provedenih u Linzu A. Kubizeka da mu se pri¬
druži. Sam Kubizek je jako želio ići u Beč; ali pridobiti Kubize-
kovog oca koji je bio odlučno protiv sinovljevih umjetničkih pla¬
nova bio je nemalen majstorluk — to je bila jedna od ranijih de¬
monstracija Hitlerove moći uvjeravanja. Kubizek je, kao i Hitler,
bio vatreni obožavalac Wagnerove muzike i zbog tog zajedničkog
oduševljenja sreli su se u Operi u Linzu i brzo postali prijatelji.
Kubizek je radio kao naučnik u tapetarskoj radnji svoga oca, ali
je također imao velike snove: želio je postati umjetnik, muzičar.
Bio je odgovorniji i marljiviji od Hitlera, ali manje jaka ličnost.
Tako je uskoro došao pod Hitlerov dominantan utjecaj. Na njemu
je Hitler vježbao svoju moć utjecaja na ljude; primao je divljenje
i tako dobivao stalnu potvrdu svoje narcisoidnosti. U mnogim
vidovima to je prijateljstvo Hitleru pružalo zamjenu za zadovolj¬
stvo koje su mu pružale igre s družinama dječaka: da bude vođa
i da mu se dive.
Kratko nakon dolaska u Beč Hitler je otišao na Akademiju li¬
kovnih umjetnosti i prijavio se za prijemni ispit. Po svemu sude¬
ći, uopće nije sumnjao u to da će biti primljen. Međutim, nije
uspio; bio je odbijen na drugom dijelu ispita, nakon što je s us¬
pjehom položio prvi dio. (W. Maser, 1971). Kao što je Hitler pisao
u Mein Kampfu: »Saznanje da sam odbijen pogodilo me kao grom
iz vedra neba.« On izvještava da mu je jedan od profesora na
Akademiji rekao da izgleda nadareniji za arhitekturu nego za sli¬
karstvo. Pretpostavimo da je taj izvještaj istinit; Hitler ipak nije
slijedio ta savjet. Mogao je biti »primljen u arhitektonsku školu
da je još jednu godinu išao u Realschule; ali nema dokaza da je
ikada o tome ozbiljno mislio. Hitlerov izvještaj u Mein Kampfu
je neiskren. Pisao je da je, budući da nema diplome srednje ško¬
le, ispunjenje njegove želje da postane arhitekt bilo »fizički ne¬
moguće«. Tada se počeo hvalisati: »Želio sam postati arhitekt, ali
zapreke ne postoje zato da im se predamo, već jedino zato da ih
pobijedimo. Bio sam odlučan u namjeri da svladam te zapre¬
ke ...« činjenice su upravo suprotne:
Njegova ličnost i njegov način života onemogućili su ga da
prizna svoje greške i da neuspjeh na prijemnom ispitu shvati
kao znak potrebe za nekom promjenom. Njegovo bježanje je
bilo pojačano njegovim društvenim prenemaganjem i prezirom
prema radu koji mu je izgledao prljav, ponižavajući i zamoran.
221
 Bio je smeten i snobovski mladić koji je ugađao sebi do te mje¬
re da nije želio raditi ni na kakvom neugodnom zadatku niti
uvažavati bilo koga osim sebe i načina života koji ga je zabav¬
ljao. Njegovo rješenje nakon neuspjeha ma prijemnom ispitu u
Akademiji sastojalo se u tome da se vrati u Stumpergasse i da
se smiri kao da se ništa nije dogodilo. U tom svetištu je nasta¬
vio s onim što je veličanstveno nazivao svojim »studijem«, dan-
gubeći i čitajući, praveći izlete u okolicu grada ili Operu. (B. F.
Smith, 1967)
Svakog je zavaravao da je upisan kao student umjetnosti na
Akademiji; slagao je čak i Kubizeku kada je ovaj došao u Beč.
Kako je Kubizek na kraju postao sumnjičav jer nije mogao shva¬
titi da njegov prijatelj može do kasnog jutra spavati i uz to biti
student, Hitler mu je rekao istinu u žestokoj eksploziji bijesa na
profesore na Akademiji. Obećao je da će im pokazati i da će sam
studirati arhitekturu. Njegova metoda »studiranja« sastojala se
u hodanju ulicama, promatranju monumentalnih zgrada, dolasku
kući i pravljenju beskonačnih nacrta fasada. Vjerovanje da se
na taj način pripremao postati arhitekt bijaše simptom nedostat¬
ka realizma. Govorio je Kubizeku o svojim planovima da rekon¬
struira cijeli Beč ili da napiše operu; išao je u Parlament da sluša
rasprave u Reichsratu; prijavio se po drugi put za prijem na Aka¬
demiju umjetnosti, i nije stigao ni do prvog dijela ispita.
Proveo je preko godinu dana u Beču, ne radeći nikakav ozbi¬
ljan posao, propavši dva puta na ispitu, još se zavaravajući da
je na putu da postane velik umjetnik. Ali usprkos zavaravanju
mora da je osjetio da mu je ta godina donijela poraz. Taj je po¬
raz bio mnogo žešći od onoga u srednjoj školi koji je mogao ob¬
jasniti idejom da je namjeravao biti umjetnik. Kada nije uspio
kao umjetnik, nikakvo objašnjenje nije bilo moguće. Bio je odbi¬
jen upravo na onom području za ikoje je bio siguran da će ga
proslaviti; ništa mu nije preostalo nego da krivi profesore umjet¬
nosti, društvo, cijeli svijet. Njegov prezir prema životu morao je
rasti. Njegova narcisoidnost — čak više no u vrijeme prvog ne¬
uspjeha — morala ga je nagnati u daljnje povlačenje iz stvarno¬
sti da bi je zaštitio od uništenja.8
U tom trenutku je počeo gotovo potpun proces povlačenja od
ljudi koji je svoj glavni izraz našao u činjenici da je drastično
prekinuo jedini bliski odnos koji je imao: vezu s Kubizekom. Na¬
pustio je sobu u kojoj je živio s Kubizekom i u koju se ovaj tre-
222
bao vratiti nakon posjete kući, i nije ostavio novu adresu. Kubi¬
zek nije imao kontakta s njim sve dok Hitler već nije postao
Reichskanzelar.
Ugodan period dangubljenja, razgovaranja, šetanja i skiciranja
postepeno se bližio kraju. Hitleru je ostalo novaca za manje od
godinu dana uz uvjet da štedi. Nemajući publike za razgovor, po¬
čeo je više čitati. Austrija je u ono vrijeme proživljavala mnoga
politička i ideološka grupiranja, usredotočena oko njemačkog na¬
cionalizma, rasizma, »nacionalnog socijalizma« (u Češkoj) i anti¬
semitizma. Svaka je od tih grupa objavljivala svoje pamflete, pro¬
povijedala svoju ideologiju koja je bila specifična te nudila pravo
rješenje. Hitler je pohlepno čitao pamflete i sticao sirovinu iz
koje će kasnije izgraditi svoju vrstu rasizma, antisemitizma i »so¬
cijalizma«. Tako je, budući da se u to vrijeme u Beču nije pri¬
premao za karijeru umjetnika, položio temelje za svoju stvarnu
buduću profesiju — političkog vođu.
Krajem 1909. godine njegov je novac presušio te je Hitler pobje¬
gao iz stana ne plativši najamninu. Od tog trenutka počinje naj¬
gori period. Spavao je na klupama, pokatkad u najjeftinijim ho¬
telima a u prosincu 1909. godine pridružuje se redovima pravih
skitnica, provodeći noći na mjestima za siromahe koja je potpo-
magalo filantropsko društvo. Mladić koji je prije dvije godine
došao u Beč s uvjerenjem da će postati veliki umjetnik sveo se na
status beskućnog skitnice koji je žudio za žlicom vrele juhe, ni
sa kakvim izgledima i ne naprežući se da bi se održao. Zaista je,
kako to Smith piše, njegov odlazak u kuću za beskućnike »bio
priznanje potpunog poraza«.
To nije bio poraz samo Hitlera-umjetnika već i Hitlera, ponos¬
nog i dobro odjevenog buržuja koji je gajio samo prezir prema
nižim klasama. Sada je postao protuha, izopćenik; pripadao je
talogu društva. To bi bilo veliko poniženje čak i za manje narci¬
soidnog pripadnika srednje klase. Budući da je bio dovoljno sna¬
žna ličnost da se ne dezintegrira, ta situacija mora da ga je oja¬
čala. Najgore se dogodilo i on je postao žilav, njegova narcisoid¬
nost nije slomljena; sada je sve ovisilo o brisanju poniženja os¬
većivanjem svim svojim »neprijateljima« i posvećivanju svog živo¬
ta cilju dokazivanja da njegova narcisoidna samoslika nije bila
mašta već stvarnost.
Taj se proces može bolje shvatiti ako se podsjetimo ranije ob¬
javljenih kliničkih promatranja o sudbini krajnje narcisoidnih
osoba koje su poražene. Takve se osobe obično ne oporavljaju.
Budući da su njihova unutarnja, subjektivna, i vanjska, objektiv-
223
na, stvarnost međusobno potpuno odijeljene, oni mogu postati
psihozni ili mogu patiti od drugih žestokih mentalnih smetnji;
ako imaju sreću, mogu naći neku nišu u stvarnosti — manji po¬
sao, na primjer, koji im dopušta da ostanu kod svoje narcisoidne
mašte dok grde svijet i uspijevaju se provući kroz život bez veće
katastrofe. Ali postoji drugi izlaz, samo za one koji imaju poseb¬
ne sklonosti; oni mogu pokušati promijeniti svijet na takav način
da dokažu da su njihove grandiozne fantazije stvarnost. To za¬
htijeva ne samo talent već i pogodne povijesne okolnosti. Najče¬
šće je ta mogućnost otvorena političkim vođama u razdobljima
društvenih kriza; ako imaju talenta da djeluju na mase i ako su
dovoljno oštroumni da znaju kako ih treba organizirati, oni mogu
stvarnost prilagoditi svojim snovima. Često demagog s ovu stranu
granice psihoze spašava svoje zdravlje tako da se ideja koja se
prije činila »ludom« sada javlja kao »zdrava«. U svojoj političkoj
borbi on nije gonjen samo strašću za moći već i potrebom spa¬
šavanja svog zdravlja.
Moramo se sada vratiti tamo gdje smo ostavili Hitlera u naj-
očajnijem i najjadnijem trenutku njegovog života. Taj period
nije trajao dugo — možda dva mjeseca; Hitler nikada nije radio
nikakav manuelni posao, kako tvrdi u Mein Kampfu. Njegovo
stanje uskoro se počelo popravljati kada se jedan stari skitnica,
Hanisch, sprijateljio s njim; Hanisch je bio prljavog karaktera,
s političkim nazorom sličnim Hitlerovom i sa zanimanjem za
slikarstvo.9
Što je najvažnije, imao je praktičnu ideju kako da obojica iz¬
bjegnu oskudicu: kada bi Hitler od svoje obitelji zatražio malu
sumu novca da kupi materijal za slikanje, on bi mogao slikati
razglednice, a Hanisch bi ih prodavao. Hitler je poslušao njegov
savjet: s pedeset kruna koje je primio kupio je materijal i neop¬
hodan kaput i preselio se s Hanischem u Mannerheim, dobro pre¬
noćište za muškarce, gdje je mogao koristiti veliku zajedničku
sobu da bi u njoj slikao. Sve je dobro krenulo. Slikao je razgled¬
nice, a Hanisch ih je prodavao; tada su došli na red veći akvareli
i ulja koje je Hanisch prodavao uramljivačima slika i trgovcima
umjetninama. Postojao je samo jedan problem: Hitler nije radio
dovoljno marljivo; čim bi imao malo novca, prestao bi slikati i
počeo bi trošiti vrijeme razgovarajući o politici s ostalim stanov¬
nicima kuće. Usprkos tome imao je stalan, iako malen prihod.
Na kraju je izbila svađa s Hanischem koga je Hitler optužio da
je prodao sliku a da mu nije dao njegov dio (50%). Prijavio ga
je policiji zbog krađe i Hanisch je uhapšen. Hitler je tada sam na¬
224
stavio s poslom, slikajući i prodajući svoja djela (posebno dvojici
Jevreja, trgovcima umjetninama). Tada je, izgleda, radio sistema-
tičnije; postao je mali biznismen; štedljivo je živio i čak uštedio
nešto novaca. Teško da se može reći da je postao »slikar« ili
»umjetnik« budući da je uglavnom kopirao fotografije i ponavljao
te slike, što dokazuje da je bio tražen na tržištu. Ostao je u Man-
nerheimu; njegov se položaj u »Heimu«, međutim, promijenio.
Postao je stalan stanar, a to znači da je pripadao maloj grupi
»stalnih« koji su prezrivo gledali na »prolazne« kao na inferiorne
i koji su tvorili poštovanu elitu u sistemu kuće.
Vjerojatno je bilo više razloga za donošenje odluke da ostane
u toj kući. Najmanje vjerojatan je onaj, kao što naglašava Maser,
da je to bilo jeftinije. Za petnaest kruna mjesečno, koliko je ta¬
mo plaćao, mogao je naći adekvatnu privatnu sobu. No nameću
se brojni psihološki razlozi. Hitler se, kao mnoge osobe bez kon-
takata, bojao ostati sam. Osjećao je potrebu da svoju unutarnju
samoću kompenzira umjetnim kontaktom s drugima. Više od toga
trebao je publiku koju bi mogao impresionirati; imao je dovoljno
publike u Mannerheimu, čija se većina stanovnika sastojala od
marginalnih tipova, samotnjaka, koji su nekako propustili steći
normalniji život. Hitler im je bio očito superioran u inteligen¬
ciji i vitalnosti. Oni su imali istu funkciju koju su imale družine
dječaka i Kubizek. Dopustili su mu da vježba svoju sposobnost
impresioniranja ljudi i utjecanja na njih, čime je potvrđivao svoj
osjećaj moći. Sjedio bi i slikao, zatim prekidao slikanje i zapo¬
činjao žestoke političke govore u stilu po kojem će kasnije biti
dobro poznat. Mannerheim je za njega postao vježbaonica za kari¬
jeru političkog demagoga.
Razmatrajući Hitlerovu egzistenciju u tom razdoblju postavlja
se presudno pitanje: nije li stekao sposobnost za uporan rad, mi¬
jenjajući se od lijenog zanesenjaka do donekle uspješnog biznis¬
mena? Nije li našao svoje mjesto i postigao zdravu mentalnu rav¬
notežu?
Gledajući površinu stvari, može tako i izgledati. Možda je to
bio slučaj kasnog sazrijevanja; no može li ga se smatrati normal¬
nim? Ako je bio, detaljna analiza njegovog emotivnog razvoja bila
bi sasvim suvišna. Bilo bi dovoljno iznijeti da je nakon izvjesnih
karakternih poteškoća u svojoj mladosti Hitler postao, u dvade-
settrećoj ili dvadesetčetvrtoj godini, dobro prilagođen i mentalno
zdrav čovjek,
Ako se situacija temeljitije ispita, to se tumačenje teško može
održati.
225
 Nalazimo čovjeka s izvanrednom vitalnošću, gorućom strašću
za moći i veličinom, s čvrstim uvjerenjem da će postati velik sli¬
kar ili arhitekt, što je bila stvarnost?
Potpuno je neuspio u svom cilju; postao je mali biznismen;
njegova snaga sastojala se u impresioniranju male grupe samot¬
njaka koje je stalno bodrio, a da nije uspio čak ni među njima
naći sljedbenike. Da je Hitler bio skromniji čovjek, s manje vital¬
nosti i manje megalomanije, možda bi mu se to rješenje dopa¬
dalo i možda bi bio zadovoljan dostignućem stalne malograđan¬
ske egzistencije komercijalnog umjetnika. Ali zamisliti to o Hitle-
ru bilo bi gotovo apsurdno. Postojala je samo jedna promjena:
mjeseci velikog siromaštva naučili su ga da radi — osrednje, ka¬
kav je i bio njegov rad. Ali inače se njegov karakter nije mijenjao
— osim, možda, u tome što je postao snažnije izražen. Ostao je
krajnje narcisoidan čovjek bez ikakvog zanimanja za bilo koga
iii bilo što, čovjek koji živi u atmosferi polumašte i poluistine, s
gorućom željom da pobijedi, a ispunjen mržnjom i prezirom;
ostao je čovjek bez ikakvog stvarnog cilja, plana ili koncepcije
kako da ostvari svoje ambicije.
Munchen
Ta besciljnost je postala vidljiva u njegovoj iznenadnoj odluci da
prekine svoju egzistenciju u Mannerheimu i da se preseli u Miin-
chen, te da se tamo upiše na Akademiju likovnih umjetnosti. Go¬
tovo ništa nije znao o situaciji u Miinchenu; najmanje od svega
se raspitao postoji li tržište za njegove slike. Jednostavno se tamo
preselio, s malo novca koji je uštedio da mu bude od pomoći u
prvim mjesecima. Pokazalo se da je odluka bila pogrešna. Njegov
san da bude primljen na Akademiju u Miinchenu nije se uspio
ostvariti. Tržište slika bilo je slabije i bio je, prema Smithu, prisi¬
ljen prodavati ih u pivnicama i od vrata do vrata. Prema Maseru,
Hitlerova potvrda o porezu na prihod pokazuje da je zasluživao
oko stotinu maraka mjesečno, što bi bilo usporedivo s bečkim
prihodom. Ali ostaje činjenica da je u Miinchenu također ostao
komercijalni umjetnik koji se uglavnom bavio kopiranjem. Hitle-
rov san da postane velik slikar definitivno je propao. Kraj sla¬
bog talenta, nedostatnog obrazovanja nije ni mogao postpjati re¬
alan odnos između najboljih izgleda za slikarsku karijeru i nje¬
govih velikih nada.
Zar je onda iznenađujuće da je izbijanje prvog svjetskog rata
za njega bilo bogomdano i da je zahvaljivao nebu za taj događaj
226
koji je jednim udarcem izbrisao neophodnost odlučivanja o tome
što želi raditi u svom životu? Rat je izbio upravo u času kada
je već jedva mogao izbjegavati potpuno priznavanje svog neuspje¬
ha kao umjetnika, te je osjećaj poniženja zamijenio osjećajem
ponosa i sebe kao »heroja«. Hitler je bio poslušan vojnik i prem¬
da nije bio znatnije unaprijeđen, bio je odlikovan za hrabrost i
poštovan od svojih starješina. Više nije bio izopćenik; bio je he¬
roj koji se bori za Njemačku, za njenu egzistenciju, slavu i za
vrijednosti nacionalizma. Mogao je udovoljavati svojim težnjama
za destrukcijom i pobjedom — ali sada je rat bio stvaran, nije
više bio mašta dječaka; a možda je i sam bio realniji u te četiri
godine no u bilo koje drugo vrijeme. Bio je odgovoran, disciplini¬
ran i potpuno drugačiji čovjek od skitnice iz bečkih dana. Rat
je završio s onim što mu je izgledalo kao njegov posljednji ne¬
uspjeh: porazom i revolucijom. Poraz bi još mogao biti podnoš¬
ljiv, ali revolucija ne. Revolucionari su napali sve što je bilo sve¬
to Hitlerovom reakcionarnom nacionalizmu i pobijedili; bili su
junaci dana, posebno u Miinchenu gdje su stvorili kratkotrajnu
»Rate Republik«.
Pobjeda revolucionara dala je Hitlerovoj destruktivnosti njen
konačan i neiskorjenjiv oblik. Revolucija je bila napad na njega,
na njegove vrijednosti, na njegove nade, na njegovu megaloma¬
niju u kojoj su on i Njemačka bili jedno. Njegovo je poniženje
bilo to veće budući da su neki revolucionarni vođe bili Jevreji
koje je mnogo godina smatrao arhineprijateljima i koji su od
njega načinili bespomoćnog promatrača destrukcije njegovih na¬
cionalističkih, malograđanskih ideala. To krajnje poniženje mo¬
glo je biti izbrisano jedino uništenjem svih koje je smatrao od¬
govornima. Njegova mržnja i žeđ za osvetom bila je upravljena
i prema savezničkim snagama koje su prisilile Njemačku da pri¬
hvati Versajski mir, ali u manjem stupnju no prema revolucio¬
narima, posebno prema Jevrejima.
Hitlerovi su neuspjesi rasli stupnjevito: nije uspio kao učenik
srednje škole, otpadnik je iz srednje klase u Beču, bio je odbijen
na Akademiji. Svaki neuspjeh je uzrokovao teže rane njegovoj
narcisoidnosti, te poniženje dublje od prethodnog; proporcional¬
no s neuspjesima raslo je njegovo uživanje u mašti, prezir, želja
za osvetom i nekrofilija koja je vjerojatno svoje najranije kori¬
jene imala u malignoj incestuoznosti. Izgledalo je da početkom
rata završavaju njegovi neuspjesi; ali rat je završio novim poni¬
ženjem: porazom njemačke vojske i pobjedom revolucionara.
Tada je Hitler imao mogućnost da svoj lični poraz i poniženje
 transformira u nacionalni i društveni poraz i poniženje, što mu je
omogućilo da zaboravi svoje lične neuspjehe. Nije on neuspio
i ponižen, već Njemačka; osvećujući i spašavajući Njemačku, os¬
vetio bi sebe, brišući njemačku sramotu, izbrisao bi svoju vlasti¬
tu. Njegov cilj je tada bio: postati veliki demagog, a ne više ve¬
liki umjetnik; našao je područje za koje je imao stvarnog dara i,
zbog toga, stvarnu priliku za uspjeh.
Nemamo dovoljno detalja iz vremena do tog perioda da bismo
dokazali prisustvo jakih manifestnih nekrofilnih tendencija u nje¬
govom ponašanju. Vidjeli smo samo karakterološku osnovu koja
je pogodovala rastu takvih tendencija: njegovu malignu incestu-
oznost, narcisoidnost, hladnoću, nedostatak interesa, samouživa-
nje, nedostatak realizma što je sve nužno uzrokovalo neuspjehe
i poniženja. Od 1918. godine, budući da je dostupan obiman ma¬
terijal o Hitlerovom životu, možemo prepoznati, sa sve većom
jasnoćom, manifestacije njegove nekrofilije.
Primjedba o metodologiji
Neki čitaoci mogu prigovoriti i pitati: »Zar je potrebno dokazati
Hitlerovu nekrofiliju? Nije li njegova destruktivnost činjenica
koja prerasta postavljanje pitanja?«
Svakako, ne moramo dokazivati stvarnost Hitlerovih izvanred¬
no destruktivnih djela. Ali destruktivna djela nisu nužno manife¬
stacije destruktivnog, nekrofilnog karaktera. Da li je Napoleon
bio nekrofil zato što nikada nije oklijevao da žrtvuje živote svo¬
jih vojnika za svoju ličnu ambiciju i taštinu? Da li su mnogi poli¬
tički i vojni vođe tokom povijesti, koji su naređivali destrukciju
širokih razmjera, nekrofili? Naravno, svatko tko naređuje ili op¬
rašta destrukciju, odaje da je otvrdnuo svoje srce. Ipak, ovisno o
motivacijama i okolnostima, čak ne-nekrofilni general ili politički
vođa može narediti potpuno uništavanje. Pitanje koje se postav¬
lja u ovoj knjizi ne bavi se ponašanjem, već karakterom. Da bu¬
dem još određeniji: nije u pitanju da li se Hitler ponašao de¬
struktivno već da li je bio motiviran jakom strašću za destruk¬
cijom, strašću za destrukcijom koja je bila dio njegovog karak¬
tera. To treba dokazati, a ne uzeti za gotovo. Psihološka studija
mora se uvijek naprezati da bude objektivna, a posebno u slučaju
osobe kao što je Adolf Hitler. Čak da je Hitler umro 1933. godine,
prije no što je zaista počinio mnoga otvorena djela destrukcije
širokih razmjera, mogla bi se, vrlo vjerojatno, postaviti dijagnoza
228
njegovog nekrofilnog karaktera na osnovu detaljne analize cijele
njegove ličnosti. Crescendo destrukcije, koji je rastao počevši od
zauzimanja Poljske pa do njegovih naređenja da se destruira naj¬
veći dio Njemačke i njenog stanovništva, bio bi samo konačna
potvrda ranije karakterološke dijagnoze. S druge strane, čak da
nismo znali ništa o njegovoj prošlosti do 1933. godine, mnogi de¬
talji njegovog kasnijeg ponašanja potvrđuju dijagnozu žestoke
nekrofilije, više no što samo indiciraju da je bio, u bihevioristi-
čkim terminima, čovjek koji je uzrokovao mnogo destrukcije. S
biheviorističkog stajališta ta distinkcija između ponašanja i mo-
tivacionih snaga je, naravno, beznačajna; međutim, želimo li shva¬
titi dinamiku cijele osobe i njenog nesvjesnog područja posebno,
ona je bitna. U Hitlerovom slučaju je korištenje psihoanalitičke
metode to važnije što je svijest o svojoj nekrofilnoj strasti poti¬
skivao do izvanrednog stupnja i na mnoge načine.
Hitlerova destruktivnost10
Objekti Hitlerove destruktivnosti bili su gradovi i ljudi. Veliki gra¬
ditelj, oduševljeni planer novog Beča, LLnza Miinchena i Berlina
bio je isti čovjek koji je želio razoriti Pariz, sravniti sa zemljom
Lenjingrad i na kraju razrušiti cijelu Njemačku. Te su namjere
temeljito dokazane. Speer izvještava da mu je, na vrhuncu uspje¬
ha, nakon posjete nedavno zaposjednutom Parizu, Hitler rekao:
»Zar Pariz nije lijep?... U prošlosti sam često razmišljao ne bi¬
smo li morali razrušiti Pariz. Ali kada završimo izgradnju Berlina,
Pariz će biti samo sjena. Pa zašto da ga razrušimo?« (A. Speer,
1970). Na kraju, naravno, Hitler je naredio da se Pariz razruši
— naređenje koje njemački komandant Pariza nije izvršio.
Najekstremniji izraz njegove manije za destruiranjem zgrada
i gradova bio je njegov dekret »Spaljena zemlja« za Njemačku,
izdan u rujnu 1944. godine, u kome je naredio da, prije no što
neprijatelj zauzme njemački teritorij,
sve, jednostavno sve bitno za održanje života bude razoreno:
zapisi o bonovima za snabdijevanje, matične knjige vjenčanih
i registri stanovnika, bankovna računovodstva. Uz to, zalihe
hrane trebaju biti uništene, farme spaljene i stoka poklana. Ne
treba sačuvati čak ni umjetnička djela koja su bombe pošte-
dile. Spomenici, palače, dvorci i crkve, kazališta i operne kuće
također moraju biti sravnjeni sa zemljom. (A. Speer, 1970)
229
 To je također značilo, naravno, da ne bi bilo vode, ni struje,
ni sanitarnih uređaja — tj. da bi bilo epidemija, bolesti i smrti
za milijune koji ne bi mogli pobjeći. Za Speera, ne nekrofilnog
destruktora već biofilnog graditelja, to je naređenje otvorilo bez¬
dan između njega i Hitlera. Tražeći suradnju brojnih generala i
rukovodilaca Partije koji nisu bili gonjeni Hitlerovom žudnjom
za destrukcijom, Speer je riskirao svoj život da bi sabotirao Hi-
tlerova naređenja. Zbog njegovih napora i napora brojnih drugih
ljudi, kao i brojnih drugih okolnosti, Hitlerova politika »spalje¬
ne zemlje« nikada nije provedena.
Hitlerova strast za destrukcijom zgrada i gradova zaslužuje po¬
sebnu pažnju zbog svoje veze s njegovom strašću za gradnjom.
Čak se može ići tako daleko i reći da su njegovi planovi za re¬
konstrukciju gradova bili isprika za to da ih najprije destruira.
Ali vjerujem da bi bilo pogrešno misliti da njegovo zanimanje
za arhitekturu nije bilo ništa drugo do prikrivač želje za destruk¬
cijom. Njegovo zanimanje za arhitekturu bilo je vjerojatno istin¬
sko i, kao što ćemo kasnije vidjeti, jedina stvar u životu — uz
moć, pobjedu i destrukciju — koja ga je istinski zanimala.
Hitlerova destruktivnost se može vidjeti i u njegovim planovi¬
ma za budućnost Poljaka. Trebalo ih je kulturno kastrirati; uče¬
nje će biti svedeno na poznavanje saobraćajnih znakova, maio
njemačkog i, što se tiče geografije, na činjenicu da je Berlin glav¬
ni grad Njemačke; aritmetika je sasvim suvišna. Neće biti zdrav¬
stvene zaštite; treba zadržati nizak životni standard; Poljaci su
dobri jedino za to da budu jeftina radna snaga i pokorni robovi.
(H. Picker, 1965)
Među prvim ljudskim predmetima koje je trebalo ubiti bili su
defektni ljudi. Hitler je pisao već u Mein Kampfu: »Defektne lju¬
de treba spriječiti da šire jednako defektno potomstvo... Ako
bude neophodno, neizlječivo bolesni će bez milosti biti odvojeni
— barbarska mjera za nesretnika koji je time pogođen, ali bla¬
ženstvo za njegove bližnje i potomstvo«. (A. Hitler, 1943). On je te
ideje provodio u cijelo ubijanjem defektnih više no izoliranjem.
Druga, rana manifestacija njegove destruktivnosti je izdajničko
ubojstvo Ernsta Rohma (s kojim je viđen u prijateljskom čavrlja¬
nju samo nekoliko dana prije) i drugih vođa SA-a samo zbog po¬
litičke koristi (da bi industrijalci i generali dobili ohrabrenje
istrebljenjem vođa »antikapitahstičkog« krila pokreta).
Druga manifestacija Hitlerovog zadovoljavanja u maštanjima o
neograničenoj destrukciji su primjedbe o mjerama koje bi podu¬
zeo da se dogodi pobuna kao ona 1918. godine. Istog časa bi po-
230
ubijao sve vođe opozicionih političkih struja, vođe političkog ka¬
tolicizma i sve zatvorenike koncentracionih logora. Računao je
da bi na takav način ubio više stotina tisuća ljudi. (H. Picker,
1965)
Glavne žrtve fizičke destrukcije bili su Jevreji, Poljaci i Rusi.
Pozabavimo se samo destrukcijom Jevreja; činjenice su predobro
poznate da bi ih bilo potrebno ovdje razrađivati. Međutim, treba
posebno spomenuti da je sistematsko ubijanje Jevreja počelo tek
s izbijanjem drugog svjetskog rata. Nema uvjerljivog dokaza da
je Hitler namjeravao uništiti Jevreje prije tog događaja, iako po¬
stoji mogućnost da je tu ideju držao u tajnosti; do tog vremena
se pospješivalo iseljenje svih Jevreja iz Njemačke; nacistička vla¬
da se trudila to iseljenje olakšati. Ali 30. siječnja 1939, godine Hi-
tler je rekao čehoslovačkom ministru vanjskih poslova Čvalkov-
skom sasvim iskreno: »Uništit ćemo sve Jevreje. Neće im uspjeti
umaći kao što su to učinili 9. novembra 1918. Došao je dan obra¬
čuna.« (H. Krausnick i drugi, 1968).11 Istoga je dana pred Reichs-
tagom dao manje ekspiicitnu izjavu: »Ako međunarodni jevrejski
financijeri unutar Evrope i izvan nje uspiju uvući nacije u drugi
rat, rezultat neće biti svjetski boljševizam i uslijed toga pobjeda
judaizma; to će biti kraj Jevreja u Evropi.«12
Sa psihološkog stajališta posebno je zanimljiva izjava upućena
Čvalkovskom. U njoj Hitler ne daje nikakvo racionalizirajuće ob¬
jašnjenje (na primjer da su Jevreji opasnost za Njemačku), već
otkriva jedan od svojih stvarnih motiva: osveta za »zločin« što su
bili revolucionari, koji je počinio malen broj Jevreja prije dvade¬
set godina. Sadistička kvaliteta njegove mržnje prema Jevrejima
otkriva se iz »nekih primjedbi koje je svojim najbližim kolegama
iznio nakon partijskog zbora: 'Van s njima iz svih zvanja i u geto
s njima; zatvorite ih negdje gdje mogu ginuti kao što zaslužuju
dok će ih njemački narod gledati, kao što se zuri u divlje živo¬
tinje.'« (H. Krausnick i drugi, 1968)
Hitler je osjećao da Jevreji truju arijsku krv i arijsku dušu.
Da bismo shvatili kako je taj osjećaj povezan s cijelim nekrofil-
nim kompleksom, moramo se pozabaviti s naizgled potpuno dru¬
gačijom Hitlerovom brigom: sifilisom. U Mein Kampfu je govo¬
rio o sifilisu kao o problemu koji se nalazi među »najvažnijim
životnim pitanjima nacije«. Pisao je:
Paralelno političkoj, etičkoj i moralnoj kontaminaciji naroda,
rokom mnogih godina nije bilo manje strašnog trovanja zdrav¬
ija nacionalnog tijela. Posebno u velikim gradovima sifilis se
231.
 počeo širiti sve više i više dok je tuberkuloza nepokolebljivo
požnjela svoju žetvu smrti diljem gotovo cijele zemlje. (A. Hit-
ler, 1943).
To nije bilo istina; ni tuberkuloza ni sifilis nisu predstavljali
glavnu prijetnju u onim razmjerima koje im je Hitler pridao. No
ta je maštarija tipična za nekrofila: strah od prljavštine i otrova,
te od opasnosti da se njima zarazi. To je manifestacija nekrofil-
nog stava koji vanjski svijet doživljava kao prljav i otrovan što
je, istovremeno, obrana od njega. Najvjerojatnije je njegova
mržnja prema Jevrejima bila ukorijenjena u tom kompleksu: Je-
vreji su stranci; stranci su otrovni (kao sifilis); zbog toga strance
treba iskorijeniti. Da oni truju ne samo krv već i dušu, samo je
produbljenje izvorne koncepcije.
Što je više osjećao da je pobjeda u pitanju, to je više Hitler-
-destruktor potpuno dolazio na svoje: za svaki korak prema po¬
razu moralo je umrijeti mnogo hekatomba. Na kraju je došlo vri¬
jeme da sami Nijemci budu uništeni. Već 27. siječnja 1942. godi¬
ne, godinu dana prije Staljingrada, Hitler je rekao: »Ako se nje¬
mački narod nije spreman boriti za svoj opstanak (Selbstbehaup-
tung), dakle, tada treba nestati (dann soll es verschwinden)«. (H.
Picker, 1965). Kada je poraz postao neizbježan, naredio je da za¬
počne ta grozna destrukcija Njemačke — njenog tla, zgrada, tvor¬
nica, umjetničkih djela. Kada su Rusi gotovo zauzeli Hitlerov bun¬
ker, došao je trenutak za veliki finale destrukcije. S njim je mo¬
rao umrijeti njegov pas i njegova ljubavnica Eva Braun (koja je
protiv njegovog naređenja došla u sklonište da bi s njim umrla).
Hitler, dirnut činom vjernosti gospođice Braun, nagradio ju je
sklapanjem legalnog braka; spremnost da umre s njim bila je
očito jedini čin kojim bi žena mogla dokazati da ga voli. Goebbels
je također ostao vjeran čovjeku kome je prodao svoju dušu; na¬
redio je svojoj ženi i svojoj maloj djeci (bilo ih je šestoro) da umru
s njim. Kao svaka normalna majka Goebbelsova žena nikada ne
bi ubila svoju djecu, a najmanje zbog prozirne propagande, kakvu
joj je iznio njen muž, ali nije imala izbora; kada ju je Speer po¬
sjetio posljednji put, Goebbels joj je onemogućio svaki razgovor,
čak i od jedne minute. Sve što je mogla reći bilo je da je sretna
što njen najstariji sin (iz prethodnog braka) nije tamo.13 Hitlerov
poraz i smrt morali su biti popraćeni smrću njemu bliskih, smrću
Nijemaca, destrukcijom svijeta, da je moglo biti po njegovom. To¬
talna destrukcija bila bi pozadina za njegovo vlastito uništenje.
232
Vratimo se pitanju da li se Hitlerova djela mogu objasniti i op¬
ravdati tradicionalnim razlozima države: da li je bio ljudski dru¬
gačiji od bilo kojeg drugog državnika ili generala koji započinje
rat i izdaje naređenja kojima se ubijaju milijuni osoba. U nekim
vidovima Hitler je bio kao mnogi »normalni« vođe velikih sila;
s obzirom na to da imamo zapise o tome što su činili vođe drugih
moćnih nacija, hipokritski bi bilo izjaviti da je njegova politika
rata bila jedinstvena. U tom je slučaju posebna neproporcional-
nost između destrukcije koju je naredio i stvarnih razloga za nju.
Njegova djela, od ubijanja milijuna Jevreja, Rusa, Poljaka, do
konačnog naređenja za uništenje svih Nijemaca, ne mogu se ob¬
jasniti strateškom motiviranošću, već su proizvod strasti duboko
nekrofilnog čovjeka. Ta je činjenica pokatkad zatamnjena stav¬
ljanjem cijelog naglaska na Hitlerovu destrukciju Jevreja, nagla¬
ska koji previđa činjenicu da Jevreji nisu jedine žrtve koje je
Hitler želio destruirati. Dakako, ispravno je reći da je Hitler
mrzio Jevreje, ali je jednako ispravno reći i da je mrzio Nijemce.
Mrzio je ljudski rod, mrzio je sam život. To će postati jasnije ako
promatramo Hitlera u okviru drugih nekrofilijskih manifestacija
kojima smo se bavili u općoj raspravi o nekrofiliji.
Pogledajmo prvo neke spontane manifestacije njegove nekro-
filne orijentacije. Speer izvještava o konačnoj Hitlerovoj reakciji
na završnu scenu filmskih novosti o bombardiranju Varšave:
Oblaci dima zatamnjeli su nebo; bombarderi za obrušavanje
su se nagnuli i pojurili prema svom cilju; možemo vidjeti let
bačenih bombi, uzdizanje aviona i oblak od eksplozije koji se
gigantski širi. Učinak je bio pojačan usporenim prikazivanjem
filma. Hitler je bio očaran. Film je završavao montažom koja
je predstavljala avion kako se obrušava prema horizontu bri¬
tanskih otoka. Buknuli su plameni i otok je u krpama odletio u
zrak. Hitlerovo oduševljenje bilo je bezgranično. »To će im se
dogoditi«, povikao je zanesen. »Tako ćemo ih uništiti.« (A. Spe¬
er, 1970)
Hanfstaengel izvještava o razgovoru sredinom dvadesetih godi¬
na u kome je pokušao nagovoriti Hitlera da posjeti Englesku;
govorio je Hitleru o zanimljivim znamenitostima i spomenuo
Henrika VIII. Hitler je reagirao: »Šest žena — hm, šest žena —
nije loše, a dvije od njih eliminirane na stratištu. Trebali bismo
zaista posjetiti Englesku i ići u Tower da pogledamo mjesto na
233
kome su bile pogubljene. To bi bilo vrijedno truda«. (E. Hanfsta-
engl, 1970). Uistinu, to mjesto pogubljenja više ga je zanimalo no
ostatak Engleske.
Karakteristična je, također, Hitlerova reakcija na film Frede-
ricus Rex iz 1923. godine. U tom filmu Frederickov otac želi smak¬
nuti i svog sina i svog prijatelja radi pokušaja bijega iz zemlje.
Još dok je bio u kinu i ponovo na putu kući, Hitler je ponav¬
ljao: »Njega (sina) također bi trebalo ubiti — veličanstveno. To
znači: dolje s glavom svakoga tko griješi protiv države, pa ma¬
kar to bio vlastiti sin!« I dalje je govorio da bi se ta metoda mo¬
rala primijeniti na Francuze (koji su u to vrijeme zauzeli zna¬
čajan dio rurskog područja) i zaključio: »Što smeta ako dvanaes-
tak naših gradova na Rajni i u Ruhru proždre vatra i ako neko-
liko stotina tisuća ljudi izgubi živote!« (E. Hanfstaengl, 1970)
Karakteristične za njegovu nekrofilnu orijentaciju su neke če¬
sto ponavljane šale. Budući da je Hitler držao vegetarijansku di¬
jetu, njegovim gostima je bila poslužena redovna večera. Speer
izvještava: »Kada je bila gusta juha od mesa, mogao sam se po¬
uzdati da će govoriti o 'čaju od lešina'; u vezi sa slatkovodnim
rakom ispričao je priču o preminuloj baki koju su rođaci bacili
u potok da bi namamila Ijuskare; za jegulje da se najbolje tove
i love pomoću mrtvih mačaka.« (A. Speer, 1970)
Hitlerovo je lice također odavalo izraz mirisanja koji smo spo¬
minjali u raspravi o nekrofiliji, kao da neprestano njuši smrad;
to je potpuno vidljivo na velikom broju fotografija. Njegov smi¬
jeh nikada nije bio slobodan, već vrsta namještenog smješkanja,
što se također može raspoznati na fotografijama. Ta crta je po¬
sebno uočljiva na vrhuncu njegove karijere, nakon predaje Fran¬
cuske u vagonu u Compiegneu. Kao što je prikazano u filmskim
novostima onoga vremena, nakon što je napustio vagon izveo je
kratki »ples«, udario je svoja stegna i trbuh rukama i ružno i na¬
mješteno se nasmijao, kao da je upravo progutao Francusku.13a
Druga Hitlerova nekrofilna crta bila je dosada. Njegovi razgo¬
vori za stolom bili su najdrastičnija manifestacija tog oblika
beživotnosti. U Obersalzbergu, nakon ručka, on i njegovo društvo
bi prošetali do čajne kuće gdje će biti posluženi čaj i kava s ko¬
lačima i drugim slatkišima. »Ovdje, za stolom za kavu, Hitler je
bio posebno zaljubljen u prepuštanje beskrajnim monolozima.
Teme su bile uglavnom poznate društvu koje je, dakle, odsutno
234
slušalo, iako glumeći pažnju. Pokatkad bi Hitler sam zaspao na¬
kon nekog od svojih monologa. Društvo je tada nastavljalo ča¬
vrljati šapatom, nadajući se da će se Hitler probuditi na vrijeme
za večernji obrok.« (A. Speer, 1970). Nakon toga bi se svi vratili
kući i dva sata kasnije bila bi poslužena večera. Nakon večere bi¬
la bi prikazana dva filma, nakon čega bi povremeno slijedio neki
trivijalni razgovor o njima.
Od jedan sat nadalje neki članovi društva, usprkos naporima
da vladaju sobom, nisu mogli više potiskivati zijevanje. Ali mali
prijem se otegao u monotonu iscrpljujući! prazninu još jedan
sat ili više, dok na kraju Eva Braun ne bi razmijenila nekoliko
riječi s Hitlerom i dok joj ne bi bilo dopušteno da ode na kat.'4
Hitler bi ustao otprilike četvrt sata kasnije da svom društvu
zaželi laku noć. Oni koji su ostali, oslobođeni, često su te gluhe
sate provodili radosno se zabavljajući uz šampanjac i konjak.
(A. Speer, 1970)15
Hitlerova destruktivnost može se prepoznati u njenim glavnim
manifestacijama, od kojih sam neke spomenuo, ali je nisu pre-
poznali milijuni Nijemaca, a ni državnici i političari diljem svi¬
jeta. Naprotiv, bio je smatran velikim patriotom koji je motivi¬
ran ljubavlju za svoju zemlju; spasiocem koji bi Njemačku htio
osloboditi Versajskog ugovora i žestoke ekonomske katastrofe;
velikim graditeljem koji bi izgradio novu, naprednu Njemačku.
Kako Nijemci i svijet nisu mogli vidjeti velikog destruktora iza
maske graditelja?
Postoje mnogi razlozi. Hitler je savršeno lagao i glumio. Obja¬
vio je svoju želju za mirom i nakon svakog novog uspjeha je in-
zistirao na tome da je to posljednji zahtjev koji postavlja; on je
to uvjerljivo postizao i riječima i vrlo kontroliranim glasom. Ali
obmanjivao je samo svoje buduće neprijatelje. Na primjer, u jed¬
nom od svojih govora generalima je izjavio: »Čovjek ima smisao
za otkrivanje ljepote. Kako je bogat svijet za onoga tko se tim
smislom koristi... Ljepota mora imati moć nad ljudima . . . [Na¬
kon završetka rata] želim se pet do deset godina posvetiti svojim
mislima i napisati ih. Ratovi dolaze i odlaze. Ostaju jedino vrijed¬
nosti kulture...« On želi stvoriti novu eru tolerancije i optužuje
Jevreje za uvođenje netolerancije putem kršćanstva. (H. Picker,
1965)
235
Potiskivanje destruktivnosti
Hitler vjerojatno čak nije svjesno lagao kada je to govorio; jed¬
nostavno je poprimio staru ulogu »umjetnika« i »pisca«, nikada
ne priznajući svoj neupsjeh na ta dva polja. Izgovori te vrste,
međutim, imali su mnogo važniju funkciju, onu koja je povezana
sa srži Hitlerove karakterne strukture: funkciju potiskivanja svi¬
jesti o vlastitoj destruktivnosti. Prvo, u racionalizacijama: svaku
destrukciju koju je naredio racionalizirao bi kao neophodnu za
opstanak, razvoj, sjaj njemačke nacije: ona je upravljena protiv
neprijatelja koji su željeli uništiti Njemačku (protiv Jevreja, Ru¬
sa, na koncu protiv Engleske i Amerike); djelovao je u ime bio¬
loškog zakona opstanka (»Ako mogu vjerovati u božju zapovijed,
ona može jedino nalagati očuvanje vrste«). (H. Picker, 1965). Dru¬
gim riječima, izdajući naređenja za destrukciju Hitler je bio
svjestan jedino svoje »dužnosti« i svojih plemenitih namjera;
one su zahtijevale destruktivna djela; on je potiskivao svijest o
svojoj čežnji za destrukcijom. Tako je izbjegavao suočenje sa svo¬
jim istinskim motivacijama.
Još efikasniji oblik potiskivanja je stvaranje reakcije. To je
klinički dobro provjeren oblik, zajednički potisnutim nastojanji¬
ma; osoba negira njihovo postojanje razvijanjem crta koje su u-
pravo suprotne. Jedan primjer tih stvaranja reakcije je njegovo
vegetarijanstvo. Vegetarijanizam nema tu funkciju, ali da je to
kod Hitlera bio slučaj, indicira činjenica da je prestao jesti meso
nakon samoubojstva svoje polunećakinje Geli Raubal, koja je
bila njegova ljubavnica. Cjelokupno njegovo ponašanje u to vrije¬
me pokazuje da se osjećao vrlo krivim za taj čin. Čak i da otklo¬
nimo nedokazanu sumnju, koju možemo naći u literaturi, da ju
je ubio on u napadu bijesa zbog njene zaljubljenosti u umjetnika
Jevreja, nesumnjiva je njegova krivnja za njeno samoubojstvo.
Držao ju je kao zatvorenicu, bio je krajnje ljubomoran i započeo
je živo očijukati s Evom Braun. Nakon Geline smrti pao je u sta¬
nje depresije, započeo je s nekom vrstom kulta oplakivanja (nje¬
na soba je ostala netaknuta sve dok je živio u Miinchenu i posje¬
ćivao ju je svakog Božića). Suzdržavanje od mesa bilo je okaja-
nje njegove krivice i dokaz njegove nesposobnosti da ubije. Anti¬
patija prema lovu imala je vjerojatno istu funkciju.
Najizrazitije manifestacije tog stvaranja reakcije mogu se vi¬
djeti u slijedećim činjenicama koje navodi W. Maser (1971). Hitler
nije bio uključen ni u kakvu borbu s političkim protivnicima u
236
godinama prije zauzimanja vlasti. Samo jednom je dotakao poli¬
tičkog protivnika. Nikada nije prisustvovao ubojstvu ili smaknu¬
ća. (Kada je Rohm, prije no što je bio ubijen, tražio da Fiihrer
sam dođe i ubije ga, znao je o čemu govori.) Kada su neki od
njegovih prijatelja bili ubijeni u neuspjelom puču (9. studenog
1923. godine), borio se s idejom o samoubojstvu i počeo je patiti
od trzanja lijeve ruke, stanja koje se vratilo nakon poraza pod
Staljingradom. Njegovim generalima nije uspjelo da ga nagovore
da posjeti front. »Mnogi vojnici i druge osobe bili su uvjereni da
je izbjegavao takve posjete jer nije mogao podnijeti izgled mrtvih
i ranjenih vojnika.« (W. Maser, 1971 ).16 Razlog tom ponašanju nije
bio nedostatak fizičke hrabrosti, obilno manifestirane u prvom
svjetskom ratu, ni njegovi nježni osjećaji za njemačke vojnike za
koje je osjećao jednako malo kao za bilo koga drugog. (W. Ma¬
ser, 1971)17 Po mom mišljenju, ta fobična reakcija na gledanje
leševa je obrambena reakcija protiv svijesti o vlastitoj destruk¬
tivnosti. Sve dok je samo davao i potpisivao naređenja, morao je
samo pisati i govoriti. Drugim riječima, »on« nije prolijevao krv
sve dok je izbjegavao vidjeti leševe u stvarnosti i dok se štitio od
svijesti o svojoj strasti za destrukcijom. Ta fobična obrambena
reakcija je u osnovi isti mehanizam kao i onaj u biti Hitlerove
donekle kompulzivne pretjerane čistoće koju spominje Speer.18
Taj simptom u blagom obliku, kakav se nalazio kod Hitlera, kao
i u žestokom obliku sasvim razvijene kompulzije pranja, obično
ima jednu funkciju: funkciju spiranja prljavštine, krvi koja sim¬
bolički prianja nečijim rukama (ili cijelom tijelu); svijest o krvi
i prljavštini je potisnuta; jedino je svjesna potreba da se bude
»čist«. Odbijanje da vidi leševe slično je toj kompulziji; obje
služe negaciji destruktivnosti.
Pred kraj života, kada je osjetio približavanje svog konačnog
poraza, Hitler više nije bio sposoban i dalje potiskivati svoju de¬
struktivnost. Drastičan primjer je reakcija na viđenje mrtvih ti¬
jela vođa neuspjelog pokušaja pobune generala iz 1944. godine,
čovjek koji nije bio sposoban gledati leševe sada je izdao nare¬
đenje da se pokažu filmovi o mučenjima i smaknuću generala i o
leševima u njihovoj zatvorskoj odjeći obješenim o kuke za meso.
Fotografiju te scene je stavio na svoj radni stol.19 Njegova pret¬
hodna prijetnja da će uništiti Njemačku u slučaju poraza sad se
mogla ostvariti; Njemačka je bila pošteđena, ali ne zaslugom
Hitlera.
237
Drugi aspekti Hitlerove ličnosti
Ne možemo razumjeti Hitlera ili bilo koga drugoga uvidom u
samo jednu od njegovih strasti, pa čak i ako je najtemeljnija. Da
bismo shvatili kako je taj čovjek, gonjen destruktivnošću, uspio
postati najmoćnijim čovjekom u Evropi, kome su se divili mnogi
Nijemci (i mnogi drugi ljudi), moramo pokušati uočiti njegovu
cijelu karakternu strukturu, njegove posebne talente i nadareno¬
sti i društvenu situaciju u kojoj je djelovao.
Uz nekrofiliju Hitler također pruža sliku sadizma, premda je
ona zasjenjena snagom njegove žudnje za otvorenom destrukci¬
jom. Budući da sam Hitlerov sadomazohistički, autoritarni karak¬
ter analizirao u jednom ranijem djelu (E. Fromm, 1941), ovdje
mogu biti vrlo kratak. I u svom napisanom djelu i u svojim go¬
vorima Hitler je izražavao čežnju za moći nad slabijim ljudima.
Ovako je objasnio prednost održavanja masovnih mitinga uveče:
Crni se da se ujutro i čak tokom dana moć volje ljudi s naj¬
više energije buni protiv pokušaja da ih se prisili da prihvate
tuđu volju i tuđe mišljenje. Navečer, međutim, lakše podliježu
dominantnoj sili jace volje. Jer zaista svaki takav miting pred¬
stavlja borbenu utakmicu između dvije suprotstavljene sile. Su¬
periorni govornički talent gospodujuće apostolske prirode sada
će lakše uspjeti pridobiti za novo htijenje ljude koji su sami,
zbog toga, doživjeli slabljenje svoje moći opiranja na najpri¬
rodniji način no ljude koji još imaju potpunu komandu nad
energijom svojih misli i svoje snage volje. (A. Hitler, 1943)
Istovremeno njegovo podredljivo držanje uzrokovalo je osjećaj
da djeluje u ime više sile, »providnosti« ili biološkog zakona. U
jednoj rečenici Hitler izražava i svoje sadističke i nekrofilne as¬
pekte: »One (mase) žele pobjedu jačega i uništenje ili bezuvjetnu
predaju slabijeg«. (A. Hitler, 1943). Sadist bi zahtijevao bezuvjet¬
nu predaju; jedino nekrofil zahtijeva uništenje. Riječ »ili« pove¬
zuje sadističku i nekrofilnu stranu Hitlerovog karaktera; ali iz
zapisa znamo da je želja za uništenjem u njemu bila jača od želje
za predajom.
Tri druge karakterne crte, međusobno usko povezane, bile su
njegova narcisoidnost, njegovo povučeno držanje i nedostatak
bilo kakvog osjećaja ljubavi, topline ili suosjećanja.
Na slikama je, od svih crta, najlakše prepoznatljiva njegova nar¬
cisoidnost.20 On ispoljava sve tipične simptome krajnje narciso-
238
idne osobe: on je zainteresiran samo za sebe, svoje želje, svoju
misao, svoje čežnje: beskonačno je govorio o svojim idejama, svo-
joj prošlosti, svojim planovima; svijet je realan samo ukoliko je
predmet njegovih shema i želja; drugi ljudi su važni samo ukoli¬
ko mu služe ili mogu biti od koristi; on uvijek sve zna bolje no
bilo tko drugi. Ta izvjesnost u svoje vlastite ideje i sheme tipična
je karakteristika intenzivne narcisoidnosti.
Hitler je do svojih zaključaka došao uglavnom na emotivnoj
osnovi; oni nisu rezultat ispitivanja činjenica. Za njega su politi¬
čke, ekonomske i društvene spoznaje bile zamijenjene ideologi¬
jom. Kada je jednom povjerovao u ideologiju, jer je djelovala na
njegove emocije, vjerovao je činjenicama koje je ideologija pro¬
glasila istinitima. To ne znači da je činjenice potpuno zanemario;
do određene mjere je bio oštrouman promatrač te je neke činje¬
nice procijenio bolje no mnogi manje narcisoidni ljudi. Ali ta spo¬
sobnost, o kojoj ću kasnije govoriti, ne isključuje njegov nedosta¬
tak realizma u bitnim stvarima u vezi s njegovim vjerovanjima i
odlukama donesenim uglavnom na narcisoidnoj osnovi.
Hanfstaengl iznosi vrlo upečatljivu ilustraciju Hitlerove narci¬
soidnosti: Goebbels je naručio magnetofonsku vrpcu s nekim Hit-
ierovim govorima. Uvijek kad bi ga Hitler posjetio, Goebbels je
reproducirao te snimke; Hitler bi se »zavalio u veliku tapeciranu
sjedalicu i uživao u svom glasu kao u stanju transa (in einer Art
von Vollnarkose) kao grčki mladić koji je bio tragično zaljubljen
u sebe i koji je našao smrt u vodi dok se na njenoj glatkoj povr¬
šini divio svojoj slici«. (E. Hanfstaengl, 1970). P. E. Schramm go¬
vori o Hitlerovom »kultu ega. Hitler je bio obuzet, prema (gene¬
ralu) Alfredu Jodlu, 'gotovo mističnim uvjerenjem o svojoj nepo¬
grešivosti kao vođe nacije i rata'.« (H. Picker, 1965). Speer piše o
Hitlerovoj »megalomaniji« koja se manifestirala u njegovim pla¬
novima izgradnje. Njegova palača u Berlinu trebala je biti naj¬
veća rezidencija koja je ikada sagrađena, sto i pedeset puta veća
od palače kancelara u vrijeme Bismarcka. (A. Speer, 1970)
S Hitlerovom narcisoidnošću je povezan potpuni nedostatak
zanimanja za bilo koga i za bilo što, izuzev onoga što mu je kori¬
stilo, i njegova hladna udaljenost od svakoga. Toj apsolutnoj
narcisoidnosti odgovaralo je gotovo apsolutno neimanje ljubavi,
nježnosti ili suosjećanja za bilo koga. U cijeloj njegovoj povijesti
nije moguće naći nijednu osobu koju bismo mogli nazvati njego¬
vim prijateljem; Kubizek i Speer približili su se tom opisu više
no bilo tko drugi, pa ipak ih nikako ne bismo mogli nazvati »pri¬
jateljima«. Kubizek, iste dobi kao on, služio mu je kao slušalac,
239
obožavalac i društvo; ali Hitler s njim nikada nije bio iskren.
Odnos sa Speerom bio je drugačiji; Speer je vjerojatno za Hitlera
predstavljao predodžbu sebe samoga kao arhitekta; on, Hitler,
bio bi veliki graditelj posredstvom Speera. Izgleda da je gajio ne¬
ke istinske osjećaje prema Speeru — jedini primjer gdje to na¬
lazimo, možda s izuzetkom Kubizeka — i slutim da bi jedan raz¬
log za tu rijetku pojavu mogao biti u tome što je arhitektura je¬
dino područje za koje je Hitler imao stvarni interes izvan sebe,
jedino područje u kojem je bio živ. Unatoč tome, Speer nije bio
njegov prijatelj; kao što je Speer jasno iznio na nirnberškom
procesu: »Da je Hitler uopće imao prijatelja, ja bih bio taj.« Či¬
njenica je da Hitler nije imao prijatelja; uvijek je bio tajnoviti
samotnjak, bilo kao slikar razglednica u Beču ili kao Fiihrer
Reicha. Speer ukazuje na njegovu »nesposobnost da uspostavi
ljudske kontakte«. Hitler sam je bio svjestan svoje potpune usa¬
mljenosti. Speer iznosi da mu je Hitler rekao da bi nakon svog
(Hitlerovog) eventualnog povlačenja s političke scene uskoro po¬
stao zaboravljen:
Ljudi bi se okrenuli njegovom nasljedniku dovoljno brzo na¬
kon što bi postalo jasno da je sada vlast u tim rukama...
Svatko bi ga napustio. Igrajući se tom idejom, s velikom do¬
zom samosažaljenja, nastavio je: »Možda će me netko od mo¬
jih prijašnjih drugova povremeno posjetiti. Ali na to ne raču¬
nam. Osim gospođice Braun nikoga neću povesti sa sobom.
Gospođicu Braun i svog psa. Bit ću usamljen. Zašto bi bilo tko
dalje ostao sa mnom? Nitko me više neće zapažati. Svi će trčati
za mojim nasljednikom. Možda će se jednom godišnje pojaviti,
na moj rođendan.« (A. Speer, 1970)
U tim osjećajima Hitler ne izražava samo slutnju da nitko ni¬
šta ne osjeća za njega, već također uvjerenje da je jedini razlog
sklonosti prema njemu njegova moć; njegovi jedini prijatelji bili
su njegov pas i žena koju nije ni volio, ni poštovao, ali kojom je
potpuno vladao.
Hitler je bio hladan i nemilosrdan. To su primijetili tako osjet¬
ljivi ljudi kao H. Rauschning (1940) i Speer. Speer iznosi vrlo po¬
učan primjer; on, kao i Goebbels, pokušali su nagovoriti Hitlera
da, u propagandne svrhe, posjeti bombardirane gradove. »Ali Hit¬
ler je redovito otklanjao svaku takvu sugestiju. Za vrijeme svo¬
jih vožnji od stanice Stettin do svog ureda ili od svog stana u
Prinzregentenstrasse u Miinchenu, sada je naredio svom šoferu
240
da ide najkraćim putem, dok je ranije, naprotiv, volio duge zao-
bilaske. Budući da sam ga više puta pratio na takvim vožnjama,
vidio sam s kakvom je odsutnošću emocija zapažao nova područja
krša kroz koja bi prolazio njegov auto.« (A. Speer, 1970), Jedino
živo stvorenje »koje je pobudilo bilo kakav trzaj ljudskog osjeća¬
ja u Hitleru« bio je njegov pas. (A. Speer, 1970). Mnogi drugi, ma¬
nje senzitivni ljudi, bili su zavedeni; ono što su smatrali toplinom
bilo je u stvari uzbuđenje koje se javljalo kada je Hitler govorio
o svojim omiljenim sadržajima ili kada je bio u osvetničkom ili
destruktivnom raspoloženju. U cijeloj literaturi o Hitleru nisam
mogao naći nijedan primjer u kome bi Hitler pokazao suosjeća¬
nje za bilo koga; naravno, ne za svoje neprijatelje, ali ni za voj¬
nike koji su se borili, i na kraju ni za njemačke civile. Nikada na
njegove taktičke odluke u ratu — uglavnom njegovo inzistiranje
na nepovlačenju (na primjer u bici za Staljingrad) nije utjecala
briga o broju vojnika koji trebaju biti žrtvovani; oni su pred¬
stavljali samo toliko »pušaka«.
Sumirajući, Speer iznosi: »Hitleru su manjkale sve plemeniti¬
je vrline čovjeka: nježnost, ljubav, poezija, koje su bile tuđe nje¬
govoj prirodi. Na površini je pokazivao učtivost, šarm, mirnoću,
korektnost, prijateljstvo, samokontroiu. Ta vanjska ljuska očito
je imala funkciju da potpunim, iako tankim slojem prekrije stvar¬
no dominantne crte«. (Pogovor A. Speera, u J. Brosse, 1972)
Odnosi prema ženama
Hitlerovi odnosi prema ženama pokazuju isti nedostatak ljubavi
i nježnosti ili suosjećanja kao i njegovi odnosi prema muškarci¬
ma. Izgledalo bi da taj iskaz proturječi tvrdnji da je Hitler bio
vrlo vezan za svoju majku; ali ako pretpostavimo da je Hitlerova
incestuoznost bila malignog tipa, tj. da je bio vezan za svoju maj¬
ku, ali da je ta veza bila hladna i impersonalna, bit ćemo spremni
zaključiti da su njegovi odnosi prema ženama, u njegovom kasni¬
jem životu, također bili hladni i impersonalni.
Među ženama za koje se Hitler zanimao možemo razlikovati
u biti dvije kategorije, uglavnom karakterizirane njihovim druš¬
tvenim položajem: (1) »ugledne« žene koje odskaču svojim bogat-
stvom, socijalnim statusom ili svojom glumačkom slavom, i (2)
žene koje su bile društveno »niže« od njega, kao njegova polune-
ćakinja Geli Raubal i njegova dugogodišnja ljubavnica Eva Braun.
Njegovo ponašanje i osjećaji prema ženama iz prve grupe bili
su sasvim drugačiji od onih prema ženama iz druge grupe.
241
 Među ženama iz prve grupe bile su brojne postarije dame iz
bogatog društva u Miinchenu koje su se sprijateljile s njim i koje
su njemu lično i Partiji mnogo darovale. Što je još važnije, uvele
su ga u život i običaje viših klasa. Dobrodušno je primao njihove
darove i njihovo obožavanje, ali se nikada nije zaljubio, niti je bio
erotski sklon tim majčinskim likovima.
S drugim društveno superiornim ženama uvijek je bio donekle
plah i sramežljiv. Njegova mladalačka zaljubljenost u Stephanie,
mladu i zgodnu djevojku iz više klase u Linzu, bila je prototip
njegovog držanja; bio je zanesen njome, i ako slijedimo Kubizekov
izvještaj, šetao bi uz njenu kuću i pokušavao je vidjeti, šetajući,
pa ipak se nikada nije usudio obratiti joj se niti je pokušao, pre¬
ko treće osobe, s njom se upoznati. Na kraju joj je napisao pi¬
smo koje izražava njegovu želju da se kasnije, kada postane ne¬
tko, njome oženi, ali to pismo nije potpisao. Cijelo to ponašanje,
koje nosi pečat nedostatka realizma, može se pripisati njegovoj
mladosti, ali prema mnogim drugim izvještajima, kao onima
Hanfstaengla i Speera, u kasnijim je godinama pokazivao istu
sramežljivost. Izgleda da je njegovo držanje prema ženama koje
je želio i kojima se divio ostalo divljenje na daljinu. U Miinchenu
je volio gledati žene lijepog izgleda; kada je došao na vlast, volio
je biti okružen lijepim ženama, posebno filmskim glumicama, ali
nema dokaza da se ikada zaljubio u neku od njih. Prema tim že¬
nama »Hitler se ponašao kao diplomirani učenik plesne škole na
završnom plesu. Ispoljavao je plahu revnost da ne učini ništa
pogrešno, da udijeli dovoljan broj komplimenata, da im poželi
dobrodošlicu i da im kaže doviđenja uz austrijski poljubac u ru¬
ku«. (A. Speer, 1970)
Postojale su i žene kojima se nije divio i koje nije poštovao,
kao Geli Raubal i Eva Braun, ali koje su mu se pokoravale. Iz¬
gleda da je seksualne odnose imao uglavnom s takvim tipom
žena.
Hitlerov seksualni život bio je predmet mnogih nagađanja. Često
se tvrdilo da je bio homoseksualac, ali za to nije bilo dokaza, niti
izgleda vjerojatno da je to točno.21 S druge strane, nema dokaza
da su njegovi seksualni odnosi bili normalni, pa čak ni da je bio
seksualno potentan. Većina podataka u vezi s Hitlerovim seksual¬
nim životom dolazi od Hanfstaengla, koji je imao brojnih prilika
da ga promatra u Miinchenu i Berlinu tokom dvadesetih i ranih tri¬
desetih godina.22
Hanfstaengl navodi izjavu Geli Raubal svom prijatelju: »Moj
stric je monstrum. Nitko ne može zamisliti što traži od mene!«
242
Taj iskaz donekle je potkrijepljen drugom pričom koju navodi
Hanfstaengl, koju mu je ispričao F. Schwartz, blagajnik Partije
tokom dvadesetih godina. Blagajnik je ispričao kako je Hitlera
ucjenjivao čovjek koji je posjedovao pornografske crteže na koji¬
ma je Hitler nacrtao Geli u položaju »koji bi svaki profesionalni
model odbio da izvede«. Hitler je naredio da se čovjek isplati, ali
nije dopustio da se crteži unište; morali su biti pohranjeni u sef
u Smeđoj kući. Nitko ne zna što su ti crteži prikazivali, ali se sa
sigurnošću može pretpostaviti da nisu bili samo crteži gole Geli,
budući da bi u Miinchenu dvadesetih godina teško mogli biti do¬
voljno kompromitirajući za ucjenjivanje Hitlera. Vjerojatno je da
su crteži prikazivali neku perverznu pozu ili položaj te ukazivali
na to da su Hitlerove seksualne želje bile donekle nenormalne;
da li je bio potpuno nesposoban za seksualni čin, kao što Hanfsta¬
engl tvrdi, prevazilazi naše znanje. Ali je vjerojatno da su seksu¬
alni interesi hladnog, sramežljivog, sadističkog i destruktivnog
čovjeka kao što je Hitler, bili uglavnom perverzne prirode. Budu-
ći da nemamo podataka, ne pomaže nam mnogo pokušaj da izgra¬
dimo detaljnu sliku njegovih seksualnih ukusa. Najviše što se
može pogoditi, vjerujem, jest da su njegove seksualne želje bile
uvelike voajerističke, analno sadističke prema inferiornom tipu
žena i mazohističke prema ženama kojima se divio.
Nemamo nikakvih uvida u njegove seksualne odnose s Evom
Braun, ali znamo mnogo više o njegovom afektivnom odnosu pre¬
ma njoj. Jasno je da se prema njoj odnosio potpuno bezobzirno.
Njegovi pokloni za njen rođendan samo su jedan primjer; rekao
bi ađutantu da joj kupi neki jeftin nakit i obavezno cvijeće.23
»
Općenito, Hitler je pokazivao malo obzira za njene osjećaje. U
njenom bi prisustvu razglabao o svom držanju prema ženama kao
da ona nije prisutna: 'Vrlo inteligentan čovjek trebao bi uzeti
primitivnu i glupu ženu'.« (A. Speer, 1970)
Iz dnevnika Eve Braun možemo steći daljnji uvid u Hitlerovo
ponašanje prema njoj. Njen rukopis je mjestimice teško odgonet¬
nuti, ali vjerojatno kaže ovako:
1. ožujak 1935. Želim samo jednu stvar — da budem strašno
bolesna i da bar tjedan dana ne znam ništa o njemu. Zašto mi
se ništa ne dogodi? Zašto moram proživjeti sve to? Da ga bar
nikada nisam srela. Očajna sam. Opet kupujem praške za spa¬
vanje, tada padnem u stanje sna i više ne mislim toliko o tome.
Zašto me vrag ne uzme? Sigurna sam da bi s njim bilo ugod¬
nije no ovdje.
243
 3 sata sam čekala pred Carltonom i morala sam gledati kako
kupuje cvijeće... i kako je vodi na večeru. [Opaska dodana
kasnije, 16. ožujka:] luda imaginacija.
Koristi me samo za neke svrhe, nije moguće drugačije. [Kas¬
nije dodano:] glupost!
Kada mi kaže da je zaljubljen u mene (er hat mich lieb), on
to misli jedino u tom trenutku, upravo kao na obećanja koja
nikada ne održi.
i, travanj 1935. godine. Sinoć nas je pozvao u Vier Jahres-
zeiten [restaurant u Munchenu]. Tri sata sam sjedila pokraj
njega a nisam mu mogla reći nijednu riječ. Na odlasku mi je
dao, kao jednom ranije, kovertu s novcem. Kako dražesno bi
bilo da mi je napisao pozdrav ili ljubaznu riječ uz to: to bi mi
pružilo toliko zadovoljstva. Ali on ne misli na takve stvari.
28. svibanj 1935. Upravo sam mu poslala pismo da je za me¬
ne odlučujuće hoće l i . . . [nečitljivo]
Dobro, vidjet ćemo. Ako ne dobijem odgovor večeras do 10
sati, jednostavno ću uzeti svojih 25 pilula i meko ć u . . . zaspati.
Je li to njegova... ljubav u koju me tako često uvjeravao,
ako nema ljubazne riječi za mene u tri mjeseca? . . .
Dobri Gospode, bojim se da mi neće danas odgovoriti. Kada
bi mi bar netko pomogao, sve je tako strašno i beznadno. Mo¬
žda je moje pismo dobio u nepodesnom trenutku. Možda mu
uopće nisam trebala pisati? što bilo da bilo, mnogo je stras¬
nije podnijeti neizvjesnost nego nenadan kraj.
Odlučila sam se za 35 [pilula za spavanje]; ovoga puta je de¬
finitivno. Da je bar rekao nekome da mi telefonira. (Eva Braun,
1935)24
U istom dnevniku Eva Braun se žali da joj za rođendan nije
poklonio ni jednu od stvari koje je tako mnogo željela (malog psa
i haljine), već joj je poslao cvijeće; sama je kupila nešto nakita (u
vrijednosti od otprilike dvanaest dolara), nadajući se da će mu
se bar svidjeti kada ga ugleda.
Postoje neki podaci o Hitlerovom mazohističkom ponašanju
prema ženama kojima se divio. Hanfstaengl izvještava o jednom
takvom događaju u vezi s Hitlerovim držanjem prema njegovoj
(Hanfstaenglovoj) ženi. Prilikom posjeta Hanfstaenglovoj kući,
kada se Hanfstaengl morao udaljiti na nekoliko minuta, Hitler je
pao na koljena pred gospođom Hanfstaengl, nazvao se njenim
robom i oplakivao sudbinu koja mu je prekasno dala bolnoslatki
244
doživljaj susreta s njom. Osnovnu stranu tog izvještaja, Hitlerovo
mazohistično ponašanje, potprepljuje dokument koij je uspio iš¬
čeprkati W. C. Langer (1972). Renee Muller, filmska glumica, po¬
vjerila je svom direktoru A. Zeissleru što se dogodilo one večeri
koju je provela u uredu kancelara:
Bila je sigurna da s njom namjerava imati seksualni odnos;
oboje su se svukli i očito bili spremni za krevet kada se Hitler
bacio na pod i preklinjao je da ga udari nogom. Ona se skanji¬
vala, ali on ju je molio i proglasio se nevrijednim, svalio na
svoju glavu sve vrste osuda i upravo puzao kao u agoniji. Pri¬
zor joj je postao nepodnošljiv i ona je na kraju pristala da udo¬
volji njegovim željama i udarila ga nogom. To ga je snažno uz¬
budilo i zaklinjao je, da ga udara sve više i više neprestano
govoreći da je to čak bolje no što je zaslužio i da nije vrijedan
da bude u istoj sobi s njom. Što ga je više udarala nogom, to
je on postajao uzbuđeniji. (A, Zeissler, 1943)
Kratko nakon toga Renee Muller je počinila samoubojstvo.
Postoje brojne druge žene iz viših klasa koje kažu da su bile
zaljubljene u Hitlera; ali nema dovoljno znakova da se dokaže
da je on s njima imao seksualne odnose. Neobično je velik broj
žena, koje su bile bliske Hitleru, počinio — ili. pokušao počiniti
— samoubojstvo: Geli Raubal, Eva Braun (dva puta), Renee Miil¬
ler, Unity Mitford i nekoliko sumnjivih slučajeva koje navodi Ma-
ser. Teško da može pomoći nagađanje da Hitlerova destruktiv¬
nost nije na njih djelovala.
Bilo kakva da je priroda Hitlerove perverzije, detalji su jedva
važni; ni njegov seksualni život ne objašnjava više no što o njemu
već znamo. U stvari, vjerojatnost rijetkih podataka koje imamo
o njegovom seksualnom životu počiva uglavnom na našem pozna¬
vanju njegovog karaktera.
Nadarenosti i talenti
Karakterološka analiza Hitlera pokazala nam je povučenu, eks¬
tremno narcisoidnu, s ljudima nepovezanu, nediscipliniranu, sa-
domazohističnu i nekrofilnu osobu. Nesumnjivo ta svojstva ne bi
objasnila njegov uspjeh da nije bio čovjek znatnih nadarenosti
i talenata.
Kojih?
245
 Najveći Hitlerovi talenti bili su sposobnost da utječe na ljude,
da ih impresionira i da ih uvjeri. Vidjeli smo da je tu sposobnost
imao već kao dijete. On ju je spoznao i koristio u svom odnosu
vođe dječačkih družina u ratnim igrama; kasnije u svom odnosu
prema Kubizeku, prvom stvarnom sljedbeniku; tada sa stanov¬
nicima Mannerheima u Beču. Kratko nakon revolucije, 1919. go¬
dine, poslan je sa svojim vojnim starješinama u misiju koja je
imala za cilj pridobivanje vojnika za desničarske ideje i buđenje
mržnje prema revolucionarima. Sreo se s malom i beznačajnom
grupom Socijalističke radničke partije (pedeset članova) i uspio
je da u toku godine dana postane neosporni vođa, preimenujući
je u Nacionalsocijalističku njemačku radničku partiju, mijenja¬
jući njen pravilnik, te postao jedan od najpopularnijih govorni¬
ka u Miinchenu.
Razlozi te sposobnosti da utječe na ljude — koja je, naravno,
bitni talent svih demagoga — su mnogostruki.
Mora se prvo pomisliti na ono što je često nazivano njegovim
magnetizmom koji je, prema mnogim promatračima, dolazio iz
njegovih očiju. (H. Picker, 1965; W. Maser, 1971; A. Speer, 1970).
Postoje brojni izvještaji koji pokazuju da su čak i protivnici izne¬
nada postali preobraćeni kad bi gledao ravno u njih. Profesor A.
von Miiller koji je u Miinchenu držao predavanja iz povijesti voj¬
nicima koji su bili na obučavanju za obavještajni rad iznosi sli¬
jedeću sliku o svom prvom susretu s Hitlerom:
Na kraju predavanja zapazio sam malu grupu koja me je za¬
ustavila. Stajali su kao hipnotizirani čovjekom u njihovoj sre¬
dini koji im je govorio čudnim guturalnim glasom bez zaustav¬
ljanja i sa sve većini i većim uzbuđenjem: imao sam naročit
osjećaj da je njihovo uzbuđenje bilo uzrokovano njegovim, te
da su istovremeno njihova uzbuđenja davala energiju njegovom
glasu. Vidio sam blijedo, mršavo lice. .. kratko podrezanih
brkova i upadljivo velikih, svijetloplavih, fanatično hladnih, svi-
jetlećih očiju. (W. Maser, 1971)
Postoje mnogi izvještaji koji spominju magnetske osobine Hit-
lerovih očiju. Budući da ga nikada nisam vidio, osim na slikama
koje pružaju najneadekvatniju impresiju te osebujne osobine,
mogu o tome samo nagađati. Takvo nagađanje je, međutim, olak¬
šano čestim opažanjem da krajnje narcisoidni ljudi — posebno fa¬
natici — često pokazuju poseban sjaj u svojim očima, što im daje
izgled velike snage, onostranosti i odanosti. U stvari, pokatkad
246
nije lako razlikovati izraz u očima krajnje odanog, gotovo svetog
čovjeka od izraza vrlo narcisoidnog, pokatkad čak poluludog čo¬
vjeka. Jedina osobina koja ih razlikuje je prisustvo — ili odsu¬
stvo — topline, i svi izvještaji se slažu da je Hitler cimao hladne
oči, da je cijeli njegov izraz lica bio hladan, da nije imao ni to¬
pline ni suosjećanja. Budući da je ta crta mogla imati negativni
efekt — kao što je, u stvari, na mnoge imala — ona često poja¬
čava magnetsku snagu. Hladna nemilosrdnost i nedostatak ljud¬
skosti na licu proizvodi strah; više se volimo diviti no bojati. Ri¬
ječ »strahopoštovanje« najbolje karakterizira tu mješavinu osje¬
ćaja; strahopoštovanje znači nešto strasno (kao u »grozno«) kao
i nešto divno (kao u strahopoštovanju prema nekome).25
Drugi faktor u Hitlerovoj impresivnosti bila je njegova narciso¬
idnost i nepokolebljiva izvjesnost koju je, kao toliki mnogi nar¬
cisi, osjećao prema svojim idejama. Da bismo shvatili taj feno¬
men, moramo smatrati da, shodno dosegu našeg znanja, ništa nije
izvjesno osim smrti. Ali kada kažemo da ništa nije izvjesno, to ne
znači da je sve stvar pogađanja. Od obrazovanog pogađanja do hi¬
poteze, do teorije, postoji sve veće približavanje izvjesnosti po¬
sredovano umom, realističkim promatranjem stvarnosti, kriti¬
čkom mišlju i imaginacijom. Za nekoga tko ima te sposobnosti
relativna neizvjesnost je vrlo prihvatljiva jer je ona rezultat ak¬
tivne upotrebe tih sposobnosti, dok je izvjesnost dosadna jer je
mrtva. Ali za one bez tih sposobnosti, posebno u vrijeme tako ve¬
like društvene i političke neizvjesnosti kao one u Njemačkoj u
dvadesetim godinama, fanatik koji se pretvara da je siguran po¬
staje najprivlačniji lik, netko sličan spasitelju.
Srodan faktor koj je olakšavao Hitlerov utjecaj bila je njegova
nadarenost za pretjerano pojednostavnjenje. Njegovi govori nisu
bili ograničeni intelektualnim ili moralnim skrupulama. Izabirao
je činjenice koje su koristile njegovoj tezi, povezivao je dijelove
i sastavio vjerojatan argument, vjerojatan bar za nekritičke umo¬
ve. Bio je i savršen glumac pokazujući izvanrednu sposobnost za
oponašanje govora i pokreta naj razlicitijih ljudi.26 Imao je potpu¬
nu vlast nad svojim glasom svjesno igrajući na njega da bi posti¬
gao željeni učinak. Kada je govorio studentima, mogao je biti mi¬
ran i razuman. Također je znao odabrati pravi ton za govor svo¬
jim krutim i neobrazovanim starim minhenskim dobrim prijate¬
ljima i njemačkom princu ili svojim generalima. Mogao je pri¬
rediti scenu srdžbe kada je želio slomiti čehoslovačkog ili polj¬
skog ministra i prisiliti ih na predaju, a mogao je biti savršen i
ljubazan domaćin Nevilleu Chamberlainu.
247
 Nemoguće je govoriti o Hitlerovom talentu da impresionira
druge ako se ne spominju njegovi napadi bijesa. Te povremene
provale uvelike su pridonijele stvaranju klišea o Hitleru, posebno
raširenog izvan Njemačke, koji ga prikazuje kao nekoga tko je
stalno ljutit, viče, tko se nije sposoban kontrolirati. Takva slika
nikako nije ispravna. Hitler je općenito bio učtiv, uglađen i kon¬
troliran; razdoblja bijesa, premda nisu bila rijetka, bila su izu¬
zetak, ali su mogla biti najvećeg intenziteta. Te provale bijesa
javljale su se u dvije vrste prilika: u govorima, posebno približa¬
vajući se zaključku. Taj bijes je bio sasvim autentičan jer je bio
hranjen njegovom zaista istinskom strašću za mržnjom i destruk¬
cijom kojoj je davao pun i nesmetan izraz u određenom trenut¬
ku svojih govora. Prava autentičnost njegove mržnje činila ga je
tako impresivnim i zaraznim. Kolikogod su te govorničke mani¬
festacije mržnje bile istinske, one, međutim, nisu bile nekontro¬
lirane. Hitler je vrlo dobro znao kada je vrijeme da razdraži i raz¬
bukta emocije slušalaca i jedino je tada otvarao branu svoje
mržnje.
Izgleda da su njegove provale bijesa u razgovorima bile druge
prirode, slične onima koje je imao kao dijete, kad se osjećao
frustriranim.27 Speer ih je usporedio s napadima zlovolje šestgo-
dišnjaka, iz razdoblja koje je u mnogim aspektima bilo Hitlerovo
»emotivno doba«. Koristio se tim provalama da zastraši ljude,
ali se također mogao svladati kada je osjetio da bi to bilo od
koristi.
Dobru ilustraciju pruža scena koju opisuje jedan od najistak¬
nutijih njemačkih vojnih vođa, general Heinz Guderian:
»Bijesnog, crvenog lica, uzdignutih šaka, dršćući čovjek (Hitler
stajao je preda mnom, izvan sebe od bijesa i izgubivši svu
svoju sabranost (fassunglos)... Vikao je sve glasnije i glasnije,
njegovo je lice bilo izobličeno.« Kako Guderian nije bio impre¬
sioniran tim prizorom i ikako je inzistirao na svom prvobitnom
stavu koji ga je tako ražestio, Hitler se iznenada promijenio,
vrlo ljubazno se nasmiješio i rekao Guderianu: »Molim vas na¬
stavite s vašim izvještajem; danas je generalštab dobio bitku«.
(A. Bullock, 1965)
Speerovu ocjenu Hitlerovih provala potvrđuju mnogi izvještaji
koje nalazimo u literaturi:
Nakon dramatičnih pregovora Hitler se znao narugati svojim
protivnicima. Jednom je opisao Schuschniggov dolazak u Ober-
248
salzberg 12. veljače 1939. godine. Rekao je da je, glumeći pro¬
valu strasti, uvjerio austrijskog kancelara u težinu situacije, i
na kraju ga prisilio da se preda. Mnoge od onih histeričnih
scena (o kojima je bilo riječi) vjerojatno su pažljivo priprem¬
ljene. Općenito, samokontrola je bila jedna od Hitlerovih naju¬
padljivijih karakteristika. U tim ranim danima izgubio je kon¬
trolu nad sobom samo nekoliko puta, bar u mom prisustvu. (A.
Speer, 1970)
Druga od Hitlerovih osobitih nadarenosti bila je njegova izvan¬
redna memorija. P. E. Schramm to živo opisuje:
Jedna sposobnost koja je neprestano svakoga zapanjivala —
uključujući i one koji nisu bili njime očarani — bila je njego¬
va golema memorija; memorija koja je mogla točno zadržati
čak nevažne detalje kao što su karakteri u romanima Karla
Maya, autori knjiga koje je jednom pročitao, čak marka bicik¬
la koji je vozio 1915. godine. Točno se sjećao datuma iz svoje
političke karijere, krčmi u kojima je bio, ulica kojima se kre¬
tao. (H. Picker, 1965)
Brojni izvještaji ukazuju na Hitlerovu sposobnost sjećanja li¬
kova i tehničkih detalja — točnog kalibra i dometa bilo ko¬
jeg tipa topova, broja podmornica na moru i u domaćim lukama
i mnogih drugih detalja od vojne važnosti. Nije čudo da su nje¬
govi generali bili duboko impresionirani temeljitošću njegovog
znanja koje je, zapravo, bilo majstorluk memorije.
To nas dovodi do vrlo važnog pitanja, pitanja Hitlerove eru¬
dicije i znanja, pitanja koje je posebno važno danas kada postoji
sve veća i veća tendencija obnavljanja slike Hitlera, a nerazblaže-
no divljenje Hitlerovoj veličini manifestira se u brojnim nedav¬
no izdanim knjigama nekadašnjih nacista.28
Maser zauzima donekle kontradiktorno stajalište. On upozora¬
va čitaoca da su mnogi iskazi Hitlera o svojoj erudiciji sumnjive
vrijednosti u odsustvu objektivne potvrde. (Na primjer, Hitler je
tvrdio da svake noći pročita jednu ozbiljnu knjigu i da je na¬
kon svoje dvadeset i druge godine ozbiljno proučio svjetsku po¬
vijest; povijest umjetnosti, kulture, arhitekture i političke znano¬
sti.) Usprkos tom uvodnom upozorenju Maser tvrdi, a da ne ci¬
tira izvore, da je prema »vrlo autentičnim« izvještajima svjedoka
Hitler u svojim kasnijim godinama školovanja počeo proučava¬
ti stručna djela s područja znanosti i umjetnosti, ali se najviše
249
 udomaćio u onim granama povijesti za koje je sam tvrdio da
ih je svladao. Kako je nekritično takvo vrednovanje Hitlerovog
znanja može se vidjeti na jednom drastičnom primjeru: Maser
priča da Hitlerove opaske u Zwiegesprache potvrđuju jedino »ono
što je Hitler uvjerljivo ranije dokazao, i javno i u privatnim raz¬
govorima: njegovo neobično poznavanje Biblije i Talmuda«. (W.
Maser, 1971). Talmud je obimno i teško djelo i samo netko tko
je posvetio godine njegovom proučavanju može ga »izvanredno
poznavati«. Činjenice su proste: antisemitska literatura, koja je
Hitleru bila dobro poznata, citira brojne izreke iz Talmuda, po¬
katkad iskrivljene ili izvučene iz konteksta da bi se dokazala opa¬
ka priroda Jevreja. Hitler se sjećao tih rečenica i obmanjivao je
svoje slušaoce da je svladao cijelu literaturu. Razumljivo je da
je svoje slušaoce trebao obmanjivati; ali je žalosno da još tride¬
set godina kasnije može obmanuti povjesničara.
Hitler je, zaista, mogao spretno govoriti i tvrditi da zna goto¬
vo o svemu pod suncem, kao što se svatko, tko čita Razgovore: za
stolom (H. Picker, 1965) u to može lako uvjeriti. Hitler je javno
govorio o paleontologiji, antropologiji i svim aspektima historije,
filozofije, religije, psihologije žena i biologije.
Sto pokazuje kritičko ispitivanje Hitlerove erudicije i znanja?
U školi nikada nije bio sposoban za ozbiljan napor čitanja, čak
ni predmeta kao što je povijest, koja je zaokupljala njegovo za¬
nimanje. Tokom godina provedenih u Beču najveći dio vremena
proveo je šetajući ulicama, gledajući zgrade, crtajući i razgova¬
rajući. Sposobnost za ustrajno studiranje i ozbiljno, mukotrpno
čitanje mogla se pojaviti nakon rata, ali nema dokaza za to, osim
Hitlerovih tvrdnji. (Pretpostavlja se da je za vrijeme rata sa so¬
bom nosio jednu Schopenhauerovu knjigu. Ne znamo koliko ju
je čitao.) S druge strane, proučavanje Razgovora za stolom, nje¬
govih govora i Mein Kampfa sugerira da je morao zaista biti po¬
hlepan i proždrljiv čitalac sa silnom sposobnošću da pabirči i za¬
država činjenice, te da ih tada upotrebljava, kadgod je imao
mogućnosti da podvuče svoje sklonosti.
Čitan objektivno, Mein Kampf teško da je djelo čovjeka s bilo
kakvim solidnim znanjem, već izgleda kao vješto — i nepošteno
— konstruiran propagandni pamflet. A njegovi govori, budući da
su bili strahovito efektni, bili su govori demagoga koji je podizao
na noge svjetinu, demagoga, a ne obrazovanog (samoobrazovanog
ili drugačije obrazovanog) čovjeka. Razgovori za stolom ga pri¬
kazuju u vrhunskom stupnju njegovih sposobnosti za konverza¬
ciju. Ali oni ga također otkrivaju kao čovjeka vrlo nadarenog
250
poluobrazovanog, bez čvrstih temelja u bilo kom području, koji
je lutao od jednog područja znanja drugome, pa ipak je, pomog¬
nut svojom zapanjujućom memorijom, nastojao iskombinirati, u
više ili manje koherentnu cjelinu, sve mrvice informacija koje je
sakupio u nekoj vrsti informacionog čitanja. Pokatkad je počinjao
glupe greške koje su pokazale njegovo osnovno neznanje, ali
izgleda da je sve u svemu impresionirao svoje slušaoce, iako naj¬
vjerojatnije ne sve.
(U pokušaju da se odredi učinak Razgovora za stolom na Hitle¬
rove goste, trebalo bi se podsjetiti, budući da su ljudi koji su ga
slušali bili vrlo obrazovani i inteligentni, da su neki od njih bili
njime fascinirani i da su zbog toga bili spremni previdjeti beste-
meljnost njegovih brbljarija. Također su mogli biti impresioni¬
rani izuzetno širokim područjem sadržaja o kojima je Hitler go¬
vorio s velikom samouvjerenošću; kako su bili odgojeni u tradi¬
ciji intelektualnog poštenja, bilo bi im teško povjerovati da je
tamo sjedio čovjek koji se uvelike pretvarao.)
Postoje dokazi da Hitler, uz rijetke izuzetke, nije čitao ništa
što bi osporavalo predrasudne fanatične premise ili što bi zahti¬
jevalo kritičko i objektivno mišljenje. U skladu s njegovim ka¬
rakterom njegov motiv za čitanje nije bilo znanje, već municija
za njegovu strast da uvjerava druge — i sebe. Želio se uzbuđiva¬
ti svime što je čitao; tražio je neposredno emotivno zadovolje¬
nje afirmacijom svojih sklonosti. Upravo kao što ga nije zanima¬
la muzika Bacha i Mozarta, već jedino Wagnerove opere, tako ga
nisu zanimale knjige koje su zahtijevale učešće i strpljenje i koje
su sadržavale ljepotu istine. Proždirao je štampane stranice, ali
na sasvim receptivan i pohlepan način. Na takav se način može
pročitati vrlo malo ozbiljnih knjiga iz bilo kog područja; pravi
materijal za takvu vrstu čitanja su politički pamfleti i pseudona-
učne knjige kao što su one o rasi od Gobineaua ili Chamberlaina,
kao i popularizirane knjige o darvinizmu i druge koje nije odviše
teško razumjeti, iz kojih je Hitler izvadio što mu se svidjelo. Mož¬
da je i čitao knjige s područja koja su ga istinski zanimala, kao
što su arhitektura i vojna povijest, ali ne znamo do koje mjere.
Sve u svemu, može se pretpostaviti da je čitao popularnu litera¬
turu (uključujući pamflete) u kojoj je našao mnoge citate iz oz¬
biljnih izvora; njih je pamtio i citirao na svoj način kao da je či¬
tao originale. Stvarni problem nije u količini knjiga koje je Hit¬
ler pročitao, već u pitanju da li je stekao osnovnu kvalitetu ob¬
razovanog čovjeka — tj. sposobnost za objektivnost i razumnost
u asimilaciji znanja. Često se govorilo da je Hitler bio samouk,
251

ali ti pojmovi zavode: Hitler nije bio samoobrazovan već poluob¬
razovan čovjek, a polovica koja je nedostajala bila je spoznaja
o tome što znanje jest.
Hitlerov osnovni nedostatak znanja manifestira se na još jedan
način. Imao je, naravno, mogućnost da pozove njemačke nauče-
njake s bilo kog područja da nauči od njih i da poveća svoje
znanje. Ali prema izvještajima Schramma, kao i Speera, on je go¬
tovo potpuno izbjegavao to činiti.29 Osjećao se neugodno s ljudi¬
ma sebi ravnima — ili sebi superiornima — u bilo kom pogledu,
kao što je često slučaj s narcisoidnim i autoritativnim karakte¬
rima. Morao je biti u položaju gdje je mogao igrati ulogu nepo¬
grešivoga; da to nije bilo moguće, takva diskusija bi ugrožavala
cijelu zgradu njegovog naduvenog znanja, upravo kao što bi to
učinila ozbiljna knjiga. Jedini izuzetak Hitlerovog izbjegavanja
stručnjaka nalazimo u njegovom odnosu prema arhitektima, po-
sebno prema profesoru P. L. Troostu. Troost nije bio servilan
prema Hitleru; na primjer, kada je Hitler dolazio u Troostov stan,
on mu nikada nije izišao u susret, da ga dočeka na stepenicama,
niti je ikada Hitlera ispraćivao do prizemlja kada je odlazio. Una¬
toč tome, Hitlerovo divljenje Troostu bilo je neublaženo. Prema
njemu nikada nije bio arogantan ni svadljiv, već se ponašao kao
student. (A. Speer, 1970). čak na fotografiji objavljenoj u Speero-
voj knjizi može se prepoznati Hitlerovo gotovo sramežljivo drža¬
nje prema profesoru. Naslućujem da se Hitler tako ponašao pre¬
ma Troostu zbog svog zanimanja za arhitekturu, što sam već
naglasio.
Hitlerov ukus u muzici i slikarstvu, kao u povijesti i filozofiji,
bio je gotovo isključivo određen njegovim strastima. Svake ve¬
čeri, nakon večere, u Obersalzbergu je gledao dva filma; njegovi
omiljeni filmovi bili su operete i musicali; ne putopisni filmovi,
filmovi o prirodi ili obrazovni filmovi. (A. Speer, 1970). Već sam
spomenuo da su ga filmovi kao Fredericus Rex veselili. U muzici
su ga zanimale gotovo isključivo operete i vagnerijanska muzika,
čiji je emocionalizam bio za njega vrsta okrepe. Hanfstaengl je
često za njega svirao nekoliko minuta Wagnera, naročito kada
bi se osjećao slabo ili deprimirano i Hitler bi reagirao kao na
drogu koja daje energiju.
Nema dokaza da se veliki slikar ikada ozbiljno zanimao za sli¬
karstvo. Više je volio razgledati eksterijer muzeja, njegovu arhi¬
tekturu, no ući unutra i pogledati slike. Hanfstaengl živo opisuje
posjetu Muzeju Kaisera Friedricha u Berlinu početkom dvade¬
setih godina. Prva slika pred kojom se Hitler zaustavio bila je
252
Rembrandtov Čovjek za zlatnim šljemom. »Zar nije jedinstve¬
na?«, rekao je sinu jednog člana Partije koga je poveo sa sobom
u taj obilazak. »Njegov herojski vojnički izraz. Borac skroz-na-
skroz. Ovdje se može vidjeti, nakon svega, da je Rembrandt bio
Arijac i Nijemac, pa makar je povremeno za svoje modele uzimao
ljude iz židovske četvrti Amsterdama.«
Hitler, »slikar«, uglavnom je kopirao razglednice i stare gravu-
re; to su najčešće bile fasade zgrada (»arhitekturno crtanje«), ali
i pejzaži i portreti, te ilustracije za zabavu. Princip koji ga je vodio
bio je isključivo princip lake zarade i on bi, kao što smo vidjeli,
ponavljao neke crteže i akvarele dokle god bi ih mogao prodava¬
li. Način na koji je radio svoje crteže i slike manifestira osobine
čovjeka. Ugodni su ali neživi i bez ličnog izraza. Izgleda da su naj¬
bolji od njegovih radova arhitektonske skice. Ali čak kada nije
kopirao, kao za vrijeme rata, bili su to crteži preciznog, strplji¬
vog i pedantnog stila; u njima se ne može naći nikakav lični im¬
puls, iako su bili »dobro izvedeni«. (A. Speer, 1970). Cak je i sam
Hitler kasnije priznao da je njegov motiv za slikanje bila jedno¬
stavno zarada sredstava za život i da je bio samo »mali slikar
(ein kleiner Mahler). 1944 godine rekao je svom starom prijate¬
lju Hofmannu, fotografu: »Nisam želio postati slikar. Slikao sam
da bih mogao živjeti i studirati«. (W. Maser, 1971). Može se za¬
ključiti da je bio komercijalni umjetnik, kopirač s talentom za
crtanje; nije imao dovoljno talenta da postane veliki slikar.30
Taj utisak Hitlerove neoriginalnosti pojačava se kada se raz¬
gleda više od stotine skica koje posjeduje Speer. Premda nisam
kompetentan suditi o likovnoj umjetnosti, vjerujem da nijedna
psihološki senzitivna osoba neće propustiti da zapazi krajnje pe¬
dantan i beživotan karakter tih skica. Postoji, na primjer, jedan
mali detalj skice za interijer kazališta koji je Hitler ponavljao
mnogo puta, uistinu bez ikakve promjene; postoje slična ponav¬
ljanja skice obeliska. Pokatkad se može vidjeti agresija u jakim
potezima olovkom, dok drugi slikama nedostaje svaki lični izraz.
Vrlo je zanimljivo utvrditi da se, razbacani s tim skicama (na-
stalim između 1925. i 1940), nalaze neumjetnički crteži podmorni¬
ca, tenkova i druge vojne opreme.31
Činjenica da je Hitler bio malo zainteresiran za slikarstvo ne bi
nas trebala dovesti do pretpostavke da njegovo zanimanje za ar¬
hitekturu nije bilo istinsko. To je od velike važnosti za razumije¬
vanje Hitlerove ličnosti, jer izgleda da je zanimanje za arhitekturu
u njegovom životu bilo jedini istinski interes. Time mislim na in¬
teres koji nije primarno narcisoidan, koji nije manifestacija de-
253
 struktivnosti, koji nije krivotvoren. Nije, naravno, lako prosuđi¬
vati koliko su autentični interesi čovjeka koji je tako naviknut
da o sebi laže. Ipak vjerujem da postoji dovoljno podataka da se
dokaže nepatvorenost njegovih interesa za arhitekturu. Najvaž¬
nija činjenica u tom pogledu je Hitlerovo beskrajno oduševljenje
za raspravljanje o arhitektonskim planovima, o kojima tako živo
izvještava Speer; može se vidjeti da je u tome bio motiviran
stvarnim zanimanjem za nešto što je bilo izvan njega. Nije držao
predavanja, već je postavljao pitanja i angažirao se u stvarnoj
diskusiji.
Vjerujem da je u njegovom zanimanju za arhitekturu bezosje¬
ćajan, destruktivan i čovjek rukovođen moći odjednom oživio,
pa makar je, svaki put, totalni utejcaj njegovog karaktera iscrplji¬
vao Speera. Ne mislim da je Hitler bio promijenjen čovjek kada
je govorio o arhitekturi, već je to bila situacija kada je »mon¬
strum« bio najbliže ljudskosti.
Ta razmatranja ne impliciraju da je Hitler bio u pravu kada je
tvrdio da su ga vanjske okolnosti prisilile da odustane od svog
plana da postane arhitekt. Vidjeli smo da je bio spreman učiniti
relativno malo da dostigne taj cilj, ali se nije naprezao jer je
bio više gonjen čežnjom za svemoći i destrukcijom no stimuliran
svojom ljubavlju za arhitekturom. Ta pretpostavka nepatvoreno-
sti njegovog zanimanja za arhitekturu ne negira megalomanski
kvalitet njegovog zanimanja ili njegovog lošeg ukusa. Kao što
Speer primjećuje, njegova sklonost je bila usmjerena neobaroku
osamdesetih i devedesetih godina i okrenuta njegovim dekaden¬
tnim oblicima koje popularizirao Kaiser Wilhelm II. Ne iznena¬
đuje da je njegov ukus bio jednako loš u arhitekturi kao u dru¬
gim područjima. Ukus ne može biti odijeljen od karaktera; bru¬
talna, primitivna, neosjetljiva osoba kao što je Hitler, slijepa za
sve osim za ono što bi mu moglo biti od koristi, teško da bi mo¬
gla imati ukus koji ne bi bio loš. Pa ipak mislim da je važno
primijetiti da je Hitlerovo zanimanje za arhitekturu bilo jedan
konstruktivni element u njegovom karakteru — možda most koji
ga je povezivao sa životom.
Fasada
Razumijevanje Hitlerove ličnosti zahtijeva priznavanje da je fa¬
sada koja prekriva supstanciju tog nemirom gonjenog čovjeka
fasada ljubaznog, učtivog, kontroliranog, gotovo stidljivog čov¬
jeka. Posebno je bio učtiv prema ženama i nikada nije propustio
254
da im donese ili pošalje cvijeće u pravoj prilici; nudio ih je slat¬
kišima i čajem; ne bi sjeo prije svoje sekretarice. Schramm, u
svom uvodu Razgovorima za stolom živo iznosi sliku učinka koji
je Hitler imao na svoju okolinu: »Krug bliskih prijatelja bio je
pod utiskom da se 'gazda' mnogo zanima za dobrobit onih oko
sebe, sudjelujući u njihovim radostima i bolima. Tako je, na
primjer, razbijao glavu pred njihove rođendane koji poklon bi
Im priredio posebno zadovoljstvo...« Dr H. Picker, mladić koji
je, dok se nije pridružio grupi za Hitlerovim stolom,
Hitlera doživljavao samo izdaleka kao »državnika«, bio je impre¬
sioniran ljudskošću koju je Hitler zračio unutar svog kruga,
dobrohotnošću koju je pokazivao prema mlađima, njegovom
spremnošću da se smije... Da, u svom krugu je Hitler, čovjek
bez obitelji ili prijatelja, bio dobar »drug« — i u prvom svjet¬
skom ratu je naučio što znači drugarstvo, zapamtivši to za ka¬
sniji život. Ljudi oko Hitlera također su znali kako je intenzivno
reagirao na lijepe i dobro odjevene žene. Oni su poznavali nje¬
govu zaluđenost djecom; promatrali su kako je bio privržen
svojim psima i kako bi postao opušten kada je mogao prou¬
čavati ponašanje tih životinja. (H. Picker, 1965)
Hitler je vrlo dobro mogao igrati tu ulogu prijateljskog, lju¬
baznog, prijaznog, obazrivog čovjeka; ne samo jer je bio odličan
glumac, već i zato što je volio tu ulogu. Za njega je predstavljalo
dragocjenost zavarati svoje najbliže suradnike što se tiče du¬
bine njegove destruktivnosti i, najviše od svega, zavarati sebe.32
Tko može znati da li je postojao neki istinski element prijaz-
nosti ili dobre volje u Hitlerovom ponašanju? Pretpostavili bi¬
smo da jest, jer ima ljudi u kojima nema ni traga prijaznosti i
afekcije. Ali ostatak onoga što smo vidjeli o njegovom karak¬
teru dovodi nas do pretpostavke da je većina te ljubaznosti je¬
dino fasada. Hitlerova briga za rođendane, na primjer, u suprot¬
nosti je s njegovim ponašanjem prema Evi Braun, koju nije na¬
mjeravao impresionirati kao kavalir. Što se tiče Hitlerovog smi¬
jeha — očito je da Picker nije bio dovoljno osjetljiv da zamijeti
njegovu osebujnost. Što se tiče Hitlerovog prijateljskog držanja
u ratu, kao što je zabilježio Picker — Hanfstaengl citira izvještaj
koji je napisao Hitlerov pretpostavljeni oficir koji navodi da je,
premda je Hitler bio revan i poslušan vojnik, »bio isključen iz
daljnjeg unapređenja zbog arogantnog držanja prema drugovi¬
ma i zbog ulizičke podložnosti prema nadređenima«. (E. Hanfs-
255
taengl, 1970). što se tiče njegove ljubavi prema djeci — crta ko¬
jom se razmeću mnogi političari — Speer sumnja u njenu nepa-
tvorenost.33 U vezi s ljubavi prema psima — Schramm otkriva
njenu prirodu: on piše da je Hitler naredio da se izgradi staza
s preprekama u njegovom glavnom stanu, slična onoj koja se
koristi za obučavanje konja, na kojoj su njegovi psi trebali doka¬
zati svoju hrabrost kao i svoju inteligenciju. Podoficir koji se
brinuo o psima pokazao je Schrammu dokle psi mogu slijediti al¬
ternativne komande »gore« i »dolje«.
Schramm komentira: »Imao sam utisak da promatram mašinu,
a ne psa i pitao sam se nije li Hitler, uvježbavajući psa, bio sa¬
vladan namjerom da uništi volju u toj životinji.« (H. Picker, 1965)
Schramm piše da je Hitler imao dva lica: prijatno i užasava-
juće — i da su oba bila istinska. Često se isto takva ideja izražava
kada ljudi govore o ličnosti Jekyll-i-Hydea,* podrazumijevajući da
su obje istinske. Ali to je stajalište psihološki neodrživo, posebno
nakon Freuda. Stvarna podjela vrši se na nesvjesnu srž karakter¬
ne strukture i ulogu koju osoba igra, uključujući racionalizacije,
kompenzacije i druge obrambene mehanizme koji pokrivaju pra¬
vu stvarnost, čak bez obzira na Freuda, to je stajalište često opa¬
sno naivno. Tko nije sreo ljude koji obmanjuju ne samo riječi¬
ma — što je neznatno — već cijelim svojim ponašanjem, svojim
stilom, svojim tonom glasa i svojim gestama? Mnogi pojedinci su
dovoljno vješti da svoj karakter razumno predstave onakvim ka¬
kvim bi željeli da bude; tako su vješti u igranju te uloge da po¬
katkad zavedu čak ljude koji nikako nisu psihološki naivni. Bez
ikakvog centra u sebi, bez ikakvih istinskih principa, vrijednosti
ili uvjerenja, Hitler je mogao »izigravati« ljubaznog džentlmena
i sam trenutačno ne biti svjestan da je to uloga.
Hitler je volio tu ulogu, ne samo zbog obmanjivanja; njegova
ljubav prema toj ulozi povezana je s njegovom društvenom po¬
zadinom. Ne mislim toliko mnogo na činjenicu da je njegov otac
bio nezakonito dijete ni da je njegova majka bila neobrazovana,
već na osebujan društveni položaj njegove obitelji. Djelomično
zbog svog posla, djelomično zbog ličnih razloga, njegov je otac
sa svojom obitelji živio u pet različitih gradova. Uz to, njegova
uloga carskog carinskog službenika društveno ga je donekle odje-
* U priči R. L. Stevensona The Strange Case of Dr. Jekyll and Mr.
Hyde (Čudnovati slučaj doktora Jekylla i gospodina Hydea) dobar
i ljubazan dr. Jekyll nalazi drogu koja ga za vrijeme djelovanja,
transformira u zlog čovjeka po imenu Hyde. Jekyll-i-Hyde označava
dvostruku ličnost. (Prim. prev.)
256
ljivala od lokalne srednje klase, iako joj je, što se tiče prihoda
i društvenog položaja, bio jednak. Tako Hitlerova obitelj, u raz¬
nim mjestima gdje je živjela, nikada nije bila potpuno integrira¬
na u društvo srednje klase. Uz to, premda su bili imućni, kultur¬
no su bili na nižem stupnju buržoaskog života. Otac je potekao
iz niskog društvenog sloja, zanimao se samo za politiku i pčele
i proveo je veliki dio svog slobodnog vremena u krčmi; majka
mu je bila neobrazovana i zanimala ju je jedino njena obitelj.
Kao ambiciozan, tašt mladić, Hitler se morao osjećati društveno
nesigurnim; želio je biti svrstan među uspješnije i imućnije slo¬
jeve srednje klase. Čak je u Linzu čeznuo za elegantnom odjećom;
na svojim je šetnjama bio odviše pedantno obučen i nosio je štap.
Maser izvještava da je Hitler u Miinchenu imao crno večernje
odijelo (bijela kravata), te da su njegova odijela bila uvijek ure¬
dna i nikada izlizana. Kasnije se uniforma pobrinula za problem
odjeće, ali su njegove manire bile manire dobro odgojenog bur-
žuja. Cvijeće, ukus kojim je dekorirao svoju kuću i uopće njego¬
vo držanje otkrivaju donekle usiljen pokušaj dokazivanja da je
»uspio«. Hitler je bio pravi bourgeois-gentilhomme: skorojević
koji žudi pokazati da je džentlmen.34 Mrzio je niže klase jer je
morao dokazati da im ne pripada — posebno od godina prove¬
denih u Beču kada im je pripadao. Hitler je bio iskorijenjen čov¬
jek; ne toliko zbog toga što je bio Austrijanac koji se držao kao
Nijemac, već zbog toga što nije bio ukorijenjen ni u kojoj dru¬
štvenoj klasi. Nije pripadao radničkoj klasi; nije pripadao ni
buržoaziji. I društveno je bio samotnjak, ne samo psihološki.
Jedini korijeni koje je mogao osjećati bili su najarhaičniji — ko¬
rijeni rase i krvi.
Hitlerovo divljenje višim klasama nikako nije bilo rijetka po¬
java; isto takvo držanje nalazimo — obično duboko potisnuto —
među društvenim vođama istog razdoblja kao što je na primjer
Ramsay MacDonald. Takvi ljudi potječu iz niže srednje klase i
duboko čeznu da ih »prihvati« viša klasa, industrijalci i generali.
Hitler je bio manje skroman; želio je prisiliti one koji su raspo¬
lagali stvarnom moći da je podijele s njim i čak u formalnijem
smislu, da mu se pokore. Hitler, pobunjenik, vođa radničke par¬
tije, bio je očaran bogatašima i njihovim stilom života, usprkos
mnogim njihovim njemu upućenim prigovorima prije no što je do¬
šao na vlast. Hitler, ljubazan i brižljiv čovjek, igrao je ulogu;
njegova želja da »pripada« i da bude »džentlmen« bila je stvar¬
na. Hitler je na neki način bio groteskni lik: čovjek gonjen straš¬
ću destrukcije, čovjek bez suosjećanja, vulkan arhaičnih strasti
257
— koji se trudio da izgleda kao dobro odgojen, brižan, čak bes¬
pomoćan džentlmen. Nije čudo što je mogao zavesti mnoge
koji zbog mnoštva raznih razloga nisu mislili da su zavedeni.
Groteskni simbol mješavine korektnog buržuja i ubojice je nje¬
govo vjenčanje s Evom Braun u bunkeru, kratko prije njihove
smrti. Formalno vjenčanje bilo je najviša čast koju je Hitler,
malograđanin, mogao ukazati svojoj ljubavnici i najviše dostig¬
nuće za nju, čije su vrijednosti bile potpuno tradicionalne, bur-
žoaske norme. Sve je bilo korektno; trebalo je naći pravog činov¬
nika koji ima pravo obaviti ceremoniju vjenčanja; to je potra¬
jalo mnogo sati jer je u malom dijelu Berlina koji još nisu zau¬
zele sovjetske jedinice bilo teško naći mirovnog suca. Ali vrhov¬
ni vođa nije osjetio da može promijeniti pravila te birokratske
procedure imenujući nekoga od prisutnih mirovnim sucem. Bilo
je neophodno čekati nekoliko sati do dolaska pravog činovnika.
Ceremonija vjenčanja valjano je obavljena, poslužen je šampa¬
njac. »Džentlmen« Hitler ispravno se vladao — objašnjavajući,
međutim, da ga jedino neizbježna smrt može pokrenuti da oza¬
koni svoj odnos prema svojoj ljubavnici. (Da je malo promislio,
da ne govorimo o ljubavi, taj je potez mogao učiniti nekoliko tje¬
dana ranije.) Hitler-ubojica funkcionirao je kao ranije. Čak ni
njegovo vjenčanje s Evom nije ga spriječilo da da pogubiti svog
šogora zbog navodne nevjernosti. Kratko prije toga on je svog
liječnika dra Karla Brandta, koji mu je bio vjeran od 1934.
goclne, osudio na smrt uz pomoć prijekog suda koji se sastojao
od Goebbelsa, SS generala Bergera i vođe omladine Axmanna;
Hitler je glumio i »tužioca« i vrhovnu vlast. Razlog za osudu na
smrt, na kojoj je Hitler inzistirao, bio je podatak da je Brandt
ostavio svoju obitelj u Thuringiji da je »pokupe Amerikanci« ra¬
dije no da je dovede u Obersalzberg; sumnjalo se da je Brandt
svoju ženu koristio za vezu s Amerikancima. (Brandtovu ženu
je spasio Himmler koji se u to vrijeme pokušao i sam dodvoriti
Amerikancima.)
Bez obzira na lične i društvene razoge Hitlerove fasade, ona
je bila i važna prednost. Pomogla mu je da zavede one industrij¬
ske, vojne i nacionalističke političke vođe Njemačke, kao i mno¬
ge političare stranih zemalja, koji su mogli biti odbijeni njego¬
vom brutalnošću i destruktivnošću. Svakako, mnogi su vidjeli
kroz njegovu fasadu, ali bilo je mnogo više onih koji nisu, i tako
je bila stvorena povoljna kuma koja je dopustila Hitleru da sli¬
jedi svoj put destrukcije.
258
Nedostaci volje i realizma
Hitler je sam smatrao da je njegova najveća prednost njegova ne¬
popustljiva volja. Da li je bio u pravu, ovisi o tome što se označa¬
va »voljom«. Promatrajući njegovu karijeru, izgledalo bi na prvi
pogled da je zaista bio čovjek izvanredne snage volje. Njegov je
cilj bio da bude velik, i usprkos tome što je započeo kao nitko, u
samo dvadeset godina ostvario je svoje ciljeve iznad svakog oče¬
kivanja. Zar nije potrebna izvanredna volja da bi se dostigao
takav cilj?
Međutim, ta ideja postaje problematična ako se prisjetimo ka¬
ko je slabu snagu volje Hitler pokazivao kao dijete i kao mladić.
Vidjeli smo da je bio danguba, nediscipliniran i ni za kakav na¬
por. Te karakteristike ne bismo očekivali kod osobe jake volje.
Činjenica je da su ono što je Hitler nazivao svojom »voljom« bile
njegove strasti koje su ga zapaljivale i nemilosrdno ga gonile da
teži njihovom ostvarenju. Kao što je Speer rekao, njegova volja
je bila bezgranična i sirova kao u šestogodišnjeg djeteta. Za še-
stogodišnjaka koji ne pravi kompromise i koji iskazuje srdžbu ka¬
da je frustriran može se reći da ima jaku »volju«, ali bilo bi isprav-
nije reći da je gonjen svojim impulsima i da nije sposoban pod¬
nijeti frustraciju. Kada Hitler nije vidio mogućnost postizanja
svog cilja, samo je čekao da mu prođe vrijeme, dangubio je i
radio upravo dovoljno da bi zaradio za život. U godinama do pr¬
vog svjetskog rata nije imao ni najbljeđu ideju, ni bilo kakvu
predodžbu o planu za postizanje cilja. Da se to nije promijenilo
zbog političke situacije nakon rata, vjerojatno bi nastavio dan¬
gubiti, možda dobivajući manje poslove, premda bi to za njega
bilo vrlo teško zbog nediscipline. Imao bi najvećih izgleda u za¬
nimanju prodavača robe problematične vrijednosti čiji uspjeh
ovisi uglavnom o snazi uvjeravanja. Ali njegovo je čekanje bilo
nagrađeno; njegove fantastične želje i njegov veliki talent za
uvjeravanje postali su povezani s društvenom i političkom stvar¬
nošću. Reakcionarni vojni oficiri su ga unajmili ne samo da špi¬
junira druge vojnike već da ih pridobija za reakcionarne milita¬
rističke ideje. Iz tih malih početaka Hitler je postao superproda-
vač robe — nacionalističke, antikomunističke, militarističke ide¬
ologije — koju su mnogo potraživali razočarani i frustrirani »ma¬
li ljudi« i za čiju su prodaju bili životno zainteresirani prvo voj¬
ska, a zatim druge moćne grupe. Kada se pokazao uspješnim na
tom poslu, mnogi njemački bankari potpomogli su ga financijski
do te mjere da mu je bilo moguće zauzeti vlast.
259

Slabost Hitlerove volje pokazuje se u njegovom oklijevanju i
sumnji kada je morao donijeti odluku, što su komentirali mnogi
promatrači. Imao je tendenciju, koja se može naći kod mnogih
ljudi kojima manjka jaka volja, da pusti da događaji dođu do
točke koja bi ga poštedila potrebe donošenja odluke jer bi odlu¬
ka obavezivala i primoravala; ali to ne djeluje samo po sebi.
Hitler je podržavao vatru, sve više i više je zatvarao putove uz¬
maka, doveo je cijelu situaciju do vrenja gdje će morati djelo¬
vati kao što je djelovao. Svojom samozavaravajućom tehnikom po¬
štedio se poteškoća odlučivanja. Njegova »odluka« je zaista bila
podređenje neizbježnom fait accompliju, ali onom njegovog dje¬
lovanja. Samo da navedemo primjer: izgleda sumnjivo da je prvo¬
bitno želio zaposjesti Poljsku za čijeg je reakcionarnog vođu pu¬
kovnika Becka imao velikih simpatija. Ali kada je Beck odbacio
relativno blage Hitlerove zahtjeve, Hitler se razbjesnio i podgri¬
jao situaciju s Poljskom do točke koja nije ostavljala drugi izlaz
do rata.
Kada bi Hitler odlučio o putu, slijedio bi ga nepokolebljivom
odlučnošću i onim što bi se moglo nazvati »željeznom voljom« za
pobjedu. Da bi se izbjegla ta prividna kontradikcija, moramo ispi¬
tati, iako ukratko, pojam volje. Prvo, korisno je razlikovati »raci¬
onalnu volju« i »iracionalnu volju«. Pod racionalnom voljom pod¬
razumijevam energični napor da se dostigne racionalno željeni
cilj; ona zahtijeva realizam, disciplinu, strpljenje i prevladavanje
samougađanja. Iracionalnom voljom označavam strastvenu težnju
hranjenu energijom iracionalnih strasti kojima nedostaju kvali¬
tete potrebne za racionalnu volju.35 Iracionalna volja je kao ri¬
jeka koja probija nasip; ona je moćna, ali čovjek nije njen gos¬
podar; on je njome gonjen, njome prisiljen, njen rob. Hitlerova
volja je, zaista, bila jaka, ako je shvatimo kao iracionalnu volju.
Ali njegova je racionalna volja bila slaba.
Uz slabost njegove volje, jedna druga osobina je težila k tome
da pokvari ono što su mu druge nadarenosti pomagale da postig¬
ne: njegov manjkav osjećaj za stvarnost. Hitlerov slab kontakt
sa stvarnošću, kao što smo vidjeli, bio je vidljiv već u njegovoj
zaokupljenosti dječačkim ratnim igrama sve do šesnaeste godi¬
ne. Taj svijet mašte bio je za njega mnogo stvarniji od stvarnog
svijeta. Njegov plan da bude umjetnik imao je malo veze sa
stvarnošću —- bio je uglavnom sanjarenje — i aktivnost komer¬
cijalnog umjetnika nikako nije odgovarala njegovoj viziji. Ljudi
za njega nisu bili stvarni, nijedan; svi su bili sredstva; nije bio
260
u kontaktu s njima, premda je često bio oštroumni sudija.36 Iako
Hitler nije potpuno opažao stvarnost, nije živio isključivo u svi¬
jetu mašte. Njegov svijet bio je svijet osebujne mješavine stvar¬
nosti i mašte u kome ništa nije bilo sasvim stvarno i ništa nije
bilo savim nestvarno. U nekim slučajevima, posebno kod uvida
u motive svojih protivnika, izvanredno je zamjećivao stvarnost.
Nije ga imperesioniralo ono što su ljudi rekli, već ono što je sma¬
trao njihovim stvarnim — implicitnim ili čak ne potpuno svjes¬
nim — motivacijama. Dobar primjer je njegova procjena britan-
sko-francuskog političkog ponašanja. Može se reći da je u nekom
smislu Hitlerova pobjeda počela nespremnošću Velike Britanije
da provede odluku Lige naroda o djelotvornoj blokadi Italije na¬
kon početka Mussolinijevog napada na Etiopiju 1935—1936. go¬
dine. Pod svim vrstama izlika Italija je i dalje primala naftu ko¬
ja je bila životno neophodna za vođenje rata, dok je Etiopija
imala najveće poteškoće da dobije oružje izvana. Slijedeći doga¬
đaj koji je osmjelio Hitlera bilo je rukovanje španjolskim gra¬
đanskim ratom, 1936—1939. godine. Velika Britanija je sprije¬
čila ustavnu vladu Španjolske da uvozi oružje za svoju obra¬
nu, a francuska vlada, pod socijalistom Blumom, nije se usu¬
dila djelovati bez britanskog odobrenja. Međutim, komitet demo¬
kratskih snaga koji je bio zadužen za sprečavanja intervencije u
španjolskoj, ništa nije učinio da spriječi Hitlera ili Mussolinija u
nastavljanju njihove vojne intervencije u korist Franca.37 Slije¬
deći propust Francuza i Britanaca bio je nedostatak otpora Hitle-
rovom zauzimanju demilitarizirane rajnske oblasti 1936. godine,
u vrijeme kada je njemačka vojska bila potpuno nespremna za
rat. (Hitler je u Razgovorima za stolom [H. Picker, 1965] primi¬
jetio da bi se Francuzi, da je Francuska u ono vrijeme imala pra¬
vog državnika, oduprli njegovom zauzimanju rajnske oblasti.)
Posljednji korak, Chamberlainov posjet s ciljem da zamoli Hit¬
lera za umjerenost, teško da je bio neophodan da potvrdi Hit-
lerovo uvjerenje da Velika Britanija i Francuska nisu bile voljne
održati danu riječ. U tom slučaju Hitler je imao stvarni uvid u
ljudsko ponašanje, kao oštrouman konjski trgovac koji uviđa ka¬
da se druga strana pretvara. Hitler nije vidio širu političku i eko¬
nomsku stvarnost. Propustio je zamijetiti tradicionalni interes
Velike Britanije za ravnotežu snaga na kontinentu; nije uvidio da
Chamberlain i njegov krug nisu predstavljali političke interese
svih konzervativaca, a još mnogo manje javno mnijenje cijelog
britanskog stanovništva. Pouzdao se u mišljenje Joachima von
Ribbentropa, čovjeka okretne ali vrlo površne inteligencije, koji
261
je bio potpuno nespreman razumjeti političke, ekonomske i druš¬
tvene zamršenosti britanskog sistema.
Isti propust realističke procjene manifestira se u njegovom
nemanju ikakvog stvarnog znanja o Sjedinjenim Američkim Drža¬
vama i u njegovom propustu da se pokuša obavijestiti. Svi važni
izvještaji se slažu da je bio zadovoljan s površnim idejama kao
na primjer da su Amerikanci odviše nježni da bi mogli biti dobri
vojnici, da Amerikom upravljaju Jevreji, da se američka vlada
neće usuditi ući u rat jer je zemlja bila toliko puna sukoba da
bi mogla izbiti revolucija.
Hitlerova strategija pokazuje jednaki nedostatak potpunog za-
mjećivanja stvarnosti i objektivnosti. U svojoj bogato dokumenti¬
ranoj i prodornoj analizi P. E. Schramm (1965) ističe taj nedosta¬
tak u Hitlerovom strateškom pristupu. Schramm ne pokušava
minimalizirati Hitlerove zasluge kao stratega i spominje, tri prim¬
jera (prema generalu A. Jodlu) smionih i imaginativnih planova.
Ali od 1942. godine Hitlerov sud u vojnim pitanjima bio je vrlo
manjkav. Činio je isto što i sa svojim štivom; iz vojnih izvještaja
je izdvajao one podatke koji su se slagali s njegovim planovima
i nije poklanjao pažnju onima koji su ih stavljali u pitanje. Nje¬
gova naređenja protiv povlačenja, koja su dovela do katastrofe
kod Staljingrada i teških gubitaka na mnogim dijelovima fronta,
Schramm je okarakterizirao kao »sve nerazumnija«. Čineći pla¬
nove za posljednji ofenzivni napad u Ardenima propustio je uzeti
u obzir važne faktore aktualne taktičke situacije. Schramm prim¬
jećuje da je Hitlerova strategija bila strategija »prestiža« i »pro¬
pagande«. Odsustvo realizma natjeralo ga je da potpuno propusti
priznati da su ratovanje i propaganda određeni različitim zako¬
nima i principima. Njegovo otuđenje od stvarnosti postaje gro¬
teskno vidljivo kada je 24. travnja 1945. godine, dva dana prije
samoubojstva, već isplaniravši svoj kraj, izdao naređenje da »va¬
žne odluke moraju biti prezentirane Fuhreru 36 sati prije (njiho¬
va izvršenja)«. (P. E. Schramm, 1965)
Miješanje Hitlerove defektne volje s njegovim defektnim osje¬
ćajem za stvarnost vodi do pitanja da li je stvarno imao volju
za pobjedom ili je nesvjesno, i usprkos svim očitim naporima ka
suprotnom, njegov put bio usmjeren prema katastrofi. Nekoliko
vrlo senzibilnih promatrača dozvoljava mogućnost da je druga
pretpostavka točna. C. Burckhardt, jedan od najoštroumnijih, pi¬
še: »Nije sasvim nategnuto pretpostaviti da je nezasitni mrzilac
koji je u njemu [Hitleru] djelovao bio povezan u nesvjesnim dije¬
lovima njegovog bića sa zastrtom ali uvijek prisutnom izvjesnoš-
262
ću da bi kraj mogao biti obilježen najgroznijim neuspjehom i li¬
čnim ugasnućem, kao što se, u stvari, dogodilo u uredu predsjed¬
nika Reicha 30. travnja 1945.« (C. Burckhardt, 1965). Speer izvje¬
štava o tome da je i prije rata, kada je vrlo oduševljeno diskuti¬
rao o svojim arhitektonskim planovima, mutno osjećao da Hit-
ler zapravo ne vjeruje u njihovo ostvarenje: to vjerovanje nije
bilo uvjerenje, već neka vrsta intuitivnog osjećaja.38 J. Brosse iz¬
ražava istu ideju; on pita da li je Hitler ikada vjerovao u konač¬
nu pobjedu i da li ju je i želio. (J. Brosse, 1972). Na osnovu svoje
analize Hitlera došao sam do sličnog zaključka. Pitam se da li je
čovjek s tako jakom voljom i svezaokupljujućom destruktivnošću
mogao u dubini svog bića stvarno željeti konstruktivan rad koji
bi pobjeda implicirala. Naravno, Burckhardt, Speer, Brosse i ja
ne opisujemo svjesni dio Hitlerovog uma. Pretpostavka da nije
ni vjerovao, a ni želio ostvarenje svojih umjetničkih i političkih
snova, odnosi se na ono što se može smatrati potpuno nesvjesnim;
bez pojma nesvjesnih motivacija tvrdnja da je Hitler mogao ne
željeti pobjedu zvuči apsurdno.39
Hitler je bio kockar; kockao se životima svih Nijemaca kao i
svojim vlastitim. Kada je igra završila, a on izgubio, nije bilo
čak ni prevelikog razloga za žaljenje. Imao je što je uvijek želio:
moć i zadovoljenje svoje mržnje i žudnje za destrukcijom. Nje¬
govalo poraz nije mu mogao oduzeti to zadovoljstvo. Megaloman
i destruktor nisu stvarno izgubili. Stvarno su izgubili milijuni
ljudskih bića — Nijemci, pripadnici drugih nacija i manjina —
za koje je smrt u borbi bila najblaži oblik patnje. Budući da je
Hitler bio potpuno bez milosti, njihova patnja nije u njemu iza¬
zvala ni bol, ni kajanje.
Analizirajući Hitlera, našli smo brojne žestoke patološke crte:
postavili smo hipotezu o prisustvu poluautističke crte u djetetu;
nalazimo ekstremnu narcisoidnost, nepostojanje kontakta s dru¬
gima, pukotine u njegovoj percepciji stvarnosti, intenzivnu nekro-
filiju. Legitimno se može pretpostaviti prisustvo psihozne, možda
shizofrenične crte. Ali znači li to da je Hitler bio »luđak«, da je
patio od psihoze ili paranoje, kao što se pokatkad govori? Odgo¬
vor je, vjerujem, negativan. Usprkos crti ludila, on je bio dovolj¬
no zdrav da svrhovito slijedi svoje ciljeve i to — bar neko vrije¬
me — uspješno. Sa svim pogreškama u prosuđivanju koje je po¬
činio zbog svoje narcisoidnosti i destruktivnosti ne može se negi¬
rati da je bio demagog i političar istaknutog umijeća koji ni u
kom času nije otvoreno pokazivao psihozne reakcije. Čak u svo¬
jim posljednjim danima, kada je bio psihički i mentalno slomljen
263
 čovjek, vladao je sobom. U pogledu njegovih paranoidnih tenden¬
cija, njegova sumnjičavost bila je realistički dovoljno dobro ute¬
meljena — kao što su razne zavjere protiv njega pakazale — da
ju se teško može nazvati manifestacijom paranoje. Svakako, da
je Hitler optuženik na sudu, čak na najnepristranijem, isprika
bolešću ne bi imala šanse. Pa ipak, premda u konvencionalnim
terminima Hitler nije bio psihozan čovjek, u dinamičkim, među¬
ljudskim terminima on je bio vrlo bolestan. Cijelo pitanje da li
se Hitlera može smatrati bolesnim pritiješnjeno je poteškoćom
koju smo ranije raspravili o prijepornoj vrijednosti psihijatrij¬
skih etiketa; iskazi o razlici između psihozne crte i potpune psi¬
hoze mogu imati svoju vrijednost na sudu za donošenje odluke
da li osobu treba poslati u zatvor ili u duševnu bolnicu, ali u ko¬
načnoj analizi kojom se bavimo međuljudski procesi prkose tak¬
vim etiketama. No klinička se analiza ne smije koristiti za zatam-
njenje moralnog problema zla. Upravo kao što postoje zli i dobro¬
ćudno »zdravi« ljudi, tako postoje zli i dobroćudni luđaci. Mora se
vidjeti zašto je zlo zlo; moralni se sud ne može stvarati sumnji¬
vom kliničkom dijagnozom. Ali i čovjek koji je najviše zao ljud¬
sko je biće i izaziva naše suosjećanje.
Zaključujući ovu analizu Hitlerovog karaktera može koristiti
nekoliko riječi o svrsi uvrštavanja ovog opširnog materijala, kao
i onoga o Himmleru, u ovu studiju. Osim očitog teorijskog cilja
razjašnjenja pojma sadizma i nekrofilije prezentiranjem klinič¬
kih ilustracija imao sam još jedan cilj: isticanje glavne zablude
koja sprečava ljude da prepoznaju potencijalne Hitlere prije no
što ovi pokažu svoja prava lica. Ta zabluda leži u vjerovanju da
sasvim destruktivan i zao čovjek mora biti vrag — i tako izgle¬
dati; da mora biti lišen svake pozitivne osobine; da mora nositi
znak Kaina tako vidljivo da svatko izdaleka može prepoznati nje¬
govu destruktivnost. Takvi vragovi postoje, ali su vrlo rijetki.
Kao što sam ranije naveo, mnogo češće će intenzivno de¬
struktivna osoba pokazati ljubazno lice; ljubav za obitelj, djecu,
životinje; govorit će o svojim idealima i dobrim namjerama.
Ali ne samo to. Teško da postoji čovjek koji je do krajnosti li¬
šen svake ljubaznosti, svake dobre namjere. Da postoji — bio
bi na granici bolesti, izuzev »moralnih idiota« od rođenja. Zbog
toga, sve dok se vjeruje da zao čovjek nosi rogove, neće biti mo¬
guće zlog čovjeka otkriti.
Naivna pretpostavka da je zao čovjek lako prepoznatljiv uzro¬
kuje veliku opasnost: ne uspijevamo prepoznati zle ljude prije
no što otpočnu svoj posao destrukcije. Vjerujem da većina ljudi
264
nema intenzivno destruktivni karakter Hitlera. Ali čak kada bismo
procijenili da takve osobe sačinjavaju 10 posto stanovništva, do¬
voljno ih je da budu vrlo opasne ako steknu utjecaj i moć. Da¬
kako, svaki destruktor ne bi postao Hitler jer bi mu nedostajali
Hitlerovi talenti; mogao bi jedino postati efikasni pripadnik SS-a.
Ali s druge strane, Hitler nije bio genij i njegovi talenti nisu bili
jedinstveni.. Jedinstvena je bila društveno-politička situacija u
kojoj se mogao uzdizati; postoje, vjerojatno, stotine Hitlera me¬
đu nama koji bi mogli nastupiti da dođe njihov čas.
Analizirati Hitlera objektivno i bez strasti nije diktirano jedi¬
no znanstveničkom savješću, već i time što je to uvjet učenja va¬
žne lekcije za sadašnjost i budućnost. Svaka analiza koja bi iskri¬
vila Hitlerovu sliku lišavajući ga njegove ljudskosti samo bi in¬
tenzivirala tendenciju sljepoće pred potencijalnim Hitlerima, uko¬
liko oni ne nose rogove.
BILJEŠKE UZ TRINAESTO POGLAVLJE
1. U opisima Hitlerovih roditelja i njegovog djetinjstva i mladosti
slijedim uglavnom dva najvažnija djela koja prikazuju njegove
rane godine, odlične knjige B. F. Smitha (1967) i W. Masera (1971).
Također sam se koristio A. Kubizekom (1954) i A. Hitlerom (1943).
Hitlerova knjiga uvelike služi propagandnim svrhama i sadrži
mnoge neistine; Kubizek, prijatelj iz Hitlerove mladosti koji mu
se divio dok su bili mladi, kao i kada je Hitler bio na vlasti, može
se koristiti uz određen oprez. Maser, iako historičar, često je
nepouzdan prilikom upotrebe njegovih izvora. Smith je daleko
najobjektivniji i najpouzdaniji izvor o Hitlerovoj mladosti.
2. Kao što je već ranije napomenuto, naučnici koji su proučavali
autističku djecu otkrili su da je uplitanje uvjet za autizam.
3. Postoji nekoliko psihoanalitičkih pokušaja objašnjenja Hitlerove
zloćudnosti: (1) konvencionalna ortodoksna analiza W. C. Langera
(1972) koja je napisana 1943. g. kao izvještaj za Ured strateških
službi i klasificirana kao »tajna«; (2) studija J. Brossea (1972).
Langerova analiza, pogotovo u vrijeme kada su podaci o Hitlero-
vom životu bili oskudni, ima nekih dobrih strana, premda je uve¬
like ometana teorijskim okvirom. Langer naglašava da je Hitle¬
rova rana sklonost prema majci dovela do stvaranja posebno ja¬
kog Edipovog kompleksa (tj. želje da se oslobodi oca) i nadalje,
da je Hitler morao promatrati svoje roditelje za vrijeme snoša¬
ja, te da je morao postati ozlojeđen i na oca, zbog njegove »bru¬
talnosti«, i na majku, zbog njene »izdaje«. Budući da se pretpo¬
stavlja da svi dječaci imaju Edipov kompleks i da su bili svjedo¬
ci seksualnog čina svojih roditelja (pogotovo kod onih klasa ko¬
je imaju manje životnog prostora no srednja klasa), teško je vi¬
djeti zašto bi stanje, koje je praktički univerzalno, objašnjavalo
specifični karakter, da ne govorimo o tako nenormalnom karak¬
teru kao što je Hitlerov.
265
 Psihoanalitička studija J. Brossea o Hitleru iznosi mnogo ma¬
terijala i pisana je s mnogo osjetljivosti; Brosse je jasno pre¬
poznao Hitlerovu mržnju prema životu i u tom vidu dolazi do
zaključka koji su slični zaključcima u ovoj knjizi. Jedini element
koji kvari Brosseovu knjigu je njegova potreba da svoje prona¬
laske izrazi u terminima teorije libida. On ide korak dalje od
konvencionalne teorije Edipovog kompleksa i »prvobitnog pri¬
zora«. Najdublja, nagonska, nesvjesna snaga u Hitleru »sastojala
se u ubojstvu falusne majke, tj. ne samo oca već i majke-oca i
majke sjedinjene u seksualnom činu... Ono što želi uništiti nije
toliko njegovo rođenje koliko njegovo začeće, to jest, drugim ri¬
ječima, 'prvobitni prizor', izvorni prizor snošaja njegovih rodite¬
lja; i ne prizor kome je dijete moglo biti svjedokom, već onaj ko¬
ji se odigrao upravo pred njim... kome je prisustvovao u imagi¬
naciji i retrospektivno, u kome je, na stanovitom stupnju, bio čak
potencijalno prisutan, budući da se morao baviti svojim vlastitim
začećem . . . Mržnja prema životu nije ništa drugo već to: mržnja
prema činu kojim su mu roditelji podarili život...« (J. Brosse,
1972. Ove, kao i daljnje citate iz Brosseove knjige, sam sam pre¬
veo.) Kao simboličan, nadrealistički opis totalne mržnje prema
životu, ta slikovitost ima svojih zasluga. Ali kao činjenična ana¬
liza uzroka Hitlerovoj mržnji prema životu ona graniči s apsur¬
dom.
Pokušao sam ukratko analizirati Hitlerov karakter na osnovu poj¬
ma autoritarno-sadomazohističkog karaktera, ali ne baveći se po¬
viješću Hitlerovog djetinjstva. (E. Fromm, 1941). Vjerujem da je
ono što sam tada napisao još valjano, ali da je Hitlerov sadizam
sekundaran u usporedbi s njegovom nekrofilijom, kojom se bavi
slijedeća analiza.
4. Može se dokazati, naravno, da nam evidencija ne pokazuje nje¬
govo nesvjesno razočaranje i neraspoloženje. Ali budući da se
ne mogu otkriti nikakvi znaci nečeg takvog, argument je bez
vrijednosti. Njegova jedina osnova je dogmatska pretpostavka da
je rođenje brata ili sestre moralo imati takav učinak. To uzrokuje
zaobilazno zaključivanje u kome se uzima kao činjenica ono što
teorija zahtijeva i tada se tvrdi da je teorija potvrđena činjeni¬
cama.
5. Budući da se Kubizek divio Hitleru kada su bili mladi kao i ka¬
snije, kada je Hitler bio na vlasti, nemoguće je reći da li su
činjenice koje Kubizek iznosi istinite, osim kada su potkrijeplje¬
ne drugim izvorima; njegovi »utisci« su vrlo jednostrani, Hitleru
u prilog. Maser čak vatrenije opisuje Hitlerovu ljubaznost punu
ljubavi prema majci i njegov očaj prilikom njene smrti. Maserov
opis je baziran na bilješci koju je židovski liječnik, dr E. Bloch,
koji je liječio Hitlerovu majku, napisao trideset i jednu godinu
kasnije, 1938. g., za nacističke vlasti. Sa svim dužnim poštovanjem
za dra E. Blocha, izjavu koju 1938. godine u Njemačkoj piše Je-
vrej za nacističke vlasti teško da možemo smatrati nepristra¬
nom: možemo je smatrati upravo motiviranim pokušajem da za¬
dobije njihovu naklonost; to je ljudski shvatljivo, ali lišava do-
kument svake historijske vrijednosti. To što povjesničar Maser
čak ne stavlja u pitanje valjanost izjave dra Blocha jedan je od
266
primjera koji ilustriraju mnoge druge ozbiljne nedostatke njegove
metode korištenja izvora, o čemu ću imati prilike kasnije nešto
kazati.
6. Njegov učitelj E. Huemer rekao je o svom nekadašnjem učeniku,
kada je bio svjedok na procesu protiv Hitlera, nakon neuspjelog
pokušaja puča u Miinchenu: »Hitler je nesumnjivo bio talentiran,
iako jednostrano, ali je imao malo samokontrole; u najmanju
ruku smo ga smatrali tvrdoglavim, svojeglavim, svadljivim i raz¬
dražljivim, i njemu je sigurno bilo teško da se prilagodi osnova¬
ma školske organizacije. Nije baš bio vrlo marljiv; da je bio,
imao bi mnogo uspjeha, uzimajući u obzir njegove nesumnjive
talente.« (W. Maser, 1971)
7. Hitlerove izjave u Mein Kampfu o njegovom siromaštvu u biti su
neistinite.
8. li svom pokušaju da u najboljem svjetlu prikaže Hitlerovu ozbilj¬
nost u pristupu studiranju umjetnosti Maser izvještava da je Hit¬
ler uzimao poduke od kipara Panholzera, profesora srednje ško¬
le. Ali jedini dokaz kojim Maser potkrepljuje svoju tvrdnju je
pismo koje je napisala kućevlasnica Hitlerove majke profesoru
umjetničkog crtanja Rolleru moleći ga da posjeti Hitlera i da ga
savjetuje. Maser ne navodi nikakav dokaz o rezultatu te posjete,
ako je do nje uopće došlo. On samo navodi da je Hitler, trideset
godina kasnije, spominjao Panholzera (prema gramatičkoj kon¬
strukciji Maserove rečenice to je trebao biti Roller) kao svog uči¬
telja. To je jedan od mnogih primjera gdje Maser Hitlerove izja¬
ve o sebi samome uzima kao dovoljan dokaz. Ali ostaje misterij
kako je Maser mogao znati da je Hitler morao »disciplinirano i
uredno« raditi u atelieru Panholzera kao i zašto bi nastajući slikar
i arhitekt trebao željeti instrukcije kipara. (W. Maser, 1971)
9. Daljnji tekst je zasnovan uglavnom na: B. F. Smith (1967).
10. Iz obimne literature o Hitleru i razdoblju njegovog života od
1914—1945. g. uglavnom sam se koristio djelima A. Speera (1970)
i W. Masera (1971), međutim kod Masera s određenim oprezom,
kao što sam već napomenuo u vezi s njegovim izvještajima o Hit¬
lerovoj mladosti. Također sam za velik dio informacija i uvida
zahvalan ličnim saopćenjima Alberta Speera. (Speer se istinski
kaje zbog svog sudjelovanja u nacističkom režimu i ja vjerujem
izjavi da je postao potpuno drugačiji čovjek.) Dodatni valjani iz¬
vori su: P. E. Schramm (1965), H. Krausnick i drugi (1968), oba
su značajna jer citiraju mnoge važne izvore, kao i odličan izvor
Hitlers Tischgesprache im Fuhrershauptquartier (u Frommovom
tekstu: Razgovori za stolom, prim. prev.) (H. Picker, 1965), s »Uvo¬
dom« Schramma. Također sam se koristio djelom E. Hanfstaengla
(1970), ali s velikim oprezom. Hitlerov Mein Kampf je kao histo¬
rijski izvor poslužio vrlo malo. Konzultirao sam mnoge druge knji¬
ge, od kojih su neke također navedene u tekstu.
11. Ovaj, kao i ostale citate s njemačkog i francuskog originala, sam
sam preveo.
12. Ovo su rukom učinjene bilješke nekadašnjeg Hitlerovog mlađeg
oficira i kasnijeg ađutanta, generalnog konzula Fritza Wiedema-
na (penzioniran). Hitler je to izjavio gotovo istog dana kada je
267
 Goering naredio da se »Centralni ured Reicha« za iseljenje Jevre-
ja povjeri Eichmannu. Eichmann je već ranije razradio metodu
istjerivanja Jevreja. H. Krausnick i drugi (1968) sugeriraju da se
Hitleru možda nije sviđalo to manje ekstremno rješenje, ali da
se s njime složio »jer je to bilo jedino praktično rješenje«.
13. A. Speer, lično saopćenje.
13a. To je značajna manifestacija njegovog »oralno-sadističkog«, eks¬
plozivnog karaktera.
14. Speer izvještava da ni razgovori za vrijeme objeda u Berlinu
nisu bili manje trivijalni i dosadni te da Hitler »čak nije ni po¬
kušavao prikriti česta ponavljanja koja su bila tako neugodna
slušaocima«. (A. Speer, 1970)
15. U Razgovorima za stolom s generalima u svom glavnom stanu, u
vremenu od 1941. g. do 1942. g., Hitler se očito jako naprezao i
trudio da svojom erudicijom i znanjem impresionira svoje goste.
Ti razgovori su se uglavnom sastojali od beskrajnih monologa
o svim mogućim područjima. Bio je to isti Hitler koji je držao
predavanja samotnjacima u Mannerheimu. Ali sada su njegovi
slušatelji bili vođe njemačke vojske; njegovo samopouzdanje zna¬
tno je ojačalo, i ekstenzitet (premda ne i intenzitet) njegovog zna¬
nja se proširio godinama daljnjeg čitanja. Pa ipak je, u krajnjoj
liniji, promjena bila površna.
16. Maserovu izjavu također potvrđuje Speer, u ličnom kontaktu.
17. Maserov iskaz zasnovan je na svjedočanstvu generala W. Warli-
monta.
18. A. Speer, lično saopćenje.
19. A. Speer, lično saopćenje.
20. Usporedi raspravu o narcisoidnosti, u 9. poglavlju.
21. Usporedi W. Maser (1971) i J. Brosse (1972). Iako pretpostavlja da
za to ne postoji neposredan dokaz, on zasniva svoju tvrdnju da
je Hitler posjedovao snažne latentne homoseksualne tendencije
na krivom argumentu da je tome tako jer je Hitler imao para¬
noidne tendencije, pa se tako njegovo zaključivanje bazira na froj-
dovskoj pretpostavci tijesnog odnosa paranoje i nesvjesne homo¬
seksualnosti.
22. Na žalost, Hanfstaengl nije pouzdani svjedok. Njegova autobio¬
grafija je uvelike sama sebi svrhom; u njoj se autor pokušava
predstaviti kao čovjek koji se trudio da pozitivno djeluje na Hit¬
lera i koji je, nakon svog raskida s njim, postao »savjetnika pred¬
sjednika Roosevelta — što je upravo pretjerano. Unatoč tome, u
osnovi možemo imati povjerenja u njegov opis Hitlerovog odno¬
sa prema ženama, jer to područje ne može povećati autorov po¬
litički ugled.
23. A. Speer, lično saopćenje.
24. Prijevod: E. F.
25. Na hebrejskom jeziku riječ norah ima isto dvostruko značenje;
koristi se kao atribut Boga i predstavlja arhaički stav po kome je
Bog istovremeno strašan i plemenit.
26. A. Speer, lično saopćenje.
268
27. Moramo ostaviti otvorenim pitanje da li su Hitlerove eksplozije
bijesa bile rezultat organskih neurofizioloških faktora ili su takvi
faktori barem smanjivali početak njegove srdžbe.
2S. Usp. H. S. Ziegler (1965); također H. S. Ziegler, urednik (1970).
Prema raznim izvještajima možemo očekivati da će se u bliskoj
budućnosti pojaviti velik broj knjiga i članaka u Njemačkoj, En¬
gleskoj i Sjedinjenim Američkim Državama koji će pokušati do¬
nijeti ponovo izglačanu sliku Hitlera, velikog vođe.
29. Jednom je prilikom racionalizirao tu nespremnost rekavši Speeru
da većina njemačkih naučenjaka najvjerojatnije ne bi htjela doći
k njemu. To, možda na žalost, nije bilo istina i Hitler je to mo¬
rao znati. (A. Speer, 1970)
30. Maser, da bi najbolje prikazao Hitlerov talent za slikanje, obja¬
šnjava Hitlerovu metodu kopiranja: »Hitler je kopirao ne zato
što nije imao t a l e n t a . . . već zato što je bio odviše lijen da iziđe
i da slika.« (W. Maser, 1971). Ta izjava je primjer Mascrove ten¬
dencije uzdizanja Hitlerove veličine, pogotovo budući da je tako
očito pogriješio — bar u pogledu jednoga: jedina aktivnost koju
je Hitler volio bila je da izlazi, premda da samo šeta ulicama.
Jedan drugi primjer Maserove naklonosti Hitlerovom talentu za
slikanje predstavlja njegova izjava da dr Bloch (liječnik jevrej-
skog porijekla koji je liječio Hitlerovu majku), čuvajući neke ak¬
varele koje mu je Hitler dao, »sigurno (ih) nije čuvao sve do na¬
kon 1938. g. jer su Adolf i Klara Hitler bili njegovi pacijenti sve
do 1937. g.«. Maser tako nagovještava da činjenica što je doktor
sačuvao slike indicira da su slike imale umjetničku vrijednost. Ali
zašto ih doktor ne bi čuvao upravo zato što su Hitlerovi nekada.
bili njegovi pacijenti? Ne bi bio prvi liječnik koji je čuvao uspo-
menu koja izražava zahvalnost pacijenata — a nakon 1933. g. sva-
ka uspomena od Hitlera sigurno je bila od velike važnosti za čo¬
vjeka u Blochovoj situaciji.
51. Zahvalan sam gospodinu Speeru koji mi je pokazao te skice; one
predstavljaju ključ prirode Hitlerovog pedantnog, beživotnog ka¬
raktera.
32. Schramm napominje da Hitler tokom razgovora za stolom nije
spomenuo nijedno od strašnih naređenja koja je izdao u vrije¬
me kada su se ti razgovori održavali.
33. A. Speer, lično saopćenje.
34. Chaplinov gospodin Verdoux, ljubazan muž, pripadnik srednje kla¬
se koji zarađuje za život ubijajući bogate žene, pruža izvjesnu
paralelu.
35. Usp. raspravu o racionalnim i iracionalnim strastima u 10. po¬
glavlju.
56. Hitlerov nedostatak kontakta sa stvarnošću Speer izražava u po¬
nešto drugačijoj, vrlo intuitivnoj formulaciji: »U njemu zapravo
postoji nešto nestvarno. Ali to je možda bila stalna osobina. U
retrospektivi se pokatkad pitam nije li ta nedodirljivost, ta ne-
stvarnost bila njegova karakteristika od njegove rane mladosti do
trenutka njegovog samoubojstva. Pokatkad mi se čini da su sve
žešći napadi bijesa mogli nastupati zato što u njemu nije bilo
269
 ljudskih emocija da im se suprotstave. On jednostavno nije ni¬
kome mogao dopustiti da se približi njegovom unutarnjem biću
jer je ta srž bila beživotna, prazna.« (A. Speer, 1970)
37. Sir A. Cadogan, stalni podsekretar u britanskom ministarstvu za
vanjske poslove, konzervativac koji je pomogao kreiranju britan¬
ske politike onoga vremena, iznosi odličnu i detaljnu sliku stava
prema španjolskom građanskom ratu koji je uvelike bio motivi¬
ran simpatijama konzervativaca prema Mussoliniju i Hitleru, nji¬
hovom sklonošću da dopuste Hitleru napasti Sovjetski Savez i
njihovom nesposobnošću da prozni Hitlerove namjere. (Sir A.
Cadogan, 1972)
38. A. Speer, lično saopćenje.
39. Postoji obilje kliničkog materijala koji dokazuje da ljudi mogu
težiti svojoj destrukciji, iako je njihov svjesni cilj upravo supro¬
tan. Takav materijal ne pruža samo psihoanaliza, već svako ve¬
liko dramsko djelo.
Epilog:
O dvoznačnosti
nade
U ovoj sam studiji pokušao pokazati da je prethistorijskog čo¬
vjeka, koji je živio u skupinama kao lovac i kao sakupljač hrane,
karakterizirao minimum destruktivnosti i optimum kooperacije
i dijeljenja, te da su se tek s povećanjem produktivnosti i podje¬
lom rada, stvaranjem ogromnog viška rada i izgradnjom država
s hijerarhijom i elitama, pojavile destruktivnost i okrutnost širo¬
kih razmjera i napredovale paralelno s civilizacijom i razvitkom
moći.
Da li je ova studija iznijela valjanu argumentaciju u korist teze
da agresija i destruktivnost mogu opet poprimiti minimalnu ulo¬
gu u proizvodnji motivacija? Vjerujem da jest i nadam se da to
misle i moji čitaoci.
Sve dok je agresija biološki dana u ljudskim genima ona nije
spontana već je obrana od ugroženosti ljudskih vitalnih interesa,
interesa razvoja, te opstanka jedinke i vrste. Ta defenzivna agre¬
sija bila je relativno niskog stupnja u određenim primitivnim
uvjetima — kada jedan čovjek nije tako mnogo ugrožavao dru¬
goga. Ali čovjek se otada izvanredno razvio. Opravdano je zami¬
sliti da će čovjek zatvoriti krug i da će izgraditi društvo u kome
nitko neće biti ugrožen: ni djeca od strane roditelja; ni roditelji
od svojih nadređenih; ni jedna klasa od strane druge klase; ni
nacija od strane supersile. Postizanje takvog cilja strahovito je
otežano ekonomskim, političkim, kulturnim i psihološkim razlo¬
zima — i dodatnom poteškoćom, da nacije ovoga svijeta oboža¬
vaju idole — i to različite — i tako se međusobno ne razumiju,
čak ni kada bi razumjeli razne jezike. Bilo bi ludo ignorirati te
poteškoće; ali empirijska studija svih podataka pokazuje da po¬
stoji stvarna mogućnost izgradnje takvog svijeta u doglednoj bu¬
dućnosti, ukoliko se uklone političke i psihološke barikade.
Maligni oblici agresije, s druge strane — sadizam i nekrofilija
— nisu urođeni; zbog toga ih je stvarno moguće reducirati kada
se društveno-ekonomski uvjeti zamijene uvjetima koji su povoljni
271
za potpuni razvoj čovjekovih istinskih potreba i sposobnosti: do
razvoja ljudske samodjelatnosti i čovjekove stvaralačke moći kao
svog cilja. Eksploatacija i manipulacija stvaraju dosadu i trivi¬
jalnost; one osakaćuju čovjeka i svi faktori koji čovjeka pretva¬
raju u psihičkog bogalja preobraćaju ga u sadista ili destruktora.
Taj će stav neki okarakterizirati kao »preoptimističan«, »uto¬
pijski« ili »nestvaran«. Da bi priznali zasluge takve kritike, izgle¬
da da im je potrebna rasprava o koncepciji dvoznačnosti nado
i prirode optimizma i pesimizma.
Pretpostavimo da se preko vikenda spremam na izlet i da nije
sigurno da li će vrijeme biti lijepo. Mogu reći: »Optimist sam«,
što se tiče vremena. Ali ako mi je dijete teško bolesno i njegov
život visi o koncu, osjetljivom bi uhu čudno zvučalo kada bih
rekao: »Ja sam optimist«, jer u tom kontekstu izjava izgleda rav¬
nodušna i distancirana. Ne mogu čak reći: »Uvjeren sam da će
moje dijete živjeti«, jer u takvim okolnostima nemam stvarne
osnove da u to budem uvjeren.
Što mogu tada reći?
Najadekvatnije bi riječi možda bile: »Vjerujem da će moje di¬
jete preživjeti.« Ali »vjerujem«, zbog svojih teoloških implikacija,
nije riječ koja bi odgovarala današnjici. Pa ipak je ona najbolje
što imamo, jer vjera implicira jedan krajnje važan element: moju
žarku, intenzivnu želju da moje dijete živi i zbog toga ću učiniti
sve što mogu da ono ozdravi. Nisam samo promatrač, odvojen
od svog djeteta, kao što sam to kao »optimist«. Sada sam dio
situacije koju promatram; angažiran sam; moje dijete o kome ja,
»subjekt«, iznosim prognozirajući iskaz, nije »objekt«; moja vje¬
ra je ukorijenjena u mom odnosu prema mojem djetetu; ona je
mješavina znanja i sudjelovanja. To je istina jedino u slučaju
ako pod vjerom podrazumijevamo »racionalnu vjeru« (E. Fromm,
1947) koja je zasnovana na jasnoj svijesti o svim važnim podaci¬
ma, a ne iluziju, kao »iracionalnu vjeru« koja je zasnovana na
našim željama.
Optimizam je otuđeni oblik vjere, pesimizam je otuđeni oblik
očaja. Ako se istinski reagira na čovjeka i njegovu budućnost, tj.
brižno i »odgovorno«, može se reagirati samo vjerom ili očajem.
Racionalna vjera kao i racionalni očaj zasnovani su na najcjelo¬
vitijem, najkritičnijem poznavanju svih faktora koji su važni za
opstanak čovjeka. Osnova racionalne vjere u čovjeka je prisustvo
stvarne mogućnosti njegovog spasenja; osnova racionalnog očaja
bila bi spoznaja da takvu mogućnost nije moguće sagledati.
272
U ovom kontekstu treba naglasiti slijedeće: većina ljudi je
spremna da vjeru u čovjekovo poboljšanje odmah proglasi ne¬
stvarnom; ali oni ne priznaju da je često upravo očaj nestvaran. La¬
ko je reći: »Čovjek je oduvijek bio ubojica.« Ali taj iskaz nije ispra¬
van jer ne uzima u obzir zamršenosti povijesti destruktivnosti.
Jednako je tako lako reći: »Želja za eksploatacijom drugih ima
upravo ljudsku prirodu«; ali ponovo, taj iskaz negira (ili iskriv¬
ljuje) činjenicu. Ukratko, iskaz »ljudska priroda je zla« nije ni
malo stvarniji od iskaza »ljudska priroda je dobra«. Ali mnogo
je lakše potvrditi prvi iskaz; tko god želi dokazati ljudsku zloću
najlakše nalazi sljedbenike jer svakome nudi alibi za njegove gri¬
jehe — i prividno ništa ne riskira. Pa ipak je širenje iracionalnog
očaja destruktivno, kao što je i neistinito; ono obeshrabruje i
zbunjuje. Propovijedanje iracionalne vjere ili nagovještavanje
lažnih Mesija jedva da je manje destruktivno — ono obmanjuje
i zatim paralizira.
Stav većine nije ni stav vjere ni stav očaja već, na žalost, stav
potpune indiferentnosti prema budućnosti čovjeka. Oni koji nisu
potpuno indiferentni ponašaju se kao »optimisti« ili »pesimisti«.
Optimisti vjeruju u dogmu neprekinutog toka »progresa«. Na¬
viknuti su da identificiraju ljudsko dostignuće s tehničkim do¬
stignućem, ljudsku slobodu sa slobodom od prinude i potroša¬
čkom slobodom izbora mnogih navodno različitih roba. Dosto¬
janstvo, kooperativnost, ljubaznost primitivca ih ne impresioni¬
ra; ali ih impresioniraju tehnička dostignuća, bogatstvo, upor¬
nost. Stoljeća vladavine nad tehnički zaostalim narodima razli¬
čite boje kože ostavila su svoj pečat u umovima optimista. Kako
bi »divljak« mogao biti human ili jednak, da ne kažemo superi¬
oran, ljudima koji lete na Mjesec — ili ljudima koji pritiskom
na dugme mogu uništiti milijune ljudskih bića?
Optimisti dosta dobro žive i, bar za sada, mogu sebi priuštiti
da budu »optimisti«. Ili, u najmanju ruku, to je ono što oni misle
jer su toliko otuđeni da ih čak ni ugrožavanje budućnosti njiho¬
vim praunucima ne može istinski uzbuditi.
»Pesimisti« u stvari nisu mnogo drugačiji od optimista. Žive
upravo kao da im je udobno i kao da su upravo malo angažirani.
Sudbina ljudskog roda brine ih jednako malo kao i optimiste.
Ne očajavaju; kad bi očajavali, ne bi živjeli, i ne bi mogli živjeti
tako zadovoljno kao što žive. I dok njihov pesimizam funkcionira
tako da ih uvelike štiti od bilo kakvog unutarnjeg zahtjeva da ne¬
što urade, štiteći ideju da se ništa ne može uraditi, optimisti se
273
 brane od istog unutarnjeg zahtjeva, uvjeravajući sami sebe da
se sve kreće ionako u ispravnom pravcu tako da ništa ne treba
uraditi.
Stav koji je zauzet u ovoj knjizi je stav racionalne vjere u čo¬
vjekovu sposobnost da se izvuče iz onoga što izgleda pogubna
mreža okolnosti koju je sam ispleo. To je stav onih koji nisu ni
»optimisti« ni »pesimisti« već radikali koji imaju racionalnu vje¬
ru u čovjekovu sposobnost da će izbjeći krajnju katastrofu. Taj
humanistički radikalizam ide do korijena i tako do uzroka; on
teži oslobođenju čovjeka od lanaca iluzija; on pretpostavlja ne¬
ophodnost temeljnih promjena, ne samo u našoj ekonomskoj i
političkoj strukturi već i u našim vrijednostima, našoj koncepciji
čovjekovih ciljeva i u našem ličnom ponašanju.
Imati vjeru znači usuditi se, misliti nemislivo, pa ipak djelo¬
vati unutar granica stvarno mogućeg; to je paradoksalna nada
svakodnevnog očekivanja Mesije, a opet ne gubljenje vjere kada
nije došao u očekivano vrijeme. Ta nada nije pasivna i nije strp¬
ljiva; naprotiv, ona je nestrpljiva i aktivna, tražeći svaku moguć¬
nost akcije unutar stvarnih mogućnosti. Ona je najmanje pasivna
u pogledu vlastitog razvoja i oslobođenja. Dakako, postoje oštre
granice ličnog razvoja, determinirane društvenom strukturom.
Ali oni navodni radikali koji smatraju da nikakva lična promjena
nije moguća, pa čak ni poželjna unutar današnjeg društva, koriste
svoju revolucionarnu ideologiju kao ispriku za svoj lični otpor
unutarnjoj promjeni.
Stanje ljudskog roda danas je odviše ozbiljno da bismo mogli
sebi dopustiti da slušamo demagoge — a najmanje sve one dema¬
goge koji su skloni destrukciji — ili čak vođe koji se koriste samo
svojim mozgovima, a čija su srca otvrdnula. Kritička i radikalna
misao bit će plodotvorna samo ako je pomiješana s najdrago¬
cjenijom osobinom kojom je čovjek obdaren — ljubavlju prema
životu.
Dodatak:
Freudova teorija
agresivnosti
i destruktivnosti
Evolucija Freudove koncepcije agresivnosti i destruktivnosti
Možda je najznačajniji element u Freudovom proučavanju agre¬
sije taj što sve do 1920. godine gotovo nije obraćao pažnju na
ljudsku agresivnost i destruktivnost. On je sam mnogo godina
kasnije izrazio čuđenje nad tom činjenicom u djelu Nelagodnosti
u kulturi (1930). »Ali više ne mogu shvatiti kako smo mogli zane¬
mariti neerotičnu agresivnost i destruktivnost koja je svugdje
prisutna i ne dati joj odgovarajuće mjesto u našem tumačenju
života.« (S. Freud, 1930)
Da bismo razumjeli tu posebnu slijepu točku, bit će korisno
da pokušamo sebi predočiti raspoloženje u kojem je bila srednja
klasa u Evropi u doba prije prvog svjetskog rata. Od 1871. nije
bilo velikog rata. Buržoazija je sigurno napredovala, i politički i
društveno, a oštar antagonizam između klasa postajao je, zbog
stalnog poboljšanja situacije radničke klase, blaži. Svijet se činio
miroljubivim i sve civiliziranijim, naročito ako čovjek nije obra¬
ćao mnogo pažnje na veći dio ljudske rase koji je živio u Africi,
Aziji i Južnoj Americi, u uvjetima krajnjeg siromaštva i poniže¬
nja. Ljudska destruktivnost izgledala je kao faktor koji je igrao
ulogu u mračno doba i u ranijim stoljećima, ali koji je sada bio
zamijenjen razumom i dobronamjernošću. Psihološki problemi
koji su bili otkriveni proizlazili su iz prestrogih moralnih zakona
srednje klase, a Freud je bio toliko impresioniran dokazima o
štetnom djelovanju seksualnog potiskivanja da jednostavno nije
pridavao važnost problemu agresivnosti, dok ga zbog prvog svjet¬
skog rata nije više mogao ignorirati. Taj rat predstavlja prekret¬
nicu u razvoju Freudove teorije agresivnosti.
U Tri eseja o teoriji seksualnosti (1905) Freud je smatrao agre¬
sivnost jednim od »sastavnih instinkata« seksualnog instinkta. On
275
piše: »Tako bi sadizam odgovarao agresivnom dijelu seksualnog
instinkta, koji je postao samostalan i pretjerano naglašen i koji
je, zamijeniviši ga, preuzeo glavno mjesto.« (S. Freud, 1905)1
Ipak, kao što je to često slučaj kod Freuda, upravo suprotno
glavnom pravcu njegove teorije, kod njega je bila prisutna misao
koja je ostala još dugo potisnuta. U četvrtom poglavlju Tri eseja
on piše: »Može se pretpostaviti da impulsi okrutnosti imaju izvore
koji su zapravo neovisni o seksualnosti, ali se mogu s njome sje¬
diniti u ranom stadiju.« (S. Freud, 1905. Potcrtao E. F.)
Međutim, unatoč toj primjedbi, Freud je u priči o Malom Han¬
su u svom radu Analiza fobije kod petogodišnjeg dječaka, veoma
jasno rekao: »Ne mogu nikako pretpostaviti ravnopravnu prisut¬
nost posebnog agresivnog instinkta uz poznate instinkte samo-
očuvanja i seksa.« (S. Freud, 1909). Možemo primijetiti stanovitu
neodlučnost u formulaciji ove Freudove tvrdnje. »Ne mogu ni¬
kako pretpostaviti« nije tako čvrsto kao što bi bilo jednostavno
i potpuno poricanje, a njegovim daljnjim ograđivanjem riječju
»ravnopravan« izgleda da on dopušta mogućnost postojanja samo¬
stalne agresivnosti, ali samo ako ona nije ravnopravna u odnosu
na druge instinkte.
U radu Instinkti i njihove promjenljivosti (1915, Freud) prisut¬
na su oba shvaćanja — jedno da je destruktivnost sastavni dio
seksualnog instinkta, drugo da je neovisna od seksualnosti:
Preliminarni stadiji ljubavi pojavljuju se kao privremeni
seksualni ciljevi u razdoblju kada seksualni instinkti prolaze
kroz njihov složeni razvitak. Kao prvi od ovih ciljeva prepo¬
znajemo fazu spajanja i proždiranja — vrsta ljubavi koja od¬
govara otklanjanju zasebne egzistencije objekta i koja se stoga
može opisati kao ambivalentna. Kod višeg stadija pregenitalne
sadističko-analne organizacije, težnja za objektom pojavljuje
se u obliku poziva za vlašću, za koji je povreda ili uništenje
objekta nevažna. Ljubav u ovom prvom obliku i u ovom uvod¬
nom stadiju jedva se može razlikovati od mržnje. Tek kada do¬
đe do genitalne organizacije, ljubav postaje suprotna mržnji.
(S. Freud, 1915)
Ali u tom istom radu Freud zauzima i drugu poziciju koju je
izrazio u Tri eseja — iako izmijenjenu 1915 — da je agresivnost
samostalna u odnosu na seksualni instinkt. Ta druga hipoteza
pretpostavlja da su ego instinkti izvori agresivnosti. Freud piše:
276
Mržnja, kao odnos prema stvarima, starija je od ljubavi. Ona
proizlazi iz primordijalnog odbijanja vanjskog svijeta2 i svih
njegovih stimulansa, od narcisoidnog ega. Kao izraz reakcije
nezadovoljstva izazvanog objektima ona uvijek ostaje u intim¬
noj vezi s instinktima samoočuvanja: tako seksualni i ego in¬
stinkti mogu lako razviti antitezu koja je jednaka onoj između
ljubavi i mržnje. Kad instinkti ega vladaju seksualnom funkci¬
jom, kao što je to slučaj u stadiju sadističko-analne organizaci¬
je, oni i instinktivnom cilju daju svojstva mržnje. (S. Freud,
1915. Potcrtao E. F.)
Ovdje Freud pretpostavlja da je mržnja starija od ljubavi, te
da je ukorijenjena u instinktima ega, ili instinktima samoočuva¬
nja, koji najprije odbacuju »bujicu stimulansa« koji dolaze iz
vanjskog svijeta i koji su antiteza seksualnih impulsa. Važno je
uzgred napomenuti koliko je ovo gledište značajno za čitav Freu-
dov model čovjeka. Prema njemu, novorođenče odbija stimulan¬
se i mrzi svijet zbog toga što mu smeta. Ovo je gledište suprotno
gledištu o kojem se u posljednje vrijeme pojavilo mnoštvo kli¬
ničkih podataka, koji pokazuju da je čovjek, čak i novorođenče
staro tek nekoliko dana, željan stimulansa, da su mu oni potrebni
i da uvijek ne mrzi svijet zbog toga što mu smeta.
U istom radu Freud ide čak jedan korak dalje u svojoj formu¬
laciji o mržnji:
Ego mrzi, prezire i progoni s namjerom da uništi sve objekte
koji su izvor neugodnih osjećaja, bez obzira na to da li oni
frustriraju njegovo seksualno zadovoljstvo, ili zadovoljavanje
potreba za samoočuvanje. U stvari, može se dokazati da pravi
prototipovi odnosa mržnje ne proizlaze iz seksualnog života,
već iz borbe ega da se očuva i održi. (S. Freud, 1915. Potcrtao
E. F.)
S radom na djelu Instinkti i njihove promjenljivosti (1915) za¬
vršava prva faza Freudove misli o agresivnosti. Vidimo da je isto¬
vremeno slijedio dva shvaćanja: agresivnost kao dio seksualnog
nagona (oralni i analni sadizam) i agresivnost nezavisnu od sek¬
sualnog instinkta, kao svojstvo instinkata ega koji se suprotstav¬
ljaju i mrze prodiranje vanjskih stimulansa i prepreka zadovo¬
ljavanju seksualnih potreba i potreba samoočuvanja.
1920, radom S onu stranu principa užitka, Freud je počeo iz
temelja mijenjati čitavu svoju teoriju instinkata. U tom radu on
277

je »neobuzdanoj težnji za ponavljanjem« dao karakteristike instin¬
kta: ovdje je također prvi put postulirao novu dihotomiju izme¬
đu Erosa i instinkta smrti, o kojoj opširno govori u knjizi Ego
i id (1923) i u svojim kasnijim radovima. Ova nova dihotomija
između instinkta/instinkata3 života (Eros) i smrti zamjenjuje
prvobitnu dihotomiju između instinkta ega i seksualnih instin-
kata. Iako Freud nastoji poistovjetiti Eros s libidom, ova nova
polarnost označava u potpunosti drugačije shvaćanje nagona od
ranijeg.4
Sam Freud daje sažet prikaz razvoja njegove nove teorije u
radu Nelagodnosti u kulturi (1930). On piše:
Na početku, instinkti ega i instinkti objekta bili su suprot¬
stavljeni jedni drugima. Uveo sam pojam »libida«5 da bih opi¬
sao ove posljednje. Tako je postojala antiteza između instinka-
ta ega i »libidinoznih« instinkata ljubavi (u najširem obliku)
koji su bili usmjereni na neki objekt.6 Ali ove suprotnosti (u
odnosu na sadizam) bile su nadvladane: sadizam je ipak, sa¬
svim jasno, bio dio seksualnog života u djelima u kojima je
nježnost bila zamijenjena okrutnošću... Značajan korak na¬
prijed bilo je uvođenje pojma narcisoidnosti — što znači, otkri¬
će da je sam ego ispunjen libidom, da je ego zaista prvi dom
libida i da u određenoj mjeri i dalje ostaje njegovo glavno sje¬
dište... 7 Moj slijedeći korak učinjen je u radu S onu stranu
principa užitka (1920), kada je moju pažnju privukla neobuzda¬
na težnja za ponavljanjem i konzervativan karakter instinktiv¬
nog života. Počevši od nagađanja o počecima života i od bio¬
loških paralela, došao sam do zaključka da, osim instinkta za
očuvanje žive tvari i za povezivanje u sve šire cjeline, mora
postojati i drugi, suprotan instinkt koji teži razbiti te cjeline
i odvesti ih natrag u njihovo prvobitno neorgansko stanje. To
znači da uz Eros postoji i instinkt smrti. (S. Freud, 1930. Pot-
crtao E. F.)
Freud uopće nije bio uvjeren da je njegova hipoteza ispravna,
kada je napisao S onu stranu principa užitka. »Može se postaviti
pitanje«, napisao je, »da li sam, i u kojoj mjeri, ja sam uvjeren
u istinitost hipoteza iznesenih na ovim stranicama. Moj odgovor
je da ja sam nisam uvjeren, i da ne želim uvjeravati druge da u
njih vjeruju. Ili, drugim riječima, da ne znam u kojoj mjeri ja
u njih vjerujem.« (S. Freud, 1920). On je pokušao s velikim inte¬
lektualnim naporom izgraditi teoretsku građevinu, koja bi dovela
278
u opasnost valjanost mnogih ranijih shvaćanja. Ova Freudova is¬
krenost koja se tako blistavo provlači kroz sav njegov rad, ostav¬
lja naročit utisak. Slijedećih osamnaest godina proveo je radeći
na novoj teoriji, i s vremenom je stekao sve više uvjerenja koje
na početku nije imao. Nije dodao nove aspekte toj hipotezi, već
je poduzeo intelektualno razrađivanje koje mu je donijelo uvje¬
renje, a činjenica da ga njegovi vlastiti sljedbenici nisu razumjeli
i nisu dijelili njegova shvaćanja, tim više ga je razočarala.
Nova teorija prvi put je detaljno prikazana u Ego i id (1923).
Od naročite važnosti je pretpostavka o
specijalnom fiziološkom procesu (anabolizam ili katabolizam)
[koji] bi mogao biti povezan sa svakom od dvije klase instin¬
kata; obje vrste instinkata djelovale bi u svakoj čestici žive
tvari, iako ne u istoj jačini, tako da bi neka tvar mogla biti
glavni predstavnik Erosa. Ova hipoteza ne govori ništa o nači¬
nu na koji su ove dvije klase instinkata spojene, sjedinjene i
međusobno pomiješane; ali da do toga dolazi stalno i u velikoj
mjeri pretpostavka je koja je neophodna našim shvaćanjima.
Čini se da, kao rezultat spajanja jednostaničnih organizama u
višestanične oblike života, instinkt smrti jedne stanice može se
uspješno neutralizirati, a da se destruktivni impulsi mogu in-
strumentalnošću posebnog organa skrenuti na vanjski svijet.
Izgleda da bi taj poseban organ bio muskularni sistem; instinkt
smrti bi se prema tome ispoljavao — iako vjerojatno samo dje¬
lomično — kao instinkt destruktivnosti usmjeren prema vanj¬
skom svijetu i drugim organizmima. (S. Freud, 1933. Potcrtao
E. F.)
U ovim formulacijama Freud otkriva novi pravac svoje misli,
mnogo jasnije nego u S onu stranu principa užitka. Umjesto me¬
hanicističkog, fiziološkog pristupa starije teorije koja je bila iz¬
građena na modelu kemijski izazvane napetosti i potrebe da se
ona smanji do normalne razine (princip zadovoljstva), pristup
nove teorije je biološki, u kojem svaka živa stanica posjeduje dva
osnovna svojstva žive materije, Eros i težnju prema smrti; daka¬
ko, princip smanjivanja napetosti očuvan je u radikalnijem obli¬
ku — snižavanju nadražaja na nulu (Nirvana princip).
Godinu dana kasnije (1924) u radu Ekonomski problem mazo¬
hizma Freud ide jedan korak dalje u objašnjavanju odnosa izme¬
đu ova dva instinkta. On piše:
279
 Zadatak je libida da učini uništavalački instinkt bezazlenim,
i on izvršava taj zadatak time što u velikoj mjeri skreće taj in¬
stinkt prema van — brzo, uz pomoć posebnog organskog siste¬
ma — muskularnog aparata, prema objektima u vanjskom
svijetu. Taj se instinkt tada zove destruktivan instinkt, instinkt
za vladanjem ili želja za moći.8 Jedan dio instinkta direktno je
u službi seksualne funkcije, gdje igra važnu ulogu. Ovo je sa¬
dizam u užem, pravom smislu. Drugi dio ne sudjeluje u ovom
prenošenju prema van, on ostaje unutar organizma i uz pomoć
popratnog seksualnog uzbuđenja, opisanog gore, postaje tamo
libidinozno vezan. U ovom dijelu moramo prepoznati prvobitan
erotogenički mazohizam. (S. Freud, 1924)
Stav ranije zauzet zadržan je u Novim uvodnim predavanjima
(1933). On govori o »erotskim instinktima koji teže da sve više
povezuju žive tvari u neprestano povećavajuće cjeline, i o instin¬
ktima smrti koji se suprotstavljaju tom nastojanju i vode ono
što je živo natrag u neorgansko stanje.« (S. Freud, 1933). U istim
predavanjima Freud je napisao o prvobitnom destruktivnom in¬
stinktu:
Možemo ga vidjeti pod dvjema okolnostima: ako je zajedno
s erotičnim instinktima udružen u mazohizam, ili ako je — s
manjim ili većim dodatkom erotike — usmjeren prema vanj¬
skom svijetu kao agresivnost. Zapanjeni smo značajnošcu mo¬
gućnosti da agresivnost možda neće naći zadovoljstvo u vanj¬
skom svijetu, jer će naići na stvarne prepreke. Ako se to do¬
godi, ona će se možda povući i povećati količinu samodestruk-
tivnosti koja je spremljena u unutrašnjosti. Vidjet ćemo kako,
u stvari, do toga dolazi i koliko je taj proces važan. Čini se da
spriječena agresija uključuje ozbiljnu povredu. Izgleda kao da
je zaista neophodno da uništimo neku drugu stvar ili osobu, da
ne bi uništili sebe, da bi se zaštitili od težnje za samounište¬
njem. Zaista strašno saznanje za moralistu! (S. Freud, 1933.
Potcrtao E. F.)
U svoja posljednja dva rada, napisana dvije godine prije smrti,
Freud nije učinio nikakve važne izmjene u shvaćanjima do kojih
je došao u prijašnjim godinama. U radu Analiza završna i neza-
vršna (1937) još više naglašava snagu instinkta smrti. »Ali naj¬
snažniji sprečavajući faktor od svih«, napisao je, »i onaj koji je u
potpunosti izvan mogućnosti kontrole... je instinkt smrti.« (S.
280
Freud, 1937. Potcrtao E. F.) U radu Skice psihoanalize (napisanom
1938; izdanom 1940), Freud na sistematičan način potvrđuje svo¬
je ranije pretpostavke bez ikakvih važnih promjena.
Analiza promjenljivosti i kritika Freudove teorije
instinkta smrti i Erosa
Gornji kratki prikaz Freudovih novih teorija Erosa i instinkta
smrti ne može nam predočiti koliko je bila radikalna promjena
od stare teorije na novu, ili da Freud nije uvidio radikalnu priro¬
du ove promjene i da je zbog toga upao u mnoge teoretske ne-
konzistentnosti i imanentna proturječja. Na stranama koje slije¬
de nastojat ću prikazati važnost ovih izmjena i analizirati kon¬
flikt između nove i stare teorije.
Freud je nakon prvog svjetskog rata imao dvije nove vizije.
Prva je bila o moći i intenzivnosti agresivno-destruktivnih težnji
u čovjeku koje su neovisne od seksualnosti. Kad kažemo da je to
bila nova vizija, nismo sasvim u pravu. Kao što sam već rekao, on
je u određenoj mjeri bio svjestan postojanja agresivnih impulsa
neovisnih o seksualnosti. Ali to njegovo zapažanje bilo je izraže¬
no samo sporadično i nije nikada izmijenilo glavnu hipotezu o
osnovnoj polarnosti između seksualnih instinkata i instinkata
ega, iako je kasnije uvođenjem pojma narcisoidnosti tu teoriju
modificirao. U teoriji instinkta smrti ova svijest o ljudskoj de¬
struktivnosti došla je do punog izražaja. Destruktivnost je postala
jedan pol egzistencije, koji u borbi s drugim polom, Erosom, čini
samu bit života. Destruktivnost je postala primarna pojava života.
Druga vizija koja karakterizira Freudovu novu teoriju, ne samo
da nije imala presedana u njegovoj prijašnjoj teoriji već joj je
bila u potpunosti proturječna. To je vizija da Eros, prisutan u
stanici svake žive tvari, teži sjedinjavanju i integraciji svih sta¬
nica, i još više, da je u službi civilizacije, da integrira manje cje¬
line u jedinstvo čovječanstva (S. Freud, 1930). Freud otkriva ne-
seksualnu ljubav. Naziva i instinkt života »instinktom ljubavi«.
Ljubav je poistovjećena sa životom i rastom, a — borba s instin¬
ktom smrti — to određuje ljudsku egzistenciju. Freud je u svojoj
starijoj teoriji čovjeka smatrao izoliranim sistemom, kojim ru¬
kovode dva impulsa: instinkt nadživljavanja (ego instinkt) i in¬
stinkt užitka u nadvladavanju napetosti koje su u tijelu kemijski
281
proizvedene i lokalizirane u »erogenim zonama«, a jedna od njih
su genitalni organi. Ova slika uglavnom prikazuje čovjeka kao
izolirano lice, on ulazi u odnose s članovima drugog spola da bi
zadovoljio svoju težnju za uživanjem. Odnos između dva spola
zamišljen je na način koji podsjeća na ljudske odnose u trgovini.
Svaki se brine samo o zadovoljavanju svojih potreba, ali upravo
radi zadovoljavanja tih potreba on mora ući u odnose s drugima,
koji mu nuđaju ono što on traži, a trebaju ono što on nudi. U te¬
oriji Erosa to je sasvim drugačije. Čovjek se više ne smatra prven¬
stveno izoliranim i egoističnim, kao l'homme machine, već je po¬
vezan s drugima, a instinkti života nameću mu potrebu za sjedi¬
njenje. Život, ljubav i rast su jedno te isto, dublje ukorijenjeni
i fundamentalniji od seksualnosti i »užitka«.
Promjena u Freudovoj novoj viziji jasno se očituje u njego¬
vom novom shvaćanju biblijske zapovijedi: »Ljubi bližnjega svoga
kao samog sebe«. U Čemu rat? (1933 a) on piše:
Sve što pomaže razvijanju emotivnih veza među ljudima mo¬
ra djelovati protiv rata. Te veze mogu biti dvovrsne. Prvo, one
mogu biti odnosi slični onima prema voljenom objektu, iako
bez seksualnog cilja. Psihoanaliza se ne mora stidjeti govoriti
o ljubavi u ovom smislu, jer sama religija upotrebljava iste
riječi: 'Ljubi bližnjega svoga kao samog sebe.' To je svakako
lakše reći nego učiniti. Druga vrsta emotivne veze je putem
identifikacije. Sve što navodi ljude da dijele zajedničke intere¬
se dovodi do zajedničkih osjećaja, do identifikacije. Na njima
u velikoj mjeri počiva struktura ljudskog društva. (Freud,
1933 a. Potcrtao E. F.)
Ovo je napisao čovjek koji je tri godine ranije rekao slijedeće
o istoj biblijskoj zapovijedi: »Od kakve je koristi savjet, tako oz¬
biljno izrečen, ako se njegovo ostvarenje ne može preporučiti kao
razumno?« (S. Freud, 1930)9
Ovdje se radi o ništa manje nego radikalnoj izmjeni gledišta.
Freud, neprijatelj religije, koju je nazvao iluzijom koja sprečava
čovjeka da postane zreo i samostalan, sada citira jednu od naj-
osnovnijih zapovijedi, koja se može naći u svim velikim humani¬
stičkim religijama, da bi podržao svoju psihološku pretpostavku.
Naglašava da »nema potrebe da se psihoanaliza stidi govoriti o
ljubavi u ovom smislu« (Freud, 1933 a),10 međutim, njemu je
zaista potrebna ova tvrdnja da bi nadvladao neugodnost koju je
282
morao osjećati zbog ove velike promjene u svom shvaćanju brat¬
ske ljubavi.
Da li je Freud znao koliko je bila drastična promjena u ovom
pristupu? Da li je bio svjestan duboke i nepomirljive suprotnosti
između stare i nove teorije? Očito je da nije bio. U Ego i id (1923)
poistovjetio je Eros (instinkt ljubavi ili instinkt života) sa seksu¬
alnim instinktima (zajedno sa instinktom samoočuvanja):
Prema ovom gledištu moramo razlikovati dvije vrste instin-
kata, jedna od njih, seksualni instinkti ili Eros, mnogo su oči¬
tiji i pristupačniji proučavanju. Oni ne sadrže samo neinhibi-
rane uže seksualne instinkte i instinktivne impulse, koji iz ovih
proizlaze, kod kojih je cilj inhibiran ili su sublimirani, već i
instinkt samoočuvanja koji se mora pripisati egu i koji smo
na početku našeg analitičkog rada, iz dobrog razloga, suprot¬
stavljali instinktima seksualnog objekta. (S. Freud, 1923. Pot-
crtao E. F.)
Upravo zato jer nije bio svjestan proturječnosti, pokušao je
pomiriti stare i nove teorije na takav način da je izgledalo kao
da one sačinjavaju kontinuitet bez oštrog prekida. Ovaj pokušaj
doveo je do neizbježnih proturječnosti i nedosljednosti u novoj
teoriji, koje je Freud nastojao premostiti, izgladiti ili poricati, a
da nikada u tome nije uspio. Na slijedećim stranicama nastojat
ću opisati nestalnosti u ovoj teoriji koje su bile rezultat Freudo-
vog neprepoznavanja novog vina — u ovom slučaju vjerujem bo¬
ljeg vina — i nastojanja da se ono stavi u stare boce.
Prije no što započnemo ovu analizu, moramo napomenuti još
jednu izmjenu, koja je, jer nije bila uočena, još više zakomplici-
rala stvari. Freud je svoju stariju teoriju izgradio na naučnom
modelu kojeg je lako prepoznati: mehanističko-materijalističkom
modelu koji je bio naučni ideal njegovog učitelja von Bruckea i
čitavog kruga mehanističkih materijalista, kao što su Helm-
holtz, Buchner, von Brucke i drugi.11 Oni su shvaćali čovjeka kao
mašinu koju pokreću kemijski procesi; osjećaji i emocije bili su
objašnjeni kao rezultat specifičnih i odredivih fizioloških proce¬
sa. Premda je veći dio hormonologije i neurofizioloških otkrića
posljednjih desetljeća bio nepoznat tim ljudima, ipak su sa smje-
lošću i oštroumnošću inzistirali na ispravnosti svojih pristupa.
Ignorirali su potrebe i interese za koje nisu našli somatske izraze,
a razumijevanje onih procesa koje nisu zapostavili slijedilo je
principe mehanističke misli. Model von Briickeove fiziologije i
283

Freudov model čovjeka mogli bi se danas ponoviti u ispravno
programiranom kompjutoru. »On« razvija izvjesnu količinu na
petosti koja se, ikada dosegne određenu granicu, mora rasteretiti
i smanjiti, a to kontrolira drugi dio, ego, koji promatra stvarnost
i sprečava rasterećenje kad ono dolazi u konflikt s potrebama
opstanka. Ovaj Freudov robot bio bi sličan Isaac Asimovom na-
učno-fantastičnom robotu, ali bio bi drugačije programiran. Nje¬
gov prvi zakon me bi bio ne povrijediti druga ljudska bića, već
izbjegavati da sam sebe oštećuje ili uništava.
Nova teorija ne slijedi ovaj mehanistički »fiziologirajući« mo¬
del. Ona je usredotočena na biološku orijentaciju u kojoj osnov¬
ne sile života (i obrnuto: smrti) postaju bitne sile koje motivira¬
ju čovjeka. Priroda stanice, tj. svih živih tvari, postaje teoretska
osnova teorije motivacije, a ne fiziološki proces koji se odvija
unutar određenih organa tijela. Nova je teorija možda bila bliža
vitalističkoj filozofiji12 nego shvaćanju njemačkih mehanističkih
materijalista.
Ali, kao što sam već rekao, Freud nije bio sasvim svjestan ove
promjene, stoga on nanovo i nanovo nastoji primijeniti svoju fi-
ziologirajuću metodu na novu teoriju i nužno ne uspijeva u po¬
kušaju da iz kruga načini četverokut. Ipak, u jednom važnom
smislu obje teorije imaju zajedničku premisu koja je nepromjen¬
ljiv aksiom Freudove misli: shvaćanje, da psihičkim sistemom
vlada zakon o tendenciji svođenja napetosti (ili uzbuđenja) na
stalan nizak nivo (princip konstantnosti — na kojem se zasniva
princip zadovoljstva) ili na nivo nule (Nirvana princip, na kojem
se zasniva instinkt smrti).
Moramo se sada vratiti detaljnoj analizi Freudovih dviju vizija
o instinktu smrti i života kao osnovnim determinirajućim silama
ljudske egzistencije."
Koji su razlozi motivirali Freuda da postulira instinkt smrti?
Jedan razlog koji sam već napomenuo bio je vjerojatno utje-
caj prvog svjetskog rata. On je, kao i mnogi drugi ljudi njegovog
vremena i dobi, dijelio optimističku viziju, toliko karakterističnu
za evropsku srednju klasu, i odjednom se našao suočen sa žesti¬
nom mržnje i destruktivnosti koja je jedva bila pojmljiva prije
1. kolovoza 1914.
Možemo nagađati da se ovom historijskom faktoru može do¬
dati i lični faktor. Kao što znamo iz Ernest Jonesove biografije
(E. Jones, 1957), Freud je bio čovjek preokupiran smrću. Nakon
svoje četrdesete godine svaki dan mislio je o smrti, imao je napa-
284
daje Todesangsta (»straha od smrti«) i katkada bi na svoje »do-
viđenja« nadovezao: »Možda me više nikada nećete vidjeti.« Čo¬
vjek bi mogao zaključiti da se Freuda njegova teška bolest doj¬
mila kao potvrđenje njegovog straha od smrti i tako pridonijela
formulaciji instinkta smrti. Ova pretpostavka je, međutim, u
ovom pojednostavnjenom obliku, ipak neodrživa, jer se prvi zna¬
kovi njegove bolesti nisu pojavili sve do veljače 1923, nekoliko
godina nakon njegove koncepcije instinkta smrti. (E. Jones, 1957).
Ali možda nije pretjerano ako pretpostavimo da je njegova ranija
preokupacija smrću postala intenzivnija kada je obolio, i dovela
ga do shvaćanja u kojem je konflikt između života i smrti bio
središte ljudskog iskustva, a ne konflikt između dva nagona koja
potvrđuju život, seksualnih želja i ego nagona. Pretpostaviti da
čovjek mora umrijeti jer je smrt skriveni cilj njegovog života,
može se smatrati svojevrsnom utjehom koja mora ublažiti strah
od smrti.
Dok ovi historijski i lični faktori sačinjavaju jedan skup moti¬
vacija za postuliranje instinkta smrti, postoji drugi skup faktora
koji mora da su ga naveli da dođe do teorije instinkta smrti. Freud
je uvijek mislio u dualističkim pojmovima. Vidio je suprotne
sile koje se bore jedna protiv druge, a životni proces kao rezultat
te borbe. Seks u suprotnosti s nagonom za samoočuvanjem bio je
prvobitan oblik koji je poprimila njegova dualistička teorija. Ali
s pojmom narcisoidnosti, koji je instinkt samoočuvanja stavio u
područje libida, stari je dualizam bio ugrožen. Nije li teorija nar¬
cisoidnosti nametnula monističku teoriju da su svi instinkti li-
bidinozni? Još gore, ne bi li to opravdalo jednu od glavnih Jun-
govih hereza, shvaćanje da libido određuje sve psihičke energije?
Freud se morao osloboditi ove nepodnošljive dileme, nepodnoš¬
ljive jer bi to značilo da se on slaže s Jungovim shvaćanjem li¬
bida. Morao je naći novi instinkt, suprotan libidu, kao osnovu za
novi dualistički pristup. Instinkt smrti ispunio je ovaj zahtjev.
Umjesto starog dualizma nađen je novi, egzistencija se ponovo
mogla shvaćati dualistički kao mjesto sukoba suprotnih instin-
kata, instinkata Erosa i Smrti.
U slučaju ovog novog dualizma Freud je slijedio obrazac razmi¬
šljanja o kojem će biti govora kasnije, naime, on je razvio dvije
koncepcije u koje se mogla smjestiti svaka pojava. To je učinio
s pojmom seksualnosti proširivši ga da bi uključio sve što nije
bilo uključeno u instinkt ega. Slijedio je istu metodu s instink¬
tom smrti. Učinio ga je tako širokim da je svaka težnja koja nije
bila obuhvaćena Erosom pripadala instinktu smrti ili obrnuto.
285
Tako su agresivnost, destruktivnost, sadizam i nagon za vlada¬
njem, unatoč njihovim kvalitativnim razlikama, manifestacije iste
sile — instinkta smrti.
Još je u jednom aspektu Freud slijedio isti obrazac razmišlja¬
nja koji je imao tako jak utjecaj u ranijoj fazi njegovog teoret¬
skog sistema. 0 instinktu smrti on kaže da je najprije sve to iz-
nutra; tada se jedan dio šalje prema van i djeluje kao agresiv¬
nost, dok jedan dio ostaje u unutrašnjosti u obliku primarnog
mazohizmu. Ali kad dio koji je usmjeren prema van naiđe na pre¬
velike prepreke koje ne može nadvladati, instinkt smrti se po¬
novo okreće prema unutra i manifestira se kao sekundarni mazo¬
hizam. Ovaj način zaključivanja potpuno je jednak onom koji je
Freud primijenio u svojoj diskusiji o narcisoidnosti. Prvo se sav
libido nalazi u egu (primarna narcisoidnost), tada se proširuje
prema van na objekte (objekt libido), ali se često vraća natrag i
tada se pretvara u takozvanu sekundarnu narcisoidnost.
»Instinkt smrti« se često naizmjenično upotrebljava s »uništa-
valačkim instinktom« i »agresivnim instinktima«.14 Ali Freud isto¬
vremeno pravi suptilne razlike među ovim pojmovima. Uglav¬
nom, kao što je ukazao James Strachey u svom Uvodu u djelo
Nelagodnosti u kulturi (S. Freud, 1930), u Freudovim kasnijim
radovima (na primjer, Nelagodnosti u kulturi, 1930; Ego i id,
1923; Nova uvodna predavanja, 1933; Skica psihoanalize, 1938)
agresivan je instinkt nešto sekundarno što proizlazi iz primarne
samodestruktivnosti.
U slijedećem odlomku citiram neke primjere odnosa između
instinkta smrti i agresivnosti. U Nelagodnosti u kulturi Freud
govori da je instinkt smrti »okrenut prema vanjskom svijetu i
dolazi do izražaja kao instinkt agresivnosti i destruktivnosti«. U
radu Nova uvodna predavanja govori da je »samodestruktivnost
izraz 'instinkta smrti' koji ne može biti odsutan ni u jednom vital¬
nom procesu«. (Potcrtao E. F.). Freud u istom radu ovu misao iz¬
ražava još jasnije: »Navedeni smo na gledište da je mazohizam
stariji od sadizma i da je sadizam destruktivan instinkt usmje¬
ren prema van, stičući tako svojstvo agresivnosti.« (S. Freud,
1933). Količina destruktivnog instinkta koja ostaje u unutrašnjo¬
sti, »sjedinjuje se s erotskim instinktima u mazohizam, ili je — s
većim ili manjim dodatkom erotike — usmjerena protiv vanjskog
svijeta u obliku agresivnosti.« (S. Freud, 1933). Ali, nastavlja Freud,
ako agresivnost naiđe na prevelike prepreke, ona se vraća i
povećava količinu samodestruktivnosti koja se nalazi potisnuta u
unutrašnjosti. Ovaj teoretski i pomalo kontradiktoran razvoj za-
286
vršava u posljednja dva rada. U Skici on kaže da unutar ida »dje¬
luju organski instinkti koji se sami sastoje od fuzije dviju osnov¬
nih sila (Erosa i destruktivnosti), u promjenljivom odnosu...« (S.
Freud, 1938. Potcrtao E. F.). U djelu Analiza završna i nezavršna
Freud govori o instinktu smrti i Erosu kao o dva »glavna instink¬
ta«. (S. Freud, 1937)
Začuđujuće je i dojmljivo kako čvrsto se Freud držao svoje
koncepcije instinkta smrti unatoč velikim teoretskim poteškoća¬
ma koje je nastojao s mnogo napora i, po mom mišljenju, uza¬
ludno riješiti.
Glavna poteškoća možda leži u pretpostavci o istovjetnosti dvi¬
ju tendencija, tendencije tijela vraćanju prvobitnom neorganskom
stanju (rezultat principa neobuzdanog ponavljanja) i tendencije
instinkta uništavanju ili sebe ili drugih. Za prvu tendenciju ade¬
kvatan je pojam thanatos (prvi put ga je upotrijebio P. Federn
— govoreći o smrti) ili čak »Nirvana princip« koji ukazuje na
tendenciju smanjivanja napetosti energije do točke gdje prestaju
sve energetske težnje.15 Ali da li je ovo postepeno smanjivanje
sile-života isto što i destruktivnost? Možemo, naravno, logički
tvrditi — Freud to indirektno i čini — ako je tendencija k smrti
svojstvena organizmu, onda mora postojati aktivna sila koja teži
uništavanju. (Ovo je u stvari isti način razmišljanja koji nalazimo
kod instinktivista, koji postuliraju poseban instinkt za svaku
vrst ponašanja.) Ali ako napustimo ovakvo zaobilazno zaključiva¬
nje, postoje li bilo kakvi dokazi ili razlozi da poistovjetimo ovu
tendenciju prekidanja svakog uzbuđenja s impulsom za uništava¬
njem? Teško da je tako. Slijedeći Freudovo zaključivanje na os¬
novu neobuzdanog ponavljanja, da je životu svojstvena tendenci¬
ja k usporavanju i s vremenom k smrti, takva biološka tendencija
sasvim bi se razlikovala od aktivnog impulsa za uništavanjem.
Ako još dodamo da bi ova ista tendencija k smrti također trebala
biti izvor strasti za moć i instinkta za upravljanjem i — kada je
pomiješana za seksualnošću — izvor sadizma16 i mazohizma, ovaj
teoretski tour de force mora završiti u neuspjehu. »Nirvana prin¬
cip« i uništavalačka strast dvije su sasvim odvojene stvari koje
se ne mogu staviti u istu kategoriju s instinktom/instinktima
smrti.
Daljnja poteškoća leži u činjenici da »instinkt« smrti ne odgo¬
vara Freudovom općem shvaćanju instinkata. Prvo, on ne posje¬
duje, kao instinkt u Freudovoj ranijoj teoriji, posebno područje
u tijelu iz kojeg potječe, već predstavlja biološku silu koja je
287
svojstvena svim živim tvarima. Otto Fenichel uvjerljivo je ukazao
na ovaj problem:
Disimilacija u stanicama... — tj. objektivna destrukcija ne
može biti izvor destruktivnog instinkta u istom smislu kao što
je kemijski determinirano nadraživanje centralnog organa pu¬
tem stimulacije erotogenetskih zona izvor seksualnog instinkta.
Jer, prema toj definiciji, instinkt nastoji eliminirati somatsku
promjenu koju mi označavamo kao izvor tog instinkta; ali in¬
stinkt smrti ne nastoji eliminirati disimilaciju. Iz tog razloga
ne čini mi se mogućim da bi »instinkt smrti« mogao postojali
kao jedna vrst instinkta nasuprot drugoj vrsti. (0. Fenichel,
1953)
Fenichel ovdje ukazuje na jednu od teoretskih poteškoća 'koju
je Freud sebi stvorio, iako je, možemo reći, potiskivao svijest o
tome. Ova poteškoća je utoliko ozbiljnija što je Freud, a što ću
kasnije pokazati, morao doći do rezultata da niti Eros ne ispu¬
njava teoretske uvjete instinkta. Sasvim je sigurno, da Freud nije
imao čvrstih ličnih motivacija, on ne bi upotrijebio pojam »in¬
stinkt« u potpuno drugačijem smislu od onog prvog, a da sam ne
bi ukazao na tu razliku. (Ova se poteškoća očituje čak i u termi¬
nologiji. Eros se ne može upotrebljavati zajedno s »instinktom«,
i logično, Freud nije nikada govorio o »instinktu Erosa«. Ali uči¬
nio je mjesto za pojam »instinkt« upotrebljavajući »instinkt ži¬
vota« naizmjenično s Erosom.)
U biti, instinkt smrti nije ni u kakvoj vezi s Freudovom rani¬
jom teorijom, osim u pojmovima općeg aksioma o redukciji na¬
gona. Kao što smo vidjeli, u ranijoj teoriji agresija je bila, ili
sastavni dio nagona pregenitalne seksualnosti, ili nagon ega us¬
mjeren na vanjske stimulanse. Ova teorija instinkta smrti nije
ni u čemu povezana s ranijim izvorima agresije, osim što se sada
instinktom smrti objašnjava sadizam (kao povezan sa seksualno¬
šću). (S. Freud, 1933)17
Ukratko, pojam instinkta smrti bio je određen dvjema glavnim
potrebama: prvo, potrebom prilagođavanja Freudovog novog uv¬
jerenja o snazi ljudske agresije, drugo, potrebom da ostane pri
dualističkom shvaćanju instinkata. Kako je instinkte ega također
smatrao libidinoznim, Freud je morao naći novu dihotomiju, te
mu se ova između Erosa i instinkta smrti nudila kao najprihvat¬
ljivija. Ali dok je bila prihvatljiva sa stanovišta brzog rješavanja
te poteškoće, bila je veoma nezgodna sa stanovišta razvoja čitave
288
Freudove teorije instinktualne motivacije. Instinkt smrti postao
je »sveobuhvatan« pojam čijom upotrebom se bez uspjeha na¬
stoje riješiti nepomirljive proturječnosti. Freud, možda zbog sta¬
rosti ili bolesti, nije frontalno pristupio problemu da bi tako po¬
mirio proturječnosti. Većina drugih psihoanalitičara, koji nisu
prihvatili ovo shvaćanje Erosa i instinkta smrti, našli su lako rje¬
šenje; preobrazili su instinkt smrti u »destruktivan instinkt« i su¬
protstavili ga starom seksualnom instinktu. Tako su spojili svoju
odanost Freudu sa svojom nesposobnošću da idu izvan okvira
zastarjele instinktivističke teorije. Cak i uzevši u obzir poteškoće
nove teorije ona je predstavljala određeni uspjeli: uočila je izbor
između života i smrti kao novi konflikt ljudske egzistencije i na¬
pustila staro fiziološko shvaćanje nagona za dublje biološke spe¬
kulacije. Freud nije uspio naći rješenje i morao je ostaviti svoju
instinktivističku teoriju kao torzo. Daljnji razvitak njegove teori¬
je mora se suočiti s tim problemom u nadi da će naći nova rje¬
šenja.
Iz diskusije o teoriji instinkta života i Erosa, vidimo da su te¬
oretske poteškoće, ako išta, onda čak ozbiljnije od onih poveza¬
nih sa shvaćanjem instinkta smrti. Razlog tih poteškoća je dosta
očit. U teoriji libida uzbuđenost je bila izazvana kemijski deter¬
miniranim nadraživanjem, stimulacijom raznih erotogenih zona.
U slučaju instinkta života radi se o tendenciji, karakterističnoj
za sve žive tvari, za koju ne postoji poseban fiziološki izvor ili
organ. Kako bi stari seksualni instinkt i novi instinkt života —
kako bi seksualnost i Eros mogli biti jedno te isto?
Premda je Freud pisao u Novim uvodnim predavanjima da je
nova teorija »zamijenila« teoriju libida, on potvrđuje, u istim pre¬
davanjima i drugdje, da su seksualni instinkt i Eros identični.
On je napisao: »Naša hipoteza je da postoje dvije bitno različite
klase instinkata: seksualni instinkt u najširem smislu — Eros,
ako vam se više sviđa taj naziv — i agresivni instinkti, čiji cilj
je uništavanje.« (S. Freud, 1933). Ili u Skici psihoanalize: »Svu
energiju koja je Erosu na raspolaganju, . . . odsada ćemo zvati
libido'...« (S. Freud, 1938). Katkad on poistovjećuje Eros sa
seksualnim instinktom i instinktom samoočuvanja (S. Freud,
1923), što je samo logično nakon što je izmijenio prvobitnu teo¬
riju i klasificirao oba neprijatelja, instinkt samoočuvanja i seksu¬
alni instinkt, kao libidinozne. Iako Freud katkada izjednačuje
Eros i libido, on izražava nešto drugačije stajalište u svom po¬
sljednjem radu Skica psihoanalize. Tu on piše: »Veći dio onoga
što znamo o Erosu — tj. o njegovom predstavniku, libidu — ste-
289
čeno je proučavanjem seksualne funkcije, koja se, zaista, prema
vladajućem gledištu, čak ako i ne prema našoj teoriji, poklapa s
Erosom.« (S. Freud, 1938. Potcrtao E. F.). Prema ovoj tvrdnji, a
u suprotnosti s onom ranije citiranom, Eros i seksualnost se ne
poklapaju. Čini se da je Freud ovdje mislio na to da je Eros
»osnovni instinkt« (osim instinkta smrti), jedan od čijih pred¬
stavnika je i seksualni instinkt. U biti, on se ovdje vraća gledištu
koje je izrazio već u S onu stranu principa užitka gdje u fusnoti
kaže da je seksualni instinkt »bio za nas preobražen u Eros, koji
teži natjerati zajedno ili držati zajedno dijelove žive tvari. Ono što
se obično smatra seksualnim instinktima mi smatramo dijelom
Erosa koji je usmjeren na objekte.« (S. Freud, 1920)
Jednom prilikom Freud čak pokušava ukazati na to da njegovo
prvobitno shvaćanje seksualnosti »nije ni u kom slučaju bilo isto¬
vjetno s impulsom za sjedinjavanje dvaju spolova ili za stvaranje
ugodnog osjećaja u genitalnim organima; ono je više podsjećalo
na Eros iz Platonovog Simpozijuma koji sve uključuje i sve odr¬
žava.« (S. Freud, 1925). Istinitost prvog dijela tvrdnje je očita.
Freud je uvijek definirao seksualnost šire od genitalne seksual¬
nosti. Ali teško je vidjeti na osnovu čega on tvrdi da je njegovo
ranije shvaćanje seksualnosti podsjećalo na platonski Eros.
Starija teorija seksualnosti bila je upravo suprotna Platono¬
voj. Libido je, prema Freudu, bio muški i nije bilo odgovaraju¬
ćeg ženskog libida. Žena, prema Freudovoj krajnje patrijarhalnoj
pristranosti, nije jednaka muškarcu, već je osakaćeni, kastrirani
muškarac.
Sama suština Platonovog mita sastoji se u tome da su muška¬
rac i žena najprije bili jedno, a onda su raspolovljeni, što znači,
naravno, da su dvije polovice jednake, da sačinjavaju polarnost
i da kod njih postoji tendencija ponovnom sjedinjenju.
Jedini razlog Freudovog pokušaja objašnjavanja stare teorije
libida prema Platonovom Erosu mora da je bila želja za porica¬
njem diskontinuiteta dviju faza, čak i nauštrb očiglednog isklju¬
čivanja njegove starije teorije.
Kao i u slučaju instinkta smrti Freud je zapao u poteškoće u
vezi s instinktualnom prirodom instinkta života. Kao što je Fe-
nichel ukazao, instinkt smrti ne može se nazvati »instinktom« u
terminima Freudovog novog shvaćanja instinkta, razvijenog naj¬
prije u S onu stranu principa užitka i razrađenom u njegovim
kasnijim radovima, uključujući Skicu psihoanalize. (O. Fenichel,
1953). Freud piše: »Iako su oni (instinkti) krajnji izvor sve aktiv¬
nosti, oni su konzervativne prirode: stanje u koje je organizam
290
došao, kakvo ono bilo, dovodi do tendencije k ponovnom uspo¬
stavljanju tog stanja čim je ono napušteno.« (S. Freud, 1938)
Imaju li Eros i instinkt života ovo konzervativno svojstvo svih
instinkata, pa prema tome mogu li se oni s pravom nazvati in¬
stinktima? Freud je uporno nastojao naći rješenje koje bi sačuva¬
lo konzervativan karakter instinkata života.
Govoreći o rasplodnim stanicama koje »se bore protiv smrti
živih tvari i uspiju steći za njih ono što mi možemo samo zvati
potencijalnom besmrtnošću«, on je rekao:
Instinkti koji čuvaju sudbine onih elementarnih organizama
koji nadživljuju samu osobu, koji im daju sigurno sklonište
dok su bespomoćni protiv poticaja vanjskog svijeta, koji do¬
vode do njihovog susretanja s drugim stanicama života itd.,
sačinjavaju grupu seksualnih instinkata. Konzervativni su u is¬
tom smislu kao i drugi instinkti u tome što vraćaju živu ma¬
teriju u prijašnja stanja, ali oni su konzervativni u mnogo ve¬
ćoj mjeri jer se naročito opiru vanjskim utjecajima. Konzerva¬
tivni su još u jednom smislu — štite sam život kroz relativno
dugi period. Oni su pravi instinkti života. Djeluju suprotno ci¬
lju drugih instinkata koji, s obzirom na njihovu funkciju, vode
smrti. Ova činjenica pokazuje da postoji oprečnost među njima
i drugim instinktima, oprečnost čiju je važnost odavno shva¬
tila teorija neuroze. To je kao da se život organizma odvija ne¬
stalnim ritmom. Jedna grupa instinkata juri naprijed da što
prije i što brže dođe do konačnog cilja, ali kada dođe do na¬
prednijeg stadija, druga se grupa naglo vraća natrag da bi po¬
čela sve ispočetka, i tako produljuje put. Iako je sasvim sigur¬
no da seksualnost i razlika među spolovima nije postojala kada
je život počeo, ostaje mogućnost da su instinkti, koji su kasnije
opisani, djelovali kao seksualni od samog početka, i možda nije
istina da su se oni tek kasnije počeli suprotstavljati djelovanji¬
ma instinkta ega. (S, Freud, 1920. Potcrtao E. F.)
Ono što je najzanimljivije u ovom odlomku i razlog zašto sam
ga ja u ovoj duljini citirao, gotovo je očajnički pokušaj Freuda
da sačuva konzervativno shvaćanje svih instinkata pa tako i in¬
stinkta života. Freud je tražio utočište u novoj formulaciji sek¬
sualnog instinkta kao onog koji se brine za sudbinu rasplodnih
stanica, definicija koja se razlikuje od čitavog shvaćanja instinkta
u njegovom prijašnjem radu.
29.1
 Nekoliko godina kasnije, u Ego i id Freud ponovo pokušava
dati Erosu status pravog instinkta, pripisujući mu konzervativnu
prirodu. On piše:
Na osnovu teoretskih razmatranja, koja podržava biologija,
istupili smo s hipotezom o instinktu smrti, čiji je zadatak da
organski život vodi natrag u neživo stanje; na drugoj strani,
pretpostavili smo da Eros, koji dovodi do sve dalekosežnijeg
sjedinjavanja čestica u koje se živa materija raspada, teži k
složenosti života i istovremeno, naravno, k njegovom očuvanju.
Djelujući tako, oba bi instinkta bila u najstrožem smislu kon¬
zervativna, pošto bi oba nastojala ponovo uspostaviti stanje
stvari koje je bilo poremećeno pojavom života. Pojava života
bi tako bila razlog za njegovo nastavljanje, a istovremeno i te¬
žnja k smrti, a sam život predstavljao bi borbu i kompromis
između ove dvije tendencije. Problem porijekla života ostao
bi kozmološki, a odgovor na problem cilja i namjere života bio
bi dualistički. (S. Freud, 1923)
Eros teži kompliciranju i očuvanju života, pa je isto tako kon¬
zervativan, jer s pojavom života rađa se instinkt za njegovo oču¬
vanje, ali moramo postaviti pitanje, ako je priroda instinkta u
tome da ponovo uspostavi najraniji stadij postojanja, neorgansku
materiju, kako može istovremeno težiti da uspostavi kasniji oblik
postojanja, tj. život?
Nakon ovih uzaludnih pokušaja da sačuva konzervativan ka¬
rakter instinkta života, Freud u Skici konačno dolazi do negativ¬
nog rješenja: »U slučaju Erosa (i instinkta ljubavi) ne možemo
primijeniti ovu formulu [o konzervativnom karakteru instinka-
ta]. To bi značilo pretpostaviti da je živa materija bila jedinstvo
koje je kasnije razoreno i sada ponovo teži sjedinjenju.« (S. Fre¬
ud, 1938. Potcrtao E. F.). Freud ovdje dodaje značajnu bilješku:
»Izvjesni pisci zamislili su nešto slično, ali iz historije žive tvari
meni nije poznato ništa slično.« (S. Freud, 1938). Freud ovdje sa¬
svim jasno misli na Platonov mit o Erosu, mada ga odbacuje
kao stvar pjesničke mašte. Ovo odbacivanje zaista iznenađuje.
Platonov odgovor bi, u stvari, zadovoljio teorijski zahtjev o kon¬
zervativnoj prirodi Erosa. Ako su muško i žensko bili na početku
sjedinjeni i tada razdvojeni i vođeni željom za ponovnim sjedinje¬
njem, što bi bolje odgovaralo formuli da instinkt teži k uspo¬
stavljanju ranijeg stanja? Zašto Freud nije prihvatio ovo rješenje
292
i tako izbjegao teoretske neugodnosti koje proizlaze iz činjenice
da Eros nije pravi instinkt?
Možda ćemo bolje shvatiti ovo pitanje ako usporedimo ovu
fusnotu u Skici s veoma razrađenom ranijom tvrdnjom u S onu
stranu principa užitka. Ovdje je on citirao Platonov izvještaj u
Symposionu koji se odnosio na prvobitno jedinstvo čovjeka kojeg
je tada Zeus razdijelio u dvije polovice, nakon čega je svaka po¬
lovica tražila svoju drugu polovicu, dok se nisu sastale i zagrlile
željne da srastu u jedno. On piše:
Dali da slijedimo znak koji nam je dao pjesnik-filozof i od-
važno prihvatimo hipotezu da je živa materija na početku nje¬
nog života bila raznesena u male čestice, koje su od tada nasto¬
jale da se putem seksualnih instinkata sjedine? Da li su ti in¬
stinkti u kojima je i dalje prevladavala kemijska sklonost k
neživoj materiji, s vremenom uspjeli, kako su se razvijali u
carstvu protista, nadvladati poteškoće na njihovom putu k sje¬
dinjavanju koje im je postavljala okolina puna opasnih stimu¬
lansa koji su ih primorali da razviju zaštitni kortikalni sloj?
Da li su ti rastrgani dijelovi žive materije na taj način postali
mnogostanični i prenijeli instinkt za sjedinjenje u najkoncen-
triranijem obliku, rasplodnim stanicama? — Ali ovdje, mislim
da je došao čas da se stane. (S. Freud, 1920)18
Lako ćemo uočiti razliku između dvije tvrdnje: u ranijoj for¬
mulaciji (S onu stranu principa užitka) Freud ostavlja odgovor
otvoren, dok u kasnijoj tvrdnji (Skica psihoanalize) odgovor je de¬
finitivno negativan.
Ali mnogo je važnija posebna formulacija zajednička objema
tvrdnjama. U oba navrata on govori o »životnoj tvari« raznesenoj
u komadiće. Dok, Platonski mit ne govori o »životnoj tvari« raz¬
nesenoj u komadiće, već o muškom i o ženskom koji su razdvo¬
jeni i teže sjedinjenju. Zašto je Freud inzistirao na »živoj tvari«
kao presudnom pojmu?
Vjerujem da je odgovor možda u subjektivnom aspektu. Freuci
je bio ispunjen patrijarhalnim osjećajem da su muškarci superi¬
orni u odnosu na žene, a ne njima jednaki. Stoga teorija o polar-
nosti muško-žensko, koja kao svaka polarnost znači razliku i jed¬
nakost — nije za njega bila prihvatljiva. Ova ga je emotivna mu¬
ška prisutnost u mnogo ranijem periodu navela na teoriju da su
žene osakaćeni muškarci, rukovođene kompleksom kastracije i za-
viđanja na penisu, inferiorne muškarcima još i zbog činjenice
293
da je njihov superego slabiji, a njihova narcisoidnost jača nego
kod muškaraca. Dok se možemo diviti oštroumnosti njegovih kon¬
strukcija, teško je osporavati da je pretpostavka da je polovica
ljudske rase osakaćena verzija druge polovice najjednostavnija
apsurdnost, objašnjiva samo dubokim seksualnim predrasudama
(koje se mnogo ne razlikuju od rasnih i/ili religioznih). Da li je
začuđujuće, dakle, da je Freud i ovdje bio blokiran budući da bi
slijedeći Platonov mit morao prihvatiti pretpostavku o muško-
-ženskoj jednakosti? Freud zaista nije mogao učiniti ovaj korak;
stoga je jedinstvo muško-žensko zamijenio jedinstvom »žive tvari«
i dobio logičan izlaz iz poteškoće da Eros nije imao udio u kon¬
zervativnoj prirodi instinkata.
Zadržao sam se tako dugo na ovom problemu iz nekoliko raz¬
loga. Prvo, jer ćemo lakše shvatiti neizbježne proturječnosti Freu-
dove teorije ako su nam poznate motivacije koje su ga navele da
dođe do tih proturječnih rješenja. Drugo, jer je problem o kojem
se ovdje govorilo zanimljiv i bez obzira na poseban problem pro¬
mjenljivosti Freudove teorije instinkta. Mi pokušavamo ovdje
shvatiti Freudovu svjesnu misao kao kompromis između nove
vizije i starijih misaonih navika ukorijenjenih u njegovom »patri¬
jarhalnom kompleksu«, koji mu nije dozvolio da izrazi svoju no¬
vu viziju na jasan i nedvoznačan način. Drugim riječima, Freud
je bio rob svojih osjećaja i navika, načina mišljenja svog društva
koje on nije mogao nadvladati.19 Kad ga je obuzela nova vizija,
samo dio — ili njene posljedice — postale su svjesne, dok je dru¬
gi dio ostao nesvjestan jer se nije slagao s njegovim »komplek¬
som« i ranijom svjesnom mišlju. Njegovo svjesno razmišljanje
moralo je pokušati negirati proturječnosti i neslaganja stvara¬
njem konstrukcija koje su bile dovoljno prihvatljive da bi zado¬
voljile svjesne misaone procese.20
Freud nije i — kao što sam nastojao pokazati — nije mogao
izabrati rješenje po kojemu bi Eros odgovarao njegovoj definiciji
instinkata, tj. njihovoj konzervativnoj prirodi. Da li mu je bila
otvorena koja druga teoretska mogućnost? Vjerujem da jeste.
Mogao je pronaći drugo rješenje, u koje bi se uklapala njegova
nova vizija dominantne uloge ljubavi i destruktivnosti, unutar
njegove stare tradicionalne teorije libida. Mogao je pregenitalnu
seksualnost (oralni i analni sadizam) kao izvor destruktivnosti
suprotstaviti genitalnoj seksualnosti kao izvoru ljubavi.21 Ali na¬
ravno za Freuda je to bilo teško prihvatiti, iz razloga koje smo
spomenuli u drugom kontekstu. To bi bilo preblizu monističkom
gledištu, jer bi i destruktivnost i ljubav bili libidinozni. Freud je
294
ipak sagradio osnovu za povezivanje destruktivnosti s pregenital-
nom seksualnošću došavši do zaključka da je destruktivan dio
analno sadističkog libida instinkt smrti. (S. Freud, 1923, 1920).
Ako je to tako, čini se da je opravdano nagađati da je sam analni
libido imao duboki afinitet prema instinktu smrti, u stvari, oprav¬
dano je nadalje zaključiti da je bit analnog libida težnja ka uni¬
štavanju.
Ali Freud ne dolazi do tog zaključka i zanimljivo je nagađati
zašto ne.
Prvi razlog je u preuskoj interpretaciji analnog libida. Za Freu¬
da i njegove učenike osnovni aspekt analnosli je u sklonosti ka
upravljanju i posjedovanju (osim prijateljskog aspekta zadržava¬
nja). Upravljanje i posjedovanje su svakako tendencije suprotne
ljubavi, unapređivanju, oslobađanju, koje sačinjavaju zaseban
sindrom. Ali »posjedovanje« i »upravljanje« ne sadrži samu bit
destruktivnosti, želje za uništenjem i neprijateljstvo prema živo
tu. Moje vlastito iskustvo u proučavanju analnog karaktera na¬
velo me je da vjerujem da se ovdje radi o osobama koje imaju
duboki interes i afinitet prema fecesu kao dio njegovog općeg
afiniteta prema svemu što nije živo. Feces je produkt koji se ko¬
načno izbacuje iz tijela, pošto mu ne može biti od daljnje koristi.
Feces privlači analni karakter, jer njega privlači sve što je bes¬
korisno za život, kao što je prljavština, smrt, raspadanje.22 Sklo¬
nost ka upravljanju i posjedovanju je samo jedan aspekt analnog
karaktera, ali blaži i ne toliko zloćudan kao mržnja prema životu.
Vjerujem da je Freud uvidio ovu direktnu vezu između fecesa i
smrti da bi možda došao do zaključka, da je glavna polarnost ona
između genitalne i analne orijentacije, dva klinički proučena en¬
titeta koji su jednaki Erosu i instinktu smrti. Da je to učinio,
Eros i instinkt smrti ne bi izgledali kao dvije biološki date i jed¬
nako jake tendencije, već bi se Eros smatrao biološki normalnim
ciljem razvitka, dok bi se instinkt smrti smatrao rezultatom ne¬
normalnog razvoja i u tom smislu patološka, iako duboko ukori¬
jenjena težnja. Ako se želimo pozabaviti biološkim nagađanjem,
možemo povezati analnost s činjenicom da je orijentacija pomoću
mirisa karakteristična za sve četveronožne sisavce i da uspravno
držanje povlači za sobom i promjenu s orijentacije mirisa na
orijentaciju vida. Promjena u funkciji starog olfaktivnog mozga
odgovarala bi ovakvoj izmjeni orijentacije. Imajući to u vidu, mo¬
gli bismo smatrati da analni karakter predstavlja regresivnu fazu
biološkog razvoja za koju čak možda postoji konstituciono-gene-
tička osnova, a analnost novorođenčeta da predstavlja evoluciono
295
ponavljanje biološki ranije faze u procesu prelaza u potpuno
razvijeno ljudsko funkcioniranje. U Freudovim pojmovima, anal-
nost-destruktivnost bi posjedovala konzervativnu prirodu instink¬
ta, tj. vraćanje s genitalne-ljubavne-vidne orijentacije na analno-
-destruktivnu-olfaktivnu orijentaciju.
U Freudovoj shemi razvoja odnos između instinkta smrti i in¬
stinkta života bio bi u osnovi isti kao i odnos između pregenital-
nog i genitalnog libida. Libido fiksacija na analnom nivou bila
bi patološka pojava, ali ona s dubokim korijenima u psiho-seksu-
alnoj konstituciji, dok bi genitalan nivo bio svojstven zdravoj
osobi. U ovom nagađanju analan bi nivo, znači, imao dva dosta
različita aspekta: jedan bi bio nagon za upravljanjem; drugi, na
gon za uništavanjem. Kao što sam nastojao pokazati, u tome bi
se sastojala razlika između sadizma i nekrofilije.
Ali Freud nije do toga došao, možda nije mogao iz. razloga o
kojima je bilo govora ranije u vezi s poteškoćama u njegovoj te¬
oriji Erosa.
Snaga i ograničenje instinkta smrti
Na ranijim stranicama ukazao sam na neizbježne proturječnosti
u koje je Freud bio natjeran kada je svoju teoriju libida zamije¬
nio teorijom Eros-smrt-instinkt. Postoji još jedan konflikt u kas¬
nijoj teoriji na koji moramo obratiti pažnju: konflikt između Freu¬
da teoretičara i Freuda humanista. Teoretičar dolazi do zaklju¬
čka da čovjek može birati samo između uništavanja sebe (pola¬
gano, kroz bolest), ili uništavanja drugih; ili — drugim riječima
— između zadavanja patnje sebi ili drugima. Humanist se buni
protiv ideje ovog tragičnog izbora koji bi činio rat nacionalnim
rješenjem ovog vida ljudske egzistencije.
Freud nije bio protiv tragičnih alternativa. Upravo suprotno, u
svojoj ranijoj teoriji on je postavio jednu takvu tragičnu alter¬
nativu: potiskivanje instinktualnih zahtjeva (naročito pregenital-
nih) trebalo je biti osnova razvoja civilizacije; potisnuti instinktu-
alni nagon bio je »sublimiran« u vrijedne kulturne kanale, ali još
uvijek nauštrb potpune ljudske sreće. S druge strane, potiskiva¬
nje nije vodilo samo rastu civilizacije, već također i razvitku ne¬
uroze među mnogima kod kojih proces potiskivanja nije tekao
296
uspješno. Nedostatak civilizacije zajedno sa potpunom srećom,
ili civilizacija zajedno sa neurozom (i štoviše opće pomanjkanje
sreće) izgledale su kao alternative.23,24
Proturječnost između instinkta smrti i Erosa suočava čovjeka
sa zaista tragičnom alternativom. Stvarnom alternativom jer on
može odlučiti da napada i vodi rat, da bude agresivan i da izraža¬
va svoje neprijateljstvo, jer će radije činiti to nego biti bolestan.
Nije uopće potrebno dokazivati da je ova alternativa tragična, ba¬
rem što se tiče Freuda ili bilo kojeg drugog humanista.
Freud ne nastoji zamagliti problem smanjivanjem oštrine kon¬
flikta. Kao što sam ranije citirao, u Novini uvodnim predavanji¬
ma on piše:
Začuđeni smo značajnošću mogućnosti da agresivnost možda
neće naći zadovoljstvo u vanjskom svijetu jer će naići na stvar
ne prepreke. Ako se to desi, ona se povlači i povećava količinu
samodestruktivnosti koja se nalazi u unutrašnjosti. Čut ćemo
kako je to zaista ono što se događa i koliko je važan taj pro¬
ces. (S. Freud, 1933)
U Skici psihoanalize on piše: »Potiskivanje agresivnosti općeni¬
to je nezdravo i dovodi do bolesti.« (S. Freud, 1938). Nakon što je
povukao tako oštre linije, kako je Freud reagirao na impuls da
ne ostavi ljudske probleme u tako beznadnom stanju i da ne pru¬
ži podršku onima koji preporučuju rat kao najbolji lijek za ljud¬
sku rasu?
Freud je uistinu pokušao naći izlaz iz ove dileme između teore¬
tičara i humanista. Jedan pokušaj bio je u ideji da se destrukti¬
van instinkt može preobraziti u savjest. U Nelagodnostima u kul¬
turi on pita: »Što se njemu (agresoru) događa, ako svoju želju za
agresijom učini bezazlenom?« Freud odgovara ovako:
Nešto veoma posebno, što ne bismo nikada pogodili, a što je
ipak dosta očito. Njegova agresivnost nesvjesno postane dio
njegove ličnosti, internalizira se; u stvari, vraća se natrag oda¬
kle je i došla — što znači usmjerena je natrag prema njegovom
vlastitom egu. Tamo je preuzima jedan dio ega koji se kao su-
perego stavlja u suprotnost ostatku ega i koji je sada u obliku
»savjesti« spreman da djeluje protiv ega istom grubom agre-
sivnošću koju je ego želio ispoljiti nad drugim stranim osoba¬
ma. Napetost između grubog superega i ega koji mu je potči-
njen nazivamo osjećaj krivnje; to se izražava kao potreba za
297
 kažnjavanjem. Civilizacija, dakle, stiče prevlast nad pojedinče¬
vom opasnom željom za agresijom time što ga čini slabijim i
razoružava ga uspostavljanjem posrednika, unutar njega, koji
ga nadgledava, kao što garnizon nadgledava osvojeni grad. (S.
Freud, 193O)25
Ovo preobraženje destruktivnosti u samokažnjavajuću savjest
ne izgleda da bi bilo od tolike prednosti kao što to Freud im¬
plicira. Prema njegovoj teoriji savjest bi trebala biti isto toliko
okrutna kao i instinkt smrti, pošto je nabijena njegovom energi¬
jom, i ne daje se nikakvo objašnjenje zašto bi pod kontrolom
ovog okrutnog «garnizona« instinkt smrti bio »oslabljen« ili »ra¬
zoružan«, čini mi se da bi slijedeća analogija mnogo logičnije iz¬
razila stvarne konzekvence Freudove misli: grad koji je bio pod
vlašću okrutnog neprijatelja, pobjeđuje ga uz pomoć diktatora
koji tada uspostavlja sistem koji je isto tako okrutan kao i onaj
pobijeđenog neprijatelja; i što se time dobiva?
Međutim, ova teorija stroge savjesti kao manifestacije instinkta
smrti nije jedini Freudov pokušaj da ublaži svoj pojam tragične
alternative. Drugo manje tragično objašnjenje izraženo je u sli¬
jedećem: »Uništavalački instinkt, ublažen i ukroćen, i da tako ka-
žemo, spriječen u njegovom cilju, mora kada je usmjeren prema
objektima zadovoljiti vitalne potrebe ega i dati mu vlast nad pri¬
rodom.« (S. Freud, 1930). Čini se da je ovo dobar primjer »subli¬
macije«;26 cilj instinkta nije oslabljen već je usmjeren prema dru¬
gim društveno vrijednim ciljevima, u ovom slučaju »vlasti nad
prirodom«.
Ovo zaista zvuči kao idealno rješenje. Čovjek je oslobođen tra¬
gičnog izbora između uništavanja ili drugih ili sebe, jer se ener¬
gija uništavalačkog instinkta koristi da bi se stekla vlast nad pri¬
rodom. Ali, moramo pitati, može li to stvarno biti tako? Da li je
istina da se destruktivnost može pretvoriti u konstruktivnost?
Što može značiti »vlast nad prirodom«? Pripitomljavanje i uzga¬
janje životinja, sakupljanje i kultiviranje biljaka, tkanje, gradnja
koliba, lončarstvo i mnoge druge aktivnosti uključujući konstru¬
iranje strojeva, željeznica, aviona i nebodera. Sve su to djela kon¬
struiranja, izgrađivanja, sjedinjavanja, sinteze, i doista, ako ih
želimo pripisati jednom od dva osnovna instinkta, možemo smat¬
rati da su motivirana Erosom, a ne instinktom smrti. S mogućim
isključenjem ubijanja životinja za potrošnju i ubijanja ljudi u
ratu, djela za koja možemo smatrati da su ukorijenjena u destruk¬
tivnosti, vlast nad prirodom nije destruktivna već konstruktivna.
298
Freud čini još jedan pokušaj da u svom odgovoru na pismo Al-
berta Einsteina o pitanju Čemu rat? ublaži oštrinu svoje alter¬
native, čak niti u ovom slučaju, kada je bio suočen s pitanjem o
psihološkim razlozima rata jednog od najvećih znanstvenika i hu¬
manista ovog stoljeća, Freud nije pokušao sakriti ili ublažiti oštri¬
nu svojih ranijih alternativa. S potpunom jasnoćom on je napi¬
sao:
Kao rezultat malog razmišljanja, pretpostavili smo da taj in¬
stinkt djeluje u svakom živom stvoru i teži sjedinjavanju i svo¬
đenju života na prvobitne uvjete nežive materije. Stoga sasvim
ozbiljno zavređuje da ga se nazove instinktom smrti, dok erot¬
ski instinkti predstavljaju težnju za životom, Instinkt smrti
pretvara se u destruktivan instinkt kada se uz pomoć posebnih
organa usmjerava prema vanjskim objektima. Organizam tako
reći štiti vlastiti život uništavanjem njemu stranih života. Ali
jedan dio instinkta smrti i dalje djeluje unutar organizma; u
ovoj internalizaciji destruktivnog instinkta nastojali smo naći
izvore mnogih normalnih i patoloških pojava. Čak smo počinili
herezu kad smo porijeklo savjesti pripisali ovom kretanju agre¬
sivnosti prema unutra. Primijetit ćete da nije mala stvar ako
ovaj proces ode predaleko: to je apsolutno nezdravo. U drugu
ruku, ako se ove sile okrenu uništavanju vanjskog svijeta, or¬
ganizam će biti rasterećen i efekt mora biti koristan. To bi slu¬
žilo kao biološko opravdanje za sve odvratne i opasne impulse
protiv kojih se borimo. Moramo priznati da su oni bliži Prirodi
nego naša otpornost prema njima, za što također treba naći
objašnjenje. (S. Freud, 1933 a. Potcrtao E. F.)
Nakon ove veoma jasne i nekompromisne tvrdnje u kojoj je
sažeo svoja ranija shvaćanja instinkta smrti, i nakon što je izja¬
vio da teško može vjerovati u priče o onim sretnim dijelovima svi¬
jeta gdje postoje rase »koje ne znaju niti za prisilu niti za agre¬
siju«, Freud je pokušao na kraju svog pisma doći do manje pesi-
mističkog rješenja nego što je to sam početak nagovještavao. Nje¬
gova nada temeljila se na nekoliko mogućnosti: >Ako je sprem¬
nost na ratovanje«, on piše, »rezultat destruktivnog instinkta, naj-
očigledniji plan bit će staviti Eros, njegovog neprijatelja, da mu
se suprotstavi. Sve što učvršćuje razvitak emotivnih veza među
ljudima mora djelovati protiv rata.« (S. Freud, 1933 a.)
Nevjerojatno je i dirljivo kako Freud humanist, i kao što se sam
naziva, »pacifist«, pokušava ovdje gotovo bjesomučno izbjeći lo-
299
gične konzekvence svojih premisa. Ako je instinkt smrti tako
snažan i tako značajan, kao što Freud stalno tvrdi, kako može
njegovo djelovanje biti znatno smanjeno djelovanjem Erosa, bu¬
dući da su oba instinkta sadržana u svakoj stanici i da sačinjava¬
ju nereduktivno svojstvo žive materije?
Freudov drugi argument za mir još je fundamentalniji. Na kra¬
ju svoga pisma Einsteinu on piše:
Rat je, znači, u krajnjoj suprotnosti psihičkom stavu koji nam
nameće proces civilizacije, i zbog toga se moramo protiv njega
buniti; mi ga jednostavno ne možemo dalje podnositi. Ovo nije
samo intelektualno i emotivno zgražanje; mi pacifisti posjedu¬
jemo konstitucijsku intoleranciju prema ratu, jednu idiosinkra-
ziju uveličanu, da tako kažemo, do najvećeg stupnja. Zaista, či¬
ni se, da sniženje estetskih standarda u ratu ne igra ništa ma¬
nju ulogu u našoj pobuni protiv rata nego njegove okrutnosti.
Kako ćemo dugo morati čekati da ostatak čovječanstva postane
također miroljubiv? Tko to zna. (S. Freud, 1933 a).
I na kraju svog pisma Freud dodiruje misao, koju povremeno
nalazimo u njegovim djelima27 — proces civilizacije vodi stalnom,
tako reći »konstitucijskom«, organskom« potiskivanju instinkta.
Freud je veo mnogo ranije izrazio to gledište u Tri eseja kada
je govorio o oštrom konfliktu između instinkta i civilizacije: »Do¬
biva se utisak od civilizirane djece da je izgradnja tih brana
rezultat školovanja; bez sumnje, školovanje ovdje igra veliku
ulogu, ali u stvarnosti ovaj je razvitak organski determiniran i
hereditarno određen i povremeno dolazi do njega bez ikakve po¬
moći od školovanja.« (S. Freud, 1905. Potcrtao E. F.)
U djelu Nelagodnosti u kulturi Freud je nastavio ovaj način
mišljenja govoreći o »organskom potiskivanju«, koje, na prim¬
jer, kod tabua koji se odnose na menstruaciju i analni eroticizam,
tako krči put civilizaciji. Saznajemo da je već 1897. izrazio u pis¬
mu Fliessu (14. studeni 1897; sedamdeset i peto pismo) da »je ne¬
što organsko imalo udio u potiskivanju«, (S. Freud, 1897)28
Razne tvrdnje, ovdje citirane, pokazuju da je Freudovo osla¬
njanje na »konstitucijsku« netolerantnost prema ratu bilo poku¬
šaj ne samo da nadvlada tragičnu perspektivu svoje koncepcije
instinkta smrti, do koje je došao tako reći ad hoc u svojim dis¬
kusijama s Einsteinom, već se i slagalo s njegovim načinom mi¬
šljenja, koji iako nikada nije bio dominantan, bio je prisutan u
njegovoj misli od 1897.
300
Da su Freudove pretpostavke da civilizacija izaziva »konstitucij-
ska« i hereditarna potiskivanja bile ispravne, tj. da su u proce¬
su civilizacije oslabljene izvjesne instinktualne potrebe, tada bi
on našao izlaz iz ove dileme. Tada civilizirani čovjek ne bi bio
potican nekim instinktualnim zahtjevima suprotnim civilizaciji
u istoj mjeri u kojoj je to primitivan čovjek. Impuls za uništa¬
vanjem ne bi imao isti intenzitet i snagu kod civiliziranog čov¬
jeka kao i kod primitivnog. Ovaj način mišljenja bi također vo¬
dio nagađanju da su možda u procesu civilizacije bile stvorene
izvjesne inhibicije protiv ubijanja koje su putem nasljeđa posta¬
le stalne. Međutim, čak ako bismo i mogli otkriti takve heredi-
tarne faktore općenito, bilo bi nevjerojatno teško pretpostaviti
da oni postoje i kod instinkta smrti.
Prema Freudovom shvaćanju instinkt smrti je tendencija svoj¬
stvena svim živim materijama; čini se da je teoretski teško pret¬
postaviti da bi ta osnovna biološka sila mogla biti u procesu ci¬
vilizacije oslabljena. Istom logikom možemo pretpostaviti da bi
Eros mogao u procesu civilizacije biti konstitucijski oslabljen, a
ta pretpostavka vodila bi do općenitije pretpostavke da bi se sa¬
ma priroda žive materije mogla »organskim« potiskivanjem u
procesu civilizacije izmijeniti.29
Kako god to bilo, čini se da je danas jedan od najvažnijih pred¬
meta istraživanja utvrditi činjenice koje se na ovo odnose. Po¬
stoje li dovoljni dokazi da je u procesu civilizacije došlo do kon-
stitucijskog, organskog potiskivanja izvjesnih instinktualnih za¬
htjeva? Da li se to potiskivanje razlikuje od potiskivanja u Freu¬
dovom uobičajenom smislu utoliko što slabi instinktualni zah¬
tjev a ne odvodi ga iz svijesti, niti ga usmjerava drugim ciljevi¬
ma? Još točnije, da li su u toku historije čovjekovi destruktivni
impulsi oslabili ili su se razvili inhibirajući impulsi koji su sada
postali hereditarno fiksirani? Odgovor na ovo pitanje zahtijevao
bi opširna proučavanja, naročito u antropologiji, socijalnoj psi¬
hologiji i genetici.
Gledajući natrag na razna Freudova nastojanja da ublaži oštri¬
nu svoje osnovne alternative — uništavanje drugih ili sebe — mo¬
žemo se samo diviti njegovoj upornosti u traženju izlaza iz ove
dileme, kao i činjenici da je bio svjestan da nije našao zadovo¬
ljavajuće rješenje. Tako u Skici on više ne govori o faktorima
koji ograničavaju snagu destruktivnosti (osim o ulozi superega)
i završava time što kaže: »To je jedna od opasnosti za zdravlje
301
s kojom su suočena ljudska bića na njihovom putu ka kulturnom
razvitku. Potiskivanje agresivnosti općenito je nezdravo i vodi
bolesti (mučenju tijela).« (S. Freud, 1938)30
Kritika biti Freudove teorije
Moramo sada prijeći od imanentne kritike Freudove teorije in-
stinkata života i smrti na kritiku biti njegovog argumenta. Po¬
što je mnogo o tome pisano, ne moram ulaziti u diskusijiu svih
točaka ovakve kritike. Napomenut ću one koje su od naročitog
interesa s mog stajališta, ili one kojima drugi pisci nisu obra¬
tili dovoljno pažnje.
Možda najveća slabost Freudove pretpostavke, i ovdje i u od¬
nosu na neke druge probleme, leži u tome da je teoretičar i gra¬
ditelj sistema u Freudu otišao dalje od kliničkog promatrača.
Nadalje, Freud je bio jednostrano rukovođen intelektualnom um¬
jesto iskustvenom imaginacijom; da to nije bilo tako, on bi na¬
slutio da su sadizam, agresivnost, destruktivnost, moć i želja za
vladanjem kvalitativno potpuno različite pojave, iako granice me¬
đu njima možda nisu jasno naznačene. Ali Freud je mislio u ap¬
straktnim teoretskim pojmovima koji su implicirali da sve što
nije ljubav instinkt je smrti; tako je svaka tendencija morala
biti podvedena pod novu dihotomiju. Rezultat podvođenja razli¬
čitih i djelomično kontradiktornih psiholoških tendencija u je¬
dnu kategoriju nužno dovodi do toga da se ni jedna od njih ne
shvati; natjerani smo da govorimo alijeniranim jezikom o pojava¬
ma o kojima možemo pametno govoriti samo ako se naše riječi
odnose na različite, specifične oblike iskustva.
Ali potvrda je Freudove sposobnosti da povremeno nadvlada
svoju odanost analitičkoj teoriji instinkta u tome što je uočio
neke bitne razlike u svojstvima različitih oblika agresivnosti iako
ih nije razlikovao različitim pojmovima.
Navodim tri osnovna oblika agresivnosti koje je uočio:
1. Impulsi okrutnosti, neovisni od seksualnosti, koji se teme¬
lje na instinktima samoočuvanja; njihov cilj je prepoznavanje
stvarne opasnosti i obrana protiv napada. (Freud, 1905). Funkcija
ove agresije postizanje je onoga što je neophodno za održanje
ili obranu od opasnosti koje prijete životnim interesima. Ovaj bi
tip agresije približno odgovarao onome što ja nazivam »defenziv¬
nom agresijom«.
302
2. U svom shvaćanju sadizma Freud je vidio jedan oblik de¬
struktivnosti kod kojeg je čin uništavanja, prisiljavanja i mu¬
čenja požudan, iako je objasnio specifično svojstvo ove vrste
destruktivnosti kao kombinaciju seksualne požude i neseksual-
nog instinkta smrti. Ova vrst agresivnosti odgovarala bi »sa¬
dizmu«.
3. Na kraju, Freud je prepoznao i treću vrstu agresivnosti koju
je opisao ovako: »Ali čak i gdje se pojavljuje bez ikakvog seksu¬
alnog cilja, u slijepom bijesu destruktivnosti, moramo shvatiti
da je zadovoljavanje instinkta praćeno nevjerojatno visokim stup¬
njem narcisoidnog uživanja, jer dozvoljava egu da ispuni svoje
stare želje za svemoći.«
Nije lako reći na koju pojavu Freud ovdje misli. Cistu destruk¬
tivnost nekrofilske ličnosti ili ekstreman oblik moći opijenog sa-
dističnog člana gomile spremne na linčovanje ili silovanje. Pote¬
škoća je možda u općem problemu razlikovanja ekstremnih obli¬
ka sadističkog svemoćnog gnjeva od čiste nekrofilije, poteškoća
o kojoj sam govorio u tekstu. Bilo da je riječ o jednom ili drugom,
činjenica je da je Freud prepoznao različite pojave, iako ih nije
razlikovao kad je kliničke činjenice prilagodio teoretskim zahtje¬
vima.
Gdje smo nakon ove analize Freudove teorije instinkta smrti?
Da li se ona bitno razlikuje od zamisli »destruktivnog instinkta«
do koje su došli mnogi psihoanalitičari ili od Freudove ranije te¬
orije libida? U toku ove diskusije ukazali smo na mnoge jedva
zamjetljive izmjene i kontradiktornosti u Freudovom razrađiva¬
nju teorije agresije. Vidjeli smo, iz pisma Einsteinu, da se Freud
neko vrijeme prepustio spekulacijama koje bi učinile njegovu
poziciju manje oštrom i manje primjenljivom u opravdavanju ra¬
ta. Ali kada još jednom razmotrimo Freudovu teoretsku građe¬
vinu, postaje jasno da unatoč svemu ovome, osnovna karakteri¬
stika instinkta smrti slijedi logiku hidrauličkog modela koji je
Freud najprije primijenio na seksualni instinkt. Težnja ka smrti
neprestano se rađa u svim živim materijama, ostavljajući samo
jedan izbor: ili ispoljiti ljudsku destruktivnost unutar samog se¬
be, ili je usmjeriti prema van i uništavanjem drugih spasiti se od
samouništavanja. Kao što Freud kaže: »Potiskivanje agresivnosti
je općenito nezdravo i vodi bolesti (mučenju)« (S. Freud 1938)
Na kraju ovog razmatranja Freudove teorije instinkta života i
smrti teško je izbjeći zaključak da je Freud, od 1920, zastupao
dva, u stvari, različita shvaćanja i dva različita pristupa proble¬
mu ljudske motivacije. Prvo shvaćanje konflikta između samo-
303
očuvanja i seksualnosti bilo je tradicionalno, razum protiv stra¬
sti, obaveza protiv prirodne sklonosti, ili glad protiv ljubavi,
kao sile koje rukovode čovjekom. Kasnija teorija, koja se zasni¬
vala na konfliktu između sklonosti životu i sklonosti smrti, iz¬
među integracije i raspadanja, između ljubavi i mržnje, bila je
potpuno drugačija. Dok možemo reći da se temeljila na popular¬
nom shvaćanju ljubavi i mržnje kao dviju sila koje rukovode čo¬
vjekom, bila je u stvari dublja i originalnija; slijedila je platon¬
sku tradiciju Erosa i smatrala ljubav energijom koja spaja sve
žive materije i koja je garant života. Još točnije, izgleda da je
slijedila Empedoklovu ideju da svijet živih stvorenja može po¬
stojati samo dok traje borba između suprotnih sila Razdora i Af¬
rodite ili ljubavi, dok sile privlačenja i odbijanja djeluju za¬
jedno.31
Princip redukcije nadraženosti:
osnova principa užitka i instinkta smrti
Ne smijemo, međutim, zbog razlika između Freudove stare i no¬
ve teorije zaboraviti da je jedan aksiom koji je zajednički obje¬
ma teorijama bio duboko uvriježen u Freudovom umu otkako
je studirao s von Briickeom. Ovaj aksiom je »princip redukcije
napetosti« koji se provlači kroz Freudovu misao od 1888. do nje¬
govog posljednjeg razmatranja instinkta smrti.
Već na samom početku svog rada 1888. Freud je govorio o »sta¬
bilnoj količini nadraženosti«. (S. Freud, 1888). Ovaj princip jas¬
nije je formulirao 1892, kad je napisao: »Nervni sistem teži odr¬
žavanju stalnog nivoa onog u njegovim funkcionalnim odnosima,
što možemo opisati kao sumu nadraženosti. On taj preduvjet za
zdravlje postiže tako da se asocijativno rješava svakog razumnog
porasta nadraženosti (Erregungszuwachs) ili ga se oslobađa od¬
govarajućom motornom reakcijom.« (S. Freud, 1892. Potcrtao E.
F.)
U skladu s ovim, Freud je definirao pisihičku traumu, kako
ju primjenjuje u svojoj teoriji histerije, ovako: »Svaki utisak ko-
jeg se nervni sistem ne može bez problema riješiti asocijativnom
ili motornom reakcijom postaje psihička trauma.* (S. Freud, 1892.
Potcrtao E. F.)
304
U Projektu za naučnu psihologiju (1895 a) Freud govori o »prin¬
cipu neuronične inercije« koji potvrđuje da »neuroni teže da se
oslobode Q. Na osnovu ovoga treba shvatiti strukturu i razvoj kao i
funkcije (neurona).« (Freud, 1895 a). Što za Freuda znači ovaj Q
nije sasvim jasno. On ga u ovom radu definira kao »ono što raz¬
likuje aktivnost od mirovanja« (Freud, 1895a),32 znači, nervna
energija.33 U svakom slučaju, na sigurnom smo tlu ako kažemo da
u tim ranim godinama leži početak onoga što je Freud kasnije na¬
zvao principom »konstantnosti«, ili ono što implicira redukciju
svake nervne aktivnosti na najniži nivo. Freud je dvadeset i pet
godina kasnije u S onu stranu principa užitka formulirao taj prin¬
cip u psihološkim pojmovima na slijedeći način: »Mentalni sis¬
tem nastoji održati količinu nadraženosti koja je prisutna na
najnižem mogućem ili barem na stalnom nivou.« (S. Freud 1920.
Potcrtao E. Fromm). Freud ovdje govori da se isti princip —
»konstantnosti« i »inercije« — ispoljava u dva oblika: jedan
održava uzbuđenje na nepromjenljivom nivou, drugi ga smanju¬
je na najniži mogući nivo. Freud je katkada upotrebljavao jedan
od ova dva pojma da bi označio jedan ili drugi oblik ovog osnov
nog principa.34
Princip užitka počiva na principu konstantnosti. Kemijski pro¬
izvedeno libidinozno uzbuđenje zahtijeva da bude sniženo na nor¬
malan nivo; ovaj princip održavanja napetosti na stalnoj razini
rukovodi funkcioniranjem nervnog sistema. Napetost koja se po¬
većava iznad normalne razine osjeća se kao »neužitak«, njeno sni¬
ženje na stalan nivo osjeća se kao »užitak«. »Činjenice koje su nas
navele da vjerujemo u dominantnost principa užitka također su
izražene u hipotezi da mentalni sistem nastoji držati količinu
nadraženosti koja je u njemu prisutna na najnižem mogućem ili
barem konstantnom nivou... Princip užitka proizlazi iz principa
konstantnosti.« (S. Freud, 1920. Potcrtao E. F.) Ne shvatimo li
Freudov aksiom redukcije napetosti, nikada nećemo razumjeti
njegovu poziciju koja nije bila usredotočena na hedonističku te¬
žnju za užitkom, već na pretpostavku o fiziološkoj potrebi da se
reducira napetost i zajedno s time — psihički — neužitak. Princip
zadovoljstva počiva na održavanju uzbuđenja na određenom stal¬
nom nivou. Ali princip konstantnosti također sadrži u sebi tenden¬
ciju ka održavanju uzbuđenja na najnižem nivou; u ovom obliku
on postaje osnova instinkta smrti. Kao što je Freud rekao: »Do-
minirajuća tendencija mentalnog života, možda nervnog života
uopće, nastojanje je da se smanji, drži na stalnom nivou, ili ot¬
kloni unutrašnja napetost koja je izazvana stimulansima (Nirva-
305
na princip, da upotrijebimo pojam Barbare Law) — tendencija
koja se manifestira u principu užitka; naše prepoznavanje te
činjenice jedan je od najjačih razloga za vjerovanje u postojanje
instinkta smrti.« (S. Freud, 1920)
Freud ovdje dolazi do gotovo neodržive pozicije; principi kon-
stantnosti, inercije i Nirvane identični su; princip redukcije na¬
petosti upravlja seksualnim instinktom (u pojmovima principa
užitka) i u isto vrijeme sačinjava bit instinkta smrti. Kako Freud
instinktu smrti pripisuje ne samo samodestruktivnost već i de¬
struktivnost usmjerenu na druge, dolazi do paradoksalne ideje
da princip užitka i instinkt destruktivnosti proizlaze iz istog prin¬
cipa. Freud se, naravno, nije mogao zadovoljiti s ovakvom idejom,
naročito ne pošto bi ona odgovarala monističkom, a ne dualisti¬
čkom modelu suprotnih sila kojeg se Freud nikada ne bi odre¬
kao. Četiri godine kasnije Freud piše u Ekonomskom problemu
mazohizma:
Ali mi smo bez predomišljanja princip užitka-neužitka poi¬
stovjetili s ovim Nirvana principom... Nirvana princip (i prin¬
cip užitka koji bi mu trebao biti identičan) bio bi potpuno u
službi instinkata smrti, čiji je cilj da nemirnost života dovede
do stabilnosti neorganskog stanja, i imao bi funkciju upozora-
vanja na zahtjeve instinkata života — libida — koji nastoje
poremetiti intendirani tok života. Ali ovo gledište ne može biti
ispravno. (S. Freud, 1924. Potcrtao E. F.)
Da bi dokazao neispravnost ovog gledišta, Freud čini ono što
bi obično iskustvo preporučilo od samog početka. On piše:
Izgleda da u nizu osjećaja napetosti imamo neposredan os¬
jećaj o povećanju i smanjenju količine stimulansa, i nema
sumnje da postoje ugodne i neugodne relaksacije te napetosti.
Stanje seksualnog uzbuđenja je najočitiji primjer ugodnog po¬
većanja stimulansa ove vrste, ali sigurno nije jedini.
Užitak i neužitak se, prema tome, ne mogu pripisati porastu
i padu kvantiteta (koji opisujemo kao »napetost izazvanu sti¬
mulansom«) iako je ovaj faktor očito od velike važnosti. Izgle¬
da da oni ne ovise o tom kvantitativnom faktoru, već o nekom
njegovom svojstvu za koje mi možemo samo reći da je kvali¬
tativno. Da bismo mogli reći što je to kvalitativno svojstvo,
trebali bismo biti mnogo dalje u psihologiji. Možda je to ri¬
tam, vremenski slijed promjena porasta i padova u kvantitetu
stimulansa. To još ne znamo. (S. Freud, 1924)
306
Freud ipak nije dalje slijedio ovu misao, iako, izgleda, nije bio
zadovoljan s ovakvim objašnjenjem. Umjesto njega on je dao
jedno drugo koje bi trebalo nadići opasnost sadržanu u poisto¬
vjećivanju užitka s destruktivnošću. On dalje kaže:
Kako god to bilo, moramo uvidjeti da je Nirvana princip
koji pripada instinktu smrti prošao u živim organizmima kroz
određene promjene i tako postao princip užitka; od sada će¬
mo izbjegavati smatrati ova dva principa identičnima... Nir¬
vana princip izražava trend instinkta smrti; princip užitka iz¬
ražava zahtjeve libida; a modifikacija ovog drugog principa,
princip stvarnosti, predstavlja utjecaje vanjskog svijeta. (S.
Freud, 1924)
Izgleda da je ovo obrazloženje teoretska naredba, a ne objaš¬
njenje tvrdnje da princip užitka i instinkt smrti nisu jedno te
isto.
Dok je Freudov pokušaj da se izbori iz ovog paradoksalno«
gledišta, po mom mišljenju, neuspješan, iako sjajan, važan prob¬
lem sada nije da li je uspio ili ne, stvar je prije u tome da je
Freudova čitava psihološka misao od samog početka pa do kra¬
ja bila rukovođena aksiomom da je princip redukcije nadraže-
nosti princip koji upravlja svim psihičkim i nervnim životom.
Nama je poznato porijeklo ovog aksioma. Sam Freud je citi¬
rao G. T. Fechnera (1823) kao začetnika ove ideje. On piše:
Ne možemo, dakako, ostati indiferentni na otkriće da je oš¬
trouman istraživač kao što je G. T. Fechner zastupao gledište
o užitku i neužitku koje se u svim bitnim pojmovima poduda¬
ralo s onim koje je nama nametnuo psihoanalitički rad. Fech-
nerova tvrdnja može se naći u malom djelu Einige Ideen zur
Schopfungs und Entwicklungsgeschichte der Organismen, 1873
(XI dio, Dodatak, 94), i ona glasi: »Ukoliko su svjesni impulsi
uvijek u nekoj vezi s užitkom i neužitkom, možemo smatrati
da su užitak i neužitak također u psiho-fizičkom odnosu pre¬
ma uvjetima stabilnosti i nestabilnosti. Ovo pruža osnovu za
hipotezu o kojoj ću podrobnije govoriti drugom prilikom. Pre¬
ma ovoj hipotezi svaka psihofizička kretnja koja se diže iz¬
nad granice svijesti praćena je zadovoljstvom u onoj mjeri
da se iznad izvjesne granice približava potpunom ostvarenju
stabilnosti, a praćena je neužitkom u onoj mjeri da iznad iz¬
vjesne granice napušta potpunu stabilnost, dok između dviju
307
 granica, koje možemo opisati kao kvalitativne granice užitka i
neužitka, postoji izvjesno granično područje estetske indife-
rentnosti . . . 3 5
Činjenice koje su nas navele da vjerujemo da u mentalnom
životu dominira princip užitka, također dolaze do izražaja i u
hipotezi da mentalni sistem teži održanju kvantiteta nadraže-
nosti na najnižem mogućem nivou ili barem na stalnom. Ova
druga hipoteza samo je drugi način izražavanja principa užitka,
jer ako je rad mentalnog sistema usmjeren održavanju nadra-
ženosti na niskom nivou onda će se sve što dovodi do povećanja
kvantiteta osjećati kao nešto što je suprotno djelovanju siste¬
ma, tj. kao neužitak. Princip užitka slijedi iz principa konstant-
nosti, u stvari, ovaj drugi princip proizlazi iz činjenice koja
nas je primorala da prihvatimo princip užitka. Štoviše, po¬
drobnija diskusija pokazat će da se tendencija koju pripisu¬
jemo mentalnom aparatu podvodi, kao specijalan slučaj, pod
Fechnerov princip o »tendenciji prema stabilnosti« s kojim je
on povezao osjećaje užitka i neužitka, (S. Freud 1920)
Ali Fechner nije nipošto bio jedini predstavnik principa redukcije
napetosti. Stimuliran shvaćanjem energije u fizici, pojam energi¬
je i očuvanja energije postao je popularan i među fiziolozima.
Ako su te teorije iz fizike utjecale na Freuda, to bi značilo da
je instinkt smrti samo jedan poseban primjer općeg zakona fi¬
zike, ali pogrešku ovakvog zaključivanja postaje očita razmot¬
rimo li razliku između neorganske i organske teorije. Rene Du-
bos je to izrazio veoma sažeto. On piše:
Prema jednom od najosnovnijih zakona fizike, univerzalna
tendencija u svijetu materije jest da sve ide prema dolje, da
dođe do najnižeg mogućeg nivoa napetosti, sa stalnim gubit¬
kom potencijalne energije i organizacije. Upravo suprotno, ži¬
vot neprestano stvara i održava red u neorganiziranoj materiji.
Da bismo shvatili važnost ove činjenice, trebamo se samo sje¬
titi što se događa svim živim organizmima — najmanjima, kao
i najvećima i najrazvijenijima, kad konačno umru. (R. Dubos,
1962)
Dva su engleska pisca, R. Kapp (1931) i L. S. Penrose (1931),
tako uvjerljivo kritizirali pokušaje nekih autora da povežu fi¬
zičku teoriju s instinktom smrti da »konačno moramo odbaciti
308
ideju da bi mogao postojati bilo kakav odnos između entropije
i instinkta smrti.«36
Da li je Freud imao na umu vezu između entropije i instinkta
smrti nije toliko važno. Čak ako i nije, čitav princip nadraženo-
sti i redukcije energije na najniži nivo temelji se na osnovnoj
pogrešci na koju je Dubos ukazao u ranijem citatu: ona se sa¬
stojala u zanemarivanju osnovne razlike između života i neži-
vota, između »organizma« i »stvari«.
Da bi se izbjegli zakoni koji vrijede samo za organsku mate¬
riju, kasnije je umjesto entropije postala prihvatljivija jedna dru¬
ga analogija, naime pojam »homeostaze« koji je razvio Walter
B. Cannon (1963). Jones i drugi koji vide u ovom pojmu analogi¬
ju Freudovom Nirvana principu brkaju ova dva principa. Freud
govori o tendenciji da se odstrani ili snizi nadraženost. Među¬
tim, Cannon i mnogi kasniji istraživači govore o potrebi održa¬
vanja relativne stabilnosti unutarnjih uvjeta. Ova stabilnost zna
či da unutarnji uvjeti teže stabilnosti, ali ne teže reduciranju
energije na minimalnu razinu. Ova zbrka očito proizlazi iz dvo¬
smislenosti riječi »stabilnost« i »konstantnost«. Jednostavan pri¬
mjer ukazat će na pogrešku. Ako se temperatura sobe drži na
stabilnom ili konstantnom nivou pomoću termostata, to znači da
ne smije ići niti iznad niti ispod određenog stupnja; ali tenden¬
cija da se temperatura drži na minimalnom stupnju bila bi ne¬
što sasvim drugo; u stvari, homeostatički princip stabilnosti su¬
protan je Nirvana principu potpunog ili relativnog reduciranja
energije.
Postoji malo sumnje da Freudov osnovni aksiom reduciranja
napetosti, iz kojeg proizlaze i princip užitka i instinkt smrti, du¬
guje svoje postojanje načinu mišljenja koje je karakteristično
za njemački mehanistički materijalizam a još više orijentaciji
koja gleda na čovjeka kao na mašinu, što je karakteristično za
zapadnu misao u posljednjim stoljećima. Kliničko iskustvo nije
bilo ono što je navelo Freuda na ovo shvaćanje; Freudova du¬
boka privrženost teorijama njegovih učitelja nametnula je nje¬
mu i kasnijoj psihoanalizi ovaj »aksiom«. Natjerala je kliničko
promatranje i formulaciju teorije koja je slijedila u uski okvir
redukcije napetosti, što se jedva može uskladiti s bogatstvom
podataka koji pokazuju da čovjek, u svim dobima, traži uzbu¬
đenje, stimulaciju, odnose ljubavi i prijateljstva, i da je željan
povećati svoju povezanost sa svijetom; ukratko, čovjek je izgle¬
da isto toliko motiviran povećavanjem kao i reduciranjem nape¬
tosti. No, iako su mnogi psihoanalisti bili impresionirani ograni-
309
čenom valjanošcu redukcije napetosti, nisu izmijenili svoje os¬
novno gledište i nastavili su i dalje da se petljaju s posebnom
mješavinom Freudovih metapsiholoških pojmova i logike svojih
kliničkih podataka.
Možda zagonetka Freudovog samozavaravanja o valjanosti poj¬
ma instinkta smrti zahtijeva još jedan element da bi se riješila.
Veoma pažljiv čitalac Freudovih radova mora biti svjestan da je
Freud s neizvjesnošću i s oprezom tretirao svoje nove teoretske
konstrukcije kada ih je po prvi put izlagao. Nije inzistirao na
njihovoj valjanosti, a katkada je, štoviše, i loše govorio o njiho¬
voj vrijednosti. Ali što je više vremena prošlo to se više hipo-
tetičkih konstrukcija pretvorilo u teorije na kojima su se izgra¬
đivale nove konstrukcije i teorije. Freud, teoretičar, bio je do¬
voljno svjestan sumnjive valjanosti mnogih svojih konstrukcija.
Zašto je zaboravio te prvobitne sumnje? Teško je odgovoriti na
to pitanje; jedan mogući odgovor nalazi se možda u njegovoj
ulozi vođe psihoanalitičkog pokreta.37 Oni učenici koji su se usu¬
dili kritizirati osnovne aspekte njegovih teorija napustili su ga
ili su bili potisnuti na ovaj ili onaj način. Oni koji su stvo¬
rili pokret bili su većinom ljudi bez imaginacije, što se tiče
njihovih teoretskih sposobnosti, i bilo bi im teško slijediti Freu-
dove osnovne teoretske izmjene. Njima je bila potrebna dogma
u koju su mogli vjerovati i organizirati svoj pokret oko nje.38 Ta¬
ko je Freud znanstvenik postao u izvjesnoj mjeri rob Freuda
vođe pokreta; ili, drugačije rečeno, Freud, učitelj, postao je rob
svojih vjernih ali nekreativnih učenika.
BILJEŠKE UZ DODATAK
1. Radi evolucije Freudove teorije agresije usporedi također J. Stra-
cheyev kratak prikaz u urednikovom Uvodu u djelu Nelagodnosti
u kulturi (Freud, 1930).
2. U ovom iskazu nalazimo formulaciju Freudovog općeg aksioma
o redukciji napetosti kao fundamentalnom zakonu nervnog dje¬
lovanja. Usporedi podrobnu diskusiju ovog aksioma na kraju Do-
datka.
3. U daljnjem razvoju ovog pojma Freud je sklon govoriti više o je¬
dnom instinktu života (Eros) i jednom instinktu smrti.
4. Da bismo u detalje razmotrili Freudov pokušaj da Eros poisto-
vjeti sa seksualnošću, bilo bi potrebno čitavo poglavlje, koje bi
vjerojatno bilo zanimljivo samo proučavateljima Freudove teo¬
rije.
5. Freud ovdje ima na umu II dio svog rada o neurozi tjeskobe
(Freud, 1895).
310
6. U ovoj formulaciji izgleda da je osnovni konflikt između egoizma
i altruizma. U Freudovoj teoriji Ida i Ega (principa užitka i prin¬
cipa stvarnosti) obje strane polarnosti su egoistične: zadovoljava¬
nje vlastitih libidinoznih potreba, i zadovoljavanje vlastitih po¬
treba samoodržanja.
7. U stvari, Freud je naizmjenično držao to gledište i gledište da
je id gnijezdo, ili »rezervoar« libida. J. Strachcv, urednik Stan¬
dard Edition (Standardnog izdanja) dao je detaljan prikaz histo¬
rije ovih nestalnosti kroz čitav Freudov rad. Vidi Dodatak B radu
Ego i id. (Freud, 1923).
8. Freud ovdje spaja tri veoma različite tendencije. Instinkt za uni¬
štavanjem se fundamentalnu razlikuje od želje za moći: u prvom
slučaju želim uništiti objekt; u drugom ga želim zadržati i njime
upravljati, a oboje se u potpunosti razlikuje od nagona za vla¬
danjem, čiij je cilj stvaranje i proizvođenje, koje je u stvari up¬
ravo obrnuto od želje za uništavanjem.
9. Freud je došao do ovog zaključka na osnovu slijedećeg argumenta:
»Ključ se može naći u jednom od, što smo nazvali, idealnih za¬
htjeva civiliziranog društva. On glasi: 'Ljubi bližnjega svoga kao
samoga sebe'. Poznat je po čitavom svijetu i bez sumnje je sta¬
riji od kršćanstva koje ga smatra svojim najpuritanskijim zahtje¬
vom. Ipak, sigurno nije veoma star; čak je u historijskim vreme¬
nima bio stran čovječanstvu. Pristupimo mu s naivnog stajališta,
kao da ga čujemo prvi put; nećemo moći sakriti osjećaj iznena¬
đenja i čuđenja. Zašto da to činimo? Kakvu ćemo korist imati
od toga? Ali iznad svega, kako ćemo to postići? Kako to može
biti moguće? Moja je ljubav za mene nešto vrijedno i ja se ne
smijem njome razbacivati bez razmišljanja. Ona mi nameće du¬
žnosti koje da bih ispunio, moram biti spreman žrtvovati se.
Ako nekoga volim, on to mora na neki način zavrijediti. (Ovdje
ne uzimam u obzir korist koju bih od njega mogao imati ili
značenje koje on može imati za mene kao seksualni objekt, jer
nijedan od ova dva odnosa nije u pitanju kada se radi o zapovi¬
jedi da ljubim bližnjega svoga.) On to zaslužuje ako je tako sli¬
čan meni u važnim stvarima da u njemu mogu voljeti sebe; za¬
služuje to i onda kao je toliko savršeniji od mene da u njemu
mogu voljeti ideala sebe. Nadalje, trebam ga voljeti ako je on
sin mog prijatelja, jer bih ja s njim morao dijeliti bol kada
bi njegovog sina zadesila kakva nesreća. Ali ako je on meni stran
i ako me ne može privući svojom vrijednošću ili važnošću koju
je stekao u mom emotivnom životu, bit će mi teško da ga volim.
Štoviše, bilo bi pogrešno da to činim, jer svi moji prijatelji cijene
moju ljubav kao znak da preferiram njih i bilo bi nepravedno
prema njima da stavim stranca na položaj ravnopravan njihovom.
Ali ako ga budem volio (ovom univerzalnom ljubavlju) zato jer je
kao i insekt, kao glista ili zmija, stanovnik ove Zemlje, bojim se
da će ga dopasti samo malo moje ljubavi, nikakvom mogućnošću
ne toliko, koliko prema ocjeni mog razuma smijem zadržati za
sebe.« (S. Freud, 1930). Zanimljivo je primijetiti kako je Freud za¬
mislio ljubav sasvim u okvirima odnosa građanske etike, naroči¬
to društvenog karaktera srednje klase devetnaestog stoljeća. Pita¬
nje je »Kakve ćemo koristi imati od toga?« — princip profita. Sli-
311

jedeća premisa je da se ljubav mora zavrijediti; patrijarhalni
princip u suprotnosti s matrijarhalnim principom bezuvjetne i ne-
zavrijeđene ljubavi i nadalje narcisoidni princip da drugi zavre¬
đuje moju ljubav samo utoliko ukoliko je u važnim stvarima sli¬
čan meni; čak i ljubav za prijateljeva sina smatra se egoističnom,
jer ako ga zadesi neko zlo, ono indirektno zadesi i mog prijate¬
lja a njegova bol bila bi moja bol. Na kraju je ljubav zamišljena
kao izvjesna kvantitativno određena količina, ljubav za sva stvo¬
renja ostavila bi samo malo ljubavi za svakog pojedinačno.
10. Usp. također S. Freud (1908a).
11. Ovisnost izgradnje Freudove teorije o mišljenju njegovih učitelja
prikazao je Peter Ammacher (1962). Robert R. Holt daje odobra¬
vajući kratak prikaz glavne teze tog rada u slijedećem: »Mnogi od
veoma zbunjujućih i naizgled arbitražnih preokreta u psihoana¬
litičkoj teoriji kod kojih se radi o propozicijama koje su pogrešne
barem u onoj mjeri u kojoj su uopće provjerljive ili su sakrivene
biološke pretpostavke ili su neposredan rezultat ovakvih pretpo¬
stavki koje je Freud naučio od svojih učitelja na medicinskom
fakultetu. One su postale osnovni dio njegovog intelektualnog ala¬
ta, nesporne, kao pretpostavka o univerzalnom determinizmu, a
on uvijek nije prepoznao da su biološke i tako ih je zadržao kao
potrebne sastojke kada je pokušao napustiti neurologiziranje i
baviti se konstrukcijom apstraktnih psiholoških modela.« (R. R.
Holt, 1965)
12. Usp. J. Pratt (1958).
13. Freudova terminologija nije uvijek dosljedna. Ona katkada govo¬
ri o instinktu (ima) života i smrti, katkada o instinktu života i
smrti (jednina). Instinkt(i) smrti se također naziva(ju) destruk¬
tivan/destruktivni instinkt(i). Riječ thanatos (paralelnu Erosu), je¬
dnaku instinktu smrti, Freud nije koristio već ju je u diskusiju
uveo P. Federn.
14. Usp., npr., S. Freud (1930).
15. Upotreba »Nirvana« principa je utoliko nezgodna što pogrešno
objašnjava budističku Nirvanu. Nirvana zapravo nije beživotno
stanje izazvano prirodom (koja, prema budizmu, ima upravo obr¬
nutu tendenciju), već spiritualnim nastojanjem čovjeka koji na¬
lazi spasenje i potpunost života ako uspije nadvladati pohlepu
i egoizam i ako je ispunjen suosjećanjem za sva bića koja osje¬
ćaju. U stanju Nirvane Buddha je doživljavao vrhunsko zadovolj¬
stvo.
16. Freud ne obraća pažnju činjenici da destruktivan instinkt teži
uništenju objekta, dok ga sadizam želi zadržati da bi njime up¬
ravljao, ponižavao ga ili mu nanosio bol. Usp. diskusiju o sadiz¬
mu u jedanaestom poglavlju.
17. Kasnije ću pokušati pokazati da doista postoji moguća veza izme¬
đu teorije libida i teorije instinkta smrti preko teorije analnog li¬
bida.
18. U fusnoti Freud citira sličnu ideju iz Bahadaranyaka Upanišade.
19. Kao što su, na primjer, učinili John Stuart Mill, J. J. Bachofen,
Karl Marx, Friedrich Engels i neki drugi.
312
20. Do ovog procesa dolazi kod mnogih velikih kreativnih mislilaca.
Spinoza je očiti primjer. Na primjer, problem, da li je on bio te-
ista ili ne, ne može se u potpunosti shvatiti ne uzmemo li u obzir
razliku između njegovih svjesnih misaonih navika (u teističkim
pojmovima), novu viziju (koja nije bila teistička) i na kra¬
ju kompromis u definiciji Boga, koji je u stvari njegovo
poricanje. Ova metoda ispitivanja autorovih radova u ne¬
kim je važnim aspektima psihoanalitička. Čitamo između re¬
dova napisanog teksta kao što psihoanalitičar čita između redova
pacijentovih slobodnih asocijacija ili snova. Početna točka je či¬
njenica da nalazimo kontradiktornosti u mislima eminentnog mi¬
slioca. Pošto bi on sam te kontradiktornosti uočio, a vjerojatno
ih i riješio kada bi bio u pitanju samo teoretski talent, moramo
pretpostaviti da su te neizbježne kontradiktornosti izazvane kon¬
fliktom između dviju struktura. Stare, koja još uvijek zauzima ve¬
ćinu svjesnog teritorija, i radikalno nove, koja ne uspijeva da
se u potpunosti izrazi u svjesnim mislima; što znači da jedan njen
dio ostaje nesvjestan. Neizbježna kontradiktornost može se tre¬
tirati kao simptom ili san, kao kompromis između starije struktu¬
re afektivno ukorijenjene u svijesti i nove strukture teoretske vi¬
zije koja se ne može u potpunosti izraziti zbog jačine starih ide¬
ja i osjećaja. Katkada ta nova vizija može biti u potpunosti uko¬
rijenjena u snazi razuma; katkada može imati novu emocional¬
nu komponentu. Ali ako ova nova nema dovoljnu snagu, ona ne¬
će biti u stanju da se jasno izrazi; rezultat su neizbježne kontra¬
diktornosti. Autor, čak ako je i genij, može biti potpuno nesvjes¬
tan postojanja ili prirode ovih kontradiktornosti, dok ih netko
izvana — tko nije blokiran istim premisama — može lako uočiti.
Kant je možda mislio na to kada je rekao: »Ponekad bolje ra¬
zumijemo autora nego on sam sebe.«
21. Ernst Simmel predložio je upravo takvo rješenje. (E. Simmel,
1944).
22. O sličnosti između analnosti i nekrofilije govorili smo u dvanae¬
stom poglavlju. Tamo sam spomenuo da je tipični nekrofilijski
san pun simbola kao što su feces, leševi — čitavi ili rastrgani —
grobovi, ruševine, itd. i dajem primjere takvih nekrofilijskih snova.
23. Usp. npr. Civilizirana seksualna moralnost i moderno nervno obo¬
ljenje, gdje Freud piše: »Možemo s opravdanjem smatrati našu ci¬
vilizaciju odgovornom za neurasteniju.« (S. Freud, 1908a.)
24. Herbert Marcuse ukazuje da je Freud rekao da potpuna sreća za¬
htijeva potpuno ispoljavanje svih seksualnih instinkata (što bi
u Freudovom smislu značilo naročito pregenitalne komponente)
(H. Marcuse, 1955). Bez obzira na to da li je Freudovo mišljenje
ispravno, Marcuse nije obratio pažnju činjenici da je Freudova gla¬
vna ideja, ideja tragičnih alternativa. Prema tome, Freud ne smat¬
ra da bi cilj trebao biti neograničeno ispoljavanje svih kompone¬
nata seksualnog instinkta. Upravo suprotno, Freud — na strani ci¬
vilizacije protiv barbarstva — daje prednost represiji, a ne obr¬
nuto. Freud je ionako uvijek govorio o represivnom utjecaju ci¬
vilizacije na instinkte, a ideja da se to događa samo u kapitalizmu
313
 i da se ne mora događati u socijalizmu u potpunosti je kontradik¬ ma dugo nakon što je prihvatio pojam »psihička« energija; jo§
torna njegovom shvaćanju. Marcuseove ideje o ovom slučaju pa¬ 1915. Freud u radu Nesvjesno govori o »nervnoj« a ne psihičkoj
te od nedovoljnog poznavanja pojedinosti Freudove teorije. energiji. Strachev kaže, da su se u stvari »mnoge glavne karakte¬
25. Freudova koncepcija savjesti kao kažnjavatelja veoma je uska. ristike Q zadržale u nekom izmijenjenom obliku u Freudovim ra¬
u tradiciji izvjesnih religioznih ideja; koncepcija »autoritativne«, dovima sve do kraja«. (1. tom, str. 345). Freud je sam došao do
a ne »humanističke« savjesti. Usp. E. Fromm (1947). zaključka da ne znamo što je Q. On piše u S onu stranu principa
26. Freud nije upotrebljavao pojam »sublimacija« u vezi s instinktom užitka: »Neodređenost svih naših diskusija o onome što smo opi¬
smrti, ali čini mi se da je pojam s kojim se slijedeći odlomak sali kao metapsihologiju proizlazi iz činjenice da nam nije poz¬
bavi isti kao i onaj koji Freud u vezi s libidom naziva sublima¬ nato ništa o prirodi procesa razdražijivosti do kojeg dolazi u ele¬
cijom. Pojam »sublimacije« diskutabilan je čak i kad ga je Freud mentima psihičkog sistema i da se ne osjećamo opravdanim u
primijenio na seksualne, a naročito pregenitalne instinkte. S obzi¬ prihvaćanju bilo kakve hipoteze o ovom predmetu. Mi prema
rom na njegovu stariju teoriju, popularan je primjer da kirurg tome čitavo vrijeme radimo s velikim nepoznatim faktorom koji
upotrebljava sublimiranu energiju svog sadizma. Ali da li je to smo prinuđeni unositi u svaku novu formulu.« (S. Freud, 1920)
stvarno istina? Konačno od kirurga se ne zahtijeva da samo reže: 34. J. Bowlby, u svojoj izvanrednoj diskusiji o ovom problemu, ka¬
on također liječi i vjerojatnije je da najbolji kirurzi nisu motivira¬ že da je Freud najprije smatrao princip inercije primarnim, a
ni sublimiranim sadizmom, već mnogim drugim faktorima, kao princip konstantnosti sekundarnim. Čitanje relevantnih odloma¬
što su ručna spretnost, želja za liječenjem drugih putem neposred¬ ka navodi me na drugačiju pretpostavku, koja se izgleda slaže
nog djelovanja, mogućnost donošenja brzih odluka, itd. sa J. Strachevovom interpretacijom. (Usp. J. Bowlby, 1969)
27. Usp. F. Freud (1930), kao i izvore citirane u urednikovom Uvodu 35. Freud kaže u Ego i id: »Istina je da Fechnerov princip konstant¬
u ovaj rad. nosti upravlja životom koji se tako sastoji od kontinuiranog kre¬
28. Zahvalan sam Jamesu Stracheyu, uredniku Standardnog izdanja, tanja ka s m r t i . . .< (S. Freud, 1923). Ovo »kretanje ka smrti« ne
za veoma koristan kratak prikaz Freudovih gledišta o »organskoj nalazi se u Fechnerovom iskazu; to je Freudova specijalna verzija
represiji«, koji je dao u Uvodu u djelu Nelagodnosti u kulturi. proširivanja Fechnerovog principa.
(Freud, 1930). Ova zahvalnost vrijedi i za sve njegove druge uvo¬ 36 E Jones (1957). Usp. literaturu koju je citirao Jones, naročito S.
de koji omogućuju čitaocu, čak ako je i dobro upoznat sa Freu- Bernfield i S. Feitellberg (1930). Usp. također K. H. Pribram (1962).
dovim radom, da brže nađe citat koji traži i još više od toga, da
se sjeti citata koji mu nisu nadohvat ruke a koje je zaboravio. 37. Usp. E. Fromm (1959).
Ne treba govoriti da su oni također veoma korisni i za onoga 38. To potvrđuje reakcija većine Freudovih sljedbenika na instinkt
koji nije tako dobro upoznat s Freudovim radom. smrti. Oni nisu mogli slijediti ovu novu i duboku spekulaciju,
pa su našli izlaz u formuliranju Freudovih ideja o agresiji u ter¬
29. Činjenica koja najviše govori protiv Freudove pretpostavke jest da minima stare teorije instinkta.
je prethistorijski čovjek bio manje, a ne više agresivan od civili¬
ziranog čovjeka.
30. Želim još jednom ukazati na promjenu u Freudovom shvaćanju
odnosa između instinkta i civilizacije. U pojmovima teorije libida,
civilizacija dovodi do potiskivanja seksualnih težnji i može izaz¬
vati neurozu. U novoj teoriji, civilizacija dovodi do potiskivanja
agresivnosti i može izazvati fizičku bolest.
31. Sličnosti između Empedoklovih i Freudovih koncepcija možda
nisu stvarno toliko velike kao što to izgleda na prvi pogled. Za
Empedokla, Ljubav je privlačenje dviju različitih stvari; Razdor
je privlačnost između sličnih stvari. Ozbiljno uspoređivanje za¬
htijeva ispitivanje čitavog Empedoklovog sistema. (Usp. W. K. C.
Guthrie, 1965)
32. Radi detaljne diskusije o značenju »Q« usp. J. Strachev Standard
Edition, 3. tom, Dodatak C.
33. Usp. J. Stracheveva objašnjenja za tom 3, Standard Edition.
Strachev naglašava činjenicu da se koncept psihičke energije ne
nalazi nigdje u Projektu, dok se često upotrebljava u Tumačenju
snova. Nadalje, Strachev skreće pažnju na činjenicu da se trago¬
vi starog neurološkog porijekla mogu naći u Freudovim radovi-

314