Američki povjesničar za Indeks: Crkva je

podržala osnivanje fašističke NDH čiji je cilj

bio istrebljenje Srba
Piše: Gordan Duhaček
utorak, 6.3.2018.

AMERIČKI povjesničar mađarskog porijekla Istvan Deak autor je hvaljene knjige

"Europe On Trial" ("Europa na suđenju") koja se bavi “kolaboracijom, otporom i
odmazdom tijekom Drugog svjetskog rata”. Riječ je o historiografskoj sintezi koja se
bavi time kako su se različiti europski i narodi i države odnosili prema nacistima
tijekom Drugog svjetskog rata, koju je kritika opisala briljantnom, a prevedena je i
objavljena i na više svjetskih jezika, primjerice na slovenski i najsvježije njemački.

92-godišnji Istvan Deak danas je živahan senior citizen koji umirovljeničke dane
provodi u Kaliforniji, a tijekom svojeg dugog života bio je i profesor povijesti na
poznatom američkom Sveučilištu Columbia. Rođen je 1926. u Mađarskoj, u obitelji
asimiliranih Židova koji su se konvertirali na katolicizam. Studij povijesti započeo je

1
1945. u Budimpešti, ali je zbog postratnih previranja i komunističkog preuzimanja
vlasti u Mađarskoj 1948. emigrirao u Francusku, gdje je na Sorbonne diplomirao
povijest. U SAD se seli 1956. godine te je nastavio baviti se poviješću na Columbiji, na
kojoj je predavao više od trideset godina. Objavio je niz knjiga koje se bave
europskom poviješću, a blisko je surađivao i s glasovitim povjesničarima Tonyjem
Judtom i Janom T. Grossom na knjizi "Politika odmazde u Europi tijekom i nakon
Drugog svjetskog rata".

"Europe On Trial" zasad je zadnja Deakova knjiga, u kojoj se bavi i događanjima u

Drugom svjetskom ratu na ovim prostorima. Na intervju za Index Deak je rado
pristao, a ovo što ćete moći pročitati predstavlja autorizirani sažetak najvažnijih
momenata iz razgovora koji je trajao skoro dva sata.

Naravno da će i drugi pisati "našu povijest"

Kao povod za intervju sam spomenuo činjenicu da je hrvatski premijer Andrej

Plenković osnovao Povjerenstvo za suočavanje s posljedicama vladavine
nedemokratskih režima, što Deak nije htio detaljnije komentirati jer nije upoznat s
detaljima, ali je naglasio da se povijesna emisija ne može proglašavati komisijski, te
da bi svim članovima povjerenstva bilo pametnije da o temama s kojima su se bavili
napišu i objave knjige. Intervju s Deakom je relevantan i kao primjer besmislenosti u
hrvatskoj javnosti od nacionalista često izricane tvrdnje kako "nećemo dozvoliti
drugima da pišu našu povijest", s obzirom na to da je hvaljena i prevođena "Europe
On Trial" samo jedan od bezbroj primjera kako povjesničari sa svih strana svijeta pišu
o drugim državama i kontinentima. Kada bi hrvatski nacionalisti doista pokušali
provesti u praksi svoju tvrdnju da "neće drugima dozvoliti da pišu našu povijest",
morali bi ukinuti tisuće katedri povijesti diljem svijeta na kojima se događa baš to.

Vaša knjiga “Europe on Trial” koja se bavi “kolaboracijom, otporom i

odmazdom tijekom Drugog svjetskog rata”, dobila je izvrsne kritike i
prevedena je na više jezika. Što vas je potaknulo da se pozabavite tom
tematikom?

Kao povjesničar sam se prvo bavio 19. stoljećem, ali u posljednjih nekoliko desetljeća
mojeg jako dugog profesionalnog života počeo sam više razmišljati o svojoj mladosti,
dakle o prvoj polovici 20. stoljeća. Također, u 1980-ima sam počeo redovito pisati za
The New York Review of Books, u kojem su me poticali da pišem kritike knjiga i eseje
o Drugom svjetskom ratu. Postupno sam postao njihov glavni stručnjak o toj temi te
sam u tijeku svojih istraživanja shvatio da mnoge stvari koje sam uzimao zdravo za
gotovo o tom periodu nisu tako jednostavne. Slijedom toga, u “Europe On Trial”
pokušao sam predstaviti svoja saznanja i misli o glavnim temama tog perioda,

2
koncentrirajući se na fenomene akomodacije, kolaboracije, otpora i odmazde tijekom
Drugog svjetskog rata. Uzmite u obzir, primjerice, da postoje stotine knjiga i tisuće
znanstvenih članaka o kolaboraciji i pokretu otpora u Francuskoj, samo mali broj njih
ujedinjava pisanje o ove dvije teme. Riječ je o temama koje su blisko povezane, koje
se prožimaju - jedno ne bi postojalo bez drugog i ne možemo ih razumjeti ako ih
gledamo isključivo odvojeno. Uostalom, mnogo je slučajeva u kojima je ista osoba bila
i kolaboracionist i pripadnik pokreta otpora, ovisno o tome koja je strana pobjeđivala
u ratu.

Dok samo pisao ovu knjigu, nadao sam se da će naročito mlađe generacije biti
zainteresirane za moj sveukupni pristup tematici. Smatram da je to važno jer su
udžbenici za povijest na američkim koledžima prilično jednostrani i većinom se bave
američkim iskustvima u Drugom svjetskom ratu.

Liderima NDH je glavni cilj bio provesti genocid nad Srbima, a u knjizi
pišete i o NDH. Kako gledate na NDH, koja je bila saveznik Adolfa Hitlera
u Drugom svjetskom ratu?

Kolaboracija je pojava s mnogo različitih strana koju nije lako definirati. Za neke
zemlje u Hitlerovoj Europi ne koristim izraz “kolaboracija” i njegove izvedenice, a
među njima je i fašistička NDH. Kolaboraciju definiram kao suradnju i pomaganje
okupacijskim trupama. Njemačke, talijanske i druge trupe su bile stacionirane u
Hrvatskoj, ali su vrlo rijetko nametale svoju volju vlastima u Zagrebu, koja je imala
mnogo slobodnog prostora za svoje poteze.

NDH je proglašena u travnju 1941. dok su njemačke vojske osvajale Jugoslaviju, a

mnogi su Hrvati - iako ne svi - bili oduševljeni proglašenjem neovisne hrvatske
države. Samoimenovani lider NDH Ante Pavelić, čije su prve političke veze išle prema
talijanskom fašizmu, 1941. je potpuno gledao u pravcu nacističke Njemačke, s čijom
se ideologijom potpuno slagao. Pavelić je NDH čvrsto povezao s Trećim Reichom, ali
njegova Hrvatska nije bila kolaboracionist niti vazalna država. Umjesto toga,
sporazum između Hitlera i Pavelića se odlikuje savezništvom i međusobnim
divljenjem dva zla nacistička režima. Njemačka je očito bila snažniji partner u tom
savezništvu, ali NDH je pokazivala mnogo neovisnosti u unutarnjim poslovima, pa
čak i u vanjskoj politici. Primjerice, pred kraj rata je i ustaškim liderima postalo jasno
da Njemačka gubi, pa su članovi ustaške vlade inicirali tajne razgovore s britanskim
predstavnicima kako bi NDH eventualno promijenila stranu u ratu. Istina, zavjerenici
su razotkriveni i pogubljeni, ali pitanje je koliko je Pavelić bio protiv takvih očajničkih
poteza.

3
Kada govorimo o vazalnoj državi, Srbija generala Nedića je mnogo bolji primjer, jer u
nju njemački okupatori nisu lokalnim vlastima prepustili nikakvu moć. Vodstvo NDH
imalo je mogućnost određivati vlastiti politički smjer, a to je ponekad činilo i
nasuprot željama SS-a i njemačkog vojnog vodstva. Zbog sveg toga smatram da je
pogrešno, kao što neki pokušavaju, prebaciti odgovornost za ustaške zločine na
Nijemce.

Kakva je bila politika NDH prema Židovima i Srbima?

Za početak moramo biti svjesni da je cijela Europa 1939. i 1940. godine, sa samo
nekoliko izuzetaka, provodila antižidovsku politiku. To se odnosi i na neutralnu
zemlju poput Švicarske, koja je godinama sustavno odbijala prihvatiti židovske
izbjeglice iz ostatka Europe, čime su pomagali Nijemcima u njihovim ratnim
ciljevima. Skoro nijedna europska zemlja nije bila spremna prihvatiti židovske
izbjeglice, pa čak ni Danska. Oni su tijekom rata hrabro zaštitili danske Židove od
nacista, ali prije rata nisu uopće puštali židovske izbjeglice u svoju zemlju. Europske i
američka vlada su bile negativno nastrojene prema Židovima i NDH nije bila izuzetak
u svojem sudjelovanju u njihovom istrebljenju. Zapravo, za razliku od konzervativnih
krugova u mojoj rodnoj Mađarskoj i polufašističkoj Rumunjskoj, Židovi nisu bili
glavni neprijatelj u NDH. To su bili Srbi, tako su naglašavali fašistički lideri Hrvatske.
Zato Srbi i pravoslavci čine najveći broj žrtava u logoru smrti Jasenovac i na drugim
stratištima u NDH. To naravno nije zaustavljalo ubojice u Jasenovcu da masakriraju
Židove i Rome također. Ali glavna briga za ustaše su bili Srbi, koje se trebalo ili
prisilno pokrstiti ili etnički očistiti ili poubijati. To je jedan od jedinstvenih događaja
u Drugog svjetskom ratu - u Hrvatskoj su civili i vojnici, katolički laici i svećenici bili
uključeni u progon, premlaćivanje, pljačku, prisilno pokrštavanje i ubijanje stotina
tisuća nekatoličkih kršćana.

Katolička crkva u Hrvata je pomogla stvaranju ustaške fašističke države.

Slijedom toga, kako komentirate ponašanje Katoličke crkve u Hrvata
tijekom Drugog svjetskog rata?

Katolička crkva napravila je svugdje ustupke u odnosu na fašizam, i to na temelju

principa koje je izrazio i prakticirao kardinal Pacelli, koji je kasnije postao papa Pio
XII. Prema njemu, nacizam je bio nova antikršćanska religija koju dobri katolici ne
mogu prihvatiti, ali kada dođe do izbora između antikršćanskog nacizma i bezbožnog,
ateističkog materijalizma, onda katolici moraju favorizirati nacizam. Uostalom,
nacizam se bori i protiv kapitalističke i protiv komunističke verzije materijalizma.
Kapitalizam i boljševizam su moralni neprijatelji Svete rimske crkve jer poriču
postojanje boga, isključuju Crkvu iz obrazovanja i odbacuju sve kršćanske vrijednosti.
Ukratko, Katolička crkva je smatrala kako je potrebno raditi kompromise s

4
nacističkom Njemačkom, ali nije pokazivala entuzijazam za Hitlera i njegov pokret. U
Hrvatskoj je situacija bila značajno drugačija, jer je hrvatska Katolička crkva pomogla
u stvaranju ustaške fašističke države. Istina, crkveni lideri nisu bili podjednako
entuzijastični prema ustašama - kardinal Alojzije Stepinac je u tom pogledu bio
oprezniji od sarajevskog nadbiskupa Ivana Šarića, koji je otvoreno zazivao istrebljenje
pravoslavaca i Židova. Ipak, hrvatski lideri Katoličke crkve podržali su Pavelićev
režim. Moramo se sjetiti i da je Vatikan pomogao mnogim monstruoznim ustaškim
liderima, uključujući i Pavelića, da pobjegnu iz Europe nakon rata.

Ne možemo govoriti o Drugom svjetskom ratu na ovim prostorima, a da

ne spomenemo Tita. Kako gledate na njega?

Nema sumnje, Tito je bio fascinantna osoba. Postigao je svoj cilj koji je bio stvoriti i
predvoditi politički pokret koji će nadići etničke razlike. Ali Tito je bio u krivu ako je
vjerovao da će njegov uvjet biti trajan i da će se ljudi u socijalističkoj Jugoslaviji
uvijek koncentrirati na socijalističko jedinstvo, a ne na nacionalnost. Zapravo, Tito je
bio uspješan samo tijekom svog života, a njegova se konstrukcija počela raspadati i u
zadnjim godinama njegove doživotne vlasti. S druge strane, Tito je znao biti strašno
okrutan, primjerice kad je naredio masakr tisuća i tisuća Hrvata, Slovenaca,
Albanaca, Muslimana, Nijemaca i Mađara, od kojih su mnogi doista bili krivi za ratne
zločine, ali mnogi su bili i nevini. Tito je imao mnogo šarma, što ga je učinilo
popularnim na zapadu, koji je bio spreman prihvatiti komunističkog lidera koji nije
bio siv i dosadan kao svi ostali. Danas se rijetko sjećaju da je Titova početna
eksperimentacija sa socijalističkom ekonomijom ljude dovela u iznimno tešku
situaciju nakon Drugog svjetskog rata. Posjetitelji iz drugih komunističkih zemalja su
krajem četrdesetih godina bili šokirani nestašicom robe u Beogradu. Ali onda se
Titova Jugoslavija postupno počela otvarati zapadu, pa su kasnije ljudi iz drugih
komunističkih zemalja bili oduševljeni onome čemu bi svjedočili u Jugoslaviji -
raznolik izbor proizvoda u trgovinama, prodaja stranih knjiga i časopisa i slično.

Totalni je mit da su Hrvati tisuću godina sanjali o svojoj državi.

Desničarski nastrojene snage u Hrvatskoj imaju običaj reći da je Tito bio
loš jer se borio za Jugoslaviju, dok su ustaše bile dobre jer su se borile za
Hrvatsku. Kako to komentirate?

Pitanje partikularizma nasuprot jedinstva naroda je komplicirano i nije sigurno da je

uvijek jedno bolje od drugoga. Bilo je pogrešno što su se jugoslavenski lideri nakon
1918. pretvarali da svi južnoslavenski narodi žele živjeti u jednom državi, kao što je
danas pogrešno tvrditi, kako čine hrvatski i srpski nacionalisti, da su hrvatska i
srpska nacija uvijek postojale i da je svaki Hrvat i Srbin znao kojoj naciji pripada. Oni
odbijaju povjerovati da su ljudi pripadali istovremeno na više različitih strana. Ideja

5
slavenskog i južnoslavenskog jedinstva, kao i ideja o nacionalnim pravima Srba i
Hrvata, proizvodi su mašte koji su osmišljeni u 18. i 19. stoljeću. Prije toga ljudi su se
smatrali podanicima nekog kralja ili zemljoposjednika, nekog zavičaja ili religije.
Razmišljali su o sebi kao o kmetovima, svećenicima, stanovnicima gradova,
vojnicima, koji su istovremeno katolici ili protestanti ili pravoslavci. Totalni je mit da
su Hrvati sanjali o neovisnoj državi tisuću godina, kao i ono što je rekao prvi hrvatski
predsjednik Franjo Tuđman NDH kao “izrazu povijesnih težnji hrvatskog naroda”.

U stvarnosti se ljude svugdje, ne samo u Hrvatskoj, moralo učiti koje su

nacionalnosti, a i danas su milijuni ljudi diljem svijeta spremni promijeniti svoju
nacionalnost zbog pritiska vlasti ili ako im to odgovara iz nekih drugih razloga. Kako
drugačije objasniti mase ljudi u SAD-u i drugdje koji su ponosni vlasnici putovnica
dviju ili više zemalja?

Da je NDH 1941. stvorena kao humana i tolerantna država, koja je razumjela da

mnogi njeni stanovnici nisu ni katolici ni Hrvati, ali da se prema svima treba odnositi
jednako, onda je moguće zamisliti da bi takva NDH preživjela Drugi svjetski rat. Ali s
ustašama je na vlast došao najviše radikalno netolerantan element političke scene u
zemlji, pa su njihova klanja izazivala očaj čak i kod Heinricha Himmlera, SS-ovaca
prisutnih u Hrvatskoj i kod visokog predstavnika Trećeg Reicha u Zagrebu, generala
Glaisea von Horstenaua. Oni su čak pokušavali intervenirati kako bi spasili neke
manjine, jer su vidjeli da ustaška klanja dovode do rasplamsavanja etničkog rata i
komunističke revolucije. Neki od njih su se u pismima Hitleru žalili kako nemaju
dovoljno vojne moći da interveniraju i zaustave ustaše. U svakom slučaju, nema
nikakve sumnje da lideri fašističke NDH nisu zaslužili vladati, niti se danas trebaju
održavati komemoracije ili svete mise u ime sjećanja na njih.

Zapadnoeuropske države su Hitleru slale signale da se invaziji neće

previše opirati. Prebacimo se malo na zapad Europe. Kako je tamo
izgledala kolaboracija s nacistima?

Kada su u rujnu 1939. Francuska i Velika Britanija objavile rat Njemačkoj zbog njene
invazije na Poljsku, njemački napad na zapadnu Europu bio je neizbježan, ali samo
zbog toga što zapadnoeuropske države nisu pokazale odlučnost da se zajedno brane
protiv Nijemaca. Države zapadne Europe nikad nisu Njemačkoj jasno poručile da bi
napad na jednu od njih bio napad na sve. Države od Norveške do Belgije nisu uopće
pokušale stvoriti savez kojim bi demonstrirale svoju prednost da se suprotstave
njemačkim trupama. Baš suprotno, nakon što su saznale od prijatelja u njemačkom
Glavnom stožeru da se protiv svih njih sprema napad, te države su slale signale da se
neće previše opirati i da će njih otpor biti paradni. Odbijale su razumjeti da je Hitler
planirao invaziju zapadne Europe zbog objave rata od strane Francuske i Velike

6
Britanije, te da su njegovi imperijalni ciljevi i osvajanja bili usmjereni na kolonizaciju
istočne Europe i dalje u tom smjeru. Hitler se nadao da će s Britancima dogovarati
novu podjelu svijeta.

Vrijedi napomenuti kako se danska vojska povukla s vlastite granice prema

Njemačkoj i prije njemačke invazije u travnju 1940., i da su ih Nijemci okupirali bez
ispaljenog metka. Povrh toga, njemačke okupacijske snage su se na početku ponašale
pristojno, te je ekonomska, politička i individualna kolaboracija cvjetala u Danskoj,
kao i u Norveškoj, Nizozemskoj, Belgiji i Francuskoj. To je trajalo dosta dugo, sve dok
nije postalo jasno da će Njemačka biti poražena.

Nijemci su na početku pazili da ne antagoniziraju okupirane narode, ponašali su se

kao turisti. No, kako je rat trajao, postajali su brutalniji, što je pak poticalo rađanje
pokreta otpora.

U Poljskoj je zato bila posve druga priča, poljski vojnici su se očajnički borili protiv
okupatora do zadnjeg trenutka i nisu se predali. Svaka zemlja ima svoju specifičnu
priču kad je riječ o kolaboraciji s nacistima i otporu nacistima.

Za razliku od Kaczynskog, Orban ne vjeruje u ono što govori dok se sa

strane bogati. Kako objašnjavate današnju situaciju u Poljskoj?

Poljska je velika demokratska zemlja koja je postala i priča o ekonomskom uspjehu.

Nije lako razumjeti zašto Poljska, koju je Europska unija cijenila i financijski
podržavala, izabrala na vlast stranku Pravo i pravda (PiS) i njihovog lidera Jaroslawa
Kaczynskog, koji očito mrzi zapadne demokratske vrijednosti. On Zapad smatra
korumpiranim, moralno posrnulim, bezbožnim, zagovornikom grijeha kao što su
pobačaj i istospolni brakovi. U svemu tome Kaczynski ide stopama već spomenutog
pape Pija XII., koji je prezirao i zapadni i komunistički materijalizam. Za Poljsku je
nesreća što takvo ultrakatoličko razmišljanje ima vrlo malo veze s pravim
problemima zemlje, kao što je demografsko propadanje i prijetnja koja dolazi od
Rusije.

Poljskoj reputaciji sigurno nije pomoglo što je nedavno usvojila zakon po kojemu
prijeti zatvor svakome tko našteti dignitetu Poljske ako istakne da su mnogi Poljaci
sudjelovali u holokaustu tako što su izdavali skrivene Židove i čak ih ubijali. Činjenica
je da su mnogi Poljaci profitirali od progona Židova i da su mnogi surađivali s
njemačkim okupatorima kada je bila riječ o hapšenju i ubijanju Židova, ali samo bi
teške budale tvrdile kako su Poljaci, a ne Nijemci, osmislili i izgradili koncentracijske
logore i logore smrti. Poljaci nisu ni služili u SS-u niti su se na strani Nijemaca borili

7
u ratu, što se primjerice ne može reći za Dance, koji se inače dosta hvale, a čija je
industrija i poljoprivreda bila važna podrška njemačkom ratnom stroju.

Kako gledate na vladavinu Viktora Orbana u vašoj rodnoj Mađarskoj?

Orban je pametan maher koji se tijekom svega enormno bogati, kao i njegova obitelj.
On je nekad bio kategorički liberalan političar, ali je u jednom trenutku odlučio da
liberalizam nema budućnosti i prepoznao je da postoji prazan prostor na desnoj
strani mađarske politike. Uspio je na briljantan način eksploatirati iste emocije na
koje se u Poljskoj referira Kaczynski i Donald Trump u SAD-u, i to prije njih dvojice.
Oni tvrde: “Mi smo ugroženi, podriva se neovisnost naših nacija i država, prijeti se
našim nacionalnim i kršćanskim moralnim vrijednostima. Mi smo superiorna nacija,
mi smo čisti i sada nas ugrožava imigracija.”

Hitler nije govorio ništa novo, on je postojeće rasističke stavove proveo

do logičnog ekstrema. Nije li to o ugroženosti čiste nacije bio i glavni
Hitlerov argument?

Da, to je priča koju je koristio Hitler, kao i svi drugi rasisti. Hitler nije rekao ništa
novo, sve ono što je on govorio već su rekli razni francuski, engleski i njemački
mislioci koji su smatrali da superiorne civilizacije ugrožavaju inferiorni ljudi. Hitler je
takve uvjerenja i politike doveo do njihovih logičnih ekstrema. Orban i njegovi
prijatelji su zasad daleko od toga. Ono što ne razumijem u vezi europskih
desničarskih pokreta jest zašto rijetko govore o tome da se populacija u njihovim
zemljama smanjuje. Predviđa se da će za trideset godina u Mađarskoj živjeti upola
manje Mađara.

Slično je i u Hrvatskoj…

Pa tko će onda ostati raditi u tim zemljama? Tko će servirati hranu u bolnicama, tko
će mesti ulice ako ne bude useljavanja iz drugih zemalja? Orbana za to nije briga, on
će vladati još nekih deset ili dvadeset godina, a onda otići u mirovinu kao jako bogat
čovjek. Gledat će nogomet, što je valjda jedina aktivnost oko koje je iskren.

Unatoč manama, Drugi svjetski rat je jedini poslije kojega su masovnije

kažnjeni ratni zločinci. Progovorimo na kraju i o temi kazne, odnosno
odmazde nad kolaboracionistima i saveznicima nacista. Koji su ključni
zaključci vaše knjige o tome?

Odmazda je započela mnogo prije formalnog kraja Drugog svjetskog rata. U

Francuskoj i Poljskoj su se na sudovima pokreta otpora kolaboracionisti i izdajnici

8
osuđivali na smrt u odsutnosti. Izvršenje kazne ostavljeno je na provođenje svakom
borcu pokreta otpora. U Jugoslaviji je odmazda imala direktnu vezu s ratnim
etničkim sukobima i građanskim ratom koji se vodio. Primjerice, jugoslavenski slučaj
se ne može usporediti s norveškim.

U svakoj je zemlji odmazda imala dvije faze: faza linča koji međutim nije uvijek bio
spontan i faza sudskih procesa u kojima se nije uvijek pridržavalo pravnih pravila. U
nekim zemljama, poput Norveške i Austrije, smrtna kazna izvršena je na manje od
trideset ratnih zločina. U Bugarskoj su pak strijeljani i obješeni svi iz ratne vlade i
deseci parlamentaraca, što je bio komunistički pokušaj da se istrijebi stara elita.

U svim zemljama pokušavalo se stvoriti dojam pravno regularnih procesa, ali u SSSR-
u, Grčkoj i Jugoslavija u realnosti nije bilo nepristrane pravde s obzirom na to kakve
su bile vladajuće stranke i zbog mnogih unutarnjih sukoba u tim zemljama.
Začuđujuće je kako je u inače mirnim i demokratskim zemljama poput Norveške,
Nizozemske i Danske za kolaboraciju kažnjen mnogo veći udio ljudi nego u
Rumunjskoj i Finskoj. U te dvije zemlje tek je šačica počinitelja završila u zatvoru i to
na kratki rok, iako se Finska borila na strani Njemačke oko tri godine i izgubila je
mnogo ljudi.

Zemlje koje su bile saveznici Njemačke su po sporazumima o prekidu rata bilo

obavezne suditi svoje ratne zločince, i neke su to učinile s više angažmana od zemalja
koji se imale pokret otpora protiv nacista. Hoću reći, oko odmazdi se ne može
generalizirati.

No, jedna je stvar sigurna - proporcionalno gledajući, najmanji broj nacističkih

zločinaca suđen je i kažnjen u Zapadnoj Njemačkoj. A većina masovnih ubojica
nalazila se tamo. Razlog tome je što je njemačka javnost smatrala da se na suđenjima
u Nürnbergu osudilo sve ratne zločince i da su tako i Nijemci oslobođeni krivnje. Još
jači razlog za tu apsurdnu situaciju bio je Hladni rat, koji je Britance i Amerikance
usmjerio na blisku suradnju s njemačkim kancelarom Konradom Adenauerom, a on
je tražio da se ratne zločince ostavi na miru. I doista, oni su zajedno s njemačkim
narodom postali uzorni demokrati.

Da pokušam sumirati: pravda u većini slučajeva nije bila zadovoljena niti su svi ratni
zločinci završili na sudu i bili pravedno osuđeni, ali mnogi od njih su ipak bili
kažnjeni i dobili što su zaslužili. To se ne može reći ni o ranijim ni o kasnijim
ratovima. Samo se sjetite koliko je Amerikanaca osuđeno za zločine počinjene u
Vijetnamskom ili Iračkom ratu.