You are on page 1of 23

Étienne Balibar

Strukturalizam: lišavanje subjekta?
s engleskog prevela Nataša Ciganović
e-mail: mad.world.com@gmail.com

153

godine (iako se ne bi trebali striktno držati ovih konvencionalnih datuma kako bi do izražaja došli kontinuiteti i nesla- ganja. Budući da sam potpisao ugovor s američkim izdavačem. ovo će biti četvrto i konačno izdanje “Postwar French Thought” (Poslijer- atna francuska misao) koje će objaviti New Press u uredništvu Ramone Nadoff. klasificirano od autora ili grupe autore. godine. obvezan sam složiti antologiju Poslijeratne francuske filozofije. kao i par značajnih retrospektivnih pokreta). Ipak moramo nametnuti pojednostavljene protokole – sporne po definiciji – svojim opisima i “klasifikacijama”.1 u razdoblju od 1950. koje su kao takve podčinjene neizbježnom procesu diseminacije kroz čitanje i aproprijaciju. druge nacionalnosti i ima drugačiju dis- ciplinarnu obuku od mene garantira u određenom pogledu da izbor neće biti preuzak niti jednostran. koji čini neposrednu pozadinu i uvjet za moje sud- jelovanje u ovoj konferenciji. Činjenica da je moj suradnik u ovom poduhvatu. održanoj na Sveučilištu Rennes. 155 . do 1980. ali ipak dovoljno ograničavajući kako bi nas prisilili da se držimo najvažnijih tekstova. Ove obje mogućnosti – proširenje u smjeru totalnosti i restrikcije u smjeru elementarnog – sadržane su u pojmu teksta. Moja će radna hi- poteza biti da se pojam tekst nalazi između djela (œuvre) i izričaja (énoncé). ili na jednoznačnost tvrdnji. Rad koji ću vam danas prezentirati predstavlja jednostavan pokušaj s moje strane da uvedem reda u određen broj tekstova. Rokovi koje je odredio izdavač vrlo su velikodušni.Strukturalizam: lišavanje subjekta? Étienne Balibar s engleskog prevela Nataša Ciganović Uvodna napomena: sljedeći je rad izvorno predstavljen na konferenciji Prijevodi Normes et structures. Stil konferencijske prezentacije je sačuvan. 22 – 24. Pred- nost koju očekujemo od ovakve vrste procesa jest to da zahtijeva najjasniju 1 Kada se završi. Mogućnost prikupljanja i interpretacije tekstova odgovara mom praktičnom pa čak i profesionalnom cilju. John Rajchman. ožujka 2001. ali nije opravdana niti jedna a priori pretpostavka koja se odnosi na jedinstvo djela.

Nije imao osnivača – to nije čak bio niti Claude Lévi-Strauss – te stoga niti rascjepa niti nesuglasica. nakon još jednog ciklusa proširenja i transformacije. niti je ikada bio u opasnosti da to postane. Foucault. koja čitam ne samo kao odbijanje etikete “strukturalist” već kao odbijanje bilo kakve ideje jednoznačnosti. Moje skromne namjere. Naprotiv što takav projekt čini značajnim jest vjerojatnost da će se pokazati kako je strukturalistički pokret. Taj sus- ret iznjedrio je publikacije u obliku “manifesta” (koje su potpisali Barthes. biti presudan trenutak francuske misli tijekom druge polovice Marksistička dvadesetog stoljeća. objavljenom 1973. a još manje osmrtnica. višestruk i nepotpun po svojoj prirodi. Naprotiv od početka je bio okarakteriziran kao susret pitanja i problematike. tada imamo razloga vjerovati da retrospektivna karakterizaci- subjekta ja fundamentalnih aspekata. Ali što je još važnije. Prvo se opažanje odnosi upravo na ideju pokreta. kao i različitih tonova i stilova pisanja. što jasno pokazuje ono što je Deleuze zvao bitno polemičkom vrijednošću strukturalizma. moja glavna hipoteza je ta da će strukturalizam – i pokušat ću precizira- ti značenje koje bismo trebali pridati tom terminu – barem što se tiče filozofije. događaja i tvrdnji koji su specifični za struk- turalizam i koja je sada moguća nije niti najmanje konačna rekapitulacija. Čini se da za one koji su se 156 . ali prvo su potrebna tri uvodna opažanja općenitijeg karaktera. još uvijek u tijeku – iako se možda nalazi na mjestima ispod denominacije gdje ga ne možemo odmah prepoznati. moguću tezu naših hipoteza o ključnim problemima i tendencijama fran- cuske filozofije u razdoblju koje smo uzeli u obzir (što se ne smije zami- jeniti s anketama u školama i debatama). Ako je naša hipoteza da je to presudan trenutak teorija opravdana. iznje- drio je nijekanja. jesu pokušati formulirati dijagnozu i možda također doprinijeti obnovljenom pokretu. Althusser). Dobro je poznato da strukturalizam nije bio škola. Gilles Deleuze pokušao je nabrojati niz oznaka ili poprečnih kriterija u djelima svojih suvremeni- ka kako bi formulirao dijagnozu prve prekretnice strukturalističke putan- je i pridonio tom preokretu. Lacan. Razmatranja koja predlažem vrte se oko pitanja doprinosa struktural- izma filozofskom preformuliranju pitanja subjekta i subjektivnosti. Na kraju (a to je ono što motivira moju prisutnost i prijedlog koji sam dao organizatorima ove konferencije da predajem na ovu temu). U dobro poznatom tekstu pod naslovom “Kako prepoznajemo strukturali- zam”. godine u zbirci Françoisa Châteleta pod naslo- vom Histoire de la philosophie (Povijest filozofije).

Drugo uvodno opažanje koje želim formulirati odnosi se na status filozofije i način na koji je strukturalistička pustolovina taj status dovela 2 M. Sporazum među strukturalistima o važnosti proučavanja struktura umjesto povijesti. Filozofi su “ulazili” u strukturalizam kao neokantijanci. hegelijanci. čak i više od pokreta ili susreta. tijekom određenog razdoblja i u određenom kontekstu. marksisti. 100. The Order of Things: An Ar- chaeology of the Human Sciences. prošli filozofski diskursi i zauzvrat probudili povijest na polju misli. jer je predstav- ljao jedinstven i neizbježan trenutak u kojemu su. Sporazum se također odnosi i na nedostatnost referenci na strukturu i strukture (termin koji je naslijeđen i promijenjen) kako bi se izrazio projekt čiju nužnost je naznačio. pozitivisti ili logičari. str. doprinijeli afirmaciji ili konfiguriranju njegove prob- lematike već i za one koji su ga odbili ali su se morali transformirati zbog tog odbijanja. Ovo je istina ne samo za pokrete koji su. 157 . Ali ja bih zadržao upravo taj paradoks.složili oko odbijanja određenih motiva s područja metafizike. esencija. fenomenolozi. bio pustolovina za suvremenu filozofiju: pustolovina koju su. kao što to obično (ali relativno rijetko) biva. jer strukturalizam nije škola već susret različitosti. jer se sastoji od testiranja granica iste one kategorije koja mu daje ime kao i od konstrukcije svoje dosljednosti. ili o “primatu” strukture s obzirom na subjektivnost. Pantheon. New York. bergsonijanci. čini se da su se banalnosti strukturalizma trebale decentralizirati u korist radi- kalne višestrukosti interpretacija. Zbog toga možemo reči da je strukturalizam. Nadalje. i da je na kraju bilo nemoguće formulirati uvjete za ulazak na polje strukturalnog ili strukturalističkog diskurziviteta Prijevodi bez da se odmah počne tražiti izlaz. nietzscheanci ili. antropologi- je i filozofije povijesti – posebice u obliku koji im je dala transcendentalna filozofija (onom subjektivne konstitucije iskustva zahvaćenog između polova a priori univerzalnosti i partikularnosti osjećaja) – ništa nije bilo važnije za naglasiti od onoga što je Foucault zvao točke hereze. sudjelovale sve filozofske “škole” ili “orijentacije”. Foucault.2 čak i prije nego što se stigla definirati bilo kakva paradigma ili episteme. život i his- toricitet. 1971. bio je moguć samo ukoliko su odmah i zajednički postavili nes- vodivost struktura na jedan epistemologijski model. oblika svijesti ili iskustva. a izašli su sa svim tim identitetima uzburkanima i svojim zajedničkim kompatibilnostima i nekompatibilnostima preraspodijeljenima. preko nekih od svojih predstavnika.

1989.3 Što znači. neobičnim jedinstvom suprotnosti koje je jako nestabilno. posebice s područja “humanističkih znanosti”. kao odlučna afirmacija autonomije humanističkih znanosti s obzirom na skup postojećih filozofskih orijentacija ili mogućih filozofskih temelja i pomoću beskompromisne borbe protiv tradicionalnog pozitiv- 3 G. nefilozofima (na primjer “znanstvenik” (savant). i naravno. i za koju je dobar samo strani materijal”. ali ovo nije bila jedina op- cija). Pitanja o strukturi. Canguilhem. strukturalistička prava ili pretpostavljena eklipsa pozdravljana Marksistička s mnogih strana kao renesansa filozofije ili “istinite” filozofija). u općenitom smislu strukturalizam se smješta unutar orijentacije koju je Georges Can- guilhem znao okarakterizirati formulom. str. Sljedeće. granice aporija strukturalnih definicija u potpunosti su filozofska pitanja – inače. u pitanje. New York. o kojoj u velikoj mjeri ovisi naša dijagnoza o razlozima koje mnoge filozofske struje danas imaju za distanciranje od strukturalizma. to teorija nije spriječilo protagoniste strukturalističke pustolovine da sebe nazivaju. da je važno ono postajanje-filozofskim teoretskih ili praktičnih pitanja. isto koliko a možda i više nego ostale okolnosti. a ne njihov položaj kao originalno filozof- skih ili kao “unutarnjih” danom filozofskom polju. reči ću sljedeće. kako bi dijagnosticirali smrt filozofije (isto kao što je. ovaj termin ne bi imao značenje. I dalje tvrdim da je strukturalizam pravi filozofski pokret i da tu leži njegova važnost. odbijanje ili snishodljivosti ako spomenem na primjer imena kao što su Lévi-Strauss i Jacques Lacan kao filozofske predstavnike strukturalizma. Problem je ovdje bez sumnje općenit i nije pogodan za razdoblje niti za tekstove o kojima govorimo. u trenutku u kojem ga proučavamo. pa čak i antifilozofima. Točnije. recimo u Francuskoj oko 1960-ih. pojmova i stilova. ako sam dobro razumio. Zone. The Normal and the Patho- logical. i važnije. Kao prvo. 158 . bliže nama. skoro pa sloganom. subjekta ili da ih drugi nazivaju. Kako bih odmah postavio jasnu tezu o odlučujućoj točki. Doista očekujem skeptične reakcije. 33 (prije- vod prilagođen). subjek- tivnosti kao strukturalnog učinka. Znamo da je to bio predmet promjena i polemika čak i unutar onoga što zovem strukturalističkim pokretom. učinkovitosti strukture. struk- turalizam je okarakteriziran. To nije spriječilo nastan- ak strukturalističkih pitanja. za koju je tvr- dio da ju je pronašao u djelu Léona Brunschvicga: “Filozofija je disciplina za koju je dobar svaki strani materijal. barem ne u periodu o kojem govorimo.

“to prakticirao na sebi”. Rousseau. na osobi- to koherentan i radikalan način. F. jest da ne postoji metajezik koji se kao takav može izolirati.5 Kada se 4 Vidi Seminar XX 138-43. tj. ili da je za misao uvijek važan (za filozofsku aktivnost. ono za što je Louis Althusser stalno tražio opravdanje čak i kada je. Hegel i Ludwig Wittgenstein). ono čemu je Lacan pridodao određenu važnost i za što je skovao neologizam la langue. cassirerova filozofija simboličkih oblika ili analiza svakidašnjeg jezika. od kojih niti jedna nije svojstvena strukturalizmu u povijesnom smislu već zahtijevaju hitnu signifikaciju s obzirom na njega. uvjeta filozofije i upravljanje ne samo pomoću određenog za- okreta izražaja već i pomoću izuma kategorija. jest ideja da filozofija i “teorija” nisu samo-izolirajuće diskurzi već su (ne samo u graničnim slučajevima) “intervencije” koje na svom kraju nestaju u proizvodnji vlastitih učinaka. metafizičkoj) distribuciji “regija” iskustva ili objektivnosti. bilo da se pojavljuje u obliku metodičkog objektivizma koji tvrdi da ograđuje pitanje geneze ili intencionalnosti eksperimentalnih protokola ili pravila formalizacije. To je oboje ono što povezuje strukturalizam i u isto vrijeme ga razlikuje od manje-više suvremenih kretanja s kojima se može usporediti. Ovo bih htio izraziti tvrd- njom da sa strukturalističke točke gledišta razlika između “filozofije” i “ne- filozofije” ima bitno relativno značenje. Marx. mogućnost njihove upotrebe i rigorozne opservacije konstantno je propitivana. kako bi došlo do priznanja da je to nešto novo u i za filozofiju. ontološkog ili apofatičnog filozofskog stila. 159 . i koje na taj način imaju esencijalno “konjunkturan” karakter. pa čak i Aristotel.” kako je rekao Foucault) u opoziciji naspram refleksnog. a još više s obzirom na to da su te teze problematizirane. kao što je postdiltheyanska hermeneutika.izma humanističkih znanosti. W. možemo reči.4 Drugo. Dat ću prim- jere. Prvo. u nekom smislu. ili u preetabliranoj (u stvari. ne sam u krajnjem smislu nego i u lokalnom smislu (što priziva u sjećanje različite autore kao što su G. gdje Fink lalangue prevodi kao “llanguage”. temeljnog. Strukturalizam se predstavlja. kao praksa imanentne eksternalnosti (“mis- ao o vanjskome. Ovakva vrsta orijentacije izražena je u povratku teza koje su same filo- zofske. prisjećajući se kako je Barthes jednom govorio o strukturalističkoj aktivnosti) zadatak pronalaženja nefilozofskih. To je i ono što nam omogućuje da razumi- jemo što su točno strukturalisti tražili među svojim “prethodnicima” kao Prijevodi što su Freud. ili graničnih.

To je posebice slučaj ulančavanja značenja “subjekta” (sujet). Kao prvo. barem što se Marksistička tiče prolaznosti ili povijesnosti teoretske misli. omogućuje nam da shva- timo zašto je bio toliko zaokupljen sistematičnošću (jednom od najmanje spornih konotacija ideje strukture. Štoviše važnije je zapamtiti da. to primjeni na strukturalistički pokret u cjelini. neka razvijanja strukturalizma o kojima ovdje govorimo. i jedan od razloga zašto se inspiracija tražila u različitim praksama sistematizacije. To ne znači da su strukturalistički teoremi neprevo- divi već da zahtijevaju (i zahtijevali su. Althusser. bilo posebno francusko u strukturalizmu i strukturalističkom pokretu. u izvjesnom smislu. ako ne ovisni. s puno više uspjeha od ostalih filozofskih pokreta. koji je zapisan u 5 L. “Philosophy and the Sponta- neous Philosophy of the Scientists”. 1990. dok je u isto vrijeme redovito izbjegavao formulaciju sustava. teorija Naposljetku kao treća uvodna točka htio bih postaviti pitanje o tome subjekta što je. Philoso- phy and the Spontaneous Philosophy of the Scientists and Other Essays. posebice s obzirom na pitanje subjekta. 160 . u svojoj međunarodnoj difuziji. str. Ipak nemoguće je ne skicirati barem trostruku komplikaciju ove prim- jedbe. su. kao egzistencijalistički i fenomenološki pokreti koji su mu prethodili u Francuskoj u međuratnom razdoblju i slično književnom nadrealizmu koji je u mnogim aspektima pripremio njegovo pitanje i predmet interesa barem što se tiče svega povezanoga s artikulacijom imaginarnog i simboličkog reda (ili nereda). I to moramo uzeti u obzir u svom promišljanju singularnih implikacija strukturalizma. Ovo ne trebamo vidjeti kao neuspjeh već kao efekt koherentnosti. Verso. “subjekcije” (sujétion i assujetissement). 78. koja se teško može nazvati diskretnom) rad prevođenja. od aksiomatskih do bioloških putem lingvistike). onda barem potpomognuti i sugerirani od strane idiomatskih svojstava francuskog jezika ili od strane lingvističkih derivacija kojima je dana posebna pozo- rnost u francuskom jeziku (barem takav dojam ostaje nakon činjenica). “subjektivnosti” (subjectivité) i “subjektivaci- ja” (subjectivation). Strukturalizam je univerzalistički. London. strukturalizam je okarakteriziran živim kozmopolitskim reakcijama pro- tiv provincijalizma i tradicionalizma francuskog sveučilišnog sustava. Nije ispravno tvrditi da je strukturalizam bio nacionalan ili da je bio nacionalistička filozofija koja bi se mogla priključiti nekoj “geofilozofskoj” specifičnosti ili jedinstvu.

prev. i Diltheyje- vih nasljednika). možda 7 tj. Dalje objašnjava zašto strukturalizam. u početku oko etnografije i psihoanalize (dvije discipline na koje su Foucault referira u svom djelu Red stvari kao na one koje su postigle imanentnu kritiku perspektive “humanističkih znanosti” i koje su dovele u pitanje empiričko-transcendentalni dualizam svojstven konstituciji “čovjeka” kao subjekta i objekta skupa znanja).6 Nadalje jasno je da se uspon ili kristalizacija strukturalističkog pokreta krajem 1950-ih. ili s bergsonizmom ili biranizmom određenih suvremenih francuskih filozofa života) retrospektivno do- 6 Zanimljivo je da je jedna od najzanimljivijih zbog čisto epistemološkog temelja koji je “definicija” “strukture” koja je predložena u tražio. od jednog pokreta do drugog i od jednog autora do drugog. oscilira između raznih mogućih negacija klasičnog humanizma. bilo između esencije ili egzistencije. stvaranje Drugog (op. lutne autonomije francuskog jezika (Éloge)). pitanje je li filozofija kao takva “misao čovječanstva” ili humanističkih zna- nosti koje raspodjeljuju ljudsku egzistenciju dodjeljujući joj razne norme. razio kroz alegoriju Hermesa.materijalnosti jezika i nekompatibilan s idejom postojanja idioma koji je filozofski “po prirodi” (ili po sudbini) kao i s idejom idiomatske neutral- nosti ili indiferentnosti. i koji bih htio nazvati francuska epizoda pitanja filozofske antropologije. događa unutar konteksta Prijevodi koji zahtijeva detaljnu povijest. ili pak diferencijala čovječnosti i nečovječnosti koje “kreiraju” čovjeka – objašnjava zašto se pokoji nasilni konflikt između strukturalizma i njegovih imenovanih ili proglašenih protivnika kristalizirao oko pitanja humanizma i antihumanizma. koja slijedi nakon njemačke epizode u međuratnom razdoblju (oko Cassirera. predložio bih da je strukturalizam (a u tome nije bio sam već povezan preko spoja komplementarnog i antagonizma s fenomenologijom “francuskog stila” koja potječe od Merleau-Pontyja. nije spriječila Serresa da na kraju us- ovom razdoblju bila definicija beskonačnog voji nacionalističku ideju ujedinjenja ili apso- procesa prevođenja (koji je Michel Serres iz.) 161 . čije teme je nosio naprijed na određen način čak i kada je ostao neovisan od suvremene američke epizode. Heideggera. Schelera. ili teor- etskog antihumanizma i humanizma drugotnosti ili čak i “podrugovljenja”7 (altération) čovjeka (što mi se ne čini da je isto kao ono što je Levinas zvao “humanizam drugog čovjeka”). Ova artikulacija između strukturalističke pustolovine i problema filozofske antropologije – dakle nije samo pitanje postoji li filozofija čovjeka i ljudskog već je to. ali koja. iznad svega. Na kraju (ali nemam vremena ovdje istražiti takve hipoteze).

isto kao što je predstavljao. ili nisu to na isti način. strukturalizam. teoretske dimenzije i uvjeti subjekta onoga što sam početno nazvao novi zaokret ili posljedica strukturalizma su danas puno zanimljivije. sa simptomima koje zamjećujem) nije taj da je strukturalistička pustolovina sada bez budućnosti. U svom francuskom obliku (danas je klasičan i uči se. ili koji vode spoznavanju fun- damentalne nemogućnosti klasificiranja). iz moje perspektive. strukturalizam je sociološki nekompatibilan s uvjetima za institucionali- zaciju i lingvističku standardizaciju filozofskih studija koji su okupili veliki dio francuskog sveučilišnog sustava (s još više žurbe jer je bio iza zavoja) ili s iskušenjem da se vrati institucionalnoj filozofiji nacionalno-repub- likanskog nadahnuća. Umjesto toga. gdje će demonstrirati svoju vitalnost povezujući se s drugim problemati- kama. Međutim zaključak koji ću izvući (zamalo sam rekao. godine. Zapravo pitanje odnosa između strukturalističkog pokreta i problematike subjekta. hegelijanizam i husserlijanska i heideggerijanska fenomenologija. Postoje druga pitanja koja presijecaju pitanje subjekta: primjeri mogu uključiti pitanje objav- ljivanja (ili načine pisanja) istine. kako ga možemo opisati kroz određenu putanju tekstova (koji. od njegove ovisnosti o vanjskom okruženju. manje ili više. Unutarnje. je na putu da emigrira negdje drugdje. barem principijelno. ili post- strukturalizam ako vam je draže. naravno. Ovdje posebno mislim na Descartesa i Rousseaua. nisu svi strukturalistički. Sve ovo trebalo bi nam omogućiti da napravimo nekoliko pretpostav- ki o razlozima za i formama suprotnosti i institucionalnog otpora koji su Marksistička uslijedili nakon očite hegemonije strukturalizma u francuskoj filozofiji u teorija periodu od 1960. Ali moramo biti dosljedni u svojim hipotezama o filozofiji koja je nerazdvojiva od svoje konstitutivne drugotnosti ili heter- ogenosti (što po mom mišljenju nema ništa s redukcionizmom). prepreku interpretacijama koje je ovjekovječio anglofoni kognitivizam. ili pitanje prirode događaja (i prakse) 162 . nije jedino čija hipotetska re- konstrukcija može poslužiti kao temelj za propitivanje pretpostavki o karakteristikama strukturalizma kao pokreta ulaska u i izlaska iz labirinta struktura (što je za nas bilo nešto poput onoga što su labirinti slobode i kontinuiteta bili za metafiziku klasičnog doba). prinio odvajanju određenih temeljnih djela klasične filozofije napisanih na francuskom jeziku od interpretacija koje im je pripisao kantijanizam. do 1980. Krenimo sada na temu koju sam najavio na početku. Ali to je drugačija povijest od one koju želim ispričati danas. širom svijeta).

Sve u “klasicizmu” što odgovor na raspravu na konferenciji) 163 . na generički način kao Gattungswesen (rodno biće).” na primjer. ovu karakterizaciju pune humanističke figure subjekta. kojima je strukturalizam puno doprinio. ili je od samog početka napadnut na ništa manje polemičan način. formativnost” kartezijanskog “Ja. Ja živim) i njegovih udruživanja s Mi. povijesti filozofije. na polemičan način.8 ovdje bih htio na deskriptivan način unaprijediti dvije uzastopne teze za koje mi se čini da odgovaraju 8 “Jednadžba” subjekta koju sam naveo vjero. on mora odobriti prisvajanje onog Ja (ili Ja kažem. možemo predložiti da se strukturalizam konsti- tuirao. Drugim riječima. ili na egzistencijalistički način kao konstrukcija iskustva) identificira sa sub- jektom (ili subjektivnošću). Treba napomenuti da se takva slučajnost ili pomirenje ne treba postići u svakom trenutku. (Napomena dodana kao aciju onog drugog. naše čitanje subjektivnosti. barem hipotetski. Ali. Ja mislim. ili točnije. posebice s obzirom na znanje. kao izazov generativne jednadžbe čija speku- lativna apstrakcija omogućuje širok raspon događaja u kojem se ljud- skost čovjeka (koja se razumjela na esencijalistički način kao običan Prijevodi oblik ili eidos. još jednostavnije. niti se trebaju dopustiti bilo kakve iznimke. Za potrebe sinteze. koji se više ili manje odmah identificiraju s čovječanstvom koje se na transcendentalan način razlikuje od “svijeta” ili “prirode” kojih je materijalan dio.kao takvog. i historijsku normativnost istine. Ipak čini se da treba odgovarati iskustvima misli koje omogućavaju subjektu da samostalno postoji i da u idealnim terminima stvara apsolutni horizont značenja. kao i sve u strukturalizmu nego ono što je “krivo shvaćeno” u konfliktu koje ponovo otvara rasprave o klasičnim između strukturalizma i “klasične” filozofije problemima i. koja svako reducira na neg. vjerojatno je da simplifikacija koju ili predeterminiranost Kantove “sinteze” ova jednadžba sadrži (brisanje problema koje ontoloških razlika) izbrisano je zbog ovog sadrži svaki od ovih termina) nije ništa drugo nesporazuma. problematika subjekta ima barem metodološki prioritet zbog onoga što zovem uskom povezanošću između nastanka struktural- izma i fleksije debata o filozofskoj antropologiji. Subjektivnost je zauzvrat koncpetualizirana unutar teološkog horizonta slučajnosti ili pomirenja između individual- nosti (partikularne ili kolektivne) i svijesti (ili samo-prisutnosti koja efek- tivno aktualizira značenja). omogućava strukturalističko otvaranje (“per- jatno nikada nije formulirana na takav način. transindividualnost i transgeneracijsku komunikaciju. Ako mi dopustite. kašnjenja ili proturječnosti koje nisu duplikati svoje vlastite podjele ili razdvajanja. ako se postavimo na tlo izričaja.

nedostatak determinacije ili horizont odsustva u deter- minacijama koji garantira nesvodljivost. ili samo- prisutnosti i svijesti. samo po sebi konstituira esencijalnost subjekta. Ali ovaj prvi. dao riječi kritika). pretjeranosti. čini mi se. dvama trenucima “strukturalizma” (ili dvama pokretima koji obavijaju jedno drugo unutar strukturalizma). Ne smije se pomiješati niti s neprepoznavanjem subjektivnosti ili s razlikom subjekt/ objekt. kojemu se na razne načine može suprotstaviti poput “uspostaviti”. čiji je slogan na neki način bio supstitucija objekta (bilo da je formalan. strukturalizam zapravo lišava takav subjekt na radikala način tako što ukida pretpostavke autonomije i preetablirane harmonije koje podupiru njegovu teološku funkciju: veliki klasični “identiteti” ili “identifikacije”“ega” ili “sebstva” koje je ili postaje “on sam” (ili “ona sama”). ili u dekonstrukciji subjekta kao arhe (uzrok. “originarité” subjekta u opoziciji naspram njegovih supstancijaliziranih ili opredmećenih pojava. ono “Ja” koje je “Mi”. odlučujući i spektakularan pokret ima značenje samo u mjeri u kojoj je predeterminiran i ispravljen onim drugim. ili nadopune (kao što je Derrida naveo u Gramatologiji). i “Mi” koje je “Ja”. Po mom mišljenju. “ob- noviti” ili “osnovati”. u ko- subjekta jem uništenje. u složenom odno- su prema kopernikanskom obratu i nietzscheanskoj genealogiji o kojima ne možemo sada raspravljati. koji. rezidualan ili kompleksan objekt) subjektom. što je greška koju su personalisti i transcendentalne kritike pripisale strukturalizmu. Prvo. ili inverzija. tipično kretanje struktural- izma nalazi se unutar istodobnog djelovanja dekonstrukcije i rekonstrukcije objekta. dolazi od Lacana. ili kroz još jednu formulaciju. U ovom drugom pokretu. koje je njegovo ili Marksistička njezino “vlastito Ja” (eigentlich). teorija Ali to lišavanje9 ne smije se miješati s negacijom apofatičnog tipa. odgovara mijenjanju subjekta u raznim modalitetima denaturalizacije. ponovljena ili obnovljena uzastopnost ova dva pokreta jedina je stvar koja daje pot- punu karakterizaciju strukturalizma. istinu imena subjekta. 164 . Vjerujem da se u stvarnosti (a to je novo značenje koje je strukturalizam. praizvor) i rekonstrukcije subjektivnosti kao djelovanje. originalnosti 9 Tijekom rasprave spomenuto je da glagol “lišiti” (destituer). načelo. prijelaz s konstitutivne na konstituiranu subjektivnost. koji je oksimoroničan te stoga intimnije povezan s idejom stanja nemogućnosti iskustva (ili stanja iskustva kao “iskustvo nemogućeg”) od transformacije uzroka u posljedicu. predikata individuacije i pripadanja.

tražim da priznate – pro- tiv tvrdoglave teze – da pitanje subjekta nikada nije prestalo pratiti struk- turalizam i određivati njegovu orijentaciju. bez obzira na to koriste li se termini kako bi ga se opisalo ili je to oblik formalizma koji se primjenjuje u danom polju iskustva koje omogućuje da se konsti. Ovaj drugi pokret više se smatra kao “poststrukturalistički” nego kao strukturalistički jer strukturu. u određenom smislu. dodijeliti mu osnivačku funkci- 165 . ili u “performativnoj kontradikciji” zabrane bez bilo kakve moguće izvedbe (bilo da je to zabrana da se prijeđe. u stvari. do strukturalizma “bez struktura”. ili stvari. Čini se. Ali moje je hipoteza upravo to da. na generičan način.faktičnosti itd. Rado priznajem da se svaki od ovih pokreta može opisati samo na cirkularan način. ili strukturalizam iznad svoje vlastite objašnjive konstitucije. nemoguće predstaviti. Svi “veliki” tekstovi koji se mogu pripisati nazivu strukturalizam zapravo sadrže ova oba pokreta. da se u pojavljivanju onog što se ne može prezentirati i koje se smatra točkom nestajanja subjekta. Tendencija je da se strukturalisti premjeste s jedne geste na drugu – u iskušenju sam da kažem. mehanizmom za preokret konstituirajućeg subjekta u konstituiranu subjektivnost. u obliku petitio principii. stroju. onoga koji traži njihovu nedeterminiranost ili imanentnu negaciju. u drugu ruku. u smislu strukturalizma. onoga koji nastoji otkriti strukture i invarijante. čak i ako moramo priznati da među njima postoje razlike u naglasku. odnosno da je poststruk- turalizam (koji je taj naziv preuzeo tijekom svog međunarodnog “izvoza”. identificira ili preobrazi). Ali. A “post- strukturalizam” nazivam.. nes- tane. trenutkom ponovnog zapisivanja granice na osnovu njegove vlastite neprezentabilnosti. odnosno učinka subjek- tivnosti kao samospoznaje i udaljavanje s obzirom na objekt.Prijevodi tutivna funkcija promijeni u konstituiranu funkciju. bazirano na dekonstrukciji “humanističke” jednadžbe subjekta. subjektivnost se formira ili imenuje kao blizina granici čiji prelazak je uvijek već potreban čak i kada ga je. diseminaciji. to jest. to jest. To znači da za potrebe ovog tumačenja. i strukturalizam u svom najjačem smislu već je poststrukturalizam. “strukturu” nazivam. “prihvaćanja” ili “prevođenja”) još uvijek strukturalizam. A u stvarnosti nisam daleko od mišljenja da je strukturalizam jedan od rijetkih filozofskih pokreta koji su pokušali ne samo imenovati subjekt. možemo nazvati ruko- vodiocem proizvodnje subjektivnosti kao takve. bavimo se rasapom strukture – bilo da to ide u prilog toku. ne postoji poststrukturalizam. kao druga strana. od “strukturalizma struktura”.

10 Za prvi pokret – dekonstrukciju i rekonstrukciju. gdje je dikcija implicirana u samoj izjavi. Njihova sukcesija konstituira produbljenje pitanja o učinku subjektivnosti i progresivno premještanje Marksistička od formalne koncepcije strukture na onu više materijalnu. gdje su prva i druga lica one “istinske”. pošto sam nakon tako da i énoncé i énonciation prikazuje kao izjave da ne postoji doktrina. dok treće lice predstavlja “in- varijantu” koja isključuje subjekt i kreće se između jednine i množine na isti način kao i opće imenice. izričaj. poprilično apstrak- tni. i konceptualizirati ga (što može značiti da je konceptualizirao prethodeća “djelovanja” kao djelovanja). čije teme “čovjeka u jeziku” ili “subjektivnost u jeziku” svojim imenom praktički označuju proces preokreta konstitutivnog i konstituiranog. Očito se na teorija njih mogu referirati na vrlo aluzivan način kako bi naznačio način na kojih subjekta ih koristim. što bih interpretirao na sljedeći način: Dobro je poznato da za Benvenistea. zamjenice klasificirane kao “osobne” mogu se. de facto. moramo priznati. a ne da “čovjek govori jezik” ili jezike (kao što je nekoliko romantičara već spomenulo) već zato što jezik “govori” čovjeka upravo kao subjekta. podijeliti u dvije skupine. pretpostavljajući da su moju slušatelji upoznati s ili će moći pronaći odgovarajuće kontekste. barem u indo-europskim je- zicima (ili u njihovim dominantnim primjenama). predstavio sam seriju “zajedničkih” karakteristika. toji zajednička teza. Subjektivnost se stoga karakterizira pomoću 10 Ne samo apstraktan već neposredno 11 Postojeći Meekov prijevod briše razliku označen kontradikcijom. pravilno govoreći. Sada ćemo pokušati preciznije prikazati svaki od ova dva pokreta. i koje mogu zamijeniti mjesta u procesu rasprave. 166 . odnosno govori mogućnost i granice mogućnosti za čovjeka – za ljudsku individuu koja je bačena u lingvistički sustav – kako bi sam sebe im- enovao subjektom. Svoj prvi primjer posuđujem od Émilea Benvenistea. Ono što je važno jest način na koji Ben- veniste kombinira svoje razlikovanje izjave (énoncé) i dikcije11 (što se može usporediti s onim između koda i poruke kod Jakobsona) s kritičnom prefor- mulacijom klasifikacije osobnih zamjenica. koje smo prikazali u terminima koji su. ili ga postaviti ali. koju su prilično klasični. ju. Ne samo zato što jezik “govori čovjeka”. da ne pos. Ovdje mi nije namjera reći je li teza koja je iznesena u djelu Problemi opće lingvistike “istinita” ili nije s točke gledišta lingvistike već želim otkriti njezino značenje. prijelaz s konsti- tutivnog na konstituirano – trima ću primjerima dati povlašteno mjesto među mnogim drugim mogućnostima.

prateći inzistiranje ili incidenciju onog apso- lutno bezličnog. opozicija svojstvena osobama. i čineći samog sebe “objektom” te želje kroz rad mašte. Preokret od konstituirajućeg do konstituiranog još je zanimljiviji jer La- canova terminologija. Lacan. 50.Prijevodi mu” i “Subverzija subjekta i dijalektika želje u frojdovskom nesvjesnom”. poneka ono Mi instalira u njegovu svijest virtualnu reprezentaciju cjeline koje je on “neodvojivi dio”.dvostrukog režima opozicije: u jednu ruku. “The Subversion of the Subject and the Dialectic of Desire in the Freudian Unconscious”. 2002. 13 J. htio bih inzistirati na drugom aspektu koji se odnosi na udvostručavanje subjekta između instance simboličkog i onog imaginarnog.J. Es). Rousseau. kako je rekao Rousseau. namećući specifično francusku dualnost između dvije oznake za subjekt. 167 . Écrits: A Selection. označitelju” (“Subversion” 304). ono Je i Moi. New York. Vincent Descombes pokazao je koliko ovi tekstovi duguju čitanju Hegela. Poznata for- mula koja prikazuje subjekt kao ono “što označitelj predstavlja drugom označitelju”14. u kojem subjekt može projicirati sam 12 J. prve i zadnje tekstove iz Écrits. Svoj drugi primjer uzet ću iz Lacanovog “Seminara o Ukradenom pis. opozicija koju su uvele različite forme množine. Of the Social Contract. odnosi se ne samo na paskalovske i kartezijanske izvore već i na preokretanje kan- tovskog paralogizma čistog razuma. čak i neizvjesnog lanca. ne lišava subjekt postojanja. Alexandrea Kojèvea. 1997. Norton. str. Cambridge. čitelj je ono što predstavlja subjekt drugom ings. Um- jesto toga poziva subjekt da spozna sam sebe u odrazu “identifikacije” koja konstruira interpretirajući želju Drugog (što također može biti i tragičan nedostatak želje). te stoga i antropološkoj interpretaciji dijalektike koja povezuje prepoznavanje i borbu do smrti oko beskonačnosti želje u kojoj subjekt ne može ništa osim slijediti draž zauvijek izgubljene cjelovitosti.. što naznačuje da za individualan subjekt Ja.13 U analizama kojih se svi sjećamo. Mass. u drugu ruku. to jest. te stoga i kao ono što se unedogled odašilje ili prenosi s jednog nositelja na drugog. projiciranu iza označiteljskog lanca ili zamišljenu kao njegovo počelo. The 14 Lacanova formulacija je zapravo: “ozna- Social Contract and Other Later Political Writ. koja uvodi zamjenu individualnih mjesta ali isključuje zamjenjivost svijesti (Ja/Ti). Cambridge UP. Ali.12 ponekad ekskluzivno Oni kreiraju mogućnost otuđenja koja baca zajednicu u svijet stvari i samim time subjekt u skepticizam ili nesretnu svijest. ili Freudove instance (Ich.

sebe na sva mjesta “objekta” (ili “fenomena”). str. ispravno je reči. jest: sama misao. 603-4. Biće. robe i riječi). bez obzira na to koliko je kruto i jednostavno koncipiran. objekt samo uto- liko ukoliko konstituira subjekt kao subjekt. 168 . 310–11).16 15 Ovako sam ja interpretirao opis koji Lévi. još bolje. Treći primjer: Lévi-Strauss. jer misao sama ne može biti ništa osim misao o objektu. i pošto je objekt.Strauss. Vol.) inspiriran saussureanskom tematikom ar- bitrarnosti znaka. koje je potpuno dano – niti jedan čin svijesti koji konstituira sebstvo ne bi bio moguć. Elementarne strukture srodstva. konstitutivno iskustvo koje nije iskustvo suprotnosti između sebstva i drugog već drugo shvaćeno kao suprotnost. Introduc- Strauss daje o vezi između “terminologija” i tion to a Science of Mythology. što je po mom mišljenju puno zanimljivije od spekulativne tematike “strukture struktura” (trostruka razmjena žena. da nije shvaćeno kao odnos. načinom na koji određeno prazno mjesto. čiji zaključak ispunjava zadatak objavljen u The Savage Mind (Divlja misao). “stavova” u strukturama srodstva (Structural New York. The Naked Man. 1981. bilo bi ekvivalentno ništavilu. Uvjeti koji dopuštaju stvaranje mita isti su kao i oni svih misli. koji je (op. a samu svijest kao svijest o odnosu.15 Tu više subjekta mislim na kasnijeg Lévi-Straussa. Nema puno dijela kao što su Uvod u djelo Marcela Maussa. i Strukturalna antropo- logija (iako možemo puno izvući iz ovih tekstova). 302–03. još uvijek malo poznatog među filozo- fima. može biti određeno u redu jezika i redu izmjene ili reciprociteta Marksistička između “polovica” društvene cjeline. na primjer. Slobodan prijevod Anthropology 37–40. u The Naked Man (Goli čovjek). 16 C. koji je nedavno bio predmet vrlo prosvjetljujućeg komentara Patricea Maniglierija: Lévi-Strauss koji se može vidjeti. uvjet koji određuje bilo koju kombinatoriku ili in- varijantu. Iako se ova dva reda mogu strogo teorija odrediti. pod uvjetom da su uloženi s minimalnom reprezentacijom želje. (na osnovu) početne suprotnosti (…) ubačen u iskustvo. Lévi. 4. gdje je “subjekt” definiran kao mjesto to jest definiran je onime što prima ili. U ne- dostatku ovog unutarnjeg svojstva – jedinog. Harper. Ono što je ovdje “konstituirano” (pa čak i konstituirano kao konstituirajuće). prev. Vidi Elementary Structures of Kinship. njihova nadređenost pojavljuje se kao čista kontingencija.

različitosti.F. Stoga se struktura više ne smatra kao cjelina. Drugo. Paris. Hegel. između “sebstva” i “sebstva”. više nije. koja se može zvati “subjekt” i koja određuje našu perspektivu o sustavu. Bachelard. korištenje takvih logičkih i analogijskih oblika u drugom stupnju. Oni na taj način zajednicu pretvaraju u beskonačno otvoreni (ili ponovno ot- voreni) problem. oblika izražavanja ili varijacije čiji je on trag? To nije drugi sub- jekt. na takav način da postavljaju na mjesto razliku različitosti. ispravno govoreći. upisanu u subjektovoj konstitutivnoj funkciji. str. niti je to objekt u smislu konstituirane objek- 17 G.17 totalnost ili sustav dijelova podčinjen zakonu diskretnosti.W. u manje više hegelijanskim terminima (ali lako mogu biti i rousseauovski. stvaranja identiteta između Ja i Mi (prisjećajući se glavne teze iz Hegelove Fenomenologije duha: “Ja koje je Mi i Mi koje je Ja” (Ich. Fenomenologija duha. Prvo. Zagreb. struktura o kojoj strukturalistički diskursi go- vore. a ne dano ili moguće rješenje. 18 G. duplikat samog subjekta. zapravo. bilo da je to teleološki oblik transcendentalne pretpostavke ili praktično odredište. koju koriste ili konstituiraju nikada nije prvotna struktura (ono što je Prijevodi Bachelard običavao zvati “prva” za razliku od “druge pozicije”). ono drugo subjekta koji ga sačinjava. možemo vidjeti da iz njih proizlaze dvije lekcije. 1934. to je konkretna drugotnost u koju ljudi projiciraju svoje odnose i svoju singularnost. Ali struktural- isti sa svojim strukturama uvijek već stvaraju prepreku između Ja i Mi. das Wir. Napri- puf. 169 . Le Nouvel esprit scientifique. das Ich ist)18). iskonski rad strukturalizma uvijek je već politički i politički subverzivan. str. Ovo nam je zapravo već donijelo ono što nazivam drugim pokretom. pret- varaju prirodu u paradigmu kulture. 121. nerazdvojive). Nije slučajno da sam gore spomenuo. bez odvajanja od samog sebe pomoću označitelja. cijeli strukturali- zam duboko je leibnizovski. kombinacija (ove dvije stvari su. U tom smislu. ili varijacije i invarijantnosti. Struktura je pro- ces premještanja. 1987. O čemu govorimo kada kažemo da se subjekt ne može kon- stituirati bez podjele i. Bez obzira na to koliko su kratki ovi primjeri. unda Wir. poststrukturalizam imanentan strukturalizmu. beskonačno uvećan i raznolik diljem zemlje. to jest. 9. jed. kantovski ili durkheimovski termini) fundamentalnu mogućnost. bez kojeg ne bi bilo struk- turalizma ili struktura konstitutivnih od učinaka konstituirane ili izvedene subjektivnosti. iznad svega. odnosno. To je uvijek struktura “druge pozicije”. opozicijskih parova koji. umetnuti u mnogo priča koje odražavaju jedna drugu.

Ovo je također i horizont onoga što je Foucault zvao “moć”. koji uključuju diskurse i tekstove i čiji se poneki autori nikada nisu svrstavali među strukturaliste i koji nas zani- maju zbog retroaktivnog učinka na strukturu za koji vjerujemo da ga može Marksistička stvoriti njihova konfrontacija? teorija Jedna posljednja uvodna napomena: ako postoji tematika koju bismo subjekta mogli opisati kao poststrukturalistički element kritike s obzirom na struk- turalizam. tivnosti ili pojavnosti. ovaj put. Drugdje je ista prezentacija izvedena s obzirom na muški i ženski rod. i u tom smislu kao ostvarene slike nekontradikcije. Smatram da je to zajednički element svake kritike struk- ture kao “determinizma“. Ali. koji ne vjeruje u ekstremne relativističke varijante etnopsihijatrije govori nam da i dalje postoji nepremostiva razlika između to dvoje. iako je to u nekom smislu i više i manje. ali tekst koji je imao veliki utjecaj i koji komunicira s cijelom strujom suvremene an- tropologije: dvanaesto poglavlje djela Pogled iz izdaleka. cijeli poststrukturalizam duboko je nietzscheovski. Još jednom tu imamo po- sla s politikom. ako je njihovo postojanje nerazdvojno od naše reprezentacije čovjeka (a bez 170 . Umjesto toga. Razlika između normalnog i patološkog učinkovito varira među kulturama. također smo otišli i u potpunu disperziju. Ako su “strukturalizmi” fundamentalno heretički jedni s obzirom na druge. temelji ili činjenice. ili barem na nesig- urnost. Mali tekst. Vratimo se Lévi-Straussu za primjer. sada kad sam ovo rekao. koje su uvijek. Problem je još uvijek onaj misli. bilo u terminologiji. postoji struktura razlika između dva moda organiziranja sadržaja u “sustav misli”: mit i delirij. kao i identifikacije entiteta. ili barem mogu postati. stilu ili metodi. Lévi- Strauss. i u tom smislu oni su osuđeni na međusobno nerazumijevanje. ili metapolitikom. Ostale terminologije bile bi jednako moguće. ali više mu se ne prilazi u terminima strukture suprotnosti. vjerujem da bi to bila kritika norme i normativnosti. ili “moć-znanje” (“Istina”). U tom smislu. ne u korist objektivnosti i faktualnosti već s pogledom prema transmutaciji vrijednosti koja u prvom redu ovisi o prepoznavanju načina na koji su se disimulirali kao esencije. u smislu “relacijske ontologije” – kao homogeni ili samoodržavajući “sustavi”. “Kosmopolitani- zam i shizofrenija”. Posudio sam Derridinu terminologiju kako bih govorio o nadomjesku ili pretjeranosti. U pitanju je općenito ono što ja nazivam antropološke razlike. i nije bilo pitanja o zahtjevu za bilo kakvom jednoglasnošću. ali nam također pokazuje da ta razlika nema sebi svojstvenu prirodu. što možemo reči o “poststrukturalizmima”. prigoda za subjekciju ali su nesigurne u tome.

Nietzschea i Bataillea postala je najuočljivija zajednička stilistička ili retorička karakteristika cjelokupne fran- cuske filozofije koja nastoji pronaći učinke moći u srcu struktura ili. Judith Butler dodaje logiku svojoj izvanred- noj analizi ove radikalne aporetske dijalektike “subjekcije” kao diferencijal podređenosti (assujetissement) i subjektivacije bez simetrije ili promjene. dao ono što možemo nazvati njezinom čistim oblikom: ne postoji “subjekt” koji ne imenuje sam sebe. odnosno. 109-17. pomalo nestašno. Spurs: Nietzsche’s Styles/Éperons: Les Styles de Nietzsche. Chicago. plastičnom smislu te riječi (kao što Derrida proprijacijom naziva proces koji sadrži i aproprijaciju i eksproprijaciju kao svoje trenutke. ili pojavu onoga što Lacan. Svi struk- turalisti joj se posuđuju upravo u toj mjeri u kojoj su odbili sadržaje meta- jezika. slijedeći Freuda. a to je da subjekt reduciraju na struk- turu kako bi ga bacili u ropstvo.reprezentacije čovjeka ne postoji čovječanstvo – “čovječanstvo je njegova reprezentacija”). koja se može pojaviti u ob- liku ekstremnog nasilja. bolje rečeno. koji se nalazi na sceni subjektivacije i konstitutivan je te scene. deindividualizirana i desubjektivizirana. Nemamo jasnu formulu koja nam omogućuje da ju konceptualiziramo. U djelu Psihički život moći. ali ukratko. 171 . kojega teorija ne 19 J. u svom eseju “Ideologija i ideološki aparati države”. naziva “Stvar” (das Ding (Seminar VII)). slijediti kamen spoticanja koji se može interpretirati kao otpor. Ovd. prolazeći kroz Rousseaua. Ali Louis Althusser je taj koji joj je. University of Chicago Press. 1979.19 Ali što je subjekcija subjekta? Diferencijal subordinacije (assujetissement) i subjektivacije. ili njegove sve-prisut- nosti (koja više nije samo-prisutnost). ili metamorfoze i destrukcije. Ali postoji još jedna teoretska situacija: “subjekt” i “subjekcija”. Mi ipak imamo primjere njegove halucinatorne prisutnosti. a još manje kriterije koji nam omogućuju da obilježimo njezinu prekretnicu. Derrida. zauzima mjesto objekata na koje su pričvršćena volja i želja subjekta.Prijevodi je možemo vidjeti da nitko osim samih strukturalista nije ozbiljnije shvatio prigovor koji im je prvotno upućen. ili bolje rečeno. Znamo kako to djeluje: nema subjekta bez subjekcije. Vrijeme je da sve ponovo prođemo. Ova povijesna “igra riječi” dolazi iz rimskog prava. paradoks koji naziva. barem ne u prvom. u onome “realnome” individualnog ili kolektivnog iskustva – onog jouissance ili straha. diskurzivan preokret (ili povratak). pasivnosti i aktivnosti. mjesto ili točku njihove različitosti i dalje je nemoguće os- taje predstaviti (osim u prikazivanju fetiša). možda života i smrti.

suprotstavlja svoj vlastiti idealan događaj idealnim događajima koje sam upravo opisao. Guilford. i nikada ne bih htio subjekta skratiti raspravu u ime neke norme. Prije sam.20 Izuzet iz svog neposrednog konteksta. značenje pitanja koje sam ovdje pokušao formulirati. smo kako bih dao primjedbu njezinoj aporiji. Deleuze. 1998. New York. u članku koji sam već spomenuo. Ne postoji strukturalna konstitucija subjekta koja nije. ovaj izraz čini mi se dovoljno elokventan i dovoljno nejasan da naznači. nasilje ili radikalna pasivnost. nije niti Bog niti čovjek. sačinjen od neosobnih individualnosti i pred-individualnih singular- nosti (…) osigurava raspad (l’éclatement) strukture pogođene viškom ili manjkom (…).prev.) 172 . str. onda barem izvedba ili ironično predstavljanje lingvističke causa sui. “How Do We Recognize Structuralism?” Appendix. Na nama je da odlučimo. Deleuze. očekivao je ovo pitanje. (…) bez identiteta je. (op. Slobodan prijevod. predstavlja kao onoga koji se sam imenuje čime postaje subjekt i podčinjen je trenutku i gesti postajanja iz onoga što još nije subjekt (“pred-subjekt”: ili koristeći Althisserovu terminologiju. ako barem slika i prilika Stvoritelja kao metafizičkog subjekta. pojedinac) te tako postaje uvijek već subjekt. The Two-Fold Thought of Deleuze and Guattari: Intersec- tions and Animations. njegovo ponovno počinjanje. te također i Stvar. 20 G. drugim riječima. ovo nazvao prezentacijom ili ponovnim upi- sivanjem granice na osnovi njezine vlastite neprezentativnosti: nedodjeljiva Marksistička razlika. je li ovo grob strukturalizma ili pitanje koje pokreće njegovu beskonačnu obnovu. niti osoban niti univerzalan. posmrtna maska. teorija primitivna scena interpelacije. pišući na sebi svojstven način da “strukturalistički junak”. 281.

Barthes. London: Verso. 1954–1984. New York: Guilford. Trans. The Order of Meek. “The Structural- ist Activity. 1998. R. New York: Zone. General editor Paul Rabinow. New York: Pantheon. Mass. Sti- Philosophy and Other Essays. Stivale. Deleuze. The Normal Epistemology. Carolyn Essential Works of Foucault. Althusser. 173 . Gilles. Of Grammatol- Scientists. 147–69. Mary Elizabeth Foucault. Things: An Archaeology of the Hu- man Sciences. Chicago: U of Chicago P. Vol. Power: Theories in Subjection.: Cam- bridge UP. Georges. James D. Le Nouvel esprit Styles/Éperons: Les Styles de Nietzsche. 1997. 2. Paris: puf. toward an Investiga-tion). Ed. The Two -Fold Thought of Deleuze Ben Brewster. Coral Gables: U of Miami P. Trans. L. Faubion. Philosophy and the Spontaneous Philosophy of the Derrida. ogy. Stan- ford: Stanford UP. Derrida.Philosophy. Jacques. Trans. 1934. 1998. M. Johns Hopkins UP.” Aesthetics. Cohen.Literatura: Althusser.” Critical Essays. Baltimore: and Other Essays. Modern Fre-nch Richard Howard. 1998. Trans. Barbara Harlow. Cambridge. Jacques. scientifique. Scott-Fox and J. 1980. Michel. By Charles J. Fawcett and Robert S. 1971. Émile. tions. Corrected ed. Method. 1972. Trans. “The Thought of the Outside. 258–82. Philosophy and the Spon. western UP. Trans. Gaston. Louis. and the Pathological. Spurs: Nietzsche’s Bachelard. Evanston: North. Louis. Descombes. Benveniste. Butler. Ed. Vincent. Trans. New York: Monthly and Guattari: Intersections and Anima- Review. Harding. 213–20. Bilingual ed. 127–88. Trans. 1979. Gayatri taneous Philosophy of the Scientists Chakravorty Spivak. The Psychic Life of 1971. Judith. vale. Foucault.” Lenin and Melissa McMa-hon and Charles J. ott. 1989. 69–165. Gregory Elli. New York: New Press. “How Do We Recog- logical State Apparatuses (Notes nize Structuralism?” Appendix. 1990. Problems in Gen- eral Linguistics. Roland. and Canguilhem. Michel. “Ideology and Ideo. 1971.

W. Claire Jacobson and Purloined Letter. Jacques. Jacques. Phenomenology of Bruce Fink. 1987. New York: Norton. 177–85.” Écrits: A Selection. sire in the Freudian Unconscious. Cambridge. Trans. Clarendon. nine Sexuality: The Limits of Love Introduction to a Science of Mythology. 1969. Vol.Strauss. Emmanuel. l’autre homme. The Naked Man. 2000): 216–41. New York: Nor. Joachim Neugroschel and nis Porter.svezak pojavila su se na engleskom vard up. Jeffrey Brooke Grundfest Schoepf. Bruce Fink. Roman. ton. The Seminar of Lévi . Book XX: On Femi. Reading of Hegel. Hegel. 1985. “L’Humanisme in- terminable de Claude Lévi-Strauss. Basic. Mass. (Tri eseja koji čine ovaj ville Burston. Trans. Maniglier. Revised ed. Jacques. Oxford: 281–312. 1963. G. V. John and Doreen Weight- Trans. Lacan. Vol. Trans. 174 . “Cosmopolitan- Jacques Lacan. Yale French Studies 48 (1972): 39–72. kao “Meaning and Sense. H. New York: Mehlman. 1992. 127–39. 4.” Les Temps moder-nes 609 (June–July– Aug. French Freud: Structur. Ed. Montpellier: Fata Linda R. Phoebe Hoss. Ed. Claude. Trans. New York. 1972. Trans. Michel.: Har.the Subject and the Dialectic of De- tial Works. “Truth and Power. 141–51. 1981. 1998. Nichols. Lévi . 1959–60. 2002. New York: Basic. Trans.Strauss. and Knowledge (Encore). F. 1972–1973. Lévi .’” Trans. A. Miller. “The Subversion of Power.Strauss. Spirit. 75–107. Trans. The Seminar of Jacques Lacan. Patrice.” Kojeve Alexandre.Alphonso Lingis. Jr. Introduction to the Collected Philosophical Papers. Humanisme de Jakobson.Foucault. New York: Norton.” i “No Identity.Morgana.” The View from Psychoanalysis. al Studies in Psychoanalysis. 1990. New York: Basic. Waugh and Monique Mon. man. Essen. Jacques. Colin Gordon. Claude.” “Human- ism and An-archy. Ed. Structural An- Lacan. Trans. On Language. Afar. 3. Claude. “Seminar on ‘The thropology.) Lacan. 2000. Raymond Que. Harper. Book VII: The Ethics of ism and Schizophrenia. James tinus Nijhoff. Levinas. 1977. Den. Dordrecht: Mar- neau and Allan Bloom. 111–33.” Lacan.

Cambridge. Jean-Jacques.Rousseau. Of the Social Contract. and trans. 175 .: Cambridge UP. 1997. Ed. The Social Contract and Other Later Politi-cal Writings. Victor Gourevitch. Mass.