VELIKA POVIJEST CRKVE UVOD U CRKVENU POVlJEST 1.

POGLAVLJE
Predmet i metoda, razdioba i aktualnost a) Predmet crkvene povijesti jest rast Crkve, koju je Krist osnovao u vremenu i prostoru. Kako crkvena povijest taj svoj predmet prima od znanosti o vjeri i nosi vjerom, ona je teološka disciplina i razlikuje se od povijesti kršćanstva. No njezino teo1oško polazište, pojam Crkve, ne smije se shvatiti kao da bi struktura Crkve, koju pokazuje dogrnatika, morala biti apriorna shema povijesnog prikaza i njom se morala dokazati te bi tako sužavala i ometala povijesno-empirijske konstatacije njezinih životnih izraza, zasnovane na povijesnim vrelima; ono sadrži samo njezino božansko podrijetlo po Isusu Kristu, hijerarhijski i sakramentalni poredak koji je on utemeljio i asistenciju Duha Svetoga, koja joj je obećana, te njezino usmjerenje prema eshatološkoj punini, dakle elemente na kojima počiva njezina bitna istovjetnost u pojavnim oblicima koji se mijenjaju tj. njezin kontinuitet. Slika »crkvene Iađice« koja gotova i nepromijenjena plovi mlorima stoljeća manje je prikladna od usporedbe koju je već Vinko od Lerina upotrijebio kad Crkvu uspoređuje s rastom ljudskog tijela i usjevom »koji ne uključuje nikakvo smanjenje svojih značajki i nikakvu promjenu svoga bivstva« (Commontorium, pogl. 29). Kao što pšenično zrno niče i klija, tjera vlat i klas, a ipak uvijek ostaje pšenicom. tako se bit Crkve ostvaruje u povijesnom procesu u promjenljivim oblicima, ali uvijek ostaje istovjetna sa samom sobom. Njezin značaj kao povijesne veličine počiva isključivo na utjelovljenju Riječi i na njezinu ulasku u Ijudsku povijest, no prije svega na tome što je Krist želio Crkvu kao zajednicu Ijudi (narod Božji) pod vodstvom ljudi (kolegij apostola, episkopat, papinski primat) i time je učinio ovisnom o ljudskom djelovanju, ali i o Ijudskim slabostima. Ipak nije Crkvu prepustio samoj sebi. Njezina natpovijesna, transcendentna entelehija jest Sveti Duh, koji je čuva od za:blude, stvara i održava u njoj svetost, a može se potvrditi čudesima. Njegovo postojanje i djelovanje u Crkvi može se, kao i milost u duši pojedinca, otkriti iz povijesno dohvatljivih djelovanja, no ono samo jest predmet vjere. Iz zajedničkog djelovanja tog božanskog činioca s Ijudskim u vremenu i prostoru nastaje crkvena povijest. O pojmu Crkve ovisi razumijevanje i osmišljavanja crkvene povijesti. Pr,osvjetiteljima se činila »prirodnom društvenom tvorevinom koja u državi postoji uz mnoge druge«; po njihovu mišljenju, »nju je ustanovio Bog, ali Duh Božji ne stanuje u njoj«, naprotiv, njome vladaju Ijudi. Tom antropocentričkom shvaćanju suprotstavio je Mohler svoje teocentričko, pa crkvenu povijest definirao kao »niz razvoja svjetlosnog i životnog načela, koje je Krist predao Ijudima da bi ih ponovno sjedinio s Bogom i učinio sposobnima da slave Boga«. Kad je na prijelazu u 19. stoljeće historizam postavio zahtjev da se crkvena povijest stopi s profanom i da crkveni povjesničar postane profani historik, uveo je Albert Ehrhard naziv »povijesna teologija« i odredio kao zadatak opće crkvene povijesti »istraživanje i prikaz stvarnog toka povijesti kršćanstva i njegove organizirane pojave kao Crkve u toku svih vjekova iI1jezine prošlosti, u čitavom opsegu njezina postojanja i sa svih strana njezina života«. Početak i kraj crkvene povijesti počiva na teološkoj postavci. Crkvena povijest ne počinje ni s inkarnacijom ni s izborom i izaslanjem apostola, već sa silaskom Duha Svetoga na praopćinu na prve Duhove. Ona završava s ponovnim dolaskom Gospodinovim. Unutar tih kronoloških granica njezin su predmet svi životni izražaji Crkve: izvanjski, njezino širenje diljem kugle zemaljske (misije), njezin odnos prema nekršćanskim religijama i pred kršćanskim crkvenim zajednicama koje su od nje odijeljene (ekumena) i njezin odnos prema državi i društvu (crkvena politika i crkvena sociologija) ; nutarnji, oblikovanje i učiteljstveno utvrđivanje nauka vjere u borbi protiv zabluda uz pomoć teološke znanosti, navještenje vjere propovijedanjem i poukom kao i ispunjenje njezina sakramentalnog bića svetkovanjem liturgije i dijeljenjem sakramenata te njihova priprema, što je vrši dušobrižništvo, i njihovo djelovanje u kršćanskoj ljubavi, izgradnja crkvenog ustava kao noseće okosnice u svrhu vršenja učiteljske i svećeničke službe i na kraju utjecaj crkvenog djelovanja na sva područj,a kulture i ljudskog zajedničkog života.

Da je pojam Crkve osnovni element za određivanje predmeta i zadatka crkvene povijesti, proizlazi iz usporedbe s pojmovnim postavkama evangelističkih crkvenih historika. Crkvena povijest ne može se shvatiti hegelovski kao dijalektičko kretanje stanovite ideje (F. Ch. Baur), jer Crkva nije samo (božanska) ideja nego i (povijesna) činjenica. Njezin predmet nije samo »Crkva riječi« (W. v. Loewenich), »povijest tumačenja Svetog pisma« (G. Ebeling), »povijest evanđelja i njegova djelovanja u svijetu« (H. Bornkamm) ili Crkva koju susrećemo u Novom zavjetu (W. Delius); te definicije proizlaze iz protestantskog poimanja Crkve. Od novijih definicija evangeličkih crkvenih historika najbliža nam je ona K. D. Schmidta, koji kaže da je predmet crkvene povijesti »Krist, koji neprestano djeluje u svijetu, njegovo tijelo, koje Duh Sveti uvodi u svu istinu i povijest kojega je Božje no isto tako i potpuno ljudsko djelo«, ili definicija J. Chambona: »povijest kraljevstva Božjega na zemlji«; one, doduše, osiguravaju crkvenoj povijesti karakter znanosti o vjeri, no ostaju vezane uz pojam Crkve na kojem se temelje utoliko što je taj kod Schmidta uvjetovan Iuterovskim vjerskim spisima, a kod Chambona reformacijskim shvaćanjem Crkve. b) Metoda. Da bi ispunila svoju zadaću, crkvena se povijest služi historijskom metodom. Njezina primjena na gore definirani predmet, na Crkvu koja je vidljiva i u koju se vjeruje ne podliježe nikakvim ograničenjima od strane same stvari, no povremeno može doći do napetosti između vjere, odnosno teoloških postulata koje ljudi identificiraju s vjerom, i stvarnih ili samo prividno sigurnih rezultata znanosti, te će se tako crkveni povjesničar naći pred teškim odlukama. No znanstvena čistoća crkvene povijesti ostaje netaknuta. Ona je i teologija i povijesna znanost u strogom smislu riječi. Historijska metoda primjenjuje se u tri stupnja: 1. Kao svaka povijest, i crkvena je povijest vezana na svoja vrela. Ona je kadra o događajima i stanjima crkvene prošlosti reći samo ono i onoliko koliko nalazi u ispravno interpretiranim vrelima. Vrela (spomenici i pisani ostaci, književna vrela) moraju se tražiti (heuristika), njihova se autentičnost mora ispitati, moraju se objaviti kao provjereni tekstovi te ispitati s obzirom na njihov povijesni sadržaj. Prvi cilj tako provjerenih crkvenopovijesnih istraživanja jest utvrđivanje historijskih podataka i činjenica koje čine okosnicu svake povijesti. Bez njihova poznavanja nesiguran je ili se svodi na bestemeljnu konstrukciju svaki daljnji korak, bilo da je riječ o genetičkoj povezanosti, duhovnopovijesnom odnosu ili ekleziološkim rezultatima. Tek korištenjem vrela i njihovom kritičkom obradom razvila se crkvena povijest počevši od 17. stoljeća u znanost (v. poglavlje 3c). Na tom stupnju istraživanja zahvaljuje crlcvena povijest mnoge važne rezultate onim učenjacima koji nisu članovi Crkve p.a ne priznaju njezin značaj kao teološke discipline. Konfesionalno gledište dolazi jedva do izražaja. 2. No već uzročno povezivanje pronađenih činjenica, utvrđivanje motiva osobnih čina i time povezano prosuđivanje crkvenih osoba, vrednovanje religioznih i duhovnih gibanja i čitavih razdoblja nadilaze utvrđivanje činjenica i posižu za pretpostavkama i mjerilima koja se ne mogu dobiti iz same povijesti, ali joj ne smiju biti ni tuđa. Priznavanje ljudske slobodne volje sprečava postavljanje determinističkih historijskih zakona. Povijesna uzročnost mora ostati otvorena prema djelovanju i sudjelovanju transcendentnih faktora, mogućnost izvanrednih pojava (npr. mističnih pa čak i čudesnih) ne smije se apriori isključiti. Historijski pojmovi koje crkvena povijest oblikuje ili preuzima da bi obuhvatila skupine činjenica, religiozna ili duhovna strujanja, počivaju u pravilu kao i sam izbor materijala -na vrijednosnim sudovima pogotovo ako je riječ o primjeni kategorija kao »cvat«, »propadanje«, »zloupotreba« i »reforma«. Mjerila za prosuđivanje osoba i događaja ne smiju se uzeti iz sadašnjosti, nego se moraju prilagoditi stupnju povijesnog rasta Crkve. Time se ljudski promašaj ili grijeh ne relativizira i čovjek se ne rješava odgovornosti: postoji historijska krivnja i historijska zasluga. Ipak, ocjena crkvene povijesti nije nikakav »sud« nad crkvenom prošlosti. Filozofski, religiozni i crkveni stav povjesničara dolazi na tom drugom stupnju povijesnog prikaza i tada do izražaja kad se trudi da bude što objektivniji i nepristraniji. Razračunavanje sa sustavima filozofije povijesti, kao na primjer s historijskim materijalizmom ili Spenglerovim biološkim shvaćanjem povijesti, s historiografskim školama -kulturno- povijesnom ili sociološkom -ne ulazi u zadatak crkvene povijesti. Ali ne može se izbjeći utjecaj sistema i škola ne samo na ocjenu nego i na izbor materijala i književni oblik. Oblici koji se danas najčešće primjenjuju jesu biografija, monografija i esej. Biografija nastoji da neku povijesno značajnu ličnost obuhvati i u njezinoj individualnosti i kao sjecište snaga koje su djelovale u njezino doba. Ako želi poći dalje od prikaza izvanjskih živ,otnih podataka, mora raspolagati izjavama osobne prirode, kao što su pisma i dnevnici. Kronološki, topografski ili stvarno ograničena monografija obrađuje čitave epohe (npr. Duchesne i Lietzmann staru Crkvu, H. v. Schubert rani srednji vijek), pojedine zemlje (npr. A. Hauck crkvenu povijest Njemačke, G. Villada crkvenu povijest Španjolske, Tomek crkvenu povijest Austrije) i dijeceze; institucije kao što su papinstvo i crkveni redovi, pojedine događaje, kao koncile ili religiozne i

duhovne pokrete (tako Borst patarene, Maass jozefinizam). Uz strogo znanstvene monografije u novije vrijeme dobiva sve veće značenje esej, koji nastoji da u što konciznijoj i jezično savršenoj fonni, odričući se pri tom izvora i literarnih navoda, otvori širokom čitalačkom krugu jezgru povijesnih ličnosti i događaja. 3. Kao cjelina, crkvena se povijest može shvatiti samo kao povijest spasenja, a njezin konačni smisao abuhvatiti samo vjerom. Ona je trajna prisutnost Logosa u svijetu (putem navještanja) i ostvarenje Kristove zajednice po novozavjetnom Božjem narodu (u žrtvi i sakramentu), pri kojem zajedno djeluju služba i karizma. Ona je rast »tijela Kristova«, nije -kako je držala »teorija propadanja« -neprestano udaljavanje od ideala pracrkve ali ni stalan napredak, kako su mislili prosvjetitelji. Rast Crkve povremeno je ometan iznutra ili izvana, ona »oboljeva«, doživljava poraze i uspone. Ona nije zaručnica bez mrlje i prijekora, kao što su to sanjali spirutualisti svih vremena; pokrivena je prašinom vjekova, trpi od promašaja ljudi, progone je njezini neprijatelji -zbog toga je crkvena povijest teologija križa. Crkva nije savršenstvo, premda u svojoj biti ostaje sveta, ona ima potrebu za neprestanom obnovom (semper reformanda). Premda je u ovom svijetu ne može preteći neka duhovna Crkva, zadržava značaj provizornosti i očekuje savršenstvo. Kada uđe u paruziju, ležat će prevaljeni povijesni put u punom svjetlu, posljednji će se smisao svih događaja shvatiti, bit će jasni posljednji i konačni sudovi o čovjekovim zaslugama i krivnjama. Tek u eshatonu stapaju se povijesti Crkve, svijeta i spasenja. c) Razdioba crkvene povijesti ne može polaziti od apstraktnih kategorija filozofije povijesti, jednako ne može počivati na božanskom planu spasenja, kojega su temeljne linije dane doduše objavom, ali nam pojedinosti nisu poznate. Razdioba ne smije ovisiti o odnosu Crkve prema okolišnom svijetu, jer »,katolička Crkva nije identična ni s jednom kulturom«. Svaka periodizacija koja nastoji voditi računa o povijesnim činjenicama i olakšati njihovo razumijevanje ne smije gubiti iz vida okolnost da se nutarnji i vanjski rast Crkve, ostvaren po Duhu Svetom u suradnji s ljudskom slobodom, stalno odvija u uzajamnosti s kulturama. Sirenje Crkve po čitavoj kugli zemaljskoj (usporedba sa zrnom gorušice) kao i nutarnje prožimanje čovječanstva, kulturnih krugova naroda i društvenih poredaka (usporedba s kvascem) služe se povijesnim zbivanjima i prilagođavaju im se: povijest Crkve jest neka sredina između povijesti svijeta i povijesti spasenja. Periodizacija se pojavila kao problem tek onda kad su prevladane sheme povijesti svijeta i spasenja srednjovjekovne historiografije i analitička metoda centuriatora i Baroniusa. Srazmjerno kasno prihvaća se trojna razdioba (po Mohleru) na stari, srednji i novi vijek, koja je ušla u profanu povijest koncem 17. stoljeća, a da nikada nije postala isključivom. Dosad se još nije našlo načelo razdiobe koje bi u svakom pogledu bilo uvjerljivo i općenito priznato. Ako se polazi od jedinstva Crkve, pa se udaljavanja pojedinih Crkava poslije koncila 5. stoljeća, grčka shizma i vjerski raskol 16. stoljeća smatraju rezovima koji su tvorili razdoblja zanemaruju se jednako značajna unutarnja crkvena zbivanja, širenje i odnos prema kulturama. Odumiranje starog crkvenog prava (R. Sohm) i uspon papinstva, počevši od 11. stoljeća, predstavljaju u povijesti crkvenog ustava najdublju cezuru, no puštaju iz vida ostala gledišta. U ovom priručniku prihvaćena četvorna razdioba pokušava zadržati cjelokupnu pojavu i sliku Crkve u mijeni vremena i voditi računa ka:ko o vanjskim tako i o nutarnjim čimbenicima njezina razvitka. 1. Širenje i oblikovanje Crkve u helenističko-rimskom prostoru. Najmanje je sporno nutarnje i vanjsko jedinstvo prvog razdoblja. Izrasla iz židovskog matičnog tla, Crkva se širi u helenističko-rimskom kulturnom krugu po Rimskom carstvu, na istoku čak i izvan njegovih granica, pravno nepriznata i često progonjena do Konstantina Velikog, a od 4. stoljeća kao državna Crkva. Metropolijski ustav oslanja se na diobu Carstva, ekumenski koncili državni su koncili; prvenstveni položaj rimskog biskupa ne umanjuje široku autonomiju istočnih patrijarhata. S nastupom grčkih apologeta u 2. stoljeću kršćanstvo utvrđuje svoj odnos prema orijentalno-helenističko-rimskoj kulturi i religiji, služi se grčkom filozofijom pri formulaciji trinitarnih i kristoloških dogmi donesenih na prva četiri ekumenska koncila te antiknim izražajnim formama u kultu i umjetnosti. Uslijed kristoloških sporova odvajaju se nacionalne Crkve, nastale s onu stranu istočnih državnih granica, od bizantske državne i Crkve, dok se na tlu zapadnog carstva stvaraju kršćanske germanske ii .države arijevske (Istočni i Zapadni Goti) i rimske opservanoije (Franci). Specifično rimsko crkveno zdanje Grgura Velikog, kao i arapski juriš u 7. stoljeću, označuju preokret: cvatuće Crkve u sjevernoj Africi i Siriji propadaju, rimsko-germanski Zapad i Bizant otuđuju se jedan od drugoga. 2. Crkva kao entelehija kršćansko-zapadnjačke narodnosne zajednice (oko 700-1300). Dok se grčka Crkva usredotočila na održanje starokršćanske predaje, franačko i anglosasko prihvaćanje rimokatoličke vjere te »germanizacija« kršćanstva koja slijedi i savez papinstva s franačkom veledržavom u 8. stoljeću pružaju jedinstvenu mogućnost da se rimsko-germansko zajedništvo naroda, prošireno na zapadnoslavenske narode,

zapadne nacionalne države doživljuju uspon. Crkva više ne vodi zapadnjačku misao. ugroženo zapadnjačkom shizmom. novim oblicima dušobrižništva i redovničkog života. b) intenziviranje religioznog života liturgijskim pokretom i laičkim apostolatom. križarski pohodi proširuju vidno polje. ostaje. stoljeću slijedi kolonijalnu ekspanziju Evrope a u 20. stoljeća prihvaćaju ideju siromaštva i posvećuju se uglavnom gradskom dušobrižništvu. jer je taj tek posljednja karika u dugom lancu. stoljeću mogu se razabrati tri tendencije: a) odvajanje od države. i 20. sve dok sredinom 11. Crkvena povijest nije kabinet crkvenih starina: ona je njezino samorazumijevanje i stoga integrirajući dio ekleziologije. a ne stvara ga. strogo znanstveno istraživanje i netendenciozno prikazivanje činjenica. uspijeva čak da protureformacijom vrati izgubljeni teren. a srednju djelomice od papinstva. no pri tom se sve više zapliće u profanu politiku moći. se počinje odvajati od kolonijalizma i evropeizma. Povijest redova nije samo povijest pojedinačnih redova: oni su grane na stablu Crkve. prijelaz prema svjetskoj misiji (14-18 stoljeće). koji se izgrađuje na sveučilištima. reforme i reformacija. Istodobno se otvara težnjama da se ponovno uspostavi jedinstvo svih kršćana (ekumenski pokret). provala Mongola omogućuje povremeno probijanje islamskog pojasa i misijske pokušaje na Dalekom istoku. uspostavljeno je na koncilu u Konstanzu. a s Bizantom je bilo samo labavo povezano. d) Aktualnost i životna vrijednost. Reformatori Luter. Kad povijest misija istražuje probleme akomodacije i evropeizma. svjedočanstva karizmatskog elementa koji u njoj djeluje. Svjetska Crkva u doba industrijalizacije. s druge strane prilagođavanje ustavnim i demokratskim državnim oblicima i aktiviranju sve širih slojeva vjernika s pomoću modernih oblika utjecanja na mase (udruženja. naravno. Pretpostavka te ekleziološke pragmatike. Tko u svjetlu vjere proučava postanak i rast Crkve. Wyclif. onda crkvena povijest smije i mora stvarati zaključke za razumijevanje sadašnjosti i za odluke o pitanjima sadašnjosti. ne shvaća je samo kakva bi imala biti nego kakva uistinu jest. 4. ne postane u toku višekratnih sukoba sa svjetovnom vlašću (borba za investituru. koncilijarizam). Misije u novootkrivenoj Americi i Aziji proširuju njezino područje djelovanja. skolastika i kanonistika zacrtavaju istina neuniformni ali u svojim temeljnim crtama zatvoren sustav kršćanske misli i crkvenog poretka. U razvitku Crkve u 19. Samo onaj koji poznaje povijest nastojanja oko jedinstva moći će zauzeti realan i siguran stav prema ekumenskim naporima. koja joj izmiče (tzv. Povijest koncila osvjetljuje neki sadašnji koncil. revolucija i sekularizacija razbijaju njezinu feudalnu ljusku. stoljeća papinstvo. obnavlja religiozni život i crkvenu znanost. onda daje značajan prinos za određivanje odnosa između Crkve i . Crkva kojoj je sada potrebna reforma postaje sama sebi problem (Marsilije Padovanski. syllabus ). Individualnija i subjektivnija pobožnost potiskuje objektivno-liturgijsku u pozadinu. Unutar feudalističkog društvenog poretka predstavljaju gradska građanska kultura i rani kapitalizam nove zadatke za Crkvu. Zwingli i Calvin nastoje provesti »reformaciju« -za kojom se već odavno težilo -i odjeljuju sjevernu Evropu potpuno. upoznaje njezine životne zakone te i sam dobiva u njoj čvrsto stajalište: njegov sentire ecclesiam postaje sentire cum ecclesia osiguran od svake krize. s kojim se Crkva susreće. prosvjetiteljstvo). Raspad kršćansko-zapadnjačkog kozmosa. a time i u »svijet«. gubitak crkvene države predstavlja početak jačanja papina religiozno-moralnog autoriteta i izvan organizma Crkve. U sporu s Filipom Lijepim formulira Bonifacije VIII teoriju o papinstvu uvjetovanu onim vremenom ali podliježe katastrofi u Anagniju. koja u 19. koja je postala paritetna ili laicistička. 3. postaje Crkva stvarno svjetska. Priključak Rusije Bizantu i istočna shizma pojačavaju izolaciju. hinduizmu. koje ona tek nedostatno rješava.što ga je islamski obruč stegao. a crkveni monopol naobrazbe zbog razvoja laičkog obrazovanja (humanizam). oštar naglasak suprotnosti između kršćanskog i modernog mišljenja (neoskolastika. prodire u njezino božansko-ljudsko biće. štampa) te prihvaćanje socijalnog pitanja. odnosno obnovljeno zapadno carstvo (»vladavina laika«). Univerzalizam dviju najviših vlasti blijedi. Crkva koja je prinuđena da određuje svoj stav prema ostalim svjetskim religijama (budizmu. c) definicije i vatikanskog koncila o primacijalnoj vlasti pape osiguravaju njegov položaj unutar Crkve. Stišavanjem konfesionalnih borbi nastupa sekularizacija evropskog duha. prevladava teokratsko kraljevstvo. Fridrih I i Fridrih II) glavna sila u oblikovanju uređenja zapadnog svijeta te u rimskoj kuriji stvori sebi instrument centralne crkvene vlade. koje je obnovila grgurovska reforma. prožme kršćanskim duhom i preuzme antikno obrazovanje (karolinška i otonovska renesansa). ako je to uspjelo. islamu) i prema ateističkom komunizmu. papinstvo se ne može oduprijeti državama pod apsolutističkom vladavinom. Štaufovci. Po svojoj svjetskoj misiji. Jedinstvo misli propada zbog nominalizma. U feudalnom društvenom poretku. Prosjački redovi 13. Protestantskoj reformaciji suprotstavlja Crkva od Tridentskog koncila katoličku reformu. odgovori na pitanja koja joj svako vrijeme postavlja. Crkveno jedinstvo.

liturgijsku). ali nije prihvatljiv kao noseće načelo istraživanja i prikazivanja. Kao cjelina. heraldika i u širem smislu geografija. Izvrstan sažetak daje: A.kulture. istina u slobodnoj latinskoj preradbi koju je izvršio Jeronim. On ne pušta ravnodušno da se crkvena prošlost odvija pred njim poput nekog filma. koji je bio srazmjerno živ kad su Evanđelja i Djela apostolska prikazivala u sebi završeno djelo Krista i apostola. Taj cilj može postići samo ako se iznese u svoj svojoj cijelosti. (Stuttgart. ona je najdjelotvornija apologija Crkve. Crkvena povijest bistri prvotni smisao crkvenih institucija i oštri oko za nužne reforme (npr. Povijest spasenja je starija no povijest Crkve. 2. neophodan kao pedagoško načelo. v. bibliotekarstvo. Njegov odnos prema crkvenoj povijesti određen je njegovim stajalištem u Crkvi. Na samom početku (I 1) stoji program: »Odlučio sam da u jednom spisu izvijestim o nasljednicima svetih apostola. No crkvena povijest neprestano prima pitanja iz suvremene crkvene problematike. nastavljena je. oblik tom tipu kršćanske historiografije za narednih tisuću i više godina. uzimajući u obzir događaje do 324. ne samo »srca za povijest« (J. objavljena 303. kartografija i statistika. o raspravi oko nekog ekumenskog koncila ili o ekumenskom pokretu. 3. bio je gotovo zamro u vrijeme kad je iz Kristove objave izrasla Crkva i u borbi i progonu postala povijesna veličina« (Altaner). za osmišljavanje mu je potrebna vjera te tako postaje »tumačem djelatnosti Duha Svetoga na Zemlji«. akti Justina mučenika i Scilitanaca te historijska saopćenja apologeta (npr. s problemom moći. nego »posjedovati kršćanski mentalitet i duh«. i proširena na 10 knjiga. Crkveni povjesničar mora imati. dala je. ali ne isključuje pravu historiju. Ograničiti crkvenu povijest na ono što je još sada u Crkvi živo ili se takvim smatra. paleografija. grijeha i promašaja. diplomatika. Usred poplave apokrifnog i legendarnog spisateljstva stoje kao pravi svjedoci tog povijesnog smisla autentični stari akti mučenika. npr. jer ugrožava njihov znanstveni karakter. Objavljena u svom praobliku (7 knjiga) još prije Dioklecijanova progona. Brandt. Eine Einfiihrung in die historischen Hilfswissenschaften. postanak i rast Crkve barem sinkronistički ugradi u profanu i starozavjetnu povijest. »Otac crkvene povijesti« postao je Euzebije tek svojom »Crkvenom poviješću« (‘Eκκλησιαστικη ίστορία). a ne samo u pregledima povijesti spasa ili apologetskim izvacima. POGLAVLJE Pomoćne znanosti Crkvena povijest služi se istom metodom pa tako i istim pomoćnim znanostima kao i opća povijest. arhivistika. istina. Hegesipa i Ireneja). Vrijednost crkvene povijesti za odgoj jest u tome što ona otvara bogatstvo mogućnosti kršćans1ke egzistencije i suočava ga s ljudskim u Crkvi. 1960). koji je. »Kronika svijeta« Euzebija Cezarejskog (+ 339). o vremenima koja su protekla od našeg Spasitelja do danas. Praktično značenje za nju imaju kronologija. Nešto kasnije javlja se u »Kronikama svijeta« Seksta Julija Afrikanca (+ poslije 240) i Hipolita Rimskog (+ 235) težnja da se historijska činjenica utjelovljenja. koja su oni uvrstili u svoje argumentacije.. POGLAVLJE Pisanje crkvene povijesti i znanost crkvene povijesti a) Počeci kršćanske historiografije u starini »Smisao za povijest. Bez nje se teško može zamisliti pročišćena ljubav prema vidljivoj Crkvi. Werkzeug des Historikers. značilo bi izručiti Crkvu pragmatizmu. G. kao »Martyrium Polycarpi«. Naravno »ni našu sadašnjost Crkve ne razumijemo ako nismo prethodno shvatili cijelu kršćansku prošlost«. njegovo metahistorijsko mjerilo isključuje svakako relativistički historizam. tj. nego je svjestan da je on kao njezin tumač u njoj aktivan. njegova vjera ne smanjuje nutarnju slobodu istraživanja istine ni volju za nepristranim sudom o ljudima i događajima. o . Droysen). kao i svaki povjesničar.

zatim o junacima koji su se borili za nauk prolijevajući krv i podnoseći muke. U svoj prikaz. no u kronologiji je pokatkad površan i netočan. oko velikih careva. Na ta tri Euzebijeva nastavljača nadovezuje se »Crkvena povijest« Evagrija Skolastika (+ oko 600). novost je metafizička osnovica. ali istinoljubiva. Rufin od Akvileje i dodao dvije knjige.« U skladu s tim programom opisuje Euzebije. Papije). prešućujući često slabe strane svojih junaka. Dokumentarne potvrde i popisi biskupa uneseni su u kronološki okvir carskih tablica. broju i vremenu onih koji su se od pohlepe za novotarijama dali navesti na najgore zablude. o svima onima koji su bez prijekida usmeno i pismeno služili Božjoj riječi.a židovski narod neposredno nakon zločina na našem Spasitelju. na kraju o vjerskim svjedočanstvima u našim danima i o milosrđu našeg Otkupitelja. koji siže od 323. literarni oblik slijedi uzor profane historiografije. U njegovu prikazu događaja od 324. usudio se ipak kao prvi stupiti na »pusti put. uvrstio je mnogo sinodalnih poslanica. također carigradski prokurator. pa je stoga nepristraniji i prije svega blaži prema hereticima. za koje je možda (prema Heseleru) upotrijebio kao predložak izgubljenu »Crkvenu povijest« Gelazija od Cezareje. (podrobno samo do 421) stupa njegov vlastiti stav posve u pozadinu. o svim odličnim crkvenim vođama i poglavarima u najuglednijim općinama. o osobama.brojnim velikim događajima u crkvenoj povijesti. Latinska Crkva preuzela je u prvo vrijeme grčku historiografiju. kojim još nitko nije išao«. slijedeće knjige (IVVII) sadržavaju popise biskupa apostolskih Crkava u Rimu. Aleksandriji. Rufin i »Historia tripartita« postali su osnovne crkvenopovijesne knjige srednjeg vijeka. pisama i isprava. služeći se pri tom i nekanonskim vrelima (Filon. gotovo kronološkim redom djelovanje Isusa i apostola kao i poapostolsko doba (knjiga I-III). da bi poviješću kršćana kao izabranog Božjeg naroda posvjedočio pobjedu Božju nad đavlom i pridonio »duhovnom dobru čitalaca« (III 24). pa je zbog toga njegovo djelo daleko najvažnije historiografsko vrelo za prva tri stoljeća. u kojoj je opisana povijest kristoloških sporova (431-594) sa strogo pravovjernog stajališta. a X knjiga posvećena je pobjedi kršćana za Konstantina Velikog. milostivom i punom ljubavi. nadvisio je Sokrata. do 439. ali ne u pouzdanosti i kritičnosti. Na Kasiodorovu pobudu preveo je monah Epifanije ona tri nastavka na latinski i stopio ih u »Historia tripartita« prema nekom grčkom uzoru koji je već postojao (Theodorus Lector). da bi se predstavili kao vođe do mudrosti koja nije nikakva mudrost. nadalje o vremenima brojnih teških napadaja kojima je božanska riječ bila izložena kod pogana. Prevladavajući eshatolo. do 425. do 428. ta posljednja knjiga nadopunjena je spisom o palestinskim mučenicima te panegiričnom vitom Konstantina istog autora. ali je izgrađen »vještinom koja se ne smije prezreti« (Eduard Schwartz). Euzebije saopćava brojne akte i donosi izvode iz izgubljenih spisa (npr. Euzebijevu »Crkvenu povijest« latinski je preradio 403. upotrebljava dobra vrela. zatim o sudbini koja je zadesil. no kao mnogostran pisac umije pričati zorno i živo. koga poznaje. no izvješćuju i o nastalim herezama i o velikim crkvenim piscima te o progonima koje su provodili Zidovi i pogani. Sozomen. Euzebije je našao trojicu nastavljača koji pišu o istom vremenskom razdoblju. Antrohiji i Jeruzalemu. Josip).ški stav. u književnoj vještini. manje je upleten u teološke sporove od svoga prethodnika. U svojoj »Crkvenoj povijesti« nije Euzebije još uzrnogao ocrtati »genetički razvijenu sliku povijesti« (Altaner). Sokrat iz Carigrada (+ poslije 439) grupira crkvena zbivanja od 305. . da bi se kao bijesni vuci bez milosrđa oborili na Kristlovo stado. Flavije. Teodoret iz Cira piše naprotiv kao pristaša antiohijske škole. »Progoni naših dana« naslov je knjiga VIII i IX.

Materijali koje je Euzebije obrađivao doskora su se obrađivali i pojedinačno. Epifanije od Salamine sabrao je između 374. i 377. osamdeset hereza u svojem djelu »Kovčežić s lijekovima« (Πανάριον). Jeronim je 392. izdao prvi katalog kršćanskih spisatelja, koji obuhvaća 135 imena; taj su katalog nastavili oko 480. godine semipelagijanac Genadije, a u 7. stoljeću Izidor od Seville i Ildefons od Toleda. Također već u 4. st. počeli su se nadopunjavati popisi biskupa, no ne stvarnim materijalom iz starine, nego samo izračunatim vremenskim podacima. Takav je popis jeruzalemskih biskupa u Epifanija (66, 19 s) i katalog rimskih biskupa u Kronografa iz 354. godine; prva redakcija »Libri Pontificalis« (do Feliksa IV, 526/530) potječe iz 6. st. I na Istoku i na Zapadu počeli su se u drugoj polovici 4. stoljeća sakupljati sinodalni kanoni, mjerodavni za crkvenu disciplinu; najstarija grčka zbirka sačuvana izravnom predajom jest sustavno sređena zbirka Ivana Skolastika, nastala oko 550. Na Zapadu zbirka Dionizija Egzigva, nastala u Rimu oko 500, stoji na početku niza sličnih djela6. Akti koncila u Efezu (431) najstariji su sačuvani akti nekog ekumenskog koncila. Spise o povijesti donatističkog spora sabrao je između 330. i 347. Optat od Mileve, Augustin je 417. izvijestio o postanku pelagijanskog spora. Iz druge polovice 6. st. potječe u Rimu nastala zbirka papinskih i carskih pisama koja se po svom nalazištu zove »Collectio Avellana«. Kršćanska biografija koja siže u pretkonstantinsko vrijeme služi prije svega u nabožne svrhe, kao ona Ciprijana od Poncija, Atanazijeva Vita Antonii, život Makrine Grgura iz Nise, Paulinova Vita Ambrosii te Augustinov životopis Posidija. U Paladijevim monaškim biografijama, koje su nastale na lstoku, te u »Historia Lausiaca« potiskuju demonizam i bolesna potreba za čudesima povijesni izvještaj. Sličnu ulogu kao Rufinova obradba Euzebijeve »Crkvene povijesti« i njezini nastavci u »Historica tripartita« preuzela je, što se tiče povijesti svijeta i spasenja, Jeronimova preradba euzebijevske »Kronike svijeta«. Manju su važnost imale kratke »Kronike svijeta« Sulpicija Severa (do 400) te Prospera Akvitanskog (do 455), veći ugled stekao je »Chronicon« Izidora od Seville (do 615). No daleko važnije od tih zbirki materijala postale su za povijesnu misaonost ranog i razvijenog srednjeg vijeka Augustinove 24 knjige »De civitate Dei« (napisane 413/426): Božja država -zapravo Crkva kao sakramentalna zajednica -bori se neprekidno s civitas terrena, koja nije identična s nekom određenom državom, ,pa ni rimskom. Borba shvaćena između vjere i bezvjerja glavna je tema svjetske povijesti, shvaćene kao povijesti spasenja. Kao i Augustinova »Božja država«, tako su i istodobne »Historiae adversus paganos« Pavla Orozija apologija kršćanstva; obje žele dokazati da kršćanstvo nije krivo za tadašnje jade i neprilike. Povijest svijeta i spasenja raščlanjuje se u pravilu po jednoj od dviju temeljnih shema, koje se, dakako, mogu mijenjati na razne načine. Nadovezujući na Ps 89,4, da je pred Bogom tisuću godina kao jedan dan, dijeli se već u židovskim mesijanskim spisima povijest po analogiji šestodnevnog stvaranja u šest milenija, na koje bi se kao sedmi milenij trebalo nadovezati mesijansko kraljevstvo. Justin mučenik i Irenej prihvatili su tu diobu i objasnili je hilijastički: svijet će biti dovršen u isto toliko »dana« u koliko je stvoren. Nakon godine 6000. slijedi tisućugodišnje Kristovo kraljevstvo na Zemlji. Hipolit i Laktancije pretvorili su tu eshatološku shemu u kronološku. Jeronim je na njoj utemeljio svoju »Kroniku svijeta« a bila je poznata i Augustinu. Kod ovoga nalazimo osim toga paralelizam sa šest čovjekovih životnih doba (infantia, pueritia, adolescentia, iuventus, gravitas, senectus) i trostruku podjelu u smislu povijesti spasa: ante Iegem, sub Iege, sub gratia. Nauka o šest doba svijeta (aetates mundi) prešla je od Jeronima i Augustina preko Izidora od Seville i Bede (»De sex aetatibus mundi«) u srednji vijek. Druga uobičajena shema raščlanjuje svjetsku povijest prema četiri svjetska carstva: asirsko-babilonskom i perzijskom, carstvu Aleksandra Velikog i Imperium romanum. Ni ona nije kršćanskog podrijetla (u vrijeme augusta upotrebljava je Pompej Trog), no Jeronim ju je prenio u kršćansku povijesnu misao oslanjajući se na proroka Danijela (2,36 ss): Imperium romanum, koji je postao kršćanski, trajat će -kao posljednje od četiriju svjetskih carstava -do konca svijeta. Te se sheme još u 16. st. pridržavao Sleidan. b) Kršćanska historiografija, a ne crkvena povijest u srednjem vijeku Euzebijeva »Crkvena povijest« nije tokom cijelog srednjeg vijeka našla sljedbenika, iako se samo ime »crkvena povijest« tu i tamo javlja. Umjesto Crkve dolaze u prijelaznom razdoblju kao predmeti pisanja kršćanske povijesti pokršteni germanski narodi, kasnije samostani i biskupije, sveci. Srednjovjekovni kroničar i pisac anala miješa, ukoliko ne nastavlja Jeronimovu kroniku, redovito svoj izvještaj o doživljenoj sadašnjosti većinom s nekritički preuzetim vijestima starih autora, koje trebaju dati okvir cjelovitoj povijesnoj slici: pisac misli na način povjesničara svijeta i spasenja, a ne Crkve.

U prijelaznom vremenu ističu se kao prijenosnici povijesnog znanja tri autora: Rimljani Grgur od Toursa (+ 594) svojom »Poviješću Franaka«, kojoj je dodana kratka povijest tourskih biskupa; na narodnu povijest gleda se kao na pobjedu prave vjere; Zapadni Got Izidor od Seville (+ 636) svojom »Kronikom svijeta« do g. 615 (druga redakcija do 625), ali i svojim književnopovijesnim radom, svojim »Etimologijama« i svojom poviješću Zapadnih Gota; Anglosas Beda Casni (t 735) svojom »Historica Ecclesiastica gentis Anglorum«, u kojoj nastoji opisati kako je njegov narod »postao Crkva Kristova«, svojim spisima »O šest svjetskih doba« i svojom uputom za proračunavanje uskršnjeg datuma postao je »učiteljem cijelog srednjeg vijeka« (Levison). Kršćanska era, što ju je Dionizije Egzigvus opravdao u uskršnjoj tablici iz 532, stavlja Kristovo rođenje u godinu 754. ab urbe condita te ga fiksira kao središte datiranja, unijela je i na područje kronologije pobjedu shvaćanja u smislu povijesti spasenja. Povijest svijeta počinje Božjim stvaranjem čovjeka, prati vođenje ljudskog roda u Starom i Novom zavjetu na osnovi Biblije, na kraju povijest Kristova kraljevstva na zemlji, u kojem kršćanska država i Crkva stvaraju jedno tijelo što obuhvaća dobro i zlo, sve dok Gospodin na kraju vremena ne odvoji jedno od drugog i ne ostvari novi Jeruzalem. Spajanje ideje kraljevstva Božjeg s Crkvom urodilo je posljedicom da je srednji vijek poznavao, istina, pisanje kršćanske povijesti, ali ne crkvenu povijest u modernom smislu riječi: crkvena historiografija apsorbira čitavo područje povijesti (Zimmermann). Ona do razvijenog srednjeg vijeka gaji prvenstveno tri književna roda: kroniku svijeta, analistiku i vite. Brojne kronike svijeta ne crpe svoj materijal samo iz »Kronike« Euzebija, Jeronima i njihovih nastavljača, nego se pridržavaju i povijesnih shvaćanja oblikovanih u pokonstantinskoj državnoj Crkvi: vladavine careva daju kronološku okosnicu, u koju se uvrštava slijed papa i drugi svjetovni i crkveni događaji; što su bliži sadašnjosti, to češće sadrže vijesti iz vlastitog iskustva, to je veća njihova vrijednost kao vrela. Tako je »Chronicon« Regina od Prüma, koji počinje rođenjem Kristovim, sve do Ljudevita Pobožnog čista kompilacija, a od tog vremena do kraja djela u godini 906. dobro vrelo za kasno karolinško razdoblje. Kronika svijeta Hermana Hromog od Reichenaua (+ 1054 ), koja odražava mnogostrano znanje svog autora, odlikuje se brižnom upotrebom starijih predložaka, dok se u kasnijim dijelovima širi i postaje povijest carstva. Sigebert od Gemblouxa trudi se da u svojoj trijeznoj kronici (dovršenoj prije 1105) kronološki ispravno svrsta događaje u carstvu i Crkvi oslanjajući se na brojna vrela.Njime su se poslužili Frutolf od Michelsberga i Ekkehart od Aure u svojoj kronici, koja obuhvaća vrijeme do 1106, odnosno 1125. Cjedno od najboljih ostvarenja srednjovjekovnog pisanja povijesti), te donosi vrijedne vijesti o borbi za investituru. Dakako, kod Otona od Freisinga (+ 1185), najvećeg povijesnog mislioca njemačkog srednjeg vijeka, razaznaje se već iz naslova njegova djela da mu učitelji nisu Euzebije ni Jeronim nego Augustin. Imperium je za nj samo »sjena velikog imena«; on vjeruje da će se civitas Dei ostvariti u Imperium christianum te govori, eshatološki usmjeren, više religioznom čovjeku nego povjesničaru željnom znanja. Osnovna želja analista, ukoliko po službenoj dužnosti ne pišu državne anale, zapis je predajnih ili doživljenih sudbina njihove biskupije ili opatije. Ako su po svojem podrijetlu ili osobnim vemma uvučeni u velike svjetske događaje, onda se njihovo obzorje, dakako, širi, kao kod Thietmara od Merseburga (+1018). U sjedištima biskupija koje svojim školama sudjeluju u procvalom duhovnom životu saskog i salijskog carskog razdoblja, nastaju anali biskupija, tako u Hildesheimu, Magdeburgu, Liegeu i Trieru; ipak se samo neka djela te vrste razvijaju u prikaze biskupijske povijesti, kao na primjer FIodoardova (+ oko 966) povijest Crkve u Reimsu te »Gesta Hammaburgensis ecclesiae pontificum« Adama Bremenskog (+ posIije 1081 ) ; vrhunac takvih djela jest biografija nadbiskupa Adalberta Bremenskog. Memorijalne knjige i nekrolozi proizlaze iz želje da se zakladnici i dobročinitelji uključe u zajedništvo molitve i žrtve. Te knjige bilježe u svom kalendaru dane smrti, dok u mnogim samostanima (npr. Fulda i St. Blasien) anali umrlih bilježe smrtne slučajeve samostanskih žitelja i dobročinitelja. U vitama koje su većinom vite svetaca, ali ne uvijek, prevladava nabožna težnja. Život izvanrednih ljudi treba da služi kia:o primjer vrline (opis slijedi shemu četiriju kardinalnih i triju božanskih kreposti), a njihova prisnost s Bogom dokazuje se čudesima. Zato su »virtutes« i »miracula« glavna tema. Ta težnja, kiao i upotreba antiknih (Svetonije, Salustije) i kršćanskih uzora (Sulpicije Sever), nikako ne isključuje stanovite konkretne crte kao i književne ciljeve. Ruotger u svom životopisu Bruna od Kolna (djelo je nastalo 967/969) daje primjer biskupa carstva kiakav on mora biti. Opat Norbert od Iburga ne prešujuće u svojem životopisu biskupa Benna od Osnabriicka (napisana između 1090. i 1108) njegove ljudske slabosti; čini to radi toga da bi čitalac mogao moliti za mir duše osnivaČa samostana. Eadmerov životopis Anzelma od Canterburyja, (napisan uskoro nakon njegove smrti 1109), zasniva se na saopćenjima samog sveca i na intimnom poznavanju njegove osobe; njegova svetost ne dokazuje se čudesima, nego nepokolebljivom vjernošću prema

monastičkom idealu. Počevši od 13. stoljeća, potpada hagiografska literatura pod utjecaj zbirki primjera sabranih radi propovijedi. To pokazuje, na primjer, život Engelberta od Kolna, što ga je napisao cistercit Cezarije od Heisterbacha, te odnos tog spisa prema zbirkama primjera istog autora. Vite velikih osnivača redova, npr. svetog Franje Asiškog, izrasle su iz želje redova za normativnom slikom svojih osnivača. Kako se čini, reformni pokret u 11. stoljeću i borba za investituru dali su novi poticaj crkvenoj historiografiji, izazvavši možda i preokret. Borba za samostalnost duhovne vlasti i za slobodu Crkve protiv vladavine laika u njoj dovodi Crkvu kao takvu opet u središte pažnje pisanja povijesti. U književnosti reforme nastupa ecclesia primitiva, ne samo pracrkva nego i stara Crkva kao ideal prema kojem bi se trebala reformirati sadašnja Crkva, njezin kler i monasi. Ponovno se javlja čak i oznaka »crkvena povijest«. Hugo od Fleuryja obećava čitaocima u prologu svog djela »Historia ecclesiastica« (druga redakcija koja je zaključena 1110) da će ih voditi tajnama Crkve skrivenim u povijesti. No, iza tog naslova krije se opet samo kompilacija povijesti svijeta i spasenja. A ni istoimeno djelo Orderika Vitalisa, koje završava s godinom 1141, bez obzira na svoju originalnost ne ispunjava još nikako ono što obećaje; Ecclesia Dei označava kod njega i cijelu Crkvu i pojedinačne Crkve, gesta Dei događaju se u Crkvi i na njoj, a ne po njoj. Ivan od Salisburyja (+ 1188), tajnik Tome BecJketa i kasniji biskup od Chartresa, pronicljiv je promatrač. Za njega je povijest Crkve, početak koje bilježe Djela apostolska a Euzebije rast, već povijest sacerdociuma, dakle povijest papa, kao i dva stoljeća kasnije za dominikanca Bartolomeja od Luccae, čija »Historica ecclesiastica nova« poistovjećuje Regnum Christi s Regnum Pontificium: za suvremenika Bonifacija VIII i Ivana XXII ne postoji više dualizam obaju carstava. Ni njegovo djelo nije bilo prava crkvena povijest. Klica nove crkvene historiografije, koja izbija u stvaralačkom 12. stoljeću, nije se bila razvila. Naprotiv, Crkva je baš tada postala predmetom teologije povijesti. Rupert od Deutza (+ 1129) pripisuje stvaranje, otkupljenje i posvećenje trima osobama Trojstva; posvećenje je djelo sedam darova Duha Svetoga koji djeluje u Crkvi. Kao ni Rupert, tako ni Gerhoh od Reichersperga, koji se na nj oslanja, ne želi izvještavati o činjenicama, nego tumačiti i istraživati njihove simboličke odnose. Anzelmo od Havelberga (+ 1158), razvijajući ranija tumačenja apokalipse, dijeli crkvenu povijest na sedam odsjeka: bijeli konj je pracrkva, riđi vrijeme progona, vranac upad hereza, zelenko označuje lažnu braću koju su monasi onemogućili; naredna razdoblja pripadaju konačnom vremenu. Duh Sveti obnavlja s pomoću monaha svijet; on je također počelo rasta Crkve. Od Anzelma je još samo jedan korak do Joakima de Fiore (+1202), kalabreškog cistercitskog opata, koji u svojem komentaru apokalipse dijeli povijest spasenja u tri razdoblja: razdoblje Oca, Stari zavjet u kojem je vladao Zakon; razdablje Sina, Novi zavjet u kojem vladaju vjera i milost. Njegove nesavršenosti nestati će u predstojećem razdoblju Duha Svetoga, koje donosi puninu milosti i vladavinu ljubavi. Na mjesto sadašnje nesavršene petrovske Crkve stupa u vrijeme, koje se proračunava iz Svetog pisma (oko 1260), savršena ivanovska duhovna Crkva, u kojoj će se navještavati evangelium aeternum. Sadašnja Crkva nije konačan oblik tvorevine koju je Isus osnovao. Nju će jednom zamijeniti duhovna Crkva. Joakimova povijesna slika nije oblikovala samo povijesno shvaćanje franjevačkih spiritualista, koji su u Franji Asiškom gledali vjesnika ili barem preteču toga vječnog evanđelja, kao Ubertino de Casale i Petar Ivan Olivi, nego je utjecala i na onako živog historiografa kao što je Salimbene Parmski, a čak ni za Bonaventuru nije pravi smisao razmatranja povijesti »razumijevanje prošlosti nego proroštvo o onom što će doći«. Kasna srednjovjekovna apokaliptika često slijedi joakimovske misli. Nikola od Cuesa uspoređuje historijski život Isusa Krista sa životom njegova mističkog tijela, Crkve: svakoj Gospodinovoj godini života odgovara u crkvenoj povijesti razdoblje od 50 godina; budući da se u 29. godini Isusova života pojavio njegov preteča, to će se oko 1450. godine probuditi Duh Sveti u Crkvi, sveci će proširiti kraljevstvo Božje po svem svijetu, no tada će -u skladu s Gospodinovom tridesetom godinom -početi povijest trpljenja Crkve i progon po Antikristu. Polazište tih teologija povijesti, nezadovoljavajuće stanje tadašnje Crkve koje je vapilo za reformom dje1ovalo je i na način gledanja na crkvenu prošlost i došlo do izražaja u tzv. teoriji propadanja: crkvena povijest je neprestani otpad od idealnog stanja precrkve. Ta se teorija povremeno zaodijeva u nauku o razdobljima. Na zlatno doba mučeničke Crkve nadovezuje se srebrno velikih crkvenih otaca, brončano monaha i napakon sadašnje, željezno doba, u kojemu moralno propadanje izaziva Božju kaznu. Teorija propadanja ne umanjuje, poput teologije povijesti i apokaliptike, važnost povijesnih činjenica. Nalazimo .je ne samo u reformnim spisima nego i kod tako značajnih historiografija kao što su Dietrich od Niema i Toma Ebendorfer. No, od 13. do kraja 15. stoljeća poznavanje povijesne prošlosti Crkve jedva raste. Pisci se zadovoljavaju time da sažmu ono što već postoji, kao Vincencije od Beauvaisa (+ 1264 ) u svom »Speculum

veliki događaji u crkvenoj povijesti nalazili su svoje historičare. ali je. no pošlo se dalje tek kad je knjigotisak počeo širiti ne samo pojedine spise crkvenih otaca i kasnijih crkvenih pisaca nego priređivati sveukupna izdanja. akti koncila i državnih sabora. samo stilistička preradba »Liber Pontificalis«. stoljeću Sigebert iz Gemblouxa i Honorije Augustodunensis -pokazuje slab napredak u katalogu Henrika Brüsselskog koji se prije pripisivao Henriku od Genta. tako npr. još rijetki poslanički izvještaji. Iako je Erazmo po svojoj prirodi bio jezikoslovac a ne povjesničar. kojoj stoji na raspolaganju sve opsežniji materijal u obliku sačuvanih ostataka. oštro profilirane biografije. katalog svjedoka evangeličke istine pod papinstvom. velika shizma u Dietrichu od Niema. koju je strogi luteran Matthias Flacius (zapravo Vlačić 1520-1575) napisao uz pomoć Ivana Wiganda i drugih suradnika a po razdiobi i mjestu postanka naziva se »Magdeburške centurije«. koji su proizašli iz predavanja u oratoriju Filipa Nerija i prikazivali u 12 svezaka povijest Crkve do Inocenta III na temeIju bogatih. kao na primjer aragonskih poslanika kuriji. Kao ta dva pisca. dakako. Kritika »Konstantinove darovnice«. stoljeća njihova su djela sve manje važna za pisanje crkvene povijesti. i on unakažen mnogim pogreškama i zamjenama. Baronius je bio svjestan da donosi nešto novo. a 1544. probudio se smisao za literarnu vrstu. čija kronika želi povijesnim primjerima moralno djelovati. stoljeća. isprava. on zauzima vrlo važno mjesto u povijesti ponovnog oživljavanja smisla za crkvenu povijest. Pojedinačna pisma i zbirke pisama omogućuju prave. bio je novi početak. benediktincima pripadaju i Bernard Guidonis (+1331) i Antonin Firentinski (+1459). niz registara suplika. ponajprije za staru crkvenu povijest. daka1ko. ali bez pokušaja neke periodizacije. Petar Kanizije) i Bigneov sistematski uređen zbornik starijih crkvenih spisatelja te napokon epohalne »Annales ecclesiastici« oratorijanca Cezara Baroniusa (+1607) .historiale«. ili mu nastoje dati pregledniji oblik. najrazličitijih pisama i akata. a dijelom tek započetih protuspisa (Conrad Braun. a veliki redovi pišu svoje kronike. liturgijskih knjiga i propisa za službu Božju. Brojni kompendiji papinske povijesti daju tek možda suvremenim papama nove. posljedica je. pokušala je obiljem sistematski sređenih navoda iz vrela dokazati da je luteranstvo a ne papinska Crkva u skladu s naukom stare Crkve. pisao je svoje anale »u obranu starine svetih tradicija i vlasti svete rimske . Kod pripremnih radova iskrsla su pitanja autentičnosti. Lutherova povijesna slika Crkve uvjetovana je uvjerenjem da je krivnjom pape i aristotelovske skolastike prava biblijska nauka spasenja već četiri stoljeća iskrivljavana. koja je teoriji o propaqanju dala posve nov smisao. Snažna nacionalna nota. pojačava se kod francuskih papinskih životopisaca iz doba avinjonskog sužanjstva i zapadne shizme. Ta povijesna slika. knjigama kopija i računa i poreznim listama. a istina. koji počinje s Klementom VI. latinsku redakciju Euzebijeve »Crkvene povijesti« i »Historia tripartita«. još vrlo nesavršena izdanja koncila Merlina i Crabbea. c) Procvat crkvene povijesti od 16. uslijedili su Euzebije i Teodoret u grčkom izvornom tekstu. dakako. zatim jedno stoljeće kasnije kod Arnolda Geylhovena od Rotterdama (+1442) i u sličnim djelima. Vrela koja su dotada stajala na raspolaganju samo u neizvornom obliku i iz druge ruke (npr. Vilim Eisengrein. stoljeća Prinos koji je humanizam dao oživljavanju crkvene povijesti proizlazi iz njegove lozinke: ad fontes! Nadvladao je sušu kompendija kasnog srednjeg vijeka time što je otvorio vrela. Tek se katalog spisatelja benediktinskog opata Ivana Trithemiusa (+1516) temelji na široko zasnovanim istraživanjima. koji postaju sve značajniji za crkvenu povijest. sve su obilnije zbirke isprava i regesta njemačkih biskupija i zemalja te gradova. Papinske vite Bartolomeja Platine (+1481 ) bile su. sudionika koncila u Konstanzu i Baselu. Žestok napadaj izazvao je najprije čitav niz dijelom stvarno nedostatnih. Genadije i Izidor od Seville) nastavljaju u 12. prodrlo se u jezik i duh stare Crkve i spoznalo njezino ustrojstvo. »Historia ecclesiastica«. dijelom doslovce citiranih. Ludolfu od Sagana i Martinu od Alpartila. vrela. a bazelski Koncil u Ivanu od Segovije. Vatikanski registri sačuvani su od godine 1198. Beatus Rhenanus izdao je 1523. koju je poduzeo Lorenzo Valla. tek vjerskog raskola. Gracijan) sada su izravno dostupna. Povijest crkvene književnosti -njezina starocrkvena standardna djela (Jeronim. Gotovo istodobno objelodanjena su. Iz njegova kruga izašla su prva izdanja starih crkvenih historičara. zahtijevala je crkvenu povijest koja bi je opravdala. a temeljita reforma Crkve moguća samo povratkom k upravo toj nauci uklanjanjem »ljudskih odredaba«. individualne crte. Istina. kao Martin od Troppaua (+1278) u svojoj tabelarnoj kronici careva i papa koja se često nastavljala i prevodila na jezike raznih naroda. iako nepotpuno. daju uvid u tok crkvenih raspri. To što su se njima služili za izradbu crkvene povijesti. Ali od 13. koja se osjeća već kod Mateja Parižanina i kod Aleksandara od Roesa. Ta se građa upotpunjuje popisima imovine. što se tiče ranijeg vremena. tom velikom djelu prethodio je 1556. obuhvaća od pontifikata Leona XIII 7365 svezaka. Počevši od 14. do 18. Izrađuju se katalozi biskupa i opata.

rimskih crkava55. stoljeću. koja je priredio najveći maurinski učenjak i utemeljitelj diplomatike Jean Mabillon (+1707). Isti put od još nekritičkog nagomilavanja materijala do kritičke preglednosti prošle su i zbirke života svetaca. Louvainu i drugdje. utemeljio je Antonije Bosio (+1629) kršćansku arheologiju. Mansi (+1769) najopsežnije (»amplissima«) izdanje općih i mnogih partikularnih koncila. Ta su izdanja trebala braniti i pobuđivati štovanje svetaca. Za izdvajanje crkvene povijesti iz svjetovne povijesti i povijesti spaenja bilo je odlučna okolnost što je crkveni raskol doveo do oštrije: uže formulacije pojma Crkve. a proslijedili ih još jednom i bolje oratorijanac Odorik Raynaldus (+1671 ) i Jakob Laderchi (+1738). koja su izrasla na primjernom zajedničkom radu. Na početku novog stoljeća u kratkim su razmacima dvojezična izdanja grčkih crkvenih otaca. proširivši je. Potkraj 17 . te izdanje Krizostoma od Bernarda Montfaucona (+1741). nadomještati izdanja crkvenih otaca. On i njegov učenik Edmond Martene (+1739) postali su . tiskana većinom u Rimu. legatima na Tridentskom koncilu. Nakon što je Luigi Lippomani (+1559) uz pomoć G. ipak je izdavanje opsežnih zbirki vrela nezaustavljivo vodilo izgradnji historijsko-kritičke metode i time crkvenoj povijesti kao znanosti. za papinski primat i autoritet koncila. Prethodila su im već 1667. Guglielmo Sirleto (+1584) dao je Cerviniju i Seripandu. kardinalskog kolegija. zamislio je isusovac Heribert Rosweyde 1607. patristički materijal kao osnovicu tridentskih definicija vjere.Crkve prije svega protiv novatora našeg vremena«. Već su starija izdanja koncila zahvatila zbirke kanona prije ranog srednjeg vijeka. Nastavio ih je Poljak Abraham Bzovius (+1637) do Pija V. Iako je vladajuća apologetska tendencija katkada sprečavala da se prihvate sigurni rezultati protestantske kritike (npr. Sve do 19. nego sistematski traženih rukopisa. i sam izdavač Epifanija od Salamine. stoljeću: katoličkim izdanjima. što su ga pripremili Thomas Blampin (+1710) i Pierre Coustant (+1721). prokrčio je u sistematskoj teologiji put povijesnom dokazu i tako postao ocem znanstvene kronologije. Ta dijelom značajna ostvarenja daleko su nadmašena izdanjima maurinaca. Sirleta izdao prvu kompilaciju. »Editio Romana« (1608/1612) dala je prvi put i grčke tekstove. I oni su nastavljali što se započelo u 16. Nakon što je Suffridus Petri 1580. kontinuitet njezina učiteljstva i visoka dob njezinih institucija dokazati na osnovi autentičnih vrela. tiskao starije kataloge pisaca. stoljeća ostali su standardno djelo katoličkog pisanja crkvene povijesti. Belgijanac Albert Le Mire (t 1640) nastavio je Trithemiusov katalog. ne na osnovi slučajno nađenih. Time je kontroverzna teologija dobila već u početku tradicionalističko-historijsku intonaciju. Nakon ponovnog otkrića katakomba za Grgura XllI. tzv. ne manje važne napore u istraživanju crkvene povijesti. ne baš s punim pravom. Do svoga ukinuća (1788). Maura. publicirali su se. koje je. da izda stare vite svetaca u njihovim autentičnim (ne humanistički obrađenim) tekstovima. dakle s apologetskim namjerama. Bollandov odlični nasljednik Daniel Papebroch (+1714) branio je u jednoj »Responsio« (1696/97) metodu koju su »bolandisti« primjenjivali protiv književnih napadaja i španjolske inkvizicije. izdao je Museum Bollandianum u Antwerpenu 52 folio-sveska. rasporedivši građu po kalendaru. pripravio »provjerene živote svetaca« u 6 svezaka (1570/1575). opsežan »Apparatus sacer« Antonija Possevina (1606) i Bellarminova knjižica za potrebe prakse »De scriptoribus ecclesiasticis« (1613). Blondelov dokaz pseudoizidorskih krivotvorina). 1729/1763) benediktinca Remija Ceilliera zaustavila se na 13. Tražila su se i našla kod crkvenih otaca i u starim liturgijama svjedočanstva za misnu žrtvu i stvarnu prisutnost. kasnije je isusovac Hardouin (+1729) dao najbolje. Isusovac Dionizije Petavius (+1652). ostvarivati taj plan izdavajući »Acta sanctorum«. počela su njegova subraća Ivan Bolland (+1665) i Gottfried Henskens (+1681) od godine 1643. ali se kao takva mora i povijesno iskazati. »Histoire generale des auteurs sacres et ecclesiastiques« (23 sveska. Istinska Kristova Crkva. Herveta i G. stavlja se nasuprot krivoj. slijedili su u kratkim razmacima »Epitome« Angela Roccae (1594). D. što su većim dijelom bila prešla u protestantski posjed. augustinac Onofrije Panvinio (+1569) nagomilao je materijal za povijest papa. To je u prvom redu izdanje Augustina (1679/1700).stoljeća stvorio je jansenist Louis-Ellies Du Pin djelom »Nouvelle bibliotheque des auteurs ecclesiastiques« (1684/91) i njegovim nastavcima kudikamo najbogatiji priručnik povijesti crkvene književnosti. koja su se tiskala u Rimu. a apostolstvo njezine nauke. na osnovi koje je kartuzijanac Laurencije Surius ( t 1578) . Paralela su im zbirke nacionalnih koncila: Sirmond (Francuska). S bolandistima su se natjecali kao kritički obrađivači crkvenopovijesnih vrela benediktinci francuske kongregacije sv. ponekad po prvi put. Usprkos Bellarminovoj opomeni. tekstovi vrela s izričito apologetskom svrhom. Aguirre (Spanjolska). koja se raspoznaje po stanovitim značajkama. Nužda da se posredstvom teoloških autora starijeg i novijeg doba prikupe informacije dala je nov poticaj povijesti crkvene književnosti. Hartzheim (Njemačka) i Wilkins (Engleska). maurinci. a J. zasjenilo druge. djela Bernarda od Clairvauxa.

Dakako. »Memoires« L.dissertationes« dominikanca Natalisa Alexandera (+1724).Echard dali najbolji leksikon pisaca. Tu slavu dijele s velikim izdanjima vrela talijanskih učenjaka 18. koje je započeo Melanchton. osobito koncilske. stoljeća. S. koja su nastala u 17. priredio Martene i njegovi suradnici66. no i s piscima velikih povijesno-statističkih djela za povijest papa. +1599) stvorio je svojim posthumno tiskanim (1601/02) djelom »Vitae et res gestae Pontificum Romanorum et S. smatrao je sam sebe historijskom apologijom. ima pred očima da su u to vrijeme mnoge biskupije i samostani dobili dokumentarno obrađene povijesti i da su za biografije crkvenih Iičnosti stvoreni dijelom izvrsni priručnici. i braće Pietra i Girolama Ballerinija. koje se i nadalje zadržalo i u Bossuetovim »Discours« našlo posljednji klasični izraz. Bolandistima i maurincima zahvaljuje crkvena povijest spoznaju da svaki povijesni izričaj mora počivati na autentičnim vrelima koja su izdana po strogim pravilima filološke kritike. jezično majstorski odgovor isusovca Pietra Sforze Pallavicina. franjevac Helyot prvi je pokušao napisati cjelovitu povijest redovništva. kad su ojačale miroljubive težnje. Isti isusovački general Aquaviva. Zbog svojih galikanskih nazora stavljena je na indeks. te je sa svoje strane potakla španjolskog augustinca Enrica Fl6reza da napiše svoju »Espafia Sagrada«. Veliki prikazi crkvene povijesti. A. pod naslovom »Historia ecclesiastica veteris novique Testamenti« i doživjela još osam novih izdanja. sastavljeni mozaički iz citata vrela. i 18. Marthe. I nakon svršetka vjerskih ratova. Dominikanac Alfons Chacon (Ciaconius. što ga je nastavio Agostino Oldoini. u monografijama isusovca Louisa Maimbourga.Quetif i J. belgijskim. To su u prvom redu Mabillonovi »Annales OSB« te »Acta Sanctorum OSB« koja su im prethodila. Svako historijsko istraživanje stoji na njihovim ramenima. neusporedivog izdavača talijanskih vrela za povijest srednjeg vijeka. dobio je rimski kolegij katedru za taj predmet. nego su više-manje služili opravdanju galikanskog pojma Crkve. nadalje. jer je pod maskom prividno trijeznog činjeničnog izvještaja bila u stvari široko planiran napadaj na posttridentinsko papinstvo. »Annales ordinis minorum« irskog franjevca Luke Waddinga (+1657) i leksikon pisaca franjevačkog reda koji ih je nadopunjavao. S druge strane ne može se nijekati da je kod protestanata odvajanje crkvene povijesti od profane. »Selecta historiae ecclesiasticae capita et . Blasiena da se ponovno lati svojih starijih planova o »Germania Sacra«. nehotice pogodovalo sekularizaciji profane povijesti ali je pridonijelo osamostaljenju crkvene. Znatno veću pažnju nego sva kontroverznohistorijska djela privukla je povijest tridentinskog koncila servita Paola Sarpija. bila je zbirka 230 rasprava. . Česti posjeti maurinaca francuskim. Istina. Daleko najbolje ostvarenje.svojim djelom »De antiquis ecclesiae ritibus« (1700-1702) inicijatori liturgijske znanosti. tako je i projekt zbornika čitave crkvene hijerarhije »Orbis christianus« prefekta vatikanskog arhiva Giuseppea Garampija (+1792) zastao u pripravnim radovima. Ako se. Kao i »Gernlania Sacra«. nastavio se obračun s protestantizmom na polju historije. koju je po narudžbi sinode francuskog klera iz 1710. Pietističko shvaćanje. Lenaina de Tillemonta (+1698). koje je zastupao Gottfried Arnold u svojem djelu »Unpartheyische Kirchen. Izdanja tekstova koja su oni priredili. biskupija i redova. još je nekritička što se tiče starijeg razdoblja. koji se zasnivao na mnogo boljim vrelima. bio ju je isključio u »ratio studiorum«. Bremond najopsežniji bullarium reda. koji je u toku dvaju stoljeća vladao višim školstvom.und Ketzerhistorie« (2 sveska 1699/1700) po kojem su osobna pobožnost a ne dogma i institucije pravi predmet crkvene povijesti. ali tek 1741. sređenih po stoljećima.. jedva je utjecalo na katoličku historiografiju. potakli su druge redove da izdaju slična opsežna povijesna djela. isusovca Farlatija »Illyricum sacrum« i opata Gerberta od St. Daleko ju je natkrilila »Gallia Christiana« braće St. E. povijesti za naprednije. nedostajao je poticaj nastave. Gotovo se više učinilo na povijesti redova. npr. koji je 1609. Da bi se crkvena povijest shvatila kao cjelina i kao takva raščlanila. onda se zaista moramo zapitati: kako je historiografija upotrijebila ta vrela i pomoćna sredstva koja su se nagomilala u toku dvaju stoljeća? Pisanje crkvene povijesti nije moglo držati korak s tim proširenjem vidokruga i profinjenijim istraživačkim metodama. stoljeća nastali u duhovno vodećoj Francuskoj. napose u Italiji. razmišljao o planu da priredi tečajeve crkvene. njemačkim i talijanskim knjižnicama doveli su do otkrića brojnih dotad neobjavljenih vrela. Muratorija (+1750). kao L. Cardinalium« prvi priručnik papinske povijesti. »Italia Sacra« cistercita Ferdinanda Ughellija (+1670) sadrži zbirku kataloga biskupa talijanskih biskupija. koji su od sredine 17. iz normalnog plana nastave. nije trebalo predstavljati nikakvu zapreku. a P. Gledište povijesti spasenja.. upotrebljavaju se djelomično i danas. R.Ripoll i A. stoljeću. u Rimu se u privatnim krugovima njegovala crkvena povijest. Dominikancima su J. nisu izrasli iz nastave. ali je izdana usprkos tome bez bitnih ispravaka godine 1699. u prvom redu o pitanjima naučavanja.

ograničili su se na prikaz stare crkvene povijesti do 513. godine; Claude Fleury (+1723) doveo je svojih 20 svezaka crkvene povijesti »Histoire ecclesiastique« (1691/1720) do koncila u Konstanzu. Njezin kritički smisao, koji se školovao na Mabillonu, i njezin dopadljiv stil osigurali su joj velik uspjeh, no njezine galikanske tendencije izazvale su protivljenje dominikanca G. A. Orsija, čija je »Istoria ecclesiastica« (1747/62) obuhvaćala samo prvih šest stoljeća, ali je bila nekoliko puta nastavljena i tiskana još u 19. stoljeću. Uz ta djela u više svezaka, pružao je skromnu sliku »Breviarium historiae ecclesiasticae usibus academicis accomodatum« augustinca Gianlorenza Bertija (+1766); ipak je značio prekretnicu, jer je služio nastavi crkvene povijesti. d) Crkvena povijest kao teološki nastavni predmet Uvođenje crkvene povijesti u nastavni plan sveučilišta počelo je u protestantskoj Njemačkoj: u toku obnove nakon tridesetogodišnjeg rata dobilo je sveučilište u Helmstedtu 1650. zasebnu profesuru za crkvenu povijest, a slijedila su gotovo sva protestantska sveučilišta u Njemačkoj. U brojnim priručnicima crkvene povijesti86, koji su služili u akademskoj nastavi, polako je crkvena povijest u užem smislu potiskivala biblijsku povijest spasenja, pogotovo onu Starog zavjeta; polako je nestajala i podjela po stoljećima, ustupajući mjesto periodizaciji po unutarnjim kriterijima. Zadržalo se usmjerenje u smislu pedagogije spasenja i polemički stav, koji je -dolazio do izražaja pogotovo u obradbi i ocjeni srednjeg vijeka. »Compendium Gothanum« (1666), namijenjen nastavi na gimnaziji u Gothi -njegov autor Veit Ludwig v. Seckendorff, kao i kasniji nastavljači E. S. Cyprian i Ch. W. F. Walch, isticali su se kao povjesničari reformacije -posvetio je Starom zavjetu još jednu trećinu svog opsega, zadržavši podjelu po stoljećima, ali ipak sadrži već začetke periodizacije, jer je pracrkvu obradio kao zasebno razdoblje dok daljnja razdoblja počinju s Konstantinom, Karlom Velikim i Lutherom. »Summarium historiae ecclesiasticae« ( 1697) leipziškog profesora Adama Rechenberga razlikovao je pet perioda: 1. Ecclesia plantata, 1-3. stoljeća; 2. Ecclesia libertate gaudens, 4-6. st.; 3. Ecclesia pressa et obscurata, 7-10. st.; 4. Ecclesia gemens ac lamentans, 11-15. st.; 5. Ecclesia repurgata et liberata, 16. i 17. stoljeće. 8( (Rim, 1838), u 50 sv. Ali tek je Ivan Lorenz Mosheim (+1755), »otac protestantske crkvene povijesti«, utro put znanstvenom načinu promatranja cjelokupne povijesti Crkve. U svojim “Institutiones historiae eccleasticae antiquioris« (1737) definirao je crkvenu povijest kao “oprezno i istinito pripovijedanje o svim vanjskim i unutarnjim događajima u onom društvu ljudi koje je ime dobilo od Krista; to pripovijedanje namjerava povezivanjem uzroka i posljedica spoznati božansku Providnost, koja djeluje pri osnivanju i održavanju toga društva te tako postići da budemo pobožni i mudri«. Ne isključivši Božje djelovanje u crkvenoj povijesti, u njezino se središte stavlja čovjek, Crkva se istražuje kao ljudsko opće dobro u svojem razvoju, a na osnovi zakona koji vrijede za opću povijest. Mosheimovo gledanje na povijest i njegov naglašen pragmatizam vode u prosvjetiteljstvo, koje potpuno prevladava u djelu “Historia religionis et ecclesiae christianae« (1777) njegova učenika Johanna Schrockha. U tom »prosvjećenom« obliku presađena je crkvena povijest od sredine 18. stoljeća na katolička sveučilišta, i to najprije u habsburškom carstvu. Nastavni plan koji je carica Marija Terezija propisala g. 1752. a izradio ga jansenist Gerhard van Swieten, predvidio je »duhovnu historiju« kao obavezni predmet. U kojem se duhu trebala provoditi nastava, vidi se iz upute za profesore (1775) koju je nadahnuo opat Rautenstrauch: ona treba biti pragmatička, tj. upotrebljiva i korisna u praktičnoj primjeni; treba pokazati »prave granice duhovne i svjetovne vlasti«, naravno u smislu državne Crkve, te obrađivati prvenstveno prva stoljeća i najnovije vrijeme (dakle ne srednji vijek); profesor se upućuje da o crkvenim činjenicama »rezonira« da bi tako izoštrio moć rasuđivanja svojih učenika i na njih moralno utjecao. Austrijski uzor slijedila su katolička sveučilišta u Njemačkoj: Ingolstadt, Heidelberg, Mainz i Bonn. Kako Bertijev »Breviarium« nije odgovarao državnocrkvenim, proturimskim i prosvjetiteljskim tendencijama vladajućeg smjera, uveo je Josip II Schrockhov protestantski priručnik, a kasnije (1788) nakon prosvjeda bečkog nadbiskupa Migazzija »Institutiones historiae ecclesiasticae Novi Testamenti« Švabe Mathiasa Dannenmayra, koje su 1790. izašle kao »Leitfaden in der Kirchengeschichte” (4 sveska) u njemačkoj obradbi. Dannenmayrov priručnik bio je umjereno prosvjetiteljski, ali odlučno proturimski. Crkvenu je povijest dijelio u pet epoha, koje su razgraničene Konstantinom Velikim, Karlom Velikim, Grgurom VII i Lutherom, i svaku od njih obradio po stalnoj shemi (širenje, uređenje, pisci, nauka, hereze, liturgija, disciplina, koncili). Ako se ne obaziremo na osnovna shvaćanja koja stoje pod Schrockhovim utjecajem, mora se priznati da je autor pokušao savladati materijal i smogao hrabrosti da pokatkad izrekne i

veoma mudre ocjene. Slične vodiče i »uvode« u svrhu nastave dali su pod različitim naslovima: Alioz (1791), Aschenbrenner (1789), Batz (1797), Becker (1782), Gmeiner (1787), Gollowitz (1791), Jung (1776), Lumper (1788), Pelka (1793), Pronat (1779), Sappel (1783), Schmalfus (1792/93), Schneller (1777), Wiesner (1788), Wolf (1793/1803). Izričito racionalističko bilo je izdanje »Christliche Religions- und Kirchengeschichte« Kaspara Roykoa (4 sveska, 1789/95 ), te anonimno izdanje Milbillerove »Geschichte der christlichen Religion und Kirche« (2 sveska, 1792/93). Umjereniji epigoni prosvjetiteljske crkvene povijesti održali su se još dugo u 19. stoljeću; tako su »Die grossen Kirchenversammlungen des 15. und 16. Jahrhunderts« J. H. v. Wessenberga izašli tek 1840. Koliko god je prodor prosvjetiteljstva, dapače, racionalizma, u historiografiju bio opasan, ipak je uvođenje crkvene povijesti u teološku nastavu i time uvjetovan nastanak brojnih priručnika pridonijelo stvaranju nove cjelovite slike crkvene povijesti, dakako, pod drugim predznakom i na novim temeljima. U izričitoj suprotnosti prema prosvjetiteljstvu, njegovim brzim sudovima, njegovoj državnoj crkvenosti i preziranju srednjeg vijeka, trudila se romantična historiografija s mnogo ljubavi i vjere da se uživi u veliku prošlost Crkve, prije svega u dotada prezreni srednji vijek, i otkrila veličinu papinstva. Chateaubriandov »Genie du Christianisme« (1802), »Du Pape« (1819) Josepha de Maistrea, koliko god bili manjkavi i nekritički u donošenju činjenica, probudili su smisao za veliku religioznu tradiciju i kulturna ostvarenja Crkve, koji su smisao racionalizam i proturimsko raspoloženje prosvjetiteljskog stoljeća bili osujetili. Friedrich Leopold Graf zu Stolberg (+1819) obnovio je u svojoj »Geschichte der Religion Jesu Christi« (15 svezaka, 1806/18) stanovišta Augustina i Bossueta u smislu povijesti spasenja, dapače, vratio se -odrekavši se podjele na epohe -čistoj kronografiji; pisao je povijest Kristove religije, a ne povijest Crkve. No time što je kao njezin posljednji smisao spoznao »dublje utemeljenje vjere s pomoću povijesti«, dobilo je njegovo djelo »epohalno značenje za ponovno buđenje ozbiljnih crkvenopovijesnih studija, a poglavito za obnovu kršćanskog duha« (Janssen). Stolbergovo religiozno držanje dijelio je Theodor Katerkamp, nikao iz mi.insterskog kruga u svojoj »Kirchengeschichte« (5 svezaka, 1823/34). On je ipak vodio više računa o prirodnim uzrocima zbivanja. Prosvjetiteljska historiografija promatrala je Crkvu kao ustanovu za dizanje morala i naobrazbe naroda te time korisnu za državu; sad je ponovno otkriveno njezino transcendentno-nadnaravno biće, njezina nezavisnost od države i njezina univerzalnost. e) Crkvena povijest kao historijsko-teološka znanost u 19. i 20. stoljeću Novo utemeljenje crkvene povijesti kao teološke i povijesne znanosti djelo je Ivana Adama Möhlera (17961838). Pod utjecajem »pektoralnog teoioga« Neandera u Berlinu, a prije svega sistematičara tübinške škole Ivana Sebastijana Dreya (+1853) i u raspravama s njemačkim idealizmom (Hegel, F. Ch. Baur), otkrio je Möhler bitnu povijesnost kršćanstva kao organski razvoj vrhunaravne objave, napustio spiritualistički pojam Crkve svog ranog djela »Einheit der Kirche« (1825) povratio svojom definicijom (v. gore pogl. la) crkvenoj povijesti njezin univerzalan smjer, koji je izgubila u prosvjetiteljstvu i jozefinizmu. Znanstveno djelo rano preminulog ostalo je, istina, fragmentarno, ali je već njegov nasljednik u Tübingenu, Carl Joseph Hefele (1809-1893), ostvario svojim djelom »Conciliengeschichte« (7 svezaka, 1855/74 ), u mnogim pojedinostima doduše zastarjelo, ali najtrajnije i do danas nepremašeno ostvarenje njemačke crkvene povijesne znanosti. Hefeleov nasljednik Franz Xaver Funk (+1907) pokazao se svojim istraživanjima stare crkvene povijesti najoštrija kritička glava tiibinške škole. Johannes Joseph Ignaz Döllinger (1799/1890) triput je započinjao opći prikaz crkvene povijesti, što ju je Möhler dao samo u svojim predavanjima, koja je P. Gams izdao (1867/68) poslije njegove smrti: u obradbi Hortigovog »Handbuch der christlichen Kirchengeschichte« (1828), u vlastitom priručniku (1836) i u široko zamišljenim monografijama »Heidentum und Judentum als Vorhalle des Christentums« (1857) i »Christentum und Kirche in den ersten drei Jahrhunderten« (1860); ništa od toga nije dovršeno. U Mohlerovoj »Symbolik« jasnije razrađena razlika među konfesijama, što ju je prosvjetiteljstvo bilo zamaglilo, inspirirala je Dollingerovu »Reformation« (1846/48). Na vrhuncu svog djelovanja neosporno najučeniji crkveni povjesničar svoga vremena -u misaonoj dubini nadmašivao ga je samo J ohn Henry Newman -djelovao je svojom miinchenskom školom daleko izvan Njemačke na Francusku i Englesku (Lord Acton), ali je došao u sukob s neoskolastikom i rimskom kurijom, najprije u pitanju Crkvene države, a onda nepogrešivosti; kako se nije podvrgao I vatikanskom koncilu, izopćen je iz Crkve. Dollingerova katastrofa teško se odrazila na studije crkvene povijesti u Njemačkoj, no nije mogla spriječiti njihov daljnji uspon. Teološki temelji bili su položeni, slijedila je izgradnja otvaranjem novih vrela i

specijalnim istraživanjima, a sve usko isprepleteno sa snažno procvalom povijesnom znanošću »historijskog stoljeća«. Prvi korak bio je da se velika izdavačka ostvarenja 17. i 18 stoljeća učine pristupačnijima. Poslovno nadareni abbe J. P. Migne (t 1875) reproducirao je u svojim dvjema patrološkim serijama tekstove kojima je u ono vrijeme raspolagao. Novo izdanje »Bullarium Romanum« A. Tomasettija (po mjestu izdanja, Torinu, Taurinense, 1857j12) bilo je samo novi otisak Cocquelinea (1739/44). Nove, profinjenijim filološkim metodama obrađene tekstove crkvenih otaca dale su od 1860. Bečka akademija znanosti u »Corpus scriptorum ecclesiasticorum latinorum« i Berlinska akademija od 1897. u »Griechische christliche Schriftsteller der ersten drei Jahrhunderte«. Izdavanje srednjovjekovnih i novijih povijesnih vrela u najboljem tekstovnom obliku, što se često smatralo nacionalno značajnim i podupiralo, mnogo je koristilo crkvenoj povijesti. U »Monumenta Germaniae Historica« (osn. 1819. a 1874. preuzeta od njemačke države) izašla su za crkvenu povijest tako značajna vrela kao pisma Grgura Velikog i sv. Bonifacija, Libri Carolini, Registar Grgura VII i Kronika Otona Freisinškog. Suradnici MG izvanredno su istančali kritiku teksta i književnosti, što su je zasnovali bolandisti i maurinci; u diplomatici je Theodor Sickel preuzeo i poboljšao metode Delislea i njegove Ecole des chartes; M. Tangel, E. von Ottenthal, a nadasve Paul Kehr dali su se na istraživanje papinske kancelarije i povelja (v. pogl. 2 d). Nakon otvaranja državnih arhiva poslije srpanjske i ožujske revolucije, dobila je crkvena povijest veoma bogata vrela o novijem vremenu u velikim nacionalnim zbirkama: »Collection des Documents inedits sur l'histoire de France« (od 1835), »Collecci6n de documentos ineditos« (od 1842) te »Calendar of State Papers« (od 1856). Istodobno je počeo vatikanski arhivar Augustin Theiner (+1874) u opsežnim »Monumenta« otvarati vrela za povijest Crkvene države, Irske te Zapadnih i Južnih Slavena, a konvertit Hugo Laemmer (+1918) dao je uvid u bogatstvo rimskih arhiva i biblioteka za povijest reformacije i protureformacije. Epohalno je bilo tek otvaranje vatikanskog arhiva (Regolamento pape Leona XIII od 1. 5. 1884), što je dovelo do ustanovljenja brojnih nacionalnih povijesnih institucija u Rimu, ali i do velikih pothvata kao što je izdanje izvještaja nuncijatura iz 16. i 17. stoljeća, »Concilium Tridentinum« (izdalo Gorres-Gesellschaff) , pionirska istraživanja dominikanca Henrika Daniflea (+1905) i isusovca Franza Ehrlea (+1934) i napokon »Geschichte der papste« Ludwiga von Pastora (+1928), što je najiscrpnije djelo crkvene povijesti ovog stoljeća. Kao i »Geschichte des Deutschen Volkes« njegova učitelja Johannesa Janssena (+1891), i Pastorova »Povijest papa« nastala je iz obrambene nužde u kojoj se našao njemački katolicizam uslijed »Kulturkampfa«. Brz porast pristupačnih vrela, stalno poboljšavanje metoda i pomoćnih sredstava te sve veći broj znanstvenih monografija i pojedinačnih istraživanja nije, međutim, u 19. stoljeću -drukčije nego u 17. i 18. -umanjio volju za sintezom već stoga što je akademska nastava tražila udžbenike i priručnike. Te su knjige, za razliku od opsežne »Histoire universelle de l'Eglise catholique« R. F. Rohrbachera (29 svezaka, 1842/49), koja je bila namijenjena širokoj publici, bile primorane da drže korak s istraživanjem i prihvate konkurenciju brojnih dijelom izvrsnih protestantskih prikaza, kao što su crkvene povijesti J .K. L. Gieselera (5 svezaka, 1853/63), K. R. Hagenbacha (7 svezaka, 1869/72), W. Mollera-K. Kaweraua (3 sveska, 1889/1907). »Handbuch« J. J. Rittera (+1857) stajao je u ranijim nakladama još pod hermesovskim utjecajem (3 sveska, 1826/35), a sredinom stoljeća vodeća povijest »Universalgeschichte der christlichen Kirche« Johannesa Alzoga (+1878) oslanjala se na Mohlerova predavanja. Poslije I vatikanskog koncila potisnuo ju je »Handbuch der Allgemeinen Kirchengeschichte« Josepha Hergenrothera (1879. postao kardinal, t 1890) koji je u različitim obradbama (posljednja potpuna u 4 sv. J. P. Kirscha, 1911/17) preživio još u naše stoljeće. Posebno akademskoj upotrebi bili su namijenjeni priručnici F. X. Krausa, znamenitog učenjaka i na području povijesti umjetnosti i arheologije (prvo izdanje 1872/75), Tübinžanina F. X. Funka (1886), Aloisa Knopflera (1895), koji je potjecao iz tübinške škole ali predavao u Miinchenu. Svi su oni doživjeli brojna izdanja. Sa znanstvenog gledišta bili su najupotrebljivije nastavne knjige svog vremena, ali vrlo jako kritičkopozitivistički usmjereni na egzaktno donošenje činjenice. U tom smislu razlikovali su se priručnici Heinricha Brücka (prvo izd. 1874), koji je potekao iz škole u Mainzu, i trierskog profesora Jakoba Marxa (1903) svojom naglašenom strogom crkvenošću. Danas je »Kirchengeschichte« Karla Bihlmeyera, koja se oslanja na Funkov priručnik a koju je nakon Bihlmeyerove smrti (1942) obradio H. Tiichle, svojom sažetom formulacijom i svojim bogatstvom literature najbolji cjeloviti prikaz srednjeg opsega (3. sv., I 121951, II 121948, III 121956; talijanska obradba J. Roggera u 4 sv.). Kao i većina starijih priručnika preuzela je u profanoj povijesti uobičajenu trojnu razdiobu na stari, srednji i novi vijek, iako je to stanovit nazadak u usporedbi s mnogim priručnikom prosvjetiteljstva. Širim krugovima namijenjeno je djelo »Die katholische Kirche im Wandel der Zeiten und Volker« A. Ehrharda i W. Neussa (4. sveska, 1959) i »Geschichte der Kirche in

Martina. Lortza (2°1959). (1882). U brojnim udžbenicima i cjelovitim prikazima -nemoguće ih je i beskorisno nabrajati -dolazi do izražaja činjenica da je prevladalo promatranje Crkve kao historijske veličine. usprkos suradnji tako odličnih učenjaka kao što su bili G. 1938/43) i P. osnovalo Gorres-Gesellschaft. Flichea i V. Nekoliko velikih redova stvorilo je još prije prvog svjetskog rata časopise za njegu svoje povijesti: »Studien und Mitteilungen aus dem Benediktiner. Knopfler i »Forschungen zur christlichen Literatur. A. održao se »Zeitschrift für schweizerische Kirchengeschichte« (1907) i »Revue d'histoire de l'Eglise de France« (1910). Paschini (3 sv. tadašnja aktualnost povijesti reformacije izrazila se otprilike u isto vrijeme u osnivanju triju nizova: Pastorovog »Erlauterungen und Erganzungen z. koje je izdavao A. Kao reakcija na specijalizaciju. uvelike razmahala. čitavo razdoblje crkvene povijesti obasiže »Die Geschichte der papste« F. Nizozemska je još od 1900.. Ch. koji je pod vodstvom Antuna De Waala (t 1917). zahvatile su je iste tendencije koje se opažaju u znanosti našeg vremena. U Italiji su uslijed modernističkih sporova prestali izlaziti »Miscellanea di Storia Ecclesiastica« ( 1902 ) i » Rivista storico-cri tica delle Scienze teologiche« (1904). Mercati i P. Schrors i M. 2. Ehsesa donosio radove o rimskoj arheologiji i novootvorenim vrelima iz vatikanskog arhiva. 6 sv. Finkeovog » Vorreformationsgeschichtliche Forschungen« (1900). 1905. Prethodio im je Harnackov niz »Texte und Untersuchungen zur Geschichte der altchristlichen Literatur«. Istraživanja koja su za časopise bila preopsežna objavljivana su u nizovima: H. i koji je s početkom donosio uglavnom istraživanja povijesti reformacije..u Janssens Geschichte des Deutschen Volkes« (1898). pojavio se 1887 . fakulteti i redovi brojne nizove publikacija. »Freiburger Diozesanarchiv«. 1936. Brieger 1876. st. 1934/47). Poulet. 1855. (npr. svesku zamišljena ali još nedovršena »Histoire de 1'Eglise« pod vodstvom A.. Naprotiv. brojne prinose za crkvenu povijest sadržavao je »Historisches Jahrbuch«. Schwaiger od 1954) i »Papstgeschichte« istog autora u jednom svesku. Sve veća specijalizacija urodila je dijeljenjein crkvene povijesti na specijalna područja i njihovim osamostaljivanjem. 1926. Časopisi za dijecezansku povijest bili su nastali u Njemačkoj u 19. »Histoire generale de 1'Eglise« (9. U neophodno potreban središnji organ znanstvenog rada razvio se časopis »Revue d'histoire ecclesiastique«. 1. bes. »Archiv für Elsassische Kirchengeschichte«. L. napose u povijesnoj: 1. 1922/30). Naglašavanje istraživanja dovelo je do osnivanja brojnih crkvenopovijesnih časopisa i nizova publikacija. »Archiv für Mittelrheinische Kirschengeschichte«. Franchi de Cavalieri. Sdralek izdavali su od 1891. (od 1935. 1865). Uz »Zeitschrift für Kirchengeschichte«. »Revue Mabillon« i »Analectes de l'ordre de Premontre« (oba 1905). stoljeća. u izdavanju kojih je sudjelovao A. imala »Nederlands archief voor Kerkgeschiedenis«. do koncentracije istraživanja u institutima i odgajanja budućih istraživača u seminarima. u Engleskoj Ph. das alte Erzbistum Koln«. »Archivum Franciscanum historicum« (1908) i »Archivo Ibero-Americano« (1914). 1926) i opsežni priručnici: F. sv. osjeća se poslije drugog svjetskog rata snažna težnja prema teologiji povijesti i ekleziologiji. Mourret. U Italiji su pisali udžbenike L. Finkea i St. koji je 1880. u 20. koji je 1900. i Grevingovog »Reformationsgeschichtliche Studien und Texte« (1905). Lacombe. G. tome su nalik »Veroffentlichungen des Kirchenhistorischen Seminars Mi.und Dogmengeschichte« (1900). P. no isto tako i priznavanje crkvene povijesti kao teološke discipline. izd. Postavši teološkom i povijesnom znanošću. 1909/21) i napokon u 24. louvainski đak. Naglašavanje istraživanja tražilo je osnivanje posebnih crkvenopovijesnih časopisa i nizova publikacijalooa.»Romische Quartalschrift für christliche Archaologie und Kirchengeschichte«. »Kirchengeschichtliche Studien«. od kojih je Sdralek odvojio svoje »Kirchengeschichtliche Abhandlungen«. nastali su i ondje po njemačkom uzoru udžbenici (npr. »Annalen des Historischen Vereins für den Niederrhein. Todesco (6 sv. koji su odigrali značajnu ulogu u procvatu crkvenopovijesnih studija u Svicarskoj i Francuskoj. X. talijanska obradba od 1938). Tek na početku stoljeća kad se crkvena povijest u Francuskoj. Marion-V. 1949). »Archiv für Schlesische Kirchengeschichte«. H. Uz časopise izdaju crkvena sveučilišta. Hughes (3 sv.inchen« ( 1899) . 3. osnovao Alfred Cauchie u Louvainu. Ehrhard. koje od toga vremena privlače na se crkvenopovijesna istraživanja. napose pionirskim istraživanjima i prikazima Louisa Duchesnea (+1922) i Pierrea Batiffola (+1929) kršćanske antike. jer je osim članaka i recenzija donosio potpunu bibliografiju svih radova značajnih za crkvenu povijest. ali i na pozitivizam 19.Guilday.und Zisterzienserorden« (1880). .ideengeschichtlicher Betrachtung« J.. što ga je osnovao protestantski teolog Th.. 1931). izd. Seppelta (2. stoljeću nadošli su i drugi (npr. Saba (3 sv. osnovao je u Sjevernoj Americi »Catholic historical Review« (1917).

istina. . Djela tako kolosalne učenosti kao što su »Repertoire« U. od 1957). Curtius). »Bibliographia patristica«.ir protestantische Theologie und Kirche« (3. Pojava modernizma i prvi svjetski rat ometali su procvat crkvenopovijesnog istraživanja. kao za Njemačku Dahlmann. istraživanja su tek u počecima (F. Jaffea (1851. 1931. Dok se »Series episcoporum« (1873) benediktinca B. Nekako u isto vrijeme organizirali su isusovci. Belgija) bilo je od velike važnosti preuređenje crkvenih studija. sažela se (vremenski) i produbila (metodički) u patrologiju. Za njegovo širenje preko granice vodećih zemalja (Njemačka. Traube. O novim publikacijama informirao je »Bulletin d'ancienne litterature«. 21885-1888) nisu stajala na raspolaganju ni jednoj prijašnjoj generaciji istraživača. Stegmilller). Landgraf). Za tako široka područja. koji je odgajao nastavnike i arhivare. Hauck. A. S protestantske strane nisu bogatstvo i cjelovitost »Realencyclopadie fi. izd. Na Gregoriani u Rimu osnovan je 1934. augustinski eremiti i kapucini povijesne institute kojima je povjereno izdavanje vrela i časopisa iz povijesti vlastitih redova. u Francuskoj »Patrologie« F. Lehmann. započeti ali nedovršeni »Dictionnaire d'histoire et de geographie ecclesiastique« . »Texte und Untersuchungen zur Geschichte der altchristlichen Literatur«. 2. S »Dictionnaire de theologie catholique« (1902/50) mogu se mjeriti »Dictionnaire d'archeologie chretienne et de liturgie« (1924/53) i 1912. Quastena (3. Francuska. Gamsa oslanjala samo na tiskana vrela »Hierarchia catholica« (od 1898) minorita Konrada Eubela i njegovih nasljednika poslužila se za povijesnu statistiku episkopata u međuvremenu otvorenim vatikanskim arhivom. zadužila je teološke fakultete i crkvene visoke škole da urede seminarske vježbe koje će razvijati vježbanje u metodi. ali je nadmašio Du Pina i Ceilliera. izd. Ehrle.Stalno poboljšavanje znanstvenih sredstava olakšavalo je njihovo napredovanje. sv. Povijest crkvene književnosti. dominikanci. a dijelom istraživanje skolastike koje je procvalo potkraj stoljeća (H. Altanera.. M. Izvrsne bibliografije. na engleskom govornom području »Patrology« J. Cayrea. stoljeću prihvaćena u teološki nastavni plan zajedno s crkvenom poviješću. koje je poduzeo papa Pio XI. 5. za izgradnju koje velike je zasluge stekla njemačka protestantska škola (Adolf v. 31903/1913) nije. crkvenopovijesni fakultet. izdanje Wetzer-Welteovog »Kirchenlexikona« (1882-1901) i »Kirchliches Handlexikon« (1904/12) M. P.. orl 1957). prilog »Revue benedictine«. u Englesko j međukonfesionalni »J oumal of Ecclesiastical History« ( 1950). Geyer. jezičnim istraživanjima najviše su se bavile »Vigiliae Christianae« (od 1947). koja se zasnivala na međunarodnoj suradnji. koja sadrži i povijest teologije (3. F. u Španjolskoj »Hispania Sacra« ( 1948 ) . Denifle. izd. Grabmann. 1896/1913) potpuno dostignuti ni u odličnoj ali drukčije usmjerenoj »Religion in Geschichte und Gegenwart« (3. Sažetu ali sadržajno bogatu »Geschichte der Theologie seit Vaterzeit« napisao je M.i -Waitzova »Quellenkunde der deutschen Geschichte« (91931) olakšale su informiranje o prijašnjim radovima. što je urodilo podizanjem posebnih katedara. Baeumker. M. 1950/60). mogao zamijeniti starije leksikone pisaca redova. Španjolsku i Latinsku Ameriku. Crkveno povijesni sadržaj teoloških enciklopedija neprestano se povećavao: to se jasno vidi ako se usporedi 2. sv. a od 1959. Harnack. Specijalizacija istraživanja dovela je do osamostaljenja pojedinih disciplina i njihova istupanja iz opće crkvene povijesti. A. u Italiji »Rivista di storia deIla Chiesa in Italia« (1947). Grabmann (1933). E. Buchbergera ili »Lexikon für Theologie und Kirche« (1930/38. Njezini rezultati su sažimani u udžbenike i priručnike. »Nomenclator litterarius« isusovca Huga Hurtera (5 svezaka. U Njemačkoj su najvažniji »Geschichte der altkirchlichen Literatur« (5. Povijest srednjovjekovne teološke literature preuzela je dijelom srednjolatinska filologija (L. Cl. 1913/32) Otona Bardenhewera i »Patrologie« (61960) B. kao što su srednjovjekovna biblijska egzegeza i povijest propovijedanja. od 1882). Chevaliera (prvi put 1877/86) i njegova »Topo-Bibliographie« (1894/1903) te »Regesta pontificum Romanorum« Ph. napose za Italiju. Poslije drugog svjetskog rata nastali su mnogi novi crkvenopovijesni časopisi: u Sjevemoj Americi »Traditio« (1943). R. osnivanjem posebnih časopisa i pisanjem zasebnih udžbenika. sv. 31945/55). Konstitucija »Deus scientiarum Dominus« od 24. koja je u 18. ali ga nisu prekinuli. B. Manitius. 2.

latina i orientalis). Drugačije se razvijala povijest crkvenog prava. natpisa i patrističkih tekstova pruži građu za poznavanje starokršćanskog života. a istodobno je Pio XI osnovao papinski institut za kršćansku arheologiju kojemu je prvi direktor bio J. Ali tek nakon što je Karl Krumbacher (+1909) osamostalio bizantinistiku. Schwane i J. Becka »Kirche und theologische Literatur im Byzantinischen Reich« (1959). još i danas neophodan (3. Baeumera. Kaufmann i drugi) i iscrpnim studijem odnosa između antike i kršćanstva (F. a zatim i povijest dogmi stare Crkve L. Godine 1921. Blumea (1886). stoljeću okoristila se pravnopovijesnom školom i dosegla vrhunce u protestantskim kanonistima Paulu Hinschiusu (+1889) i njegovu učeniku Ulrichu Stutzu (+1938). Jungmanna probilo povijesno gledanje na liturgiju. 1716) i L. Prosvjetiteljska strast za reformiranjem liturgije nije pogodovala povijesti liturgije. »Analecta hymnica« M. stoljeću (H. u »Rivista di archeologia cristiana«. J. Najmanje se –na katoličkoj strani -uspjela povijest dogmi osloboditi veze s dogmatikom. napisao je na njegov poticaj Albert Ehrhard prvu povijest teološke literature u Bizantskom carstvu (1897) . niz drugih crkvenopovijesnih specijalnih disciplina nastao je recipročnim odnosom sa susjednim znanostima. 1748) stvorile pretpostavke da bi se moglo svladati simboličko tumačenje liturgije. Josip Assemani (+1768) i njegov istoimeni sinovac. U liturgici publikacije su vrela što su ih priredili E. koji je De Rossi osnovao 1836. Godine 1837. Hagiografija je u »Analecta Bollandiana« (1882) dobila svoj vodeći časopis. pojedinačna istraživanja. koji je 1908. Tek se pionirskim istraživanjima L. od 1951. koju je Gianbattista de Rossi (+1894 ) podigao na znanost kršćanske starine i odredio joj cilj da istraživanjem spomenika. prevladana je iskapanjima i istraživanjima na kršćanskom Istoku (J. Za pontifikata Leon XIII koji se zanimao za pitanje istočnih Crkava. a izvrsna pomoćna sredstva u tri »Biblioteke« (Bibliotheca hagiographica graeca.ir Liturgiewissenschaft«) i njegovim godišnjim izvještajima dao gotovo potpun pregled novih izdanja na polju povijesti liturgije. kad se liturgika ukočila i svela na rubricistiku. Za istraživanje grčko-ortodoksne književnosti i liturgije stekli su zasluge već Leon Allatius (+1669). pogotovo u 19. ali nijedan cjelovit prikaz koji bi se mogao usporediti s protestantskim povijestima dogmi A. kršćanskim sarkofazima i mozaicima. C. izlaze u Wiirzburgu »Ostkirchliche Studien«. 1875/80) . P. osnovao vodeći organ crkvene pravne povijesti. Schulte (t 1914) priručnik koji je. nastali su prvi časopisi koji su se bavili poviješću i drugih istočnih Crkava: »Revue de l'Orient chretien« (1896). G. stoljeću. Ona se mogla osloniti na velika ostvarenja Thomassina i Benedikta XIV. Tixeronta (1905/12). »Echos d'Orient« (1897) i »Oriens Christianus« (1901) što ga je osnovao Anton Baumstark (t 1948). kršćanska arheologija i hagiografija izašle su iz krila crkvene povijesti. Dolger [+1940]. slijede izdanja Ordines Romani i Pontificale Romanum M. C. »Bollettino di archeologia cristiana«. Drevesa i C.J. Za to su u prvom redu zaslužni Brandschaw Society (1890). Duchesnea. Loofsa. Nakon osrednjih početaka u 19. Bishopa. Grillmeier). Klauser. u 19. M. Leroquais. A. 1944/53) Georga Grafa (t 1955) ubraja se među standardna djela kršćanske orijentalistike. Njezina jednostrana rimska orijentacija kako dolazi do izražaja u monumentalnim djelima Josepha Wilperta (+1940) o slikarijama u katakombama. osnovan 1917. čija »Geschichte der syrischen Literatur« (1922) uz »Geschichte der christlichen arabischen Literatur« (5 svezaka.Strzygowski. P. Bach) slijedila su mnoga. u »Ephemerides liturgicae« (od 1887). Pitra (+1889). povijesni način gledanja probio se i u drugim liturgijskim časopisima. usprkos nedostacima. Hippolyta Delehayea (+1941) i Paula Peetersa (+1950). Schmaus. Papinski orijentalni institut. v. bavi se samo poviješću pojedinih dogmi. dijelom i značajna. Batiffola. »Archiv fi. izdaje od 1935. osnovao je Odo Casel »Jahrbuch für Liturgiewissenschaft« (od 1950. J. On je jako utjecao na razvoj liturgijskog pokreta. »Handbuch der Dogmengeschichte« (M. u 19. koji izlazi od 1951. Za povijest vrela i literature kanonskog prava stvorio je Johann Friedrich v. R. Euzebius Renaudot (»Col1ectio liturgiarum Orientalium«. R. novoosnovani kolegij bolandista procvao je pod vodstvom trojice izvrsnih predstojnika: Charlesa De Smedta (+1911). koju je potisnulo tek djelo H. sveska. Patrologija. Franza. M. Seeberga i F. promijenjen je 1924. dok se istodobno mogao povećati broj vrela. Mohlberga i J. časopis »Orientalia Christiana periodica«. Brauna. B. E. kao npr. J. kanonistički odio časopisa »Zeitschrift der Savigny-Stiftung für Rechtsgeschichte«. Klee. Kirsch (+1941). J. usljed kojega je liturgijska znanost postala samostalnim teološkim predmetom. Muratori (»Liturgija Romana vetus«. stoljeću kardinal Angelo Mai (+1854) i J. tu su povijest . +1946). Andrieua (t 1956) i liturgijskih rukopisa Francuske (V. »Reallexikon ftir Antike und Christentum«. Harnacka. A. pa su tako istraživale i prikazivale određena područja povijesnog života Crkve. napose onda kad su se te znanosti orijentirale historijski.Slično kao kod povijesti kršćanske književnosti odvojila se iz »Antiquitates« kršćanska arheologija. Geiselmann i A. S. od 1941). Th. Martene.

unapređivali Friedrich Maassen (+1900), kasnije P. Fournier (+1935) a u najnovije vrijeme Stephan Kuttner, koji je 1955. osnovao u Washingtonu Institut za povijest srednjovjekovnog crkvenog prava. Među sustavnim prikazima crkvenog prava isticao se uz klasični »Kirchenrecht« P. Hinschiusa, (6. sv., 1869/97 , pretisak Graz, 1959) udžbenik tübinškog kanonista J. B. Sägmüllera (+1942) brižnim uvažavanjem povijesti prava (1914, četvrta naklada, započeta nakon stupanja na snagu CIC-a, ostala je nedovršena). Do danas je nenadmašena »Verfassungsgeschichte der deutschen Kirche im Mittelalter« (21913) Alberta Werminghoffa. Pregledi M. Konigera (1926), I. Zeigera (1940/47) i Bertranda Kurtscheida (1941/43) bili su namijenjeni akademskoj nastavi; najbolji cjeloviti prikazi crkvene pravne povijesti na njemačkom jeziku potječu od Stutzova učenika H. E. Feina (S1955) i W. M. Plochla (21 Beč, 1960, 2II Beč, 1962, III Beč, 1959). Povijest misija osamostalila se tek kada je nauka o misijama postala znanošću. U protestantskoj Njemačkoj njezin je pionir bio Gustav Warneck (+1910). Prvi nosilac katoličke katedre za misijsku znanost (1914), crkveni povjesničar Joseph Schmidlin (+1944), gajio je u »Zeitschrift für Missionswissenschaft«, što ga je osnovao 1911, i u nizu »Missionswissenschaftliche Abhandlugen und Texte« već od početka povijest misija. Njegova »Katholische Missionsgeschichte« (1925) bila je prvi upotrebljiv priručnik toga predmeta. Nakon što je Pio XI ustanovio daljnje katedre i misiološki fakultet na Gregoriani (1932), slijedili su i drugi priručnici (P. Lesour 1937, F. J. Monthalban 21952, Th. Ohm, »Wichtige Daten der Missionsgeschichte« 21961, A. Mulders, »Missionsgeschichte« 1960) te veći prikazi (»Histoire universelle des Missions catholiques«, izd. S. 1 Delacroix, 4. sv ., bez god; K. S. Latourette, »A History of the Expansion of Cristianity«, 7 sv., 1937/47). U »Bibliotheca Missionum«, koju je osnovao R. Streit (dosad 22 sveska od 1916) dobila je misijska povijest gotovo kompletno bibliografsko pomoćno sredstvo koje od 1935. nadopunjuje tekuća »Bibliografia Missionaria« J .Rommerskirchena i drugih. Brojni časopisi, kao »Revue d'historie des Missions« (1924) i »Neue Zeitschrift fiir Missionswissenschaft« (1946) te različiti, nizovi kao »Studia missionalia« (1943), što ih izdaje Gregoriana, služe istraživanju kojemu prije svega misijska metodika (praksa krštenja, jezično pitanje, akomodacija, domaći kler ) neprestano zadaje nova pitanja. Koliko je važno prihvaćanje nove discipline u teološki nastavni plan za razvoj neke crkvenopovijesne specijalne znanosti, najbolje pokazuje povijest askeze i mistike, nastala posljednjih desetljeća. Asketskomistička teologija postala je nastavnim predmetom konstitucijom »Deus scientiarum« (1931); prethodno je (1919) uspostavljena odgovarajuća katedra na Gregoriani. U međuvremenu je izašlo monumentalno djelo H. Bremonda »Histoire litteraire du sentiment religieux en France« (12 sv., 1916/36) te prikaz P. Pourrata »La spiritualite chretienne« (4. sv., 1918/28); uz to su se pojavili historijski usmjereni časopisi: »Revue d'ascetique et de mystique« (1920), »Zeitschrift fiir Aszese und Mystik« (1926, od 1947. pod naslovom »Geist und Leben« ) ; kao i ove publikacije, tako su i druge, dijelom starije, ( »Etudes Carmelitaines« sve više gajile povijest; »Dictionnaire de Spiritualite« (od 1937) izvrstan je priručnik. Veliki redovi rade na posebnosti svoje askeze izdavajući svoje klasike (npr. Ignacija, Tereziju Avilsku), na brojnim pojedinačnim istraživanjima, a sad već i na cjelovitim prikazima (npr. J. de Guibert, »La spiritualite de la Compagnie de Jesus«, 1953). Za rješavanje daleko opsežnije zadaće, tj. izdavanje povijest katoličke pobožnosti, potrebni su još mnogi pripremni radovi; ovamo pripada gajenje religiozne etnologije (L. A. Veit [+1939] G. Schreiber i drugi). Iako su se spomenute crkvenohistorijske specijalne znanosti kao nastavni predmeti i opsegom uloženog istraživačkog rada osamostalile a u isti mah pripadaju srodnim teološkim disciplinama i drugim znanstvenim granama (kao što su povijest crkvene umjetnosti i crkvene glazbe, na koje se ovdje ne osvrćemo), ostaju pogotovu dogma, pravo, liturgija i misija predmeti opće crkvene povijesti, koja se nikada ne može odreći njihova istraživanja i prikazivanja ako želi obaviti svoj zadatak. Ona je majka, a spomenute grane njezine kćeri; u sustavu teoloških znanosti sve zajedno predstavljaju granu historijske teologije. 3. Kao u svim znanstvenim granama, tako se i u crkvenoj povijesti napredak spoznaje odvija prije svega unutar specijalnog istraživanja. Ono se toliko proširilo da nijedan učenjak nije kadar doći do pregleda nad čitavim područjem crkvene povijesti. Cjelovit prikaz, kao oni Fliche-Martina i ova knjiga, morali su se zato podijeliti na više autora. Ako se može govoriti o nekoj »reakciji« na taj razvoj, onda nikako u tom smislu kao da bismo se morali ili smjeli odreći rada na specijalnom istraživanju. »Reakcija« nije uperena protiv njega, nego želi više od toga. Ona želi izaći iz praktičkog pozitivizma koji je vladao na početku stoljeća i dati više od egzaktnog prikaza i povezivanja činjenica. Više se priklanja pragmatizmu kada koristi crkvenopovijesna zbivanja ekleziološki (J. Congar, H. Lubac, J. Danielou, K. i H. Rahner) ili ekumenski (J. Lortz). Više se priklanja teologiji povijesti kada povijest Crkve prikazuje u smislu povijesti spasenja te se tako vraća promatranju koje je vladalo do 17. stoljeća, ali je od tada ustupilo mjesto istraživanju vrela i prikazu

povijesnog toka, a bavi se problemima historizma, koje su nabacili E. Troeltsch i F .Meinecke, i povijesnosti Crkve kao takve. Tek će nas budućnost poučiti da li i koliko ti novi načini promatranja proširuju i produbljuju znanje o povijesti Crkve. PRVI DIO POČECI PRVI ODSJEK JUDEOKRSĆANSTVO

1. poglavlje Židovstvo u vrijeme Isusovo
Prema gledanju Novog zavjeta u smislu spasenja, došao je Isus Krist na ovaj svijet »kada je došla punina vremena (Gal 4,4; Mk 1,14). Čežnja za obećanim mesijom svakako je živjela u tadašnjem židovskom svijetu, ali kod većine ju je više podržavao težak politički položaj naroda nego religiozni motivi. Već više od pola stoljeća živio je židovski narod pod rimskim gospodstvom, koje je bilo to omraženije jer ga je zastupao čovjek koji je najsvetije nacionalne i religiozne osjećaje naroda duboko vrijeđao. Herod Veliki, sin Idumejca Antipatra, Cezarova prijatelja, dakle tuđinac, postigao je da mu je senat u Rimu prenio dostojanstvo židovskog kralja. Za uzvrat se morao obvezati da će na politički značajnom bliskoistočnom području štititi rimske interese, pogotovu nasuprot opasnim Partima. Područje koje mu je senat dodijelio morao je najprije zauzeti oružanom silom, pa ga je već od prvog dana kako je stupio na palestinsko tlo pratila mržnja naroda, koji mu se žestoko suprotstavio pod vodstvom hasmonejskog kneza Antigona. S rimskom pomoći uspjelo je Herodu zauzećem Jeruzalema g. 37. p. K. skršiti taj otpor. Nemilosrdno je istrijebio hasmonejsku dinastiju, koja je prije više od sto godina pod Judom Makabejcem i njegovom braćom u jedinstveno junačkoj borbi protiv sirijske vlasti obranila i vjersku slobodu židovstva. Istina, Herodu je doduše uspjelo da trajni bijes puka drži u šahu, ali su se njegova nastojanja da npr. novogradnjom hrama, utemeljenjem novih gradova, unapređivanjem gospodarstva i kulture svog kraljevstva pridobije srca svojih židovskih podanika izjalovila. Svojom oporukom razdijelio je državu među svoja tri mlađa sina; jezgru zemlje Judeju sa Samarijom i Idumejom predao je Arhelaju, koji je imao naslijediti i kraljevsku čast. Krajeve prema sjeveru dobio je Herod Antipa, a Bataneju, Trahonitidu i Auranitidu na sjeveroistoku Herodove države, preuzeo je Filip. Promjena vlade urodila je u Judeji ozbiljnim nemirima, koji su se mogli ugušiti samo s pomoću rimske vojske. Rimljanima se učinilo da Arhelaj nije nikakvo jamstvo za mir i sigurnost te je zato svrgnut god. 6. poslije Krista. Car August dao je zemlji novu upravu, kojoj su na čelu stajali rimski prokuratori i sa sjedištem u Cezariji. Imali su se brinuti u vezi s rimskim legatom Sirije za vojničko osiguranje i privrednu kontrolu područja, dok je sinedrij, posve židovska ustanova pod predsjedništvom velikog svećenika, bio nadležan za unutarnje poslove Židova. Ali ni taj novi poredak nije donio očekivano smirenje unutarnje politike. Za Židove je ostalo teško opterećenje njihove nacionalne svijesti što je jedna rimska kohorta stalno boravila u Jeruzalemu i što su im Rimljani određivali poreze. Mnogi prokurator je i previše nastupao kao predstavnik rimskog gospodstva, i tako se mržnja protiv tuđinske vlasti neprestano podgrijavala. Ali, najdublji uzrok trajno napetim odnosima između političkih gospodara i podjarmljenog naroda ima se u prvom redu tražiti u duhovno--religioznoj vlastitosti tog naroda, za koju Rimljani nisu imali gotovo nikakva razumijevanja. Religiozni položaj palestinskog židovstva U očima svoje okoline, židovski se narod odlikovao u prvom redu specifičnošću svojih religioznih uvjerenja, koja je usred inorodnih kultova i strujanja nastojao odlučno zadržati. Iako se u dnevnom životu nije bojao dodira s tom okolinom, ipak je bitne crte svoje vjere i svog religioznog života držao upadljivo žilavo, pa makar ga to stajalo najtežih žrtava i dovodilo u mnogostruku izolaciju nasuprot drugim narodima. Jezgra njegova uvjerenja bio je monoteizam; taj je narod čvrsto vjerovao da ga je u svim fazama njegove povijesti vodio jedini istinski Bog, Jahve, jer mu se već tako često, bilo neposrednim uplitajem ili riječju proroka, objavio kao njegov jedini gospodar. Iako je ta vjera u vodstvo pravednog i vjernog Boga kolebala u svojoj

snazi i neposrednosti, iako je u kasnije vrijeme bila izložena opasnosti stanovite ukočenosti zbog spekulacije rabina, ona se u narodu nikada nije izgubila. Pobožni pojedinac oblikovao je iz te vjere u svog Boga, koji ga vjerno i milosrdno vodi, svoj svakodnevni život, a narod kao cjelina vjerovao je da je savezom sa svojim Bogom izabran između svih naroda svijeta da bi jednom iz njega poteklo spasenje za sve narode. Ta se vjera hranila nadom u budućeg spasitelja i otkupitelja koga su proroci neumorno najavljivali kao mesiju. Ona je stalno podizala pojedinca kao i narod. Mesija će proizaći iz njegove sredine i u Izraelu uspostaviti kraljevstvo Božje i time podići Izrael nad sva carstva svijeta i biti mu kraljem. To očekivanje mesije i kraljevstva Božjeg bilo je u vremenima teških kušnji za vjersku i nacionalnu slobodu naroda najdublji izvor njegove snage i otpora. Budući da je vjerski život bio isprepleten s politikom, to je mesijanska ideja dakako lako poprimala previše ovozemaljski oblik što su ga uvjetovali dnevni jadi židovskog naroda, tako da su mnogi u mesiji gledali pretežno spasitelja od zemaljskih tegoba ili kasnije, sasvim konkretno, osloboditelja od omraženog rimskog jarma. Ali bilo je i u židovstvu toga vremena krugova koji nisu dali da se zaboravi bitno religiozno poslanje mesije, što su ga proroci nagovještali te su u njemu očekivali kralja loze Davidove koji će Jeruzalem očistiti i posvetiti, koji neće trpjeti zla ni nepravde a vladat će svetim narodom u svetom kraljevstvu (usp. Dn 7,9 13 27). Iz te žarke mesijanske nade rođene su one religiozne pjesme što ih nazivamo Salomonovim psalmima1, a koje, po uzoru na biblijske psalme živo i osvjedočeno izriču čežnju za obećanim spasiteljem, kao što to npr. čini pjesnik 17. psalma: “Daj, Gospodine, da im se ponovno uzdigne njihov kralj, sin Davidov, u vrijeme koje si ti izabrao, Bože, i da ti služi Izrael, tvoj sluga. Opaši ga snagom tako da smrvi vladara zločina, očisti Jeruzalem od pogana, koji ga sramotno gaze! Jer on će tada okupiti sveti narod, nad kojim pravedno vlada, i suditi će plemenima naroda koji je posvetio Gospodin, Bog njegov. On drži poganske narode u svojem jarmu tako da mu služe; slavi Gospodina javno pred čitavim svijetom. Posvećuje Jeruzalem i čini ga čistim kao što bijaše na početku. Nikakva se nepravda ne događa među njima u njegovo vrijeme, jer su svi sveti i jer je sad Gospodnji pomazanik kralj njihov. Blažen je onaj koji u to vrijeme bude živio! O Bože, daj da milost njegova uskoro zasja nad Izraelom! Neka nas on spasi od toga da nas bezbožni neprijatelji skvrnu. Sam Gospodin naš je kralj sada i u sve vjekove!” Uz monoteizam i očekivanje mesije, Zakon je imao odlučujuće značenje u religioznom svijetu tadašnjeg židovstva. Pokoravati se Zakonu, zadaća je koju religiozna svakidašnjica stalno postavlja pobožnom čovjeku čije se ozbiljno nastojanje upravlja prema izvršenju Zakona; ako pogriješi pa makar i iz neznanja, mora to okajati. Ali njegova vjernost Zakonu nalazi svoju nagradu već u ovom životu u blagoslovu skromnog blagostanja što ga Gospodin poklanja, no znatno više kad mu posljednji sud potvrdi da je u svojem ovozemaljskom životu bio pravedan te stoga smije primiti vječni život. Zakon je svakom Židovu dan u Svetom pismu, u duh kojeg se uvodio od rane mladosti u roditeljskoj kući i kasnije u posebnim školama. Sudjelovanje u službi Božjoj u hramu ili sinagogi, kojih je bilo u svim većim naseljima Palestine, podržavalo je poznavanje Pisma, koje se tamo tumačilo u posebnim propovijedima. Kako Zakon nije imao jednoznačna rješenja za sve situacije u životu, to je njegovo tumačenje bilo povjereno pismoznancima koji su tako postali važna ustanova u vjerskom životu židovstva. U načelu svi su Židovi visoko cijenili Zakon, a ipak je upravo Zakon davao povoda za cijepanje naroda u različite smjerove i stranke. Ove su se temeljile na nejednakom vrednovanju što se pridavalo utjecaju Zakona na cjelokupni život. Još prije početka makabejskih borbi nastao je pokret hasidima ili asideja, zajednice ozbiljnih muževa koji su u svrhu oblikovanja svog religioznog života ispitivali posljednju i najdublju volju Božju što stoji iza Zakona. Taj im se činio tako uzvišenim da su htjeli postaviti »ogradu oko Zakona« i onemogućiti svako, pa i svako nehotično, kršenje. Zakonu su htjeli služiti bezuvjetnom, čak na smrt spremnom poslušnošću i tako su pripravili ono požrtvovno držanje, kojim se odlikovao narod u vrijeme Makabejaca. Asideji nisu, međutim, mogli pridobiti sve za svoje ideale; osobito otmjene obitelji i vodstvo svećenstva držali su se po strani. Novi zavjet ih naziva saducejima, a zastupali su stanoviti racionalizam, koji je odbacivao vjeru u anđele i svijet duhova i rugao se prihvaćanju uskrsnuća od mrtvih. Za njih je u prvom redu pet Mojsijevih knjiga, Tora u pravom smislu riječi, imalo izrazit autoritativni karakter. U političkim su pitanjima bili skloni oportunističkom držanju prema gospodarima; sve u svemu činili su manjinu, iako dosta utjecajnu. Vjerska stranka, doduše ne po broju, ali po značenju za puk u početku prvog kršćanskog stoljeća najuglednija, bili su farizeji. Iako to ime znači otprilike nešto kao »odvojeni«, farizeji su svjesno nastojali da djeluju na
1

Osamnaest od tih psalama sačuvano je u grčkom prijevodu.

čitav narod i da prodru sa svojim religioznim shvaćanjima. a njihov nazor o Zakonu i njegovu obdržavanju treba vrijediti kao tipičan izraz židovske religioznosti u prvom stoljeću poslije Krista. takoder vjerno služiti Zakonu ali naglašeno borbenim držanjem. »pomazanik iz Izraela«. obogatili su mnogim novim elementima sliku koju su Plinije i Josip Flavije o njoj zacrtali. Vodstvo je preuzela osoba koja se u qumranskim tekstovima naziva »učiteljem pravde« a kojoj se vjerojatno ima zahvaliti i prva organizacija sekte. Belial je. početak vječnog mira i spasa. Volja za potpunim pokoravanjem Zakonu urodila je tako konkretnim posljedicama kao što je novo uvođenje židovskog blagdanskog kalendara. jer su morali donositi odluke što su za cio narod bile i provedive. na narod koji ne zna ništa o Zakonu (Iv 7. koja se odsad osjećala »svetim ostatkom« istinskog Izraela. Pri takvom kazuističkom držanju nisu se dale izbjeći razlike u mišljenju među pismoznancima i tako su se oblikovale stanovite škole tumačenja Pisma koje su nosile imena vodećih učenjaka. moglo se ići njegovim putem ili svjesno ustrajati u sljepoći vlastitog srca. škola Samaja ili Hilela. a koja je iz sporednih stvari mogla izvesti najčudnije zaključke. poslušnost Zakonu obavezuje na takav sveti rat. što im je u velikoj mjeri i uspjelo. Prema shvaćanju sekte. nepravedno stečeno bogatstvo i oskvrnuće hrama. a vrhunac njezina utjecaja pada u prijelaz iz drugog u prvo stoljeće prije Krista. Bog se mogao samo ili potpuno ljubiti ili posve odbaciti. nije ni farizejima pošlo za rukom da cijelo tadašnje židovstvo prožmu svojim religioznim shvaćanjima. kako se u Qumranu rado naziva sotona. da se povuku iz javnog života i pođu u samoću. Pokušaj da se bilo koja situacija u svakodnevnom životu obuhvati nekom interpretacijom Zakona doveo je do egzegeze za koju je svaka čestica riječi bila značajna. Pred takvim držanjem morale su ustuknuti velike temeljne ideje o Bogu Izraela kao gospodaru povijesti čiju volju u poniznosti i pouzdanju valja slijediti i čije se milosrđe smije isprositi u molitvi punoj nade. u kojima se shvaćanjima prijašnjih učitelja pridavalo najveće značenje. kao titulu »rabija« ili prvo mjesto u sinagogi: katkada se osjeća u njegovoj osobnoj pobožnosti ohola samodopadnost zbog njegove vjernosti Zakonu. Pod time su razumijevali bogaćenje narodnih vođa poganskim plijenom i blago tumačenje propisa o braku (Lv 18. tako da je tradicija u pismoznanstvu kasnijeg vremena igrala prvorazrednu ulogu. bio je nužno bezbožnik. Taj je učitelj naviještao novo tumačenje Zakona. Grupa tzv. po kojem su se blagdani morali svetkovati istoga dana u tjednu svake godine. i vojvoda konačnog vremena. koje je bilo spremno i za mučeništvo. razumije se. esene. »pomazanik iz Arona«. koje se sastojalo u radikalnom vršenju Božje volje što je izražava Zakon. velika konačna borba između sinova svjetla i djece tame samo što nije započela. Općina u Qumranu Vjernost Zakonu. zato s visoka sažalno i prezirno gleda na grešnika. Od asideja su preuzeli načelo o izvanjskoj važnosti Zakona u oblikovanju života pojedinca kao i narodne cjeline te se mogu smatrati kasnijim oblikom njihova razvoja. npr. njegovo potpuno i iskreno ispunjavanje nagnali su drugu jednu grupu židovskog naroda. prema njima. zapadno od Mrtvog mora. Učitelj pravde je osim toga objavljivao novo shvaćanje proročkih objava Starog zavjeta. U javnom životu farizeju je bilo stalo da primjerom pokaže pravi stav prema Zakonu te je zato prihvaćao stanovite časti. odrekli su se posjećivanja hrarna i sudjelovanja u njegovim žrtvama te napustili zajedništvo s »ljudima propasti«. bacio u to vrijeme tri mreže na Izrael: blud. Sekta vuče korijene još iz makabejskih vremena. No farizeji su »ogradu od Zakona« učinili još neprohodnijom. esenima. Tko se nije pridružio bezuvjetnom obdržavanju Zakona u i smislu esena. kraj svijeta. Pri tom su farizejski pismoznanci u pojedniim slučajevima ipak morali činiti ustupke koji su protuslovili njihovim vlastitim načelima. zelota htjela je. To je praktički značilo cijepanje Zakonu vjernih asideja na farizejsku struju i na brojčano mnogo manju grupu esena. jer su za svaku životnu situaciju željeli odrediti kakvo držanje traži Zakon. Bogati književni i arheološki nalazi koji su od 1947. To potanko tumačenje Zakona našlo je svoj izraz u Mišni i Talmudu. Zeloti su aktivno otklanjali prodor svega poganskog i odbijali plaćanje poreza rimskom caru ili su čak podsticali na pozitivan otpor protiv poganskog tuđinskog gospodstva.13). jednog središta te sekte. otkriveni na području ruševina Hirbet Qumrana. Tu svijest izabranja esenske zajednice nosila je misao pobožnog . Smatrali su se predstavnicima novog židovstva. već je na pomolu. Mnogo sudbonosnije bilo je kazuističko držanje u svim pitanjima ćudorednog života koje je iz toga slijedilo te onemogućavalo i iskrivljavalo slobodno moralno odlučivanje pojedinca. Naravno. a kad ni njihovi prigovori nisu ništa pomogli.49). što su ga najavile. jer. što su si neki od njih dopuštali. Njezin ishod donijet će sinovima svjetla. Zbog svećenika sličnih Iaksnih nazora činilo se esenima da se ni služba u hramu ne obavlja čisto. Pri tom nije bilo polovičnosti. Dvojica mesija odigrat će ulogu u toj konačnoj borbi: veliki svećenik konačnog vremena.

u koje se kao punopravni član stupalo tek nakon pokusnog roka. Dosad poznata literatura ne dopušta cjelovitu rekonstrukciju povijesti esenskog pokreta. židovski predložak oporuke dvanaest patrijarha. može se sad s velikom vjerojatnošću naslutiti njihovo esensko podrijetlo. Zajednički obroci i vijećanja okupljali su članove. Središte tih općina bila je njihova sinagoga. no u blizoj okolici naselja živjeli su i oženjeni pristaše. Noine knjige. potvrđuju pretpostavku da je nekadašnji broj »apokalipsa« bio mnogo bogatiji od onoga što se sačuvalo. Veza koja je ujedinjavala Židove u dijaspori bila je njihova vjera. Njihova okolina spominje njihov jaki osjećaj međusobne pripadnosti kao posebno istaknutu značajku. Na daljnju povijest židovske religije eseni nisu imali više nikakva utjecaja. ali je to moguće jer se njima ta borba mogla činiti kao konačni boj između sinova svjetla i sinova tame. a napose u Aleksandriji. uže bratstvo u Qumranu živjelo je neoženjeno. Izvanbiblijska književnost. Njih 150 može se dokazati u vrijeme apostolskog propovijedanja na području Sredozemlja.priznavanja Božje svemoći koja je ljude u nekoj vrsti predodređenosti dodijelila dijelom duhu istine i svjetla. kojoj je na čelu nadstojnik sinagoge kao vođa bogoslužnih sastanaka. a dijelom duhu tame i nepravde. Po društvenom položaju pripadali su uglavnom srednjem staležu. Vrijeme spasenja shvaća se kasnije kao neki povratak raja na zemlji. gdje su im od pet velikih gradskih četvrti bile dodijeljene dvije. sudnjim danom i slavom spasenja koja nikad neće minuti. premda i nadalje ostaje dužnost da se mrze bezbožnici. slično qumranskim tekstovima ranog vremena ni apokaliptički ne poznaju neki jasno ocrtan lik mesije. novicijata. stoljeća prije Krista židovstvo se u nekoliko valova uslijed prisilnog preseljavanja ili dobrovoljnog iseljavanja proširilo po Maloj Aziji i čitavom Sredozemlju te je za prvih rimskih careva brojčano mnogostruko nadmašivalo stanovništvo Palestine: Privlačili su ih pogotovo veliki kulturni centri helenističkog razdoblja. poslije Krista. npr. Poznato mu je također njihovo milosrdno pomaganje i onih kojih nisu bili članovi zajednice. spisa o Novom Jeruzalemu. Gdje god im je to broj dopuštao povezivali bi se u organizirane općine. a pojedinih esena bilo je zacijelo posvuda u palestinskoj zemlji. Tu se razvila Božja zajednica u monaško bratstvo. Pri tom je vladao strogi hijerarhijski red. ali i samostalni seljaci i zemljoposjednici. On je ostao pridržan njihovim velikim protivnicima. kao što se. Nema izričitih svjedočanstava o tom jesu li eseni sudjelovali u borbi protiv Rimljana prilikom ustanka 68-70. u Maloj Aziji i Egiptu mnogo ih se bavilo poljoprivredom. tako da je židovska grupa. Razborito i spretno znali su Židovi dobiti od gradskih i državnih vlasti čitav niz obzira. na njega se zaziva Božji gnjev i prokletstvo. neke Knjige tajni. a ljubav prema bližnjemu obuhvaća sada i onoga koji ne pripada zajednici. drugi fragmenti. dakako. Henohova knjiga. koji je svećenicima davao istaknut položaj. ne može dokazati neka nutarnja srodnost ili čak ovisnost Isusa o qumranskoj sekti. pokazuje da se esenska grupa izvanredno zanimala za tzv. kao što su knjige jubileja. koja je u nalazima u Hirbet Qumranu pronađena bar fragmentarno. Rimu. dapače grešnika i neprijatelja. koja je bila najvjernija Zakonu. zahtjev za herojskom vjernošću Zakonu još uvijek je vrijedio. dok je poslovima upravljao savjet staraca s arhontom na čelu. pri čemu se polagala zakletva da će se poštivati pravila reda. Iz ulomaka već poznatih spisa te vrste. Spas djece svjetla nezaslužena je milost. koje je u Qumranu poprimilo značaj reda. iznimki i povlastica koje su vodile računa o njihovim vjerskim nazorima i bogoslužnim običajima. javlja veća blagost prema bezbožniku i grešniku. tako su osobito velike židovske kolonije postojale u Antiohiji. koja je bila glavni razlog što u većem broju nisu prelazili na poganstvo svoje okoline. vjerojatno jedva nešto o njima znala. Stanovite crte te esenske apokaliptike ukazuju na to da su se neka gledanja qumranske zajednice tijekom vremena promijenila te se npr. apokaliptičku književnost. Židovska dijaspora Odlučujuće značenje za širenje kršćanstva u helenističkom svijetlu imat će židovstvo izvan palestinske matice-zemlje. Središte monaške esenske skupine u Qumranu razorili su 68. Osobiti propisi čišćenja tražili su mnogobrojna opetovana pranja. Iz toga se može zaključiti da kod esena nije bilo nekog dubljeg nutarnjeg razvoja. bili su ratarski radnici i zakupnici. uostalom. ostaci pokreta su u ustanku Bar-Kohbe bili tako desetkovani da se pokret više nije mogao reorganizirati. farizejima. uskrsnućem od mrtvih. Josip Flavije pogotovo šuti o njihovim mesijanskim predodžbama u to vrijeme i tom prilikom ne spominje ni Ivana Krstitelja ni Isusa iz Nazareta. Potanje govori samo Josip Flavije o njima nakon razorenja Jeruzalema. Dotadašnji imutak pridošlih prelazio je u vlasništvo bratovštine. ideja mržnje stupa u pozadinu. koja se bavila velikim događajima na svršetku svijeta: konačnom pobjedom nad zlom. Prema bezbožniku nema sažaljenja nego ga progoni nemilosrdna mržnja. još više isticalo njihovu vlastitost i poseban položaj u javnom životu. godine poslije Krista Rimljani. Od 8. Taj radikalizam u naučavanju i praksa koja se iz njega razvila doveli su do organizacijskog okupljanja esena. Osobito su se bavili tkanjem i bojanjem . To je.

platna. U službi te propagande stajalo je ne baš neznatno spisateljstvo. To je bilo bitno uvjetovano njegovom idealnom i stvarnom povezanošću s palestinskom domovinom. etičke smjernice. u Aleksandriji. Sam raj je bio simbol Božje mudrosti. S ulaskom grčkog jezika u religiozno područje židovstva. ostao osvjedočen Židov. On se mora poštivati svetkovanjem subote i ostalim zakonskim propisima na kojima je počivala nekadašnja veličina Izraela. koju je povezanost stalno podržavao. koja se za prvih rimskih careva upotrebljavala kao priznati prijevod Biblije po čitavoj židovskoj dijaspori. U svijesti svakog odraslog Židova dijaspore živio je hram kao najviši simbol njegova vjerskog podrijetla. od kojih je najviša logos. uvijek je čeznuo za tim da jednom na blagdan Pashe moli sa svojom palestinskom braćom u vjeri u njegovim prostorima. U velegradu Aleksandriji već su zarana igrali značajnu ulogu kao bankari. što se tiče vjere. poslije Krista). bilo je zapravo. suca ili dapače oficira. sam um koji će u teologiji prvih kršćanskih stoljeća imati vrlo značajno i trajno djelovanje. Kad već grčka misao nije mogla ugroziti židovsku vjeru tako otvorenog i toj misli sklonog Židova poput Filona u njegovoj najdubljoj nutrini. koje je dovodilo do isključivosti i često davalo povoda za negodovanje poganskoj okolini te igralo stanovitu ulogu u opetovanim antisemitskim pokretima u Rimskom carstvu. u filozofskoj terminologiji helenizma. ni progoni što bi povremeno snašli židovstvo u dijaspori nisu ga mogli spriječiti da za svoja vjerska uvjerenja i svoju religioznu posebnost ne razvija poduzetnu i svrsishodnu propagandu. koja je postizavala priličan uspjeh. od kojeg je preuzeo ne samo njegovu filozofsku terminologiju. Aristejino pismo. tako je vjerovao. koja se očito predavala na posebnoj židovskoj egzegetskoj školi u Aleksandriji. nada se zajedno s drugovima u vjeri da će doći njihovu narodu Mesija koji će mu darovati pobjedu nad svim narodima zemlje i jedan novi raj. pri tom je prednjačilo egipatsko židovstvo kad je u toku duljeg razdoblja prevelo pojedine knjige Starog zavjeta na grčki i tako stvorilo Septuagintu. koje svojom vrsno ispričanom legendom o postanku Septuaginte usmjeruje zanimanje prema svetim knjigama židovstva te . iz njega teku četiri rajske rijeke. Iz njegova djela. Filon je. nego i duboko poštivanje duhovnog i čežnju za produhovljenim životom u tišini. Taj je grad bio zavičaj Židova Filona (oko 40. to su kardinalne kreposti. Njegovo opsežno literarno djelo doimlje nas se kao posljednji odjek razmišljanja na koja je helenistički duhovni svijet mogao potaći jednog obrazovanog i duhovno budnog Židova dijaspore. u rajskom drvetu života simbol kreposti. Filon ostaje i izvana i iznutra povezan sa židovskim narodom. ni zapostavljanja. Jeruzalem i njegov hram bili su središta te veze. Takav se utjecaj može najbolje osjetiti u duhovno najživljem središtu dijaspore. Natpisi pojedinačno govore o zvanju carinika. Jače od stoika utjecao je na duhovni svijet Filona »veoma sveti« Platon. Pogotovo su egzegetske propovijedi bile upućene na novi idiom. bilo je i samo židovstvo neizbježno izloženo kulturnom utjecaju helenizma u širem smislu i zahvatu helenističkih religioznih strujanja u užem. Platonski je obojena i njegova nauka o stvaranju. od kojih su neke prešle u kršćansku literaturu. pa i vjerske. Od Stoe je židovstvo preuzelo alegorijsku metodu tumačenja Pisma. čiji je neznani učitelj bio Mojsije. koje je kršćanstvo sačuvalo. Čitanje Svetog pisma na grčkom slijedile su molitve sastavljene na grčkom jeziku. govori na primjeran način djelovanje različitih filozofskih smjerova helenističkog vremena. vrlo savjesno je svake godine donosio za nj svoj novčani doprinos. hramski porez. koje kulminiraju u zahtjevu za asketskim svladavanjem nagonskog života. Ne napuštajući prvotni smisao riječi koje u Bibliji govore o događajima velike židovske prošlosti moglo se tako doprijeti do dubljeg tajnog smisla što se u njima krio. a koji je u Adamu vidio simbol ljudskog razuma. Daljnji oslonac vjere bilo je već spomenuto prisno zajedništvo svih Židova dijaspore. samo rani dar židovstva poganima. onda je to više bila osigurana vjera otaca kod prosječnog Židova dija'spore. Nova okolina utjecala je po stanovitoj zakonitosti mnogostruko na židovstvo u dijaspori. prije svega njegovo poimanje o posredničkim snagama koje postoje između savršenog Boga i nesavršenog svijeta. No ni poruga ni grdnja. To je nužno dovodilo i do upotrebe tog jezika u bogoslužju u sinagogi. I obredne zakone židovstva tumači Filon alegorijski i razvija iz njih. i Židovi su nakon nekog vremena napuštali svoj jezik i preuzimali svjetski jezik »koine«. čijem milosrđu i dobroti čovjek zahvaljuje sve i o čijoj je milosti potpuno ovisan. u Evi čulnosti. U tu literaturu ulazi i tzv. ali tu nisu naišli na bezuvjetno poštovanje svojih poganskih sugrađana. Njegov Bog ostaje vječni Bog Starog zavjeta čije se ime ne može izgovoriti. Usprkos tom oduševljenom prihvaćanju helenističke filozofije svog vremena. Kao i drugi iseljenici. kao i predodžbu o nesavršenom materijalnom svijetu. naziva ih Božjim mislima. Što je preuzeo od helenističke mudrosti. koje je usklađeno s ukusom helenističkih čitalaca poučavalo kako su Mojsije i njegov narod praizvor svake kulture. tek se time duša oslobađa od tamnice tijela i osposobljuje za mističko uzdizanje koje je sjedinjuje s Bogom u »trijeznoj opojnosti« i predanju punom ljubavi.

Spis s očitom apologetskom tendencijom sačinio je Josip Flavije svojim djelom »Protiv Apiona« u kojem slikanje nemirne povijesti židovskog naroda što ulijeva poštovanje. napose tri najstarija Evanđelja. to su poglavito spisi Novog zavjeta. što su kršćani tu i tamo izravno upotrijebili u svrhu protužidovske propagande. te u isti mah svjedoče o njima. Nijedno od njih nije povijesni životopis Isusa iz Nazareta koji bi pričao njegov životni put od početka do kraja sa svim poželjnim pojedinostima. upućivanje na neosporno djelovanje židovske pobožnosti i etike u narodnom životu morali su se dojmiti helenističkih čitalaca koji su tragali za religioznošću. na čemu se Crkva temelji. štošta u bogoslužju. Došlo je do upornog naglašavanja važnosti Tore i njezino strogo rabinsko tumačenje probilo se sada i unutar židovstva dijaspore. kao o važnim povijesnim podacima njegova životnog puta. vidi se po velikom broju pogana koji su stupili u bliži odnos sa židovskom religijom. »povijesnom« Isusu. Uspjeh te propagande koju je jamačno upotpunjavala i govorena riječ. koja je odmah postala Biblija mladog kršćanstva. oduševljen prikaz njegovih velikih vođa. 2. o njemu onu sliku koja je živjela u predodžbenom svijetu i srcima njegovih prvih pristaša kad su ga poslije njegova uzašašća i po njegovu nalogu naviještali kao razapetog i uskrslog Mesiju. ističu pojedine činjenice i događaje. propovijedanjem monoteizma i mojsijeva dekaloga. Ali ta vrela zahvaćaju ipak uvijek ponovno u taj život. Propaganda za židovsku vjeru zapravo su 3-5 knjiga »Oracula Sibyllina«. dakle. Kako su sinagoge bile polazišta za prakršćansko misijsko propovijedanje. vrela koja govore o tom životu i njegovu značenju za Crkvu posve su osobite prirode. Formalni prijelaz na židovsku vjeru vršili su tzv. Znatno veći bio je broj »bogobojaznih« koji doduše nisu htjeli prihvatiti za poganska shvaćanja neprilično obrezanje. ali ih je vjerojatno bilo u većini židovskih općina dijaspore. Nasuprot tome. Apostolsko naviještanje želi izričito posvjedočiti da je zemaljski Isus iz Nazareta upravo taj Isus koji se . uranjanjem u vodu i žrtvom postajali potpuni Židovi i time prihvaćali sve obveze židovskog Zakona. To nas ipak ne tjera u radikalnu skepsu ako se pitamo može li se iz tih vrela još naći neki put k zemaljskom. Uz nekoliko poganskih i židovskih vijesti. Doduše. Njegov život i djelovanje. mnoga je crta kršćanske liturgije. Prema tome. proroka i mučenika kao i njegovih vjerskih zakona i običaja treba buditi simpatije za židovsku vjeru. koje su zato vrijedne što se svaki pokušaj nijekanja Isusove povijesne egzistencije stavlja izvan diskusije. daju. Dakako. Iznošenje židovske teokracije. »prozeliti«. koji je postao temeljom kršćanskog morala. »život Isusov« u pravom smislu riječi ne može se iz njih izvesti. koja počiva na bezuvjetnom monoteizmu. O apsolutnim brojevima jedne i druge grupe ne pružaju vrela nikakvih podataka. Da su kršćani imali više uspjeha pokazuje dosta dobro reakcija Židova rođenih u dijaspori koji su se sada udaljavali od Septuaginte i tražili nadomjestke jer su njihovu dotadašnju Bibliju kršćani tako uspješno upotrebljavali. njegova hrama i bogoslužja. koja se razvijala. njihova bi djeca onda većinom i formalno prelazila na židovstvo. koje hvale monoteizam te u prvom redu iz ispunjenih starih proroštava u povijesti židovskog naroda pokušavaju osmisliti povijest uopće i proricanjem budućeg konačnog suda nastoje potaknuti pogane da se priključe židovskoj vjeri. koji se rodio u upravo ocrtanom duhovno-religioznom svijetu palestinskog židovstva. jer su je kršćani preuzeli i iskorištavali za pobijanje vrijednosti mojsijevskog Zakona. ali se nisu mogli oduprijeti privlačnoj snazi monoteističke misli i službe Božje u sinagogi. I tri rana Evanđelja sadržavaju već odraz apostolskog propovijedanja o Isusu.u nju spretno upliće propagandni opis Jeruzalema. Izvršila je izvanredno važnu predradnju pripravljanjem Septuaginte. slavili su subotu zajedno sa Židovima i preuzimali mnoge druge vjerske običaje. u obliku prakršćanske propovijedi. Djela apostolska i nekoliko Pavlovih poslanica. Židovska dijaspora imala je veliko značenje za ranokršćansku misiju. kao i židovskog svećenstva. U sukobu koji će se doskora razviti između kršćanske misije i židovstva dijaspore bitnu je ulogu uz dogmatske rasprave igrala borba za duše tih skupina. Otklanjali su sada i alegoričku metodu jednog Filona. djela i riječi Isusove iz njegova zemaljskog života. to je ono našlo ovdje prije svega kod prozelita i bogobojaznih otvoreno srce za svoju poruku. koji su obrezanjem. poglavlje Isus iz Nazareta i Crkva Povijest Crkve ukorijenjena je u Isusu iz Nazareta. u ranokršćanskoj književnosti i molitvenim tekstovima nasljeđe iz svijeta židovske dijaspore. od osobita značenja za naviještanje o njemu. pretpostavka su zato njezine povijesti. tu su sliku zacrtale i oblikovale potrebe apostolskog propovijedanja i vjera koja ga je nosila.

čijem su sudačkom pravorijeku podvrgnuti kao da ga je izrekao Gospodin (Mt 18. tako očito kaznio za njihove grijehe. Poziva čitavog čovjeka da ga slijedi bez obzira na dosadašnja prijateljstva. Otpočeo je to upadljivim korakom kad je posjetio velikog propovjednika pokore i krstitelja Ivana na Jordanu i od njega primio krštenje. sačinjavaju novo zajedništvo. Četiri do pet godina prije početka naše ere rođen je Isus iz Nazareta od djevice Marije u Betlehemu i po židovskom običaju četrdeset dana nakon obrezanja prikazan je kao prvorođenac Gospodinu u jeruzalemskom hramu. tko polaže ruku na plug i obazire se. Iz te skupine bira dvanaestoricu. Evanđelja uvijek nanovo i posve jasno ističu poseban položaj dvanaestorice. svi koji se odlučuju da budu učenici pa su tako pozvani u Očevo kraljevstvo. Oni će preuzeti i nastaviti ono poslanje koje mu je prenio nebeski Otac: »Kao što je mene poslao Otac.62). nego poruku koja one što su je primili te je u sebi nose povezuje kao braću jedne vjerske obitelji.49). Sadržajno. objavljivao je sada Isus riječju i djelom da je došlo kraljevstvo Božje. Koliko je ta poruka zvučila utješno dotad prezrenima i malima iz naroda. Najviši zakon religije koju je objavljivao bezuvjetna je ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu. Ona zajednički moli svoga Oca da joj oprosti krivnju.18). siromašnima i bolesnicima. koja obuhvaća ljude sviju rasa. nije vrijedan toga kraljevstva (Lk 9. Siromahe zove Isus blaženima jer su slobodni od zemaljskih briga za posjed i bogatstvo.16.13 ss). a svoje roditelje upozorio na to da mora biti u kući Oca svoga. da je pravednik samo onaj kome to Otac milostivo pokloni. taj mora napustiti vlastiti život (Lk 14. toliko su strogi uvjeti koje Isus postavlja za pripadnost Božjem kraljevstvu. poslanici. U Isusovoj riječi i djelu osjeća se jasna tendencija koja smjera prema osnutku i rastu jedne takve vjerske zajednice. Na dvanaestoricu prenosi napokon svećeničku vlast. koliko je moćno djelovala njegova čudesna snaga na uzete. Dječak je rastao u seoskoj tišini a da nije pohađao neku rabinsku školu. nego devedeset devetorici pravednika. On brižljivo priprema uspostavu te crkvene zajednice. U jasnom suprotstavljanju farizejskoj praksi izvanjski korektnog obdržavanja zakonskih propisa. koji će u njegovoj pratnji zauzeti očito zasebno mjesto.sada propovijeda. Međutim. Tridesetak godina poslije svog rođenja napustio je Isus roditeljsku kuću i započeo svoje vjersko djelovanje u javnosti svoje domovine. Iako mu katkada kliču velike skupine naroda zbog njegovih čudesnih djela. pri čemu ga je »Bog pomazao Duhom Svetim«. obiteljske veze i posjed. koje je Bog.18). dok se obitelj poslije Herodove smrti mogla nastaniti u galilejskom Nazaretu. Nečuvena je bila njegova poruka da carinicima grešnicima. pozvani da stupe u nj.21). On nikako ne objavljuje samo individualnu pobožnost i religiju. koja nastavlja njegove . njihovo poslanje obuhvaća također naviještanje kraljevstva Božjeg. čini se. gubave i duševno bolesne. kojima pridaju ime apostoli. Opasnost koja mu je zaprijetila od kralja Heroda primorala je njegovu majku i oca hranitelja Josipa na duži boravak u Egiptu. No prije svega jedinstveno je i novo slijedeće: k Ocu se može samo po Isusu. da su svi ljudi. ipak samo manjina njegova naroda postaje njegovim učenicima. proglašuje Isus čistoću i iskrenost misli i namjere temeljnim zakonom moralnog djelovanja i time osobnoj savjesti pridaje presudnu ulogu u području religije. Takvi zahtjevi ne trpe više smirene obiteljske idile. tako i ja šaljem vas« (Iv 20. njegova riječ razdvaja poput mača dotadašnje zajedništvo. s njima raspravlja o posebnim zadacima koji ih u toj zajednici ubuduće očekuju. vredniji od molitve u hramu jest razgovor s Ocem u samotnoj sobici. Isus nadalje ponovno uspostavlja istinsku ljestvicu dužnosti. Mt 28. koje odviše lako zauzimaju u ljudskom srcu mjesto što pripada samo Bogu. koji je u liku goluba sišao na nj.20). a glas Oca s neba posvjedočio da je on »njegov ljubljeni sin« (Mt 3. pri čemu su dva pobožna Izraelca. Simeon i Ana proročki najavili mesijansko poslanje djeteta. tko zaista želi biti njegovim učenikom. Samo je jednom prilikom zablistalo nešto od njegove buduće religiozne veličine kad je kao dvanaestogodišnjak raspravljao na nadmoćan način s pismoznancima o vjerskim pitanjima. da bi ga mogli vršiti. ali da se Ocu mora služiti ispravnom pobožnošću. oni ne shvaćaju da u budućem kraljevstvu Božjem ljudsko djelovanje ne znači ništa. (Lk 2. on i za se traži nasljedovanje koje nikako nije moguće bez bolne samozataje. od kojega dolazi spasenje svim ljudima.26). Samouvjerena pravednost farizeja do temelja je potresena kad im se govori da se nebo više raduje jednom grešniku koji se pokaje. slijepe. Tako se ipak s pomoću brižne historijske kritike može iz tih vrela utvrditi niz pojedinačnih činjenica i crta koje omogućuju da se stvori obris Isusova života. Tu zajednicu zove Isus sam svojom Crkvom i sebi pripisuje da ju je ustanovio svojim djelom (Mt 16. a ne samo Izrael. pripada prvenstvo prebivanja u Očevu domu. apostoli su izričito imenovani učiteljima čijoj riječi narodi moraju vjerovati i u nju se pouzdati kao da je vlastita riječ Isusova (Lk 10. Svjestan svog mesijanskog poslanja i Božjeg sinovstva koje je mogao potvrditi brojnim čudesima. koja slijedi iz toliko hvaljenog unutarnjeg života s Ocem: važnije od pedantnog poštivanja subotnjeg mirovanja jest djelo pomoći sučovjeku. Njima posvećuje posebnu brigu.

određuje ga da bude stijena na kojoj će počivati njegova ustanova. nego ljude (5. doduše. kad je riječ o Jeruzalemu. Ali za tri dana on je uskrsnuo. Odluka o izboru prepušta se u molitvi Bogu. Petar govori u njihovo ime te i tu hrabro naviješta poruku o Raspetom. ali se odatle. kandidat je. dobiva okosnicu u obliku i izvana vidljivog sustava koji će se sada organički razvijati u prostoru i vremenu prema zakonima koje mu je usadio njegov utemeljitelj. jer njihov pisac uzima iz građe samo ono što služi njegovu cilju: pokazati da je poruka o novom kraljevstvu Božjem bila. No njezina sasvim nadnaravna osnovica leži. Prvo šibanje kojim se kažnjavaju vođe jeruzalemske općine. koja pada na Matiju. iz koje jedino novo zdanje zajednice spasa onih koji su otkupljeni prima svoj tajanstveni život. Mt 20. i 33. dakako. Iz skupine dvanaestorice poziva Isus napokon Petra na jedinstvenu zadaću. ne pružaju cjelovitu sliku događaja.29). Takvi uspjesi uznemirili su židovske vlasti.1-4. morala uputiti poganima i da je židovski kršćanin Pavao postao zakoniti misionar kod pogana uz privolu i po nalogu ostalih apostola. Kad počinje kazivanje Djela apostolskih. rimski je prokurator popustio njihovim zahtjevima i predao im Isusa iz Nazareta u ruke da ga razapnu.18. po kojoj jedinoj čovječanstvo može ponovno zadobiti spasenje. U početku je upravo jedva shvatljiva činjenica uskrsnuća Raspetoga ujedinila pobjegle učenike iznutra i izvana i povezala ih u zajednicu iste vjere i istog ispovijedanja. 3. Unutrašnjem jačanju odgovara vanjski rast općine. koje je sada sve više raslo. Vjerski vođe židovstva odlučno su otklonili njegovo mesijsko poslanje i progonili ga kao buntovnika sa sve većom mržnjom koja ih je napokon dovela do odluke da ga ubiju. Tako su pod Petrovim vodstvom najprije proveli dopunski izbor u apostolskom kolegiju. Iv 21. u kojoj naviješta Raspetoga i Uskrsloga kao istinskog Mesiju. U tu smrt morao je Isus poći jer se većina njegova naroda zatvorila pred njegovom porukom. pokazivao se četrdeset dana češće svojim pristašama. Kad se zbog novih čudesa i opetovanih propovijedi broj vjernika povećava. dakako. Zato se nastanak i rast praopćine opisuje samo za prvih petnaest godina njezina postojanja.5-22). .velikosvećeničke zadaće u novoj zajednici (Iv 17. Pozivajući se na ime Isusovo. Vjera u njegov povratak. Iako nerado. na posve drugom području.19.25 ss). kao što je bio prorekao. koja se u čvrstoj vjeri u ponovni dolazak na nebo uzašlog Gospodina odlučila da izvrši naloge što ih je dobila u onih četrdeset dana između uskrsnuća i uzašašća. namijenjena najprije Židovima. nisana između 30. koje su pozvale apostole na saslušanje. morao biti vjerodostojan svjedok Gospodinova životnog djela.28) te ima hraniti i posvećivati udove zajednice tajanstvenim sakramentalnim milosnim životom. po Božjoj volji. Mlada općina osobito se utvrđuje događajima na prve Duhove kad je Duh Sveti uz izvanredne popratne pojave vihora i plamenih jezika sišao na okupljene vjernike i dao im hrabrost da javno svjedoče.djelo Petra i Ivana . jer im je broj 12 bio sakrosanktan.i Petrova propovijed donose daljnje uspjehe. Imaju hrabrosti pred sinedrijem reći da Boga valja više slušati. U oduševljenju tog dana Petar drži veliku propovijed pred okupljenim narodom. ili 15. Ona. apostoli dolaze opet u zatvor. Time ustanova koju je Isus pripravio u svojem preduskršnjem djelovanju. Uskoro je broj članova općine narastao na 5000 (Dj 3. opet se bila okupila skupina od 120 vjernika. temelji se napokon na Isusovoj smrti. koji su kod njegova uzašašća obećala dva anđela. bila je jedan od nosećih stupova u zdanju mlade Crkve.4). kao ostala jedanaestorica. i kršenje ponovne zabrane da se govori u ime Isusovo predznaci su blizine prvog progona. posebnom formulom daje mu poslanje da pase ovce i jaganjce i jača braću (Mt 16. on je daje na znanje kockom. godine kršćanske ere. ozdravljenje kljastog od rođenja . Tako se Isusovo djelovanje u njegovu narodu naglo prekinulo nakon dvije ili tri godine. što je u očima onih koji nisu vjerovali u njegovo poslanje značilo i konac kraljevstva Božjeg koje je naviještao. s poslanjem Duha Svetoga počinje njezin povijesni život. apostoli odbacuju prijetnju sa zapovijedi da ubuduće budu mirni (4. poglavlje Jeruzalemska praopćina Vanjski događaji Najvažnije vrelo koje govori o sudbini praopćine jesu prvih sedam poglavlja Djela apostolskih. Smrću koja zaključuje djelo zadovoljštine i otkupljenja i uskrsnućem koje slavno potvrđuje njegovo djelo završava ustanovljenje Crkve. Umro je na križu 14. uslijed Petrove propovijedi priključuje se oko 3000 Židova vjeri u Krista. a kasnije se spominje tek prigodno. dok nije bio uzet na nebo.

želeći se razlikovati od židovstva ili bilo koje židovske sekte. Bacili su starca s visine hrama. brigu o njoj povjerili su apostoli levitu Barnabi s Cipra.1-6). Dok su apostoli ostali u Jeruzalemu. Pri tom se ne zna jesu li to ime uvele poganske upravne vlasti. ili je to napokon bilo -što s obzirom na Dj 1. da bi se dodvorio Židovima glavnog grada (Dj 12. na koje su u Samariji polagali ruke da bi i oni primili Duha Svetoga.a prisutnost judeokršćana u gradovima kao Joppe i Lydda pokazuje da je pokret jačao i u udaljenijim krajevima Palestine.1 itd. 8. koji je apostolske vođe Petra i Jakova Starijeg dao zatvoriti. a stradali su napose helenistički članovi. Možda bi i Petar doživio istu sudbinu. Stjepanova smrt bila je znak za progon jeruzalemske općine. pri čemu je osobito uspješna bila misija helenista Filipa u Samariji. zbrinjavanje siromašnih i podupiranje dušobrižničke djelatnosti apostola (6. kako ih zovu Djela apostolska (9. Između njih i palestinskih judeokršćana došlo je očito do napetosti. oni izvršuju posebne zadaće što ih .5) koja se prema tome u Jeruzalemu oblikovala u posebnu zajednicu pod imenom Isusa iz Nazareta. Oni nisu.16 nije nevjerojatno -ime koje su kršćani sebi dali sami. Ustrojstvo. Još pod Petrovim vodstvom bilo je u Palestini pojedinačnih obraćenja među poganima. ali kad kamenovan umire mučeničkom smrću.6-8 i 1 Petar 4. Njegov ugled je mnogo vrijedio na tzv. donijela je Crkvi opet mirnije dane i omogućila daljnje propovijedanje Gospodnje riječi. mnogi su kršćani izbjegli opasnosti bijegom iz grada. gdje se dio njih nastanio u gradu Pelli. skupština«.2). Nekoliko godina kasnije prestala je samostalnost jeruzalemske općine kad se židovski ustanak prptiv Rimljana pretvorio u katastrofu za čitav narod. koncilu apostola. uživajući velik ugled u krugu ostalih apostola -Pavao ga nabraja s Petrom i Ivanom u »stupove« pracrkve (Gal 2. »općina. na kojem je igrao ulogu posrednika (Dj 15. koji je bio nastupio nakon progona. ta je zajednica od prvog početka raščlanjena zajednica.9) -i u krilu svoje općine. Grčka imena tih ljudi ukazuju na to da je broj takozvanih helenista. iselili istočno od Jordana. samo neki broj Židova koji dijele jednako uvjerenje o tome da je Isus pravi Mesija. pa je zato određeno sedam muževa za stolnu službu. Kasnije je Petar opet posjećivao braću u vjeri izvan Jeruzalema -»svete«.32) . naprotiv to uvjerenje ili okuplja oko zajedničkih religioznih čina te tako čini »općinu«. Apostoli su na tom putovanju i sami misionirali te propovijedali po mnogim mjestima Samarije. jer se smrću Festa mjesto rimskog prokuratora upravo ispraznilo. da nije u to vrijeme zauvijek napustio Jeruzalem i otišao »na neko drugo mjesto« (Dj 12. Još za vrijeme postojanja praopćine u Jeruzalemu. Među helenistima ističe se Stjepan hrabrošću i vještinom u raspravljanju sa Židovima. što ih uvijek primaju od višeg autoriteta. Kod njih je misioniranje s uspjehom bio započeo judeokršćanin Pavao. vjera i pobožnost Židovski protivnici nazivali su grupu Isusovili pristaša »sektom Nazarenaca« ή των Ναζωραίων αίρεσις (Dj 24. Iznenadna Herodova smrt godine 44. Kao što se iz Djela apostolskih wdi na prvi pogled.17). ponovno je prekinut za Heroda Agripe. Crkva jest ime koje sami judeokršćani upotrebljavaju za taj skup (Dj 5. a Jakovu odrubiti glavu mačem ( 42. poslije Krista).Kako su s brojem članova rasle i zadaće. Židova iz grčke dijaspore. Te su muževe apostoli postavili u službu molitvom i polaganjem ruku. bio u općini znatan. kad je Filip. a Petar sam pokazao prihvaćanjem poganskog stotnika Kornelija da poruka evanđelja nije namijenjena samo Židovima. u kojoj nemaju svi isti položaj. Brinuo se međutim i za judeokršćanske općine izvan glavnog grada: pisao im je poslanicu. godine mogla pogoditi mržnja velikog svećenika Anana. ili 43. Oko dvadeset godina mogao je Jakov djelovati u Jeruzalemu. dakle. Sudbina mlade Crkve krenula je drugim putem. njegov strogo asketski život i vjernost židovskoj predaji pribavili su mu ime »pravednika«.). a inače individualno oblikuju svak svoj vjerski život.11. Na samrti je po uzoru na svog Gospodina molio za neprijatelje. u prvom redu u Judeji i Samariji. Sad je uprava općine prešla na Jakova Mlađeg. έκκλησία. Židovski kršćani očito nisu htjeli sudjelovati u toj borbi. bile su potrebne i organizatorske mjere. krštenjem primio komornika etiopske kraljice Kandake u kršćansku općinu. I on je umro kao mučenik kad ga je 62.13-21 ). kojima su u životu općine povjerene različite zadaće i funkcije. Ovdje se prvi put pojavio naziv Xριστιανοι (kršćani) za pristaše nove vjere. no sada su naviještali evanđelje diljem zemlje. koja je uzeta u kanon Novog zavjeta. Budućnost mlade Crkve ležala je nakon razorenja Jeruzalema među poganskim narodima oko istočnog Sredozemlja. To širenje vjere u Krista izvan glavnog grada Palestine dalo je povoda apostolima Petru i Ivanu da posjete nove kršćane. mogla su se u sirijskoj prijestolnici Antiohiji sakupiti znatna skupina nekadašnjih pogana u kršćansku zajednicu. usudio im se reći da je Kristovim djelom Stari zavjet prestao. pa su se u godinama 66-67. kamenovali ga i još živoga dali dotući. Ima u njoj različitih osoba i različitih krugova osoba. Kao prvi krug osoba te vrste posebno se izdiže kolegij dvanaestorice apostola iznad svih članova općine. mir. Apostoli su morali biti slobodni za misijsko propovijedanje. ili ga je kao nadimak upotrebljavala svjetina. No.

Njihov se zadatak. Praopćina poznaje još jednu službu o kojoj govore Dj 6. to potječe više od njegova kolebljiva karaktera nego od službenog položaja.20).8). s tim je povezan zadatak da predvodi u bogoslužnim svečanostima zajednice što se skuplja u vjeri Isusa: da daje krštenje. Njegova odluka da pripusti poganina Kornelija krštenju ima značaj smjernice. (11. npr. da je Gospodin pozvao Petra da jača braću i pase Kristovo stado.2). o Petru je očito ovisilo priznavanje Pavla u novoj zajednici. 24. dakle. Taj se posebni položaj može jasno razabrati već iz prikaza vanjskog života praopćine: Petar vodi dopunski izbor za apostolski kolegij i formulira molitvu koja se pri tom izriče. tako da se nakon otpada Jude njihov broj mora nadopuniti izborom. a Bog sam pokazuje kockom odluku. o kojem. govore Luka i Ivan. nego molitvom i polaganjem apostolskih ruku. Područje zadatka trećeg kruga osoba. osim Mateja. jer se time autoritativno odlučilo da evanđelje nije namijenjeno isključivo »onima iz obrezanja« nego i poganskim narodima te tako ima opći značaj.1). koji mu je mogao prenijeti samo neki viši autoritet. Dj 20. Najodlučnija zadaća apostola jest njegovo svjedočenje o Isusovu životu. Djela apostolska ne nazivaju tu grupu službenika nikakvim posebnim imenom. započinje molitvom. Samo se jednom u jeruzalemskoj općini spominju i »proročki obdareni« muževi (15.28). Ime nije neka kršćanska novotvorina. starješina sinagoga u židovskim općinama Palestine. da osiguravaju stegu i red i osnivaju nove općine vjernika (8. koje Djela apostolska nazivaju »starješinama« .je Isus iz Nazareta do svojeg uzašašća namijenio krugu dvanaestorice koji je pozvao i u tu svrhu poučio.3) i Šimuna Maga (8. Jedan od njih. On polazi nakon svojeg bijega iz Damaska u Jeruzalem »da bi upoznao Kefu« (Gal 1.19). Govori u ime kolegija pred starješinama i pismoznancima (4. Iako je Jakov kao mjesni upravitelj jeruzalemske općine predsjedao apostolskom koncilu. kao i pred sinedrijem (5. pomoćnici apostola ili jeruzalemskog pastira u upravi praopćine. prema tome. Prijenos službe toj sedmorici ne provodi se u obliku pukog izbora u općini. igra prvorazrednu ulogu u teološkoj raspravi sa Židovima oko Kristova poslanja i važenja Starog zavjeta (Dj 6. Stjepan.8 ss). Praopćina osjeća da ne smije dirati u broj dvanaest tih muževa. koji pada na Matiju. Teško je reći mogu li se oni smatrati prethodnicima đakona u pavlovskim općinama. propovijeda kod Samarićana i u mnogim drugim gradovima (21. koja je čvrsto utemeljena na njegovoj službi (Mt 16. Sliku koju pisac Djela apostolskih zacrtava o njegovu položaju značajno je potvrdio Pavao. sudjeluju u odlukama apostolskog koncila (15.42.8). nije tako jasno određeno kao kod sedmorice. tako da je sasvim jasno da samo najviši Božji autoritet može pozvati nekoga u službu apostola. njihova je djelatnost »služenje« ( διακονειν ) (6. kojim se čovjek uključuje u zajednicu: da vodi vjersku gozbu. naprotiv oni su po svojoj naročitoj prikladnosti za takvu zadaću trebali svojom riječju obodriti i ojačati braću antiohijske općine. smrti i uskrsnuću.18.30). Petar govori u ime Kristovih pristaša na blagdan prvih Duhova (Dj 2.45. . To je služba već spomenute sedmorice muževa koji su pomagali apostolima u njihovoj djelatnosti i obavljali službu za stolovima kod siromaha općine. jer se djelatnost ovih ne može dobro razaznati. nije zasnivao na nekoj posebnoj trajnoj službi. S tom je moći povezano pravo da općinom upravljaju svojim autoritetom.12). da polaže ruke i tako posvećuje članove za posebne zadaće. U Djelima apostolskim češće se govori o djelovanju sedmorice.32). Cijelo njegovo djelovanje na području praopćine sve do dana kad je konačno napustio Jeruzalem da bi i on misionirao među poganima može se ispravno razumjeti samo onda ako ga shvatimo kao ostvarivanje naloga Gospodnjeg. kao vođe općine. jer je uvijek bilo starješina. Sam Krist je apostolima dao moć da u njegovo ime čine znakove i čudesa (Dj 2.2 ss). a izvještaj pokazuje da ono daleko nadilazi čistu karitativnu djelatnost. glava židovskih patricijskih obitelji u jeruzalemskom sinedriju. oni su. ali upravo time pokazuje da je Petar odgovorni vođa praopćine.14 s. Nastupa sa sudačkim autoritetom prilikom slučaja Ananije i Safire (5. dovodi do spora s nekim judeokršćanima. Tome se ne protivi što Petar jednom drugom prilikom ne nastupa baš autoritativno prema Jakovu. tj. Po svom sadržaju proizlazi služba sedmorice iz unutrašnjih potreba mlade općine.15 ss). Usprkos tome apostol nije toliko gospodar koliko daleko više sluga i pastir u Crkvi. koje izabiru i šalju u Antiohiju da tamošnje kršćane obavijeste o zaključcima apostolskog koncila. No dopunski izbor ima isključivo vjerski značaj. U jeruzalemskoj praopćini kreću se te starješine uvijek u okolini apostola ili Jakova. propovijeda nakon ozdravljenja kljastog od rođenja (3. ukratko da svećeničkom funkcijom posreduje između Krista i njegove Crkve.18). dok Filip djeluje kao misionar. ipak se prema Pavlu jasno razabire da je Petrov stav odlučio o pitanju je li ispravno što su poganski kršćani slobodni od mojsijeva zakona. Njegovi posjeti »svetima« izvan Jeruzalema imaju značaj vizitacije (9. Taj korak istina. 5. to su Juda Barsaba i Sila. u kojoj se simbolički izražava zajednička pripadnost. 15. naime. πρεσβύτεροι.1-7.2). Među nosiocima apostolske službe razvija Petar djelatnost iz koje se vidi da mu među dvanaestoricom pripada vodeći položaj.32).

14). života koji vodi u život i koji je vrelo života.20 ss). Bog uzvisio. Događaj koji je kao nešto sasvim novo i revolucionarno prouzrokovao okupljanje Isusovih pristaša u praopćinu tj.27) . Vijest o spasenju koje je donio Isus naziva se po uzoru na Isusa i u apostolskoj propovijedi »evanđelje« (15. άρχηγός. praopćina vjeruje da se bez njega nitko ne može spasiti. Početak tog spasenja koje ostvaruje Isus jest oproštenje grijeha što ga je on donio (2. praopćina se nada da će čudesni znaci koji se događaju »po imenu tvoga svetoga sluge Isusa« potvrditi navještaoce evanđelja u njihovu poslanju (4. Taj dolazak Duha Svetoga ponavlja se nakon Duhova uvijek kad se nova braća pridružuju vjeri u Uskrsloga. zato Petar zaklinje svoje slušatelje: »Spasite se . jer je pod nebom to jedino ime dano ljudima po kojemu nam se treba spasiti« (4. ali i kad se općina okuplja na molitvu (4. jer tog je slugu.31).1 11).30).13).40). No uskrsnuće je također temeljan element religiozne vjere iz koje praopćina živi i postaje stožerom apostolskog naviještanja.. jer se hijerarhijska raščlamba smatrala božanskim uređenjem.1 ss). 20. učvršćuje i produbljuje kao povijesni događaj i sadržaj vjere poslanjem Duha Svetoga na prvi blagdan Duhova (Dj 2. Taj Sveti Duh dijeli. apostola. Apostoli propovijedaju evanđelje »Isusa Krista« (5. Da je spasenje za praopćinu već započelo. 10. nije nitko drugi nego onaj zemaljski Isus iz Nazareta i zbog te identičnosti moraju apostoli naviještati i sve ono što je Isus prije svoje smrti naučavao riječju i djelom. Vjera praopćine da spas dolazi samo od Isusa izgovara se s velikom isključivošću: »Spasenja nema ni po jednom drugom. kao u Samariji (8. Ne može spašavati obrezanje nego samo milost Gospodina (15. I iz starozavjetne upotrebe dobro poznat naziv »sluga Božji« primjenjuje praopćina na Uskrsloga na jedan način koji pojačava i uzdiže njegovo mesijsko dostojanstvo.12). saznaje ona primitkom Duha Svetoga koji joj to potvrđuje. jasno se razabire da se već u praopćini članovi razl:ikuju i dijele na skupine osoba. no ono se ne osjeća kao jaz između jednih i drugih. pa tako njezina vjera u nj obuhvaća sve što je otkupljenjem po Isusu Kristu darovano čovječanstvu. zove se on i Kyrios. posebnu nutarnju. zato mu pripada mjesto s desne Bogu i može mu se pridavati titula Kyriosa. kojim ga je sam Bog učinio (2.34).38.42. 17). iz njezine sredine potječe izreka koju nam je prenio Pavao »Marana tha – dođi Gospodine« (1 Kor 16. »Isus Krist« je onaj koji posredstvom apostola liječi (9. σωτήρ. i taj naziv postaje kao drugo ime Isusa. kao što je po njemu već za njegova zemaljskog života činio znakove moći i čudesa. ali će na koncu vremena opet doći (1.44 ss).19).38). doživljavali su kao činjenicu svi oni kojima se Uskrsli objavio. jer je Židovima praopćine već njihovim podrijetlom ministerijalno svećeništvo bilo blisko i uživalo osobit ugled u krugovima pobožnih i onih koji su očekivali Mesiju. zato ga trebaju vjerom prihvatiti svi koji se žele priključiti evanđelju. 5. dakle.59.Iz postojanja spomenutih nosilaca službi. Zato se praopćina obraća molitvom Kyriosu bez ikakva ustručavanja. on je poslan da ljude odvrati od grijeha (3. Za apostole nije moglo biti jasnijeg i boljeg dokaza za mesijsko dostojanstvo Gospodina od uzvišenja Uskrsloga. To je prije svega uvjerenje da Uskrsli.33) kao što je temelj misionarske odvažnosti i revnosti apostola i ostalih prakršćanskih . Sve češće ga zovu »Krist«.20) ili »riječ Gospodnja« (15. koje se za osobite zadatke unutar općina posvećuju vjerskim obredima. Odsada će apostoli u svojim propovijedima stavljati u prvi plan tu odlučujuću novost.1 10 ss 42.59).35.36). starješina i sedmorice.26). 3.31. No ipak su pokajanje i unutarnje obraćanje pretpostavke za uništenje krivice (3. protiv kojeg su se neprijatelji udružili (4. po Dj 10. koja ih u vjeri dijeli od njihove židovske braće. Isto tako je radikalno i novo. Vjera da u Isusu imaju Mesiju očituje se u različitim titulama dostojanstva koje mu pridaje apostolsko naviještanje i pobožnost praopćine. pozvan od Boga da spasi čovječanstvo (5. Uskrsli je napokon. uvjerenje kršćana da je taj Isus pravi obećani Mesija. Činjenica uskrsnuća potvrđuje se. 11. oduševljenje prakršćanskog zajedničkog života nije dalo da pri tom dođe do bilo kakvih napetosti. prema Petru (3. Evanđelje pokazuje put k tome spasenju. »mir po Isusu Kristu« (10. Zato jer je Isus Mesija. I drugi naslovi stavljaju Uskrsloga u Božju blizinu. Prije svega.22). kojeg naviještaju. On je nadalje »Svetac i Pravednik« (3.7. nasuprot dotadašnjem židovskom vjerskom svijetu. Zato svjedoče da je svemogući Bog uskrisio Isusa od mrtvih. što daje apostolskom naviještanju njegovu posljednju jasnoću i nedvoumni smjer. 13. 11..12).1 ss).42 on je sudac živih i mrtvih koji sada vlada s nebesa. propovijedanje spasenja najradije se označuje riječju εύαγγελίζεσθαι. i na veliko mnoštvo običnih vjernika. Spasitelj. uskrsnuće Gospodinovo.24).!« (2. ali čovjek ga može ili prihvatiti ili otkloniti. 9. po uvjerenju praopćine.31).43.21. Sadržaj toga naviještanja jednostavno je »Isus Krist« (5. prilikom krštenja stotnika Kornelija (10. nadnaravnu snagu koja djeluje i u pojedinom vjerniku (2.35).11. Stjepanu je tako prirodno da se u molitvi obraća Gospodinu Isusu.36). »obećanje« (13. 8. poslao s punomoćima Mesije da donese otkupljenje.32) ili »kraljevstvo Božje i ime Isusa Krista« (8. s jednakim razlozima kao i samom Bogu (1. On je »sveti sluga Isus«. već praopćina poznaje raščlanjivanje na kler i laike.42). 7. da mu t:o i u času smrti spontano dolazi na usne (Dj 7 .

16). Jakovljevim klauzulama usvojeni su stanoviti obziri prema njoj da bi se tako olakšao mir u zajedničkom životu općina. nedjelja će postati dan kada će se zajednica vjernika sastajati radi svoje vlastite službe Božje. istina. koji se razlikuju od tadašnjeg židovskog ponedjeljka i četvrtka. to će učiniti Gospodin kad jednom dođe. Posebni putevi kršćanske pobožnosti ocrtavaju se i u izboru novih posnih dana. no polaganje ruku može uslijediti i dulje vrijeme nakon krštenja.46).31). ima ga i Filip (6. u tu svrhu se izabire dan u tjednu koji u židovskoj službi Božjoj nije zauzimao nikakvo posebno mjesto.23) i pri tom govori o »kruhu koji lomimo« u euharistijskom smislu (1 Kor 10.38). iako ta povezanost u predodžbama praopćine nije potpuno razjašnjena.36). Ona. ona već posjeduje »mir po Isusu Kristu« (10.6 ss).8. time postaje takav semasiološki razvoj izraza »lomljenje kruha« vrlo vjerojatan. Iako u tome ne postoji neka konačna sigurnost. Ovdje nikako nije riječ o preuzimanju Ivanova krštenja. tj. Ona će donijeti »ponovnu uspostavu svih stvari«. Zato kršćani praopćine. 8. Na svemu tom vjerovanju gradi se religiozni život praopćine.11) te stoga živi u »radosti« (5. Djela apostolska pričaju kasnije (20.8. jer se u praopćini krsti nedvoumno »u ime Isusa Krista za oproštenje grijeha« (Dj 2. no ne vjeruje da bi zato morala napustiti naslijeđene oblike pobožnosti. od nje proizlazi njegova nadnaravna snaga.7) o tome kako su se »u prvi dan sedmice« sastajali da bi lomili kruh. oproštenje grijeha i uključenje u zajednicu onih koji vjeruju. suprotstavlja mu se nevjera (7. što se daje i poganima koji ispovijedaju vjeru u Uskrsloga (11. No pada u oči da se u apostolskom propovijedanju nikako ne naglašava vezanost za Zakon kao uvjet postizanja spasenja. Lako se razumije što su kršćani izabirali petak jer je to dan Gospodinove smrti. Na krštenje se često nadovezuje polaganje ruku. nisu doduše još potpuno ostvareni. Istina je da se mogu ustanoviti neke klice koje će kasnije dovesti do samostalnih oblika pobožnosti i bogoslužja.48) i »vesela i priprosta srca« (2.. Šimun Mag ne shvaća njegovo nutarnje biće (8.51).8. polaze i nadalje na molitvu u hram (Dj 2. 16.40). dobivati sve to veću važnost.u lomljenju kruha« (2. psalmi (3.20). Zadržavaju se i nadalje molitveni sati Židova. Tako se i u ovom slučaju ocrtava liturgijski razvoj u praopćini koji je išao svojim zasebnim putem. No praopćina vjeruje da se već nalazi u početku završnog vremena. Taj se nazor prilično dobro oslanja na Pavla.46 48). 13.41. 15. Rasprave na apostolskom koncilu dokazuju da u početku još nije bilo jedinstvenog mišljenja o obaveznom značaju starozavjetnog Zakona za praopćinu. nedostojni vječnoga života (13.18). koje posreduje u primanju Duha. kao što pokazuje Stjepanovo držanje. Apostoli u svojem naviještanju govore o tom životu (5. Izbor baš toga dana dade se lako izvesti iz činjenice da je to bio dan Gospodinova uskrsnuća. 9. s njome će tek doći »vremena utjehe« (3. a u tzv. isto tako molitvene geste i uobičajeni tekstovi koji se upotrebljavaju u zajedničkoj molitvi. 3. Naviještanja kraljevstva Božjeg tema je koja se neprestano vraća u apostolskim nagovorima kao što je bila glavni predmet razgovora s Gospodinom nakon uskrsnuća. samo se krštenje uvijek osjeća kao preduvjet primanja Duha.vjerovjesnika.. Ostali darovi koje je otkupljenje po Isusu Kristu donijelo vjernicima praopćine jesu (vječni) život i pripadnost kraljevstvu Božjem. dakle. napose. Zbog sve većih napetosti između praopćine i starog židovstva morala je nedjelja kao posebna svetkovina kršćana. očituje se i kod Barnabe i Pavla (11.46. Kao i Jakov Mlađi. Tako je Isusova osoba proglašena središtem tog kultnog čina. odbijajući Mesiju. Pisac Djela apostolskih govori u svojem opisu života jeruzalemskih kršćana da su »bili postojani . nasuprot suboti.24. i stoga se praopćina vruće nada skoroj paruziji Gospodina.29).33. Već krštenje predstavlja takav bogoslužni čin posebna značaja. Isticanje tog izraza za tu svečanost sa sigurnošću pokazuje da su mislili na Gospodnju večeru.10. 4. Kraljevstvo Božje i vječni život. No obraćenim Židovima iz dijaspore značili su ti običaji malo. živi potpuno u prisutnosti uskrslog Gospodina. koji se u svojem opisu Gospodnje večere poziva na praopćinu (1 Kor 11.20). ipak neki egzegeti misle pri tom na kultno svetkovanje spomena na Gospodinovu posljednju večeru i u oznaci »lomljenje kruha« vide naziv za euharistijsko slavlje što se moglo slaviti samo u kućama vjernika a koji je naziv već postao terminus technicus. upravo judeokršćani na palestinskom području osjećaju se obavezni religioznim i bogoslužnim običajima otaca. tako da obdarivanje Duhom Svetim nastupa tek kasnije.1). dok je izbor srijede kao drugog posnog dana u tjednu slijedio istu predodžbu: bio je to dan kad je .1. S krštenjem je na stanovit način povezan primitak Duha Svetoga. pa i njezini glavari kao Petar i Ivan.20 s). Tim darom naročito je obdaren Stjepan. s time se također moglo lako povezati očekivanje da će Gospodin na taj dan opet doći. ali u praopćini još uvijek ne dolazi do potpunog bogoslužnog izdvajanja iz cjeline palestinskog židovstva. Zahtjev skupine koja je tražila da Zakon bude obavezan za sve vjernike bio je ipak odbijen. 9. 6. ona je već dionik milosti (4. na njemu se temelji članstvo u praopćini.5. dok su Židovi. Oni su »puni Duha Svetoga« i zato odvažno nastupaju (4. to je praopćini jasno. 8.42).

ali ta nauka nije dovela do prihvaćanja jednog osobnog boga koji je nad svijetom. (po Grku Euhemeru) da postanak vjerovanja u mitske bogove tumači historijski a pojedine bogove prikazuje kao slavne ljude iz prošlosti kojima se iz poštovanja polako ukazivala božanska čast. Takav zanos mlade Crkve crpio je svoju snagu najvećim dijelom iz već spomenutog očekivanja paruzije. Bratska ljubav. koje se oslanja na Demokritovu nauku o atomskim zakonima. Uzroci takvom razvoju su raznoliki. Sažet pregled te šarolikosti religioznih strujanja na kraju pretkršćanskog razdoblja helenizma omogućit će nam da jasno vidimo i uvažimo zadaću pred kojom se našlo kršćanstvo kad je započelo pridobivati grčko-rimsko poganstvo za svoje ideale. da bi mogli pomoći siromašnoj braći u općini. Propadanje starogrčke i starorimske religije Prvom karakteristikom općeg religioznog položaja helenističkog svijeta na svršetku posljednjeg pretkršćanskog stoljeća treba smatrati nestajanje ugleda i utjecaja starogrčkog politeizma i specifične starorimske religije. koja bdije nad svjetskim zbivanjem u vječnom optoku te tako logosu oduzima slobodu djelovanja. već je među njima sve bilo zajedničko« (Dj 4. koje dolazi do izražaja prije svega u djelotvornoj ljubavi: »Mnoštvo je vjernika bilo jedno srce i jedna duša. Tako se već u praopćini jasno ocrtava nastojanje liturgijskog tjedna što ga oblikuje kršćanski misaoni svijet.32). napose u stoika i epikurejaca. te se tako i na bogoštovnom području sve više razabire suprotnost prema nekadašnjem židovstvu. Rim svojim političkim osvajanjima nikada nije pokušao podjarmljenim narodima nametnuti jedinstvenu vjeroispovijest i neki isključivi oblik bogoslužja. Načelo dobrovoljnosti ne dopušta da se to prakršćansko zajedništvo dobara tumači u smislu modernih komunističkih ideja i prakse. U tim je krugovima već odavno napuštena vjera u homerske bogove. dovodila je pojedine vjernike do toga da su se lako i radosno odricali posjedovanja svog privatnog imutka. ali njegovo tumačenje kozmosa. urodilo je samo fizikalno determiniranom slikom svijeta i nije imalo mjesta za mitski svijet bogova ili za boga koji osobno upravlja svijetom. dobit će oproštenje« (5. Čak ako se poslanica obraća židovskim kršćanima dijaspore. što je bilo povjereno starješinama: »Boluje li tko među vama? Neka sebi dozove crkvene starješine! Oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje. DRUGI ODSJEK PUT U POGANSKI SVIJET 4. nego da mladom kršćanstvu ukaže put u bolju budućnost. stoji šarolika slika religioznog svijeta. Doduše nosioci takvih . U cjelini. Pokušaj euhemerizma. koja je zavladala u različitim filozofskim školama. samo još više razarao vjeru grčkog svijeta u bogove.14 s). različiti kako za grčko. Na njezino je mjesto stupila monistička nauka Stoe o jednoj božanskoj providnosti (Πρόνοια) i o logosu kao razumu svijeta koji sve prožima i uređuje. jer i taj stoički razum svijeta podliježe željeznom zakonu heimarmene. Naprotiv. koja je rasla iz zanosa nove vjere. pa će molitva učinjena s vjerom spasiti bolesnika! Gospodin će ga podići i. koje je početkom kršćanske ere vladalo u Sredozemlju. Epikur je sa svoje strane doduše odlučno otklanjao postojanje takvog nepromjenljivog sudbinskog zbivanja. religiozno držanje praopćine nosilo je uzvišeno i požrtvovno oduševljenje.Gospodin uhvaćen pa je time počela njegova muka. teško da će im preporučivati religiozni običaj koji bi bio stran njegovoj vlastitoj općini. ako je učinio grijehe. tako za rimsko područje. činila ju je dovoljno jakom da ne postane malodušna i kad je paruzija izostala. U užoj Grčkoj negativno je djelovala prije svega racionalistička kritika bogova. koja je izvirala iz vjere i temeljnog eshatološkog držanja praopćine. poglavlje Religiozna situacija grčko-rimskog poganstva u susretu s kršćanstvom Nasuprot političkom i kulturnom jedinstvu. Nitko nije nazivao svojim ono što mu je pripadalo. O daljnim posebnostima unutar liturgije i kulta govori Jakovljeva poslanica koja zna za naročito pomazanje bolesnika. nesebični i zato sposobni za velika ostvarenja. rimska vjerska politika nije u načelu dirala u religiozna osvjedočenja i oblike vjerske djelatnosti naroda koje je obuhvatila svojim imperijem. Ta moralno-religiozna snaga. Radi njega su se kršćani velikodušno odricali dobara ovoga svijeta te tako postajali iznutra slobodni.

ali su pri tom morali izgubiti znatan dio svojih prvotnih značajki. preuzimanje istočnjačkog kulta vladara i pokušaj da se taj kult stavi u službu vjerske reorganizacije te da se u posebnom obliku kulta cara učini državnom religijom. Taj proces rastvaranja zahvatio je i starorimsku religiju. tako da su se bogovi Grčke i Istoka uvelike izjednačili. Sam August je godine 12. iščezavanje religiozne supstancije. kao »epiphanes« i »kyrios«. Taj su nazor mogli Aleksandar i njegovi nasljednici dalje izgrađivati kad su mu dodali elemente grčkog kulta heroja i stoičke ideje o većoj vrijednosti mudraca te tako postigli kultno poštivanje helenističkog kralja. Car August je kao samovladar pokušao zaustaviti to opasno religiozno i moralno propadanje svog naroda i započeo dalekosežnu obnovu državne religije i uvjerenja koje ju je nosilo. usprkos novim oblicima. počela su i orijentalna božanstva ulaziti u Rim i time sudjelovala u rastvaranju starorimske vjere. jer su našli voljno svećenstvo. Poslije drugog punskog rata počela je sve veća helenizacija rimskih kultova. ali je kasnije populariziranje što ga je provodila ciničko-stoička dijatriba djelovalo razorno i na vjeru širih narodnih slojeva. No religiozna supstancija bila je već preslaba a da bi se obnovljeni kult još mogao vršiti od srca. Nije se moglo spriječiti ni prodiranje helenističkih filozofskih ideja u rimske više slojeve. Kult cara Ipak će jedan potez Augustove vjerslce politike imati dalekosežne posljedice i posebno značenje u borbi sa sve snažnijim kršćanstvom. bez velikih teškoća Ptolomejevićima u Egiptu. Ali baš ovo posljednje nije mogao postići. Od grčkih gradova Male Azije primili su helenistički vladari za svoje milosti i dobročinstva naslov »soter«. nadalje. Svi pokušaji senata i zabrinutih rimskih krugova da se te opasnosti uklone ostali su napokon bez uspjeha. bliska je bila misao da se . Kult vladara potječe s Istoka. članovi vodećih obitelji ponovno su preuzeli vjerske službe i funkcije. čija religiozna skepsa nije više mogla dati nikakve posebne dubine njegovom »carmen saeculare« prilikom stogodišnjeg jubileja Rima godine 17 . koje je napose privlačio stoički misaoni svijet. kojem su se kasnije pridružili drugi nazivi sakralnog značaja. ponovno oživio zaboravljene svetkovine bogova. grčkoj dotadašnjoj religiji i jedno posebno široko djelovanje. Još uvijek znatno sudjelovanje rimskog stanovništva u igrama koje vuku korijen iz kulta moglo je biti tek jadan nadomjestak.prije Krista. Pred tako masivnim prodorom izgubila su stara božanstva sa svojim svetkovinama na važnosti te je tako počelo nezaustavljivo propadanje svećenstva koje je podupiralo starorimski kult. zajedno s vanjskim stilom života grčkoga polisa. no duha starogrčke religije nije se u njima više moglo naći. Taj je proces donio. Novoosnovani helenistički gradovi na Istoku privlačili su svojim ekonomskim mogućnostima mnoge Grke. prije Krista postao pontifex maximus te tu čast trajno povezao s principatom. prešli su i njegovi oblici kulta u nova helenistička naselja na Istoku. Osobito u Rimu. Sve više se kao osnovna ideja kulta probijala misao da se u svakom pojedinom vladaru vidljivo javlja sam bog. tako da je domovina osiromašila. te su zato prihvaćali i njegovu kritiku bogova i determinističku sliku svijeta. ali ni time nije mogao ništa promijeniti. Obratno. obnovio svetišta. Vojnički osvajački pohodi posljednjeg stoljeća republike upoznali su i rimsku vojsku sa štovanjem Mitre. nije se skeptično držanje rimskih vodećih krugova prema staroj vjeri u bogove i državnom kultu moglo sakrivati. politički razvoj u istočnom Sredozemlju.ideja mogli su se u prvo vrijeme naći samo u prosvijećenim krugovima višeg sloja. a sve uži dodir s istočnjačkim bićem otvorio je napokon vrata glavnog grada i štovanju kapadocijske Belone i egipatske Izide. jer je veza igara s vjerskom funkcijom već odavno nestala iz svijesti. Pozornica sa svojim latinskim obradbama grčke komedije i drugih pjesničkih tekstova upoznala je i narod s grčkim bogovima i mitologijom. Mnogo je važnija bila helenizacija čitavog Istoka. koja se izrazila u sve brojnijim hramovima grčkih božanstava i njihovih kipova na rimskom tlu. orijentalni kultovi strujali su u Grčku i dalje prema zapadu carstva. pa je tako i privatna religiozna sfera velegradskih obitelji počela poboljevati. kao što se osobito vidi kod Horacija. To je uspjelo najprije dijadosima na Bliskom istoku. Vladavina dijadoha prouzrokovala je i u samoj Grčkoj konačan rasap starih polisa a taj je sa svoje strane zahvatio religiozne kultove tih država ili njihovih generacija. Kad su potkraj drugog punskog rata sibilske knjige zahtijevale uvođenje kulta maloazijske Cibele. gdje se već rano smatralo da vladareva moć ima vjersku osnovicu. koja je dovela do razmjene religioznih ideja i oblika njihova kultnog izražaja. te napokon pod utjecajem Egipta i Seleukovićima. doduše. te su se tako i ondje uskoro našli blistavi spomenici religiozne umjetnosti sa svojim karakterističnim helenističkim pečatom. uzrokujući plitkost u starom vjerovanju i često. izravni utjecaj grčke književnosti na početke latinske uvelike je pogodovao heleniziranju vjerskog područja. Propadanju klasične grčke religije pogodovao je. te su mnoga stara svetišta bila prepuštena propadanju. Dok su helenističku sliku bogova prenosili uglavnom grčki gradovi donje Italije i Sicilije. On je doduše reorganizirao stare svećeničke kolegije. Kad je rimska vlast zamijenila vladavinu dijadoha.

koji umire i opet ustaje. a sada ga Izidin svećenik uvodi u svetište Izidina hrama: stupa na prag smrti. koje su poznate i iz službenog kulta Egipta. U tajnom kultu koji je služio njezinu bogoštovlju pojavljuje se Oziris kao njezin muž. Kako je carski kult bio najuže povezan s državnom vlašću. Ogrnut nebeskim ogrtačem. ukratko kako će naći svoje (vječno) »spasenje«. istočnjački misterijski kultovi zadržali su. Bez sumnje. U Rimu i Italiji moralo se u načinu poštovanja vladara postupati opreznije. Tri istočnjačka kulturna kruga predstavljaju izvore iz kojih se novi kultovi ulijevaju u helenistički svijet: egipatski. Boginja Izida častila se svake godine svečanom procesijom. s bakljom u ruci i vijencem na glavi.vladarski kult prenese na njezine prestavnike i da se i njima iskazuju sakralne počasti. naprotiv. službeno izvršenje kojih je bilo u nadležnosti gradskih vlasti ili pokrajinskih sabora. U toku prvog stoljeća nakon Krista neki su rimski carevi napustili mudro Augustovo suzdržavanje pa još za života tražili od svoje rimske okoline da ih poštuju kao bogove. na koje sama Izida poziva dostojne javljajući im se u snu. Doduše. odredio mu poseban kult i svećeništvo i tako započeo religiozno štovanje julijske kuće. σωτηρία. oni mjerodavno sudjeluju u prenošenju kultova na Zapad. koje je otklanjalo svaki oblik obožavanja čovjeka došlo jednom teoretski i praktički u sukob s državom. Ipak je i na Zapadu bilo privatnih organizacija koje su se posvetile gajenju toga kulta. premda ih u tom smislu nije preporučivao ni njihov način života ni zasluge za imperij. bučnih glazbenika i drugih sudionika. Grci maloazijske zapadne obale najotvoreniji su za taj novi religiozni svijet. pristajale su na Istoku bez teškoća na takve počasti. a nije otklanjao ni bogoštovne počasti. U njegovoj smrti vidi čovjek svoju vlastitu a kao Oziris. U središtu egipatskog kulta stoje ponajprije božanske ličnosti Izide i Ozirisa. gospodaricom moreplovstva. povezuju crte srodnih božanstava s onima u središtu vlastitog štovanja i tako prinose svoj dio pojavi religioznog sinkretizma koji je karakterističan za helenističko razdoblje. uvijek svoj izvorni privatni značaj. Stovatelji oplakuju njegovu smrt a njegovo se uskrsnuće slavi s veseljem. kao Antonije. osjeća se i tu shvaćanje koje vladaru pripisuje božansko podrijetlo. Te su se počasti iskazivale vrlo rado upravo Augustovoj osobi. tako će i on ustati na novi život. Oni će mu pokazati kako će oblikovanjem svog moralnog života na ovome svijetu osigurati svoje postojanje na onom. U privatnim kućama valjalo je žrtvovati geniju cara. uvrštenje među bogove. a kršenje takve zakletve značilo je crimen laesae maiestatis. jer je pax Augusta donijela mir i tim zemljama i tako joj pribavila izuzetan ugled. senat je već Cezara pod titulom divus Julius uvrstio među nebesnike. zaštitnicom progonjenih i osloboditeljicom iz svake nevolje. bizarna povorka ošišanog i u bijelo odjevenog svećenstva. predstavlja se zatim . Smatrali su je pronalazačicom ratarstva i pisma. osnivačicom prava i državnog poretka. pružila za to mogućnosti. Najdublji razlog njihove privlačne snage valja gledati u njihovu nastojanju da pojedincu dadu oslobađajući odgovor na njegovo egzistencijalno pitanje o njegovoj posmrtnoj sudbini. prožimaju ih. jer se u njemu navodno očituje božanstvo: zaklinjalo se genijem cara. to je u Rimu urodilo stanovitim obezvređivanjem carskoga kulta. kojima valja pribrojiti u stanovitom razmaku iranski s njegovim posebnim kultom Mitre. Izida je dužim razvojem postala glavna božica. prolazi kroz sve elemente i moli se Suncu i bogovima. snažnije na istoku. Velebnim ceremonijalom posvećuje se izabrani za službu božici. Augustu je bilo lako nadovezati na taj kult vladara u istočnim pokrajinama carstva kad je sebi zajedno s božicom Rima dao na tom području dizati hramove i statue. Po svom sadržaju i obliku kultovi nisu isključivi. koja ima sakralan prizvuk. pripravio se kupelji očišćenja i desetodnevnim postom. u kojoj se isticala egzotična. slabije na Zapadu. Kad Vergilije u svojoj četvrtoj eklogi pjeva kako se u Augustu očito ispunilo staro etruščansko proročanstvo po kojem će spasitelj doći na svijet kao dijete i započeti će zlatno doba. To je stari egipatski bog raslinstva. poštivao se hramovima i statuama sam Rim kao personifikacija te moći. poslije Aleksandrovih pohoda. postao značajan i posvuda prisutan činilac. da bi u vrijeme careva posvuda dosegli vrhunac svog utjecaja. koja je čovječanstvu donijela uljudjenost i kulturu. nego preuzimaju elemente već postojećih religioznih predodžbi. moramo mu pripisati posebnu važnost kad je kršćanstvo. Tu je senat tek nakon careve smrti zaključivao hoće li mu se zbog njegovih zasluga za carstvo dodijeliti consecratio. Oktavijan je mogao uzeti titulu augustus. Napreduju najprije polako. I pojedine rimske vojskovođe. istočnjački su utjecaji djelovali u Rimu i nadalje. kao što to simbolično naznačuje godišnja sjetva i novi rast žita. učvršćuju se sve više u ekonomskim i kulturnim središtima. Kako je rimskoj republici nedostajao monarh. Istočnjački misterijski kultovi mogli su započeti osvajanje klasičnih zemalja Zapada kad je helenizacija Istoka. To je osnovna misao tih misterija. maloazijski i sirijski. Istočni misterijski kultovi Carski je kult bio službeno povezan s državom te je. iako su uvelike utjecali na sve slojeve pučanstva u carstvu.

ulazi u bračnu ložnicu. I ona je povezana s muškim božanstvom. prikaz tog zbivanja središnji je motiv mitraističke kultne scene. koji se. nisu. što se zapaža u prirodi. koji nije jedinstven. kojega tragična smrt otima božici a koji opet ustaje na novi život. kojom se obvezuje da će stalno imati pred očima njezino božansko lice i njezino sveto biće. koji se činio jekom s onoga svijeta te je pjesmom. Nakon kratkog vremena tuga se pretvarala u radost. ali to više na zapadu carstva. molitvama i snagom osjećaja zarobljavao mnoge tjeskobne i labilne duše. herojem prirode Atisom. Riječ je o izrazito muškom kultu. dakle. jače javlja tek onda kad se kršćanstvo već bilo iznutra i izvana učvrstilo. boginja prirode slična Cibeli. koji je najviše pristaša imao među rimskim vojnicima. bog koji umire i opet uskrsava. gdje Rim i njegova okolica-samo u Ostiji može se dokazati 15 Mitrinih svetišta -i sjeverna granica na Rajni postaju njegova važna središta. koji je time želio religiozno ujediniti Egipćane i Grke svog područja. Zato Serapis u sebi ujedinjuje crte koje su bile bliske svim podanicima: i on se pridružuje Izidi. škrope ga krvlju bika. i već je godine 294. mitu ranio ga je vepar u lovu te umire od rana. Atis joj se iznevjeruje. Njegov je središnji lik perzijski bog svjetla. Sličnu ekstatičku crtu pokazuje i kult iz sirijskog primorskog grada Biblosa. koju su Grci već rano poznavali. Prema. I on je heroj raslinstva. boginje plodnosti Cibele. Oni su se ekstatičkim plesovima. Njegov helenistički lijep kultni lik. bog je spašen! Tako ćemo i mi nakon tegobe biti spašeni!« I tu je. Mitra. a jedan svećenik objavljuje novoposvećenima radosnu vijest: »Tješite se. zato grčka komedija nije svojim ruganjem poštedjela Cibeline svećenike koji su prolazili zemljom propovijedajući njezin kult. koju nalazimo po svim Mitrinim svetištima. U helenističko vrijeme njezin se kult brzo raširio preko granica njezine domovine. Uveden u Rimu. ne samo što podsjeća na Zeusa i Eskulapa. tvorevina Ptolomeja I. Taj mit osnovica je za divlji i neobičan misterijski kult. tiz kojeg progovara dostojanstvena blagost i dobrostiva čovječnost. ali u proljeće će uskrsnuti kao blistavi proljetni bog. očito zajedničku osnovnu misao: smrt i ponovno rađanje. Kult potječe iz iranskog svijeta. Revna propaganda širila mu je kult iz središnjeg svetišta. istina. posvuda se orio usklik hvale: »Serapis je pobjednik« (νικα ό Σάραπις). koji je ugrabio bika što je pod vlašću Mjeseca te ga kolje po Apolonovu nalogu. uslijed koje umire. a Cibela ga za to kažnjava mahnitošću. u svojem vanjskom obliku razvija se osobito u Kapadociji i onda širi od istoka prema zapadu najprije manje uspješno po srednjim pokrajinama Male Azije i po Egiptu. pribavila mnoge pristaše. Ova tri misterijska kulta imaju usprkos razlikama u pojedinostima. u Grčkoj jedva nalazi odaziva. Mitrini vjernici škrope se bikovom krvlju te time posvećuju i postaju kandidati . Njegovu privlačnost još je više povećavao tajanstven i neobičan posvetni ceremonijal. Jezgra mistične kultne svečanosti bio je godišnji spomendan Adonisove smrti. U obredu posvete doživljava Atisov mistik sudbinu svoga boga simboličkom smrću i uskrsnućem. On je istodobno gospodar sudbine te sigurno sprovodi dušu u drugi život. gali. dovodili do posebne “mističke” mahnitosti koja je mogla ići i do svojevoljna lišavanja muškosti. kojemu je služilo posebno svećenstvo tzv. izražava se simbolički u mitu o mladenačkom heroju vegetacije. obećanje spasenja bilo glavni motiv za pristup kultu. njegova božanstva su Atargatida. povezane s kultom. Pri svetoj gozbi priznaje da je postao Atisov mistik. mistici. Upravo zato što stare religije Grčke i Rima nisu znale pozitivno odgovoriti na to uzbudljivo pitanje. u kojoj se izražava bol zbog prerane smrn i čežnja za pomlađujućim uskrsnućem. čitavim Sredozemljem sve do Rima. a štovateljice boga javljale su kličući: »Adonis živi!« Simbolika i ovoga kulta. svojim ljubavnikom. što su bili povezani s bičevanjem. bog je smrti i života. Zemlje i Sunca. u ptolomejsko doba potisnuo je Ozirisa novi egipatski Serapis. njegovo ga čitavo biće čini nadaleko štovanim pomagačem u materijelnoj i duševnoj nevolji. jedno je Serapis”. orgijastičke crte kojega nisu Grcima bile posve strane ako su pomišljali na oblike kojima se u njih već prije častio Dioniz. Mala Azija je zavičaj kulta Velike majke. njezin muž. Pred kipom boginje izgovara zanosnu molitvu zahvalnosti. Još ga i car Julijan časti izrekom iz koje se razabire monoteistička tendencija njegova lika: “Jedno je Zeus i Had i Helios. svakako. aleksandrijskog Serapejona. i mlad lijep Adonis. priklanjao se on tim novim oblicima religioznog vjerovanja. Prema mitu. iz koje izlazi kao ponovno rođen. mogle posebno privlačiti. Time se prikazuje sudbina čovjeka čija je tjeskobna i katkada nepojmljivo tragična smrt tištila kao mračan teret misao i osjećaj antike. kada su se žene Biblosa predavale bezgraničnoj tuzi i uz plač i jauk pokapale kip mladenačkog boga.općini kao slika boga Sunca te slavi dan kad je ponovno rođen na novi život. Budi se na nov život i ponovno sjedinjuje s Velikom majkom. Predodžbe o onostranosti prevladavaju napokon i u Mitrinu misterijskom kultu. sigurno mu je u kasno helenističko doba. Pretjeranosti samosakaćenja. Ne bi li i za njega kao za mladoga mitskog boga moglo biti uskrsnuća u tajanstvenoj onostranosti! Već u mitu zacrtana mogućnost takve eshatološke nade morala je naći odaziva kod helenističkog čovjeka.

a drugi. Po toj vjeri u demone. κυριότητες i άρχοντες . Izlaz iz željeznog obruča astrološke sudbine nalazio je antikni čovjek u magiji. u kojoj je njezina nauka o sudbinskoj zakonitosti svega događaja u svijetu nalazila svoju potvrdu. ovi su radije tražili naknadu za svoje religiozne potrebe u filozofskim smjerovima onog vremena. δυνάμεις . jer je o tom položaju ovisio navodno čitav daljnji život. čudna polubića između ljudi i bogova. počevši od 4. Kao što bog sunca Helios odvodi na svojim sunčanim kolima Mitru u nebesa. isključiva karaktera mnogima otežavali pristup. Mediteransko područje se s njom bolje upoznalo kad je Berossos. Još ih je najmanje bilo iz obrazovanih gornjih slojeva. a u prvom redu dug život ili rana smrt. imao premalo dodira sa seljačkim svijetom. Na čelu je tu po svoj prilici stajala astrologija. U 2. ipak su se time samo zavaravali te upadali prije ili kasnije u tupi fatalizam. Vjera u čarobnjaštvo zasniva se na onom silnom strahu pred demonima. Njihova proširenost po helenističkom svijetu i srazmjerna gustoća u većim naseljima pokazuju da broj pristaša nije bio baš tako malen. Velika masa jednostavnog svijeta obraćala se zato nižim razinama praznovjerja. prolazi sedam posvetnih stupnjeva do potpunog učenika Mitre. Tako su religiozno vjerovanje i stare religije bile pogođene dubokim prezirom pristaša astrologije. Pučka religija Kult cara i misterijske religije ipak nisu zbog svoje posebne strukture religiozno zadovoljavali sve ljude u sredozemnom prostoru. Upravo pitanje o času smrti. koji ljudima mogu i žele nauditi. uspjeh ili promašaj. mora se poznavati tajanstveno ime boga ili demona a propisana formula mora se najtočnije primijeniti. stoljeću prije Krista napisao je svećenik Petosiris u Egiptu osnovno astrološko djelo iz kojeg je kasnija astrološka literatura opetovano crpla. Presudna je bila okolnost što je stoička filozofija zauzela pozitivan stav prema astrologiji. Treba li poći na put. kao Marko Aurelije i Septimije Sever. koje su postale središtima astroloških djelatnosti. treba li se okupati -sve je to ovisilo o izjavi astrologa. što se upravo u helenističko doba uvelike proširilo u raznim oblicima. Sve više raste broj zlih demona. Ali da bi čari i čarobnjačke formule bili djelotvorni. To većma su misterijski kultovi nailazili na odaziv kod ljudi iz srednjeg staleža. bolest ili zdravlje. najmračnijeg trenutka u životu antiknog čovjeka tjeralo ga je uvijek opet u naručaj astrologije. mržnja na druge ljude. tako se i učenik nada u svoje vlastito blistavo uzvišenje u onostranosti. držali svoje dvorske astrologe. kao Tiberije. treba li se odazvati pozivu u neko društvo. čitav svijet nastavaju δαίμονες . koja se gradila kao da tajanstvenim činima može podvrći nesamo moć zvijezda nego i sve dobre i zle sile svemira. Opsežna literatura širila je astrološku nauku višim i nižim slojevima te je svoje čitaoce uvodila u vjeru u sudbinu koju određuju zvijezde. jeza pred užasnim i strašnim. carski kult zato što se srazmjerno rijetko izvodio i što je.spasenja. strah pred mračnim i nerazumljivim u prirodi i svjetskom zbivanju. Iako su njezine pristaše tvrdile da im astrologova izjava pruža sigurnost o njihovoj životnoj sudbini te ih tako oslobađa od brige i straha. usporedno sa sve većom fantastikom širio po cijelom helenističkom prostoru. godine prije Krista osnovao astrološku školu na otoku Kosu. koliko god se . Na nj su se obraćali pogotovo zato da bi ispitali položaj zvijezda u času rođenja. koja je pripisivala zviježđima odlučujući utjecaj na ljudsku sudbinu. Ako je čovjek tako neizbježno podložan sudbonosnoj moći zvijezda. vjerski osjećaj kojih još nije bio prigušio materijalni sjaj helenističke civilizacije te su težili za konkretnim dodirom s božanstvom i htjeli u simboličnim obredima naći osmišljenost života i posjedovati opipljivo jamstvo za bolju sudbinu na onome svijetu. Čarobnjačke knjige antike i brojni sačuvani čarobnjački papirusi otvaraju poučan vidik u taj svijet. Sveta gozba sjedinjuje članove i ove kultne zajednice i upućuje sudionike na zajednički sretan život na drugom svijetu. često su ropskim strahom ispitivali zvijezde ne samo o važnim pothvatima nego i o običnim i banalnim stvarima svagdašnjice. prije svega. Kandidat se priprema za primanje u misterije različitim kušnjama hrabrosti i pranjima. kako se to očituje u mnogim natpisima na grobovima onog vremena. stoljeća prije Krista. Negativan stav akademika Karneada poništen je autoritetom Posejdonija. koji se. nakon što je prihvaćen. I taj oblik antiknog praznovjerja pošao je od starog Istoka prema Zapadu i osobito u egipatskom čarobnjaštvu helenističkog razdoblja dospio u zastrašujući bezdan religiozne smućenosti. septizonije. u kojem se neobuzdano iživljavaju ljudski pranagoni. Vrela ne daju točne podatke o broju pristaša svih tih kultova. misterijski kultovi zato što su zbog svog ezoterična. besmisleno je obraćati se još molitvom božanstvu. dizali u čast sedam bogova planeta posebne zgrade. koji je astrološkom vjerovanju dao privid znanstveno utemeljenog sustava i pribavio mu toliki ugled da su rimski carevi. a čija se moć može slomiti čarolijom. neki Baalov svećenik iz Babilona -zavičaja sve astrologije -oko 280. koji je uvijek nalazio mnoge što su vjerovali u njegovu mudrost. želja za senzacijom.

zaklinjati mrtve i učiniti da se pojave. oko 200 ih se danas može ustanoviti. koji je sa svoje strane potakao gradnju brojnih novih hramova. Utjecaj takve magije podržavale su i jačale stanovite filozofske struje. Kad je ugled Apolonova delfijskog proročišta i egipatskog Amonova pao. doskora se razvilo proštenište. car Julijan je u 4. kojem su Rimljani hodočastili u Kampaniju.njezin tekst činio besmislenim. dojam će biti najprije negativan ako joj suprotstavimo misionarski zadatak mladog kršćanstva. Isto je tako negativno morala djelovati bespoštedna i drska kritika bogova u to vrijeme. stoljeću poslije Krista postao je govornik Ailije Aristeides oduševljen prorok tog spasitelja. Napokon je i . Eskulap je postao pomoćnik čovječanstva u nevolji. kao Apolon kod Mileta. postao je »spasitelj sviju«. koji je davao oko 60. kao neopitagoreizam i neoplatonska škola sa sve razvijenijom naukom o demonima. koje su. oslobađati iz okova. Viši oblik proroštava sačinjavaju izreke sibilskih knjiga. druga su postala omiljena. koji je sigurno zahvatio misaone naravi zbog promašaja starih religija. prijekršćanskog stoljeća u Epidauru na Peloponezu nadmašio je u helenističko doba prostran i veleban hram boga u Pergamu. U 2. Država je osim toga mogla upotrijebiti sva sredstva prisile ako bi se pristaše evanđelja usudili prezreti taj državni kult ili ga i samo riječju napasti. mnogo pridonijele širokom demoniziranju religije u helenizmu. kojeg su u helenističko vrijeme poštivali kao nikada prije. Ako pregledamo cjelokupnu situaciju helenističkog religioznog svijeta na početku kršćanske ere. kamo su se stjecali hodočasnici sa svih strana da bi nakon pripremnih pranja u snu ili kod svetišta ozdravili ili doznali za lijek koji će pobijediti bolest. stoljeća. koji je kao razbojnik smaknut na križu. samo što se i tu može ustanoviti pad s izvorno visoke razine do vašarskih oblika. Na kraju valja još reći da je nosilac snažne vjere u čudesa u helenističkom razdoblju bila pučka religija. Ako je čudesno ozdravljenje uslijedilo. doduše. te tako očitovali religioznu površnost koja je proizlazila iz helenističke civilizacije što je sve više gubila svoju dubinu i nutarnjost. Njezini počeci sežu već u ivanovske knjige Novoga Zavjeta a ona traje sve do 4. ali upravo zato nadmoćan pomoćniku koji je nudio samo zemaljski spas. koje se smiju smatrati podlogom za poruku nove vjere. koji je. zahvaljuje se bogu skupocjenim zavjetnim darovima. oslobađati od opsjednutosti. Pojedine crte misterijskih kultova dokazuju duboku težnju za otkupljenjem u tadašnjem čovječanstvu koje je moralo osluhnuti kad mu je vječno spasenje nudio jedan Soter. Nikakvo čudo da se vjera u mudrost proročanstva zadržala od starih vremena do helenizma. Još jedna negativna okolnost bio je i zastrašujući manjak morala u istočnjačkim misterijskim kultovima. bio bez ikakve zemaljske veličine. S magijom je povezana vjera u tajanstveni smisao snova i vještina u njihovo tumačenje koje iz toga proizlazi. pa je i najbizarnije tumačenje nalazilo one koji će u nj povjerovati. koji često u zlatu ili srebru prikazuju izliječeni dio tijela te tako svima posjetiocima hrama objavljuju čudesnu Eskulapovu moć. rastavljati zaljubljene ili nekome osigurati ljubav drugoga. Čudo za kojim čovjek najviše žudi ponovno je zadobivanje izgubljenog zdravlja. No nasuprot tim negativnim momentima ima i pozitivnih crta u slici helenističke religioznosti. stoljeću pokušavao da ga opet uspostavi kao spasitelja čovječanstva nasuprot Spasitelju kršćana. posebne sanjarice poučavale su lakovjerne ljude o smislu i dosegu stvari koje su u snu vidjeli. Tu valja najprije spomenuti onaj osjećaj praznine. Od prvotnog liječnika i poluboga koji liječi bolesnike. smirivati more. Kult cara morao je biti teška zapreka za mirno širenje nove vjere jer se poruka o Otkupitelju. koji vlada tom tajnom znanošću.000 odgovora godišnje. Na sve pučke svečanosti dolaze redovito i »proroci«. koja je preziranjem vjerskih uvjerenja i oblika bogoštovlja starih religija pomagala razarati strahopočitanje pred religioznim uopće. Samo kršćanstvo je vodilo protiv Eskulapa kao spasitelja dugu i tešku borbu. zbirke kojih su nadaleko bile proširene. Stanovit utjecaj na tadašnju čarobnjačku literaturu valja pripisati i židovskim krugovima. da liječi grudobolju i vodenu bolest. u kojima se bez daljnjega prakticiralo čarobnjaštvo i zaklinjanje demona (Dj 8. Ona je cvala u Egiptu. U tu prazninu mogla je lako ući poruka koja je naviještanjem visokog moralnog ideala uspijevala utjecati upravo na one kojima se zgadio njihov dotadašnji život. Glikon u Abunotejkosu na sjeveru Male Azije. nijemima govor.9-13 ss). Veliko Eskulapovo svetište iz 4. koji sa svojim proročkim zrcalima i svetim pijetlima stoje na raspolaganju ljudima svih slojeva. Podrugljiva ironija kojom su se prosvjećeni krugovi suprotstavili Pavlovoj propovijedi u Ateni jasno pokazuje kakvo je duševno raspoloženje morao ovdje savladati kršćanski misionar. Gdje god mu je bio podignut neki veći hram. Zaziva se bog Eskulap. kljastima upotrebu udova. Od toga spasitelja Eskulapa očekuje se da udijeli slijepima vid. Čarobnjak. teško mogla u svijetu odanom vanjštini probiti nasuprot sjajnom sakralnom liku na carskom prijestolju. Nadalje su misterijski kultovi naginjali vanjskim manifestacijama koje su bile proračunate tako da djeluju na osjetila. ili proročište Fortune u Prenesti. može mijenjati vrijeme. Njihove orgijske crte dovodile bi često do teških perverzija. liječiti bolesti ili ih uzrokovati. iako je vjera u čudesa imala privrženika i među obrazovanim višim slojevima.

sada također došla “punina vremena“ (Gal 4. čini se da još nije davao povoda za neki načelni stav praopćine. pozvala je duboko uznemirena općina vrlo ozbiljno na račun. Ali koliko god je Petrov postupak načelno važan on ipak još nije imao izravnih posljedica za povećanu misijsku djelatnost među poganima. Savla-Pavla iz Tarza.12-30). Za kasniji rad misionara Pavla u gradskim središtima helenističke kulture bila je sretna i značajna okolnost što se u svojoj mladosti u ovećem gradu Tarzu. 5. njihova vjera i pobožnost. 22. njegovo rodno mjesto je Tarz u Ciliciji. a nakon godine dana zajedničkog rada bio je osiguran opstanak prve veće poganskokršćanske zajednice. To snažniji je bio odjek što ga je izazvalo krštenje poganskog satnika Kornelija iz Cezareje i njegovih rođaka (Dj 10. Na tu se povlasticu Pavao u svojem procesu pred rimskim namjesnikom mogao kasnije s uspjehom pozvati. dakle. dok neka kasna vijest govori da su joj preci potjecali iz Galileje. Kad je skupina Kristovih pristaša u Jeruzalemu počela privlačiti pažnju židovskih vlasti.3-16. koji je dobio u posebnom viđenju.9). i tek je njegovo upozorenje na neposredni Božji nalog. Judeokršćanstvo je samo krizom moglo doprijeti do spoznaje da mu je dužnost nositi poruku o otkupljenju po Isusu Kristu i u poganski svijet. bio isto tako poznat kao i aramejski jezik njegove obitelji. nekadašnjeg levita Barnabu. koji je bio odgovoran za taj korak. Njegova misionarska djelatnost. Uspjeh tog misionarskog prodora potakao je praopćinu da jednog od svojih članova.22-26). Struktura pavlovskih općina. za narode kojih je. napredovao u židovstvu i nadmašio sve vršnjake u svom narodu« (Gall.3). Filipovo krštenje etiopskog komornika (Dj 8. koji je postao svjetskim jezikom. gdje mu je otac bio sedlar. izravna Isusova pojava.4). pošalje u Antiohiju da ispita situaciju.kako sam preko mjere proganjao Crkvu Božju i htio je uništiti te kako sam. koja je prigrlila kršćanstvo. Petra. Odlučujući korak učinila je skupina helenističkih judeokršćana. Pavao je po svoj prilici tek nakon Isusove smrti došao u Jeruzalem da bi se u školi farizeja Gamalijela (Dj 22. Gal . Nije sigurno kad se obitelj onamo doselila. iz helenističkog kulturnog svijeta i pokazala da kršćanska vjera ovdje ne mora naići na nerazumijevanje i odbijanje. koji je zanat izučio i sin. tj. Barnaba. održala vjernost religioznim uvjerenjima i tradicijama židovstva. Religiozni put apostola Pavla Kao i njegov najbliži suradnik. Njegov religiozni razvoj.2639). koji su uslijed progona nakon Stjepanova mučeništva morali napustiti Jeruzalem i skloniti se najprije u Antiohiju. . i što mu je prije svega grčki koine. usp. koji je iz progonioca načinio žarkog sljedbenika Isusa i njegova evanđelja. Podatke iz Djela apostolskih potvrđuje sam Pavao svojim potresnim svjedočanstvom: ». Prvi prijem jednog poganina u zajednicu Kristovih vjernika. Prva brojno značajna skupina pogana. pogotovo jer je pripadala farizejskoj struji. proizvela je. s njegovim živahnim prometom upoznao s mnogostrukim oblicima helenističkog života. Odobravao je primanje Grka u Crkvu i u isti mah stekao uvid od golemog povijesnog značenja: da na tom mjestu valja za propovijedanje nove vjere upotrijebiti srce i duh muža koji se nakon svog upadljivog obraćenja Kristu bio povukao u svoju cilicijsku domovinu. koja je susrela Pavla kad se nalazio na putu u Damask da ondje progoni Kristove pristaše. 8. Ona je čvrstoćom.3) obrazovao za učitelja Zakona. koji je i sam potjecao iz židovske dijaspore na Cipru. donekle uspjelo pomiriti judeokršćane s događajem. koja se često opažala u dijaspori. članovi koje su ovdje nazvani »kršćanima« (Dj 11. u prevelikoj privrženosti svojim očinskim predajama. došla je.18). 26. Munjevit i radikalan preokret. morala sačinjavati idealno polazište kršćanskog misijskog propovijedanja u poganskim zemljama antike. Pavao u svojim poslanicama govori o događaju samo suzdržano (usp. bio je dovoljno neopterećen predrasudama da je mogao shvatiti važnost antiohijskih događaja. koja je bila osobito privržena Zakonu. podrijetlom s Cipra i iz Cirene. koja se očituje u religioznom svijetu helenizma. Već je otac posjedovao nasljedno rimsko građansko pravo. još uvijek je odviše snažno djelovala izraelska svijest o vlastitom izabranju. pogotovo nakon smaknuća đakona Stjepana (Dj 7 .snažna težnja za monoteizmom.3-18..58. 1 Kor 15.13 s. poglavlje Djelo apostola Pavla. Barnabi je pošlo za rukom da ga pridobije za misijski rad u sirijskom velegradu.19 ss). prema Djelima apostolskim (9. i Pavao potječe iz židovske dijaspore. priključio se progoniteljima velikom revnošću i Pavao. Ondje »počeše propovijedati i Grcima i navješćivati im kao Radosnu vijest: Isus je Gospodin« i »velik broj i to onaj što prigrli vjeru obrati se Gospodinu« (Dj 11.1-11.

Grupa misionara pošla je najprije na otok Cipar. Tu je slobodu od Zakona za nove obraćenike. koja je središnja točka njegova naviještanja.16.20 22 26-29). nastale kršćanske općine. Misionare bi protjerivali silom. Inicijativa je u tim događajima potjecala nedvoumno od Židova.1-5). Pavao je svakako rezultat tog prvog pothvata držao uspjehom. koji se priključio četici Kristovih pristaša (usp. Uskoro nakon primitka krštenja i nakon povremenog boravka u nabatejskoj Arabiji. znao je da je njegovo djelovanje namijenjeno poganima. koje se proteže do tzv. Ipak je propovijed Pavla i njegovih pomoćnika većinom nalazila neko otvoreno srce. mogu spasiti samo u Isusu Kristu (Gall. Dj 13. ipak se može govoriti o nekom misijskom planu koji je slijedio. sjedinjavala ih je ista kultura. gdje je radila u gradu Salamini. FiI3. U skladu sa svojim najdubljim teološkim uvidima o prestanku zakonskih obveza što ga donosi vjera u Krista kao Sina Božjeg. i u jednoj i drugoj došlo je do protivljenja i prihvaćanja.15 s). To je očito glavni cilj Pavla. među njima je bilo i pogana koji su se kao prozeliti i bogobojazni bili priključili židovstvu. koji su katkada huškali i svoje poganske sugrađane na nasilje. Na mnogim mjestima. ali ipak daje jasno razaznati da je u pojavi Gospodinovoj morao vidjeti nadnaravni milosni poziv. koji nikada više nije napustio nego ga slijedio bez kolebanja. judaista. i dijasporskim Židovima i bivšim poganima. Izvještaj. Takva je baza za prvo veće misijsko razdoblje. u pizidijskoj Antiohiji. na kojemu im se misionar mogao obratiti.15. bogobojaznih i prozelita. napose kod bivših pogana.49). nego mu je bilo stalo da obznani evanđelje u što više mjesta poganske Male Azije a njegovo daljnje širenje prepuštao je novostečenim Isusovim pristašama. Barnabom i njegovim rođakom Ivanom Markom. koje je dotaklo to prvo misijsko putovanje. koji je njegove odluke često određivao do u pojedinosti.30) i tu je vjerojatno došao – misijsku djelatnost u okolici i manjem opsegu ne treba isključiti – do posljednje jasnoće o putu svog misionarskog poslanja i oblicima naviještanja Radosne vijesti. Polazišta za misijski rad bila su uvijek sinagoge gradova po Sredozemlju. Kad je nakon višegodišnje šutnje ponovno počeo svojom djelatnošću u Antiohiji. Vijećanje je dovelo . koji se. uskoro nakon njegova povratka neka krajnja struja palestinskih judeokršćana. odlučno odbila i zahtijevala obrezanje kao bitan uvjet za postizavanje spasenja (Dj 15. kao npr. što ga o tom daju Djela apostolska.1. Odlučilo se da se u Jeruzalem pošalje delegacija s Pavlom i Barnabom da razjasne spor. katkada uz zlostavljanja. bio sirijski glavni grad Antiohija. Ikonij. pružalo se njegovu pogledu tadašnje rimsko carstvo kao misijsko područje. možda je raspra dosegla jednog ili drugog poganina. stoga se povukao u svoj zavičaj Tarz (Dj 9. apostolskog koncila u Jeruzalemu. ali je još dugo ometao Pavlov misijski rad i njega samoga opetovano silio na odlučnu borbu za njegova najdublja uvjerenja. koine. koji se na jednom mjestu nije predugo zadržavao da produbi započeto. Svuda se Pavao svojim propovijedima obraćao i jednoj i drugoj skupini. Pogansko-kršćanska općina. za glasnika koje je bio pozvan. što je njegovu životu pozivom za apostola dao konačan cilj. tzv. Odanle je put vodio na maloazijsko kopno. počeo je Pavao u sinagogama Damaska a kasnije u Jeruzalemu naviještati poruku svog života da je »Isus Mesija i Sin Božji« (Dj 9. već jasno pokazuje posebnost Pavlove misijske metode. tu su dijasporski Židovi držali svoje vjerske sastanke. Iz izvještaja Djela apostolskih jasno se vidi da je većina Židova u dijaspori odlučno odbijala Pavlovu poruku.27). Unutar njegovih granica stanovali su ljudi kojima se morala uputiti njegova poruka. Koliko god je Pavao bio svjestan da ga u njegovoj misijskoj djelatnosti vodi neposredno Božji duh. Pavlova misija Kad je Pavao spoznao da je pozvan da propovijeda među poganima. apostolskom koncilu dosegao svoj prvi vrhunac i teoretsko rješenje. kojima su na čelo stavljeni prikladni upravitelji. Tako je nova vjera usred poganske okoline dobila brojne stanice iz kojih je kršćanska poruka mogla dalje djelovati. bila mu je i pobuda i podrška za prvi veliki misijski pothvat što ga je Pavao započeo s dva pratioca. Na oba mjesta se sukobio s tako žestokom opozicijom da se našao u životnoj opasnosti. jer njegov izvještaj misijskoj bazi u Antiohiji dosiže svoj vrhunac u riječima da je Bog njegovim djelom »otvorio poganima vrata vjere« (Dj 14. jednako kao i Židovi. Obje su skupine raspravljale o propovijedima. Pavao nije nalagao pogansko-kršćanskim općinama Male Azije obrezanje ni drugih židovskih obrednih propisa. Njegova misijska putovanja pripravljala su se u nekoj vrsti misijskih baza. Ikoniju i Listri došlo je do burnih raspri koje su se pretvarale u meteže.4). gdje su gradovi Antiohija u Pizidiji. 1 Kor 15. Spor je počeo u Antiohiji kad su »neki iz Judeje« tražili od poganskih kršćana tamošnje općine da se obrežu. karakteristična crta koja se zapaža i kod mnogih kasnijih progona kršćana. koja se ondje razvila. a po gradovima i isti jezik. To je bio povod za onaj dalekosežni spor između Pavla i judaističke grupe unutar praopćine koji je na tzv. i tako su u većini gradova.9. Rim 15. Listra i Derbe u provinciji Likaoniji i Perge u Pamfiliji bili cilj puta i rada.

no uz to je Jakov predložio da se od njih zatraži uzdržavanje od mesa žrtvovanog idolima. kod njezinih članova morala su se iskorijeniti još mnoga čudna praznovjerna uvjerenja i običaji. time su praapostoli priznali i nezavisnost pavlovske misije. Za povratak je Pavao izabrao najprije kopneni put preko Makedonije. od udavljenoga i od bluda (Dj 15.do načelnog prihvaćanja pavlovske teze da mojsijevski Zakon ne može nikako obvezivati poganske kršćane. ovdje je nastala njegova poslanica upućena rimskoj općini koju osobno još nije poznavao. Pavlova djelatnost u Efezu. što je otpočela negdje ljeti 54. a Pavao je uskoro zatim pošao s judeokršćanskim bračnim parom Akvilom i Priscilom. Bereji.1-10). vlasniku radionice koja je izrađivala male srebrne Dijanine hramove. Djela apostolska. U Ateni je uspjeh malen. No većina Židova otklanja ovdje poruku misionara i ogorčeno ih progoni.34. judeokršćana iz Jakovljeve okoline. koji su sačinjavali jezgru buduće vrlo živahne općine (Dj 16. da bi tom karitativnom brigom smisleno posvjedočio povezanost poganskih i židovskih kršćana (Ga12. govore i o zaključku da se novoobraćenim poganskim kršćanima načelno ne stavljaju »nikakvi drugi tereti«. nego samo vjera u Isusa Krista« (Gal 2. čini se da je ta točka tek naknadno dovedena u vezu sa zaključcima jeruzalemskog sabora. koji mu je u Korintu zdušno pomagao. Takav prikaz stvari teško se može uskladiti s Pavlovim izvještajem u Poslanici Galaćanima. koji tako postaje središtem misijskog rada. 1 Kor). Nakon kratkog boravka u Troadi ponovno se našao nekoliko mjeseci u Korintu. No tamo nije otpočinjao nikakav intenzivniji misijski rad. koji sadrži poruku cara Klaudija Delfima. Briga za prije osnovane općine. no vjerojatno su tada osnovali općine kojima se kasnije obraća Poslanica Galaćanima. Pavao je to nedosljedno i kukavičko Petrovo ponašanje javno pokudio i strastveno objavljivao svoje uvjerenje »da čovjeka ne opravdava vršenje Zakona. ali je to opet prekinuo »zbog straha od obrezanih«. O trajanju njihova boravka i o rezultatima ne daju Djela nikakvih točnih podataka. Maloazijsku obalu dosegli su u sjevernoj Troadi.1-10). Pavao je preuzeo i zadatak da u općinama svog misijskog područja skuplja novčane priloge za jeruzalemsku općinu. koje u biti zadržava i dosadašnju misijsku metodu. Efez će uskoro postati središtem zacijelo već dulje zamišljene misijske djelatnosti na maloazijskoj zapadnoj obali. kojima se umjesto Barnabe priključio obrazovani Sila a kasnije i Timotej. Kako je teška bila njezina provedba u praksi. 18. Grčki gradovi i nadalje ostaju težišta Pavlova djelovanja. tj. U Solunu.1-14. od krvi. omogućio je da se Pavlov korintski boravak kronološki pobliže odredi i stavi u godinu 51-52. odražava se u poslanicama (Gal. U prva dva grada nastaju općine koje se sastoje od Židova i bivših pogana. istina. ili 52-53. osobito za Korint i one u Galaciji. u maloazijski Efez. napustio je Pavao grad i uputio se u Makedoniju i Grčku. Jedan datirani natpis s tim imenom. u njoj priopćuje svoju namjeru da sam dođe u glavni grad prije nego započne svoj misijski rad u Španjolskoj (Rim 15. koja je trajala oko dvije godine. Drugu fazu Pavlova misijskog rada karakterizira novo misijsko područje koje obuhvaća u prvom redu provincije Makedoniju. Teškoće nisu stvarali samo Židovi. Ateni i Korintu propovijeda Pavao uvijek u tamošnjoj sinagogi i naviješta Isusa kao Mesiju (Dj 17 . Na putovanju. posjetio je Pavao još galacijske i frigijske općine (Dj 18. učinilo da Pavlovo propovijedanje ugrožava dohodak njegova posla te je zato inscenirao ustanak protiv misionara.28 s). U Filipima je poruka misionara ubrzo stekla pristaše. gdje su u gradovima imali prilike održati misijske propovijedi. Tek nakon dugog djelovanja misionara došlo je do otpora Židova koji su optužili Apostola pred rimskim namjesnikom Galionom (Dj 18. gdje su vjerojatno posjetili već prije osnovane općine. Revno naviještanje doskoro je stvorilo općinu koja se odijelila od tamošnje sinagoge.12-17). nego su se pojavile i s poganske strane kad se Demetriju.9). To nuka Pavla da ostane godinu i pol u tom gradu. koje su u gradu poput Efeza bile gotovo neizbježne (Dj 19). a u Korintu se samo malobrojni Židovi priključuju evanđelju (Dj 17. Nekako s jeseni 57. Možda je Jakov želio tom koncesijom židovstvu olakšati zajednički život kršćana židovskog i poganskog podrijetla unutar općine.11-40). odakle je Pavla noćno viđenje pozvalo u Makedoniju (Dj 16. što je učinila vodeća osoba praopćine u jasnom proturječju s jeruzalemskim zaključcima. vidi se po sukobu Petra i Pavla u Antiohiji. gdje je sa svojom općinom u Filipima .23).16). no i puna teškoća i briga. najprije preko Cilicije i Likaonije. ipak su fanatično radili protiv njega i pokušavali mu otuđiti njegove općine. nego se uskoro morem vratio u Palestinu. koje su napisane u Efezu. Put je vodio misionare. To je značilo omalovažavanje pa i napuštanje poganskih kršćana.8 ) . No Pavlu nije uspjelo pridobiti judaiste za svoje shvaćanje. Petar je vjerojatno uskoro nakon jeruzalemskog sabora bio došao u Siriju i ondje prisustvovao zajedničkim obrocima u antiohijskoj općini. o kojem Pavao govori u Poslanici Galaćanima 2. koji su se bili pojavili u Antiohiji. bila je izvanredno uspješna. napose one u Galaciji. ali je zato odjek kod pogana znatan. iako mu se nisu više suprostavljali u izravnoj diskusiji. Ahaju i prokonzularnu Aziju te se tako proteže u središte helenističkog kulturnog svijeta. u maloazijske krajeve.24 29). Galion je odbio židovsku tužbu. koje je započelo u Antiohiji.

a onda preko Troade morem pošao u Milet.29 s). Doduše. Ef 4. Time je dovršen njegov zadatak da opiše kako je evanđelje prevalilo svoj put od Jeruzalema do glavnog grada rimskog carstva.7). dakle daju samo slučajne napomene. 1 Kor 2. autoritet.. Djela se apostolska odriču opširnih prikaza u tom smislu u korist svog središnjeg interesa: opisa vanjskog puta kojim je prošla pavlovska misija. odakle je pod vojnom pratnjom preveden u Rim. Nakon ganutljivog oproštaja sa starješinama efeške općine otputovao je sa svojom pratnjom preko Tira. Kako mu je blagi zatvor dopuštao dodir s vanjskim svijetom. izrađuje i to uređenje radi života općine (1 Kor 3. Prilikom jedne posjete hramu prepoznali su ga Židovi maloazijske dijaspore koji su pobunili svjetinu i htjeli ga ubiti. svjesni su da ih je njihov vrhovni Gospodar uzeo u svoju službu te izvršavaju svoje zadaće u općini i na općini u duhu ljubavi koja služi.5) ili za moralno ponašanje vjernika (1 . 19. ne postoji nikakav spis. na njezinom Gospodinu koji napokon po svojem Svetom Duhu upravlja Crkvom. to je odmah nastavio svoju misijsku djelatnost u obliku koji mu je bio moguć.3 ss. Tit 1.35). morat će naglasiti posebnost vrela.3 ss) ili daje uputu za bogoslužje (1 Kor 7.28) završava Luka posljednji pavlovski govor svojeg djela.19. Fil 2.17 ss). to ih na to poziva napokon Duh Sveti. kao kad npr. Same Pavlove poslanice govore o organizatornim pitanjima samo ako im se daje povod. zbog koje se ne može zacrtati sasvim obuhvatna slika stvarnosti.proslavio Vazam. jer se prizvao na cara da izbjegne proces pred židovskim sinedrijem.10. koji bi pružao cjelovit opis njezina svakodnevnog života i uvid u njezino uređenje. jer je isti Duh koji poziva i jedne i druge. Dakako da je to uređenje svoje vrste koje se ne može usporediti s pravilima koja sebi postavlja npr. 27-23. 6.8. tako da se suđenje moralo održati u glavnom gradu Carstva (Dj 27-28). 2 Kor 6. koji primjenjuje kada to traži uređenje. 1 Kor 4. koji vodi Pavlova misijska putovanja (Dj 16. Na tom posljednjem misijskom putovanju Pavao je prije svega davao upute za organizaciju svojih općina i zauzimao stav prema opasnim zabludama. koje još pada u Neronovu vladavinu. posjećujući usput kršćanske općine. O daljnoj sudbini Pavlova života Djela apostolska šute. U Jeruzalemu je Pavlova misijska djelatnost u svojem dotadašnjem obliku prestala. 13.17). da ih uvjeri o Isusu .4 ss). Ipak se i iz prigodnih izjava može jasno spoznati da u pavlovskim općinama vlada uređenje koje želi njihov vjerski život smisleno urediti i osigurati. a njezin zapovjednik dao odvesti namjesniku u Cezareju (Dj 21. 1-17). Ovo posljednje pretpostavljaju pastoralne poslanice koje govore o događajima i situacijama što se mogu uvrstiti samo u jednu takvu završnu fazu njegova života.4-10.. Ali isto je tako prožet sviješću da mu je tom službom dana punomoć. žurilo mu se da uskoro dođe u Jeruzalem te praopćini preda novac koji je sabrao za siromahe. čiji su oni organi (1 Kor 12. Prvo. »izgradnja« općina (2 Kor 10. Tako pozvani. koji svoje korijenje vuče iz njegova neposrednog poziva za apostola pogana. Ustrojstvo pavlovskih općina počiva na vrhunaravnoj osnovici.9.. neko profano tijelo. predstavnicima židovske općine u Rimu »izlagao (je) i svjedočio o kraljevstvu Božjem . njegova su pravila. S konstatacijom da je »ovo Božje spasenje poslano poganima. Jedni povjerovaše njegovim riječima..17. 2 Kor 12. dakle. Uređenje pavlovskih općina Svaki pokušaj da se na pitanje organizacije ili »ustava« pavlovskih općina odgovori povijesnim sredstvima. Ima mnogo znakova da je Pavao na procesu oslobođen i da je nakon toga izveo svoj plan puta u Španjolsku. na kojoj se sama Crkva smatra utemeljenom tj. kako je to već Isus tražio od svojih učenika (Mk 10. zasnivaju se na ljudskom vijećanju i ljudskom dogovoru te su prema tome podložna promjenama.9 ss. 4. U toj svijesti donosi za svoje općine odluke koje obavezuju. iako se ne može sa sigurnošću uvrstiti u sam Neronov progon. Ptolemaide i Cezareje.47.1-17). a nigdje načelan i potpun stav. a onda se još jednom vratio na helenistički Istok. i stigao nekako oko Duhova u Jeruzalem (Dj 21. koji kao takav mora proći kroz sve teškoće odricanja i poniženja (1 Kor. nastao u nekoj pavlovskoj općini. koji će ga prihvatiti« (Dj 28.21) i njegovu djelovanju daje uspjeh (Dj 19.9-13. slobodnom djelovanju Duha u onima koji su karizmatski obdareni.42-45). U tom uređenju općina zauzima njihov osnivač Pavao jedinstven položaj. članovi općine namijenjuju posebnim zadacima koji služe takvom uređenju. Drugo rimsko sužanjstvo dovelo ga je onda do mučeništva. Isti Duh koji čini da mlada Crkva raste (Dj 2. zapovijeda da se rodoskvrnitelj isključi iz zajednice Korinćana (1 Kor 5.11. Usprkos vlastitim mračnim slutnjama i opomenama. naime.12-16). kamo je pozvao starješine efeške općine (Dj 20. No rimska ga je straža uzela u zaštitu.21). Pavao se i u svojoj apostolskoj službi duboko osjeća kao »sluga Isusa Krista«. a drugi ostadoše nevjerni« (Dj 28. samo djelo ljudskih ruku. Stoga općine rado prihvaćaju taj red i ne osjećaju ga kao proturječje npr. Ako se. Rim 15.

Ikoniju i u pizidijskoj Antiohiji upućuje u njihove zadaće polaganjem ruku i molitvom prije no što će otputovati.18). 5. Gledano sa stajališta crkvene povijesti. protiv čega Pavao mora opominjati ( 1 Kor 14). kojemu se pravu članovi općine po izričitoj Pavlovoj izjavi moraju pokoriti (1 Kor 16. nadglednici-starješine.. da prema tome za nosioce istih funkcija postoje dva izraza. premda joj je podložna i u sebi ograničena. Uz opunomoćene za uređenje općine nalaze se u pavlovskim zajednicama i obdareni karizmom. prezbiteri. zato Pavao prihvaća što ga za vrijeme njegova tamnovanja drugi misionari nastoje istisnuti svojim propovijedima pod uvjetom »što se na svaki način . čija je punomoć dakle istovrsna s njegovom. čuvari i jamci uređenja. Pavao im je osim toga usadio u svijest da su snažnom vezom povezani s općinom u Jeruzalemu.17 19. i to svakome kako hoće. Nisu. individualnim vjerskim putem. stoji sa svojim autoritetom iza tih »nosilaca službi«. bilo je veliko djelo apostola naroda što je svecrkvena svijest u njegovim općinama. Pavao ih za neke općine svog prvog misijskog pothvata u Listri.6 ss). kojima se povjeruju određene zadaće. Pavao prema tome nije za svoje općine samo najviši učiteljski autoritet nego i vrhovni sudac i zakonodavac. Pavao je bio svjestan. Svojim neumornim propovijedanjem da kršćani svih općina služe jednom Gospodinu (1 Kor 8. Vjerski život u pavlovskim općinama Vjerski život pavlovskih općina posjeduje kao jezgru koja ga oblikuje vjeru u proslavljenog Gospodina. bit ćeš spašen« (Rim 10. Tako on odgovara Pavlovu naviještanju. iz koje je potekla poruka o Mesiji i spasenju što ga on donosi.27) održavao je živom svijest da su kršćani svih općina »jedan Božji Izrael« (Gal 6.10). vrhunac jednog hijerarhijskog reda. Oni ga čak ponegdje i ugrožavaju.12.1-10. u prvom redu proroštvo i glasolaliju. Karizmatici nastupaju kod bogoslužnih sastanaka općine i svojim proročkim govorima i zanosnim zahvalama podržavaju u njima uzvišeno oduševljenje nove vjere. da su svi zajedno udovi jednog tijela (1 Kor 12. kao što je Pavao i inače naglašavao brigu za »drugove u vjeri« (Gal 6. Pavao prema tome. proizlazi iz prirode same stvari. Stanovita povezanost među njima dana je već zbog osobe njihova osnivača. od provincije do provincije.23) starješine. Iz kasnijih pastoralnih poslanica jasno se vidi da su imali područje zadaća koje se razlikovalo od zadataka prezbitera-episkopa (1 Tim 1. U pojedinim općinama pozivaju se za članove tog hijerarhijskog reda i drugi muževi. Crkva iz Židova i pogana (Ef 2.6). iz koje dakako daljnje misijsko djelovanje može zračiti u bližu okolinu. U tom zadatku morali su po Božjoj volji primjerno imati udjela podređeni stupnjevi hijerarhijskog reda. koju je probudio i gajio. a nisu ni bitno potrebni za opstanak općina.11). za izvršavanje tih funkcija pripada im pravo nalaganja. Krist propovijeda« (Fill.9).5-11). koji je i nakon svog odlaska ostao za njih najviši autoritet i u naučavanju i u vodstvu. Da su oni bili vezani uz mjesne općine. kao na primjer skrb za siromahe i vođenje službe Božje. koja njihovom bogoslužju kao i njihovoj vjerskoj svakidašnjici daje odlučujući pečat. oni stoga nisu trajno vezani uz određene osobe. đakoni ne putuju kao Pavao i njegovi bliži suradnici od grada do grada. tu Pavao ne dopušta nikakvu sumnju. 15 s. Smije se uzeti da je riječ o istoj vrsti poziva kod starješina efeške općine. temelji se na potpuno shvatljivom razvoju koji uz sve veći broj pripadnika općine sve jače ističe funkciju nosilaca uređenja. ako je trebalo trajati djelo koje je Pavao utemeljio u svakom pojedinom mjestu. Da pastoralne poslanice daju jasniju sliku o prilikama. kojima Pavao govori da ih je Duh Sveti učinio nadglednicima (έπίσκοποι) da bi vodili Crkvu Božju kao pastiri svoje stado (Dj 20. Njihove darove. Tit 1. jednu židovskog i drugu poganskog podrijetla te se tako potkraj apostolskog razdoblja nisu stvorile dvije kršćanske »konfesije«. jer ono izvanredno i tajanstveno u njihovu nastupu zavodi mnoge članove općine da precjenjuju njihove darove. Ovdje postaje jasno da nazivi »prezbiteri« i »episkopi« označuju isti krug osoba. mora se prihvatiti istinskom vjerom: »Ako ustima svojim priznajući Isusa Gospodina i srcem svojim vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih. dakle.Sol 4. Propovijed o Kristu.17 28). 1 Sol 5.. Ta vjera u Kiriosa. Konačno je bitna crta u strukturi općina koje je Pavao osnovao da se ne smatraju zajednicama koje bi bile međusobno nezavisne te mogle ići vlastitim. U uvodu Poslanice Filipljanima stoje uz episkope i đakoni kao nosioci posebnih zadaća u općini. u središtu kojega stoji i mora stajati Krist. daje neposredno Duh Sveti. Poziv na službu može se smisleno razumjeti samo kao trajan. u Gospodina koji je iz poniženja križa uzvišen i . nego ispunjuju svoju zadaću u okviru određene općine. kao i ostali apostoli.13-17). omogućila širenje kršćanstva u svijetu poganstva a da se pri tom Kristovi vjernici nisu rascijepili u dvije crkvene zajednice. Rim 12. Iz te je veze potekla karikativna pomoć za siromahe jeruzalemske općine. čija je funkcija bitno drukčija. da je pozvan da nastavi djelo Isusa iz Nazareta i da pripravi općinu eshatona. Nosioci takvih funkcija zovu se (Dj 14.16).

Dioništvom u tom blagovanju potvrđuje se vjernicima uvijek iznova njihova neposredna povezanost s nebeskim Gospodinom.18 ss.17.20). na koje se vjernici redovito okupljaju »prvog dana poslije subote« (Dj 20. Ne možete biti dionici stola Gospodnjega i stola vražjega« (1 Kor 10. tražila je od njih daleko više stege i samodiscipline nego npr. da on. Iako se još ne daje neko posebno religiozno obrazloženje za izbor tog dana i njegovo isticanje među ostalima danima tjedna.5-11) uključuje uvjerenje da u njemu stvarno stanuje sva punina božanstva (Kor 2. Otk 22..3). krštenjem.7 11. ono je povezano s gozbom koja treba jačati nutarnje veze između vjernika.1 2. 1 Kor 1. daje tom sakramentu njegov neotuđivi kultni položaj u pavlovskom kršćanstvu. ona je dokazivala Božja djela iz Svetog pisma i iz toga izvodila vjeru u Krista. pri čemu se katkada nelijepo javljaju društvene razlike među članovima općine (1 Kor 11.18-21). njima će općina za sve zahvaljivati Ocu u ime Gospodina Isusa Krista (Ef 5.2-12. Duboko uvjerenje pavlovskih općina da se čovjek u kupki krštenja ne samo simbolično nego i posve stvarno ponovno rađa na novi život. 1 Sol 2. Budući da se u vinu i kruhu doista prima krv i tijelo Gospodnje.22. nego čini djelotvornom Isusovu smrt zadovoljštine. koju je uzeo na se »zbog naših grijeha« (1 Kor 15. Često ukazivanje na duh sloge i mira znak je da se . Kol 3. koje ni za Pavla ne predstavlja samo neku izvanjsku instituciju u kultu njegovih zajednica. Bogoslužje pavlovskih općina ugrađeno je u širi okvir sastanaka.. tko nedostojno sudjeluje u toj gozbi izdaje Gospodina (1 Kor 11. naviještanje evanđelja nije zadaća samo putujućih misionara (Dj 20. zato jer svi njezini članovi imaju udjela u tom jednom kruhu koji je tijelo Kristovo. može se zaključiti već iz neumornih opomena Apostola.22. Čežnja za tim konačnim vremenom osjeća se upravo kod euharistijske gozbe u pokliku općine »Marana-tha – dođi Gospodine« (1 Kor 16. Fil 2. Samo zato što se kršćanin u krštenju pokapa zajedno s Kristom i tako čini da onaj stari čovjek umire. No to sakramentamo utemeljeno jedinstvo mora se kod svih očitovati u međusobnom požrtvovnom obziru kojim se ne smije opovrći bratski cjelov na sastanku (1 Kor 16. Kod Pavla se jedva mogu naći pojedinosti o toku slavlja. između svjetla i tame.proslavljen (usp. Žarište i vrhunac službe Božje jest svetkovanje Euharistije. iako su možda tako teški slučajevi kao onaj bludnika iz Korinta iznimke (1 Kor 5. između starog čovjeka grijeha i novog čovjeka slobode i istine. kao u praopćini. općinu Božju (1 Kor 10. kao Sin Božji posjeduje s Ocem božansku narav.2-8). krštenjem i samo krštenjem može se postići udio u spasenju. kao i Krist. »Lomljenje kruha« jednoznačno se prikazuje kao stvarno dioništvo u krvi i tijelu Gospodina.15). Za službu Božju općine imućni članovi daju na raspolaganje svoje privatne kuće (1 Kor 16-19. 2 Kor 6. Sadržajno je kršćanska propovijed općini bila poduka o apostolskoj nauci o Raspetom i Uskrslom.4.1 9-13). Fil 2. 9. U zajednicu onih koji vjeruju u Gospodina ulazi se. Zato je općina pri toj gozbi ispunjena hvalom i zahvalnošću (Ef 5. Da je u pojedinim općinama bilo članova koji su pred tim visokim idealom zakazali. od članova praopćine. ta je žrtva neusporedivo veća negoli žrtva Starog zavjeta i potpuno različita od poganskih: »Zar nije posvećeni kalež koji posvećujemo zajedništvo s krvlju Kristovom? Zar nije kruh koji lomimo zajedništvo s tijelom Kristovim? . Gospodnje večere.27). Rim 16. ustaje i kršćanin. Pavlovska propovijed ne ponavlja bez razloga neprestano oštru suprotnost koju kršćanstvo uspostavlja između Krista i Belijala. koja je često stajala u oštroj suprotnosti sa zahtjevima kršćanskog morala.17). tom gozbom joj je darovano jamstvo onog konačnog zajedništva s Njim koje će donijeti Njegov ponovni dolazak.9 s).16). koji će jednom prijeći u život s Kristom. Pri tom je parentski naglašavala dužnost vjernika da slave Oca. No to se jasnije ističe Pavlovo teološko produbljivanje razumijevanja euharističkog kulta. od mrtvih na novi život (Rim 6. nego općini mora i njezin stalni propovjednik nadalje nagoviještati »riječ pomirenja« s Bogom (2 Kor 5. Tako propovijedi kao naviještanju Riječi pripada u pavlovskim općinama njezino čvrsto mjesto i prvorazredno značenje.16 21). koju je monoteizam i židovski moralni zakon bio digao na bitno višu moralnu razinu. Za pavlovsku općinu je svetkovanje euharistije na kraju onaj izvor iz kojeg se hrani njezino nutarnje jedinstvo i uvijek nanovo potvrđuje. okupljeni su potvrđivali govore riječju »amen« (1 Kor 14.24).7). sam »Božja sila i mudrost« (1 Kor 1.16 s). ipak napuštanjem subote jasno počinje i kulturno odvajanje od židovstva. Hvale.16). Kol 4. duhovne pjesme i psalmi uvode u bogoslužnu svečanost. da hrabro i s utjehom očekuju ponovni dolazak Gospodinov i da jedni drugima služe u bratskoj ljubavi (Dj 14. duha i puti.20).20)27. dakle.17-27). čine u svojoj mnogobrojnosti ipak jedno tijelo. Ostvarenje novog vjerskog ideala u svakidašnjici stavljalo je poganskokršćanske općine pavlovskog misijskog područja pred ne male teškoće. Poganska okolina sa svojim duboko ukorijenjenim običajima u obiteljskom i poslovnom životu. Sastanak općine bio je i mjesto na kojem se »naviještalo spasenje«.1-11). U bogoslužju općine imali su napokon svoje mjesto i već spomenuti govori »proroka«. Svojim naviještanjem Pavao se prvenstveno trudio da svoje vjernike dovede do spoznaje kako krštenje istoji u stvarnom odnosu s Kristovom smrću na križu i s njegovim uskrsnućem.

misijsko područje apostola Pavla jedva spominje. poglavlje Nepavlovske općine među poganima. 6.1. Petrove poslanice upućene kršćanima Ponta. Fil 2. Vrela svjedoče samo o trima vodećim članovima apostolskog kolegija.kršila zapovijed bratske ljubavi (1 Kor 1. životna snaga kojih je osiguravala daljnje širenje kršćanske vjere u vremenu koje je nadolazilo.39). što je značajno. 1 SoI2. Njegov boravak i smrt u Rimu. može se o djelatnosti misionara. ako se ovdje. Kao vrela vrijede za religiozne predodžbe vremena koje ih je proizvelo. Iz mnogih se mjesta u 1. koji su osim njega radili na istoku ili zapadu Rimskog carstva. što je vjerojatno. onda se ovdje spominju tri koje ne pripadaju misijskom području Apostola naroda: Pont.14). jer se. apokrifnim Djelima apostolskim. mogli bismo ih smatrati prvim misionarima u tim krajevima. ne spominje njihova imena ni gradove ili provincije u kojima su se takve općine razvile. koja je po svojem djelovanju u širinu i dubinu bila najuspješnija. No kao u većini takvih slučajeva i ovdje propusti vjerojatno nailaze na jači odjek negoli vjerno ostvarivanje moralnih zahtjeva. načinu smrti i području djelovanja. zasnivaju na osnovanoj tradiciji. Petrov grob.10. 1 Sol 5. nakon svog rastanka s Pavlom. Pogotovo se osobe koje se u apokrifnim Djelima spominju kao drugovi ili pomoćnici apostola moraju smatrati tvorevinom mašte. On je prema tome znao da postoje pogansko-kršćanske općine koje svoj osnutak zahvaljuju drugim misionarima. Nepavlovske općine među poganima Nasuprot pavlovskoj misiji. Kapadocije. ti su spisi srodni s antiknim romanima i putopisima. apostola nikako se ne mogu provjeriti. Ukoliko oni potječu iz gnostičko-heretičkih krugova. kad kažu da je Barnaba. i 3. Kako Djela (2. Od njih bi se u prvom redu očekivala misijska djelatnost u Palestini ili izvan nje. naglašujući kako smatra važnim da u svom misijskom radu »ne propovijeda Radosne vijesti gdje je Krist već poznat«. stoljeće nastojalo ispuniti te praznine tzv. Apokrifna Djela apostolska općecrkvenog podrijetla ili u pravovjernoj preradbi računaju sa živim zanimanjem običnog puka za slikovite pojedinosti iz života tih ličnosti kršćanske prošlosti i zahvaljuju mu svoj uspjeh. u koje se stavlja apostolska djelatnost. njima vlada težnja da se naučavanju tih krugova pribavi veći ugled nekim uglednim autorskim imenima. koji su već znali za njegov dolazak (Dj 18. Jakovu. Sam Pavao svjedoči o jednoj takvoj misijskoj djelatnosti. Drugi put Djela pretpostavljaju postojanje neke kršćanske općine na talijanskom tlu u Puteolima kraj Napulja. Azije i Bitinije. Tek je 2. Misao o nepavlovskim misijskim područjima smije se naći i u adresi 1. Ne spominje se ime rimskog misionara.2 s. Petru i Ivanu. kako kaže. Brojni su kršćani čije se pomoći i nesebične suradnje u službi svetima može sjećati sa zahvalnošću. Gledajući sa stajališta literarne vrste. Djelovanje apostola Petra. Petrovo i Ivanovo valja još pobliže obraditi. smije se smatrati daljnje postojanje njegovih općina i u poapostolsko vrijeme i kasnije. Galacije. Praznine u vrelima koje se tiču povijesti najranijeg kršćanstva napose su očite ako se pitamo o djelatnosti ili makar samo o životu apostola (izuzevši Petra. Isto tako su mu došli u susret članovi rimske općine. mnogo manje reći. U trenutku Apostolove smrti bio je svijet helenističke kulture protkan mrežom kršćanskih stanica. misle rimske provincije Istoka. no njihovi podaci o misijskoj djelatnosti. Ako Apostol o kršćanima u Filipima i Solunu može reći da su njegova »radost i kruna« (FiI4. graditi na tuđem tlu (Rim 15. Kapadocija i Bitinija. Divno je proklijalo sjeme koje je unutar poganskog svijeta zasijao svojim propovijedanjem o moći milosti što se prima u Kristu i o sreći Božjeg posinaštva. Najjačim dokazom moralne snage koju je evanđelje uspjelo razviti na pavlovskom misijskom području.2 s.15). otputovao na Cipar (Dj 15. tako npr.13). Ivana i Jakova ml). Ef 4. govoreći da je Pavao na svom putu u Rim sreo u tamošnjoj luci »braću« koja su ga pozvala k sebi (Dj 28. tako da dopuštaju neke konkretne spoznaje o njihovu djelovanju.19 s).9 s) ubrajaju i Židove iz Kapadocije i Ponta među one koji su doživjeli prve kršćanske Duhove u Jeruzalemu. . no sva pouzdana vrela šute. to se ta svesrdna pohvala sigurno treba visoko cijeniti. očito da bi djelovao u tamošnjoj misiji. koja više ili manje opširno govore o životu i smrti nekolicine apostola. Djela spominju nepavlovsku misiju samo usput. jer ne želi. junaci kojih se prikazuju po uzoru na profanu aretologiju. Petrovoj poslanici jasno vidi da su novopridošli pristaše kršćanske vjere u tim provincijama bili nekadašnji pogani. U najboljem slučaju moglo bi se pretpostaviti da se geografske napomene o pojedinim pokrajinama ili zemljama. U mnogim općinama sigurno je svjet1o bilo jače od sjene.19).

U njemu Klement govori o slučajevima iz najbliže prošlosti. Ne može se razabrati ni razlog odlaska. koji se jamačno ima datirati uoči sredine stoljeća. godinu.6-9 daje neosporno svjedočanstvo da je Petar u vrijeme pisanja tog poglavlja već bio umro.18 s). Rimska predaja o Petru temelji se na tim svjedočanstvima. njegova šutnja o takvoj pojedinosti očito pretpostavlja da njegovi čitaoci znaju za događaje koji su njemu samom vjerojatno neposredno poznati jer su se odigrali u njegovu mjestu i u njegovo vrijeme (u njegovoj generaciji). kad su kršćani »zbog spletkarenja« podnijeli zlostavljanja i smrt. Zato pođi u grad bluda i ispij čašu koju sam ti nagovijestio«. Svoju molbu objašnjava poniznom rečenicom: »Ne zapovijedam vam to kao Petar i Pavao«. Biskup tradicijom najbogatije istočne poganskokršćanske općine na Istoku. koji ćemo kasnije opisati. dakle. Predaja o Petrovu boravku u Rimu i o njegovu tamošnjem mučeništvu odviše je snažna.Boravak i smrt apostola Petra u Rimu Djela apostolska zaključuju svoj izvještaj o Petrovoj djelatnosti u jeruzalemskoj praopćini neprozirnom napomenom da je »pošao na drugo mjesto« (Dj 12. jednom stajala prema rimskoj općini u odnosu koji im je davao autoritativni položaj. Sigurno je da je sudjelovao u tzv. materoubojica (Neron) i da će jedan od dvanaestorice pasti u njegove ruke. Tu stoji: »Evo. Ascensio Isaiae (4. 16 ss) i u židovskoj apokaliptičkoj i rabinskoj literaturi. među njima i kršćanke koje su dali smaknuti preodjevene kao Danajide i Dirke. Pokušaj da se u tom neodređenom izražavanju Djela apostolskih vidi vjerodostojna vijest o ranoj smrti Apostola jednako je besmislen kao i teza da Pavao u Poslanici Galaćanima 2.7. na što upućuje poistovjećivanje Rima s Babilonom u Ivanovoj apokalipsi (14. time se u prvom redu ima misliti na Rim. tako svjedočanstvom biskupa Dionizija Korintskog s Istoka. apostolskom koncilu u Jeruzalemu. i da je uskoro poslije toga boravio u Antiohiji (Dj 15. moli kršćane Rima neka ga svojim zagovorom kod poganskih vlasti ne liše mučeništva što ga čeka u Rimu. Petrove poslanice. boravili su tamo dulje kao aktivni članovi općine. Taj kombinirani tekst veoma potvrđuje i naglašuje pouzdanost rimske tradicije svojim znanjem o Petrovoj mučeničkoj smrti u Rimu pod Neronom. Ignacije Antiohijski. . Među njima prvo mjesto zauzimaju Petar i Pavao: »Petar. Važnost je tog svjedočanstva u činjenici što je jedan iskaz s dalekog kršćanskog Istoka jasno potvrđuje znanje rimske općine o Petrovu boravku u njezinoj sredini. Ireneja Lyonskog sa Zapada. Bitan sadržaj tog svjedočanstva nalazimo ponovno u jednom pismu upućenom s Istoka rimskoj općini dvadeset godina kasnije. Petre.2 s). To ukazuje na progon kršćana pod carem Neronom. Rimska tradicija o Petru ne prekida se u toku 2.17).8. a da bi je tako slabo utemeljene hipoteze mogle obezvrijediti. O načinu i mjestu smaknuća Klement ne govori ništa. stoljeća i nadalje se potvrđuje svjedočanstvima iz najrazličitijih predjela kamo se kršćanstvo proširilo. koji je zbog nepravedne zavisti podnio ne jednu ili dvije nego mnoge tegobe. a ne možda samo prolazno. stoljeća. o vremenu njegova dolaska u glavni grad i o trajanju njegova boravka (uz prijekide?). Gal 2. i dopušta da se Petrova smrt dovede s tim u vezu i vremenski smjesti u sredinu šezdesetih godina. Obratno. U blizinu Ignacijeva pisma Rimljanima vodi nas treći dokumenat. na Rim se ukazuje kao na mjesto Petrova boravka u zaključnim recima 1. koja su kronološki bliska i zajedno dostižu toliku snagu iskaza da praktički daju povijesnu sigurnost. postao je time svjedokom i otputovao u mjesto slave koje mu pripada«. S njime je podnijela mučeničku smrt velika skupina. Taj gotovo začuđujući izostanak bilo koje konkurentne tradicije treba se bez sumnje smatrati presudnim činiocem u kritičkom ispitivanju rimske tradicije. tj. Ta dvojica su. tebi sam sve objavio i protumačio. govori u stilu proročkih nagoviještanja o tome kako će sjetvu dvanaestorice apostola progoniti Belijal. koja govori kao da je pisana u »Babilonu«. ali šuti o mjestu njegova mučeništva. kojoj su još najbolje mogli biti poznati životi obojice vodećih apostola. kao slučajni posjetioci. Tertulijana iz Afrike. K tim trima fundamentalnim iskazima priključuju se još dva daljnja koji zaokružuju sliku rimske tradicije o Petru. a ni mjesto kamo se Petar spremao. Taj se proročki iskaz osvjetljuje ulomkom iz Petrove apokalipse. Prvo je svjedočanstvo rimskog podrijetla i nalazi se u pismu koje je Klement u ime svoje općine pisao u Korint. Važnost njegova svjedočanstva za boravak i mučeništvo Petra u Rimu upravo se u posljednje vrijeme ponovno naglasila.11-14). koju također treba datirati u početak 2. Autor zaključnog poglavlja Ivanova evanđelja jasno ukazuje na Petrovu mučeničku smrt i očito mu je poznato njegovo smaknuće na križu (Iv 21. Daleko značajnije je što tu tradiciju sebi ne prisvaja ni jedna druga kršćanska općina niti je koji glas iz toga vremena osporava ili stavlja u sumnju. Dakako da nisu mogući nikakvi konkretni iskazi o postajama njegova puta u Rim. koje se u svojoj kršćanskoj obradbi stavlja u 100.

Martyrologium Hieronymianum (nakon 431). mjesto štovanja obojice apostolskih prvaka na Via Appia ispod kasnije bazilike sv. dakle. kojima su posjetioci zazivali zagovor dvojice apostola. postojalo je. jer je još on dao izgraditi na oba mjesta bazilike. oko godine 260. Sebastijana. umjetnički često bogato opremljenih. što vjerojatno znači da su njihova tijela bila ondje nekoć sahranjena. da se 258. čija su tjelesa tek nakon gradnje Konstatinovih apostolskih bazilika u njih prenesena. tako proučavanja iz pisanih vrela očito je da se u samom Rimu predaja o mjestu Petrova groba tokom vremena razdvojila. Nasuprot tome govori jedna nadopuna u rimskom kalendaru svetkovina iz 354. prenesene za vrijeme Valerijanova progona radi sigurnosti u San Sebastiano: i da su ondje ostale do svoje translacije u nove bazilike. Mauzoleji su nastali u razdoblju oko 130-200. Kao što je već prije efeški biskup Polikrat u pitanju uskršnjeg datuma tvrdio da grobovi apostola i biskupa u Maloj Aziji jamče neporočnu predaju azijskog običaja. lipnja. a posjeduje veoma stare mozaike. toliko se iznenada zamršuje situacija ako pitanje ograničimo na točno mjesto i eventualni sadržaj Petrova groba. Veličina mu je oko 7x4 m (arheolozi ga zovu P) i prema zapadu je zatvoreno crvenim zidom. Sebastijana. Na istočnoj strani . naznačen u blagdanskom kalendaru. Gaj nadmašuje dokaze svog protivnika protuargumentom: »Ali ja mogu pokazati tropaia apostola. kao što pokazuju brojni grafiti na stijenama kultne prostorije. pozitivno odgovoriti na pitanje o Petrovu zadnjem boravku i mjestu smrti. da postojanje dvaju mjesta za koja se držalo da kriju Petrov grob dokazuje kako rimska općina. godine 29. nadgrobnim spomenicima. i to na Apijskoj cesti. Petra. Podatak da je vatikanski brežuljak mjesto Petrova smaknuća. dakle. navodno je jedna skupina. koji je u rimskoj općini djelovao pod biskupom Zefirinom (199-217). mauzoleja. gdje su se mogli očekivati podaci o Gajevu tropaionu. Dok su arheolozi zastupali tezu da su na Via Appia doista bila pokopana obojica apostola. a na Via Appia ecclesia apostolorum. dovodi se većinom u vezu s prvom kultnom ili liturgijskom svetkovinom. nije više pouzdano znala za stvarno mjesto sahrane apostola. Iako iskapanja nisu otkrila nikakav grob koji bi se mogao smatrati mjestom sahrane apostola. Vođe rimske općine morale su tu podvojenu tradiciju tolerirati sve do vremena poslije Konstantina. A možda je Via Appia bila središte štovanja apostola neke shizmatske skupine. treći su poricali mogućnost translacije tijela apostola na Apijsku cestu. pokazao se kao grobište koje prije Konstantinove gradnje nije bilo pod krovom. tako je Proklo argumentirao da grobovi apostola Filipa i njegove karizmatski obdarene kćeri u Hijerapolu dokazuju ispravnost montanističkog nazora. jer pođeš li na Vatikan ili na cestu prema Ostiji. koju treba upotpuniti podacima iz tzv. Kako iz iskopina na rimskom tlu. Gaj pri tom ne daje nikakva povoda da to uvjerenje ne bi dijelila čitava rimska općina. znala da se Petrov grob nalazi ispod tropaiona na vatikanskom brežuljku. a obojice in catacumbas. ispod Petrove bazilike dovela su najprije do otkrića velebne nekropole koja se proteže uz cestu što se penje prema zapadu i sastoji se od brojnih. On je bio u sporu s tadašnjim upraviteljem rimske montanističke općine Proklom. Prostor neposredno ispod i ispred confessio sv. bili su. Datum 29. dokazali su postojanje takvog kultnog središta oko 260. od kojih dosad nijedna nije općenito prihvaćena. Iskopi vršeni godine 1917. lipnja slavio Petrov spomen pri Vatikanu. gledajući u cijelosti. u Rimu uvjereni u to da Petrov grob leži na vatikanskom brežuljku. godine. potvrđuje i proširuje najprije svjedočanstvo obrazovanog Gaja. a Pavlov na cesti prema Ostiji. Tu se literarnim svjedočanstvima kao važniji pridružuju iskazi arheologije. Klementovo pismo. Jedan nadgrobni natpis koji je sastavio papa Damaz kaže se da su dvojica apostola ondje jednom »stanovala«. sigurno već ranije. počela je gradnja grobova. drugi su pretpostavljali da su relikvije iz grobova na Vatikanu.Petrov grob Koliko god se može. u kojem su oba apostola bila počašćena refrigerijima. među njima nalazi se jedan jedini koji je potpuno kršćanski. stoljeću zvala ecclesia apostolorum. koji su strogo zabranjivali otvaranje grobova. Nalaz je urodio nizom hipoteza. koju predstavlja Gaj. naći ćeš tamo trijumfalne grobove onih koji su osnovali ovu općinu«. sagrađenim oko 160. odnosno na Via Ostiensis. na primjer novacijanaca. koji u Rimu nisu bez toga mogli opstati. Veoma značajna iskapanja iz 1940-49. na Vatikanu Petrovu. koja se još u 4. Napokon se kaže. pojedini nas grafiti primoravaju na pretpostavku da su kršćanski posjetioci bili uvjereni kako ondje stoje na mjestu apostolskih grobova. koja je tek kasnije dobila ime sv. pogotovo prema istoku. što ga donosi Tacitov izvještaj o Neronovu progonu kao i 1. S obzirom na rimske pravne propise o sahrani. pri čemu se radilo o dokazu posjeda »apostolskih« grobova da se posvjedoči autentičnost apostolske tradicije. stoljeća. Oko godine 200. između ostalog i jedan za ranu kršćansku ikonografiju izvanredno vrijedan prikaz Krista-Heliosa. ali kako je nekropola samo dio mnogo većeg groblja. da je druga bila uvjerena da se taj grob nalazi na Via Appia. no tamo se vjerojatno moglo urediti novo kultno mjesto kad je Valerijanov progon onemogućio posjet pravim grobovima. počevši od 3.

U zemlji ispod te ploče nije bilo nikakvih grobnih ostataka u pravom smislu riječi. dokazna moć kojih se može različito vrednovati. a koja se u mnogim crtama razlikuje od ranih stadija praopćine i pavlovskog kršćanstva. jer tada bi postojala mogućnost da se grob izgradi ili preuredi i usmjeri novogradnja. koji obuhvaćaju jedno evanđelje.toga zida ugrađeno je dvostruko udubljenje (istodobno ili kasnije). ali je i tu bilo jedno udubljenje na donjem rubu crkvenog zida. kao na primjer opeke. Jedan je od njih još nađen in situ. ali u kutu koji se otklanja otprilike 11 stupnjeva od okomice na crveni zid. datirati u vrijeme cara Vespazijana. Veoma neugodno djeluje neznanje zašto prilikom izgradnje aedicule ili pogotovo prilikom neke translacije ili nakon neke silovite provale nisu preostale kosti pažljivo sahranjene. što ga prije svega nagoviješta četvrto Evanđelje. skraćen. Kako i drugi grobovi polja P ne sadrže nikada pepeo spaljenih nego samo sahranjena tijela. koja su s time bila povezana. koja je sagrađena oko 160. Ona su ipak bez sumnje donijela veoma značajne spoznaje: pronađeni su vjerojatno ostaci Gajeva tropaiona. hipoteze da bi se objasnilo skraćenje prvotnog groba ne djeluju jako uvjerljivo. U tim ivanovskim spisima. sinu Zebedejevu i mlađem bratu Jakova Starijeg. susrećemo se s cjelovitom slikom kršćanstva. poglavlje Kršćanstvo u Ivanovskim spisima Polazeći kroz povijest kršćanstva 1. stoljeća susrećemo se na kraju tog puta sa skupinom spisa koje tradicija već rano. koje je sa svake strane imalo po jedan stupić. naravno oslanjati na indicije. jednu dulju poslanicu s opomenama. sahrana u zajedničkom grobu. koji su ga dali izgraditi. Pri tom uzimaju da je grob prilikom izgradnje crvenog zida. sigurno su kršćani. u kojem je ležala hrpa kostiju nekog starijeg čovjeka. . i slika Crkve. kao zatrpavanjem mauzoleja. odnosno njegovo prvotno mjesto. Ispred donjeg udubljenja pokrivala je jedna ploča na podu prostor od oko 60 cm u četvorini. koju su graditelji Konstantinove bazilike smatrali spomenikom po kojem se mora ravnati nova crkva usprkos svim opterećenjima. No to uvjerenje koje su dijelili i graditelji Konstantinove bazilike vjerojatno ipak isključuje translaciju kostiju u novu baziliku na vatikanskom brežuljku. sudeći po jednoj cigli. Nadalje. Postavka da je ovdje nađeno mjesto Petrova groba mora se. uskraćivanje predaje mrtvog tijela kršćanima) i nadalje otvorene kao isto tolika pitanja. one zasad ne dopuštaju prihvaćanje shvaćanja da su iskapanja sa sigurnošću otkrila Petrov grob. dakle one točke razvoja kršćanske vjere i crkvenog života koje određuju povijest kršćanstva. Ne može se izbjeći pretpostavka da su u aediculi. godine. osakaćenje mrtvog tijela. povrijeđenost groba objašnjava se zahvatima koji su nastali prilikom vjerojatne translacije ili se danas o njima uopće više ne može ništa reći. η. nisu dosad zadovoljavajući riješene. ι). θ. odnosno aedicule. »Otkriveni« grob po svojim mjerama nije dovoljan da se sahrani muškarac. pa se čini da njegov položaj prilikom izgradnje nije bio točno poznat. dva kratka pisma i apokalipsu. To su u prvom redu dvije crte: Kristov lik. Iz toga bi se moglo zaključiti da su ovdje svjesno pazili da ne povrijede već postojeći grob. uzete u cjelini. smatrali da se apostolov grob nalazi na vatikanskom brežuljku. i teškoćama terena. Tako se čini da nije dokazano da su svi grobovi oko četvorine ispod ploče tropaiona kršćanski. 7. grob η ipak zasjeca u navodno mjesto Petrove sahrane. uzimaju arheolozi da je polje P bilo pokriveno samo kršćanskim grobovima. Kao velika i usprkos svim hipotezama neriješena zagonetka ostaje mjesto štovanja apostola na Via Appia i nadalje zadatak istraživanja. Kako napokon nema nikakvih pouzdanih podataka o načinu Petrova smaknuća i sahrane ostaju s time povezane mogućnosti (spaljivanje nakon smaknuća. iako nema nikakvih drugih posebnih znakova da bi grobovi bili kršćanski. Lako se može razabrati da je to jedna ne baš bogato oblikovana grobna aedicula. U iskopanoj četvorini ispod ploče na tlu aedicule vide oni mjesto gdje je Petar bio pokopan. koja nedvoumno predstavlja samostalan stupanj svog životnog razvoja. gledali onaj Gajev tropaion i držali da je ispod njega Petrov grob. Nedostatak bilo kakvih pojedinosti koje bi označavale grob tumači se izvanrednim prilikama u kojima je Petar morao biti sahranjen. što se tiče dječjeg groba γ s cijevi za libacije. Napadno je što su oko te asimetrički položene četvorine ležala četiri kasnija groba (γ. jedan od njih može se. i to postavljena tako da po mogućnosti ne zasjecaju onaj grob u sredini. iako ne jedinstveno. Te teškoće. pripisuje apostolu Ivanu. Njihova dokazna moć ovisi odlučujuće o tome koliko mogu objasniti teškoće koje preostaju i nakon iskapanja. čini se to za drugo stoljeće čak i isključeno. kojoj pogotovo apokalipsa daje novo značajno obilježje. koja bi se mogućnost sigurno bila koristila. Ovdje nam je stalo istaći osobito one crte koje su važne za crkvenu povijest.

Njezino jasno ukazivanje na sukob između Crkve i državnog carskog kulta (napose pogl.39).Iako pitanje o autoru ivanovskih spisa nije dosad našlo općenito prihvaćeno rješenje.42)65. te da vjerujući imate život po njemu« (20. Specifično kršćanski doprinos sastoji se dakle u tome što je ono preuzelo pojam koji je nastupao u raznolikim varijacijama i dalo mu nedvojbeno kršćansko obilježje. Želi im objasniti da je s Isusom židovski ritualni zakon izgubio svoju važnost (2.1-22. samo onaj koji pokazuje na janje što oduzima grijehe svijeta (1. tako da spisi koji nose njegovo ime proizlaze iz njegova duha. Usprkos ukorijenjenosti u židovskoj misli. ipak se oni mogu datirati na kraj 1.18.). premda su im možda tek njegovi učenici dali konačan oblik. a kršćanske se općine na maloazijskoj zapadnoj obali mogu s velikom vjerojatnošću smatrati područjem na kojem su niknuli. da je s njim došla milost i istina (1. Doista su poglavlja 13-17 mogla biti napisana samo za one čija vjera u Isusa kao Mesiju i Sina Božjeg ne podliježe nikakvoj sumnji. nego je vjerojatno potjecala iz neke maloazijske kršćanske općine. nije svjetlost. Ima mnogo znakova da je evanđelist pri tom upotrijebio postojeći himan Logosu. ako se spis smjesti u vrijeme prije godine 70. stoljeća.28 ss). dođu do jedinstvene dubine i veličine shvaćanja Krista. Tim štovateljima Ivana Krstitelja suprotstavlja četvrto Evanđelje vlastito Krstiteljevo svjedočanstvo govoreći kako Krstitelj naglašuje da on nije Mesija. samo zaručnikov prijatelj (3. jer je smatrala da je Mesija već bio došao s Ivanom Krstiteljem. koji je iz svoje preegzistencije došao na ovaj svijet kad je uzeo čovječju put. 12. što ga čini prolog.40-59). su opisana da trajno vjerujete da je Isus Mesija. nego samo njezin svjedok (1. pretpostavljaju takvu razinu razvoja unutarnjeg crkvenog života koja još nije postojala. Iako je predodžba o Logosu bila u to vrijeme već raširena u različitim sferama – poznavala ju je već rana grčka filozofija. To je sadržaj iskaza velebnog uvoda u Evanđelje. Već je ondje ideja Logosa dobila svoj nezamjenljiv specifično kršćanski pečat što ga prolog nastoji posebnim dodacima zaštititi od nesporazuma. koji je pisao grčki. kod Filona je Logos posrednik između Boga i svijeta. Pri tom je autor Evanđelja. na to ukazuje okolnost što je koristi Papija i činjenica što je Polikarp od Smirne citira u svom pismu Filipljanima (7 . koji međutim nije bio neki hvalospjev gnostičke skupine Ivanu Krstitelju. Sin Božji.31). pretpostavlja takvo datiranje. I Apokalipsa je prema Irenejevim navodima vjerojatno nastala posljednjih godina vladavine cara Domicijana. Cilj koji je Ivan. koja ona sadrži. božansku bit. u gnozi nastupa kao »otkupitelj«.31 ss. Upravo u maloazijskom Efezu nastojala je jedna skupina Židova istisnuti pravog Mesiju. Kristovi vjernici i Židovi dijaspore. koje . osobnu samostalnost i utjelovljenje koja na tome počiva. koje je. evanđelist je bio toliko širok da je prihvaćanjem pojma Logosa zacrtao Kristov lik koji je bez napuštanja vlastite neotuđive svojine otvorio evanđelju u rimsko-grčkom svijetu nove misijske mogućnosti. nije prorok. onda je Evanđelje željelo da vjeru u Mesiju i Kristovo Božje sinovstvo kod njih učvrsti i produbi. koji sam ima Božju bit. židovska mudrosna spekulacija kreće se u predodžbama koje su srodne ideji Logosa – upravo to što Ivanov prolog pripisuje Logosu. susreli su se s Isusovom osobom u takvom tumačenju koje nije dopuštalo sumnju u njegovo stvarno božanstvo. s njim je došlo pravo svjetlo na svijet. Taj Logos je svjetlost čovjeka. sve to nedostaje dotadašnjem pojmu Logosa. Evanđelist nastoji da njegovi čitaoci. prema tome. jer ga je već Ignacije Antiohijski veoma vjerojatno poznavao. imao pred očima izrečen je na kraju njegova djela ovako: »A ova (čudesa). No iz čitalaca kojima se evanđelist obraća ne mogu se isključiti upravo ni oni krugovi koji su sumnjali ili osporavali da je Krist Mesija ili Sin Božji. Ako su čitaoci kojima se ovdje govori samo kršćani. o njegovu značaju kao svjetske religije.6 ss 20 s). u stvarnom skladu s Pavlovom kristologijom moglo u svojoj pojmovnoj formulaciji otvoriti evanđelju put u nova područja. naviještajući ga kao Logosa koji postoji odvijeka. a jedan ulomak papirusa s Iv 18.22. nekog egipatskog kodeksa oko 130. jer Ivanovi učenici nisu svog učitelja nikad štovali kao Logosa.29).17). nego isključuju iz svojih sinagoga i one koji u nj vjeruju (9. S tim Kristovim Iikom povezuje evanđelist jasnu svijest o univerzalnom poslanju kršćanstva. 4. što je qumranski tekstovi samo još naglašuju. Gdje god su se židovi ili pogani sreli s likom Logosa u Ivanovu evanđelju. morao imati u vidu Židove u dijaspori. koji su se borili protiv takvih ideja. Stvaralac prologa sigurno je spoznao značenje te kršćanske predodžbe o Logosu te joj uvrštenjem u četvrto Evanđelje osigurao neprocjenljivo djelovanje. jer ne samo da niječu da je Isus Božji i da je nebeskog podrijetla (Iv 5. 13) najlakše se razumije ako je svoj sadašnji oblik dobila potkraj Domicijanove vladavine.1 ). 8. Da je prva Ivanova poslanica nastala otprilike u isto vrijeme. On im se oštro suprotstavlja. iako teza da su Evanđelje i Apokalipsa u svom današnjem obliku djelo istog spisatelja nailazi na velike teškoće. pišući svoje Evanđelje. Ivanovo je evanđelje po svoj prilici na prijelazu iz prvog u drugo stoljeće već postojalo. pogotovo što pisma maloazijskim općinama. No tamo je u to vrijeme apostol Ivan bio istaknuta ličnost. da starozavjetni spisi svjedoče kako je on Mesija (5.21 ss.

bilo da Crkvu gleda u slici nebeske žene koja treba izdržati borbu sa zmajem (Otk 12). koja joj daju snagu ona kroči hrabro prema svojem cilju i na tom bogatstvu može obnoviti vlastitu postojanost. jer se ne drže istinske vjere u Krista i bratske ljubavi ( 1 Iv 2. duboko osmišljen pojam Crkve. živjet će nadalje kao novi Jeruzalem u Božjem kraljevstvu konačnog vremena. Kristom. Uz tu Kristovu sliku javlja se u ivanovskim spisima i slika Crkve. koji svemu čovječanstvu donosi svjetlo i život. Prema predodžbama evanđelista Crkva je pozvana da usred neprijateljskog svijeta posvjedoči za Uskrslog i za spasenje koje je udijelio (15. sjedinjuje ih najtješnje s njime kao i međusobno i produbljuje njihovo zajedništvo na jedinstven način. Misijski uspjesi očito ni po . koji želi dati svojim čitaocima opetovanim prikazima. Stvarnost te zajednice nastoji evanđelist osvijetliti i protumačiti slikama i Isusovim riječima koje su zauvijek ostale značajne. Isto tako se vjerovalo da se tu pokazuje nedovoljno zanimanje za djelotvoran misijski rad i dušobrižničko djelovanje. bilo da je predstavlja kao pratnju Jaganjca (14. To donosi borbu s tim svijetom i stoga nužno i pravo mučeništvo. Jedinstvo će i ubuduće biti Crkvi osigurano time što je pastirska služba prenesena na Petra (21. Crkva postaje Crkvom mučenika.11). euharistije. Iz njihove zajednice isključuju se »antikristi«.5).20 s).16. Duh kojeg će proslavljeni Gospodin poslati proizvodi to ponovno rođenje i udjeljuje novi božanski život. Pokrštenici sačinjavaju zajednicu pravovjernih. 6. No u pojedinostima pokazuje tako karakteristične crte.24.9). taj ne može ući u kraljevstvo nebesko« (3. koja također pokazuje nove vidove. koja se nalazila usred domicijanskog progona. i što se dogodilo pri umiranju i uskrsnuću Gospodina. Doduše. što ga Duh isto tako daje kao pri krštenju. ostaju i u Njemu i mogu donijeti plod.7-10). 15. Stoga poapostolsko doba predstavlja fazu u povijesti mlade Crkve koja se može smatrati izravnim nastavkom već postojećih klica.1-8). tj. stoljeća.1 s..7). TREĆI ODSJEK POAPOSTOLSKO DOBA Smrću posljednjeg apostola izgubila je mlada Crkva posljednju vodeću ličnost na koju se mogla obratiti kao na neposrednog svjedoka događaja iz života. kojoj će jednom pripadati svi.26 s). jer se prevelika pažnja poklanjala formulacijama koje ukazuju na individualno postizanje spasenja (3.52).56.53-58). ako bude opet pozvana da dade konkretno svjedočanstvo. Samo unutar te zajednice postaje se dionikom i drugog izvora života.19 s. a time i spasenje. ali i univerzalnost Crkve. ekleziološki sadržaj Ivanova evanđelja često se krivo shvaćao.29). Židovi kao i pogani (11. Njezina je sudbina sada povjerena novom pokoljenju. on je Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta (1. Tu sliku o božanskom Logosu.obasjava svakog čovjeka (Iv 1. posjeduju članovi Crkve istinski život.51. On daje svoje tijelo za život svijeta i polazi u smrt da bi ujedinio po svijetu raspršenu djecu Božju u jednu zajednicu (6.. samo ako ostaju u tom zajedništvu. 17.5).16 5). ostavlja Ivan na završetku 1. U posjedu tih viđenja. kao poruka utjehe koja ohrabruje. koja se kao Janjetova zaručnica nalazi na putu prema svadbi. »jer su prezreli svoj život sve do smrti« i pobijedili sotonu »Janjetovom krvi i riječju svoga svjedočanstva« (12.2 s. Slikom o jednom pastiru i jednom stadu (Iv 10) pokazuje se prije svega unutrašnje jedinstvo i povezanost. i tako gube svoje božansko posinaštvo. Sudioništvo u euharistijskoj gozbi.15 ss). 13.1-5. stoljeća narednom kršćanskom pokoljenju kao oporuku i zadatak te time izvršava djelo prvorazrednog crkvenopovijesnog značenja. Kad je stigla na cilj. on je poslan da se svijet po njemu spasi. Njezino misijsko područje ostaje u biti isto kao i za prethodne generacije.52.tko se ne rodi od vode i Duha Svetoga. značajke svjesne crkvene zajednice. Ivanovo evanđelje ne dopušta nikakve sumnje o tome da se sakramentalnim činom ulazi u zajednicu onih koji vjerom u Isusa stječu vječni život: ». Tako se zatvara luk između nebeske i zemaljske Crkve. da svaki tko u nj vjeruje ima život vječni (3. Te nove crte manje se vide na vanjskom liku Crkve. To je tema na koju se Apokalipsa opetovano vraća. da se jasno odvaja od apostolskog vremena u užem smislu. 5. koje je svjesno da je na jedinstven način obavezno apostolskim tradicijama.9 s ). prema vlastitom ispunjenju. 2. 11. koja je već iz Antiohije bila poduzela odlučujući korak kad se svojim propovijedanjem obratila helenističkom kulturnom prostoru. pri kojoj vjernici primaju pravo tijelo i krv uskrslog Gospodina (Iv 6. Zajedništvo onih koji ovdje na zemlji slijede Jaganjca jača se u svojoj postojanosti pogledom na braću koja su već izdržala borbu. U stvari autor ivanovskih spisa posjeduje veoma samostalan. koju Isusova krv čisti od svih grijeha (1 Iv 1. 5. 4. Unutarnje tajanstveno biće ivanovske Crkve svijetli i u slici o trsu i mladicama (15. Samo u najtješnjoj trajnoj povezanosti s pravim trsom. Ta veličanstvena vizija savršene Crkve naviješta se konkretnoj Crkvi s kraja 1.

koji sada nastaju. Sami su kršćani takav postupak. jasno osjeća. kako se može dokazati. tražiti u njoj samoj. da se u prvi mah može više govoriti o teologiji judeokršćanstva. kako u užem sakramentalnom području krštenja i euharistije. Pri tom su ti nekršćanski istočnjački kultovi najčešće razvijali živahnu propagandu. uz čiji kult nije smio postojati ni jedan drugi. nego jedinim pravim Bogom i jedinim spasiteljem svijeta. dakle. No on se odvija u formama koje tako karakteristično oblikuju židovske predodžbe. Jedinstvo svih koji se priznaju Kristovim sljedbenicima smatra se zahtjevom osnivača Crkve i vjeruje se da je jedinstvo episkopata koje je on utemeljio na apostolskom nasljedstvu. u osobnim posjetima ili pismenim vijestima i u brižnom zanimanju za religiozno dobro druge općine. Tu se prvi put u Rimskom carstvu pojavio vjerski pokret koji svog Boga nije smatrao samo posebnim bogom. ili ih je vukla pred civilne vlasti i burno tražila da se kazne. Kako je samu sebe shvaćala. kojima je povod najčešće antipatija poganskih pučkih slojeva. neprijateljsku tendenciju. Proces protiv kršćana pod Trajanom i Hadrijanom. Time mlado kršćanstvo sve više pobuđuje zanimanje svoje poganske okoline. Samo u pitanju crkvene discipline traži Crkva rješenja za nove situacije. Tek se kod apologeta osjeća jači dodir kršćanstva s religioznom filozofijom helenizma. koje pojedinim općinama donosi jasno zacrtan monarhični episkopat te se posvuda probija i ustaljuje. Progoni pod Neronom i Domicijanom. prva i najznačajnija vrela. morale su. Što se tiče vrela za poznavanje strukture spora između poganstva i kršćanstva pretkonstantinskog razdoblja nailazimo na važnu . Omiljena tema teološke diskusije ostaje spor sa židovstvom. inače nisu bile uobičajene. Jednako se može zamijetiti sve jača svijest o nutarnjoj međusobnoj povezanosti svih kršćanskih općina. iako se brojčani porast. koja se očituje u srdačnim odnosima među općinama. dakako. Jedva se može govoriti o nekom dubljem shvaćanju ili čak daljnjem izgrađivanju središnjih tema Pavlove teologije. No to je zanimanje od početka imalo negativnu. Zatvaranje kršćana u se davalo je nadalje uvijek novu hranu i privid vjerodostojnosti onim mračnim glasinama koje su im pripisivale razvrat pri njihovim noćnim sastancima i alarmantno izopačenje njihova bogoštovlja. Najveći napredak zapaža se u daljnjoj izgradnji crkvenog uređenja. Kako su kršćani iz svog uvjerenja izvodili praktičke zaključke u svakidašnjem životu i povukli se u apsolutnu odvojenost. koje su nastale zbog slabosti pojedinih kršćana u progonima. napose u velegradskim općinama carstva. Takvu neprijateljsku atmosferu pothranjivalo je. prije ili kasnije pobuditi pažnju svoje poganske okoline. tako i u svom svakodnevnom izražaju u molitvi i askezi. poglavlje Početak borbi između kršćanstva i rimske državne vlasti. uvjetuje daljnji teološki razvoj i čini novu fazu u povijesti rane Crkve. Kršćanske općine. Uzrok odbojnom stavu poganstva prema pristašama kršćanske vjere treba. dok poganska država još ne nalazi jasnog stava za svoj odnos prema novoj religiji. Težište razvoja u poapostolsko doba leži još sasvim na nutarnjem crkvenom području. Sve je to tvorilo tlo iz kojeg je izrastao onaj opći negativni sud o kršćanima koji je u njima gledao bezvrijedan ološ što se iz razumljivih razloga morao plašiti svjetla javnosti.broju ni po društvenoj ljestvici novih pristaša nisu neka prekretnica. koja to više upada u oči što slične reakcije poganskih masa prema novim istočnjačkim kultovima. pri tome rimska općina osjeća obavezu veće odgovornosti za druge općine. uvijek smatrali nepravednim proganjanjem i pokazivali malo razumijevanja za to što je njihova vjerska posebnost davala tome stanovit povod. 8. Pobožnost poapostolskog doba ostaje u velikoj mjeri vjerna apostolskoj predaji. oduzimajući im imovinu i život. morali su se svojoj poganskoj okolini pomalo pričinjati otvorenim neprijateljima svega religiozno oblikovanog kulturnog života antike. Tada je često bio dovoljan i najneznatniji povod da nepovjerenje i nagomilana mržnja poganskog pučanstva provali u akciji koja je katkada pripadnike nove vjere kažnjavala po vlastitom nahođenju. istinski jamac svekršćanskog jedinstva. zbog svoje naglašene posebnosti kojom su se držale daleko od svega što je bilo u vezi s poganskim kultom. židovstvo dijaspore. koja je tu i tamo postizala i priličan uspjeh. izuzevši poneki neprijateljski ispad prema židovstvu. Razlog je napokon bio u onoj isključivosti kojim je nastupala kršćanska vjera. koje su dolaskom kršćanske misije stale nicati u gradovima Rimskog carstva. koje židovskim kršćanima nije moglo oprostiti njihov otpad od vjere otaca. koja se sada javlja kao jak protivnik. ona nije mogla biti tolerantna prema ni jednom drugom religioznom kultu te je tako dospjela u načelnu suprotnost prema rimskoj državnoj religiji. polemika s njom i s gnozom. dolazi do lokalno ograničenih progona. za poznavanje kojeg predstavljaju spisi apostolskih otaca.

to one nisu usmjerene u prvom redu protiv vjerskih uvjerenja pristaša novih kultova. Tu car posebno zabranjuje Židovima egipatskog glavnog grada da onamo dovode svoje zemljake iz Sirije ili Egipta. međutim. što je prije svega dovelo do dviju važnih spoznaja: prvo. Tu naprotiv u prvom redu djeluje sam zahtjev isključivosti kršćanske religije. astrologa i šarlatana. godine. Uzima se da je progona bilo deset. Ne postoji neka opširnija povijest s poganskog stanovišta. poduzele stanovite zaštitne mjere. Pod tom zarazom željela se razumjeti kršćanska vjera. završio Pavlovim oslobođenjem: u Rimu očito u njegovoj vjeri nisu vidjeli nikakav prekršaj postojećih zakona ili državnog poretka. povodi pojedinim događajima bili su često veoma raznoliki i moraju se ispitivati od slučaja do slučaja. njegov ritual. po svemu sudeći. inicijativa za represalije protiv kršćana nije u početku potjecala od državne vlasti. No u najnovije se vrijeme držalo da su se našli znakovi stava rimske države protiv kršćana koji bi se trebao datirati već na početak vladavine cara Klaudija. koju su sada navodno njezini misionari širili po Egiptu i drugdje po Rimskom carstvu. ugrožavaju rimsku državu. No ako se npr. što ga je kasnije stigla zaslužena Božja kazna. dakle. prije Krista. koji su svojim horoskopima i proroštvima sijali politički nemir. jer se taj broj u mističnoj anticipaciji nalazio izražen već u deset egipatskih zala. jer bi time širili neku vrstu zaraze po svem svijetu«. progona. Isti su motivi bili kasnije još jednom mjerodavni za postupak rimskih vlasti protiv stanovitih vračeva. Tek postupno je onda došlo kod nje do uvjerenja da su kršćani oni koji ometaju dotadašnji vjerski mir i da oni. načelima rimske religiozne politike protivilo se nastupanje sredstvima državne moći protiv pripadnika nekog vjerskog pokreta samo zbog njihove vjere. pozivajući se na svoje rimsko građansko pravo. Nadalje. stoljeću postaje obračun između kršćanstva i poganske države načelna stvar. Razumije se da je u kasnijoj kršćanskoj historiografiji prevladala kršćanska ocjena događaja koja je na jednoj strani vidjela samo brutalnog progonitelja. stoljeću samo rijetko može smatrati motivom za postupak državnih vlasti protiv njih. Odustajanjem od te tradicionalne sheme. Sigurno je da se veza između rimske religije i države smatrala glavnim potpornjem državne egzistencije. koji su s primjernim heroizmom ispovijedali svoja vjerska uvjerenja i za sva vremena branili slobodu savjesti na području religije nasuprot svakoj zemaljskoj sili. Kako smo već spomenuli. kao Neron i Domicijan. koji su svojim postojanim mučeništvom zaslužili neprolaznu nebesku krunu. Vjerojatnije je da su tek nemiri koji su izbili između kršćana i Židova ili poganskog pučanstva upozorili pogansku državnu vlast na poseban karakter novog vjerskog gibanja te se ona morala najprije umiješati da bi stekla kontrolu nad tim neredima. ugrožavaju dotadašnju vjersku politiku Carstva. stoljeću principata. ne može se u svakom rimskom caru ili namjesniku provincije pod čijom su vladavinom ili upravom kršćani našli smrt gledati čovjeka koji ih je u divljem bijesu progonio samo zbog njihove vjere. kada je država uvjerena da je nova religija sila koja ugrožava njezinu egzistenciju. njihov neposluh u toj stvari primorat će ga »da svim sredstvima nastupi protiv njih. dodao je rimskoj državnoj religiji novu bitnu komponentu. prilikom poznate afere s bakanalijama. Progoni pod Neronom i Domicijanom Prvi slučaj za koji se sigurno može utvrditi da se rimska državna vlast pobliže zabavila jednim kršćaninom smatrao se dosad slučaj apostola Pavla. Taj je car u jednom pismu pronađenom 1920. Tako se poganska državna vlast treba spominjati samo u stanovitim granicama kad se žele nabrojiti činioci kojima valja pripisati progone kršćana. prizvao na cara i zato bio odveden u Rim. svjesno odbijanje carskog kulta kod kršćana u 1. razvijao ipak samo polako. po njihovu mišljenju. tako da se npr. Gledište jednog Laktancija i Euzebija fiksiralo je sve do najnovijeg vremena sliku o toku progona kršćana. Taj osnovni pravac nije rimska religiozna politika napustila ni u 1. a na drugoj izabrane i pravednike. potječu većinom iz kršćanskog pera. Tek boljim sagledavanjem postalo je vlastima jasno da kršćani načelno otklanjaju i rimsku državnu religiju i tako. nego protiv nemoralnih ispada koji su se tu javljali i bili opasni za rimsku stegu i stoga indirektno i za javno dobro. u republikansko doba s nepovjerenjem gledalo na prodiranje tuđih kultova s Istoka i ako su se godine 186. u drugom redu neprijateljsko držanje poganskog pučanstva. kako je izrastao na temelju božanskog štovanja što ga je August uživao prvenstveno u istočnim provincijama Carstva. omogućeno je objektivnije vrednovanje pitanja. . Tekst Klaudijeva pisma ne navodi nužno na takvu interpretaciju. Istina. koji se pred prokuratorom Porcijem Festom 59. odgovorio na pritužbe dvostruke židovske (i grčke?) delegacije iz Aleksandrije koje mu je ona iznijela prilikom čestitanja stupanja na vlast. Tek u 3. kult cara. Takvo gledanje na uzroke i posljedice ne isključuje nipošto potpuno priznavanje držanja kršćanskih mučenika. Samo su pojedini carevi. proces je. koju valja dobro uočiti.specijalnu situaciju. koji. Pojedinačni opisi kao i veći prikazi tzv. premašili stanovite prerogative carskog kulta i time izazvali sukobe. Ali se njegov vanjski oblik. nisu opterećivali isključivo kršćane.

po Laktanciju. koji prihvaćaju da je Neron izdao edikt o općem progonu. o kojoj govore Svetonije i Kasije Dion. No podatak o Petru i Pavlu nije kronološki točan te ostaje otvoreno ima li se njihova smrt datirati prije ili poslije 64. nikako nije vjerojatno da bi Židovi u svrhu jačanja svog položaja dovodili u egipatski grad upravo one svoje zemljake koji su otpali i prešli na kršćanstvo. zbog toga ne dijeli ni sućut koju su tada prema njima pokazivali jer su bili žrtve okrutnog hira pojedinca. jer ostala vrela o tome šute. Tako kao najraniji primjer postupka rimskih vlasti protiv pristaša kršćanske vjere ostaju događaji koji su se poslije požara Rima godine 64. o tome šute. nego mjerom da se ukloni izvor nemira među rimskim pučanstvom. više gradskih četvrti potpuno. ukazuje Klement na to da nije samo Petra i Pavla snašla nasilna smrt. on je. Protiv opstanka Neronova edikta o progonu najviše govori činjenica što se kasnije ni jedan stav rimskih vlasti prema kršćanskom pitanju nije pozivao na takvu Neronovu odredbu. s jednom iznimkom: navodno je proskripcija kršćanskog imena jedini institutum Neronianum koji je ostao nakon damnatio memoriae cara Nerona. To pretpostavlja da je židovski bračni par već bio prešao na kršćansku vjeru. »koji su zbog svojih nedjela bili omraženi«. Ne spominjući Nerona izravno. jer ingens multitudo znači sigurno više od šačice pristaša.formulacija se razumije bez teškoća u vezi sa stalnim zadjevicama među židovskim pučanstvom Aleksandrije te između tog pučanstva i grčkog. istina. pod Neronom oborili na tamošnju kršćansku općinu. a neke dijelom. godine nisu bile prolazni akt samovolje. kaže kad jednom prilikom govori o progonu za Nerona da su sve mjere tog okrutnog vladara kasnije ukinute. koji je 16. gdje je primio kao gosta apostola Pavla kad je ondje propovijedao oko godine 49/50. a Laktancijevo znanje o događajima pod Neronom nije ni inače pouzdano. Neron je za svoje planove iskoristio bez ikakvih skrupula neprijateljsko držanje poganskog pučanstva prema kršćanima. ali sva vrela. što je prouzročio neki Krestos. »nego je i velika skupina odabranika«. već osnovica za zakon koji bi vrijedio na čitavom državnom području. dakle. dakle i na Istoku. Laktancije je jedini pisac koji tvrdi da se rimski progon za Nerona nije ograničio samo na glavni grad. Ovi su na to u velikom broju pohvatani (ingens multitudo) smaknuti po postupku koji se primjenjivao protiv palikuća: neke su kršćane ušili u životinjske kože i bacili divljim psima. koji je jamačno u bitnome ispravan. prvi kršćanski pisac koji govori o progonima. Pri tom je postupio tako da je prilikom prvog preslušavanja potkupio uhapšenike i naveo ih da denunciraju kršćane kao prave krivce. Na tu se formulaciju pozivaju danas mnogi istraživači. Tu se upravo nameće identifikacija tog Krestosa s Kristom. Pri tom je kršćanstvo na početku šezdesetih godina jedva moglo za rimsku vrhovnu vlast značiti toliko da bi se ona osjetila ponukanom da zakonskim mjerama nastupi protiv tog pokreta. Nadalje proizlazi da motiv Neronova progona kršćana nije bila spoznaja da nova religija ugrožava državu. S mnogo više opravdanja može se povezati jedna druga mjera istoga cara s kršćanskim misioniranjem u Rimu. iako su i po njegovu mišljenju zaslužili najstrože kazne zbog svoje pokvarenosti. Tako i tu posjeduje Tacitov izvještaj kao cjelina veću vjerodostojnost. koje je on tom prilikom stavio na raspolaganje. pa upravo i ona koja se tiču Istoka. Tertulijan. koje su već opetovano dovodile do krvavih ispada. cilj Neronovih mjera bilo je potpuno istrebljenje kršćanstva. ali time nije htio pogoditi kršćansku vjeru kao takvu. Za Tacita nema sumnje da su kršćani nepravedno okrivljeni za palež. nego je zahvatio cijelo Carstvo. Nadalje. Moralo bi se osim toga pretpostaviti da mjere iz 64. umrla nakon užasnih muka. nego je proizašao iz . druge su odjenuli u lako zapaljiv materijal i spalili ih kao žive baklje navečer u Neronovim vrtovima. Srpnja 64. Tome se odlučno protivi slijedeće: takav bi se edikt bio morao osjetiti po čitavom carstvu. Vrlo se uporno među rimskim pučanstvom držala glasina da je sam car Neron odgovoran za strahovit požar. Prema tome se carev postupak još uvijek ne može smatrati reakcijom protiv kršćanstva. Na događaje pod Neronom odnose se po svoj prilici i podaci o progonu kršćana koje Klement Rimski daje još prije konca stoljeća u svojoj poslanici korintskoj općini. pa bismo se prema tome susreli s prvim posljedicama što ih je proizvela kršćanska poruka u židovskoj općini Rima. ali ga je carska odredba pogodila jer je pripadao židovskoj rasi. uništio. pokazuje ponajprije da je rimska kršćanska općina u 7. navodno je Klaudije istjerao Židove iz Rima jer su stalno bili u zavadi. Za poznavanje pozadine tih događaja osobito je informativan izvještaj koji Tacit daje u svojim Analima. desetljeću prvog stoljeća brojila prilično mnogo članova. koji se potom nastanio u Korintu. (Dj 18. Spominjanje »velike skupine« i način smaknuća jedva dopuštaju sumnju da tu nije riječ o istim događajima koje je opisao Tacit. godine. Kasnija kršćanska apologetika većinom je u njemu dakako vidjela prvog rimskog cara koji je kršćanstvo kao takvo progonio iz vjerskih pobuda. Neronov postupak protiv kršćana nije imao nikakve zakonske osnovice. car ju je -po Tacitu -prebacio na kršćane. Carska naredba o izgonu pogodila je i bračni par Akvilu i Priscilu. Tacitov opis. među njima i žene.2-4). To nije vjerojatno. Da bi iskorijenio tu sumnju.

No javno mišljenje o kršćanima zadržalo je nešto što je bilo u vezi s Neronovim korakom. stoljeću na prvom mjestu.1) da su ga opasnosti i muke. Prema tome bi osnovica za progone protiv kršćana u istočnim provincijama bila bez sumnje optužba zbog povrede veličanstva. to je time progon obustavljen. kao kršćani stavljene pred sud. što je dosad bilo mutno prisutno u svijesti poganskih masa. kao i primjedba namjesnika Plinija u njegovu pismu caru Trajanu da su na preslušavanju navodni kršćani tvrdili kako su se već prije dvadeset godina isto tako odrekli kršćanske vjere. a s njima još »mnogi drugi. Napomeni Kasija Diona. iako se na temelju natpisa mogu naslutiti veze Domitile s područjem toga cemeterija. No to se mišljenje ne može osloniti na arheološki nalaz. koji je cvao na tom području Carstva. da su u Rimu osim spomenutog konzulskog bračnog para bili u proces upleteni i »mnogi drugi«. Službeni upit jednog pokrajinskog namjesnika Bitinije upravljen caru o tome kako da se u pojedinim krajnjim slučajevima vlada prema kršćanima. temelji na sukobu između carskog kulta na Domicijanov način i kršćanskog poimanja Boga. ako se njezin postanak. smaknut zbog svoje kršćanske vjere. dakle zločin koji upravo u optužbi kršćana zbog bezbožnosti stoji u 2. koji je prilično bliz događajima. da su pod Domicijanom konzul Flavije Klement i njegova žena Domitila optuženi i osuđeni »zbog bezbožnosti« (άθεότης). i cara Domicijana. I neki podaci nekršćanskih pisaca mogu se tumačiti u tom smislu. što se onda očituje u zahtjevima carskog kulta koji premašuju svaku mjeru. Jednako se ne može dokazati da je jezgra današnjih Domitilinih katakombi na Via Ardeatina zapravo mjesto sahrane Rimljanke koju je Domicijan osudio. Proces protiv kršćana pod Trajanom i Hadrijanom O pravnom položaju kršćana za vrijeme vladavine cara Trajana (98-117). Epiktetovo predbacivanje kršćanima što ludo i nepromišljeno srljaju u smrt pretpostavlja mjere protiv pristaša kršćanstva. ne bismo znali ništa kad bismo bili upućeni samo na kršćanska vrela. što ga pisac Apokalipse nagovještava. Budući da Kasije Dion napominje da je car Nerva odbio optužbe zbog bezboštva i židovskog načina života. Kad prema tome Dion ovdje očito govori o kršćanima – kršćanskim ih imenom ne naziva ni inače u svojem djelu – onda se optužbom zbog bezboštva već pojavljuje motiv koji leži na dnu Domicijanova postupka. U takav pogled na stvari mogu se svrstati i neke misli Apokalipse. te se vjerojatno u tom smislu moraju tumačiti i Tertulijanove riječi: obezvređivanje kršćana kao sumnjiva soja ljudi sposobnih za mračne zločine. quod a Nerone institutum est«). konzul u godini 91. daje nam . skloni židovskim običajima«. to je zahtjev cara da se njegova osoba smatra apsolutnom. iako o postojanju progona nema sumnje. poslao namjesniku. ostalo je za duga vremena. moralna proskripcija kršćanskog imena. i. Upravo je maloazijskim općinama morao Domicijanov zahtjev za božanskim štovanjem donijeti osobito teška opterećenja. koji se time htio oprati od teške sumnje da je kriv za požar. stoljeća. Nije teško shvatiti da je to vrednovanje kršćanstva u poganskoj javnosti dobilo pomalo smisao pravog načela. možemo bez daljnjega vjerovati. ali niti isključiti. bar što se tiče sadašnjeg oblika. u obliku reskripta. uz Nerona. grobnica Acilija u Priscilinim katakombama u Rimu nije nastala prije sredine 2. Da je Acilije Glabrion.samovolje vladara. Čini se da je osobito važna bilješka povjesničara Kasija Diona. jasno pokazuje da je u toj maloazijskoj provinciji bilo mnogo osoba koje su prijavljene državnoj upravi. I napomene rimskog biskupa Klementa u njegovoj poslanici Korinćanima (1. Mnogo su oskudnija vrela koja govore o progonu kršćana pod carem Domicijanom. ako su ostale pri svojoj vjeri. jer je kult cara. stoljeća za što govore jaki razlozi. Time se progon Crkve. kojeg je Domicijan također osudio na smrt. smaknute. On je u svojoj apologiji za cara Marka naveo kao neprijatelja kršćana. sada je progonom i smaknućima kršćana na neki način sankcionirano. saslušavane. Otada je kršćanska egzistencija u javnosti bila nemoguća. što je Neron započeo (»id. koji se prije s tim u vezi često navodio: tzv. Kako Dio malo kasnije postupak tih ljudi naziva ασέβεια vidi se jasno da se time misli na crimen laesae maiestatis. koja je bila uključena u otklanjanje kulta cara. koje su iznenada snašle kršćane spriječile da im prije piše ne mogu se razumjeti drukčije nego da je riječ o postupku toga cara protiv kršćana. jedva dopuštao mogućnosti da se izbjegne sukob. datira u posljednje godine 1. Na tu proskripciju u javnom mnijenju mogle su se rimske državne vlasti ubuduće osloniti kad god su ih prilike silile da u konkretnom slučaju zauzmu stav prema pitanju treba li država postupiti protiv kršćana ili ih tolerirati. a pogotovo o postupku poganskih vlasti u Maloj Aziji. ne može se dokazati. O opsegu progona i broju žrtava daju nam vrela samo oskudne konkretne podatke. Zajedno s odgovorom koji je car osobno. koje je u velikoj mjeri odredilo pravni položaj kršćana u Carstvu. Tu ponajprije raspolažemo jasnim i nedvosmislenim iskazom Melitona Sardijskog.

Jakovljev nasljednik. Ne samo po gradovima. Nedosljednosti koje sadrži carski reskript pokazuju da se takva maksima protivila priznatim načelima rimskog kaznenog prava. Trajanov reskript ne nastoji da te smjernice bilo kako potkrijepi ili opravda. koji je svoju službu nastupio 111. Mišljenje o toj skupini ljudi koje je nastalo za Nerona.dopisivanje između Plinija Mlađeg i njegova carskog gospodara veoma značajnu mogućnost da spoznamo stav koji je na početku 2. može se računati s time da će se velik dio vratiti opet poganstvu. Bilo je neugodno i opasno što je taj reskript ostavio veliku slobodu sudu državnih nadzornih organa u provincijama. ipak nosioci policijske vlasti nisu dužni sami od sebe tragati za kršćanima. preslušavanje je ponekad pokazalo da je mnoga prijava bila samo osvetoljubiva denuncijacija. jer su se sačuvala imena žrtava. Kao pozitivnu okolnost vjerojatno su kršćani osjetili carev naputak da se anonimne prijave ne smiju uzimati u obzir. Biskup Simeon Jeruzalemski. nego i po selima već je bila stekla mnogobrojne pristaše svih staleža i dobi. da ga je dapače rimska vlast mogla usvojiti kao maksimu: nije dopušteno biti kršćanin. Sa stanovitom sigurnošću mogu se samo dva mučeništva datirati u to razdoblje. ne traži se dokaz prekršaja nekih drugih zakona. već prema stupnju osobne nezavisnosti rimskog činovnika od pritiska poganskog pučanstva mogao je progon u pojedinim provincijama buknuti i poprimiti oštre oblike ili je mogao vladati potpun mir. Samo ako bi ostajali tvrdoglavi. O djelovanju Trajanova reskripta donose vrela samo oskudne vijesti. njih se po tadašnjem pravu odvajalo da bi mogli biti odvedeni u Rim na suđenje. daje ponajprije dragocjene podatke o rasprostranjenosti kršćanske religije na području svoje službe. naprotiv je situacija po carevu mišljenju takva da on ni sada ne bi želio dati nikakve norme općeg važenja. Odgovor cara Trajana jednako jasno potvrđuje da dotad nije bilo nikakve opće odredbe koja bi pravno ujedinjavala postupak prema kršćanima. anonimne prijave ne smiju se uzimati u obzir. a ne zna se ništa o sudbini onih koji su kao rimski građani bili odvojeni za proces u Rimu. pa ni onda kada bi ih stavili na muke. ne može se riješiti. pa su također žrtvovali pred likovima cara i bogova. Plinije. Na saslušanju su mnogi okrivljeni tvrdili da nikada nisu bili kršćani. time su bili zaštićeni od mnogih neprilika i mogli su se uz donekle oprezno ponašanje nadati relativno sigurnoj egzistenciji. Očito je njegova sumnja bila: je li kršćansko ime dostatno za progon ili valja dokazati druge prijestupe. kasnije se učvrstilo i postalo tako općim. ili 112. Preslušavanje onih koji su se pred namjesnikom priznali kršćanima nije otkrilo nikakvih prekršaja postojećih zakona. družbe koje država nije priznavala te nije dopuštala njihove sastanke. Tko je takav prekršaj počinio. No pojedini slučajevi tokom procesa doveli su namjesnika u sumnju je li primijenjena metoda pravno besprijekorna. Dakle. Kršćanina koji je službeno dojavljen treba preslušati. Kršćane su prijavljivali namjesničkim vlastima. Svoje sumnje namjesnik je formulirao u nekoliko preciznih pitanja caru: Mora li se uzeti u obzir dob optuženika? Smije li se pomilovati ako bi se netko pokajao? Treba li kažnjavati samo ime (kršćanin) iako nema nikakvih drugih prijestupa? Treba li kažnjavati samo one prijestupe koji su povezani s kršćanskim imenom? Na kraju Plinije nastoji sugerirati caru odgovor koji bi mu omogućavao blag postupak: ako se bude s pokajnicima postupalo blago. Pliniju daje nekoliko uputa koje će riješiti njegove teškoće: za kršćanima ne treba tragati. ipak može izbjeći kaznu ako se odrekne svojeg ispovijedanja. na dugom popisu s imenima navodnih kršćana ostali su prokazatelji anonimni. Odnosi li se spominjanje progona u Polikarpovu pismu općini u Filipima na doba Trajanove vladavine. godine. Premda je kažnjivo već to što je netko kršćanin. Tako nije poznato ime ni jednog kršćanina u Bitiniji koji je izgubio život. Ignacije Antiohijski bio je po svoj prilici kao rimski građanin doveden u Rim i . Plinije je najprije postupao tako da je u toku saslušanja utvrđivao njihovu pripadnost kršćanstvu. Povod namjesniku da se pozabavi tim ljudima dala je činjenica što se mnogi od njih nisu držali carske naredbe. za kazneni postupak dovoljno je biti kršćanin. ako zaniječe svoje kršćanstvo i potkrijepi to odricanje zazivanjem rimskih bogova. dokazivali su to prizivajući bogove ili žrtvujući pred njihovim likom ili likom cara. Jedno se iz Plinijeva pisma razabire sasvim jasno: namjesnik provincije Bitinije ne zna ni za kakav zakon ili državnu uredbu koji bi mogli vrijediti kao norma za postupak protiv pristaša kršćanske vjere. koja je općenito zabranjivala heterije. stoljeća zauzela rimska država prema kršćanima. čak i ako je do tada bio kršćanin. katkada čak anonimno. Drugi su govorili da su se već prije duljeg vremena odijelili od te religije. On ni jednom riječju ne pita kako bi se ova ili ona formula nekog zakona protiv kršćana trebala interpretirati ili nadopuniti. one su očito caru same po sebi razumljive i dobro poznate kao izraz javnog mišljenja koje kola o kršćanima. davao bi ih smaknuti. a onda im pod prijetnjom smrtne kazne nalagao da se te vjere okane. Kazniti valja samo onoga koji se prilikom preslušavanja priznaje kršćaninom i pri tome ostaje. umro je na križu u starosti od 120 godina. svoje su izjave potkrepljivali dapače izričito I grdeći kršćanskog Boga. ostat će nekažnjen. isključivši rimske građane.

a upereni su protiv kršćana kao pojedinaca. pozivajući se na Ireneja. Taj pregled progona kršćana u Rimskom carstvu od Nerona do sredine 2. Ukoliko je kod tih pisaca riječ o jasno uočljivim pojedincima. koje je gradski prefekt osudio na smrt zbog njihova nepokolebiva ispovijedanja. No oni se sami osjećaju samo nasljednicima onih velikana do čije razine nikako ne dopiru. Kako je on odbio da zaniječe Krista. ali nam je Justin u svojoj apologiji sačuvao Hadrijanov odgovor Getulijevu nasljedniku Minuciju Fundanu. bučeći po gradu. osuđen je na lomaču i spaljen u gradskom teatru. U obliku pisma kršćanskoj općini Filomelija pripovijedaju kršćani iz Smirne kako su pogani. No reskript je samo htio dati smjernice jednom prokonzulu za njegovo ponašanje u njegovoj provinciji. 9. Još oštrije nego Trajan protivi se taj car anonimnim denuncijacijama kršćana i zahtjevima razularene svjetine da se kršćani kazne. traži toliku množinu loše obrazloženih hipoteza da se tradicionalno mišljenje da je Polikarp umro za Antonina Pija čini vjerojatnijim. ne isključuje mogućnost da netko bude optužen samo zato što je kršćanin. Isto tako pretpostavlja Hermin »Pastir« svojim napomenama o kršćanima koji su za vrijeme progona ostali vjerni ili su otpali procese protiv kršćana za cara Pija. istina. obuhvaćaju se časnim imenom »apostolskih otaca« kako bi se izreklo da se nalaze još u svjesnoj blizini apostolskog vremena i svijeta. Ni jedno vrelo ne govori o nekom stvarnom ili samo navodnom mučeništvu u provinciji Asia procunsularis. Na drugom se mjestu rimski činovnik mogao bez daljnjega držati načela da je nomen Christianum već samo po sebi kažnjivo. kršćani. recimo. Udio poganskog pučanstva u provođenju jednog procesa protiv kršćana osobito se vidi iz izvještaja općine u Smirni o smrti njezina biskupa Polikarpa. dokazuje činjenica da je pod Hadrijanovim nasljednikom Antoninom Pijom (138-161). a ni u drugim se pokrajinama carstva ne mogu za Hadrijanove vladavine ustanoviti smaknuća kršćana. doduše. Da je načelo kažnjavanja kršćana kao takvih ostalo i nadalje u 2. i samo ako netko može dokazati da su se optuženi »ogriješili o zakon« mora ih namjesnik »prema težini krvinje« osuditi. kršćani su samo onda mogli biti kažnjeni ako im se dokazalo da su se ogriješili o postojeće državne zakone. od apostolskih poslanica Novog zavjeta literaturi poapostolskog vremena. Broj žrtava ostaje razmjerno malen. iz toga se razvija neka vrsta pravne maksime koja rimskim vlastima omogućuje da kažnjavaju pripadnost kršćanstvu kao takvu. koju Justin daje reskriptu. Izazivaju ih uglavnom nemiri poganskog pučanstva i tek tako daju povoda za intervenciju državnog autoriteta. stoljeća dovodi nas do ovih spoznaja: nema nijednog zakona koji bi držanje rimske države prema kršćanima propisivao za cijelo Carstvo. bilo nekoliko mučeništava. Progoni koji uslijed toga nastaju samo su lokalno ograničeni. tražili od državne policije da se pobjegli biskup pronađe i dovede pred sud. neposredno će osjetiti golem razmak u obliku i sadržaju između jednih i drugih. Samo ako netko svojim imenom jamči za prijavu. vjerojatnija. Pod Trajanovim nasljednikom Hadrijanom (117-138) opet se jedan namjesnik obraća svom carskom gospodaru za direktive o svom ponašaju prema kršćanima. U Hadrijanovu reskriptu htjela se vidjeti samo potvrda normi koje je postavio car Trajan. a da se ne može navesti točan datum njegove smrti. treba se kršćanin staviti pred sud. poglavlje Religiozni svijet poapostolskog vremena u svjetlu njegove literature. prokonzul treba kažnjavati »prema težini krivnje«.ondje smaknut još za Trajana. Tada bi se dokaz. sastojao samo od dokaza da su osobe. Tako je interpretacija. Veoma je vjerojatno da je Hadrijanov reskript osjetno popravio položaj kršćana. stoljeću opća norma. kako izvještava Euzebije. ali njegov smještaj u razdoblju Marka Aurelija. No. što čini već Euzebije. Iz neprijateljskog raspoloženja poganskog pučanstva razvija se shvaćanje da je pripadnost kršćanskoj vjeri nespojiva sa životnim običajima u Rimskom carstvu. no čini se da za kažnjavanje traži dokaz da se optuženi ogriješio o rimski zakon. Teško je uvidjeti da je za državnog suca moglo biti razlike u stupnju koliko je tko kršćanin. Čak i . Vijesti o drugim mučeništvima za cara Trajana u kasnijim Aktima mučenika tako su sumnjive kvalitete da se iz njih ne mogu dobiti nikakvi sigurni podaci. Tko se obraća. Po njemu je Hadrijanov stav značio kršćanima olakšanje koje je uvelike nadilazilo Trajanove norme. To su samo epigoni velikih likova iz apostolske ere koji sada gotovo oklijevajući posižu za perom da bi pisali o pitanjima kršćanskog životnog shvaćanja i poretka. Točno datiranje tog martirija nailazi. Hadrijan. javljaju se samo sporadički. Pismo prokonzula provincije Asia proconsularis Getulija Serenija Graniana caru izgubljeno je doduše. koje je naveo. koji je tužilac trebao pružiti. na neke teškoće. Justin dodaje svojoj apologiji izvještaj koji očito na osnovi točnog poznavanja pojedinosti pripovijeda o smaknuću trojice kršćana u Rimu.

dok sam tekst ne spominje nikakva autora – djelo je nekog kršćanina bez znanstvenih pretenzija. Naročito su za osobnu pobožnost autora informativni oni dijelovi pisma (pogl. raspravlja sa židovstvom. no bliži je svijetu Starog zavjeta i židovskom načinu mišljenja. do 166/67). Ivanova« itd. Usprkos njegovoj negativnoj ocjeni . kako je često završavao svoje homilije u službi Božjoj u Rimu. Magnezije i Trallesa u luci Smirni. Djela Pavlova. te ovim sjajnim imenima žele osigurati veće zanimanje. u kojima se kao kršćanski propovjednik obraća korintskoj općini moleći je da s njim (molitvom koju je sam formulirao) slavi Boga. tako da se u Klementu htjelo vidjeti nekog obraćenika iz židovske dijaspore. Na čelu tih spisa stoji »Nauka apostola«. Barnabina poslanica – aleksandrijska tradicija pripisivala ju je već zarana Pavlovu pomoćniku. Od nekadašnjeg bogatstva njegovih pastirskih pisama sačuvalo se samo jedno kratko pisamce i jedna dulja poslanica općini u Filipima. a helenističkom obrazovanju u cjelini vrlo je otvoren. »Poslanica apostola. koju je napisao uskoro nakon Ignacijeve smrti. ili su anonimni ili apokrifni. nije mu tuđa. nego spontani izljev plemenitog upravitelja jedne kršćanske općine. dakle. premda je jedan ili drugi dodatak mogao biti uvršten i kasnije. očituje se literarna naobrazba autora Klementa kao i njegova religiozna i teološka posebnost. Petrova misijska propovijed. Smirne i njihovu biskupu Polikarpu napisana u Troadi. tako tu prvorazredan svjedok prenosi apostolsku tradiciju sve do druge polovice 2.vjerski najživlji među njima. točno poznavao. U njemu se susrećemo s nosiocem i posrednikom apostolske tradicije prvoga reda. I o strukturi službi unutar Crkve daje nam poslanica dobrodošle podatke. Poapostolska literatura živi uvelike od apostolskog nasljedstva. od toga tri kršćanskim općinama Efeza. npr. ono čime apostolski oci raspolažu. To nisu. To vrednije je to neposredno iz samog života proizašlo svjedočanstvo o vjeri. iako se njegovo mjesto na popisu rimskih biskupa ne može sigurno odrediti. bio je već biskup te maloazijske općine. prije svega stoička. koje su dali kao očevici. koji nakon razorenja Jeruzalema. Slika koju oni daju o religioznom životu i misli svoga doba upravo zato zaslužuje posebnu pažnju. nakon neobičnih lutanja pretjerane kritike koja nije bila bez predrasuda. Najprofiliraniji lik među apostolskim ocima jest biskup jedne velike kršćanske općine na Istoku. U jeziku i stilu. Njihova autentičnost vrijedi danas. Na putu u glavni grad Carstva napisao je sedam pisama. 59-61 64). kao potpuno sigurna. Kako se Polikarp i osobno sastao s papom Anicetom u Rimu (oko 154/55. Neki spisi. pobožnosti i uređenju života kršćanskih općina na početku 2. Povod kršćanskoj općini Rima za tu poslanicu jest vijest o žalosnom raskolu unutar korintske Crkve. Tzv. Pri pokušaju da se taj corpus Ignatianum koristi za poznavanje poapostolske teologije i pobožnosti ne smije se previdjeti da tih sedam pisama predstavlja tipičnu improvizaciju na smrt osuđenog sužnja koji je pisao pred očima svojih ne baš obzirnih čuvara. Niz apostolskih otaca otvara Klement Rimski kojega možemo smatrati autorom poduljeg pisma što ga je rimska općina neposredno potkraj stoljeća uputila korintskoj Crkvi. Rimska općina je svjesna da je s vjerskom braćom iz Korinta vezuje duboka solidarnost te ih usrdno opominje da uspostave crkveno jedinstvo. gdje su članovi tih općina bili posjetili veoma uglednog antiohijskog biskupa. kao što to pokazuju apokrifni spisi koji se uskoro javljaju. jer je prema nedvosmislenoj izjavi svog učenika Ireneja bio u neposrednoj vezi s više apostola. jeka je i utjecaj apostolske tradicije. koji je u toku jednog vala progona za posljednjih godina vladavine cara Trajana (98-117) osuđen da bude bačen zvijerima te je u Rimu podnio mučeničku smrt. Klement je tu poslanicu pisao očito u svojstvu upravitelja rimske općine. Redaktorova je svrha bila očita. ali posjeduju ipak veliku vrijednost svjedočanstva ako se želi odgovoriti na pitanje o vjerskom životu toga razdoblja. koje valja pripisati prvom ili drugom poapostolskom pokoljenju. stoljeća. vjerojatno uoči godine 130. Ignacije Antiohijski. dati tek nastalim općinama u Siriji naputak za nutarnje uređenje života. Ono što Didahe govori o nutarnjim crkvenim prilikama navodi na relativno rano datiranje. Ona nam daje dragocjen uvid u pitanja koja su se kršćanskom dušobrižniku onog vremena činila najvažnijim u času kad se obraćao kršćanima općine koju je poznavao. a Klement Rimski vidi u »odličnim apostolima« nedostižan uzor vlastite generacije. neke vrlo odmjerene i u mirnoj meditaciji napisane teološke rasprave. kad se susreo s Ignacijem. Ignacije Antiohijski. Helenistička filozofija. Barnabina poslanica. kojega prožima ljubav prema Kristu i čežnja za mučeništvom. koja je nastala vjerojatno na prijelazu u 2. naslovnik jednog od sedam pisama biskupa Ignacija. Polikarp iz Smirne. U Smirni je napisao i pismo rimskim kršćanima. Didahe. stoljeće u Siriji tako da je u nju ugrađen jedan židovski spis o »Dva puta«. stoljeća. zna da se nipošto ne smije s njima uspoređivati. dok su pisma kršćanima Filadelfije. Ugled apostola ostaje neokrnjen. kao i u tematici i njezinu opravdanju.. o čemu govori već najranija predaja. koji je doveo do toga da je grupa mlađih članova općine odstranila prokušane prezbitere iz njihove službe. tj. pa je izvještaje o životu i nauci Gospodina.

marljivo od starijih ili onih koji su se s njima družili. Tvrdnji židovstva da kao izabrani narod ono jedino posjeduje Božja obećanja. na hilijastičke ideje. »Pastir« je izvanredno važno vrelo za nazore tadašnje rimske kršćanske općine o značenju pokore unutar cjeline kršćanskog života. ali svaki kršćanin zna da je On otac Isusa Krista. drugi ga poapostolski spisatelji vide oštrije. a on sam nam poklonio novi odnos prema Ocu. suprotstavlja kršćanska strana tezu da je ona uslijed nevjere i otpada židovskog naroda istinski Izrael. koja je prenosila apostolsku tradiciju. o kojima svjedoče osobito Papija i Klement Aleksandrijski. Osim tih pisanih vrela postojala je u poapostolsko vrijeme još jedna struja usmenih predaja. Ona se pokazuje svuda gdje se jače kršćanske općine susreću sa židovstvom dijaspore. priznao Isusa kao Mesiju. a Crkva u njemu nastupa u različitim obličjima. Život mnogih kršćana tišti autora. narod kršćana. na tumačenje prvih poglavlja geneze. kako sam kaže. Već u konačnu fazu poapostolskog razdoblja vodi neobično taman spis. kao i o misijskom radu apostola te upozorava na krive učitelje. Kršćanska molitva uzima i nadalje svoje oblike iz Starog zavjeta. koja odvraća od židovskog posta i molitvenog običaja. Uvod u djelo apokaliptički je obojen. Ako se ta skica kršćanske literature poapostolskog vremena uzme kao osnovica za prikaz tadašnjih temeljnih teoloških shvaćanja i vjerskog života. Bog ga je dokrajčio kad je dopustio da propadne hram. Neki priprosti član općine. to su tzv. nisu vidjeli da se u njemu ispunjavaju obećanja Starog zavjeta. jer je on kao dragocjen posjed prešao k novom i istinskom Izraelu. vrlo je jako utjecao na kristologiju poapostolskog vremena. kojemu predbacuje načelno nerazumijevanje Starog zavjeta. a pogotovo u Herminu Pastiru.židovstva. prizvuk pobjedničkog pouzdanja. tako u prvom redu u Siriji. spis koji u obliku poslanice najprije želi reproducirati Isusove razgovore s njegovim učenicima nakon uskrsnuća. koji bez teoloških i spekulativnih interesa s dubokom ozbiljnošću zahtijeva moralnu reformu kršćanske općine. još u mnogo čemu srodna židovskoj. po kojemu je tijelo Isusa Krista trpjelo za naše grijehe i pribavilo nam vječni život. No u mnogim sačuvanim molitvenim tekstovima toga vremena osjeća se nov prizvuk. gdje ga zamjenjuje izričita simpatija prema Židovima. Egiptu. Kako Klementovi prezbiteri možda i nisu identični s Papijinim krugom azijskih »starijih«. stoljeća i epistula apostolorum. ali i u Rimu. a čovječanstvu donio »nov zakon Gospodina našega Isusa Krista«. doduše. upotrebljava židovske misaone oblike te je svjedok judeokršćanskog karaktera poapostolske teologije. Tako se s osjećajem . tu zacijelo misli na članove prve jeruzalemske općine. o uskrsnuću i konačnom sudu. U isto se vrijeme treba napokon datirati i tzv. Židovstvo je svojim doslovnim shvaćanjem zakona tako bitno promašilo smisao kultnih i obrednih propisa da je iz toga nastalo gotovo pogansko idolopoklonstvo i bezakonje (άνομία). kao npr. Obećanja data narodu saveza ostvarila su se kad je jedan novi narod. možda su to nasljednici judeokršćana u praopćini. upravlja se kao uvijek Bogu Abrahama. vjerojatno najstariji primjer jedne propovijedi koja je održana prilikom službe Božje u nekoj općini (Korintu?) oko sredine 2. Bog je. koji je preuzeo nasljedstvo naroda što ga je Bog odbacio. koji zna da je lsus prolio svoju krv za naše spasenje i tako čitavom svijetu zaslužio milost pokajanja. nekada ponudio Izraelu svoj savez. ali se Izrael opetovano odavao idolopoklonstvu te je time sam odbio ponuđeni savez. predaje »starijih«. Maloj Aziji. Prvi. Svom djelu dao je naslov »Pastir« po središnjem liku. a prema Muratorijevu ulomku brat je rimskog biskupa Pija (oko 140-154). koji je svoju građu uzimao iz vlastitih zbirki svjedočanstava. Taj dokaz iz Svetog pisma o Isusovu mesijskom poslanju. U njegovo pripovijedanje upletene su iskrene. Najoštrije to izgovara autor Barnabine poslanice. doduše. Sadržajno se te predaje »starijih« odnose na nauku o anđelima. po svjedočanstvu Ireneja »učenik Ivanov i drug Polikarpov«. ali istodobno preuzima židovske elemente za liturgiju euharistije. Priznavanje židovstva na starozavjetni zakon je ništavno. koji su nakon razorenja Jeruzalema došli u Aleksandriju. a zatim govori na način apokalipse o Gospodinovoj paruziji. ali ta tvrdnja igra veliku ulogu i kod Ignacija Antiohijskog. drugo Klementovo pismo. ostalo je nedirnuto i u Crkvi poapostolskog doba. ili još jasnije Ignacije Antiohijski. nameće se kao osobito karakteristična crta rasprava sa suvremenim židovstvom. koji potječe iz judeokršćanske sredine. sakupljao ih je. tako da se iz te struje tradicija mogu dobiti spoznaje o karakteru poapostolske teologije. koji proizlazi iz svijesti o otkupljenju. Dok oštro protužidovsko držanje Barnabe suzuje njegovo razumijevanje soteriološkog značenja Kristova lika. autor kojeg se naziva Herma. Nerazumijevanje Starog zavjeta dovodi napokon do toga da Židovi otklanjaju Isusa. Izaka i Jakova. Protužidovska polemika očita je i u Didahe. Kršćanska je molitva. u prvoj Klementovoj poslanici. Klement Rimski. I Klement naglašava da je zapisao usmene predaje starih prezbitera koje sežu sve do apostola. govori o svojoj teškoj sudbini. koji u drugom dijelu knjige nastupa kao učitelj kršćana te zapovijedima i usporedbama opominje na pokoru. kao npr. Središnje mjesto koje je Gospodin dao molitvi u pobožnosti svojih učenika. katkad naivno zacrtane slike iz života Crkve. novog svježeg zamaha. U drugim spisima toga vremena stupa protužidovsko držanje u pozadini.

zato kršćani moraju svoje grijehe priznati prije no što će slaviti euharistiju. dapače. novi član uključuje se u zajedništvo onih koje ujedinjuje vjera u Gospodina. Trijumfalnu hvalu izriče Polikarp ocu Isusa Krista za mučeništvo. Ona se slavi na dan Gospodnji. predstojnici euharistijskog svetkovanja. trinitarna formula jest jednostavno formula krštenja. Molitve mučenika Kristu u svojoj punini i sadržajnosti daju naslutiti kako je duboko intimno moralo biti zazivanje Krista već u najranije vrijeme. Kristova volja je norma ćudorednog života kršćana. tako sjedinjuje sve vjernike među sobom. za mudrost moćnima.udio onaj tko živi nepomiren sa svojim bližnjim. sredstvo protiv smrti.2 zahvaljuje. ali je njegov osnovni položaj u cjelini kršćanske pobožnosti ipak jasan. to se ovdje ne mogu koristiti. Euharistijsko zajedništvo nije samo simbol crkvenog jedinstva. kako su ih formulirali biskupi. za pomoć nevoljnima. no u posebnim je slučajevima dovoljno da se glava krštenika polije tri puta krsnom vodom. za to i za sve drugo hvali ga i slavi. koga je osobito zanimalo pitanje o smislu i djelovanju krsta. Kao što euharistija povezuje pojedinca s Kristom. da se uvijek krsti »u ime Oca. čak je poganinu Pliniju (oko 112) poznato da kršćani svom Gospodinu pjevaju himne. ono mu donosi oproštenje njegovih grijeha. a kao živi nanovo izranjaju«. Euharistija je kršćanima dana kao hrana i piće što nadmašuje svaku zemaljsku hranu jer poklanja vječni život po Isusu2. Izjave o euharistiji u spisima poapostolskog vremena rjeđe su i suzdržanije. No taj se pečat može slomiti. I autor Barnabine poslanice poznaje duboku povezanost između križa i krštenja. Didahe smatra važnim da se obred krštenja izvodi ispravno. Onome tko se iz nje isključuje jer ne želi priznati »da je ona tijelo našega Spasitelja Isusa Krista«. može u svojoj čistoći ugroziti grijehom. istina. bez čega nema spasenja. Upadljiva crta poapostolske pobožnosti jest njezina kristocentričnost. u vjeri i ljubavi. osim toga u euharistiji ne smije imati. i daje im da uđu u kraljevstvo Božje. Iste je boje i svježine i velika molitva zahvalnica u Klementovoj poslanici. Pavlova predodžba o krštenju kao susahrani i suuskrsnuću s Kristom možda se ondje označuje uranjanjem kao uobičajenim oblikom krštenja.3 može se samo teško razumjeti polazeći od kršćanske istine kao takve. za kojega se spasiteljska snaga krsne vode temelji na Kristovoj muci. naime. istina. mora ostati i bez kruha Gospodnjeg«. To vrijedi napose za sakramenat inicijacije. darovi koje je donijelo krštenje mogu se izgubiti. časti ga sada i u vijeke i potkrepljuje svoju hvalu s »amen«. jer se za nju već 10. U njima naglašuju odnos prema Ocu po uzoru na Gospodina kako je on molio. Život Krista postaje uzorom života njegovim vjernicima. U svojoj hijeratskoj suzdržljivosti odaju ti tekstovi nedvosmisleno svoju bliskost s molitvenim oblicima liturgije. Sakramentalni svijet nije doduše u literaturi apostolskih otaca tako oštro ocrtan kao u kasnija vremena. velikog svećenika. njegove zapovijedi su smjernica za djelovanje. po kojemu ih je posvetio. doduše. no ona se uvijek sa zahvalnošću spominje velikog djela da je Otac izabrao kršćane od sviju kao one koji ljube Oca po njegovu sinu Isusu Kristu. Euharistija može. poželjno je uranjanje u »živu« (tekuću) vodu.sreće iskazuje hvala Ocu za novi život koji je u Isusu darovao čovječanstvu. 2 Didahe 10. koja se. prijeti smrt. Značenje krštenja naglašava se zahtijevom da se provede pripravni post. Krštenjem primaju pečat Božjeg Sina. ono ga ostvaruje. Kršćanin je svjestan da krštenjem prima pečat troosobnog Boga čijoj se vlasti na taj način podvrgava. Kako euharistijski karakter molitava u Didahe 9 i 10 ne stoji na sigumim temeljima. krštenjem postaje otkupljenje po Isusu Kristu dostupno čovjeku. prije svega njegovo je obredno oblikovanje još u nastajanju. u zajedništvo Crkve. . međutim. Prema shvaćanju Didahe ona je žrtva. Sin je Božji sada zakon. koja. Krist će odsad oblikovati život kršćanina i morati mu biti bojna oprema. naglašava Ignacije Antiohijski. To ne isključuje da se privatna molitva već zarana obraćala i Isusu Kristu. jer hrani život u Kristu i tako jamči uskrsnuće na vječni život. Na nju se misli i onda kada Didahe na drugom mjestu govori o »krštenju u ime Gospodina«. »ako netko nije unutar oltarskog prostora. Važnije je. O tome je osvjedočen i Herma. iz toga slijedi za svakoga krštenika moralna obveza »da sačuva pečat«. jer svi oni uživaju na jednom oltaru jedno tijelo i jednu čašu. Za pojedinca ona je lijek koji daje besmrtnost. koji obavezuje krštenika i krstitelja i u kojem trebaju sudjelovati po mogućnosti i drugi članovi općine. za kršćansko krštenje. molitva se podastire Ocu u ime njegova sina Isusa Krista. krštenje se. što ga je prihvatila kršćanska liturgija. tek to pečaćenje čini čovjeka Kristovim učenikom. moli Oca i za darove za koje će uvijek kršćanin zazivati svojega Boga: za mir i pravdu u svijetu. ono sjedinjuje sve one koji ga primaju u jednom Duhu. nasljedovanje Krista temeljnim držanjem kršćanske pobožnosti. tiče čitave općine. Ignacije Antiohijski gleda euharistiju u dubokoj vezi s jedinstvom svih vjernika u Kristu. Po njemu krst proizvodi novi život kršćana koji »kao mrtvi uranjaju u vodu. Sina i Duha Svetoga«. ostvariti to jedinstvo samo ako se slavi sa zakonitim biskupom ili s njegovim ovlaštenikom.

Život u Kristu i njegovu nasljeđivanju predstavlja ideal. Istina. Ignacije Antiohijski je neumoran vjesnik tog jedinstva. Božja Crkva. pa Hermin »Pastir« daje poučan uvid u raspravu koju je to pitanje razmahalo tada u rimskoj općini. općina u Smirni šalje Crkvi Božjoj u Filomelionu izvještaj o mučeničkoj smrti svog biskupa Polikarpa. Takvo rivalstvo ugrožava napose starješine i đakone. Postoji li za tako teške promašaje mogućnost zadovoljštine. Herma želi posredovati naglašavajući pri tom vrlo ozbiljno kao zabrinut propovjednik da se nakon te. u Magneziji. još jednom udijeljene. neke zatvorene naseobine okupljaju se posvuda u pojedinačne općine ili lokalne Crkve. doduše. ali se ona očituje u primjeru Isusa Krista. Najprije se u jasnijim obrisima javlja pojedinačna kršćanska općina u svojem vlastitom značenju i svojoj funkciji za cjelokupni organizam mlade Crkve. Položaj rimske općine. obvezuje sve. u kojem svaki ud ima zadaću prema svojoj važnosti. i tko se tada više ne bude nalazio unutar kule. Sa svom svojom braćom u vjeri sjedinjuje se da slavi euharistiju. koje nastoji prikazati različitim slikama i usporedbama. članovi kojega jednoglasno slave Gospodina. jer je pohlepa za posjedom i bogatstvom mnoge odvela od vjere te su svoj život prilagodili životu pogana. Pojedinačne općine i njihovi službenici. to više što je kuća uskoro dovršena. stoljeću na široj osnovici i sa snažnijim odjekom. neki učitelji postavljaju to čak kao zakon. Ta će se rasprava ponovno rasplamsati u 3. dokazuje nemogućnost daljnih pokora eshatološki. U usporedbi s razvojem teologije poapostolskog vremena. pozdravlja Božju Crkvu u Korintu. koje neprestano pozivaju k nasljedovanju Boga i njegova Sina. . kao zajednica putnika koja slijedi Gospodinove smjernice. Osim tih nedostataka nade i hrabrosti u trenucima opasnosti vidi Herma i druge promašaje u rimskoj Crkvi. ipak se posvuda može utvrditi daljnji razvoj ranijih klica. mišljenje koje je višekratnu pokoru smatralo mogućom. No Bog daje svim palima još jednom mogućnost da čine pokoru. Crkvi koja na teritoriju Rimljana prednjači. koji. njegov je spas u pitanju. To povezivanje Kristovih pristaša u nekom gradu u jednu jedinu zajednicu jasno se odvaja od organizacijskih oblika ondašnje židovske dijaspore. onoj u Efezu. dakle više okupljanja u manje skupine. Između tog shvaćanja i prije spomenutog naučavanja da je krštenje jedina pokora. neće se moći spasiti. bilo već goruće. taj neka se ne podaje varavoj nadi. tko Crkvi ne bude pripadao kao čist član. niti koje povezuje uređenje poapostolske Crkve s organizacijom pavlovske općine jasno su vidljive. koja boravi u Rimu u tuđini. uskoro će Crkva biti dovršena. mogućnosti pokore stečeno pomirenje ne smije nipošto više ugroziti. koja je na istom mjestu poznavala više sinagoga. prilikom koje se najjasnije pokazuje jedinstvo poapostolske općine. Opća Crkva. Postojalo je. koji vodi do bogatijih organizacijskih oblika i u pojedinim općinama i na području opće Crkve. dakle. Za njih progon znači najveću opasnost. poglavlje Izgradnja crkvenog uređenja. Za autora prve Klementove poslanice harmonija svemira ili ustrojstvo ljudskog tijela. jer zna kakvim je opterećenjima izložen čovjek zbog svoje slabosti i đavolje zlobe. jer zemaljski posjed cijene više nego vjernost svojem Gospodinu. Doduše. 10. većina članova rimske općine ostala je vjerna svojim krsnim obvezama. ali je pitanje pokore oko 140. Monarhični episkopat. Kršćani nekog grada. Pred novim progonom koji prijeti javlja se opasnost da će slično kolebljivo i strašljivo držanje zahvatiti neke kršćane. napredak u izgradnji crkvenog uređenja u tom je razdoblju daleko opsežniji i važniji. Istina je da za kršćanina iza Kristove volje stoji volja Očeva. Ignacije upravlja svoja pisma jasno ocrtanim pojedinačnim Crkvama. Herma. ili su grešnici svoje spasenje zauvijek proigrali? Pastir poučava Hermu kako bi kršćanskom idealu odgovaralo kad bi krštenje ostalo jedini oblik opraštanja grijeha. koji se u svoj svojoj oštrini odrazio u Herminu »Pastiru«. Drugo zlo koje se proširilo u rimskoj općini jest častohlepje i borba za prva mjesta sa svim negativnim posljedicama za mir i jedinstvo unutar općine. općina je kao zbor. Ali ako netko stalno pada i opetovano želi pokorom okajati grijehe. te time daje poapostolskom razdoblju crkvene povijesti posebnu važnost. Nema kršćanina koji ne bi pripadao jednoj takvoj lokalnoj općini. Promašaj takvih kršćana stavlja mladu Crkvu pred problem. oni su se puni straha kolebali da li da niječu ili priznaju i tek su se nakon dužeg oklijevanja odlučili da trpe za kršćansko ime. ali za kojim poneki kršćanin i zaostaje. Odatle opomene biskupa. očito. Zavladala je mlakost i pospanost. ali drugi nisu bili dorasli tom opterećenju. Herma još ne raspravlja o problemu neoprostivosti stanovitih grijeha. neki su se od njih u progonu odlikovali kao priznavaoci i mučenici.koja u mučeništvu nalazi najviši oblik svoje potvrde. i koji ga slijedi dolazi k Ocu ili jest u Ocu.

Time su shizma i hereza proglašene velikim neprijateljima jedinstva ranokršćanske općine. njega treba slušati kao što Isus Krist sluša Oca. na čije mjesto imaju poslije njihove smrti stupiti drugi prokušani muževi da bi preuzeli njihovu službu kod vjernika. u đakonima treba poštivati Božji zakon. dvadesetih godina 2. nije riječ uvijek o izričitom raskolu koji se ukrućuje u nepomirljivosti. iako se prava pozadina korintskih zbivanja ne može dokučiti. krštenje i ženidba također su dio njegove službe. a oni su u skladu s nalogom koji su dobili postavili biskupe i đakone. čini se da se monarhički episkopat učvrstio gotovo po cijelom području širenja kršćanstva. koju valja smatrati korijenom tolikih zala u religioznoj povijesti Izraela. Duh naređuje Klementu Rimskom da uputi svoju opomenu Korinćanima. uz koje se spominju đakoni i učitelji. iako se sada pojmovno tako oštro ne razlikuju kao kasnije. a eto već i u mladom kršćanstvu. Na tu opasnost upozoravaju Didahe i Pseudobarnaba. nego i Smirni. koji su Kristu pripisivali prividno tijelo i tvrdili da židovski zakon i nadalje vrijedi. koje se javljaju sad ovdje. Teža je bila situacija u Korintu. dvije stvari bitno djeluju zajedno . u Antiohiji. ili pak samovolja u shvaćanju kršćanske nauke. Tako se za Klementa Rimskog autoritet predstojnika općine temelji na Kristovu nalogu kojim je poslao apostole od kojih kršćanske općine moraju svu svoju vlast upravljanja izvoditi u neprekinutu slijedu. Hermaga vidi u slici kule koja je izgrađena na ugaonom kamenu Kristu. on je najrječitiji odvjetnik potpunog i bezuvjetnog jedinstva i povezanosti između biskupa i općine. odnosno prezbitera. razdvojila se u dvije službe. tko se. Didahe spominje samo episkope i đakone. I Ignacije osjeća da ga vodi Duh kad opominje Filadelfijce da budu jedinstveni sa svojim biskupom i prezbiterijem. prezbiteri i đakoni. ali toga ima i u rimskoj općini u Hermino vrijeme. Apostolskim ocima važnija je opasnost od hereze. odnosno ne razabire se iz vrela. odnosno prezbiter. Ignacije izgrađuje teologiju biskupske službe prema jednoj drugoj strani. bez biskupa se u općini ništa ne smije događati. samo s njim slavi ona agapu i euharistiju. a Polikarp samo prezbitere i i đakone. Ubrzo nakon 150. a drugu predstavljaju đakoni. On je poslao Isusa Krista koji je apostolima dao zadaću da naviještaju evanđelje. Biskup može od svojih vjernika tražiti takvo držanje samo zato što on njima predstavlja Krista. Vrela ne dopuštaju da se zacrtaju pojedine faze tog razvoja ni da se spozna je li posvuda tekao na sličan način. nosioci kojih su episkopi. Filadelfiji i Filipima. autoritet koje se konačno svodi na Boga. nego često u častoljublju. za nosioce starješinstva u Crkvi. jer ga opasno može ugroziti sklonost prema pravdaštvu i zavisti koje razdvajaju zajednicu. U njegovu autoritetu imaju udjela prezbiteri i đakoni.simbolizira jedinstvo općine. prezbiterima se općina treba pokoravati kao apostolima. na zavist. iako nevidljivi. biskup svake općine. Kao što su već pastoralne i Ivanove poslanice morale upozoriti na opasnost od heretičkog iskrivljavanja kršćanske nauke. ne samo npr. zavisti i ogovaranju što stvaraju klimu razdora. Jedna služba. Tako. svjestan je da posjeduje nebeske tajne. I u Rimu su Hermi poznati pokušaji da se uvedu tuđe nauke. kojemu je potčinjen kolegij prezbitera i đakona. dok drugdje prije toga ili nakon toga taj razvoj još nije okončan. pismu rimske općine korintskoj. sad ondje. suprotstavlja se Gospodinu. Samo Ignacijeva pisma strogo luče te tri službe. suprotstavi biskupovu autoritetu. koji vođenje pojedinačne općine jednoznačno daje u ruke jednom biskupu. Rimska općina duboko je zabrinuta zbog tih događaja i svojom ih poslanicom oštro osuđuje. poznaje vidljive i nevidljive stvari. uslijed kojeg su vodeći članovi općine bili istisnuti iz svojih funkcija. Prema možda najstarijem dokumentu poapostolskog vremena. koji je onaj pravi. Ta životno nužna zbijenost općine jest dobro koje se uvijek ponovno mora stvarati. sastoji se vodstvo pojedinačne općine od dviju skupina ljudi. Ignacije Antiohijski usmjerava svoj napadaj na zastupnike doketizma. u općini koja je nekoć bila ugledna baš zbog svojeg bratskog duha. Crkveno vodstvo organizira obranu od hereza pozivajući na borbu i upozoravajući druge općine već sada gotovo na isti način kako će uskoro svim snagama morati postupiti protiv heretičke gnoze. koja je u apostolsko vrijeme poznavala dvostruki naziv za svog nosioca: episkop. a naziv »episkop« pripada isključivo najvišem službeniku općine. prezbitera ili episkopa. Potkraj poapostolskog vremena susrećemo u Herminu Pastiru još uvijek dvostruko ime episkopa. U Antiohiji i u nekim maloazijskim općinama postoji dakle. Općina je sa svojim biskupom jedinstvena u misli i molitvi. Članovi kršćanske općine mogu se prema njima ponašati samo tako da pažljivo izbjegavaju svako zajedništvo s njima i da se kao vjernici još jače međusobno povežu. Apostolski oci razvili su dijelom već i teologiju crkvene službe. Jedva da koji spis poapostolskog vremena šuti o shizmatskim tendencijama. jedna nosi dvojaku oznaku. tako je i u poapostolsko vrijeme osobito maloazijsko kršćanstvo ugroženo od heretičkih skupina. kao oni koji krivo naučavaju. rimska poslanica svodi duboki rascjep. stoljeća monarhički episkopat. Nosioci službe gledaju sa svoje strane svoje poslanje posve u svjetlu tog nadnaravnog podrijetla i svjesni su da ih u ispunjavanju njihovih zadataka vodi Duh. Polikarpu iz Smirne otkriva se putem objave način njegove smrti. Svaka pojedina općina ima samo jednog episkopa.

čuvari apostolskih predaja. govori se o vlastitoj tuzi i veselju.ii se sačuvati vjerskom formulom. samo na nosioce službi. biskup. Već kod apostolskih otaca nalazimo brojna prizivanja na tradiciju. za svoj novi narod Krist je prinio svoje tijelo. posvećuju se služenju siromašnima. »katoličkom Crkvom«. Jedan od proroka rimske općine je Herma. Židovi i pogani u jedno jedino tijelo. jamci su nepatvorenosti evanđelja. on je izvan kritike. čini se da se našao pravi sklad između zadataka jednih i drugih. u mudrosti. kroz koji struji nadnaravni životni princip: Krist Gospodin. Međusobno se izmijenjuju vijesti. njima je. dakle. koja nadilazi mjesni karakter. u moralnoj čistoći Korinćana posebne milosne darove Duha. koji tvrdi da je primio duboku »spoznaju«. pod Kristovom zastavom sjedinjuju se vjernici. mora strogo ispitati. Oslanjajući se na to dvoje. koji se otkrivaju svojim djelima. koja se odrazuje u svakoj pojedinoj općini. Karizmatski dar je. koja se smatra apostolskom baštinom te se ne smije krivotvoriti. Ignacije Antiohijski prvi naziva tu zajednicu vjernika. oni treba da »izriču hvalu«. doduše. koja se u svom vanjskom obliku i mnogim molitvenim tekstovima. Nekoliko desetljeća kasnije montanizam će još jednom staviti ulogu proroka u prvi plan i prisiliti crkveni autoritet da zauzme konačan stav. ona je u bitnim točkama posvuda ista i kao formula pri krštenju urezuje se u pamćenje svim vjernicima. Ne samo da se misionar prima kao brat kada susreće vjernike u nekom gradu. Prokušanom i istinskom proroku pripada priznanje. Djelovanje Duha Svetoga ne ograničava se. Pojedini članovi takvih općina mogu se pohvaliti posve naročitim posjedovanjem Duha. govori li iz njega zaista to treba utvrditi vodstvo općine. čija se sposobnost. vjernost prema predaji pretpostavka je postojanja vjerskih istina i jedinstva kulta.da bi biskup i njegovi pomoćnici mogli udovoljiti zadaćama svoje službe: apostolsko. tijelo Crkve Krlstove. kad nastupa u općini. božansko podrijetlo njihova autoriteta i upravljanje Duha Božjega. svećenik ili đakon koji ima prenijeti neku poruku. ali u svojem nutarnjem sadržaju posvuda predstavlja istu jezgru kršćanske liturgije. Nutarnje jedinstvo opće Crkve osiguravaju i druge snage. Ona se odnose na vrlo važnu stvar – pokoru. Jedinstvo kulta osigurano je slavljenjem euharistije. svi oni nailaze na bratsko gostoprimstvo gdje god se nalazi skupina kršćana. postojao još u poapostolsko vrijeme. Svi narodi moraju spoznati da su kršćani »narod Božji. prema tome. namijenjena neka uloga u sastancima općine. Tu očito nema više rivaliteta između obdarenih Duhom i nosilaca službe. tj. Pojedinačna općina poapostolskog vremena ne živi. koju može samo djelomično predati dalje. kultu i apostolskoj tradiciji može po vjerovanju toga vremena osigurati napokon samo onaj koji je istinski gospodar i zaštitnik tog jedinstva – Krist. te se još povremeno osjećaju slične napetosti kao i prije između laika obdarenih Duhom i vodstva općine. . Sve općine zajedno čine nov narod. U svakidašnjem životu doživljava vjernik jedinstvo i univerzalnost svoje Crkve na raznolike načine. vjerojatno u korist »učitelja«. Njezino katoličanstvo je tako upadljiv znak da se po njegovoj prisutnosti može raspoznati prava Crkva. nego se još uvijek posvuda primjećuje i kod vjernika u poapostolskim općinama. tako da euharistiju može biskup Polikarp iz maloazijske Smirne služiti i usred rimske općine. može. Jer tu ne smije i ne može ući nikakva novost ljudskog podrijetla. Klement Rimski vidi u vjeri. koji ne naučavaju istinu i traže samo novac. Vjera i bogoslužje osigurani su nadalje time što se neprestano mjere crkvenom predajom. susreću ga s poštovanjem. Herma ne traži za sebe nikakvu vlast naučavanja kojoj bi se predstojnici općine trebali pokoriti. No njihova pretenzija da imaju Duha mora se pokazati pred općinom kao opravdana. naviještaju istinsku nauku. Jedinstvo u vjeri. svi koji su primili pečat jedno su u istoj vjeri. predsjedaju agapama. prosuđivati o njemu značilo bi griješiti protiv Gospodina. Oni nastupaju kao učitelji. ovce njegove paše«. međutim. čak i običan kršćanin kojega njegovo zvanje vodi u tuđinu. Herma zna da ima i krivih proroka. Njezin je nevidljivi biskup Krist. ugled kojega pada. koja »prorocima« daje posebno mjesto u općini. lokalno razlikovati. međutim. autor »Pastira« koji je imao mnoga viđenja što ih mora priopćiti i vjernicima. oni vode euharistijske svečanosti. u istoj ljubavi. međutim. kao Herma ili autor Barnabine poslanice. jer ima krivih proroka. To u prvom redu vrijedi za Didahe. koji su i u općinama Magnezije. Efeza i Smirne obilno prisutni. iz njega govori Duh. dakle službene vođe. njemu se stoga obraća ta Crkva uvodnim molitvama da okupi narod Božji sa svih strana svijeta u jedinstvo i da ga u njemu čuva. koja se razvija od početnih priprostih oblika do preciznijih iskaza. svjesna je da je sa svim drugima povezana u jedan jedini organizam. poduzimaju se dapače daleka putovanja da bi se zajedno pretresla važna pitanja vjerskog značaja. Živahno dopisivanje općine s općinom održava živom svijest o jedinom velikom univerzalnom zajedništvu. izolirano i samodostatno. za nju želi pridobiti prezbitere općine. Stječe se dojam da se redaktor Didahe ovdje bori za proročki ideal. univerzalnu Crkvu. Jedinstvo ispovijedanja nasto.

No nije nam poznat ni jedan biskup poapostolskog doba koji bi otprilike s jednakim autoritetom kao u svojoj općini ulazio u prilike drugih mjesnih Crkava ili možda davao smjernice cjelokupnoj Crkvi. snažna struja vanjskih kršćana. No za opću je Crkvu pitanje Krista bivalo sve važnije tako da je postalo odlučujućim kriterijem za pravovjernost pojedinih judeokršćana ili judeokršćanskih općina. Ignacije ne spominje biskupa rimske općine. vjerojatno donosi nešto u biti točno kad govori o Cerintu da je potkraj 1. Jer ne postoje nikakvi povodi za tvrdnju da su u Korintu zahtijevali mišljenje Rima. I tu se baz sumnje očituje neko prvenstvo rimske općine. koje su u svoje naučavanje i službu Božju preuzele kršćanske elemente. od tog je vremena naviještao do tada nepoznatog Oca i činio čudesa. koji su posjećivali Rim. No one su ih preoblikovale u suprotnosti s autentičnim judeokršćanstvom i time se odijelile i od njega i od pobiblijskog židovstva. s kojim su ipak imale zajedničke osnovne crte kasnožidovske apokaliptike i priznavanja Zakona. njegov je lik i naučavanje osobito kod Epifanija iskrivljen fantastičnim legendarnim crtama. nego to čine naprotiv iz jasnog osjećaja dužnosti. koje je od službenog židovstva već dijelila različita religiozna praksa. ali govor poprima povremeno i odlučan. koji zahtijeva pokornost. kad je judaistička skupina pokušala proturiti svog kandidata Tebutisa protiv Simeona. No. I Klement Rimski stoji previše iza rimske općine kao takve a da bismo mu na osnovi poslanice korintskoj općini mogli pripisati neko svjesno pravo usmjeravanja nošeno posebnim autoritetom. ali Irenej. kaže se o rimskoj općini da je nasuprot drugima nastupila kao učiteljica. Aludirajući očito na poslanicu Korinćanima. Hegezipa. razboritošću i mudrošću. Doduše. koje se usredotočilo na dva osnovna pitanja: kristologiju i obaveznu vrijednost mojsijevskog zakona. poglavlje Heterodoksna judeokršćanska strujanja Već zarana razvile su se uz ortodoksno judeokršćanstvo praopćine i poapostolskog razdoblja i druge židovske skupine. uslijed svojih veza s Malom Azijom. te se njegova riječ o prednjačenju Rima u ljubavi ( = djelotvorna ljubav) ne može stoga nipošto razumjeti u smislu posebnog osobnog položaja njezina biskupa. čiji je zanosni uvod. prihvatili kršćanski sadržaj i time još jače naglasili svoju posebnost. u usporedbi s riječima njegovih drugih pisama. rimska poslanica nastoji uspostaviti mir opominjući i savjetujući. koliko na načelno različitim shvaćanjima naučavanja. u smislu ideje primata. već unutar praopćine i u pavlovskim zajednicama građu za mnoge sukobe i moralo je prije ili kasnije navesti Crkvu da isključi »judaiste« ako su nastojali naturiti kršćanima iz poganstva obdržavanje Zakona kao nužno za spasenje. stoljeća živio u zapadnoj Maloj Aziji i o Isusu tvrdio da je bio prirodni sin Marije i Josipa. upravo jedinstven: obilje epiteta punih duboka štovanja i hvale jedva se može protumačiti samo temperamentom ili nakanom pisca. Justina. Prije Isusove smrti Krist ga je opet napustio. Upravo ovo posljednje pitanje davalo je. ipak nije bez svake odgovornosti za cjelokupnu Crkvu. ukazuje na osobitu privlačnost te općine. Do tog odvajanja došlo je očito već nakon smrti Jakova Mlađeg. Kako se čini. gdje se katkada smatralo nadahnutim. Sigurno je Cerintova kristologija bila za pravovjerne judeokršćane pobuda da ga najoštrije napadaju. to je navodno nakon njegova krštenja na nj sišao Krist u obliku goluba. koja se ne može protumačiti samo činjenicom što je postojala u glavnom gradu Carstva. Biskupi poput Ignacija i Polikarpa ne upravljaju svoje riječi opomene i ohrabrenja vjernicima drugih općina samo iz osjećaja neke puke solidarnosti. gotovo prijeteći ton. pravovaljano izabranog Jakovljeva nasljednika. Njihovo odvajanje od ortodoksnog judeokršćanstva nije se zasnivalo toliko na drukčijoj religioznoj praksi. 11.Iako biskup ima svoje pravo područje djelovanja u svojoj općini. Ono se prije svega razabire u pismu Rimljanima Ignacija Antiohijskog. nastoje u Rimu postići podršku ili priznanje. koja tu nastupa sa stavom koji prelazi mjeru svijesti o bratskoj solidarnosti. To je daleko prije rimska općina kao takva. navodno je samo Isus trpio i uskrsnuo. Pravovjerni kršćani kao i pristaše ili osnivači sektaških ili heretičkih pokreta – spomenimo samo Polikarpa od Smirne. Ovdje se u svijesti izvanrimskih kršćana već nazire mišljenje da rimskoj općini pripada neko prvenstvo. Treba nadalje uvažiti ugled koji je prvo Klementovo pismo uživalo. kako se iznad svih ljudi isticao pravednošću. što bi onda mogli koristiti u svom zavičaju. Taj adopcijanski i doketski obojen Kristov lik . Iseljenje ortodoksnih judeokršćana u područje istočno od Jordana i s tim u vezi njihovo raspršavanje po Celesiriji oslabilo je njihovu nutarnju povezanost i učinilo ih osjetljivima za utjecaje koji su dolazili od židovskog sektaštva. ipak nije isključeno da su židovski sektaši. Napokon. kako je rečeno. npr. u Korintu i u ostaloj Crkvi. neposredno nakon što je pisano.

može se govoriti o stanovitom antipavlinizmu ebionita. Ebionitsku misao nalazimo nadalje u jednom traktatu iz prve polovice 2. koju ebionisti otklanjaju. koji je možda potjecao iz židovskih sektaških krugova. koji je već u Adamu i Mojsiju bio nastupio s posebnim poslanjem. od svojih se pogrešaka ebionit čisti dnevnim pranjima. Slijedeće se značajke mogu smatrati karakterističnim za autentično ebionitstvo heterodoksnog pečata: u shvaćanju postanka svijeta zastupaju ebioniti dualističke ideje. koje. Možda su ebioniti u početku bili pravovjerni judeokršćani. Ebionitski lik Krista prema tome bitno je određen njegovim adopcijanskim značajem i nijekanjem soteriološkog značenja Kristova života i smrti. i drugu koja ga priznaje kao Mesiju i Sina Božjeg. koji su samo za se bili vjerni Zakonu. koji se istina. tako i u ocjeni Zakona i žrtava bilo je raznih tendencija i nijansa. prvome je dana vlast nad budućim svijetom. Kako u stavu prema Kristu. »neprijateljski čovjek« koji je krivotvorio prve Isusove misli. čijim se raznim radovima o Bibliji mogao služiti još Origen. koja naznačuje njihov skroman način života. Nalazimo ga prije svega u »Kerygmata Petrou« ebionističkom traktatu iz prve polovice 2. U najnovije vrijeme ukazuje se na srodne crte između ebionita.morao je za kršćane Male Azije biti neprihvatljiv. on. koje se prvenstveno opažaju u njihovu stavu prema hramu. stoljeća. Po tome bi rascjep između ortodoksnih i heretičkih ebionita trebalo datirati u vrijeme oko godine 150. Ebionisti odlučno odbijaju njegovu legitimaciju apostola. koja se kod Ireneja javlja pod nazivom ebionita. To su najprije bile krive perikope. Osim toga Cerint je zastupao gnostičke nazore. Taj je zadatak trebao ispuniti naučavanjem Božje riječi. Na mjesto žrtve dolazi život u siromaštvu i zajedništvu dobara. S takvom su kristologijom povezivali odlučan zahtjev za poštivanjem Zakona. koji se u Pavlovim poslanicama javljaju kao protivnici Pavlove misijske djelatnosti. No kasnije su u kristologiji u pitanju obaveznog značenja Mojsijeva zakona zastupali gledišta koja su bila heterodoksna i dovela ih do otcjepljenja od opće Crkve. dakle ne nekim izvanrednim djelom spasenja a ni otkupiteljskom smrću. Epifanijevi podaci. Time bi se ebionitski pokret . Podatak za odredivanje vremena otcjepljenja možda nam daje Justin Mučenik. obrađeno u ebionističkom smislu. jer se takva mogla temeljiti samo na osobnom poznanstvu s Isusom. a što joj protuslovi. Odbio je svaku žrtvu u bogoštovlju. nije bio Božji Sin koji postoji već otprije. pa zato ni njegova smrt nema značaj žrtve. on je pokazao što je u Zakonu pravo te odgovara Božjoj volji. nisu drugo do li obmane što su ih nadahnuli demoni. Heterodoksni pokret ebionita ne predstavlja u svojoj daljnjoj povijesti jedinstvenu sliku. a pogane za Boga. Od ebionitskih spisa valja spomenuti jedno vlastito Evanđelje. Međutim o znatnom je pokretu riječ kod judeokršćanske skupine. Neki su se ebioniti otvorili i gnostičkim idejama i slijedili bizarne spekulacije. Po tome je Pavao bio veliki neprijatelj Zakona. međutim. ostaju problematični. Bog je od početka ustanovio jedan dobar i jedan zao princip. Tada bi bila vrlo vjerojatna hipoteza da je riječ o potomcima članova praopćine koji su se oko godine 66-67. a zatim prije svega krvne Žrtve. Po imenu poznat teološki pisac ebionita bio je prevodilac Biblije Simah (Symmachos). a drugome nad sadašnjim. Euzebije zna da je Cerint nadalje branio grubi hilijazam. ali vjerojatnije je da naziv potječe od hebrejske riječi ‘ebjon (siromašan). poslije Krista. »Kerygmata Petrou« pokazuju i stanovitu antitrinitarnu tendenciju i zabacuju trinitarno tumačenje starozavjetnih mjesta. koje predstavljaju iskrivljenje Božje volje. sudjelovanjem u svetoj gozbi s vodom i kruhom te svetkovanjem subote i nedjelje. Epifanije nam je prenio neke njegove ulomke. Privrženici pokreta smatraju. razlikovao vrhovnog boga od stvaraoca svijeta. dobar princip je Krist. koji razlikuje dvije skupine judeokršćana. dok Pavao navodno temelji svoj poziv na viđenjima i objavama. dakle. a obradio ga je redaktor Pseudoklementina. Uslijed prihvaćanja mojsijevskog zakona i otklanjanja soteriološkog značenja Kristove smrti. koji sadrži »Petrove propovijedi« . po Ireneju. Ovdje ebioniti nastupaju tako reći kao baštinici judaista. esena i qumranskih Židova. trebao očistiti od svojih nedostataka. koje su kasnije unesene u Mojsijev zakon. koji ovog prvog nije poznavao. kad govori o cerintovcima. stoljeća. Time je on bio i »istinski prorok«. kako je bilo uobičajeno među kršćanima. jer je Krist ostavio Isusa prilikom njegove smrti. jer je. njegovu svećenstvu i krvnim žrtvama. Ranokršćanski hereziolozi nastoje da to ime izvedu od osobe zvane Ebion. na dan njegova krštenja u Jordanu dao mu božansku snagu. koji kasnije upotrebljavaju Pseudoklementine. Isusa iz Nazareta posvetio je Bog za Mesiju. Tu reformu Zakona ostvario je Isus svojom naukom. jednu koja u Isusu vidi pukog čovjeka. nešto od te odbojnosti osjeća se još u neobičnoj Irenejevoj napomeni da je apostola Ivana Cerintovo naučavanje potaklo da napiše svoje evanđelje. Čini se da Cerint nije okupio mnogo pristaša. obećani mesijski prorok. ime vjerojatno vlastitom oznakom. nego prirodni sin jednog zemaljskog bračnog para te ga je Bog zbog primjernog ispunjavanja Zakona uzdigao za Mesiju. a sada je kao Isus trebao pridobiti židovstvo za čišće obdržavanje nepatvorenog Zakona. dakle. poslije Krista naselili u Transjordaniji i Celesiriji. koje je vjerojatno bilo Evanđelje po Mateju.

zato ih i nadalje obvezuje obrezivanje. njemu se suprotstavlja svijet crne vode napučen demonima i sotonama. uz kojeg postoji još mnogo manjih Mana. Sekta je bila misionarski aktivna i stekla privrženike na istoku sve do Eufrata i Tigrisa. spasit će se. Ranokršćanska Crkva nije se još morala u istoj mjeri boriti protiv svih tih heterodoksnih judeokršćanskih strujanja. Uz to se velika važnost pridaje kultnoj svečanosti uspona duša pokojnika prema carstvu svjetla. svetkovanje subote. kojeg je Ivan Krstitelj raskrinkao. elementi u mandejskom kultu doimlju se kao nešto sekundarno i stupaju pred gnostičkim. kršćanstvo i islam smatra lažnim religijama. kao na primjer u formuli krštenja i u jednoj Elhazajevoj viziji Krista. ne može se. poštivanje vrhovnog Boga i upotreba magičnih formula. jasno ukazuje svojim tumačenjem Geneze i naučavanjem o arhontima i anđelima i njihovoj ulozi u stvaranju na srodne spekulacije kasnog heterodoksnog židovstva i heretičkog judeokršćanstva. izvorno dobrog i zlog. koja su trebala oslobađati od bolesti i mana. koja potječe od Simona Maga. stoljeću donekle rasprostranila a vjerojatno potječe od nekog čovjeka zvanog Elhazai. Osnovica njezina vjerovjesništva bila je Sveta knjiga kojoj su pripisivali nadnaravno podrijetlo. »Ivanov apokrif«. koji pripada gnostičkim spisima iz Nag Hammadija. koje se zbog određenih shvaćanja također više ne mogu ubrajati u kršćansku ortodoksiju. koje je u svojim krajnjim oblicima prekinulo se službenim hramskim bogoslužjem. jedno žensko. koje se vrši trokratnim uranjanjem u tekuću vodu i može se češće ponoviti. no otklanjanju starozavjetne žrtve. o nekoj židovskoj gnozi u strogom smislu ne može se govoriti. iako se put tih utjecaja samo teško razabire. Mandejska mitologija poznaje jednog velikog kralja svjetla ili Velikog Manu. mogla se ortodoksija ranog kršćanstva sama pročistiti i učvrstiti. univerzum koji upravlja sudbinom svijeta. naroda i pojedinaca.10). Sekta koja još i danas broji oko 5000 članova što žive na području donjeg Eufrata i Tigrisa. Očito postoje jaki židovski elementi. Takav se gnostički smjer heterodoksnog judeokršćanstva može vidjeti u samaritanskoj gnozi. određeno odgovoriti. navodno kršćanski. U njezinu bogoslužju zauzima vrlo važnu ulogu krštenje. Nije vjerojatna izvorna povezanost s ranim judeokršćanstvom. Ocjena Krista kao pukog čovjeka i običnog proroka pokazuje kršćanstvo tog pokreta kao nesumnjivo heterodoksno. stoljeću vlastitu književnost. jer se židovstvo ne otvara radikalnom dualizmu u smislu dvaju jednakih principa. jednako se razabiru i kršćanski utjecaji. o njihovoj međusobnoj borbi i o »krepostima i silama« koje oslobađaju čovjeka. Velik ugled uživa kod mandejaca Ivan Krstitelj. Tzv. koji je u opetovanim utjelovljenjima dolazio na svijet. dok Isusa smatraju krivim prorokom i lašcem. Ne može se dokazati ovisnost kršćanskog krštenja o mandejskom. koja se u 3. jer sa svima nije došla u blizak dodir. ČETVRTI ODSJEK . U njoj su dva nebeska bića igrala posebnu ulogu. Sekta mandejaca može se ovamo svrstati zbog toga što je svojim podrijetlom vjerojatno bila povezana s heterodoksnim židovskim sektama koje su vršile krštenje.mogao donekle svrstati u šire strujanje. tko tada bude znao tajanstvenu formulu. a razvile su se na područjima istočne Sirije i Palestine. zvano Duh Sveti. Istina. Tu treba u prvom redu spomenuti sektu elhazaita. tj. Iz židovske heterodoksije mogla bi potjecati spekulacija te gnoze o anđelima koji stvaraju svijet. a njemu judeokršćanstvo dakako nije bilo strano (Dj 8. Sekta je poznavala krst u odjeći koji je davao oproštenje grijeha te opetovana pranja. Naučavanja svete knjige Elhazaita imaju se čuvati kao tajna. jer ih nije svatko dostojan. koji je djelovao u prvim desetljećima 2. kao i neke dijelove Pisma. Posebnost ebionita bila bi onda u ocjeni Kristova lika. stoljeća u sirsko-partskom pograničnom području. Kao životno pravilo služi elhazaitima Zakon. Sin Božji ili Krist. položaj tijela prema Jeruzalemu pri molitvi. I drugi. razvila je tek u 7/8. Isto tako odlučno odbijaju Pavla. podređen jednom Bogu. Na pitanje iz kojeg religioznog područja dolazi elhazaitstvo. kao na primjer motiv promjene Kristova Iika. koja židovstvo. iranskim i babilonskim utjecajima (astrologijom) u pozadinu. a na zapadu napose u Palestini i nastojala se preko Alkibijada Apamejskog ukorijeniti u Hipolitovo vrijeme i u Rimu. Bliske su ebionitima još druge judeokršćanske skupine. Apokaliptičke crte pokazuje proroštvo o bliskom velikom ratu. očito je jedan ritual te sekte bio upotpunjen kasnijim posudbama iz nestorijevskih krsnih običaja. Ali gdje je do sukoba došlo. pri današnjem stanju vrela. Na taj smjer upućuju i gnostički elementi.Stanovite židovske struje vjerojatno poznaju neki relativni dualizam kad prihvaćaju univerzum anđela i demona. Utjecaji heterodoksnog judeokršćanstva mogu se napokon dokazati kod velikih ranognostičkih skupina. s kojim će početi konac svijeta. drugo muško. Preko Simonova učenika Menandra i njegovih učenika Satornila i Bazilida mogli su ti nazori dospjeti u Siriju i Egipat i prodrijeti u tamošnja gnostička strujanja.

čak i robova. da bi odsutni namjesnik kasnije osobno preuzeo slučaj u svoje ruke. Kršćanka Agatonika. Meliton upozorava Marka Aurelija na to da su maloazijski kršćani izloženi danju i noću otvorenoj pljački i otimačini ološa kako se ne bi postupalo ni prema barbarskim neprijateljima. Prilikom namjesnikove istrage ponudio se jedan dotada slobodan kršćanin. u kojem one pričaju maloazijskim bratskim općinama što ih je zadesilo godine 177. Kako se čini. Polikarp Efeški u pismu papi Viktoru kaže da je pokopan u Smirni. biskupa Eumenije u Frigiji. koji su bili u kršćanskoj službi. o kojoj Euzebije daje pouzdane vijesti. koji je i kao vladar nastojao ostvariti stoički životni ideal. U Rimu je filozof Justin najuglednija žrtva iz jedne skupine kršćana. U desetljeće 160-170. stvarnost je bila drukčija. teretile su gospodare za najteže zločine. Osim tih pripadnika gornjeg sloja bilo je u lyonskoj općini. čovjek vrlo poodmakle dobi. koja treba datirati u vrijeme vladavine Marka Aurelija. priznala je otvoreno svoju vjeru i dragovoljno se predala plamenu. Ljeti 177. provalio se odjednom bijes svjetine protiv tamošnjih kršćana. kao na primjer frigijski liječnik Aleksandar ili Atalos iz Pergamona. za koje Meliton ne može vjerovati da bi bili carevi. Već se iz njegovih osobnih zapisa može vidjeti koliko je u dnu duše prezirao kršćane vjerujući da su svoj život davali za iluziju. biskup Tijatire Karpos i đakon Papilos tu su osuđeni na smrt i spaljeni na lomači. Nakon početnih šikana – kršćanima se zabranio pristup u državne zgrade i na javna mjesta – opkolila je svjetina jednu skupinu kršćana na gradskoj tržnici. pri tom se navode novi dekreti. Vettios Epagathos. kojima se i ovdje. Vjerojatno je u isto vrijeme zatekla smrt i Thraseasa. Biskup Sagaris Laodicejski umro je mučeničkom smrću »kad je Servilije Paulus bio prokonzul u Aziji«. Tu situaciju potvrđuje i niz pojedinačnih mučeništava iz raznih dijelova carstva. prijestupi protiv religije i carskog veličanstva. Znatan dio članova općine potjecao je neposredno ili posredno s maloazijskog Istoka. Mučeništvo općina u Lyonu i Vienneu Već ranokršćanska apologetika pripisuje caru Marku Aureliju (161-180) edikt sklon kršćanima. kad su se u Lyonu okupili predstavnici čitave Galije na proslavi carskog kulta. ali su ga pokrajinske vlasti mogle lako primijeniti protiv njih. Razlog carevu stavu vidjeli su u izvještaju o čudesnoj kiši. Euzebije ga je gotovo potpuno uvrstio u svoju crkvenu povijest. ali upravo u vrijeme tog oara učestale pritužbe kršćana. Da je atenski biskup Publios smaknut između 161. okolnostima i toku jednog lokalnog vala progona za Marka Aurelija pruža zajedničko pismo kršćanskih općina Lyona i Viennea u Galiji. Može biti da njihova predodžba o filozofu na carskom prijestolju. pogodovala takvoj ocjeni cara. pripisivalo bezboštvo i razuzdanost. Da se kršćani progone. pljačkaju i svakojako muče. Izjave poganskih robova. Biskup lyonske općine bio je tada Potheinos. odakle ju je rimski tribun nakon saslušanja dao odvesti u tamnicu. Kad se na odgovarajuće namjesnikovo pitanje i on priznao kršćaninom. Apolinara iz Hijerapolisa i Atenjanina Atenagore. Da li se to u pojedinačnom slučaju dogodilo. za koje su optužena njegova braća u vjeri. S valjanim razlozima datira se u vrijeme vladavine Marka Aurelija i martirij jedne kršćanske skupine iz Pergamona.APOLOGETI BRANE CRKVU OD POGANSKE KNJIŽEVNE POLEMIKE. valja smjestiti i mučeničku smrt triju biskupa s Istoka. i . i 167. jasno odaju da se položaj kršćana pogoršao. Da nikako nije bio spreman dati ugroziti državnu religiju sanjarskim vjerskim sektašima i uvođenjem dotad nepoznatih kultova. koja je prisustvovala smaknuću. koja je spasila carsku vojsku od poraza u ratu protiv Markomana na molitvu jedne kršćanske legije. da će pred sudom dokazati kako su neosnovani prekršaji. koja je između 163. teško je dokazati. Najzorniji izvještaj o pozadini. i 170. kako ih nalazimo u apologijama Melitona Sardskoga. smaknuta nakon procesa što ga je vodio sam rimski gradski prefekt. kao i drugdje u Carstvu. na koji su se pozivali Apolinar iz Hijerapolisa i Tertulijan kad su željeli osuditi nepravdu tadašnjih oštrih postupaka rimskih provincijskih vlasti protiv kršćana. koji je imao rimsko građansko pravo. koji doduše nije usmjeren posebno protiv kršćana. već Justinov učenik Tacijan svaljuje dio odgovornosti za smrt tih kršćana na intrige poganskog filozofa Krescencija. bio je uhapšen. kojemu je uz bok stajao prezbiter Irenej. poglavlje Položaj kršćanstva pod carevima Markom Aurelijem i Komodom. Junius Rusticus. u kojoj je vladao svjež vjerski život. i predstavnika nižih društvenih slojeva. SAMOODRŽANJE CRKVE SUOČENE S GNOSTICIZMOM I MONTANIZMOM 12. poznato mu je iz pisma biskupa Dionizija Korintskog atenskoj općini. pokazuje reskript iz godine 176/177. tuži se i Atenagora u svojoj apologiji tom caru i moli ga da dokrajči denuncijacije kojih su kršćani žrtve. dakle oko godine 164.

Beskonačni carevi vojni pohodi donosili su raznovrsna opterećenja. dokazuje ponašanje prokonzula Arija Antonina. koji je još mogao suzbiti takove ispade. Prefekt Perenis traži u ovom slučaju dapače mišljenje senata i očito nerado izriče smrtnu osudu nad čovjekom visoka položaja tek kad ovaj tvrdoglavo ustraje u svojoj vjeri. Ako je sada neki pokrajinski namjesnik češće popuštao pritisku pučkog gnjeva. Da predstavnik rimske države nije protiv kršćana uvijek poveo proces iz brutalnog fanatizma. to se i u Rimu vodilo više računa o javnom raspoloženju i davalo mu se oduška u progonima kršćana. valja pogubiti. Taj se položaj nije promijenio ni pod sinom Marka Aurelija. Njoj se ima zahvaliti što je Komod dopustio da se vrate kršćani koji su bili osuđeni na prisilni rad u sicilijanskim rudnicima. one. jer ih je prokonzul nastojao nagovoriti da se odreknu svoje vjere i dao ih pogubiti tek kad su to odbili. ako ona i nije razumjela njegovu pozadinu. No činjenica da je. Ništa ne govori u korist pretpostavke da bi rimska centrala uz istu pravnu situaciju silila pokrajinske vlasti na oštriji postupak. bio je time dan smjer kojim će poteći gnjev svjetine. mogla se lako pripisati kršćanstvu kao takvom te imati negativne posljedice. Pismo ne daje točan broj žrtava. i tako su se smaknuća nastavila. Egzaltirana težnja za mučeništvom. neprestana ugroženost graničnog pučanstva neprijateljskim invazijama povećavala je razdraženost koju su još jačale prirodne nepogode. Smije se uzeti da su ti kršćani bili prijavljeni rimskoj vlasti. Biskup Potheinos umro je u tamnici nakon okrutnih zlostavljanja. koji se mogu razumjeti samo na pozadini dotada važećih odredaba. više no inače svraćale pozornost na se.tako se nakon nekoliko dana našla elita obiju općina u tamnici. kao npr. ostali su bačeni u arenu pred zvjerad. ostali su osuđeni na smrt. a pepeo bačen u Ronu. o kojemu pripovijeda Tertulijan da je . Njegova odluka u vezi s upitom lyonskog namjesnika nedvoumno dokazuje da je još uvijek trajala pravna situacija koja se razabire iz Trajanova reskripta i prakse za cara Hadrijana. Spor s gnostičkim strujama unutar pojedinih općina jedva se mogao sakriti poganskoj okolini. te je sve to gotovo nužno dovodilo do pogroma. odgodio je njegovo smaknuće. u lyonskoj općini jedan kršćanin potjecao iz Frigije nije dovoljna da bi se ta općina mogla smatrati montanističkom skupinom. Atalosa i Aleksandra slavi izvještaj napose hrabrost mlade Blandine i 15-godišnjeg Pontika. koja je bila nižega roda. Opće neraspoloženje stanovništva carstva nalazilo je upravo pod Markom Aurelijem mnogostruku hranu. a izvršenje osude popraćeno je posebnim mučenjem. koji su ostali pri svojem kršćanskom uvjerenju. Pita li se o razlozima tog očitog pooštrenja postupaka rimskih vlasti protiv kršćana. o kojemu izvještava Euzebije u jednom izvodu iz originalnih akata tog martirija. sigurno se ne mogu navesti nikakve nove careve zakonske mjere. Da u vrijeme vladavine Marka Aurelija nisu kršćani uvijek kažnjavani smrću nego katkada prisilnim radom u rudnicima. ipak joj je bila vidljiva jača opozicija Crkve prema poganskoj kulturi i rimskoj državi. kod kojeg se može dapače ustanoviti osobna snošljivost prema pojedinim kršćanskim osobama. Kad je legat saznao da je otmjeni Atalos rimski građanin. Naprotiv se iz okolnosti lyonskih progona i već spomenutih mjesta kod apologetskih pisaca može jasno razabrati da se pod Markom Aurelijem pučko javno mišljenje još jače okrenulo protiv kršćana. poplava Tibera i kuga. vidi se iz ulomka jednog pisma kod Euzebija što ga je pisao Dionizije Korintski rimskom biskupu Soteru (166-175). osudio na smrt. Ali taj car nije dao nove smjernice za držanje državnih vlasti prema pristašama kršćanske vjere. primijetilo da su odsutni upravo kršćani. pa i to da su kršćani na njegovu dvoru mogli imati utjecajnu službu. Denuncijacija je po svoj prilici prouzročila 183/184. Osim novokrštenika Matura. Komodom (180-192). Možemo barem u pojedinačnim slučajevima spomenuti i montanistički pokret ako želimo shvatiti sve veću nadraženost poganskih krugova prema kršćanima. To neprijateljsko raspoloženje sada češće i intenzivnije prelazi u djelo negoli. đakona Sanctusa. pripisuju zato Komodovu vremenu povećani broj obraćenika na kršćanstvo. Svi su i dalje ostali postojani. Kad bi se prilikom pokorničkog bogoslužja koje je car bio naredio protiv kuge. Prvi sačuvani dokument kršćanskog podrijetla na latinskom jeziku govori o postupku protiv šestorice kršćana iz afričkog mjesta Scili. Carevo držanje bilo je uvjetovano utjecajem njegove žene Marcije. nego su nakon šest dana spaljena. tek kasnija predaja navodi pedesetak imena. koja je nosila državu. Ono je glasilo da se oni koji su se odrekli vjere ne kazne. svojstvena montanizmu i njegovo fanatično odbijanje svakoga sporazuma s profanom kulturom. proces protiv rimskog senatora Apolonija. na primjer. koje je prokonzul Vigelije Saturnin u srpnju 180. tražeći o tome mišljenje cara. Kasniji kršćanski pisci kao Euzebije. a da je pri tom ne smijemo smatrati krštenom kršćankom. Kršćanske su općine sa svoje strane tada. To dokazuju pojedini procesi protiv kršćana u vrijeme njegove vladavine. a po jednoj bilješci Kasija Diona imala je za učitelja kršćanskog prezbitera Hijacinta i bila u prijateljskim odnosima s rimskom kršćanskom općinom. Za vrijeme procesa desetak kršćana odreklo se svoje vjere. Mrtva tijela nisu predana rođacima da ih sahrane. iako nehotice. recimo pod Hadrijanom.

Lucijan iz Samozate. Celzo Neraspoloženje poganskog pučanstva s eksplozijama bijesa i time uvjetovani zahvati državnih vlasti dovode kršćanski pokret prije svega u prvoj polovici 2. koji se očito nije mogao zaustaviti nikakvim akcijama masa ni policijskim mjerama. Ovim se primjerom jasno vidi da polemika obrazovanih krugova usvaja prigovor poganskih masa da su kršćani bez religije i bezbošci. Retor Fronton. i to često u obliku masovnog nasilja. ako želite umrijeti. jer navodno počiva na slijepom fanatizmu. To vrijedi i za poganskog retora Frontona. i to na duhovnoj razini. da bi bili osuđeni. nije shvatio njezin doseg i veličinu. no on to radi više da bi udovoljio poganskoj većini nego što točno poznaje stvar . letak i opsežnija knjiga postali su nosioci književne polemike. kad hladno osuđuje junačku spremnost »Galilejaca« na mučeništvo. koje osim toga ne odaju nikakvo poznavanje nove religije.Ako je uopće upoznao »Kristovu nauku«. jer je suodgovoran za reakciju na kršćanskoj strani. njihovoj mržnji prema ljudskom rodu. što ima svoj uzrok u sve većoj uznemirenosti poganskog pučanstva. dok je druge otpustio srditim riječima: »A vi. otkrivaju sav prezir poganskog pisca. stoljeća sve jače u svijest javnosti. Malo kasnije susrećemo kod Svetonija sličnu karakteristiku kršćana. objavljuje Krescencije posvuda da su kršćani »bezbošci i ljudi bez religije«. Slična se negativna ocjena osjeća kod Epikteta. Justinov učenik Tacijan pripominje da se Krescencije nastojao kršćanskom sugovorniku osvetiti drugim sredstvima. Prvi počeci poganske književne polemike protiv kršćanstva nalaze se u već spomenutom izvještaju Tacita o Neronovu postupku protiv kršćana. Ta se situacija odražava u apologetskoj literaturi druge polovice stoljeća. a ne argumentacijom. Pod Markom Aurelijem ih iznuđuje više nego inače javno mišljenje. samo prigodne napomene poganskih spisatelja. Rugalica. Rani primjer rasprave između jednog predstavnika kršćanstva i jednog poganskog filozofa predstavlja susret apologeta Justina s cinikom Krescencijem u Rimu. s kojom ćemo se pobliže pozabaviti. a nije potrebno da se dokažu neki drugi prekršaji. poglavlje Književna polemika protiv kršćanstva. međutim. koja se zacijelo vodila javno. U krugovima poganskih intelektualaca oblikovala se volja za obranom. može se. kršćane izvode samo onda pred sud kad su kao takvi denuncirani. koja je u borbi protiv kršćanstva počela upotrebljavati sredstva profanog poganskog obrazovanja. Upravo ta opća formulacija pretpostavlja da je bilo pojedinačnih mučeništava. ipak njegove ironične formulacije o njihovu ogavnom praznovjerju. Iako ih Tacit nije držao krivcima za požar Rima. naprotiv. Počevši od sredine 2. misli Justin. U raspravi. samo neke od njih dao uhapsiti. stoljeća i uskoro u pamfletima Lucijana iz Samozate i u »Istinskoj nauci« filozofa Celza dosiže svoj vrhunac. Time je polako započela nova reakcija poganstva protiv kršćanstva. Prema Justinovu izvještaju. U jednom govoru u senatu ili na jednom javnom . Zbog toga se procesi protiv kršćana mogu dokazati samo sporadički. u širokim krugovima poganskih intelektualaca jasno razabrati sve veći nemir zbog širenja kršćanskog pokreta. čije ocjene nisu mogle ostati bez utjecaja na čitaoce. Pregled o progonima kršćana pod dvojicom zadnjih Antonina jasno govori da je rimska država i nadalje zauzimala prema kršćanstvu onaj stav koji se bio razvio pod Trajanom. nego zbog svog položaja odgojitelja carskih prinčeva Lucija Vera i Marka Aurelija. kad je veća skupina kršćana stajala pred njegovim sudištem. koji joj u drugoj polovici 2. imate dovoljno užadi i ponora!« Postoje nadalje i vijesti o kršćanskim mučeništvima u Apameji i Frigiji. koje je prema kršćanima postalo neprijateljsko. stoljeća. 13. nesretnici. Razvoj je veoma značajan za povijest kršćanstva. Zastupnici poganske filozofije osjećaju sad ipak ponekad i potrebu da se s duhovnim i religioznim fenomenom kršćanstva bolje upoznaju i s njime polemiziraju. koji je doduše uživao stanovit ugled no ne zbog svoje duhovne važnosti. Justin se ne osjeća pobijeđenim i bez daljnjega je spreman na novi susret. stoljeća daje posebno obilježje.jednom. koja počinje sredinom 2. to sigurno. Sve su to. dovoljno je priznanje kršćanske vjere. kad ih označuje kao pristaše novog i zločinačkog praznovjerja (superstitio nova ac malefica) te ih tako jasno i prezirno dijeli od pripadnika stare i prave religije. a na stvarne progone u Siriji misli Teofil Antiohijski kad na koncu svoje apologije napominje da kršćane »sve do ovog trena podvrgavaju okrutnim mučenjima«. o kojima zbog oskudnosti vrela nemamo nikakvih točnih podataka. o zločinima koji zaslužuju kaznu. kršćani se sa svoje strane laćaju pera i zauzimaju položaj prema poganskom napadaju obranom i protunapadom te tako stvaraju apologetskom književnošću poseban sektor na području ranokršćanske Iiterature.

Karakteristika koju Lucijan iz Samozate daje kršćanima u svojem satiričnom spisu »O smrti Peregrina Proteja« ne može se strogo uzeto smatrati polemikom protiv kršćana. tumači njihove svete spise. jednako je groteskno kao i njegova tvrdnja da bi varalicu štovali kao Boga. čitatelje Lucijanova djela. dok on bez skrupula iskorišćuje njihovu pomoć i nesebičnost da bi se obogatio. ostaje mu nepoznato što su njegov život i njegova nauka. a sigurno ih je tu i tamo mogao i sam promatrati. Jer ta rugalica. isto tako ocjenjuje i njihovu bratsku ljubav. Slika kršćanstva. koje se kasnije širilo i pismeno. njihovo omalovažavanje zemaljskog posjeda i njihovo zajedništvo dobara. No kako je njegov žuran pogled uvijek tražio samo ono što se moglo iskoristiti za burlesku ili komični efekt. koja je vjerojatno malo privlačila pogane. ne osjeća mržnju prema njima. To se djelovanje osjećalo još na početku 3. kad je Minucije Feliks napisao svoj dijalog. kako ju je nacrtao Lucijan. O samom Kristu Lucijan ima tek vrlo neodređene predodžbe. nema dubine i potpunosti u poznavanju bitnih crta kršćanskog vjerovanja. sigurno je u duhovnoj borbi s poganstvom imala svoje djelovanje. sastavlja dapače nove i uživa doskora gotovo božansko štovanje. mogao se imati tek sažalni smiješak. koje rado izlaže ruglu. pristaše koje su bili doduše bezazleni ali baš zato naivne budale i prema svojim vjerskim tradicijama sasvim nekritični. koji o kršćanima govori bez mržnje. koje su o njima kolale. Tek kad kršćani vide da se Peregrin Protej ne drži nekih kršćanskih zapovijedi. No i kod tog pisca. Lucijan je nešto čuo o ugledu što ga kršćanski priznavalac uživa među vjernicima. Ovdje valja naglasiti da si jedan pripadnik obrazovanog gornjeg sloja očito nije dao nikakva truda da ispita opravdanost tih ružnih ogovaranja i da im je u svojem govoru dao važnost koja nije mogla promašiti svoje djelovanje na javno mišljenje. Kroz tu karikaturu kršćanske svakidašnjice često opipljivo probija stvarna situacija. Čini se da ga kršćanska literatura nije zanimala. Vjeri u besmrtnost i njihovoj spremnosti na smrt ruga se Lucijan više sažalno nego cinički. i poganima i kršćanima jednako je dobro poznat citirani ulomak iz Frontonove oratio. Za religiju. napuštaju ga. To što je mogao vjerovati da bi kršćani smatrali Peregrina piscem svetih knjiga. o njezinom nutarnjem religioznom svijetu nema nikakve predodžbe. svaka vješta varalica može taj njihov stav iskoristiti i kod njih se obogatiti. to je njegovo poznavanje kršćanstva ostalo sasvim površno. stoljeća. pomažu mu svakojako u procesu. njihov duh zajedništva. smrt i uskrsnuće značili tadašnjem kršćaninu. Njihova vjerska uvjerenja i njihovo ponašanje u svakidašnjoj praksi ocjenjuje kao jednu od mnogobrojnih ljudskih ludosti i zabluda. koja oštrim perom tako lako izlaže slabosti svojih bližnjih poruzi svojeg vremena. prisvojio je Fronton teška sumnjičenja kojima je masa klevetala kršćane. kad je zbog ubojstva vlastitog oca bačen u tamnicu. . Stoga daje o kršćanima ovakvu sliku: varalici Peregrinu polazi lako za rukom da u Palestini iskoristi ljudsku lakovjernost. u njima ne vidi opasnost za državu ni za opstanak javnog reda i stoga ne želi prenositi otrovne jezive bajke. na sastancima kršćana uskoro igra glavnu ulogu. Neumornim žarom nastoje mu olakšati sudbinu. poznata mu je briga koju pokazuju prema utamničenima. to mu kod kršćana još više diže ugled. Tako je mogla nastati samo izobličena slika stvarnoga kršćanstva.predavanju. dapače i rodoskvrnuću. da se oni na svojim sastancima nakon obilne gozbe i pijanke odaju najgorim razuzdanostima. posjećuju ga danju i noću u tamnici. ali upravo kršćansku ludost smatra bezazlenom. Na svojim brojnim putovanjima Lucijan je često čuo o pristašama te nove vjere. njihova hrabrost da i uz cijenu smrtne opasnosti priznaju vjeru.

Propovijed kršćanskih učitelja dapače opominje da se valja čuvati ovozemaljske mudrosti i time odbija svakog kojemu je grčka paideia ideal. u krugovima robova.Celzo Na sasvim drugu razinu diže borbu s kršćanstvom u 8. međutim. pa ga zato podvrgava ispitivanju. koji je u isti mah nepromjenljiv i bezobličan i kojega bi se trebalo štovati više u pojedinačnoj duši nego određenim. kojemu se predodžba o tome da bi Bog postao čovjekom čini upravo sramotnom: »Ni jedan Bog ni Božji Sin nije nikada sišao niti će ikada sići. koji često u čovječjem mišljenju i djelovanju zauzimaju mjesto koje im zapravo ne pripada. u te niže bogove ubrajaju se u prvom redu zviježđa te kultni i plemenski bogovi religija povezanih uz pojedine narodnosti. već iz njih povlači i praktične konsekvencije. među ženama i djecom. stoljeća Celzo svojim opsežnim djelom kojemu je dao nejasan naslov ‘Αληθης λόγος. Svaka religija koja se javlja mora. štoviše »ludost« svjesno dižu do vrline. desetljeću 2. Isus je po njemu samo čovjek koji je sredstvima što ih primjenjuju i egipatski čarobnjaci pribavio sebi ugled i autoritet. Kao cjelina djelo se izgubilo. Isus je stoga napokon varalica. Nikakvo čudo. stoluje neizmjerno udaljen od svijeta i ne može mu se objaviti a da ne promijeni sebe sama ili se podvrgne mijeni povijesti te dospije u opasnosnu blizinu zloga. Očito je tražio i osobni dodir s njezinim pristašama i govorio s njima o pojedinim pitanjima njihove vjere. jer ljudi blagostanje svog zemaljskog života zahvaljuju poretku što ga jamče vladari. koje se. nižih slojeva prezrenih obrtnika i srodnih klasa. ljudsko štovanje traže i brojni niži bogovi. izvatci koje je Origen upotrijebio u svojem pobijanju Celza ne omogućuju doduše potpunu rekonstrukciju. Trudio se da razumije njezina Pisma. ali i drugu kršćansku književnost. Kakvo se značenje pripisuje spisu s obzirom na njegovo moguće djelovanje u javnosti. Taj bog po njegovu shvaćanju. po Celzu. a prema narodnim religijama i misterijskim kultovima zauzima grčki stav snošljivosti uz pretpostavku da donekle odgovaraju osnovnim mislima njegove religije. Zbog svojih filozofskih pretpostavki Celzo nije mogao prihvatiti ni kršćansku nauku o stvaranju. Autor se ne može uvrstiti isključivo ni u jedan filozofski smjer svoga vremena. predstavlja Celzov ‘Αληθης λόγος prijelomni događaj u književnoj polemici između poganstva i kršćanstva. poznaje dijelove Starog zavjeta.« S tim otklanjanjem kršćanskog vjerovanja u utjelovljenje povezuje Celzo opis osobe Isusa iz Nazareta. otkrivenog filozofskom dedukcijom. čiji moralni život nije nipošto bio besprijekoran. no i način kako Stari zavjet opisuje djelatnost Boga stvoritelja čini mu se nespojivim s dostojanstvom najvišeg boga. nekadašnjeg roba-ljubimca cara Hadrijana. S grčkom predodžbom o nemogućnosti Božjeg uplitanja u tok povijesti čovječanstva u vezi je i Celzov napadaj na kršćansku nauku o anđelima. stoljeća još 70 godina nakon pojave Celzova djela smatrao vrijednim da ga potanko pobija. koji opis mora svakog kršćanina najdublje povrijediti. Zato i nalazi svoje slušatelje unutar društvene sfere kojoj je obrazovanje i onako tuđe. ni kršćanski pojam objave. zasnovane na filozofiji. ne ograničava na izlaganje teoretskih spoznaja. jer je tom sloju pripadao i sam . oni obožavaju mrtvaca. Bog koji u određenom povijesnom trenutku šalje vjesnika u svrhu spasenja. time je u očima grčkog svijeta izrečena osuda nad kršćanskom religijom. Daleko više. Kršćanstvo mu se čini novim vjerskim pokretom. razabire se već iz okolnosti da je najznačajniji kršćanski teolog 3. Osim najvišeg boga. Platonski dualizam i stoička kozmologija ovdje su osnovice Celzova stava. bilo da se radi o vjeri naroda ili o lokalnom kultu. on prema tome priznaje jednog apsolutnog transcendentnog prvog i najvišeg boga. negoli napadaji na stanovita kršćanska naučavanja morala je djelovati negativna ocjena koju Celzo daje o kršćanima i njihovu svakodnevnom životu. dokazati svoje opravdanje. Njihova je vjera upravo religija glupana i zaglupljivanja. Daljnje spoznaje daju mu židovska vrela i književnost židovsko-kršćanske polemike. hvastavac i lažac. Obožavanje koje mu kršćani iskazuju može se usporediti s kultom Antinoja. Evanđelja. Njegovo poimanje Boga nosi uglavnom pečat srednjeg platonizma. ali ipak dopuštaju jasnu predodžbu o osnovnim mislima koje određuju taj rad. jer ona iz svojeg religioznog života svjesno isključuje logos. koji ne razumiju svoju vlastitu nauku. a ne neko božansko biće. Celzo napokon stavlja i zemaljske vladare u blizinu nižih bogova. ruši nepromjenljiv zakon kojemu je podvrgnuto sve ovozemaljsko zbivanje. Celzo je prema tome zastupnik filozofske vjere koja zabacuje monoteizam. Celzo se informirao o toj novoj religiji koliko je bilo moguće. zajedničkim oblicima kulta. Rezultat svojih studija o novoj religiji sažeo je u učenom i po građi obilnom djelu. Niži bogovi su i demoni. Svijet koji se stvara iz ničega te prolazi nije mu shvatljiv na osnovi njegove kozmologije. Budući da su njegovi rezultati za kršćanstvo sadržajno potpuno negativni i izneseni u oštrom agresivnom obliku. jer im je prvi bog povjerio različite zadaće. no nikome ne pada na pamet da egipatske čarobnjake nazove »Božjim Sinovima«. ne žele o njoj diskutirati. To su većinom ograničeni ljudi.

apostolskih otaca. to je time učinio lošu uslugu svojoj namjeri. potpuno nepoznavanje kršćanskog pojma grijeha kao i načelno krivo shvaćanje onoga što kršćane iznutra povezuje moralo je Celzo oduzeti svako dublje djelovanje na kršćane. Time kršćanstvo postaje jedinstven grijeh protiv logosa i nepomirljiv neprijatelj ‘αληθης λόγος . Obrazovani poganin.osnivač njihove religije. koji je bio samo tesar. 14. Svjesni su da njihova vjera u cijelosti javnog života nailazi na sve veće neprijateljsko raspoloženje. Njegov apel kršćanima da iziđu iz svoje izolacije i priključe se zajedničkom životu rimske države izgubio je tako svaku vjerodostojnost. Njihova riječ nailazi na odaziv samo među kriminalcima. Je li Celzu pri tom uspjelo povesti renesansu poganske pobožnosti nasuprot kršćanstvu. Može se. Celzo uspoređuje njezine pristaše s hrpom glista koje se okupljaju u kutu nekog đubrišta i prepiru koja je od njih veći grešnik. za koje predstavlja pobudu za daljnje zločine. Već je Isus našao svoje apostole među ozloglašenim ljudima. Ali ako je smatrao potrebnim da s time poveže govor pun poruge i prijezira koji se nije ustručavao ni najgorih pogrda onoga što je. koji su kasnije. današnjim propovjednicima. koji je bez osobnog poznavanja kršćanstva čitao to djelo što je s pretenzijom opsežne učenosti opisivalo ugroženost svetih vrijednosti helenstva. Iskrivljenje Isusova lika moralo ih je ispuniti najdubljim negodovanjem. Zbog te pobune koju su kršćani digli protiv svetih ideala logosa i nomosa žigoše ih Celzo kao bandu prijestupnika koji se moraju plašiti svjetla javnosti. pogotovo što je potjecalo od čovjeka koji je imao na raspolaganju Evanđelja. poglavlje Ranokršćanska apologetika drugog stoljeća Još prije sredine 2. koji vrijedi kod Grka. koja u drugoj polovici stoljeća raste brojem i ugledom i višestruko započinje novu fazu u razvoju ranokršćanske književnosti. nazvani apologetima. dok Grk stoji pred tim nasljeđem pun strahopočitanja. Kršćani osim toga griješe protiv drugog ideala grčkog svijeta. U tadašnjoj situaciji svaki je informativni spis o . Isto vrijedi i za njegovu karakteristiku apostola i prvih učenika. protiv vjernosti nomosu. Nije opravdano sažaljenje prema žrtvama koje postupak državnih vlasti uzrokuje rneđu kršćanima. s pravom se može sumnjati. istina. bilo kršćanima sveto. Djelovanje njegove knjige na suvremeno poganstvo bilo je vjerojatno drukčije. Djelo je u mnogima možda ojačalo uvjerenje o nužnosti strogih državnih postupaka protiv tako opasna pokreta. Nadalje. jedva je mogao imati pozitivna zanimanja za tako bezvrijednu religiju. Zato je dužnost državnih organa da postupe protiv vjere koja se tako zabranjenim tajnim savezima uzdiže protiv svakog tradicionalnog prava i svakog zajamčenog poretka. po njegovu znanju. oni ne žele samo prikazati članovima novih općina najvažniji sadržaj objave u jednostavnom obliku nego daleko više. po svrsi svojih djela. kad je na mjesto egipatskog politeizma stavio židovski monoteizam. onom poštovanju tradicije u pobožnosti i kultu. a pogotovo je to bila pobuna protiv nomosa i apostazija kad je Isus iz Nazareta počeo naviještati novu vjeru. i taj ih razvoj navodi na to da se svojim književnim djelima sada obraćaju neposredno nekršćanskoj okolini da bi joj opsežnijim ili kraćim informativnim djelima prikazali sliku nove vjere koja bi odgovarala stvarnosti te time omogućili stvarnu ocjenu njezinih pristaša i primjereni pravedni postupak. Taj otpad od nomosa nužno dovodi kršćanstvo u izolaciju i čini ga bijednom religijom u zakutku. Moralno obezvređivanje kršćana kao varalica i lažaca obrazlaže Celzo time što svjesno posuđuju misli grčke prošlosti pa preoblikuju i krivotvore svojom propagandom. dapače on sam nije bio ništa drugo nego teški razbojnik na čelu razbojničke bande. Jer apologeti svjesno prelaze ciljeve svojih neposrednih prethodnika. koji su obavljali najprljavija zvanja carinika i mornara. Sudeći po daljnjem razvoju. Ovdje se rnoramo zapitati koliki je bio doseg tako masivne polemike? Kod kršćana jedva je mogla računati s nekim opipljivim uspjehom. Jasno osjećaju da je kršćanstvo u desetljećima do sredine stoljeća. pogotovo na helenističkom Istoku uraslo u situaciju koja i svoje spisatelje stavlja pred nove zadaće. stoljeća započinje na kršćanskoj strani rad nekolicine pisaca. kojemu je nijekao svaku etičku vrijednost. čini se da je taj napadaj više ojačao obrambene snage kršćanstva negoli ih oslabio. dok je inače uvelike hvalio vjernost religioznom uvjerenju. s pravom upozoriti na to da je Celza u njegovoj polemici protiv kršćanstva vodila misao da spasi od propasti visoke helenske ideale o životu po logosu i nomosu. Već je Mojsije prezreo taj zakon. Stvar ne stoji bolje ni s apostolskim nasljednicima. koju svi narodi obdržavaju kao nepisan zakon. Svi oni pripadaju grčkom jezičnom dijelu carstva te sačinjavaju zatvorenu skupinu. kao i za njegovo omalovažavanje kršćanskog mučeništva.

Grci i Židovi. Do nas je dospjela jedna apologija s dodatkom. U raspravi s oblicima poganskih religija i helenističkom kulturom koja ih prati. On ne vlada sasvim svojom građom. No autori su mogli s time lako povezati misijske i propagandističke namjere i barem posredno djelovati na širenje svoje vjere među čitaocima kojima su se obraćali. a da samo četvrti rod. kako to zna Euzebije. Jedini sigurno autentični ulomak iz njegova djela ne dopušta nikakvih zaključaka o značaju cijelog djela. bezboštvo i nesposobnost za građanski život te tako podržavaju neraspoloženje poganskih masa protiv njih. posjeduju istinsku nauku i pravi moralni život. za koju suvremeno filozofsko prosvjećivanje daje možda ponekad pobudu i uzor. Poganina opominje da čita kršćanska sveta pisma i da se priključi Kristovoj nauci. Široki se prostor ostavlja pozitivnim prikazima istina kršćanske vjere. i dijaloga. Znatno je bolje ostvarenje apologetsko djelo Justina. koja je došla u novu fazu kad je židovstvo dijaspore postalo pristupačno za ponovnu diskusiju o pravom Mesiji nakon što je političko postojanje palestinskog židovstva bilo dokrajčeno rimskom pobjedom nad Bar Kohbom. tj. Oba se oblika upotrebljavaju u kršćanskoj apologetici. Autor ipak ne uspijeva efektno razviti i zanimljivo prikazati svoju glavnu misao da tri roda. samo se u njemu ispunjaju mesijska proroštva Starog zavjeta. Aristid se vjerojatno obraća istom caru Hadrijanu. koju uzima dijelom iz epikurejske kritike religije ili iz židovske apologetike uperene protiv mnogoboštva. nemaju pravi pojam o Bogu. kršćani. zadobit će vječni život. tko ih ispunjuje. Različiti pokušaji da se Kvadratova apologija identificira s još sačuvanim djelima apologetske tendencije iz ranokršćanske literature imaju se dijelom smatrati promašenima. Njegova nespretnost vjerojatno je uvjetovana time što želi upotrijebiti jezik suvremene filozofije da bi svojim čitaocima približio osnovne kršćanske misli. Topliji se ton osjeća kad Aristid govori o kršćanskoj svakidašnjici (c. U dijalozima za židovstvom osnovna je tema već dana: samo Isus iz Nazareta može biti obećani Mesija. Apologija upućena carevima pisana je oko 150. To je za njega uvjerenje da je Isus Krist sišao s neba kao Sin Božji i od jedne djevice primio tijelo. prije svega obrambeni govor ili spisi kad se govori poganima. koje je još Euzebije poznavao. koji se često naziva »drugom apologijom« izvorni završetak ili je naknadno uvršten. koji na sva helenska dostignuća često olako baca ruglo. da je poslije svoje smrti i svojeg uskrsnuća naložio apostolima da svim narodima naviještaju poruku o istinskom Stvoritelju svijeta i da ih privedu obdržavanju njegovih zapovijedi. Taj prvi sačuvani pokušaj jednog kršćanskog apologeta da svoju vjeru približi poganskim sugrađanima daje naslutiti da se na tu zadaću dao neki poganin koji se tek obratio te joj još nije bio sasvim dorastao. koja se preporučuje svojom visokomoralnom čistoćom. Pojedini apologeti pokušavaju dokazati da religiozno traženje najdubljih poganskih mislilaca nalazi svoje ispunjenje upravo u kršćanstvu. logosa što se držao pred državnim vlastima i prisutnom publikom. a zatim i objavljivao. zato ta glavna nakana opravdava naziv apologije koji se pridaje novoj kršćanskoj književnosti. ali bližih indicija za njegovo datiranje nema. upućena caru Antininu Piju i njegovu sinu Marku Aureliju. S time se rado povezuje manje ili više oštra kritika poganskog vjerovanja u bogove i njegovih mitova. Niz apologetskih pisaca otvorio je Atenjanin Kvadrat. teme su daleko brojnije. te je stoga postupak državnih vlasti prema njima posve nepravedan. Kršćanski apologeti nisu za svoje svrhe morali tek stvarati književni oblik. što je ostatak od ukupno osam Justinovih knjiga. a teško je odlučiti je li dodatak. mučeničkom smrću.pravom značaju kršćanske religije bio u stvari ujedno i obrana od sumnjičenja i krivih sudova poganske okoline. Duboko je prožet uvjerenjem da samo kršćanstvo može čovječanstvu donijeti spasenje. Naprotiv. Dijalog pretpostavlja apologiju. 15 ss). Uz takvu dijelom pozitivnu ocjenu kulturnih ostvarenja poganstva nalazimo i potpuno negativan stav. i jedan opsežan »Dijalog sa Židovom Trifonom«. uspjelo je pronaći cjelovit sirijski prijevod spisa Kvadratova zemljaka i suvremenika Aristida. a dijalog u raspravi sa židovstvom. i dokazati jednu njegovu slobodnu obradu u grčkom romanu »Barlaam i Joasaf« u redakciji Ivana Damaščanina. Apologeti izvode iz svojih prikaza zaključak da se pristašama tako uzvišene religije kao što je kršćanstvo ne može uskratiti pravo na opstanak. kao i opisu svakodnevnog kršćanskog moralnog života i etike koja ga nosi. obraćenika iz grčke poganske obitelji iz Flavia Neapolis u Palestini. Tu valja najprije pobiti uporne glasine koje pripisuju kršćanima seksualnu razuzdanost. prilike i okolnosti kojeg su se najčešće izmišljale. koji je kao upravitelj jedne škole u Rimu umro oko 165. koji je prema Euzebijevu svjedočanstvu upravio caru Hadrijanu jednu ‘Αποοιγλα. koji se spis dugo smatrao izgubljenim. Kako se mijenjao partner u razgovoru. barbari. tako se mijenjao metodički postupak i izbor teme apologetskog spisa. kojemu je apologija bila dostupna još u izvornom tekstu. a dijelom ostaju hipoteze koje nauka nije jednoglasno priznala. . on im se pružao sam od sebe u obliku obrambenog govora.

Još prije svoje pojave u Kristu. Najčišći oblik bogoštovlja jest euharistijska žrtva. a bile su donekle srodne s istinama kršćanske objave. oni i nadalje nastoje svojom Iukavošću spriječiti obraćenje čovječanstva k njemu i Bogu. sve dok ih Kristov ponovni dolazak ne preda vječnom ognju. jer je sam Logos. nego tijelo i krv onoga Isusa koji je sam postao tijelo.5). Jednostavnošću priprostog člana općine govori Justin o krštenju i euharistijskoj liturgiji kao bitnim dijelovima kršćanskog kulta. Logos je od početka bio kod Boga. budući da ono duhovno prosvjetljuje kršćanima. ali kao Sin ima udjela u njegovoj božanskoj biti (Dial. I u drugim pitanjima odražava Justinovo shvaćanje tradicionalnu nauku ranoga kršćanstva čak i onda kada se vrlo protivi poganskom mentalitetu. koji je bez podrijetla. zove se krštenje i »prosvjetljenje«. sjedinjeni u bratsku zajednicu. njegovo shvaćanje djelovanja anđela i demona pokazuje usku povezanost s tadašnjom platonskom filozofijom. Cijeni ih jednako kao i Evanđelja. Njoj suprotstavlja jednoga Boga. prinose kruh i vino.Životni put i stupanj obrazovanja autora daju tim apologetskim spisima naročitu važnost. Justin je pripadao obrazovanom poganskom gornjem sloju. njezino središte. 2. »Sjećanja apostola« (Apol. Dok se tako Justinovoj nauci o Bogu i Logosu osjeća napose stoički utjecaj. on očekuje tisućugodišnje kraljevstvo u Jeruzalemu. ne samo da je Otac po njemu stvorio svijet. oslobađa od počinjenih grijeha i stvara novog čovjeka po Kristu. Sokratu i Muzoniju u kojima je djelovao kao »Logos spermatikos«. koje počinje na kraju vremena kada duše pokojnika budu oslobođene iz Hada. otkupljenju čovječanstva smrću i krvlju Sina Božjega. koja se hrani nekom vrstom mane (Dial. kako je izražava Vjerovanje. Pretvorbu uzrokuju riječi koje je Isus govorio na posljednjoj večeri nad kruhom i vinom. Božjega Sina. Otvoreno govori o misteriju križa. nego ih je kao neumoran tražitelj istine po redu tako reći iskušao i tek onda našao nutarnji mir. za Justina je neosporno dokazano time što su se na njemu nesumnjivo ispunila sva proroštva starozavjetnih Pisama. 30). govorio u prorocima Starog zavjeta i bio djelatan u tako velikim ljudima kao Heraklitu. tako da te. čisto. »Oca univerzuma« (Apol. pri kojoj vjernici. on je rođen od Oca i u Kristu se pojavio u svojoj božanskoj punini. 57). ne zato što bi ih filozofsko razmišljanje bilo uvjerilo o vrijednosti tih vrlina. Tu hranu nazivaju kršćani euharistijom. njihova su djeca demoni koji iz svojeg zračnog carstva zlokobno utječu na čovječanstvo. i vjera u proročkog Duha. nego imaju tjelesnost zraka. Ijube svoje neprijatelje i polaze hrabro u smrt za svoje uvjerenje. koje će jednom svim dobrim dušama donijeti neraspadljivost. sam zadnji uzrok svijeta. Isus Krist. ti se darovi dijele među vjernike. nego zato što Isus od njih traži da žive u skladu s tim idealima. on je češće nastupao kao »anđeo Gospodnji«. No Justin nastoji taj filozofski pojam Boga povezati s elementima kršćanske nauke o Trojstvu. 6 ). Visoka moralna razina kršćana uvjerljiv mu je dokaz da posjeduju istinu. oni su i Židove učinili slijepima prema Logosu i tako prouzročili njegovu smrt na križu. ona je stupila na mjesto starozavjetne žrtve koju Bog prezire. koje se vrši »u ime Boga Oca i gospodara svemira i našeg Otkupitelja Isusa Krista i Duha Svetoga« (Apol. Da je taj jedan Bog »Otac«. doduše. append. nego na tome što je posljednji uzrok stvorenoga. 61). a i mnoge druge koji su živjeli po Logosu što je djelovao u njihovu umu. Dobrim anđelima povjerio je Bog brigu za ljude i stvari ovoga svijeta (Apol. 80) svi dobri kršćani u tome s njime ne slažu. Pad anđela zbio se zbog njihova snošaja sa ženama. Premda se po njegovim vlastitim riječima (Dial. Nepokolebljiva je njegova vjera u uskrsnuće tijela. c. 66 i Dial. Politeističku mitologiju poganstva pobija sredstvima koja mu pruža filozofsko prosvjećivanje. ali je kršćanima u ime Isusa Krista otkupitelja dana moć koja ih štiti od demona (Dial. kad je kršćanstvo spoznao kao »jedinu sigurnu i primjerenu filozofiju« (Dial. te tako pripada kršćanskom vjerovanju u Boga i vjera u Isusa Krista. 100). nije istog ranga kao Otac. Krštenje. Ona je savršena žrtva koju je Malahija prorekao i ostvarenje duhovne žrtve za kojom su težili grčki filozofi. Da je Isus donio istinu. Oni su zapravo stvaraoci kulta poganskih bogova. To je jedina istinska λογική θυσία. kao stručan filozof nije poznavao samo najznačajnija duhovna strujanja svog vremena. zapravo valja ubrojiti već među kršćane. koji stoluje nad svijetom u kojem sam ne može biti neposredno vidljiv. Razumljivo je da je u Rimu kao učitelj te filozofije pred poganskom publikom i krugom učenika nadovezivao na filozofske predodžbe i misli koje su tim ljudima bile bliske. ne temelji se možda na tome što je ljudima milosno udijelio da budu djeca Božja. nalažući apostolima da ih ponavljaju (Apol. 62). on. Justinovo kršćanstvo ima još jednu stranu na koju manje utječu filozofski pojmovi i koja se očituje osobito onda kada govori o svagdanjem životu kršćana. žrtve koju su zahtijevali kao jedini dostojni oblik bogoštovlja. 61). taj je Logos razvio svoju djelatnost. Oni nisu čisti duhovi. bez imena koje bi moglo izraziti njegovu bit. ali sad više nisu običan kruh ili obično piće. nad kojima predstojnik općine izriče molitvu hvale. kako ga je već Sveto pismo bilo nagovijestilo. . u kojem sudjeluje on kao i svaki član neke općine.8) te mu se priključio i otada posvetio svoj život njegovu naviještanju i obrani. Žive istinoljubivo.

nije ništa izvorno grčko. njegova vizija otvara bogate perspektive u razvoju ranokršćanske teologije. njegovoj sklonosti prema krajnostima. latinskom i srednjonizozemskom omogućuju rekonstrukciju njegova prvotnog oblika. 10). jer vjeruju u jednog Boga Oca. Bog je odredio ljude da nakon završetka svih stvari uskrsnu. njihova filozofija puna obmana. postao upravitelj kršćanske općine u Antiohiji. već zarana preveden je na latinski. koji je izljev Boga. Doduše on i prikazuje samo neke osnovne crte svojih teoloških shvaćanja. Sirijca Tacijana povezuje s njegovim učiteljem Justinom neka sličnost u procesu obraćenja. izbor kojih je ovisio o shemi misijskog propovijedanja poganima. Njezino je središte Bog koji nema početka. koji je imao opravdati njegovo obraćenje. jedne kršćanske sekte koja je smatrala brak grijehom i osuđivala uživanje vina i mesa u bilo kojem obliku. Visoku razinu kršćanskog ćudoređa dokazuje čistoćom bračnog života i velikim ugledom djevičanstva. a uz to je još krivo shvaćeno ili zlobno iskrivljeno (Orat. a on će biti njihov sudac. koja ga je napokon. muzika i poezija puni grijeha (Orat. djelovanje Duha Svetoga. kod čijih se predstavnika često mogu naći monoteističke tendencije. Sina i Duha Svetoga i uvjereni su da postoje anđeli kojima je povjeren red u svemiru (Suppl. upotrebljavala je sve do 5. u kojoj pobija klevete protiv kršćanstva. i zato će ih jednom stići vječno prokletstvo. nakon povratka u njegov sirijski zavičaj oko 172. nego je sve posuđeno od barbara. On je nakon svog obraćenja oko 180. što ga je po Logosu stvorio. navodno. koji se oko 177. ipak je u odnosu na Justinovu apologiju stanovit nazadak. U . 31-35). obratio molbom caru Marku Aureliju i njegovu sinu Komodu. 1 ss). kao slika Božja. Božjoj svemoći i duši. Čovjek. Njegov »Govor Grcima«. u kojima je zauzeo stav prema herezama svoga vremena ili podrobnije obrađivao pitanja o uskrsnuću. Nepotpunost i fragmentarnost Tacijanove teologije upada u oči. cirkus. Ta argumentacija i pobijanje poganskih kleveta o kršćanskom načinu života kreću se uobičajenim putovima. 8). a pogotovo činjenica da nasuprot poganima kojima se obraća vrlo malo govori o Kristovu liku i njegovu djelu otkupljenja. u fatum. izvela iz Crkve i učinila utemeljiteljem enkratita. To je harmonija evanđelja. na koje se gleda s visine. Apologetska svrha u raspravi s poganima nametala mu je tako reći filozofsko-racionalno obrazlaganje njegove vjere. To rade i kršćani. Kao i ton njegova pisanja u cjelini. »kršćanski filozof iz Atene«. Efremov komentar. a da ih se pri tom nije smatralo ateistima. iz objave se razabire i božanstvo Logosa. očito je utjecao i na tekstove Evanđelja izvan Sirije. koji se jasno razlikuje od materijalnog svijeta. bio izvorno napisan grčki. 21-28). može se osloboditi njihova gospodstva ako se strogim mrtvljenjem odrekne materije. kojemu on tečnim grčkim jezikom želi pokazati da su kršćanski sveti spisi. kako se čini na osnovi fragmenta iz Dura-Europos iz vremena prije godine 254. Ipak bi se moralo reći da nije zastao kod nekog čisto filozofskog kršćanstva. Čovjek obdaren slobodom izbora može se odlučiti za dobro i tako ući u besmrtnost usprkos utjecaju demona koji ga nastoje skrenuti s prava puta. Grčka je teologija ludost. jer je nakon dužeg traženja – dao se uvesti u misterije – preko kršćanskih svetih spisa našao put k istini (Orat. Iz opsežne spisateljske ostavštine helenistički obrazovanog Teofila sačuvane su samo »Tri knjige Autoliku«. traži za kršćanstvo ravnopravnost s poganskom filozofijom i stoga toleranciju sa strane države. Jer tu. Vještijim perom negoli dosad spomenuti apologeti raspolaže Atenagora. 29). Pretjeranost napadaja na helenističku kulturu odgovara Tacijanovu temperamentu. 7 i 10). Oni žele čovjeku naturiti vjeru u sudbinu. Tacijan piše o kulturnim ostvarenjima helenstva isključivo podrugljivo i prezirno. Grcima tako teško pristupačno uvjerenje kršćana u uskrsnuće tijela nastoji Atenagora filozofski obrazložiti u posebnom djelu. Postojanje tog jednog Boga može se dapače dokazati argumentima razuma (Suppl. Mnogo dalekosežnije djelovanje od njegove apologije imalo je drugo Tacijanovo još sačuvano djelo Tο δια τεσσάρων ευαγγέλιον. Zbog toga se ni kršćanima ne bi smjelo prigovarati da su ateisti. koja nastoji poseban sadržaj četiriju Evanđelja preraditi u jedan prikaz. Stari zavjet. tako je plemenito i držanje Atenagore prema filozofiji. Takva paušalna osuda nije baš bila u stanju da obrazovanog Grka zainteresira za ono što je Tacijan imao reći o kršćanskoj religiji. koju komentira sveti Efrem.Dala bi se sigurno ocrtati potpunija slika Justinove teologije da su sačuvana i njegova ostala djela. i obradbe Diatesarona na arapskom. Taj Diatesaron. stoljeća sirska crkva kao liturgijsku knjigu. koje klevetnički ocrnjuju zbog svakojakih nedjela. njihova kazališta su škole poroka. a disputa sa Židovima previše ga je usmjerila na pitanje o Mesiji. napose se razabire iz proroka (Suppl. drugu ženidbu smatra decentnim preljubom (Suppl. i po svojoj starini i po filozofsko-religioznom sadržaju daleko iznad svega što je proizvela grčka misao. tj. Autolik je njegov poganski prijatelj. Očito je da je kod tog apologeta filozofska argumentacija dobila na kvaliteti a teološko razumijevanje kršćanstva na dubini. koji je. sačuvan na armenskom jeziku. koja u usporedbi sa svijetom apostolskih otaca i ranijim Aristidovim apologetskim pokušajem znači neosporan napredak. Dok Justin u grčkoj filozofiji nalazi bez daljnjega elemente istine i o nekim njezinim predstavnicima govori s poštovanjem.

jesu »sveta.. koji ga je od prvih desetljeća 2. osvajački raspoložena struja. kristologije Logosa. . Osim nekoliko ulomaka. No vjerojatno je uvelike potkrijepio samopouzdanje kršćana. Održao ju je vjerojatno prilikom jednog Vazma kvartadecimanaca. a više je zapaženo zbog svog elegantnog grčkog jezika nego zbog teološkog sadržaja te neprestano mami istraživače na težak pothvat da se identificira njegov autor. sigurno je imao značajna udjela u velikoj rasprostranjenosti kršćanstva koje je ono doseglo na kraju 2. dok je dobrohotno držanje njegovih pređa prema kršćanstvu. . Ta idealna slika nije. njihovi spisi kao i Pavlove poslanice. te se sada kao moćna.22. Ukratko. koja uz nastojanje da se ostvari razgovor s poganima i Židovima nije mogla prikazati svu kršćansku teologiju. Marcion. Iza kratke kritike židovske i poganske religije slijede rado citirana poglavlja hvalospjeva o svakodnevnom životu kršćana: svaka tuđina im je zavičaj. 1. Jedan himan. stoljeća. ravnopravnosti kršćanske vjere s ostalim kultovima i obustavu progona sa strane države.10. a misijsko-propagandni cilj. Veoma je vjerojatno da njemu valja pripisati homiliju o Izlasku 12. Logos i Sophia (1. Crkva u obrani. posvuda odgovarala stvarnosti. uklapa se tako u uskršnju liturgiju kvartadecimanaca i u Melitonov predodžbeni svijet. poglavlje Rasprave s gnosticizmom. nasuprot apostolskim ocima.prikazu kršćanskog vjerovanja susrećemo prvi put kod jednog kršćanskog pisca naziv τριάς (2. stoljeće valja smjestiti još dva spisa apologetskog karaktera. Božja riječ« (2. Bit i oblici gnoze. a prezir im je slava. Vrijeđaju ih. ono što je u tijelu duša. u 3. trinitarne misli i kršćanske antropologije. Prezreni su.15). a svi ih progone. nije postigao. za čije osobe uvijek upotrebljava termine Bog. koji se sačuvao na istom papirusu. a oni se raduju kao da ustaju na život. U prijelaz 2. Ljudskoj duši pripada potencijalna besmrtnost. djela retora Miltijada iz Male Azije i biskupa Apolinarisa iz Hijerapolisa. 15. 3. Autori Evanđelja za nj su. Ipak se. Autentični kršćanski sadržaj apologetske literature previše je jasan da bi se to moglo tvrditi osobito ako se obrati pažnja na i njezinu zamisao. a oni druge štuju. stoljeća. nosioci Duha. Cjelovita ocjena ostvarenja apologetskih pisaca 2.18). a mnoge obogaćuju. o Kristovu djelu otkupljenja. Doseg kršćanske pobjede Ako poganska književna polemika nije za kršćansku zajednicu predstavljala preveliku opasnost. samo teško odgovoriti. a svaki zavičaj tuđina. djela apologeta pružaju nam obilne podatke o izgradnji nutarnjeg crkvenog života 2. tako liturgijski ulomci kod Justina te iskazi o odnosu kršćanstva i države i o misijskoj djelatnosti mlade Crkve. Napokon. oko godine 200. mogu se razabrati počeci oblikovanja kanona. počinje se razvijati nauka o inspiraciji. bilo na dobrobit Rimskom carstvu. a donosi važne spoznaje o ranokršćanskom maloazijskom naučavanju o istočnom grijehu. Zato se ta književnost mogla u prvi mah odreći podrobnijeg opisa kršćanskih misterija. a oni blagoslivljaju. grde ih. svijetu i ljudskoj duši nalikuje više pomalo bezobraznom letku nego promišljenoj studiji. koji je uvjetovao djelatnost apologeta. koja je prodirala s Istoka obraćao ljudima kasnoantiknog kulturnog prostora vabeći ih i zahtijevajući da se opredijele. može se. kao i proroci. ljube sve. 5 i 6). to se u tzv. Hermijina »satira« koja ismijava proturječja u učenju raznih filozofa i škola o Bogu.7.oni borave na zemlji ali se ponašaju kao da su na nebu. kršćanskom gnosticizmu pojavio protivnik crkvenog kršćanstva. može utvrditi značajan razvoj nauke o Bogu. siromašni su. Hrabro i dostojanstveno upozorio je Meliton cara Marka Aurelija na nepravedne pljačke i progone kojima su izvrgnuti kršćani. pa makar i iskrivljeno. Pismo Diognetu došlo je do nas anonimno. koja je nađena na jednom papirusu iz 4. izuzevši Nerona i Domicijana. dakako. stoljeća pogotovo na Istoku. Na pitanje o uspjehu apologetskog rada 2. stoljeća danas više neće bezuvjetno zastupati tezu da su pri pokušaju da kršćanstvo učine razumljivim helenističkom kulturom svijetu presudno djelovali u smislu njegove helenizacije. naravno. to su u svijetu kršćani (c. ona joj se daje kao nagrada što se slobodnom odlukom opredijelila za poštivanje Božjih zapovijedi (2. stoljeća. a Stari zavjet koristi se za biblijski argumentiranu kristologiju. kažnjavaju se smrću.. 2. Stoljeća počeo sve više ugrožavati u njegovu postojanju.27) . Euzebije je sačuvao katalog ostalih spisa vrlo uglednog biskupa Melitona. izgubljena je i apologija biskupa Melitona Sardskog. a iz naslova se vidi začuđujući doseg njegovih interesa.13 s). Nadalje je osobito napredovao rad na Bibliji. Jedan od svojih ciljeva. o krštenju i značaju tadašnje propovijedi. Riječ je o onoj pojavi religioznog sinkretizma kasne antike koji je na osnovici jednog istočnjačkog dualizma povezao kasnožidovske religiozne predodžbe s nekim crtama kršćanske objave. da se i on smatra djelom biskupa Sarda.

od čega ćemo se osloboditi. Sigurnim instinktom osjetio je gnosticizam mladu Crkvu kao ozbiljna takmaca te poduzeo srnion pokušaj da je osvoji iznutra. zato taj izbor jedva dopušta da se stekne potpuna slika gnostičkih predodžaba. Tako su istraživači uglavnom bili upućeni na građu koja se sačuvala u citatima i izvacima kršćanskih antignostika. Tu je propagandnu silu podupirala s jedne strane kultna praksa koja je svoje oblike rado posuđivala od misterijskih kultova ili s kršćanskog područja te spretno znala iskoristiti jak sadržaj njihovih simbola. Ali i antignostička literatura sačuvala se samo u manjem dijelu. Dosad se osnovno naučavanje gnosticizma nije moglo zadovoljavajući prikazati jer su vrela bila dosta oskudna. Samo nekoliko spisa gnostičkog podrijetla bilo je poznato u originalu. Origena i kasnijeg Epifanija iz Salamine i Filastrija iz Brescije. kamo se žurimo. no promatrajući pobliže. rod Djela apostolskih Petrova i Matijina djela. Dosad je pristupačan samo malen dio pronađenih spisa na originalnom jeziku ili u prijevodima. ili početka 5. dakle u prvom redu kod Ireneja. Ivana. kao i zagonetku ljudskog bivstvovanja. a osobito je bogat izbor apokaliptičke književnosti koju predstavljaju apokalipse Petra. To je npr . dok je kod drugih riječ o "Objašnjenju gnoze« ili o prikazu “O biti arhonta”. Nalaz nadalje sadrži djela Herme Trismegista. U odgovoru na ta pitanja neprestano se vraćaju ove temeljne misli: najintimniji dio čovjekova bića teži za sjedinjenjem s istinskim. koja se vraća u svim varijacijama gnostičkih teza te se može svesti na jedno pitanje i na pokušaj jednog odgovora. Među njima npr. Filipovo. koji se neposredno tiče spora s gnosticizmom u vrijeme njegova najvećeg cvata. Po mnogim naslovima pronađenih rasprava mislilo se najprije da je riječ o već poznatim kršćanskim apokrifima.izrekao gnostik Teodot nekom vrstom definicije gnoze: čovjeka čini slobodnim spoznaja (gnoza) slijedećih pitanja: “Što smo bili. Crkvena antignostička književnost bila je prirodno borbena literatura.Njegova udarna snaga počivala je u prvom redu na pretenziji da. često prilično visoke formalne razine i naviještali ugledni učitelji i glavari škola. i knjige Jeu s tobožnjim Kristovim otkrivenjima za njegove učenike. što se često donose u bizarnom obliku. Tek ta spoznaja omogućuje mu povratak u blistav. stoljeću. a što ponovno rođenje?”. koja je u 2. Osnovna tema gnosticizma. Nalaz sadrži 13 papirusnih rukopisa s više od 40 dosad nepoznatih djela na koptskom jeziku. kamo smo bačeni. koja se služila religioznom pjesmom kao i uzbudljivim romanom te usmjeravala svoj rad na organizaciono povezivanje pridobivenih pristaša. "Pistis Sophia«. a grčki originali su vjerojatno napisani dijelom još u 2. stoljeću po opsegu sigurno nadmašivala crkvenu. pogotovo što se moglo lako dogoditi da je kršćanski pisci prikažu jednostrano. koji potječe iz kasnijeg razdoblja. kao i kršćanstvo. koju ranokršćanski spisatelji češće spominju. Justinov spis "Protiv svih hereza«. Opstanak crkveno organiziranog kršćanstva ovisio je o tome hoće li upravitelji kršćanskih općina uvidjeti tu prijetnju i biti kadri izdržati obrambenu borbu. nego samo tvorevina nekog manjeg. zatim poučne spise gnostičkih glavara. da čovječanstvu želi dati tumačenje svijeta i . Iz njihove se vlasti čovjek može osloboditi samo ako istinski spozna samoga sebe i da je odijeljen od savršenog Boga. nesavršenog bića. dade religiozno zainteresiranom čovjeku ispravno razumijevanje svijeta i samoga sebe. Kako u mnogim spisima lik proroka Seta (Sema) igra središnju ulogu. Jakova (tri puta). pa tako se na žalost izgubilo i vjerojatno najranije djelo te vrste. uočuje se jedna temeljna tema. Osnovne misli gnosticizma Pri prvom pogledu na gnostičke spise stječe se pretežno dojam o zbunjujućoj množini religioznih ideja i pitanja. uništena nakon pobjede kršćanstva ili je propala zbog pomanjkanja interesa. koja je iz gnostičkih djela svjesno izabirala ono što je bilo osobito prikladno za napadaj. To pitanje glasi: kako naći pravu spoznaju koja osvjetljuje zagonetku svijeta i zla u njemu. kao Silvana i Eugnosta. a s druge propagandna vještina. smije se pretpostaviti da je knjižnica Nag Hammadija pripadala sekti setijanaca. potpuno je promijenio situaciju što se tiče vrela. no pobliže istraživanje otkrilo je da im je sadržaj posve nov. što smo postali. koja je tražila mobilizaciju svih snaga. savršenim ali nepoznatim Bogom. Pronalazak obimne knjižnice gnostičke općine kod gornjoegipatskog grada Nag Hammadija u blizini prijašnjeg pahomijanskog samostana Kenoboskiona godine 1945/46. Tertulijana i Hipolita. koje vlada svijetom s pomoću zlih sila. da prodre u njezine općine i da je rastvori stvaranjem gnostičkih stanica. Egipatsko evanđelje i neko "Evanđelje istine«. Prijevodi vjerojatno potječu s kraja 4. gdje smo bili. međutim. kao npr. a tek će objavljivanje svih tekstova omogućiti prikaz gnosticizma i u pojedinostima. što je rođenje. rod apokrifnih Evanđelja zastupa Tomino. to je sve pružala bogata literatura. Pavla. osebujnom sudbinom prognan u ovaj nesavršeni svijet. koji ne može biti djelo najvišeg Boga. stoljeća. Dositeja i Seta. jer je glavnina gnostičke literature. tj. a u manjoj mjeri kod Klementa Aleksandrijskog. čovjek je. većinom izravne prijevode s grčkog. gornji svijet pravoga Boga.

koja može na svakoj novoj obali poprimiti drugi izgled. još pobliže istražiti. Novi nalaz u Kenoboskionu upućuje na to da je Egipat bio rasadište gnostičkih ideja. Kad je sinkretizam bio u svom punom zamahu. oslobađanje čovječanstva vezanog uz materiju. Kad se te iranske predodžbe susreću s opisom o stvaranju u Genezi. Daljnji izvor koji svoju vodu privodi gnostičkoj struji predstavljaju astrološke ideje. tako da slika gnosticizma. Biblijski je utjecaj napose jak. Stanovite teme gnostičke teologije javljaju se već u platonskoj nauci o padu duše i njezinoj privezanosti uz materiju tijela. ne može se prema današnjem stanju istraživanja svesti na jedno jasno određeno i općepriznato vrelo. Ona je uz to puna slika i predodžaba ustaljenih u židovskoj apokaliptici. I stoicizam je dao svoj doprinos gnostičkoj misli. neovisno o svakom dodiru s kršćanstvoms. iako često s negativnim predznakom.bivstvovanja. što ga je bio razvio helenizam. Gnostički spisi iz Kenoboskiona rado posižu za alegorijskim tumačenjem Homera ili Hesioda. a sve se to susreće isto tako u gnostičkoj misli. Nameće se pitanje nije li između esena i gnostika bilo uzajamnih veza. Općenito se priznaje da Stari zavjet igra značajnu ul. Takva poruka spasenja i takav kult pružali su zato bogate mogućnosti da se povežu s religioznim sinkretizmom. Ponajprije je jednom postojala stanovita osnova gnostičkih shvaćanja. a pristaše sinkretističkih strujanja uskoro su svojatali pravo na ime kršćanin. samo što ovdje nema biblijskih i kršćanskih elemenata. o sferama sedam zlih planeta ili arhonta. kao što se vidi iz spekulacija o konstelacijama zvijezda. Oni se na razne načine povezuju. koja su nedvojbeno utjecala na sinkretistički gnosticizam. Iako u toj literaturi nema nekog demijurga koji bi bio stvoritelj svijeta a ne govori se ni o bizarnim demonskim likovima. Čini se da nije isključeno da je sektaško kasno židovstvo igralo posredničku ulogu između iranskih i helenističkih vjerskih strujanja s jedne strane i gnostičkog pokreta s druge. Računalo se i s mogućnošću da su ostaci qumranske općine živjeli dalje u gnostičkim krugovima. Qumranska je općina kao i gnosticizam stavljala neke dijelove svoje nauke pod strogu zapovijed apsolutne tajnosti. Nova poruka o čovjekovu spasenju dolazila je osim toga u privlačnom kultu. već prema području širenja i vodećim predstavnicima. Njegovi elementi potječu naprotiv iz različitih vjerskih strujanja. postoje već različite skupine takvih kršćana. jer se može dokazati da je bilo židovskih heretika koji su bili otvoreni dualističkim idejama. marcionovci i bazilidijevci. doduše. koji se po svojim vođama nazivaju valentinovci. njegovu domovinu treba tražiti u kulturi starog Irana. Težak problem predstavljaju odnosi koji povezuju židovstvo i gnozu. koja živo podsjeća na slična shvaćanja u gnosticizmu. Utjecaji staroegipatske religije na gnosticizam moraju se. uzlazak onih koji su se oslobodili Bogu. ipak je u njoj prisutna suprotnost između svjetla i tame. ipak je uskoro Kristov lik ugrađen u gnostički misaoni svijet. Ipak se u njoj mogu razabrati različita strujanja po kojima se može znati iz kojih je – pritoka nastala rijeka kao cjelina. tajanstveni obredi kojega navodno su jamčili spas. ali hermetički spisi u biblioteci Nag Hammadija ukazuju na nedvojbene veze između egipatskog hermetizma i gnoze.ogu u gnostičkoj literaturi. Napokon valja spomenuti i religiozno obojena filozofska strujanja helenizma. susret nekog višeg bića s materijom. upravo su u gnostičkom pokretu poprimile posebnu udarnu snagu. priznaju Isusa kao Gospodina. te dolazi do izražaja u rasprama gnoze s biblijskim opisom stvaranja. Promatrač ne susreće neki zatvoren sustav s jasno oblikovanim pojmovima ili dogmatski učvršćenim naukama nego višebojnu struju religioznih ideja i pogleda. koji će čovjeka učiniti sinom svjetla ili tame. dobra i zla. tumače ga u svom smislu te Bog stvoritelj postaje demijurgom koji nije poznavao svjetla. Nešto kasnije Celzo upozorava na kršćanske . To je u osnovi dualistička crta. zaputilo se i kršćanstvo iz svoje palestinske domovine u helenistički svijet i uskoro nailazilo u tadašnjoj sinkretističkoj klimi na sve veći interes. pokazuje stalno nove vidove. No vjerojatno se posudba helenističke filozofije gnosticizmu odnosi više na terminologiju nego na idejni sadržaj. poslije Krista spominje Justin da u njegovo vrijeme ima ljudi koji se nazivaju kršćanima. Iako su takve predodžbe u helenističko vrijeme bile općenito raširene. osim toga »Knjiga discipline« uči da je Bog prilikom stvaranja odredio da čovjeka vode dva duha. Ovamo pripada izraziti dualizam. ali u Stvoritelju svijeta vide samo zlog boga. koja se mogu utvrditi u vrijeme sinkretizma na Bliskom istoku i u prostoru istočnog Sredozemlja. duh istine i duh zla. Oko godine 160. o polarnoj zvijezdi kao početku svjetlosnog carstva. koji ustanovljuje apsolutnu suprotnost između svjetla i tame. Iako se proces preuzimanja kršćanskih elemenata ne može više slijediti u pojedinostima. koje su nakon vremena Aleksandra Velikog prodrle iz svoje babilonske pradomovine u helenistički svijet i svojim naučavanjem o utjecaju planetarnih sila na sudbinu čovjeka i svijeta duboko djelovale. Mnogi ljudi tog vremena morali su zastati i slušati kako im se obećaje novo otkupljenje po liku koji je istodobno nosilac dotad nepoznatih otkrivenja.

Još jasnije se sinkretistički karakter takvih sekta očituje u Irenejevu izvještaju o nekoj Marcelini. sile i eone gornjeg svijeta a donji. Poznat mu je perzijski dualizam. Kršćanima se taj gnostik obraćao tvrdnjom da su mu došli u ruke tajni nauci. ali isto tako jasno pokazuju koliko je bilo prostora za razlike ili čak proturječja unutar pokreta kao cjeline. Upravo to što je sadržaj tih objava bio obavijen tolikom tajanstvenošću. Uspjehu gnostičke propagande pogodovale su vjerojatno dvije stvari. ali je imala pristaša i u Rimu. Ipak. Justin i kasnije Origen naglašuju da takve skupine ne predstavljaju pravo kršćanstvo i ne pripadaju Crkvi. koji su sami sebe nazivali gnosticima. Ako su vođe kršćanskih općina htjele sačuvati supstanciju svoga vjerovanja od rastvaranja.zajednice koje su njemu poznate kao valentinovci i gnostici. psihika. a nasamo je sve tumačio svojim učenicima«. Ne stoji li već u Markovu evanđelju (4. Od Sirijca Bazilida potječe po vlastitom tvrđenju škola bazilidijaca kojom započinje procvat gnosticizma a bila je utjecajna napose u Aleksandriji. u ime Jaoa. od kojih je najviši identičan sa židovskim Bogom. kao npr. no sila koja dolazi odozgor poslala je i njemu životnu iskru koja ga nakon njegove smrti vraća onom višem biću kojemu je srodan. otkupljujem svoju dušu iz ovoga eona i svega što od njega potječe. koja je navodno potjecala od Pilata. nepoznati vrhovni otac stvorio je anđele. Agripa Kastor. onako kako su je mogli razumjeti.33 s): »Mnogirn takvim usporedbama izlagao im je nauku. koja se okupila oko Menandra i Satornila. Riječ je o ljudima kojima su jamačno nedostajali kriteriji za brzo prepoznavanje heterodoksna karaktera takvih shvaćanja. tamo širila svoje ideje i nalazila pristaše. kao npr. zamaljski svijet djelo je sedmero nižih duhova. ali je ono potpuno tek Kristovim otkupljenjem. pa su tako jedini sposobni da potpuno spoznaju Boga. Iz tog tajnog vrela potječe množina gnostičkih spisa. njima ima čovjek zahvaliti svoj bijedan opstanak. jer je Krist sišao u Isusa. tako npr. navješćivao im Riječ. ali bez usporedaba njima ništa nije govorio. Drugi su ugrađivali kršćanske misli u izobličenu obliku u svoju nauku. na kojoj je navodno počivala njihova nauka o »pravoj gnozi« i o spasenju koje se samo po njoj može postići. koji je njegovu dušu otkupio u Kristu koji živi«61. u svojem »Pismu Flori«. ta se tradicija navodno zbog svoje uzvišenosti predavala samo tajnim putevima. Iako kršćanski pisci ne daju točne podatke. Ptolomej. Bogom Stvoriteljem Geneze. u kojem kršćanski antiheretici vide autentičnog osnivača gnoze. bio je neizbježan dalekosežan sukob između njih i proroka takvog gnostičkog izobličenog kršćanstva. navodno se sam naviještao kao otkupitelj kojeg su nevidljive moći poslale na ovaj svijet. koja je za biskupa Aniceta došla u Rim. U tom otkupljenju čovjek ima udjela tajanstvenim obredom i stanovitim formulama koje pri tom mora izgovarati. O naučavanju Satornila daje nam autor »Philosophumena« potanje podatke. Tko poput velike mase crkvenih kršćana nastoji svoje spasenje ostvariti isključivo vjerom i dobrim djelima ostaje zauvijek na razini nižeg kršćanina. jer im nije uspjelo da ga stvore na sliku najvišeg bića. i Kristova slika. pogotovo ako su prikrivenim govorom bili na to upućeni. uz Pitagorinu i Platonovu. što je crkvenom kršćanstvu bilo neprihvatljivo. stanovita osnovna zajednička gledanja. ipak se može uzeti da su učitelji i i propagatori gnosticizma nalazili dio svojih pristaša među članovima crkvenih općina. S jedne strane naglašeno pozivanje na crkvenu predaju. Među slikama religijskih likova koje su štovali nalazila se. otkupljeni govori: »Potvrđen sam i otkupljen. Krista je njegov . navodno je jedan kršćanin. Isusovo krštenje daje oproštenje grijeha. Bazilid je razvio bogatu književnu djelatnost i napisao između ostalog komentar Evanđeljima u 24 knjige. doduše. valentinovci kad bi naglašavali nužnost otkupljenja bez kojeg se ne bi moglo dospjeti u pleromu. moralo ga je mnogim kršćanima učiniti privlačnim. po njemu bezbrojni anđeli nastanjuju 4 nebesa i njihovih 365 svodova. koje je Spasitelj prije svojeg uzašašća povjerio apostolu Matiji u posebnim razgovorima. Uz odjeke novozavjetnih formulacija razabire se ovdje osobito cijepanje Spasiteljeva lika na zemaljskog Isusa i nebeskog Krista. Ranoj fazi gnosticizma pripada sirijska skupina. koji su se pozivali sad na ovog sad na onog apostola ili Kristova učenika kao posebno izabranog nosioca objave. pozivale su se vođe takvih gnostičkih zajednica izričito na apostolsku predaju ili na naviještanje samoga Krista. pokušao pobiti Bazilidova glavna djela u spisu (izgubljenom) »Elenchos«. i imala svoje središte u Antiohiji. Valentinov učenik. Nadalje je uspjeh gnostičke propagande počivao na tezi da su gnostici kršćani višeg reda te kao »duhovni ljudi« jedini posjeduju pravo tumačenje kozmičkog zbivanja. a zastupa široku nauku o emanaciji. po Irenejevu Saturnina. Menandar. podrijetlom Samarićanin. a u isti mah kao učenik Simona Maga. Najvažniji oblici gnosticizma Različita strujanja unutar gnosticizma posjeduju. nadalje himne i molitve. te je zato zaodjevena u usporedbe otvorene samo onima koji su ih bili kadri shvatiti. Govoreći o svojoj nauci. Satornil slovi kao prvi gnostik koji spominje Isusa.

postao je Isus čovjekom na kojeg je sišao Duh prilikom krštenja. može se duhovno u čovjeku o svršetku svijeta spasiti i opet sjediniti sa svjetlom. koji je stvorio i čovjeka i udahnuo mu psihički element. tako da mu oni više ne mogu škoditi. U jednom spisu iz Nag Hammadija. gdje je u tamošnjoj kršćanskoj općini očito igrao važnu ulogu te se. Izražen visokim Valentinovim religioznim i pjesničkim zanosom. Možda se među rukopisima iz Kenoboskiona sačuvalo još koje Herakleonovo djelo. napose u simbolu majčinske utrobe. koja se mnogim kršćanima mogla činiti bliskom. ako ga prava gnoza. tu se ispravno uočila sklonost gnostika prema srodnim idejama tih filozofskih smjerova. Njih trideset sačinjava vrhovne eone plerome. smatrali su je sinom Jaldabaota. te to daje njegovu naučavanju biblijsku boju. stvoritelja neba. Te tri svjetske sile održavaju se u raznolikim slikama kozmosa. Za svoje dualističko razumijevanje svijeta upotrebljavali su Stari zavjet u alegoričkom tumačenju. ofite. Antignostička literatura spominje kao pripadnike tih sekti u prvom redu barbelognostike. zavadivši se s rimskim kršćanima. ženskoj emanaciji Praoca. Ona su djelo demijurga. vratio na Istok. pripravlja se umirući gnostik kod valentinovaca pomazanjima i tajanstvenim formulama. tame i pneume rađa čovjeka. u Aleksandriji. I savršeni je Logos morao ući u krilo djevice. propagirao zatim svoje ideje gotovo dvadeset godina u Rimu. Na put k svjetlu. Jaldabaot izgoni prvi par ljudi iz raja. ili Herakleona. jednaka mirisu balzama. sadržaj kojeg se ne protivi onome što je inače poznato o Valentinovu naučavanju. Na rubu tih glavnih gnostičkih smjerova postoje još različite sektaške skupine koje su zastupale veoma popularizirani gnosticizam. nalazi se ista nauka o trima počelima svijeta. bez koje se nitko ne može otkupiti. Na taj način postaje mit o trojstvu kozmičkih počela svijeta karakterističnim elementom setovaca. No čovjek je bez znanja demijurga primio i pneumatski element. može se pretpostaviti da čitav rukopisni materijal potječe iz posjeda neke setovske općine . sad ono gnostičko naučavanje često vrlo obimno razrađeno. koji se zove »Parafraza Sema« . koji ga veže uz materiju. nasence i setovce.otac koji je nerođen. Krist. koji vodi dušu kroz carstvo neprijateljskih moći. dolazi na svijet u čovjeku Isusu. koja zajedničkim djelovanjem svjetla. svemir ne počiva na dva nego na tri načela: svjetlu. kojima govori anđelima demijurga da posjeduje pravu gnozu o sebi i svojem podrijetlu. a kod drugih simbol spasonosne spoznaje. Zbog primjene zmijskog simbola i posudaba iz grčke mitologije moramo sektu setovaca smjestiti u blizinu ofita i nasenaca. u kojem je sad ovo. tako da se jedva može sumnjati u to da se radi o spisu na koptskom jeziku o kojem govore Philosophumena. ali se mogao ponovno očistiti i ispiti čašu žive vode. a vratiti se u nj težnja je svakog nesavršenog stvorenja. Njegova su shvaćanja širila pisma. koje su navodno sačinili valentinovci. koji je gajio naročitu ljubav prema Ivanovu evanđelju i napisao za nj objašnjenja. kod jednih je neutralna. po kojem najvješćuje čovječanstvu istinu. Sve grupe ofita ne vrednuju zmiju negativno. U gnostičkom mitu veoma raširene sekte ofita zauzima naročito mjesto zmija. Gnosticizam je očito u Egipćaninu Valentinu dobio svoj najveći talenat. gornji duhovni svijet. koji u svojem »Pismu Flori« umjereno propagira gnostičku religiju. no on se samo prividno pojavio u ljudskom liku. No on obilno koristi i Pavlove misli kao i svoju verziju Isusovih riječi. između kojih se nalazi čista pneuma. prikazujući njihovo naučavanje. koju je Otkupitelj donio na zemlju. iz kojeg potječe sve zemaljsko zbivanje. himni i propovijedi. ali je i zmija prognana na zemlju te tu sa svojih šest sinova izaziva među ljudima razdor i nastoji omesti njihov povratak k vrhovnom ocu. Prema ondje prikazanom mitu o stvaranju svijeta. Ali jedan od najviših eona. tami i pneumi. Budući da i daljnji spisi biblioteke iz Kenoboskiona znaju za lik proroka Sema ili Seta ili čak tvrde da ih je on sastavio. Njegovo tumačenje svijeta počiva na općegnostičkom mitu o nevidljivom ocu iz kojega proizlaze sizigije emanacija. najopasnije je ugrozio izvorno kršćanstvo. Da bi se nižem svijetu omogućio uspon k svjetlu. anđela i demona. o kojima kasnije raspravlja Origen. poziva se na neku svetu knjigu sekte pod naslovom »Parafraza Seta«. svjetlu. Oni su se – po Hipolitu – smatrali izvornim gnosticima i držali da svi kultovi i religije potvrđuju njihovo tumačenje svijeta. koja je imala pristaša napose u Egiptu i Siriji. Valentin je svoju učiteljsku aktivnost započeo oko 135. poslao na Zemlju da izbavi iz vlasti arhonta one koji u nj vjeruju. Ptolomeja. Nasenci su vjerojatno bili snažna podskupina ofita. a među nalazima u Nag Hammadiju postoji sada jedan spis pod tim naslovom. probudi i oblikuje. koji se pobunio protiv vrhovnog oca i boga. koja kod njih ima funkciju Logosa. Nakon svog uskrsnuća Isus upućuje pozvane u misterije te oni tako mogu izbjeći vlasti demijurga. Irenej je poznavao neko "Evanđelje istine«. Mnoge crte tog naučavanja mogu se naći u spisima ili fragmentima njegovih učenika. Valentinovi kršćanski protivnici prigovaraju mu da je svoju mudrost uvelike crpio iz Platona i Pitagore. tami. Autor Philosophumena. Prva od tih sekti dobila je ime po Barbeloni. Poznati »Apokriphon Joannis« pripada književnosti te sekte. umjesto njega umro je na križu Simon Cirenac. a pripisivala mu se »Rasprava o trima prirodama«. npr. poznata kao religioznokozmički simbol u različitim poganskim kultovima.

Marcionova se nauka zasniva na jasno ograničenom Svetom pismu. iz njega. Ali ni u Rimu nisu Marcionova posebna mišljenja naišla na priznanje. fantastične kozmogonije i pretjeranosti čiste gnoze s obzirom na vjeru te razdiobe kršćana na pneumatike i psihike. samo fragmentarno sačuvane »Antiteze«. vjerojatno ga je pobliže upoznala s gnostičnim predodžbama. u Marcionovoj teologiji nema onih bizarnih spekulacija gnosticizma o emanacijama iz plerome. iz kojeg je čitav Stari zavjet već unaprijed isključen. stvoritelj svemira. od kojih je preuzeo pogotovo shvaćanje o starozavjetnom Bogu stvoritelju. Crkva je tu prijetnju uskoro spoznala. jer je smatrao da je tijelo dio zle materije. Ta Marcionova osnovna tvrdnja sa svojim nesumnjivo dualističkim polazištem bila je izravan napadaj na kršćansko poimanje Boga. već stvarno ljudsko rođenje bilo bi podvrglo Krista vlasti demijurga. ono je našlo svoj izraz u njegovim poslanicama i u Lukinu evanđelju. Nakon isključenja iz crkvene zajednice u rodnom gradu. koji je izmučenom čovječanstvu donio evanđelje o božjoj ljubavi. do Kristova dolaska nepoznatog. Oko 140. U svojoj mladosti sukobio se taj imućni Maloazijac – posjedovao je brodogradilište u Sinopi u Paflagoniji – s vođama domaće kršćanske općine. no i ti su spisi pokvareni dodacima Apostola koji su bili previše pod utjecajem starozavjetnog boga. Gnostičke misli. Već sama ta nauka mogla je potaknuti ranokršćanske pisce da Marciona svrstaju među gnostičke učitelje. Ali već se sada po prvom uvidu u sadržaju može vidjeti da se njihove misli često odijevaju u naglašeno kršćansko ruho. mogao izabrati nečistu ljudsku put za nosioca božanstva. Marcionovi kršćanski protivnici. ipak su bile dostatne da ga tadašnjoj Crkvi učine sumnjivim i da se njegova nauka sve više gleda kao ozbiljno ugrožavanje . koje pobliže tumače prije svega njegovu osnovnu tvrdnju o suprotnosti između Starog i Novog zavjeta. koje nije dopuštalo cijepanje na tvrda i samo pravedna boga stvoritelja i nekog. Za Marciona je bilo nezamislivo da bi Krist otkupitelj. astralnog vjerovanja. koji su iz njegova naučavanja o prividnu rođenju Krista izvodili i njegovu prividnu smrt na križu. ipak je u svoju nauku uzeo toliko gnostičkih elemenata da ga s pravom možemo uvrstiti među predstavnike kršćanskog gnosticizma svoje vrste. boga ljubavi. tako da su postale ozbiljna opasnost za kršćansku zajednicu. a time i ispraznost otkupljenja. Odmah je počeo spretno i djelotvorno prikupljati pristaše. pa i onda ako je Marcion htio ostati pri stvarnosti Kristove smrti na križu. Marcion Iako se Marcion ne može smatrati gnostikom u punom smislu riječi. koju je pomagao velikodušnim novčanim prilozima. došao je Marcion u Rim i ondje pristupio tamošnjoj kršćanskoj općini. koliko njezin doketizam. Marcionove općine bitno su se razlikovale od drugih gnostičkih grupa svojom čvrstom organizacijom. No smatrali su da ih na taj sud ovlašćuje i njegova kristologija. jasno pokazuje slabost Marcionove nauke nasuprot crkvenoj. čemu su vjerojatno bile razlog razlike u tumačenju Pavlove nauke. Pavao je bio jedini apostol koji je to evanđelje prihvatio nepatvoreno. koje je preuzeo. Dobri bog se objavio tek kad je poslao Krista kao otkupitelja. a njih su opet pomagali prezbiteri. Već njegov vanjski život odaje muža svoje volje i djelotvorne inicijative povezane s talentom za organizaciju. On za Marciona nije pravi Bog ni otac Isusa Krista. Veza sa sirijskim gnostikom Cerdonom. u jesen 144. kojega je poslao dobri bog.U očima svojih protivnika Marcion je napokon pripadao gnostičkom taboru još zato što je otklanjao brak. Samo ako se uvjerljivo dokaže njezina nespojivost s apostolskom predajom. kojima je dao čvrstu organizaciju. a većina crkvenih pisaca od Justina do Tertulijana osjetila je potrebu da se lati pera protiv Marciona i njegove nauke. tako da setovce valja smatrati nedvojbenim predstavnicima kršćanskog gnosticizma. konačno izašao iz kršćanske Crkve. ona im je davala osobitu prodornost. naime. nego strogi i pravedni bog koji je židovskom narodu nametnuo mojsijevskim zakonom nepodnošljiv jaram. odbili su ga i vodeći maloazijski kršćani kao Papija i Polikarp iz Smirne. njihov otpor nije izazivala toliko njezina modalistička obojenost. Iz njih je stoga trebalo ukloniti sve što su pravda i zakonitost Starog zavjeta htjele unijeti u objavu koju je donio Krist. to mnogim kršćanima i nije bilo naročito teško prijeći u Marcionovu Crkvu. demijurg koji ne zna za dobrotu i Ijubav. istina ne dobrovoljno. teško su se mogli opovrći. To što je Marcionov učenik Apel1es upravo u toj točci ispravio svog učitelja. govori bog pravde. i očito velik početni uspjeh marcionovaca uglavnom je rezultat priliva iz tih krugova. Istina. vodstvo kojih bilo je u rukama biskupa.pa se iz njega mogu očekivati i daljnje spoznaje o učenju te sekte. koja je iz toga slijedila. koji je zabranjivao svim krštenima. Kako su i u službi Božjoj ostali veoma slični običajima velike Crkve. koji je također živio u Rimu. pa je on. Posvuda su pokraj kršćanskih općina nicali marcionski skupovi. Za to očišćeno Sveto pismo napisao je Marcion komentar. može se neutralizirati njezina privlačnost u krugu pravovjernih kršćana.

kojom je ugrožavao opstanak Crkve. čijoj pastoralnoj djelatnosti posvećuje Euzebije nekoliko informativnih redaka. Sama situacija diktirala je više defenzivni nego ofenzivni karakter. dokazivali nespojivost njegove nauke s kršćanskom objavom te pozitivno suprostavljali osnovnim gnostičkim tezama odgovarajuće istine kršćanstva. Tok crkvene obrambene borbe i doseg kršćanske pobjede Obrambena borba crkvenih krugova protiv mnogostruke primamljivosti gnosticizma. oni su sasvim pozitivni. valja u prvom redu pripisati njegovu uznemirujućem uspjehu. i to propovijedima i poukom. Glavnina te antignostičke literature propala je. te se zato u pojedinostima teško može rekonstruirati. a da se pri tom ne spominje njegovo ime. i ta izolacija polazi od inicijative crkvenog vodstva ili iz reakcije same općine. To što se Crkva odlučnije i oštrije borila protiv njegove tvorevine nego protiv mnogih drugih gnostičkih usmjerenja. Sinope. žele prikazati slušaocima istinsku katoličku nauku. A i u Rimu je vodstvo općine spoznalo da je isključenje i tako bogata i utjecajna muža jedino sredstvo da se kršćani zaštite od zablude koju je propovijedao. Naročit položaj u kojem se našlo kršćanstvo nasuprot gnosticizmu pojačao je svijest biskupa općina o njihovoj zadaći kao čuvara istinske nauke te je time uvjetovana veća aktivnost vođa kršćanskih općina jače utisnula monarhički episkopat u svijest vjernika i učinila posve jasnim njegovo značenje za buduće zadatke. pretpostavljaju takve obrambene mjere vodstva općine. S druge strane su teološki pisci onog vremena. Jednako opominje kršćane susjedne Atene i otoka Krete da se drže prave nauke te ih upozorava na krivu nauku kao i općine Amastrisa i Nikomedije u Bitiniji. Ništa se ne protivi pretpostavci da se većina vođa kršćanskih općina tog vremena uglavnom bavila poučavanjem i imunizacijom nasuprot gnostičkoj prijetnji. da preispita oblike svoje organizacije te razvije svu svoju nutarnju snagu protiv takve opasnosti. naravno. preobilno u vrelima. nakon što su ih dublje spekulativno proželi i razvili im točnije formulacije. Euzebije je još poznavao znatan dio te literature . pogotovo nakon 4. Vjerojatno su već prvi znakovi gnostičkog uvjerenja prouzrokovali Marcionovo isključenje iz kršćanske općine njegova zavičajnog grada. Irenej saopćava na jednom mjestu ulomke iz propovijedi nekog maloazijskog prezbitera koga je sam bio čuo. Pastoralna obrana Crkve ne odražava se. stoljeća. te zato u svojem pismu upućenom Nikomediji izričito spominje Marciona. ili su kao dosadašnji članovi pokušavali pridobiti općinu iznutra. Čini se da se Valentin tek kasno odijelio od velecrkve. Crkveno vodstvo u pojedinim općinama poduzimalo je neposredne praktične mjere protiv onih gnostika koji su pokušavali prodrijeti u općine. koja su se međusobno nadopunjavala i podupirala. Drugi su se gnostici sami odvojili od kršćanskih općina čim su se osjetili izoliranima te im se više nije pružala mogućnost djelovanja. Usporedno s tom djelatnošću episkopata u obrani od gnosticizma tekao je rad teoloških pisaca. Tužbe mnogih gnostika da ih katolici izbjegavaju i nazivaju hereticima. Opsežan književni rad katoličkih pisaca nastojao je potpomoći i teološki obrazložiti pastoralnu obranu crkvenog vodstva. koji su na književnom planu zauzeli stav prema gnostičkom pokretu. od općina kojima je pripadao. ali nesumnjivo predstavljaju stvarnu obranu od karakterističnih Marcionovih naučavanja. U ranokršćanskoj književnosti snažnije je odjeknulo samo Marcionovo izopćenje. Dionizije je pokušavao čestim dopisivanjem ne samo s općinama uže Grčke nego i Male Azije i dalekog Ponta posvuda stvoriti obrambeno držanje protiv hereza svog vremena. stoljeća kad uslijed sasvim promijenjena položaja nije I više bilo potrebe ni interesa za tom produkcijom 2.bitnih crta kršćanske vjere. Usporedno s istrebljivanjem gnostičkih stanica išlo je poučavanje kršćanskih općina koje su njihovi biskupi i prezbiteri prosvjećivali o opasnosti zablude i upozoravali ih na opasnost za pravu vjeru. godine. čijoj krivoj nauci suprotstavlja »kanon istine«. za svoje novo vjerovanje. Ni jedan drugi lik gnostičkog svijeta nije toliko kao Marcion silio Crkvu da o svojem vlastitom stavu prema Pismu i normi vjerovanja uvijek ponovno razmisli. S istim mjerama može se računati posvuda gdje se unutar kršćanskih općina spoznala opasnost od stvaranja gnostičkih stanica. no u kojima se više puta postupilo protiv njega zbog njegova posebna naučavanja. odvijala se uglavnom u dva oblika. Odbacio ga je i biskup Polikarp iz Smirne. Prvi je cilj moralo biti uklanjanje žarišta bolesti unutar vlastite općine. koji je počivao na ozbiljnosti njegovih asketskih zahtjeva a možda ponajviše na njegovoj snažnoj ličnosti. dakle izopćenje nosilaca gnostičkih nauka iz crkvene zajednice i onemogućavanje stvaranja budućih gnostičkih stanica u vlastitoj sredini. Hereza njegovih dana bio je u prvom redu gnosticizam. iako zastupaju istu nauku. jasno pokazuje da taj oblik obrane nije bio mjesno ograničen. ali ono se može smatrati primjerom za mnoge slične postupke koji nisu zabilježeni u vrelima. Primjer biskupa Dionizija iz Korinta oko 170. koji je dolaskom i jačanjem gnostičkog pokreta dobio izvanredno plodonosne poticaje.

ali očito pruža samo neki izbor. Na prikaz gnostičkih sustava nadovezuje se kod Ireneja pobijanje njihovih zabluda. od kojih su sačuvani još neki fragmenti. dakle iz nekršćanskih vrela. tek u 3. spis je najpodrobniji prikaz glavnih Marcionovih teza te sadrži oštroumno pobijanje na osnovi razuma i Biblije. iako je ova druga zbirka po svojem ugledu zaostajala za Evanđeljima. posvetio je Tertulijan posebnu brigu. kojega Euzebije posebno hvali zbog izvrsna pobijanja Marciona. pomalo približile. kao i niz drugih teologa čija imena Euzebije ne spominje. Iako se počeci razvoja ne mogu više jasno sagledati. Polazište za razvoj kanona novozavjetnih Pisama bilo je već dano u knjigama Starog zavjeta. doduše. podrijetlom s Istoka. koji se sastoji od pet knjiga. preuzela knjige Starog zavjeta kao Sveto pismo – alegorijska interpretacija olakšala joj je da ih shvati kršćanski – a zatim u svoj novozavjetni kanon uzela daljnja Pisma koja je Marcion zabacio. onda se rušio temelj na kojem je dotad počivalo nutarnje ustrojstvo Crkve. Filip iz Gortine na Kreti i Teofil Antiohijski. u originalu izgubljen. jer počiva na osobnom čitanju gnostičkih spisa. U nj ulazi Agripa Kastor. čini se da nije napisao. To je Tertulijan iz Kartage. Tvrdnja glavara gnostičkih škola i sekti da jedini posjeduju objavu koju je Krist povjerio apostolima značila je ništa manje nego obezvređivanje kršćanskih svetih spisa koji potječu još iz apostolskog vremena. izlaže smisao i vrijednost apostolske tradicije nasuprot tvrdnjama hereza. Rodon iz Male Azije. njegovo ostvarenje nije nadmašio ni jedan od kasnijih antignostičkih pisaca. zatim Modest. pripisuje prezbiteru Hipolitu. uskoro nakon sredine 2. Zacijelo je Marcionov čin. jednako kao i »Syntagma«. podrijetlom s Istoka svoje »Zanimljivosti«. doduše.te spominje i čitav niz pisaca koji su je stvarali. ipak je vidljivo da su se dvije u početku odijeljene zbirke. tj. Njegov rad pretpostavlja poznavanje Ireneja. biskupi su. Među antignostičkim piscima Meliton iz Sarda. pregled dotadanjih hereza. suprotstavlja im nauku vlastite Crkve. premda ne posve sigurno. Važniji su naprotiv spisi jedinog Latina koji se. koje je bio naumio. koji je pisao protiv gnostika Bazilida. Na osnovi te sačuvane starokršćanske antignostičke literature može se barem u temeljnim crtama prikazati karakter i kvaliteta teološke obrane od gnosticizma. No Crkva nije kopirala Marciona. Dobro poznavajući Pisma i crkvenu predaju. Prikaz vlastitog katoličkog stanovišta. one su djelovale kao uzor i pobuda da se spisima iz vremena pracrkve udijeli isti rang i isti ugled. Izvanredno su vrijedni prikaz i kritika gnosticizma koje je dao biskup Irenej Lyonski u svojem djelu »Raskrinkavanje i pobijanje krive gnoze«. koji je. Evanđelja s jedne i Pavlove poslanice s druge strane. U borbi s gnosticizmom sve se više učvršćivala valjanost tog kanona te se on u tzv. koji se borio protiv Marciona i njegova učenika Apela. nego je. Jedno daljnje djelo protiv Marciona. napose Djela apostolska i Apokalipsu. osobito gnosticizma. priznatim kao Sveto pismo. koji je na početku 3. U spisu »De praescriptione haereticorum«. njihova nauka o prividnu Kristovu tijelu i njihovo nijekanje uskrsnuća tijela. ali u diskusiju unosi novo gledište utoliko što nastoji dokazati da gnostici ne crpe svoje nazore iz Svetog pisma nego iz djela grčkih filozofa. na knjige Novoga i knjige Staroga zavjeta. kao što su »Acta Pauli« i »Epistola apostolorum«. Tom opasnom rastvaranju pojma Crkve suprotstavljali su se kršćanski teolozi time što su u prvi plan stavljali pojam apostolske tradicije i sukcesije te definirali i osiguravali opseg kršćanskih svetih Pisama. stoljeću obara na gnosticizam. Protiv gnostika pisao je Hegezip. Ako je ta gnostička teza bila opravdana. pospješio već započeti razvoj na crkvenoj strani. astrologije i magije. kojim je jasno definiranu zbirku novozavjetnih spisa proglasio obaveznom. valentinaca i Marciona. stoljeća došao je u Rim da bi nasuprot gnosticizma koji se širio upoznao istinsku nauku. tj. koje se općenito. Oba manja djela »De carne Christi« i »De resurrectione Carnis« dokazuju pozitivno iz Svetog pisma da su dvije gnostičke teze neodržive. »Fragmentum . dijele se Pisma oko 170-180. ostalih izvanbiblijskih apostolskih predaja i odbijanje tvrdnje biskupa kršćanskih općina da su jedini legitimni svjedoci te cjelokupne tradicije. To vrijedi i za autora djela »Philosophumena« ili »Refutatio«. Protugnostičke tendencije imali su i neki apokrifi koji su došli iz katoličkog područja i htjeli biti pravovjerna protuteža istovrsnoj literaturi gnostičkog podrijetla. nasuprot njemu. za razliku od Ireneja. Protiv njega je nastupio i Justin Mučenik. misterija. upotrebljavajući rimski pravni jezik. ali se može rekonstruirati na osnovi kasnijih osvrta. Tri su daljnja spisa uperena protiv određenih gnostika. kratak je i oskudan te pruža malo građe za poznavanje posebnosti crkvene borbe protiv gnosticizma. da posjeduju pravu Kristovu nauku. Po svjedočanstvu Melitona iz Sarda. koji su se svi odreda bavili Marcionom te time naglasili važnost tog čovjeka i njegova djela. naime protiv Hermogena. Spisu protiv Marciona. Pri tom stvarna solidnost i nutarnji interes za predmet donekle nadoknađuju formalne nedostatke prikaza. Općenito se može reći da je crkvena teologija ponovno promislila i dublje obrazložila upravo ona naučavanja kršćanske objave koja su gnostičke teze bile osobito napale i ugrozile. stoljeća djelovao u Rimu.

jedva bi se bila mogla spasiti da se protiv tih novotarija borilo vlastitima. Ipak je pojava gnostičke hereze bila za Crkvu djelotvoran poticaj da se dublje zamisli nad vlastitim posjedom. Stvaran je doseg te brze i trajne pobjede u tome što je crkveno kršćanstvo. kao dijela zle materije. stoljeća. Tko bi tom normom ili pravilom vjere mjerio gnostička naučavanja. kao što 'se vidi iz djela Aleksandrijaca. Time je pogođen doketizam mnogih gnostičkih smjerova i osigurana povijesnost Gospodinovih djela spasenja od spiritualističkog rastakanja. koju su bile ugrozile novotarije gnostičke propagande. Hipolita i Tertulijana. To je najbolje pokazivala jaka nutarnja samostalnost kojom je mlada Crkva prevladala Marciona i ostali gnosticizam. popisu novozavjetnih kanonskih knjiga koji je nastao u rimskoj ili nekoj Rimu bliskoj općini. Nema sumnje. stoljeća kristološki obogatila te tako odlučno naglasila stvarnost Kristova čovječjeg rođenja. no bilo bi iskrivljavanje povijesne stvarnosti kad bi se u toj Crkvi vidio uglavnom samo antimarcionovski pokret. Njegovi protivnici nazivaju ga »herezom Frigijaca« te tako odaju geografski prostor gdje je . Tim principom apostolske sukcesije pozitivno je osigurana tradicija kao bitan element crkvenog vjerskog života i crkvene teologije. u nekoliko desetljeća istisnut je otrov koji je bio prodro u tijelo Crkve i gnosticizam je vraćen u svoje okvire. sačuvalo svoju vlastitost kao nadnaravna zajednica života i vjere koju je ustanovio Krist te tako izbjeglo opasnosti da se rastopi i potone u moru helenističkog sinkretizma. objektivan princip. Tok borbe potakao je pojedine teologe da naglase još jednu ili drugu objavljenu istinu koju su gnostička naučavanja bila ugrozila ili iskrivila. morala se Crkva pozivati na neki neoboriv. Upravo se formula vjerovanja prilikom krštenja oko sredine 2. a negativna se poplava gnostičkih apokrifa i poučnih spisa Iišila autoriteta i isključila iz Crkve. Odlučujući o tome koje će spise primiti u tu kanonsku zbirku. Taj se princip našao u crkvenoj tradiciji. Odluka u korist Crkve pala je još prije kraja 2. Isto je Vjerovanje nagovješćivalo jednoga Boga kao gospodara i stvoritelja svega i tako odbijalo sve gnostičke spekulacije o podrijetlu kozmosa i Marcionovu nauku o dvama bogovima.Muratorianum«. Nakon toga javlja se antignostička polemika među kršćanima još samo rijetko. a njezin posvemašnji nestanak u 4. suprotstavilo je kršćansku uvjerenost u uskrsnuće tijela. Pogotovo je marcionizam pospješivao proces bržeg i uspješnijeg razvoja dogme i kršćanske samosvijesti te tako pridonio svoj dio oblikovanju ranokatoličke velecrkve. Samo su se oni spisi mogli priznati kao kanonski koji su potjecali iz apostolskih vremena i koje su već izrana u predajama općina osobito cijenili. ostali gnosticizam izgubio je svaku nutarnju povezanost i spao na sektaštvo. jer ti spisi ni u kojem slučaju nisu mogli dokazati da su ih svjedoci i čuvari apostolske tradicije u općinama ikada priznavali. približava još prije kraja 2. Jamstvo za autentičnost takvih predaja mogli su opet biti samo oni glavari općina koji su se u neprekinutom slijedu mogli povezati s apostolima. To nas podsjeća na simbol krštenja ili barem na zbir onih vjerskih istina u koje je krštenički vjeronauk uvodio katekumene. nasuprot gnostičkoj navali. stoljeća imale stanovitu privlačnu snagu među obrazovanim u kršćanskim općinama velikih gradova. mogao je neposredno otkriti njihovu suprotnost istinskoj nauci. Samostalnost crkvenog kršćanstva. koji su vjernici primali prilikom krštenja. premda su njegove ideje još do sredine 3. njezino nutarnje bogatstvo bilo je veće od zbroja antimarcionovskih teza. Zbog svoje stroge organizacije. što ga Irenej rado zove kanonom istine86. 16. Marcionova se crkva duže održala. kršćansko naučavanje i načela koja su iznijela antignostički teolozi ne predstavljaju po svojem sadržaju neke dotad nepoznate elemente naviještanja kršćanske vjere. poglavlje Uspon montanizma i obrana od njega Borba protiv gnosticizma još se nije bila okončala kad je u krilu Crkve počeo novi pokret koji se sam prozvao »novo proroštvo«. Tako se Irenej prihvatio zadatka da nasuprot dualističkom nerazumijevanju istočnog grijeha iznese istinsku nauku o prvom grijehu te nasuprot gnostičkoj ideji da se čovjek spašava sam istakao nezasluženost milosti. Precjenjivanje vrijednosti »spoznaje« za spasenje kod gnostika navelo je kasnije Aleksandrijce Klementa i Origena da dublje promisle o odnosu između vjere i znanja te dođu do kršćanskog razumijevanja gnoze i da ga upotrijebe u teologiji. trpljenja i smrti. da pojedine istine jasnije formulira i odIučnije istakne. Antignostički teolozi pripravili su još jedan princip za pobijanje zabluda. Gnostičkom obezvređivanju tijela. stoljeću dokazuje da je nekoć tako moćan pokret postao beznačajan. stoljeća već svojem konačnom obliku.

no uvijek se našao pravi odnos. očito su nasljedovanje svojeg primjera shvaćale kao dužnost i zabranile sklapanje ženidbe u kratkom vremenu prije Gospodinova povratka. za vrijeme kojih je bilo dopušteno samo uživanje suhe hrane. kad je Montan u selu Ardabau u graničnom području između maloazijskih pokrajina Frigije i Mizije uskoro nakon svog krštenja ekstatičkim držanjem i osebujno tajanstvenim govorom proglasio kršćanima svog zavičaja da je vjesnik prorok Svetog Duha. Početni uspjeh troje proroka bio je značajan. Iz temeljnog eshatološkog stava potekao je i drugi zahtjev montanističkih proroka koji su zabranjivali kršćaninu što čeka svog Gospodina svaki bijeg pred mučeništvom. Razvoj montanističkog pokreta prolazi ranu fazu zatim razdoblje modifikacije uslijed Tertulijanova utjecaja te periodu konačne propasti nakon pobjede Crkve. jer se oba čimbenika nisu morala isključivati. Priscila i Maksimila. dokazati nikakva veza između starih frigijskih kultova i novog proroštva. kao i u sličnim slučajevima. Nametala se misao da se post uzme kao sredstvo duševne priprave na ponovni Kristov povratak. koja su se uskoro sabirala i dalje širila. koji tek sada preko njega želi uputiti kršćanstvo u svu istinu. U njemu ni zemaljski posjed nije imao više nikakve vrijednosti. Rana faza počela je oko godine 170. ali kad su se dvije žene. zanesenjaci i varalice među njima iznijeli proroštvo na zao glas te probudili sumnju protiv svake nove pojave takvih nosilaca duha. Ono se vraća obliku religioznog entuzijazma. Njegova istaknuta značajka jest eshatološka poruka da neposredno predstoji ponovni dolazak Gospodina. No najjače posljedice morao je imati zahtjev montanističkih vođa da se ljudi po mogućnosti odreknu ženidbe. ali se post produžio sve do večeri posnog dana te su mu dodana još dva tjedna uzdržavanja. Ali ovaj put je došlo do sukoba između proroštva i crkvenog autoriteta. Bilo je i napetosti između duhom obdarenih i nosilaca crkvenog autoriteta. trijeznost. neispunjenjem proroštava vratila bi se. Tertulijan je kasnije taj . a nije ni bilo značajnijeg pisca koji bi svojim spisima objavio svijetu poruku novog proroštva. stoljeće našlo za nj oznaku »montanizam« kad se htjela istaći uloga koju je igrao Montan u nastanku pokreta. Naziv »novo proroštvo« izvrsno ističe osnovnu ideju tog nutarnjeg crkvenog strujanja. no ipak valja uračunati stanovitu sklonost pučanstva maloazijske pozadine prema vjerskim pretjeranostima. pridružile Montanu i na jednako zanesen način izricale svoja proroštva i pogotovo kad je Montan obećao svojim pristašama bolje mjesto u budućem nebeskom Jeruzalemu. tako da treba posegnuti za izvještajima protivnika ako se traži odgovor na pitanje o sadržaju novog proroštva.pokret nikao. želeći ga dočekati u pustinji i da je neki biskup na Pontu propovijedao kako mu je u snu objavljeno da će za godinu dana biti sudnji dan i da više ne treba vjerovati Pismu ako se biskupovo proroštvo ne ispuni. iako su se ograničavali na usmenu propagandu. a Crkva ga je preporučivala vjernicima kao nešto dobrovoljno. Obje su proročice dale dobar primjer i napustile bračno zajedništvo sa svojim muževima. Montan je prešao granice dotadašnje prakse kad je svim kršćanima naredio post kao zapovijed koja nije dopuštala nikakva prijekida jer se svakog časa mogao očekivati Kristov ponovni dolazak. a s njim će započeti i nebeski Jeruzalem u dolini kod frigijskog gradića Pepuze. doduše. Vjerojatno bi val montanizma ostao bez dubljih i daljnjih posljedica da se ograničio na propovijedanje eshatološke poruke. Kako je taj izostao. koja je u njihovim očima čovjeka najjače vezala za ovaj svijet. rat i socijalna bijeda za Marka Aurelija. jer je već odavno bio priznat kao oblik nutarnjeg posvećenja. koji je već praopćina poznavala i visoko cijenila. Hipolit pripovijeda kako je neki sirijski biskup pošao na čelu svoje općine ususret Kristu. Samo još malo tih oracula može se naći zabilježeno kod antimontanističkih pisaca ili Tertulijana. te stoga montanistima nije smijelo biti teško da predaju svoje zlato i srebro i sličnu imovinu. ograničila se zapovijed na uobičajeni post prilikom liturgijskih postaja. raspršio je val oduševljene vjere sve sumnje. uzmicanje bi značilo vezati se na ovaj svijet koji se bližio svom kraju. Ne može se. Istina je da su krivi proroci. To važnija su za pristaše pokreta bila proroštva Montana i njegovih pratilaca. Tek je 4. a nastao je kao službeni post prilikom liturgije postaja također iz eshatoloških motiva. U početku je ta poruka nailazila na sumnju. Dotad je bio ograničen na dva puta po pola dana u tjednu. No nosioci proroštva izvodili su iz svoje zadaće zaključke koji su predstavljali dalekosežne zahvate u dotadašnju praksu života crkvene općine te napokon prisilili crkveni autoritet da osudi čitav pokret. pri čemu su pojedini članovi kršćanskih općina nastupali kao posebno obdareni nosioci duha i proroci koji su svoje talente stavljali u službu intenzivnog života općine. što je dovelo do isključenja pristalica pokreta iz crkvenog zajedništva. Stanovita spremnost za tu poruku postojala je u mnogim pokrajinama Rimskog carstva uvjetovana teškim prilikama koje je donijela kuga. kako bi se odatle mogli uzdržavati njihovi propovjednici i proroci.

nego izvršenje kraja«. Najvažniji Tertulijanovi montanistički spisil00 zastupaju rigorističke zahtjeve proroštva nesmanjenom oštrinom i strastvenim jezikom. Mnogim dotadanjim pristašama omogućila je tom izrekom sud o istinitosti svog proricanja. Stječe se dojam da je želio odijeliti proroštvo od njegove povezanosti s ličnostima rane faze i s lokalnim uvjetovanostima Male Azije te mu dati univerzalnu crtu. pokazuju njegovi spisi da ne samo poznaje temeljne ideje pokreta i njegove zahtjeve prema kršćanima. . koji je mogao biti samo negativan. On. Brojnim pristašama u Frigiji pridružile su se uskoro novoosnovane montanističke općine u Lidiji i Galaciji. Pepuzu uopće ne spominje. Iz maloazijskih pokrajina prešao je pokret u Siriju. Izvorno poslanje novog proroštva sastoji se u tome da kršćanstvo i čovječanstvo djelovanjem Parakleta dovede do zrelosti muževne dobi. kako to proizlazi iz Euzebija. Tartulijan pripisuje kasniji preokret u držanju pape Zefirina utjecaju Maloazijca Prakseje. Možda bi pokret bio brže propao. Prvi udarac daljnjem širenju pokreta nanijela je smrt prvih triju nosilaca proroštva. Sofistikom. Iznenađujući rano znale su galske općine Lyona i Viennea za montanistički pokret. Bezobzirno je krut prema grešnima i palima njegov napad na crkvenu praksu u pitanju pokore. koji su svog prezbitera Ireneja poslali u Rim s pismom. A upravo je ona bila naviještala: »Poslije moje smrti neće više doći nikakav prorok. Najveći zamah imao je montanistički pokret naravno. zbog koje je postao načelan protivnik biskupske Crkve te se konačno odijelio od crkvenog autoriteta zasnovanog na apostolskoj sukcesiji. i rimski biskup. uskoro se pojavio i u Traciji.propis primijenio na zabranu drugog braka. Priscila ima još jedan razlog zbog kojeg zahtijeva radikalnu spolnu suzdržljivost: ova posebno osposobljuje čovjeka za proročke vizije i saopćenja. jer nije izrekao nikakve osude. koje također nije odbacivalo frigijski pokret. možda su ga na takvo držanje potaknuli lyonski kršćani. a da pri tom nije imalo nikakve veze s gnostičkom herezom ili krivim naukama jednog Prakseje. Kartage. ona bi vrijedila samo za privatno područje. On je o njegovu naučavanju i organizacijskim oblicima ponovno promislio i u pojedinostima ih toliko promijenio da Tertulijanov montanizam nikako više ne predstavlja početni montanizam. koji spominje dopisivanje između tih dviju općina i »braće« u Aziji i Frigiji. ali je rijetko upotrebljava te se za svoje uvide radije izravno poziva na Parakleta. a niti nastupati pri službi Božjoj. gdje se napose proširio u Antiohiji. Iz montanističkih spisa može se lako dokučiti što ga je osobito privlačilo novom proroštvu. Tu je u nekim pitanjima kršćanskog života naišao na shvaćanje koje je svojom nemilosrdnom strogošću prema svemu osrednjem i prosječnom odgovaralo njegovu dubokom rigorizmu. Sigurno ga je još više privlačila spoznaja da se u montanističkom obliku kršćanstva svatko za svoj stav mogao izravno pozivati na Duha Svetoga. sada je preko svake mjere udarao na ono što je nekoć branio i sa žarom štovao. Još je papa Zefirin (199-217) dao najprije pozitivan sud o pokretu. Za nj ona tri velika proročka lika prve faze nisu nikakav autoritet u koji se ne smije dirati. Ograđuje se i od previše konkretnih navoda proroštva ukoliko se odnose na silazak nebeskog Jeruzalema. koji ga je navodno iscrpnije. koja su bila izraz crkvenog zajedništva. No Tertulijan nije bio tip koji bi se novom proroštvu podvrgao bez kritike kao sluga. što ih je preko svake mjere grdio nisu htjeli priznati. istina. ali krivo obavijestio o prorocima i njihovim Crkvama. sigurno bi se crkvene borba protiv njega bila drukčije razvijala da mu nije prišao muž Tertulijanova formata te ga bar literarnom diskusijom opet doveo u središte pažnje. brani Tertulijan zabranu bježanja pred progonima te jedan jedini brak postavlja kao bezuvjetan nalog Parakleta (»secundae nuptiae – adulterium« = druga ženidba – preljub). jer je njegovim pristašama poslao mirovna pisma. a ako bi i imala karizmu proroštva. Doskora je morao napustiti pokušaj da kršćansku općinu svog zavičaja. pa i katolički mučenik. Nema nikakvih podataka kada i kako je afrički pisac došao u dodir s novim proroštvom. poznaje zbirku njihovih proročkih izreka. Rimski biskupi očito u početku nisu shvaćali opasnost koju je novo proroštvo predstavljalo za crkvenu organizaciju i sređen život zajednice. tako dokazuje i obavezu posta. od kojih je Maksimila umrla godine 179. Nezavisno od toga bio je rimski biskup Eleuterije obaviješten o pojavi novog proroštva. Ta se koncepcija očituje u novom obrazloženju povijesti spasenja koje Tertulijan daje novom proroštvu. Otprilike od godine 205/206. ona ne smije niti poučavati. Čak i u čovjeka koji je imao duševnu strukturu Tertulijana treba pretpostaviti da je u prijelazu od katolika do fanatičkog montanista prošlo vrijeme borbe. no očito ga nije smatrao ozbiljnom opasnošću. koju »psihici«. u kojem je pokret igrao stanovitu ulogu. koja katkada graniči s akrobatikom. što nisu bili kadri učiniti ni Montan ni njegove pomoćnice. u svojoj ranoj fazi. pred tom nadnaravnom instancijom morala je ušutjeti svaka druga. Prije svega ne dopušta ženi da u montanističkoj općini kako je on zamišlja zauzme onaj položaj koji su otprilike imale Priscila i Maksimila. jer ga je njegova nova vjera stavljala u svima očitu suprotnost prema njegovu nekadašnjem uvjerenju. biskupska Crkva. odriče joj ne samo svaku svećeničku funkciju. nego ih i odobrava.

Maloazijski biskupi morali su prije ili kasnije doći u nedoumicu koja prati pojavu svakog entuzijastičkog pokreta. kako su to zastupali frigijski proroci. dokrajčio je privremeno misijsku djelatnost jeruzalemske općine i palestinskih kršćana. a oni koji su se vraćali našli su se pred zadaćom da ponovno izgrade život zajednice u Jeruzalemu i izvan njega. To pretpostavlja da je i nova općina. stoljeća Pitanje kako se kršćanstvo u 2. nije bilo hrama kao središta njihova kultnog života. te je ondje pružala kršćanskoj misiji male mogućnosti djelovanja. međutim. a ne o vjernicima. Osnivao se na žestokoj mržnji prema otpadnicima . Odlučan otpor susretali su kršćani najviše kod ortodoksnih Židova tadašnje Palestine. doduše. O njezinoj veličini postoje samo neodređeni podaci u vrelima. stoljeća u Španjolskoj. Uoči Augustinove smrti priključuje se jedan ostatak tertulijanovaca Crkvi u Mrici i donosi svoju baziliku u posjed katoličke Crkve. osim toga u nj su prodirale gnostičke ideje kako su ih zastupali npr . Misijski rad kršćana nailazio je. Zato su neki od njih pokušali ispitati istinitost proročke milosti. dakako. gdje je biskup Simeon sve do svojeg mučeništva (oko 107) upravljao općinom. stoljeću širilo ponovno nam skreće pogled na Palestinu. naime. Zanimljivo je da poslije Tertulijana vrela o montanizmu najprije potpuno šute.pridobije za montanistički pokret. svoje nutarnje učvršćenje i svoj daljnji misijski rad u kulturnom prostoru kasne antike. koja je očekivala svoje skorašnje ispunjenje. čak ih nije moralo uzbuniti ni ponovno duboko uvažavanje pracrkvenog dara Duha. Odrekavši se napokon eshatološke nade. jer mu je suprotnost prema kršćanskom životu i crkvenoj tradiciji postala očita tek u bližem dodiru. pokazala se obrana neizbježnom. izbjegla je opasnosti da postane beznačajna sekta sanj.ara i sačuvala se za svoj zadatak da Kristovu poruku prenese svim ljudima i da je učini djelotvornom u svakoj kulturnoj sredini. stoljeća. ne počiva li novo proroštvo na obmani. Obrambena borba crkvenog autoriteta protiv montanističkog pokreta počela je. čiji se poziv na službu vršio po stvarnim kriterijima. kako je rečeno. kao velikog proroka. Istom kad je svima postalo jasno da su spomenuti istinski kršćanski elementi prekomjernim pretjerivanjem u svom pravom značenju tako izobličeni da predstavljaju krivotvorinu kršćanske predaje. Očito pretjerani rigorizam njegova afričkog pobornika nije u priprostom kršćanskom puku mogao pridobiti mnogo pristaša. počelo novo razdoblje palestinskog judeokršćanstva. njih i njihove pristaše valjalo je stoga isključiti iz crkvene zajednice. No njegovi su spisi bez sumnje našli svoje čitaoce.Simon Mag. tako da je u godinama 73/74. a male skupine nalazimo još potkraj 4. za to jamči njihova književna vrijednost i jedinstvenost njihova sadržaja. 17. Biskupi su na mnogim sastancima o tome vijećali – to su prvi primjeri takvih sinoda u crkvenoj povijesti uopće – te došli do zaključka da Duh Božji ne govori iz novih proroka. kao i prijašnja djelovala misijski. koju je Crkva provela protiv montanizma. u prvom redu u Galileji. Hegesipu je poznato da je u tom razdoblju bilo kršćana izvan Jeruzalema. Uz to se u naviještanju novog proroštva nisu mogle razabrati nikakve veze s dotadašnjim zabludama protiv kojih se Crkva borila. Židovski rat u 1. Njegovo je središte opet bilo Jeruzalem. ali ne kao Mesiju i Sina Božjeg. na goleme teškoće. ali su ih montanisti odbili. imala je za nju posljedice koje su jače istakle njezinu posebnost te uvjetovale njezin daljnji razvoj. u Rimu. Napose je Samarija bila pod utjecajem Simona i Menandra. Dositej . zadržala je Crkva za se mogućnost da realnim pogledom ocijeni i poduzme svoje sadašnje i buduće zadatke. Našli su se najprije u sporu s heterodoksnim judeokršćanstvom. ni u jednom Ciprijanovu djelu ili pismu nema ni najmanjeg odjeka o montanizmu. malo pomalo. Isključivanjem religioznog subjektivizma koji se ne može kontrolirati i njegova zahtjeva da samo on vodi vjernike. poslije katastrofe 70-tih godina mnogi su se Židovi opet naselili u gradu. Menander i Cerint. početkom 5. st. Naglašavanje posta. stoljeća bavila se jedna biskupska sinoda u Ikoniju tim pitanjem. a na Istoku sve do 9. isticanje spremnosti za mučeništvo i pohvala ćudoređa u bračnom životu bile su vođama općine oduvijek prisne teme njihovih propovijedi. Pobjedonosna obrana. poglavlje Širenje kršćanstva do kraja 2. u kojemu. Time što je odbila da pretjerani asketski program montanista učini obaveznom normom za sve kršćane. Mnogi kršćani koji su pobjegli u istočnojordansku Pellu nisu se po svoj prilici vratili u Palestinu. ipak je zanimljiva Euzebijeva opaska po kojoj su do Simeonove smrti »mnogi iz obrezanja došli do vjere u Krista«. koje je dijelom i nadalje tvrdilo da su svi kršćani dužni obdržavati Zakon ako se žele spasiti te priznavalo Isusa iz Nazareta. Ali radilo se samo o čitaocima. Još uoči polovice 3. osigurala je zajednici kršćana objektivno vodstvo posredstvom dotadašnjih službenika. a njegovu vijest potvrđuju rabinska vrela.

koje su se potkraj stoljeća morale nalaziti unutar neke organizirane cjeline jer se jedna sinoda u Edesi bavila pitanjem datuma Uskrsa. bio Grk. stoljeća u istočnosirijskom kraju Osroeni kad je judeokršćanin Addai počeo djelovati u Edesi i njezinoj bližoj okolici. stoljeća dolazi u Aleksandriji jače do izražaja. a njegovi nasljednici do sredine 3. Iz Edese je zaslugom misionara Addaija kršćanstvo već prodrlo dalje prema istoku sve do Mezopotamije. Karakteristično je za misijski rad mlade sirijske Crkve da se nije ograničila na gradove. Tamošnjoj općini u Pelli pripadao je apologet Ariston. Ipak rano obraćenje kraljevske kuće i proglašenje kršćanstva još u 2. Tako je njihov prvi biskup Marko. nije ni jednorn pripadniku židovske rase bio dopušten boravak. No vjerojatno je prije 3. tako Bar-Kohbin ustanak iz godine 132-135. to su vjerojatno fragmenti iz Ivanova evanđelja na papirusima iz početka 2. stoljeću. Iz palestinskih krugova protivnih kršćanima proizašla je i denuncijacija protiv biskupa Simeona. u smislu kasnijeg Trajanova reskripta. Kako u gradu Aelia Capitolina. nego se vrlo rano trudila oko kristijanizacije seoskog pučanstva. bio prešao na kršćanstvo. Mnogim judeokršćanima donio je progon koji je provodio vođa bune smrt. biskupsko sijelo Aelije slijedilo je potkraj stoljeća po rangu nakon Cezareje. Dok u južnoj Arabiji nema za dulje vrijeme nikakvih potvrda o postojanju kršćana. stoljeća vjerojatno povećao broj kršćana u Damasku. mogla se kršćanska općina oblikovati samo iz nekadašnjih pogana. koji su bili došli u dodir s helenizmom. Postojanje kršćana u drugoj polovici stoljeća između Nisibisa i Eufrata jest vjerojatno na osnovi natpisa iz Aberkiosa. »Arapa« ima među Židovima i prozelitima koji su za prvih Duhova boravili u Jeruzalemu (Dj 2. te Mesijom i nadalje naviještali onoga kojega su Židovi bili razapeli na križ. U Palestini vjerojatno nikada nije mnogo pogana prelazilo na kršćanstvo. pokazuje interes Antiohije za to misijsko područje koje je ulijevalo mnoge nade. znači svršetak drugog razdoblja palestinskog judeokršćanstva i time prestanak mogućnosti misioniranja među Židovima Palestine. Bardesanes ističe kao tipično redovite sastanke nedjeljama i post u određenim danima. koju je srušila poplava godine 201.11). Kao što židovski rat predstavlja konac za praopćinu. O misijskoj djelatnosti među pripadnicima poganskih viših slojeva svjedoči obrambeni i propagandni spis biskupa Teofila koji je uskoro nakon godine 180. Slučaj biskupa Paluta. Njegov rad nastavio je kasnije mučenik Aggai i glavari edeske općine Hystaspes i Aggai. Ovaj je Aggai morao zbog gnostičkih zabluda isključiti iz zajednice Bardesanesa. za sjevernu Arabiju ili Transjordaniju pokazuju neki znaci da je ondje kršćanstvo bilo poznato već u 1. S Pantainosom spominje se prvi kršćanski . te su se za nj već zarana zanimali razni heretici. stoljeća napisao svoj “Dijalog između Jazona i Papiska o Kristu”. Počeci pokrštavanja Egipta posve su tamni usprkos mnogobrojnim nalazima papirusa iz 1. Poganskokršćanska zajednica u Jeruzalemu nije u toku 2. i 2. Novo misijsko područje otvorilo se kršćanskoj religiji u prvoj polovici 2. koji je po kasnijem pričanju Epifanija pristupio jeruzalemskoj općini. Kršćanska Crkva u Edesi. ali se njihovo postojanje može dokazati gotovo samo po gradovima. koji je u Antiohiji oko 190. stoljeća. U to su vrijeme nastale daljnje općine oko Edese. Upućen Autoliku. kao jedini bivši poganin spominje se prevodilac Biblije Akvila. Tacijan stvorio svoj Diatesaron. stoljeća najstariji dokazi o prisutnosti kršćana na egipatskom tlu. nakon postojana ispovijedanja vjere. U susjednoj Siriji zadržale su kršćanske općine iz apostolskog vremena svoje značenje u gradovima ili ga povećale. stoljeću. dok su drugi pobjegli u istočnu Jordaniju. koji je 179. ostaje i dalje sporno. Budući da se vijest da je Petar ustanovio egipatsku Crkvu zasniva na kasnijoj legendi. te je proizvela i jaku misijsku protuakciju. koje tek u posljednja dva desetljeća 2. dok je fenička pozadina ostala uglavnom poganska. Židovi su iz Palestine razašiljali »izabrane muževe« koji će prije svega u težištima židovske dijaspore suzbijati širenje kršćanske vjere. i 2. Valja računati s tim da je ovdje gnostička misija imala veće početne uspjehe nego ortodoksno kršćanstvo. Po Justinovu svjedočanstvu ta se mržnja svjesno podgrijavala u palestinskim sinagogama. Bit će da je za te općine oko godine 160. stoljeća nose također grčka ili rimska imena. kako je Euzebiju poznato. koji je neposredno prije sredine 2. Tako se tokom 2. Posrednici kršćanske vjere mogli su biti i judeokršćani koji su iz Jeruzalema i Palestine pobjegli u istočnu Jordaniju. stoljeća igrala nikakvu posebnu ulogu. koji je kod prokonzula Atika optužen kao potomak Davidov i kršćanin. kako se to često prije tvrdilo. Prije svega je kršćanstvo u svom najranijem važnom misijskom središtu Antiohiji vrlo povećalo ugled zahvaljujući svom biskupu Ignaciju te mu je uspjelo pridobiti nove članove općine među stanovništvom grčkoga jezika. bio posvećen za Edesu. te godine 107. stoljeća među Arapima bilo samo pojedinačnih obraćenja. I u ostaloj Palestini bili su sada kršćani uglavnorn Grci. Sidonu i Tiru. ukazuje na razvijen život općine. u prvom redu u gradovima kao Bostri. razape.koji su se odrekli subote. koji je bio sagrađen na rnjestu Jeruzalema. ali je iz nje bio opet isključen zbog svojih sklonosti poganskom praznovjerju. Kristijanizacija židovskog seoskog pučanstva zaustavila se prije Konstantina većinom na odlučnu otklanjanju svega što je kršćansko.

Iz poslanice biskupa Klementa korintskoj općini može se razabrati da je evanđelje. Prirodno polazište za nastajanje neke veće kršćanske općine Dio je glavni grad Kartaga. koji još uvijek piše grčki. Izričito misijski cilj slijedio je obrazovani rimski Grk Justin kada je po uzoru na antičke učitelje u svojoj školi želio prenijeti »istinsku filozofiju« zainteresiranim intelektualcima glavnoga grada. kao što smo već rekli. Za staro grčko naselje Masiliju (Marseille) možemo ih sigurno datirati u vrlo rano doba. Dok se kršćanstvo u maloazijskom prostoru širilo brzo. ukazuje na brojnost njezinih članova. što joj daje poseban položaj među općinama zapadne obale. Prvi dokument koji govori o sjevernoafričkim kršćanima jesu akti mučenika u Sciliju te već pretpostavlja postojanje latinskog kršćanstva. kojemu je oko godine 112. drugi opet da bi ondje upoznali autentičnu kršćansku nauku ili da rade u interesu crkvenog mira. Dok po svoj prilici prije 3. prema kraju 2. koja je Pavao također bio misionirao. Amastris i »općine na Pontu« te pokazuje dobro organizirano kršćanstvo koje je na sinodama osamdesetih godina kadro da se uspješno suprotstavi montanističkom pokretu. Dopisivanje biskupa Dionizija iz Korinta. Način kako se Rimljanin Scapula u to isto vrijeme bori protiv kršćana jednako nameće zaključak da je tada u sjevernoj Africi već dulje vremena živjela veća skupina kršćana. stoljeću pouzdanih vijesti. jedni žele postići priznanje svoje posebne nauke. to je nesumnjiv dokaz o intenzivnom misijskom Tadu u pokrajini. Ako napokon biskup Agripin 220. dok s biskupom Viktorom. st. stoljeća ponovno našlo brojnih pristaša. Smaknuti – iz kasnijeg dodatka aktima vidi se da su i drugi kršćani u toj provinciji bili žrtve progona – posjedovali su očito već Pavlove poslanice na latinskom jeziku. Na latinskom Zapadu pokazivalo je kršćanstvo u Rimu kao pojedinačna općina najbujniji rast. u kojem se katehetska i spisateljska djelatnost Tertulijana na prijelazu u 3. koji su ipak vjerojatno većinom bili došljaci. stoljeće razvila do te mjere kako je to bilo moguće samo u okviru jedne i brojčano jake kršćanske skupine. O pokušaju kristijanizacije u dunavskim pokrajinama nema u 2. Justin. Valentin i Teodot. Aberkios. biskup Demetrije vodi već prilično brojnu općinu te svjesno priprema uspon što će doći u 3. stoljeća postoje samo oskudni podaci. Marcion. Ignacije Antiohijski podržavao je veze i s Magnezijom i Trallesom. Sjeverna Afrika jest jedino veće područje latinskog Zapada tog vremena koje možemo usporediti s misijskim područjima istočne Sirije i Male Azije. Narednih desetljeća sve su češća imena maloazijskih gradova u kojima se uvriježilo kršćanstvo. stoljeća prevladava latinski elemento. pripadnik legija koje su se ondje nalazile. naime. No nema nikakve vijesti o imenima i putu prvih misionara. Još je najvjerojatnije da je u drugoj polovici stoljeća osnovano nekoliko bsikupskih sijela južno od Rima. U maloazijskoj unutrašnjosti kao i na zapadnoj obali. Bogata karitativna djelatnost. o kojem Euzebije daje instruktivan izvještaj. Osim pokrajine Osroene. Tacijan i Polikarp iz Smirne putuju u zapadnu prijestolnicu zbog različitih razloga. Brojnost članova općina Lyona i Viennea. Ugled općine proizlazi iz jake privlačne snage kojom je djelovala na kršćane istočnih provincija. Možda je koji vojnik-kršćanin. u 2. područja u Grčkoj i Makedoniji. može pozvati na sinodu već 70 biskupa134. na koju upućuju izvještaji o mučeništvu . stoljeću. moglo se naviještanje vjere izgrađivati na osnovicama koje je položio Pavao. koji pod biskupom Dionizijem dosiže vrhunac i u crkvenopolitičkom pogledu. usprkos Neronovim i Domicijanovim progonima. Osim s tim općinama. Znaju se imena kretskih općina iz tog vremena Gortina i Knososa. koji seže daleko unatrag. o rastu Pavlovih općina u Ciliciji i na Cipru. ima ih gotovo u svim provincijama. Već na prijelazu u 2. O prodiranju kršćanstva u ostalu Italiju tokom 2. pridobio u pojedinim slučajevima za svoju vjeru novog pristašu.učitelj koji svojom podukom propagira novu vjeru. očito su zaostala. Ignacije Antiohijski spominje općinu u svojoj Poslanici Rimljanima. a nema nikakvih vijesti iz 2. stoljeće postoje organizirane općine u nizu gradova na zapadnoj obali (Otk 2-3). do kraja 1. koju je rimska općina bila kadra provoditi u drugoj polovici stoljeća. najčasnijim izrazima. Naročito je značajno svjedočanstvo Plinija. su stoljeću stanovnici maloazijskih provincija bili najpristupačniji krš6anskom misijskom propovijedanju. Trgovinskim odnosima između Male Azije i južne obale Galije zahvaljuje pučanstvo na ušću Rone i u njezinu srednjem toku prve dodire s kršćanstvom. Pogled na kršćanski život s njegovim svakidašnjim problemima daje nam Herma. šest kršćana koji su u srpnju 180. vjerojatno je bilo pojedinačnih misijskih prodora iz glavnog grada ukoliko činjenica da su većinu općine činili nelatini nije previše otežavala takav pothvat. poznato da u provinciji Bitiniji postoji brojno kršćansko seosko stanovništvo. ona je u rimskoj Sjevernoj Africi našla već srazmjerno rano zahvalno polje rada. Efeški biskup Polikrat može ukazati na slavnu kršćansku tradiciju svoje općine. Korint sada nadmašuje sve ostale općine svojim intenzivnim životom. Hegesip i Irenej. stoljeća nije bilo kršćanske misijske djelatnosti na Siciliji. Atena u to vrijeme daje Crkvi apologeta Aristida. što proizlazi iz dopisivanja Dionizija Korintskog. obuhvaća niz maloazijskih općina kao Nikomediju. koje su se pridružile Pavlovim zajednicama. Oko godine 190.

domovine. herojsko držanje kršćanskih mučenika i ispovjedalaca postaje u progonima misijski činilac prvog reda koji privodi kršćanstvu istina ne brojne. koji se razvijaju oko stanovitih važnijih mjesta kao što su Antiohij. a uz to se razvijaju. iz kojih zrači svjesnije doživljena dužnost vođenja i zahtjev za vođenjem unutar velecrkve. Organizatorski. Izgrađena organizacija katekumenata pokazuje budan smisao dušobrižnika za značenje prikladnog uvođenja u sakramentalni svijet kršćanstva. Germaniji i Spanjolskoj. opterećenju nekoliko teških progona u svijetu koji je uzdrman političkim krizama i pokrenut religioznim strujanjima. sigurno se mnogo trudio oko njihove kristijanizacije. S druge strane neki se kršćani koriste mogućnostima koje im pruža antikni obrazovni sustav. Ovaj pregled o širenju kršćanske vjere u toku 2. Različite skupine crkvenih propisa služe osiguranju liturgijskih oblika u životu općina.40-50 kršćana tih gradova za vrijeme Marka Aurelija. Među tim mjestima razvija Rim na učiteljskom području pod biskupima kao što su Kalisto. iako mu je pri tom. pretpostavlja također jedan duži razvoj. Kršćanstvu se prije svega otvaraju novi prostori u istočnoj Siriji i Mezopotamiji na Istoku. kojem je bilo mnogo stalo i do keltskog stanovništva njegove nove. Nutarnji potres što ga je prouzročio velik broj otpalih za vrijeme Decijeva progona doveo je do zdravog samoosvješćivanja i sređenja pokorničke prakse. Nosioci misijske misli i misijskog naviještanja u prvom su redu pojedine općine i oduševljenje pojedinih kršćana te se još uvijek ne razaznaje neko središnje vodstvo i organizacija misijskog rada. Galiji. koja je u Origenu dobila svoj izvanredan stvaralački talenat. u okviru privatnih škola nastupaju kao učitelji i nastoje pridobiti učenike za kršćansku vjeru. U nutarnjem prostoru Crkve posvuda se razvijaju novi oblici liturgije i života zajednice. upućuje na sve veću nutarnju sigurnost kršćanskog životnog osjećaja.a u Siriji. U razmaku od kojih 130 godina. Radom aleksandrijaca i antiohijaca Biblija dobiva svoje središnje mjesto u teološkom radu te se već u obliku velikih komentara tumači u smislu svog značenja za vjeru i religiozni život. DRUGI DIO RANOKRŠĆANSKA VELECRKVA (OKO 180-324) Prijelazom u 3. Razlikovanje nižih stupnjeva svetog reda pokazuje sposobnost prilagođavanja klera na porasle zahtjeve dušobrižništva. Njegovi odnosi s gradovima na Roni ukazuju na put kojim je kršćanstvo prodiralo dolinom Mozele. tako da ih ni usmjereni napadi više neće moći bitno oslabiti. tokom kojega ona svojim širenjem i svojom nutarnjom izgradnjom postaje definitivno velecrkvom. poganskih pisaca kao i od sporova unutar kršćanstva. s velikim uspjehom na Pavlovu misijskom području u Maloj Aziji. Cezareja na Pontu. Stjepan. jezik pričinjao teškoće. Aleksandrija u Egiptu. stoljeća ponajprije joj uspijeva u unutrašnjosti Rimskog carstva odlučujući misijski prodor koji već postojećim i novonastalim općinama daje brojčanu snagu. koji toj svijesti odgovara. u usmjerenju svoje teologije. stoljeće počinje razdoblje ranokršćanske Crkve. prema vlastitoj napomeni. Susret sa srednjim platonizmom pokazao se osobito plodnim. barem u klici. galske. Kršćanska umjetnost. Kartaga u sjevernoj Africi i Rim s ostalim latinskim Zapadom. stoljeću. stoljeća daje vrlo jasan dojam da je misijski polet pracrkve ostao svjež i živ. da zadobivanjem vanjske slobode može bez oklijevanja otpočeti zadaće koje joj nameće nova situacija puna budućnosti. stoljeća naročito intenzivno i svjesno usmjeruju na propagandne i misijske ciljeve. ako je kršćanstvo doprlo sve do pograničnih mjesta na Rajni. stoljeću. onda je sigurno zahvatilo i prometni Trier u pozadini. usprkos. u oblicima kulta. ona postiže toliku čvrstoću u svojoj organizaciji. dakle vjerojatno u rajnskim provincijama. taj se rast ostvaruje oblikovanjem velikih crkvenih saveza. koji svjedoče o intenzivnosti kršćanske volje za egzistencijom. posebne liturgije karakteristične za velike crkvene saveze. Do početka 4. i u »španjolskim pokrajinama«. To je s jedne strane pisana riječ. Njemu zahvaljujemo i vijest o tadašnjem postojanju kršćanskih općina »u Germanijama«. . I na kraju. koja se razvija. Irenej Lyonski može se smatrati misijskim biskupom. u svagdašnjici svojih općina. jer je pridonio nastajanju aleksandrijske teološke škole. a na Zapadu u sjevernoj Africi. koju apologetski piscj 2. Efez u Maloj Aziji. Dionizije zapažene inicijative. Imena misionara većinom nisu poznata. Najtrajnije djelovanje imao je daljnji razvoj kršćanske teologije u 3. Pojava asketskog staleža i ranih pustinjačkih pokreta pokazuje kršćansko nastojanje oko savršenosti te utemeljuje procvat monaštva u 4. Na izvorno apostolskim misijskim područjima i dalje se intenzivno radi. Osim misijskih propovijedi iz apostolskog razdoblja primjenjuju se novi oblici naviještanja. koja je primila nove poticaje od svojih protivnika. ali vrlo kvalitetne skupine novih pristaša. Ali. odnosno u njihovim središtima Kolnu i Mainzu.

Cara su u toj toleranciji vjerojatno pomagale sirijske princeze. PRVI ODSJEK NUTARNJE UČVRŠĆENJE CRKVE U TREĆEM STOLJEĆU 18 . velike nutarnje otporne snage. čitao pri službi Božjoj sve do Augustinovih dana. koje su rasle. ali mu suprotstavlja subordinacijanizam. nego ih je to uvjerenje u sve većim općinama. to uvođenje pruža samo priliku za zavjere i revolucionarne makinacije protiv monarhije te stoga neka ne trpi nikakav ateizam i nikakvu magiju. zauzeo se javno sam car pred optužbama svjetine i posvjedočio njihovu lojalnost. Možda su različiti glasovi s kršćanskog područja. Iz neposrednih posljedica carskoga ukaza još se jasnije može prepoznati njegova tendencija. Njegov suvremenik i afrički zemljak Tertulijan pruža jasne dojmljive dokaze za takav carev stav. koji su otklanjali vojnu službu kršćana. Jasno je da su i tada bili mogući pojedinačni procesi protiv kršćana. uhapšena je u Kartagi skupina katekumena.Trinitarno pitanje dolazi u središte jedne važne teološke rasprave koja. kojemu je jednom bilo uspjelo da cara izliječi od bolesti. napustiti grad. O slobodi kršćanstva u prvim godinama njegove vladavine svjedoči nadalje to što su se biskupi oko 196. skupljalo u jednu univerzalnu organiziranu zajednicu vjere. Sada više nije denuncijacija ugrožavala kršćanina-pojedinca. Godine 202. Vjerovao je da će otkloniti opasnost ako prereže glavni živac Crkve i onemogući joj svaki rast. Šest učenika Origena. Decija i Valerijana S osnivačem sirijske dinastije Septimijem Severom (193-211) čini se da za kršćanstvo počinje razdoblje nesmetanijih nutarnjih i vanjskih mogućnosti razvoja. čije junačko držanje prilikom pogubljenja postaje temom jednog od najdragocjenijih izvještaja o mučeništvu 3. jer je taj car uskoro nakon nastupa svoje vladavine pokazivao prema pojedinim kršćanima očitu dobrohotnost. Otmjenu Perpetuu i njezinu ropkinju Felicitas s njihovim učiteljem Saturom i katekumenima Revokatom. To mu se vjerojatno činilo sumnjivim u državno-političkom vidu. jer se nova odredba može provesti samo onda ako je povezana s policijskim nadzorom crkvene djelatnosti. smaknuto je. osobito onima s Istoka. godine vladavine mijenja se carev stav tako duboko da iz toga proizlazi sasvim nov položaj za kršćanstvo. Krš6anska škola u Aleksandriji. koja je mnoge religiozno zainteresirane pogane privela novoj vjeri. onemogućen je sav misijski rad i kršćanstvo unutar carstva trebalo je polako izumrijeti. ti procesi vjerojatno potiču Tertulijana na to da oko 197. Tek 10. sada stoji pod takvim nadzorom da njezini učitelji moraju oko 202. poglavlje Napad poganske državne vlasti na organizaciju Crkve. stoljeća. piše svoj Liber apologeticus. nego je pogođena Crkva kao organizacija. Na dva mjesta u carstvu s jakim kršćanskim općinama pogađa progon sada i katekumene ili novokrštene. tako Proculus. jer se izvještaj o njihovu svjedočenju vjere. živi sve do konca svog života u carskoj palači. Za muževe i žene iz rimskih senatorskih obitelji čija pripadnost kršćanskom uvjerenju nije caru bila nepoznata. jer je još uvijek trajala pravna situacija koju je bio stvorio Trajanov reskript. Time se praktički napušta Trajanovo načelo conquirendi non sunt. stoljeća. mogli nesmetano sastajati na sinodama na kojima se raspravljalo o pitanju datuma Uskrsa. slijedi Septimijev ukaz koji pod teškim kaznama zabranjuje prijelaz na židovstvo i na kršćansku vjeru. koje su došle na dvor u pratnji njegove supruge Julije Domne te pokazivale simpatije prema svim vjerskim strujanjima. Preokret u carevu držanju može se shvatiti samo onda ako je on u međuvremenu došao do spoznaje da kršćani nisu primili novo vjersko uvjerenje kao pojedinačne osobe. koji u sebi nosi klice velikih dogmatskih sporova 4. Saturninom i Sekundulom neće afrička Crkva zaboraviti. a princu Karakali dojilja je neka kršćanka. doduše. koji osobito krše nove odredbe. No nastavili su se i procesi protiv . Na početku godine 203. što ga je vjerojatno napisao Tertulijan. koji je sada djelovao kao kršćanski učitelj. dok je treći tek nedavno bio kršten. Progoni za Septimija Severa. utvrdili Septimija u uvjerenju o opasnosti kršćanske vjere za postojanje državnog poretka isto tako kao i radikalna opozicija montanista protiv svega što se odnosilo na taj poredak. svaka djelatnost usmjerena prema stjecanju novih članova bila je kažnjiva. dvojica od njih su još katekumeni. Kasije Dion izriče brige svojega vremena kad po Meceni opominje Augusta da se bezuvjetno suprotstavi onima koji bi htjeli uvesti tuđe običaje u domaću religiju i da ih kazni. Kršćani zauzimaju kao i za cara Komoda utjecajne položaje na dvoru. odbija monarhijanski pokušaj rješenja.

i Egipat i Euzebije ga izričito smatra posljedicom Septimijeva ukaza protiv katekumena. Da je vladao duže. jer su dvojica vođa tamošnjih kršćana. To vrijedi i za Zapad. nego su ga vjerojatnije prouzročila rigoristička strujanja među afričkim kršćanima. Kasniji spis o bijegu za progona ukazuje na to da su se za Septimija Severa mnogobrojni afrički kršćani. koje su pohvatali sve do Tebaide. no protiv toga govori s jedne strane pohvala koju Augustin izriče o tom carevu koraku a s druge strane opće carevo držanje prema kršćanima koje je osobno poznavao. Augustinu su još poznati akti o kartaškoj mučenici Gudenti. dovesti u Aleksandriju. bili pogubljeni. Iz pojedinih Tertulijanovih napomena može se zaključiti da su neprijateljski stav prema krš6anima pojedinih rimskih služebnika ili mržnja poganskog pučanstva bili prigoda za primjenu Trajanova reskripta. Duhovnu religioznu atmosferu dvora oblikovala je talentirana careva majka Julija Mameja. jer je sada laesa maiestas Iakše mogla biti razlogom optužbe. počevši od 202. kršćanina Mavila iz Hadrumeta. svim slobodnima svoga carstva podijelio rimsko građansko pravo. U Kapadociji je namjesnik Klaudije Herminijan dao progoniti kršćane jer se nije mogao pomiriti s prijelazom svoje žene na novu vjeru. koje je kršćanstvu pogodovalo te već starokršćanski pisci govore o njemu pozitivno. u kojem otklanja vojničku službu kršćana. koga je Potamiainino držanje potaklo da prigrli kršćansku vjeru. u njihovo ime opet govori Tertulijan. Oštar postupak prokonzula Skapule (211-212) protiv kršćana u tri sjevernoafričke provincije ne može se. Oni su vjerojatno već posljednjih godina Septimijeva vladanja jenjavali ili sasvim prestali. osim možda njegova plana da kult boga Sunca iz Emese učini obvezatnim za cijelo carstvo. Među njima su najznačajniji likovi Origenov otac Leonid. pravodobnim bijegom ili podmićivanjem policije spasili od hapšenja i sklonili na sigurno mjesto. stoljeća mogla učiniti kršćankom. jer nailazimo na mnoge kršćanske natpise u Maloj Aziji toga vremena i jer se 234. kasnije vrlo štovana djevica Potamiaina sa svojom majkom Marcelom i vojnik Bazilid. u svojem spisu o vojnikovoj kruni. Značajno je da se ni jedan proces kršćanima i ni jedno kršćansko mučeništvo ne može sa sigurnošću datirati u vrijeme Aleksandrove vladavine. Ovo posljednje dokazuje i nesmetan razvoj kršćanskog života na Istoku. koja je smaknuta 203. svesti na Karakalinu inicijativu. biskup Poncijan i prezbiter Hipolit. mogla u Dura-Europos izgraditi jedna kršćanska crkva. stajali protukršćanski motivi. godine. da je Zidovima ostavio njihove povlastice. dakle. koga su bacili zvijerima. imala prije svega u vidu vodstvo Crkve te tako unijela novu notu u postupak jednog cara protiv kršćanstva. tj. vjerovalo se da su iza tzv. gdje su. Ta se tolerancijia odrazuje u držanju mladenačkog cara koji je u svojoj bližoj okolini trpio brojne kršćane te kršćaninu Juliju Afrikancu povjerio gradnju knjižnice kod Panteona. a trpio egzistenciju kršćana. među njima i klerici. Možda se Skapula dao navesti na te mjere objavljivanjem dotadanjih carskih reskripata o kršćanima. Njegovu religiozno političku toleranciju vrlo dobro označuje riječ njegova životopisca u »Historia Augusta«. Sigurno s Karakalom (211-217) počinje razdoblje vjerske tolerancije. Tako je njezino djelovanje može ustanoviti samo za Rim. često nakon višestrukog mučenja. dakle. . kasniji jeruzalemski biskup. Reakcija je nastupila tek za nekadašnjeg oficira garde Maksimina (235-238). O posljedicama progona u Rimu nema pouzdanih vijesti. gdje su umrla. kojom je Karakala 212. Prefekti Leto i Akvila dali su kršćane. bilo uvijek. Jedan takav pogodio je. bila prognana na Siciliju. O ostalim provincijama carstva postoje samo oskudna vrela. kojoj se mogu pripisati izričite simpatije prema kršćanstvu tako da ju je legenda 5. koje je pravnik Ulpijan bio sakupio u svom spisu »De officio proconsulis«. Istina. upućen je kršćanima koji su u tamnici ili čekaju na svoj proces. kako naglašuje Euzebije. Opet zauzimaju važne položaje na dvoru – slobodnjak Prosen bio je za Karakale tajni komornik – a kad je car pri svom ustoličenju dao amnestiju deportiranima. koja je najprije pogodila brojne kršćane na dvoru. Jednog se kršćanskog pisca grubost toga vala progona toliko dojmila da je već vidio dolazak Antikrista. nisu iz toga bili isključeni ni kršćani. s drugim kršćanima Kapadocije postao ispovjedaocem. Situacija pogodna za kršćane još se poboljšala za njegova nasljednika Severa Aleksandra (222-235). U Tertulijana nema nikakve sumnje u to da su Skapuline metode smaknuća bile posebno okrutne. ali je. Tertulijanov rani spis Mučenicima iz godine 197.kršćana kao pojedinaca. U govoru u prilog mučeništva. Moguće je da je tom prilikom Aleksandar. došlo bi bilo do sudbonosnih posljedica za Crkvu. tri kršćanina iz Kartage osuđena su na smrt lomačom a četvrti je umro u tamnici. a Hipolit Rimski posvetio joj je vjerojatno jednu od svojih rasprava. jer se sada u Rimu moglo nesmetano organizirati pokapanje kršćana. Constitutio Antoniniana. Prilikom boravka u Antiohiji pozvala je Origena da s njime govori o vjerskim pitanjima. Kratka vladavina Elagabala (218-222) ne sadrži nikakav događaj iz kojega bi se moglo nešto zaključiti o njegovu odnosu prema kršćanstvu. tako npr. iako Tertulijan imenom spominje samo jednu žrtvu. Mjesnih je progona. kao što je i biskup Asklepijad Antiohijski postojano podnio progon.

Origen spominje opasnosti koje ugrožavaju neke kršćane. Zvučilo je kao da se poziva stanovništvo carstva da u impresivnoj jednodušnoj demonstraciji zamoli zaštitu bogova za dobrobit carstva. Od aleksandrijskih kršćana. Samo se dvaput mogu utvrditi počeci smišljenog postupka protiv kršćanstva. Mnogi su žrtvovali tek nakon hapšenja. konzul na dužnosti bio je sigurno kršćanin. koji su . Nesumnjivi početni uspjeh tih mjera govori u prilog posljednje pretpostavke. Ne može se reći čime je car više računao: s mogućnošću točnog utvrđivanja broja stvarnih pristaša kršćanstva. čiji se prijestup nije smatrao tako teškim kao takozvanih thurificata. brzo se preokrenula u utopiju. pogubljen je poglavar rimske općine biskup Fabijan. prilikom proslave 1000-godišnjice aktivno sudjeluje u činu službenog državnog kulta. Mogućnost konačnog sporazuma između države i Crkve. kad se nakon jednog potresa njima pripisala krivnja. dok su drugi nijekali da su ikada bili kršćani. što onda Euzebije prenosi dalje kao glasinu. travnja 248. zaštititi aleksandrijske kršćane od provale masovne mržnje. Opći edikt godine 250. utamničuju se kršćani. tko je odbio žrtvovanje. koja se pokazala za vladanja Filipa Arapina. dao je doskora na znanje da Decijeve namjere daleko nadilaze sve što su njegovi pretšasnici dotada poduzeli oko pitanja kršćanstva. Iz ojađenih riječi biskupa Dionizija Aleksandrijskog i Ciprijana Kartaškog nesumnjivo proizlazi da je u prvom redu u Egiptu i sjevernoj Africi broj onih koji su se u bilo kojem obliku pokorili zahtjevima edikta bio kudikamo veći od broja onih koji to nisu učinili. Tipična reakcija poganskih masa bila je uzrokom gonjenja kršćana u Kapadociji. tako da su mnogi od njih izgubili sve. Iz jedne druge nepotvrđene glasine da se car jednom prije Uskrsa priključio skupini pokornika neke kršćanske općine stvara legenda činjenicu da je Filip bio prvi rimski car koji je prihvatio kršćanstvo. jedni su se pojavili sa strahom i trepetom pred žrtvenom komisijom te izvšili obred koji se od njih zahtijevao. Carevi-vojnici. Nakon isteka stanovitog roka morali su se libelli pokazati vlastima. To su bili tzv. No i ta velika simpatija nije mogla godine 249. Potvrdilo se u zastrašujućem obujmu ono što je Origen kratko prije toga rekao. stoljeća. Premda ukaz nije nigdje spominjao kršćane. a treći pobjegli. što svoj uzrok ima djelomično u političkom propadanju carstva za vrijeme careva-vojnika. kad je na početku druge polovice stoljeća car Decije preuzeo vlast s odlukom da rimskoj državi vrati njezin stari sjaj i ugled. Ako se vratimo na odnos između rimske države i kršćanstva u prvoj polovici 3. može se uglavnom rekonstruirati iz suvremenih vrela. a neki i život. Decijev progon Prve mjere novoga cara mogle bi se smatrati uobičajenim reakcijama na vladavinu prethodnika prilikom smjene na prijestolju. misao da je potajno bio kršćanin a javno pristaša državne religije ne uzima u obzir držanje antiknog čovjeka kojemu su takva sofistička razlikovanja bila strana. Oko 12 godina nakon Filipove smrti pripovijeda biskup Dionizije Aleksandrijski da mnogi kažu kako je car bio kršćanin. S Filipom Arapinom (244-249) dolazi zatim na vlast vladar koji ima tolike simpatije prema kršćanima da se potpuno izmirenje između vodstva rimske države i kršćanstva čini mogućim.koji je posvetio svojim prijateljima Ambroziju i prezbiteru Protoktetu. ili pak s povratkom masa staroj državnoj religiji. Osobne sklonosti cara i njegove žene Severe nalaze odjeka u dopisivanju između carskoga para i Origena. jednoj općoj žrtvi bogovima. Već u prosincu 249. u koje je Euzebije još dijelom imao uvida. nisu uslijed borbi za vlast imali vremena da se bave kršćanskim pitanjem. no car još 21. Sastavljene su komisije koje će nadzirati izvođenje žrtve i svakom pojedinom građaninu uručiti potvrdu (libellus). jer su odbijali da zaniječu svoju vjeru. bio je bačen u tamnicu. da su prošli herojski dani njegove mladosti i da je njezin duh istjerala mlakost i suhoća sadašnjosti. gdje se često još pokušavalo slomiti otpor torturom. tj. U sjevernoj Africi mnogi su kršćani smatrali da mogu izbjeći odluku ako mitom ili kakvim drugim putem pribave žrtvenu potvrdu od kojeg člana komisije a da u stvari nisu žrtvovali. a neki napokon tek nakon mučenja. supplicatio. koji se nije sačuvao u izvornoj formulaciji. libellatici. Sadržaj edikta. a u siječnju 250. osjetili su njihovi vodeći predstavnici i pisci s pravom da je riječ o dotada najtežem napadu na njihovu Crkvu. između ostalog i restauracijom stare rimske religije. dapače pozitivne tolerancije. Inače. nedosljedan i nesustavan postupak protiv pojedinih kršćana odrazuje promjenljivu vjersku politiku državnih vlastodržaca i podređenih provincijskih službenika. Godine 249. jedanput kad Septimije Sever udara kaznom prijelaz na kršćansku vjeru i drugi put kad Maksimin Tračanin postupa protiv vođa kršćanskih općina. koji su slijedili. No bilo je čudno što je uz to po cijelom carstvu bila propisana stroga kontrola provedbe ukaza. No glasine nesumnjivo sadrže istinitu jezgru u velikom stupnju dobrohotnosti koji je Filipova vladavina pokazala prema kršćanima. očito je da su bila brojnija razdoblja doista mirne koegzistencije. nego razdoblja teških progona. drugi nakon nekoliko dana tamnice kad su trebali doći pred sud. Edikt je tražio da svi stanovnici carstva sudjeluju u tzv.

glavnina mase otpalih tražila je uskoro ponovni primitak u Crkvu. carev put u podunavske provincije. potpuno je zaustavio akciju. a četvorica od mača. Napokon spominje još jednu skupinu od pet kršćanskih vojnika koji su spontano priznali svoju vjeru da ohrabre jednog što se kolebao. O događajima na Pontu daje nam Grgur iz Nise kasnu i nejasnu vijest kada priča da su mnogi kršćani za cara Decija bili uhapšeni. ili pak je mučeništvo datirano u vrijeme Decijeva progona. U progonstvo je morao poći i njegov nasljednik Lucije (253-254)52. jer se štovanje tih navodnih mučenika uopće ne može dokazati. dok druge. zbog njihova čista držanja. njega je kasnije Ciprijan zaredio sebi za lektora. kad je njihov biskup Grgur Taumaturg s mnogim drugima pobjegao. U Rimu su također neki kršćani nakon postojana svjedočenja pušteni iz tamnice. međutim. među njima neki Celerin. očito manji. . među kojima ima i žena i djece. On se sam bio sakrio u blizini Kartage. ali je mogao ostati u pismenoj vezi sa svojom općinom te uhapšenim kršćanima pružiti riječi ohrabrenja i utjehe. međutim. Čini se da državna religija nije pridobila za se mnogo kršćana. dokazuje slučaj dvojice već spomenutih biskupa. ne ostvaruje kod svih. Očekivalo bi se da će zamjerni početni uspjeh. I dva španjolska biskupa mora Ciprijan ubrojiti u libelatike. uzrokovan novim upadom Gota. Ciprijan potvrđuje velik broj otpadnika u sjevernoj Africi svojim navodom da su nakon prestanka opasnosti »hrpimice« dolazili k ispovjedaocima da bi im oni dali »pisma mira«. No poznata su mu još mnogobrojna druga mučeništva iz egipatskih gradova i sela. No stječe se dojam da je birokratski aparat bio prenapregnut opsegom pothvata. martyres coronati ili consummati. savjesnim vođama općina. jer mnoge otpuštaju iz tamnice prije kraja progona. U svojoj jezgri pouzdan izvještaj o petorici uhapšenih kršćana iz Smirne – jedan je od njih. kao i poglavar antiohijske općine biskup Babila. a njegova smrt na bojnom polju spriječila je skoru obnovu pothvata. Da je na Zapadu kontrola obuhvatila i Španjolsku. umro. može uzeti u svoj kler. Kartaški je biskup primio osobito teško što su se njegova dva brata po službi iz sjeverne Afrike našla među otpadnicima. kao Ciprijanu. postignut prepadom. koja su im trebala omogućiti ponovno primanje u kršćansku zajednicu. U odnosu prema njima bio je broj pogubljenih. Nasuprot tome ipak nikako nije nedostajalo kršćanske elite. Najbolji uvid u situaciju sjeverne Afrike daje nam i ovdje Ciprijanovo dopisivanje. U susjednoj Palestini umro je jeruzalemski biskup Aleksandar smrću mučenika. od kojih je jedan dapače veći dio svoje općine nagovorio na žrtvu. Za Egipat daje biskup Dionizije Aleksandrijski podatke o načinu smrti četrnaestorice mučenika.žrtvovali tamjanom. ali pretpostavlja da ih je bilo više. to su vrela bez ikakve vrijednosti. U Rimu su se neki kršćani izvukli tako da su dobavili libellus preko posrednika. pokazuju veliku i autentičnu težnju za mučeništvom. gdje je 253. zbog njihove hrabrosti ostavio ih je sud nekažnjene. koja se. desetorica su umrla na lomači. Sa stanovišta vodstva rimske države nije taj dobro smišljeni i sustavni napad na katoličku Crkvu imao nikakva opipljivog trajnog uspjeha. Brzo jenjavanje Decijeva progona u stanovitom je smislu iznenađenje. ili pak sacrificata. Ciprijan se mora potužiti što neki od njih obezvređuju svoju vjernost oholim ponašanjem ili ćudorednim zastranjivanjima. Utamničeni. Valerijan i Galijen Sedam narednih godina mira za Crkvu (250-257) pomutio je samo u Rimu kratak progon kad je car Trebonije Gal (251-253) dao uhapsiti predstojnika općine Kornelija i prognao ga u Centum Cellae (Civitavecchia). prezbiter Pionios. koji su prinijeli idolu cjelovitu žrtvu. Težnja za mučeništvom starca Origena ispunila se u Cezareji barem djelomično. koja je u svim provincijama carstva bila spremna dati život za svoju vjeru. a drugi kasnije htio ostati u službi bez ikakve pokore. dok o Galiji nema sigurnih podataka. kao što mu je poznato i to da su mnogi kršćani u bijegu pred progonom pomrli od gladi i studeni. Ciprijan spominje dvojicu imenom. bila je to prigoda za ozbiljan ispit savjesti koji će nakon duga spora o pitanju pokore dovesti Crkvu do obnove. Kršćanska zajednica spoznala je sa svoje strane da je u njezinoj sredini štošta bilo trulo i krhko. od kojih je većina umorena glađu u tamnici. čije je hrabro držanje toliko dirnulo cara Decija da mu je poklonio slobodu. I mnogi drugi izvještaji o ranokršćanskim mučenicima stavljaju vrijeme smrti svojih junaka u godine Decijeve vladavine. Na Istoku je mučenik Pionios vidio vlastitog biskupa kako se uz poganski oltar revno trudi oko točnog izvršenja žrtvenog obreda. jer su Decija kasnije smatrali jednim od najokrutnijih progonitelja kršćana. kojemu je car. biti iskorišten i produbljen daljnjim dosljednim mjerama. Confessor Lucijan naziva jednom prilikom šesnaestoricu imenom. spaljen – jedina je jeka Decijevih progona u Asia proconsularis. dok su mnogi libellatici neposredno nakon svog pada okajali učinjen propust novim svjedočenjem svoje vjere. jer su ga podvrgli groznim mukama. On ne navodi točne podatke o broju žrtava. a samo neke confessores (ispovjedaoce) spominje imenom.

daleko je pozitivniji od prijašnjeg. no nije tek šutke prestao s progonom. Kršćani su mogli ulaziti u visoke državne službe. Opći dojam. Priličan je bio i udio laika među žrtvama progona. Šok Decijeva progona imao je svoje ljekovite posljedice. koji je posjedovao ugled i imetak. Valerijanov sin i nasljednik Galijen (260-268) jedva bi bilo iz vanjsko-političkih bilo iz unutarnjih političkih razloga mogao nastaviti borbu protiv kršćana. Već prvi edikt iz 257. ponajviše u kleru. koje su kršćanima pripisivale krivnju za kugu u Carstvu. U Rimu je papa Siksto II bio najvažniji mučenik koga su njegovi đakoni otpratili u smrt. No sada se zahvaća i vodeći sloj laika u kršćanskim općinama. Dionizije Aleksandrijski. koji je nezaboravno dostojanstvenim držanjem prihvatio smrt i kome su njegovi vjernici tom prilikom još jednom iskazali poštovanje i ljubav tako da su pri smaknuću hvatali njegovu krv rupcima a tijelo pokopali u strahopočitanju i radosti. a posvuda su ih susretali s mnogo simpatije. bit će kažnjen smrću. kojega je kasnije legenda ukrasila. predstavlja dalekosežan akt tolerancije koji je bio od velike koristi za budućnost Crkve. poglavlje Daljnji razvoj krsćanske knjizevnosti Istoka u 3. O hapšenjima u Egiptu u ono vrijeme govori i aleksandrijski biskup Dionizije. da je za Valerijana i Novacijan pošao zbog svog kršćanskog uvjerenja u smrt dobila je nedavno otkrićem nadgrobnog natpisa. osuditi na beznačajnost. Ni jedan Valerijanov pretšasnik nije se prema kršćanima ponio tako dobrohotno. što je moralo pogodovati nutarnjem i vanjskom razvoju Crkve. Galov postupak proizlazi vjerojatno iz popuštanja raspoloženju masa. 19. njegova je kuća tako reći općina Božja. Brojne su bile žrtve među nižim klerom. odaje plan: valja udariti na kler. biskupi. morao je samo u progonstvo. Bilo je mnogo krvi. nego je izdao poseban edikt u korist kršćana. tko od njih još drži bogoslužje ili organizira sastanke na grobljima. ipak je Galijenovim ediktom započelo vrijeme mira za više od 40 godina. No četvrta godina vladanja donijela je iznenadan preokret kojim je počeo kratak ali izvanredno žestok i krvav progon što je poput Decijeva mogao za Crkvu postati velikom opasnošću. Carskim službenicima također je prijetila zapljena dobara i prisilni rad. što je izrekla najviša državna instancija. Uz to je i vrlo nesigurna opća situacija u Carstvu vjerojatno natjerala cara da radikalnim postupkom protiv kršćana otkloni moguću opasnost u unutrašnjosti. o kojem govori jedan kasniji reskript (oko 262) upravljen Dioniziju Aleksandrijskom. koji je uistinu mogao navesti Valerijana na misao da će tešku novčanu situaciju u Carstvu popraviti pljenidbom posjeda imućnih kršćana. trebalo je eliminirati kler i gornji sloj kršćanskih općina. najveći možda u sjevernoj Africi.uskoro omogućio povratak u Rim. Edikt iz godine 258. kao i njihove supruge. koji je ovaj put ostavilo držanje kršćana. pao u perzijsko zarobljeništvo i tamo doskora umro. Prve godine vladavine njegova nasljednika Valerijana (253-260) donijele su Crkvi najprije prilike koje Dionizije Aleksandrijski veliča zanosnim riječima. Stoljeću . pogubljeni su u Lambaesisu u sjevernoj Africi đakon Jakov i lektor Marijan. a osim toga brojni su kršćani afričkih provincija osuđeni na prisilni rad u rudnicima. klerici koji ne žrtvuju moraju se odmah smaknuti. O smrti španjolskog biskupa Fruktuoza od Tarragone i dvojice njegovih đakona postoji autentičan izvještaj. Tu car kaže da je kršćanima već prije nekog vremena dao vratiti mjesta njihova bogoslužja i naložio da ih u tom posjedu nitko ne smije smetati. U sjevernoj Africi i Egiptu odmah su uhićene vođe Crkava Ciprijan i Dionizije. senatori i pripadnici viteškog staleža gube rang i posjed. Euzebije nije bez razloga hvalio ovo vrijeme kao razdoblje slave i slobode kršćanstva. dapače prijateljski. koje je preživio. Dionizije smatra odgovornim za tu reakciju carskoga ministra i kasnijeg uzurpatora Makrijana. prezbiteri i đakoni moraju žrtvovati državnim božanstvima. To priznanje crkvenog posjeda. a ne malen ni u Egiptu. a njihovi muževi smaknuti ako su se nećkali da žrtvuju bogovima. Iako kršćanstvo time još uvijek nije bilo priznato kao religio licita. Sjeverna je Afrika izgubila svog izvrsnog biskupa Ciprijana. Najveća slava među rimskim žrtvama progona pripala je liku đakona Lovre. kršćani su znatno odlučnije i sabranije nego prije osam godina ušli u to iskušenje i izdržali ga izvanredno dobro. ide odlučan korak dalje. I u Lucijevoj i Montanovoj skupini bilo je klerika. Samo u jednom izvještaju iz Afrike govori se jedanput o otpadu. važan argument u prilog svoje istinitosti. koja je dosad stajala pod upitnikom. što ga je đakon Gaudencije dao postaviti »Novacijanu. te kršćane. u svibnju 259. blaženom mučeniku«. Cilj je bio jasan. jer je moglo nesmetano graditi crkve i propovijedati barbarima i Grcima. Bilješka povjesničara Sokrata. jer se opet osnivao na dobro smišljenom planu. koji su tako ostali bez vođa i utjecaja. Glavar egipatske Crkve. koji je 259. Progon je svršio tragičnom smrću cara. Žene su mogle biti kažnjene progonstvom.

stoljeću osobito se impresivno pokazuje na području starokršćanske književnosti. vodstvo rimske općine zauzelo je stav protiv djelatnosti gnostičkih ili monarhijanističkih učitelja te ih napokon isključilo iz crkvene zajednice. koji je svojim raspravama s marcionovcem Apelom pobudio stanovitu pažnju. već u 2. nego o privatnim pothvatima učenih kršćana koji su poput filozofskih učitelja onoga vremena prikazivali iz osjećaja misijske dužnosti svoj vjerski kredo krugu zainteresiranih te ga obrazlagali u neprestanoj konfrontaciji s drugim vjerskim strujanjima. I jedno i drugo našlo se u izobilju na Istoku. Kršćanske škole Istoka 3 Njima se može pribrojiti i Tacijanov učenik Rodon.Počeci aleksandrijske teološke škole. a isto su tako muževi kao Teodot iz Bizanta. Prvi počeci te vrste sežu. Ti su slučajevi pridonijeli tome da su rimski biskupi 3. kad su učeni obraćenici kao Justin i njegov učenik Tacijan javno nastupali u Rimu kao učitelji »nove filozofije« i užem krugu slušača davali solidan uvod u razumijevanje kršćanske vjere3. Metodije. Klement i Origen. Pripadnici viših slojeva prelaze sve češće na novu vjeru i osjećaju dužnost da joj prema svojoj naobrazbi služe riječju i perom. Na sličan su način i gnostici Apelles. Lucijan Antiohijski i njegova škola Nutarnje učvršćenje kršćanstva u 3. Dionizije Aleksandrijski. Teološka škola u pravom smislu riječi nije se razvila ni u Rimu ni drugdje na latinskom Zapadu. u okviru takvih privatnih škola iznosili svoje monarhijanističke ideje. Kod »škola« tih učitelja nije riječ o ustanovama rimske kršćanske općine kao takve. kao i osobe koje bi ih mogle koristiti. stoljeće. Dok se učiteljska djelatnost pravovjernih laika. Syneros i Ptolomej nastupili u Rimu kao privatni učitelji. doduše. razvijala nesmetano. a možda i Praxeas. kao Justina. jer su tu jednako nedostajale stanovite znanstvene pretpostavke. stoljeća nastojali takve privatne kršćanske škole dovesti pod svoj nadzor i pretvoriti ih u posve crkvene ustanove koje bi služile za obuku katekumena. . Time je stvorena bitna pretpostavka za razvoj znanstvene teologije.

veoma je nevjerojatno da bi vodstvo katekumenske škole dali sedamnaestogodišnjem mladiću. što je prije njega poduzeo Klement kao privatni učitelj. Uskoro proširuje školu tako što. Tek kasnije4. na molbu nekolicine prijatelja. Doduše nema baš mnogo vrela koja bi upućivala u početke kršćanske školske djelatnosti u Aleksandriji – jedino Euzebije govori o tome opširno. Origen napušta svoje mjesto na nekoj gramatičkoj školi i posvećuje se kao slobodan učitelj podučavanju u kršćanskoj vjeri. uskoro se morao braniti od prigovora da previše uvažava profanu filozofiju.Na grčkom Istoku pokazao se egipatski glavni grad Aleksandrija sa svojom znanstvenom predajom i otvorenošću svojih obrazovanih viših slojeva prema vjersko-filozofskim pitanjima najprikladnijim tlom za razvoj kršćanske teologije na znanstvenoj osnovi. a oni od njih koji su osjetili poticaj da to javno opravdaju postali su prvi kršćanski učitelji u egipatskom glavnom gradu. preuzima na molbu biskupa Demetrija poučavanje katekumena te tako postaje upraviteljem katehetske škole. Osim pogana. No on nije bio nasljednik Pantoinosa u upravljanju njegovom školom. gdje je do svoje smrti. uskoro je aleksandrijska teološka škola spala na razinu obične katehetske škole koja je kandidatima za krštenje davala prvi uvod u kršćansku vjeru. Dijete poganske obitelji iz Atene. Time je Origen učinio odlučujući korak. mogu se iz triju sačuvanih većih spisa i jednog manjeg traktata iz Klementova pera – sve je to samo ostatak znatno bogatije proizvodnje – još uvijek prepoznati književna posebnost. Značaj i duh svoje ustanove ponio je Origen u Cezareju u Palestini. Obrazovani građani Aleksandrije koji su prihvatili tu religiju neizbježno su morali voditi računa o intenzivnom kulturnom životu svoje okoline. No pravo značenje dao joj je duhovni kalibar čovjeka koji je do 230. Pohađanje te privatne škole bilo je pristupačno svakom zainteresiranom. Nakon Origenove smrti može se o aleksandrijskoj teološkoj školi govoriti zapravo samo u onom prenesenom smislu koji označuje jednu telogiju s karakterističnim oznakama što ih je dobila od dvojice prvih velikih Aleksandrijaca Klementa i Origena: upotreba filozofije. Prema tome se pri kraju 2. no uspjeh i oduševljenje njegovih učenika utvrdili su ga na već započetom putu. pristup imaju očito i kršćani. možda oko godine 215. nošena idealističkim temeljnim stavom. Tek se ta ustanova može nazvati imenom teološke škole. isto kao ranije Justin ili Tacijan u Rimu. tako ona dobiva svoju vlastitu školu na kojoj se predaje kršćanska vjera i koja kvalitetom svoje nastave ne bi smjela zaostajati za poganskom obukom. nastojao ostvariti svoj ideal kršćanske visoke škole. teološko zanimanje i cilj njegove učiteljske djelatnosti. koji oko 180. godine bio njezin upravitelj i njezina duša. I prva faza Origenove učiteljske djelatnosti ima još taj privatni značaj. Prvi kršćanski učitelj poznat po imenu jest Pantainos rodom sa Sicilije. prevaga alegorijske metode u tumačenju Svetog pisma i jaka sklonost spekulativnom prožimanju nadnaravnog sadržaja objavljenih istina. sada je u neposrednoj službi aleksandrijske Crkve. poduku kateIkumena prepušta svom prijatelju Heraklu. postavljen od Crkve. Klement Aleksandrijski Dok se od književnih djela prvog aleksandrijskog učitelja Pantainosa nije ništa sačuvalo. stoljeća još uvijek ne može govoriti o »katehetskoj školi u Aleksandriji«. ali relativno kasno i donekle nekritički – no intenzivno istraživanje u posljednje vrijeme došlo je do nekih sigurnih rezultata. dok on sam predaje krugu obrazovanih i naprednijih sistematski prikaz filozofskog znanja svoga vremena koji završava podukom u kršcanskoj vjeri5. Već su prvi Ptolomejevići u Aleksandrovu gradu osnivanjem obiju velikih biblioteka u Serapiju i Muzeju udarili temelj živoj djelatnosti što se za vrijeme helenističke epohe razvila u različitim granama znanosti te je osobito helenističkim pjesništvom i neoplatonskom filozofijom pomogla stvoriti onu opću atmosferu koja će se u susretu s kršćanstvom pokazati osobito plodnom. sigurno uz pristanak svog biskupa. 5 Origen izlaže svoj ideal obrazovanja i u jednom pismu svom učeniku Gregoriju iz Neocezareje . Kad ga je spor između njega i biskupa Demetrija izveo iz zemlje. Kao drugog učitelja te vrste treba smatrati Klementa Aleksandrijskog. Nije čudo što je Origenov odvažan korak pobudio sumnje. Klement je postao kršćaninom u muževnoj dobi te se nakon 4 Euzebijevi podaci sami sebi protuslove. koji se zanimaju za kršćansku vjeru. poučava u Aleksandriji bez opunomoćenja Crkve te iznosi i obrazlaže svoj kršćanski nazor na svijet. ovaj put uz puno odobravanje palestinskog episkopata. poganinu kao i kršćaninu a oblikovanje nastavnog plana posve je ovisilo o učiteljevu nahođenju. nego je nezavisno od toga javno naučavao »pravu gnozu« možda još u isto vrijeme kad i Pantainos.

Kod Klementa Krist otkupitelj ustupa mjesto Logosu kao učitelju i zakonodavcu. Kršćanskog gnostika vodi lik Krista. Iz formalne obradbe i misaonog sklopa vidi se da su »Protreptikos« i »Paidagogos« iznutra povezana djela. ali kod Klementa ona teče mirno i nadmoćno. stoljeća nastanio u Aleksandriji. i on je napisao »Protreptikos«. čime djelo završava. koji se u načinu svog života bori za sve veću savršenost. Već naslov označava književnu vrstu. ne može biti zaključnica te trilogije. služi svojoj braći stalnom spremnošću na pomoć te je zove na svoj put uzorom svog čistog života. kao u »Gozbi sofista« jednog Athenaiosa. Tako se u načinu propagande kršćanske vjere dostiže dotad nepoznata razina koja je mogla zainteresirati i učena poganina. efektno naglašava mjesto koje Kristov lik zauzima i u osobnoj pobožnosti Aleksandrijca. S time je povezan neprestan rast u ljubavi prema Bogu. drugi glavni Klementov spis. Primjenu toga načela osvjetljuje Klement množinom primjera iz svakidašnjice. tzv. Tu je djelovao kao kršćanski učitelj dok ga progon za Septimija Severa nije oko 202. To je trebalo u prvom redu pobuditi pažnju religiozno zainteresiranih pogana. Epikura i Krizipa. nekog pristašu stoičke filozofije. u prvom redu Platon. jer sadrži posve drugu tematiku te ni s formalne strane nikako ne odgovara prvim dvama spisima. ali kudikamo nadilazi njihove spise oblikom i tonom. »Paidagogos«. Svaki kršćanin prima krštenjem Duha Svetoga i time sposobnost da se od jednostavne vjere uspinje do sve savršenije spoznaje. u biti pozitivan. Najprije se razrađuje temeljni stav: pedagog Logos je u svom životu i svojim zapovijedima u Svetom pismu dao norme po kojima se treba kretati život kršćanina. »Didaskalos«. Tko se dao pridobiti za nasljedovanje toga Logosa. dok se sa spekulativnim teološkim problemima susrećemo samo na rubu njegovih preokupacija. ali do nje dolazi doista samo onaj koji se oko toga neprestano trudi. doduše. u tom se »sagu« obrađuje u nevezanom obliku šarolika množina pitanja. Usprkos tome cijeli spis prožima jedna nakana: u raspravi sa suvremenim gnosticizmom dokazati kršćansku vjeru kao jedinu pravu gnozu te u kršćaninuvjerniku prikazati pravog gnostika. taj se mora posve prepustiti njegovoj odgojnoj snazi. po uzoru na Aristotela. No »Paidagogos« ukazuje na to da je Klement htio s jednim daljnjim djelom. Taj uspon od stupnja do stupnja ne izvodi ipak pravog gnostika iz zajednice s njegovom braćom. naprotiv. a njegovim nasljedovanjem postaje slikom Božjom.dugih putovanja potkraj 2. umro. kršćanin koji po njima djeluje izvršava u velikoj mjeri »dužnosti« koje obavezuju npr. pri tom pokazuje siguran i oštar dar zapažanja te smiren i promišljen. nazvan »Stromata«. Njegova je namjera sadržajno istovjetna s prijašnjim apologetima. I kršćanska askeza. zadovoljenje svih čovjekovih čežnji donio je tek Logos Isus Krist. samo unutar Crkve. po njemu je stvoren svijet. stav prema kulturnim dobrima. želi biti uvod u to. no koji ipak ostaje na razini pripravnog stupnja. ili u Gelliusovim »Atičkim noćima«. propagandni govor koji pretpostavlja obrazovane poganske čitaoce što ih je trebao pridobiti za svoju »filozofiju«. najprije u židovskom zakonu. pravi gnostik. on je objavio Boga u sve većoj jasnoći. Svaka kršćanska apologija mora sadržavati polemiku protiv vjere u poganske bogove. zatim u grčkoj filozofiji a napokon svojim utjelovljenjem. nalazili na putu spoznaje pravoga Boga. gdje je oko 215. kao i kršćanska ljubav prema bližnjemu. mnogi čitalac koji je kadar prosuđivati mogao je steći dojam da bi se isplatila rasprava s tom religijom i njezinim oduševljenim navjestiteljem. kojoj je takav uspon bio uskraćen. predstavlja vrijednost što zaslužuje priznaje. zaključiti književnu trilogiju koja je u trećem dijelu trebala pružiti sistematski prikaz glavnih kršćanskih naučavanja. Samo stalnim odgojnim radom na samome sebi i sve dubljim prodiranjem u evanđelje. koji sve Helene i barbare poziva da ga slijede. koja gnostiku omogućuje život u trajnoj molitvi. gledanje Boga te mu udjeljuje sličnost s Bogom. »jedine djevičanske majke« postaje čovjek pravim gnostikom te tako nadvladava obrazovni ideal »mudraca« poganske filozofije. koju dublje ne prožima. . Velebni himan pedagogu Kristu. Klement bitno ne unapređuje spekulativnu teologiju u pravom smislu riječi. kojemu mora postati sličan. Ima mnogo razloga da u tim pitanjima vidimo teme koje je Klement obrađivao u svojim predavanjima. no puninu spoznaje i s njome vječno spasenje. Treći sačuvani spis. priznaje se da su se mnogi poganski filozofi. ideal koji. Od Ivana preuzima ideju Logosa. Klementovo profano obrazovanje najavljuje se već u naslovu prvog od njegovih glavnih spisa. Njegovom je krvlju čovječanstvo otkupljeno. Logos je sjedinjen s Ocem i s Duhom Svetim u božanskom Trojstvu. ono još i sada pije njegovu krv da bi imalo udjela u njegovoj neprolaznosti. jer i u obliku pokazuju tragove svog nastanka. no on je prvi obuhvatniji teoretičar kršćanskog nastojanja oko savršenstva kojega je potomstvo previše zaboravilo. jer su zahtjevi Logosa u pravom smislu »razumni«. primorao na bijeg u Malu Aziju. Takva pitanja praktičnog oblikovanja života stoje kod Klementa u središtu njegove misli i nauke. moraju se potvrditi u svojoj kulturnoj okolini. a u isti mah je neka vrst pomoći za uvježbavanje u kršćanstvu.

Ta putovanja pružila su mu živu predodžbu o životu opće Crkve i pojačala njegovu sklonost da posvuda predavanjima nastoji oko dubljeg razumijevanja Biblije i vjere. Solidna naobrazba u profanim znanostima omogućila mu je da nakon mučeničke smrti oca Leonida osigura uzdržavanje svoje obitelji kao učitelj na nekoj gramatičkoj školi. . u tu je svrhu upotrijebio zbirku Origenovih pisama i pojedinosti iz sjećanja ljudi koji su ga u Cezareji još osobno poznavali. Veći dijelovi komentara Pjesme nad pjesmama. Veći je dio njegove književne produkcije izgubljen. Svoju vjernost vjeri i Crkvi mogao je okruniti muževnim svjedočanstvom za vrijeme Decijeva progona. Razumijevanje. prije svega u prijevodima Jeronima i Rufina. možda jedini. što govori o tome da je Origen odlično poznavao grčko obrazovanje.) imala je kršćanska atmosfera roditeljske kuće 6. iako Origen kao eunuh – on se bio u mladenačkom asketskom zanosu sam kastrirao – po shvaćanju onoga vremena nije bio prikladan za ređenje. koje su nastale oko njegova pravovjerja. i 231. jer su žestoke raspre. Luke i većine Pavlovih poslanica. koje su s posebnom ljubavi bile posvećene dušobrižničkom korištenju starozavjetnih Pisama. Poziv za učitelja katekumena i služba upravitelja teološke škole u Aleksandriji potpuno su razvili njegove bogate duhovne i duševne snage. Umro je od posljedica mučenja u Tiru gotovo kao osamdesetogodišnjak negdje oko 253/254. ispravno je. njegova borba da je razumije i koristi za pravi stav u vjeri i pravu pobožnost. Septuaginte i Teodocijana. kad je bio utamničen i podvrgnut teškom mučenju. Tako započinje stvaralačko razdoblje njegova života. kao komentari Knjige Postanka. Stoga je razumijevanje Svetog pisma za nj 6 Točni Euzebijevi podaci zaslužuju veću pažnju negoli neodređene Porfirijeve napomene. Vanjski povod za sukob s biskupom svoje domovine bio je svećenički red koji su mu palestinski biskupi podijelili prilikom boravka u Cezareji bez znanja njegova biskupa. opisujući iz povijesne perspektive jedan već legendarni lik. stoljeća zabilježili su neke stvari koje pomažu da se osvijetli htijenje i cilj njegova životnog djela. kamo ga je pozvao carski namjesnik. Iz tog nastojanja proizlazi glavnina njegove književne produkcije koja se sastoji od kritično-filološkog rada na biblijskim tekstovima. a čitanje njegovih djela zabranjeno. koji je na nj snažno i trajno djelovao. u grčkoj transkripoiji i prijevode Akvile. naime. U njemu je. Psalama. a i kasnije. Osobito teška sudbina zadesila je Origenove velike komentare Svetog pisma. osjetio je potrebu za produbljenom filozofskom naobrazbom. susretao živu kršćansku riječ koja je tu poprimila obličje. koje govore o poganskom razdoblju u Origenovu životu. To je u prvom redu skica koju je Euzebije zapisao u 6. gotovo ih se šesto sačuvalo do danas. zatim u Arabiju. gdje se mogao vidjeti još u vrijeme Jeronima. stenografski zabilježenih i kasnije objavljenih biblijskih predavanja. Putovanja koja je poduzeo u svojoj mladoj muževnoj dobi vodila su ga u palestinsku Cezareju. Time je njegova uspomena zadugo izbrisana. koji je u šest usporednih stupaca donosio hebrejski pratekst u hebrejskom pismu. našao ju je u prvom redu u predavanjima neoplatonika Amonija Sakkasa. i u Rim. Prvi odlučujući utjecaj na Origena (rođen 185. Simaha. a djelomično u latinskom prijevodu. Prijatelji i štovatelji iz 3. Dodekaprophetona. osudila. Kako je već rano počeo iz vlastite pobude poučavati zainteresirane pogane u kršćanskoj vjeri. gdje se sprijateljio s tamošnjim biskupom Teoktistom i predstavnikom jeruzalemske općine Aleksandrom. Matejeva i Ivanova Evanđelja sačuvani su djelomično na grčkom. spor s biskupom Demetrijem primorao da svoju djelatnost preseli u Cezareju u Palestini. Ezekijela. Samo malen dio postoji na njegovom materinjem grčkom jeziku. Nekada je najbogatiji bio skup homilija. On je ondje primio u trajno nasljedstvo hrabrost da priznaje svoju vjeru i stalnu spremnost da djeluje u crkvenoj zajednici. nego su prodirala do dna kršćanske egzistencije. kraljevski je nagradio. međutim. Jezgra Origenova toološkog djela jest njegov rad na Bibliji. i 4. na koje je Origen naišao u svom novom krugu djelovanja. znanstvenih komentara pojedinih knjiga Svetog pisma i napokon od množine pobudnih. No dublji je razlog što biskup u svojoj blizini nije mogao trpiti čovjeka tako visoka ugleda i duhovne snage. knjizi svoje crkvene povijesti. Taj. jer je osim svoje uže učiteljske djelatnosti neposredno služio crkvenom životu svojim neumornim propovijedima i javnim teološkim raspravama o aktualnim problemima. radi čega je češće putovao čak do Arabije. Stvaranjem sigurnog biblijskog teksta služio je čuđenja vrijedan pothvat Hexapla. Origen je služio Svetom pismu samo s dubokim strahopoštovanjem. dovele do toga da ga je carigradska Sinoda 553. koja nisu samo poticala duh. koje u biti nije prestalo ni kad ga je između 230. mnogi od njih su potpuno propali ili su se sačuvali u malim fragmentima. ali samo 21 u grčkom izvorniku. primjerak toga djela bio je pohranjen u cezarejskoj knjižnici. nešto veći dio njegovih biblijskih homilija na latinskom. Mudrih izreka.Origen Životno djelo najvećeg aleksandrijskog učitelja i najvažnijeg teologa istočnog kršćanstva stajalo je pod nesretnom zvijezdom. Izaije.

Tko po uzoru na Krista dragovoljno izabere celibat i djevičanstvo. ona je također njegov autentični tumač jer je jedina od Krista primila svjetlo što osvjetljuje one koji prebivaju u tami. Tu je po Origenu. usprkos svim stranputicama. tako je i Sveto pismo puno tajni koje se otkrivaju samo onome tko usrdno za to moli. kao kasnije »Christus omnia« kod njegova učenika Ambrozija Milanskog. Ona se ne postiže bez ozbiljnog asketskog nastojanja u kojem post i bdjenje imaju isto tako svoje mjesto kao i čitanje Svetog pisma i vježbanje u poniznosti. ona se može naći u crkvenom naviještanju. Nasuprot tom formalnom nedostatku.»umijeće umijeća i znanost znanosti«. no ono ga čini i učiteljem kršćanskog nastojanja oko savršenstva. slobodno je od svake sumnje da je apokrifno. o grijehu i slobodnoj volji i o Svetom pismu kao izvoru vjere. tom prvom dogmatskom priručniku u povijesti kršćanske teologije dao je nas1ov Περι αρχων te u četiri knjige obradio središnja pitanja o Bogu. to nas sili na ustrajnu borbu protiv opasnosti kojima nas ugrožava svijet i vlastite požude. Sistematski prikaz glavnih istina kršćanstva napisao je Origen još u Aleksandriji. o otkupljenju po Isusu Kristu. o istočnom grijehu. u svojoj mirnoj. Rufinov prijevod. samo ono što je u svim općinama bez dvojbe u upotrebi kao Sveto pismo. Izradba njegova vlastitog plana pokazuje da Origen očito nije bio rođeni sistematičar. Sve knjige Starog i Novog zavjeta. koje su propovijedali apostoli. Autoritet Crkve jamči da se među njih neće uvući nikakva kriva Pisma. ona je kao čvrst grad. Kako se sve događa u tajnama. o stvaranju svijeta. Budući da pravilo vjere sadrži samo nužne temeljne istine. Duboka težnja za Kristom ispunjuje se sjedinjenjem koje ima oblik mistične ženidbe. Pretpostavka uspjeha toga nasljedovanja jest prava spoznaja samoga sebe koja nas dovodi do svijesti o vlastitoj grešnosti. Grčki izvornik se izgubio a isto tako i Jeronimov doslovni latinski prijevod. Krist postaje zaručnikom duše koja u mističnom zagrljaju prima vulnus amoris. Tako Crkva nije samo čuvarica Svetog pisma. Najsigurniji put do tog cilja jest nasljedovanje Krista. na što je čovjek bio pozvan kad ga je Bog stvorio »na svoju sliku«. toga zarobljuje neprijatelj i ubija. bira život i bira svjetlo. Samo apatheia omogućuje viši mistički uspon. Origenu je pri tom posve jasno da alegorija ima svoje granice. ta metoda ipak ostaje u pojedinačnom put koji ga vodi do srca riječi što kuca u Pismu. Zato za Origena alegorijsko tumačenje Svetog pisma nije samo tradicionalna metoda koju je preuzeo od tumačenja profanih tekstova a kojom je suvereno vladao nego često jednostavno nužda ako se želi uzdići iznad mjestimične sablažnjivosti pukog biblijskog teksta. božanski smisao koji se krije iza slova. postaje za nj izvorom osobnog vjerskog života. u Isusovu kuću ulazi se tako što se misli isto s Crkvom i živi po njezinu duhu. Samo se u onu istinu može vjerovati koja nije u proturječju s crkvenom i apostolskom predajom. a ipak žarkoj ljubavi prema Kristu. Ono se našlo tek onda kada 'se spoznao dublji duhovni. Posljednji cilj uspona k savršenosti jest izjednačenje s Bogom. Odatle spontani zazivi »njegovu Gospodinu Isusu« da mu pokaže put do pravog tumačenja nekog teškog mjesta. lakše će postići cilj. ona mu otvara najdublje religiozne uvide i spoznaje. U nauci o Trojstvu . zadaća za one koje je Duh Sveti pozvao osobitim darovima mudrosti i spoznaje da dublje prodru u objavljene istine te da zacrtaju ispravnom metodom teološki sustav na osnovi Pisma i predaje. U uvodu Origen govori posve jasno o metodičkim načelima koja ga vode u njegovu radu. izvan koje nema spasenja. koje je per successionis ordinem preneseno od apostola. nedostaje mu snaga da svoje koncepcije dovrši u strogom misaonom redu. koji se sačuvao. a da ih pobliže ne tumači niti ih podrobnije obrazlaže u njihovoj nutarnjoj vezi. Tako osoba velikog aleksandrijca upravo tamo najdublje i najdalje djeluje gdje se pokazuje u najvećoj čistoći. tko se nalazi izvan njezinih zidova. Proroci i Pavlove poslanice sadrže Kristove riječi te su za kršćanina norme života jer su nadahnute. koji se utjecaj najprije na istočno monaštvo. On zna da im se ne smije približiti kao neki filozof nego samo kao vjernik. i tako kristocentrika postaje obilježjem Origenove pobožnosti. Svakodnevno čitanje Svetog pisma. bistroj. Zakon. na koje poziva Origen. Sveto pismo i predaja dva su vrela kojima se služi u prikazu kršćanske nauke. ona je kuća označena Kristovom krvlju. zato postoji stanovita nesigurnost oko toga što je zapravo Origen o nekim pitanjima mislio. veću važnost imaju njegova zasebna mišljenja o teologiji koja su dala povoda kasnijim sporovima oko autorove pravovjernosti. a onda u prvom redu posredstvom Ambrozija i na latinski Zapad jedva može procijeniti. Uspon do mističkog sjedinjenja s Logosom odvija se u stupnjevima koje Origen nalazi oslikane u prolazu izraelskog naroda kroz pustinju u obećanu zemlju. tu leži blago sakriveno u polju. izgladio je ili sasvim uklonio mjesta koja su izazivala sablazan.. Tko nasljeduje Krista. ona je prava korablja u kojoj se jedinoj može naći spas. Origen tu nije samo prvi predstavnik duboke intimnosti s Isusom nego i utemeljitelj jedne već bogato razvijene mistike o Kristu i zaručnici iz koje ne samo proizlazi nego uglavnom i živi srednjovjekovna pobožnost prema Kristu jednog Wilhelma od St-Thieryja i Bernarda od Clairvauxa. ostaje teologiji još široko polje rada. u majstorovoj ruci.

ali se u tome često pretjeravalo. Origen je i u nauci o stvaranju pošao vlastitim putevima. koji je kao čudotvorni misijski biskup . više zbog svog muževnog nastupa za Decijeva progona i zbog svoje marljive djelatnosti na nutarnjem crkvenom području. koju je Bog sada stvorio. koja je nakon Origenova odlaska opet poprimila obilježje katekumenske škole. Svoju pravovjernost u naučavanju o Presvetom Trojstvu. pa i zli duhovi demona i sam sotona. a ne kao sigurnu kršćansku nauku. predstavlja ipak originalno stvaralačko djelo i time golem napredak kršćanske teologije. Ulomci njegovih spisa pokazuju osobito pastoralne interese. aleksandrijski biskup od oko 300. odbaci i čitavo Origenovo djelo u onom obliku kako je to kasnije učinjeno. opravdati u apologiji u 4 knjige. oznaka bogočovjek (θεάνθρωπος) može se prvi put kod njega dokazati. I u užoj kristologiji nalazi formulacije koje smjeraju u budućnost. Tada će Bog biti opet sve u svemu i ponovno će se postići uspostava sviju stvari (αποκατάστασις των πάντων). tako je jednom govorio Crkvi. veza obiju priroda u Kristu toliko je jaka da iz nje slijedi komunikacija idioma. Književno djelovanje Teognosta i Pieriosa. Pošao je na teološke probleme oruđem i pitanjima filozofski obrazovanog čovjeka 3.jeme. moramo i Origenovo prosuditi prema mogućnostima i pretpostavkama koje mu je pružalo njegovo vrd. Oba su prigovora u biti opravdana. Dionizije je prvi aleksandrijsk!i biskup za kojega je dokazano da je običavao tzv. Teognostove »Hypotyposeis« bile su dogmatska knjiga. Logos. nastojao je. Tek otpadništvo od Boga donijelo im je progonstvo u materiju. Mjera njihove krivnje iz prijašnjeg svijeta određuje. a dijelom udaraju na navodne Origenove zablude. može nazivati samo δεύτερος θεός. Za cjelovit sud važna je činjenica da je najčišći crkveni duh nosio taj rad. Sve stvoreno teži natrag svom počelu u Bogu. Ipak Origen jasno izriče vječnost Logosa i označuje ga kao ομοούσιος . tako da je potpuna spoznaja kršćanske istine moguća tek na zadnjem stupnju. tzv. Da je nakon tog procesa moguće novo otpadništvo te da bi tako bilo potrebno novo stvaranje svijeta i čišćenje. doduše.Origen još uvijek misli subordinacijanski: samo Otac je ό θεός ili αυτόθεος . čija drugorazredna djela jače naglašuju veličinu njihova učitelja. ali da na putu do nje ima mnogo stupnjeva i da svaki stupanj može obuhvatiti samo sebi primjereni dio objavljene istine. Protiv hilijastičkih ideja biskupa Neposa od Arsinoe zauzeo je stav u spisu »O obećanjima«. također posjeduje božansku narav. nego zbog svojih teoloških ostvarenja. u kojem je zanijekao da je apostol Ivan autor Otkrivenja. Nesigurno je nije li Petar. moglo bi se reći ovdje na putu koji vodi prema Niceji. možda što skrivio protiv crkvene nauke ili norme evanđelja tako da bih tebi. svoju desnicu. posve se izgubilo. dakle. Njegovo opširno dopisivanje. stoje u sjeni svog velikog predšasnika. spis o pokorničkim kanonima i »O Vazmu«. time se misli na njegovu sklonost da obezvrijedi materijalno stvaranje i izuzme duh od potrebe otkupljenja. koje bi se mogle nazvati spiritualizmom i ezoterizmom. »Ako bih ja«. stoljeća. dakle. iznio je Origen samo kao mogućnost o kojoj se može raspravljati. Pod Origenovim utjecajem stoje još neki pisci Istoka. Kritika mu je predbacila i druge teološke zablude. Crkvo. u koju je Rim bio posumnjao. a zatim na tendenciju da jezgru i najdublji smisao objavljenih istina pridrži za krug savršenih. »koji nosim svećeničko ime i koji sam propovijedao Božju riječ. Pierios se više bavio egzegezom i ponešto homiletikom. mjeru milosti koju Bog daje svakom čovjeku na zemlji. htio je služiti samo Crkvi i bio je uvijek spreman da se podvrgne njezinu sudu. nasuprot biskupu Dioniziju Rimskom. zato nije tražio njihovo uništenje. osim dvaju pisama. pneumatika.« Takav je duh trebao spriječiti da vrijeme koje je slijedilo. osobito njegov sustavni spis »O temeljima«. a termin θεοτόκος vjerojatno je on pripremio. osuđujući pojedine zablude i kriva mišljenja. Origenovu učeniku Gregoriju Taumaturgu (> oko 270). predegzistentne. Daljnji učitelji na aleksandrijskoj školi. s obzirom na Oca. uskrsnim poslanicama svake godine najavljivati egipatskim kršćanima datum Uskrsa. među koje pripadaju i ljudske duše koje su. živi od Origenova djela. njegov teološki rad. Origen je. sve više čiste. dapače. Gledajući u cjelini. što je. Uza svu nezavisnost i slobodu svog teološkog pitanja i istraživanja. ali se. u tu je svrhu podvrgnuto procesu čišćenja što može trajati mnoge eone. vječnost pakla se takvim shvaćanjem praktički napušta. odsiječe i odbaci od sebe. Naziv »veliki« dobio je Dionizije. postao sablazan. Kao svako teološko djelo. Dionizijevih nasljednika u upravljanju katekumenske škole. da bi konačno postale dostojne uskrsnuća i ponovnog sjedinjenja s Bogom. kao npr. Veći dio nedostataka njegove teologije može se izvesti iz granica i uvjetovanosti te filozofije. tijekom kojih se sve duše. podučavao na katekumenskoj školi. Origen je vlastitu vrijednost tjelesnog i osjetnog bez daljnjega priznavao i vidio njihovo značenje upravo u tom što služe kao prispodoba duhovnog svijeta koji stoji iza njih. prije sadašnjeg svijeta već je egzistirao svijet savršenih duhova. prema prijašnjem subordinacijanizmu napredak. nego poduhovljenje i uzvišenje. kasniji biskup egipatskog glavnog grada (247/48-264/65). Isto je tako bio uvjeren u to da je svaki kršteni načelno pozvan k savršenosti. neka čitava Crkva jednoglasnom odlukom mene.

Vrela postaju točnija tek kada je riječ o Lucijanu. Lucijanov suvremenik. ali se nije mogao osloboditi od njegova alegorijskog tumačenja Svetog pisma. godine. no on se ne spominje izričito kao kršćanski učitelj. između ostalog. koji se oblikovao protiv Origena. Predodžbe o drugim Lucijanovim teološkim odlikama mogu se steći također samo na osnovi djela njegovih učenika. pozivajuci se izričito na svog učitelja. kojim je pošao razvoj kršćanske književnosti 3. Lucijanova egzegetska metoda može se rekonstruirati iz biblijskih spisa njegovih učenika. od kojih se samo prva sačuvala u Rufinovu latinskom prijevodu. no on je učitelj na nekoj profanoj grčkoj školi. prije koje je sigurno bilo manjih pothvata više privatnog značaja. njegovo je zanimanje bilo prije svega usmjereno prema tekstu Biblije kao i skupljanju Origenovih spisa i održavanju knjižnice koju je Origen bio osnovao u Cezareji. Karakteristika antiohijske škole bit će potpuno jasna tek za procvata patristike u vezi s trinitarnim i kristološkim sporovima. Njegova teološka učenost. koji u vrijednom književnom obliku slavi kršćanski ideal djevičanstva te završava glasovitim himnom zaručniku Kristu i njegovoj zaručnici Crkvi. 20. na kojoj je Pavao osuđen. ona je uživala velik ugled i vrlo se proširila u sirijskim i maloazijskim biskupijama. U svojim književnim djelima daje prednost obliku dijaloga i dobar je poznavalac Platona. Njegovo podrijetlo iz Samozate i izobrazba u kršćanskoj i teološkoj sredini Edese ne može se dokazati usprkos čestim tvrdnjama. zahvaljujemo pohvalni govor Origenu. do strogog subordinacijanizma u nauci o Logosu. gdje je oko 270. u zatvoru je napisao ‘Απολογία υτερ ‘Ωριγένους u 6 knjiga. kako će to doskora zastupati Arije i neki njegovi suučenici. Lucijan se zapravo zanimao za Bibliju. ali je vjerojatno živio kao asket i privatni kršćanski učitelj. Afrikanci Tertulijan i Ciprijan. godine zaređen za prezbitera. U tabor. silucijanisti. Što se tiče sadržaja i utjecaja na povijest pobožnosti. poglavlje Razvoj krsćanske književnosti Zapada u 3. te se stoga grčki jezik upotrebljava u propovijedi i liturgiji. Minucije Feliks. posebno u Rimu. Navacijan Rimski. stoljeću Nastanak starokršćanske latinštine i počeci latinske kršćanske književnosti. Vjerojatno je rođen u Antiohiji. Jedan drugi antiohijski prezbiter. propovijedati na latinskom jeziku te napokon uzeti latinski u liturgiju. a tipološko tumačenje upotrebljava samo ondje gdje to traži sam tekst. uvjetovan je već jezičnom situacijom rimske općine u kojoj je u početku većina govorila grčki. Za vrijeme biskupa Pavla od Samozate uživa prezbiter Malkion u Antiohiji velik ugled zbog svoje velike učenosti. važan je njegov »Symposion«. u prvom redu uvažava literarni smisao. tako dolazi. koji dopušta instruktivni uvid u metode naučavanja cijenjenog učitelja. valja ubrojiti i pisca Metodija. Potkraj stoljeća citira i Tertulijan u Africi iz neke latinske Biblije koja mu je pri ruci. U sporu s Origenom zabacio je njegovu nauku o predegzistenciji duša i teoriju o ciklusu ponovnih stvaranja svijeta. koji je bio Origenov prijatelj te u jednom pismu Origenu sumnja u autentičnost pripovijesti o Suzani. Da su laici pokazali zanimanje za teološko-egzegetska pitanja. dokazuje Julije Afrički iz Palestine (> nakon 240). Svoju nadmoćnu teološku naobrazbu dokazao je u sporu s Pavlom od Samozate na antiohijskoj Sinodi 268. Prvi tragovi postojanja latinske Biblije sežu za Rim u drugu polovicu drugog stoljeća. Zagonetni Hipolit. pobliže za novu recenziju Septuaginte. koju hvali Euzebije.središnje Male Azije uskoro postao legendom ukrašena i u bizantskoj Crkvi mnogo čašćena ličnost. bio je Dorotej. Njegova pripadnost antiohijskom kleru dopušta nam zaključak da je njegovo djelovanje kršćanskog učitelja autorizirao njegov biskup. za koju je upotrijebio i hebrejski pratekst. Dioklecijanov progon donio mu je nakon duga tamnovanja mučeništvo (> 310). uvijek polazi od biblijskih datosti a ne od filozofskih pretpostavki. Nepoznati prevodioci udarali su tako temelje starokršćanskoj latinštini i stvorili pretpostavke za nastanak sa . tzv. dok u drugom istražuje Isusovo rodoslovlje kod Mt i Lk. Počeci druge teološke škole Istoka nisu jasniji od početka one u Aleksandriji. stoljeća na Zapadu. koji je nakon Jeronima i Sokrata bio biskup Olimpa u Liciji. Origenovim ciljevima želio je služiti prezbiter Pamphilos iz Cezarije u Palestini nastavljajući tradiciju učitelja u naučavanju i znanstvenom istraživanju. jer je u to vrijeme Prva Klementova poslanica morala biti prevedena na latinski. nije ostavila traga u većim publikacijama. čije su zanimanje za Bibliju i poznavanje hebrejskog jezika mnogo slavili. jer su u tom značajnom kulturnom središtu helenskog svijeta vladale slične pretpostavke kao u Aleksandriji. Tek nestankom grčke većine bilo je potrebno sve te knjige nove vjere prevesti na latinski. Razumljivo je da je nastala u sirijskom glavnom gradu Antiohiji. Bitno drukčiji tok. Predaja jednoglasno spominje antiohijskog prezbitera Lucijana kao utemeljitelja škole.

usp. no Zapad ne poznaje škola na kojima bi znameniti teološki učitelji. a stil još jako podsjeća na umjetničku prozu kasnoga antoninskog vremena. čija je domovina možda Egipat. Hipoteza da se tada dao zarediti za biskupa i tako postao prvim protupapom u crkvenoj povijesti nema dovoljno temelja. jer se mnoge latinske riječi nisu mogle upotrebljavati zbog svoje dotadašnje upotrebe u poganskom bogoslužju. Isto tako nema dovoljnih dokaza da je pisac Hipolit istovjetan s čovjekom koga je car Maksimin Tračanin zajedno s papom Poncijanom prognao na Sardiniju i koji se tamo s papom pomirio te u progonstvu umro7.n. Njegov visoki ideal o dužnosti svećenika. Hipolit Hipolit se može smatrati vezom između Istoka i Zapada a njegova osoba i djelo zadaju nauci do danas više neriješenih pitanja. doduše. U njegovu jeziku nema još karakterističnih crta starokršćanske latinštine. Nije isključeno da je Hipolit još doživio vrijeme novacijanske shizme. dakle. Justin piše svoju Apologiju grčkim. Starokršćanska latinština oslanja se s jedne strane na govorni jezik prostog puka. Njegovo rigorističko držanje u pitanju pokore učinilo ga je nepomirljivim protivnikom biskupa Kalista (217-222) i vođom brojčano neznatne ali duhovno važne opozicione grupe. i tijekom 3. Marcion i začetnici trinitarnih diskusija su Maloazijci. 317-340. . na koju je prilično utjecao svojom naobrazbom i živošću duha. Druga oznaka latinske kršćanske teologije u 3. n. kao što su Rim i Kartaga. pobliže Aleksandrija. J. U težištima kristianizacije. stoljeća. umro 8. pa ni Tertulijan. Njezin nevidljivi Bog čini mu se tvorevinom mašte a njezine su pristaše bez naobrazbe i odaju se sramotnim orgijama. nego je on naprotiv prvi pisac koji svojim djelom svjedoči o njegovu postojanju. na tog Hipolita misli prema tome »Depositio martyrum« iz 354. Cecilije. što ga je savršenim stilom i otmjenim tonom napisao Minucije Feliks. mj. Starokršćanski latinski nije stvorila. s druge strane preuzela je množinu posuđenica iz grčkoga. filozofski naobražen odvjetnik. doduše. Utjecaj se osjeća u svim teološkim i disciplinskim sporovima koji su uznemirivali rimske kršćane prvih desetljeća 3. da je neko vrijeme pripadao tom pokretu i tek poslije 253. poput Origena. koji je također bio prezbiter i štovan kao mučenik. stoljeća još većinom vode Grci. nakon što je bio ponovno primljen u kršćansku općinu. ustanova za poduku katekumena. ima znatan utjecaj. moralo se već postojećim Iatinskim nazivima dati napokon novo značenje. Tako je unutar kasne latinske književnosti nastao u duljem izvanredno važnom procesu odsjek kršćanske latinštine koja se od profanog književnog jezika jasno razlikuje svojim karakterističnim stilom. kako je to bilo na Istoku. kojemu su se u prvom redu obraćali misionari. Jednu apologiju kršćanstva predstavlja »Dialog Octavius«. a koje pretpostavlja da je Hipolit još živ. neodrživost njegova skeptičnog stanovišta u vjerskim pitanjima te odbija optužbe protiv kršćana kao klevete. u koju posebno ubraja čuvanje apostolskih predaja. predavali uvod u kršćansku vjeru i naobraženim poganima. u Rim. koji stoji osobito pod stoičkim utjecajem. Karakteristično je da teološke rasprave u Rimu potkraj 2. Kršćanin Oktavije dokazuje čisto filozofskom argumentacijom. Sa sigurnošću se može reći da ovdje nemamo pred sobom Rimljanina po rođenju. no glavar škole u pravom smislu riječi nije ni jedan ni drugi. 8 Postavka se oslanja u prvom redu na jedno pismo koje je Dioniz Aleksandrijski pisao g. O njegovu stavu u sporu oko modalizma još će biti govora. Naravno da je bilo potrebno stanovito vrijeme dok taj latinski nije postao tako gibak i siguran u izražaju da se mogao upotrijebiti za veća književna djela. bio sklon tu elegantnu apologiju datirati prije Tertulijanova »Apologeticuma«. želio bi joj ipak dati prednost pred kršćanskom vjerom.-M. Što se tiče mnogih središnjih pojmova kršćanske objave i naviještanja. o kojem se mnogo raspravlja. Euzebije i Jeronim 7 Značajni razlozi upućuju na to da je ovdje riječ o kasnijoj zamjeni s nekim drugim Hipolitom. stoljeću jest u tome da se ne gaji na teološkim školama. bez ikakva pozivanja na Sveto pismo. dovodi ga do odvažne kritike rimskih biskupa kad mu se čini da oni svojim držanjem i mjerama ugrožavaju tu tradiciju. nego čovjeka s Istoka koji misli i piše grčki. bilo je. poganski sudionik u »Dijalogu«. prvi vrsni teolog koji živi i piše u Rimu objavljuje svoje radove također na grčkom jeziku. Tertulijan. U Rim je došao vjerojatno već za pape Zefirina (199-217) i kao prezbiter pripadao je tamošnjoj kršćanskoj općini. »Dijalog« ne ulazi dublje u sadržaj kršćanske vjere. neka pojedinačna osoba. Novacijan je sigurno dobar teolog. a Hipolit. susreće doduše vjeru u poganske bogove s mnogim sumnjama. pravi Rimljanin teško da bi o rimskoj povijesti davao tako negativnih sudova kao što to čini Hipolit.mostalne kršćanske književnosti na latinskom jeziku. ali kako joj Rim zahvaljuje svoju veličinu. tako da bi čovjek u još uvijek otvorenom pitanju prioriteta. Hanssens. 253. podrijetlom s Istoka.

Po Hipolitovoj namjeri. Pravo je djelovanje imala na Istoku. isto kao i Aleksandrijac. Nautina da u spomenutim radovima pripiše Philosophumena. godine. ne donosi piščevo ime. prije svega u Egiptu.donose popis njegovih djela. etiopski i arapski. Iz naslova vidimo da je riječ o piscu vrlo široka zanimanja koji se može usporediti s Origenom. Putovi kojima je djelo doprlo do nas vrlo su zamršeni: prva se knjiga pripisivala Origenu. nego se oslanja na poganska naučavanja. doista prikazuje Hipolita – na pobočnoj strani stolice uklesan je nepotpun katalog njegovih spisa i jedan uskršnji ciklus – bilo bi to svjedočanstvo o ugledu koji je uživao kod svojih pristaša. više sačuvana na izvornom jeziku. S Origenom dijeli Hipolit u prvom redu sklonost prema Bibliji. U prvom dijelu dokazuje zablude poganske filozofije i zastranjenja poganskih religija (knjiga 1-4). Ta »Traditio apostolica« nije. nego je upraviteljima općina pružao normu po kojoj su mogli ispitati usklađenost svojih liturgijskih propisa s apostolskom predajom. tumači alegorijski. jest »Pobijanje sviju hereza«. psalma i predao srednjem vijeku. Piscu je glavna namjera da dokaže svoju tezu kako svaka hereza potječe od toga što ne slijedi Krista. Deseta knjiga donosi sažetak djela uz kratak prikaz sadržaja kršćanske vjere. Pisac strastveno napada sve one koji zaboravljaju svoju dužnost te kao pozvani članovi hijerarhije preširoko otvaraju grešnicima vrata u crkvu svetih. No od njegovih biblijskih spisa sačuvao se samo malen ostatak. ovdje se u raspravi s Kalistom govori o Crkvi kao o nositeljici i čuvarici istine. knjiga »Apostolskih konstitucija«. Premda je primio samo krštenje klinika. Polemika je oštra i gubi svaku mjeru kad se radi o osobnom protivniku tako da se čini da ovdje govori neki drugi Hipolit nego u ostalim djelima 9. omogućuje da se spomenute knjige pripišu Hipolitu. čije su se sposobnosti i naobrazba morale boriti protiv mnogostrukog otpora unutar rimske općine. nad čistoćom i nepatvorenošću koje trebaju bdjeti biskupi zajamčeni apostolskom sukcesijom. isto tako shvaća zaručnika i zaručnicu Pjesme nad pjesmama kao Krista i njegovu Crkvu. rukopis s knjigama 4-10. kojeg naziva Josipos. Ako kip nekog učitelja koji je nađen 1551. različite dužnosti crkvenih službi. U Suzani Danielove knjige vidi pralik Crkve. sačuvao se samo kraj. Rano je djelo bilo »Syntagma« protiv 32 hereze. a katkada vidi u zaručnici već i dušu koju Bog ljubi. »Oporuka našega Gospodina Isusa Krista«. Kroniku i spis »O Svemiru« jednom drugom autoru. nazvano i »Philosophumena«. Dok se u komentaru Daniela i u egzegezi Pjesme nad pjesmama Crkva prikazuje kao neokaljana Kristova zaručnica u kojoj nema mjesta počiniteljima teških moralnih prijestupa.spominje kao vlastita. koju progone Židovi i pogani. Briga za održanje apostolskih predaja uvjetovala je kao drugi motiv Hipolitovo spisateljsko djelo. Zato je napisao crkveni pravilnik koji je trebao osigurati najvažnija pravila i formule za podjeljivanje redova. koji opovrgava naučavanje Noetosa. koje se pripisuje Hipolitu. Sveto pismo ili predaju. godine. ipak je on dobro uočio upadljivu razliku u stilu i osebujni tematski krug »Philosophumena« u usporedbi s drugim Hipolitovim spisima i tu je razliku s punim pravom iznio. crkveni je pravilnik vjerojatno idealan oblik koji nije bio namijenjen potrebama neke određene općine. a onda pobija prije svega gnostičke sustave. »Hipolitovi kanoni« i 8. doduše. »Philosophumena« imaju vrlo kompilatorski karakter te se stječe dojam da je riječ o nacrtu koji nije bio razrađen. djevičanske Kristove zaručnice. papa Fabijan ga je ipak bio 9 To je potaklo P. . Takvo je tumačenje preuzeo u prvom redu Ambrozije u svojoj egzegezi 118. krštenje i svetkovanje euharistije u smilu tradicije. premda se jasno osjeća da metodu primjenjuje treznije. Osobito upada u oči pojam Crkve koji zastupaju »Philosophumena«. Osiguranju apostolske predaje u nauci služe Hipolitovi dogmatsko-protuheretički spisi. ali je jezgra niza daljnjih crkvenih pravilnika kao što su »Apostolsko uređenje«. dok je latinski prijevod (oko 500) nepotpun. Građa potječe uglavnom iz istočnjačkih vrela te se stoga ne može smatrati crkvenim pravilnikom u koji bi Hipolit kao osnovicu bio ugradio liturgijske oblike uobičajene u Rimu na početku 3. Novacijan Novacijan se s pravom može nazvati prvim vrsnim rimskim teologom.»Kroniku« i »O svemiru« . oslanjajući se na Ireneja (knjiga 4-9). što je po ondašnjem shvaćanju odavalo pomanjkanje hrabrosti u ispovijedanju vjere. koju on. Daljnje protuheretičko djelo. koji je pronađen tek 1842. kao što to dokazuju brojni prijevodi na koptski. a bavilo se zabludama koje su se dotad pojavile u povijesti. jedino činjenica da pisac neka druga Hipolitova djela . Činilo mu se da je ta tradicija ugrožena u praksi bogoslužja i u naučavanju. a da pri tom ipak ne dostiže njegovu stvaralačku izvornost i dubinu. stoljeća. Iako njegovi argumenti tu nisu uvjerljivi. a od toga komentar Daniela u grčkom originalu i egzegeza Pjesme nad pjesmama u cjelovitu prijevodu.

oko sredine stoljeća citira Ciprijan tu Bibliju tako dosljedno da se mora pretpostaviti kako je bila općenito priznata. Rana je postala neizlječiva kada je Novacijan svoj istup iz Crkve nastojao opravdati pojmom Crkve prema kojem u crkvi svetih ne bi moglo biti mjesta teškom grešniku. prvi datirani latinski pisani spomenik kršćanskog podrijetla (180. no i ovdje ističe podređenost Duha Sinu. osobito Hipolita i Tertulijana. igrao odlučujuću ulogu. kad su umjesto njega. »De bono pudicitiae«. a nekoliko godina kasnije upotrebljava Tertulijan jedan prijevod Biblije koji. te prikazuje pitanje jasnim. Opovrgava se Marcionova teologija i modalističko shvaćanje monarhijanaca. druga zauzima negativan stav prema posjećivanju poganskih kazališnih i cirkusnih igara. Interes latinske književnosti ne kreće se toliko oko obuhvaćanja metafizičkog sadržaja objave i njezine nadmoći nad helenističkim religioznim strujanjima. koja je pod rimskom vlašću opet cvala. O odnosu Duha Svetoga prema Sinu i Ocu govori samo ukratko. nego oko pitanja neposrednog oblikovanja života usred poganske okoline. Oko 250. Kršćansko propovijedanje započelo je najprije u gradovima. na Istoku je stekao dosta sljedbenika. Za tadašnje sedisvakancije vodio je dopisivanje rimske Crkve s vanjskim općinama i prikazao u 2 ili 3 pisma upućena Ciprijanu stanovište Rima u postupku prema otpalima za progona. prva govori o pitanju obveznosti židovskih zakona o jelu a rješava se negativno. koju je morala voditi protiv shizmatičkog pokreta Novacijana i Felicisima te prilikom spora oko heretičkog krštenja u drugoj polovici stoljeća. godine 1932. izabrali. Novacijan zastupa izraziti subordinacijanizam. No prijelaz na latinski jezik u naviještanju i liturgiji zbio se prije u Africi nego u Rimu. .zaredio za prezbitera te je u njegovu kolegiju oko 250. koja počinje sa svojim prvim predstavnikom Tertulijanom. koje je bilo u skladu s razumnom Ciprijanovom praksom. 45. daje vrstan prikaz ranokršćanskog ideala čistoće. Sve govori u prilog tome da je kršćanstvo u te provincije onkraj mora pošlo iz Rima. U isti mah ondje se već osjećaju prve razlike koje će grčku i latinsku literaturu sve više razdvajati. prilikom biranja biskupa godine 251. u rimskim katakombama nađeni grobni natpis s tekstom: Novatiano beatissimo martyri Gaudentius diaconus fecit čini se potvrdom te vijesti. Tu je mogao Dionizije Aleksandrijski samo s mnogo muke spriječiti veći otpad10. u prvom redu u Kartagi. 10 On je pokušao nagovoriti Novacijana na povratak. njegovo pismo u Euzeb. potječu iz kasnijeg razdoblja njegova života. O Novacijanovoj smrti govori samo Sokrat. godine). što zahtjeva borbu protiv grijeha i pozitivno vježbanje u kreposti kao doprinos pojedinog kršćanina osiguranju otkupljenja. usp. Do tog odvajanja došlo je najprije iz osobnih razloga. Isto tako su afričku Crkvu oblikovali nutarnji razdori. u kojem upotrebljava radove vanjskih teologa. Sve se to odrazuje u ranokršćanskoj književnosti sjeverne Afrike i daje joj živu. Ostali Novacijanovi spisi imaju pastoralni značaj. stoljeću starokršćanskoj književnosti opširniji je i jačeg djelovanja. istina. Kršćanska književnost. »Akti scilskih mučenika«. nije našao nikakvih trajnih pristaša. Kornelija. To Novacijanovo djelo privremeno zaključuje zapadnjačku teologiju o Trojstvu prije Konstantina. dok je na Zapadu jedna Sinoda od 60 biskupa pod vodstvom pape Kornelija stvorila jasnu situaciju izopćenjem Novacijana i njegovih pristaša. treća. što je bilo nagrađeno sve bržim rastom Crkve. stoljeća. koju Duh svojim darovima čuva netaknutu u svetosti i istini. ukoliko proizlaze iz kršćanske nauke o otkupljenju. vjerojatno pretpostavlja prijevod Pavlovih poslanica na latinski. S Augustinom će ponovno započeti diskusija. katkada borbenu notu. izrazito odražava vlastiti svijet koji je svojstven afričkom kršćanstvu 3. ne odgovara njegovu ukusu. napisao je Novacijan svoje glavno teološko djelo o presv. koji uza sve naglašavanje Kristova božanstva podređuje Krista Ocu gotovo više nego prijašnja teologija. Posebno potcrtava ulogu Duha Svetoga unutar Crkve. HE 6. U ondašnjim progonima upravo je ono bilo izloženo najtežim opterećenjima i moralo je platiti visoku cijenu krvi za svoju odanost vjeri. Njezini viši slojevi svakako su govorili grčki. koje je morala izdržati u sukobu s gnostičkim sektama i montanizmom a onda borba za njeno jedinstvo. što je slučaj na Istoku. i to da je umro za Valerijanova progona kao mučenik. pa bio on i najspremniji da okaje svoje grijehe. stilski vrijednim jezikom i odmjerenim formulacijama. Od triju Novacijanovih pastoralnih poslanica njegovim općinama. u kojem se naglašeno naviješta bračna vjernost i visoka cijena djevičanstva. suprotno svom očekivanju. Trojstvu. koji su se sami smatrali crkvom »čistih« (καθαροί). jer su se i njegovi misionari služili u propovijedanju najprije grčkim jezikom. nadalje oko provođenja vjere u djelo. Dok Novacijan u afričkim krugovima. kada je nakon odvajanja od rimske općine vodio kao biskup vlastitu čvrsto organiziranu općinu rigorističkog karaktera. Tertulijan Doprinos koji mlada afrička Crkva daje u 3.

branio je Tertulijan Crkvu kao jedinu posjednicu istine u jednom načelnom spisu koji izvanredno pokazuje njegovo veliko jurističko znanje. Niz monografija uperen je protiv pojedinih gnostika ili njihovih posebnih učenja. dotad nepoznatom jasnoćom. . O biti Crkve govori kao montanist kad otklanja ministerijalno svećeništvo i tvrdi: ubi tres. već odavno. ali neizravno govori poganstvu kao cjelini. koja se svakom čitaocu njegovih spisa neprevidivo otkriva. Uz to posjeduje dar za sažeto. o strpljivosti. ušao u Crkvu te joj odmah svoje talente stavio na službu. nego traži pravdu koja počiva na besprijekorno ustanovljenoj istini. smatra Tertulijanov spis “De pallio” njegovim posljednjim djelom. uskrsnuću tijela. Njegov temperament. Osobito oštre oblike poprima njegova borba protiv Crkve kojoj ne priznaje pravo da oprašta grijehe. kad je kao odrastao čovjek. Iz vrela se ne može riješiti pitanje je li bio prezbiter ili je ostao laik. Säflund. stoljeća. Jasno pokazuje da se kršćanima čini najveća nepravda. koja će potom prevladati u djelima iz montanističkog razdoblja. veličinu mučeništva od gnostičkog zamagljivanja. naviještali su kršćanski učitelji onu poruku koju su dobili od apostola i koju je apostolima povjerio Krist. pri tom treba uvažiti da njegova pripadnost montanizmu bitno mijenja njegove nazore. prije pojave hereza. samo ona može suditi o njegovu pravom smislu te tako ustanoviti sadržaj vjere. ecclesia est. Često se već ovdje osjeća rigoristička nota. Tako u Tertulijanovu liku nalazimo dvostruku crtu. n. Neko prvenstvo s vlašću vezivanja i razrješivanja pripadalo je samo Petru. Za obranu svojih uvjerenja raspolaže perom koje vlada latinskim onoga doba bolje od pera bilo kojeg pisca onih godina. vojnu službu i sva zvanja koja dolaze u bilo kakav dodir sa službom idolima (De corona. pa u tom nalazi opravdanje za taj korak. tako npr. Nakon prvog pokušaja u djelu »Ad nationes« nalazi u »Apologeticum« oblik koji odgovara njegovim predodžbama. a zatim se priključio montanističkom pokretu i tada preko mjere spaljivao sve ono čemu se dotada klanjao. vrlo slikovito izneseno znanje sa svih područja. U nizu spisa Tertulijan želi prikazati poganima istinsku sliku kršćanske vjere. posebnu pravnu izobrazbu i poznavanje grčkoga. osuđuju se a da nije poznata i'stina o njima. posjedovao je solidnu opću i retorsku naobrazbu. što bi pripadalo jedino montanističkim prorocima (De pudicitia). U isti mah dostiže umjetničku razinu koje dotad nije bilo. Sada postavlja zahtjeve koji su u gruboj suprotnosti s prijašnjim pogledima. upečatljivo formuliranje. Nezasitnosti njegova bića čini se da ni montanizam napokon nije bio dostatan. Zato Tertulijan ne moli za milost. može se vjerovati Augustinu kad kaže da je pred svoju smrt osnovao sektarsku skupinu koja se po njemu nazvala tertulijanistima11. kad osuđuje drugi brak (De monogamia). Stoga jedino Crkva posjeduje Sveto pismo. Do otprilike 207. De idololatria) i kad proglašuje najstrožu posnu praksu (De jeiunio). Rođen oko 160.S Tertulijanom susrećemo prvoga i ujedno i najplodnijeg i najprofiliranijeg pisca pretkonstantinskog kršćanstva u sjevernoj Africi. kao već spomenuto djelo protiv Marciona koje opovrgava njegov dualizam i brani sklad između Starog i Novog zavjeta. u Kartagi kao sin poganskog oficira. Njegov oštar um bespoštedno otkriva slabosti protivničkog dokazivanja i rado izvrgava ruglu onoga koji drukčije misli. u svojoj argumentaciji polazi Tertulijan od predodžaba koje su poganima bliske te im suprotstavlja kršćansku nauku i kršćanski život. G. On želi očuvati kršćansku nauku o stvaranju. O pitanjima oblikovanja kršćanskog života u svakidašnjici govori u malim spisima o smislu i djelovanju krštenja. Spis se izravno obraća upraviteljima (praesides) rimskih provincija. interesi pisca Tertulijana nisu bili spekulativni te u njega ne nalazimo sustavan prikaz kršćanskog nauka. bez ikakvih ustupaka i kompromisa. tko misli drukčije ne samo da je protivnik njegovih nazora. osobito gnostičkim strujanjima. 86. i o pokori u duhu i praksi. sklon krajnostima. Nema sumnje da su Tertulijana čitali. Tako njegova apologetika stvarno nadilazi Grke 2. pod dojmom kršćanske postojanosti u vjeri prilikom progona. Za prikazivanje vlastitog stanovišta stoji mu na raspolaganju moćna rječitost koju potpomaže široko. n. »De praescriptione haereticorum« pokazuje da kršćanstvo može dokazati nedvojbeno pravo posjedovanje istine nasuprot herezi. U cjelini. Taj je čovjek uvijek ono što ispovijeda. odveo ga je gotovo nužno iz Crkve kad je montanizmu našao oblik kršćanske vjeroispovijesti u kojem je krajnji rigorizam postao zakonom. njegova argumentacija ne djeluje uvjerljivo. nego je i moralno sumnjiv. Njegovo značenje za povijest dogmi sastoji se u svjedočanstvu njegovih djela o stupanju razvitka koji su pojedine istine dostigle u njegovo vrijeme. licet laici. a crkveno shvaćanje o Trojstvu prikazuje. Vrijeme njegove spisateljske djelatnosti traje otprilike četvrt stoljeća (oko 195-220) te obuhvaća dva gotovo jednako duga ali suprotna razdoblja. mj. I nasuprot herezama svog vremena. o kazališnim predstavama. o molitvi. koje zaokuplja čitaočevu pažnju. nasuprot Praxeasu. dakle 11 De haeres. ali postoji sumnja je li ikoga uvjerio. bio je uvjeren gorljiv član katoličke Crkve.

Ono počiva na vlasti vezivanja i razrješavanja. on je pravi učitelj Crkve koji je najprije uveo apostole u svu istinu. tko sudjeluje pri orationes sacrificiorum. u pitanju vrijednosti heretičkog krštenja. O Euharistiji misli Tertulijan vrlo konkretno. Ciprijan ne izvodi iz toga i stvarnu jurisdikciju Petra nad njegovim suapostolima. njegov svijetao lik i njegovo usmjeravajuće pastoralno djelovanje utisnuli su karakteristične crte kršćanstva njegove domovine. Već djeca moraju što prije postati članovima Crkve. I zanimanje za njegove splse osnivalo se na duboku dojmu koji je proizlazio iz njegove osobe i djelovanja. koje je njegovo djelo i u kojem se čuje njegov glas. Njegove rasprave i pisma služe većinom rješavanju dnevnih pitanja koja su se javljala uslijed progona i ugrožavanja crkvenog jedinstva sektaškim diobama. postao Sinom tek prilikom stvaranja te kao takav nije vječan. Rimskoj općini pripada naprotiv časno mjesto koje se osniva na činjenici da je Petar djelovao i umro u Rimu. Dušobrižnik Ciprijan obraća se za vrijeme kuge utješnom riječju kršćanima sjeverne Afrike i poziva ih na požrtvovnu caritas (De mortalitate. Pravo na davanje uputa od strane Rima. stoljeća.inskom Zapadu. Pobliži odnos između Oca i Sina smatra se subordinacijskim. kod Tertulijana nalazimo prvi put u latinskoj literaturi izraz trinitas. koja je dana samo njemu. Sin i Duh Sveti unius substantiae et unius status et unius potestatis. pa ni prenošenje njegovih osobnih ovlasti na njegova nasljednika kao rimskog biskupa. prije svega po Svetom pismu. Predstavnik i jamac crkvenog jedinstva jest biskup. odakle simpatično progovara religiozna sigurnost koja se nakon duga traženja našla u krštenju. a Sin tek neki izvedeni dio25. Veća samostalnost. 21. De zelo et livore) te u spisima o Očenašu i strpljivosti nastavlja Tertulijanove misli. koji je sa svojim subiskupima povezan zajedničkom osnovicom što počiva na apostolskoj službi. kao pisac afričke Crkve. I Sveti Duh se zamišlja kao osoba. biskup Kartage. koja ima vrlo veliku dokumentarnu vrijednost za proučavanje pojma Crkve u sredini 3.nije bilo dano kasnijim biskupima. Osim naziva persona. U kristologiji i nauci o Trojstvu upotrebljava terminologiju koja je utjecala na daljnji razvoj na lat. osjeća se u njegovoj raspravi »O jedinstvu Crkve«. U toj je vjeri biskup Ciprijan primio na se smrt svjedoka držanjem koje je njegovu imenu osiguralo u sjevernoafričkoj Crkvi nezaboravnu uspomenu. Vjernost Crkvi za progona zaslužuje najveće priznanje. Monarhijanizam i modalizam . kao npr. kao što je bilo tijelo na križu. koga je zvao svojim učiteljem i neprestano čitao. Logos je postojao već prije stvaranja svijeta. Predodžba o istočnom grijehu kao vitium originis za njega se sastoji u tome što je Adamovim grijehom ljudska priroda otrovana zlom požudom. no on djeluje i u svakoj kršćanskoj općini kao namjesnik Boga i Krista. Slavi kršćanski ideal djevičanstva i opominje pred razornim posljedicama razdora (De habitu virginum. jer samo Otac posjeduje puninu božanstva. pravo na kršćansko ime nema nitko tko ne pripada toj Crkvi. De opera et eleemosynis). Kako je tu vlast Krist predao samo jednom apostolu. samo je u njoj sigurno spasenje po formuli: salus extra ecclesiam non est. odbija Ciprijan vrlo jasno. poglavlje Prvi kristološki i trinitarni sporovi. pojedini je biskup i u takvim pitanjima odgovoran samo Bogu. Jaču osobnu notu ima kratak spis »Ad Donatum. Među tim nosiocima zauzima Petar posebno mjesto koje se temelji na stvarnom pravu. Pripadnost Kristovoj Crkvi Ciprijan vrlo cijeni. prilično je utjecao na kasnija pokoljenja. što se tiče sadržaja i oblasti tih nazora. neposredno će zadobiti gledanje Boga. prima tijelo Gospodnje. no on ne smatra da iz toga nužno slijedi potreba krštenja djece. koje je tako istinsko i pravo tijelo Kristovo. u tom su Trojstvu Otac. tijelom i krvlju Kristovom hrani se duša. Teološki vrlo ovisi o Tertulijanu. obje su prirode sjedinjene u jednoj osobi. ali nisu pomiješane. to je Krist htio utvrditi jedinstvo Crkve zauvijek. te je krštenje djece za Ciprijana praksa koja se sama po sebi razumije. Ciprijan I Ciprijan. za vođenje svoje općine. Po njemu je Isus Krist pravi Bog i pravi čovjek. tko je u mučeništvu zapečatio svoje svjedočanstvo za Krista i svoju Crkvu dajući život.

kao Asklepiodot. rođen od djevice i Duha Svetoga. jer se u njemu nije vidjelo nikakvo ugrožavanje Kristova božanstva. Teodot Mlađi unio je nov element u dotadašnje teorije kad je Melkizedeka naznačio kao najvišu silu. Apologet Teofil upotrijebio je dapače za tu stvarnost naziv Trias. pri tom se osobna razlika između Oca i Sina gubi dotle da se tvrdilo kako je Otac i na križu trpio. Dinamistički monarhijanizam. tek tada je rođen. a s druge su se strane pozivali na to da kao vjerni čuvari apostolskih predaja o Kristu uče samo ono u što se oduvijek vjerovalo. On je. Njegovu osnovu tezu da je Isus do svog krštenja na Jordanu živio životom jednostavna no vrlo pravedna čovjeka. Godine spretno izbjegao svaku određenu formulaciju. ima racionalističku crtu koja se teško mogla pomiriti s idejom Božjeg utjelovljenja. Mnogi su u Kristu gledali samo čovjeka koji je. Kristologija Logosa. istoljeća nisu podrobnije bavili problemom . No naglašavanje Božjeg jedinstva tražilo je ujedno stav prema kristološkom problemu. tek tada je postao osoba različita od Oca.Apologetski pisci 2. dinamistički monarhijanizam spasio je. Sina i Duha. no nije došlo do dublje pojmovne obradbe te objavljene istine i odgovarajuće jezične formulacije. Od latinskog teologa potječe i ime kojim se pokušala označiti ta teologija: monarhijanizam. Prvim njegovim predstavnikom spominju vrela nekog obrazovanog trgovca kožom iz Bizanta po imenu Teodota koji je oko 190. Prva su dvojica pokušala organizirati pripadnike adopcijanizma u vlastitu općinu te su dapače pridobiIa rimskog priznavaoca Natalisa da joj bude vođom. tako da se teolozi 2. kako im se činilo. u teologiji upotrebljavao trinitarne formule svoga vremena.odnosa između Oca. njihova predodžba o kristologiji Logosa. godine došao u Rim i tamo tražio pristaše za svoja teološka shvaćanja. koji je oduvijek egzistirao u Božjoj nutrini (λόγος ενδιάθετος). kojom su njeziini pristaše htjeli izraziti svoju vjeru u jednoga Boga i jedno jedino božansko počelo. Pod Božjom mudrošću ili Logosom Pavao nije razumijevao osobu različitu od Oca nego neku neosobnu silu. Taj kristološki subordinacijanizam proizveo je na prijelazu u 3. U crkvenoj obrambenoj borbi protiv gnosticizma isticalo se također u prvom redu jedinstvo božanskoga bića. na koga je onda sišao Duh ili Krist. širio ideje utemeljitelja. još nije značilo konac adopcijanskog pokreta. jednom kao Otac. stoljeća započeti upravo na trinitarnom pitanju. Oko sredine 3. jer mu je Pavao od Samozate tim terminom zanijekao vlastitu osobnu subzistenciju. ali je praktički napustio Kristovo božanstvo. a onda kao Sin. istina. jedno božansko počelo. Drugo rješenje pitanja iznosili su oni koji su tvrdili da se jedan Bog svaki put objavio na različite načine (modi). čijom se naukom i životom pozabavilo nekoliko Sinoda. Pokret su započela dvojica muževa podrijetlom s Istoka. stoljeća u svojim raspravama s vjerom u poganske bogove naglašavali su prije svega strogi monoteizam. Formulom monarchiam tenemus izražava Afrikanac Tertulijan lozinku. na drugom sastanku biskupa dokazao je učeni prezbiter Malkhion njegove zablude te ga je sinoda maknula s položaja i isključila iz crkvenog zajedništva. po njoj je. u prvom redu u Rimu. stoljeće dosta žestoku reakciju kršćanskih krugova koji su Božje jedinstvo htjeli spasiti uz svaku cijenu. Njihovo zanimanje za logiku i geometriju. no u kojem je Božja sila (δύναμις) djelovala na sasvim poseban način. ali ih je lišio njihova pravovjernog smisla. Teodot Mlađi i kasnije Artemon. doduše. no rasprave oko njihovih teorija odigrale su se uglavnom na Zapadu. Taj tzv. imala je svojih nedostataka jer je Sina podređivala Ocu. nije dakle u istom smislu vječan kao Otac. jer je niz učenika. adopcijanci su s jedne strane napadali pravovjerno shvaćanje kao diteističko. stoljeća dva su argumenta igrala ulogu u njihovu naučavanju. stoljeća razradili. Čini se da je stoga svoje pristaše nalazio više u intelektualnim krugovima. tu je borba protiv kristologije Logosa pošla dvojako. Nejasno se osjećalo da su u jednom nedjeljivom Bogu postojale stanovite razlike koje su se osobito pokazale prilikom stvaranja i otkupljenja. No taj subordinacijanizam očito nije u prvo vrijeme smetao religioznoj svijesti. proizašao iz Oca tek kao stvoritelj i upravljač svijeta (λόγος προφορικός). Logos. naime. stoljeća na Istoku biskup sirijskog grada Antiohije Pavao od Samozate. koji se prikladno zove adopcijanizam. koji nije ugrožavala. Osobito grubi adopcijanizam naviještao je nakon sredine 3. No naglašavanje različititosti između Oca i Sina moglo se činiti opasnim ako je Božje jedinstvo igralo važnu ulogu. Dok je antiohijski biskup na prvoj sinodi 264. Teološko će razmišljanje na kraju 2. učeći da »Sin« naznačuje samo čovjeka Isusa u kojem se nastanila Božja mudrost. dok je odjek u običnom puku izostao. Izopćenje Teodota iz crkvene zajednice. nastojali su njegovi istomišljenici dokazati sredstvima filološke kritike teksta iz Biblije. veliko uvažavanje Aristotela i njihovi odnosi prema filozofski zainteresiranom liječniku Galenu proizveli su sablazan u kršćanskom narodu. Pri tom je sinoda odbacila tvrdnju da je Logos istobitan s Ocem (ομοούσιος). doduše. Antiohijska katolička općina morala je pod novim biskupom . Pristaše tog pokušaja rješenja zovu se stoga modalistički ili patripasijanski monarhijanisti. no on ih je nakon nekog vremena napustio. što ga je proveo rimski biskup Viktor (186-198). koju su zastupali apologeti a pisci 2. da »Duh« nadalje nije ništa drugo nego milost koju je Bog udijelio apostolima. koja je viša od Krista i pravi posrednik između Boga i ljudi.

nego je postojao prije svih vremena. potječe iz maloazijske Smirne i koji je oštro naglašavao dogmu o jednom Bogu. Daljnji predstavnik patripasijanaca. premda je upravo Kalist isključio Sabelija iz Crkve. godine. što se očituje iz napretka koji postiže trinitarna teologija sredinom 3. jer o njima pišu samo njihovi protivnici Hipolit. Nasuprot njemu. Zefirina (199-217) i Kalista (217-222). Izl 3. 45. naprotiv.30. Njegovi su se učenici pozivali na mjesta Staroga i Novoga zavjeta (npr. I nakon svoje osude raspolagao je Pavao priličnim brojem pristaša. tako da je u stvari Otac trpio. dakle. koji je Sina ili Riječ preoštro dijelio od Oca. naglasio je svom snagom Božju jedinstvenost izričući da Otac i Sin nisu nikakva odijeljena bića. U Rimu. Očito se i Kalist nastojao držati sredine između jasnog Sabelijeva modalizma i. Teškoće koje im je pri tom zadavao predgovor Ivanova Evanđelja susretali su alegorijskim tumačenjem. koji je rođen i koji je trpio« i 2) »nije umro Otac nego Sin«.8 ss. koji je postojao prije svih vremena i postao čovjekom. kako je pristaše te nauke nazvao kasnije Ciprijan.Domnom zatražiti dapače pomoć državnih vlasti protiv svrgnutog Pavla. nego posjeduje vlastitu subzistenciju. tj. Ocu. Vjerojatno je on dao modalističkom naučavanju sustavniji karakter time što je jednom božanstvu pripisao tri načina djelovanja. Zefirina. koji se kasnije pridružio pravovjernoj općini. Iv 10. Ovaj u prvom redu upotrebljava misaonu građu Tertulijana i jasno se udaljuje od modalizma. da je »druga osoba«. naučavao je i on potpunu istovjetnost Oca i Sina i nijekao svaku vlastitu subzistenciju Logosa. učenim Hipolitom. te zablude. naglašavajući da je Sin Bog samo kao Sin. dapače priznavanja. Sin nije rođen tek s obzirom na stvaranje. jer se iz toga naokon moglo izvesti postojanje dvaju bogova. protiv kojih je još i opći nicejski sabor (kanon 19) morao zauzeti stav. zbog podržavanja. Iz 44. kao Otac Bog je bio stvoritelj i zakonodavac. izražavala i kao Sin i Duh. koja su tumačili u smislu istovjetnosti Oca i Sina. Po Tertulijanovu polemičkom spisu protiv Praxeasa.6. No ni on u svom traženju prave ravnoteže između obaju mišljenja još uvijek nije raspolagao odgovarajućom terminologijom. koji se nije htio iseliti iz biskupskog stana.14-15. Noetos. nadalje da je Krist istovjetan s Ocem te iz toga izveo da je Otac postao čovjekom i trpio na križu. umro i uskrsnuo. iako je i ovaj zastupao subordinacijansku kristologiju Logosa. diteističkih tendencija učenog Hipolita. Prvi predstavnik modalističkog naučavanja kojemu znamo ime opet je Grk. da se ovaj dao zavesti od Sabelija. Da je Hipolit sudio preoštro. ali je ipak našao pristaša za svoje ideje. No iz obiju formula proizlazi. prema svojem osjećaju. čiji lik i podrijetlo ostaju nejasni. tzv. No borba Hipolita i Tertulijana protiv modalizma donijela je svoje plodove. činio sumnjivim. Usprkos različitim polazištima. gdje je još za pape Viktora zastupao modalističke ideje. Noetov učenik Epigon donio je tu nauku u Rim. čvrsto se držao razlike između Oca i Logosa. koji je nastao oko 213. »neznalicu i neobrazovana čovjeka«. gdje joj se pridružio Kleomen. paulianistima. jer u bit Oca ulazi da uvijek ima Sina. Modalistički monarhijanizam Modalistički pokušaj rješenja prilično se proširio.6. koji je bio identičan s Ocem. tako da je Otac zajedno sa Sinom trpio (compatitur). Rim 9. samo mu je pri tom nedostajala ispravna terminologija.5). Nemoguće je doći do jasne i potpune slike modalističkih ideja. što je za nj imao sumnjiv diteistički prizvuk. stoljeća u Novacijanovu djelu. dinamički i modalistički nazor vrlo su bliski. Nakon dviju diskusija s prezbiterima Smirne bio je Noetos isključen iz Crkve. nije u početku došao do sukoba s vodstvom tamošnje općine nego s vodećim teologom. ali je isto tako u nauci o dvjema ili trima božanskim »osobama« vidio još veću opasnost za razumijevanje vjere o jednom Bogu. Tertulijan i Epifanije. Tu se svaki nazor. a s druge razliku između Oca i Sina. bio je Sabelije. vidi se iz njegove osude Kalista. koji je božanstvo primio . Riječ. jer je očito više odgovarao jednostavnim religioznim dušama koje su u dubini bile uvjerene u biblijske iskaze o Božjoj jedinstvenosti i o pravom Kristovu božanstvu. Vodstvo grupe preuzeo je nakon Pavlove smrti neki Lucijan. koji. izražavajući da od Oca rođeni Sin. međutim. koji je navodno još za biskupa Zefirina (199-217) došao u Rim iz Libije. nasuprot Sabeliju. središtu modalističke propagande. nastojanje rimskog biskupa da s jedne strane naglasi Kristovo božanstvo. po Hipolitu. Krista Isusa i nijednog drugog. koja se. optužio je da zastupa obje teze: 1) »poznajem samo jednoga Boga. Čini se da je Praxeas svoje shvaćanje utoliko promijenio što je razlikovao čovjeka Isusa od Boga Krista. koji je žestoko napao oba rimska biskupa. 14. No s još većim naporom nastoji Novacijan izbjeći diteističke misli. Osjećao je. došao s Istoka u Rim. Hipolitov prigovor Zefirinu da zastupa modalističke misli proizašao je vjerojatno iz nepovjerenja kojim je papa susretao Hipolitov način izražavanja. kao Sin djelovao je u otkupljenju. a kao Duh udjeljivao milost i posvećenje. nije samo puki zvuk. Nije vjerojatno da je istovjetan s utemeljiteljem antiohijske škole i mučenikom Lucijanom antiohijskim (> 312). Možda je i Praxeas. opasnost od modalističkog naučavanja. tako da je Otac bio njegova stvarna bit.

bilo mu je teško priznati razlike u Trojstvu. zastupao za cara Gordijana (238-244) mišljenje da Krist prije svog utjelovljenja nije egzistirao na vlastit način. da se činilo izgubljenim bitno jedinstvo između obojice. u kojem je priznao stanovite nejasne formulacije. no boguhulno je govoriti o Kristu kao stvoru ili tvrditi da je bilo vrijeme kad nije postojao ili pak »njegovo božansko i neizrecivo rađanje« nazivati stvaranjem (ποίησις). apostolima i Crkvi. Diskusija o monarhijanizmu utjecala je sa Zapada i na druga područja kršćanstva. očito je zadovoljio Rim. 4) protiv sabelijanskog modalizma opasno približava drugoj krajnosti. De sent. napao je oštrim. Jači je bio odjek spora što ga je biskup Dionizije Aleksandrijski imao oko godine 260. Ta različnost u teološkom načinu mišljenja. oni nekako tvrde da postoje tri boga. u koje je također bio uvjeren. od kojih je jedno bilo upućeno biskupima Amoniju i Eufranoru. vrlo subordinacijanistički. Po Novacijanu je Sin podređen Ocu. Novacijan se ne izražava tako jasno. s patripasijancima libijskog Pentapolisa. dok Sabelije tvrdi da je Sin Otac i obratno. Dionys. prema Euzebijevu nejasnom izvještaju. nego da je Sin rođen već prije svih vremena. njemu je uspjelo opovrgnuti Beryllosa i ponovno ga pridobiti za pravovjerje. zajedno s dotada nesavršenom terminologijom. jer bi inače Trojstva nestalo. tj. kao »osoba«. U Arabiji je biskup Beryllos iz Bostre. kao npr o različitom smislu hipostaze. Nasuprot tome potrebno je jednako čvrsto vjerovati u Božju jedinstvenost kao i u božansko Trojstvo. Aleksandrijski Dionizije napisao je na to opširan spis da se opravda. Jednako je bez suzdržavanja naglasio vječnost Sina. koga je nazvao stvorom (ποίημα) tako netočno. monarhiju. Dok je molio aleksandrijskog biskupa da točnije izrazi svoje mišljenje. istodobno je uputio tamošnjoj općini pismo koje je izlagalo shvaćanje Rima o Trojstvu. izraz ομοούσιος je izbjegavao. cijepaju na tri odijeljenje hipostaze i na tri božanstva te zastupaju nauku koja je upravo suprotna sabelijanističkoj. U raznim pismima. . no u isti mah površnim izrazima modalističke teorije i formulirao pri tom razliku između Oca i Sina. Zapadu je »dogma« o Božjoj jedinstvenosti bila nešto nepovredivo. To podsjeća na adopcijanističku kristologiju. Što se tiče »osobe« Duha. Njegov zaključan stav. jer je time prestala diskusija. kao »osobe« Istok je uslijed poznavanja neoplatonskih ideja o hijerarhiji bitka bio prema misteriju Trojstva otvoreniji. manji od Oca. on nastoji Dioniza u svakom pogledu prikazati pravovjernim. 22. Jedna prijava u Rimu potakla je tamošnjeg istoimenog biskupa Dionizija (259-268) na zauzimanje višestruko važna stava.od Oca. no u isti mah ukazao na to kako se nije vodilo računa o njegovu shvaćanju kao cjelini. Smatra ga božanskom silom koja djeluje u prorocima. iako nije jasno shvatio nauku o vječnom rađanju Sina. 14-18. koji se samo kao Sin razlikuje od Oca. njegov je način izražavanja. dakle. tako da ne postoji neka podijeljenost božanske prirode. 9. Napredak u odnosu na Tertulijana i raniju teologiju sastoji se kod Novacijana u spoznaji da se osobna razlika Oca i Sina ne temelji na ekonomiji spasa. da se ima sačuvati Božja jedinstvenost ali da valja priznati tri osobe. dok je Bazilije. postojao prije stvaranja svijeta. Sina i Duha. ali ostaje pri tom da su to tri »hipostaze«. poglavlje Maniheizam 12 Atanazije. i on zabacuje odijeljenost Oca. da nije posjedovao vlastito božanstvo nego samo Očevo. koje se u njemu nastanilo. Ep. Beryllosova nauka naišla je na otpor njegovih subiskupa. može se prihvatiti12. jer da nije biblijski. Sigurno je pri tom bila riječ o ispravnoj terminologiji. da je supstancijalno. koja se u Rimu mogla lako poistovjetiti s Tertulijanovom supstancijom. kaže da je čuo kako tamo ima kateheta i učitelja teologije koji drevno i najsvetije naviještanje Crkve. a ako se ispravno shvati. koji su se bavili njome na raznim sinodama te napokon pozvali Origena na disputu. ali s jasnim negodovanjem na teološku školu iz koje je potekao. Ne spominjući imenom biskupa Dionizija. doći će u narednom stoljeću jasno do izražaja i dati povoda zamašnoj raspravi o trinitarnoj dogmi. poslušan Ocu. Iza toga je stajalo različito gledište s kojega su Istok i Zapad prilazili teologiji Trojstva. 2 oštrije vidio i opazio da se njegova opozicija (napose sent.

U njoj je bio u početku odgojen i Mani. u spiljama Turfana u kineskoj provinciji Turkestanu. Zato šalje na zemlju glasnike prave religije koji ljudima donose pravu spoznaju o njima samima. iz kojeg Augustin često navodi. Oba su nerodena i vječna. biće svjetla i biće tame. Odsad mu Otac svjetla pomaže da se sve više oslobodi od tame u sebi. poslanika svjetla. tj. koji zapovijeda mnogobrojnim demonima. Ta trojica nisu svoju poruku ostavili pismeno i zato su se religije koje su osnovali. Nakon Manijeve smrti uslijedio je žestok progon njegovih sljedbenika. mogu se život i nauka perzijskog osnivača religije danas otprilike ocrtati ovako: Mani je vođen 14. prevedeni sa sirskoga na koptski i daju uvid u religiozni svijet jedne manihejske skupine. te važnu opširnu knjigu psalama. u kojoj je strogo suzdržavanje od mesa i vina bilo povezano s mnogostrukim ceremonijama čišćenja. uglavnom vijestima iz nemanihejskih vrela. rodio se utemeljitelj nove religije koja je vrlo odlučno nastupala kao najopćenitija od svih religija te svim narodima obećavala pravo otkupljenje. koji se u grčkim. osim toga tzv. Do početka10. Uskoro je Mani pošao na misijski put u Indiju. Cim čovjek postane svjestan te činjenice. ispovijedni formulari. Ti su tekstovi bili oko 400. Ime je dobila po svom osnivaču Perzijancu Maniju ili Manesu. i donose svaki put jednom dijelu čovječanstva gnozu. iz kojih se može dobiti daleko točnija i obuhvatnija slika te religije. koji su dijelom pobjegli na Zapad. On izvodi iz sebe preko niza međuemanacija živa Duha koji oslobađa pračovvjeka od zle materije i tako ga otkupljuje. »Blago života«. gdje je prije svega na području Beludžistana uspješno propovijedao. To su ponajprije tekstovi nađeni oko 1900. carstvo materije nastoji progutati svjetlo. što leži na sjeveru. Po tome je u nauci o Bogu maniheizmu svojstven radikalan dualizam. kad spozna sama sebe. Između oba počela i njihovih carstava izbija rat. U kraljevstvu svjetla vlada Otac veličine. jer je veći dio bogate manihejske Iiterature uslijed progona državnih i crkvenih krugova. travnja 216. dijelove iz nekog udžbenika maniheizma. »Knjiga misterija« u 24 poglavlja i napokon pisma nađena u gornjem Egiptu. najvažniji od njih jesu: »Veliko evanđelje od alfa do tau« s dodatkom albuma slika. Taj je mitski proces simbol i odraz puta otkupljenja čovjeka. tako i na bizantskom Istoku a kasnije i unutar islamskog područja. već nakon kratkog boravka u tamnici umro. koji mu je dopustio da slobodno naviješta svoju religioznu poruku u cijeloj sasanidskoj državi. Na osnovi te nove situacije s obzirom na vrela. Mani je godine 277. postoje dva najviša bića ili počela istoga ranga. sadržaj koji će mu se saopćiti daljnjim otkrivenjima. Na prijelazu 19. stekao je naklonost svoga kralja Sapura I (241-273). Anđeo mu je otkrio da je određen za misionara i navjestitelja nove univerzalne religije. a u kraljevstvu zla Knez tame. istinsku religiju kojoj protivna strana još otežava širenje. brzo raspale ili iskrivile. Manijeva spisa. uništen. Zarathustra se ograničio na Perziju. Za kralja Bahrama I (274-277) temeljno se promijenio stav dvora prema Maniju. Mani je sada razvio opširnu misijsku djelatnost. »Kephalaia« . kraljevstvu svjetla ili dobra. ali su time htjeli označiti samo njegovo svjedočenje smrću za njegovu vjeru. Isus na Judeju ili pak samo na Zapad. stoljeća.Nekoliko desetljeća nakon što je veliki gnostički pokret 2. Ti su glasnici Buddha. nadalje liturgijski fragmenti. vjerojatno su ga svećenici Zaratrustine religije optužili za planove o prevratu i za herezu. ali su mu već vrlo rano opetovane vizije očitovale njegov veliki religiozni poziv. Buddha je djelovao u Indiji. u njegovu obranu stvara Otac veličine pračovjeka koji polazi u boj sa svojih pet sinova. stoljeća raspolagalo se. stoljeće pronađena su i izravna manihejska vrela. što se tiče maniheizma. ali su suprotstavljena jedno drugom nepremostivom suprotnošću svako na svojem području vlasti. Stoljeća počeo jenjavati. i kraljevstvu zla na jugu. Daleko je važnije bilo otkriće manihejske knjižnice 1930. ali ga Zli pobjeđuje. sam je kao misionar naučavao na Zapadu sve do Nizibisa i odašiljao po smišljenom planu daljnje vjerovjesnike koji su njegovu nauku još za njegova života unijeli u Egipat i istočno-iranske provincije. koja je otprilike jednu generaciju nakon Manijeve smrti stvorila u gornjem Egiptu snažno propagandno središte. ulomci iz »Knjige divova«. Pračovjek shvaća svoju sudbinu i moli Oca veličine za pomoć. vjerojatno u partskom glavnom gradu Seleukia-Ktezifon i potječe iz obitelji koja je bila po ocu i po majci u rodbinskoj vezi s perzijskom kneževskom kućom Arsakidal. kako na latinskom Zapadu. u 20. Njegov je otac pripadao nekoj religioznoj sekti (mandejci?). posjeduju istu moć. Vrativši se u perzijsku domovinu. Oni su namjesnici manihejskog Otkupitelja. prije svega kršćanska. Njegovi sljedbenici nazvali su njegovu smrt »razapinjanjem«. Prije Manija bili su glasnicima religije dodijeljeni samo pojedini dijelovi svijeta kojima su oni trebali donijeti pravu gnozu. gdje su stekli velik utjecaj koji se može dokazati još do 14. neka vrst katekizma i dogmatski tekstovi. Isus i Mani. u Medinet Madi u gornjem Egiptu. Zarathustra. počinje njegovo otkupljenje. a dijelom se iselili u Indiju i Kinu. Mani je sadržaj svojih misijskih propovijedi napisao u nizu spisa koji su uskoro zadobili kanonsku vrijednost. koja sadrži u prvom redu Manijeva pisma i propovijedi. koji je smjesa svjetla i tame. odnosno latinskim vrelima naziva Mανιχαιος ili Manichaeus. Na takvoj se pozadini to više ističe .

Isus je postao vođom duša kojega slave manihejski vjernici u mnogobrojnim himnima. hrane ih i odijevaju te se tako nadaju da će se jednom roditi u tijelu nekog izabranog i tada se spasiti. Prema Starom zavjetu odnosi se. nju odbiti znači definitivno otkloniti spas. spasenje. Mani ne ostavlja po strani ni Sveta pisma kršćanstva. No anđeli svjetla usadili su i u židovsku Bibliju pojedine istine. naravno. o borbi svjetla i tame i o oslabađanju duše iz okova materije. Savršeni se manihejac odriče stoga ovoga svijeta. ruku i krila. prožeta židovskim zabludama. Preuzimanjem tih različitih elemenata trebala se manihejska nauka iskazati kao ispunjenje svih religioznih težnji čovječanstva. tako da je uho nekog jednostavnog kršćanina jedva moglo čuti manihejski prizvuk kad se npr. i njezino naviještanje čut će se na svim jezicima. Slično je upotrijebio misli Zarathustrine religije ili budizma za svoje misioniranje na Istoku.« Taj je Isus. tj. o živi Kriste! Dođi k meni. Pokret koji je utemeljio Mani dosad je. najuniverzalnija religija koja uključuje u sebe sve prijašnje i nadilazi ih. Maniheizam je pokazivao posebno zanimanje i za novozavjetne apokrife. Na čelu manihejske Crkve stoji vrhovni poglavar s najvišim autoritetom. apostol posljednje generacije. odbija nizak posao. U svojim crkvama sastaju se manihejski vjernici na čisto bogoslužje riječi. prianja i nadalje uz materiju. Prvi glavar bio je. služiti lakšem približavanju kršćanima. dok napokon samo gnoza spašava. naziva jednako svojom braćom glasnike prave gnoze koji su mu prethodili. ne želi u njemu ništa posjedovati. Od posebna je značenja jako oslanjanje manihejske nauke na kršćanske ideje. Izabrani su osobito u Kini stvorili samostanske zajednice koje su živjele od milostinje slušača. istina. Osim te razdiobe. pomiješano svjetlo i tama. po Manijevoj nakani. koja u više stupnjeva sadrži 12 apostola. tj. kaže: »Dođi k meni. jer se time povređuje svijet svjetla. tj. iz Manija i po Maniju govori Duh kojega je poslao Isus. postom se čovjek pripravlja za neku vrst ispovijedilo. I ona su. Buddhu. bori se protiv svih požuda u sebi. posjedovao je i jednu obradbu Hermina »Pastira«. suzdržava se od nečistih riječi i naslada. Asketsko usmjerenje maniheizma sadrži vrlo izrađenu praksu posta. krhotine kojeg se nalaze u svim vidljivim i opipljivim stvarima. glavar apostola ili kralj religije. – Tvoj sam slatki jaram uzeo na se u čistoći. doduše. on je posljednji poslanik svjetla. ostaje u αγνωσία. veže se trostrukim pečatom ustiju. otvorio mu skrivene misterije. jer u uočljivoj paraleli s Marcionom ne priznaje Boga Staroga zavjeta kao Boga svjetla. drži se apsolutne spolne suzdržljivosti i zabacuje ženidbu. kao što su Tomino evanđelje i Abgarova legenda. Mani naglašuje u uvodima svojih pisama da je »apostol Isusa Krista«. a njegova poruka posljednji poziv na spasenje.Manijevo poslanje. u kojoj priznaje prekršaje zapovijedi suzdržljivosti. Slušači ili katekumeni služe izabranima. Mani. . Velika masa slušača predstavlja posljednji i najniži stupanj. Mani je propovijedao najvišu. Ta jaka upotreba kršćanskih elemenata u manihejskom naviještanju trebala je. o svjetlo dana! – O milostivi. Te je istine Mani u novozavjetnim spisima spoznao. sam Mani. Mani se tada s njim sjedinio. ovi zvuče mjestimično kao čisto kršćanske molitve. o tješitelju. uz koje se priključuju svi ostali izabrani muževi i žene kao đakoni. iz njih ih probrao i preuzeo u svoje naviještanje. Paraklet je sišao na Manija. koji su često na visokoj fonnalnoj razini. ali Isusu pripada vodeća uloga. koje je time htio pridobiti za svoj pokret. zazivam te da mi se obratiš u sat tjeskobe. u čovjeku je. kritički. Po Ariju su manihejci nazvali Krista »istobitnim dijelom Oca« i tako upotrebom ideje homousiosa postali odlučni protivnici arijanaca. od kojeg je svaki drugi izvodio kasnije svoj autoritet. Sada se svijet može još samo obratiti ili zauvijek propasti. o smislu ljudske sudbine. napokon. U prvom redu upada u oči visok položaj koji se pridaje Isusovu liku. Iz tog manihejskog sustava nauke nužno proizlazi manihejska etika. doduše. U praksi se ti vrlo visoki zahtjevi manihejske etike nisu mogli ostvariti. u odbijanju da spozna svoju situaciju te tako odbacuje gnozu. tješitelju i njegovim svetim izabranima i duši blagoslovljene Marije. ona će osvojiti Istok i Zapad. »pečat proroka«. koje je povezano s materijom. jer u njima sudjeluje tijelo. 72 biskupa ili učitelja istine i 360 svećenika. no u njima se nalazi bogat sadržaj Isusove poruke o najdubljem smislu svijeta. koja se osniva na zahtjevu suzdržljivosti od svega što vezuje za materiju. za koje su postojale posebne zapovijedi već prema njihovim sposobnostima. savršenu gnozu. pristalice manihejske religije sačinjavali su dobro organiziranu Crkvu. Taj Isus se kao nebeski eon pojavio na zemlji u prividnu tijelu da bi poučio čovječanstvo o njegovu pravom podrijetlu i o pravom putu otkupljenja. Njemu je podređena bogato raščlanjena hijerarhija. tako da sada može nastupiti i učiti kao obećani Paraklet. napokon poslao Parakleta. koga je bio obećao. Važnija su Evanđelja i Pavlove poslanice. koji stoluje u Babilonu. naime. tko zaboravlja to stanje ili se za nj ne kaje. koje se sastoji od čitanja manihejskih spisa i pjevanja vlastitih himana. – Čast i pobjeda neka je našem Gospodinu. Zarathustru i Isusa. Drugi se obredi zabacuju. da oslobodi svoju nauku od iskrivljenja. što im je osiguravalo priličnu prodornost u njihovu misijskom radu. To je dovelo do diobe manihejskih vjernika na izabrane (electi) i slušače (audientes).

on sam traži da se manihejcu Viktorinu povjeruje tek tada ako navede imena svih njemu poznatih manihejaca. rodom vjerojatno Sirca. koji je izgradila u propagandno središte za Sredozemlje. stoljeća moraju se opetovano njime pozabaviti. Kao Ćiril Jeruzalemski. Njihova tvrdnja da posjeduju pravo i nepatvoreno kršćanstvo silila je crkveno vodstvo da zauzme stav i da upozori svoje vjernike. Jedan zakon cara Valentinijana I iz godine 372. Afrahat i Efrem na Istoku. bila je situacija prema maniheizmu drukčija nego u borbi protiv gnosticizma 2. I car Konstantin je zabrinut zbog naučavanja toga pokreta te naređuje da se posebno ispita. to spis biskupa Serapiona Tmuiskog protiv manihejaca predstavlja djelo koje se posebno svidjelo Jeronimu. protiv te »pogubne novotarije«. Sačuvane su još četiri knjige arapskog biskupa Tita Bostriskog protiv manihejaca i »Acta Archelai« nekog Hegemonija. oko čega su njegovi misionari osobito nastojali. pri čemu je upotrebljavao manihejske oblike mišljenja i tamo primljene poticaje prenio u kršćanski govor. alarmirao je prije svega egipatske pisce. i Ćiril Jeruzalemski slaže se s takvim nepovjerenjem. osobito na Balkanu. nego i posebnim monografijama koje su dijelom izgubljene. U sjevernoj Africi maniheizam zadržava posebnu privlačnost. Bilo je manje bojazni da će pojedini manihejci prodrijeti u kršćanske općine i razoriti ih iznutra. koja oštro napadaju utemeljitelja religije Manija te u obliku polemičkog dijaloga predstavljaju vrlo sadržajno vrelo za povijest ranog maniheizma. Iako se Aleksandar Likopolski sa svojim antimanihejskim spisom ne može smatrati kršćaninom. odatle je prodrla u Siriju i Arabiju te uskoro našla čvrstu podlogu prije svega u Egiptu. otkupljenju pravom gnozom bila je ljudima 3. Posebne je uspjehe imala očito u rimskoj sjevernoj Africi. Uspjeh. koji je prokonzulu Afrike izdao car Dioklecijan godine 297.Sinkretistički značaj nove religije sigurno joj je pribavio one početne uspjehe koji se mogu posvuda utvrditi. Sinode 4. Vrlo podrobne formule odricanja. Augustinova borba protiv njegove ranije braće u vjeri upoznaje nas s mnogim biskupima maniheizma i odaje njihovu prostranu crkvenu organizaciju. Na latinskom Zapadu protumanihejski pisci nisu tako brojni. Tako se kršćanska strana počinje relativno rano braniti. Usporedno s tim pastoralnim nastojanjima da se vjernici imuniziraju nasuprot herezi. išla je teološka obrambena borba koju su vodili pisci ne samo prigodnim stavovima unutar teoloških djela. upozorava neki aleksandrijski biskup. koje su se morale potpisati često ako se samo sumnjalo na maniheizam. Teodozije II pooštrava sankcije protiv njih. zakletve odricanja za manihejce koji prelaze u Crkvu dokazuju njihovo postojanje na Zapadu sve do 6. tako su to učinili i drugi. krajnje oštar ukaz. ali zato Augustin predstavlja teologa koji je opasnost za Crkvu misaono prevladao dugogodišnjim raspravama. a rimski građani na visokom položaju kažnjavaju se prisilnim radom u rodnicima. Što su revni Manijevi misionari propovijedali. počiva očito na pritužbama rimskih vlasti tog područja. a s njim i nakon njega mnogi pripadnici afričkih viših slojeva. Kod . nepoznatog svijeta. Kako Mani svojim sljedbenicima nije dopuštao da pripadaju nekoj drugoj religiji. možda Theonas. Veća je opasnost prijetila od neposrednog otpada ili prijelaza na maniheizam. nego se uglavnom novačio iz intelektualnih krugova. za pape Miltijada (311-314) nalazimo ga u Rimu. kasnije Leon Veliki na Zapadu. a neomanihejska strujanja srednjeg vijeka. nije zvučilo strano i nije dolazilo iz nekog dalekog. Iz njegova dijaloga s maniheizmom jasno proizlazi da ovaj u Africi nije bio nikakav masovni pokret. Bizantska Crkva na Istoku bori se s njima mnogo duže. upotrebljavale su se kako na latinskom Zapadu. stoljeća. Crkva je bila posebno oprezna kad je neki manihejac želio prijeći na katolicizam. koju potvrđuju arheološki nalazi na sjevernoafričkom tlu. koji je manihejska misija postigla već rano u Egiptu. još jednom jasno dokazuju životnu snagu Manijeva djela. precizno formuliranim obrascima odreknuća htjela se osigurati iskrenost takvog obraćenja. Osim toga Crkva je morala osjetiti manihejski pokret kao opasna suparnika u vlastitom misijskom nastojanju oko poganskog pučanstva. Georgija Laodicejskog i Diodora Tarskog izgubili su se. Crkvi je većinom koristio progon maniheizma što su ga poduzimale državne vlasti. a Justinijan I iznova kažnjava ispovijedanje maniheizma smrću. Kako je sam Agustin potpisao jednu takvu formulu. Protumanihejski radovi Euzebija Emeškog. Manihejska se religija vrlo brzo proširila u Mezopotamiji. što ono uostalom doista i zaslužuje. odanle vjerojatno polazi u Galiju i Španjolsku te se pojavljuje i na Balkanu. njihovi se sljedbenici moraju smaknuti. kojoj Augustin podliježe 10 godina. stoljeća. nalaže konfiskaciju kuća u kojima se sastaju manihejci. oko 300. stoljeća poznata. U mnogim svojim spisima polemizira Didim Aleksandrijski s manihejcima te piše poseban kratak traktat »Κατα Μανιχαίων«. u jednom pismu svojoj općini na manihejska naučavanja o braku i na njihove izabrane. Za vođe pokreta naređuje se spaljivanje na lomači. i 4. tako i na grčkom Istoku. vjerojatno su se i drugi neimenovani biskupi bavili svojim propovijedima protiv pokreta. Za provale Vandala trpe od progona jednako teško kao i katolici. No te mjere nisu mogle spriječiti širenje maniheizma. osnovna misao poruke o sigurnom putu prema oslobođenju od zla svijeta.

Dioklecijana je on dijelom uvjetovan i antiperzijskim osjećajima, no u carstvu koje je postalo kršćansko riječ je bila o pobijanju hereze državnim sredstvima. Tako je manihejska religija postigla svoje najveće uspjehe na azijskom Istoku, dok na području Sredozemlja, počevši od 4. stoljeća usprkos pojedinačnim žilavim slučajevima, nije nikada ugrozila Crkvu u cjelini u tolikoj mjeri kao rani gnosticizam.

23. poglavlje Daljnji razvoj liturgijske službe
Bujan razvoj teološke literature u nutarnjem životu Crkve 3. Stoljeća prati jednako važan razvoj na području liturgije. I tu se osjećaju novi stvaralački poticaji iz kojih izrastaju oblici bogoslužja koji udovoljavaju potrebama ojačanih općina opće Crkve. Uskrs i spor oko njega Ponajprije se oblikuje blagdan Uskrsa, što ga u svijesti vjernika čini središnjom i najvišom svetkovinom sjećanja na kršćansko otkupljenje. Tu su u prvom redu djelovala dva čimbenika: s jedne strane izgradnja dotadašnjeg samog svetkovanja Uskrsa raznim proširenjima prema naprijed i natrag, a onda uključenje sakramenata kršćanske inicijacije u uskršnju liturgiju. Počeci tog dvostrukog kretanja sežu vjerojatno još u 2. stoljeće, jer se u 3. stoljeću javljaju već u uznapredovalom stupnju. Sva vrela iz kojih se to najjasnije vidi, kao što su to sirijska »Didaskalija«, neki Tertulijanovi spisi, Hipolitova »Apostolska predaja«, pripadaju 3. stoljeću; homilije o psalmima Asterija Sofista nastale su, doduše, u ranom 4. stoljeću, ali često odrazuju stupanj liturgijskog razvoja koji potječe s kraja 3. stoljeća. Usprkos različitim naglascima što se tiče pojedinosti, smije se i za Istok i za Zapad pretpostaviti gotovo isto shvaćanje osnovne misli uskršnje svetkovine. Svetkuje se spomen na temeljne istine i temeljne činjenice kršćanskog otkupljenja koje su dane čovječanstvu smrću i pobjedonosnim uskrsnućem Gospodinovim. U 2. stoljeću slavi se u Maloj Aziji i na nekim susjednim područjima kršćanski Vazam, koji, doduše, stavlja na prvo mjesto misao na Gospodinovu muku, ali ne želi isključiti predodžbu da ta muka prelazi u uskrsnuće. Ako su se, dakle, maloazijski kvartadecimanci, a izvorno možda i svi ostali, držali židovkog običaja da se Vazam slavi 14. nisana, da se počinje strogim postom, da se tom prilikom kao i kod Židova slušala homilija o Izlasku 12, to ipak taj dan nije za njih bio isključivo dan žalosti, jer je svetkovina radosno svršavala agapom i euharistijom ujutro 15. nisana. S druge strane nije nedjeljni Vazam, svetkovanje Uskrsa u nedjelju koja slijedi nakon 14. nisana, kako se to radilo npr. u Siriji, Egiptu, na Pontu i latinskom Zapadu, nipošto isključivao misao na Gospodinovu muku iz temeljne ideje blagdana. Naprotiv , i ovdje se počinjalo izričitim sjećanjem na muku, što je i tu bilo povezano sa strogim postom, jer je sjećanje na muku bilo pretpostavka da bi svetkovanje pobjedničkog uskrsnuća Gospodinova imalo smisla. Uskrsno bdjenje značilo je tu konac tog uskršnjeg posta i prijelaz k uskršnjoj radosti zbog otkupljenja što ga je donijelo uskrsnuće. Tzv. uskrsni spor s kraja 2. stoljeća neće se, dakle, razumjeti ako se kao njegova osnova uzme Uskrs s dvama potpuno različitim sadržajima: s jedne strane ideja kvartadecimanaca, a s druge dominikalni Vazam. Riječ je, naprotiv, o sporu oko termina za istu uskrsnu svetkovinu i oko načina i trajanja uskršnjeg posta. Spor se u početku nije mogao riješiti, jer su obje grupe vjerovale da se za svoje shvaćanje mogu pozvati na apostolsku predaju8. Ne može se, doduše, više utvrditi kada i po kome je nedjeljnji Vazam ušao u Rim, no vjerojatno je uveden već u ranom 2. stoljeću, jer ga Irenej očito pretpostavlja u vrijeme rimskog biskupa Siksta13. Pri tom može jedva biti riječi o vlastitoj rimskoj tvorevini, jer u vrelima nema nikakvih podataka za tu pretpostavku. Naprotiv, zajedničke crte nedjeljnog Uskrsa s Vazmom kvartadecimanaca vrlo su uočljive: uvodni strogi post, čitanje Izlaska 12 s homilijom i završna euharistijska gozba ugrađena u bdjenje. One se mogu najlakše razumjeti ako se dominikalni Uskrs shvati kao daljnji razvoj izvornog kvartadecimanskog običaja na Istoku, koji je, međutim, izabrao nedjelju nakon 14. Nisana za vrhunac svetkovanja, jer se htjela jače naglasiti razlika
13

Interpretacija mjesta kod Ireneja, kako je daje M. Richard, čini se održivom. Irenej sužava predmet rasprave sasvim jasno na termin već postojeće svetkovine i na trajanje i način posta, koji je tom prilikom uobičajen; ne radi se o pitanju ima li se svetkovina uopće slaviti ili ne. Kako misli Richard, moralo bi se pretpostaviti da je među Soterovim prethodnicima došlo do posebnog rimskog spora o uskrsnoj svetkovini unutar tamošnje općine, u toku kojeg su oni otklonili uvođenje uskrsne svetkovine.

prema židovstvu, a u isti mah se mogla učiniti svjesnijom vjera u Gospodinovo uskrsnuće kao krunu njegova otkupiteljskog djela. Doduše, preostale razlike u svetkovanju između nedjeljnog običaja i kvartadecimanske prakse osjećale su se i o njima se raspravljalo, kako izvješćuje Irenej o biskupima Polikarpu iz Smirne i Anicetu Rimskom, ali one prvotno nisu opterećivale međusobne odnose općina tako da bi ugrozile crkveni mir .Da je različta praksa lako davala povoda sporovima, dokazuje rasprava između Melitona Sardskog i biskupa Klaudija Apolinarisa od Hierapolisa oko 170. u Maloj Aziji, u što se umiješao i Klement Aleksandrijski. Taj se pozvao na Ivanovu kronologiju, kad je u jednom svom spisu kudio običaj kvartadecimanaca i naglasio da je Isus, pravo vazmeno janje, istoga dana, tj. na dan vazmene priprave, umro i pokopan. U svom odgovoru obrazložio je Meliton kvartadecimansku praksu datiranjem sinoptika, po kojima je Isus slavio Vazam prije svoje smrti te se toga treba i sada držati. Nekoliko godina pred konac stoljeća zadobio je spor oko termina Uskrsa ozbiljnije oblike. Neposredni povod valja vjerojatno tražiti u Rimu, gdje je neki prezbiter Blastos htio uvesti kvartadecimanski običaj i pri tom našao podršku u doseljenim maloazijskim kršćanima. Oko 195. htio je biskup Viktor provesti jedinstveno uređenje za čitavu Crkvu i dao da se u tu svrhu posvuda održavaju sinode. Euzebije je još raspolagao rezultatima takvih savjetovanja, koja su se održala u Palestini, na Pontu, u Osroeni, a bili su mu poznati i odgovarajući zaključci jedne rimske sinode, kao i stavovi galskih općina i pojedinih biskupa. Većina je bila za dominikalnu praksu. Odlučno protivljenje došlo je s glavnog područja kvartadecimanaca, provincije Azije. Govornik tih općina bio je biskup Polikrat Efeški. Na zahtjev Rima i on je bio sazvao biskupe te provincije na sinodu, koja je došla do zaključka da valja ostati pri tradicionalnoj praksi, jer se ona za Aziju temelji na apostolskoj predaji. Stav većine sinoda potakao je papu Viktora da oštrije postupi prema maloazijskim općinama, koje je, kako naglašuje Euzebije, »pokušao isključiti iz crkvenog zajedništva«. No njegov postupak nije naišao na opće odobravanje; pogotovo se Irenej Lyonski odlučno zauzeo za tolerantnije odnose prema sljedbenicima druge prakse, i to očito uspješno14. I palestinski biskupi potrudili su se oko uniformiranja uskršnje prakse u smislu većine. Kvartadecimanska manjina ostala je cijelo 3. stoljeće vjerna svom dotadašnjem običaju, a pridružili su joj se i maloazijski novacijanci. Sinoda u Arlesu 314. naložila je svojim prvim kanonom nedjeljni Uskrs, a Nicejski je sabor isključio kvartadecimance iz crkvene zajednice. Otada im se broj brzo smanjivao, iako je velecrkva povremeno s njima imala posla do 5. stoljeća. I tijek uskrsnog svetkovanja uglavnom je prema najvažnijim vrelima jedinstven na Istoku i na Zapadu. Počinje strogim obaveznim postom koji se smatra dijelom uskrsne svetkovine. Post traje prema mjestima različito, jedan, dva ili više dana, što već spominje Irenej. Najstrože se držao na Istoku, gdje se od ponedjeljka uzimao samo kruh, sol i voda, a u petak i subotu se suzdržavalo od svake hrane. Post na ta dva dana zahtijeva već Traditio apostolica, u posebnim slučajevima može se ograničiti na subotu. Tertulijan naglašava da se tim postom ističu dani kada je Zaručnik bio oduzet općini; stoga se osjećao nedjeljivo vezanim uz onu svetkovinu koja je sadržavala sve zbivanje otkupljenja, prijelaz Gospodina i njegove općine iz smrti u život, iz žalosti k radosti. Jezgra uskrsnog svetkovanja jest noćno bdjenje, u kojem se sastaju svi kršćani neke općine. Ono nije, dakle, obiteljska svečanost kao židovski Vazam, nego bitno zajednička svečanost svih članova općine. Sudjelovanje je stoga dužnost, tako da se Tertulijan boji kako će poganskog muža neke kršćanske žene izjedati sumnje ako je pusti na tu noćnu slavu. Općina se najprije sastaje na službu molitve i čitanja, što ispunjuje prve noćne sate; posebno se spominju psalmi, čitanja iz Proroka i Evanđelja. Po Didaskaliji, bdjenje sasvim jasno pripada uskršnjem danu te stoga ima radostan svršetak, koji se daljnjom izgradnjom bdjenja, vjerojatno na početku 3. stoljeća, sve više ističe. Tu valja prije svega spomenuti svečano krštenje, koje se kao novi element u to vrijeme ugrađuje u okvire uskrsne Iiturgije. Već je Tertulijan smatrao Uskrs zbog njegova svečanog karaktera posebno prikladnim terminom za krštenje a da pri tom nije posebno naglašavao bdjenje; no ako je Uskrs, kako on kaže, dies baptismo solemnior, onda se liturgijsko mjesto za krštenje može tražiti toga dana jedva izvan svečanosti bdjenja. Premda ni Hipolitovo Crkveno uređenje ne spominje uskrsni dan formalno kao termin krštenja, mogu se njegovi podaci o neposrednim krsnim pripravama u četvrtak, petak i subotu posljednjeg tjedna prije krštenja smisleno odnositi samo na posljednje dane kasnijeg Velikog tjedna; napomena da »valja bdjeti cijele noći i pružati im (krštenicima) čitanja i poduke« jasno ukazuje na svečanost krštenja unutar
14

Čini se nemogućim da bi Viktorov postupak bio ograničen samo na skupinu rimskih kvartadecimana; s obzirom na to Euzebijev je izvještaj odviše jasan. Za tako ograničen cilj ne bi Viktor vjerojatno sazivao sinode izvan Rima.

uskršnjeg bdjenja. Asterije govori u ranom 4. stoljeću o liturgiji krštenja, dijelu uskrsne noći, kao o nečem što se samo po sebi razumije, tako da i po njemu uvođenje tog liturgijskog običaja treba smjestiti u 3. stoljeće15. Jedna njegova homilija sadrži himansku hvalu uskršnje noći, u kojoj se s pravom može gledati praoblik odgovarajućih dijelova kasnijeg Iatinskog Exsulteta; u toj je hvali vrlo dobro izraženo mjesto koje je Iiturgija uskršnjeg bdjenja već zauzimala u pobožnoj svijesti ranokršćanske velecrkve: »O noći, jasnija od dana! O noći, blistavija od sunca! O noći, bjelja od snijega! O noći, sjajnija od munje! O noći, svjetlija od baklji! O noći, slađa od raja! O noći, oslobođena od tame! O noći, ispunjena svjetlošću! O noći, koja razgoniš san! O noći, koja učiš bdjeti s anđelima! O noći, strahu zlih duhova! O noći, čežnjo godine! O noći, djeverušo svete Crkve! O noći, majko novokrštenih!« Kruna bdjenja jest svetkovanje euharistije uskrsne nedjelje, koju je, po svemu sudeći, na Istoku već zarana karakterizirao Trishagion16. Treće stoljeće donosi i prvu izgradnju uskrsnog vremena, koje tako, kao prvi blagdanski ciklus, postaje težištem u razvoju crkvene godine. Pedeset dana, počevši od Uskrsa, živi se radosnim srcem u sjećanju na Gospodinovo uskrsnuće i na vlastiti spas koji je njime darovan; naglašuje se radostan značaj te pedesetnice time što se u to vrijeme izostavlja post i klečanje prilikom molitve. Razvoj posebne uskrsne osmine treba možda smjestiti na prijelaz iz 3. u 4. stoljeće, jer je Asterije pretpostavlja kao ustaljen običaj; on je nekoliko svojih homilija koje su se sačuvale do danas držao novokrštenicima u razne dane uskrsnog tjedna, tako da one predstavljaju najraniji primjer mistagoške kateheze. I njemu je nedjelja nakon Uskrsa završetak osmine. Posljednji dan pedesetnice u početku još nema nikakva svečanog naglaska. Jedan osamljeni podatak pokazuje da oko 300. u Španjolskoj nije bilo jedinstvene prakse što se tiče krajnjeg termina uskrsnog vremena; jedna je skupina kršćana smatrala takvim četrdeseti dan nakon Uskrsa, dok se druga držala pedesetog. Sinoda u Elviri ne odobrava prvi običaj i izričito izjavljuje da valja svetkovati pedeseti dan nakon Uskrsa kao blagdan koji zaključuje uskrsni ciklus. Kako se blagdan Bogojavljenja može za opću crkvu dokazati sa sigurnošću tek u 4. stoljeću, govorit ćemo o njegovim eventualnim pretkonstantinskim počecima u Egiptu kasnije. Počeci razvoja kršćanskog blagdanskog kalendara u 3. stoljeću mogu se naći u spomendanima mučenika, koje je Crkva već tada slavila. To je proizašlo iz općeg štovanja mrtvih koje su i kršćani iskazivali svojim pokojnicima kad su iz privatnog poticaja na godišnjicu njihove smrti dali za njih držati na grobu euharistijsku oblatio i sjećali ih se u molitvi. Tertulijan češće svjedoči o tom običaju s početka 3. stoljeća. Da se takvo časno spominjanje iskazivalo posebno kršćanskim mučenicima, lako se shvaća na osnovi izvanredno duboka štovanja koje su im kršćani već zarana odavali. Istok već u 2. stoljeću posjeduje spomen mučenika što ga oblikuje kršćanska općina, kako se vidi iz izvještaja o mučeništvu Polikarpa od Smirne. U zaključnoj noti govori se o svetkovanju na njegov »rođendan«, tj. na dan njegove smrti. Na Zapadu se po vrelima može ući u trag takvu razvoju tek znatno kasnije. U Rimu se spomen mučenika, koji Crkva službeno slavi, pojavljuje u prvoj polovici 3. stoljeća, jer njezin kalendar »Depositio martyrum«, poznaje rimskog biskupa Kalista (> 222) kao najraniji primjer tako čašćena mučenika, možda stoga jer je rimska općina tek tada došla u posjed vlastitih groblja, i tako pravno dobila mogućnost za oblikovanje svetkovanja spomena. Za sjevernu Afriku svjedoči Ciprijan o kultu mučenika kojim je upravljala Crkva i u koji su bili uključeni confessores; nalaže da se zabilježi i njihov dan smrti, kako bi se na taj dan, kao i na dan mučenika, mogla i za njih prikazati euharistijska žrtva. Isticanje grobova mučenika posebnim graditeljskim oblikovanjem mjesta ukopa počinje vjerojatno također tu i tamo u 3. stoljeću, iako se može reći da samo Memoria apostolorum na Via Appia izvan Rima, kasnije nazvana jednostavno Martyrion, sigurno spada u to vrijeme. Ima razloga da se ovamo smjesti i pretkonstantinski spomenik ispod konfesije Sv. Petra, koji je vrlo vjerojatno istovjetan s već spomenutim tropaionom prezbitera Gaja na vatikanskom brežuljku. Oblikovanje kulta mučenika kao cjeline postaje u 3. stoljeću svakako stvar crkvenog autoriteta, tj. biskupa općine, čiji se utjecaj na izgradnju liturgijskog kulta sada posebno osjeća. Katekumenat i krštenje Uvođenjem katekumenata pod vodstvom Crkve kao institucionalne priprave za krštenje stvara opća Crkva 2. stoljeća jedno od svojih najvažnijih djela, što će imati vrlo značajne posljedice. Bilo je više uzroka koji su
15 16

Asterije, hom. 11 po kojoj se čini vjerojatnim već i obredno-ritualna upotreba svjetla prilikom krsne svečanosti. Opet Asterije pruža najraniji siguran dokaz: hom. 16, 15. Kako i Grgur Niški vidi trishagion u vezi sa svečanim krštenjem – opominje u De bapt. (PG 46, 461) jednog katekumena da se dade pokrstiti kako bi mogao pjevati s vjemicima – to se on vjerojatno najprije primjenjivao u uskrsnoj liturgiji.

Od sada životom i djelatnošću kandidata upravlja podroban dnevni red. dakle zvanje poganskog svećenika. 2 uračunava još ovdje i one koji poučavaju glumce. Jasno je da se u tom ispitivanju presudna važnost pridavala svjedočanstvu jamca. . Pri tom se morala voditi misao o temeljitom prokušavanju pridošlih dotadašnjih pogana. Primanje u katekumenat ovisi nadalje o ispitu kandidata koji provodi učitelj katekumena. Ta vrela daju o klasičnom katekumenatu otprilike ovu sliku: Crkva nadzire već samo pristupanje katekumenskoj poduci. Riječ je o poduci i ćudorednom vjerskom odgoju kojim je Crkva svrsishodno upravljala. Trogodišnji rok katekumenata završava ponovnim ispitom kandidata koji se odnosi na njegovo ćudorednoreligiozno ponašanje u tom vremenu. točno ispituje kandidata. čuvara hrama. Zatim je to mogao biti obrazovani obraćenik koji je. 17 Ciprijan. a ne smije se poistovjetiti s krsnim kumom u današnjem smislu. Ako je riječ o robu nekog kršćanskog gospodara. glumca17. Stanovita zvanja su kršćaninu 3. Iz preciznosti svih tih odredaba govori duh Crkve koja je svjesna odgovornosti. Poduka se osniva na Svetom pismu a pomaže joj sudjelovanje pri službi riječi i homiliji. kojima sinoda u Elviri dodaje i kočijaša trkaćih kola u cirkusu. Prije svega su s njegovim budućim kršćanstvom nespojiva ona zvanja koja se neposredno ili lako povezuju s poganskim kultom. stoljeća zabranjena. no taj se rok može skratiti ako pojedinci pokazuju poseban žar. koju susrećemo u Hipolitovu »Crkvenom uređenju«. kandidat se odbija. Taj svjedok katekumenata još nema posebna imena. Često je neki misijski zainteresiran kršćanin bio prvi učitelj nekog poganina koji je upoznao novu vjeru te dolazio u obzir kao kasniji član općine. po Hipolitovu »Crkvenom uređenju«. astrologa i čarobnjaka. Dobar ishod ispita otvara kandidatu vrata u katekumenat. koja svoj ćudoredni ideal uzima ozbiljno te postavlja hrabre i jasne zahtjeve onima koji žele postati njezinim članovima. Obavlja ga nekoliko tjedana prije Uskrsa. treba se dobiti gospodareva privola i svjedočanstvo.mjerodavno djelovali na izgradnju sustava priprave kandidata za krštenje. krštenima: Ciprijan. stoljeća. prije svega njegove moralne vrline. Tertulijan ne može zamisliti da bi vojnik ili činovnik mogao izbjeći prilike u kojima se traži sudjelovanje u poganskim žrtvama. u koji se prima posebnim obredom. vjerojatno biskup. valja ga. glavnog termina. Ispit obuhvaća motive kandidature. Ep 29. utjecaj kojih se na religiozno zanimanje pogana nije smio potcjenjivati. nastupao iz vlastite pobude kao privatni učitelj kršćanske religije te je kasnije mogao ući u službu Crkve. tako da na početku 3. njegovo zvanje i društveni položaj39. Ep. nasuprot fideles. Potreba bolje obuke u nauku vjere proizlazila je nadalje iz vrlo proširene opasne propagande heretičkih skupina. zahtijevalo je uvod u svijet sakramenata kršćanske inicijacije. Taj jamac je vjerojatno bio kršćanin koji je misijski djelovao i preko kojeg se kandidat upoznao s kršćanskom vjerom. znamenjem križa te tako postaje christianus ili catechumenus18. pri čemu se opet jedan jamac mora zauzeti za kandidata. kao što se vidi iz Tertulijanova svjedočanstva. Tri godine zapovijeda im doctor audientium. S rezervom se prima i služba u vojsci ili državnoj upravi. odmah isključiti iz daljnje poduke. Zato najprije traži da kandidat naznači nekog njemu poznatog kršćanina kao jamca koji može preuzeti stanovite garancije za ozbiljnost njegove želje za obraćenjem. Kršćansko držanje prema seksualnim prekršajima kandidata nedvojbeno je beskompromisno. bračne odnose kandidata. Prvi je poticaj vjerojatno proizašao iz značajna misijskog uspjeha Crkve prema kraju 2. kao što to pokazuje djelovanje Justina i prvih aleksandrijskih učitelja. prije svega velikog gnostičkog pokreta koji je prodro i u općine velecrkve. Svaki sat poduke svršava molitvom i polaganjem ruku kateheta. a prema potrebi valja srediti bračne odnose prije početka poduke. tj. I suparništvo misterijskih kultova. Ovaj može biti klerik ili laik. i konkretno vježbanje u kršćanskoj pobožnosti. Tko se nakon prihvaćanja u katekumenat javi za vojnu službu. sređen po nekim čvrstim pravilima. ako ono govori protiv. Prva poduka o vjeri polazila je većinom s privatne strane. jer je preuzimao jamstvo samo za dostojnost kandidata a ne obavezu za njegov budući život. Te oblike privatne priprave kandidata za krštenje pomalo je Crkva preuzela na se. ako se htjela zadržati prvotna razina u kršćanskim općinama. stoljeća postaje uređena ustanova. pomalo dolazila pod crkveni nadzor ili postojala ovisnom o crkvenim povjerenicima. dok razvoj u sjevernoj Africi upravo ulazi tek u svoj završni stadij. Što se tiče razvoja crkvene institucije katekumenata. još se snažno osjeća prvotna veza između igara i kulta bogova. u kojima se dolazi u dodir sa službom u hramu ili se mora upotrijebiti sila ili oružje protiv drugih. moramo računati s nekim ranim oblicima koji su u prvo vrijeme ulazili više u privatnu inicijativu. tako da kandidat mora možda svoj dosadašnji posao napustiti. Katekumenovo vrijeme ispunja sada posebna poduka koja ga uvodi u kršćansku vjeru. a sada i s glavarom kršćanske općine. svaku prostitutku treba odbiti. 18 U sjevernoj Africi zvali su se katekumeni još i audientes ili auditores.

Sada se krštenik opet oblači. sada nazvanih electi. Razlike ne proizlaze toliko iz toga što nekih elemenata nema – čini se da nema drugog stupnja katekumenata. koji je rođen po Duhu Svetom od Marije Djevice. Takav oblik katekumenata i liturgije krštenja nalazimo u obredno. Zatim ga jedan svećenik pomazuje uljem zahvale: »Pomazujem te uljem u ime Isusa Krista«. Čin krštenja ugrađen je u veleban okvir bdjenja koje obuhvaća čitavu noć a ispunjeno je čitanjima i posljednjim liturgijskim podukama. uzašao na nebo. sotono. a onda žene. a krstitelj mu pri tom lijeva vodu po glavi. a odnose se na liturgiju krštenja.Dostojnost kandidata mjeri se njegovim »dobrim djelima«. umro i pokopan. stavlja na njih ruke i blagoslivlja njihova osjetila znakom križa. Zatim svima pomazuje glavu uljem. egzorcizama. Slaganja postoje većinom u stvarnim pojedinostima: prije svega postojanje katekumenata. najrazvijenijem dokumentu. o čemu govori Tertulijan. gotovo bi se moglo reći rubricistički. Za taj stupanj značajna je opširnija primjena liturgijskih molitava čišćenja. neće se u njemu tako sigurno kao dosad tražiti tipična liturgija krštenja rimske općine. a đakon silazi s njim u vodu. Pozitivan rezultat drugog ispita vodi u konačni drugi stupanj katekumenata koji služi neposrednoj pripravi kandidata. Tertulijanove prigodne ali ipak obilne. Tamo nad svakim pojedinim krštenikom obavlja biskup novi obred. koji trebaju katekumena osloboditi od demonskih sila i izliječiti. Polaže na nj ruke i izgovara molitvu koja zaziva Božju milost na krštenoga da bi služio Bogu po njegovoj volji. Nestalni i sumnjivi kandidati neumoljivo se odbijaju. Na to se krštenici priključuju općini vjernika i po prvi put slave s njom euharistiju. sa svom tvojom pompom i svim tvojim djelima«. spominje Hipolit da electi imaju posebnu zadaću »slušati Evanđelje«. čini znak križa na njihovim čelima i daje svakom poljubac uz riječi: »Gospodin s tobom«. češću molitvu i post te tako naglašavali važnost predstojećeg događaja. sina Božjega. a ako je bilo nekog posebnog razloga za koji drugi dan. možda zato što se u sjevernoj Africi obred još nije bio ustalio – nego iz drukčije ocjene priprave za krštenje i samog čina krštenja. ako pri tom pogine a da nije bio kršten. biskup ispituje egzorcizmom čistoću kandidata te isključuje energumene. Budući da se »Uređenje« danas smatra idealiziranim oblikom liturgije s Istoka koju je mogla preuzeti bilo koja općina. svemogućega Oca? Vjeruješ li u Isusa Krista. u što se izričito ubraja posjet bolesnicima i poštivanje udovičkog staleža. U katekumenatu sjeverne Afrike očito je važniji moralno-asketski odgoj nego uvođenje u znanje o vjeri. Razrađena je 19 Krštenje djece prodrlo je posvuda počevši od kraja 2. Osim toga. Uz te liturgijske priprave. tzv. Hipolitovu Crkvenom uređenju. slijede muževi. sjedi zdesna Ocu te će ponovno doći suditi žive i mrtve? Vjeruješ li u Duha Svetoga. Osobito cijenjen dokaz katekumenove spremnosti predstavlja »utamničenje radi imena«. iako je bilo onih koji to nisu lako prihvaćali . zahtjevi za moralnu čistoću vrlo su visoki. kroz koju teče čista voda. Krstitelj (biskup ili svećenik) stavlja na nj ruku i upućuje mu tri pitanja o njegovoj vjeri: »Vjeruješ li u Boga. On još spominje da su tjedni konačne priprave sadržavali intenzivnije pokorničke vježbe. ne govori se pobliže o danima neposredne priprave za krštenje. Biskup je najprije posvetio ulja koja će se upotrijebiti prilikom krštenja: ulje zahvale i ulje zaklinjanja. Zatim slijedi pomazanje uljem zaklinjanja uz formulu: »Neka svaki zao duh ide daleko od tebe!« Sada krštenik prilazi svećeniku kod krstionice. najprije se krste djeca19. napomene o liturgiji i praksi krštenja njegove domovine pokazuju istovjetnosti i razlike. da izgovara riječi odricanja: »Odričem te se. Vjerojatno se time htjelo reći da sada imaju strogu dužnost. što ih đakoni s lijeve i desne strane svećenika drže u pripremi. Kandidati moraju posebno postiti u petak i subotu prije nedjelje kada će biti kršteni. koju najavljuje pijetlov glas počinje sam čin krštenja. stoljeća. Rano u zoru. moli s njima u subotu prije krštenja. Postoji određeni poredak za krštenike. consignatio. oblik krštenja i način primjene simbola (Vjerovanja). a ne samo da smiju prisustvovati službi riječi za vrijeme euharistije i tamo slušati čitanje Evanđelja i homiliju. Sada sve više dolazi do izražaja biskup kao vođa općine. svetu Crkvu i uskrsnuće tijela?« Krštenik odgovara na svako pitanje riječima: »Vjerujem«. na što pomazani odgovara: »I s duhom tvojim«. a nakon svršetka obreda krštenja vraćaju se svi iz krstionice u crkvu. Uglavnom je na vigiliju Uskrsa pristupao krštenju najveći broj kandidata. koji se pri tom okreće prema zapadu. spis »De baptismo« ne donosi ni jedan tekst molitve koji se upotrebljavao prilikom čina krštenja. uskrsnuo treći dan živ od mrtvih. kako se približava dan krštenja. daje nam sjevernoafrička Crkva najviše podataka koji se mogu usporediti sa spomenutima. krstilo se noću između subote i nedjelje. Možda se na početku drugog stupnja katekumenata vršilo prvo odricanje od đavla. Svećenik najprije pušta svakog krštenika. Krštenici su odložili odijela i sav nakit te pristupaju krstionici. ipak se spašava jer je »bio kršten u vlastitoj krvi«. za koju na pitanja svećenika odgovaraju eventualno roditelji ili članovi obitelji. raspet pod Poncijem Pilatom. za skorašnje primanje krštenja.

formulacija kojih je bila prepuštena predstojniku. Jasno se odvaja drugi dio svečanosti. 10 (41 Botte) izričito na to da tekstove koje on pruža ne mora možda biskup naučiti naizust: »Svatko neka moli prema svojim sposobnostima«. preporučuje se da se pođe od slike euharistije što ju je oko 150. stoljeća jasnije uočio i mogao procijeniti. proizlazi možda iz toga što ne daje potpuni tekst molitve. biskup s prezbiterima pruža ruke nad darovima kad izgovara veliku molitvu hvale. za novokrštene i za sve druge gdje god se oni nalazili«. Od najveće je vrijednosti formular kanona. a drugu koju slavi kršćanska općina sa svojim upravo krštenim članovima.prije svega »pravna« ocjena čina krštenja. a poslije njega i drugi pisci 2. Služba riječi i molitve svršava poljupcem mira. dakle. koji uvodi u prinošenje prikaznih darova. što obavljaju đakoni. stoljeća. Što Justin u svojoj »Apologiji« posebno ne ističe ideju žrtve u svetkovanju euharistije. koji češće ističe da su darovi kruha i vina. Ocu i Sinu sa Svetim Duhom u tvojoj svetoj Crkvi. tako. euharistijska je molitva u prvom redu zahvala. on je sacramentum militiae ili fidei kao pactio fidei i sponsio salutis. Sve u svemu. čista žrtva Novoga zavjeta. Hipolitovo Crkveno uređenje najjasnije pokazuje oblikovanje euharistijskog slavlja od apologeta do prve polovice 3. Iz tog dvostrukog prikaza vidi se da je bogoslužje riječi. a nakon čitanja slijedila je homilija predstojnika. koja počinje naizmjeničnom molitvom između njega i sakupljene općine. jednu koja se služi prilikom posvete biskupa. pred licem Crkve sklapa se ugovor koji obavezuje i kojim krštenik stupa u redove militiae Christi. Najprije skicira slijed svečanosti nakon krštenja. On je Riječ Očeva. kao što se to vidi još iz sačuvanih formulara mlađih misnih liturgija. no ta mu je predodžba bila sigurno poznata i ευχαριστία je za nj svakako mogla uključiti i ideju žrtve. apost. Biskup nadalje moli Oca da pošalje Duha Svetoga na žrtveni dar svete Crkve te sve koji od toga primaju ispuni Duhom Svetim da učvrste svoju vjeru u istini »kako bismo te hvalili i slavili po tvojem Sinu Isusu Kristu. Jezgra tog dijela jest predstojnikova molitva nazvana ευχαριστία. Dvije se crte u toj euharistijskoj liturgiji posebno ističu: njezini zajedništveni karakter koji sve prisutne vjernike aktivno uključuje u liturgijsko događanje. da su prilikom mise 3. po kojoj je sve stvoreno. ranokršćanska opća Crkva stvorila je na početku 3. Njegov primjer i njegovu zapovijed kod posljednje večere – ovdje se navode Kristove riječi – slijedi općina sjećajući se njegove smrti i njegova uskrsnuća. Amen čitave općine potvrđuje i ovdje biskupovu molitvu. Čitava općina koja sudjeluje potvrđuje predstojnikovu ευχαριστία hebrejskim amen. nego uzorak koji se u pojedinačnom može mijenjati i nadopunjavati. misao koju Justin naglašuje i inače. Zahvala kanona prinosi se Ocu »po njegovu ljubljenom Sinu Isusu Kristu«. kojim se otvarala svečanost. sada i uvijeke«. malo dalje govori o zajedničkom svetkovanju zbog kojeg se svi »sastaju na dan koji se naziva po Suncu«. Posvećene euharistijske darove dijele đakoni svim prisutnima za blagovanje. koja se i sama zvala euharistija. stoljeća bili mogući različiti tipovi kanona. u njoj se Ocu svemira u ime Sina i Duha Svetoga izriče hvala i slava te se zahvaljuje što su vjernici postali dostojni tih darova. Nadovezuju se zajedničke molitve »za nas same. koji se donosi u cijelosti. Kao što Hipolitova misna liturgija kao cjelina želi biti okvir kojega se vođa općine može po prilici držati. Nadalje. godine zacrtao Justin Mučenik. imalo svoje mjesto i nedjeljom. koga je poslao kao spasitelja i otkupitelja. samo potcrtavaju kakvoću osnovice. Molitva za novokrštene navodi nas na misao da je na tom mjestu bilo moguće uvrstiti prigodne molitve. Dragovoljno je trpio da bi slomio moć smrti i sotone te objavio svoje uskrsnuće. zadržavajući svoju strukturu i temeljne misli20. »Čitala su se djela apostola i pisma proroka«. O tome jasnije govori Irenej. međutim. tekst još uvijek slobodno stvarati i oblikovati. po kojem je slava i čast tebi. što su Božjom riječi postali Kristovo tijelo i krv . Euharistijsko slavlje Da bi se stupanj do kojeg se razvilo euharistijsko slavlje do konca 3. . ono pruža dvije vrste misa. oni izričito potvrđuju hvalu koju izgovara predstojnik i kao cjelina imaju udjela u euharistijskoj gozbi. prinosi Ocu kruh i čašu i zahvaljuje mu što ju je našao dostojnom da mu služi. Biskup može. kao što se to do danas nalazi u rimskoj misnoj liturgiji. Prva Hipolitova misna liturgija počinje donošenjem žrtvenih darova. tako ni kanon nije obavezan tekst za sve općine i sve prilike. on je postao tijelom u krilu Djevice i rođen je od nje i Duha Svetoga. i 3. Justin naglašuje da su samo kršteni mogli primiti tu hranu. a odsutnima se od toga nosi. On se može još nadopuniti te prolazi i u vrijeme mira kroz različite mijene. stoljeća. Ne može se utvrditi nije Ii u nekima od njih već bilo 20 Hipolit upozoruje u Trad. ne kaže se izričito tko donosi predstojniku kruh i čašu s vodom i miješanim vinom. stoljeća na Istoku i na Zapadu bitne crte obreda krštenja koji će vrijediti i za naredna dva stoljeća. tako da riječ euharistija sada može postati terminus technicus za kršćansku misu. koje.

sakrivao pred neupućenima ili pak pred nepozvanima doticao tek nejasnim govorom. što se časti i čemu se molimo ne smije se prikazivati na zidovima«. Očenaš i Vjerovanje. Upotreba misterijske tenninologije kod Klementa Aleksandrijskog leži vjerojatno također na liniji discipline tajnosti. No Hipolitov se »misni formular« može smatrati temeljnom shemom euharistijske Iiturgije kako ju je tada slavila čitava Crkva. No taj se običaj naslućuje u jednoj uputi Hipolitova Crkvenog uređenja. zamoliti biskupa Polikarpa od Smirne prilikom njegova posjeta Rimu da u rimskoj općini slavi liturgiju. U 3. On je još sasvim pregledan i bez mnogo razrađenih detalja. pretpostavlja neku formulu. Kršćanskoj se umjetnosti u početku suprotstavlja vrlo jaka nutarnja struja. ili kad budućem kršteniku kaže da će kasnije »biti upućen u uzvišene misterije što ih već poznaju oni koji na to imaju pravo«. to pretpostavlja obredno uređenje misne liturgije na različitim geografskim područjima koje je barem u svojim osnovnim crtama jedinstveno. koje je ojačalo brojem i samosviješću. Kod Tertulijana je u prvom redu riječ o uskoj povezanosti između antikne umjetničke djelatnosti i poganskog kulta. koja se sada razvija. Tertulijan govori opširnije o obredu pričesti. tako npr . Euharistijska molitva upravlja se Ocu per Christum Jesum. prije svega krštenje. Ona postiže svoju punu važnost tek u 4. Vrijeme slavlja euharistije već od 2. O položaju Očenaša i mjestu poljupca mira unutar misne liturgije ne može se na osnovi njegovih iskaza ništa jasno reći. čije prigodne primjedbe ostaju nejasne. prije izlaska sunca. koji Hipolit ne navodi. Dulja perioda mira u tom razdoblju pružala je za to osobite preduvjete. dakako. kada kršćaninu radikalno zabranjuje svaki posao na tom području. po prvi put i djelatnost na području umjetnosti nošenu kršćanskim duhom. Ako papa Anicet može oko 154. Budući da se takav stav stvarao polako. a prije njega Klement Rimski. te prema tome nije ili nije više povezana s agapom. na koju se poziva npr. Način i oblik upućivanja u liturgiju moraju ostati tajni. ali Tertulijan ne donosi iz nje formulacije koje se navode kao citati. Ne spominje posebno nedjelju kao povlašteni termin za euharistiju. dok ono navodi formule uz koje biskup ili prezbiteri i đakoni pružaju vjernicima prilike – panis caelestis in Christo Jesu – In Deo patri omnipotenti – et Domino Jesu Christo et spiritu sancto et sancta ecclesia uz amen vjernika – Tertulijan spominje samo amen koji. đavao je donio na svijet kipare i slikare. Način kako o tom govori Tertulijan. Budući da ta svjedočanstva većinom potječu s Istoka. ne navodi nas na pretpostavku da se Trishagion već tada upotrebljavao u misnoj liturgiji. euharistiju. Još na početku 4. kruh smije vjernik ponijeti kući da bi sam sebi pružio euharistiju ako je spriječen da sudjeluje u bogoslužju. Počeci kršćanske umjetnosti Treće stoljeće omogućuje kršćanstvu. modernog naziva za ranokršćanski običaj koji je najvažnije čine i tekstove liturgijskog kulta.Trishagiona. zato ćemo kasnije govoriti podrobnije o njezinim dubljim motivima i ciljevima i o njezinu odnosu prema poganskim misterijima. I tu su kruh i vino darovi što ih vjernici donose za žrtvu. možda je time određeno i izvorno područje discipline tajnosti. U tome se jedva možemo pozivati na Tertulijana. stoljeća nalaže sinoda u Elviri za područje španjolskih biskupija: »Slike su u crkvi zabranjene. prema kojoj se nevjernik ne smije poučiti o krštenju i euharistiji prije nego što je kršten ili pripušten pričesti. međutim. Euharistija se prima pod obje prilike kao i u Hipolitovu Crkvenom uređenju. Da se euharistija slavila i prilikom pokopa i godišnjice smrti vjernika. Čista duhovnost kršćanskog Boga suprostavlja se i za Minucija Feliksa svakom štovanju u nekom hramu. Prigodni iskazi drugih pisaca potvrđuju i upotpunjuju Hipolitovu sliku euharistijskog slavlja. Tertulijan pretpostavlja formulu otpuštanja općine. kako Tertulijan jasno svjedoči. On traži da se s posvećenim kruhom i vinom barata pažljivo i sa strahopočitanjem.kad svojim slušateljima ne želi podrobno govoriti o euharistiji. oltarima i kipovima. Origen kad kaže da se kršćani zgražaju pred hramovima. Tu imamo ponajprije starozavjetnu zabranu slika i kipova (Izl 20. No ta neprijateljska tendencija . Izričito naglašava da Krist riječima hoc est corpus meum čini kruh svojim tijelom. koja živi dalje kao samostalna gozba. stoljeću. prije svega u Tertulijanovim se spisima osjeća mnogostruko podudaranje ili srodnost afričke misne liturgije s Hipolitovom. kada govori o otpuštanju naroda nakon euharistijskog slavlja. premda ima mnogo sličnosti u stilu i mislima. s druge strane toliko ironizira tajanstvenost misterijskih kultova. ali govori još o srijedi i petku kao danima misne liturgije po postajama (statio). discipline arkanuma. već smo spomenuli. kršćanin ih treba »doživjeti« tek samim upućivanjem. a koji. njegovi se počeci ne mogu jasno obuhvatiti. i ranom 5. koja se neopozivo protivila svakoj umjetničkoj djelatnosti. 4). ako u sirijskoj Didaskaliji oko 100 godina kasnije stoji da gostu biskupu valja uvijek iskazati čast pozivajući ga da »prinese žrtvu«. stoljeću nalazimo i prve početke tzv. što bi teško mogao činiti da su se kršćani sjeverne Afrike njegova vremena držali nekog sličnog običaja. I kod Origena nalazimo formule koje se mogu tumačiti kao njezin odjek. stoljeća jest rana zora.

na Pontu. stoljeće postoje već vrlo brojne kršćanske crkve. Clemente. Plohe zida i stropa u grobnim komorama katakomba nosile su slike. Nasuprot tim bogatim i nedvojbenim iskazima pisanih vrela. ali su teme uzimali većinom iz Svetog pisma ili drugih kršćanskih predodžbi. Španjolskoj i Galiji. Hipolit u svom komentaru Daniela govori da su protivnici kršćana upravo tada provalili »u kuću Božju« kad su se tamo vjernici bili skupili na molitvu. lađu. da su se prilikom iskapanja ispod nekih najstarijih rimskih titularnih crkava. građevine kršćanskog kulta razaraju se na temelju Dioklecijanova edikta u Bitiniji. stoljeća Ako u vrelima tražimo ideje i uvjerenja koja su bitno oblikovala pobožnost 3. Uz to kao daljnji čimbenik djeluje težnja kršćana da usred vrlo rasprostranjena poganskog štovanja mrtvih izraze u umjetničkom obliku na grobovima svojih mrtvih ono što im je naviještala vjera o smrti i uskrsnuću. Tu se Krist shvaća kao Soter koji kao pastir donosi život. U drugoj polovici 3. možda krstionici. stoljeća. kao S. sidro i ribara. nalazimo u prvom redu dva pojma i dvije stvarnosti: krštenje i mučeništvo. 24. Euzebije govori o tom kako se dotadašnji kultni prostori kršćana iz doba prije Dioklecijana posvuda zamjenjuju većim zgradama. Tertulijan poznaje kršćane koji posjeduju čaše sa slikom Dobroga pastira. Nekako u isto vrijeme spominje Tertulijan »kuću našeg goluba« u takvu kontekstu da vrlo vjerojatno misli na kršćansku kultnu zgradu u Kartagi. Kao najranije posve kršćansko podzemno groblje treba smatrati Coemeterium Callisti. Africi. Vjerovalo se. Kristov lik pretkonstantinskog vremena obogaćen je mozaikom u jednom mauzoleju ispod Sv. Kao učitelj pojavljuje se Krist i u ranoj kršćanskoj plastici na sarkofazima. arheološki nalazi nisu dosad dali slične rezultate. a kao učitelj istinsku spoznaju Boga. koja je oko 232. a spremnost na . stoljeća katakombe. Oko 205. razorila je neka poplava u istočnosirijskoj Edesi i »kršćanski hram«. Svi pisci toga vremena. Klement Aleksandrijski uza sve suzdržavanje od Božje slike preporučuje kršćanima svoga vremena ipak neke simbole koje bi mogli nositi na svojim pečatnjacima te između ostalog spominje goluba. S. sve se one trebaju shvatiti kao ukazivanje na biblijsko pripovijedanje o spasenju nekog čovjeka iz smrtne opasnosti te stoga žele naviještati kršćaninovu nadu u ulazak u vječni život. ozdravljenje kljastog i hromog od rođenja i Krista kako hoda po vodi. bila uređena za upotrebu u bogoslužju. stoljeće već na različite načine postavlja temelje procvata kršćanske državne umjetnosti narednih stoljeća. Siguran primjer pretkonstantinske kućne crkve donijela su iskapanja u Dura-Europosu. Jona kako ga guta kit i opet izbacuje ili novozavjetna scena Lazareva uskrisenja. našli u ruševinama starijih rimskih kuća ostaci pretkonstantinskih domus ecelesiae tih titula. u kojemu nema muka ni ugroženosti od zlih sila. stoljeća došla u posjed vlastitih groblja. koja su se u početku zvala coemeteria a u Rimu od 9. u Traciji. Daniel u jami između dva lava. Uz takvo prijateljsko držanje na privatnom području pribavljaju prije svega potrebe liturgijske službe u ojačanim općinama veleckrve službeno priznanje crkvenog vodstva umjetnosti. koje je nastalo na tlu što ga je biskup Zefirin (199-217) darovao rimskoj općini iz svog privatnog posjeda a njegovu upravu povjerio đakonu Kalistu. Martino ai monti i nekih drugih. Književni podaci o postojanju vlastitih kršćanskih kultnih prostora javljaju se na početku 3. kojem je u 3. stoljeća ima svjedočanstava o kršćanskim »crkvama« u Palestini i na Siciliji. Na prijelazu u 4. rimskom pograničnom garnizonu na zapadnoj obali Eufrata. koji susrećemo već u ranom slikarstvu u katakombama i na grobnim natpisima. stoljeća. tako naglašavaju krštenje kao izvor. poglavlje Duhovni i ćudoredni život u općinama 3. dokazuju bez svake sumnje freske u jednom prostoru. ribu. Istu misao izražava lik Dobrog pastira. koje prikazuju Dobrog pastira među ovcama. autori kojih su doduše ovisili što se tiče oblika o suvremenoj profanoj umjetnosti. S. Petra u Rimu koji prikazuje Krista-Heliosa u vožnji iz Hada k Ocu. stoljeću uspio važan proboj. Galaciji. doduše. Sebastijana na Via Appia. no nema posve nesumnjivih dokaza za kultni značaj tih nekadašnjih zgrada. Noa u lađi. Tako 3. Pudenziana. Najprije se vjerojatno pojavila želja za vlastitom kultnom zgradom u svrhu dostojnog slavljenja euharistije. Među ranim motivima nalazi se npr. naziv koji potječe od imena polja in ili ad catacumbas kod cemeterija sv.protiv umjetnosti i slika nije mogla nadvladati pozitivno strujanje. Nove mogućnosti umjetničke djelatnosti na kršćanskom prostoru nastale su time što je Crkva u polovici 3. Kršćanski karakter te privatne kuće. koji podrobnije govore o pitanju kršćanske savršenosti i njezinog konkretnog ostvarenja. kada je brojčani rast općina sve više otežavao misu u privatnim kućama.

tako će sada vjernik. a Isus postaje mjesto Mojsija vođa na daljnjem putu8. no kako se njegova životvorna snaga temelji na Kristovoj smrti na križu. nalazi Origen tajanstveno oslikan u Izraelovu izlasku iz Egipta. koji ulazi u dušu. Krštenje je. pozitivno gledajući. stoga je život iz krsne milosti nasljedovanje Krista. on. dok ga drugi krše te tako i dalje nose sa sobom egipatsku sramotu. koji neki čuvaju bez posrtanja. vrlo jasno ali ponešto suzdržljivo i poput teza sažeto izrekao. sačuvati krsnu milost. Krsna pobožnost Prve opširnije pokušaje oko razvoja teorije kršćanske savršenosti poduzeli su rani aleksandrijski učitelji. te je tako krsna pobožnost ostvarena u svakidašnjici opet nasljedovanje Krista. a ne možda samo pneumatici. gnozu. koja sve opomene da treba živjeti prema milosti krštenja temelji na nadnaravnom sakramentalnom događanju u samom krštenju. syntage. te tako postaje gorljivim vjesnikom duboko doživljene krsne pobožnosti u ranokršćanskoj velecrkvi. doduše u klici. nov čovjek. da se krsna i mučenička pobožnost moraju smatrati dvama osnovnim držanjima religioznog života u ranokršćanskoj velecrkvi. koji je s Kristom pošao kroz njegovu smrt i grob. Prilikom krštenja obnavlja se na kršćaninu stvarno. Kao što se tada Izrael oslobodio od faraonove vlasti. novi primljeni život mora procvasti u duhovnom životu duše. našao je u krštenju novi cilj nasljedovanja. Na tom vjerskom uvjerenju o biti krštenja izgrađuje Origen svoje naviještanje o duhovnom životu kao krsnoj pobožnosti. pred kojom se nalazi svaki kršćanin u svojoj pobožnosti. . tako se sada krštenik oslobađa đavolje moći. Logos mora u duši krštenika moći djelovati kao trs čiji grozdovi tek polako potpuno dozrijevaju. spreman da pjevaš novu pjesmu«. što će ga dovesti k Ocu. mora se razviti. u prijelazu Jordana. u prolazu kroz Crveno more. a to može samo ako se dnevno obnavlja. izreći sažetom formulom: τηρειν το βάπτισμα. dakle. Pozitivno gledajući. Terminologijom poganskog misterijskog jezika. koji mu se daje krštenjem. spasavaš se. koga je vrag također kušao nakon krštenja u Jordanu. po Origenu. ozdravljaš te izlaziš očišćen od ljage grijeha. Obaveza vjernosti prema krsnom zavjetu proizlazi ne samo iz odricanja sotonina kraljevstva. u svojoj biti ne može više povećati. primljena krštenjem. u postajama lutanja po pustinji. stoljeća. treći dan ustati krštenjem u vodi i Svetomu Duhu. vratiti se nečistim duhovima nekadašnjeg poganskog života značilo bi povrijediti tu vjernost i okaljati bijelu krsnu haljinu. Pogotovo nakon krštenja dobiva duhovni život svoje usmjerenje i oblik od toga sakramenta. s kojim započinje put svog duhovnog života. njegova primanja u katekumenat i njegova uvođenja u Božji zakon pa sve do dana kad se među svećenicima upućuje u misterije krštenja. ugovor s Kristom. te mu je njome načelno na milosni način dana osnovica sve savršenosti koju mora sada u svom životu razviti. to i sam život u milosti krštenja ima svoje posljednje vrelo u smrti na križu. ona je ponovno rođenje na novi život u carstvu Oca te stoga daje besmrtnost i sa Svetim Duhom. Tu jasno dolazi do izražaja osnovno značenje krštenja za savršenost u teoriji i praksi1. Pobožnosti najprije daje osnovicu u teologiji krštenja. Logos razvija svoju snagu pročišćavanja već u duši onoga koji se pripravlja na krštenje. njezina suprotnost. sve asketsko nastojanje katekumena oko uvježbavanja kršćanskih kreposti prima svoju djelotvornost iz buduće krsne milosti. Logosa. Time se kršćanin poziva da nasljeđuje novog vođu. a Bog će ga odsad voditi na putu spasenja: »Silaziš u vodu. koji je prije bio imitator diaboli. s kojim se vjernik u svom krštenju povezao u nerazdjeljivo jedinstvo. Zadaća. što ga je zacrtao u djelima »Paidagogos« i »Stromateis«. Što je Klement. a ne samo simbolički. prije svega u svojim homilijama. koja međutim nipošto ne napušta uvjerenje o stvarnosti kršćanskog sakramenta krštenja. nego je Krist postao krštenjem zaručnik i suprug duše kojemu sada duguje bračnu vjernost. U krštenju izrečena apotaxis od Sotone mora se neprestano ponavljati. prijelazom Izraela preko Crvenog mora ili preko Jordana. nakon čega se otvara obećana zemlja. Nju posjeduje načelno svaki kršteni. ono što je nekad krštenje na Jordanu učinilo na Kristu. Iako se gnoza. Čitav put kandidata za krštenje od njegove prve želje za poukom o kršćanskoj vjeri. početak tog novog života. Što je utemeljeno u događanju sakramentalnog krštenja. koje će slike igrati tako značajnu ulogu u mistagoškoj propovijedi 4. obavezuje na bezuvjetnu vjernost krsnom zavjetu. prikazuje njezino duboko i preobražavajuće djelovanje: ona donosi potpuno oproštenje grijeha i oslobađa od tamne moći demona. Vjernost krsnom zavjetu i božanskom zaručniku može se držati samo neprestanom borbom sa zlim moćima. a prije svega se mora potvrditi u borbi protiv zloga. kao što je Izrael lutao pustinjom a vodio ga stup oblaka i vatre. to ipak može u kršteniku rasti po opsegu.mučeništvo kao dokaz istinskog kršćanskog života. Sto se tu dogodilo. Klement Aleksandrijski pokušao ju je izraziti u portretu kršćanskog gnostika. Krista. U njoj krštenik opet slijedi primjer svojega Gospodina. to Origen razvija bogato i obilno toplim slikovitim jezikom i snažnim kerigmatskim pozivom. pravu spoznaju Boga. ako se želi sačuvati krsna milost. objašnjava Origen rado velikim starozavjetnim slikama krštenja. može se.

dovodi do procvata svih kreposti. Pobožnost mučeništva Dok će naviještanje krsne pobožnosti mistagoškom propovijedi 4.krsna vjernost. u krsno odreknuće uključeno je prihvaćanje mučeništva. poznato mu je da mnogi ne dostižu taj visoki ideal pobožnosti. jer i ja želim trpjeti za nj. Posebno naglašava da je njegov biskup prilikom progona uvijek propovijedao kako se kršćani moraju pokazati dostojnim svoga rođenja. U prvom redu iz istinski proživljene krsne pobožnosti izrastaju dva držanja koja rano kršćanstvo izvanredno cijeni: prava ljubav prema bližnjemu i spremnost na mučeništvo. ponosno reći da su oponašatelji i sljedbenici Kristovi.« Ciprijan tješi i hrabri kršćane prije mučeništva. One izražavaju misao biblijski. Poput Aleksandrijaca. Tko trpi zbog svjedočanstva Kristova imena. tko je ponovno rođen iz Boga. uvjeravajući ih da se tada Gospodin »sam u nama bori. onda se tim ranim donošenjem teme krštenja vjernicima posebno naviješta i visoki položaj i značenje tog sakramenta. Ta se povezanost s Kristom –to je u 3. Takvom značenju krsta za pobožnost u kršćanskoj svakidašnjici odgovara napokon brižnost kojom su vođe kršćanskih općina vršili pripremu za krštenje u vrijeme katekumenata i obavljali svečane ceremonije krsta. No baš to ga potiče da u svom naviještanju neprestano govori o pravom razumijevanju misterija kršćanskog krštenja i da zahtijeva njegovo ostvarenje u svakidašnjici. Upravo zato što Origen ovdje govori svim kršćanima. iako ne tako uporno. sam s nama ulazi u boj. ovdje među novokrštenima. U najužoj vezi s idejom nasljedovanja smatra se mučeništvo vrhuncem i krunom svega savršenstva te tako postaje najproširenijom i asketski najplodnijom lozinkom u svijetu ranokršćanske pobožnosti. kad o Vettiosu Epagathosu stoji: »Bio je pravi Kristov učenik. govore i drugi dušobrižnici i pisci 3. stoljeća. Ljubav prema bližnjemu jest prosljeđivanje u krstu primljene očeve ljubavi prema nama. Posebnu privlačnu snagu crpila je pobožnost mučeništva iz predodžbe da krvava smrt svjedočanstva na poseban način dovodi do sjedinjenja s Kristom. a dušobrižnik Ciprijan upotrebljava progon kao priliku da podsjeti svoju općinu kako u takvim vremenima mora nasljedovati Krista kao učitelja strpljivosti i trpljenja te da za svakodnevne euharistijske svečanosti pije Kristovu krv. stoljeću. Aleksandrijski učitelji ne stvaraju svojim naviještanjem krsne pobožnosti kao razvitak krsne milosti i ostvarenog nasljedovanja Krista neki ezoterički nauk o savršenosti. koji bi bio namijenjen samo eliti. dostiže svoj vrhunac već u 3. koju nasljedujemo ako našu ljubav darujemo bližnjemu. tog trenutka i zbilju svečanog krsnog zavjeta. za nj opravdanje za početak štovanja kao mučenika jest u tome što su mučenici pravi učenici i sljedbenici Gospodinovi. kada počinje prikazivati biskupov život tek od njegova krštenja: »Djela Božjeg čovjeka smiju se nabrajati samo od trenutka kad je rođen za Boga«. Za Ciprijana je kršćanski život nastavak one renuntiatio saeculi koja se izrekla prilikom krštenja te se sada mora ostvariti u nasljedovanju Gospodina ako Bog kršćane kuša progonom. kao što i općine Lyona i Viennea mogu o svojim mučenicima iz godine 177. Kad kršćanska umjetnost u krstionici spomenute crkve u Dura-Europos prikazuje Dobrog pastira među njegovim ovcama. stoljeću rasprostranjeno uvjerenje -očituje već tada kad kršćanin pod mukama i torturom priznaje vjernost svojemu Gospodinu. množina dojmova prilikom upućivanja u misterije kršćanske i vjere trebala je djelovati u religioznom životu koji ne zaboravlja sjaj . ne smije se izroditi. a tamo će biti netko drugi u meni koji će za me trpjeti. učvršćena neprestanim borbama. jer je slijedio Janje kamo god je išlo« pa i u smrt mučeništva. drugo osnovno držanje kršćanskog nastojanja oko savršenosti. Autor izvještaja o mučeničkoj smrti biskupa Polikarpa od Smirne nastoji pokazati paralelu između Krista i mučenika. tada ga jača Krist. tj. mogla se pri tom pozvati na bogatu tradiciju. Duh koji se daje krštenjem ulijeva hrabrost za trpljenje. Kad je velcrkva na kraju 2. tko na se ne uzima dragovoljno smrt u vidu »njegova trpljenja«. kako bi jednom mogla za nj dati svoju krv. postaje time »sudionik. koji za nj trpi. Vrhunac toga nazora napokon je običaj da se mučeniku daje počasni naslov . Misao nasljedovanja i oponašanja Krista susrećemo osobito često u mučeničkim aktima ili u iskazima kršćanskih pisaca o mučeništvu. Kod Ignacija Antiohijskog već se jasno vidi i djelotvorno izriče veza između mučeništva i nasljedovanja: samo je onaj istinski Kristov učenik koji za nj ide u smrt. suputnik njegove muke« kako to naglašuju rimski prezbiteri u jednom pismu Ciprijanu. Kršćanka Felicitas odgovara tamničaru 1<Ioji joj se ruga što stenje prilikom porođaja svoga djeteta: »Sad trpim što ja trpim. u njemu ne živi Krist. koji ga svojom prisutnošću tako ispunjuje da u nekoj vrsti ekstaze jedva osjeća boli mučenja i smaknuća. stoljeća još povećati širinu i dubinu. sam u našoj teškoj borbi daje pobjedničku nagradu i prima je«. koji se u njemu bori. Ista misao kršćanskog života kao ostvarenja krsne obaveze nalazi se i kod Ciprijanova životopisca Poncija. stoljeća tu ideju sve više činila temom svog nutarnjeg crkvenog naviještanja. Isti nazor zastupa Origen. pobožnost mučeništva.

naime isključenjem iz crkvenog zajedništva. koji ga slijede i spremni su proliti svoju krv za Krista. Najčišći i najvjerodostojniji predstavnici takovog propovjedništva jesu Origen i Ciprijan. Nema jasnijeg načina da se dokaže vlastita ljubav prema Bogu i Kristu od krvave smrti u progonu. gotovo na istu razinu s krvnim mučeništvom. dapače ga svojim djelovanjem nadmašuje. Već se rano javljaju glasovi koji u ozbiljnom nastojanju oko ćudoredne čistoće vide držanje. Asketska kretanja 3. jer se prekršaji kažnjavaju vrlo strogo. jer nakon njega ne postoji više nikakva opasnost otpada. Ciprijan jasno izražava razliku između krvnog i nekrvnog mučeništva te razvija pobožnost mučeništva i iz sadržaja nekrvnog oblika. Sjedinjenje s Kristom dostiže svoju potpunost mučeništvom. počinju cijeniti kao pravi nadomjestak za krvno mučeništvo i hvaliti kao nov način nasljedovanja Krista. ne postoji ni obredni oblik kojim bi ih Crkva primala u stalež asketa. Svojim ponašanjem pokazuje kartaški biskup promišljenost i razboritost. koji Ciprijan karakterizira kao »krštenje koje nas nakon našeg odlaska s ovoga svijeta izravno sjedinjuje s Bogom«. Novo se razdoblje otvara kada se stanoviti asketski oblici. Na dvostrukom uvjerenju da je mučeništvo vrhunski oblik nasljedovanja Krista te da na jedinstven način sjedinjuje s Kristom temelji se njegova ocjena kao apsolutne savršenosti. jer je tada bilo mučenika. stoljeća. ali u trenutku iskušenja neće zatajiti. nego vrlo stvaran i živ kao sama stvarnost 3. koja – kako to traži Crkva – ne trči ludo i fanatički za mučeništvom. a i Didahe poznaje neku vrst putujućih asketa što su misijski djelovali. koja ponosno gleda na prijatelje i učenike što su tim putem išli do kraja. pripadaju. Njezini su sljedbenici postali u međuvremenu tako mnogobrojni.Christophoros. Apologeti u svojim opisima kršćanskog života općine ne propuštaju da upozore pogane na to kako prilično velik broj muževa i žena koji žive suzdržljivo dokazuje ćudorednu visinu pristaša kršćanstva. No i Ciprijan je morao ustanoviti da je spremnost na rnučeništvo uvijek bila stvar elite. Nadalje. a samih se pogana duboko doimlje ta crta kršćanske pobožnosti Nakon takvih usputnih navoda u tekstovima 2. Origen je uvjeren da u općinama ima kršćana koji su svoj križ uzeli na se. da u općinama Istoka i Zapada predstavljaju važan čimbenik kršćanske svakidašnjice. istina. S druge strane. gdje se ono samo iz različitih razloga nije moglo postići. Tako Dionizije Aleksandrijski stavlja požrtvovno držanje nekih kršćana. stoljeća slijedi u narednom niz spisa koji posebno obrađuju kršćansku askezu te daju podrobnije podatke o njezinim idealima i opasnostima. dakle. jer asket može iz posebnih razloga napustiti svoj dosadašnji način života i sklopiti . Ciprijanova pisma njegovoj općini za vrijeme progona pružaju istu sliku. primjer Krista i Pavla koji nisu osnovali vlastite obitelji. obavezuju se samo vrlo ozbiljnim obećanjem na život u suzdržljivosti. stoljeća Kršćani obaju spolova koji su se odrekli braka i koji su se od profanog života udaljili više nego ostali ali ipak žive u svojim obiteljima i služe općini. Još uvijek nisu nekim stalnim uređenjem vezani na određene oblike života. te su stoga pred Bogom mučenici. Stoga već kod Ignacija Antiohijskog nalazimo upravo težnju za tim načinom smrti. Biblijska osnovica takvog načina života. No to je obećanje poznato vodstvu općina. što. bez obzira na to govori li se o većoj ili manjoj sličnosti s mučeništvom. rano je utjecala na kršćane. koje stoga kao krštenje krvi potpuno nadomiješta drugo krštenje. Origenov spis o smislu i vrijednosti mučeništva izraz je prave spremnosti i težnje za mučeništvom. koji su za vrijeme kuge našli smrt u službi bolesnika. većinom još svojim obiteljima i slobodno raspolažu svojom privatnom imovinom. Pri tom je bitno što se ideja mučeništva postavlja kao mjerilo kršćanske savršenosti. stoljeća. Zato je exhortatio ad martyrium stalan dio ranokršćanskih propovijedi i nabožne književnosti. obećanje ne veže zauvijek. Ignacije Antiohijski i Herma Rimski poznaju skupine djevica u svojim općinama koje uživaju velik ugled. »dovršava djelo savršene ljubavi«. Doba progona smatra pravim velikim vremenima Crkve. Pobožnost mučeništva očituje se i u nastojanju kršćanskih krugova da se nađe nadomjestak za svjedočanstvo krvlju. ali ipak pokazuje neku vrst mučeničkog raspoloženja koje Bog visoko cijeni. kad je za Decijeva progona zastrašujući velik broj otpalih doveo crkveno vodstvo pred teška pitanja. jer već poslanica rimskog biskupa Klementa pretpostavlja da ima takvih koji žive suzdržljivo. ali ne kao neki otrcani kliše. Klement Aleksandrijski poistovjećuje mučeništvo s τελείϊσις jer onaj koji za svoju vjeru umire. Vjeruje se da ništa ne povezuje tako sigurno neposredno s Kristom kao za nj podneseno krvavo svjedočanstvo smrti. dok sada mora bolno spoznati da duža razdoblja mira brzo dovode do gašenja vjerskog zanosa. nije jednako stvarnom mučeništvu. mogu se naći već prije 3. samo Pseudoklementove poslanice Ad virgines pokazuju tendenciju prema užem povezivanju članova te spominju misijsko i karitativno djelovanje asketa. koja vlastitog oca tješi i opominje u tamnici da ga brige za sudbinu njegove obitelji ne smiju odvratiti od svjedočanstva krvlju. život u djevičanstvu i povučenosti od svijeta.

Anciri can. u Elviri can. Hipon (393) can. ide. svraćajući njihov pogled na meditaciju i nutamje bogatstvo. Ep 117. Arles (443) can. kao što mučenicima pripada corona martyrii.brak. Za Klementa Aleksandrijskog asketi su »izabrani izabranih«. . Sineisaktizam je rasprostranjen na Istoku u Siriji i Egiptu.. napokon. moralo je doći do sukoba između njih i crkvenog vodstva. Izvještaji o mučeništvu Bogu posvećenih djevica. Zlatousti zauzimaju prema tome još podrobniji stav. Kasnije sinode: Kartaga (348) can. Predstavnici krajnje napetog asketskog ideala jesu enkratiti. Anonimni traktat iz 3. 3. nema nikakve sumnje da je riječ o činjenicama i o brojnim zastranjenjima. koje je u svojoj prvoj fazi pustinjaštva zapravo samo premiještanje asketskog života i djelovanja iz općine u samoću. potpuno su prožeti tom predodžbom. koji kasnije ulazi u službeni rječnik Crkve. 3. ali se običaj žilavo drži na Istoku i Zapadu. Metodije izjednačuje izravno djevičanstvo s mučeništvom. Na osnovi vrela. Već u 3. djeluju i nadalje kao noseće ideje monaštva i tako dokazuju svoju veliku životnu snagu. koji se. Toledo (531) can. stoljeću. stoljeća. Virgines utriusque sexus dobivaju coronam virginitatis. 27. uživa asketski stalež izvanredno velik ugled. djevičanstvo mora biti sredstvo vlastitog posvećenja. Tertulijan posebno opominje askete da ne budu oholi. i Iv. zajedno s asketskim djevičanstvom. počinje pobjednički pohod te misli kroz naredna stoljeća. čini da postane athleta Christi. Niceji can. temelje ideji celibata. Ciprijanov jasan i realistički pogled dovodi ga do toga da zahvaća i tamo gdje još nema teških prekršaja. Tacijanovo isključenje iz velecrkve oko godine 172. isto tako govore Pseudoklementove poslanice da su asketi ugroženi ohološću i ispraznošću. Ideal djevičanstva 3. U početku služi ideji djevičanstva. stoljeću udaraju pojedine sinode krivce teškim sankcijama. na račun i nekih drugih heretičkih nazora koje je zastupao. 3. a Ciprijan vidi u njima »divan udio Kristova stada. stoljeća De singularitate clericorum ne može zatajiti da je zlo prodrlo i u krugove klera. cvat Majke Crkve«.Jeronim. 10. 17. kako opominje Ciprijan. na što bi ih mogao navesti veliki ugled koji uživaju u općini. Askeza 3. iz crkvene zajednice. što je značajno. Iz nje proizlazi rano monaštvo Istoka. u Španjolskoj sve do 6. kako to potkraj 3. 19. Unutar općine. a njegova ga spolna suzdržljivost uključuje u grupu Kristovih zaručnica. Iz asketske pretjeranosti i nesrazmjera između vlastitih ćudorednih snaga i visoko postavljenog ideala proizlazi ozbiljno zastranjivanje u kršćanskoj askezi. ali samo kao ideal kojem se služilo uvijek u potpunoj slobodi i koji je iza:birala samo manjina. kao i stvarnog mučenika. Krsna i mučenička pobožnost 2. nego i sami pri tom teško krše djevičanstvo. i 3. koji se ponekad služe pobožnim riječima iz Biblije da bi opravdali svoje ponašanje. ne nazivaju po svom učitelju nego po svom asketskom principu života. njegov život duhovnim mučeništvom što ga. 20. stoljeća opisuje Atanazijev izvještaj o pustinjačkom razdoblju u životu sv. kao i u njezina vodstva. Tako visok ideal osobito je ranjiv. jer je njihov život istinsko nasljedovanje Krista. kao i u sjevernoj Africi te sili crkveno vodstvo na odlučne stavove. kao i u životu pojedinih kršćana. Kartaga (397) can. Ovi donose stostruki. Antuna. koji je u tome pogriješio. doduše. Izlažu se ne samo sumnjama i ruganju okoline. Asketsko se dostojanstvo nastoji teološki potkrijepiti. Monahovo polaganje zavjeta smatra se drugim krštenjem. koji se nisu htjeli odreći braka. Individualističkim Origenovim tumačenjem Pjesme nad pjesmama što u njoj nalazi ocrtan odnos pojedinačne duše prema svom nebeskom zaručniku Kristu. Unutar velecrkve asketski se način života doduše uvijek visoko cijenio. Dokle god nisu enkrateju smatrali nužnom za spas svakog 21 Tako sinoda u Antiohiji (oko 267/68). a asketi šezdeseterostruki plod. Enkratitske tendencije nalaze se i u mnogim apokrifnim Djelima apostolskim. Metodije ih želi pozitivno ojačati. Metodije od Olimpa želi svojim himanskim hvalospjevom djevičanstvu napokon reći da se ono ne može odijeliti od zaručništva s Kristom. zahtijeva kao i ono potpuno predanje. njihov je način života dostojan nadomjestak za krvno mučeništvo. kao Janje. ali je sigurno da je pri tom odigrao stanovitu ulogu i njegov asketski rigorizam. premda i nadalje postoji u svojem dotadašnjem obliku. mora živjeti duh mučeništva. prije svega u 3. Već Tertulijan upotrebljava častan naslov »Kristova zaručnica« za djevičanske askete obaju spolova. Čim bi ga pojedini kršćani ili krugovi pokušali učiniti obaveznom normom za sve kršćane. 3. a drugi pisci spominju askete neposredno nakon mučenika. bit će izvor dviju važnih novih pojava. Novu komponentu i time veći ugled dobiva asketsko djevičanstvo kad se s njime povežu misao o zaručništvu duše s Kristom. na trajni katekumenat. stoljeća21. stoljeća pripravlja. Stoga u njima. Kršćanski asketi žive kao »brat i sestra« u nekoj vrsti duhovnog braka te tako ugrožavaju djevičanstvo kojem su se zavjetovali. Agde (510) can. Mezopotamski enkratiti nisu pripuštali krštenju nikoga koji nije obdržavao apsolutnu spolnu suzdržljivost te su tako primoravali oženjene. sljedbenici Sirijca Tacijana. Pelagije. stoljeća. Cecilije. U Ciprijanovo vrijeme isključuje se neki đakon. Ciprijan vidi vrlo jasno stvame opasnosti koje život u svijetu donosi asketima te zato od njih zahtijeva vrlo visoki stupanj svih kreposti.

Prigovor pogana kršćanima da su bezbožnici (ασέβεια) Klement ne može bolje opovrći nego upozorenjem da je za njih molitva najvrednija i najsvetija žrtva kojom časte Boga. mogla ih je Crkva tolerirati. koje na poseban način sjedinjuje dušu s Bogom. za gnozu i rast u kreposti. trajno nastojanje da čovjek ne bude podređen afektima (πάθη) i napokon nutarnja sabranost i koncentracija. Oduševljenje Crkve 3. te zato i iz povijesti Crkve. Tumačenja Očenaša obojice Latina. kao i Klement. njihovo biblijsko obrazloženje. a pojedine slučajeve. Vrhunac kršćanske molitve postiže se nutarnjim moljenjem bez riječi. U nju. koji svršava spoznajom Boga. kao Origenovu kastraciju. ispričati kao pretjerani polet. pobožnost prema Isusu utjecala je preko Ambrozija na zapadnjačku mistiku Isusa sve do Bernarda. premda Origen u svojoj raspravi o molitvi naglašeno zastupa usmjerenje molitve prema Ocu. kao i aleksandrijski učitelji. Na stupnju προσευχή povezuje se s prosnom molitvom slavljenje Boga. Molitva i post u okviru ranokršćanske pobožnosti Molitva. koju Klement jasno razlikuje od usmene molitve. duboko prožet mišlju da kršćanski život mora biti neprestana molitva. No njome bi trebalo moliti za velike nebeske stvari. vode do posebnog gledanja i atmosfere kršćanske molitve.kršćanina. potrebno je stanovito duševno raspoloženje. stoljeću ne samo svoju prirođenu važnost. Najbolji oblik mcilitve za pravog je gnostika nutarnja duhovna molitva. što im je zadana uzorom Krista koji moli i uči moliti. Iznenađuju utoliko što su većinom upućeni Kristu. osobito u njezinu monaškom obliku. svakako ulazi neprestana borba protiv grijeha. čini mu čitav život blagdanom i daje mu θεωρία. Sa stanovitim oklijevanjem usuđuje se definirati molitvu kao »općenje s Bogom«. Za Aleksandrijca Klementa. gledanje božanskih stvari. Iz takvih pretpostavki razvija se kršćanska molitva u postupnom usponu. u prvom redu Tertulijan i Ciprijan. Latini. kojega je prvi stupanj prosna molitva. potrebno je. dakle. Njegov je nauk o molitvi odlučujući suoblikovao pobožnost istočne Crkve. Origen je. ne zabacuje. koji se vrlo razlikuju od grčkih. on se sam u svojim nagovorima bez prestanka obraća njemu u zazivima koje sam formulira i iz kojih isijava duboka pobožnost i prisnost s Isusom. pokazuju u svojim tumačenjima Očenaša veće zanimanje latinskog duha za pitanja praktičkog oblikovanja života molitve i za njegovo značenje u konkretnoj kršćanskoj svagdašnjici. Tu se odrazuje temeljni Origenov nazor o postupnom duhovnom usponu. doduše. Zato kršćanin posvećuje svoju svakidašnjicu Bogu kad svjesno obdržava vremena molitve te tako cijeloga života svjedoči za Gospodina. a njegova praktična. jer duša treba neprestano zahvaljivati svome Bogu na svim njegovim darovima. uz teoretske prikaze. Obojica su. što je ujedno ljubav . po Origenu. zadržava u 3. poznaju ista vremena molitve. stoljeća za asketski ideal sigurno je u cjelini dokaz njezine visoke ćudoredne razine. u njezinu nastojanju oko savršenstva isto je tako neophodna molitva za opraštanje grijeha i za pravu gnozu. po uzoru na svojega Gospodina. doduše. uvažiti vrlo žive izjave o molitvi i spontano formulirane molitvene tekstove iz homilija te biblijske komentare. u praksi teoretsko uvjerenje. i u kojoj se duša »pobožanstvuje«. u kojoj dnevna molitva ima svoje nezamjenljivo mjesto. ona ne treba više riječi. najuže ga povezuje s Bogom i daje da »živi u Bogu«. imala dalekosežne posljedice. kršćaninu je molitva dužnost koja se sama po sebi razumije. a Klement je njezin prvi važni preteča. kao neotuđiv element kršćanskog štovanja Boga. ovu. Konkretnu sliku o Origenovoj molitvenoj praksi daju mnogobrojni molitveni tekstovi. koje nalazimo prije svega u njegovim homilijama. uključuje kršćanin braću i neprijatelje. ona je stalno u njemu prisutna. te imaju slične predodžbe o duševnim pretpostavkama pravoga moljenja. koja Klementovu klicu bitno produbljuje i nastavlja. koja isključuje sve osjetilne podražaje izvana a iznutra sve misli koje se protive svetome. i strana im je spekulacija o biti i rangu nutarnje molitve i njezine važnosti . U toj razlici između usmene i nutarnje molitve već je naznačena kasnija dioba duhovnog života na djelatni i kontemplativni u čisto kršćanskom shvaćanju. tj. Izvanredno je važna činjenica iz povijesti pobožnosti. nego privlači na se sve više teološku refleksiju i brigu oko konkretnih oblika na liturgijskom i privatnom području. ali nutarnjoj molitvi neosporno pripada najviše mjesto. No da bi se njegov nauk o molitvi mogao potpuno obuhvatiti. Aleksandrijska teologija predano obrađuje teološko osmišljavanje kršćanske molitve i nastoji je ugraditi u svoju koncepciju kršćanske savršenosti. što je teorija i praksa molitve. No oni su daleko od idealističkih visina Grka. Tertulijana i Ciprijana. Origen ne samo da neprestano potiče slušatelje svoje općine na molitvu Isusu. Molitva ga prati pri svim njegovim činima. u molitvama formulirana. duboko uvjereni u dužnost molitve. Da bi takva molitva bila blagoslovljena. kao što se to i inače češće vidi u homilijama. spontana pobožnost prema Kristu potiskuje. pri čemu misli i na obraćenje svega svijeta pravom Bogu. Klementova skica o molitvi razrađena je kod Origena u posebnu monografiju. kako ju je zastupao Aleksandrijac Origen. ovamo.

koji se mora odreći svih požuda i pogrešaka. pospješio je i olakšao rang i opseg što ga je molitva Kristu i onako zauzimala u starokršćanskoj privatnoj i pučkoj pobožnosti. koja u Dominus psalmorum prepoznaje svojega proslavljenog Gospodina i s njim izravno govori. vrlo skoro. u svakodnevnom poslu označujemo čelo znakom križa. stoljeća.. koji se nakon prve dokumentirane pojave na početku 2. želi li se njegova molitva svidjeti Bogu. 3. Dovoljan je Tertulijanov iskaz: »Svaki put kad izlazimo ili odilazimo. Takvo tumačenje nalazimo i kod Ireneja. tko razdire to jedinstvo. 6. I ovdje se jasno vidi eshatološka motivacija tog običaja u ranokršćanskim tekstovima: križ će kao znak Gospodnjeg trijumfa pri njegovu drugom dolasku s istoka ići na čelu. S tom orijentacijom prema istoku povezan je već od 2. jer samo oni imaju Boga za Oca. Tu valja ubrojiti s jedne strane njegovu daleko veću religoznu toplinu i uvjerljivost kojom govori o molitvi. naprotiv. Starozavjetni psaltir pružao je ranom kršćanstvu zbirku formuliranih molitvenih tekstova. Gospodine. ne molimo za jednoga nego za čitav narod. dakle. novi oblik molitve koji je Krist učio. jer se odanle očekuje ponovni dolazak Gospodinov i jer na istoku leži raj. nadalje njegovo naglašeno poistovjećivanje kraljevstva Božjeg i Krista »za čijim dolaskom dnevno žudimo i čije skorašnje prispjeće žarko želimo«. a preuzimaju ga Hipolit i Ciprijan. To osobito dolazi do izražaja u molitvama mučenika koje im spontano dolaze na usne kad ih pozivaju da dadu zadnje svjedočanstvo za svojega Gospodina. moli se licem prema istoku. njemu nedostaje bitna pretpostavka prave molitve. molitvu za stolom i molitvu oko 3. govori o snazi te struje kojoj se. stoljeća. kad liježemo ili sjedamo. Sto upravo Origen upotrebljava psalme kao molitvu Kristu. koji se (kao drveni križ ili naslikan) nalazi na zidu tako da je molitelj licem okrenut prema istoku. radost anđela. npr. eshatološki. Posebna teološka napomena nalazi se kod Tertulijana u iskazima o neograničenoj snazi Kršćanske molitve i u tumačenju druge molbe Očenaša. priznaju i Tertulijan i Ciprijan vrijednost slobodno formulirane molitve. neka dođe tvoje kraljevstvo. prilikom oblačenja ruha i obuće. Još manje nalazimo kod njih neke početke teorije o različitim stupnjevima molitve. a isto su tako vjerojatno mnoge spomenute rnolitve Kristu iz Origenovih homilija jeka privatne pučke pobožnosti. stoljeću općenito ustaljuje na Istoku i Zapadu. stoljeća običaj da se moli pred križem. sata – držanjem tijela molitelja. Teološki je značajno obrazloženje toga običaja. kad pristupamo stolu. Molitvu usmjerenu Kristu napokon izražava položaj tijela prema istoku za vrijeme molitve.za rast u duhovnom životu. konkretan oblik molitve i njegovo mjesto u svagdanjem životu kršćanske zajednice. kako o tom često svjedoče pisci 3. Najbolja formula molitve za njih je Očenaš. pri svakom početku ili svršetku. koje se izvršilo već u toku 2. za koji znaju samo kršćani. usprkos teoretskim kolebanjima. Uz Očenaš. Većinom je riječ o zahvalnosti mučenika Kristu što im je udijelio milost svjedočenja ili o uvjeravanju da smrt uzimaju na se radi njegova imena i napokon vapaj Kristu za snagu i pomoć u tom trenutku kušnje. Osobito rječit primjer prvog načina pruža ps. kad palimo svjetla. jer smo svi mi jedno. kojega 6. To povezivanje išlo je putem tipološkog razumijevanja psalama: molitelj psalama čuje samoga Krista kako se tim tekstovima obraća Ocu ili se u njima čuje glas Crkve. čime je psaltir nedvojbeno postao glavnom knjigom molitve i pjesme ranokršćanske velecrkve. no njegova upotreba na liturgijskom i privatnom području pretpostavlja njegovo povezivanje s Kristom. shvaća još neposredno eshatološki: »Da. Iz područja pučke pobožnosti proizlaze također upadljive brojne molitve Kristu u apokrifnim Djelima apostolskim. a Ciprijan je izgovara zanosnom toplinom82. kao i Origen. stih: ego dormivi et soporatus sum et exurrexi već Justin shvaća kao riječ Uskrsloga u uskršnje jutro. Obojici je poniznost pravo držanje molitelja. stoljeća u 3. Molitva Kristu s tijelom prema istoku uvjetovana je. teško griješi. Kod Tertulijana se osjeća potreba za redom latinskog duha kad se iscrpno bavi pitanjima vanjskog uređenja molitve.« Možda se zbog neporecive Ciprijanove ovisnosti o Tertulijanu vlastita misao afričkog biskupa u tumačenju Očenaša katkada olako previđala.« kršćanski je narod molitvom povezan u jedinstvu Oca i Sina i Duha Svetoga. No prije svega ovamo ulazi ekleziološki naglasak. mora se govoriti o premoćnoj kristocentrici molitve mučenika. koji treba moliti uzdignutih i raširenih ruku. Prva im je briga. prije kupanja. pripadnici kojeg mole okrenuti prema hramu u Jeruzalemu. stoljeće već bila ustaljena. Ako se usporedi broj mučeničkih molitava Kristu s molitvama koje upućuju Ocu.« . jer time oponaša Gospodina kako je trpio na križu. jer je upotreba psalama u pjevanju pri bogoslužju i prilikom agape na prijelazu u 3. Naglašavanje križa u molitvenom orijentiranju kršćana temelji se vjerojatno na sveobuhvatnoj upotrebi znaka križa u privatnoj pobožnosti i na području kulta. koju. molitvenim vremenima – poznaje jutarnju. to je čežnja kršćana. osramoćenje pogana. koji bi htio uključiti u molitvu kršćana: »Kad molimo. Povezivanje psaltira s Kristom. čežnja svih kršćana. Za neke kršćanske krugove grčkog i sirijskog Istoka ta je orijentacija prilikom molitve oblik koji izražava teološku suprotnost prema židovstvu. i 9. Molbu za kruh svagdanji obojica većinom shvaćaju euharistijski. večernju molitvu. ne može oduprijeti.

Izvanredno važnim čimbenikom postaje post napokon u pokorničkoj disciplini ranokršćanske velecrkve. No upravo tu je postojala opasnost da se pretjeruje u njegovoj ocjeni. dapače. tu postaje post apsolutno nužna pretpostavka za dar proroštva. učitelja i biskupa. asketsko joj držanje daje veću djelotvornost. i Tertulijan mora sa svog stanovišta u spisu »De ieiunio« vrlo žestoko napadati velecrkvu. započinje ograničenjem na kruh. koja je grešniku za vrijeme njegove pokore nalagala ograničenje u hrani i piću. kako su mislili. tako da tek oni daju tjelesnom postu vrijednost. o njima se često govori u monaškim krugovima koji su preuzeli asketsku praksu. stoljeća. što je susrećemo u montanizmu. Tjedni post u srijedu i petak. koju post djelotvorno podupire. koji u različitim općinama različito traje te se proteže kroz jedan. Krsni post. vidi se iz ustručavanja mnogih vjernika da tih dana sudjeluju u svetkovanju euharistije. vrela o tom pitanju govore za 3. stoljeća dovodi i do jakog rasprostranjenja posta na području kulta i privatne pobožnosti kršćana. Odatle se razumije nutarnja veza između proroštva i posta. on je također sredstvo da se dade zadovoljština za dotadašnje grijehe i da se krštenik pripravi za primitak Duha. Drugi naglašuju ljubav prema bližnjemu kao motiv posta. Kao priprava za blagdan Uskrsa javlja se već rano vazamski post. prekršili post. Vodeći pisci Tertulijan i Ciprijan sa svojim naglašenim zanimanjem za praktična vjerska pitanja svakidašnjice daju prilično mnogo podataka. Najviše glasova dolazi sa sjevernoafričkog prostora. no Crkva pri tom uvijek naglašuje i ljekovit značaj takvog pokorničkog posta. Koliko su kršćani sjeverne Afrike cijenili post prilikom statio. post na te dane shvaća se. manjina kršćana. ustaljuje se i razvija u statio sjevernoafričke Crkve. dok se prije time naglašavala samostalnost kršćanskog običaja nasuprot židovskom načinu – Židovi su postili ponedjeljkom i četvrtkom – sada se ukazuje na povezanost tih dana s događajima iz muke Gospodina. kršćanski pisci već rano naglašuju da su pri tom glavni duh i prava nakana za pokoru i samozataju.Molitveni tekstovi i molitveno držanje dokazuju. Da je crkveno vodstvo visoko cijenilo post. Na Istoku je obdržavanje tjednog posta. dakle. a katkada i nekoliko dana strogoga posta. tako da post postaje nešto samo po sebi razumljivo za nosioca Duha: proroka. U njemu se slavi i euharistija. vodu i sol. I ovdje su najvredniji oni glasovi koji govore o uskoj povezanosti posta i molitve. a u Španjolskoj ga susrećemo potkraj 3. trajao je u početku samo jedan ili dva dana te se sada produžuje. I tu se smisao posta vidi u jačanju pokorničke rnolitve kojom se pokajnik obraća Bogu. kao žalobni post. Ranokršćanski ćudoredni život Upravo ocrtani ideali kršćanskog nastojanja oko savršenosti predstavljaju. prije izlaska sunca. živeći u poganskoj okolini i profanoj kulturi uvjetovanoj poganskim pretpostavkama. dva ili. da je privatna molitva u ranokršćanskoj velecrkvi bila u velikoj većini kristocentrička i staurocentrička. U Kartagi se post za stacija katkada produžuje i na subotu. maksimalne zahtjeve kojima je mogla udovoljiti samo elita. sata dana (do tri popodne) i koja je povezana s posebnim bogoslužjem. prema rečenom. koji spominje već Didahe i Justin. U vrijeme Tertulijana statio je još uvijek slobodna asketska vježba koja traje do 9. tj. U to vrijeme mijenja se i motivacija za izbor obaju posnih dana u tjednu. Krsni post gleda se u uskoj vezi s molitvom. Na žalost. Pokušaj da se kršćanski život na ovom području ocijeni objektivno mora pogotovo svratiti pažnju na konkretne teškoće s kojima se ostvarivanje kršćanskih ćudorednih ideala moralo danomice susretati. Neobveznost posta za stacija morala je Crkva braniti od rigorizma montanista i enkratita koji su ga predstavljali kao strogo obaveznu dužnost svih kršćana. prema svjedočanstvu sirijske Didaskalije. šest dana. tj. U istom smjeru leži i rašireno shvaćanje da je post važan način priprave za primitak Duha u svim oblicima. koga je u srijedu Juda izdao i koji je u petak umro na križu. Asketski zanos 3. Tu se postavlja pitanje kako je velika većina članova općine u gradu i na selu oblikovala svoju religioznu svakidašnjicu. stoljeće još vrlo malo i ne dopuštaju da se zacrta cjelovita slika kršćanskog života koja bi vrijedila za čitavo ondašnje područje kršćanstva. jer bi pričešću. Nasuprot takvim pretjeranostima. Uz njih valja spomenuti aleksandrijske učitelje Klementa i Origena koji češće govore o sličnim pojavama kršćanske svakidašnjice u egipatskim općinama. jer se tako braći u teškoćama može obilnije pomoći. što se ponekad očitovalo u herojskim rekordima. vidi se pogotovo iz toga što ga je na različite načine ugradilo u bogoslužje. već rano postalo dužnost. međutim. počinje u uobičajeno vrijeme. koja. Taj je običaj vjerojatno poznavala i rimska Crkva. koji potječe još iz apostolskog doba. Tu valja . kao što smo već naglasili. a neposredno prije samog krštenja prelazi u potpuno suzdržavanje od jela i pića. koja ne može odobravati takvo precjenjivanje jedne asketske vježbe. Post kao mogućnost da se dođe do gospodstva nad požudom i neurednim osjetilnim nasladama te stoga kao put do veće savršenosti imao je osobita odjeka u ranokršćanskim asketskim krugovima.

Crkva se nadalje brinula za posvećenje braka čuvanjem bračne vjernosti i gajenjem respekta pred djetetom. Istina je da je Tertulijanov opis ljepote kršćanskog braka idealna slika koja uljepšava stvarnost. te roditelje.32. govori nedvosmisleno117. stoljeću kršćanske općine došle ! u iskušenja kojima nisu bile posve dorasle. koju već Pavao temelji na njezinoj vrijednosti kao simbola povezanosti Krista s Crkvom (Ef 5. ne zabranjuje se. Iz vrela se vidi da su upravo u 3. što je jedna od najproblematičnijih pojava kasnoantiknog morala. Za duljih razdoblja mira u to vrijeme mogao je uvijek otrov poganske atmosfere. pokazuju koliko je bila oslabila kršćanska disciplina te se nije mogla odlučno suprotstaviti primamljivim ugodnostima života poganske kulture. govori o mnogim ružnim svađama među vođama općine. Budući da takvih pretpostavki nije bilo u brakovima između kršćana i pogana. koje je tek rođeno dijete smatralo čovjekom. odlučno naglašuje većina pisaca 3. Zato Crkva izričito zabranjuje takve ženidbe.. a i u Tertulijanovo vrijeme sklapaju kršćani brak pred ecclesia i daju ga potvrditi blagoslovom. no on dokazuje da je taj ideal bio prisutan u svijesti i da se ozbiljno nastojalo oko njegova ostvarivanja. Brojni otpadi u godinama 249/50. Već je Ignacije Antiohijski preporučio da se prilikom ženidbe traži odobrenje biskupa.. svećenikom poganskog idola. Samo najvećom mjerom ćudoredne stege mogli su se osigurati pogotovo od opasnosti koje su postojale zbog velike raspuštenosti na seksualnom planu. te joj kršćanstvo tako u načelu priznaje daleko veće dostojanstvo nego većina poganskih religija onoga vremena. 1 Kor 7. Upravo se ovdje zahtjevi kršćanske etike najviše sukobljuju s poganskom lascivnošću ili pogansko-rimskim pravnim shvaćanjem. kako kaže Origen. on crpi svoju snagu u dobrim i zlim vremenima iz zajedničkog udjela u euharistijskoj gozbi.10 ss). za Decija ili Dioklecijana. stižu teške crkvene kazne. te je apologet Atenagora dapače žigoše kao »pristojan preljub«. stoljeća. I Euzebije mora u svom opisu općeg stanja kršćanstva prije izbijanja Dioklecijanova progona upozoravati na mnoge problematične pojave u općinama. što se zastrašujući očitovalo kad je nadošao val progona. . ona odgovara shvaćanju Crkve koja stoga zabranjuje klericima sudjelovanje u svečanostima takve ženidbe. ali se u struji vremena koja simpatizira s askezom smatra znakom oslabljenog ćudorednog nastojanja. No druga ženidba smatra se već daleko manje vrijednom. Židovom ili. Ta se ocjena ne susreće samo pojedinačno. Pogotovo je treća ili četvrta ženidba vrijedila kao ozbiljno popuštanje pred zahtjevima kršćanske stege te je isključivala. kao izvanredno opterećenje. Množina zvanja i poslova bila je u neposrednoj službi kasnoantiknog politeizma. iako se pri tom još uvijek ne mora misliti na poseban liturgijski obred ili bezuvjetno prisustvovanje biskupa sklapanju ženidbe. Ona je bila gotovo test. Nutarnji sklad takva braka proizlazi iz zajedničkog vjerskog uvjerenja obaju partnera. jer kršćani »poput mnogih pogana. Prilikom nabrajanja različitih neurednosti u sjevernoafričkoj Crkvi koje su izazvale kaznu Decijeva progona. Uz to je opća poganska atmosfera neprestano mamila na povratak u prijašnje navike te je od svih kršćana tražila gotovo svakodnevno trajno odricanje. koja je obuhvaćala sva područja privatnog i javnog života. ne može se nijekati da je kršćanstvu tada bilo uspjelo dignuti ćudorednu razinu pojedinih općina visoko iznad poganske okoline. Prilikom obrađivanja pitanja pokore vidjet će se da su teški prekršaji kršćana upravo na seksualnom području opetovano poticali crkveno vodstvo na ozbiljne opomene i stroge pokorničke mjere. npr. Unutar tako shvaćenog kršćanskog braka zauzima žena mjesto ravnopravna bračnoga druga. stoljeća koje se ne mogu poreći. čime su se »poganima predali udovi Kristovi«. dapače. Ciprijan posebno spominje ženidbe kršćana i nevjernika. a svaki oblik pobačaja smatrao se ubojstvom. nagomilavaju grijeh na grijeh«. Ženidba i obitelj To se osobito opaža na području ženidbe i obitelji.najprije navesti ona opterećenja u kojima su se kršćanske manjine našle u svim periodima kršćanske misijske djelatnosti ako su se htjele oblikovati i održati unutar poganske okoline. Nerazrješivost kršćanske ženidbe. Praksa crkvene pokorničke discipline strogo je kažnjavala preljub. kršćanski je partner ovdje vrlo lako izložen dodiru s poganskim kultom i otežano mu je ispunjavanje mnogih religioznih dužnosti i običaja njegove vjere. iz kojih su se kršćani morali praktički sami isključiti ako nisu htjeli ugroziti svoja vjerska uvjerenja. tako da Euzebije može protumaćiti nadošli progon samo kao pravedan Božji sud. kao kod montanista. iz kruga savršenih. No usprkos tim sjenama u cjelovitoj slici kršćanskog života 3. Slika. koja ih je okruživala razviti svoje postupno ali trajno djelovanje. koji dopuštaju ženidbu svoje kćeri s heretikom. Isto je tako bilo zabranjeno izlaganje djeteta nakon rođenja. kojim je kršćanski ideal ćudoređa morao dokazati svoju stvarnu kakvoću. no u prvom redu spominje popuštanje ćudoredne stege. to ih Crkva nije odobravala. a drugu ženidbu klerika smatra zaprekom za pripadnost tome staležu. koju ovdje prije svega mora ocrtavati Ciprijan.

Sirijska Didaskalia nalaže biskupu da se posebno brine za strance. stoljeću bile česte. stoljeću. problem ropstva poznavalo u takvom smislu da bi se osjećalo ponukanim raditi na ukidanju ropskog staleža. nastojanje da se siromašnom umrlom bratu u vjeri priredi dostojan ukop. vodi se briga za nemoćne starce. ali se ranokršćanska caritas nije mogla ne zanimati za sudbinu robova. prema potrebi. koje su u 3. stoljeću izrasta iz te karitativne dužnosti velika organizacija s prenoćištima i hospicijima. Mrtvi se po mogućnosti pokapaju među umrlom braćom u vjeri te im se iskazuje Ijubav preko groba kad se za njih prikazuje euharistijska žrtva i kad se nadalje spominju u molitvi. Ona je odlučujući pridonijela poboljšanju njihova položaja kad je robove koji su postali kršćani priznala punovrijednom braćom i sestrama ostalih vjernika i dodijelila im potpunu ravnopravnost u nutarnjem crkvenom prostoru. I ova posljednja crta. kao npr. Origen uzima gostoljubivost kao temu dviju homilija. Pretkonstantinsko kršćanstvo nije. u naglašenoj suprotnosti prema odgovarajućem poganskom držanju. Pomoć se pruža spontano i kao nešto što se samo po sebi razumije. To čine i sinode u Elviri i Arlesu. Ciprijan ostavlja jednom od svojih prezbitera sredstva koja će za njegove odsutnosti upotrijebiti za potrebite strance. kako je ne pokazuje nijedna vjerska skupina toga vremena. Biskup se brine da i odsutni bolesnici i udovice dobiju svoj dio. smatra se dužnošću Ijubavi te se potcrtava kao karakteristična oznaka kršćanstva nasuprot poganstvu. Ugledu »Pastira« nije nipošto škodilo što se njegov autor Herma rodio kao rob. iz koje se uzdržavaju siromašni. upozoravaju na dublji smisao kršćanskog služenja koji im pomaže da podnesu svoj položaj na slavu Božju. za neke epidemije bez straha od zaraze dvorili svoju bolesnu braću i pri tom dali svoje živote. Robovi i ropkinje među mučenicima štuju se bez ikakva ograničenja. prema Klementu Aleksandrijskom. U 4.Ranokršćanska karitas Način kako se ispunjavala zapovijed kršćanske ljubavi prema bližnjemu mjerilo je koliko su vrijedila kršćanska etička načela u svagdašnjici. kao i prema bolesnu i unesrećenu poganinu. Agape bi se držale u privatnom stanu nekog imućnog člana općine ili u crkvenim prostorijama pod predsjedavanjem biskupa – mogao ga je zastupati prezbiter ili đakon – koji bi započinjao obrok molitvom nad prinesenim darovima. pomažu se djeca bez roditelja i sredstava kao i utamničena braća. Dionizije Aleksandrijski uvelike hvali kršćansku požrtvovnost kojom su se odlikovali laici i klerici kad su oko 250. S druge strane se robovi. Jedna od najranijih djelatnosti jesu agape. uključujući i biskupsko dostojanstvo. Držanje kršćana ponovno se pohvalno razlikovalo od njihovih poganskih sugrađana za vrijeme neke epidemije u doba cara Maksimina Daje. Udovice katkada poziva pojedini kršćanin posebno ili im se donose živežne namirnice u njihove stanove. Iz vrela se . Kršćanska ljubav prema bližnjemu morala se posebno potvrditi u vremenima izvanrednih katastrofa. te se tako očituje svijest o zajedništvu svih vjernika čitave Crkve. Tu postoji neka vrst općinske blagajne za dobrovoljne priloge članova. zajednička blagovanja u kršćanskim općinama. Zloupotrebe koje se tu i tamo događaju prilikom agapa ne umanjuju vrijednost tih sastanaka. Kršćanska karitas obuhvaća i općine na cijelom geografskom prostoru kršćanstva koje su zapale u posebne teškoće. vrlo se razlikujući od poganskih običaja. Robu su bile dostupne sve crkvene službe. Ciprijan je riječju i primjerom pozvao svoje vjernike na organiziranu pomoć koja nije isključivala ni službu poganima kad je Kartagom harala kuga. Praktičko vršenje djelotvorne ljubavi prema subratu u nuždi. Tertulijan daje u svome Apologeticumu instruktivan uvid u karitativnu djelatnost kartaške crkvene općine na početku 3. koja se slavi već u apostolsko i poapostolsko vrijeme i jednako cijeni i preporučuje u 3. koji. te podupiru osuđeni na prisilan rad u rudnicima. Pri tom bi raspravljao s predstojnicima o pitanjima života općine. kažnjava crkvenim kaznama. širokogrudnom ljubavlju vodi se briga za braću u vjeri na proputovanju. no koja su uvijek pružala mogućnost da se djelotvorno materijalno potpomognu siromašni i potrebni na obazriv način. predstavljaju vlastiti oblik kršćanske društvenosti te sprečavaju da se unutar općine javljaju socijalne napetosti. koji su očito krivo razumjeli »kršćansku slobodu« te nastojali da se otkupe na račun općinske blagajne siromaha. koja su trebala ojačati svijest zajedništva među njezinim članovima različitog društvenog položaja. dok su pogani bježali od svojih bolesnih rođaka i ostavljali svoje mrtve nepokopane. Poseban je oblik ranokršćanske Ijubavi gostoljubivost. Dojam koji taj način karitasa ostavlja na poganske krugove potvrđuje protiv svoje volje car Julijan kad piše da je kršćanstvo najviše promicala »filantropija prema strancima i briga oko pokapanja mrtvih«. Blandina Lyonska i Felicitas Kartaška. Nečastan postupak kršćanskih gospodara s robovima oštro se kudi i. neosporna je slava ranokršćanske velecrkve. kad su nesebično pomagali gladnima i bolesnima bez obzira na njihovo vjersko uvjerenje. stoljeća. doduše.

koja je tako svjesno išla u susret specifičnim sposobnostima žena. javlja ime diakonisa. ovisi o tome je li rob tih dobara i čini li ih sadržajem svoga života. javljaju se sve više žene. stoljeća dala praktičnom rješenju . koje je u vezi s Tim 5. koju susrećemo kod većine pisaca toga vremena i koja u Ciprijanovu posebnom spisu o tom predmetu dostiže svoj pretkonstantinski vrhunac. U 4. premda uvijek u novim oblicima. koji su bolji od besposlena ugodna života mnogih pogana.« Dionizije Aleksandrijski oko sto godina nakon toga piše da je Rim redovito pružao pripomoć Crkvama u Arabiji i Siriji. stoIjeće: »Od početka je bio u vas običaj da svoj braći mnogostruko činite dobro i mnogim općinama u svim gradovima šaljete potporu. što ga je Crkva 3. Odatle velika pohvala milostinje. Stvaranje ustanove. Djelatnost kršćanske ljubavi nužno je dovela Crkvu do čitavog niza društvenih pitanja. diakonisa sada posebno djeluje kod ženskih katekumena i krštenika. Što o njoj Dionizije Korintski pohvalno govori oko 170. stoljeća. a u Ciprijana milostinja postaje sredstvom milosti kojim kršćanin može pružiti zadovoljštinu za svoje svakidašnje pogreške što ih je počinio nakon krštenja. nego je taj običaj i proširio. Hoće li imetak i posjed upropastiti kršćanina.stječe jak dojam da se pri tom ponašanje rimske općine smatralo primjernim. Crkvena uređenja smatraju rad dužnošću koja se sama po sebi razumije i određuje da općina kršćaninu sposobnom za rad ne pruži nikakvu potporu. Bazilija nije zaboravilo da je rimska Crkva za biskupa Dionizija (259-269) poslala onamo novac da bi se mogli otkupiti kršćanski sužnji od poganskih vlastodržaca. No Crkva u svojoj karitativnoj djelatnosti nije nikako propuštala naglašavanje velike humane vrijednosti rada te je tako djelovala protiv antiknog shvaćanja koje je prvenstveno tjelesni rad – on je bio znak neslobode i ropstva – smatralo zlom i gorkom nuždom. Upotrebljavaju se većinom u privatnom kućnom dušobrižništvu i za misijski rad među ženama. zadržale njezine zadaće. isto kao što ni siromaštvo ne jamči ulazak u nj. Počevši od 2. stoljeću. vjerojatno su tu udovice koje već Herma u Rimu poznaje kao poseban stalež. za općine u Numidiji dao je u svojoj zajednici provesti kolektu. Uz đakone.3-16 općina kao poseban stalež visoko cijenila. stoljeća primaju se u ove službe i neudate žene. makar dalekog Istoka. I on načelno zadržava novozavjetno odricanje od posjeda i bogatstva. međutim. za koje se kasnije. zahtijevala je u većim općinama 3. ali Klement duboko vjeruje u opasnost koju bogatstvo donosi svakom kršćaninu. II Klementova poslanica stavila milostinju iznad posta i molitve. rad i siromaštvo. Jedna Euzebijeva napomena pretpostavlja da je Rim i za Dioklecijanova progona pružao sličnu pomoć. pohvalno je djelo ranokršćanske Crkve. u asketskom zanosu svoj imetak poklonili ili ono što su imali bez razmišljanja porazdijelili. uslijed priliva poganskih masa u Crkvu. kao što su posjed i bogatstvo. i drugih koja su je silila da zauzme stav. koji su od početka bili biskupovi pomoćnici u karitativnoj djelatnosti. Kako se služba diakonise na latinskom Zapadu ne može dokazati prije 4. stoljeća stanovit upravni aparat. blagoslov koji je odatle proizašao davao je poticaja u kasnijim stoljećima da se ona u načelu. razumljivo. mnogi su. Ista svijest odgovornosti za druge općine resi i Ciprijana Kartaškog. njeguju bolesnike. posvećuju se odgoju siročadi. a u Kapadociji se ni u vrijeme sv. Tako ste olakšali neimaštinu siromasima. Doprinos. nenadomjestive u službi ženskim osobama. osobito na području Sirije. godine. iako na te stvari ne gleda tako pesimistički kao ostali kršćani. a katk. u kućnom dušobrižništvu oko kršćanki u poganskim obiteljima i brine se za bolesne žene. Tek s Augustinom počinje dublje razmišljanje o ćudorednom i vjerskom smislu rada. Bogatstvo samo po sebi ne isključuje iz kraljevstva nebeskog. dobar dio te svote upotrijebio se za zbrinjavanje zasužnjenih članova tih općina.ada preuzimaju i brigu za zatvorenike. koje su proizašle iz ljubavi prema bližnjemu. iako se ne može smatrati općepriznatim mišljenjem velecrkve. Origen opominje da bi položaj svakog potrebitog valjalo pametno ispitati i onda mu pružiti primjerenu pomoć. U nj se primaju samo prokušane žene – sud o tome pripada. tako da npr. biskupu – i to bez posvete i bez propisanog zavjeta. Toga se vaš blaženi biskup Soter nije samo držao. Čini se da je rimska Crkva bila uvijek spremna na djelotvornu pomoć kad god bi primila vijest o posebnoj nuždi neke općine. postaje njezina služba još važnija te poprima svoj konačni oblik i puni cvat. Nalazimo ga najopširnije u Klementa Aleksandrijskog. Za takve zadaće dolaze u obzir najprije udovice. Tko je u sebi prema njima slobodan i mirno podnosi njihov gubitak. Imovina se upotrebljava na pI1avi način kad služi braći. Ona ovdje slijedi židovski i novozavjetni uzor te potcrtava da valja cijeniti i jednostavne poslove. i nadalje zadrži. pripada siromašnima u duhu koje je Gospodin nazvao blaženima. kao što to dokazuju upravo spomenuti oblici djelatnosti kršćanske ljubavi. vrijedi i za 3. Zacijelo su mnogi kršćani rado slijedili opomene biskupa da čine dobro. Kad se stalež udovica i djevica prihvaćanjem asketskog načina života sve više stao udaljavati od tih zadaća. Već je tzv. jedna od službi općine. Praktička izvedba zadaća. što dovodi do izgradnje kršćanske etike rada. uzdržavali braću u rudnicima te kao Rimljani očuvali običaj koji ste odavno primili od otaca. postala je služba diakonise. kao i za karitativno aktivne udovice.

dokazuju rasprave koje su o tom morali voditi Tertulijan i Novacijan. Jednako odbija filozofski skepticizam kad je riječ o spoznaji Boga. dok pozitivno ocjenjuje napore drugih mislilaca oko istinskog pojma Boga. Nasuprot pretežno negativnoj ocjeni poganske književnosti i filozofije. nailazimo kod njih uvijek na ponosnu svijest da u spisima Staroga zavjeta. Na latinskoj strani Minucije Felix radikalno odbija pogansko pjesništvo. gladijatorskim borbama. iako je poganska filozofija upravo u tome više puta zakazala. on misli da hereze nastaju zbog povezanosti s grčkom filozofijom. babilonskom i kaldejskom mudrosti. sam Tertulijan upotrebljava radove poganskih filozofa na području kritike religije za svoje dokazivanje. kazališnim predstavama i plesovima svjesno su se izbjegavale već zbog svoje makar i nejasne veze s kultom bogova. U svojoj raspravi s Celzom brani se od njegovih prigovora da je nedosljedno ako se za besmrtnost duše poziva na svjedočanstva poganskih filozofa. Filozofska misao može i u kršćanstvu pomoći pripravljati put k vjeri. »a mi nismo filozofi riječi nego djela«. Da se mnogom kršćaninu bilo vrlo teško odreći ukorijenjenih sklonosti prema tim oblicima. Stav ranog kršćanstva prema profanoj kulturi Temeljnom asketskom držanju ranog kršćanstva odgovaralo je što se osobito suzdržljivo ponašalo prema ugodnostima kasnoantikne civilizacije. Daleko je suzdržljivije Hipolitovo držanje. u Evanđeljima i Poslanicama i u . koja može jedva što pridonijeti oblikovanju kršćanskog ćudorednog života. a njezine se spoznaje mogu upotrijebiti samo ondje gdje se slažu s kršćanskom istinom. naime. U pjesništvu ocjenjuje Klement tragediju pozitivno. povezane s poganskim zabavama. kao i grčkoj književnosti. Ciprijan kao čovjek prakse govori samo tu i tamo o tim pitanjima. poganska etika zakazuje u motiviranju nauka o kreposti i iscrpljuje se u praznim riječima. stoljeća vrlo različito ocjenjuju pogansku književnost i znanost. koji se obaraju na hereze. daje prednost pred egipatskom. koja uči rastavljati neistinito od istinitog. Tertulijan ne može zamisliti da bi netko mogao nešto podučavati u što nije uvjeren. a negativno ocjenjuje samo sofistiku i retoriku nekih učitelja nasuprot jednostavnosti i savjesnosti evanđelista. Priznaje važnost svjetovnih znanosti za kršćansku poduku. No Klement nije bio protiv razumne njege zdravlja i umjerene upotrebe nakita. a još više u filozofiji. odgovorna za kriv nauk. daleko više nego Latini. Tertulijan kaže da su mnogi od njih o tome govorili ironično i prezirno: »Evo kako se međusobno ljube!« Što je trebala biti poruga. Tek neposredno prije Konstantinova preokreta imamo u Laktanciju latinsko-kršćanskog pisca. Možda je Tertulijanov rigorizam sa svojim radikalnim odbijanjem većine dobara civilizacije kao izuma poganskih demona bio pretjeran. jer nas uči dizati pogled k nebu. dali zavesti i izgubili iz vida stvarni sadržaj. koji je različit u intenzitetu i obrazloženju već po temi i prema životnom razdoblju. dokazi za istinitost kršćanske vjere nemaju. po njemu. izuzevši Laktancija. stoljeća. Kršćanski pisci 3. Praktički asketski spisi odaju napokon dubok pesimizam što se tiče ocjene ukupne poganske književnosti. potrebu za retorikom. Zato kršćanin ne može biti učitelj na poganskoj školi. Klement Aleksandrijski ne može se priključiti mišljenju onih koji filozofiju smatraju đavolskim izumom. na kraju je velika pohvala. Zamršeniji je Tertulijanov stav. kojemu poštivanje veličine i prošlosti Rima omogućuje pozitivniju ocjenu latinskih književnih ostvarenja. on sam suvereno stavlja svoje opširno poznavanje poganske književnosti i znanosti u službu svoje djelatnosti kršćanskog pisca. Bivši učitelj retorike vidi i u tom ogranku znanja neku vrijednost.problema rada. no kazališne predstave prihvaća samo uvjetno. I Origen je otvoren prema mnogim djelima profanih znanosti te o njima govori sa simpatijom. kad. spremni da joj pripišu neko makar ograničeno značenje. iako su se neki njezini predstavnici. barem dijelom. Tu se donekle pokazuje proturječje Tertulijanove duše. Velike opasnosti kršćanskog ćudorednog ideala. no i staloženi muževi kao Klement Aleksandrijski odbijali su sve što je služilo pretjeranoj njezi ljepote i tijela te se tako izrodilo u luksuzan život. a zatim sve radikalnije niječe tako reći protiv sama sebe svaku obrazovnu vrijednost tih znanosti za kršćane. poganska tragedija navodi samo na nećudoredno ponašanje. stoljeća. Vergilije poeta summus latinske književnosti. isto tako opovrgava tvrdnju da kršćani zabacuju dijalektičku metodu. Ciceron ostaje za nj eloquentiae unicum exemplar. što je daju kršćanski pisci 3. po njemu ima grčka filozofija dapače providnosno značenje kao priprava za kršćanstvo. Još za stupanj oštrije i beskompromisnije zabacuju pogansku književnost pseudociprijanski spisi 3. U polemičkim radovima. Grci su. iako joj. ona je. U ranim apologetskim spisima priznaje se barem posredno upotrebljivost filozofskog nastojanja. koje je neupotrebljivo za kršćanski odgoj mladeži zbog svojeg mitološkog sadržaja. postaje njegov sud o vrijednosti filozofije sve skeptičniji. brinući se za jezički oblik. bio je tako opsežan da je pobudio pozornost pogana.

Antiohijska kršćanska općina može se. I Tertulijan je. što ga promiče država. ako država progoni Crkvu. Uz toliko načelnih priznanja rimske državne vlasti ne začuđuje da u 3.a nego saopćenje o izboru novog rimskog biskupa.drugim dokumentima apostolske predaje posjeduju duhovno blago koje je daleko iznad grčke mudrosti. Nadovezujući na Rim 13. onda se događaji nakon neuspjela Dioklecijanova progona ne mogu tako sigurno ocijeniti kao revolucionaran preokret. kao što je prihvaćanje kulta cara. vršila na kršćane. usprkos svojoj hrabrosti u obrani slobode kršćanske savjesti prema rimskoj državi. kako se državna vlast koja dolazi od Boga može boriti protiv kršćanskog uvjerenja i religije. jer su obojica vjerovala u mogućnost nasilnog rješenja tog pitanja. Ranokršćanska Crkva i poganska država Osobito je zanimljiv odnos koji se tijekom 3. Ako se imaju u vidu opširne priprave izmirenja Crkve i rimske države. Na početku Valerijanove vladavine mnogi su kršćani službenici rimske carske palače. te tako carstvo napokon služi kršćanskoj vjeri. njegovo dopisivanje s carem Filipom Arapinom važan je znak snošljivosti. pokazuje neopisivo brz preokret nakon Konstantinove pobjede. Sve to pokazuje da se u 3. stoljeća razvija između poganske države i kršćanske Crkve. No Origenu se čini da Rimsko carstvo ima još jednu posebnu providnosnu zadaću. izvodi moć Rimskog carstva od Boga. u kojem se našao ondašnji kulturni svijet. priznaje dužnost poreza i vojne službe te prihvaća rimsko pravo. car je onda velik. koje se nameće. Božja providnost dopušta progone.1 ss. njegovo jedinstvo. Origen nastoji prvi teoretski obrazložiti odnos između Crkve i poganske države. za Decija i Dioklecijana. koja usprkos svoj građanskoj lojalnosti čini kršćane strancima na tom svijetu. ona računa s njim kao sa snagom prema kojoj mora zauzeti nove stavove. što ga je Gospodin skupio iz svih naroda i jezika. Car Galijen nalaže reskriptom da se kršćanima vrate njihova posvećena mjesta i zabranjuje da se u buduće uznemiruju. ali uvijek ponovno daje mir. Na kršćanskoj se strani na početku stoljeća čuje zapravo samo jedan glas koji radikalno niječe rimsku državu. Ni poganskoj državi nije to vanjsko i nutarnje jačanje ostalo sakriveno. Koliko je takav stav malo uočio znakove vremena. usuditi da se obrati izravno caru Aureliju i zamoli ga da prosudi pravni spor između nje i svrgnutog Pavla iz Samozate. 7) prikazuju Rimsko carstvo. po njemu prva životinja Otkrivenja (13. 25. Na teško pitanje. Budući da je Bog kršćana ujedno Bog cara. Origen smije držati predavanje ženama sirijske dinastije u Antiohiji. Takva ocjena izražava nepodnošljiv pritisak koji je povremeno ta tvorevina moći sa svojim carem. iako i Crkva jasno izriče uvjete svoga priznavanja rimske moći. kad je podložan Bogu. stoljeća još uvijek nije uspjelo razviti izgrađen specifično kršćanski ideal obrazovanja. po Božjoj su volji utrli put kršćanskoj misiji. dapače. poglavlje Svetost kršćana i njihove Crkve . koja u njemu vlada. ono đavolskim oponašanjem kopira vjeran kršćanski narod. a rezultat će imati dalekosežne posljedice za neposrednu budućnost.155) i četvrta u Danielu (pogl. Posve je drukčiji stav aleksandrijskih učitelja. iznenada prekida. Iako kršćanstvo 3. Klement je prema poganskoj državi načelno lojalan. stoljeću ima sve više praktičnih dodira između nje i Crkve. dapače za daljnji opstanak rimskog gospodstva. stoljeću odnos između države i Crkve većinom ne može smatrati neprijateljskim. U kršćanskoj zajednici nedvojbeno raste svijest o njezinoj sve većoj nutarnjoj snazi. Obje strane razmišljaju o međusobnim odnosima. i pax Romana. Hipolit vidi iza rimskog imperija moć sotone koja ga nosi. kako se to ponekad čini. oni se mole Bogu za dobro cara. i ona se sve više osjeća velecrkvom. Gledajući sa strane Crkve. one su uvjetovane njegovim mišljenjem o dubokoj demonizaciji javnoga života. Započinje proces koji možemo nazvati polaganim međusobnim približavanjem. koga su štovali kao boga. Djela apologeta i egzegeta. ostvarenja aleksandrijskih i sjevernoafričkih kršćanskih pisaca mogla su u očima braće u vjeri predstavljati duhovni život koji je potpuno nadoknađivao ono što su napustili. najdublje uvjeren u to da je podređena Bogu. mogao bi se ocijeniti više kao nezainteresiran. Samo dvaput se taj razvoj s rimske strane. Na tom temeljnom Tertulijanovu prihvaćanju rimske države ne mijenjaju njegove brojne rezerve prema političkoj djelatnosti kršćana ništa. ipak su i ovdje udareni temelji na kojima je kasnije razdoblje moglo dalje graditi. Ta svijest obiju strana očituje se najjače u ponosnim Ciprijanovim riječima da je car Decije daleko mirnije primio vijest o nastupu nekog uzurpator. koji mu je u prvom redu prenio sudsku vlast. Kršćanin se načelno odnosi prema toj državi lojalno i pokorava se svim zakonima dokle god nisu u proturječju s jasnim zahtjevima njegove vjere. Granice su toga priznavanja samo carski kult i služenje idolima. odgovara da se svi Božji darovi mogu zlorabiti i da i nosioci državne vlasti moraju odgovarati pred Božjim sudom. to valja u tom štovati ruku Providnosti. koje su se zbivale već tijekom 3. stoljeća.

u kojoj ima preljubnika. 6. I u drugim novozavjetnim spisima vlada uvjerenje da svaki grešnik može zadobiti oproštenje ako čini pokoru (Jak 1. nego kao tužnu činjenicu popravi.195. Ono do danas nije moglo doći do općepriznatih rezultata. Samo onaj koji odbija pokoru i zadovoljštinu čini svojim prijestupom »smrtnosni grijeh« (1 Iv 5. II Klementova poslanica pretpostavljaju slične ili istovrsne grijehe u općini Filipljana. 1 Kor 6).21). koja svakom opet donosi spas. ne samo izbjegava kao moguću opasnost. dakle ga »rekoncilira« (2 Kor 2. ideal svete Crkve.12. stavlja pojedinog kršćanina. Pod takvom pokorom razumijevaju pravo obraćenje. 2. Budući da razumijevanje pitanja pokore u 3.62. Ta je punomoć dana bez ograničenja. pijanica. oprašta i time ga smatra pred općinom rehabilitiranim. »ekskomunicira« (1 Kor 5. blud. Pismo Polikarpa od Smirne i tzv. kao što su pobuna. stoljeću pretpostavlja poznavanje prethodnog razvoja. a i inače je češće korio grešno ponašanje pojedinih članova općina (Ef 4. koji se srazmjerno odrazuje i u istraživanju crkvene povijesti. stoljeću dostiže gotovo dramatične napetosti. »griješeći protiv Duha Svetoga« (Mt 12. Sredinom 2. dakle. za grešnika koji obavlja pokoru i koji joj se ispovijeda (1 Iv 1. Već Pavao mora nekog bludnika isključiti iz korintske općine (1 Kor 5. onda je to pretpostavljalo visoku svijest o obavezi svih krštenih na svetost u jednoj svetoj Crkvi.Prenošenjem vlasti vezanja i razrješivanja na učenike kao nosioce autoriteta daje se Crkvi vlast izricanja suda grešnim vjernicima. koga također kažnjava.3ss). Usprkos svoj živoj spoznaji te obaveze i usprkos svemu nastoj.17-31.anju da joj se udovolji. ostaje uvijek nedostižan cilj. S druge strane mu je poznata grešnost njegovih najbližih sljedbenika.5-11). pohlepnika itd. Isusovo naviještanje traži bez sumnje posve radikalno odricanje od zla (Lk 9.315).355). dakle odreknuće od grijeha i povratak k poslušnosti . tako da su neoprostivi te zauvijek onemogućuju povratak u crkveno zajedništvo? Rasprava o mogućnosti pokore. koja ispašta počinjeni grijeh te opet ostvaruje udio u životu crkvene zajednice. Ondašnji pisci s bolom se tuže kad vide da neki upravo obešćašćuju ideal zajedništva krstom posvećene braće. Jak 5.1455). obratiti (2 Kor 12. odnosno rješavanja njegovih sveza i opraštanja njegovih grijeha (Mt 18. prijevara i zavist. osnovica je zahtjeva da čovjek mora isto tako biti uvijek spreman oprostiti svome bratu (Mt 18. varalica. prati Crkvu od prvog njezina trenutka i u 3.16). Već se iz literature apostolskog i poapostolskog doba može potpuno jasno razabrati da ni u kojoj periodi mlade Crkve nije bilo potpune bezgrešnosti. Iv 20. nijedan se grijeh ne izuzima kao neoprostiv te se tako nijedan grešnik ne isključuje iz Crkve trajno. jer s jedne strane zamršeno stanje vrela lako omogućuje različna tumačenja činjenica. tj. a nekom drugom.21ss). općinu i sveopću Crkvu pred teško pitanje: nije li kršćanin. ali zna da Bog i najvećeg grešnika može potaknuti na pokajanje (Otk 2. 2.9)5. koja se ne može zanijekati. te ni učenike koji su ga izdali ne isključuje iz pomirenja i važnih zadaća u Božjem kraljevstvu.25.145. svi članovi koji žive do smrti u krsnoj milosti. 1 Iv 2.1-13). Ta situacija. nije li definitivno isključen iz svete Crkve ili ima za nj još neki put da izgubljeni »krsni pečat opet zadobije«? Nisu li možda neki grijesi tako teški da ih ne može okajati ni najstroža pokora. osim ako definitivno ostane u svojoj okorjelosti. dakle. stoljeća pokazuju zatim da s porastom pojedinih općina raste i broj onih kojima ne uspijeva izbjeći grijeh ni u njegovu najozbiljnijem obliku. Molitva grešnika i općine koja ga zagovara otvara put praštanju (1 Iv 5. Vrela 3.2. Prema tome postupa Pavao kad korintskog bludnika »predaje I sotoni. to ga valja najprije ukratko prikazati. Borba za svetost kršćanina i njegove Crkve postaje u pitanju i u raspravama oko pokore prvorazredan čimbenik nutarnjeg crkvenog života. 14. zajednica vjernika brine se. vlast isključenja iz zajedništva.11 ) .25) i procjenjuje položaj onoga koji je ponovno sagriješio težim od onoga koji se još nije obratio (Mt 13. pohlepa. koji su bludom i razvratom teško zgriješili.Ako je vjernik ranokršćanskog doba trebao oblikovati svoj vjerski život na osnovici krsne pobožnosti i »čuvati svoj krsni pečat«. zauvijek proigrao svoje spasenje. isključuje iz sakramentalnog zajedništva vjernika te ga. Otkrivenje opominje biskupe da u svojim općinama ne trpe idolopoklonstvo i blud.22. U skladu s takvim pojedinačnim mjerama očekuje Pavao na drugom mjestu da će se članovi općine. 7 . Autor Otkrivenja tuži se na teške prijestupe u maloazijskim općinama (Otk 1-3). Da je Bog spreman grešniku češće oprostiti. no oni složno i uporno opominju na pokoru. stoljeća skicira Hermin »Pastir« ozbiljnu sliku o slabostima mnogih kršćana rimske općine.1455. a s druge strane uska povezanost problema pokore s pojmom Crkve otežava objektivne stavove. Klement Rimski mora ozbiljno opominjati korintsku općinu da čitav niz poroka.15ss.20-23).9.15). 5. taj ideal nikada ne ostvaruju svi članovi pojedinih općina. To novozavjetno uvjerenje u mogućnost pokore i ponovno izmirenje grešnika s Bogom i zajednicom vjernika vrijedi i u poapostolskom vremenu. 2 Petr 3. koji je izgubio krsnu milost.

no bitan dio čini također ispovijed grešnosti pred Bogom i zajednicom subraće. vjerojatno je zaostajala u svijesti vjernika za radikalnim djelovanjem krštenja. Njezino naglašavanje. vjerojatno na osnovi predodžbe da postoji samo jedna pokora koja rješava od grijeha nakon krštenja. isključuju ih iz sudjelovanja u vjerskom životu te prekidaju s njima svaki dodir »dok ne počnu činiti pokoru«. Pastirov odgovor ponovno pobuđuje u Hermi pouzdanje i nadu da će njegova djeca i svi ostali koristiti ponuđenu mogućnost pokore. ali ne više za one buduće. eshatološki. predstojnici koje se brinu za crkvenu stegu te izopćuju tvrdokorne grešnike. kao ni o procesu odrješenja i ponovnog uključenja u zajednicu – može se jasno razabrati načelno dopuštanje mogućnosti pokore za sve grijehe bez iznimke. pozitivan sud o tome donosi mu oproštenje i time ponovno uključenje u vjerski život crkvene zajednice. time je navodno u to vrijeme postao očit otpad kršćanstva od prakršćanskog ideala Crkve svetih. naviještati vrlo diskretno. dakle ne može biti prava pokora. povlači se u pozadinu. te tako zadobiti oproštenje. stoljeća. No u prvoj viziji govori bez ograničenja o tome kako se njegova djeca upisuju opet u knjige života. htjelo vidjeti prvog kršćanina koji je naviještao još jednu mogućnost pokore nakon krštenja i tako pokušao razbiti dotadanju strogu praksu odbijanja svake mogućnosti pokore za onoga tko je teškim prijestupima nakon krštenja istupio iz crkvene zajednice. Promjena u roku pokore obrazlaže se. Načelo jednokratnosti.prema Božjoj zapovijedi. njegova se osnovna svrha otkriva tek nakon podrobnijeg promatranja. tko je krštenjem primio oproštenje grijeha. s obzirom na novokrštene. Herma bira oblik otkrivenja da bi u vizijam. teško se shvaća da se u Hermi. Mora ostati otvoreno hoće li se u tim učiteljima gledati predstavnike neke manjine sklone rigorizmu ili pristaše katehetske prakse što je postojano naviještala ideal krsne pobožnosti. zadnju. Očito je stvar crkvenih predstojnika suditi kad je grešnik zadovoljio svojom pokorom za svoj prijestup. dosad neprakticiranu. a s njom i samom Hermi. Pokora se očituje u pokajničkoj molitvi. autoru »Pastira« koji je pisao sredinom 2. ta se jednokratnost ne temelji na tome što joj nakon naviještanja njegove objave čisto vremenski ne bi više bilo mjesta. kao što postoji samo jedno krštenje koje oprašta. Budući da Herma tek u drugoj viziji prima novo otrkivenje o pokori. Hermu očito mori briga da pokora nakon krštenja sadrži stanoviti element nesigurrrosti. Takvom tumačenju svrhe Hermina spisa govori doista donekle u prilog njegova književna vrsta. približuje se. Osim toga Herma je uvjeren da pokora čovjeka koji je po drugi put posrnuo ne može biti neporecivo odricanje od zloga. mora se dotadanje shvaćanje pitanja pokore izvesti iz onoga što je rekao prije toga. kojem Herma otkriva svoje sumnje. a ti su bili otpali od vjere i uz to bili prokazali svoje roditelje. no onima koji su nakon svog krštenja ljudskom slabošću opet pali u grijehe pruža Božje milosrđe još jednu. koja stalno čuva primljenu krsnu milost. pa za nju Bog ne može dati ni oproštenje. »Pastir« potvrđuje to mišljenje kao ispravno. Za tezu da Herma ovdje prvi put u povijesti Crkve naviješta načelno novu. jer je nepredvidljivi događaji mogu spriječiti. mogućnost pokore nakon krštenja. koja je uvjerena da mu je tako i Bog oprostio. u svakom slučaju sigurno je da je većini. I u poapostolsko vrijeme samo je po sebi razumljivo da pokora potpada pod nadležnost općine. nasuprot neprestanim zahtjevima za ostvarenjem krsnog ideala u svakidašnjici. Hermin postupak navodno ne gubi ništa od svojih sudbonosnih posljedica. Samo onaj koji odbacuje pokoru ili je samo prividno prihvaća ne može računati s oproštenjem. za »vrijeme ekskomunikacije« grešnika općina mu nastoji pomoći svojom molitvom. dakle. »neki učitelji« zastupaju mišljenje da samo pokora prilikom krštenja i s krštenjem donosi oproštenje (αφεσις) grijeha i da nema daljnjih mogućnosti pokore. Nasuprot toj jasnoj činjenici. priliku za pokoru.a i usporedbama naviještao svoj nazor o pokori. upozoravalo se u prvom redu na njegov razgovor s Pastirom. bila poznata još jedna mogućnost pokore nakon krštenja. postu i dijeljenju milostinje. ne bi zapravo više smio (εδει!) griješiti. iako je ona vremenski ograničena. ona se daje do nekog određenog dana još samo jedanput za grijehe počinjene nakon krštenja. a ni o načinu njezine provedbe i kontrole. nego na tome što je načelno neponovljiva. . što se tiče ocjene njezine djelatnosti. pa je valja i po riječima »Pastira«. ako je Herma tu mogućnost pokore kao jedinstvenu mjeru gledao u smislu starozavjetnog jubileja koji je po svojoj prirodi bio oročen. pri čemu u pojedinostima i nadalje ostaju nejasnoće i proturječja. naime. No Herma ne dopušta sumnju u jednokratnost pokore nakon krštenja. kad je riječ o poenitentia secunda. Otkrivenje koje Herma dobiva u drugoj viziji sadrži sada kao novi element nagovještaj da se dotadašnja mogućnost pokore oročuje. prvi put se jasno formulira u Herme te ostaje dugo na snazi. tj. »ako svim srcem čine pokoru« . Pokora u Herminu »Pastiru« Usprkos svoj nepotpunosti i više prigodnim iskazima u spisima apostolskih otaca o pokori – oni ne donose podrobnih podataka o trajanju pokore prilikom izopćenja. konac svijeta i najavljuje se predstojećim progonom.

Valja naglasiti da Hermi nije nakana prikazati crkvenu pokoru svoga vremena u svim njezinim oblicima. Sigurno nije teško u tom . kao npr . Pitanje pokore postalo je nlajednom problem prvoga reda kad je Tertulijan svojim prijelazom na montanizam usvojio taj zahtijev i zastupao ga svom pokretljivošću svojega uma i nesmiljenom tvrdoćom svoje volje. Kad Dionizije Korintski oko 170. tako da su neki gotovo izgubili hrabrost da počnu iznova. piše svoju monografiju »O pokori«. zastupao je tezu: Potest ecclesia donare delicta. Uza sve načelno uvjerenje da se takvim grešnicima ne smije uskratiti druga pokora. sed non faciam. tj. Na nekom drugom mjestu spominje blud (stuprum). Time se zahtijeva da Crkva radi stege u općinama. kojem se u međuvremenu priključio.»popustiti putenoj požudi i zavođenju svijeta. Za ocjenu kasnijeg Tertulijanova držanja važno je što u svojoj katoličkoj fazi zastupa općenitost pokore te ne izuzima nijedan grijeh kao neoprostiv. zahtijeva da valja »prihvatiti sve koji su se obratili od bilo kakva pada. želio bez kompromisa provesti visoki ideal svetosti. Da pokora po Hermi nije samo nešto između Boga i grešnika nego je vezana uz Crkvu. te ga tako opet puštaju u kulu. Početni uspjeh montanizma pokazuje da je taj zahtjev naišao na stanovite simpatije. jer je to već drugi put. nego da u prvom redu želi propovijedati pokoru. stoljeća. osobito u drugoj polovici 2. dapače. mogli su se u praksi pokorničke stege birati stroži ili blaži oblici. time zastupa opće prošireno shvaćanje. ali nas ne bi smjelo oneraspoložiti da po drugi put činimo pokoru«. Za one koji su pali kao njezine žrtve ustanovio je »drugu pokoru da bi otvorio vrata onima koji kucaju. tko se više ne prima u kulu. kad odgovara mjeri krivnje. Budući da Crkva isključuje preljubnika ili onoga koji se vratio idolopoklonstvu te ih u tadašnjem smislu ekskomunicira. koji sada Crkvi odriče svako pravo na opraštanje teških grijeha i pridržava ga za vođe montanističkog pokreta. taj je izgubljen. jer je. molitvu i post. zablude ili. proizlazi jasno iz parabole o kuli koja simbolizira Crkvu. te tako pitanju pokore dao veće značenje. No kako je prije kao član k. Materiju pokore sačinjavaju ionako samo teški grijesi – pokora treba ponovno dati izgubljenu milost krštenja – te neke od njih usput nabraja. Montian. Bogu je poznata ugroženost kršćanina i nakon njegova krštenja. svi su oni koji se nalaze izvan kule ekskomunicirani od nje. pri čemu podsjeća i u formulacijama na isti stav Herme: samo preko volje govori o mogućnosti te pokore. pruža njegov dvostruki stav prema istom problemu izvanrednu mogućnost da se usporedbom pitanje bolje obuhvati. Ponovno uzimanje u kulu traži ispitivanje može li se pokora ekskomunikacije smatrati dostatnom. jer je to već uzalud«. jer bi lako mogla zavesti čovjeka da bude previše bezbrižan prema grijehu. ne et alii delinquant. neki više a drugi manje udaljeni od nje. postaje dvostruko djelatna: donosi oproštenje grijeha. te u nekom očajanju nisu više htjeli prihvatiti drugu pokoru. Radikalan preokret u Tertulijanovu stavu o pokori očituje se u »De pudicitia«. Grešnici se nalaze izvan te kule. a dalje više ne. koja proizlazi iz đavolje zlobe. donio je sa sobom i češće slučajeve zakazivanja u kršćanskom životu. Pokora prema dvostrukom Tertulijanovu stavu Sve veći broj članova za vrijeme velikog porasta općina. ali se očito suprotstavlja i suprotnoj tendenciji. Obje su se tendencije mogle zastupati u istoj općini. Najprije se činila prosvjedom protiv prelaksnog shvaćanja života mnogih kršćana. skrenuti s prava puta zbog krivih nauka«. i hereze«. te se jedna i druga tu i tamo pojavljuju u vrelima. koji grešnika prema prilikama zadržavaju još na »gorem mjestu« ili mu udjeljuju potpunu rekoncilijaciju. premda se sama mogućnost načelno dopušta. Takvo ispitivanje po svojoj prirodi potpada pod nadležnost crkvenih predstavnika. Isto tako nedvojbeno postavlja Tertulijan nasuprot tome pravi ideal. kako se činilo. Već u uvodu oštro napada nekog katoličkog biskupa koji je objavio definitivni edikt: »I grijehe preljuba i bluda opraštam onima koji su izvršili pokoru«. izrazito borbenom spisu. već prema tome je li se kršćanski ideal svetosti naglašavao sa svom ozbiljnošću ili je do izražaja više dolazio kršćanski motiv milosrđa. ali samo još jedanput. daje duši ponovno život ili izgubljeni krsni pečat.U djela grešnikove pokore ubraja Herma ispovijed grijeha. Kod Tertulijana se jasno vidi i to da se gubitak krsne milosti smatrao u katoličkoj zajednici vrlo teškim prijestupom. Rigoristička struja došla je do izražaja u frigijskom montanizmu. Kad je ona završena. kojom grešnik prihvaća pokoru. ali se kasnije pokazala ekstremističkim pokretom. »savršenom«. ponovno primaju u crkveno zajedništvo spasa. ne daje grešnicima mogućnosti pokore. tj. Njegov prvi prorok.atoličke općine u Kartagi u posebnom spisu bio prikazao tradicionalno shvaćanje pokore. zatajiti vjeru iz straha pred svjetovnom vlasti. ozdravljenje. Postojanje i jednokrotnost pokore krštenih za Tertulijana sasvim su nesumnjive stvarnosti kad prvih godina nakon 200. no ne u smislu nekog iscrpnog kataloga. isključen je iz crkvene zajednice. Njima upravlja opomenu: »Doista bi nam trebalo biti teško da sagriješimo po drugi put. uživanje mesa žrtvovanog idolima i herezu (perversa docere). milostinju i poniznost. Tko se ne nalazi u kuli.

te smanjenu njegu tijela. a vjerojatno i prema pokorničkom držanju pokajnika. nego nazivom obuhvaća sve sjevemoafričke biskupe koji zauzimaju stav suprotan Tertulijanovu. za grešnika je bolje da bude javno odriješen nego da dalje skriveno živi u prokletstvu. nije do kraja jasno. Grešnik mora javno priznati (publicatio sui) da se nalazi u stanju koje ga primorava na vršenje javne pokore. za koje je jednako sigurno vrijedila dužnost pokore kao i za one poznate u javnosti. među neoprostivima igraju osobitu ulogu grijesi idolopoklonstva. nije istovjetan s današnjim crkveno-pravnim procesom ekskomunikacije. izriče on sam sa svom željenom jasnoćom.biskupu vidjeti vođu rimske općine. bluda i ubojstva. koje se razlikovalo prema težini prijestupa. Kirche der Martyrer 366 s . pokornik ne posjeduje više communicatio ecclesiastica. za koji je nadležan predstojnik općine. vjerojatno je poticaj na pokoru davalo već samo crkveno vodstvo. U osnovi se kod Tertulijana ne može govoriti o nekom trojstvu glavnih grijeha. No ne može se držati da je napadnuti biskup istovjetan s Kalistom ili Zefirinom Rimskim. koje odgov. hvaleći se da se ne stidi što se odrekao svoje prijašnje zablude. dakle ekskomunikaciju. uz trajnu molitvu u pokajničkom duhu spominje post. jer se čini da izrazi pontifex maximus i episcopus episcoporum. Ehrhard. Javnu pokoru čini grešnik u dvije etape: najprije stoji na ulazu crkve (pro foribus ecclesiae ili in vestibulo). gdje nadalje mora moliti za zagovor općine i prijašnje zajedništvo. Njezin prvi stupanj jest vanjski čin. kojim je 22 Uz Tertulijanovu sklonost da u polemici upotrebljava književne fikcije ne bi bilo isključeno da pod episcopus episcoporum ne misli ne neki konkretni biskupski lik. U svojoj monografiji o pokori i u nekim dijelovima montanističkog polemičkog spisa donosi Tertulijan kao prvi kršćanski pisac toliko pojedinosti o pokori. povezana s Petrom. Prvom činu ekskomunikacije na početku pokore odgovarao je čin rekoncilijacije na njezinu svršetku. čini se da se u Tertulijanovo vrijeme nije nalagala doživotna pokora.ara pokorničkom duhu. katoličkog nauka. jer ih u tom slučaju ni spis »De paenitentia« ne bi mogao prešutjeti. Kako se ta javna ispovijed u pojedinostima provodila. nasuprot njima. Druga etapa daje mu opet pristup u crkveni prostor. vjerojatno u pokorničkoj odjeći. o uvrštavanju u kategoriju pokornika. S druge je strane težina pokorničkih djela. koji treba pojačati djelovanje molitve. koje je u osobito teškim slučajevima samo od sebe moglo izvršiti i isključenje iz crkvene zajednice. koje iznosi u »De pudicitia«. ovisila o težini počinjenih grijeha. To može samo značiti da je Tertulijanov protivnik neki (sjevernoafrički) biskup koji smatra da svaka Crkva. A. koji se rado označuje grčkom tuđicom ekshomologeza. Ako je bila riječ o pokori za notorne prijestupe. Taj čin. Temeljna novost sada je njegova podjela grijeha na oprostive i neoprostive. Isključeno je da su tri glavna grijeha u crkvenoj disciplini pokore prije Tertulijanova montanističkog razdoblja vrijedila kao neoprostiva. o kojima Tertulijan također prvi opširno govori. To trojstvo valja. posjeduje vlast vezanja i razrješavanja. Takva je pokora trajala dulje vrijeme. u prvom redu njihovo trajanje. ispovijed. smatrati Tertulijanovom konstrukcijom kojom se U svojoj književnoj polemici protiv katoličke Crkve kanio dobro poslužiti. No to ga prisiljava da svoje prijašnje dokaze iz Svetog pisma za općenitost crkvene pokore gotovo akrobatskom egzegezom protumači u novom smislu. Razne hipoteze govore u prilog tome da se grešnik u tom slučaju sam od sebe obratio upravitelju općine. kojima ga Tertulijan oslovljuje. naprotiv. jer ih sam Tertulijan isključuje kad kasnije o tom biskupu govori da preuzetno pretpostavlja kako je vlast dana Petru da veže i razrješuje prešla i na svaku Crkvu »koja je Petrova rođakinja«. kuda prolazi kler i vjernici. da se iz toga može izvesti zorna predodžba o njezinu toku. jer osim spomenutih grijeha govori i o nekim drugim neoprostivim grijesima. Teže je pitanje ako je bila riječ o tajnim teškim grijesima. To tumačenje postaje mnogo vjerojatnije Ciprijanovom napomenom koja kaže da su prije neki afrički biskupi uskraćivali preljubnicima pokoru. iako za ona »tri« nastoji naći posebne dokaze u dekalogu i apostolskom dekretu Djela apostolskih. usp. Da Tertulijanovo držanje u pitanju pokore. Odatle se razumije i naglašeno Tertulijanovo opominjanje da pokoru treba prihvatiti usprkos svim razumljivim duševnim neugodnostima. predstavlja nešto novo s obzirom na njegovo prijašnje mišljenje. S jedne strane i sam je mogao sumnjati traži li doista njegov prijestup pokoru. na prvi pogled ukazuju na Rim. Na početak javne pokore mogao se grešnik pripravljati privatnim djelima. suprotno mišljenje22. Tertulijanov afrički protivnik branio je. koje na koljenima moli da mu pomognu svojom molitvom i opet ga prime u svoje zajedništvo. naprotiv. Riječ je. Javna pokora počinje zabranom sudjelovanja u euharistijskom bogoslužju i molitvi općine. koji se tako nalazi »izvan Crkve« (extra ecclesiam dare). zatim odijelo »u kostrijeti i pepelu«. Kao dokaz da ni Crkva ne može oprostiti stanovite grijehe navodi Tertulijan da ih ni Bog ne oprašta. no njihovo određivanje nužno pretpostavlja grešnikovu ispovijed do u pojedinosti pred crkvenim vodstvom. no primoran je protusloviti sam sebi kad na drugom mjestu kaže da oproštenje tih grijeha valja prepustiti Bogu.

u novoj situaciji kad su mu u njegovo sklonište pred poganskim vlastima stigle vijesti koje su govorile ne samo o visokom broju otpalih u progonu. Kalist ne donosi nikakvu odredbu koja bi naviještala novotariju u pokorničkoj praksi ili bi bludnicima. Ozbiljnije posljedice za crkveno jedinstvo imao je. iako je počinio najteže prijestupe.anja tako da se odrješenje i ponovno prihvaćanje grešnika u sakramentalno zajedništvo smatralo posebnom zadaćom Kristove zajednice. Hipolit ovdje nastupa kao predstavnik rigorističke struje. Hipolit sažima svoje optužbe u prigovoru da se nikome. daje nekadašnjem grešniku opet pax s njegovom Crkvom. iako ona nije imala udjela u sakramentalnoj punomoći biskupa. Neka nutarnja veza s afričkim borbama oko pokore očito ne postoji. općenito predbacuje Kalistu laksnost u crkvenoj disciplini te navodi neke primjere: po Kalistu bi biskup mogao i nadalje ostati u službi. Kalist očito zastupa općenito uobičajeni nauk o pokori i odgovarajuću praksu te svoje uvjerenje da u Crkvi ima svetih i nesvetih obrazlaže parabolom o kukolju među žitom. Iako je montanist Tertulijan vodio polemiku o pokori i pokorničkoj disciplini protiv katoličke Crkve preko svake mjere oštro i neobjektivno. koga je nakon teške pokore rimski biskup ponovno primio u crkveno zajedništvo. kao kod Tertulijana. Kako se vidi. Hipolitovi sljedbenici bili su manjina koja se. koja treba povratiti krsnu milost. ali vjerojatno nije imala pristaša izvan grada te se raspala najkasnije prilikom Hipolitove smrti. barem upojedinim točkama. koju izgovara i vrši biskup. Još je manje riječ o oprostivim i neoprostivim grijesima ili o načelnom pitanju da crkvena vlast oprašta grijehe. nego i o sumnjivim promjenama u disciplini pokore. u Rimu organizirala u vlastitu »školu«. Pokornička disciplina u sjevernoj Africi u Ciprijanovo vrijeme Povod za ponovnu raspravu o pitanju pokore u sjevernoj Africi a zatim i u Rimu bio je za velecrkvu tako tužan rezultat Decijeva progona. Kartaški biskup Ciprijan našao se. doduše. tako da je možda samo zahtijevao oštriju. to je taj čin sigurno postojao već i u njegovoj predmontanističkoj periodi. Kao što Hipolit sam priznaje. ali je najvjerojatnije odgovarao u Ciprijanovo vrijeme uobičajenu obredu polaganja ruku uz odgovarajuću molitvu. ako je autor »Philosophumena« istovjetan s Hipolitom »Apostolske predaje«.18. dok ga s druge strane garantira punomoć Crkve da u ime Božje otpušta grijehe. neće uračunati njegovi grijesi samo ako prijeđe u »Kalistovu školu«. koji je gotovo istodobno izbio u Rimu i u kojemu je učeni prezbiter Hipolit oštro nastupio protiv tadašnjeg rimskog biskupa Kalista (217-222). eventualno doživotnu. No da je već za Kalistova predšasnika Zefirina (199217) vrijedio običaj rekoncilijacije heretika nakon javne pokore. proiz1azi već iz same Tertulijanove montanističke polemike protiv biskupa katoličke Crkve. Rekoncilijacija. Ako se kao klerik oženi. koji sebi prisvaja vlast opraštanja bludnih grijeha. ipak je ona djelovala pozitivno. koji su dosegli vrhunac u rasprostranjenoj novacijanskoj protucrkvi. To pomirenje jamči s jedne strane snaga zagovora Crkve. potaknuvši katoličku stranu na to da ponovno prouči biblijske i teološke temelje uobičajene pokorničke prakse i da ih u svojem naviještanju točnije formulira. koji je u isti mah Kristova molitv. Dapače. kao što mu je krst kao prva pokora oprostio njegove grijehe i udijelio mu milost Božjeg posinaštva. jer druga pokora. pravovaljanima. Ta faza starokršćanskih sporova oko pokore ima izvanrednu važnost u crkvenoj povijesti. No i općina je svojom molitvom zagovora za pokornika uključena u proces rekoncilijacije. pri svršetku kojega je velik broj otpalih primorao crkveno vodstvo da preispita dotadašnju pokorničku praksu. gubi svoj smisao ako ne postoji neki vidljivi završni čin koji grešnika ponovno uvrštava u zajednicu a za koji pokornik tako zdušno moli. onda bi on biskupu načelno priznavao vlast da oprašta svaki grijeh. čini se. ne isključivši robove. za što se s katoličke strane pozivalo osobito na Mt 18. Tertulijanu nije uspjelo da u Kartagi i sjevernoj Africi sakupi veći i trajniji broj pristaša. jer je vrlo ugrozila crkveno jedinstvo i dovela do stvarnih raskola. koju je dotada vodio sigurnom rukom. pokoru za razne prijestupe.biskup pružao oproštenje (venia) i »ponovnu uspostavu« (restitutio). I sam se Hipolit ne označuje predstavnikom nauka o neoprostivosti nekih grijeha.a i stoga nepromašiv . prvi put pružala mogućnost pokore. Da taj čin bez sumnje izvodi biskup općine. to se svakako može shvatiti u dubljem smislu sudjelov. Neki su prezbiteri primali . Premda Tertulijan tek u “De pudicitia” podrobnije govori o činu rekoncilijacije što ga izvodi biskup. što se tiče pitanja pokore. nasuprot dotadašnjoj praksi. ovdje uopće u osnovi nije riječ o pitanju pokore. premda ih je rimsko pravo zabranjivalo. Vanjski oblik toga čina ne može se iz Tertulijana točnije konstruirati. većina rimskih katolika bila je na Kalistovoj strani. time ne griješi. no ona podjeljuje i u isti mah jamči njegovo pomirenje s Bogom. muževima koji žive u drugom ili trećem braku otvorene su sve službe u kleru. koja je bila prisutna u Rimu možda već u Hermino vrijeme. dokazuje Euzebijev izvještaj o konfesoru Natalisu. napokon je Kalist proglasio ženidbe između slobodnih žena i muškaraca nižeg staleža. spor oko pokorničke prakse. pa ni onom koji je pripadao nekoj sekti.

Protivnička skupina izabrala je sada novog biskupa. zatražena je jednoglasno ozbiljna pokora za sve pale. je li pomirenje s Crkvom moguće bez odgovarajuće pokore. Duh Sveti može zboriti samo iz onih koji su po miru s Crkvom primili Očeva Duha. Na čelo te grupe došao je uskoro neki klerik imenom Felicissimus. Ta skica o toku sjevernoafričkog spora oko pokore već jasno pokazuje da se diskusija usredotočila na dva konkretna pitanja: s jedne strane. ako su na dan svojega otpada bili započeli pokoru. raspravljala je II sinoda u Kartagi 252. Kad se zatim pojavila opasnost od novog progona za cara Gala i kada se mislilo da će biti još žešći nego Decijev. dok su sacrificati. no pri tome je utvrđen poseban postupak za libelatike i sakrifikate. U toj se situaciji našao Ciprijan kad se nakon Uskrsa 251. Na nove vijesti o sve većim nemirima u svojoj općini dao je svojem kleru uputu da palima u smrtnoj bolesti odmah daju crkveni pax. Daljnje odredbe o ostalim palima dat će nakon svojega povratka u Kartagu. koja su im izdavali mučenici prije svoje smrti ili priznavaoci i u kojima su ih preporučivali za ponovno skorašnje ili neposredno primanje u crkvenu zajednicu. pisma mira (libelli pacis). ako mogu pokazati pisma mira mučenika. O njihovu ponašanju govori Ciprijan ironično da se ti pali provode tako kao da su oni Crkva i kao da bi on njih morao moliti da ga milostivo prime u Crkvu. priznavaocima je saopćio da njihova pisma mira može smatrati samo preporukom crkvenom autoritetu. koju je sazvao i kojoj su prisustvovali brojni afrički biskupi. dok se Ciprijan borio za pridržavanje cjelovite pokore i njezinu kontrolu od strane crkvenih vlasti. kojega je prezbiter Novatus u Ciprijanovoj odsutnosti i bez njegova znanja postavio za đakona kartaške općine. Samo se u jednoj točci nakon početnog oklijevanja Ciprijan odlučio za blažu praksu. smrtno bolesnima dopustio rekoncilijaciju. koji su nedvoumno zanijekali svoju vjeru potpunim prinošenjem poganske žrtve. prvi su mogli nakon točnog preispitivanja svakog pojedinog slučaja uskoro dobiti pax. i posredstvom delegacije u Rimu nastojala postići da ga papa Kornelije prizna. te povukli za sobom priličan dio općine i smatrali se pravovaljanom katoličkom općinom Kartage. . Mogućnost pripuštanja pokori i konačnog ponovnog prihvaćanja u crkvenu zajednicu pretpostavljale su. i zatim pripada li odluka o tome crkvenom vodstvu ili pak preporuka mučenika. no drugi su se pobunili i pisali Ciprijanu da im je mir s Crkvom povratio već koji mučenik. kad je.otpale opet u Crkvu. U njemu još jednom prikazuje svoje stanovište u pitanju pokore. a drugim umirućima samo onda ako su do sada već pružili dokaze pravog pokorničkog raspoloženja. drugim riječima. premda je posjedovao pisma mira. jer tu očito nije bilo nikakve volje za obraćenjem. U njegovu se držanju ni u jednom slučaju ne vidi prijekid s dotadanjom strožom praksom. Njemu su se priključili i neki drugi klerici koji su već prije iz drugih razloga oponirali Ciprijanu. Dio palih odmah se pokorio tim Ciprijanovim mjerama i izjavio da je spreman prihvatiti pokoru. Ciprijan je opravdao blaži postupak prema libelaticima daleko manjom težinom njihova prijestupa. koja bi za grijeh otpada od vjere isključivala mogućnost zadovoljštine javnom crkvenom pokorom. koji pruža poučan opis sveukupne situacije sjevernoafričke Crkve prije i poslije Decijeva progona. Kako Galov progon ipak nije poprimio tako zastrašujuće razmjejere. iako još nisu bili izvršili uobičajene pokore. Ciprijan je svojim prezbiterima uz kaznu otpusta iz službe zabranio primanje palih. prezbitera Fortunata. No tko dosad nije bio spreman da prihvati pokoru. Uskoro je objavio spis »O palima«. vratio u Kartagu. u raspravi se uopće nije govorilo o oprostivosti ili neoprostivosti toga grijeha. obavezuje upravitelja zajednice. naprotiv. dok je protivnička skupina oko Felicissima i Fortunata izgubila značenje. koja je razvila žestoku propagandu protiv Ciprijana. nisu se mogli odbiti od Kristove krvi oni od kojih se očekivalo i tražilo da svoju krv proliju za Krista. trebao je i u smrtnoj opasnosti ostati isključen iz mira s Crkvom. odlučno se protivi laksnoj praksi svojih protivnika te zahtijeva ozbiljnu i potpunu pokoru za pale kao pretpostavku njihova povratka u Crkvu. naime. i da ne predstavljaju nikakvu crkvenu pravovaljanu odluku. trebali biti primljeni u Crkvu samo u smrtnoj opasnosti. U toj ozbiljnoj situaciji odlučilo se da se svim palima podijeli crkveni mir. Odluka je obrazložena time da se u takvim vremenima nije mogla zadržati mirnodopska praksa. Ciprijanovoj je energiji brzo uspjelo da crkvenom autoritetu kao jedino nadležnom osigura rukovanje pokorničkom disciplinom za paleo Na sinodi godine 251. Mnogi otpali pokazivali su tzv. koje je sjevernoafrički episkopat usvojio. Ciprijanovi protivnici zauzimali su se za ublaženje ili uklanj'anje dotadanje stroge prakse. Crkva je sada trebala svima pružiti ohrabrenje. smirila se rasprava oko pokore za pale pobjedom Ciprijanovih nazora. a da nisu od njih tražili nikakvih djela pokore. odnosno priznavalaca. obje stranke. uvjet je jedino posjedovanje pisma mira nekog mučenika ili priznavaoca.. ponovno o pokorničkoj disciplini za pale. Samo je onaj kadar prihvatiti mučeništvo koga je Crkva opremila za taj boj. tako da je uskoro nakon kartaške sinode uglavnom opet bio uspostavljen mir u Ciprijanovoj općini. No on ih je odbio i obavijestio Ciprijana o svojem stavu.

Ne može se sa sigurnošću utvrditi je li se ona obavljala jednom ili češće. Ta djela nisu prepuštena privatnoj ocjeni pokornika. Dok se u Ciprijanovu ponašanju uvijek osjeća milosrdna ljubav prema palima. važan za spasenje. prezbitera. unutar koje može jedino postići svoj spas. Ciprijanova ekshomologeza shvaća se krivo ako se u njoj gleda neki posebni oblik pokore. on opet zadobiva pax ecclesiae. po stilu Novacijanovo. đakona. Prilikom čitanja tih majstorski formuliranih pisama nameću se dva opažanja. Rimski stav prema pitanju rekoncilijacije palih prikazali su još prije Novacijana neki prezbiteri općine u pismu Ciprijanu i u njemu još odlučnije nego afrički biskup tražili da valja »pomoći« onim bolesnicima među palima koji su svoj prijestup okajali i žele da ih se ponovno primi u Crkvu. a posebno je odbacio ponovno primanje palih prilikom progona u crkvenu zajednicu kao nespojivo s njezinom svetošću. vodi dopisivanje s općinama u provinciji. dakle molitve. neposredno predstoji smrt otpaloga. oštro kori skupinu otpalih u Kartagi. našao se Rim sredinom stoljeća pred rigorističkom strujom. Kad Novacijan uz to primjećuje da je otpad u cijeloj Crkvi poprimio tolike razmjere da se konačno uređenje može provesti samo zajedničkim savjetovanjem biskupa. koja se vrši polaganjem biskupovih ruku. nošenje pokorničkog ruha. kojima se grešnik obraća biskupu.O vanjskom obliku ustanove pokore ili pokorničke liturgije može se iz Ciprijanovih iskaza utvrditi slijedeće: prvi čin grešnika jest paenitentiam agere ili satisfacere. Na drugom mjestu pokorničke liturgije nalazimo ekshomologezu. vrijeme je da ona doista vrši pokoru. treba mu se svim potrebnim oprezom »priteći u pomoć«. primiti ih prije reda značilo bi postupiti kao liječnik koji ranu samo zatvara a da joj ne daje vremena da zaraste te tako bolest samo pogoršava. no ona pretpostavlja privatnu ispovijed krivnje pred upraviteljem općine. Jedno drugo pismo Ciprijanu. da iskaže istinitost svog pokorničkog raspoloženja te poniznom pokornošću svrati na se Božje milosrđe. odbijaju otpalima pisma mira. tako će Rim konačno o tome odlučiti čim općina bude imala svoga biskupa. pri tom se prvi put formulira načelo rimske prakse u pravnim i vjerskim pitanjima. koje će uskoro u sporu oko heretičkog krsta a i kasnije odigrati vrlo važnu ulogu: nihil innovandum. Rim i Kartaga slažu se u još jednoj točci. koja ih podupire svojom molitvom i određuje njihovo trajanje. post. Rimski spor oko pokore i Novacijanov raskol Dok se Ciprijan u sjevernoj Africi morao braniti protiv laksističkih nastojanja u pokorničkoj praksi svojega vlastitog klera. nego se vrše u sporazumu s Crkvom. Treći i završni čin jest rekoncilijacija u užem smislu riječi. ali je uskoro. čini se da misli na jednu rimsku sinodu. u svojim prvim stavovima tradicionalni nauk o pokori. Kao zanimljivu pojedinost sadrži to Novacijanovo pismo napomenu da rimski priznavaoci. sastoji se iz molbi grešnika. koja nije htjela čekati Ciprijanov povratak i usprkos svome teškom prijestupu tražila pax s Crkvom. i Novacijan pretpostavlja ponovni primitak otpalih u Crkvu kad jednom kaže da valja moliti. naprotiv. Nijedno od ta dva Novacijanova pisma ne daju razloga shvaćanju da se u rimskoj općini grijeh zatajivanja vjere nije dotada opraštao. za područje latinske Crkve prvi put je spominje Ciprijan. pokajao se javno i opetovano za svoj otpad i svojim suzama očitovao istinitost svojega žaljenja. kako bi pokora palih postigla i oproštenje. Time mu se opet dopušta udio u euharistijskom bogoslužju i primanje Euharistije. kleru i općini da ga opet uzmu u crkveno zajedništvo i udijele mu rekoncilijaciju. tako piše Ciprijanu. a drugi put da ponizno držanje palih olakšava njihovu molbu za povratak u zajednicu. uvjeren da je pax. Ako prema ljudskom prosuđivanju. To shvaćanje zastupa u početku i Novacijan kada kao tajnik rimskog skupa prezbitera za sedisvakancije godine 250-251. samo što njegovo elegantno pero uspijeva to rječitije i uvjerljivije formulirati. Biskup vrši čin rekoncilijacije na osnovi primljene vlasti vezanja i razrješavanja. da su u crkvenoj disciplini odlučni protivnici svakog popuštanja u dosadašnjoj praksi te stoga ne odobravaju nesrazmjerne zahtjeve afričkih otpalih da odmah budu primljeni u Crkvu. Rekoncilijacija pruža pokorniku ponovno communicatio s Crkvom. dapače tvrdila da joj je već u nebu dan. i dio pokore što se vrši pred zajednicom. Rim se želi držati tradicije. dakako iz posve drugih motiva nego Afrikanac. Ciprijan je. kojoj je ličnost što ju je vodila i teološki obrazlagala dala osobito prodornu i opasnu snagu. bila razvila iz ekshomologeze. nadalje. priznavalaca i postojanih laika. kod Novacijana te . počeo naviještati krajnje rigorističko stanovište. Kao što Ciprijan nastoji uzeti u ruke konačno uređenje pitanja pokore odmah nakon svojega povratka u Kartagu. njegova djela pokore. no kao već odavno uobičajen obred koji je već prije bio udomaćen na Istoku. U sudu treba li dati rekoncilijaciju sudjeluje općina. Tu ispovijed Ciprijan naziva confessio. poput Tertulijana. pretpostavivši da je već vršio pokoru. »crkvene pokore« koju bi trebalo razlikovati od pokore ekskomunikacije ili »cjelovite pokore« koja bi se. davanje milostinje i slična trapljenja. jer se tim mirom nekadašnji pokornik opet uključuje u zajedništvo Crkve. za razliku od svojih prijatelja u Kartagi. no to sudjelovanje nije pobliže opisano. navodno. koji daje Crkva. Rimski prezbiter Novacijan zastupao je.

odmah počeo energično i doista propagandistički spretno posvuda na Istoku i Zapadu izgrađivati svoju protucrkvu. koji je u nj imao uvida. kamo su pozvali i Dionizija. u čemu ga je podupirao prezbiter Novatus. Pontu i Ciliciji. Nastojao je steći pristaše parolom da otpalima treba načelno odbiti ponovni primitak u crkveno zajedništvo. te svoje ponašanje s prizvukom ponosa opravdava slavnom rimskom predajom. jer se pismeno obratio tamošnjim vodećim biskupima. Prema ironičnu Kornelijevu izvještaju. no kad je primio njegovo pismo. da su vodeći biskupi Cilicije. jer je Ciprijan ovdje sigurnom rukom vladao situacijom. izobličena osobnim osjećajima. jer je Kornelijev brz zahvat sazivanjem rimske sinode raščistio situaciju. Dionizijev se odgovor Novacijanu sačuvao. no ipak ih je bivalo sve manje. u kojemu razvija svoje mišljenje o pokori. . našlo se pristaša osobito u Siriji i Palestini. Novacijan se u Rimu dao postaviti za protubiskupa. kao što se to vidi u slučaju biskupa Antonijana. kako to kaže Euzebije. Ni u sjevernoj Africi nije njegova propaganda našla plodno tlo. I u Španjolskoj postoje znakovi novacijanskih infiltracija. Crkva ne može oprostiti smrtni grijeh i ona uništava samu sebe ako opet prihvaća grešnika«. Novacijan je svoje pristaše dapače prilikom dijeljenja euharistije preklinjao da mu ostanu vjerni. Posebna je opasnost od Novacijanova utjecaja postojala kod Fabija Antiohijskog. Biskup Barcelone Pacijan (> prije 392) poznavao je još dokument što mu ga je predstavio novacijanac Simpronijan u kojemu su se nalazile ove riječi: »Nakon krštenja nema više pokore. u protivnički tabor nije novacijanski pokret stavljao u osobito vjerodostojno svjetlo. Dioniziju Aleks. koju Kornelije daje o svojem protivniku u pismu Fabiju Antiohijskom. no potvrđuju je mnogi stvarni podaci iz dopisivanja umjerenog Ciprijana. on se prema njima odnosi hladno. Jedno od tlh plsama pokazuje da se novacijanski raskol na Istoku počeo tako učvršćivati. Frigiji. pogotovo što mnogi zaključci sinode u Elviri sa svojim rigorističkim tendencijama pokazuju da je Španjolska već rano bila sklona takvim shvaćanjima. možda i zato što prijelaz vođe laksista. ali se očituju tek kasnije. »Novatova ( = Novacijanova) je novotarija suzbijena« i posvuda vlada radost zbog povraćena jedinstva. teško se osloboditi dojma da se obrazloženje kako se opće uređenje pokore otpalih može provesti tek nakon izbora novog rimskog biskupa donosi bez skrivenih nakana. No zavaravao se u mjeri svog uspjeha. Novacijan je. U Galiji se priključio pokretu biskup Marcijan od Arlesa i neumoljivo uskraćivao otpalima rekoncilijaciju i na samrti. Kapadociji. gotovo kruto. O opsegu Dionizijeva dopisivanja i pitanju pokore daje Euzebije. On je svojim marljivim dopisivanjem raščistio pitanje i bitno pridonio zaustavljanju novacijanskog pokreta na Istoku. Sigurno je slika. Ciprijanov odgovor posjedujemo u opširnom pismu. On se u početku nije dao pridobiti za Novacijana. za nasljednika pape Fabijana određen Kornelije a ne on. Novacijanizam je još dugo živio na Istoku. Nadalje. No zato je uspjeh novacijanske ptopagande na drugim područjima bio to veći. koji nije lako sklon pretjerivanju. da svoje pristaše potakne na povratak katoličkom jedinstvu te tako barem spasi svoju dušu. Ciprijan se umiješao u taj slučaj i u posebnom pismu zatražio od pape Stjepana (254-257) da ekskomunicira Marcijana i dade južnogalskim općinama novog upravitelja. kad je kasnije izvještavao papu Stjepana da je crkveni mir na Istoku opet uspostavljen. doduše samo u malim zajednicama koje su rigorizam svojega utemeljitelja još povećale te se nazvale katarima. u maloazijskim pokrajinama Bitiniji. važne podatke. No Dioniziju Aleksandrijskom uspjelo je da ga zadrži u tradicionalnom uvjerenju iscrpnim prikazom nauke o pokori i primjerima iz života. aleksandrijski ga biskup zaklinje da barem sada odustane od svoje nakane. koji je bio sklon rigorističkim shvaćanjima te se tako »donekle priklanjao shizmi«. kao npr. To bi sigurno mogao biti daljnji razvoj novacijanskog nauka o pokori. Novata. Način organizacije preuzeo je od velecrkve. koji je došao iz Kartage.andrijskom te pred njim nastojao opravdati svoj pothvat osnivanja vlastite Crkve. No u Rimu i Italiji bio je uspjeh njegovih nastojanja malen. Ciprijan je i papi Korneliju pružio pomoć u borbi protiv novacijanizma svojim čestim dopisivanjem s Rimom i postigao da se dio Novacijanovih pristaša opet pridružio pravovaljanom rimskom biskupu. Ipak su Novacijanova propagandna pisma afričkim biskupima imala stanoviti utjecaj. Propagandu na Istoku vodio je sam Novacijan. a uz to čak i u Armeniji i Mezopotamiji. tako da su mnogi umrli očajavajući. a i druge vijesti. ipak se pokolebao i obratio Ciprijanu za razjašnjenje.crte nema. nije li ta zadaća trebala pripasti njemu? Prijelom u Novacijanovu stavu prema pitanju pokore nastupio je kad je izborom. koji su zorno prikazivali čežnju otpalih za rekoncilijacijom. Crkvom čistih. međutim. Jedna rimska sinoda od 60 biskupa i brojnih klerika izopćila je Novacijana i sinodalnim zaključkom potvrdila dotadašnju rimsku praksu da se pali pripuštaju pokori. koji se po završetku Decijeva progona mogao provesti. Osobito je zanimljivo kako je daleko djelovao Novacijanov nauk na mnogobrojne općine Istoka. Kapadocije i Palestine htjeli raspravljati o čitavom pitanju na sinodi u Antiohiji.

Osobito je važna napomena u Irenejevoj tzv. Grijeh nakon krštenja u svim slojevima kršćana. no nekom drugom zgodom izražava nedvoumno takvu mogućnost pokore. Origen vrlo visoko cijeni krštenje i njegove milosne posljedice. budući da su kršćani sudionici tako velikih milosti. Česte su Origenove napomene iz kojih se jasno vidi udio crkvenog vodstva u toku pokore. na sv.Nauk o pokori i pokornička praksa 3. Da je pokora nakon krštenja stvar Crkve. ona se ne može ponoviti. ne uzrokuju gubitak krsne milosti. blud. I njega su uvrstili u skupinu onih koji su se još zauzimali za ideal svetosti. Takav se grijeh više ne može izbrisati milošću. i Klement naglašuje da je ideal kršćanskog života izbjegavanje svih prijestupa nakon velikog oproštenja grijeha krštenjem.im hijerarhijskim stupnjevima i u svim oblicima za nj je neporeciva činjenica. kao prilikom krštenja. koje se sastoji od molitve. doduše. Origen. dužan živjeti posve svetim. o razbojniku i hereticima. iako je potrebna. O pitanju može li se grešnik nakon krštenja uopće spasiti. Klementovo shvaćanje pokore odlikuje se pojmom čišćenja. ubojstvo ili koji drugi teški zločin. za razliku od sporova latinskog Zapada. stoljeća na Istoku Prikaz pokorničkog nauka i pokorničke prakse. gdje se kaže da će Bog »onima koji ostaju u njegovoj ljubavi – dijelom od početka. sažetku starog vjerovanja naslijeđenog od apostola. »Regula fidei«. Klement ne govori o rekoncilijaciji. pokora za teške grijehe ne može se ponoviti. dati neraspadljivost i pribaviti vječnu slavu«. nego samo nakon prethodnog bolnog čišćenja. kao ni Irenej. gnostici i siromasi u općini. U pokoru ulazi i ispovijed krivnje. u kojoj će on pojavom monaštva igrati istaknutu ulogu. ali ne kao jednostavan dar Božje milosti. koji potječe iz Male Azije. uslijed toga prikazuje oslobađanje od grijeha kao duži proces koji se ne može provesti bez pokore. što ga poprima pod utjecajem Platona. Kao već u Klementa. ako ustreba. njihovi iskazi nisu formulirani u žestini diskusije s nazorima protivnika. no Bogu je poznata ljudska slabost te zato pruža mogućnost druge. Primjer takve pokore daje Pavao kad kažnjava korintskog rodoskvrnitelja da bi se »spasio na dan suda«. isključiti grešnika iz Crkve. vjeruje da Bog daje svoj mir i svoje prijateljstvo onima »koji čine pokoru i obrate se«. Bez sumnje je upravo Irenej osobito duboko prožet mišlju da je čovjek zbog svoje sličnosti s Bogom. i samo onaj koji ostane bez pokore u apostaziji izgubljen je zauvijek. Lakši grijesi. može se oprostiti samo primjerenom zadovoljštinom u pokori. čija rnu pomoć u molitvi i opomene mnogo pomažu. proizlazi iz njegova pripovijedanja o mladiću koji je zalutao i kojega je apostol Ivan nakon duge molitve i posta opet »doveo u Crkvu«. bit će suđeni znatno strože nego ljudi staroga zavjeta te se zato moraju nakon svog krštenja čuvati svakog grijeha. Iako zahtijeva da pokora ne bude teška da ne bi . te Origen oštro kudi crkvenog predstojnika koji se iz kukavičluka ne usuđuje da je provede. no ne spominju se pojedinosti o toku te ekshomologeze. Iz oproštenja izuzima samo grijeh okorjelosti. Djelovanje njihove pomoći molitvom i mrtvljenjem temelji se na njihovoj osobnoj savršenosti. te otklanjali ponovni primitak u Crkvu počinitelja teških prijestupa. jasno proizlazi iz njegove napomene kako su prezbiteri dužni bdjeti nad ćudorednim životom kršćana i. šuti. koja mu se daje otkupljenjem. te stoga ne isključuju iz zajedničkog sakramentalnog života Crkve. Važnu ulogu igra kod njega opomena. uz crkvene predstojnike. Takvi su duhovni vođe. kao idolopoklonstvo. do duše. no da i za nj pokora svršava ponovnim primanjem u Crkvu. koja je u svojoj biti neprihvaćanje pokore. Klement Aleksandrijski prvi preporučuje pokorniku neku vrstu duhovnog vođe. Nijedan prijestup ne smatra se neoprostivim. kao što to pokazuju tumačenja o preljubnici. Origenovo se zanimanje obraća manje pojedinostima konkretne pokorničke prakse. jer bi opetovane pokore pokazale da nije bilo ozbiljna pokorničkog raspoloženja. doduše kao i krštenje. o rekoncilijaciji pokornika. on ga uspoređuje s liječnicima kojima valja pokazati rane da bi mogli primijeniti pravi lijek. Irenej naziva tu pokoru izrazom ekshomologeza. Nadalje postoje kod njega mnogobrojne sličnosti s pokorničkim naukom Herme. stoljeću. posta i djela ljubavi prema bližnjemu. no to više njezinoj teoretskoj osnovici. te stoga osobito bolno osjeća grubu suprotnost između ideala i svagdašnjeg života mnogih kršćana. pokore. koju ni on ne prikazuje sustavno. Odatle slijedi da je uvjerenje kako čovjek pokorom i nakon krštenja opet zadobiva Božju ljubav pripadalo oduvijek crkvenom pokladu vjere. ali jednokratne. Kao i ovaj. može započeti Irenejem Lyonskim. Stav aleksandrijskih učitelja prema pokori i pokorničkoj praksi odlikuje se time što nema borbene note. savršeni kršćani. i to i za one teške prijestupe koje ubraja u »grijehe na smrt«. correptio. ona daje. Irenej ovdje ne govori. bezgrešnim životom. naslijeđen od pracrkve. preljub. naučava mogućnost opraštanja grijeha nakon krštenja pokorom. I na djelovanje pokore gleda Klement slično Hermi. Time Klement uvodi pneumatičkog duhovnog vođu u pokorničku praksu istočne Crkve. No teški prijestupi grešnika donose njegovoj duši smrt i dovode ga u stanje koje je gore od onoga prije krštenja. njezin najteži oblik jest ekskomunikacija. ali ona posredno proizlazi iz njegove vjere u djelotvornost pokore. što su vrijedili na istočnom području kršćanstva u 3. oproštenje grijeha. jer Kristova smrt ne može drugi put za njih djelovati. a dijelom nakon pokore – milosno podijeliti život. dakle.

pri čemu se posebno upozorava na sličnost primanja Duha prilikom krštenja. No nakon nekog vremena zagovaraju ga. ako su članovi općine prokazali grešnika. Čini se. Oštro se obara na neke svećenike koji misle da mogu »svojom molitvom« opraštati tako teške grijehe kao što su idolopoklonstvo. a onda i sakramentalnost otpuštanja grijeha koje se po njemu daje. postanak kojih valja smjestiti u prva desetljeća 3. kao i ekskomunikaciju. Kod Origena to je shvaćanje povezano s važnošću koju on u kršćanskom životu općenito pripisuje »svetima« kao što grijeh jednog člana uvijek pogađa cijelu Crkvu. umjesto da od njega zahtijevaju javnu crkvenu pokoru. Ponovno priključenje Crkvi. ona nigdje ne spominju da bi pokora nakon krštenja. taj duševni liječnik ne mora biti svećenik. za naglašavanje zadaće pneumatičkog liječnika duše u procesu čišćenja od grijeha. koje potječu sa sirijskog područja. što treba provoditi bez obzira na osobu. I članovi općine kore ga zbog njegova grešnog ponašanja. to ipak traje dulje nego priprava na krštenje. To u Origenovoj koncepciji može jedino značiti da su ti klerici preuzetno pripisivali oproštajnu moć i za tako teške prijestupe svojoj osobnoj brizi za grešnika koji se nalazi na putu korepcije. uz nove opomene i pouke. No tu se svako izopćenje može iskupiti. poziva ga na odgovornost. da pretpostavljaju opetovanu pokoru nakon već dobivene rekoncilijacije. primjerenu pokoru. a grešniku može pomoći u zadovoljštini za manje prijestupe ako dragovoljnim djelima i pokorom sudjeluje u njegovoj pokori. ima spasonosno djelovanje. taj se navod nipošto ne može tumačiti u smislu nekog nauka o crkvenoj neoprostivosti stanovitih glavnih grijeha kod Origena. no ona obrazlažu taj slučaj opširno i zamršeno drugim argumentima. nego da pazi i na motive takvih prijava. jer je niječu samo u jednom jedinom slučaju. općinu vjernih moraju jačati u dobru. rekoncilijacija čini grešnika ponovno članom Crkve i vraća mu Duha Svetoga. pogotovo što se navodne antinovacijanske crte u njima ne mogu sigurno dokazati ili se eventualno mogu smatrati kasnijim dodacima. tj. u nju ulazi i katkada potrebno isključenje okorjela grešnika iz crkvene zajednice. koji po njemu oprašta grijehe i vraća mir. Ipak stoji da aleksandrijski teolozi pripisuju sasvim posebnu vrijednost sudjelovanju savršenih kršćana u djelima pokore. govori mu o njegovim prijestupima te ga zatim isključuje iz sudjelovanja u životu crkvene zajednice. kojega je izgubio grijehom. koju tako opširno i brižno opisuju. premda se Origen ne zanima toliko za to djelovanje kao npr. vjerojatno isto tako ne znaju za jednokratnost crkvene . koja traje do čina rekoncilijacije. vlast opraštanja pridaje i običnim kršćanima koji su postigli visok stupanj osobne savršenosti. upraviteljem općine. ovaj ispituje iskrenost pokornikova pokajanja i nalaže mu. tako i ona kao cjelina sudjeluje u pružanju zadovoljštine za nj.obeshrabrila grešnika. stoljeća. Grešnik se u ispovijedi mora obratiti biskupu kao duševnom liječniku. on će ustanoviti traži li vrsta grijeha javnu pokoru ili ne. preljub i blud. Nijedan pa ni najteži. Punomoći biskupa u cijeloj pokorničkoj praksi temelje se na povjerenoj mu vlasti vezivanja i razrješavanja. a grešniku pružati nadu u oproštenje. Za poznavanje pokorničke liturgije na Istoku osobito su plodna sirijska »Didaskalia«. Slutnju da »Didaskalia« poznaju opetovanu mogućnost pokore i rekoncilijacije nakon krštenja. u kojoj post zauzima posebno mjesto. Za vrijeme službenog vremena pokore pripušta se grešnik na čitanja i propovijed. U svojem uvažavanju duševnog liječnika polazi Origen putem koji je pokazao već Klement. pokora teče otprilike ovako: kad je biskup doznao za grešnika u svojoj općini. No time se ne tvrdi da nesvećenik može provesti crkvenu rekoncilijaciju. kod biskupa. Prema »Didaskalia«. koje slijedi rekoncilijacijom. u prvom redu posredstvom đakona. Njegove mjere prema grešniku uvijek imaju dvostruki cilj. Potpuno pomirenje daje tek biskup polaganjem svojih ruku. pridržava za biskupe. Nova je u Origena napomena da se kršćani pomireni s Crkvom ne mogu više pripustiti crkvenim službama. Posebnost pokorničkog nauka »Didaskalia« mora se još napose istaći. jer je Origen. To upada u oči u djelu koje tako često naglašuje oprostivost grijeha počinjenih nakon krštenja. kad je riječ o ponovnoj denuncijaciji. Između crkvene pokorničke prakse u »Didaskalia« i prakse izopćenja u sinagogama postoji tolika množina očitih sličnosti da se pojedine crte u »Didaskalia« mogu shvatiti kao samo malo više razrađena sinagoška praksa izopćenja. biskup mora djelovati po uzoru na Dobrog pastira. S preuzimanjem pokore koju je naložio biskup počinje »liturgijska« faza grešnikova okajanja. Ona vrlo naglašuju brigu za grešnike kao dužnost biskupa. bila jednokratna. naprotiv. dok općina za to vrijeme moli. ne samo savjesno ispita. prijestup nije izuzet iz biskupove vlasti opraštanja. Ako uz to uočimo da ni »Apostolske konstitucije«. jer je ona vezana s biskupom. jer su spas pojedinaca i njegovo članstvo u Crkvi nerazrješivo povezani. Jasnije nego inače pokazuju »Didaskalia« crkveni značaj pokore. potvrđuju daljnja zapažanja. »Didaskalia« bi se pri tom mogla pozvati jednostavno na načelo jednokratne mogućnosti pokore. »Didaskalia« opominju biskupa da opravdanje tužbe. tako da je ekskomunikacija na neki način već ublažena. Još odlučnije od Klementa zastupa Origen tezu da je moć opraštanja grijeha povezana s osobnim savršenstvom svećenika. Stoga čin ponovnog uključivanja mora stvarno donositi oproštenje od grijeha.

dao karakterističnu i djelotvornu lozinku. koji se. poglavlje Izgradnja crkvenog uređenja u 3. kao što se čini. Ako ju je Herma možda tek prvi put uveo kao ustupak nekoj rigorističkoj struji. kako je to naviještao utemeljitelj Crkve. rigoristički. koji je vođe obiju stranaka. naprotiv. Spor. biskupa Euzebija i Heraklija. stoljeća pretvaraju polako pokorničke odredbe u pravne nonne. ne može se smatrati sporom oko pokore u strogom smislu riječi. nastao je iz toga žestoki donatistički spor. naprotiv. no njegov prikaz pripada povijesti 4. koje su o njemu ovisile. no njegova terminologija. i Marcelino je. Veza spora oko pokore za Euzebijeva prethodnika Marcelina (296-304 ) s Dioklecijanovim progonom ne može se. kao što je rečeno. osim jedne iznimke. koji se uvijek iznova javljao. Nakon preokreta za Konstantina smiruju se sporovi oko problema pokore. valjalo bi označiti sve prijašnje stajalište Crkve prema pokori kao periodu veće blagosti. ne pokazuju nikakav daljnji razvitak pokorničke prakse nakon Origena. Melecijeva raskola u Egiptu stajale jedna drugoj nasuprot. s mnogobrojnim priznavaocima odlučno suprotstavio ponovnom primanju palih. On je. koji je palima »zabranjivao« pokoru. Neki rigoristički smjer držao je ređenje kakvoga »izdajice« za biskupa nevažećim. Sporovi oko pokore nakon Dioklecijanova progona Dioklecijanov progon učinio je pitanje postupka s otpalima opet aktualnim. ili laksistički. Biskup Petar spominje se kao vođa jedne od stranaka koje su u ranoj fazi tzv. Druge vijesti s Istoka. ne mogu se krivnje tih palih pobliže utvrditi. te time čine prijelaz ka kanonskoj pokori narednih stoljeća. Mnogi su kršćani popustili Dioklecijanovu zahtjevu i izručili vlasti svoje svete knjige. rezultat ovaj put nije bio ni izdaleka tako tužan kao za Decijeva progona i poslije njega. biskup Aptungija. iako stvar nije posve jasna. Natpis koji je papa Damaz (366-384) posvetio svojem prethodniku Euzebiju govori da je Euzebije tražio pokoru od palih i pri tom došao u sukob s nekim Heraklijem. dok drugi ovamo ubrajaju i »one koji plaču« i »one koji stoje« Sinode 4. Neki smatraju da su stupnjevi »onih koji slušaju« i »koji padaju ničice« sigurno posvjedočeni. nikakvih novih spoznaja koje bi se razlikovale od dosadašnje slike. Kad je godine 311. koji su se još sačuvali. ometao pravo ređenja aleksandrijskog biskupa. kao što ćemo vidjeti. više smatrati činjenicom. tražio pokoru od palih te pri tom naišao na žestok otpor. Vođa druge skupine je sam Melecije. a s druge se strane suprotstavila prodoru laksističkih težnji u kršćansku pokorničku disciplinu. kasnom izvještaju Epifanija. Canones. Trajna je zasluga Crkve 3. Nakon nekoliko godina izgubilo je pitanje pokore u melecijanskim neredima svoju važnost. kako govori Damaz u jednom daljnjem natpisu. stoljeća. Njezin je biskup Petar u jednoj epistula canonica ustanovio načela po kojima su se trebali ravnati čini pokore. Melecijevi pristaše prešli su ubrzo arijevcima da bi se s njima ujedinili protiv Atanazija. istina. branila duh milosrdnog razumijevanja grešnikia. Tekst ne dopušta pripisati Herakliju jedan od dvaju mogućih krajnjih smjerova. navodni traditor Feliks. biskup Likopolisa u Tebaidi. No pitanje pokore nije bio uzrok tog raskola u egipatskoj Crkvi. No Melecije je upotrijebio pitanje pokore da bi pridobio pristaše u borbi protiv biskupa egipatskog glavnog grada i da bi Crkvama. Na Zapadu se. koji je zahtijevao ponovni primitak u Crkvu bez pokore. sažete u kanone. koji je u sjevernoj Africi slijedio nakon Dioklecijanova progona. te su ih zato zvali traditores. prema. koji je otpalima uskraćivao pokoru. Prva je mogućnost vjerojatnija. stoljeću . Origenov učenik Grgur čudotvorac spominje podjelu pokornika na različite razrede kao ustanovu koja već duže postoji. jer je i ovaj put na različitim mjestima u Crkvi bilo palih. prvi put pojavljuje kod Herme i zasniva na pastoralnim motivima. stoljeća što je često teškom borbom za pravo razumijevanje kršćanske pokore nasuprot rigorizmu. ali se u njima osjeća topao suosjećaj za sudbinu otpalih. Problemom palih bavila se nakon jenjavanja Dioklecijanova progona i aleksandrijska Crkva. iako. Budući da Marcelino nije više doživio početak Dioklecijanova progona. Nakon Damaza dovela je rasprava o tim stvarima do teških nemira i do raskola u općini. a hipoteza o obratnom razvoju od izvorne strogosti do sve većeg laksizma bila bi još jednom zabluda. zaredio novoizabranog kartaškog biskupa Cecilijana. nastao zato što je Melecije. 26. Činjenica je da se u Rimu raspravljalo o pitanju pokore za pape Euzebija (310). to se nameće hipoteza da jednokratna crkvena pokora nije bila uobičajena posvuda na Istoku i da se ne može smatrati izvornom praksom. koje se odnose na pitanja pokore. nije još ustaljena. prognao. raspra je potakla intervenciju cara Maksencija.pokore. ne daju.

biskupi. te ih nedostojni službenici daju nedostojnim nasljednicima. kao uvijek. svetošću i krepošću. razvijaju se novi. organizacije pojedinih općina se razgranjuju. tako i Ciprijan pripisuje općini dužnost da u tome sudjeluje. ali često dobivaju oštrije granice ili djelomično proširuju područje svojih zadaća. Najviše od svih pisaca 3. Na Zapadu je Ciprijan prvi latinski pisac koji nekoliko godina nakon Origena nastoji pobliže obrazložiti bit i funkciju biskupske službe u Crkvi. Biskupska vlast zasniva se na Gospodinovoj riječi kojom je podijelio Petru vlast ključeva. Tko nije s biskupom. Budući da je biskupska služba bila toliko važna. koji je njezin sudac i zastupa Krista. Odatle proizlazi njegova glasna i oštra osuda klera njegova vremena. želje za vlašću. to je nužno zato jer poznaje život svakog pojedinca te može suditi o životu kandidata. Biskup je neosporan vođa općine u svim njezinim životnim pojavama. ona je izgrađena na biskupima. i rimski se biskup Stjepan poziva na to da ima Petrovu katedru per successionem. Mora služiti liturgijsko bogoslužje. doduše. on joj propovijeđu naviješta vjeru i. nosioci koje stoje na takav način u središtu crkvenog života i u svijesti vjernika. Kao i Origen. I biskupi crkvene . crkva. nego ono što ga je naučio Duh Sveti. kao što su obrana od gnosticizma i montanizma. i s tim u vezi naglasila i dužnosti koje iz nje proizlaze. a u priznavanjima i protivljenjima nedvojbeno jača prednost rimske Crkve i njezina biskupa. Općina može imati samo jednog biskupa.Treće stoljeće dovodi na više razina do daljnje izgradnje crkvenog uređenja. ne ograničuje samo na njegovu općinu. stoljeća crkvenom se službom bavio Aleksandrijac Origen. te se stoga odatle izvodi postavljanje biskupa i organizacija Crkve u toku vremena i sukcesija. Zastupa svoju općinu u njezinim odnosima prema drugim mjesnim Crkvama. častohlepni se bore za te službe koje se prodaju. Svi ovi razvoji na području crkvenog ustava potvrđuju da je i tu mlado kršćanstvo izraslo do ranokršćanske velecrkve. u svojem nutarnjem značenju nepromijenjene. pokazuju u 3. razjašnjavanje pitanja pokore i borba protiv shizmatičke opasnosti. On ju je u zrelim godinama i sam preuzeo u obliku svećeništva. koja bi morala biti kuća molitve. morao se poziv nekog čovjeka za taj položaj osigurati besprijekornim načinom izbora. Vodi svagdašnju karitativnu djelatnost općine i organizira njezine izvanredne mjere pomoći u vremenima nužde i krize. hram Božji. stoljeća. svećenici i đakoni puni su škrtosti. Prema Ciprijanu. ali bi pri tom smio uzdići na molitvu samo čiste ruke! Origen očito zastupa mišljenje da je djelotvornost svećeničke vlasti vezana uz osobnu svetost njezina nosioca. sinodalna praksa doživljava značajan uspon. Kod Ciprijana se ta odgovornost očituje u usrdnoj brizi biskupa oko očuvanja crkvenog jedinstva. postala je razbojnička spilja. Jasno je da se crkvenoj službi. Crkva je po volji svojega Utemeljitelja biskupska Crkva. I Origen naglašuje da je biskup pozvan u službu cijeloj Crkvi. biskupska se služba iznutra učvršćuje a izvana joj raste ugled. Odgovornost se. Kler Već postojeće službe biskupa. Stoga treba općina prisustvovati izboru novog biskupa i paziti da se bira onaj koji se ističe učenošću. On je čuvar nutarnje crkvene discipline i odgovoran je da općina održava kršćanski životni ideal. obraća više i teološka refleksija da bi dublje shvatila njezinu bit. na sve važnijim sinodalnim sastancima pokrajinskih biskupa ili vođa još većih regionalnih sastava. neznalice. dapače nevjernici. koji njome upravljaju kao predstojnici«. Osim trojakosti službe 2. kad uspoređuje stvarnost s postavljenim idealom. što potcrtava njegovo sve veće značenje za život cjelokupne Crkve. Nosilac te službe ima zadaću da ljude privodi Božjem kraljevstvu. koji se susreo s mnogim njezinim predstavnicima. S biskupskom službom povezuje Ciprijan ideju sukcesije kad kaže da se njegova služba temelji na Gospodinovoj riječi Petru (Mt 16. prezbitera i đakona ostaju. obrazložila je. Ni na trenutak ne sumnja u nutarnju opravdanost crkvene službe. te tako postaje važnom vezom između pojedinačne općine i sveukupne Crkve i djelotvornim promicateljem crkvenog jedinstva. taj nije ni u Crkvi. razrađuju se uvjeti za primanje u pojedine službe. 18). Njemu valja uvijek prepustiti izbor kad je riječ o tome da se u općini postavi novi biskup. ne propovijedati vlastite misli. stoljeću monarhički episkopat u punoj djelatnosti i u nedvojbenom posjedu punomoći koje im daje služba. doduše po rangu niži. Biskup je u Crkvi i Crkva je u biskupu. u prvom se redu na Istoku razvijaju crkvene pokrajine. u prvom redu krštenja i euharistije. međutim. a za biskupovu službu traži se napokon dublja teološka osnovica. Razni nutarnji crkveni problemi. stoga sam glas Božji poziva na tu službu. bdije nad čistoćom vjere ispravnim vršenjem liturgije. Prilikom biskupova izbora izražava Bog na neki način svoj pristanak. veći zahtjevi prema vodstvu za vrijeme pojedinih progona. te je stoga biskup jedino Bogu odgovoran. te stoga mora biti uzorom svake kreposti. klerikalni stupnjevi. nego se proteže na cijelu Crkvu. Mora naviještati riječ i zato mora čitati i razmatrati Sveto pismo.

no oni ostaju ispod položaja đakona. što će prezbiteru također donijeti novo i prošireno područje djelatnosti. Prema tome je u službi općine 7 podđakona. Budući da svim svojim životom treba biti uzorom općini. koja potiču na pravdu. a kod mlađeg kandidata mora savjestan ispit ustanoviti njegova stvarna svojstva. barem na stanovitim geografskim područjima. To se sigurno dogodilo u Egiptu u 2. Treće stoljeće pokazuje znakove sve većeg značenja prezbiterske službe. i koje sadrže više tisuća članova. stoljeća dovode napokon do razvitka daljnjih stupnjeva u nizu klerikalnih službi. Nosioci tih službi javljaju se većinom u Iiturgijskim funkcijama. imao i pravo slaviti euharistiju. nema pristupa do biskupske službe. gdje se za vođu općine nije mogao postavljati biskup nego samo prezbiter. Sirska »Didaskalia« pokazuju na jedinstven način nadmoćan položaj biskupa u njegovoj općini. . govore »Didaskalia« o svojstvima koja su potrebna za biskupsku službu i o zaprekama koje iz nje isključuju. on je slika Božja i posrednik između Boga i vjernika. prije svega u brizi za siromašne i upravi crkvenog imanja. preporučuju dobra djela. tzv. zahtijevaju porast svećeničkih funkcija. U svojoj propovjedničkoj službi predstavlja »Božja usta«. Briga za kršćane u seoskoj okolici Aleksandrije. kao što je briga za duševno bolesne i epileptike. Budući da đakon treba izvijestiti biskupa o svim događajima unutar općine. koja uključuje sud o pravovaljanosti toka izbora. što je pretpostavljalo stanovito obrazovanje i pružalo osobit ugled. sudjeluju osobito pri sudskim procesima kršćana. Ako ovo sa stanovitim naglaskom kaže da biskupa mora birati sav narod. stoljeća. U svakidašnjici prosječne kršćanske općine prezbiteri još uvijek zauzimaju položaj iza đakona. poželjno. samostalniji položaj nego što je to bilo moguće u manjim općinama. koji je sačinio biskup Kornelije u jednom pismu Fabiju Antiohijskom. to mora ispunjavati najviše zahtjeve što se tiče karakternih svojstava i ćudoređa. Jedva može biti sumnje da je takav seoski prezbiter. a njegovoj službi veće značenje. kao ni jedan drugi pretkonstantinski spis. kojima zajedno s biskupom polažu ruke na glavu. koje nastaju u tom stoljeću u važnijim gradovima Rimskoga carstva. U Rimu donosi uspostavljanje titula kao posebnih dušobrižničkih okruga prezbiterima. daljnje je obrazovanje. velike kršćanske općine. ali nije nužno. Tu je instruktivno Ciprijanovo pismo koje opunomoćuje prezbitere i đakone da u slučaju opasne bolesti mogu primiti ispovijed palih i pomiriti ih s Crkvom. Ostiarij je bdio nad ulazom u prostorije namijenjene bogoslužju i branio prilaz nepozvanima. kako kažu »Didaskalia«. ali moraju govoriti i o budućoj srdžbi prilikom Božjeg suda. kad biskup uslijed svojeg utamničenja ili bijega nije više mogao osobno upravljati općinom. te njegova valjanost ovisi o njihovoj privoli. Nabrojeni su u popisu rimskoga klera. Jamstvo za to postoji većinom tek u kasnijoj dobi. Čovjek koji se više nego jednom ženio. doduše. čije dostojanstvo slave s mnogo poštovanja. ali nemaju prava na udio u darovima općine. drugi u posebnim zadaćama karitasa zajednice. Uporno. Đakoni kao službeni pomoćnici biskupa. Sve veće potrebe općine 3. oduševljeno naviještaju Božja dobročinstva. Aleksandrija i Antiohija. oni su »savjetnici i suupravitelji biskupovi«. srce i duša«. čitač pri bogoslužju. progonima. tako da biskup prilikom svojega izbora treba po mogućnosti imati barem pedeset godina. Služba koja se od ordines minores najčešće spominje jest lektor. po »Didaskalia«. Prvi je zahtjev intimna prisnost sa Svetim pismom. Kartaga. Ti biskupi imaju također pravo zarediti izabranoga kao što to stoji već u Hipolitovu Crkvenom uređenju. daju Inu takvi razgovori o poslovima općine sami po sebi vrlo velik utjecaj na biskupovu odluku. dolaze češće u dodir s pojedinim članovima općine te su stoga. ovisi o jednodušnoj suradnji između biskupa i đakona. on je Božji namjesnik u općini. kojima su povjereni. to se onda ima sigurno shvatiti tako da se ne isključuju susjedni biskupi. koju su vodili putujući svećenici (πειοδευταί) na početku 4. 42 akolita i 52 egzorcista. Proširenje prezbiterijalnih punomoći davalo se i u teškim vremenima.provincije imaju mjerodavna udjela u izboru. Prezbiteri zauzimaju u »Didaskalia« općenito još onaj položaj koji im već pripisuju Ignacijeve poslanice. polovici stoljeća. koji je bio namijenjen malim općinama. digamos. lektora i vratara. Napokon. Ova posljednja zadaća bila je povjerena egzorcistima. To s jedne strane ovisi o sve većem broju kršćana na selu. dok se podđakoni imaju smatrati izravnom pomoći đakonu. Često spominjanje prezbitera prilikom podjeljivanja krsta u Hipolitovu Crkvenom uređenju ovdje je jednako značajno kao i naglašavanje njihove uloge prilikom ređenja novih prezbitera. već jasno pokazuje početak razvitka »župe« . a akoliti opet podđakonima. život žene i djece mora biti u skladu s visokim dostojanstvom koje nosi glavar obitelji. kao što su Rim. kako svjedoči Dionizije Aleksandrijski. Ciprijan smatra način izbora koji vrijedi u sjevernoj Africi božanskom predajom i apostolskim običajem koji je nadaleko proširen. tumač kojega mora biti biskup. biskupovo »uho i usta. Dobro općine.

U Tertulijanovo vrijeme poprimili su ti prinosi karakter dobrovoljnog mjesečnog poreza. koji je. Njezino nastajanje uvjetuju prije svega dva čimbenika. tako da se posjed crkvenih općina već prije Konstantina sastojao iz novca i nekretnina. Nesposoban da primi duhovni stalež. stoljeću i izgradnju njihove organizacije. napokon se i vlastita kastracija smatrala zaprekom za ređenje. Ona ne podliježe još nikakvim ustaljenim normama crkvenog vodstva. Nadopćinski oblici organizacije Nastajanje velecrkve očituje se prema van osobito jasno u povezivanju pojedinačnih biskupskih općina u jednu nadređenu tvorevinu. govore također da je u 3. osim pojedinim odredbama. Odredbe državnih vlasti. pozivao isključivo biskup. Isto tako se podđakon nije redio polaganjem ruku. pripadaju najznačajnijim pojavama te vrste. isključivalo iz crkvenih službi. kao što smo već spomenuli. one rastu ne samo brojčano nego i u lokalnom smislu. O izobrazbi klera za njegove vjersko-crkvene zadaće nema iz tog vremena gotovo nikakvih podataka. no lektor nije. koji se uplaćivao u arca općine. Kako su biskup i đakoni u većim općinama bili posve zauzeti svojom službom. stoljeću počinje razvoj koji smjera na proširenje biskupske nadležnosti na sve veća područja. Lektoru je biskup prilikom primanja u službu pružao knjigu. iako se to u Origenovo vrijeme još nije općenito priznavalo. na nekim područjima u korepiskopu. dobiva vlastitog no uvijek biskupu podređenog dušobrižnika za svoje neposredne vjerske potrebe. Tertulijan i Origen govore o problemima posjeda posve javno. koji je po uzoru na antikne filozofe sada predavao i »filozofiju« kršćanstva. koje se trudi da zasadi kršćanstvo najprije u napučenim . u crkvenu pokrajinu. bio je. stoljeću. prema prilikama kod nekog obrazovanog kršćanskog učitelja. i do kršćanske općine koja u prezbiteru. to iz toga slijedi da novonastale općine nisu automatski dobivale biskupa. koja je. Ako država. Prema tome je klerik svoje teološko znanje stjecao najprije u katekumenskoj školi i osobnim studijem. a ima samo jednog biskupa za upravitelja. stvaranje daljnjih hijerarhijskih službi. Tako u 3. U vezi s tim valja još posebno govoriti o pojedinačnoj biskupskoj općini kao nosiocu crkvenog imetka. kako naglašuje »Traditio apostolica«. Uz to je jedan drugi proces na području organizacije važan za mnoge biskupske općine. Tako općine posvuda dolaze do crkvenog imovinskog fonda. a sinoda u Elviri primorana je ustanoviti posebne propise o trgovačkim poslovima klera. što se smatralo pomanjkanjem hrabrosti u ispovijedanju vjere. Ciprijan se mora. Državne vlasti znale su za taj crkveni posjed. provodi se organizatorski preokret. dapače. primao nikakva reda. kao i za prezbitera i đakona. pogotovo u velikim gradskim općinama 3. onaj koji je jedanput morao obaviti javnu crkvenu pokoru. koja je vjerojatno već vrlo rano postala stalnom ustanovom. koji dovodi do dvaju novih oblika: do većeg biskupskog područja koje obuhvaća nekoliko kršćanskih općina u gradu i na selu. stoljeću država priznavala Crkvi sposobnost posjedovanja. I u tom se razvoju jasno vidi da je Crkva 3. Poznavanje liturgijskih funkcija dobivao je neposrednim sudjelovanjem u bogoslužju svoje općine. mogao upitati za savjet svoju općinu. koja se razvijala. postala vrlo važna. Ako sada u Egiptu postoje crkvene zajednice i na selu. nije taj posjed dirala. stoljeća urasla u odnose koji je neosporno razlikuju od prethodne periode te opravdavaju njezinu karakterizaciju kao vanokršćanske velecrkve. pružala je mogućnost da kršćanin na nekom nižem stupnju službe stekne potrebna iskustva i polako dobije produbljeno vjersko znanje i sve veće poznavanje zadaća višega stupnja. Prinosi vjernika za različite zadaće općine stjecali su se u zajedničku općinsku blagajnu. potužiti na preveliku revnost nekih biskupa oko gomilanja posjeda. stoljeća Već smo često upozoravali na rast općina u 3. Prinosima u novcu i predmetima svakidašnje upotrebe (živežne namirnice i odjeća) priključila su se uskoro darovanja kuća i zemljišta. onda to pretpostavlja priznavanje pojedinačne općine kao vlasnika crkvenog posjeda po građanskom pravu. dakako. kojima upravljaju tamošnji svećenici ili pak neki klerik iz biskupskog sjedišta. Počeci tzv. Ostali klerici živjeli su od svog privatnog posjeda ili dohodaka iz svoga zvanja u civilnom životu. kontrola i uprava kojega napokon pripada biskupu. koje nakon prestanka Dioklecijanova progona naređuju vraćanje zaplijenjena imetka pojedinim kršćanskim općinama kao pravovaljanim vlasnicima. isto je tako krštenje primljeno u bolesničkom krevetu (baptismus clinicorum). iregularnosti zapažaju se jasno već u 3. stoljeća. nego su ostajale podložne susjednim velikim općinama.U te je službe. bila je dužnost vjernika da se brinu za njihovo izdržavanje. ono je išlo na račun općih darova vjernika za sveukupne potrebe općine. Mnogostrukost crkvenih službi. Prvi je dan metodom ranokršćanskog misioniranja. Oblikovanje bogoslužja u liturgiji krštenja i euharistije. Biskupske općine 3. koja je odatle nužno proizlazila.

U Antiohiji se sastaju također sinode. Time se već u 3. Pitanje uskršnjeg datuma i montanistički pokret navode se kao motivi za takve sastanke. međutim. s kojim se sporazumijevaju o datumu Uskrsa. Tu valja osobito naglasiti da je u svrhu pronalaženja apostolske predaje pripisivao rimskoj općini vrlo veliku vrijednost. Time se glavari tih dvaju istočnih biskupskih sjedišta priznaju kao neke vrste nadmetropolita: nastao je temelj za kasniji razvoj patrijarhata. biskup kojega kontrolira poslove biskupija libijskog Pentapolisa. Misioniranje daljnjih većih mjesta u provinciji polazi po prirodi stvari iz biskupske općine glavnog grada provincije. koji se navode u redoslijedu državnih provincija. Tek 2. Iz popisa sudionika nicejskog koncila. proizlazi da su se nadopćinska povezivanja u crkvenu pokrajinu kasnije. Spomenuti biskupi održavaju veze i s aleksandrijskim biskupom. prirodno. Isto vrijedi za biskupsko sjedište u egipatskom glavnom gradu. i Antiohija ima ista prava. Isti koncil već pretpostavlja postojanje crkvenih pokrajina. Ptolemaide i Tira. Na latinskom Zapadu osjeća se tendencija za stvaranjem nadopćinskih tijela tek kasnije te se ono i provodi u drugom obliku. Da su se slične tendencije pojavljivale i u drugim krajevima. Kad u 3. kao što su Kapadocija. vidi se donekle iz 6. stoljeću sve više i na Istoku: Antiohija i Aleksandrija. kao što pokazuju njihova nastojanja oko Cilicije ili Osroene. U tom savezu pripala je. Tako su Rim i Kartaga crkvena mjesta takvog položaja koji daleko nadilazi običnu crkvenu metropolu. Prednost Rima i njegova biskupa Već smo nekoliko puta imali prilike ukazati na osobit utjecaj koji je rimska općina vršila na razna pitanja i događaje što su prelazili područje interesa obične biskupske općine. kanona Niceje. Tako se na jednoj sinodi prilikom spora oko datuma Uskrsa sastaju biskupi palestinske Cezareje. stoljeća povezale biskupe stanovitih područja kad se ukazala potreba da se posavjetuju radi važnih crkvenih poslova. Ne dolazi do oblikovanja većeg broja crkvenih pokrajina u pravom smislu riječi kao na Istoku. stoljeća uobičajile. na koje dolaze biskupi cijele Sirije i istočne Male Azije. koja nadalje pokazuje da su se takvi sinodalni sastanci izvana smatrali važnim i uglednim predstavništvom kršćanstva. Te su se sinode na Istoku sigurno na početku 3. biskupu matične Crkve stanovita vodeća uloga. barem na Istoku. skupovi svih tadašnjih italskih biskupa. kao što je to trebala biti sinoda protiv novacijanizma godine 251. može prepoznati u . kad svim biskupima pokrajine pripisuje pravo da u svojem okrugu uspostave biskupa. Cilicija itd. No više od misijski uvjetovane veze nastajanju crkvenih pokrajina pogodovale su sinode. Isto smo tako češće mogli ustanoviti jeku na takve zahtjeve za prednošću. Tako je nastao odnos povezanosti svih novoosnovanih općina sa središnjom biskupskom Crkvorn. stoljeća. Isto tako su sinode. nalaze u dvjema provincijama. čija se sjedišta.gradovima. stoljeću kartaški biskup saziva sinode. stoljeća sudjeluju biskupi različitih državnih provincija. Elije. I misijski interesi antiohijskih biskupa prelaze područja crkvene pokrajine. Galacija. U prikazu crkvene borbe protiv gnosticizma bilo je već prilike da se ukaže na značenje koje je Irenej Lyonski pridavao apostolskoj predaji za spoznaju istinske nauke. Tracije i Ponta bez trajna uspjeha. odnosno Kartagi. što ih u 3. a metropolitu pokrajine pridržava pravo potvrđivanja. te se pri tom izričito ukazuje na sličnu prednost Rima.. koji nisu obuhvaćali samo biskupe pojedinih političkih provincija nego i druge. na sinodi u Ikoniju u Maloj Aziji. dok u sjevernoj Africi još uvijek nisu bile poznate. očito na području političke dijeceze Oriensa. kanon Carigradskog sabora (381) jasno izražava da su biskupi Efeza. izvažava u naslovu metropolita. Libije i Pentapolisa. premda je taj administrativno pripadao Kreti. Dva se takva nadređena mjesta javljaju u 3. I tu nicejski koncil potvrđuje razvoj 3. počevši od 4. te zato ta mjesta podržavaju uže veze s matičnom Crkvom. njegov se poziv upućuje biskupima svih sjevernoafričkih državnih provincija. koja se. Isto tako oko sredine 3. Biskupima u Rimu. Tu nastaju prve općine. iz čega proizlazi posebno priznavanje i poštivanje rimske općine unutar sveopće Crkve. doduše. stoljeća: aleksandrijskom biskupu podređene su sve biskupije Egipta. kako se vidi iz neke Tertulijanove napomene. pri čemu je bilo značajno što su općine tih velegradova bile ishodište krtstijanizacije područja kojima su crkveno vladale. Već poznate podatkce valja ovdje povezati u jedinstven pregled s još nenavedenim činjenicama i iskazima crkvenih pisaca toga vremena. nego neposredno do natprovincijskog povezivanja svih biskupskih sjedišta u sjevernoj Africi s jedne strane. stoljeću intenzivno nastavlja razvoj. te prema tome u prvom redu u glavnom gradu neke provincije Rimskog carstva. koji se i odazivaju. ili je bila ona koja se godine 264-268. posebno bavila slučajem Pavla iz Samozate. naime u Siriji i Palestini. koje su od početka 2. Ta se tradicija. počeci kojega su se već jasno mogli uočiti u poapostolsko vrijeme. Herakleje i Cezareje nastojali zadobiti prava nadmetropolita političke dijeceze Azije. prilagodila granicama političkih provincija. pripalo je vodstvo tih organizacijskih tvorevina. stoljeću održavaju rimski biskupi. a u srednjoj i južnoj Italiji s druge.

bila bi još daleko značajnija kad bi se Irenejeva rečenica. Iako se slavni Irenejev tekst mora napustiti kao dokaz za ranokršćansku svijest o primatu. rimske. od kojih apostolsku predaju valja “čuvati”. Pažnje vrijedan čini se prijedlog B. utemeljitelji Petar i Pavao. Irenej. dakle. koji se drugdje često vrlo dobro razabire. premda o tome misle drukčije nego Rim. Jedna od njih jest rimska i ona je osobito prikladna za pronalaženje apostolske predaje. Isto tako uz Smirnu navodi Tertulijan i Rim kao primjer Crkve koja nasljedni niz svojih biskupa može povezati s nekim apostolom. koja se našla u Rimu. Petar i P'avao«. »ustanovila i izgradila oba slavna apostola. Naprotiv čini se neodrživim njegovo tumačenje da se to odnosi na ecclesia universalis. ipak se time ne dovodi u pitanje njezin razvoj. U svojoj borbi protiv gnostičke hereze nastoji utvrditi vjersku predaju u važnijim kršćanskim općinama svoga vremena. Većina sinoda odlučuje se za rimski običaj. koji je živio otprilike u Irenejevo vrijeme. naći će je u Rimu. Tu se. Ako tom prilikom odlučno traži od maloazijskih općina da slijede taj običaj te se u slučaju nepokornosti grozi najtežim mjerama. Njegovu uputu da se oko toga problema održe sinode slijede i maloazijski biskupi. pokazuje i hebrejski kršćanin Hegezip. Kad Polikrat u svojem odgovoru papi Viktoru naglašeno navodi velike likove azijske Crkve iz prošlosti. može se slutiti da je Viktor u korist rimskog zahtjeva spomenuo da su Petar i Pavao utemeljitelji njegove općine. Da se Viktor i inače osjećao čuvarom pravovjernosti. No dosta je tu sukcesiju dokazati kod »najveće. On se za pravovaljanost rimske prakse. Međutim. onda se lako razumije da takvoj Crkvi pripada potior principalitas nasuprot svakoj drugoj kršćanskoj općini koja svoje podrijetlo može izvesti samo posredno od apostola. koje poduzima papa Stjepan (254-257). jer u maloazijskoj praksi vidi heterodoksiju. se uvjerava da dijadohe ide sve do posljednjeg biskupa Eleuterija. najstarije i najpoznatije Crkve«.svakoj Crkvi. Putovanja od općine do općine vode ga i u Rim. i B. U nizu apostolskih utemeljenja ističe se Rim. Ako se pod hanc ecclesiam razumije neka Crkva neposrednog apostolskog osnutka. traži istinu. nego obična kršćanska općina. tj. ali ona nije jedina23. isključenjem iz crkvenog zajedništva. nikad nijednu gnostičku sektu ne zove ecclesia. i svaka od njih posjeduje veću snagu za nalaženje istine. Viktor ne izriče na čemu se temelji ta njegova svijest. Bottea n. kada je riječ o nalaženju istine. biskupi koje polaze u nepatvorenom nasljednom nizu od apostola. jer su tu. Zanimanje za sukcesiju rimskih biskupa. Bazilid iz Emerite i 23 Teškoća interpretacije dijelom je uvjetovana time što ne postoji pratekst. ali bez zadovoljavajućeg rezultata diskutiralo. da se u završnom dijelu conservare shvati u smislu τηρειν te u ab his qui sunt undique gleda gnostike. međutim. Biskup Polikrat Efeški i članovi njegove sinode opiru se rimskom zahtjevu jer misle da ih veže apostolska predaja. ima ih više. mogu se opovrći svi utemeljitelji gnostičkih sekti. koju su utemeljili apostoli. mora se slagati svaka pojedina općina. Na svijesti o prednosti rimske općine u utvrdivanju apostolske predaje zasniva se i ponašanje rimskog biskupa Viktora (189-198) prilikom spora oko Uskrsa. Irenejeva misao očito je ova: apostolska predaja nalazi se sa sigurnošću u općinama koje se neposredno temelje na apostolima. dokazuje ekskomunikacija koju je izrekao nad monarhijancem Teodotom. dakle. Nekoliko desetljeća kasnije isključit će rimski biskup Kalisto iz crkvenog zajedništva Sabelija zbog hereze. Irenej sažima: s takvom Crkvom. tj. kao što svi znaju. predajom dobivenom istinom. što je jedan biskup prenosi na drugoga (διαδοχή). Dva španjolska biskupa. Tko. Zatim. mj. to mu je dokaz za nepatvorenost njihova nauka. poziva na apostolsku tradiciju. Može se protumačiti samo sviješću rimskog biskupa da se može miješati u poslove i onih udaljenih općina obavezujući ih. kojoj bi čak pripadala stanovita principalitas. jer je takva Crkva uvijek čuvala apostolsku predaju. Nautinu polazi za rukom dokazati da gramatička struktura rečenice onemogućuje hanc ecclesiam protegnuti isključivo na rimsku općinu. koje polazi iz istih motiva. nju su. nisana. a njezin popis biskupa dokazuje da je u njoj »apostolska predaja i propovijedanje vjere« doprla do naših dana. u tom bi se slučaju omnis ecclesia moralo odnositi i na svaku gnostičku općinu. n. Bottea: Irenikon 30 (1957) 156-163. I tu se rimskoj općini pripisuje specifično značenje za spoznaju neiskrivljene apostolske predaje. koja slijedi i o kojoj se stoljećima. onda je rimski zahtjev za vodstvom vrlo jasan i daleko nadilazi onu prednost koja se pripisuje Rimu kao čuvaru apostolskih predaja. Napose se važni čine pokušaji P. . gdje nalazi predaju. Nautina: RHR 151 (1957) 37-78. koja se temelji na njezinu (apostolskom) podrijetlu. Izraz svijesti o posebnu položaju rirnskog biskupa unutar sveopće Crkve susrećerno u raznim mjerama disciplinskog značaja. naime. taj odnos ne proizlazi nužno iz samog smisla niti je lišen ozbiljnih jezičnih teškoća. koja slavi Uskrs u nedjelju nakon 14. Ta u sebi već vrlo impresivno prikazana važnost rimske općine. morala sa sigurnošću primijeniti na rimsku Crkvu. posebna prednost Rima povezuje s činjenicom da njegova općina počiva na najčišćim apostolskim temeljima i da je uvijek ostala vjerna nauku vjere koji su joj predali apostoli.

izjave o rimskoj Crkvi. govore u prilog priznavanju posebnog autoriteta Rima. U svojem spisu »O jedinstvu Crkve« govori Ciprijan o utemeljenju Crkve. U sjevernoj Mrici nailazimo u Tertulijanovu spisu o krštenju na prvi stav koji se protivi valjanosti. Aleksandrijski teolozi zauzimali su također kritični stav prema heretičkom krštenju. ali početak jedinstva počiva na Petru. Različite ocjene heretičkog krštenja i . jer je svesrdno zastupao tezu da su biskupi za upravu svojih biskupija odgovorni jedino Bogu. te se tako pokazuje jedna Crkva i jedna cathedra. Ciprijan želi ovdje izraziti uvijek samo vremensku prednost Petra pred drugim apostolima što se tiče prenošenja vlasti vezanja i razrješavanja. zastupala je sinoda pod biskupom Agripinom Kartaškim isto mišljenje. doduše. mogle čitati u »prvom izdanju« njegova spisa i da su izbrisane tek prilikom preradbe u vrijeme spora oko krštenja heretika. Ako je bila riječ o bivšim poganima koji su bili kršteni tek u heretičkoj zajednici. i sada posjeduju svi biskupi jednu istu biskupsku službu. koji šalje u Rim predstavnike da bi pridobili za se rimskog biskupa. tj. Petru jednaki po časti i vlasti. da ga samo on može definitivno srediti i da Rim može nadležno odlučivati komu se može pružiti crkveno zajedništvo a kome ne. Na Istoku je praksa. koje ima svoj početak u Petru. na kojoj se temelji Crkva. što ga nalazi izrečeno kod Mt 16. No aleksandrijska je Crkva za biskupa Dionizija zastupala isto mišljenje kao i Rim. Spor oko krštenja u heretika S problemom krštenja u heretika susrele su se kršćanske općine tek kad su se oblikovale donekle brojne heretičke (ili shizmatičke) skupine. Prema tome. 18s u riječima Gospodina koji je određenjem Petra za stijenu objavio da samo »na jednom izgrađuje Crkvu i da jedinstvo potječe od jednoga«. koji je dopuštao da pali iz njegove općine. gdje stoji: »Tko napušta Petrovu stolicu. našla se Crkva pred pitanjem može li se krštenje. Na drugom mjestu naziva rimsko biskupsko sjedište »Petrovim mjestom«. svrgavanje i postavljanje novog predstojnika općine. Taj očiti čin. Pismo zastupa mišljenje da se slučaj u Arlesu tiče jedino pape. čini se. no Petro primatus datur. posjedovali iste punomoći. Među Ciprijanovim spisima nalaze se. U prilog primata. to mjesto može preuzeti takav disciplinski slučaj i pravovaljano ga riješiti. čije ime neka objavi afričkom episkopatu. Što je Ciprijan u konkretnoj situaciji mislio o pravu rimskog biskupa da autoritativno izdaje naredbe koje vežu svu Crkvu. iz koje je poteklo jedinstvo biskupa«. Oko godine 220. jer je uvjeren da je tu mjesto na koje se može prizivati protiv odluke španjolske sinode. kojim Ciprijan priznaje prednost rimskog biskupa. godine). Bazilid je pošao u Rim i postigao – krivim prikazom slučaja. Firmilijan Cezarejski sudjelovao je i sam u radu sinode u Ikoniju (ne prije 230. Ovaj put se Ciprijan Kartaški obraća pismom papi Stjepanu i od njega zahtijeva odlučan postupak protiv Marcijana. prema njegovim vlastitim riječima. Na to pitanje nisu sve kršćanske općine odgovarale na isti način. gdje su se kršteni u nekoj heretičkoj sekti primali u općinu jedino polaganjem ruku. prihvatili su za Decijeva progona žrtvene potvrde i bili su zbog toga i zbog drugih prijestupa svrgnuti. jer su apostoli. u njegovo vrijeme. koje nesumnjivo odaju Ciprijanov stil. Još je značajniji već spomenuti slučaj biskupa Marcijana od Arlesa. U tim događajima značajno je dvoje: jedan španjolski biskup obraća se Rimu.Marcijal iz Asturike. koje su tamo primili. oni nose pisma »k Petrovoj stolici i glavnoj Crkvi. No podrobnija analiza Ciprijanova načina govora primorava nas da se odreknemo tih tekstova kao dokaza za postojanje ideje o rimskom primatu kod sjeveroafričkog biskupa. Isto uvjerenje vlada u Galiji. kako bi ovaj znao s kim treba živjeti u zajedništvu. poglavlja spomenutog spisa. U cathedra Petri vidi Ciprijan izvor crkvenog jedinstva. iako se o njegovoj valjanosti nisu posve izjasnili. barem za Španjolsku i Galiju. donekle začuđuje uspoređuje li se s Ciprijanovim teoretskim stavom i njegovim držanjem prema Rimu u sporu oko krštenja u heretika. doduše. kako se nalazi u nekim rukopisima. umiru bez pomirenja. usprkos svoj pokorničkoj volji. Cilicije i drugih susjednih provincija odlučili da se valja držati običaja ponovnog krštavanja montanista prilikom njihova prijelaza u katoličku Crkvu. U jednom pismu papi Korneliju kudi ponašanje protivničkog dijela svoga klera. rasprostranjena osobito po Maloj Aziji. Ostali apostoli bili su. iz kojih su neki od njihovih članova htjeli prijeći u katoličku Crkvu. smatrati valjanim. Čini se da ga nije izveo ni u svojoj svijesti. posjeduje funkciju sjedinjavanja u katedri svakog rimskog biskupa. jer Ciprijan piše na poticaj lyonskog biskupa Faustina. na kojoj su biskupi iz Galacije. te tako nije potrebno pretpostavljati kasnije interpolacije sa zainteresirane rimske strane. odlučnog pristaše Novacijana. koje.« Smije se smatrati vjerojatnim da su se te rečenice. govori i oblik 4. kako naglašuje Ciprijan – rehabilitaciju za se i za svojega kolegu. kako se čini. to pokazuje tipičan slučaj spora oko krštenja u heretika. Ciprijan ne izriče zaključak da taj izvor još i tada. je li još uvjeren da se nalazi unutar Crkve?« i: »Sigurno su i ostali bili isto što i Petar. da se oni koji su kršteni u heretika prilikom primanja u Crkvu ponovno krste.

a 24 Ep. To je dotad najznačajnija demonstracija rimskog prvenstva koju je izveo jedan rimski biskup.postupka s krštenima. Ciprijan je bio obaviješten da se inicijativa pape Stjepana u pitanju heretičkog krštenja ne ograničuje na sjevernu Afriku. postavlja tezu da u takvim pitanjima nije dovoljno pozivati se jednostavno na predaju. Petar. Ne iznenađuje što je taj zahtjev naišao na otpor. još je jednom raspravljala o pitanju. Riječ je tu o načelu kojim je Rim branio tradiciju svojega obreda već kada je Novacijan pisao raspravljajući o pitanju rekoncilijacije lapsorum: nihil innovandum putavimus (Ciprijan. jer time želi žigosati Ciprijana kao novotara 24. No do teškog spora u tom pitanju došlo je uskoro nakon sredine 3. Tu također stoji da se Stjepan u svojoj ludosti »hvali svojim biskupskim mjestom i vjeruje da je nasljednik Petra. Afrički biskup Magnus obratio se Ciprijanu s pitanjem moraju li se »oni koji dolaze od Novacijana« u katoličkoj Crkvi ponovno krstiti. Već i u ranijih rimskih biskupa de facto prisutna svijest o prednosti. Ciprijana osobito pogađa načelo kojim rimski biskup opravdava svoj stav: »Nikakvih novotarija. nisi quod traditum est usp. dapače. gledana povijesno. 18s i kao Petrov nasljednik tražio za se i Petrov položaj u Crkvi. Čini se da je daleko značajnije što se misao o primatu. 18s primjer takvog prolaznog stupnja u tom procesu razjašnjavanja. nego se valja dati voditi razumnim zaključcima. koji je iz toga slijedio. u jednom Ciprijanovu pismu. no začuđujuće nedosljedno piše kako nikome ne želi naturiti svoje mišljenje. koja je došla do istog zaključka. 30. Sličan upit osamnaestorice numidijskih biskupa predložio je Ciprijan sinodi iz godine 255.J. Na trećoj sinodi u rujnu 256. Jedno Ciprijanovo pismo karakterizira Stjepanov odgovor kao »bez poznavanja stvari i nepromišljeno sročen«. Africa proconsularis. Prisutna je i oštrica uperena protiv Rima. kojemu isključivo pripisuju krivnju za raskol i kojega Firmilijan uspoređuje s Judom. probija i učvršćuje.. Ciprijanov đakon Rogacijan donio je Firmilijanu izvještaj svojega biskupa o dotadanjem toku diskusije u sjevernoj Africi. na kojoj je sudjelovalo 87 biskupa iz triju provincija. Ciprijanov opširan odgovor je nedvosmislen: krst je povjeren samo katoličkoj Crkvi i jedino je njezino krštenje valjano. Oba vodeća biskupa sjeverne Afrike i Male Azije nisu se podložila Stjepanovim zahtjevima. daje dobrodošlo osvjetljenje smislu tih mjesta. ne može ga niti davati. papa Stjepan još 257. nasuprot takvim otporima. pun ironije dodaje da ipak ima ljudi koji se u svojoj tvrdoglavosti ne daju odvratiti od jednom stvorene odluke. Ipak. 8). nego ostati vjeran predaji«. Odgovor pape Stjepana na to pismo nije se sačuvao. koje se sačuvalo u Ciprijanovu dopisivanju. koja je pošla u Rim sa zaključcima. zbog pitanja o heretičkom krštenju tada nije došlo do dugotrajnijeg raskola u ranokršćanskoj Crkvi. Ep. koju je vodio Ciprijan. bila prisutna većina ondašnjih 200 biskupa – Ciprijan je još jednom dao potvrditi svoje stanovište. No po Ciprijanu bili su još uvijek »neki naši drugovi« u sumnji nije li afrička praksa ispravna. Opširan odgovor kapadocijskog biskupa pokazuje koliko su se maloazijski biskupi osjetili pogođenima postupkom pape Stjepana. dakle. jer svaki biskup slobodno upravlja svojom općinom. . a Ciprijan je na njezin zahtjev pisao papi Stjepanu i priložio zaključke lanjske sinode. ipak nije zato stavljao neke arogantne zahtjeve i tvrdoglavo tražio prvo mjesto (primatus). godine. Iz toga je jasno da se Stjepan pozivao na Mt 16. Pismo Firmilijana Cezarejskog. osjeća se vrlo dobro stanovita razdraženost prema takvima. mogle su očito desetljećima postojati u Crkvi jedna uz drugu. kojega je Gospodin izabrao kao prvoga. Osim toga. Dolger: AuC I (1929) 79 s. grozeći se izopćenjem. ali se jasan odjek nalazi u Ciprijanovu dopisivanju. 74. pisanom nakon sinode. Uz formulu nihil innovetur. nego je. morala razviti i razjasniti tek u dužem procesu. Stjepan je provodi čak uz cijenu raskola. godine. tko nema Duha Svetoga. Sinoda u proljeće 256. Iz čitava se dosjea vidi da je Ciprijan smatrao rimski običaj i shvaćanje o valjanosti heretičkog krštenja na kojem je počivao teškom dogmatskom zabludom. Oba glavara suprotnih shvaćanja na Zapadu uskoro su umrla jedan za drugim. naime. Mauretanije i Numuidije – nije. Ciprijan. svjestan da mora imati i obavljati službu i zadaću Petra u cijeloj Crkvi. Stjepanovo je pismo navodno sadržavalo još neka »ohola mjesta koja ne ulaze u predmet«. stoljeća. sada se po prvi put i formalno obrazlaže biblijskim tekstom. Ciprijan Kartaški je svojom borbom za razumijevanje Mt 16. a Stjepanov stav kao zabludu. na kome počivaju temelji Crkve«. Rimsko pismo bilo je odaslano i maloazijskim općinama te je tražilo da ove napuste svoju praksu ponovnog krštavanja. Stjepan uopće nije primio. koja im pripada u čitavoj Crkvi. dao uputu da je ni u općini nitko ne primi. Biskupsku delegaciju. koji će se ubuduće sve više smatrati presudnim dokumentom rimskoga primata. To je značilo prijekid sa sjevernoafričkom Crkvom. Kako se vodeća uloga Rima u povijesti Crkve jasnije javljala tek u situacijama koje su zahtijevale njezinu aktivizaciju – takve su situacije sve brojnije u toku rasta Crkve – tako se i ideja primata. kao i svoje dosadašnje dopisivanje o predmetu. a da jedna strana nije osjećala praksu druge kao nepodnošljivu. F. 1-2. kad su različita shvaćanja našla svoje nepopustljive branitelje u Ciprijanu Kartaškom i Stjepanu Rimskom.

koji je »predsjedatelj istine« . hvali slogu svih istočnih biskupa u borbi protiv novacijanizma. Iz ranog 3. rujna.biskup Ciprijan 14. stoljeća. godine samosvjesno naglašuje da rimska Crkva drži sigurnom rukom konnilo crkvene lađe. koja dolaze u Rim i o kojima je prije češće bilo riječi. tako postoji i pobožnost prema Crkvi. koja je proizlazila iz te kršćanske općine na Zapadu. do 251. on je drugi kormilar broda Crkve. poslanici Pseudoklementa apostolu Jakovu. stoljeću U prethodnom poglavlju pokušali smo ocrtati sliku svih značajnih izražaja života ranokršćanske Velecrkve. koja se ljubi kao majka vjernika. kojem povjerava svoju katedru. djelovala sve do istočnih provincija Carstva. To se vidi još na posljednjoj. izviđač biskup. oni tako svjedoče o prisutnosti vrlo rasprostranjena uvjerenja da i općini i biskupu pripada jedinstven položaj. kao što postoji krsna i mučenička pobožnost. koga je »zaklinjao«. pisma. narod koji posjeduje sjajan pečat. stoljeća potječe himnička pohvala rimskoj Crkvi iz ustiju kršćanina Aberkiosa iz Frigije. Na Istoku je harni biskup Dionizije Aleksandrijski pokušavao posredovati između ta dva logora. nad kojom ima službenu punomoć. iz προκαθημένη της αγάπης Ignacijeve poslanice Rimljanima ovdje je postao προκαθεζωμένοσ αληθείας . Ta se Crkva ne samo prima na znanje. šarena je i puna kontrasta. Začuđujućom sigurnošću obuhvaća ovdje simbolički govor uvjerenje o položaju rimskog biskupa. Susrećemo ga već u jednom tekstu ranog 3. Biskupu. koju nam ta slika pokazuje. no ni on a ni drugi kršćanski »rimski hodočasnici« iz toga vremena ni jednom riječju ne govore da bi ih privlačio glas ili ugled glavnog grada kao takvoga. no u klementinskim »Recognitiones« njezina je simbolika teološki bogatija. njegov kormilar Krist. postići potvrdu svojih zahtjeva ili shvaćanja od te općine i njezina biskupa. Pobožnost prema Crkvi u 3. jer je njemu povjerena cathedra Christil06. kome se Crkva ukazuje kao časna matrona. u toj je stvari uputio samo Rimu šest pisama. njegova je dužnost da naviješta istinu onoga čiju katedru posjeduje. k!oji se tako marljivo trudio oko mira u Crkvi. doživio je na vlastitoj koži da je rimski biskup pozivao na red svakoga tko je zastupao kriva ili dvosmislena shvaćanja u vjerskim pitanjima. koja stoji kao uvod u klementinske »Recognitiones« i koja je vjerojatno rimskog podrijetla. Stvarnost. I Origen je vidio Rim. Kratka napomena iz jednog od tih pisama papi Stjepanu. To se ime pripravlja personifikacijom »vjere« kao majčinskog lika kod Polikarpa od Smirne i kod Herme. Njegova se daljnja misao lako pogađa: ne bi li i u raspravi o heretičkom krštenju trebalo izbjeći svaku shizmu? I kod Stjepanova nasljednika Siksta (257-258) zauzimao se Dionizije u istom smislu. Na Zapadu se nakon prvog zbližavanja na sinodi u Arlesu Augustinovim dogmatskim radom stvar konačno razjašnjava u smislu rimskog stava i prakse. Lyonski kršćani prvi na Crkvu primjenjuju ime majke kao odavno . Tu se pjesničkim jezikom izražava koliko je privlačna snaga. kad je oko 260. Ono što kaže Origen. najtežu zadaću ima biskup. Njihovi nasljednici nisu više bili tako osobno umiješani u spor. Tu Petar bodri neodlučna Klementa. poslanstva. Čini se da je za Sikstova nasljednika Dionizija (260-268) spor između Rima i maloazijskih biskupa bio riješen. on mora budno paziti na riječi konnilara (Krista) i glasno prenositi njegove naloge. Ona se očituje najviše u prenošenju jedne ljudske prariječi na Crkvu. U prilog rimskog primata ide i spontano priznavanje. te su pustili da najprije sve ostane po starom. kao sve živo. kao mučenik. koji ne preza ni pred biskupom tako neporecivih zasluga kao što je Dionizije Aleksandrijski pokazuje da se rimski biskup osjećao odgovornim za očuvanje prave vjere u čitavoj Crkvi. u sporu s patripasijancima upotrijebio premalo točne formulacije o razlici između Oca i Sina. 258. Toliko rječit i rasprostranjen simbol crkvene lađe sada se oblikuje u sliku Crkve kao Petrove lađe. da ne zataji u službi vjernicima koji se nalaze u opasnosti ploveći po moru ovoga života. ne samo teološki opravdava i razumom prihvaća. nego se neposredno obratio njegovoj općini i upozorio je na učitelje kod kojih postoji opasnost da krivotvore dotadašnje crkveno naviještanje o Trojstvu. Ovdje moramo u tu sliku unijeti posljednju crtu koja takoder pripada toj stvarnosti. činjenici. i kršćanski jezik simbola usvaja tu temu da bi na svoj način izrazio stvarnost ili je učinio pristupačnom u novom obliku. kraljicu u zlatnoj odjeći i obući. Posjeti. vrlo značajnoj. imaju često samo jedan cilj. moraju se stoga pokoravati sva braća. No aleksandrijski biskup Dionizije. Rimski je biskup od njega Ine samo zatražio točan prikaz njegovih nazora. tolerirajući dotadašnju praksu protivnika. njezinu stvamost uzimaju vjernici i u svoja srca i osjećaju je kao milosni dar. Vlasnik tog broda je Bog. putnici bra6a u vjeri. njega šalje u Rim neki sveti Pastir da tamo gleda kraljevstvo. I ovdje rimski zahvat. I Novacijan u pismu koje piše Ciprijanu za sedisvakancije od 250. Navicula Petri kao simbol doći će do svoje najveće važnosti u pokonstantinskom razdoblju i u ranom srednjem vijeku. vrijedi sigurno i za mnoge druge: »Želio sam vidjeti prastaru rimsku Crkvu«. kad će se upotrebljavati u svrhu crkvene politike.

tako da to daje kršćanstvu toga razdoblja i izvana značaj velecrkve. u kojem teče struja nepresušive vode. egipatski Sarapis i perzijski Mitra slomili su okvire starorimske religije i oduzeli joj nutarnju suvislost. koji se praznio. koju oci neprestano primjenjuju na Crkvu vrlo razrađenom simbolikom. novi kultovi s Istoka nalazili su sve više pristaša i u latinskom svijetu. Kriza starog svijeta u 3. upotrebljava ranokršćansko naviještanje i druge predodžbe da bi svojim slušateljima protumačilo stvarnost »Crkvu« i usadilo im je u srce. Takva pobožnost prema Crkvi. stoljeća karakterističnu crtu i treba se smatrati izvorom iz kojega je ranokršćanskoj velecrkvi pritjecao dio njezine životne snage. koja su se u miru vratila Bogu. On pjeva o radosti te majke. Iako se njezino djelovanje u dubinu i širinu u pojedinostima često može teško odmjeriti i odrediti. svakomu koji je tražio vjeru želio nešto dati. što je karakteristično za 3. Po Ireneju. koja je u 3. Nutarnje jačanje Crkve u tom stoljeću stvorilo je pretpostavke da joj je do početka Dioklecijanova progona uspio odlučujući misijski prodor u helenističkom kulturnom svijetu. Origen uspoređuje Crkvu s rajem u kojem novokršteni obavljaju djela Duha. Origen je vidi kao zaručnicu Kristovu i majku naroda. Uz tu sliku Crkve kao majke. prije svega u svojim pastoralnim spisima. Kao ni jedan drugi pisac 3. mučenici iz godine 177.1-7). heretici nemaju udjela u duhu istine jer ih ne hrane grudi majke Crkve. Kateheza priprave na krštenje očito je vrlo rado prikazivala katekumenima Crkvu kao majku koja krštenjem rađa svoju djecu. Istu osjećajnu crtu susrećemo u nazivlju Aleksandrijaca. koja najneposrednije dira osjećaje vjernika. Ciprijan zaziva sliku te majke kad je jedinstvo Crkve ugroženo raskolom. Na njezino mjesto stupio je dalekosežni sinkretizam. razvija se Crkva i brojčano. stoljeću bila vrlo proširena. Tu valja najprije spomenuti oba duga razdoblja mira u 3. ali je sam bio siromašan u religioznoj supstanciji te je stoga predstavljao napokon samo slabljenje prijašnjih religioznih snaga. Prodoru kršćanstva išao je nadalje u prilog i razvoj samog poganstva antike. njoj se zadaje gorka bol odbijanjem pokore i privrženošću zlu. U taj prostor. stoljeće. ono daje crkvenoj svijesti 3. a zatim je hrani i čuva. koja se majčinskom brigom brine za utamničene. Katehetski osobito izdašna bila je Ivanova usporedba s trsom i lozom (Iv 15. djeca koje nakon krštenja mole Očenaš. dok napokon car Karakala nije njihovim božanstvima otvorio vrata rimskih hramova. stoljeću sastojala se ne samo od pogibeljna raspada političke vlasti Rimskoga carstva. dok su heretici bez majke. koja je ujedno Kristova zaručnica. ono bez sumnje postoji. kao ni prije spomenuta krsna i mučenička pobožnost. Za sirijske dinastije napustila je rimska državna religija svoje dotadašnje temelje. Na taj izvanredno važan proces u crkvenoj povijesti utjecao je osim spomenutih uvjeta i stjecaj nekih drugih pogodnih faktora. koje ona ponovno rađa na vječni život i Iprati majčinskom brigom kroz njihov život do završetka. stoljeća. ona je isto tako bila kriza dotadašnjih religioznih i kulturnih snaga. Tako je Crkva po Hipolitu »duhovni Božji vrt usađen u Krista«. o Domina mater ecclesia. ne žalosteći svoju majku. Bog sunca iz Palmire. Radi nje je Logos napustio Oca i sjedinio se s njom kad je bila rođena iz rane njegova boka. Te su se šanse na različitim geografskim područjima Carstva i na njegovim granicama različito koristile. Svojom tvrdnjom da toj . Tertulijan predano govori. za Klementa je Crkva djevičanska majka koja svoju djecu poziva k sebi i hrani svetim mlijekom. 27. moglo je prodrijeti kršćanstvo. njegovi uporni neprestani apeli na vjernike da uz bilo koju cijenu održe to jedinstvo dostižu vrhunac u jednoj od njegovih najslavnijih riječi: »Ne može Boga imati za oca onaj tko nema Crkvu za majku«. koja naviještaju Gospodina svijetu. u izgradnji organizacije i djelotvornoj pobožnosti. koja su Crkvi pružila mogućnosti za propagandu i misioniranje u dotad nepoznatom obliku. iz kojega izviru četiri rajske rijeke. svoju prvu zajedničku molitvu s braćom »kod majke«. četiri Evanđelja. stoljeću.uobičajen naziv. pomutili su ih samo sporadični progoni relativno kratka trajanja. koju ona osjeća zbog svoje djevičanske djece i hrabrih priznavalaca. U mističkoj viziji gleda Metodije Olimpski Crkvu kako sjedi s desne zaručniku kao bogato urešena kraljica. no on zna i za suze koje prolijeva zbog otpalih. U Ciprijanovim spisima riječ mater ecclesia postala je pravo nomen pietatis. Sve su te slike služile tome da u svijesti članova pribave Crkvi posebnu osjećajnu vrijednost te je učine »dragom« u naglašeno afektivnom smislu. ne može previdjeti. poglavlje Proširenost kršćanstva u predvečerje Dioklecijanova progona Uz bogat razvitak nutarnjeg crkvenog života u književnosti i liturgiji. doduše. koji je. kojima pojedinačno pripada različita važnost. djeca su koju je rodila. U zagrljaju Logosa s Crkvom začinju se novokršteni. važna je crkveno-povijesna činjenica koja se. Baal od Emese.

iskorištavaju on i njegovi pratioci mogućnost da kao misionari djeluju među poganima u mjestu svojega boravka. a u vodećim krugovima instinktivno brane prije svega »konzervativci« duhovni i kulturni posjed. predmet kojega je bilo pitanje Trojstva. stoljeća pokušali su aleksandrijski učitelji Klement i Origen pridobiti za kršćanstvo ne samo obrazovane. Tu je tvrdnju kršćansko naviještanje toga vremena iznosilo ne samo s velikom sigurnošću u pobjedu. Decijev progon očituje postojanje mnogih kršćana u gradovima i selima izvan Aleksandrije. sudjeluju kasnije na nicejskom koncilu. Domovina kršćanstva. svijet budućnosti. koje su očito imale priličan broj članova. obraćali najprije grčkom elementu među egipatskim stanovništvom. O širenju kršćanstva u pokrajini sve više svjedoče brojni nalazi papirusa na egipatskom tlu. sve veći broj biskupa dolazi iz obrazovanih slojeva. sudjeluje na dvjema sinodama. a šesnaestoricu njihovih biskupa nalazimo među sudionicima nicejskog koncila. nego i samu obrazovanost. Na početku 3. koje na sirijsku pozadinu djeluje isto onako kao aleksandrijsko na Egipat. sinoptičkih Evanđelja. godine. koji sadrže ulomke Biblije. koje su vjerojatno postojale u većini glavnih gradova okruga. Origen uživa velik ugled u kršćana provincije Arabije. Istok Na početku 3. njezin namjesnik piše Demetriju Aleksandrijskom i moli ga da mu pošalje Origena da ga ovaj pouči u kršćanstvu. koji svjedoče o sve višoj razini kršćanskog književnog stvaralaštva. Sigurno je jaka manjina stanovništva Egipta kršćanska. posjećuje više kršćanskih općina u Fayfunu. da posljednji juriš za Dioklecijana više ne može slomiti njezinu snagu. Ono u svojoj ranoj fazi pustinjaštva posjeduje u Antoniju svog prvog slavnog predstavnika. stoljeću. Kojoj rasi pripadaju arapski kršćani toga vremena. da postaje propagandna snaga vrlo široka djelovanja. Dionizije. oni su dovoljno široka duha da u taj ideal ugrade one elemente poganske kulture koji ne proturječe temeljnim istinama evanđelja. očito na poticaj biskupa Beryllosa prve glave arapskih kršćana. napisan oko 300. stoljeća počinje uspon aleksandrijskog kršćanstva. najvažniji egipatski biskup sredine stoljeća. kako su bili uvjereni. kojemu je. koji tamošnju općinu ubrzo čini duhovnim središtem istočnog kršćanstva. No na početku 4. Prema aleksandrijskom središtu u 3. govori o dvjema kršćanskim crkvama u Oxyrinchosu. pripadala budućnost. stoljeća. Prirodno je da je aleksandrijska općina i misijsko središte iz kojega polaze pokušaji kristijanizacije egipatskog stanovništva i susjednih naroda. zaostaje u 3. a njegov kasniji prijatelj i zaštitnik Ambrozije najpoznatiji je primjer obraćenika kojega je on pridobio za kršćanstvo i koga su mnogi drugi slijedili. I u kršćanstvu Zapada javljaju se vrsni i glasoviti pisci. Seosko stanovništvo većinom je još uvijek zatvoreno za kršćansku vjeru. Kad je za Decijeva progona i sam morao u progonstvo. pristaše koje moramo uglavnom tražiti u grčkom stanovništvu gradova. Istina. gdje oko 240. koje se sve više javlja. od kojih se više od 20 može sa stanovitom sigurnošću pripisati 3. o jednoj na sjeveru. koji su govorili grčki. i briga za nauku Crkve vodi ga još češće u glavni grad arapske provincije Bostru. koje su i obrazovani pogani morali poštivati. a spominjanje raznih biskupa pokazuje porast hijerarhijski organiziranih općina. Taj veliki porast važnosti i ugleda dovodi kršćanstvu sve veći broj pristaša iz gornjih slojeva poganstva. stoljeća ispovijeda novu vjeru tako jaka i kvalitetna manjina. Biskupi arapskih sjedišta. nego je za nju nalazilo sve dotjeranije oblike riječi i pisma. stoljeću za brzim razvojem u Egiptu. Origen udovoljava molbi. Jedan papirus. Ivanova evanđelja i Djela apostolskih. naišlo je na otvoreno prihvaćanje u antiknog stanovništva. koji pripada koptskom stanovništvu. no sredinom stoljeća ima svjedočanstava da se i pripadnici koptskog dijela stanovništva priključuju kršćanstvu. ne može se odrediti. malen broj kojih pokazuje stanje proširenosti kršćanstva. Oko 20 imena gradova i sela s kršćanskim skupinama ili općinama poznata su iz razdoblja prije Konstantina. Na temeljima kršćanske objave sagradili su novi ideal obrazovanosti. Origenov lik postiže na Istoku i na Zapadu toliki ugled. Oko godine 300. Origenova učiteljska djelatnost privlači mnoge gnostike i pogane. osobito Pavlovih poslanica. je stoljeću usmjereno i kršćanstvo sjeverne Arabije. Palestina. U svom izvještaju o palestinskim žrtvama Dioklecijanova progona navodi Euzebije gotovo samo grčka imena mučenika. I nedavno pronađen stenogram jednog Origenova vjerskog razgovora s nekim biskupom Hierakleidesom u prisutnosti nekolicine biskupa. Počeci egipatskog monaštva potječu iz 3. Za sirijskih careva Filipa Arapina i Galijena zauzimaju kršćani utjecajna mjesta na carskom dvoru. napisan je vjerojatno u nekoj Crkvi Arabije. koja se ovdje spominju. no ostaje neriješeno temelje li se te veze na misioniranju iz Aleksandrije. Prema kraju stoljeća razvija se u Antiohiji drugo duhovno središte kršćanstva na Istoku. većina poganskog stanovništva još se uvijek protivi pozivu nove religije. Bilo je prirodno da su se prvi misionari. a drugoj na jugu grada. koji se bavio i književnošću. Jeruzalemska kršćanska općina nije .religioznoj zbirci donosi apsolutnu istinu i u isti mah ono »novo«.

koji se već u 2. koja će kasnije postati intelektualnim središtem istočnosirijskog kršćanstva. koja počinju u 3. koji su crkvenu pokrajinu zastupali na antiohijskim sinodama. Politički razlozi doveli su zatim do naseljavanja većih skupina sirijskih kršćana u perzijskoj državi. stoljeće. Pojedini misionari mogli su iz područja Adiabene prodrijeti na perzijsku visoravan. Armeniju. koja već oko 260. U užoj Celesiriji nastavlja se uspon kršćanske općine Antiohije. a prije svega kasniji mučenik Lucijan (> 311). u glavnom gradu Edesi. Među njezinim biskupima isticao se u ono vrijeme osobito Aleksandar. sredinom stoljeća (252) počinju sasanidski vladari provaljivati na rimsko područje. pokazuje njegovu proširenost. koje su donosili Grci. Počeci kršćanske škole u Edesi sežu vjerojatno također još u 3. no među njima i dva korepiskopa što govori u prilog kristijanizaciji sela. gdje ima više Grka. To što je slučaj biskupa Pavla svršio pred rimskim carem Aurelijanom. godine. napreduje kršćanstvo u toku 3. vodi Tir. Berytos. konačno tu nastanio i uz obilnu podršku biskupa Teoktista mogao nastaviti svoj rad. Budući da je jedan perzijski upad bio prodro sve do Antiohije. nalazili su se među zarobljenicima i grčki kršćani. stoljeća nalazila kršćanska općina. Byblos i Tripolis središta kršćanske ekspanzije. stoljeća.dosegla značenje koje bi se zbog njezine prakršćanske predaje očekivalo. U isto vrijeme napreduje kršćanstvo i prema Istoku u susjednoj Mezopotamiji. Uspjeh je tu u 3. U unutrašnjosti vladala su na vjerskom polju velika poganska kultna središta Boga sunca u Emesi. Ugledni kršćanski učitelji bili su tada u Antiohiji prezbiter Malkhion i Dorotej. te tako nastaju uz čisto perzijske kršćanske općine i one s isključivo sirijskim članstvom. postaje Antiohija potkraj 3. »u svakom mjestu bile pune biskupa. Neku mjeru te kristijanizacije daje Euzebijeva napomena da su tamnice u Siriji u početku Dioklecijanova progona godine 303. stoljeću. Uglavnom iste odnose nalazimo u Feniciji. U tom gradu završava Origen svoj život i tamo je pokopan. Kao novo misijsko područje otvara se kršćanskoj vjeri u 3. U 3. s kojega se deportiraju brojni sirijski krš6ani u perzijsku unutrašnjost. stoljeća toliko da se na početku 4. jer je njezine učitelje Pantainosa i Klementa vrlo cijenio. O postojanju i drugih općina u Mezopotamiji znamo sigurno iz napomene biskupa Dionizija Aleksandrijskog. U organizaciji njihove Crkve i vršenju kulta daje im Šapur I veliku slobodu. buduća crkvena metropola toga područja. koja već pripada velikom sirijskom prostoru. stoljeću bio zamjeran. između kojih oko 250. stoljeću ostaju obalni gradovi Tir. koji su . glavnog grada provincije. predsjeda antiohijski glavar. prezbitera. Glas Aleksandrijca i njegova bogata propovjednička djelatnost pridonijeli su da se kršćanstvo u tom palestinskom gradu moglo vrlo djelotvorno razviti i da mu oko 300. dok misija na selu ima jedva uspjeha. ponovno su pronađene. Unutar njezinih zidina zasjedaju od sredine 3. I tu uspijevaju obraćenja najprije većinom u obalnim gradovima. preuređenoj za tu svrhu. U sirijskoj pozadini susretala su se antiohijska misijska nastojanja s onima iz Edese. pokazalo se da je to biskupsko sjedište već tada imalo veliko političko značenje. Ovdje je i sirijska nacionalna osjetljivost igrala svoju ulogu te negativno ocjenjivala kršćanstvo. koji je postavio temelje antiohijskoj teološkoj školi. pokazuje vrlo jasno da antiohijsko biskupsko sjedište. nakon svog odlaska iz Aleksandrije 230. đakona. gdje se na graničnom području u garnizonskom gradu Dura-Europos na Eufratu s početka 3. stoljeća grad može smatrati kršćanskim te tvori središte sirijskog kršćanstva. kao središnju Malu Aziju. stoljeća sinode. iz Tira potječe većina mučenika u progonima 4. nego se trudilo i oko širenja kršćanske vjere u udaljenije krajeve. broji više biskupskih općina. Odatle počinje i misioniranje pokrajine. Kad je antiohijski biskup Pavao iz Samozate zbog posebnih kristoloških naučavanja i sam stajao kao optuženik pred jednom takvom sinodom. što se tražila njegova odluka o tome komu pripada biskupski stan u sirijskom glavnom gradu i što je car donio presudu. Tako u 3. Njezine kultne prostorije u privatnoj kući. Sidon. nisu ni poganski stanovnici bili neskloni. Ulomak grčkog Tacijanova »Diatesarona«. uz ono rimsko. gdje im se pružaju mogućnosti skupnog naseljavanja. na koje se skupljaju biskupi širokog okolnog područja i kojima. Hodočašća kršćana iz drugih dijelova Carstva. stoljeću susjedna Perzija. opet joj sve više podižu ugled. Mezopotamiju i Perziju. poticaj mu je vjerojatno bila Aleksandrija. jer su 22 biskupa iz Celesirije došla na koncil u Niceji. po prirodi. U gradovima Damasku i Paneasu ima kršćana jer je tu grčki elemenat prisutniji. dok ga je s Origenom vezalo srdačno prijateljstvo. stoljeću ta:ko jasno ocrtavao. Sa stanovitim zaostajanjem iza Aleksandrije. U Osroeni. I antiohijska kršćanska općina postala je misijskim središtem koje nije kristijaniziralo samo neposrednu okolicu. nije rimskoj državnoj vlasti više bilo indiferentno. koji je također pronađen u Dura-Europosu. stoljeću nastaje biskupija Nisibis. većina vjerojatno iz većih gradova. Crkveno-političko vodstvo Palestine preuzeli su već rano biskupi Cezareje. stoljeća također središtem teološke znanosti na Istoku. lektora i egzorcista«. a knjižnica koju je osnovao svjedoči o njegovu zanimanju za teološku znanost. koja su otežavala pristup kršćanskom naviještanju. Kršćanska općina Cezareje postala je i teološko-znanstvenim središtem kad se Origen. Heliopolisu i Palmiri. kao i Seleukia-Ktesifon na Eufratu.

Sklonost puka prema svečanostima u toku godine iskoristio je tako što im je dao kršćanski sadržaj. u Malabaru. Slutnju potvrđuje kasnija zavisnost indijskih kršćana od Seleukia-Ktesifona. koji je mladu perzijsku Crkvu u 4. postao je velikim misionarom svojega naroda. nisu nikakva pouzdana vrela. oduševljen štovatelj Origena. a postojanje dobro organiziranih kršćanskih općina oko 525. No misionar kojem je uspjelo i seosko stanovništvo Ponta u većini pridobiti za kršćanstvo bio je Gregorije Taumaturg. očito pretpostavlja egzistenciju pojedinih kršćana u Indiji. Firmilijan Cezarejski priznat je vođa kapadocijskog episkopata na godišnjim biskupskim sastancima. Maloazijski prostor zadržava i kroz 3. Prvi misionari došli su vjerojatno s juga. godine. Biskupske Crkve nalaze se npr. Tu na jugoistoku bio je biskupom vjerojatno Meruzanes. No glavni poticaj za obraćenje cijele zemlje došao je iz Kapadocije. bio stekao do konca 2. počeci kojega moraju ležati negdje u početku 4. stekao točno poznavanje jačine poganstva i vjerskih običaja naroda te prema tome usmjeravao svoju metodu misioniranja. koji je teološku naobrazbu stekao kod Origena i nakon povratka u domovinu bio posvećen od biskupa Amaseje za biskupa svog rodnog mjesta Neocezareje. iako je kasnijim biskupima na Pontu ostala zadaća produbljivanja kršćanske vjere. Prodor istočnosirijskih i perzijskih misionara u zapadnu Indiju bio bi s obzirom na jakost perzijskog kršćanstva u to vrijeme sigurno moguć. Nakon sloma otpora poganskog svećenstva postala je kršćanska . kao i zbog njihova jakog misijskog zanimanja. No u to se vrijeme Pont mogao smatrati zemljom koja je uglavnom poprimila kršćansku vjeru. stoljeća. iz područja Edese. No Arnobije Stariji oko 300. istina. metropola već oko 240. na koje se pri tom moraju pozivati. pobjegao Armenac Grgur kad su se u njegovoj domovini vodile borbe za političku prevlast između perzijskih Sasanida. kojima se uskoro priključila važna Amaseja. i 325. posjedovali vlastitu crkvu. o čemu svjedoči Kuzma Indikopleustes. s Ciprijanom Kartaškim savjetuje se pismeno o pitanju heretičkog krštenja te već tako upućuje na kasniju teološku važnost Cezareje. U misijskom radu našao je punu podršku svoga kralja Trdata II. koju je. Od maloazijskih provincija prednjače i nadalje Kapadocija i Pont zbog ugleda njihovih metropolita. primorava na pretpostavku o dužem misijskom razvoju. a osim ovih još sedmorica koja se spominju na popisu sudionika u Niceji. razumljivo je da su njihove simpatije bile na strani imperija koji je postao kršćanskim. kojega poziva u svoju biskupiju. kad se ono pokazalo nacionalnom alternativom prema ranije prisilno uvedenoj perzijskoj religiji. propovijedali u provinciji Sofeni u Maloj Armeniji i upotrebljavali sirijski kao liturgijski jezik. Onamo je. Plodno misijsko polje bile su u 3. a štov'anje mučenika učinio glavnim svetkovanjima godine. već zacijelo rano većih kršćanskih općina. koja se podrobno bavila disciplinom u općinama Ponta. Uspjelo mu je poljuljati povjerenje naroda prema poganskom svećeništvu i pridobiti ga za kršćanstvo velebnim bogoslužjem. U njegovu djelovanju opaža se dobro smišljen plan misioniranja. s kojim je i plemstvo zemlje prešlo na kršćanstvo. kao što su Amastris. Velik broj mučenika pridonio je također njezinu ugledu. koji su pred progonom u Perziji bježali prema istoku. Pavlovsko podrijetlo općine grada Tarza davalo joj je poseban položaj. među njima i jedan korepiskop. kome se u pitanju pokore obratio pismom Dionizije Aleksandrijski. Prihvaćanje kršćanstva dobilo je u Armeniji politički naglasak. vladara Palmire i napokon Rima. stoljeće svoju prednost u kristijanizaciji. kao što se to vidi iz savjetovanja jedne sinode u Neocezareji između 314. stoljeća. Vrativši se u domovinu. Pompeiopolis. u Epifaniji i Neronijasu. te je tako Tarz postao sjedištem metropolita provincije. a njihovi su upravitelji zastupljeni na sinodi u Anciri 314. na području današnjeg Bombaja i na Cejlonu. To opet navodi na misao o mogućnosti misioniranja od strane perzijskih kršćana. Svojim je djelovanjem gotovo sasvim potisnuo poganstvo. U Cezareji se Grgur upoznao s kršćanstvom i dao krstiti (oko 285-290).u Rev-Ardaširu. doduše. nasuprot drugim područjima Istoka. Kad Origen jednom spominje Indiju. geografska veza između zapadne Sirije i Male Azije. Tomini kršćani u jugozapadu Indije smatraju. Tu je bilo. tako da i kršćani na selu već imaju svoje općine. naime. Provincija Cilicija. smatra je još poganskom zemljom. godine. Na kraju progona u Kapadociji su kršćani već u većini. koji ga je zato štovao pod imenom »prosvjetitelja«. godine. to je prouzročilo promjenu u držanju Sasanida prema kršćanstvu i dovelo do oštrog progona. ostaje jako usmjerena prema Antiohiji. stoljeću za kralja Šapura II stajao krvavih žrtava. apostola Tomu svojim prvim misionarom. ili 5. kasnijem sijelu perzijskih nadbiskupa. stoljeću susjedne sjeverne zemlje na Pontu. no apokrifni Tomini spisi. Na kristijanizaciju Armenije bitno su utjecali njezini susjedi Pont i Kapadocija na zapadu i Osroena na jugoistoku. Kad su perzijski kršćani doznali za crkveno-politički preokret u Rimskom carstvu za Konstantina. Dionizije Aleksandrijski želi vjerojatno taj položaj metropolite biskupa Tarza naznačiti kad ističe Helena Tarškog pred drugim biskupima Cilicije. Sinope. Nakon Decijeva progona sustavno je posjećivao provincijske okruge.

Utjecaj Kapadocije trajao je i i nadalje. došla s tog područja. koju je tražilo dušobrižništvo tako mnogobrojnih pristaša u gradskim i seoskim općinama. Isto tako se čini da gradnja kršćanskih crkava nije nailazila ni na kakve teškoće. Iako se u vrelima jedva govori o jačim napetostima između poganstva i kršćanstva u zapadnim provincijama Male Azije u 3. Sarda. U Anciri. a razmjerno jednako brojnih općina bilo je u bitinijskim gradovima Niceji. koja ima svoja najpoznatija biskupska sjedišta u Ikoniju i Laodiceji uz devet ostalih. koji ostavlja pregled po pojedinim zemljama i provincijama što smo ga upravo dali. tome je odgovarao njihov broj u prijestolnici.vjera državnom religijom. daljnje važno biskupsko sjedište bio je Bagravan. Kalcedonu. a druge samo prezbitere i đakone. Frigija. postojanje biskupskih općina u Knososu i Gortini. zahvatilo vrlo jako i seoska područja. kršćanstvo je do nicejskog koncila prodrlo i u grčka naselja na sjevernoj obali Crnog mora i na poluotoku Krimu. Njezinim vjerskim središtem postao je Aštištat. koji je bogat tradicijama. a značajan je broj biskupa (8) te provincije na koncilu u Niceji. Pisidija daju sličnu sliku. stoljeća sadrže vrela samo malo podataka o napredovanju kršćanstva na grčkim otocima. U mnogim provincijama. a taj grad sigurno nije bio jedini u tom pogledu. Među Gote sjeverno . prisutnih u Niceji – pri čemu treba računati i s nekim odsutnima – pokazuje napokon da je maloazijsko kršćanstvo već stvorilo i sasvim izrađenu organizaciju. na koju su rimske vlasti posvuda nailazile kad su htjele provesti Dioklecijanove edikte o religiji i naredbe Maksimina Daje ili Licinija. a Crkva je bogato dotirana bivšim hramskim posjedom. jer dopisivanje Dionizija Korintskog dokazuje već oko 170. čime se odlikuje i susjedna Pisidija. U samoj Nikomediji. Vrela najmanje govore o maloazijskim južnim provincijama Liciji. već je sredinom stoljeća postignut visok stupanj kristijanizacije. Postojanje dvaju korepiskopa govori o rasprostranjenosti kršćanstva na selu. Tijatire i Mileta postoji još velik broj drugih gradova s biskupskim općinama. Isto vrijedi za maloazijsku zapadnu obalu. Visok postotak maloazijskih biskupa. To nedvojbeno proizlazi iz situacije. dapače i na dvoru. Pamfiliji i Izauriji. u Frigiji i njezinu susjedstvu. Kosa. Cipar su u Niceji predstavljali biskupi Salamine. brojni kršćani zauzimaju visoke državne položaje. Smirne. jer su Grgur i njegovi neposredni nasljednici priznavali Cezareju kao neku vrst nadmetropole. stoljeću. tako da se borba Maksimina Daje protiv armenskih kršćana smatra napadom na cijeli narod. biskupi kojih stoje na nicejskom popisu. Do 4. Laodiceja. stoljeće. no vjerojatno su se tamo u pojedinim slučajevima mogli upoznati s kršćanstvom uslijed živa trgovačkog prometa s maloazijskim Zapadom. njihovi se biskupi u vrijeme spora oko heretičkog krštenja sastaju na sinodama u Ikoniju i Synnadi. premda prisutnost 25 biskupa tog područja u Niceji dokazuje intenzivan misijski rad prethodnog stoljeća. Valja pretpostaviti da je kršćanstvo već prije 400. pokazuju da je ovdje kroz čitavo 3. Prusi i drugima. veća sinoda. svoje predstavnike. Lucijan Antiohijski vjerojatno misli na maloazijske prilike kad u jednom govoru u Nikomediji kaže da »cijeli gradovi« ispovijedaju evanđeosku istinu. metropoli Galacije. U Frigiji upada u oči bogatstvo kršćanskih natpisa iz pretkonstantinskog doba. tu je blizina Antiohije očito pogodovala bržem razvitku. potvrđuje se nizom vijesti i podataka koji se odnose na čitav maloazijski prostor. gdje se dotada nalazilo najuglednije pogansko svetište. jer su dva sudionika na koncilu. Sigurno je bilo slučajno što nijedan biskup s otoka Krete nije sudjelovao na nicejskom koncilu. Čini se da je Grgur Prosvjetitelj u svojoj misijskoj metodi slijedio pontskog Gregorija Taumaturga. postojalo i na otoku Patmosu. Dojam vrlo uznapredovale kristijanizacije Male Azije. jer je i on bio revan promicatelj štovanja mučenika te zamjenjivao mjesta i vremena poganskih kultova kršćanskim crkvama i svečanostima u spomen kršćanskih svetaca. Posljednji veliki progon snalazi Armeniju kao uglavnom kršćansku zemlju. Lemnosa i Roda poslale su. vladala gotovo neograničena sloboda u naviještanju kršćanske vjere. to je kršćanska religija ipak u to vrijeme prije svega u gradovima potisnula poganstvo u manjinu. Napokon. Mnogobrojni maloazijski grobni natpisi iz manjih mjesta. time što će inače »gotovo svi« prijeći na tu vjeru. Kršćanske općine otoka Korkire. Pafa i Trimitusa. Napokon obrazlaže Maksimin Daja svoje mjere protiv kršćana. Misioniranje Gruzije započinje u većem opsegu tek u pokonstantinsko doba. pojedine seoske općine imaju kao upravitelja biskupa. biskupi Teofil od Gotije i Kadmo od Bospora. odakle je počeo progon. sjedište metropolita za Frigiju. gradić kao što je Amaseja na Pontu imao je u Licinijevo vrijeme više crkava. izuzevši kratki Decijev progon. ima u biskupu Sagarisu svog slavnog mučenika. naprotiv. Provincije Galacija. jer je bio posve kršćanski. na kojima se otvoreno mogla izraziti kršćanska pripadnost umrlih. Za Dioklecijanova progona spaljen je jedan grad provincije Frigije. imajući pred očima Malu Aziju. što potvrđuje prisutnost njihovih biskupa na nicejskom koncilu. kao npr. Pergamona. gdje uz ugledna imena Efeza. održava se godine 314. Izvještaj o 40 mučenika iz Sebaste pokazuje da je kršćanstvo u Armeniji oko 300. jer Dionizije Aleksandrijski naziva općine tih zemalja »najvećim Crkvama po broju ljudstva«. spisi koje su se sačuvali.

Stoljeća zadržava karakter poganskog grada i profanog središta znanosti. Broj udovica i siromašnih. Te titularne crkve sačinjavaju s grobljima onaj posjed koji se nakon Dioklecijanova progona vraća Crkvi. govori najprije u prilog velikom ugledu rimskog biskupa. da se dušobrižništvo nije moglo više obavljati iz jednog središta. Sigurno je ta jaka i ugledna općina poduzela razne misijske pothvate da kristijanizira bližu i dalju okolicu glavnoga grada. Kornelije je u svojem izvještaju biskupu Fabiju Antiohijsikom dao popis biskupa i njihovih općina. među njima se nalaze biskupi Siska. pokazala se nužnom dioba na sedam dušobrižničkih okruga. Tek vijest o mučeništvima kršćana za Dioklecijanova progona pokazuju da je kršćanska vjera do početka 4. Dalje prema sjeveru imali su otok Eubeja i gradovi Teba. Larisa i. Vrlo točne i korisne podatke o broju gradskoga klera za pape Kornelija (251-253) daje Euzebije. nedostaju pojedinosti koje ibi nam dopustile podrobniji prikaz toka kristijanizacije srednje i donje Italije. predstavnici kojih su bili prisutni u Niceji 325. čime je on htio izgraditi vlastitu crkvenu organizaciju za svoje pristaše nakon otcjepljenja od velecrkve. stoljeća bila prodrla u razne krajeve Balkana. Ako se i pretpostavi da je postotak onih za koje se brinuo crkveni karitas bio prilično visok. Nije sasvim jasno zašto je Origen dvaput boravio u Ateni. kršćanstvo je steklo veći broj pristaša samo u gradovima. U Noriku se mogu dokazati tragovi kršćanstva najranije u drugoj polovici 3. pokazuje spor koji je slijedio nakon Novacijanova koraka. koja do 4. koji se trudio oko kristijanizacije Peloponeza. Mitrovica) i Ptuja. Da je ona bila uspješna. može se zaključiti da kršćanstvo prodire i u gornje slojeve. stoljeću nalazilo više kršćanskih općina. Marcianopolis u Meziji i Serdiku u Daciji. 7 podđakona. Osim toga smije se pretpostaviti da je kršćanskih općna bilo u 12 drugih mjesta. Korint kao metropola ima i crkveno-političku prednost pred Atenom. dapače. Dao je da ga za vrhovnog glavara posvete tri biskupa. na kojoj je sudjelovalo šezdeset italskih biskupa s brojnim prezbiterima i đakonima. koji bi . i 5. Na žalost. premda je sam poganin. no posredno i o značenju rimske kršćanske općine oko 250. naravno. stoljeća izjavljuje da Crkva smatra valjanima ženidbe između robova i rimskih matrona. nazvane tako kasnije. što stoji u suprotnosti s bučnim zborovima Atenjana. Grčka matica-zemlja oko 300. iz držanja cara Maksencija. nije mogla dostići maloazijsku zapadnu obalu ili Bitiniju ni širinom ni dubinom misioniranja. svjesno suzdržava od svakog progona. Ona se osjeća možda u Korintu. što ih je pozvao iz Italije. stoljeće za kršćansku općinu glavnog grada Rima razdoblje jakog vanjskog i nutarnjeg rasta. o čijem se procesu i smrti sačuvao jedinstven izvještaj. ipak iz toga slijedi broj kršćana od nekoliko desetaka tisuća. stoljeća. lektora i ostiarija. napokon. Oko sredine stoljeća porastao je broj rimskih kršćana toliko. ovdje: sa sela. Uz jednu iznimku. a unutar cijelog kršćanstva raste njezin ugled. koji se. 42 akolita i ukupno još 52 egzorcista. Vijesti o misijskoj djelatnosti apostolskih učenika u tim područjima legendarne su i ne daju nikakvih korisnih podataka. u Durostorumu (Mezija) smaknut je vojnik Dazije. izgrađuje se i učvršćuje nutarnja organizacija. godine. U drugoj polovici stoljeća nastavlja se organizatorska izgradnja rimske veleopćine i uvode se i uređuju titularne crkve. koji su godine 258. relativno velik. Kad papa Kalist na početku 3. Solun biskupske općine. ali su pismeno osudili Novacijanov korak. Da je među rimskim stanovništvom na početku 4. jer su se »ahejski biskupi« oko 231. dospjeli onamo nakon upada Gota u Malu Aziju. nadilazi 1500. U provincijama Meziji i Panoniji broj je mučenika. broj njezinih članova vrlo se povećava. jer ne želi jake skupine kršćana učiniti nutarnjim političkim protivnikom. veću privatnu kuću koju je kupila općina i koja uza stan za kler dotične regije sadrži i prostorije za bogoslužje i druge dušobrižničke svrhe. pojedini rimski okruzi dobivaju sada domus ecclesiae. tj. Papa Kornelije dao je općinama tih biskupa nove upravitelje i sazvao zatim sinodu u Rimu.od Crnoga mora unijeli su kršćanstvo kapadocijski ratni zarobljenici. taj se dvostruki popis biskupa. Sirmija (Sr. on hvali red i slogu općine. Nicejski popis spominje osim navedenih još biskupska sjedišta Dacus u provinciji Dardaniji. gdje se u 3. stoljeća. Na kraju i često citirana Ciprijanova napomena da je car Decije izjavio kako ga manje zabrinjava vijest o pojavi protucara od izbora kršćanskog biskupa u Rimu. premda se zbog prisutnosti gradova s Pavlovom tradicijom mogla očekivati jača misijska djelatnost. proizlazi. dok misioniranje seoskog stanovništva ostaje zadaća 4. kao i imena i mjesta djelatnosti biskupa koji tada nisu mogli sudjelovati na rimskoj sinodi. U Italiji znači 3. 7 đakona. koju je vjerojatno proveo papa Fabijan. zauzeli za Origena. Na žalost. stoljeća bilo mnogo kršćana. koje je tada zbrinjavala općina. Sveukupni broj od 150 klerika raščlanjuje se na 46 prezbitera. pri čemu valja računati s utjecajem Akvileje. Zapad Romanizirani Balkan sa svojim dunavskim provincijama i susjednim Norikom otvara se tek pomalo evanđeoskoj poruci.

Kršćanski je centar tradicijom bogata Sirakuza na istočnoj obali. tako da biskupija vjerojatno seže u prvu polovicu 3. Zanimanje Rima bilo je. a on je i graditelj prve kršćanske bazilike svojega grada. koje je u drugoj polovici 3. Kršćanska općina Milana. glavnog grada transpadanske provincije. Nabor i Viktor. Tertulijanovi spisi odrazuju s više strana živost i dubinu kristijanizacije na početku stoljeća. no odmah pokajnički zatražio ponovno primanje u crkvenu zajednicu. koji svojom nutarnjom i vanjskom veličinom zasjenjuje svakog političkog upravitelja provincije onoga vremena u sjevernoj Africi te uvjerljivo dokumentira koliko u javnosti vrijedi vjera koju zastupa. Potpisi sudionika na sinodama 313. usmjereno prema velikim otocima Tirenskog mora Sardiniji i Siciliji. da se ono nije više moglo nadvladati.nam mogao dati podatke o gustoći kršćanskih općina u srednjoj i donjoj Italiji izgubio. koji je prisutan na sinodama 313. koji je sa svojim prezbiterom Amonijem prisustvovao sinodi u Arlesu. Dika kršćanskog Milana u 4. njezin četvrti biskup Teodor prisustvuje sa svojim đakonom Agatonom 314. vjerojatno i Bologna. Napokon se u protokolu sinode iz godine 256. U njezinoj bližoj okolici možda su Rimini. lako mogao dostići stotinu. pretkonstantinske općine. pridobiti većinu afričkih gradova. Prvi imenom poznati biskup otoka jest Kvintazije od Calarisa. Progon za Skapule godine 211. kršćanskoj vjeri. Riječ je o općinama. na jednoj sinodi u Lambezisu oko 240. stoljeća. članovi koje su pripadali najrazličitijim društvenim slojevima. Izvještaj o mučeništvu Perpetue i Felicite daje vrlo jak dojam o svježem životu kartaške općine. U Veneciji predstavlja Akvileja važno ranokršćansko središte. Afrikanci Arnobije i Laktancije. Vrijedni podaci o širenju kršćanskih općina po sjevernoj Africi prije svega su dokumenti o broju biskupa koji sudjeluju na sinodama što se osobito često održavaju upravo u Africi. stoljeću dabile svoje prve biskupe. stoljeću revni gradski biskupi. Za Dioklecijanova progona čini se da je bilo isto toliko otpada koliko vjernosti. a osim toga suvereni upravitelj afričkog kršćanstva. Nameće se pretpostavka da su kršćanstvo na Sardiniju donijeli u 3. Za Decijeva progona dopisivao se rimski kler s kršćanima Sicilije. Popis njezinih biskupa seže u 3. različite kvalitete članova općine. a pedeset daljnjih imena mjesta može se zaključiti iz izvještaja o mučeništvima i arheoloških nalaza. koje su postojale vjerojatno prije Konstantina. stoljeća sigurno imalo biskupa. u Rimu i 314. Nerješeno je smije li se pretpostaviti da je prije Konstantina bilo kršćana i u susjednom Bergamu. Kršćanska religija mogla je tim velikim ugledom i zamahom. tom veleopćinom ravna sam Ciprijan. Cesena. vjerojatno je starija od one u Akvileji. naprotiv. Na kršćansku općinu u Piacenzi upućuje u to vrijeme mučeništvo svetog Antonina. i 5. Dopisivanje i drugi Ciprijanovi spisi prvorazredno su vrelo za poznavanje veličine i raznolikosti općine glavnog grada Kartage s njezinim brojnim. Vrela ne daju nikakvih podataka o prisutnosti kršćana izvan gradova spomenutih provincija prije Konstantina. stoljeća. u Arlesu. No ako se šezdesetorici sudionika na rimskoj sinodi i biskupima koji su bili spriječeni pribroje i Novacijanovi biskupi. u Rimu i 314. stoljeću bili su njegovi mučenici Feliks. Jedna od najstarijih općina Emilije vjerojatno je bila Ravena. one se tada očito nisu nalazile u središtu misijskog zanimanja Rima. taj broj je i u Numidiji dosta velik. sinodi u Arlesu. vrlo raščlanjenim klerom. stoljeće. Treće stoljeće predstavlja za Crkvu sjeverne Afrike razdoblje najvećeg porasta prije Konstantina. Odatle je kršćanstvo moglo lako prodrijeti prema Veroni i Bresciji. nego i imena njihovih sjedišta. koji je dobila brzim širenjem do kraja razdoblja progona. stoljeću rimski kršćani. osuđeni na prisilni rad u tamošnjim rudnicima. broj mu je narastao već na devedeset. koje su još u 3. Začuđujući nizak stupanj kristijanizacije pokazuju u to vrijeme gornjoitalske i sjevernoitalske provincije. Kao glavar i savjestan dušobrižnik. Osobito je tirenska obala gornje Italije bila prije 4. No u unutrašnjosti se poganstvo još dugo održalo. Kratko vrijeme prije toga priključili su se najugledniji predstavnici poganske književnosti. kada je kršćanstvo u gradovima praktički dobilo većinu. Po tome ima Afrika proconsularis najviše biskupija. seoski puk doista ovdje kristijaniziraju tek u 4. od kojih je vrlo velik dio zakazao za Decijeva progona. Biskup Agripin (218-222) ima na jednoj sinodi u Kartagi oko sebe već 70 biskupa. stoji na popisu milanskih biskupa na šestom mjestu. No kršćanska misija do početka razdoblja mira još nije bila djelotvorno obuhvatila seosko stanovništvo srednje i donje Italije. pogađa i kršćane provinoije Bizacene i Mauretanije. dok brzo pada u Mauretaniji i Tripolisu. Njezin biskup Merokles. među kojima su oni iz Numidije90. nalaze ne samo stavovi osamdeset sedmorice prisutnih biskupa o krštenju u heretika. Njezine katakombe potječu iz 3. postalo je jasno da se pučanstvo gradskih naselja u tolikom broju odlučilo za kršćanstvo. Za donatističkog spora čini se kao da je riječ o . a njezina biskupa Krestosa pozvao je Konstantin na sinodu u Arlesu. dok su drugi velikodušno i hrabro posvjedočili svoju vjeru. to bi broj kršćanskih općina u Italiji oko 250. stoljeća bez ikakva kršćanskog utjecaja. U Padovi je bilo kršćana vjerojatno i prije Konstantina. u Arlesu navode poimence osam od tih biskupskih sjedišta.

stoljeću pretpostaviti postojanje kršćana i u Tongernu. U prilog tome pogotovo govori činjenica što su se postojeći nedostaci htjeli ukloniti strogim kaznenim odredbama. Stanovita povezanost španjolskog kršćanstva s Rimom može se možda zaključiti iz činjenice da jedan od tih biskupa apelira na rimskog biskupa protiv odluke sinode. Za naše pitanje osobito su izdašni već češće citirani spisi sinode. koje bi imalo obuhvatiti sva područja života onih koji su se možda prebrzo obratili. od toga 8 iz pograničnog područja Betike i 2 iz provincije Luzitanije. imena kojih se ne mogu ustanoviti. stoljeće brojnih podataka. jer se tu pouzdano zna za mučeništvo svete Afre. No ne spominje se ni jedan misionar koji bi tu propovijedao i ni jedna Crkva koja bi ga poslala. Za sve drugo područje belgijske provincije nema nikakvih vijesti o kršćanskoj misijskoj djelatnosti. No sigurno je samo za Koln da je prije Konstantina imao biskupsku Crkvu. Izvještaji o kršćanskim mučeništvima ukazuju na postojanje kršćanskih skupina – osim u već spomenutim gradovima – još u mjestima Tarragoni. doduše. stoljeću najviše pristaša na jugoistoku duž Rone. njegov biskup Marcijan sudjeluje 313. koje se. Ne stječe se dojam da je ovdje riječ o ulaženju svjetovnog duha u nekad uredne općine. od kojih se samo 4 spominju imenom: Leon. a opadala je prema atlantskoj obali na zapadu i sjeverozapadu zemlje. Ona raste brže tek nakon što je Konstantin postao samovladar. ako se uračuna i to da su u zaključke takvih konferencija većinom ulazile manje pozitivne crte crkvenog vjerskog života. car Konstantin određuje grad kao sjedište biskupske konferencije. Na južnonjemačkom području nalazimo kršćane prije Konstantina samo u Augsburgu. jer Konstancije Klor nije . naime osim romaniziranog pučanstva i punski dio naroda. Oslobođenje od poganskih običaja i praznovjerja nije se još ni izdaleka postiglo. Calahorri. U provinciji Belgica postaje Trier u drugoj polovici stoljeća biskupijom. Tek Ciprijan spominje Arles. Na njoj su bile zastupljene 23 općine provincije Betike po svojim biskupima ili drugim klericima. koja treba raspravljati o donatističkom pitanju. U Galiji pridobiva kršćanstvo u 3. a 314. Merida i Saragossa. a misijski rad u većem opsegu počinje ovdje tek u 4. a onda i berberska plemena na jugu i zapadu na obroncima sjevernoafričkih gorskih kosa tako čvrsto povezati s kršćanstvom da mogu samostalno preživjeti vremena progona i opterećenja. Uz Lyon. posjet crkvi je nedovoljan. koji brzo postaje važan. Po mjestima odakle potječu sudionici sinode. dakle. stoljeća postao biskupskim sjedištem. jer je grad s biskupom Servacijem u prvoj polovici 4. Saguntu i Astigi. C6rdobi. ako je pri tom mislio na organizirane biskupske općine. već o Crkvama u germanskim provincijama. koja se održala neposredno prije početka razdoblja mira u južnošpanjolskom gradu Elviri (Granada). a seksualni su prekršaji vrlo prošireni. dok Akvitaniju predstavljaju trojica. Kasnije će se pokazati da je zanemarivanje te dvostruke zadaće bilo jedan od uzroka što kršćanstvo nije moglo kao neka značajna veličina preživjeti prodor islama. U napredovanju kršćanstva u španjolskim provincijama nema za 3. ne može datirati u vrijeme Dioklecijanova progona. i druge biskupije. prema zapadu smanjuje. tako da se ovdje prije Konstantina ne može govoriti o uspješnom radu. a misijskom radu u dubinu ostale su još velike zadaće. postojale su tu oko godine 200. međutim. stoljeću. onda bi mogla biti riječ o rimskim središtima kao što su Koln i Mainz. Važno je Ciprijanovo pismo u kojem stoji da je u njegovo vrijeme bilo na raznim mjestima Španjolske biskupski organiziranih općina. Irenej govori. Complutumu. Usprkos tome preostaje afričkoj Crkvi još velika misijska zadaća. njezin upravitelj Materno pozvan je na sinode u Rimu i Arlesu. Ona je bila izvanredno mala. Na njoj je zastupljena Provincija Narbonensis s pet daljnjih biskupa. na rimskoj sinodi. njegov treći biskup Agricije također je 314. svetište nekog mučenika te tako dokazala postojanje kršćana prije Konstantina barem u tom naselju na donjoj Rajni. Pretkonstantinska misija u Španjolskoj nije mogla dati Crkvi još ni jednog vrsnog biskupa ili pisca. te mora svoju dosadašnju crkvu zamijeniti većom. za koji je poganstvo već odavno nestala epizoda njegove povijesti. čini se da je kristijanizacija najjače obuhvatila španjolski jugoistok. a iz lyonslke provincije prisutna su samo dvojica. odnosi između kršćanskih gospodara i njihovih robova ne odišu kršćanskim duhom. nego o ozbiljnom nedostatku intenzivnog misijskog rada oko uvođenja u kršćanstvo. S nekim razlogom smije se u 3. kler svih rangova zakazuje u svom ćudorednom životu. Astorga. Da je na trierskom dvoru Konstancija Klora bilo kršćana govori više za carevu snošljivost nego za veličinu kršćanske općine. Sadržaj sinodalnih zaključaka iz Elvire daje nam mjerilo za dubinu dotadašnjeg misijskog rada u španjolskim provincijama. u Germania inferior. Kristijanizacija se. predstavnici 14 daljnjih općina bili su iz Provincia Tarraconensis. nekadašnjoj Colonia Traiana. Dalje nizvodno uz Rajnu otkrila su iskapanja u Xantenu. Ciprijanu je također poznato da se ti šponjolski biskupi sastaju na sinode. Prvi siguran podatak o prisutnosti kršćana na britanskim otocima jest izvještaj o mučeništvu svetog Albana Verulamskog. prisutan u Arlesu.dvjema vjeroispovijestima jednog kršćanskog naroda.

ali za svoja misijska lutanja uzima samo toliko koliko mu je baš potrebno za život. Hipolit izričito ukazuje na to da još valja najprije cijelom svijetu naviještati evanđelje. preuzimajući vlast. žena kao i priznavalac u tamnici. pri tom ga primaju imućni kršćanski muževi i žene. kao Maloj Aziji. DRUGI ODSJEK POSLJEDNJA NAVALA POGANSTVA I KONAČNA POBJEDA CRKVE 28. ali su neposredne posljedice Decijeva progona pokazale da taj porast nije bio osiguran odgovarajućim vjerskim produbljivanjem. naime pitanje intenziteta i dubine misijskog rada u toku 3. koji putuje ne samo od grada do grada. Mogu se uočiti dvije faze. prihvatili su oni s oduševljenjem i usprkos povremenim vrlo velikim teškoćama provodili uvijek novim snagama. daleko bolju bilancu. na evropskoj atlantskoj obali i na britanskim otocima kršćanska misija bila u svojim počecima. u germanskim provincijama. sigurno ide u prilog ranokršćanskoj velecrkvi. Pokušalo se i brojčano obuhvatiti rezultate kršćanskih misija. Još jedno pitanje traži ovdje svoj odgovor. Važnija je spoznaja da je kristijanizacija u nekim krajevima. U 3. Usporedba s relativno malim uspjesima kršćanskih misija novoga vijeka među narodima s visokom kulturom. kao što je Egipat. No kako udio kršćana nije posvuda bio jednak. i glavni grad Rim sa svojom bližom okolicom. za Dioklecijana. Yorka i (vjerojatno) Colchestera na sinodi u Arlesu. stoljeća Kad je car Galijen (260-268). Izvanredno velik broj otpada u Egiptu. Svi su oni svojim udjelom pridonijeli da je jedna brojčano znatna. južnoj Galiji. stoljeću probija se u naviještanju crkvenih pisaca u punom zamahu misao o dužnosti misioniranja. Možda se i pojedini kršćanin osjeća dužnim da misijski djeluje upravo u svojoj okolini. pokazuje. Očito je to služilo kao pouka za drugu periodu mira nakon neuspjeha Decijeva progona. Isto vrijedi i za smrt mučenika Julija i Arona u Legionum urbs (Caerleon) dalje prema zapadu. rob kao i kršćanin na dvoru. području Edese i Armenije. tako brojna manjina prišla novoj vjeri.činjenica da su se u drugim područjima. Sjevernoj Africi i Rimu jasno je pokazao da se u Crkvu primalo previše optimistički i širokogrudno. Poznat mu je lik misionara po zvanju. No Britaniju ipak zastupaju biskupi Londona. Dugo razdoblje mira prve polovice stoljeća donijelo je Crkvi. nadalje. vrijede te brojke samo uvjetno. stoljeća. stoljeća. Africa proconsularis. poglavlje Duhovna borba protiv kršćanstva potkraj 3. iznutra učvršćena ranokršćanska velecrkva mogla ući u svoje posljednje iskušenje za Dioklecijana. južnoj Španjolskoj i gornjoj Italiji. priličan vanjski porast. kakvi su bili na početku 4.na svom području provodio edikte protiv kršćana. Aziji. Iz takve je spoznaje mladi car Konstantin izveo svoje zaključke. gdje bi. da je u drugim provincijama Carstva. naprotiv. Ali pravi misijski rad s potpunim uspjehom počinje i ovdje tek u narednom stoljeću. Tko bi na početku 4. koji jeuvjeren u to da je jedinstveno Rimsko carstvo pretpostavka koju je Providnost stvorila za brzo širenje evanđelja. moramo cjelokupni uspjeh ocijeniti izvrsnim. bilo mjesta za rigorozniji katekumenat. doduše. . vojnik kao i trgovac. u alpskom području. mnogi su kršćani. Slične misli iznosi Origen. te se vjerovalo da se pri ukupnom broju tadašnjeg stanovništva Rimskog carstva od oko 50 milijuna mora računati barem sa sedam milijuna kršćana. od zaseoka do zaseoka da bi Gospodinu priveo nove vjernike. Posljednji progon. naime. kao biskup Dionizije . Još je samo na nekim graničnim područjima Istoka. kao Feniciji. na sjevernoj i zapadnoj obali Crnog mora. nego od sela do sela. I kršćanski je pisac svjestan svoje misijske zadaće. obuhvaćala gotovo polovicu stanovništva. koju je utemeljitelj kršćanske religije povjerio svojim pristašama. znači da se više brige u misijskom radu bilo posvetilo produbljivanju vjere. tako da su se tamo još prije konstantinskog mira morale razviti jake kršćanske općine. dakle sa skoro 15%. Grčkoj. prekinuo progon što ga je započeo njegov otac Valerijan te počeo provoditi niz prijateljskijih mjera prema kršćanima. stekla tolika misijska uporišta. Važna je. balkanskim provincijama. da je i tu bilo nade za daljnji uspješan razvoj. kao što je Japan ili gornji društveni sloj u Indiji. Misijsku zadaću. zatim duž sirijske obale. mogao bi lako steći sigurnost da se napredovanje kršćanskog vjerskog pokreta nije više moglo zaustaviti sredstvima državnog progona. stoljeća pažljivo pregledao cijelu situaciju. Ako obratimo pažnju na to da se misijska djelatnost pretkonstantinske Crkve uglavnom obraćala ljudima koji su imali relativno visoku kulturu s bogatim religioznim oblicima i pripadali šarolikom mnoštvu kultova. da je time uspio odlučujući misijski prodor kršćanske vjere u raznim dijelovima Carstva.

no u drugoj eneadi ima ipak nekih tvrdnji koje vjerojatno isključuju pozitivno Plotinovo mišljenje o kršćanstvu. čija je predavanja izdao u »Eneadama«. što su neki tvrdili. kada kori njihove običaje »što najgore ljude nazivaju braćom«. koga su pravedni suci osudili na najtežu smrt. Sam se Plotin nije. . koji se javljao počevši od vremena Aurelijana među obrazovanim stanovništvom i našao svojega predstavnika u neoplatoniku Porfiriju. gdje je postao učenikom. i da se kasnije odrekao tog uvjerenja. Nakon Galijenova reskripta doista je slijedilo otprilike 40-godišnje razdoblje mira. u vrijeme kojega središnje vlasti nisu više progonile kršćane. Kako je promjena mišljenja nekog cara lako mogla dovesti do posve drukčije situacije. K tomu valja pribrojiti vrlo dobrohotno ponašanje državnih vlasti. slobodu naviještanja. Porfirije je za svoj plan totalnog pobijanja kršćanstva. Izvještaj o mučeništvu uglednog Marina iz Cezareje u Palestini. koje su osobito vođe kršćanskih općina susretale s poštovanjem. Vjerojatno još za njegova života pojavio se protuspis Metodija od Olimpa. Kada on ovdje svojim protivnicima. Kršćanstvo je u međuvremenu stvorilo književna djela. godine. koja je morao uvažavati i obrazovani poganin. Još uvijek se događalo da je neprijateljsko držanje nekog činovnika svom oštrinom pogodilo pojedinog kršćanina. prijateljem i duhovnim nasljednikom Plotina. slobodu kulta koja je dozvoljavala nesmetano sudjelovanje u kršćanskom bogoslužju i posvuda omogućila gradnju velikih crkava. jedva se možemo oteti dojmu da to nije bilo upereno protiv kršćana. Euzebije je hvalio godine prije provale Dioklecijanova progona kao vrijeme najšire tolerancije prema kršćanstvu i njegovim životnim manifestacijama u javnosti. Tako bismo možda mogli shvatiti iznenadni preokret za Dioklecijana. koji su ukazivali na razvoj nepogodniji za kršćane. predbacuje što preziru stvoreni svijet i tvrde da za njih postoji nova zemlja. bila daleko od preokreta cijele situacije. Petnaest knjiga »Protiv kršćana«. što počinje s Galijenom. Ako je nakon takve faze snoš1jivosti nadošao Dioklecijanov progon s radikalnim obratom odnosa i kršćanstvu donio dotad najkrvaviji val tlačenja. koju nije nitko ni prema kome ograničavao. Bila je to samoprijevara ako su mnogi kršćani vjerovali da je snošljivo držanje pojedinih careva i. »gnosticima«. već posjedovao solidno poznavanje kršćanskih svetih knjiga. mogao biti doveden pred sud na temelju puke denuncijacije i smaknut isključivo zbog vjernosti svojoj religiji. pokazuje da je kršćanin i tada kad su »Crkve posvuda imale mir«. kritički filozofski školovan razum i zamjernu sposobnost prikazivanja. U Porfirija se negativan stav prema kršćanstvu osjeća već u njegovim ranim spisima. kako se vidi iz sačuvanih fragmenata. Zadaća koju je time preuzeo pretpostavljala je u to vrijeme za uspješno izvršenje daleko više nego Celzova nakana sto godina ranije. godine 263. tj. sada je trebalo podrobno razračunati s Biblijom. doduše. da se sam car Aurelijan (270-275) prema kraju svoje vladavine »od stanovitih savjetnika« dao nagovoriti protiv kršćana i pripremao edikt o progonu. Prema vlastitu iskazu susreo se u svojoj mladosti i s Origenom i mogao doživjeti brz porast sljedbenika kršćanske religije u doba mira nakon 260. Ta neprestana pravna nesigurnost dokazuje da je perioda snošljivosti. bez sumnje znače najvažniji doprinos široko zamišljenu pokušaju neoplatonizma da obnovi grčku mudrost i religioznost te sačuva od sve uspješnijih prodora kršćanstva barem obrazovane gornje slojeve. navodno. morali bismo se pitati nisu li mnogi kršćani previdjeli stanovite znakove vremena i potcijenili tokove događaja. ona. On se susreo s kršćanstvom već u svojoj feničkoj domovini – rođen je oko 233. mnogih viših činovnika već proizvelo definitivan preokret u stavu svega nekršćanskog stanovništva Carstva te osiguralo definitivan sporazum s poganskom državnom vlašću. Prije svega. koja je kršćanima svih društvenih slojeva dopuštala da svoje uvjerenje iznose dapače javno. Osobito teške posljedice morao je s vremenom proizvesti novi val duhovne nesnošljivosti prema kršćanstvu. koja je Origenovim radom postala vrlo utjecajna. U prvom redu položaj kršćana i za careva nakon Galijena nije nipošto bio pravno osiguran. koji se kasnije doista zbio za Konstantina. vidi se iz činjenice o kojoj svjedoče Euzebije i Laktancije. ovisno o njima. tako da su mogli u relativnoj slobodi nastaviti i osigurati nutarnju i vanjsku izgradnju svoje zajednice sve do ranokršćanske velecrkve. stali gajiti pretjerane nade i vjerovati da za kršćanstvo nastupa nova era. objavu odnosno provedbu kojega je spriječila samo njegova iznenadna smrt. u blizini Tira – iako se ne može dokazati da je bio kršćanin. koji Euzebije donosi na osnovi sigurna poznavanja stvari. U svojoj »Filozofiji proroštava« prikazuje po nekoj Apolonovoj izreci jednu kršćanku kao neobratljivu i nepoučljivu. u koju će dospjeti nakon smrti. Svoju prvu filozofsku i filološku naobrazbu zahvaljuje Longinu i Ateni. kojega nikakav zakon nije štitio od takvih mjera.Aleksandrijski. na kojima je Porfirije radio otprilike od 268. upustio u izravni spor s kršćanstvom. pri tom u religioznom smislu stavlja Židove iznad kršćana. On ističe prije svega tri slobode koje je tada uživala kršćanska religija: slobodu vjeroispovijedanja. tuguje za nekim mrtvim bogom. Za razliku od Celzova ‘Αληθης λόγος Porfirijevo je djelo odmah izazvalo kršćansku obranu. došao je kao tridesetogodišnjak u Rim.

car Teodizije II naložio je 448. neprestano ispravljajući sama sebe. još oko 400. »neprijatelja prave pobožnosti«. evanđeliste. no obojicu je. stoljeća sačinio izvadak iz Porfirija. No očito je neki poganin još na početku 4. počevši od »Quaestiones evangelicae« Euzebija Cezarejskog preko Augustinova »De consensu evangelistarum« do zbirke od 61 takvog pojedinačnog pitanja Hesycha Jeruzalemskog. trebao ukazati Pilatu. dakle nisu ih doživjeli16. dapače rimskom senatu. a isto tako kršćanska euharistija. Vodeći likovi pracrkve. Nakane kršćana označuje kao »barbarsku smjelost«. apostole i kršćane uopće. zatim je Euzebije Cezarejski objavio opsežnu apologiju u 25 knjiga. po Jeronimovu i Filostorgijevu sudu. Suprotnost između Petra i Pavla u pitanju obaveznosti Mojsijeva zakona za judeokršćane i one iz poganstva nije Porfiriju izbjegla. što je prvi put da državna vlast osuđuje djelo protivno kršćanstvu. Pri tom za Porfirija nije u prvom redu riječ o sudbini Carstva. prevrtljiva i lažna jezika.. upravo latinski teolozi kasne antike intenzivno proučavali. Kristove riječi Iv 6. može se smatrati samo nemoralnom ustanovom koja potiče na nove poroke i nedjela. Petar nije nipošto dorastao visokoj službi na koju je pozvan – Porfirije ni najmanje ne poriče taj poziv – njegov izbor bio je jedan od najkrupnijih Kristovih pogrešaka. a kaznene mjere državnih vlasti očito odobrava riječima: »Koje bi kazne mogle biti prestroge za ljude koji izdaju zakone domovine?«. Konstantin je još prije nicejskog koncila naložio da se unište »bezbožni spisi« Porfirija. netočnosti. time bi svojim pristašama uštedio teške progone. Središnjom točkom svog napadaja postigao je Porfirije dapače vrlo značajne reakcije na stanovitom području starokršćanske književnosti. Oštro otklanja evangeliste s njihovim prikazima Isusovih djela i riječi. potakla je kršćanske pisce da posebno obrate pažnju tom pitanju i da književnošću tzv. Prije svega pokazuje se da Krist ne posjeduje božansku moć koju sebi pripisuje. koja je došla u svoj prijelomni stadij. ispunjalo ga je razdraženom gorčinom. stoljeća daleko je impresivniji lik. u svojem djelu »Apokritikos«. Ponovno spaljivanje svih Porfirijevih spisa. besmislica.53: »Ako ne jedete tijela Sina Čovječjega. koji je izvadak sadržavao njegove najvažnije prigovore kršćanstvu. možda biskup Magnezije. čudotvorni Apolonije iz Tyane iz 1. neprestano u protuslovlju sa samim sobom. Porfiriju su do dna duše nesimpatični. naprotiv. Zanimljivo je da su Porfirija. sva je njegova muka nedostojna božanskoga bića. Te prigovore pobija Makarije Magnes. Nauk o utje1ovljenju ispunjava grozom nekog Grka. Znatno teže posljedice imao .. Pavao mu se čini ogavnim karakterom. umjesto jednostavnim nepoznatim ženama. Iako Porfirije ne osuđuje tako oštro Kristov lik kao npr. Njihovi su izvještaji puni proturječja.« za nj su bestijalne i već one same stavljaju Ivanovo Evanđelje daleko ispod sinoptičkih. u kojoj Porfirije vidi obred što se ne može naći ni kod najdivljijih plemena. Karakteristična nota za ton Porfirijeva napadaja na kršćanstvo jest gorki sarkazam. da su se susreli i da su mogli kombinirati svoje nazore o sudbini duše. te se tako sačuvao relativno velik broj citata iz Porfirija. svojem uznesenju na nebo trebao je dati veličanstvenije okvire. Kršćansko poštivanje bolesnih i siromašnih nailazi kod Porfirija na apsolutno nerazumijevanje. Na kršćanskoj se strani Porfirijevo djelo bez sumnje osjetilo važnim. jer nasuprot takvim iskazima božanske moći ne bi moglo biti nikakve sumnje u njegovo poslanje. Ista je sudbina snašla napadača i branitelje. naviješta u svojoj eshatologiji nauk o koncu svijeta. koliko o svemu onomu što je smatrao duhovnom i religioznom tradicijom grčkoga duha. a idealu kršćanskog djevičanstva može se samo podrugivati. »Quaestiones et responsiones« predlažu rješenja. što ima zahvaliti pozitivnu utjecaju neoplatonizma na svoj religiozni život. inače ne bi bilo tako brzih i odlučnih reakcija u spomenutim djelima. o posljednjem sudu i o uskrsnuću mrtvih. Kršćanski je monoteizam napokon samo loše prekriven politeizam. iz straha odbija da se baci s vrha hrama.što ga Jeronim spominje s uvažavanjem. rado je vjerovao da bi Platon i Porfirije »vjerojatno obojica postali kršćani«. Herodu. stranačka borba između antikne kulture i kršćanstva. što izaziva najoštrije Porfirijevo protivljenje. Petar i Pavao. Kršćansko krštenje. Njegova tvrdnja da Evanđelja nisu vjerodostojna zbog svojih brojnih i očitih proturječja. nema tu otvorena duha koji bi se trudio da stvarno razumije jedno drukčije religiozno gibanje. obojica se i ovdje svojim ponašanjem pokazuju kao bijedne figure. koje su sami izmislili. jer se anđeli također pojavljuju kao božanska bića. Da je kršćanstvo sve to ugrozilo iznenadnim i uspjelim napadom. nadmašilo djelo Apolinarisa od Laodiceje u 30 knjiga. koje bi trebalo jednim pranjem uništiti i najteže prekršaje odraslih. Kristov nauk navodno zahtijeva iracionalnu vjeru. Odlučno se odbijaju i središnja učenja kršćanske vjere i bitne crte kršćanskog bogoslužja. to je. i ne zaslužuju nikakvo povjerenje. ipak na njemu nalazi mnoge crte koje su po njegovu sudu nespojive s doista religioznom i herojskom osobom. jadno zakazuje pred velikim svećenicima i pred Pilatom. jer su svi ti spisi kao cjelina izgubljeni. U prvom redu Augustin ne može zatajiti stanovitu simpatiju prema njemu. Krist se nakon svojega uskrsnuća. čije je neprijateljstvo prema kršćanstvu bilo općenito poznato. u usporedbi s njim. koja se doista ne može tražiti od onih koji misle i koji su filozofski obrazovani. on nije gospodar nad demonima.

Vlastita Hieroklova misao ovdje je samo oznaka Krista kao vođe razbojnika i jače isticanje Apolonija iz Tyane. kao i iz sadržaja njegovih spisa. Imao je bitna udjela u pripravi Dioklecijanova progona. kojem bi u usporedbi s Kristom pripadala prednost. koji je kao visoki državni činovnik – bio je upravitelj provincija Arabia Libanensis i Bitinije. osobito među obrazovanima. Kad je Dioklecijan jednom zaželio da se prorokuje na osnovi pregleda utrobe životinje. koja vidi kako gubi mušterije. doduše. Kao posljednji izvor protukršćanske polemike i propagande valja spomenuti pogansko svećenstvo. Vodeća ruka poganskog svećenstva lako se prepoznaje i u jednom možda još ranijem događaju. u prvom redu Petar i Pavao. dao im je naslov Λόγοι φιλαληθεις. Ako je neka jaka državna vlast htjela ponovno silom nastupiti protiv sljedbenika kršćanske vjere. koji piše kićeno. o čemu govori Laktancije. obavijena legendom. to je taj ipak karika u lancu općeg neprijateljstva protiv kršćanstva. a zatim prefekt Egipta – posegnuo i za perom i u dva spisa pisao protiv kršćanstva. vratiti zalutale kultu bogova i spriječiti da bezdušni ljudi izrabljuju njihovu bezazlenost. Iako Laktancije ne pridaje velike važnosti djelu tog nepoznatog filozofa te se čini da u njemu ne vidi nikakve osobite opasnosti za kršćanstvo. mogla je za to naći široko razumijevanje kod obrazovanih i pogodnu klimu. stvoritelja i uzdržavatelja svijeta. ponio prema kršćanskim djevicama. Možda je već Filostrat želio tim životopisom staviti svom vremenu pred oči religiozni lik. jer se. to se očituje u najvažnijim dokazima kojima se obara na kršćansku religiju: kršćansko Sveto pismo sastoji se od laži i proturječja. a Hieroklo to ponovio tako opširno. Njegovo je djelo prije svega proizvelo nepremostivi jaz između neoplatonizma i kršćanstva. a njegova je navodna čudesa daleko natkrilio Apolonije iz Tyane. kao što je to. Stoga je hvalio careve koji su poduzeli nužne mjere da uguše bezbožno praznovjerje. no ime mu se više ne može doznati. kazivači budućnosti i slična čeljad. poslao jednog haruspeksa Apolonu u Milet. koja je ispala negativno za kršćansku vjeru. Mogućnost da se književna polemika protiv kršćana poveže jednom i s voljom za stvarnim progonom s državne strane. kojekakvi proroci. Građu je Hieroklo uzeo uglavnom iz velikog djela Porfirijeva. Krist je bio vođa razbojničke bande od 900 ljudi. obraćao »kršćanima«. da Euzebije Cezarejski u svojem polemičkom spisu protiv HieI'akla stavlja u središte svoje obrane usporedbu između Apolonija i Krista. protiv jasnoće i istine. i nekršćani vjeruju u jednog najvišeg boga. koji je u njegovo vrijeme naučavao u Bitiniji i u početku Dioklecijanova progona objavio »Tri knjige protiv religije i kršćanskog imena«. Laktancije poznaje još jednog filozofa. Euzebije poriče Hieroklovu djelu originalnost i samostalnost. Imajući pred očima Celzovo djelo. navodno je tek riječ proročišta. nastupio najprije kao dobrohotan savjetnik. Po oskudnim Laktancijevim podacima o sadržaju htio je oportunistički autor. kao prefekt Egipta. Hieroklo je. koji posvuda siju laž. na koje se zapravo Hieroklo oslanja. koje je dostojno samo starih baba. odnosno otpuštanjem iz vojske. ne može se utvrditi jesu li njegove obje rasprave napisane još prije početka progona. apostoli. a protiv kojega je kasnije Euzebije napisao svoju polemiku. kojom započinje svoje djelo »Ad nationes«: zlodjela. Kršćanska tvrdnja o isključivu posjedu istine osjetila se kao nijekanje svega što je Logos svijeta dotada objavio čovječanstvu. proizlazi iz besramna načina na koji se. sad se opet prepričavaju te ih iskorištavaju haruspeksi. očito u ono vrijeme još nije imao uvida u Porfirijevo djelo. prema kojemu je Dioklecijan. Mnogima se morala činiti neprihvatljivom religija koja je toliko griješila protiv Logosa. koje je s razložnim nemirom promatralo moćan rast kršćanskog pokreta te se moralo osjetiti ugroženim u svojem ugledu i povlasticama. što ju je pripravio Porfirije. putujućeg filozofa iz 1. jer ih koči prisutnost »profanih ljudi«. pri čemu se one koji su se ustezali trebalo kazniti bičevanjem. koji je još uvijek odustajao od nasilna progona. čiji je život oko 220. kako naglašuje Laktancije. neuki su i ignoranti. Time su mislili kršćane na dvoru. proizvela konačnu odluku. vidi se iz napomene u Amobija Starijeg. a Laktancije govori da je Dioklecijan propisao na to za sve dvorsko osoblje i vojsku žrtvu bogovima. jer misli da ovisi uglavnom o Celzu. stoljeća.je Porfirijev spis u gornjim slojevima poganskog društva. a ne protiv njih. Da je to držanje bilo nepošteno. Da se taj postupak svećenstva nije ograničavao na pojedinačne slučajeve nego zahvaćao mnoge. izjavili su svećenici da će stvar biti bezuspješna. ostvarila se u osobi Sosijana Hierokla. bio slučaj s kršćanskim naukom i praksom. . po njegovu prikazu. Njegov utjecaj na ponovno pooštrenje situacije jasno proizlazi iz Laktancijeva izvještaja što ga potvrđuje Euzebije. Svakako je u tom smislu Porfirije iskoristio navodnu čudotvornu Apolonijevu moć. što je karakteristično za atmosferu među poganima u predvečerje progona. o biti kršćanske religije navodno nije imao nikakva pojma. napokon. što su se već prije pripisivala kršćanima. Opisao Filostrat na poticaj carice majke Julije Domne.

poglavlje Provala i tok Dioklecijanova progona do Galerijeva edikta o snošljivosti iz godine 311. koji je u ime četiriju careva nalagao razaranje svih kršćanskih crkava te predaju i spaljivanje njihovih svetih knjiga.bili protivnici vojne službe. 29. Ta careva snošljivost potakla je suvremene. godine. spominje Hierokla kao »začetnika i savjetnika u pripravi progona«. kao ni vjera brojnih dvorskih službenika25. nije se moglo pred njim sakriti. bilo je više uzroka i utjecaja koji su Dioklecijana doveli do odluke da upotrijebi državne mjere prisile. spomenuti kršćani nisu . jer na drugom mjestu. a dvije godine kasnije u svojoj odredbi protiv manihejaca nazvao je pripadnike te vjere nedostojnim ljudima »koji nove i nečuvene sekte suprotstavljaju starijim religijama«. a dijelom i kod jednostavnog puka. čini se. koju je izricao edikt.Pojedine crte. No pri tom dolazi u proturječje sa samim sobom. godine 298. No to je bilo prikladno i zbog najnovijih uznemirujućih događaja. Daljnje su incidente prouzrokovala dva veterana. U Numidiji se kršćanin Maksimilijan godine 295. prvi je bio visoki činovnik u financijama. i 302. koji im je u vezi sa štovanjem cara bio nametnut u različitim oblicima. još uvijek ne objašnjava relativno iznenadni Dioklecijanov preokret od velikodušne tolerancije do najžešćeg progona. preporučavalo je. namještenik u civilnoj upravi i vexillifer kod namjesnika Mauretanije. nakon prevladavanja gospodarskih teškoća u unutrašnjosti. i obnovljeno neprijateljsko raspoloženje prema kršćanima među obrazovanim gornjim slojevima. Fabije. odmjeravanja snaga između rimske državne vlasti i kršćanske religije. nije htio nositi »slike mrtvih«. taj put. Već spomenuti neuspjeh prilikom prorokovanja iz utrobe i odgovor Apolona Miletskog potakli su ga zatim na to da nakon traženja savjeta od državnog vijeća objavi opći edikt u veljači 303. a drugi u upravi državnih dobara. a i moderne. U svim tim slučajevima sukob je imao religioznu osnovu. ako su bili u carskoj upravi. koji želi najprije pridobiti obrazovane. Kršćansko uvjerenje visokih državnih činovnika. Razumljivo je da je Dioklecijan započeo borbu protiv kršćanstva čišćenjem vojske. Valja ga uračunati kao bitan čimbenik ako se želi shvatiti zašto je još na početku 4. no odluku je donio on sam u punoj slobodi i osobnoj odgovornost. sigurno su mu pri tom iznijeli rješenja. Na nju se pozvao već u svojem ediktu o ženidbi iz godine 295. Caru je ta tolerancija godinama morala biti u punoj svijesti. koleba u svojoj ocjeni pitanja krivnje. Takve je nepouzdane elemente nastojao odstraniti iz vojske ukaz. naredio da svi vojnici moraju žrtvovati bogovima ili napustiti armiju. Njegovi suradnici i savjetnici. i možda ga učvrstili u smjeru u kojem je i on vidio rješenje. Sve veće neprijateljstvo prema kršćanstvu. obratio se sada gorućem vjerskom problemu. što ga je tako uspješno poduzeo na raznim poljima života Rimskog imperija. o kojem smo upravo govorili. pa ni sasvim vjerodostojna sklonost njegove žene Priske i kćeri Valerije prema kršćanskoj religiji. Počinje val protukršćanske polemike i propagande. no u osnovi za poganstvo bezizgledna. otkako su se sami vladari proglasili sinovima Jupitra i Herkula. kako smo vidjeli. pokazuju da oko 270. nego su se suprotstavili sudjelovanju u poganskom bogoslužnom činu. koji su se svakodnevno kretali u njegovoj blizini. koja su im se činila ispravnima. kao Galerije i Hieroklo. S njegove palače u Nikomediji pružao se pogled na očito reprezentativnu kršćansku crkvu. a za:branjivao sve njihove bogoslužne sastanke. Euzeb. U cezaru Galeriju vidi Laktancije silu koja je od neodlučna Dioklecijana upravo izborila nalogza postupak protiv kršćana26. Tipazije i Julije. 25 26 Audactus i Dorotheus. stoljeća moglo doći do tako krvava. zastavu sa slikama bogolikih careva. povjesničare na to da ga uglavnom oslobode od odgovornosti za izbijanje progona. jer je pouzdanost armije bila vrhovni zakon u rimskoj državi. kad na godišnjicu preuzimanja naslova Jovius i Herculius od obaju augusta nije htio prekršiti zakletvu koja ga je vezala uz Krista. koji je bez sumnje htio riješiti u smislu ponovne uspostave starorimske religije. Nakon osiguravanja granica i učvršćivanja državnog vodstva. jer nije mogao biti neinformiran o sve većim uspjesima i stalnom porastu privlačnosti kršćanske vjere. U stvari. o kojima smo govori1i. kad su prilikom darivanja odbili novac na kojem su carevi bili prikazani kao sinovi bogova. koja se temeljila na moći. Težak je udarac bila opća degradacija kršćana. no njime je pošao po vlastitoj odgovornosti. Središnjim motivom njegova čina morat će se smatrati njegovo uvjerenje da kršćanstvo sprečava rad rekonstrukcije. . žestoko opirao svojem novačenju. kojim je Dioklecijan već 300. tj. a u Mauretaniji je tri godine kasnije kršćanski centurion Marcelo uskratio daljnju vojnu službu. a kasnije zahvaća i šire krugove.

neki kršćanin. Kad Euzebije govori o papi Marcelinu (296-304) da ga je »odnio progon«. ali različitim intenzitetom. Oba glavna svjedoka Dioklecijanova progona. koji je kršćanskim općinama oduzeo njihove dušobrižnike i tako pogodio u živo crkvenu organizaciju. na Zapadu su se dosljedno provodili edikti samo za vladavine i na području Maksimijana. odmah je smaknut. car je ozbiljno obolio. propisujući žrtvovanje bogovima za sve bez iznimke. ipak su neki od njih. koja je dovela na prvo mjesto Konstancija Klora na Zapadu. kao i Maksencije. Četvrti. Treći edikt je sadržavao pobliže upute za postupak protiv klera. Tako stanovita vjerojatnost govori da je sveta Agneza. Konstantin. a zatim prognani ili utopljeni. U vrelima nema pregleda o djelovanju prvog edikta u svim dijelovima Carstva. Feliksa i Adaukta. Na povratku iz Rima u Nikomediju. O preslušanju i smaknuću sici1ijanskog mučenika Euplija iz Katanije postoji doduše . bili njegove žrtve. u Dioklecijanovoj prijestolnici smaknut je biskup Antimos. posljednji. Naprotiv. prezbiterima. osobito u sjevernoj Africi i Rimu. o kojima malo vjerodostojni izvještaji govore bez naznake vremena. time se ujedno dalo do znanja da se uspjeh očekivao još samo od takvih očajničkih sredstava. vicennalia. edikt u proljeće 304. naslijedio svoga oca. tamnice su se posvuda punile »biskupima. te se očekivala njegova provedba. a tko bi to odbio. Tako se samo teško mogu dobiti sigurni pojedinačni podaci o imenima mučenika i njihovu podrijetlu. kojemu je brutalnim načinom progona prouzročio neizreciva trpljenja. Dioklecijan je uskoro bio primoran da pođe dalje započetim putem. vjerojatno jer se nisu pokorili jednoj odredbi edikta. zaključio je zakonodavne mjere protiv kršćana. kojima se i najstrožim preslušavanjem nije mogao naći uzročnik. razočaran stanovništvom glavnog grada. zaobišao mladi Konstantin. a i drugdje je mnoge klerike snašla tamnica ili smrt. To je sigurno bio razlog smaknuću Feliksa. pa do Galerijeva proglasa o toleranciji iz godine 311. Laktancije i Euzebije. naime predaji svetih knjiga. to ta formulacija sigurno želi izraziti mučeničku smrt. tko bi žrtvovao poganskim bogovima. nipošto ne smije u cjelini pripisati Dioklecijanovu progonu. U Siriji i u Meliteni izbili su neredi. što ga je duševno teško potreslo i bacilo carsku palaču u veliku zabrinutost. Zestina progona nije se promijenila kad je sa zajedničkom zahvalom obaju dotadašnjih augusta. lektorima i egzorcistima«. biskupa Tibike u sjevernoj Africi i smrti mnogobrojnih laika iz Numidije. To se u svim dijelovima Carstva i dogodilo. đakonima. počela druga tetrarhija. a nije poduzimao utamničenja ni smaknuća. pri čemu se. koji je u svojoj spontanoj pobuni poderao izvješeni edikt. koji je 306. iako tu i tamo povijest kulta mučenika daje neke mogućnosti da se utvrdi njihovo mučeništvo u to vrijeme. koju je oživio. i pri tom posebno istakao svoju vjeru u rimsku religiju. a među njima i ženu i kćer Dioklecijanovu. a svi su kršćani u Carstvu proglašeni nesposobnima za vršenje pravovaljanih činalo. vladao Licinije kao august te iz taktičkih razloga odustao od uznemirivanja svojih kršćanskih podanika. Na Zapadu se car Maksimijan pokazao vrlo podatnim. dakle u roku od dvije godine. U Nikomediji se započelo rušenjem crkve što je stajala nasuprot carskoj palači. Iako se velik broj navodnih rimskih mučenika. kršćani u dvorskoj upravi podvrgnuti su teškim mučenjima. Petra i Marcelina. koji je iste godine istisnuo Severa. To vrijedi i za Sebastijana. mučena u to vrijeme. Dioklecijana i Maksimijana.svrstani su među robove. na žalost potpuno šute o toku i opsegu Maksimijanovih mjera na Zapadu. Dva požara u carskoj palači. posebno se sililo kršćane viših slojeva na pogansko žrtvovanje. o kojoj postoje mnoge legende. Galerija na Istoku. no odsutnost njegova imena u najstarijim rimskim popisima mučenika i biskupa pobuđuje sumnju. jer je razorio samo crkvene zgrade. Dioklecijan je u jesen prije toga bio u Rimu proslavio dvadesetogodišnjicu svoje vladavine. koje je donijelo svetkovanje vicenalija. Već tada se glavni udarac progona usmjerio prema kleru. Ne može se ustanoviti je li četvrti edikt uvjetovan carevom depresijom ili razočaranjem zbog slabih rezultata prijašnjih mjera. bio bi mučen i smaknut. svibnja 305. dok je njegov cezar Konstancije provodio edikt u Galiji i Britaniji vrlo nemarno. usprkos očekivanju vojske. 1. uglednici među njima izgubili su službe i povlastice svojega staleža. Oni su doveli do drugog edikta. Edikt je na nalog natcara bio po običaju uručen trojici ostalih članova tetrarhije. I kasnije promjene među vladarima na Zapadu nisu smanjile tu snošljivost. protivili su se iz različitih pobuda svakom progonu kršćana. No upravo je u tome bilo među klerom i onih koji su popustili. kojemu je posvećen možda najvredniji epigram pape Damaza. tako da za kriminalce više nije bilo mjesta. Budući da je Konstancije kao august ostao pri svojoj dosadašnjoj snošljivosti. a cezar Sever prisvojio to držanje. No Rimljani su se manje zanimali za izraze ozbiljne pobožnosti nego za igre i darove. Iznimka je bila Panonija. koje je povijest kulta mogla dokazati kao povijesne osobe. bio bi pušten na slobodu. Car se ediktom vratio metodi cara Decija i proširio progon na stanovništvo od 6-7 milijuna. Konstancijev sin. istočni dio Carstva morao je podnijeti svu težinu progona od prvog edikta iz godine 303. samo su pogoršala situaciju. i koje se kasnije žigosalo kao traditores16. gdje je od 308. a Severu i Maksiminu Daji donijela dostojanstvo cezara. koji su dovedeni u vezu s progonom.

Kioni i Ireni. Ako se to primijeni na istočne provincije r s njihovom relativnom gustoćom kršćanskih vjernika.nepotpun. Agapi. a uza nj još poimence navodi šest drugih biskupa i tri prezbitera aleksandrijske općine. dok je druge zahvatila zbunjenost. Premda su mnogi pogani oštro osuđivali način postupka protiv kršćana. Tomu treba pridati brojne priznavaoce toga vremena. koju je od početka htio i provodio svom energijom. Bilo se počelo već s pripremom njegovih vicenalija. na čelo egipatskih mučenika stavlja biskupa Petra Aleksandrijskog. ne donosi nikakvih apsolutnih podataka o broju žrtava. za koji su htjeli pridobiti kršćane. što ga prenosi Laktancije. zatim dvadeset. ali iz njega govori Galerije. pokazuje u svojoj posebnosti potresenost koja je morala obuzeti Galerija kad se u njemu probudila spoznaja da je politika sile prema kršćanima. no pojedina imena ne mogu se sasvim sigurno datirati u godine od 303. Palaest. Prema Euzeb. Za Palestinu i Feniciju imaju Euzebijevi izvještaji dijelom vrijednost očevica. Na kršćanskoj strani počelo se već »pomalo disati«. Kad se ustanovilo da su stanovništvo nekog frigijskog gradića sačinjavali sami kršćani. izuzevši Palestinu. u ono je vrijeme jedva bilo u rimskoj vojsci posve kršćanskih Iegija. . koja se opasno pogoršavala. 3 neki su ga nazivali tjeskobnim a pretjeranim. Silvana i prezbitera Pamfila. obolio te u nestalnom toku bolesti. nisu mogli slomiti većinu kršćana. istina. O pojedinim ilirskim mučenicima postoje vjerodostojni izvještaji. pogotovo kako ga je provodio Maksimin Daja28. za koji Euzebije vrlo točno zna da je na stallovite dane bilo smaknuto katkada po deset. Rezultat tih razmišljanja čovjeka na samrtničkoj postelji bio je edikt iz: godine 311. koje su kršćani tumačili kao ruku providnosti. a grčki prijevod kojega je ušao u Euzebijevu »Povijest Crkve«. Preokret je nadošao s teškim oboljenjem augusta Galerija. Edikt spominje imena četiriju vladara. nestaju pri sjećanju na slične događaje iz nedavne prošlosti. došlo do povremenog popuštanja. Euzebije. tako o Ireneju Srijemskom i o trima Solunjankama. gnjusnim i glupim. Drugdje ih je bilo znatno više. kad je car 310. njegov cezar Maksimin Daja glavni pokretači progona i odgovorni za rafiniranu brutalnost metoda. Edikti progona. 9. gdje su se koristile sve mogućnosti ondašnje tehnike. Ovi su. među palestinskim mučenicima ističe biskupa Gaze. Tu su Galerije i od 305. Sidona i Emese. otpali od vjere svojih otaca i u revolucionarnoj pobuni stvorili za se vlastite zakone. jest legendaran. ali uskoro je Maksimin Daja započeo novi val progona ediktom koji je nalagao popravak ruševnih poganskih hramova i obznanjivao nove podrobne odredbe za obred žrtve bogovima. Pada u oči da Euzebije šuti o onima koji su zakazali u progonu i kojih je bilo među klerom i među laicima. u čijoj se nutrini novi uvidi tek mučno sređuju u cjelinu. uz one dosad spomenute prezbitera Lucijana Antiohijskog. De mart. koji je naređivao da se prestane s progonom na cijelom području Carstva. Euzebije je u svoj opis progona uključio i izvještaj biskupa-mučenika Fileasa od Tmuisa o rafiniranosti mučenja u Egiptu. no izvoran. dolazimo do ukupnog broja od nekoliko tisuća smaknutih. a s druge. npr. no pouzdane vijesti sakupio je i o mučeništvima u Egiptu. s jedne strane. U azijskim provincijama Kapadociji i Pontu bili su progonjeni kršćani izloženi osobito maštovitim mučiteljima. osnivača tamošnje teološke škole. 27 28 Nije isključeno da je biskup Teodor od Agaunuma prenio kult nekog Mauricija (iz Apameje?) s Istoka. Kršćani. koje se javljaju pri čitanju toga pisma jesu Ii takve nečovječnosti uopće moguće. a napokon sva ostala vrela potpuno šute o tako spektakularnu događaju27. Mnogi od njih morali su izgubiti život. Na Balkanu i u istočnim provincijama bjesnio je progon osam godina uz povremene Iokalne prijekide. mučenika je bilo manje od stotinu. do 305. naime. tek je godine 308. kao što se vidi iz već spomenutog ponovnog oživljavanja problema o postupku prema lapsima upravo u Egiptu. što možda ovisi o nezadovoljstvu Maksimina Daje imenovanjem Licinija za augusta. protokol. u prvom redu pripadnike klera. a i Španjolska broji čitav niz mučenika. međutim. ne može se dokazati progon kršćana u početku vladavine Maksimijana i Dioklecijana. Tekst edikta. dijelom su pušteni na slobodu ili su im dana olakšanja. počeo razmišljati o posljedicama svojega postupka protiv kršćana. koji su bili samo podvrgnuti mukama a zatim osuđeni na prisilni rad u rudnicima. Priličan je broj žrtava bio u sjevernoafričkim provincijama. sumnje. a nekad i šezdeset ili sto kršćana. koji su bili osuđeni na prisilni rad u rudnicima. bila zabluda i promašaj. spaljeno je to mjesto sa svim stanovnicima. kao što je bila tebanska. Počinje uvjeravanjem da su carevi prijašnjim mjerama htjeli samo dobro državi i nastojali obnoviti stare zakone i rimski način života. od kojih se najviše štovao đakon Vinko iz Saragosse. Euzebije spominje imenom samo najuglednije žrtve. i feničanske biskupe Tira. Izvještaj lyonskog biskupa Euherija (> oko 450) o mučeništvu jedne cijele kršćanske legije s njezinim vođom Mauricijem u Agaunumu oko 286. »ures cezarejske Crkve«. Za nju se može izračunati broj iz njegova posebnog prikaza. npr. sigurno u Egiptu. koji su kopanje lijevog oka ili osakaćenje lijeve noge užarenim željezom prikazivali ironično kao čovječne postupke i natjecali se u izmišljanju uvijek novih okrutnosti.

koji je svoje nutarnje protivljenje politici tolerancije već načinom objave vrlo loše prikrivao. u kojoj se starim bogovima ne odaje štovanje koje im pripada. a oni osuđeni ad metalla poslani kući. Na to su svi utamničeni kršćani odmah pušteni na slobodu. Taj su postupak počeli oponašati i drugi. radost kršćana zbog stečene slobode bila je u istočnim provincijama i Egiptu kratka vijeka. a ne štuje se ni sam kršćanski bog. u kojem će se dati pobliže upute o provedbi edikta. Maksimin Daja.Posljedica toga je vjerska anarhija. Odsad su kršćani blii oslobođeni od mukotrpne pravne nesigurnosti prošlih vremena. To je bilo više i moralo je kršćanima značiti više nego bilo kako velika sloboda za tzv. Kršćani istočnih provincija oslobodili su se strahovitog duševnog pritiska. Maksimin bi na takve adrese odgovarao posebnim reskriptom. koja se prakticirala više od dvjesto godina. nego je izjednačena s drugim kultovima po državno-pravno izrečenoj toleranciji. Dapače su i pogani sudjelovali u radosti kršćana i čestitali im na neočekivanu preokretu. Kršćanima se s pravom činilo da su im tom zakonski zajamčenom tolerancijom otvorena vrata u svjetliju budućnost. poglavlje Konačni preokret za Konstantina Velikog. dakle . Galerijev edikt je dokumenat s vrlo dalekosežnim posljedicama. pretpostavivši da ne poduzimaju ništa protiv javnoga reda«. o tome šute. 30. što je dovelo do povećane religiozne djelatnosti. nego je naložio prefektu svoje garde Sabinu neka saopći upravnoj vlasti da se ni jedan kršćanin ne smije više uznemirivati ili kažnjavati zbog svojih vjerskih čina. No takav rani i očit dokaz Konstantinova prijateljskog raspoloženja prema kršćanima marao bi naći odjeka kod Euzebija i Laktancija. Dok je Licinije nakon Galerijeve smrti – umro je nekoliko dana nakon objave edikta – osigurao obdržavanje tolerancije na svojem području. koji se u cijeloj dotičnoj provinciji objavljivao. Namjesnicima se obećaje daljnji spis. koju je zajedno s njezinim pristašama valjalo priznati i uvrstiti među ostale religije Carstva. vratio se postupno nakon nekoliko mjeseci prijašnjim metodama progona. Pogoršanje za Maksimina Daje. periode mira. carevi daju oproštenje i dopuštaju »da kršćani opet postoje i opet održavaju svoje vjerske sastanke. U tome je vodeću ulogu odigrao činovnik carske blagajne grada Antiohije Teoteknos. navodno htio osigurati naklonost kršćana za svoje osvajačke planove na Orijentu. Započeo je zabranom kršćanskih sastanaka na njihovim grobljima i pokušajem da ih izagna iz većih gradova. Kršćanski Bog se po njegovu iskustvu pokazao kao stvarna moć. crkve koje su još postojale opet su se punile. Jedna takva ploča našla se u starom gradiću Arikandi u Liciji i nosi . bogoslužje je privlačilo mnogobrojne vjernike. doduše. s njime je najviši nosilac rimske državne vlasti opozvao vjersku politiku prema kršćanima. međutim. koja nije imala nikakve pravne osnove. koji je širio i navodne izreke proročišta što su tražila protjerivanje kršćana iz sirijskog glavnog grada i njegove okolice. Mišljenje da se car Licinije prvi zauzimao za ideju tolerancije i da je duhovni začetnik preokreta na Istoku jer je time. u svojim provincijama nije dao objaviti edikt s punim tekstom. a molbi je milostivo udovoljavao. a njihova vjera nije više bila superstitio i religio illicita. a na cestama su se viđale radosne grupe prognanih koje su se vraćale svome domu. Po Galerijevoj nakani. države i svoje vlastito. Konstantinovo »obraćenje« na kršćanstvo. po prvi put ih je jedan carski edikt izričito priznao. Oni koji su za progona otpali tražili su opet pomirenje s Crkvom i molili svoju postojanu braću da za njih mole i da ih opet prime u svoje zajedništvo. Drugi su u Konstantinu htjeli vidjeti pokretačku snagu koja je bolesnog Galerija potakla na promjenu njegove vjerske politike. da bi tako stečen religiozni mir bio na blagoslov državi i tetrarhiji koja ju je vodila. te su se gomilale molbe caru iz raznih gradova. do početka samovlade 324. Gradovi su se osjećali carskim odgovorom vrlo počašćenima i za vječni spomen davali uklesati molbu i reskript na ploče i stupove. Da bi se uklonilo to stanje. Edikt se. nema nikakva potpornja u vrelima.aže da se mole svojemu Bogu za dobro cara. Na Istoku Maksimin. trebao je edikt o toleranciji iz godine 311. Od milanske konvencije 313.bi izvana djelovali na augusta. pobožnog politeista i pristaše Dioklecijanovih ideja o državi. koji. i pri tom nije potrebno pribjegavati utjecajima koji . uvesti nov red u religiozne odnose po čitavom Imperiju.može shvatiti iz predodžbi Galerija. Pri tom se posizalo za primitivnim sredstvima naručenih molbi pogana caru da kršćanima zabrani boravak u njihovu gradu. Oba vladara na Zapadu nisu imala nikakvih teškoća da na svojim područjima obznane edikt. Kršćanima se nal. jer je on samo davao pravni temelj stanju koje je već dulje postojalo.

. Ta tendencija vlada pogotovo carevim životopisom. Konstantinov povjesničar. Vrijedni su. doduše. Svoje reskripte na molbe gradova nastoji Maksimin opravdati time što su takve molbe navodno zaslužile milostiv odgovor. Uostalom. a djeca učiti napamet. Sve te careve mjere ubrzo su stvorile atmosferu. U njemu. biskup Euzebije Cezarejski. a još su se manje usuđivali graditi nove crkve ili bilo kako svraćati pozornost na se. što ga inače donosi Vita i koji je njezin najoštriji kritičar smatrao nedvojbenom krivotvorinom. Sada se moramo upoznati s njegovim držanjem prema kršćanstvu. Carska propaganda protiv kršćana nije prezala ni pred daleko nedostojnijim metodama. U tu fazu progona stavlja Euzebije mučeništvo već spomenutih biskupa Silvana od Emese i Petra Aleksandrijskog. on je bio uvjetovan dalekosežnim događajima u zapadnom dijelu Carstva. najdublje je uvjeren u providnosno poslanje svojega junaka te u tom svjetlu promatra sve momente careva života. u kojoj su činovnici mislili da imaju pravo i na neposredan postupak protiv kršćana. Mladi august Zapada razvio je tako religioznu političku aktivnost. koji je promijenio lice vremena. godine. Razumljivo je da su kršćani nakon tolikih gorkih iskustava imali malo povjerenja prema toj ograničenoj snošljivosti. Laktancije. Pobjednik je tada odmah intervenirao u prilog kršćana kod Maksimina. Konstantinovo »obraćenje« na kršćanstvo To što je znanost o pitanju Konstantinova zbliženja s kršćanstvom. Govori se o tome da je autor djelo više puta preradio ili da je riječ jednostavno o krivotvorini. kojima se znanost u posljednje vrijeme uspješno bavi. koje je uživao kod cara. ranije Dioklecijanove i Maksimijanove mjere smatraju se pravednima. učitelji su ih morali upotrebljavati u školi umjesto školskih knjiga. U Damasku je neki carski činovnik prisilio žene na zlu glasu pod prijetnjom mučenja na tvrdnju da su kao nekadašnje kršćanke sudjelovale u razvratu. No tome proturječi što u istom dopisu mora naglasiti kako se kršćani ne smiju podvrgavati grdnjama i zlostavljanjima. donosi ulomak jednog Konstantinova edikta Istočnjacima. svi su gradovi dobili svećenike i nadsvećenike. koja bi bila nastala tek oko 430.nepotpun latinski tekst carskoga reskripta te na grčkom formuliranu molbu »naroda Licijaca i Pamfilijaca«. Prijevod toga spisa sačuvao se kod Euzebija. S tom oštrom protukršćanskom propagandom povezao je Maksimin djelotvornu reorganizaciju poganskih bogoslužja. kojemu je nova politička konstelacija savjetovala povlačenje na tolerantniju liniju. Reakcija na takvu ocjenu djela »Vita Constantini« dovela je do raznih pokušaja obrane njezine autentičnosti. stoji također na Konstantinovoj strani. Daljnja metoda difamacije sastojala se u proizvodnji lažnih Pilatovih akata. u početku nisu niti mogli znati za dublje razloge Maksiminova novoga kursa. Euzebijeva »Crkvena povijest« odrazuje u pojedinim svojim izdanjima ne samo porast autorova poznavanja pojedinosti. osobito za osvjetljivanje religioznog preokreta cara u prijelaznom razdoblju. govori poganskih panegiričara. carev prijatelj. »koji su bili puni svakojakih grdnji protiv Krista«. koji su Konstantina nakon njegove pobjede nad Maksencijem u listopadu 312. Maksimin naglašuje da je već ranije dao uputu neka se u toj stvari ne primjenjuje sila. koja je sizala i daleko izvan područja njegove vlasti. kao smaknuće primjenjivalo se opet bacanje zvijerima ili odrubljivanje glave. Mogućnost pobližeg razumijevanja njegova religioznog svijeta pružaju nadalje careva brojna pisma i zakoni. naprotiv. Od poganske kritike cara sačuvalo se samo malo u njegova nećaka Julijana i povjesničara Zosima. koji je osim toga bio ugodan bogovima. protokol tih izjava bio je odaslan caru i na njegov nalog objavljen u gradu i pokrajini. ostaje netaknut cilj »da se stanovnici naših provincija natrag privedu služenju bogovima«. Dopis završava naredbom prefektu da obznani carevu volju svim provincijama. koji je od 325. koji se pripisuje Euzebiju. kao i prezbitera Lucijana iz Antiohije. te da se od tog vremena u istočnim pokrajinama nitko više nije slao u progonstvo ili zlostavljao. nepovjerenje koje je zato proizvela dalo je poticaj za niz hipoteza. Opet se počelo kažnjavati izgonom iz gradova. potječe od posebnosti nekih vrela. bacali u tamnicu i osuđivali na smrt. iako ne u punom opsegu. nego i način kako su se njegova gledanja mijenjala u smislu sve većeg uzvisivanja careva lika. raspravljala i još uvijek raspravlja s toliko žara. stoga nisu održavali svoje uobičajene sastanke. na želju regenta. Položaj koji je za kršćane postao opet vrlo ozbiljan iznenada se poboljšao dopisom cara prefektu Sabinu potkraj godine 312. nego se moraju privesti priznavanju kulta bogova radije ljubeznošću i poukom. pobliže o samoj činjenici. koji su bili izabrani među činovnicima osobito vjernim državi. koja je nedavno dobila važan potporanj u jednom nalazu papirusa. njezinu toku i vremenu. učinili gospodarom Italije i Afrike. taj dokument iz vremena oko 324. javno izvješeni. vodeći su se kršćani opet hapsili. kojima u tom pitanju raspolaže. a njegov poziv za odgajatelja najstarijeg carevog sina Krispa pokazuje veličinu povjerenja. Drugi suvremeni autor. oni su bili. Zato se i u njega sumnja da Konstantina gleda u prelijepu svjetlu i da stoga iskrivljuje zbilju. kojemu su se kršćani odavali u svojim crkvama.

koji se održao godine 310. time izražava novu političku koncepciju. Već se rana predaja o caru Konstantinu ističe dvjema crtama: žestinom stavova za cara i protiv njega. Likovi na novcu pokazuju da se Konstantin odvaja od tetrarhijske teologije tako da umjesto Herkula odabire Sol invictus svojim posebnim zaštitnikom. Već smo spomenuli njegovo distanciranje od oštrih edikata progona. U brzom naletu pregazio je Konstantin Maksencijevu obranu. koje nadilazi sve bogove. te tako želi cara vjerojatno uvrstiti u ono vjersko strujanje 3. Preko svoga sina našla je kasnije put do kršćanstva. prilikom posjeta nekom Apolonovu svetištu u Galiji. Car koji se utiče njegovoj zaštiti i uživa njegovu pomoć. kako to uspijeva samo velikim povijesnim ličnostima. roditelji dječaka koji se rodio oko 285. koji je vladao Italijom i Afrikom. Maksencije je. i sklonošću prema stvaranju legende. s brojčano slabijom vojskom upustio u borbu protiv uzurpatora Maksencija. protiv savjeta svoje okoline.. i time o religioznom razvoju u njegovoj mladosti. Prvi korak prema ostvarenju svoje koncepcije poduzeo je Konstantin u jesen godine 312.Isto tako i slike na novcu sa svojom religioznom simbolikom daju uvid u promjene vladarovih nazora. čime ga je već držao Aurelijan. Konstancija. Te se predodžbe javljaju u panegiriku. Je li prilikom svojega stupanja na vlast. jer ženidba viših oficira u provinciji s domorotkinjama nije bila dopuštena. druga njegova kći. koji se Konstantinu objavio na poseban način. a njegov je zaštitnik Sol invictus u obliku galskoga Apolona. iz toga se može zaključiti da je svjesno otklanjao svaku prisilu u vjerskim pitanjima. Vrela daju samo oskudne podatke o Konstantinovu djetinjstvu i mladenačkoj dobi. kako to. raspoređenu do Alpa. Od temeljnog je značenja činjenica da je Konstantin u to vrijeme na poseban način otvoren prema religioznom pitanju. da bi sklopio staleža dostojan brak s Teodorom. vratio početkom 312. zadržao je očevu vjerskopolitičku liniju. koje je nosila jedna njegova kći. Stoga Konstantinova propaganda i nije Maksencija naznačivala kao progonitelja kršćana nego kao tiranina koji je svoje podanike izrabljivao i mučio i od čijeg se jarma Rim trebao osloboditi. Svoju osobnu religioznost nedvojbeno povezuje s poslanjem koje mu je božanstvo namijenilo za sav Imperij. navodno. i u nju je Konstantin ušao kad se godine 305. pozvan je da vlada sudbinom cijeloga Imperija. stoljeća koje je sve više isticalo jedno božansko biće. Nije sigurno je li otac u religioznom smislu dublje utjecao na sina. Povezanost s majkom bila je duboka i trajna. koji se na području njegove vlasti osobito štovao. čini se. Atmosfera Konstantinove očinske kuće bila je svakako prijateljska prema kršćanima. No treba računati i s jakim dojmovima koje je u svojim osjetljivim mladenačkim godinama primio na Dioklecijanovu dvoru. nego se legitimira njegovim podrijetlom iz carskoga roda. nego se osjećao povezanijim s Marsom. pokušao za se pridobiti kršćane. obećavši mu za to ruku svoje sestre Konstancije. koja je posjedovala natprosječne sposobnosti. očeva vojska proglasila augustom. Nije se naglašeno ponašao kao herkulovac. vidio je. godine. Maksimijanovom pastorkom. kaže se da je zaštitnik te dinastije i njezina prisutnog člana Apolon. on je bog cijeloga Carstva. mora ostati otvoreno. Na pozitivne odnose Konstancijeve obitelji prema kršćanskim krugovima možda upućuje ime Anastazija. dobio u . moglo bi se ovdje pomišljati na izrazitu nezavisnost od službene vjerske politike Dioklecijanove tetrarhije. Prethodno je za svoj pothvat osigurao Licinijevu privolu. Bog Sunca štovao se u svim dijelovima Carstva u raznim likovima. nakon svoga bijega iz Nikodemije. Euzebije naznačuje Konstancija kao pristašu monoteizma. Time se objavljuje carev zahtjev za sveopćom vlašću.. nekadašnja vlasnica gostionice nije bila s Konstancijem povezana zakonskom ženidbom. Tu se vidi da je životno djelo toga vladara tako duboko utjecalo na sudbinu suvremenika kasnijih naraštaja. u Galiji kao Apolon. kad bi se u Maksenciju htjelo vidjeti tlačitelja kršćana. Konstantin joj je mogao dati ulogu prve žene u Carstvu. a koje se tada moglo naći samo u kršćana ili Židova. kad se. dakle široku praktičku toleranciju prema svojim kršćanskim podanicima i svjesnu nezavisnost prema istočnim vladarima. boga s Viktorijom kako mu pružaju lovor-vijenac s brojem XXX te mu tako obećavaju pobjedu i dug Život. gdje je doživio početak i svu težinu progona te možda već tada osjetio njegovu problematičnost. kad je povrh odredaba Galerijeva edikta od 311. Tu se Konstantinovo pravo vladavine ne obrazlaže više njegovom pripadnošću tetrarhijskom sustavu. Kad je Konstantina 306. u vojsci kao Mitra. tvrdi Laktancije. rimskoj kršćanskoj općini njezina zaplijenjena dobra. protiv kojega bi Konstantin nastupio kao osloboditelj. kad ga Maksimijanov pad dovodi u odlučujuću situaciju. Nekoliko godina nakon Konstantinova rođenja otac se s njom rastao. Krivo bi se razumjela pozadina te borbe. proglasio opći edikt tolerancije. no ipak nije isključeno da je u pojedinim slučajevima kršćanskim općinama izričito zajamčio slobodu njihova kulta. vratio na Zapad ocu. Sin je vjerojatno ostao najprije kod svoje majke Jelene i tako vjerojatno primio svoje prve vjerske dojmove od te žene. summus deus. naprotiv. kasnije je uvjerena kršćanka. To se posvema očituje godine 310. u Trieru u carevoj prisutnosti. koju je izvanredno dobro odigrala. kao samovladar. Sigurno su Konstancije i Jelena. bili poganske vjere.

U jesen godine 313. bilo je kasno popodne. Pobjeda je značila da je o njoj odlučio kršćanski Bog i da se on sada mora priznati Bogom-pomagačem. dok se Konstantinu otvorio put u tradicijama najbogatiju prijestolnicu Zapada. usprkos strahovanjima svojih oficira. Prvi izvještaj o tome nalazimo u Laktancija. međutim. u kojoj je Maksencije izgubio prijestolje i život. tako piše Euzebije. listopada 312. To je opis čudnovata događaja. htio je pohod protiv Maksencija povesti pod zaštitom boga svojega oca te mu se u molitvi obratio da mu o'bjavi i pruži pomoć. Na tom vojnom pohodu uslijedio je odlučujući Konstantinov okret prema Bogu kršćana. prije početka njegovih bližih odnosa s carem. Od toga događaja potječe njegovo štovanje Krista kao njegova Boga-zaštitnika. još manje ima razloga da se traži neki književni uzor za njegov izvještaj i da se on nalazi kod poganskog panegiričara. opisujući svečan. tj. sve su to formulacije koje su bile razumljive i kršćanima i neoplatonicima. U noći koja je slijedila ukazao mu se Krist s križem i naložio mu da u svom ratu nosi znak križa kao zaštitu. S prečke je visjela četverouglasta zastava. kako to svjedoče suvremeni kršćanski pisci. dugačka motka s prečkom nosila je na vrhu vijenac. a i u svojoj »Povijesti Crkve« govori o tom kako je Konstantin na početku vojne protiv Maksencija u molitvi zatražio pomoć od Krista. ne spominje . pošao u boj. koji priča kako je Konstantin u snu bio opomenut da stavi nebeski znak Boga na štitove svojih vojnika te se tako usudi poći u boj. nego pod zaštitom kršćanskog Boga. poganski panegiričari i Konstantinovo ponašanje neposredno nakon pobjede. koji svom štićeniku daje neposredne upute. godine. opisuje znak na vojničkim štitovima kao kosi X. da mu događaj uopće nije bio poznat i da ga je kasnija ruka uvrstila u »Vita Constantini«. i to je bio poticaj njegovu okretu prema kršćanstvu. no zaključak. Sam Laktancije ne pokušava nikakvo tumačenje psihološke pozadine toga događaja. koji se pouzdao u moć poganskih bogova. Tada je. no kako li se proširio u usporedbi sa sažetim Laktancijevim prikazom! Konstantin. Konstantin je navodno u sporazumu s bogom. on ga je preobrazio u Kristov monogram. vidjeli »na nebu iznad sunca pobjednički znak križa iz svjetla« i riječi: »Po ovome pobijedi – τούτψ νίκα«. jer je u sebi jasan.i ulazak Konstantina u Rim. jasno dotiče viđenje križa. Odluka je pala u korist Konstantina na sjeveru grada u bici na Milvijskom mostu 28. koji se razumije iz situacije neposredno prije borbe. te je mora prihvatiti kao činjenicu. kako se prepričavao u carevoj okolini kad je Laktancije oko 318. Pojedinosti koje su u stilu legende dodane kasnije ne smiju odvratiti pogled od stvarne jezgre obaju izvještaja: Konstantin je bio uvjeren da mu je znak križa bio objavljen na početku vojne protiv Maksencija. onu reviziju događaja koja se u Konstantina oblikovala u vremenskoj udaljenosti od samog događaja i u preobraženu pogledu na njegov uspješan put. kao što se dosad običavalo. koji je protivnik htio braniti kao posljednju utvrdu. koji je stajao uza nj i s kojim ga je povezivala duboka tajna. a još je manje može rekonstruirati suvremeni povjesničar. Bliski bog. Ne postoji nikakav razlog da se popravlja Laktancijev tekst. što nije bilo moguće prije 325. te je s njegovom pomoći pobijedio svojega protivnika. Nameće se pitanje u kakvom je obliku taj okret našao odjeka u Konstantinovoj još poganskoj okolini. slavio je poganski panegiričar u Trieru Konstantinovu pobjedu nad Maksencijem te je po predaji morao govoriti o bogu koji je udijelio pobjedu. Opaža se da govornik za nj ne upotrebljava neko ime. to se pričanje ne može ni sadržajno ni formalno smatrati predloškom Laktancijeva izvještaja. koji je kasnije dobio ime labarum. znak koji u ono vrijeme kršćanima. Važnije je što isti govornik. nije prihvatljiv. jer mu je taj bog obećao pobjedu. dakle crux monogrammatica. koji govori o Konstantinovu posjetu galskom Apolonovu svetištu godine 310. dakle + koji savijanjem vrha postaje P. dakle. kako ga je Konstantin kasnije dao izraditi i na svojoj kacigi. Moralo se uočiti da Euzebije taj izvještaj o viđenju križa ne donosi ni u posljednjem izdanju svoje »Povijesti Crkve« (oko 324). jer Euzebije u svečanom govoru prilikom jubileja careve vladavine 335. Očito je isti događaj u središtu izvještaja što ga Euzebije oko 25 godina kasnije donosi u carevu životopisu. u sredini kojega se nalazio Kristov monogram P. U »Vita Constantini« donosi. zastava već bila postala carskim stijegom. Taj se Laktancijev tekst sam po sebi razumije. čime je mogao zaključiti osvajanje čitavog evropskog Zapada i sjevera Afrike. koji se nameće. objavio svoju »Knjigu o smrtima progonitelja«. iznad nje su na prečki stajala poprsja cara i njegovih sinova. Laktancije u svojem pričanju ne govori o čudesnim događajima. Uto su car i vojska. godine. Car je dao prema svim podacima načiniti stijeg. pod poganskim magičnim znakom. Euzebije se poziva na to da je sam vidio tu zastavu.ruke čitavu gornju Italiju i približio se gradu Rimu. prvu etapu na svojem pobjedničkom putu prema univerzalnoj vlasti). uzrok je njegove naredbe koja je bila lako provediva i izražaj koje je svima odmah bio razumljiv: car i vojska idu u boj ne više. pokazuju na kakav način govori Konstantin svojoj okolini o događajima. car je poslušao tu uputu i dao staviti na štitove kraticu za »Krista« tako da je koso napisano slovo X savinuo na gornjem kraju. koji mu u tajnom razgovoru obećaje pobjedu. uz pravi Kristov monogram P nije više bio nepoznat. Carev san.

Da je taj . može dokazati na novcu. iako polako. kojemu je. Važniji je jedan drugi spomenik. a pismo Cecilijanu pokazuje posebno zanimanje cara za kultne potrebe katoličke Crkve. car ih je očito izostavio i tako opet dao na znanje da svoju pobjedu zahvaljuje nekom drugom bogu. ali ga i kršćani mogu tumačiti u svojem smislu. koje uz poganstvo sada uvažava i kršćanstvo. koje su slijedile neposredno nakon pobjede u listopadu 312. iako vrlo suzdržljivo. isti znak na carevoj kacigi. po Konstantinovu osobnom nalogu. koji se temelji na spoznaji. uvođenje Kristova znaka na novac nije bilo moguće bez careve privole. Novac iz sisačke kovnice donosi od 317/318. Još negdje iste godine morao je Konstantin uputiti Maksiminu pismo. Osjeća se dužnim da osigura ne samo slobodu toga kulta – to čini i Galerijev edikt – nego i njegovo egzaktno i najdostojnije vršenje. ukrašen statuama i reljefima koji su odgovarali predodžbama poganskog senata. o tome smo već govorili. pojavljuje se novac s Kristovim monogramom u polju uz vexillum. Slavoluk. Daljnje pismo upućeno je izravno katoličkom biskupu Cecilijanu Kartaškom. koji se u tom pismu pojavljuje već kao Konstantinov savjetnik u crkvenim pitanjima. dok se Konstantin pouzdao u upute svoga boga. dovršen 315. pravom izrazu snage. To. one same isključuju datiranje toga preokreta u vrijeme oko 324. To se slaže i s daljnjim napuštanjem uobičajene poganske prakse. što joj ga je davao Konstantin. Bez obzira na daljnje vjersko-političke careve mjere do početka njegove samovlade. u Konstantinovu kovanju novca. To božanstvo ovdje je još uvijek neoplatonsko najviše biće. spasio sam i oslobodio vaš grad od jarma tiranina i vratio senatu i rimskom narodu sa slobodom staro dostojanstvo i stari sjaj». koji je također trebao sačuvati uspomenu na pobjedu i tumačenje. Ako se u njemu i ne želi vidjeti više od dokaza za neutralno carevo držanje. jer je u tom vidio pretpostavku za uspjeh djela koje je započeo. u kojem zahtijeva prestanak progona kršćana u istočnim pokrajinama. Za stav cara prema kršćanstvu značajne su napokon još neke mjere.tradicionalnu povorku pobjednika na Kapitol ni ondje uobičajenu žrtvu Jupiteru. bio je. što ga je caru nakon njegove pobjede posvetio rimski Senat. I natpis uz kip proizlazi iz Konstantinove inicijative te tumači znak u ruci kipa: »Po tom spasonosnom znaku. ali još uvijek nema razumijevanja za njegov nutarnji sadržaj. naravno. kršćanski križ vjerojatno u svom monogramskom obliku. Te crte ne dopuštaju nikakav sud o . Uz likove starih božanstava. Napokon se tok okreta prema kršćanstvu očituje. u Ticinumu pokazuje na srebrnom medaljonu Konstantinovu glavu pokrivenu kacigom i na prednjem rubu sljemena kacige jasan Kristov monogram P.lahtjev izveden i kako je izveden. koji oslobađa kler kartaške Crkve od javnih služenja da bi se nesmetano mogao posvetiti bogoslužju. No zajedno nužno dovode do zaključka da se u Konstantinu u tom razdoblju dogodio osobni preokret prema kršćanstvu. napuštanje štovanja Boga. da se gledanjem utrobe žrtvene životinje prorokuje budućnost. nego pobjedu pripisuje »nadahnuću božanstva« i duhovnom liku cara. to se upotreba Kristova monograma na carevoj kacigi jedva može tumačiti drukčije nego da je riječ o osobnom Konstantinovom uvjerenju. Izdanje koje je kovano prilikom decenalija 315. Tako je taj kip ne samo formalna novost. ukoliko je prvi primjer careva kipa s vojničkim znakom. No natpis na slavoluku je suzdržljiviji i ne sadrži to ime. Maksencije je to prije borbe poduzeo. kome se daje veća svota za kler »pravovaljanog i vrlo svetog katoličkog kulta«. dovelo je državu u ozbiljnu opasnost. U tom carevu stavu jasno se očituje kako se u njemu predodžbe iz rimskog shvaćanja religije bore s novim vjerskim idejama. pojavljuju se polako i kršćanski znakovi. osobito nepobjediva Sunca koje se još do godine 322. što ga je u njemu probudio možda španjolski biskup Osije od Cordobe. To je carev kip na Forumu. sigurno imaju različitu dokaznu snagu. Konstantin je shvatio važnost kršćanskog bogoslužja. daje u jednom pismu prefektu Anulinu u sjevernoj Mrici nalog da se vrati zaplijenjena crkvena imovina. tj. Panegiričar daje jasno naslutiti da se Konstantin nakon pobjede nad Maksencijem udaljuje od poganskih kultnih običaja. nego na Laktancijev signum caeleste dei. nego osobito jasno osvjetljuje Konstantinovo uvjerenje da ga je taj znak vodio i njegovu volju da ga javno prizna. No Konstantinovo »obraćenje« valja shvatiti samo kao jedan okret. a od 320. taj je smatrao da je Sol invictus carev bog-zaštitnik te dao prikazati Konstantina kako trijumfalno ulazi u grad s atributima i gestom Boga sunca. o kojima smo govorili. Može li se . Oba akta daleko nadilaze namjere Galerijeva edikta. Crkveno bogoslužje stoji u središtu trećeg vrlo važnog spisa. tako Konstantin obrazlaže svoju mjeru i pri tom se poziva na mnogostruko iskustvo.reći da je cara na taj brzi korak potakla samo želja da pokaže Maksiminu kako se smatra prvim augustom? Još iste godine 312. ne može se pomišljati na uobičajeni vexillum u carevoj ruci koji bi onda kršćani smatrali križem. da Bog kršćana jedini ima pravo na štovanje kao najviše biće. što se možda već dulje u njemu razvijala. godine. stavljen u desnicu »znak patnje koja donosi spasenje«. Prema tim riječima natpisa. Pojedine crte Konstantinova ponašanja prema kršćanstvu u godinama 312/313. te joj zato brižno bogoslužje donosi sreću i rast.

Kršćanima se moraju bez traženja naknade vratiti sve zgrade u kojima su se nekada sastajali. a suvisli prikaz i ocjenu moramo ostaviti za kasnije. no i svojim dobrohotnim tonom punim poštovanja. Od milanske konvencije 313. Liciniju je osvajanje istočnih područja donijelo izvanredno velik porast moći. te tako očituju njegov udio u sadržaju milanske konvencije. na vijećanje o novonastaloj političkoj situaciji uslijed Konstantinove pobjede. sad je još pokušao ediktom o neograničenoj toleranciji zadobiti simpatije svojih dotadanjih kršćanskih podanika i počeo spremati novu bitku. ako je prije boja bude molila cijela vojska. I posebne odredbe o crkvenom posjedu odgovaraju mjerama. no Konstantin je u svojoj duhovnoj budnosti već sada osjetio da mu se nameće jedan problem i jedna zadaća. tako da je Konstantin morao svoj konačni cilj. čime se ove priznaju pravnim osobama. koje sadržajno i snagom svoga izričaja. koji se vrlo malo razlikuje od onoga grčkoga u Euzebija. kad je o Maksiminu govorio da se prije bitke zavjetovao Jupiteru kako će u slučaju svoje pobjede iskorijeniti kršćansko ime. Ta je sudbina snašla i Dioklecijanovu ženu i kćer. Taj se posjed treba dati u ruke pojedinim kršćanskim općinama. Tako su se oba augusta najprije dala na učvršćivanje i osiguravanje stečenoga. koje su se bile povjerile Maksiminovoj zaštiti. u tome vide jamstvo za daljnju dobrohotnost najvišeg božanstva (summa divinitas). svatko. Jedva se može pogriješiti ako se u spominjanju božanske sklonosti misli na uspjehe Konstantinove vojne. koju su carevi osjetili u tako važnim stvarima. No da se dogovor nije kretao samo oko toga kako će se provesti Galerijev edikt nego i oko načelnog proširenja sadržaja tog edikta. da će tim postupkom prema kršćanskoj vjeri božanska sklonost.tome koliko je Konstantin prodro u razumijevanje kršćanske poruke o otkupljenju ili koliko je načela kršćanske etike učinio normama osobnog djelovanja. kako se to ranije pretpostavljalo. U vjerskom pitanju držao se Licinije smjernica milanske konvencije. koje je objavio nakon svoje pobjede nad Maksiminom Dajom. Najprije se naglašuje kako carevi žele da se vjerska pitanja srede u smislu tolerancije. uspostavu jedne univerzalne rimske vlasti. koji je sada i tu mogao objaviti milanski dogovor. do početka samovlade 324. Sadržajno. Laktancije je borbu između dvaju vladara prikazao kao vjerski rat. prešao na Balkan. koji međutim nije fiksiran u obliku nekog milanskog edikta.a je u tome tešku izdaju vjere i nazvala krivce traditores. kako se naime ima ocijeniti krivnja onih kršćana koji su za Dioklecijanova progona izručili svete knjige poganskim vlastima. pa i kršćanin. Prvi datira iz Nikomedije. u Tarzu predala je sva istočna područja u ruke Licinija. gdje se ujedno slavila svadba Licinija i Konstancije. drugi se nalazi kod Euzebija i bio je vjerojatno namijenjen Palestini. koji će ga ubuduće neprestano privlačiti: privođenje kršćanske Crkve državi i traženje nekog oblika zajedničkih odnosa koji bi odgovarali njegovoj predodžbi o obostranom poslanju. Tako je po prvi put u većoj mjeri došao u dodir s nutarnjim crkvenim razvitkom u sjevernoj Africi. sastali su se Konstantin i Licinije u Milanu. molitva je neutralna. O donatističkom pokretu možemo ovdje govoriti samo koliko je potrebno za razumijevanje osobnog carevog držanja prema kršćanskoj vjeri. Jedna skupina vjernih vidjel. ima punu slobodu slijediti vjeru koja mu najviše odgovara. istrijebljeni su bez milosti. Njegova skora smrt u jesen 313. U veljači 313. a Laktancije ga donosi na latinskom. no Liciniju objavljuje anđeo molitvu kojom se zaziva summus deus. koje bi još kod Galerija bilo nemoguće. Ta se predodžba mijenjala i bistrila dulje vremena iskustvom koje mu je davalo sve dublju spoznaju posebnosti kršćanskog svijeta i njegovih specifičnih pitanja. zauvijek ostati uz njih u njihovu uspješnom djelovanju za javno dobro. daleko nadmašuju Galerijevu snošljivost. kad je na početku 313. među kojima je bilo laika i . a kršćansku crtu predstavlja samo anđeo koji donosi objavu. Ona se smije smatrati vjersko-političkim programom koji je najprije želio ostvariti. može se ustanoviti usporedbom Galerijeva teksta sa sadržajem dvaju Licinijevih edikata. U vjerskim pitanjima postignut je dogovor. Pobjednik se nije pokazao velikodušnim prema Maksiminovoj obitelji i bližim pristašama. Na kraju se izriče uvjerenje. No odredbe programa nisu mogle koristiti kršćanima istočnih provincija i Egipta prije nego što se raščistila dugotrajna napetost između Licinija i Maksimina. Ona će mu donijeti pobjedu. gdje je neposredno prije njegove pobjede došlo do duboka raskola među tamošnjim pristašama kršćanstva. dakle u vrijeme kad je znao da je Konstantin vezan ratom protiv rajnskih Franaka. Vanjski poticaj za donatistički raskol proizašao je iz pitanja crkvene discipline. poziva se u uvodu izričito na pregovore između Konstantina i Licinija u Milanu. Maksimin je odlučno potučen kod Drinopolja i Licinijevim brzim pokretom potisnut duboko u Malu Aziju. Latinski spis. Maksimin je želio spor brzo riješiti oružjem. koja je bila izražena sa žaljenjem. ostaviti za kasniju priliku. bilo da se nalaze u državnom ili privatnom posjedu. No nakon toga slijedi niz posebnih odredaba za kršćansku Crkvu. koje je Konstantin već bio poduzeo u Africi.

Pred tom se smušenom situacijom. Miltijad poziva. da je jedan Cecilijanov konsekrator. koja se osjećala povrijeđenom što je Cecilijan nekog njezina utjecajnog člana ukorio zbog pretjeranog štovanja mučenika. pa i biskupa. Jednoglasna konačna presuda toga suda proglasila je Donata krivim i potvrdila Cecilijana kao pravovaljana biskupa Kartage. do kojega mu je bilo. unutar većeg okvira. jer ih u pismu sudionicima sinode u Arlesu prvi put – i otada uvijek – oslovljava carissimi fratres. koji bi se sastojao od Miltijada i tri galska biskupa – to su biskupi Arlesa. dao izvijestiti o stanju u novostečenim područjima. tamo će crkveni sud. No donatisti su kod cara uložili žalbu zbog pogrešaka u postupku. po kojemu je raskolnička Crkva. što se brzo širila dobila svoje ime. Slučaj je preuzeo prvi biskup Numidije Sekundo od Tigizisa i iznio pred sinodu od 70 numidskih biskupa. Nakon bezuspješna rada sinode u Arlesu odlučio je Konstantin da ipak dokonča donatistički raskol svojim sredstvima.klerika. upotrebljava ime cultor dei. prema tome se sakramenti. Spor se do krajnosti zaoštrio kad se isprepleo s osobnim interesima oko nasljedstva biskupa Menzurija Kartaškog godine 312. tj. Car zna da je na strani te zajednice ako za sebe i za Elafija. našao Konstantin kad se 312. a car se našao primoranim da o pitanju dade još jednom raspraviti. kojim tumače svoje držanje prema Cecilijanu i mole da galski suci riješe spor Konstantin prihvaća taj prijedlog te se obraća tadašnjem rimskom biskupu Miltijadu. a od ljeta 313. isto tako nije mu uspjelo umjesto Cecilijana postaviti drugog biskupa u Kartagi. Dakako da Konstantin u ono vrijeme nije mogao razumjeti dogmatsku pozadinu spora. biti govora. O preuzetnom zahvatu carske vlasti u nutarnje poslove Crkve ne može. nisu mogli smatrati valjanima. po kojem je valjanost nekog sakramenta ovisila o milosnom stanju djelitelja. predali preko prokonzula Anulina memorandum. otpadnik. Crkvu sada vidi kao zajednicu. koja je Cecilijana proglasila svrgnutim. što se ovdje može smatrati zamjenom za christianus. Kada Konstantin nadalje kaže da summa divinitas može i njega zvati na odgovornost ako ignorira raskole u Crkvi i da on može naći mira tek kad se u njoj opet uspostavi bratska sloga. koja u bratskoj slozi iskazuje svojim kultom istinsko štovanje Boga. no može li se takvo nutarnje crkveno pitanje prenijeti svjetovnom sudu? Konstantin se odlučuje za suce biskupe. te tako Crkvu osjeća i kao posrednicu u spasenju. očito kao članove nekog većeg consiliuma. koji već zarana pokazuje poznavanje prilika među afričkim klerom. Prvi je izvještaj vjerojatno dobio od Cecilijanovih pristaša. kako smo već rekli. Iz tog dokumenta jasno proizlazi da se car osjeća u položaju koji mu je s više strana posve nov. No njegovo nastojanje oko mira nije imalo nikakva uspjeha kad je donatističkoj delegaciji u Arlesu najprije zabranio povratak u Afriku. U tom postupku numidskog episkopata nedvojbeno igra neku ulogu i stanovito suparništvo s Kartagom. ugrožava svoje spasenje. kome saopćuje što je odlučio: Cecilijan mora s 10 biskupa po svom izboru i s 10 po izboru protivne strane doći u Rim. ali se boji za njezin ugled i univerzalni zadatak kada upozorava da međusobna svađa kršćana odbija pristaše poganske religije. koja je za neupućena promatrača bila samo teško pregledna i još manje shvatljiva zbog osobnom mržnju zatrovanog neprijateljstva obiju skupina. Najprije je smatrao da je raskolom ugroženo pravovaljano izvođenje kršćanskog bogoslužja. ovaj put u Arlesu ljeti 314. Na to su se ovi obratili izravno caru. kako bi se narušavatelji mira – u početku je takvima smatrao donatiste – vratili redu. Još se ne osjeća njezinim potpunim članom. toplim im riječima preporučuje da se mole »kako bi se naš Otkupitelj uvijek meni smilovao«. duhovni vođa opozicije. Na koncu jamči da vrlo poštuje katoličku Crkvu i nipošto ne želi da u njoj bude raskola. najavio je car obim strankama da će sam doći u Afriku i izjavio da želi privesti sve ljude istinskoj vjeri i dostojnom . Donat. Kad se njegova dotadašnjeg đakona Cecilijana pozvalo da bude kartaški biskup. kao što se običavalo prilikom vrlo važnih odluka. Iz careva poziva očituje se dvostruki napredak u njegovu shvaćanju kršćanstva. Car u svojem osjećaju pravednosti ne može odbiti taj zahtjev. koji je poznat kao kršćanin. Jedna kršćanska konfesija poziva u pomoć državnu vlast i moli je da odredi nepristrane suce. onda se ovdje jasno osjeća sve veća osobna povezanost s Crkvom. želi dakle spor ostaviti u crkvenoj nadležnosti te se nada da će se tako vratiti mir. zato je spreman staviti Crkvi na raspolaganje pomoć državnih činovnika. uz brojne biskupe. Uspostavlja se i osobni odnos prema biskupima Crkve. Tko ne poštuje jedinstvo te zajednice. Prijeteći se. no pri tom je posve očito i goruće njegovo zanimanje za ponovnu uspostavu mira unutar te Crkve. pars Donati. dakle. možda preko biskupa Osija. Car naglašuje da istraga protiv Cecilijana mora ustanoviti udovoljava li »štovanja vrlo vrijednim crkvenim propisima«. kojima je za njihovo putovanje stavljena na raspolaganje carska pošta. daljnjih 15 talijanskih biskupa. osdbito stalo. Autuna i Kölna – nakon preslušanja izreći svoju presudu. Feliks od Aptungija. Pitanje je postalo teološki važno kad se povezalo s posebnim mišljenjem tradicionalne sjevernoafričke teologije. bio traditor. koje je podijelio neki traditor. zacijelo ne protiv carevih nakana. proglasila je jedna skupina u općini. ali su mu odmah bile jasne negativne posljedice za jedinstvo kršćanskog zajedništva kao cjeline i stoga se trudio oko njegove ponovne uspostave. Protubiskup Cecilijana postao je najprije Majorin.

Zakon iz svibnja 323. da čuva jedinstvo. Što presudi lex christiana postaje pravovaljano. Opći smjer Konstantinova zakonodavstva. briga za kršćanski kult proizlazi iz osobnog nutarnjeg zanimanja. koje njihovi prijašnji drugovi u vjeri progone.štovanju svemogućega Boga. Vjerskom rangu dana odgovara da se istakne osobito pobožnim djelima. No već se ovdje javljaju opasne mogućnosti. Pri tom ne može biti riječ o uklanjanju neke zlouporabe. osobito je važna jasno uočljiva careva tendencija da moralne i religiozne vrednote kršćanske vjere i autoritet vođa kršćanskih zajednica upotrijebi na dobro države. da se brine za naviještaje prave vjere. godine. koji su se počeli pojavljivati od 317. Car stoji pod utjecajem kršćanskih predodžbi. kako bi spasio jedinstvo kršćanske Crkve. izjavljuje da kršćani mogu pred biskupom u punoj pravovaljanosti dati slobodu svojim robovima. a u pojedinim slučajevima kršćanska religija već uživa stanovitu prednost. klerike ili laike. iako su se njegovi napori temeljili na uvjerenju da tim putem mora poći po dužnosti svoje vladarske službe. koja se ničim nije mogla nadzirati. jasno stavio na stranu Cecilijana i njegovih pristaša. Tu se ocjenjuje samo katolička vjera kao cultus dei. Ti Konstantinovi zakoni iz razdoblja prije njegove samovlade potvrđuju dosad stečenu sliku. S dosad prikazanim sve ve6im približavanjem cara kršćanstvu slažu se i neki zakoni. Taj se nadzor postizava ograničenjem običaja na javno vršenje. te se iz toga nedvojbeno vidi njegov stav. Kršćanski obraćenici sa židovstva. koje pokazuje sve veće poštovanje dostoj. a bogohulna zavist pogana nastoji ih U toj zadaći spriječiti – sadrži opet jasnu ocjenu stare i nove religije. ni poganstvo ne mogu tvrditi da ga posjeduju. slijedi i naredba iz 315. Car je ipak odustao od puta u Afriku. potvrđuje je Konstantin još jednom. Konstantin je već rano morao iskusiti da se raskoli u kršćanstvu samo još više učvršćuju ako se žele riješiti sredstvima državne vlasti. koji oslobađa neoženjene one bez djece od stanovitih nameta. upotrijebio je vojsku. Karakteristično je da Konstantin ovdje pogansku religiju kao takvu više ne naziva neutralnim imenom nego prezirno kao superstitio. temelji se na konkretnom slučaju. da sudjeluju u poganskim lustralnim žrtvama. te se tako sprečava mogućnost tajne propagande. careva je zadaća (munus principis) da ukloni sve zablude. jedino je kršćanstvo vera religio s kojom se car osjeća povezanim. kao što je oslobađanje robova. jer haruspicije ostaju još dopuštene u javnosti. godine. jer se ne smije obeščastiti lice čovjeka. No upravo su na privatnom području omogućavale pristašama poganstva djelotvornu propagandu za njihovu religiju. uvođenje državnog praznika prvog dana u tjednu želi bez sumnje istaći Gospodnji dan kršćanske Crkve i time jednu bitnu crtu njezine liturgije.anstva čovjekove oslobe. dao donatističke biskupe prognati i njihove crkve zaplijeniti. ako sporne stranke zatraže od suca da njihov slučaj prenese biskupu. Slična humanitarna tendencija povezuje se s priznavanjem vođe kršćanskih zajednica. a klerici u određenim slučajevima i bez pismenog postupka i svjedoka. koja zabranjuje da se osuđenima na prisilni rad ili cirkuske igre žigoše lice. primjenjujući ga konkretno na kršćanstvo. i 320. godine. godine. ni židovstvo. koji predviđa kaznu bičevanja ili veliku novčanu globu za one koji sile pripadnike kršćanskih zajednica. koji nalaže da u taj »častan dan« miruju sudovi i obrtnici. U zakonu. smatra se vjerski značajnim djelom. Iz tog pisma vikaru Celzu govori posve jasno svijest o poslanju kršćanskog vladara. kada edikt. Tu se nedvojbeno osjeća biblijsko-kršćanski karakter tog obrazloženja. Dvostruki edikt o haruspicijama iz godine 319. Isto poštovanje pred biskupskom službom očituje se u važnoj odluci. ali je tako samo stvorio mučenike i mučeničko raspoloženje te je na neko vrijeme s rezignacijom napustio borbu. Posebnu pogodnost za katoličku Crkvu predstavlja zakon koji svakome daje pravo da oporučno ostavi katoličkoj zajednici što god želi. U tom dies solis ne može se ovdje gledati dan koji bi bio posvećen Suncu. stoje pod posebnom pravnom zaštitom. strogo kažnjavajući vršenje toga običaja na privatnom području. smije se s pravom vidjeti obazrivost prema asketskom staležu ranokršćanske velecrkve. što se smije potvrditi toga dana službenim protokolom. koji pozitivno po'kazuju utjecaj kršćanskih ideja ili ograničuju opseg poganske vjerske djelatnosti. ali se u jednom pismu s kraja 316. Držanje . upućen biskupu Osiju. kojom se kršćanskom biskupu prepušta i presuda u građanskim sporovima. njegov način izražavanja -klerici posvećuju svoju pobožnu djelatnost božanskom kultu. Neke zakonske odredbe moraju štititi milanskom konvencijom ustanovljeno pravo slobodna vjeroispovijedanja. Kad u Lukaniji pogani ne žele priznati klericima povlasticu imuniteta. Tako pojedine crte javnoga života onoga vremena već poprimaju kršćansko obilježje. Protiv nemira. Od presudne je važnosti Konstantinov zakon o nedjelji od ožujka/srpnja 321. Budući da oslobođenje robova mora uslijediti »u krilu Crkve«. slična odredba ne postoji za židovske ili shizmatičke općine. da osigura štovanje Boga. koje za Crkvu proizlaze iz svijesti o poslanju nekog kršćanskog vladara ako on vjeruje da je na osnovi religioznog poziva opunomoćen da izravno zahvaća u isključivo crkvene nutarnje probleme. koje je stvoreno po ugledu pa nebesku ljepotu.87 ograničuje pogansku religioznu praksu.

. Prvi vojni sukob u jesen 316. sigurno znanje o vlastitom izabranju. tvoje ime ljubim. u Panoniji i Traciji nije donio konačnih rezultata. no kasnije ga dao smaknuti. U istom pismu pokazuje se i careva državnička veličina. Napokon su uslijedile izravne mjere protiv crkvene organizacije kad su zabranjeni sinodalni sastanci biskupa. Potpuna Konstantinova pobjeda i time zadobivena samovlada uvela je stanovitom nužnošću novu fazu u njegovoj vjerskoj politici. dati pojedine zadaće u javnosti. »ljudi su se radovali sadašnjim dobrima i očekivali buduća«. kojima su oduševljeno slavili carevu pobjedu. svaki dah. na svojem području provodio smjernice milanske konvencije. Tu se Konstantin molitvom obraća svetomu Bogu: »Pod tvojim vodstvom sam započeo i dovršio spasonosna djela. u kojem se ponos pobjednika isprepliće sa zahvalnošću za izabranje. premda nije bilo nikakva naloga odozgor za opći progon. . S velikom napetošću očekivali su kršćani. davši vojsci kao stijeg labarum. dapače. Zudim za tim da sam podmetnem pleća i da ti ponovno izgradim presveti dom«. Konstantinove pobjede kod Drinopolja i na Bosporu u srpnju i kod Krizopolisa u Maloj Aziji u rujnu 324. jamči se sloboda odluke savjesti: »Svatko neka vjeruje kako mu srce hoće«. doduše. sada u konačnom obliku. Zato sam ti posvetio svoju dušu. dok je Licinije upitao pogansko proročište i žrtvama tražio pomoć u bogova. štujem tvoju moć. godine. tako npr. koja se već dulje pripremala. No veća sklonost augusta Zapada prema kršćanstvu potakla ga je da se pomalo udalji od vjerskopolitičke linije utvrđene u Milanu te da kršćane na Istoku otprilike od 320. Prvi proglasi pobjedničkog cara morali su potvrditi takve nade. ona je ipak poprimila karakter vjerskog rata koji je trebao donijeti konačnu odluku o pobjedi ili porazu kršćanstva. koja je postala neizbježna. predstojeće događaje. pobjednik ne želi progoniti pristaše poganstva ili ih siliti na kršćanstvo. drugi prognani. Razumljivo je da su se simpatije i nade kršćana Male i Prednje Azije priklonile augustu Zapada. Umjesto već ranije izražene svijesti poslanja Javlja se sada ponosno. prije svega na Istoku. dovest će Konstantina do daljnjeg važnog koraka na putu vanjskog i nutarnjeg priznavanja kršćanske vjere. Na Pontu su pojedine crkve zatvorene. Ukidanje slobode vjeroispovijesti bilo je ozbiljnije kad su se kršćani zbog vjere otpuštali iz vojske ili uprave. Dao sam tvoj znak nositi pred vojskom i doveo je tako do slavnih pobjeda. Najvišem Bogu pripada ne samo hvala. navodno zbog spremanja veleizdaje. od 313. Opširan edikt stanovnicima istočnih provincija uklonio je odmah nepravdu nanesenu kršćanima u doba progona velikodušnim naknadama. sloboda kulta zabranom kršćanskog bogoslužja unutar gradova i u zatvorenim prostorima ili zahtjevom za odijeljenim bogoslužjem za muškarce i žene. obnova i izgradnja kršćanske Crkve. Premda je smjerala prema zadobivanju političke vlasti u cijelom Carstvu. a nekolicina smaknuta.. Još se jasnije izražava osobno opredjeljenje za kršćanstvo u jednom daljnjem pismu istočnim provincijama. sloboda kršćanskog karitasa ometanjem karitativne brige za sužnje. neki biskupi su utamničeni. izloži sve većem pritisku. Dotadašnje slobode nisu. koju si objavljivao mnogim znakovima i tako jačao moju vjeru. Borba oko vlasti u rimskom imperiju između Licinija i Konstantina. sloboda naviještanja zabranom da kler podučava žene u kršćanskoj vjeri. Tek je budućnost mogla reći hoće Ii Konstantin održati tu riječ i program koji je zacrtao. kršćanstvu. što će karakterizirati sve buduće careve čine. Euzebije govori na kraju svoje »Povijesti Crkve« o svečanostima. pred očima mu je jasan cilj. njemu »dugujem svu svoju dušu.prema poganstvu načelno je tolerantno. no za Konstantina je pri tom stečeno područje na Balkanu i priznavanje obaju starijih sinova kao cezara značilo važno pojačanje njegova položaja za konačnu borbu. slijedit ću iste upute tvoje moći i poći protiv neprijatelja. a prvo ograničenje njegovih mogućnosti očituje se u zakonu o haruspicijama. izričito opozvane. U završnim se riječima očituje stvaralaštvo vladara u punoj životnoj snazi. stavio ga je Konstantin svjesno pod kršćanski predznak. i ako bi me zvala bilo kakva nužda države. Taj ga je Bog izabrao za svoje oruđe da bi narode »priveo k službi svetomu zakonu i proširio blaženu vjeru«. iako nije kao Konstantin nakanio kršćansku Crkvu približiti državi ili joj. I on je jasno vidio kakve je mogućnosti kršćanskoj vjeri moglo pružiti jedinstveno Rimsko carstvo kojim je vladao kršćanstvu sklon car. Kad je nakon opširnih priprema počeo rat ljeti 324. Licinije je. jer se više nije morao obazirati na nekog suvladara ili suparnika koji bi mislio drukčije. primorale su Licinija da obustavi borbu i prihvati pregovore s Konstantinom. svaku misao mojega duha. a druge srušene. tj. koji je svoju moć očitovao u uspjehu Konstantinove vojske. Edikt svršava opomenom da svim strahopočitanjem valja služiti »božanskom zakonu«. Razdraženi viši činovnici posegli su za nasiljem. sasvim i potpuno«. ali ipak na sitan birokratski način sužene. doduše. Ovaj je pobijeđenomu poklonio život na molbe njegove žene Konstancije i naznačio mu Solun kao prisilno boravište. Važnija su ona mjesta na kojima Konstantin tumači najnovije događaje: oni su bili velika borba za priznavanje kršćanskog Boga.

već je Celzo predbacivao kršćanstvu da posebno privlači društveno niže. Literatur und Gesellschaft im ausgehenden Altertum (Halle. poglavlje Uzroci pobjede kršćanske vjere. neoplatonizmom ili poganskim misterijskim kultovima. što teži za spasenjem. Konstantin je djelovao iz uvida u faktički već pobjedničko kršćanstvo. potvrđuju ozbiljnu volju cijele Crkve da održi visoku razinu života u općinama. jer se odmah postavlja novo pitanje zašto se u tom općem raspadu probilo upravo kršćanstvo. kad mu je dao toleranciju i prednost. jer su svi oni tvrdili da ljudskoj duši. . a ne neki drugi vjerski pokret onoga vremena. samo odgađa odgovor. ali ne obrazlažu njezinu pobjedu. Od bitne je važnosti za razumijevanje cjelokupne situacije Crkve na početku 4. 1948) 16. koje ne vidi religioznu autonomiju kršćanstva. te njihovo nastojanje oko liječenja rana. shvatili su već uzaludnost pothvata. A taj je svijet bio u raspadanju i tražio je religiozne vrijednosti. modificiranu ju je opet iznio F. Drugi odgovor na pitanje vidi u Konstantinovu promicanju kršćanstva pravi razlog za pobjedu nove vjere. taj je navodno sinkretističkom kršćanstvu donio u osnovi jeftin trijumf nad svijetom koji se rušio29. Tome ne protuslovi pad mnogih kršćana za Decijeva i Dioklecijanova progona. Posljedice i značenje »konstantinskog preokreta« Preokret u povijesti Crkve. koje je u trenutku iskušenja bilo vrelo njegove snage. Neki car nakon Konstantina morao se prije ili kasnije sporazumjeti s pobjedničkom Crkvom. No i tu pitanje o posljednjim uzrocima takva držanja i takvih visokih moralnih kvaliteta ostaje otvoreno. Činjenica aktualnog ili barem svakako vrlo mogućeg progona podvrgla je kandidate za krštenje neumoljivu izboru i pojedinim kršćanskim općinama privela priličan postotak visokokvalificiranih članova kao jedva još ikada u povijesti Crkve. Ona se temeljila na božanskoj objavi i propovijedala radosnom sigurnošću. tako možda već Dioklecijan. Mnogo istine ima u nazoru koji uspjeh kršćanstva izvodi iz vrednota što ih je moglo ponuditi kasnom helenističkom svijetu. jer nisu gajili osjećaja osvete niti težili za njom. 1. Posve je površan pokušaj da se pobjeda kršćanstva protumači procesom raspadanja. Gibbon. koja joj je donijela pobjedu nad gnosticizmom. Istina je da je kršćanstvo ovdje često moglo ući u duševnu prazninu. Bitno su bliži stvarnosti oni odgovori na gornje pitanje koji konačnu pobjedu tumače nutarnjim crkvenim činiocima. koje je Crkva zadobila prebezbrižnim primanjem kandidata u vremenima mira. no sigurno Galerije. Doduše. Isto je tako velika karitativna djelatnost ranokršćanske velecrkve bila jaka propaganda kršćanstva. koja je bila dorasla najtežim opterećenjima. I poganske se okoline dojmilo držanje kršćana prema onima koji su ih progonili. Jednako se ne može shvatiti konačni kršćanski uspjeh ako se u njemu gleda pobjeda proleterske revolucije i klasne borbe nad gornjim slojevima. koji je nadošao početkom samovlade prvog kršćanskog cara. iako nije bio progonitelj. U katekumenskoj poduci bilo im je jasno rečeno da se prilikom prijelaza na kršćanstvo od njih traži radikalan obračun s njihovim dotadašnjim životom. To shvaćanje. koji su dotad vladali Rimskim imperijem. stoljeća da se na njih ispravno odgovori. Konstantinovo djelo i njegova daljnja dosljedna prijateljska vjerska politika prema kršćanima sigurno su zadaću Crkve vrlo olakšali. Tako se s pravom ukazuje na natprosječnu moralnu i karakternu razinu većine pristaša kršćanstva. koji su rasplamsali progon. tko je to izveo. otvoreno priznavanje takvih gubitaka. postavlja dva pitanja. koju je ispunjalo svojom porukom o novom i jedinom putu do spasenja. koji ju je u svojem djelu »History of the Decline and Fall of the Roman Empire« strastveno branio. učinio je to iz duboka vjerskog uvjerenja. 29 Tu teoriju dekadencije prvi je zastupao E. No takvo gledanje zamjenjuje uzrok s posljedicom. donose ispunjenje njezinih žudnji. koji je upravo tada bio zahvatio kasnoantiknu kulturu. Maksimin Daja a i Maksencije. No toj kršćanskoj poruci spasa morala je bili svojstvena neka posljednja određena kakvoća. no iz svega kršćanskog naviještanja iz pretkonstantinskog doba može se lako vidjeti da se svjesno jednako obraćalo svim klasama i svim rasama.31. No još i tada ostaje pitanje na čemu se temelji privlačnost kršćanstva za sve društvene slojeve i sve narode. oni su samo nerado i prekasno izveli zaključke iz te spoznaje. Pitanje o uzrocima pobjede kršćanske vjere u borbi sa suparničkim vjerskim gibanjima kasne antike i s rimskom državnom vlašću često se postavljalo a davali su se na nj vrlo različiti odgovori. Altheim. Upravo se univerzalnost Crkve može s pravom smatrati čimbenikom koji je posebno pridonio konačnom uspjehu kršćanske vjere. neobrazovane slojeve pučanstva Rimskog carstva. što ga izriču Dionizije Aleksandrijski i Ciprijan. I carevi neposredno prije njega.

Taj doživljaj novosti u svojoj cjelini. što su se u prva tri stoljeća suprotstavljali njegovu postojanju. protiv koje se nikada nije nešto ozbiljno poduzelo. držimo najdubljim povijesno dostupnim razlogom koji je kršćanstvo doveo do trijumfa nad otporima. Vjera u njegovo poslanje povezivala je uza nj prve učenike.Put do posljednjeg odgovora na pitanje o konačnom uzroku kršćanske pobjede pokazuje Augustin u 7. što je u svojoj jedinstvenosti i apsolutnoj novosti ostavila daleko iza sebe sva druga vjerska strujanja toga vremena. naprotiv. koji svoja mjerila za razumijevanje tog razvoja crpe iz tadašnjih vrela.1-7) u svakoj državnoj vlasti gledalo Božju volju. što se napokon temelji na utjelovljenju. i tako kao Crkva vlasti izgubilo vjerodostojnost svojega religioznog poslanja i svojih misijskih napora. koja se protive njezinoj biti. jer je prema Pavlovu primjeru (Rim 13. te su tu temelji sustava cezaropapizma. koji je postao čovjekom. Kršćanin koji vjeruje vidi u tom događaju Božju providnost. već je pretkonstantinsko kršćanstvo samo od sebe tražilo neki podnošljiv odnos prema poganskoj državi. nastojalo zavladati područjima profane kulture. U vjeri u Bogočovjeka sakupili su se Isusovi sljedbenici u zajednici bratske ljubavi. ne mogu se osvijetliti povijesnim sredstvima. koja na žalost toj temi daje stanovit karakter fraze. Općenito vlada suglasnost o tome da je preokret u odnosima kršćanske Crkve i rimske državne vlasti. posljednji su razlozi oduševljenja praopćine. osiguralo je svoj položaj državnim povlasticama. koju su proglasili Konstantin i Licinije . vjera u njegovu otkupiteljsku smrt na križu. 2. što ga je zaslužila Kristova smrt na križu. upravo pogansko protivljenje nauku o raspetom Bogu pokazuje kako se ta poruka osjećala apsolutno novom. Često se postavljalo i pitanje o dometu »konstantinskog preokreta«. Njezin središnji sadržaj bilo je naviještanje utjelovljenja jedinorođenog Božjeg sina i njegove otkupljujuće smrti na križu. u kojoj će čovjeku nakon svoga uskrsnuća biti sjedinjen sa svojim Gospodinom u vječnom životu. kao što je to bila praksa u bizantskom svijetu. događaj od presudne važnosti za svjetsku povijest. stoljeću otkrivaju razvoj koji će obje zajednice dovesti do međusobnog priznavanja i suradnje. koji je djelovao sve do današnjice. koja je mladoj Crkvi bila bliska na njezinom prvom. Njegovu važnost neki vide u tome što je rimskom caru uspjelo savezom s Crkvom dovesti Crkvu u službu države. nema onaj revolucionarni značaj koji mu se ponekad pripisuje. Tu govori da je u spisima platonika našao mnoge spoznaje. U vrelima povijesti prvih triju stoljeća kršćanstva nije teško ustanoviti jedinstven čar i snagu koja pokreće sve sile ljudskog srca. Tolerancija prema svim vjerama. koji se bitno sastoji od suprotnosti prema svijetu. koje je kasnije susreo u kršćanskom nauku. koja je na dosad nečuven način uklonila sve društvene i rasne ograde među ljudima. vrelo iz kojega svi dosad spomenuti čimbenici poprimaju svoju snagu: lik Isusa Krista i poruka koju je naviještao. dolazi do otprilike slijedećih zaključaka. bila Isusova poru!ka o onostranosti. Drugi. crkveno se vodstvo navodno tada dalo zavesti željom za vlašću. Time je izrečen odlučujući razlog koji je doveo do pobjede kršćanstva. učinili su Augustina. Irenej je izvrsno izrazio osjećaje pretkonstantinskog kršćanstva: »Donio je svaku novost time što je donio sebe«. Crkva je navodno kriva što je šutjela pred takvim zarobljavanjem te je samo pridonijela ograničavanju svojih mogućnosti djelovanja u smislu svoje božanske zadaće. razlučivanja profanog i crkvenog autoriteta i od odustajanja od upotrebe zemaljske moći prilikom ispunjavanja misijske zadaće. Sud o »konstantinskom preokretu«. jer nije poznavao riječi Ivanova evanđelja: »I Riječ je tijelom postala i prebivala među nama«. Već mnogobrojni dodiri između sljedbenika kršćanske vjere i predstavnika rimske države u 3. Nov je bio zahtjev da životom nasljedovanja sve do žrtve vlastitog života valja dokazati istinitost svoje vjere u toga Otkupitelja. Nova je. nepresušna svježina. što su ga Kristov lik i poruka dali kasnoantiknom čovječanstvu. po njegovim riječima kršćaninom. napokon. No sudovi o njegovim posljedicama za kršćanstvo znatno se razlikuju. koji je Crkvu držao u nedostojnoj ovisnosti o državi. njezin intenzitet. već prema pogledu na svijet ili shvaćanju Crkve onoga koji želi ocijeniti taj događaj. uspjeha Pavlove misijske propovijedi i radosne spremnosti kršćanskih mučenika za svjedočansku smrt. ali se njezino postojanje i utjecajna snaga mogu jasno razabrati iz posljedica. Poruka o Bogu. Ponajprije. Nov je bio put po kojem je čovječanstvo krštenjem i euharistijom moglo imati udjela u spasenju. dijelu puta u svim prilikama i neprilikama. Kao što smo prije pokazali. Dojam da su životna snaga i jakost kršćanstva ukorijenjene u Isusu Kristu bio je napokon razlogom koji je doveo Konstantina do priznavanja kršćanskog Boga. Obje ocjene slažu se u tome što smatraju držanje Crkve u »konstantinskom preokretu« otpadom od evanđeoskog ideala. što ga je izveo Konstantin. a danas se opet nalazi u središtu žive rasprave. odlučujućem. Sve je to proizlazilo iz Kristova lika. Nastajanje te vjere. Isto je tako nečuvena novost Kristove poruke sve više privlačila ljude kasne antike. knjizi »Ispovijesti«. nada u uskrsnuće koje je obećao. što ga je proveo car Konstantin. i humilitas. vide u Konstantinovu davanju prednosti i povlastica kršćanskoj religiji prvi korak na putu sudbonosnog pogrešnog razvitka. no neoplatonizam ga nije mogao trajno privući. zbližavanje između kršćanske vjere i rimske državne vlasti.

o čijem iskrenom približavanju njihovoj vjeri nije bilo sumnje. zacijelo bi tražio previše. Tko bi uz takav teokratski nazor o kršćanskom caru očekivao od tadašnjih biskupa da odmah uoče opasnost. car njihove vjere. Osobito su kršćani istočnih područja Carstva proživjeli mnoge godine najtežeg duševnog opterećenja. Kršćansko je vodstvo zapala ovdje velika odgovornost. Opasnost za ćudorednu i vjersku razinu kršćanskih općina krila se u mogućnosti da će sada zbog prednosti. morali su nakon dugih progona doći u napast da se griju na carskoj milosti te tako izgube slobodu. stvorila je nove pretpostavke za liturgijski život. zavladao sam. Religija i država kasne antike znale su samo za načelnu međusobnu povezanost. koje su se na početku Konstantinove samovlade pružile Crkvi. bila osigurana. koja se tu krila. jer je slobodna odluka savjesti. jer učini djela čudesna!« Sumnje da ovdje počinje neki pogrešan razvitak mogle su nastati to manje što su se riječi Biblije o državnom autoritetu. Tu zadaću ona nije osjećala problematičnom.milanskim dogovorom 313. To je nužno moralo izazvati val krajnjeg oduševljenja. stoljeća. koju je kršćanska religija uživala za Konstantina. primjenjivale upravo na nove prilike te se u pomazanom kralju Staroga zavjeta gledao uzor za Konstantina. godine. i tko bi im zamjerao što nije bilo proročkih opomena. koje je djelovalo za progona. Euzebije govori još sasvim bezazleno i slaveći Konstantina kako sada »biskupi primaju od cara pisma i počasti i novac«. no vrela ne govore o tome ništa određeno. Te dvostruke opasnosti. kršćanstvo polako zauzeti mjesto poganskog kulta. koju je mogla lakše sačuvati u potpunoj izolaaiji. da se Crkva ne uzima kao samostojan partner. ona je pri pokušaju da prožme profanu kulturu kršćanskim idejama lako mogla preuzeti elemente koji su bili strani njezinoj vjeri i njezinu ćudoređu te ih iskrivljavali. Vjerska skrb za vjernike u raznolikim oblicima katehetske poduke. jedan val progona za drugim već je od početka stoljeća prelazio preko njih. knjige svoje »Crkvene povijesti« usklikom iz 97. Ni misijski rad Crkve nije bio ničim ograničen i mogao se osobito blagotvorno razvijati. mnogi tražiti ulaz u Crkvu. tj. Predodžba o vjerski nužno neutralnoj državi prema pluralističkom društvu anakronistička je primijenimo li je na početak 4. Crkveni pisci postavili su sebi nove zanimljive zadaće u potpunoj slobodi rada oko pastoralne i teološke književnosti. psalma: »Pjevajte Gospodinu pjesmu novu. tj. jer su joj bile strane predodžbe o samostalnosti profane kulture. Opasnija je bila tendencija koja je polazila s carske strane. Uvid u prisutnost takvih opasnosti mogao se steći tek iskustvom. mogućnost popravka i gradnje novih zgrada za kršćansko bogoslužje. Stoga je mječ o sasvim prirodnom mišljenju kad kršćani onoga vremena očekuju da će za vladavine cara. Sloboda kulta i naviještanja u nutarnjem prostoru Crkve bila je zakonski zajamčena. nego da se podloži interesima države te se tako uguši njezina nezavisnost i nužna sloboda na nutarnjem crkvenom području. Stečena sloboda izvela ju je iz te zatvorenosti. jednako kao i onaj. mogu se sažeti u slijedeće točke. prije svega na Istoku. Sada je Konstantin. koja je objektivno ležala u razvitku novih odnosa između države i Crkve. klicu nade u mir prilikom jenjavanja progona uvijek su iznenada i bolno gazila nova nasilja. da ih razvije u kršćanstvom prožet duhovni život. Pred objektivno najtežom zadaćom našla se Crkva time što je morala zauzeti ispravan stav prema novim odnosima Crkve i države. no zato je ustanovi katekumenata pripala veća važnost. kako smo već pokazali. Tvrdilo se. nije mogla po ondašnjem shvaćanju biti tajna. jer je to donosilo društvene i profesionalne povlastice. Tu se Crkva nalazila možda pred najradikalnijim preokretom. Tek gorka iskustva za cara Konstancija mogla su episkopatu dati neku predodžbu o tome kako je . Psihološki je potpuno razumljivo da su se njihova srca u bezazlenu oduševljenju priklonila takvom caru. no ujedno ju je izložila opasnosti. Pozitivne i negativne mogućnosti. Crkvi je sada nadalje bilo moguće da se posveti golemoj zadaći kristijanizacije profane kulture i javnoga života. da je papa Miltijad već u početku donatističkog spora spoznao tu carevu sklonost. doduše. bila svjesna. kad car presudu rimskog biskupskog suda nad donatističkim vođama nije smatrao konačnom te naložio novu raspravu. Mnogi biskupi. što ju je država bogato potpomagala. danom od Boga. a time se ostvarilo jamstvo za početak trajnoga mira. koji je. snosio odgovornost da njemu podložni narodi istinski štuju Boga. nije ona u početku. propovijedi i sakramentalnog života nije više bila podvrgnuta nikakvom ograničenju. Do tada je živjela u svjesnoj udaljenosti od kulturne okoline i povlačila se pred potpuno poganskim javnim životom u svoju ćudorednu i vjersku posebnost. Time je otpalo načelo izbora. tek tada je Crkva bila kadra zauzeti stav prema pitanju: kršćanska država – kršćanska Crkva. što se tiče vjeroispovijesti. Pozitivno je sloboda učinila raspoloživima velike snage koje su se sada mogle posvetiti nesmetanoj izgradnji nutarnjeg crkvenog života. Bilo bi revolucionamo da su rimski car i država učinili apsolutnu neutralnost prema svim vjerskim kultovima trajnim načelom svoje politike i bili nezainteresirani za bilo kakve odnose između države i religije. koje izražava Euzebije na početku 10.

Stjepan I 254-257 Sv. Anicet 154/55-166 (?) Sv. Marcelin 296-304 Sv. Marcel I 307-308 (?) Sv. Hipolit 217-235 Sv. Fabijan 236--250 Sv. Aleksandar I 107-116 (?) Sv. plodonosan odnos u suradnji između kršćanski vođene države i katoličke Crkve. Urban I 222-230 Sv. Viktor I 189-198/99 (?) Sv.neizmjerno teško bilo ostvanti zdrav. Siksto (Xystus) II 257-258 Sv. Anter 235-236 Sv. Siksto (Xystus) I 116--125 (?) Sv. Dionizije 259/60-267/68 Sv. Telesfor 125-138 (?) Sv. Feliks I 268/69-273/74 Sv. Lino 64-79 (?) Sv. Evarist 99/101-107 (?) Sv. Eutihijan 274/75-282/83 Sv. Euzebije 308 [309. Kalist I 217-222 * Sv. Poncijan 230-235 Sv. Lucije I 253-254 Sv. Pio I 142-154/55 (?) Sv. Anaklet I 79-90/92 (?) Sv. Higin 138-142 (?) Sv. 310] Sv. Komelije 251-253 * Novacijan 251-258 (?) Sv. Soter 166-174 (?) Sv. Eleuterije 174-189 (?) Sv. POPIS PAPA KOJI SU VLADALI U RAZDOBLJU ŠTO GA OBUHVAĆA OVAJ SVEZAK Protupape označene su zvjezdicom (*) Sv. Miltijad (Melkijad) 310-314 Sv. Gaj 282/83-295/96 Sv. Silvestar I 314-335 . Zefirin 199-217 (?) Sv. Petar > 64/67 (?) Sv. Klement I 90/92-101 (?) Sv.