You are on page 1of 3

Volim antifašizam i rado ga se sjećam

Piše: Vuk Bačanović

Osim što volim antifašizam, također jako volim dobre stare marksističke
sociologe. Zašto? Zato što o fašizmu nisu samo trabunjali, baljezgali,
konfabulirali i isprazno moralisali pokušavajući ga svesti na metafizičke,
individualno i mas psihološke oscilacije i tome slična vanovosvjetovljenja. Već
su, objašnjavajući njegovu genezu nudili jedan jednostavan, čvrst kao stijena i
neoboriv argument:

Država buržoaskog (građanskog op.a.) društva može biti samo klasna država,
stvorena radi čuvanja klasne strkture. Zaštita privatne svojine i klasna
vladavina jesu sinonimi. U oba slučaja (fašizma i liberalizma) cilj je isti, put je
u oba slučaja represivan dok je metoda u jednom slučaju teroristička, u
drugom konstitucionalna – u oba manipulativna. Oba puta u otvorena i samo
naročite okolnosti i uslovi nagone buržoasko društvo na put terora. Kada
političkom kartelu moći kapitala nije ostala druga mogućnost izbora između
integracije i terora, kada integracija ne uspjeva, ono što je ona trebalo da pruži
može se postići jedino preko jedinstvene politike diktature i sistema terora.
(Todor Kuljić, Fašizam, Beograd 1975, str.24)

Dan pobjede nad fašizmom je iza nas, pa bi valjalo dati jednu rekapitulaciju
proslave dana pobjede nad onim što tzv. ljevičarske partije u BiH uporno
nazivaju savremenim “fašizmom”. A najčešće se radi o kritici tronacionalne
podjele u državnom aparatu, školama, načinima na koji se pišu ili bi se trebali
pisati izborni zakoni i, u konačnici, urediti država. Sve što je tronacionalno, ili
konstitutivno se, tako, proglašava fašiszmom i fašističkim.

Istina je za tzv. ljevicu daleko bolnija. Mi (barem još uvijek) ne živimo u


društvu u kojem je integracija zamjenjena terorom, ili u kojem vladajuće elite
teže jednopartijskoj diktaturi koju odlikuje rigidni etatizam, antisemitizam i
rasizam. Mi i dalje živimo u svijetu različitih oblika liberalne demkratije, svijetu
kojim upravljaju interesi moćnih elita u svrhu zaštite koncepta privatnog
vlasništva i to konstitucionalnim metodama. BiH je, u tom smislu periferno
liberalno-demokratsko društvo tri konstitutivna naroda u kojem su vladajuće
ideologije etno-konfsionalno tradicionalističke. Ljevica takav poredak može s
pravom kritikovati, ali će mu teško nauditi dok ne smisli genijalan koncept
društvenoekonomske transformacije koji ne bi vodio u nedemokratski etatizam
reprodukcije državne birokratije, samoproklamovanog tumača dijalektičkog
materijalizma, a zapravo parazita nad proizvodnim snagama. Ili barem, u
nedotatku toga, težiti real-političkim rješenjima, a ne nostalgičnim
reminiscencijama na titoistički poredak koji je, iz dobrih razloga, propao. Ali šta
tzv. ljevica u BiH radi umjesto toga?

Ona se, pozivajući se na liberalnu demokratiju i zapadne vrijednosti, bori sa


imaginarnim “fašizmom”, dok namjerno ignoriše da je to grozno “zlo” etničkog
nacionalizma sa zapadnim liberalnodemokratskim vrijednostima posve
komplementarno. Zapravo, postoji li i jedna liberalna demokratija koja ne bi
bila i nacionalna, ili čak kompleksno-nacionalna? Međutim od najgrlatijih
“ljevičarskih” junoša, a zapravo propalih hodajućih NGO projekata, poput
Reufa Bajrovića, Bakira Hažiomerovića ili Emira Suljagića mi uporno slušamo
da je pravedniji izborni zakon za Hrvate, ni manje ni više nego “prebrojavanje
krvnih zrnaca” po modelu nacističkih Nirnberških rasnih zakona. U isto vrijeme
od ovih pobornika demokratije i antifašističkih vrijednosti slušamo “o teroru
manjine nad većinom” pa se čak birači HDZ-a pozivaju “da razmisle da li žele
ići za Čovićem i u sukobe i ponovo slati svoje sinove u rat u kojem mogu
izgubiti sve što sada imaju.”

Borba za jednakopravnost sva tri naroda, a samim tim i stabilnost BiH je tako
fašizam, a mesijansko-hitlerovsko bjesnilo prijetnje kompletnom narodu
nestankom ukoliko nastavi glasati onako kako neće “ljevica” je antifašizam. Da,
ali samo u svijetu tzv. bh ljevice. Koja iz farse ispraznog titoističkog ludila i
razbacivanja flosklama polako sve više gazi u fazu “lijevih skretanja”. To je ono
razdoblje NOB-a, kada su pomahnitali staljinisti ubijajući svoje saborce radi
nedovoljnog poznavanja revolucionarne teorije, minirajući crkve i paleći
katastre, gotovo cijelu partizansku Hercegovinu i Crnu Goru otjerali pod okrilje
Draže Mihailovića. Pa ipak, budući da postojeća ljevica i nije ljevica, već
radikalno nacionalistički politički pokret u okvirima liberalno-demokratskog
uređenja, mi ovu pojavu nećemo nazvati lijevim fašizmom, već jednostavno
bošnjačkim desnim skretanjima.

Međutim, znači li to da se treba miriti sa ostalim desnim skretanjima? Sa


svečanim dočekom Darija Kordića od strane hrvatskog rukovodstva ili
priglupim idolatrijskim filmovima o Radovanu Karadžiću? Naravno da ne, ali
način društvenog obračuna sa ovakvim pojavama svakako nije bošnjačko-
građanski desničarski radikalizam obojen u crveno. Suzbijanje desničarsko-
etnokonfesionalnog ili desničarsko-građanskog političkog bjesnila i s njim
povezanog političkog oportnizma kod bh konstitutivnih naroda - svakom
razumnom je to jasno - neće ići na način da se jedno od njih proglasi
superiornim, a ta superiornost popularno nazove “antifašizam”. Ili bošnjački
“antifašisti” zaista misle da će druga dva naroda ubijediti da je rahmetli fašizam
jedini “izam” koji ubija?