You are on page 1of 496

If you have further questions concerning this book „True Christian Religion“ or other

works by Emanuel Swedenborg, please send them to: primavera1771@gmail.com


© Lord's New Church, which is Nova Hierosolyma

Emanuel Swedenborg
sluga Gospoda Isusa Krista

ISTINSKA KRŠĆANSKA RELIGIJA

koja sadrži

UNIVERZALNU TEOLOGIJU
NOVE CRKVE

koju je Gospod predskazao u


Danijelu 7:13, 14, i Apokalipsi 21:1, 2.
Danijel 7:13, 14

‘Gledah u viđenjima noćnim, i gle, na oblacima nebeskim dolazi jedan poput Sina
Čovječjeg; i bila Mu je predana vlast, slava, i kraljevstvo, i svi ljudi, narodi, i jezici će Mu
služiti. Vlast njegova vlast je vječna i nikad neće proći, i kraljevstvo Njegovo neće
propasti.’

Apokalipsa 21; 1, 2, 5, 9, 10

‘I ja, Ivan, vidjeh novo nebo i novu zemlju; i vidjeh Sveti grad, Novi Jeruzalem, kako
silazi s neba od Boga, pripremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža. I jedan od
sedam anđela progovori sa mnom, govoreći: "Dođi, pokazat ću ti Zaručnicu, Ženu
Jaganjčevu!" I prenese me u duhu na planinu veliku, visoku, i pokaza mi taj veliki grad,
Sveti Jeruzalem, što silazi s neba od Boga.
A Onaj Koji sjedi na prijestolju reče: "Gle, SVE ČINIM NOVO." I reče mi: "Piši; jer
ove riječi su vjerne i istinite."’

2
TABELA SADRŽAJA

Vjera Novog Neba i Nove Crkve u njezinoj generalnoj i njezinoj pojedinačnoj formi….........

1 POGLAVLJE

BOG STVORITELJ

JEDINSTVO BOGA

I. Cijelo Sveto Pismo, i odatle izvedene doktrine Crkava u Kršćanskom svijetu, naučavaju kako Bog postoji, i
kako je On (samo) jedan. ……………………………………………………………………………………………

II. Postoji univerzalni upliv od Boga u duše ljudi da Bog postoji, i da je On (samo) jedan. ……...

III. Na cijelom svijetu ne postoji narod, koji posjeduje religiju i zdrav razum, koji ne priznaje kako postoji Bog,
i da je On (samo) jedan. ……………………………………………………………………………….

IV. Što se tiče prirode ovog jednog Boga, narodi i ljudi su imali, a imaju i dalje, različita mišljenja, čemu ima
nekoliko uzroka. ……………………………………………………………………………………….

V. Ljudski razum može, ako to želi, percipirati i zaključiti iz mnogih stvari u svijetu, da Bog postoji, i da je On
(samo) jedan. ………………………………………………………………………………………

VI. Ukoliko Bog nije bio samo jedan, svemir ne bi bio mogao biti stvoren i očuvan……

VII. Čovjek koji ne priznaje Boga je izopćen iz Crkve, i osuđen. …………………………………

VII. Uz čovjeka koji ne priznaje jednog Boga, već nekoliko, ne prianja ni jedan crkveni princip.
...…………………………………………………………………………………………………………

BOŽANSKI BITAK, KOJI JE JEHOVA

I. Jedan jedini Bog se naziva Jehova po Njegovom Bitku, pošto On jedini jest, bio je, i bit će; i zbog toga što je
On Prvi i Posljednji, Početak i Kraj, Alfa i Omega. …………………………………………………

II. Jedini Bog je sâma Supstanca i sâma Forma, a anđeli i ljudi su supstance i forme od Njega; i ukoliko su u
Njemu, i On u njima, utoliko su oni Njegove slike i naličja. ……………………………………….

III. Božanski Bitak je sâm Bitak, i istovremeno sâmo Postojanje. …………………………………

IV. Sâm Božanski Bitak i Postojanje, ne može proizvesti drugo Božansko koje je sâm Bitak i Postojanje;
posljedično tome, ne može biti drugog Boga iste Bìti. …………………………………………….

V. Ideja o množini Bogova u drevna a također i u moderna vremena je nastala zbog toga što nije bila
shvaćena priroda Božanskog Bitka. …………………………………………………………………

BESKONAČNOST BOGA, ILI NJEGOVA NEIZMJERNOST I VJEČNOST

3
I. Bog je beskonačan, pošto On jest i postoji u Sebi, a sve stvari u svemiru jesu i postoje od Njega.
……………………………………………………………………………………………………

II. Bog je beskonačan, pošto je postojao prije svijeta, i stoga prije nego su prostor i vrijeme došli u postojanje.
…………………………………………………………………………………………………….

III. Bog je, od stvaranja svijeta, u prostoru odvojen od prostora, i u vremenu odvojen od vremena.
……………………………………………………………………………………………………..

IV. Beskonačnost Boga u odnosu na prostor se zove neizmjernost, dok se u odnosu na vrijeme zove vječnost;
ali iako ovi odnosi postoje, ipak u Njegovoj neizmjernosti nema ništa prostornog, a u Njegovoj vječnosti ništa
vremenog. …………………………………………………………………………………………………....

V. Svatko sa prosvjetljenim razumom može, iz jako puno stvari u svijetu, vidjeti beskonačnost Boga
Stvoritelja. ……………………………………………………………………………………………………

VI. Svaka stvorena stvar je konačna, a beskonačno je u konačnim stvarima kao u svojim spremnicima, a u
ljudima kao u svojim slikama. ………………………………………………………………………………

BOŽJA BIT, ŠTO SU BOŽANSKA LJUBAV I BOŽANSKA MUDROST

I. Bog je sâma Ljubav i sâma Mudrost, i ovo dvoje sačinjavaju Njegovu Bit. ………………………….

II. Bog je sâmo Dobro i sâma Istina, pošto je Dobro od Ljubavi a Istina od Mudrosti. ……………….

III. Sâma Ljubav i sâma Mudrost su sâm Život, koji je Život u sebi. …………………………………...

IV. Ljubav i Mudrost u Bogu čine jedno. …………………………………………………………………

V. Bìt ljubavi je voljeti druge pored sebe samoga, željeti sjedinjenje sa njima, i sebe posvetiti njihovoj sreći.
………………………………………………………………………………………………………………..

VI. Ove karakteristike Božanske Ljubavi su bile razlog stvaranja svemira, a one su i razlog njegovog
očuvanja. ……………………………………………………………………………………………………

SVEMOĆ, SVEZNANJE I SVEPRISUSTVO BOGA

I. Svemoć, sveznanje, i sveprisutnost su svojstva Božanske Mudrosti od Božanske Ljubavi. ….

II. Svemoć, sveznanje i sveprisutnost Boga se ne mogu razumjeti ukoliko se ne zna što je red; i ako nije
poznato da Bog jest red, i da je prilikom stvaranja On uveo red u svemir i u sve njegove dijelove.
……………………………………………………………………………………………………..................

III. Svemoć Božja, u svemiru i svim njegovim djelovima, postupa i djeluje u skladu sa zakonima Njegovog
reda. …………………………………………………………………………………………………………

IV. Bog je sveznajući, to jest, On percipira, vidi, i zna sve stvari, čak one najsitnije, koje su učinjene u skladu
sa redom, a od njih također i sve što god je učinjeno protivno redu. ………………………………...

V. Bog je Sveprisutan u svim stvarima Svog reda, od prve do posljednje. …………………………..

VI. Čovjek je bio stvoren kao forma Božanskog reda. …………………………………………………

VII. Čovjek ima moć nad zlom i neistinom od Božanske svemoći, mudrost s obzirom na dobro i istinu od
Božanskog sveznanja, a u Bogu je od Božanske sveprisutnosti, u onoj mjeri u kojoj živi u skladu sa

4
Božanskim redom. ………………………………………………………………………………………..

STVARANJE SVEMIRA

Nitko ne može formirati ispravnu ideju o stvaranju svemira ukoliko najprije nisu napomenuti neki generalni
principi koji će prosvjetliti razumijevanje………………………………………………………

Stvaranje svemira je opisano u pet Memorabilija. ……………………………………………..

2 POGLAVLJE

GOSPOD ISKUPITELJ

I. Jehova Bog je sišao i prisvojio Ljudsko (tijelo), kako bi iskupio i spasio čovječanstvo. …..

II. Jehova Bog je sišao kao Božanska Istina, što je Riječ, pa ipak On nije razdvojio Božansko Dobro.
………………………………………………………………………………………………………..

III. Bog je prisvojio Ljudsko (tijelo) u skladu sa Svojim vlastitim Božanskim redom. ………

IV. Ljudsko (tijelo), pomoću kojeg je Bog Sebe poslao u svijet, je Sin Božji. ……………………

V. Gospod je, djelima Iskupljenja, Sebe učinio Pravednošću. ………………………………

VI. Istim djelima


je Gospod je Sebe ujedinio sa Ocem, i Otac je Sebe ujedinio sa Njime.
……………………………………………………………………………………………………….

VII. Tako je Bog postao Čovjek, i Čovjek Bog, u jednoj Osobi. ………………………………

VIII. Napredak k ujedinjenju je bilo Njegovo stanje poniženja, a samo ujedinjenje je Njegovo proslavljeno
stanje. ………………………………………………………………………………………………

IX. Ubuduće ni jedan Kršćanin neće ući u nebo ukoliko ne vjeruje u Gospoda Boga Spasitelja.
………………………………………………………………………………………………………

X. Zaključak u vezi s stanjem Crkve prije Gospodnjeg dolaska, i njezino stanje poslije.
………………………………………………………………………………………………………

ISKUPLJENJE

I. Sâmo Iskupljenje je bilo pokoravanje paklova, postavljanje nebesa u red, i time priprema za novu duhovnu
Crkvu. ………………………………………………………………………………….

II. Bez tog iskupljenja ni jedan čovjek ne bi bio mogao biti spašen, niti bi anđeli mogli nastaviti u stanju
integriteta. …………………………………………………………………………………………

III. Gospod je na taj način iskupio ne samo ljude već također i anđele. …………………………….

IV. Iskupljenje je bilo čisto Božansko djelo. …………………………………………………….

V. Sâmo ovo iskupljenje ne bi bilo moglo biti ostvareno osim od strane utjelovljenog Boga.
……………………………………………………………………………………………………….

5
VI. Muka Križa nije bilo Iskupljenje već posljednja kušnja koju je Gospod izdržao kao Najveći Prorok; i bila je
sredstvo proslavljivanja Njegovog Ljudskog (tijela). ………………………………………

VII. Temeljna je zabluda Crkve vjerovati da je muka Križa bilo sâmo Iskupljenje; i ova zabluda, zajedno sa
onom u vezi s tri Božanske Osobe od vječnosti, je izopačila cijelu Crkvu tako da ništa duhovnog više nema u
njoj. …………………………………………………………………………………………………..

3 POGLAVLJE

SVETI DUH I BOŽANSKO DJELOVANJE

I. Sveti Duh je Božanska Istina, a također Božanska Sila i Djelovanje što proizlazi iz jednog Boga, u kojem je
Božansko Trojstvo, time iz Gospoda Boga Spasitelja. ……………………………….

II. Božanska Sila i Djelovanje, koje predstavlja Sveti Duh, obuhvaćaju, generalno gledano, ponovno
formiranje i preporađanje; a nakon ovih slijedi, obnavljanje, oživljavanje, posvećivanje i opravdavanje; i opet
nakon ovih slijedi, pročišćavanje od zala i opraštanje grijeha; i konačno spasenje. ……………………………

III. Božanska Sila i Djelovanje, naznačeni slanjem Svetog Duha, kod svećenstva, pojedinačno gledano,
obuhvaćaju prosvjetljenje i poduku. ……………………………………………............

IV. Gospod čini ove sile djelotvornima u onima koji vjeruju u Njega. ………………………………

V. Gospod djeluje iz Sebe iz Oca, a ne obrnuto. ……………………………………………..

VI. Čovjekov duh je njegov um, i štogod iz njega proizlazi. …………………………………..

Nadopuna. Nigdje u Starom Testamentu nije rečeno da su Proroci govorili od Svetog Duha, već od
Jehove Boga; no u Novom Testamentu je drugačije. ………………………………….

BOŽANSKO TROJSTVO

I. Postoji Božansko Trojstvo, koje sačinjavaju Otac, Sin i Sveti Duh. …………………....

II. Ovo troje, Otac, Sin i Sveti Duh, su tri bitnosti jednog Boga, koje čine jedno, kao što duša, tijelo i djelovanje
čine jedno u čovjeku. ………………………………………………………………....

III. Prije stvaranja svijeta ovo Trojstvo nije postojalo: ali nakon stvaranja svijeta, kada se Bog utjelovio, ono je
bilo omogućeno i došlo je u postojanje, i onda je bilo u Gospodu Bogu, Iskupitelju i Spasitelju, Isusu Kristu.
……………………………………………………………………………………………………….

IV. Trojstvo Božanskih Osoba od vječnosti, ili prije nego je svijet bio stvoren je, u ideji trojstvo bogova; a ta
ideja se ne može otkloniti putem usmene ispovijedi o jednom Bogu. ………………………….

V. Trojstvo Osoba nije bilo poznato u Apostolskoj Crkvi, već je bilo izmišljeno na Saboru u Nikeji, nakon čega
je bilo uvedeno u Rimokatoličku Crkvu, i od tamo u Crkve koje su se odvojile od nje. ………

VI. Iz Nikejske a također iz Atanasijeve doktrine u svezi Trojstva je nastala vjera u tri boga koja je izopačila
cijelu Kršćansku Crkvu. ……………………………………………………………………….....

VII. Odatle je proizašla ona grozota opustošenja, i ona nevolja, kakve nikad prije nije bilo niti će je ikad više

6
biti, koju je Gospod predskazao u Danijelu, u Evanđelistima, i u Apokalipsi. ………………………..

VIII. Iz istog razloga, da Gospod nije uspostavio novo nebo i novu zemlju, nitko se ne bi spasio.
……………………………………………………………………………………………..

IX. Od trojstva Osoba, od kojih je svaka, prema Atanasijevom Vjerovanju, pojedinačno Bog, su nastale mnoge
nepodudarne i apsurdne ideje u svezi Boga, koje u sebi nisu ništa drugo nego maštarije i obmane.
……………………………………………………………………………………………………

4 POGLAVLJE

SVETO PISMO, ILI RIJEČ BOŽJA

I. Sveto Pismo, ili Riječ, je sâma Božanska Istina. …………………………………..

II. U Riječi postoji duhovno značenje, koje do sada nije bilo poznato. ………………….....

(1) Što je duhovno značenje. ………………………………………………………….

Iz Gospoda proizlaze Božansko božanstveno, Božansko duhovno i Božansko prirodno.


…………………………………………………………………………………….

(2) Duhovno značenje je u cijeloj Riječi, i svakom njezinom dijelu. ………………

Gospod je, dok je bio u svijetu, govorio pomoću korespondencija, time sa duhovnim i istovremeno
prirodnim značenjem. ……………………………………………………………...

(3) Zbog duhovnog značenja je Riječ Božanski nadahnuta, i sveta u svakoj riječi.
………………………………………………………………………………………….

(4) Duhovno značenje je do sada bilo nepoznato ali je bio poznato među drevnim ljudima; i u svezi
korespondencija među njima. ………………………………………………………

(5) Ubuduće će sa duhovnim značenjem Riječi biti upoznati jedino oni koji su u pravim istinama od
Gospoda. ……………………………………………………………………………

(6) Izvjesne prekrasne stvari u svezi Riječi iz njezinog duhovnog značenja. ……...

III. Značenje Slova Riječi je temelj, spremnik i potpora njezinih duhovnih i božanstvenih značenja.
…………………………………………………………………………………………………..

IV. U značenju
Slova Riječi je Božanska Istina u svojoj punini, svojoj svetosti i svojoj sili.
…………………………………………………………………………………………………..

(1) Istine značenja Slova Riječi su naznačene dragim kamenjem koje je formiralo temelje Novog
Jeruzalema, što opisuje Apokalipsa 21:17-21, i to u korespondencijama. ……………….

(2) Dobra i istine Riječi u značenju Slova su naznačene sa Urimom i Tumimom na Aronovom oplećku.
……………………………………………………………………………………...

(3) Dobra i istine u njihovim krajnostima, takvima kakve su u značenju Slova Riječi, su predstavljeni
7
sa dragim kamenjem u Edenskom vrtu, u kojem se nalazi kralj Tira, što spominje Ezekijel.
……………………………………………………………………………………………………

(4) Isto je bilo reprezentirano zavjesama, koprenama i stupovima šatora. ………

(5) Isto je bilo reprezentirano sa vanjskim dijelom Jeruzalemskog hrama. …………

(6) Riječ je u njezinoj slavi bila reprezentirana Gospodom, kada je bio preobražen.
……………………………………………………………………………………………….

(7) Sila Riječi u njezinom krajnjem je bila reprezentirana sa Nazirejcima. ………..

(8) U svezi neizrecive sile Riječi. ………………………………………………….. .

V. Doktrina Crkve mora biti izvedena iz značenja Slova Riječi, i putem njega potvrđena. ………

(1) Bez doktrine je Riječ nerazumljiva. ………………………………………………….

(2) Prave istine, u značenju Slova Riječi, koje su izvor doktrine, su očitovane jedino onima koji su
prosvjetljeni od strane Gospoda. ……………………………………………………..

VI. Sjedinjenje sa Gospodom, i združivanje sa anđelima se ostvaruje pomoću značenja Slova Riječi.
……………………………………………………………………………………………………….

VII. Riječ se može pronaći u svim nebesima, i izvor je anđeoske mudrosti. ………………………………….

VIII. Crkva je od Riječi, a njezina kvaliteta sa čovjekom je u skladu sa njegovim razumijevanjem Riječi.
……………………………………………………………………………………………………….

IX. U svakom detalju Riječi postoji vjenčanje Gospoda i Crkve, i posljedično tome vjenčanje dobra i istine.
……………………………………………………………………………………………………….

X. Krivovjerja mogu biti formulirana iz značenja Slova Riječi, ali je štetno potvrditi ih. ……..

(1) Mnoge stvari u Riječi su prividi istine, u kojima prave istine leže prikrivene.
………………………………………………………………………………………………

(2) Zablude nastaju kada se potvrde prividne istine. …………………………………

(3) Značenje Slova Riječi je čuvar za prave istine koje leže prikrivene unutar njega.
………………………………………………………………………………………………

(4) Značenje slova Riječi je bilo reprezentirano, i u Riječi je predstavljeno sa Kerubom.


………………………………………………………………………………………………

XI. Gospod je, kada je bio u svijetu, ispunio sve stvari u Riječi, i tako postao Riječ, to jest, Božanska Istina, čak
u krajnostima. ………………………………………………………………………

XII. Prije Riječi koja je sada u svijetu, postojala je Riječ koja je izgubljena. ……………………

XIII. Posredstvom Riječi svjetlo imaju također oni koji su izvan Crkve, i ne posjeduju Riječ.
……………………………………………………………………………………………………….

XIV. Bez Riječi nitko ne bi imao ikakvo znanje o Bogu, o nebu i paklu, i životu nakon smrti, a ponajmanje o

8
Gospodu. …………………………………………………………………………………………

5 POGLAVLJE

KATEKIZAM ILI DEKALOG OBJAŠNJEN S OBZIROM NA


NJEGOVA VANJSKA I UNUTARNJA ZNAČENJA

I. U Izraelskoj Crkvi je Dekalog bio ono najsvetije; i u svezi svetosti kovčega saveza, u kojem je bio Zakon.
……………………………………………………………………………………………………

II. Dekalog, u značenju Slova, sadržava generalna pravila vjere i života, ali u duhovnim i božanskim
značenjima, sva pravila univerzalno. ……………………………………………………………………..

III. PRVA ZAPOVIJED: Nemoj imati drugih bogova uz Mene. …………………………..

IV. DRUGA ZAPOVIJED: Ne uzimaj uzalud imena Jehove, Boga tvoga; jer Jehova neće oprostiti onome koji
uzalud izgovara ime Njegovo. ………………………………………………………………………………….

V. TREĆA ZAPOVIJED: Sjeti se svetim držati dan Šabata. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao; ali sedmi je
dan Šabat Jehove Boga tvoga. …………………………………………………

VI. ČETVRTA ZAPOVIJED: Poštuj oca svoga i majku svoju, da imaš dug život, i da ti dobro bude na zemlji.
……………………………………………………………………………………………………

VII. PETA ZAPOVIJED: Ne ubij. …………………………………………………………….

VIII. ŠESTA ZAPOVIJED: Ne učini preljuba. ………………………………………………

IX. SEDMA ZAPOVIJED: Ne ukradi. ……………………………………………………….

X. OSMA ZAPOVIJED: Ne svjedoči lažno protiv bližnjega svoga. ………………………

XI. DEVETA I DESETA ZAPOVIJED: Ne poželi kuće bližnjega svoga; ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge
njegova, ni sluškinje, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvoga.
…………………………………………………………………

XII. Deset Zapovijedi Dekaloga sadržavaju sve stvari koje pripadaju ljubavi prema Bogu, i sve stvari koje
pripadaju ljubavi prema bližnjemu. ……………………………………………………………………………….....

6 POGLAVLJE

VJERA

Predgovor: Vjera je prva u vremenu, ali dobročinstvo je prvo s obzirom na krajni cilj.
………………………………………………………………………………………………….

I. Spasavajuća vjera je vjera u Gospoda Boga Spasitelja, Isusa Krista. ………………


Jer to je vjera u Vidljivog Boga, u Kojem je Nevidljivi Bog…………..
9
II. Vjera je sažeto i u suštini ovo, da je onaj koji živi dobro i vjeruje ispravno, spašen od strane Gospoda.
…………………………………………………………………………………………………
Prvi princip vjere u Njega je priznanje da je On Sin Božji. …………………….

III. Čovjek stječe vjeru tako što pristupa Gospodu, uči istine iz Riječi, i živi u skladu sa njima.
…………………………………………………………………………………………………….
(1) U vezi s bitkom vjere, njezinom bìti, njezinim stanjem i formom. …………...
(2) U vezi s prosto prirodnom vjerom, koja je uvjeravanje, krivotvorena vjera.
…………………………………………………………………………………………

IV. Mnoštvo istina, koje se slažu kao jedna cjelina, uzvisuju i usavršavaju vjeru. ……………..
(1) Istine vjere se mogu umnožavati do vječnosti. …………………………………
(2) Istine vjere su svrstane u serije, i time, tako reći, u grupe. …………………..
(3) Vjera je usavršena u skladu s brojem i usklađenošću istina. …………………...
(4) Istine vjere, bez obzira koliko brojne i različite mogle izgledati, čine jedno od Gospoda.
……………………………………………………………………………………………………..

V. Vjera bez dobročinstva nije vjera, a dobročinstvo bez vjere nije dobročinstvo, a niti jedno niti drugo u sebi
nemaju nikakvog života osim od Gospoda. ………………………….
(1) Čovjek može steći vjeru za sebe. …………………………………………………
(2) Čovjek može steći dobročinstvo za sebe. …………………………….
(3) Čovjek također može steći za sebe život vjere i dobročinstva. ……
(4) Ali ništa od vjere, ili dobročinstva, ili života obadvoje, nije od čovjeka, već od Gospoda jedino.
………………………………………………………………………………….
(5) Razlika između prirodne vjere i duhovne vjere; potonja je u prijašnjoj od Gospoda.
…………………………………………………………………………………………..

VI. Gospod, dobročinstvo i vjera čine jedno, poput života, volje i razumijevanja u čovjeku; i ako su
razdvojeni, svaki biva uništen poput bisera smrvljenog u prah. …………….
(1) Gospod, sa svom Svojom Božanskom ljubavlju, i sa svom Svojom Božanskom Mudrošću, time sa
svim Svojim Božanskim Životom, ulazi putem upliva u svakog čovjeka. ……..
(2) Posljedično tome Gospod, sa svom Svojom bìti vjere i dobročinstva, ulazi putem upliva u svakog
čovjeka. …………………………………………………………….
(3) One stvari koje utječu od Gospoda su primljene od strane čovjeka u skladu sa njegovom formom.
……………………………………………………………………………...
(4) Čovjek, međutim, koji razdvaja Gospoda, dobročinstvo i vjeru, je forma koja nije prijemčiva za
njih već ih uništava. ………………………………………………………….

VII. Gospod je dobročinstvo i vjera u čovjeku, a čovjek je dobročinstvo i vjera u Gospodu.


…………………………………………………………………………………………
(1) Čovjek je spašen i ima vječni život putem sjedinjenja sa Gospodom. …
(2) Sa Bogom Ocem ne može biti sjedinjenja, već sa Gospodom, i kroz Njega sa Bogom Ocem.
…………………………………………………………………………………………..
(3) Sjedinjenje sa Gospodom je obostrano, to jest, Gospod je u čovjeku, i čovjek u Gospodu.
…………………………………………………………………………………………..
(4) Ovo obostrano sjedinjenje Gospoda i čovjeka je ostvareno uz pomoć dobročinstva i vjere.
……………………………………………………………………………………

VIII. Dobročinstvo i vjera su zajedno u dobrim djelima. ……………………………


(1) Dobročinstvo se sastoji od želje za dobrim, a dobra djela se sastoje u činjenju onog što je dobro iz
želje za dobrim. …………………………………………………………
(2) Dobročinstvo i vjera su samo prolazne mentalne apstrakcije ukoliko, kad god je to moguće, nisu
izraženi u djelima, i postoje zajedno u njima. ……………………………………..
(3) Samo dobročinstvo ne proizvodi dobra djela, a još manje to čini sama vjera; ali dobra djela su
proizvedena pomoću dobročinstva i vjere zajedno. …………...

IX. Postoji istinska vjera, lažna vjera, i licemjerna vjera. ……………………………………….

10
Kršćansku vjeru su od njezine najranije mladosti počele nasrtati te ju razdirati različita sektaštva i
krivovjerja. …………………………………………………………………………………
(1) Jedina istinska vjera je vjera u Gospoda Boga, Spasitelja Isusa Krista; a ovu vjeru posjeduju oni koji
vjeruju kako je On Sin Božji, Bog neba i Zemlje, i jedno sa Ocem. ………………….
(2) Lažna vjera je svaka vjera koja napušta jedinu istinsku vjeru, i posjeduju je oni koji se ‘penju nekim
drugim putem’, i Gospoda ne smatraju Bogom, nego jedino ljudskim bićem. ……
(3) Licemjerna vjera uopće nije vjera. ……………………………………………………………

X. Zli ljudi nemaju vjere. ……………………………………………………………………………


(1) Zli ljudi nemaju vjere pošto je zlo pakleno, a vjera je nebeska. …………………
(2) Oni u Kršćanskom svijetu nemaju vjere koji odbacuju Gospoda i Riječ, iako žive moralno, i govore,
naučavaju i pišu racionalno, čak u vezi s vjerom. ………………………………...

7 POGLAVLJE

DOBROČINSTVO, ILI LJUBAV PREMA BLIŽNJEMU, I DOBRA DJELA

I. Postoje tri univerzalne ljubavi, nebeska ljubav, ljubav prema svijetu, i ljubav prema sebi samome.
…………………………………………………………………………………………………….
(1) Volja i razumijevanje. ………………………………………………………………
(2) Dobro i istina. ………………………………………………………………………
(3) Ljubav općenito. ……………………………………………………………………
(4) Ljubav prema sebi samome, i ljubav prema svijetu pojedinačno. …………….
(5) Unutarnji i vanjski čovjek. …………………………………………………………
(6) Prosto prirodan i senzualni čovjek. …………………………………………………….

II. Ove tri ljubavi, kada su pravilno podređene, čine čovjeka savršenim; ali kada nisu pravilno podređene,
one ga izopačuju i izvrću. ………………………………………………………………………

III. Svaki je pojedinačni čovjek bližnji kojeg treba ljubiti, ali u skladu sa kvalitetom njegovog dobra.
…………………………………………………………………………………………………….

IV. Kolektivni čovjek, kojeg ne sačinjavaju samo male i velike zajednice, već također i vlastita zemlja, koja je
sastavljena od takvih zajednica, je bližnji kojeg treba ljubiti. ……………………………...

V. Crkva je bližnji kojeg treba ljubiti na još većem stupnju, a Kraljevstvo Gospodnje na najvišem stupnju.
…………………………………………………………………………………………………….

Ljubiti bližnjega, striktno govoreći, nije ljubiti osobu, već dobro koje
VI. je u osobi.
…………………………………………………………………………………………………….

VII. Dobročinstvo i dobra djela su dvije različite stvari, kao željeti što je dobro i činiti što je dobro.
……………………………………………………………………………….

VIII. Dobročinstvo je samo po sebi djelovati pravedno i vjerno u službi, poslu i zaposlenju gdje je čovjek
angažiran, i prema onima sa kojima posluje na bilo koji način. ……………………………………

IX. Benefiti dobročinstva su davanje milodara siromašnima i olakšavanje nevolje potrebitima, ali razborito.
……………………………………………………………………………………..

X. Postoje javne, domaće i privatne dužnosti dobročinstva. ……………………

XI. Rekreacije dobročinstva su objedi, večere i socijalna okupljanja. …………..

XII. Prva stvar dobročinstva je otklanjanje zla, a druga, vršenje dobrih djela koja su od koristi bližnjemu.
………………………………………………………………………………………..
11
XIII. Pri vršenju dobročinstva, čovjek ne pripisuje zaslugu djelima sve dok vjeruje da je svo dobro od
Gospoda. ……………………………………………………………………….

XIV. Moralni život, kada je istovremeno duhovan, je dobročinstvo. ……………

XV. Prijateljstvo ljubavi, sklopljeno sa osobom bez da se pažnja pridaje duhovnom karakteru osobe, je nakon
smrti škodljivo. ………………………………………………………………………………

XVI. Postoji lažno dobročinstvo, licemjerno i mrtvo dobročinstvo. …...

XVII. Prijateljstvo ljubavi među opakima je unutarnja međusobna mržnja. ………..

XVIII. Sjedinjenje ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu. ……………………...

8 POGLAVLJE

SLOBODNA VOLJA

I. Pravila i dogme sadašnje Crkve u vezi s Slobodnom Voljom. …………………………..

II. U vrtu Edenskom su bila postavljena dva stabla, jedno života i drugo poznanja dobra i zla, kako bi
predstavili da je čovjeku bila dana Slobodna Volja u duhovnim stvarima. ………………………………….

III. Čovjek nije život, već primatelj života od Boga. …………………………………………….

IV. Sve dok čovjek živi u svijetu, on se drži na pola puta između neba i pakla, i tamo održava u duhovnom
ravnovjesju, koje čini slobodnu volju. …………………………………………………………..

V. Činjenica da je zlo dopušteno, što je stanje koje uživa svačiji unutarnji čovjek, sasvim jasno ukazuje kako
čovjek ima Slobodnu Volju u duhovnim stvarima. ………………………………………………………….

VI. Bez Slobodne Volje u duhovnim stvarima Riječ ne bi bila od nikakve koristi; i posljedično tome ne bi bilo
Crkve. ……………………………………………………………………………………………………

VII. Bez Slobodne Volje u duhovnim stvarima čovjek (u sebi) ne bi imao ništa čime bi mogao ući u obostrano
sjedinjenje sa Gospodom; i posljedično tome ne bi bilo uračunavanja, već samo predodređenje, što je ogavna
doktrina. …………………………………………………………………………………………………

VIII. Bez Slobodne Volje u duhovnim stvarima, Bog bi bio uzrok zla, i tako ne bi bilo uračunavanja
dobročinstva i vjere. ……………………………………………………………………………………

IX. Svaki duhovni princip Crkve koji ulazi u slobodi, i primljen je u slobodi, ostaje; ali drugačije ne.
…………………………………………………………………………………………………………….

X. Čovjekova volja i razumijevanje uživaju ovu Slobodnu Volju; ali pri svemu tom je činjenje zla u obadva
svijeta, duhovnom i prirodnom, obuzdano pomoću zakona; u protivnom bi zajednice u obadva svijeta
prestale postojati. ………………………………………………………………………………………………….

XI. Kad ljudi ne bi imali slobodnu volju u duhovnim stvarima, bilo bi moguće, u jednom jedinom danu,
svakog čovjeka u cijelom svijetu, dovesti do toga da povjeruje u Gospoda; ali to je nemoguće, pošto sa
čovjekom ne ostaje ništa osim onog što prima koristeći se Slobodnom Voljom. …………………………………..

U današnje vrijeme se čuda ne izvode, pošto ona uništavaju Slobodnu Volju u duhovnim stvarima i
prisiljavaju na vjerovanje. ………………………………………………………………………………………………..

12
9 POGLAVLJE

POKAJANJE

I. Pokajanje je prva bitnost i prvi stadij formiranja Crkve u čovjeku. ………………………………………………

II. Grizodušje, za kojeg se u današnje vrijeme kaže kako prethodi vjeri, i kako je popraćeno utjehom
Evanđelja, nije pokajanje. …………………………………………………………………………………………….

III. Jedino usmena ispovijed kako je čovjek grešnik, nije pokajanje. …………………………………………

IV. Čovjek je rođen u (sa sklonošću ka) zlu svake vrste, i ukoliko ta zla do određene mjere sam ne otkloni
pokajanjem, on ostaje u njima; a tkogod ostaje u njima ne može biti spašen. ……………………………………

Što predstavlja ispunjenje zakona. ………………………………………………………………………….

V. Pokajanje počinje sa znanjem o grijehu, i ispitivanjem određenih pojedinačnih grijeha u sebi samome.
…………………………………………………………………………………………………………………..

VI. Istinsko pokajanje se sastoji u tome da čovjek sebe ispita, prepozna i prizna svoje grijehe, moli se
Gospodu, i započine novi život. ……………………………………

VII. Istinsko pokajanje se sastoji u tome da čovjek ispita ne samo djela u svom životu, već također i namjere
svoje volje. …………………………………………………………………………………………………

VIII. Oni se također pokaju koji se, premda sebe ne ispituju, ipak suzdržavaju od zala zato što su grijesi; a
pokajanje ove vrste se također provodi od strane onih koji čine djela dobročinstva iz religioznog motiva.
…………………………………………………………………………………………………………………..

IX. Ispovijed mora biti učinjena pred Gospodom Bogom Spasiteljem, i nakon toga Mu treba uputiti molitvu
za pomoć i snagu pri odupiranju zlu. ………………………………………………………………………………….

X. Istinsko pokajanje je lagano u slučaju onih koji su ga povremeno prakticirali; ali izuzetno teško u slučaju
onih koji to nisu nikad činili. …………………………………………………………………………………………..

XI. Onaj koji nikad nije prakticirao pokajanje, ili koji nije zagledao u, te ispitivao sebe, na kraju ne zna što je
osuđujuće zlo, a što spasavajuće dobro. ……………………………………………………………………

10 POGLAVLJE

PONOVNO FORMIRANJE I PREPOROD

I. Ukoliko čovjek nije ponovno rođen i, tako reći, iznova stvoren, on ne može ući u kraljevstvo Božje.
……………………………………………………………………………………………………….

II. Ponovno rođenje ili stvaranje ostvaruje jedino Gospod, kroz dobročinstvo i vjeru kao dva sredstva, uz
čovjekovo surađivanje. …………………………………………………………………………..

III. Pošto su svi ljudi bili iskupljeni, svi mogu biti preporođeni, svatko u skladu sa njegovim stanjem.
………………………………………………………………………………………………………

IV. Preporod se odvija na način podudaran onom kako je čovjek začet, nošen u utrobi, rođen i odgajan.
………………………………………………………………………

V. Prvi čin novog rođenja, što je čin razumijevanja, se naziva ponovno formiranje; a drugi, što je čin volje i
13
otud razumijevanja, se naziva preporod. ………………………………………………….

VI. Najprije mora biti ponovno formiran unutarnji čovjek, a vanjski njegovim posredstvom; i na ovaj način je
čovjek preporođen. ………………………………………………………………………………

VII. Kada se ovo dogodi onda nastaje borba između unutarnjeg i vanjskog čovjeka; i onda kojigod pobjedi
vlada nad onim drugim. …………………………………………………………………………………….

VIII. Preporođeni čovjek ima novu volju i novo razumijevanje. …………………………

IX. Preporođeni čovjek komunicira sa anđelima nebeskim, a nepreporođeni čovjek sa duhovima pakla.
………………………………………………………………………………………………………...

X. U mjeri u kojoj je čovjek preporođen, njegovi su grijesi otklonjeni; i to otklanjanje je opraštenje grijeha.
…………………………………………………………………………………………………………

XI. Preporod se ne može dogoditi bez Slobodne Volje u duhovnim stvarima. …………...

XII. Preporod nije moguć bez istina, uz pomoć kojih je formirana vjera, i sa kojima dobročinstvo sebe
sjedinjuje. ……………………………………………………………………………………………………………….

11 POGLAVLJE

URAČUNAVANJE

I.Uračunavanje čini jedno sa vjerom današnje Crve koja, kako se drži, jedina opravdava.
……………………………………………………………………………………………………..

II. Uračunavanje koje formira dio vjere Crkve današnjih dana je dvojak koncept, uračunavanje Kristove
zasluge i kao rezultat toga uračunavanje spasenja. ………………………………………………………………...

III. Vjera koja uračunava zaslugu i pravednost Krista Iskupitelja je najprije potekla iz odredbi Sabora u Nikeji
u vezi sa tri Božanske Osobe od vječnosti; i od tog vremena do danas je ta vjera bila primljena od strane
cijelog Kršćanskog svijeta. ……………………………………………………………………..

IV. Vjera koja uračunava Kristovu zaslugu nije bila poznata Apostolskoj Crkvi, koja je postojala ranije, i
nigdje spomenuta ili posredno izražena u Riječi. ………………………………………………………………...

V. Uračunavanje Kristove zasluge i pravednosti je nemoguće. ……………………………...

VI. Uračunavanje postoji, ali to je uračunavanje dobra i zla, i istovremeno vjere. ….………………………………

VII. Vjera i uračunavanje Nove Crkve se ni u kojem slučaju ne mogu održati među vjerom i uračunavanjem
prijašnje Crkve; ako bi oni bili dovedeni zajedno takav bi sudar i sukob nastao da bi uništio sve od Crkve u
čovjeku. ……………………………………………………………………………….

Gospod svakom čovjeku uračunava dobro, a pakao svakom čovjeku


VIII. uračunava zlo.
……………………………………………………………………………………………………

IX. Ono sa čime vjera sebe sjedinjuje je odlučujući faktor. Ako istinska vjera sebe sjedinjuje sa dobrom,
odluka je za vječni život; ali ako vjera sebe sjedinjuje sa zlom, odluka je za vječnu smrt..
……………………………………………………………………………………………
X. Volja je uračunata, ali misao nije uračunata nikome. ...............................................................................

14
12 POGLAVLJE

KRŠTENJE

I. Bez znanja o duhovnom značenju Riječi, nitko ne može znati što dva sakramenta, Krštenje i Sveta Večera,
sadržavaju i ostvaruju. ……………………………………………………………………………………

II. Pranje koje se naziva Krštenje naznačava duhovno pranje, što je pročišćavanje od zala i neistina, i time
preporod. …………………………………………………………………………………

III. Obrezivanje kožne kapice je reprezentiralo obrezivanje srca; a Krštenje je bilo ustanovljeno umjesto
obrezivanja zbog Božanske namisli da unutarnja Crkva treba nasljediti vanjsku, koja je u svim stvarima, i
generalno i pojedinačno, reprezentirala unutarnju Crkvu. ……………………………………………………

IV. Prva primjena Krštenja je uvođenje u Kršćansku Crkvu, i istovremeno uvrštenje među Kršćane u
duhovnom svijetu. ………………………………………………………………………………..

V. Druga primjena Krštenja je, da Kršćanin može znati i priznati Gospoda Isusa Krista, Iskupitelja i Spasitelja,
i slijediti Ga. ……………………………………………………………………………

VI. Treća i konačna primjena Krštenja je, da čovjek može biti preporođen. …………………

VII. Ivanovim Krštenjem je bio pripremljen put da Jehova Gospod može sići u svijet i ostvariti djelo
Iskupljenja. …………………………………………………………………………………………

13 POGLAVLJE

SVETA VEČERA

I. Bez znanja o korespondencijama prirodnih sa duhovnim stvarima, nitko ne može znati primjene i dobrobiti
Svete Večere. ……………………………………………………………………………………….

II. Pomoću znanja o korespondencijama možemo doznati što je naznačeno Gospodnjim tijelom i krvlju, i da je
isto naznačeno sa kruhom i vinom; naime, da je Gospodnjim tijelom, i kruhom, naznačeno Božansko Dobro
Njegove Ljubavi, i također svo dobro ljubavi prema bližnjemu; a da je Gospodnjom krvlju, i vinom,
naznačena Božanska Istina Njegove Mudrosti, i također sva istina vjere; i da je jedenjem naznačeno
prisvajanje. ………………………………………………………………………………………………………..
Iz Riječi je ukazano što predstavlja tijelo,
što krv,
što kruh,
što vino. ……………………………………………………………………………

III. Kada se razumije ono što je bilo rečeno iznad, može se percipirati da Sveta Večera sadržava, univerzalno i
i pojedinačno gledano, sve stvari Crkve i sve stvari neba. ……………

IV. U Svetoj Večeri je Gospod u potpunosti prisutan, i cijelo Njegovo Iskupljenje. ………

V. Gospod je prisutan i otvara nebo onima koji dostojno pristupaju Svetoj Večeri; i On je također prisutan sa
onima koji joj pristupaju nedostojno, ali njima ne otvara nebo; posljedično tome, kao što je Krštenje uvođenje
u Crkvu, tako je Sveta Večera uvođenje u nebo. ………………………………………………..

VI. Oni dostojno pristupaju Svetoj Večeri koji imaju vjeru u Gospoda i dobročinstvo prema bližnjemu; stoga
oni koji su preporođeni. ………………………………………………………………………………..

VII. Oni koji dostojno pristupaju Svetoj Večeri su u Gospodu, i On u njima; posljedično tome, sjedinjenje sa
Gospodom je ostvareno posredstvom Svete Večere. ………………………..
15
VIII. Onima koji joj dostojno pristupaju, Sveta Večera je kao potpis i pečat kako su oni Sinovi Božji.
……………………………………………………………………………………………………….

14 POGLAVLJE

DOKONČANJE VIJEKA,
DOLAZAK GOSPODNJI, I NOVA CRKVA

I. Dokončanje vijeka je posljednja faza ili kraj Crkve. …………………………

II. Današnje vrijeme je posljednja faza Kršćanske Crkve koju je Gospod predskazao i opisao u Evanđelju i u
Apokalipsi,. ……………………………………………………………………………………….

III. Ova posljednja faza Kršćanske Crkve je sâma noć, u kojoj su prijašnje Crkve dokončale.
……………………………………………………………………………………………………...

IV. Nakon ove noći slijedi jutro, a to je dolazak Gospodnji. ………………………………

V. Dolazak Gospodnji nije Njegov dolazak da bi uništio vidljiva nebesa i zemlju na kojoj stanuju ljudi, i da bi
stvorio novo nebo i novu zemlju, kako su mnogi, ne razumijevajući duhovno značenje Riječi, do sada
pretpostavljali. ………………………………………………………………………………

VI. Ovaj Dolazak Gospodnji, što je Njegov Drugi Dolazak, se događa kako bi zli mogli biti odvojeni od
dobrih; i da bi mogli biti spašeni koji su vjerovali i koji sada vjeruju u Njega; i da se od tih može formirati
novo anđeosko nebo i Nova Crkva na Zemlji; i bez tog Dolaska se nitko ne bi mogao spasiti, Matej 24:22.
…………………………………………………………………………………………

VII. Drugi Dolazak Gospodnji nije u osobi, već u Riječi, koja je od Njega, i jeste On Sam.
………………………………………………………………………………………………...

VIII. Ovaj Drugi Dolazak Gospodnji je ostvaren posredstvom čovjeka, kome je On Sebe očitovao u Osobi, i
kojeg je ispunio sa Svojim duhom, da naučava doktrine Nove Crkve koje dolaze od Njega kroz Riječ.
…………………………………………………………………………………………………

IX. To je značenje ‘Novog neba’ i ‘Nove Crkve’ i ‘Novog Jeruzalema’ koji od tamo silazi, kao što opisuje
Apokalipsa. …………….

X. Ova Nova Crkva je kruna svih Crkava koje su do sada postojale na Zemlji. ………

NADOPUNA

I. Duhovni svijet. …………………………………………………………………………….

II. LUTHER, MELANCHTHON I CALVIN u duhovnom svijetu. …………………….


(1) Luther u duhovnom svijetu. …………………………………………………..
(2) Melanchthon u duhovnom svijetu. …………………………………………..
(3) Calvin u duhovnom svijetu. ………………………………………………….

III. Nizozemci u duhovnom svijetu. ………………………………………………………

IV. Englezi u duhovnom svijetu. ………………………………………………………….

16
V. Njemci u duhovnom svijetu. …………………………………………………………..

VI. Rimokatolici u duhovnom svijetu. ……………………………………………………

VII. Rimokatolički sveci u duhovnom svijetu. …………………………………………..

VIII. Muslimani u duhovnom svijetu. ……………………………………………………...

IX. Afrikanci u duhovnom svijetu; Sa bilješkom u svezi Pogana. ……………………………………

X. Židovi u duhovnom svijetu. …………………………………………………………..


(ovdje je Autor prestao brojevno označavati odlomke)

[XI.] Otkrovenje duhovne istine Swedenborgu; i njegovo izvješće o stvarima koje je vidio i čuo u duhovnom
svijetu. ………………………………………………………………………………………

[XII.] Pitanje predloženo od strane jednog Izbornog Njemačkog Vojvode, koji je također i u Crkvi zauzimao
visoki položaj. ………………………………………………………………………………

17
VJERA NOVOG NEBA I NOVE CRKVE

1. Ova vjera je na početku predstavljena u njezinoj generalnoj i njezinoj pojedinačnoj formi. Ona je
predstavljena na taj način da bi poslužila kao predgovor cijelom djelu koje slijedi, tako reći poput kapije
kojom se ulazi u hram, i kao kratak izvod u kojem su naredne pojedinosti uredno sažete. Rečeno je za nju da
je ‘Vjera Novog Neba i Nove Crkve’ pošto nebo, gdje su anđeli, i Crkva, u kojoj su ljudi, djeluju kao jedno
poput unutarnjeg i vanjskog u slučaju čovjeka. Otud proizlazi da je pripadnik Crkve, koji je u dobru ljubavi
od istina vjere, i u istinama vjere iz dobra ljubavi, s obzirom na unutrašnjosti njegova uma anđeo nebeski. Na
taj način on nakon smrti ulazi u nebo, i tamo uživa sreću u onoj mjeri u kojoj su ovi principi u njemu
sjedinjeni. Prema tome, treba znati da je ova vjera u njezinoj sažetoj formi pokazatelj i kapija novog neba koje
je sada* formirano od strane Gospoda.

* ‘Sada’ označava godinu 1757.

2. Vjera Novog Neba i Nove Crkve, u njezinoj generalnoj formi, je ova: Gospod od vječnosti, Koji je Jehova, je
došao na svijet da bi mogao pokoriti paklove i proslaviti Svoje Ljudsko; bez toga se ni jedan čovjek ne bi
mogao spasiti; a spašeni su oni koji vjeruju u Njega.

[2] Za ovo se kaže kako je generalna forma vjere, a vjera u njezinoj generalnoj formi ulazi u sve njezine
pojedinačne dijelove. Generalni je princip vjere da je Bog jedan u Bìti i u Osobi, u Kojem je Božansko
Trojstvo, i da je On Gospod Bog Spasitelj Isus Krist. Generalni je princip vjere da se ni jedan čovjek ne bi
mogao spasiti ukoliko Gospod nije došao na svijet. Generalni je princip vjere da je On došao na svijet kako bi
od čovjeka otklonio paklove, što je i ostvario pobjedom u borbama protiv njih. On ih je na taj način svladao,
povratio u stanje reda i pokornosti Sebi. Generalni je princip vjere kako je On došao na svijet da bi proslavio
Svoje Ljudsko, koje je prisvojio u svijetu, to jest, da bi ga sjedinio sa izvornim Božanskim. Ovim sredstvima
On drži paklove unutar reda te zauvijek pokornima Sebi. Kako ovo ne bi moglo biti učinjeno ukoliko nije
dozvolio kušnjama da nasrću na Njegovo ljudsko, čak i onoj najekstremnijoj – muci Križa, On je stoga
također i to izdržao. Ovo su generalni principi vjere u vezi s Gospodom.
[3] Generalna forma vjere s obzirom na čovjeka je da on treba vjerovati u Gospoda; jer vjerom u Njega
omogućava sjedinjenje sa Njime, i posljedično tome spasenje. Vjerovati u Njega je imati pouzdanje kako On
spašava; a kako nitko ne može imati to pouzdanje osim čovjeka koji živi dobar život, stoga se to također
podrazumjeva pod vjerom u Njega. Ovo Gospod govori u Ivanu:

‘Ovo je volja Očeva, da svaki onaj koji vjeruje u Sina može imati život vječni.’ Ivan 6:40.

I na drugom mjestu:

‘Onaj koji vjeruje u Sina taj ima život vječni; ali onaj koji ne vjeruje u Sina taj neće vidjeti života
vječnoga, već srdžba Božja prebiva u njemu.’ Ivan 3:36.

3. Vjera Novog Neba i Nove Crkve, u njezinoj pojedinačnoj formi, je kako slijedi: Jehova Bog je sâma Ljubav i
sâma Mudrost, ili sâmo Dobro i sâma Istina; On je, kao Božanska Istina, koja je Riječ, i koja je bila Bog sa
Bogom, sišao dolje i prisvojio Ljudsko (tijelo) kako bi mogao povratiti u prijašnji red sve stvari na nebu, u
paklu i u Crkvi. Jer u to vrijeme je paklena sila prevladavala nad silom nebeskom, a na zemlji sila zla nad
silom dobra. Posljedično tome, čovječanstvu je prijetilo neminovno uništenje. Ovo predstojeće uništenje je
Jehova Bog spriječio posredstvom Svog Ljudskog (tijela), koje je bilo Božanska Istina, i tako je On iskupio i
anđele i ljude. Nakon toga je u Svom Ljudskom (tijelu) ujedinio Božansku istinu sa Božanskim dobrom, ili
Božansku Mudrost sa Božanskom Ljubavlju; i tako se zajedno sa, i u, Svojem Božanskom Ljudskom (tijelu)
vratio Božanskom u kojem je bio od vječnosti. To je značenje ovih riječi u Ivanu

'Riječ je bila sa Bogom, i Riječ je bila Bog… i Riječ je tijelom postala.' Ivan 1:1, 14;

I opet:

'Ja Sam izišao od Oca, i došao Sam u svijet; sada ponovno ostavljam svijet i idem k Ocu.'
Ivan 16:28:

18
I dalje:

'Mi znamo da je Sin Božji došao, i da nam je dao razumijevanje da bi mogli upoznati Njega Koji je
Istinit; i mi smo u Njemu Koji je Istinit, u Njegovom Sinu, Isusu Kristu. On je Istiniti Bog, i život
vječni,' 1 Ivan 5:20.

Iz ovih odlomaka je potpuno jasno kako se, ukoliko Gospod nije došao na svijet, nitko ne bi bio mogao
spasiti. U današnje vrijeme je slična situacija; i prema tome, ukoliko Gospod ponovno ne dođe na svijet u
Božanskoj Istini, što je Riječ, nitko se sada ne bi spasio.

[2] Pojedinačni detalji vjere s obzirom na čovjeka su:

(1) Bog je jedan, u Kojem je Božansko Trojstvo, i On je Gospod Bog Spasitelj Isus Krist.

(2) Spasavajuća vjera je vjerovati u Njega.

(3) Zla djela se ne smiju činiti, pošto su ona vražje djelo i od vraga dolaze.

(4) Dobra djela treba činiti, pošto su ona Božje djelo i od Boga dolaze.

(5) Štoviše, ove stvari čovjek treba činiti kao da ih čini sam od sebe; ali istovremeno treba vjerovati da su one
od Gospoda koji djeluje s njim i kroz njega.

Prve dvije pojedinosti se odnose na vjeru, sljedeće dvije na dobročinstvo, a peta na sjedinjenje dobročinstva i
vjere, i pri tom Gospoda i čovjeka.

1 POGLAVLJE

BOG STVORITELJ

4. Kršćanska Crkva je od vremena našeg Gospoda prošla kroz različite životne faze, od ranog djetinstva do
ekstremne starosti. Njezino rano djetinstvo je bilo u Apostolsko vrijeme, kada su oni diljem svijeta
propovijedali pokajanje i vjeru u Gospoda Boga Spasitelja. Da je ovo bila suština njihovog propovijedanja
očigledno je iz ovih riječi u Djelima Apostolskim 20:21:

‘Pavle je proglašavao Židovima, a također i Grcima, pokajanje ispred Boga, i vjeru u našeg
Gospoda Isusa Krista.’
Vrijedno je spomena kako je prije nekoliko mjeseci* Gospod sazvao Svojih dvanaest učenika, sada anđela, i
odaslao ih po cijelom duhovnom svijetu, zapovijedajući im da tamo iznova propovijedaju Evanđelje, pošto je
Crkva koju je ustanovio njihovim naporima danas skoro dosegla svoj kraj tako da je od nje jedva nešto
preostalo. Ovo se moralo dogoditi pošto je Božansko Trojstvo bilo razdvojeno na tri Osobe, od kojih je svaka
zasebno Bog [2] i Gospod. Kao posljedica toga, određena vrsta ludila je prožela cijelu teologiju, i također
Kršćansku Crkvu, koja je tako nazvana po imenu Gospodnjem. Ovdje je upotrijebljen izraz ‘ludilo’ jer je to
(razdvajanje) toliko zbunilo umove ljudi da oni ne znaju da li postoji jedan Bog ili tri; jedan je na njihovim
usnama (tj. o jednom govore), ali tri su u njihovim umovima (tj. oni istovremeno misle o tri), tako da se ono
što je u njihovim umovima i na usnama, ili u njihovom razmišljanju i njihovom govoru, razlikuje. Posljedica
ove zbrke je negiranje Božjeg postojanja. To je uzrok materijalizma koji prevladava u današnje vrijeme. Jer
dok usne govore o jednom Bogu, a um misli o tri, zar jedna ideja ne uništava [3] drugu? Posljedično tome,
ako čovjek uopće i razmišlja o Bogu, on o Njemu razmišlja samo kao o pojmu bez ikakvog određenog
značenja. Pošto je ideja o Bogu, zajedno sa svakom predodžbom o Njemu, bila uništena, ja namjeravam
obrađivati, određenim slijedom, Boga Stvoritelja, Gospoda Iskupitelja, Svetog Duha Djelatnika, i konačno
Sveto Trojstvo, kako bi se ono što je bilo uništeno moglo obnoviti. Ovo će se (i) dogoditi gdjegod je ljudski
19
razum pomoću prosvjetljenja iz Riječi uvjeren kako postoji Božansko Trojstvo, i da je to Trojstvo u Gospodu
Bogu Spasitelju Isusu Kristu, baš kao što su duša, tijelo i djelatna energija u čovjeku; i stoga da je ovaj članak
u Atanasijevom Vjerovanju istinit:

U Kristu, Bog i Čovjek, ili Božansko i Ljudsko, nisu dvoje, već su u jednoj Osobi;
i kao što su racionalna duša i tijelo jedan čovjek, tako su Bog i Čovjek jedan Krist.

* Swedenborg je ovo pisao 1771 godine.

JEDINSTVO BOGA

5. Pošto je priznavanje Boga zasnovano na racionalnoj predodžbi o Njemu sâma suština i duša Teologije,
nužno je započeti sa Jedinstvom Boga. To će biti predočeno pod sljedećim zaglavljima:

(1) Cijelo Sveto Pismo, i odatle izvedene doktrine Crkava u Kršćanskom svijetu, naučavaju kako Bog
postoji, i kako je On (samo) jedan.

(2) Postoji univerzalni upliv od Boga u duše ljudi da Bog postoji, i da je On (samo) jedan.

(3) Stoga na cijelom svijetu ne postoji narod, koji posjeduje religiju i zdrav razum, koji ne priznaje
kako postoji Bog, i da je On (samo) jedan.

(4) Što se tiče prirode ovog jednog Boga, narodi i ljudi su imali a imaju i dalje različita mišljenja, čemu
ima nekoliko uzroka.

(5) Ljudski razum može, ako to želi, percipirati i zaključiti iz mnogih stvari u svijetu, da Bog postoji, i
da je On (samo) jedan.

(6) Ukoliko Bog nije bio samo jedan, svemir ne bi bio mogao biti stvoren i očuvan.

(7) Čovjek koji ne priznaje Boga je izopćen iz Crkve, i osuđen.

(8) Uz čovjeka koji ne priznaje jednog Boga, već nekoliko, ne prianja ni jedan crkveni princip.

Svaka od ovih tvrdnji će sada biti obrađena po redu.

(1) CIJELO SVETO PISMO, I SVE ODATLE IZVEDENE DOKTRINE CRKAVA U KRŠĆANSKOM
SVIJETU, NAUČAVAJU KAKO BOG POSTOJI, I KAKO JE ON (SAMO) JEDAN.

6. Cijelo Sveto Pismo naučava kako Bog postoji, pošto njegov najunutarnji sadržaj nije ništa drugo do Bog, to
jest, nije ništa drugo nego Božansko što proizlazi iz Njega; jer ono je bilo diktirano od strane Boga, a iz Boga
ne može proizaći ništa osim onog što On Sam jest, i stoga Božansko; to je Sveto Pismo u svom najunutarnijem
sadržaju. U svojim vanjskim formama, koje su proizašle iz najunutarnijeg ali na nižem nivou, Sveto Pismo je
međutim bilo prilagođeno percepciji anđela i ljudi. U tim formama, isto tako Božanskim, (ono) se naziva
Božanstveno Božansko, Duhovno Božansko, i Prirodno Božansko. Ovi nisu ništa drugo do koprene
Božanstva; pošto Boga Osobno, kakav je u najunutarnijem dijelu Riječi, ne može vidjeti ni jedno stvorenje. Jer
On reče Mojsiju, kada je molio da bi mogao vidjeti Jehovinu slavu, kako nitko ne može vidjeti Boga i ostati
živ. Slično je sa najunutarnijim dijelom Riječi, gdje je Bog u Njegovom Bitku (Esse) i u Njegovoj Bìti (Essentia).
[2] Pa ipak Božansko, koje je najunutarnije i prekriveno je takvim stvarima koje su prilagođene
percepcijama anđela i ljudi, isijava poput svjetla kroz kristale, ali raznoliko u skladu sa stanjem uma kojeg je
čovjek za sebe uobličio, ili od Boga ili od sebe. Kod svakog tko je uobličio svoj um u skladu sa Božanskom
voljom, Sveto Pismo je poput ogledala u kojem on vidi Boga, ali svatko na svoj vlastiti način. To ogledalo je
sastavljeno od istina koje čovjek uči iz Riječi i u skladu sa kojima uređuje svoj život. Iz ovog je očigledno da je
[3] Sveto Pismo potpunost Boga. Da ono ne naučava samo kako Bog postoji, već također kako je On (samo)
20
jedan, se može vidjeti iz istina koje, kako je bilo rečeno, formiraju to ogledalo, jer one se kombiniraju u
povezane serije, i onemogućavaju čovjeku razmišljati o Bogu drugačije nego kao o jednom (jedinom). Otud
svatko čiji je razum stekao određeni stupanj svetosti iz Riječi zna kao sam od sebe da je Bog jedan, i vidi da je
suludo reći kako ih ima više. Anđeli ne mogu (ni) otvoriti svoje usne da bi izgovorili riječ za ‘bogove’, jer se
nebeska atmosfera u kojoj se nalaze tome protivi.

Sveto Pismo naučava kako je Bog jedan ne samo u svom generalnom sadržaju već također i detaljno na
mnogim mjestima, kao na primjer:

'Slušaj, Izraele!; Jehova Bog naš je jedan Jehova.’ Ponovljeni Zakon 6:4, i također u Marku 12:29.

'Sigurno je u tebi Bog; i nema drugoga.’ Izaija 45:14.

‘Nisam li Ja, Jehova (ovo proglasio)? i pored Mene nema drugog Boga.’ Izaija 45:21.

‘Ja Sam Jehova Bog tvoj… osim Mene drugog Boga nećeš znati.’ Hošea 13:4

‘Ovako govori Jehova, Kralj Izraelov… Ja Sam prvi i Ja Sam posljednji; i pored Mene nema
(drugog) Boga.’ Izaija 44:6.

‘U taj dan… Jehova će biti kralj nad cijelom zemljom; u taj dan će biti jedan Jehova, i Njegovo ime
jedno.’ Zaharija 14:8, 9.

7. Vrlo dobro je poznato da doktrine Kršćanskih crkava naučavaju kako je Bog jedan. To je zbog toga što su
sve njihove doktrine izvedene iz Riječi, a one su dosljedne ukoliko priznaju jednog Boga ne samo sa njihovim
usnama već također (i) sa srcem. Onima, međutim, koji sa usnama ispovijedaju jednog Boga, ali u srcu
priznaju tri, kao što je slučaj sa mnogima u Kršćanskom svijetu ovih dana, Bog je samo ime. Njima je cijela
teologija poput zlatnog idola zatvorenog u škrinji, od koje jedino svećenici imaju ključ. Štoviše, kada čitaju
Riječ oni ne percipiraju nikakvo svjetlo u njoj, ili kako izvire iz nje, čak ni istinu da je Bog (samo) jedan.
Takvim ljudima Riječ izgleda tako reći prekrivena sa mrljama, koje zamračuju jedinstvo Boga. Ti su oni koje
je Gospod u Mateju opisao na slijedeći način:

‘Sluhom ćete slušati, i nećete razumjeti; i očima ćete gledati, i nećete vidjeti i nećete percipirati; …
svoje oči su zatvorili; da ne bi vidjeli sa očima svojim, i čuli sa ušima svojim, i razumjeli sa srcem
svojim, i obratili se, pa da ih izliječim.’ Matej 13:14, 15.

Svi takvi su poput ljudi koji izbjegavaju svjetlo, i ulaze u mračne sobe gdje nema prozora, te tapkaju okolo u
potrazi za hranom i novcem, dok na kraju ne poprime viziju poput sove, i vide u mraku. Oni su poput žene
sa nekoliko muževa, koja nije žena već pohotna kurtizana; ili poput djevojke koja prihvaća prstenje od
nekoliko prosaca, i koja nakon vjenčanja sa jednim nastavlja koketirati sa drugima.

(2) POSTOJI UNIVERZALNI UPLIV OD BOGA U DUŠE LJUDI DA BOG POSTOJI, I DA JE ON


(SAMO) JEDAN.

8. Da postoji upliv od Boga u čovjeka je očigledno po onome što svatko priznaje, naime, kako svo dobro koje
je u njemu i koje je učinio, ako je zaista dobro, jeste od Boga; i također da su svo dobročinstvo i sva vjera od
Boga. Jer stoji zapisano:

‘Čovjek ne može primiti ništa, ako mu nije dano sa neba.’ Ivan 3:27;

i Isus je rekao:

‘Bez Mene ne možete učiniti ništa.’ Ivan 15:5,

to jest, ništa što se odnosi na dobročinstvo i vjeru. Ovaj upliv je u duše ljudi pošto je duša najunutarniji i
najviši čovjekov dio, i upliv od Boga ulazi u nju, spušta se otud u ono što je ispod, i oživljava sve u skladu sa
primanjem. Istine od kojih će vjera naposlijetku biti formirana doista ulaze slušanjem, i na ovaj način su
21
usađene u um ispod duše. Neposredni učinak ovih istina je, međutim, jedino rasporediti čovjeka da bi
primio upliv od Boga kroz dušu, a njegovo primanje upliva je u skladu sa njegovim karakterom. Time se ono
što bi bilo tek prirodna vjera transformira u duhovnu, to jest, stvarnu vjeru.
[2] Ovaj Božanski upliv u duše ljudi nadahnjuje ideju kako je Bog jedan pošto sve Božansko, shvaćeno i
generalno i pojedinačno, jeste Bog; a pošto se sve Božansko drži zajedno kao jedinstvena cjelina, ono ne može
nego u čovjeku nadahnjivati ideju o jednom Bogu. Ova ideja se neprestano potvrđuje kako čovjek
posredstvom Božanskog utjecaja biva uzdignut u nebesko svjetlo. Jer anđeli na tom svjetlu ne mogu sebe ni
prisiliti izgovoriti riječ za ‘bogove’. Oni prema tome, kao rezultat upliva Božjeg jedinstva u njihove duše,
također i u govoru svaku rečenicu završavaju sa pojedinačnim tonom.
[3] Iako postoji ovaj upliv, ipak mnogi ljudi misle kako je Božanstvo razdvojeno na nekoliko Osoba iste
Bìti (Essentia), jer ovaj upliv, kako silazi, (u njihovom slučaju) ulazi u forme koje sa njime ne korespondiraju;
a upliv se mijenja u skladu sa formom koja ga prima. Ovo se događa u svim subjektima u tri prirodna
kraljevstva. Isti je Bog koji dodjeljuje život čovjeku i zvijeri, ali forma primatelja čini život u jednom slučaju
zvjerskim a u drugom čovječnim. Sličan rezultat slijedi kada čovjek svom umu dâ zvjerski oblik. Sunčev
upliv u svaku biljku je isti, ali se mijenja u skladu sa formom svake od njih. Isti je upliv u vinovu lozu kao i u
trn; ali ako je trn pricjepljen na vinovu lozu, upliv je promijenjen i teče kroz cijepiku u skladu sa formom trna.
[4] Slučaj je sličan sa subjektima mineralnog kraljevstva. Svjetlo koje utječe u krečnjak i u dijamant je isto;
ali kroz jednog ono zrači dok ga drugi ne propušta. Što se ljudskih umova tiče, (i) oni se razlikuju u skladu sa
njihovim formama. Ima onih koji su iznutra duhovni, tj. uobličeni vjerom u Boga i životom od Njega. Oni
postaju prozračni i anđeoski kroz vjeru u jednog Boga. U drugu ruku, mračni i zvjerski postaju oni koji
vjeruju u nekoliko bogova, što je vjera koja je samo malo drugačija od vjerovanja kako ne postoji Bog.

(3) NE POSTOJI NAROD U CIJELOM SVIJETU, KOJI POSJEDUJE RELIGIJU I ZDRAV RAZUM,
KOJI NE PRIZNAJE KAKO BOG POSTOJI, I DA JE ON (SAMO) JEDAN.

9. Posljedica Božanskog upliva u duše ljudi, o kojem je upravo bilo riječi, je da kod svakog čovjeka postoji
unutarnji glas koji mu govori kako postoji Bog, i da je On (samo) jedan. Pa ipak, i dalje ima nekih koji
negiraju da ima Boga, i koji kao Boga priznaju prirodu. Štoviše, ima i onih koji obožavaju nekoliko bogova, i
onih koji za bogove postavljaju kipove. Razlog tome je da su oni zatvorili unutrašnjosti svojeg razuma ili
razumijevanja sa svjetovnim ili tjelesnim stvarima, te su na taj način razorili prvobitnu ideju o Bogu koju su
imali u svom ranom djetinstvu, prognajući istovremeno svu religiju iz njihovih srdaca. Da Kršćani zaista
priznaju jednog Boga je vidljivo iz generalne Ispovijesti njihove vjere, koja je kako slijedi:

‘Katolička vjera je ova, da mi obožavamo jednog Boga u trojstvu, i trojstvo u jedinstvu. Postoje tri
Božanske Osobe, Otac, Sin, i Duh Sveti, a ipak ne postoje tri Boga, već jedan Bog: postoji jedna
Osoba Oca, druga Sina, i još jedna Duha Svetog, a njihovo Božanstvo je jedno, njihova slava
jednaka, i njihovo veličanstvo su-vječno. Stoga, Otac je Bog, Sin je Bog, i Duh Sveti je Bog; ali iako
smo mi Kršćanskom istinom prisiljeni priznati svaku Osobu kao Boga i Gospoda, nama je ipak
zabranjeno Katoličkom religijom reći da postoje tri Boga i tri Gospoda.’

Takva je Kršćanska vjera s obzirom na jedinstvo Boga; no u poglavlju o Svetom Trojstvu će se vidjeti da su
trojstvo i jedinstvo Boga u toj Vjero-ispovijesti međusobno nedosljedni.
[2] Drugi narodi u svijetu koji su u posjedu religije i zdravog razuma se slažu u priznavanju jednog Boga;
svi Muslimani u njihovim carstvima, Afrikanci u mnogim kraljevstvima njihovog kontinenta, Azijati u
mnogim njihovog, a također i moderni Židovi. Najdrevniji ljudi u zlatnom dobu, koji su imali bilo kakvu
religiju, obožavali su jednog Boga, kojeg su nazivali Jehova. Isti je slučaj bio sa drevnim ljudima u dobu koje
je slijedilo, prije nego su bila formirana monarhijska uređenja, kada su svjetovne žudnje, a također i tjelesne,
počele zatvarati više unutarnje dijelove njihovog razumijevanja koji su, prethodno otvoreni, bili poput
hramova i svetišta za obožavanje jednog Boga. Bilo je to u svrhu njihovog ponovnog otvaranja, stoga kako bi
se obnovilo obožavanje jednog Boga, da je Gospod Bog ustanovio Crkvu među Jakovljevim potomcima, i
postavio na početku svih odredbi njihove religije zapovijed:

‘Drugih bogova pored Mene ne smiješ imati.’ Izlazak 20:3.

[3] Ime Jehova također, koje je On nanovo prisvojio ispred njih predstavlja najuzvišenije i jedino Biće
(Ens), Izvor svega što jeste ili postoji u svemiru. Drevni Pogani su priznavali Jova kao najuzvišenijeg Boga,
najvjerojatnije tako nazvanog po Jehovi, i pripisivali su božanstvenost mnogim drugima koji su sačinjavali
22
njegov dvor. U kasnijim su vremenima, međutim, mudri ljudi poput Platona i Aristotela, izjavili kako ovi
nisu bili bogovi, već mnoge osobine, kvalitete i karakteristike jednog Boga, a nazvali su se bogovima pošto je
nešto od Božanstva ušlo u njih.

10. Svaki čovjek zdravog razuma, čak kada nije pod utjecajem religije, percipira kako bi se kompleksna
cjelina raspala na dijelove da ne ovisi o određenom principu jedinstva, baš kao što je čovjek, koji je sastavljen
od toliko mnogo udova i organa, sa čulnim organima i organima kretanja, ovisan o jednoj duši, a sâmo tijelo
o jednom srcu. Kraljevstvo također ovisi o jednom kralju, kuća o jednom gospodaru, i svaka služba, kojih u
svakom kraljevstvu ima mnoštvo, o jednom službeniku. Protiv neprijatelja bi vojska bila od male koristi bez
generala koji daje najviše zapovijedi, sa oficirima ispod njega, gdje svaki sprovodi svoj autoritet nad običnim
vojnicima u skladu sa njegovim činom. Slučaj bi bio sličan sa Crkvom kada ne bi priznavala jednog Boga, i
također sa anđeoskim nebom, koje je kao glava Crkve na Zemlji, a obadvoje, i Crkva i nebo su oživljeni od
strane Gospoda, Koji je kao njihova vlastita duša. Iz ovog razloga se nebo i Crkva nazivaju Njegovim tijelom;
i ako ne bi priznavali jednog Boga svaki bi postao poput beživotnog leša koji je, kako ničemu ne služi,
odnešen i zakopan.

(4) ŠTO SE TIČE PRIRODE OVOG JEDNOG BOGA, NARODI I LJUDI SU IMALI, A IMAJU I DALJE,
RAZLIČITA MIŠLJENJA, ČEMU IMA NEKOLIKO UZROKA.

11. Prvi uzrok tome je da racionalna predodžba o Bogu, i Njegovo posljedično priznavanje, nisu postižni bez
otkrovenja; niti je znanje, i posljedično priznavanje kako ‘u Njemu prebiva punina Božanstva tjelesno’,
dokučivo, osim iz Riječi, koja je kruna otkrovenja. Jer putem tamo danog otkrovenja čovjek može pristupati
Bogu i od Njega primiti upliv, i na taj način, od prirodnog čovjeka postati duhovan. U najranijim razdobljima
svijeta je otkrovenje postojalo svugdje, ali prirodni ljudi su ga izopačili na mnoge načine, što je rezultiralo u
pojavi svađa, neslaganja, krivovjerja i raskola u religiji.
Drugi uzrok tome je da prirodni čovjek ne može percipirati i na sebe primjeniti Božje stvari, već
jedino svjetovne stvari. Stoga je jedna od doktrina Kršćanske Crkve da je prirodni čovjek protivan duhovnom
čovjeku, i da oni ratuju jedan protiv drugog. Otud proizlazi da su se oni koji su naučili iz Riječi, ili drugog
otkrovenja, kako postoji Bog, razlikovali a razlikuju se i dalje, [2] po pitanju Njegove prirode i jedinstva. Oni
čija je mentalna vizija zavisila o tjelesnim čulima, ali koji su i dalje htjeli vidjeti Boga, su za sebe napravili
kipove od zlata, srebra, kamena ili drva, kako bi pod maskom vidljivih objekata mogli obožavati Boga. Drugi
su, odbacujući ovaj oblik obožavanja, svoju ideju o Bogu formirali od sunca, mjeseca i zvijezda i drugih
objekata u prirodi. Ostali, opet, koji su o sebi mislili kako su mudriji od običnih ljudi, ali koji su ipak ostali
prirodni, su iz Božje neizmjernosti i Njegove sveprisutnosti u stvaranju svijeta, priznali prirodu kao Boga,
neki Ga prepoznajući u njezinim unutarnjim djelovanjima a neki u njezinim vanjskim pojavama. Neki su, u
drugu ruku, kako bi raspoznavali između Boga i prirode, formirali ideju o nečemu što je najuniverzalnije, što
su nazvali Biće (Ens) svemira. Kako, međutim, o Bogu nisu znali ništa više, ovo Biće nije ništa drugo nego
tvorevina njihovog vlastitog razuma, i kao takvo nema [3] uopće nikakvo značenje. Predodžbe o Bogu su
poput ogledala u kojima se On može vidjeti. Oni koji ne znaju ništa o Bogu Ga tako reći traže na pozadini
ogledala; ali ova, kako je prekrivena živom ili nekom crnom kremom, ne odražava nikakvu sliku. Vjera u
Boga ulazi u čovjeka unutarnjim putem, iz duše u više djelove razumijevanja. Znanje u svezi Boga, od kojeg
su formirane predodžbe o Njemu, ulazi izvanjskim putem, pošto je zadobijeno iz otkrivene Riječi pomoću
razumijevanja posredstvom tjelesnih čula. Ove obadvije forme upliva se susreću u razumijevanju na pola
puta. Tamo prirodna vjera, koja nije više od uvjerenja, postaje duhovna vjera, koja je istinsko priznavanje:
prema tome, ljudsko razumijevanje je tako reći mjesto izmjene, ili posuda pročišćavanja, u kojoj se ova
promjena događa.

(5) LJUDSKI RAZUM MOŽE, AKO TO ŽELI, PERCIPIRATI I ZAKLJUČITI IZ MNOGIH STVARI U
SVIJETU, DA BOG POSTOJI, I DA JE ON (SAMO) JEDAN.

12. Ova istina se može potvrditi putem nebrojenih svjedočanstava iz vidljivog svijeta; jer svemir je poput
pozornice na kojoj se neprestano izlažu dokazi kako Bog postoji, i da je On (samo) jedan.
Da bi to ilustrirao spomenut ću sljedeću značajnu memorabiliju*. Jednom sam razgovarao sa
anđelima a tamo su bili prisutni neki duhovi koji su upravo pristigli iz prirodnog svijeta. Kada sam ih
ugledao zaželio sam im dobrodošlicu, i rekao im mnoge za njih nove stvari u svezi duhovnog svijeta. Nakon
tog razgovora sam istražio kakvo su znanje o Bogu i prirodi donijeli sa sobom iz svijeta. Oni su odgovorili
23
kako je sukladno njihovom znanju priroda ona koja vrši sve aktivnosti koje se događaju u svemiru; jer Bog je,
nakon stvaranja, obdario i utisnuo u prirodu ovu sposobnost i moć, i Bog sada samo podržava i održava sve
stvari da ne bi nestale. Prema tome, postojanje, produkcija i [2] reprodukcija svih stvari se danas pripisuje
prirodi. Na ovo sam odgovorio kako priroda sama od sebe ne čini ništa, već da Bog djeluje kroz prirodu.
Kada su zatražili dokaz rekao sam kako oni koji vjeruju u Božansku djelatnost u svim najrazličitijim
zbivanjima i djelima u prirodi mogu svoje gledište potvrditi iz mnogih stvari koje vide u prirodi i to u puno
većoj mjeri od onih koji vjeruju u djelatnost prirode. Oni koji vjeruju u Božansku djelatnost u prirodi
proučavaju čuda koja se mogu vidjeti pri produkciji biljaka i životinja. U produkciji biljaka oni vide kako se
od sićušnog sjemena posijanog u zemlju tamo pojavljuje korijen, uz pomoć korijena kličak, i onda redom
grane, pupoljci, lišće, cvjetovi i plodovi, dok konačno nije proizvedeno novo sjeme baš kao da je ono znalo
red uzastopnih etapa putem kojih bi sebe trebalo reproducirati. Koji racionalan čovjek može pretpostaviti da
sunce, koje je čista vatra, ovo zna, ili da može svoju toplinu i svjetlo obdariti silom za ostvarivanje takvih
stvari, ili pak hotimično može vršiti primjene? Čovjek čija je racionalna sposobnost bila uzdignuta ne može
učiniti drugačije nego pretpostaviti, kada vidi i valjano razmotri ove stvari, da one dolaze od Njega Koji ima
beskonačnu mudrost, to jest, od Boga. Oni koji priznaju Božansku djelatnost u svim najrazličitijim
zbivanjima i djelima u prirodi potvrđuju svoja gledišta kada gledaju ove stvari. Na drugu stranu, oni koji ju
ne priznaju gledaju na ove stvari sa izvrnutog stajališta. Oni ideje u svojem umu dobijaju posredstvom
tjelesnih čula, i potvrđuju ih posredstvom čulnih obmana, govoreći: ‘Ti zasigurno vidiš kako sunce ostvaruje
sve ove stvari svojom vlastitom toplinom i svjetlom. Ono što ne možeš vidjeti ne može postojati.’
[3] Oni koji vjeruju u Božansko također proučavaju čuda koja se mogu vidjeti prilikom produkcije
životinja. Najprije se može spomenuti jaje. U njemu pile leži u svom sjemenu, sa svim stvarima koje su nužne
za njegovo formiranje i također za njegov budući rast sve dok ne postane ptica poput svojih roditelja.
Nadalje, kada se pažnja obrati na krilata stvorenja općenito, obazriv um je zapanjen pred onim što mu je
predstavljeno. Jer u najmanjem kao i u najvećem, nevidljivom kao i u vidljivom, to jest, u najmanjem od
insekata kao i u pticama i velikim životinjama, postoje čulni organi vida, mirisa, okusa i dodira; također
organi kretanja, ili mišići, jer oni lete ili hodaju. Tu su također i unutarnji organi, povezani sa srcem i
plućima, a ovi su stavljeni u pogon uz pomoć mozga. Oni koji sve stvari pripisuju prirodi zaista vide ove
stvari, ali primjećuju samo njihovo postojanje, i kažu kako ih proizvodi priroda. Oni to govore pošto su svoje
umove odvratili od razmišljanja o Božanskom; a oni koji su to učinili, kada razmatraju prirodna čuda, ne
mogu razmišljati racionalno, a još manje duhovno, već čulno i materijalno, i naposlijetku o prirodi razmišljaju
iz prirode, a ne iznad prirode: oni se od životinja razlikuju u tome da su, pošto imaju racionalnost, sposobni
razumjeti, ako to žele.
[4] Oni koji su se odvratili od razmišljanja o Božanskom i tako su postali čulni i tjelesni, ne shvaćaju da je
očni vid tako neosjetan da mnoštvo sićušnih insekata vidi jedino kao mračne pjegice; a ipak svaki od njih je
tako organiziran da može osjećati i krećati se, i stoga ima (mišićna) vlakna i posudice, sićušno srce i plućne
cjevčice, unutarnje organe i mozak. Svi ovi su sastavljeni od najčišćih tvari u prirodi, i njihova struktura
korespondira sa životom na njegovom najnižem stupnju pomoću kojeg su najsitniji od njih zasebno oživljeni.
Pošto je očni vid tako neosjetan da mu mnogi insekti, svaki sa svojim bezbrojnim djelovima, izgledaju kao
sićušne, mračne pjegice, očigledno je kako moraju biti neosjetni i zatupjeli umovi čulnih ljudi koji svoje misli i
zaključke baziraju na tom vidu, i posljedično u kojem su oni mraku po pitanju duhovnih stvari.
[5] Svaki čovjek, ako to želi, može potvrditi svoje vjerovanje u Božansko iz vidljivih stvari u prirodi; a to
čini onaj koji razmišlja o Bogu i Njegovoj svemoći prilikom stvaranja svemira, i o Njegovoj sveprisutnosti pri
njegovom očuvanju. Kao na primjer kada promatra ptice, kako svaka vrsta zna koja joj hrana pripada, i gdje
se može pronaći, te prepoznaje svoju vlastitu vrstu po zvuku i izgledu; kako ptice mogu razlikovati prijatelje
i neprijatelje među drugim pticama, znaju sezonu parenja, odabiru svoje partnere, vješto grade svoja
gnijezda, polažu njihova jaja i sjede na njima; i kako znaju vrijeme inkubacije kada svojim mladima pomažu
izaći iz ljuske. Ove oni najnježnije ljube, njeguju ih pod svojim krilima, osiguravaju im hranu, i podržavaju ih
sve dok se nisu sposobni brinuti sami za sebe, i vršiti iste te zadatke. Svaki čovjek koji je sklon razmišljati o
Božanskom uplivu kroz duhovni svijet u prirodan ga može vidjeti u tim stvarima; i, ako to hoće, može reći u
svome srcu da takvo znanje ne može biti komunicirano tim stvorenjima od strane sunca kroz njegovu toplinu
i svjetlo. Jer sunce, iz kojeg priroda izvodi svoje porijeklo, je čista vatra, i posljedično tome ono isijava toplinu
i svjetlo koji su potpuno lišeni života. Može se prema tome zaključiti da su takve stvari rezultat Božanskog
upliva kroz duhovni svijet u krajnje stvari prirode.
[6] Svatko također može potvrditi svoje vjerovanje u Božansko kada uzme u obzir one insekte koji,
nagnani žudnjom određene ljubavi, revno traže promjenu svojeg zemaljskog stanja u ono nebesko. U tu
svrhu oni gmižu na prikladna mjesta, tkaju oko sebe čahuru i time se, tako reći, vraćaju u utrobu da bi iznova
bili rođeni, postajući pupe (= insekt u posrednoj fazi razvoja između larve i odraslog leptira) i konačno
leptiri. Kada su prošli kroz ove promjene i zadobili prekrasna krila, svaki prema svojoj vrsti, oni lete u zrak
24
kao u njihovo vlastito nebo, gdje se sretno raspoloženi zabavljaju, odabiru partnere, polažu njihova jaja, i za
sebe osiguravaju potomke. U ovom stanju se hrane slatkim i prijatnim nektarom izvađenim iz cvijeća. Svatko
tko potvrdi svoje vjerovanje u Božansko iz vidljvih stvari u prirodi vidi u njima kao insektima sliku
čovjekovog zemaljskog stanja, a njegovog nebeskog stanja u njima kao leptirima. Oni, međutim, koji
potvrđuju svoje vjerovanje u prirodu, zaista vide ove stvari, ali kako su odbacili svako vjerovanje u nebesko
stanje, oni ih prosto nazivaju prirodnim djelovanjima.
[7] Nadalje, svaki čovjek može potvrditi svoje vjerovanje u Božansko iz vidljivih stvari u prirodi kada
proučava dobro poznate činjenice o pčelama. One znaju kako sakupljati vosak i med iz ruža i drugog cvijeća,
i graditi ćelije poput malih kućica, koje su organizirane u obliku grada, sa prolazima kojima ulaze ili izlaze.
Oni nadaleko osjećaju cvijeće i biljke iz kojih sakupljaju vosak za njihove kuće i med za hranu; i njima
natovareni lete nazad ravno u svoju vlastitu košnicu, i tako sebi osiguravaju hranu za nadolazeću zimu, kao
da su predvidjeli njezin dolazak. Oni također postavljaju nad sobom kraljicu, koja je majka njihovog
potomstva. Za nju osiguravaju određenu palaču sa čuvarima, koji se nazivaju trutovi, i kada dođe njezino
vrijeme, ona, u njihovoj pratnji, ide iz ćelije u ćeliju i polaže svoja jaja, koja njezini podvornici zapečaćuju da
bi ih zaštitili od zraka. Na ovaj način se pojavljuje novo potomstvo koje je, kada dođe njihovo vrijeme za
vršenje sličnih službi, protjerano iz košnice. Roj se zatim najprije sakuplja u grupu tako da se ne bi raspršio, i
onda leti dalje da bi pronašao svoj vlastiti dom. U jesen se trutovi, kako u košnicu nisu donijeli ni vosak ni
med, iznose van gdje ih se lišava krila, da bi se spriječio njihov povratak i konzumacija hrane za čije
sakupljanje nisu utrošili nikakav trud. Ovome se još mogu dodati mnoge druge činjenice; ali iz upravo
navedenih je očigledno da im je poradi koristi koju vrše za čovječanstvo Božanski upliv kroz duhovni svijet
dao oblik uprave koji naliči onome u ljudi na [8] Zemlji, i zaista onome u anđela nebeskih. Svatko sa zdravim
razumom može vidjeti da priroda ne može biti uzrokom svega ovog, i da sunce, iz kojeg je priroda
proistekla, nema oblik uprave poput onog na nebu.
Iz ovih i sličnih promatranja u životinjskom carstvu onaj koji vjeruje u prirodu i nju obožava može
potvrditi svoje vjerovanje u nju; dok onaj koji vjeruje u Boga i Njega obožava potvrđuje svoje vjerovanje u
Njega. Duhovni čovjek vidi u njima ono što je duhovno, ali prirodni čovjek jedino ono što je prirodno, svaki
u skladu sa njegovom vlastitom prirodom. Mene što se tiče, takve stvari su jasno pokazivanje Božanskog
upliva iz duhovnog u prirodni svijet. Uzmite također u obzir da li se može analitički razmišljati u vezi s
ikakvim oblikom uprave, ili bilo kojim civilnim zakonom, ili bilo kojom moralnom vrlinom, ili bilo kojom
duhovnom istinom ukoliko Božanska mudrost posredstvom upliva nije ušla kroz duhovni svijet. Mene
osobno što se tiče, ja to nikad nisam mogao, niti to mogu sada, pošto sam perceptibilno i jasno promatrao
ovaj upliv, i to neprestano, sada u trajanju od dvadeset i šest godina: Prema tome, govorim iz svog vlastitog
iskustva.
[9] Može li priroda kao svoj cilj imati vršenje primjena, i rasporediti te primjene u njihove redove i
oblike? Nitko to ne može učiniti osim onog koji je mudar, čija mudrost je beskonačna. Nitko drugi ne bi
mogao predvidjeti i za čovjeka osigurati hranu i odjeću, hranu od žetvi u polju, plodova zemlje, i od
životinja, i odjeću od istih. Prekrasna je stvar da ti ponizni insekti koji se nazivaju svilene bube mogu u svilu
obući i veličanstveno ukrasiti muškarce i žene, počevši od kraljeva i kraljica, čak do slugu i sluškinja; da
ponizni insekti koji se nazivaju pčele mogu snabdjeti vosak za svijeće koje daju svjetlo hramovima i
palačama. Ove i mnoge druge stvari su izrazit dokaz da Bog Osobno, djelujući kroz duhovni svijet,
usmjerava sva djelovanja u prirodi.
[10] Trebao bi dodati kako sam u duhovnom svijetu vidio neke koji su svoje vjerovanje u prirodu na
osnovu onog što su vidjeli dok su bili u ovom svijetu potvrdili do te mjere da su postali ateisti. Na svjetlu
duhovnog svijeta je njihovo razumijevanje izgledalo otvoreno ispod ali zatvoreno iznad, pošto su u mislima
gledali dolje prema Zemlji, a ne gore prema nebu. Iznad čulne sposobnosti, koja je najniži dio razumijevanja,
se tamo pojavio tako reći veo, koji je svjetlucao paklenom vatrom. Kod nekih je izgledao crn poput čađe, kod
drugih blijed poput leša. Nitko, prema tome, ne bi trebao sebe potvrditi u vjerovanju u prirodu na osnovu
prirodnih pojava: ove prije priskrbljuju temelje za vjeru u Boga.

*‘Memorabilia’ je izraz koji E.Swedenborg koristi za svoje ilustrativne doživljaje iz, i u duhovnom svijetu, u
susretima i razgovorima sa anđelima, vragovima te dobrim i zlim duhovima; to su prikazi, tj. zapisi onoga ili
po onome što je on vidio i čuo na nebu, u paklu i u svijetu duhova; to se još može prevesti kao ‘nezaboravni
doživljaj’ ili ‘spomena vrijedno izvanredno iskustvo’.

25
(6) UKOLIKO BOG NIJE BIO SAMO JEDAN, SVEMIR NE BI BIO MOGAO BITI STVOREN I
OČUVAN.

13. Dokazi u prilog Jedinstva Boga se mogu izvući (i) iz stvaranja svemira, pošto je to djelo koje je od početka
do kraja povezano u cjelinu, i ovisi o jednom Bogu kao što tijelo ovisi o svojoj duši. Svemir je bio stvoren na
taj način da bi Bog mogao biti prisutan svugdje, držati svaki dio pod Svojim vlastitim rukovodstvom i
zauvijek održavati njegovo jedinstvo, to jest, očuvati ga. Iz ovog razloga Jehova Bog objavljuje kako je:

‘On Prvi i Posljednji, Početak i Kraj, Alfa i Omega’, Izaija 44:6; Apokalipsa 1:8, 17;

i na drugom mjestu, kako:

‘On stvara sve stvari, rasprostire nebesa, i Sam učvršćuje Zemlju, Izaija 44:24.

Ovaj veliki sistem koji se naziva svemirom je djelo koje je od početka do kraja povezano kao cjelina pošto je
Bog stvarajući ga imao jedan cilj, naime, anđeosko nebo od ljudske rase; i sve stvari od kojih se svijet sastoji
su sredstva koja vode do tog cilja: jer onaj koji želi cilj, želi također i [2] sredstva. Prema tome onaj koji gleda
na svijet kao na djelo koje sadrži sredstva do tog cilja može gledati na stvoreni svemir kao na povezanu
cjelinu, i može vidjeti da je svijet kompleks uzastopno raspoređenih primjena koje služe ljudskoj rasi, od koje
je formirano anđeosko nebo. Božanska ljubav ne može, iz svoje vlastite Božanske prirode, namjeravati ni
jedan drugi cilj nego vječnu sreću ljudi, i Božanska mudrost ne može proizvesti ništa osim primjena, kao
sredstava do tog cilja. Iz kontemplacije svijeta na svjetlu ove univerzalne ideje svaki mudar čovjek može
razumjeti da je Stvoritelj svemira (samo) jedan, i da su Ljubav i Mudrost Njegova Bìt (Essentia). U cijelom
svemiru, prema tome, ne postoji ništa u čemu ne prebiva određena primjena koja udaljenije ili pobliže služi
čovjeku. Svoju hranu i odjeću on dobija od proizvoda zemlje i životinja. Prekrasna je stvar da ti ponizni
insekti koji se nazivaju svilene bube mogu u svilu obući i veličanstveno ukrasiti muškarce i žene, od kraljeva
i kraljica, čak do slugu i sluškinja; i da ti ponizni insekti, pčele, mogu snabdjeti vosak za svijeće da bi
osvijetlili hramove i palače.
Oni koji stvari u svijetu gledaju pojedinačno, a ne iscrpno u serijama u kojima se nalaze krajnje svrhe,
posredni uzroci i posljedice, i koji Stvaranje ne pripisuju Božanskoj Ljubavi kroz Božansku Mudrost, ne
mogu vidjeti da je svemir djelo jednog Boga, i da je On prisutan u svakoj pojedinačnoj primjeni, pošto je
prisutan u krajnjoj svrsi. Jer što god je (prisutno) u krajnjoj svrsi je također (prisutno) i u sredstvima, pošto je
krajnja svrha iznutra uključena u sva sredstva, oživljava ih i [4] usmjerava.
Oni koji na svemir ne gledaju kao na Božje djelo i prebivalište Njegove Ljubavi i Mudrosti, već kao
djelo prirode i primatelja sunčeve topline i svjetla, zatvaraju više djelove svojih umova za Boga i otvaraju
niže djelove za vraga. Oni tako skidaju ljudsku prirodu i oblače životinjsku, i ne samo da vjeruju kako su
poput životinja, već i postaju životinje; jer oni u lukavosti postaju poput lisica, u surovosti poput vukova, u
podmuklosti poput leoparda, u okrutnosti poput tigrova i, njihovih zasebnih kvaliteta što se tiče, poput
krokodila, zmija, sova i noćnih ptica. U duhovnom svijetu, na određenoj udaljenosti, oni čak izgledaju poput
ovih stvorenja, jer njihove ljubavi prisvajaju takve animalne oblike.

(7) ČOVJEK KOJI NE PRIZNAJE BOGA JE IZOPĆEN IZ CRKVE I OSUĐEN.

14. Čovjek koji ne priznaje Boga je izopćen pošto je Bog Sve-u-svemu od Crkve, a Božanske stvari, koje se
nazivaju teologijom, su ono što ju čini. Prema tome, negirati Boga je isto kao i negirati sve što ima veze sa
Crkvom; i baš ovo negiranje izopćuje čovjeka, tako da je sâm čovjek, a ne Bog, krivac za svoje izopćenje. On je
također osuđen, jer tkogod je izopćen iz Crkve je isto tako isključen iz neba, jer Crkva na Zemlji i anđeosko
nebo čine jedno, poput unutarnjeg i vanjskog, ili poput duhovnog i prirodnog u čovjeku. Jer Bog je stvorio
čovjeka da, njegovih unutrašnjosti što se tiče, bude u duhovnom svijetu, a u prirodnom sa njegovom
vanjštinom. Stoga je on bio stvoren kao stanovnik oba svijeta sa ciljem da duhovno, ili ono što je nebesko,
bude usađeno u prirodno, što je ovosvjetsko, na posve isti način kako se sjeme sadi u zemlju, tako da na taj
način [2] može ostvariti postojano i vječno postojanje. Čovjek koji je negirajući Boga sebe izopćio iz Crkve, i
time iz neba, je zatvorio svog unutarnjeg čovjeka s obzirom na volju, i tako njegove prirodne ljubavi što se
tiče, jer čovjekova ljubav je primljena u njegovoj volji, i tamo prebiva. On međutim ne može zatvoriti svoga
unutarnjeg čovjeka s obzirom na razumijevanje, jer ako bi to i bio u stanju učiniti onda više ne bi bio čovjek.
Ljubav koju njegova volja zadržava privlači neistine u više djelove njegovog razumijevanja, koje se time tako
reći zatvara za istine vjere i dobra dobročinstva; time sve više i više za Boga i duhovne stvari Crkve. Na
26
ovaj način je prekinuto općenje sa anđelima nebeskim. On nakon toga ulazi u vezu sa sotonama paklenim; a
kako sotone negiraju Boga, i u svezi Njega i duhovnih stvari Crkve formiraju apsurdne ideje, tako isto čini i
čovjek koji je sjedinjen sa njima.
[3] Kada je u svom duhu, kao onda kada je ostavljen sam kod kuće, on dozvoljava svojim mislima da ih
odvuku užici zla i neistine koje je začeo i dopustio da se pojave u njemu. On onda razmišlja kako nema Boga,
već da je Bog samo ime što se izgovara s propovjedaonice da bi se priprosti ljudi držali u poslušnosti
zakonima pravde koje je odredilo društvo. On također misli kako je Riječ, iz koje svećenstvo proglašava
Boga, skup vizija čija je svetost zasnovana na ljudskom autoritetu. Štoviše, da je Dekalog, ili Katekizam*,
samo mala knjižica koja, nakon njezina korištenja u djetinstvu, može biti odbačena, pošto propisuje kako
treba poštovati roditelje, i zabranjuje ubojstvo, preljub, krađu, lažno svjedočenje, što su zakonske uredbe za
koje svatko zna kako su dio civilnog zakona u svakoj zemlji. On na Crkvu gleda kao na skupinu priprostih,
lakovjernih ljudi slabog uma, koji umišljaju kako vide nešto čega nema. On gleda na čovjeka, i sâm čovjek,
samo kao na životinju, i razmišlja kako će život nakon smrti biti jednak za obadvoje. Ovo su mišljenja
njegovog unutarnjeg čovjeka bez obzira na to što njegov vanjski [4] čovjek izjavljivao. Jer kao što je već bilo
rečeno iznad, svaki čovjek ima unutarnje i vanjsko. Njegovo unutarnje je ono što sačinjava čovjeka, i naziva
se njegovim duhom, i živi nakon smrti, ali njegovo vanjsko je zakopano u grobu. Dok se nalazi u svom
vanjskom, u mogućnosti je biti licemjerom tako što živi moralan život, ali je nakon svoje smrti, pošto je
negirao Boga, on osuđen. Svaki čovjek, njegova duha što se tiče, je u društvu sa sebi sličnima u duhovnom
svijetu, i kao jedno je sa njima. Meni je često bilo dozvoljeno vidjeti duhove još živućih ljudi, od kojih su neki
bili u anđeoskim a neki pak u paklenim zajednicama. Također mi je bilo dozvoljeno razgovarati zajedno sa
njima, i to danima, i bio sam zaprepašten da čovjek, dok još živi život tijela, može biti u takvom potpunom
neznanju o životu duha. Prema tome, bilo je jasno pokazano kako je svaki onaj koji negira Boga u svom duhu
već među osuđenima, i nakon smrti se pridružuje svojim drugovima.

*’Katekizam’, knjiga ili sažetak religijskih uputstava. Vidi 325.

(8) UZ ČOVJEKA KOJI NE PRIZNAJE JEDNOG BOGA, VEĆ NEKOLIKO, NE PRIANJA NI JEDAN
CRKVENI PRINCIP.

15. Onaj koji u vjeri priznaje, a u srcu obožava jednog Boga, je na Zemlji u zajednici sa svecima, a na nebu sa
anđelima. Ovi se nazivaju ‘zajednicom’, što u stvarnosti i jesu; pošto su u jednom Bogu, i jedan Bog je u
njima. Oni su također sjedinjeni sa cijelim anđeoskim nebom, i, usudio bi se reći, sa svima koji se nalaze
tamo; jer svi oni su poput djece i potomaka jednog oca, sličnog uma, karaktera i karakteristika, tako da se
međusobno prepoznaju. Anđeosko nebo je organizirano u zajednice u skladu sa svim raznolikostima ljubavi
prema dobru, koje su usmjerene prema jednoj univerzalnoj ljubavi, Božjoj ljubavi. Svi oni koji u vjeri priznaju
i u srcu obožavaju jednog Boga, Stvoritelja svemira, te istovremeno Iskupitelja i Preporoditelja, su rođeni iz
ove ljubavi.
[2] Sasvim je drugačije u slučaju onih koji pristupaju i obožavaju ne jednog već nekoliko Bogova, ili koji
ispovijedaju jednog na usnama a ipak razmišljaju o tri; kao što čine oni u današnjoj Crkvi koja Boga dijeli na
tri Osobe, i izjavljuje kako je svaka Osoba zasebno Bog, i svakoj Osobi pripisuju odvojene kvalitete ili
svojstva koja druga ne posjeduje. Tako se događa da je ne samo jedinstvo Boga u stvari podijeljeno, već
također i sama teologija, a slično tako i ljudski um u kojem bi trebala prebivati. Što iz ovog može rezultirati
već zbrka i nejasnoće po pitanju crkvenih stvari? Da je takvo stanje Crkve danas će biti ukazano u dodatku
ove knjige. Istina je međutim da dijeljenje Boga, ili Božanske Bìti (Essentia), na tri Osobe, vodi do negiranja
Boga. To je kao da čovjek uđe u hram kako bi obožavao Boga, i tamo ugleda iznad oltara jednog Boga
oslikanog kao Pradavnog, drugog kao Velikog Svećenika a trećeg kao letećeg Aeolusa, sa ovim natpisom:
'Ovo troje su jedan Bog', ili kao kad bi vidio Jedinstvo i Trojstvo prikazane sa čovjekom koji ima tri glave, ili
tri tijela pod jednom glavom, koji je monstruoznog oblika. Ako bi bilo tko ušao na nebo sa takvom idejom on
bi zasigurno bio naglavačke izbačen, čak ako bi rekao da glava ili glave predstavljaju Bìt (Essentia), a tijelo ili
tijela različita svojstva.

MEMORABILIA.

16. Ovdje ću dodati jedan ilustrirajući doživljaj.

Vidio sam neke ljude, koji su nedavno došli iz prirodnog svijeta u duhovni svijet, kako razgovaraju u svezi
tri Božanske Osobe od vječnosti. Radilo se o Crkvenim dostojanstvenicima, a jedan od njih je bio biskup.
27
Prišli su mi, i nakon kraćeg razgovora o duhovnom svijetu, u svezi kojeg oni ranije nisu znali ništa, sam im
rekao: 'Čuo sam kako razgovarate o tri Božanske Osobe od vječnosti. Preklinjem vas da mi objasnite ovu
veliku tajnu u skladu sa idejama koje ste stekli u prirodnom svijetu iz kojeg ste upravo došli.' Onda je
biskup, gledajući u mene, rekao: 'Vidim da ste laik, stoga ću vaše poduke radi razložiti ideje svog uma o ovoj
velikoj tajni. Te ideje su bile, a i dalje jesu, da ‘Bog Otac, Bog Sin, i Bog Sveti Duh sjede posred nebesa na
uzvišenim i veličanstvenim sjedalima ili prijestoljima. Bog Otac sjedi na prijestolju od čistog zlata, sa žezlom
u Svojoj ruci. Bog Sin sjedi s Njegove desne strane na prijestolju od najčišćeg srebra, sa krunom na Svojoj
glavi, a Bog Sveti Duh sjedi pored njih, na prijestolju od blistavog kristala, i drži golubicu u Svojoj ruci. Oko
njih u tri reda vise svjetiljke na kojima se svjetluca drago kamenje; dok na određenoj udaljenosti od ovog
kruga stoje bezbrojni anđeli, i svi se klanjaju i pjevaju psalme. Nadalje, da Bog Otac neprestano razgovara sa
Svojim Sinom u svezi onih koji će biti opravdani, i oni zajedno prosuđuju i donose odluku tko je na Zemlji
dostojan biti primljen među anđele i biti okrunjen vječnim životom. Čim Bog Sveti Duh čuje njihova imena,
On bez odlaganja žuri ka njima diljem cijele zemlje, noseći sa sobom darove pravednosti, i tako mnoge
znakove spasenja za one koji će biti opravdani. A čim pristigne i dahne na njih, On rasprši njihove grijehe
kao što ventilator rasprši dim iznad peći raščišćavajući zrak. On također otklanja kamenitu tvrdoću sa
njihovih srdaca i dodjeljuje im mekoću puti. On istovremeno obnavlja njihove duhove ili umove i preporađa
ih, podarujući im lica male djece. Naposlijetku On označava njihova čela sa znakom križa, nazivajući ih
'odabranicima' i 'Božjom djecom'.'
Nakon što je završio ovaj govor biskup mi reče: 'Tako sam u svijetu objašnjavao ovu veliku tajnu; a
pošto je tamo većina članova našeg Reda aplaudirala mojim mišljenjima, uvjeren sam kako ćete ih vi, kao
laik, također [2] pohvaliti. Kada je biskup ovo rekao, pogledao sam ga, a također i dostojanstvenike koji su
bili sa njime, i primjetio sam da su njegove riječi kod svih njih naišle na potpuno odobravanje. Stoga sam
odgovarajući rekao: ‘Pažljivo sam razmotrio izlaganje o vašoj vjeri, iz čega sam zaključio kako ste začeli te i
dalje imate samo prirodnu, čulnu i uistinu materijalnu ideju o trojnom Bogu, iz koje neizbježno proizlazi
ideja o tri Boga. Zar nije čulno razmišljati o Bogu Ocu kad Ga se zamišlja kako sjedi na prijestolju sa žezlom u
svojoj ruci, i o Sinu, Koji sjedi na Svom prijestolju sa krunom na Svojoj glavi, i o Svetom Duhu koji na svom
prijestolju sjedi sa golubicom u Svojoj ruci, i onda juri uzduž i poprijeko cijele zemlje da bi sproveo u djelo
ono što čuje? A pošto ovakav rezultat slijedi iz vašeg učenja ja ne mogu odobriti ono što ste rekli. Jer od
svojih najranijih godina nisam u svoj um mogao primiti ni jednu drugu ideju od one o jednom Bogu; i pošto
sam podržavao tu ideju, a i dalje ju podržavam, sve što ste rekli za mene nema nikakve težine. Kasnije sam
također razumio da se pod ‘prijestoljem’ na kojem kako Pisma kažu sjedi Jehova, misli na Njegovo
kraljevstvo; ‘žezlo’ i ‘kruna’ predstavljaju Njegovu vladavinu i suverenost; ‘sjediti sa Njegove desne strane’
označava Božju svemoć posredstvom Njegovog Ljudskog; a pod onim stvarima koje se odnose na Svetog
Duha, misli se na djelovanje Božje sveprisutnosti. Priznajte, moj gospodine biskupe, ideju o jednom Bogu,
pomno ju razmotrite, i na kraju ćete jasno vidjeti njezinu istinitost.
[3] Vi uistinu kažete kako je Bog jedan, pošto Bìt (Essentia) te tri Osobe pravite jednom i nedjeljivom; pa
ipak ne dozvoljavate nikome reći kako je taj jedan Bog jedna Osoba, već tri, tako da se ideja o tri Boga koju
ste prihvatili ne bi izgubila. Vi također svakoj Osobi pripisujete različite osobine, različite od onih u drugih
Osoba; zar na ovaj način ne dijelite Božansku Bìt (Essentia)? A pošto je to tako, kako možete reći, i
istovremeno misliti, da je Bog jedan? Ja bi vas mogao opravdati da ste rekli kako je Božanstvo jedno; ali kad
bilo tko čuje izjavu kako je ‘Otac Bog, Sin je Bog, i Sveti Duh je Bog; i da je svaka Osoba zasebno Bog,’ kako
on može misliti da je Bog jedan? Zar to nije proturječje u koje se nikako ne može povjerovati? Oni se ne mogu
nazivati jednim Bogom, može ih se nazivati jednako Božanstvenima, što se može ilustrirati na sljedeći način.
Kada određeni broj ljudi formira senat, ili skupštinu, ili savjet, oni se ne mogu nazivati jednim čovjekom; ali
kada su svi oni u potpunoj suglasnosti, onda se može reći kako su jednog uma. Za tri dijamanta iste
supstance se ne može reći da su jedan dijamant, već da su iste supstance. Svaki dijamant se štoviše razlikuje
od drugih u vrijednosti sukladno njegovoj težini; ali to ne bi bio slučaj ako bi oni bili jedan, a ne tri.
[4] Ja međutim percipiram kako vi jednog Boga nazivate tri Božanske Osobe, od kojih je svaka zasebno i
pojedinačno Bog, i inzistirate kako svaki pripadnik Crkve to treba izjaviti, pošto svatko na cijelom svijetu tko
je zdravog i prosvjetljenog razuma priznaje kako je Bog jedan, pa bi vas prema tome bilo sram reći drugačije.
Pa ipak, dok izgovarate ‘jedan Bog’, i dok su u vašim mislima tri, sramota ne zaustavlja riječi na vašim
usnama: vi ih izgovarate.’ Čuvši ovo biskup se sa svojim svećenstvom povukao; i kako je odlazio okrene se i
pokuša uzviknuti, ‘Postoji (samo) jedan Bog’, ali nije mogao, jer su njegove misli zaustavile njegov jezik.
Onda su se njegove usne rastavile i on uzvikne, ‘Tri Boga!’ Na ovaj čudnovat prizor su se promatrači glasno
nasmijali i otišli svojim putem.

17. Nakon toga sam se raspitao gdje mogu pronaći neke od onih silnih intelektualaca koji tvrde kako je
Božansko Trojstvo podijeljeno u tri Osobe. Trojica takvih su se predstavila, i ja sam im rekao: ‘Kako možete
28
razdvojiti Božansko Trojstvo na tri Osobe i dokazivati da je svaka Osoba zasebno ili pojedinačno Bog i
Gospod? Zar nije ta usmena ispovijed kako postoji jedan Bog udaljena od misli u vašem umu kao što je jug
udaljen od sjevera?’ Oni su na to odgovorili: ‘Ne postoji ni najmanja razlika, pošto tri Osobe imaju samo
jednu Bìt (Essentia), i ta Božanska Bìt (Essentia) je Bog. Mi smo u svijetu naučavali Trojstvo Osoba a naš
štićenik je bila vjera da svaka Božanska Osoba ima i vrši Svoju vlastitu funkciju: Bog Otac pripisuje i
odobrava: Bog Sin zagovara i posreduje: a Bog Sveti Duh obavlja pripisivanje i posredovanje.’
[2] Kada sam zapitao što podrazumijevaju pod Božanskom Bìti (Essentia), oni su odgovorili: ‘Svemoć,
sveznanje, sveprisutnost, neizmjernost, vječnost i ravnopravnost veličanstvenosti.’ Na to sam odgovorio:
‘Ako ta Bìt (Essentia) čini jednog Boga od nekoliko, onda ih također možete dodati još nekoliko, kao na
primjer četvrtog, nazvanog ‘Bog Šadaj’, kojeg su spominjali Mojsije, Ezekijel i Job. To je ono što su drevni
ljudi činili u Grčkoj i Italiji, koji su jednaka svojstva i istu bìt pripisivali svojim božanstvima, na primjer,
Saturnu, Jupiteru, Neptunu, Plutonu, Apolu, Juni, Dijani, Minervi i također Merkuru i Veneri; ali ipak nisu
mogli reći kako su svi ovi bili jedan Bog. Štoviše, vi sami ste troje, i koliko shvaćam iste naobrazbe, i po tom
pitanju ste iste bìti. Ipak vi sebe ne možete kombinirati u jednog učenog čovjeka.’
Na ovo su se nasmijali, govoreći: ‘Ti se šališ; druga stvar je sa Božanskom Bìti (Essentia), koja je jedna
a ne trojna, ne-djeljiva i stoga ne-podijeljena: ona nije predmetom dijeljenja i diobe.’
[3] Kada sam čuo ove riječi rekoh: ‘Neka dakle ovo bude predmet našeg razgovora.’ I onda sam zapitao:
‘Što podrazumijevate pod ‘Osobom’ i što ta riječ (izraz) znači?’ Oni odgovoriše: ‘Riječ ‘osoba’ predstavlja ono
što u nekome drugome nema ni(kakvog) dijela ni kvalitete, već opstoji samo po sebi. Tako svi Crkveni Oci
definiraju Osobu, i mi se slažemo sa njima.’ Ja rekoh ‘Da li je to onda vaša definicija ‘osobe’?’ Oni odgovoriše:
‘Jeste.’ Onda sam nastavio: ‘Kako u Sinu nema ni-jednog Očevog dijela, ili od Oca i Sina u Svetom Duhu,
slijedi kako je svaki neovisan u odluci, nadležnosti i sili. Prema tome, nema ničeg što ih sjedinjuje osim volje,
koja je svakome vlastita, i komunikativna jedino neobavezno; zar nisu tako tri Osobe tri Boga? Nadalje, vi ste
također definirali ‘osobu’ kao ono što opstoji samo po sebi. Posljedično postoje tri supstance na koje vi dijelite
Božansku Bìt (Essentia), a ipak se ta Bìt (Essentia), također tvrdite, nije u stanju podijeliti, pošto je jedna i
nedjeljiva. Štoviše, svakoj supstanci, tj., svakoj Osobi, vi pripisujete svojstva koja nisu u drugoj i koja se ne
mogu komunicirati ostalima, naime, pripisivanje, posredništvo i djelovanje. Kakav zaključak može slijediti iz
ovog osim da su tri ‘Osobe’ tri Boga?’ Na ove riječi su se oni povukli, govoreći kako će razmotriti ova gledišta
i nakon toga dati svoj odgovor.
[4] Mudrac koji je stajao u blizini i čuo diskusiju reče: ‘Ja nemam želju istraživati ovaj važan subjekt uz
pomoć takvih suptilnih argumenata: ali i pored ovih jasno vidim da u mislima vaših umova postoje tri Boga.
Vas je međutim sramota objaviti te misli otvoreno cijelom svijetu, jer ako bi to učinili nazvali bi vas luđacima
i budalama. Prema tome, da bi izbjegli to poniženje, našli ste shodnim usmeno ispovijedati jednog Boga.’ Tri
diskutanta, međutim, i dalje se držeći njihova vlastitog mišljenja, nisu obraćali pažnju na njegove riječi, i na
odlasku su i dalje nastavili mrmljati neke nazive posuđene iz metafizike. Iz ovog sam pretpostavio da je to
bio izvor njihove mudrosti odakle bi dali svoje odgovore.

BOŽANSKI BITAK (Esse), KOJI JE JEHOVA.

18. Najprije će biti obrađen Božanski Bitak (Esse), a nakon toga Božanska Bìt (Essentia). Izgledat će kao da su
oni jedno te isto: ali Bitak je univerzalniji nego Bìt, jer Bìt pretpostavlja Bitak, i Bìt proizlazi iz Bitka. Božji
Bitak, ili Božanski Bitak, se ne može opisati, jer prevazilazi svaku ideju ljudske misli: a u ljudsku misao ne
ulazi ništa osim stvorenog i konačnog, nestvoreno i beskonačno ne, stoga Božanski Bitak ne. Božanski Bitak
je sâm Bitak, iz kojeg jesu sve stvari, i koji mora biti u svim stvarima da bi one mogle postojati. Daljnja
predodžba o Božanskom Bitku se može formirati iz sljedećih tvrdnji:

(1) Jedan jedini Bog se naziva Jehova po Njegovom Bitku, pošto On jedini jest, bio je, i bit će; i zbog
toga što je On Prvi i Posljednji, Početak i Kraj, Alfa i Omega.

(2) Jedini Bog je sâma Supstanca i sâma Forma, a anđeli i ljudi su supstance i forme od Njega; i
ukoliko su u Njemu, i On u njima, utoliko su oni Njegove slike i naličja.

(3) Božanski Bitak je sâm Bitak (Esse), i istovremeno sâmo Postojanje (Existere).

(4) Sâm Božanski Bitak i Postojanje, ne može proizvesti drugo Božansko koje je sâm Bitak i Postojanje;

29
posljedično tome, ne može biti drugog Boga iste Bìti.

(5) Ideja o množini Bogova u drevna a također i u moderna vremena je nastala zbog toga što nije bila
shvaćena priroda Božanskog Bitka.

Svaki od ovih članaka će sada biti objašnjen po redu.

(1) JEDAN JEDINI BOG SE NAZIVA JEHOVA PO NJEGOVOM BITKU (Esse), POŠTO ON JEDINI
JEST, I BIT ĆE; I ZBOG TOGA ŠTO JE ON PRVI I POSLJEDNJI, POČETAK I KRAJ, ALFA I OMEGA.

19. Jako dobro je poznato da (ime) Jehova označava ‘Ja jesam’ i ‘Biće’; a da se Bog tako nazivao od
najdrevnijih vremena vidi se iz Knjige Stvaranja, ili Postanka, gdje se On u prvom poglavlju naziva Bog, ali u
drugom i onima što slijede, Jehova Bog. Nakon toga, kada su Abrahamovi potomci za vrijeme Jakova
zaboravili Božje ime tijekom njihovog privremenog boravka u Egiptu, ono je bilo prizvano u njihovo
pamćenje, o čemu je zapisano:

‘Mojsije reče Bogu, koje je Tvoje ime? Bog reče: Ja Sam Koji Jesam. Ovako kaži Izraelcima: 'Ja
Jesam' me poslao k vama, i reći ćeš: Jehova Bog vaših vaših otaca me poslao k vama: To Mi je ime
dovijeka, tako će Me zvati od koljena do koljena.’ Izlazak 3:13-15.

Pošto je jedini Bog ‘Ja (Je)Sam’ i ‘Bitak’ (Esse) ili ‘Jehova’, u cijelom stvorenom svemiru nema ničeg što svoju
bìt (esse) ne dobija od Njega. Niže će biti ukazano na koji način se to događa. Isto također predstavljaju ove
riječi:

‘Ja Sam Prvi i Posljednji, Početak i Kraj, Alfa i Omega’ Izaija 44:6; Apokalipsa 1:8, 11; 22:13;

što znači da je On Jedan i Jedini izvor svega, od prve do posljedne stvari, i da su sve stvari od Njega.

[2] Bog se naziva ‘Alfa i Omega, Početak i Kraj’, pošto je ‘Alfa’ prvo a ‘Omega’ posljednje slovo u Grčkoj
abecedi, stoga oni predstavljaju sve stvari u cjelini. Razlog tome je što svako slovo abecede u duhovnom
svijetu ima svoje vlastito značenje; i svaki samoglasnik, pošto je simbol zvuka, predstavlja nešto od osjećaja
ljubavi. Ovo je izvor duhovnog ili anđeoskog govora i rukopisa. Sve do sada nije bilo poznato kako postoji
univerzalni jezik, jezik svih anđela i duhova, koji nema ništa zajedničko sa bilo kojim ljudskim jezikom na
svijetu. Svatko nakon smrti počne koristiti ovaj jezik, jer on je usađen u svakog od stvaranja, i prema tome,
kroz cijeli duhovni svijet se svi mogu međusobno razumjeti. Često mi je bilo dozvoljeno čuti taj jezik, i
usporedio sam ga jezicima na svijetu otkrivši da se ni u najmanjoj pojedinosti ne slaže sa bilo kojim
prirodnim jezikom na Zemlji. On se od njih razlikuje u svom temeljnom principu, koji je da svako pojedino
slovo svake riječi ima određeno značenje. Iz tog razloga se Bog sada naziva Alfa i Omega, čime se misli kako
je On Jedan i Jedini izvor svega, od prve do posljedne stvari, i da su sve stvari od Njega. U svezi ovog jezika i
njegovog pisanog oblika koji izražava duhovno razmišljanje anđela, vidi djelo BRAČNA LJUBAV
(Conjugial Love) pogl. 326-329, a također i ono što slijedi u poglavljima 280, 365, 386 ove knjige.

(2) JEDINI BOG JE SÂMA SUPSTANCA I SÂMA FORMA, A ANĐELI I LJUDI SU SUPSTANCE I
FORME OD NJEGA; I UKOLIKO SU ONI U NJEMU, I ON U NJIMA, UTOLIKO SU ONI NJEGOVE
SLIKE I NALIČJA.

20. Pošto je Bog Bitak (Esse), On je također i Supstanca, jer ukoliko Bitak nije Supstanca on je jedino plod
mašte. Jer supstanca je entitet koji opstoji; a Onaj koji je supstanca je također i forma, jer ukoliko supstanca
nije također forma, ona je jedino plod mašte. Obadvoje se, prema tome, i supstanca i forma mogu pripisati
Bogu, ali na takav način da je On jedina, stvarna i prvotna Supstanca i Forma. Da je ta forma istinska Ljudska
Forma, to jest, da je Bog istinski Čovjek, u kojem su sve stvari u beskonačnom stupnju, je ukazano u djelu
pod imenom ANĐEOSKA MUDROST U SVEZI BOŽANSKE LJUBAVI I MUDROSTI, koje je izdano u
Amsterdamu 1763 godine. Tamo je isto tako bilo ukazano kako su anđeli i ljudi supstance i forme stvorene i
uređene na takav način da bi u sebe mogli primiti Božanske stvari koje utječu u njih kroz nebesa. Oni se
prema tome u Knjizi Postanka nazivaju slikama i naličjima Božjim; a na drugim mjestima, ‘Njegovim
sinovima’, i ‘rođenima od Njega’. U nastavku ove knjige će biti u potpunosti prikazano da, u onoj mjeri u
30
kojoj čovjek živi pod Božjim vodstvom, što će reći, ukoliko sebi dozvoli da ga Gospod vodi, utoliko on
postaje, u svojim unutrašnjostima, sve više i više Njegova slika. Da nije bila formirana ideja o Bogu kako je
On prva Supstanca i Forma, i da je Njegova Forma istinska Ljudska Forma, ljudski umovi bi vrlo lako
priskrbili za sebe nejasne, fantastične ideje u svezi Samog Boga, čovjekovog porijekla, i stvaranja svijeta. Oni
bi Boga smatrali za prirodu u njezinim prvim principima, kao svemirsko prostranstvo, ili kao neku praznu
nestvarnost. Razmišljali bi kako je čovjek nastao kao posljedica ulančavanja elemenata koji su slučajno
prisvojili ljudsku formu; a o stvaranju svijeta kao o kombinaciji supstanci i formi izvedenih iz točaka i
geometrijskih linija, koje su, kako im se ništa ne može pripisati, u sebi ništa. U slučaju takvih umova, sve što
pripada Crkvi je, tako reći, upleteno u Stigijski mrak*, ili tamu Tartara**.’

*U Grčkim mitovima, rijeka kojom su duše umrlih plovile do podzemlja.

** Podzemni svijet u Grčkim mitovima.

(3) BOŽANSKI BITAK (ESSE) JE SÂM BITAK, I ISTOVREMENO SÂMO POSTOJANJE (EXISTERE).

21. Jehova Bog je sâm Bitak pošto je On JA (JE)SAM, Jedan i Jedini, Prvi, iz vječnosti u vječnost, izvor svega
što jeste, čega inače ne bi bilo. Na ovaj način, i na ni jedan drugi, je On Početak i Kraj, Prvi i Posljednji, Alfa i
Omega. Ne može se reći kako je Njegov Bitak ‘iz Sebe’, pošto izraz ‘iz Sebe’ pretpostavlja ono što je prijašnje,
i stoga vrijeme; ali vrijeme se ne može primjeniti na Beskonačnost, za koju se kaže kako je ‘od vječnosti’. To bi
također pretpostavljalo i drugog Boga, koji je Bog u Sebi, i time Boga iz Boga, ili pak da je Bog formirao Sebe,
a tako On ne bi mogao biti nestvoren ili beskonačan, pošto bi na ovaj način Sebe napravio konačnim iz Sebe
ili iz drugog. Pošto je Bog sâm Bitak slijedi kako je On sâma Ljubav, sâma Mudrost, i sâm Život; i da On jest
Jedan Jedini, izvor svih stvari, prema Kojem se sve stvari odnose da bi mogle postojati. Da je Bog sâm Život, i
stoga Bog, očigledno iz Gospodnjih riječi u Ivanu 5:26; i u Izaiji:

’Ja Sam Jehova Koji stvara sve stvari, Koji sâm rasprostire nebesa; koji zemlju proteže bez ičije
pomoći.’ Izaija 44:24;

a da je:

‘On jedini Bog i da pored Njega drugog Boga nema’, Izaija 45:14, 15, 21, 22; Hošea 13:4.

[2] Bog nije jedino sâm Bitak već također i sâmo Postojanje, pošto Bitka nema ako ne postoji, baš kao što
nema ni Postojanja odvojenog od Bitka, jer jedno uključuje drugo. Slično tome ne može biti supstance ako
ona također nije u formi, pošto se supstanci bez forme ništa ne može pripisati, a supstanca kojoj nedostaje
kvaliteta je u sebi ništa. Razlog zašto su korišteni izrazi Bitak i Postojanje a ne Bìt i Postojanje je zbog toga što
se mora napraviti razlika između Bitka i Bìti, i posljedično tome imeđu Postojanja i Života, kao između onog
što je prije i (onog što je) poslije, jer ono što je prije je univerzalnije od onog što je poslije. Izrazi beskonačnost
i vječnost se mogu pripisati Božanskom Bitku; ali Božanskoj Supstanci i Životu se mogu pripisati Božanska
ljubav i Božanska Mudrost, te kroz njih svemoć i sveprisutnost, i stoga će ovi biti obrađeni po redu.

22. Da je Bog Jedan i Jedini, i Prvi, koji se naziva samim Bitkom (Esse) i Postojanjem (Existere), koji je izvor
svih stvari koje jesu i žive, prirodan čovjek nikako ne može otkriti uz pomoć svog vlastitog razuma putem
kojeg može shvatiti jedino stvari koje pripadaju prirodi. To se slaže sa njegovim suštinskim karakterom, koji
od njegovog djetinstva i ranih godina nije bio pod utjecajem ničeg drugog; ali kako je čovjek bio stvoren tako
da može također biti duhovan, pošto će nakon smrti živjeti među duhovnim bićima u drugom svijetu, Bog je
osigurao Riječ, u kojoj nije otkrio samo Sebe, već također i postojanje neba i pakla, gdje će ili u jednom ili
drugom, svaki čovjek živjeti do u vječnost, zavisno o životu kojeg je živio u skladu sa njegovom vjerom. On
je u Riječi također otkrio kako je On JA (JE)SAM ili Bitak, Jedan i Jedini, Sam-opstojeći, i stoga Početak, [2]
Izvor svih stvari. Ovim otkrovenjem se prirodni čovjek može uzdignuti iznad prirode, stoga iznad sebe, i
vidjeti takve stvari koje pripadaju Bogu, međutim samo kao izdaleka, iako je Bog u blizini svakog čovjeka, jer
On je u čovjeku sa Svojom Bìti. Iz tog razloga je On blizu onima koji Ga ljube. A ljube Ga oni koji žive u
skladu sa Njegovim zapovijedima i koji vjeruju u Njega. Ti ljudi Ga tako reći vide. Jer vjera nije ništa drugo
nego duhovna percepcija kako Bog jeste, a život u skladu sa Njegovim zapovijedima je stvarno priznavanje
kako je u Njemu spasenje i vječni život? Oni čija vjera nije duhovna već prirodna, to jest, samo znanje, i čiji
život je u skladu sa tom vjerom, zaista vide Boga, ali izdaleka, i to jedino kada pričaju o Njemu.
31
Razlika između njih je poput razlike između onih koji stoje na jasnom svjetlu i gledaju ljude blizu
sebe dodirujući ih, i onih koji stoje u gustoj izmaglici i ne mogu razaznati da li se oko njih nalaze ljudi, stabla
ili kamenje. Ili je poput razlike između ljudi koji žive u gradu koji se nalazi na visokoj planini, u kojem se
šeću i razgovaraju sa svojim sugrađanima, i ljudi koji gledaju prema dolje sa te planine i ne znaju da li su ono
što vide ljudi, životinje ili kipovi. Uistinu razlika je poput one između onih koji stoje na nekoj planeti te
gledaju ljude oko sebe, i onih koji, sa druge planete, gledaju u ljude kroz teleskop govoreći kako tamo vide
ljude, dok u stvari vide samo mjesečevo svjetlo koje se poput crnih točaka odražava od kopnenih površina i
dijelova vode. Slična je razlika između gledanja Boga i Božanskih stvari iz Njega u slučaju onih koji su u vjeri
i životu dobročinstva, i onih koji su samo u znanju o tim stvarima; posljedično tome između prirodnog i
duhovnog čovjeka. Štoviše, oni koji negiraju Božansku svetost Riječi, a ipak unaokolo nose svoju religiju
poput vreće na njihovim leđima, uopće ne vide Boga, već samo ponavljaju Njegovo ime kako bi to činile i
papige.

(4) SÂM BOŽANSKI BITAK (ESSE) I POSTOJANJE (EXISTERE) NE MOŽE PROIZVESTI DRUGO
BOŽANSKO KOJE JE SÂM BITAK I POSTOJANJE; POSLJEDIČNO TOME NE MOŽE BITI DRUGOG
BOGA ISTE BÌTI

23. Iznad je bilo ukazano kako je jedan jedini Bog, Koji je Stvoritelj svemira, sâm Bitak i Postojanje, i time Bog
u Sebi. Odatle slijedi da ne može biti Boga iz Boga, pošto sâma Božanska Bìt, koja je sâm Bitak i Postojanje, ne
može postojati u drugome. Ista je stvar da li se koristi izraz ‘začet od Boga’ ili ‘proizlazi iz Njega’; i dalje se dâ
naslutiti kako je on proizveden od strane Boga, jer to je skoro isto kao i biti stvoren od Njega. Prema tome,
uvesti u Crkvu vjeru kako postoje tri Božanske Osobe, od kojih je svaka pojedinačno Bog i iste Bìti, jedan od
kojih je rođen od vječnosti a treći pak proizlazi od vječnosti, je u potpunosti uništiti ideju o jedinstvu Boga, i
sa njom svu ideju o Božanstvu, i tako prognati svu duhovnost iz racionalnog uma. Posljedica toga je da
čovjek više nije čovjek već samo prirodno stvorenje, koje se od zvijeri razlikuje samo u tome da ima moć
govora. On je također protivan svemu duhovnome u Crkvi, jer priodni čovjek to naziva budalaštinom. Ovo
je jedini razlog pojavljivanja velikih krivovjerja u svezi Boga; tako da je razdvajanje Božanskog Trojstva na
Osobe donijelo Crkvi [2] ne samo noć već također i duhovnu smrt. Da je istovjetnost tri Božanske Bìti uvreda
za razum mi je bilo jasno ukazano od strane anđela, koji su izjavili kako oni ne mogu izgovoriti izraz ‘tri
jednaka božanstva’. Štoviše, ako bi im itko pristupio sa idejom da to izgovori, on bi bio prisiljen okrenuti se
nazad; a ako bi to izgovorio, postao bi poput ljudske klade i bio bi bačen dolje. On bi onda otišao i pridružio
bi se onima u paklu koji ne priznaju Boga. Istina je ovakva, usaditi u mladu djecu i mlade ljude ideju o tri
Božanske Osobe, sa kojom je neizbježno povezana ideja o tri Boga, znači lišiti ih svog duhovnog mlijeka,
nakon toga sve duhovne hrane, i naposlijetku svog duhovnog razuma, sa posljedicom da je nad one koji sebe
potvrde u takvoj ideji dovedena duhovna smrt. Oni koji u vjeri i u srcu obožavaju jednog Boga, Stvoritelja
Svemira, i također Iskupitelja i Obnovitelja, su poput grada Sionskog u vrijeme Davidovo, i poput
Jeruzalema u vrijeme Solomona nakon što je Hram bio izgrađen. Crkva, međutim, koja vjeruje u tri Osobe, i
u svaku kao različitog Boga, je poput Siona i Jeruzalema nakon njihova uništenja od strane Vespazijana, i
poput Hrama tamo uništenog vatrom. Nadalje, čovjek koji obožava jednog Boga, u kojem je Božansko
Trojstvo, postaje sve više i više ispunjen životom i (time) anđeoski; ali onaj koji sebe potvrdi u vjerovanju u
množinu Bogova od množine Osoba postaje sve više i više poput kipa sa pokretnim zglobovima, unutar
kojeg je Sotona, (koj)i govori kroz njegova umjetna usta.

(5) IDEJA O MNOŽINI BOGOVA U DREVNA A TAKOĐER U MODERNA VREMENA JE


NASTALA POŠTO NIJE BILA SHVAĆENA PRIRODA BOŽANSKOG BITKA (ESSE).

24. Gore je u br. 8 bilo ukazano kako je jedinstvo Boga najintimnije upisano u umu svakog čovjeka, pošto je
usred svega što iz Boga utječe u čovjekovu dušu. Ono, međutim, otud nije sišlo u čovjekovo razumijevanje,
pošto je tamo nedostajalo znanje uz čiju pomoć se čovjek mora uzdići da bi susreo Boga. Svatko bi trebao
pripremiti put za Boga, to jest, trebao bi sebe pripremiti za Njegovo primanje; a to je učinjeno uz pomoć
znanja. Znanje koje je do sada nedostajalo da bi razumijevanju omogućilo percipirati kako je Bog jedan, da je
moguć samo jedan Božanski Bitak, i da su sve stvari u prirodi od Njega se može sažeti na sljedeći način:

(1) Postoji duhovni svijet u kojem se nalaze anđeli i duhovi, u kojeg svaki čovjek dolazi nakon smrti.
(2) U tom svijetu postoji Sunce, koje je čista Ljubav iz Jehove Boga, koji je usred njega.
(3) Iz tog sunca proizlazi toplina, koja je u svojoj bìti ljubav, i svjetlo, koje je u svojoj bìti mudrost.
32
(4) Iz ovih su sve stvari u tom svijetu duhovne, i vrše utjecaj na unutarnjeg čovjeka, formirajući
njegovu volju i razumijevanje.
(5) Iz Svog Sunca Jehova Bog je proizveo ne samo duhovni svijet, i sve duhovne stvari u njemu, koje
su bezbrojne i supstancijalne, već također i prirodni svijet, i sve prirodne stvari u njemu, isto tako
bezbrojne ali materijalne.
(6) Do sada nitko nije znao razliku između onog što je duhovno i onog što je materijalno, čak niti što
je duhovno u svojoj bìti.
(7) Postoje tri stupnja ljubavi i mudrosti u skladu sa kojima su uređena anđeoska nebesa.
(8) Ljudski um je podijeljen na isti broj stupnjeva, tako da se nakon smrti može uzdignuti u jedno od
tih nebesa, u ovisnosti o tome kakav je život čovjek živio u skladu sa njegovom vjerom.
(9) I konačno, ni jedna jedina od ovih stvari ne bi mogla postojati osim od Božanskog Bitka, koji je
Sam-opstojeći, i stoga Prvi, i Početak, iz kojeg proizlaze sve stvari.

Ovo znanje je do sada nedostajalo; ipak putem ovog znanja se čovjek može uzdignuti i (upo)znati Božanski
Bitak.
[2] Rečeno je da se čovjek uzdiže; ali pod time treba shvatiti kako je uzdignut od strane Boga; jer čovjek
ima slobodnu volju da za sebe stekne znanje, i kako ga stiče iz Riječi posredstvom njegovog razumijevanja,
on na taj način priprema put po kojem se Bog može spustiti i uzdignuti ga. Znanje u svom slijedu putem
kojeg se čovjekovo razumijevanje uzdiže, dok ga Bog cijelo vrijeme drži u Svojoj ruci i vodi ga, se može
usporediti sa ljestvama koje je ugledao Jakov. Ove su bile postavljene na zemlju, i njihov vrh je sezao do
neba, i anđeli su se uzdizali po njima, i Jehova je stajao iznad njih, Postanak 28:12, 13. Poprilično je drugačije
kada ovo znanje nedostaje, ili kada ga čovjek prezire. U tom slučaju se uzdignuće razumijevanja može
usporediti sa ljestvama podignutima od zemlje do prozora prvog kata veličanstvene palače gdje prebivaju
ljudi, a ne do drugog kata gdje su duhovi, a još manje do prozora na trećem katu gdje prebivaju anđeli.
Rezultat toga je da takav čovjek ne može pobjeći od atmosfera i materijalnih formi prirodnog svijeta, kojima
su njegova čula vida, sluha i mirisa okupirana, a iz kojih on ne može izvući nikakve druge ideje o nebu i
Božjem Bitku i Božjoj Bìti osim onih koje su atmosferske i materijalne. Dok čovjek razmišlja iz takvih ideja, on
o Bogu ne formira sud da li On postoji ili ne, ili da li je jedan ili više njih; a još manje kakva je Njegova
priroda s obzirom na Njegov Bitak i Njegovu Bìt. Otud je proizašla ideja o množini Bogova u drevna a
također i u moderna vremena.

MEMORABILIA.

25. Ovome ću dodati jedno ilustrativno iskustvo:

Probudivši se jednom iz sna upao sam u duboku meditaciju o Bogu; i kada sam pogledao prema gore,
ugledao sam iznad sebe na nebu vrlo blistavo svjetlo, okrugla oblika. Kako sam usredotočeno zurio u to
svjetlo ono se postepeno povuklo od centra prema obodnici, i onda se ispred mene otvorilo nebo. Ugledao
sam veličanstvene prizore, i anđele kako stoje u krugovima prema južnoj strani otvora, te razgovaraju jedni
sa drugima. Kako sam gorljivo žudio čuti što su govorili bilo mi je dozvoljeno čuti najprije zvuk njihovih
glasova, koji je bio prepun nebeske ljubavi, i onda njihov govor, koji je bio prepun mudrosti od te ljubavi.
Oni su međusobno razgovarali o jedinom Bogu, o sjedinjenju sa Njime, i posljedičnom spasenju. Većina onog
što su pričali se ne bi mogla izreći riječima ni jednog prirodnog jezika; ali kako sam već nekoliko puta bio u
društvu sa anđelima u tom nebu, i razumio sam njihov govor pošto sam se nalazio u njihovom stanju, sada
sam bio sposoban razumjeti ih i iz njihovog razgovora odabrati određene pojedinosti koje se mogu izraziti na
inteligentan način prirodnim jezikom.
[2] Oni rekoše kako je Božanski Bitak Jedan, Jedini, Isti (Ipsum), Jastvo (Self) i nedjeljiv. Oni su ovo
ilustrirali uz pomoć duhovnih ideja, govoreći Kako Božanski Bitak ni u kojem slučaju ne može biti podijeljen
na nekoliko, od kojih svaki ima Božanski Bitak, a ipak ostati Jedan, Jedini, Isti, Jastvo i nedjeljiv; jer svaki bi
razmišljao od Svog vlastitog Bitka od Sebe, i pojedinačno po Sebi. Ako bi onda njihove misli složno
proizlazile iz, i bile pod međusobnim utjecajem, onda bi bilo nekoliko složnih Bogova, a ne jedan Bog, jer
složnost, pod kojom se podrazumijeva slaganje nekolicine, i istovremeno, svakog od sebe i po sebi, se ne
slaže sa jedinstvom Boga već sa množinom. Oni nisu dodali ‘Bogova’ pošto nisu mogli, jer nebesko svjetlo iz
kojeg je njihovo razmišljanje proizašlo, i atmosfera u kojoj je njihov glas bio izgovoren, su ih spriječili. Oni su
također rekli da bi napor, kada su željeli izgovoriti riječ ‘Bogovi’, i reći kako je svaki zasebna Osoba,
rezultirao u njihovom izjavljivanju [3] kako postoji jedan Bog, ne, samo Jedan. Štoviše, oni su dodali kako
Božanski Bitak jest Božanski Bitak u sebi, ne iz sebe, pošto izraz ‘iz sebe’ pretpostavlja Bitak u sebi iz
33
drugog koji mu prethodi; stoga pretpostavlja Boga iz Boga, što je nemoguće. Što je iz Boga se ne naziva Bog
već Božansko; jer Bog iz Boga, i Bog rođen od Boga od vječnosti, te Bog iz Boga, koji proizlazi kroz Boga
rođenog od vječnosti, su riječi u kojima nema nebeskog svjetla. Oni su nadalje rekli da je Božanski Bitak, koji
je u sebi Bog, Isti (Ipsum), ne na jednostavan način, već beskonačno Isti; to jest, Isti iz vječnosti u vječnost. On
je Isti svugdje, sa svakime i u svakome, dok su sve različitosti i promjene u onima koji Ga primaju, u skladu
sa njihovim stanjem.
Da je Božanski Bitak, koji je Bog u sebi, Jastvo (Self), oni su ilustrirali na sljedeći način. Bog je Jastvo
pošto je On sâma Ljubav i sâma Mudrost, ili sâmo Dobro i sâma Istina, i posljedično tome sâm Život. Da ovi
nisu bili Jastvo u Bogu, oni ne bi postojali na nebu i na zemlji, pošto u njima ne bi bilo ničeg što se odnosi
prema Jastvu, jer svaka kvaliteta duguje svoje postojanje činjenici da postoji Jastvo iz kojeg je proizašla i
prema kojem se odnosi. Ovo Jastvo, koje je Božanski Bitak, nije u prostoru, već je sa onima, i u onima, koji su
u prostoru u skladu sa načinom na koji Ga primaju, pošto niti prostor niti napredak iz jednog do drugog
mjesta ne mogu biti pripisani Ljubavi i Mudrosti, ili Dobru i Istini i posljedično Životu, koji formiraju Jastvo
u Bogu i koji uistinu jesu Bog. Na ovaj način postoji sveprisutnost; prema tome Gospod kaže kako je ‘On
među njima; da je On u njima i oni u Njemu.’
[4] Ali pošto Njega nitko ne može primiti onakvog kakav je u Sebi, On se pojavljuje kakav je u Svojoj Bìti,
to jest, kao sunce iznad anđeoskih nebesa, čije je proizlazeće svjetlo On kao Mudrost, a toplina On kao
Ljubav. On Sam nije to Sunce; već Božanska Ljubav i Mudrost u njihovom prvom isijavanju iz Njega
izgledaju anđelima kao Sunce oko Njega. On Osobno je u Suncu Čovjek, naš Gospod Isus Krist, kao
obadvoje, i kao Izvor svih stvari i kao Božansko Ljudsko, jer Jastvo, koje je sâma Ljubav i sâma Mudrost, je
bila njegova duša od Oca, stoga Božanski Život, koji je život u sebi. Drugačije je u slučaju čovjeka, U njemu
duša nije život već primatelj života. Ovo Gospod također naučava kada kaže:

‘Ja Sam put, istina i život.’ Ivan 14:6;

i na drugom mjestu:

‘Kao što Otac ima život u Sebi tako je dao Sinu da ima život u Sebi.’ Ivan 5:26.

Život u Sebi je Bog. Oni su dodali kako oni koji su u ikakvom duhovnom svjetlu mogu percipirati iz ovih
stvari kako Božanski Bitak, pošto je Jedan, Jedini, Isti, Jastvo, i posljedično tome nedjeljiv, ne može biti u
nekolicini; i da bilo koja izjava kako je to moguće može jedino biti dana na temeljima koji su jasno
proturječni.

26. Kako sam čuo ove stvari, anđeli su u mojem razmišljanju percipirali ideje zajedničke Kršćanskoj Crkvi u
vezi s Trojstvom Osoba u jedinstvu, i njihovom jedinstvu u Trojstvu u odnosu na Boga; i također u vezi s
rođenjem Sina Božjeg od vječnosti. Zatim su mi rekli ‘Kakve ti se to misli vrzmaju po glavi? One nastaju iz
prirodnog svjetla sa kojim naše duhovno svjetlo nije u skladu. Ukoliko ne otkloniš te misli iz svog uma
zatvorit ćemo ti nebo i otići.’ Ali ja sam odgovorio: ‘Uđite, preklinjem vas, dublje u moje misli, i možda ćete
vidjeti suglasnost.’ To su i učinili i percipiratli da sam pod Tri Osobe razumio tri proizlazeće Božanske
karakteristike, Stvaranje, Iskupljenje i Preporod; da su one karakteristike jednog Boga, i da sam pod
rođenjem Sina Božjeg od vječnosti razumio Njegovo rođenje koje je bilo predviđeno od vječnosti i
omogućeno u vremenu; da pretpostavka kako je Sin, rođen od Boga po djevici Mariji u vremenu, jedini Sin
Božji, i Jedinorođeni nije iznad prirodnog i racionalnog, već nasuprot tome; a da je pretpostaviti drugačije
velika greška. Onda sam im rekao da sam svoje ideje u svezi Trojstva i Jedinstva Osoba, i u svezi rođenja
Sina Božjeg od vječnosti izveo iz crkvene doktrine vjere koja je svoje ime dobila od Atanasija. Anđeli na to
rekoše, ‘Dobro’, te mi narede da na osnovu njihova svjedočanstva izjavim: Ako itko ne pristupa Bogu neba i
zemlje Osobno, ne može ući u nebo, pošto je nebo nebo od jedinog Boga; i da je taj Bog Isus Krist, koji je
Gospod Jehova, od vječnosti Stvoritelj, u vremenu Iskupitelj, i do u vječnost Preporoditelj, koji je tako
istovremeno Otac, Sin i Sveti Duh; i da je to Evanđelje koje treba propovijedati. Nakon toga se nebesko
svjetlo, koje sam ranije vidio na otvoru, vratilo i spuštajući se odatle po stupnjevima ispunilo unutrašnjosti
mojeg uma i prosvjetlilo moje ideje u svezi Trojstva i Jedinstva Boga. Onda sam percipirao kako su samo
prirodne ideje o ovim stvarima koje sam početno zamišljao bile odvojene kao što je pljeva vijačom odvojena
od žita, i, otpuhnute kao vjetrom prema sjevernim dijelovima neba, tamo bile raspršene.

34
BESKONAČNOST BOGA, ILI NJEGOVA NEIZMJERNOST I VJEČNOST

27. Postoje dvije stvari karakteristične za prirodni svijet koje uzrokuju da su sve stvari tamo konačne: jedna
je prostor, a druga vrijeme; a pošto je taj svijet bio stvoren od strane Boga, i prostor i vrijeme su bili stvoreni
zajedno sa njime, i čine ga konačnim, sada će biti obrađeno ishodište odakle ove dvije stvari proizlaze, naime
neizmjernost i vječnost, jer neizmjernost Boga se odnosi prema prostoru, a Njegova vječnost prema vremenu,
dok Njegova beskonačnost obuhvaća zajedno i neizmjernost i vječnost. Ali pošto beskonačnost prevazilazi
konačno, i kao takva je za konačan um neshvatljiva, da bi se stoga o njoj mogla dobiti određena percepcija,
ona će biti obrađena po sljedećem redu.

(1) Bog je beskonačan, pošto On jest i postoji u Sebi, a sve stvari u svemiru jesu i postoje od Njega.

(2) Bog je beskonačan, pošto je postojao prije svijeta, i stoga prije nego su prostor i vrijeme došli u postojanje.

(3) Bog je, od stvaranja svijeta, u prostoru odvojen od prostora, i u vremenu odvojen od vremena.

(4) Beskonačnost Boga u odnosu na prostor se zove neizmjernost, dok se u odnosu na vrijeme zove vječnost;
ali iako ovi odnosi postoje, ipak u Njegovoj neizmjernosti nema ništa prostornog, a u Njegovoj vječnosti ništa
vremenog.

(5) Svatko sa prosvjetljenim razumom može, iz jako puno stvari u svijetu, vidjeti beskonačnost Boga
Stvoritelja.

(6) Svaka stvorena stvar je konačna, a beskonačno je u konačnim stvarima kao u svojim spremnicima, a u
ljudima kao u svojim slikama.

Sada slijedi objašnjenje svakog od ovih članaka.

(1) BOG JE BESKONAČAN, POŠTO ON JEST I POSTOJI U SEBI, A SVE STVARI U SVEMIRU JESU I
POSTOJE OD NJEGA.

28. Gore je bilo ukazano da je Bog jedan, Jastvo, i prvobitni Bitak svih stvari, i da sve stvari koje jesu, koje
postoje i koje opstoje u svemiru, proizlaze iz Njega; iz toga slijedi kako je On beskonačan. U nastavku teksta
će biti ukazano da ljudski razum ovo može vidjeti iz jako puno stvari u stvorenom svemiru. Međutim, na
osnovu tih stvari ljudski um može priznati kako je prvobitno Biće (Ens) ili prvi Bitak (Esse) beskonačan, ipak
on ne može upoznati njegovu prirodu, i prema tome ga ne može drugačije definirati nego kao Potpuno
Beskonačnog (Infinitum Omne). Ljudski um jedino može izjaviti da to opstoji u sebi, i posjedično tome je
prava i jedina Supstanca; a kako se supstanci ako nema formu ništa ne može pripisati, da je on prava i jedina
Forma. Ali što svi ovi zaključci vrijede s obzirom da ne bacaju nikakvo svjetlo na prirodu beskonačnog? Jer
ljudski um je, iako u najvećoj mogućoj mjeri analitičan i uzvišen, u sebi ipak konačan, i njegove konačne
kvalitete se ne mogu odvojiti od njega. On je prema tome poprilično nesposoban shvatiti beskonačnost Boga
kakva je ona u sebi, i time Boga. On ga međutim može vidjeti nejasno, tako reći odostraga; kao što je rečeno o
Mojsiju, kad je preklinjao da može vidjeti Boga, da je bio postavljen u pukotinu stijene odakle je vidio
Njegove stražnje dijelove, Izlazak 33:20-33. ‘Stražnji djelovi Boga’ označavaju vidljive stvari u svijetu, a
osobito stvari vidljive u Riječi. Otud je jasno kako je uzaludno pokušavati spoznati Boga kakav je u Svom
Bitku ili u Svojoj Supstanci. Dovoljno Ga je priznati po konačnim, što će reći, stvorenim stvarima, u kojima je
On beskonačno. Čovjek koji uporno traži više od ovog se može usporediti sa ribom koja je uzdignuta u zrak,
ili sa pticom postavljenoj u vakum, koja se, pošto je zrak izvučen, počne gušiti i onda umire. Možemo ga
također usporediti i sa brodom koji, kada ga je zahvatila oluja, više ne sluša kormilo te biva nasukan na
stijene ili pješčane sprudove. To se događa onima koji iznutra žele shvatiti beskonačnost Boga, te nisu
zadovoljni sa time da ih se uvjeri putem očiglednih znakova izvani. Postoji priča o određenom filozofu među
drevnim ljudima, koji se bacio u more pošto uz pomoć svjetla (lumen) svoga vlastitog uma nije mogao vidjeti
ili shvatiti vječnost svijeta. Što bi on tek bio učinio da je kojim slučajem želio shvatiti beskonačnost Boga?

35
(2) BOG JE BESKONAČAN, POŠTO JE POSTOJAO PRIJE SVIJETA, I STOGA PRIJE NEGO SU
PROSTOR I VRIJEME DOŠLI U POSTOJANJE.

29. U prirodnom svijetu postoje vremena i prostori, dok oni u stvari ne postoje u duhovnom svijetu, iako
izgleda kao da postoje. Razlog zbog kojeg su vrijeme i prostor bili uvedeni u svemir je da bi se jedna stvar
mogla razlikovati od druge, velika od male, mnogo od malo; stoga jedna kvantiteta od druge, te kvaliteta od
druge kvalitete; i da bi njihovim posredstvom tjelesna čula bila sposobna razlikovati svoje objekte, a
mentalna čula pak svoje objekte, i na taj način biti stimulirana, te vježbati razmišljanje i prosudbu. Vrijeme je
došlo u prirodni svijet sa rotacijom Zemlje oko njezine osi, kao i napredovanjem ovih rotacija od jedne do
druge točke u njezinoj orbiti. Izgleda kao da je ove promjene uzrokovalo sunce od kojeg cijela planeta prima
svoju toplinu i svjetlo. Otud nastaju vremena u danu, jutro, podne, večer i noć; a također i ona u godini,
naime, proljeće, ljeto, jesen i zima; vremena u danu u skladu sa svjetlom i tamom, a ona u godini u skladu sa
toplinom i hladnoćom. Prostor je s druge strane bio uveden u prirodan svijet kada je Zemlja bila formirana u
obliku lopte i ispunjena sa različitom vrstom materije; djelovi koje su svi međusobno različiti, te istovremeno
podložni širenju. U duhovnom svijetu, međutim, nema materijalnih prostora sa korespondentnim
vremenima, već oni tamo postoje u prividu; i ovi prividi su u skladu sa različitim stanjima u kojima se nalaze
umovi duhova i anđela u tom svijetu. Vrijeme i prostor tamo su stoga u skladu sa osjećajima njihove volje i
posljedično tome sa mislima njihova razumijevanja; ali ipak ti prividi jesu stvarni, pošto su oni konstantni
sukladno njihovim stanjima.
[2] Opće mišljenje o stanju duša nakon smrti, a također o anđelima i duhovima, je da oni nisu u prostoru
i vremenu, i stoga ne na nekom mjestu. Otud se kaže kako su duše nakon smrti ‘negdje’*, koje ne može biti
definirano i da su anđeli i duhovi samo dašak, o kojima se može razmišljati jedino kao o eteru, zraku,
isparenju ili vjetru; dok su oni ipak bića koja posjeduju bìt, i žive zajedno baš kao i ljudi u prirodnom svijetu,
u prostoru i vremenu, koji, kao što je bilo napomenuto, ovise o stanjima njihovog uma. Ako to ne bi bilo tako,
to jest, da tamo ne postoje prostor i vrijeme, taj svemir, u kojeg su sakupljene duše ljudi, i gdje prebivaju
anđeli i duhovi, bi se mogao provući kroz iglene uši ili pak koncentirati u vršak jedne vlasi kose. Ovo bi bilo
moguće da tamo nema širenja materije. No pošto ono postoji, anđeli žive zajedno odvojeno i zasebno, u
stvari, više zasebno nego ljudi kod kojih postoji širenje materije. Međutim, vrijeme tamo nije podijeljeno na
dane, tjedne, mjesece i godine, pošto tamo sunce ne izgleda kao da izlazi i zalazi, niti da putuje okolo, već
ostaje nepomično na Istoku na pola puta između zenita i horizonta. U tom svijetu također postoji prostor
pošto su sve stvari tamo supstancijalne, baš kao što su u prirodnom svijetu materijalne; ali o ovoj temi će biti
više rečeno u dijelu ovog poglavlja o Stvaranju.
[3] Iz svega ovoga do sad rečenog se može razumjeti kako prostor i vrijeme ograničavaju sve stvari
općenito i pojedinačno u oba svijeta, i posljedično da su ljudi isto kao i anđeli konačni, ne samo njihovih tijela
što se tiče već i njihovih duša. Iz svih ovih razmatranja se može zaključiti kako je Bog beskonačan, to jest, da
nije konačan, pošto je On, kao Stvoritelj, Oblikovatelj, i Tvorac svemira, sve stvari napravio konačnima; a On
je to napravio uz pomoć Svoga Sunca, u čijem se središtu On nalazi, i koje se sastoji od Njegove Božanske
Bìti, koja iz Njega proizlazi kao sfera. Tamo i odatle počinje konačnost, ali njezin napredak se proširuje do
posljednjih stvari u prirodnom svijetu. Slijedi prema tome da je Bog Beskonačan u Sebi, pošto je On
nestvoren. Razlog zašto se čovjeku beskonačno pričinjava kao ništa je taj da je čovjek konačan, i razmišlja od
onog što je konačno, stoga ako bi mu konačno, koje prianja uz njegovu misao, bilo oduzeto, on bi zamišljao
kako ne bi preostalo ništa; dok je istina kako je Bog beskonačno sve, a čovjek u usporedbi sa njime ništa.

*Od Grčkog ‘Pu’ što znači ‘gdje’; prim. prev.

(3) BOG JE, OD STVARANJA SVIJETA, U PROSTORU ODVOJEN OD PROSTORA, I U VREMENU


ODVOJEN OD VREMENA.

30. Da Bog, i Božansko koje neposredno proizlazi iz Njega, nije u prostoru, iako je On sveprisutan, i sa
svakim čovjekom u svijetu, svakim anđelom na nebu, i svakim duhom ispod neba, ne može biti shvaćeno
čisto prirodnim razmišljanjem, ali može do određene mjere sa duhovnim razmišljanjem. Razlog tome je da je
prostor asociran sa prosto prirodnim predodžbama, kako su one formirane od objekata u svijetu, u svakom
od kojih, kako se prikazuju oku, jeste prostor. Sve veliko ili malo tamo je prostorno, isto tako sve što ima
dužinu, širinu i visinu; ukratko, svaka mjera, oblik ili forma ondje je prostorna. Usprkos tome čovjek, do
određene mjere, može shvatiti ovu ideju uz pomoć svojeg prirodnog razmišljanja pod uvjetom da u njega
propusti nešto duhovnog svjetla. Međutim nešto najprije treba biti rečeno o duhovnom razmišljanju. Ovo ne
izvlači ništa iz prostora, već sve iz stanja. Stanje se odnosi prema ljubavi, životu, mudrosti, osjećajima,
36
radosti, i generalno, prema dobru i istini. Uistinu duhovna ideja u svezi ovih stvari nema ništa zajedničko sa
prostorom; ona je na višem stupnju, i gleda dolje na prostorne ideje kao što nebo gleda dolje na zemlju.
[2] Bog je prisutan u prostoru odvojen od prostora, i u vremenu odvojen od vremena pošto je On uvijek
isti od vječnosti do vječnosti, isti prije stvaranja svijeta kao i nakon. U Bogu i Njegovom viđenju prije
stvaranja nije bilo niti prostora niti vremena, već nakon njega, tako da je On, pošto je isti, u prostoru odvojen
od prostora, i u vremenu odvojen od vremena. Otud slijedi da je priroda odvojena od Njega, dok je On ipak
sveprisutan u njoj, baš kao što je život prisutan u svakom supstancijalnom i materijalnom čovjekovom dijelu,
a ipak se ne miješa sa njima; ili kao što je svjetlo u oku, zvuk u uhu, i okus u jeziku, a također kao eter u tlu ili
vodi, uz čiju pomoć se planeta drži zajedno i okreće, i tako dalje. Ako bi ovi aktivni činioci bili otklonjeni,
supstancijalne i materijalne stvari bi se odmah raspale i raspršile. Zaista, ako Bog ne bi bio prisutan u
ljudskom umu u svim njegovim djelovima i u svakom trenutku, on bi se razložio poput mjehurića u zraku, i
obe polutke mozga, u kojima on djeluje iz svojih prvih principa, bi se rastopile poput pjene; tako bi sve
ljudsko postalo poput prašine, ili poput mirisa odnešenog povjetarcem.
[3] Pošto je Bog u svem vremenu odvojen od vremena, u Njegovoj Riječi On govori o prošlosti i
budućnosti kao o sadašnjosti; kao recimo u Izaiji:

‘Dijete nam se rodilo, Sina smo dobili… i evo imena kojim će Ga zvati… Moćni Bog… Princ
Mira.’ Izaija 9:6.

u Davidovim Psalmima:

‘Proglasit ću dekret: Gospod Mi reče, Ti si Moj Sin, danas Te začeh.’ Psalam 2:7.

Ove riječi su bile rečene o Gospodu Koji je trebao doći; tako je također opet rečeno:

‘Tisuću godina je u Tvojim očima kao jučer.’ Psalam 90:4.

Da je Bog svugdje prisutan u stvorenom svemiru, dok ipak u Njemu nema ničeg od svijeta, to jest, ništa od
prostora i vremena, pronicljiv i pažljiv čitatelj može percipirati na mnogim drugim mjestima u Riječi, kao u
ovom odlomku iz Jeremije:

‘Zar nisam Ja Bog Koji je blizu… a ne udaljeni Bog? Zar se itko može sakriti u skrovištu tako da ga
Ja ne vidim?... Zar Ja ne ispunjavam i nebo i zemlju?’ Jeremija 23:23, 24.

(4) BESKONAČNOST BOGA U ODNOSU NA PROSTOR SE NAZIVA NEIZMJERNOST, A U


ODNOSU NA VRIJEME, VJEČNOST; ALI IAKO OVI ODNOSI POSTOJE, IPAK U NJEGOVOJ
NEIZMJERNOSTI NEMA NIČEG PROSTORNOG A U NJEGOVOJ VJEČNOSTI NIČEG
VREMENOG.

31. Beskonačnost Boga u odnosu na prostor se naziva neizmjernost pošto se ‘neizmjerno’ pripisuje u slučaju
onog što je veliko i dugačko, a također i u slučaju onog što se širi te je, po tom pitanju, prostorno. U drugu
ruku, beskonačnost Boga u odnosu na vrijeme se naziva vječnost, pošto se ‘do u vječnost’ pripisuje stvarima
čiji je neprekidan proces mjeren vremenom. Na primjer, prostorni odnosi su pripisani Zemlji kao planeti, a
vremeni odnosi s obzirom na njezine rotacije i napredovanja, potonje uzrokuje vremena a prijašnje prostore; i
tako su oni putem osjetila reprezentirani percepciji umova koji reflektiraju. U Bogu, međutim, nema ničeg
prostornog i vremenog, kao što je bilo ukazano iznad, a ipak ovi svoje ishodište imaju u Njemu. Odatle
slijedi da neizmjernost predstavlja Njegovu beskonačnost u odnosu na prostor, a vječnost Njegovu
beskonačnost u odnosu na vrijeme.
[2] Ali na nebu anđeli nebeski pod Božjom neizmjernošću razumiju Njegovo Božansko u odnosu na
Njegov Bitak (Esse), a pod Njegovom vječnošću Božanstvo u odnosu na Njegovo Postojanje (Existere); pod
neizmjernošću oni također razumiju Njegovo Božansko u odnosu na Ljubav a pod vječnošću Njegovo
Božansko u odnosu na Mudrost. Ove predodžbe su rezultat toga što oni otklanjaju prostor i vrijeme iz ideje o
Božanskom. Međutim, pošto čovjek može razmišljati jedino pomoću ideja koje su izvedene iz prostora i
vremena, on ne može shvatiti ništa o neizmjernosti Boga prije postojanja prostora i ništa o Njegovoj vječnosti
prije postojanja vremena. Uistinu, kada pokušava formirati takve predodžbe, njegov um tako reći pada u
nesvijest. On je poput brodolomnika koji je pao u vodu, ili pak nekog koga je za vrijeme zemljotresa
progutala zemlja. Štoviše, ako bi ustrajao u svojim špekulacijama, on bi vrlo lako mogao izgubiti razum i
37
biti doveden do toga da negira postojanje Boga. Ja sam također jednom bio u takvom stanju, kada sam
razmišljao o tome što je Bog bio od vječnosti, što je radio prije stvaranja svijeta, da li je razmišljao o stvaranju
i razrađivao plan kojeg će slijediti; da li je promišljena misao bila moguća u čistom vakumu, i ostale uzaludne
umišljotine. Ali da me takva mozganja ne dovedu do ludila, bio sam uzdignut u sferu i svjetlo u kojem se
nalaze unutarnji anđeli; i nakon što su moje prijašnje ideje o prostoru i vremenu bile djelomično otklonjene,
bilo mi je dano vidjeti kako vječnost Boga nije vječnost vremena; a pošto vrijeme nije postojalo prije stvaranja
svijeta, da je u potpunosti beskorisno razmišljati o Bogu na taj način. Štoviše, pošto ideja o Božanskom od
vječnosti, stoga odvojeno od vremena, ne uključuje dane, godine i vjekove, jer svi oni su za Boga jedan
trenutak, zaključio sam da Bog nije stvorio svijet u vremenu, već da je vrijeme bilo uvedeno zajedno sa
stvaranjem.

U svezi sa ovime ću ispričati jedan spomena vrijedan doživljaj.

MEMORABILIA.

Na jednom kraju duhovnog svijeta se mogu vidjeti dva kipa monstruoznog ljudskog oblika, sa otvorenim
ustima i zjapećim raljama, koji čini se proždiru one koji umišljaju isprazne i besmislene ideje o Bogu od
vječnosti. Ovi kipovi reprezentiraju iluzije u koje poniru oni koji imaju apsurdna i neprikladna umišljanja u
svezi Boga prije nego je stvorio svijet.

(5) SVATKO SA PROSVJETLJENOM RAZUMOM MOŽE, IZ JAKO PUNO STVARI U SVIJETU,


VIDJETI BESKONAČNOST BOGA STVORITELJA.

32. Što slijedi su neka razmatranja iz kojih ljudski razum može vidjeti beskonačnost Boga Stvoritelja.

1. U cijelom stvaranju ne postoje dvije istovjetne stvari. Naučnici su percipirali, te isto razumski potvrdili, da
takva istovjetnost ne postoji među istovremeno postojećim stvarima, a ipak su supstancijalne i materijalne
stvari stvaranja, pojedinačno gledano, bezbrojne. Na osnovu rotiranja Zemlje se može zaključiti da ne postoje
dva istovjetna rezultata u nizanju događaja u svijetu, pošto se, zahvaljujući naginjanju njezine osi, ista
pozicija nikad ne ponavlja. Opet, ako razmotrimo ljudska lica jasno je da ne postoji istovjetnost, jer u cijelom
stvaranju nema ni jednog lica koje je u potpunosti istovjetno sa drugim, niti ga može biti do u vječnost; a ova
beskrajna različitost može postojati jedino od beskonačnosti Boga Stvoritelja.
[2] 2. Um jednog čovjeka nikad nije u potpunosti isti kao u drugog, zbog toga i postoji poslovica, ‘sto
ljudi, sto ćudi’. Prema tome, um jednog čovjeka, što će reći, njegova volja i razumijevanje, nikad nije u
potpunosti istovjetan sa umom drugog čovjeka. Posljedično tome govor jednog čovjeka s obzirom na ton
glasa, i također misao odakle izvire, isto tako njegove akcije s obzirom na gestikuliranje i osjećaje, nikad nisu
u potpunosti istovjetne kao u drugog. Iz ove beskrajne raznolikosti se beskonačnost Boga može također
vidjeti kao u ogledalu.
[3] 3. U svakom sjemenu, i životinjskom i biljnom, je usađena određena vrsta neizmjernosti i vječnosti;
neizmjernosti, pošto se to sjeme može umnožavati do u beskraj, a vječnosti pošto se to umnožavanje
nastavljalo bez prekida od stvaranja svijeta sve do dana današnjeg, a i dalje se nastavlja, i zauvijek će se
nastavljati. Kao jedan primjer iz životinjskog kraljevstva uzmite na primjer ribe u moru. Ako bi se one
razmnožavale u skladu sa količinom njihovih jajašaca, one bi u roku od dvadeset ili trideset godina toliko
napunile sve oceane, da se oni ne bi sastojali od ničeg drugog osim riba, pa bi posljedično tome njihove vode
poplavile i uništile cijelu Zemlju. Ali da bi se to spriječilo, Bog je osigurao da neke ribe služe kao hrana
drugima. Isto bi se dogodilo i sa sjemenjem biljaka; jer ako bi svo sjemenje koje biljke proizvode izraslo u
nove biljke, za dvadeset ili trideset godina te biljke bi prekrile površinu ne samo ove jedne zemlje, već
mnogih. Jer ima nekih grmova, čije svako pojedinačno sjeme stvara na stotinu a drugo na tisuću novih
biljaka. Istina ovog bi se vidjela ako se napravi pokus sa jednom biljkom čija bi se uzastopna proizvodnja
sjemena umnožila dvadeset ili trideset puta. Tako se iz razmatranja obadvoje, i biljaka i životinja može vidjeti
neizmjernost Boga, jer ove kvalitete nužno dodjeljuju svoju vlastitu sličnost kao opće obilježje.
[4] 4. Beskonačnost Boga se također ukazuje svakome prosvjetljenog razuma iz beskonačnosti do koje
može rasti svaka nauka, i posljedično tome inteligencija i mudrost svakog čovjeka, od kojih obadvoje mogu
rasti poput stabla iz sjemena, i poput šumâ i vrtova od stabala. Nemoguće ih je ograničiti, čovjekovo
pamćenje je njihovo tlo u kojem su posađene, njegovo razumijevanje mjesto sazrijevanja, a njegova volja
mjesto gdje daju plod. Te dvije sposobnosti, razumijevanje i volja, su takve da su sposobne napredovati u
38
kulturi i savršenstvu do kraja života u svijetu i nakon toga do u vječnost.
[5] 5. Beskonačnost Boga Stvoritelja se također može vidjeti iz beskonačnog broja zvijezda, koje su toliko
puno sunaca, sa istim brojem svjetova. Da među zvjezdama na nebu postoje i druge planete koje su
nastanjene ljudskim bićima, životinjama, pticama i biljkama, je bilo opisano u maloj knjizi* koja sadrži opis
(tamo) viđenih stvari.
[6] 6. Beskonačnost Boga mi se još očiglednije ukazala iz razmatranja anđeoskog neba a također i pakla.
Ovi su organizirani i uzajamno raspoređeni u nebrojene zajednice ili grupe u skladu sa svim različitostima
ljubavi prema dobru ili zlu, i svaki čovjek pronalazi svoje mjesto u skladu sa svojom ljubavlju. Jer tamo su
okupljeni svi pripadnici ljudske rase od stvaranja svijeta na ovamo, a tamo će se oni nastaviti okupljati u
vijeke vjekova. Iako svaka osoba ima svoje vlastito mjesto stanovanja, ipak su tamo svi grupirani da
univerzalno anđeosko nebo reprezentira jednog Božanskog Čovjeka, a univerzalni pakao jednog
monstruoznog vraga. Ovo dvoje, zajedno sa bezbrojnim čudima koja su u njima sadržana, osiguravaju čisti
dokaz o neizmjernosti Boga, zajedno sa Njegovom svemoći.
[7] 7. Svatko, ako bi samo htio malo uzdignuti svoju misaonu sposobnost, može percipirati kako vječni
život, kojeg svaki čovjek uživa nakon smrti, ne može dodijeliti nitko nego vječni Bog.
[8] 8. Štoviše, postoji određena beskonačnost u mnogim stvarima od kojih su neke percipirane od strane
čovjeka na prirodnom svjetlu (lumen)**. Na prirodnom svjetlu (lumen) čovjek može prepoznati geometrijske
serije, koje se protežu do u beskonačnost. Zatim, postoji također napredovanje do u beskonačnost u tri
stupnja visine, jer prvi stupanj, koji se naziva prirodni stupanj, ne može nikad biti tako usavršen i uzdignut
do drugog stupnja, koji se naziva duhovni stupanj, niti ovaj može biti uzdignut do savršenstva trećeg, koji se
naziva božanstveni stupanj. Slično je sa krajnjom svrhom, uzrokom i posljedicom, jer posljedica se nikad ne
može tako usavršiti da bi postala svoj vlastiti uzrok, niti uzrok da postane svoja vlastita krajnja svrha. To
također može biti ilustrirano na primjeru atmosfera, kojih ima tri stupnja. Najviša je aura, ispod nje je eter, a
ispod zrak. Niti se ijedna kvaliteta zraka ikad može uzdignuti do kvalitete etera, niti ijedna kvaliteta etera do
ijedne kvalitete aure, a ipak, u svakoj od njih je neprestano usavršavanje moguće do u beskonačnost. Na
duhovnom svjetlu se može vidjeti da se prirodna ljubav, kakvu imaju životinje, ne može uzdignuti do
stupnja duhovne ljubavi, koja je u ljudska bića usađena od stvaranja. Ista je stvar sa prirodnom
inteligencijom životinja ako ju usporedimo sa duhovnom inteligencijom ljudskih bića; ali kako ove stvari do
sada nisu generalno poznate, one će biti objašnjene na nekom drugom mjestu. Iz do sada rečenog je
očigledno da su općenito sve stvari u svijetu permanentni modeli beskonačnosti Boga Stvoritelja; ali kako
pojedinačne stvari nalikuju generalnim stvarima, i reprezentiraju beskonačnost Boga, to je stvar koju nije
lako razumjeti. Ona je poput oceana po kojem ljudski um može ploviti; ali mora biti na oprezu da se iz
njegove niže prirode ne podigne oluja, koja može potopiti brod zajedno sa njegovim jarbolima, jedrima i
krmom, na kojoj, uvjeren u sebe stoji prirodan čovjek.

*E.Swedenborg govori o svojoj knjizi ‘Planete u svemiru’; prim. prev.

*To jest, na svjetlu njegove prirodne inteligencije. Lumen, svjetlo, ne označava fizičko sunčevo svjetlo, već
intelektualno svjetlo prirodne inteligencije koje dolazi od ljudske učenosti, od prirodne znanosti, i od tamo
proizlazećeg umovanja. Lux se koristi za fizičko svjetlo, svjetlo općenito, i također za duhovno svjetlo, ili
svjetlo duhovne inteligencije.

(6) SVAKA STVORENA STVAR JE KONAČNA, A BESKONAČNO JE U KONAČNIM STVARIMA


KAO U SVOJIM SPREMNICIMA, I U LJUDIMA KAO U SVOJIM SLIKAMA.

33. Svaka stvorena stvar je konačna pošto su sve stvari od Jehove Boga posredstvom Sunca duhovnog svijeta,
koje sačinjava prvu sferu koja Ga okružuje; To sunce je formirano od supstance koja proizlazi iz Njega, čija je
bìt ljubav. Iz tog sunca, posredstvom njegove topline i svjetla je bio stvoren svemir, od prve do posljednje
stvari u njemu. Ovo međutim nije mjesto za izlaganje po redu kursa stvaranja, skica kojeg će biti opisana
poslije. U ovom trenutku je jedino važno znati da je jedna stvar bila formirana od druge, i da su iz toga
proizašli stupnjevi, tri u duhovnom svijetu, i tri koja im korespondiraju u prirodnom svijetu, i još tri u
neaktivnoj materiji od koje je sastavljen kopneni dio planete. Izvor i priroda ovih stupnjeva su bili u
potpunosti objašnjeni u mojem djelu naslovljenom ‘Anđeoska mudrost u svezi Božanske ljubavi i mudrosti’,
koja je izdana u Amsterdamu 1763, i u malom djelu naslovljenom ‘O međuodnosu duše i tijela’, izdanoj u
Londonu 1769. Posredstvom tih stupnjeva su sve naknadne stvari spremnici ranijih stvari, ove onih još
ranijih, i tako dalje do spremnika prvih stvari koje formiraju Sunce anđeoskog neba, i na ovaj način su
konačne stvari spremnici beskonačnog. Ovo je također u skladu sa mudrošću drevnih ljudi, koji su
39
vjerovali kako su sve generalne i pojedinačne stvari djeljive do u beskonačnost. Generalno mišljenje je da,
pošto konačno ne može sadržavati beskonačno, konačne stvari ne mogu biti spremnici beskonačnog.
Međutim, iz onog što je o stvaranju bilo izloženo u mojim djelima, očigledno je kako je Bog najprije ograničio
Svoju beskonačnost uz pomoć supstanci koje je odaslao iz Sebe, iz ovih se pojavila prva sfera koja Ga
okružuje, koja sačinjava Sunce duhovnog svijeta. Nakon toga je, posredstvom tog sunca, formirao preostale
sfere, sve do posljednje, koja se sastoji od neaktivne materije. Na ovaj način je On korak po korak,
posredstvom stupnjeva, kompletirao konačno stanje svijeta. Ovo objašnjenje je ovdje dano da bi se zadovoljio
ljudski razum, koji nije sretan ako ne vidi uzroke.

34. Da je Beskonačno Božansko u ljudima, kao u svojim slikama, je očigledno iz Riječi, gdje je zapisano:

‘I reče Bog: Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična… I Bog je stvorio čovjeka na Svoju sliku,
na sliku Božju ga je On stvorio.’ Postanak 1:26, 27.

iz čega slijedi kako je čovjek organ koji prima Boga, i da je on taj organ u skladu sa kvalitetom njegovog
primanja. Ljudski um, po kojem i u skladu sa kojim čovjek jeste čovjek, je formiran u tri zone u skladu sa tri
stupnja. U prvom stupnju, u kojem su anđeli najvišeg neba, je božanstven. U drugom stupnju, u kojem su
anđeli srednjeg neba, je duhovan, a u trećem stupnju u kojem su anđeli najnižeg neba je prirodan. Ljudski
um, organiziran u skladu sa ova tri stupnja, je spremnik Božanskog upliva; ali Božansko utječe samo u onoj
mjeri u kojoj čovjek pripremi put, ili otvori vrata. Ako to učini do najvišeg ili božanstvenog stupnja, onda
čovjek uistinu postaje slika Božja, a nakon smrti, anđeo najvišeg neba; ali ako očisti put ili otvori vrata jedino
do srednjeg ili duhovnog stupnja, onda on zaista postaje slika Božja, ali ne tako savršena, i nakon smrti
postaje anđeo srednjeg neba; ali ako očisti put ili otvori vrata jedino do najnižeg ili prirodnog stupnja, onda
čovjek, ako priznaje Boga i obožava Ga istinskom pobožnošću, postaje slika Božja na najnižem stupnju, i
nakon smrti postaje anđeo najnižeg neba. Ako, međutim, ne priznaje Boga i ne obožava Ga istinskom
pobožnošću, on skida Božju sliku i postaje nalik nekoj životinji, sa tom razlikom što posjeduje sposobnost
razumijevanja i prema tome govora. Ako onda zatvori najviši prirodni stupanj, koji korespondira sa najvišim
božanstvenim, on postaje, njegove ljubavi što se tiče, poput zvijeri na Zemlji; ali ako zatvori srednji prirodni
stupanj, koji korespondira sa srednjim duhovnim, on postaje, njegove ljubavi što se tiče poput lisice, a što se
tiče njegovog intelektualnog vida, poput noćne ptice; ali ako također zatvori najniži prirodni stupanj, s
obzirom na ono što je tamo duhovno, on postaje, njegove ljubavi što se tiče, poput divlje zvijeri, a njegova
razumijevanja istine što se tiče, poput ribe.
[3] Božanski život, koji oživljava čovjeka uplivom iz Sunca anđeoskog neba, se može usporediti sa
svjetlom od sunca ovog svijeta i njegovim uplivom u transparentne predmete. Primanje tog života u
najvišem stupnju se može usporediti sa uplivom svjetla u dijamant, njegovo primanje u drugom stupnju sa
uplivom svjetla u kristal, a njegovo primanje na najnižem stupnju sa uplivom svjetla u staklo ili prozirnu
membranu. Ali ako bi ovi stupnjevi bili zatvoreni s obzirom na ono što je tamo duhovno, što se događa kada
se negira postojanje Boga i kada se obožava Sotona, primanje života od Boga se može usporediti sa uplivom
svjetla u neprozirne tvari na Zemlji, poput trulog drveta, gnjile vegetacije u močvari, prljavštine, i tako dalje;
jer čovjek tada postaje duhovni leš.

MEMORABILIA.

35. U svezi sa ovime ću ispričati sljedeće duhovno iskustvo.

Jednom sam sa zaprepaštenjem reflektirao o ogromnom broju ljudi koji su Stvaranje, i posljedično sve
stvari koje su pod suncem i sve stvari koje su iznad njega, pripisivali prirodi i uvjeravali sebe kako je sve što
vide djelo prirode. Kada su zapitani zašto sve stvari pripisuju prirodi a ne Bogu, iako se ponekad združuju u
zajedničkoj ispovijedi kako je Bog stvorio prirodu, i prema tome bi mogli ono što vide pripisati Bogu isto
tako kao i prirodi, oni su odgovorili prigušenim i jedva čujnim tonom, ‘Što je Bog nego priroda?’ Oni su
uvjereni kako je Stvaranje djelo prirode, i da je to ludilo mudrost. U svojoj zabludi oni gledaju na one koji
priznaju Boga kao Stvoritelja svemira kao na mnoštvo mrava, koji gmižu po zemlji i gaze ugaženim
putevima, ili kao leptire koji lepršaju unaokolo po zraku. Nazivaju njihova uvjerenja snovima, ili
neosnovanim iluzijama, i pitaju, ‘Tko je ikad vidio Boga, a tko ne vidi prirodu?’
[2] Kako sam nastavio dalje sa mojim refleksijama pojavio se jedan anđeo pored mene te mi reče, ‘O
čemu meditiraš?' Odgovorio sam, 'O velikom broju onih koji vjeruju kako je priroda samu sebe stvorila, i
prema tome je stvoritelj svemira.' Nakon toga mi anđeo reče: 'Cijeli pakao se sastoji od takvih ljudi, koji se
40
tamo nazivaju sotone i vragovi: sotone ako su potvrdili njihovo vjerovanje u prirodu i posljedično tome su
negirali Boga, a vragovi ako su živjeli opako i time iz njihovih srdaca odstranili svako priznavanje Boga. Ali
dozvoli da te odvedem do fakulteta u jugo-zapadnom kvartu, gdje takve osobe prebivaju prije nego uđu u
pakao.' Nakon toga me primio za ruku i odveo me tamo. Tamo sam ugledao male kuće u kojima su bili
kabineti, i u centru, jedan koji je izgledao glavni. Bio je izgrađen od crnog kamenja, prekriven sa pločama
koje nalikuju staklu, i blistaju poput zlata i srebra, poput onih napravljnih od selenita ili liskuna, koje su tu i
tamo bile prošarane svjetlucavim školjkama.
[3] Približili smo se tom kabinetu i pokucali na vrata, koja je jedan odmah otvorio i poželio nam
dobrodošlicu. On je onda požurio do stola i donio četiri knjige govoreći, ‘Ove knjige predstavljaju mudrost
koja je ovih dana hvaljena u mnogim kraljevstvima. Ova knjiga, ili mudrost, je cijenjena od strane mnogih
ljudi u Francuskoj, ova od strane mnogih u Njemačkoj, ova od strane nekih u Nizozemskoj, a ova od strane
nekih u Engleskoj.’ Zatim je nastavio: ‘Ako ju želite vidjeti, učinit ću da ove četiri knjige zablistaju pred vašim
očima.’ Zatim je na knjige izlio slavu svojeg vlastitog ugleda i uvio ih u nju, i knjige su trenutno zasjale kao sa
svjetlom; ali ovaj sjaj je brzo nestao pred našim očima. Nakon toga smo ga zapitali o čemu je pisao. On je na
to odgovorio kako se spremao izvaditi iz svoje riznice stvari od najdublje mudrosti, koje bi izložio pod
sljedećim poglavljima: 1. Da li je život (nastao) iz prirode, ili priroda iz života. 2. Da li je širina (expanse) od centra,
ili centar od širine.
[4] 3. U svezi centra širine i života. Rekavši ovo posjeo se za stol dok smo mi šetali širokim kabinetom.
Imao je svijeću na stolu, jer sunčevo svjetlo nije prodiralo u sobu, već jedino svjetlo poput mjesečevog noćnog
svjetla. Na moje čuđenje izgledalo je kako se svijeća kreće po sobi, i tako ju osvjetljava; ali pošto nije bila
obrubljena davala je samo malo svjetla. Dok je pisao vidjeli smo kako od stola ka zidovima brzo preleću slike
različitih stvari, koje su na tom blijedom svjetlu izgledale poput prekrasnih Indijskih ptica. Kada smo,
međutim, otvorili vrata, one su na blistavom sunčevom svjetlu izgledale poput noćnih ptica sa ukrašenim
krilima; jer one su bile prividi istina, koje su potkrepljivanjem postale neistine koje je on dovitljivo povezao u
serije.
[5] Nakon što smo vidjeli ove stvari, približili smo se stolu i zapitali ga što sada piše. On je odgovorio. ‘O
prvom predmetu, Da li je život (nastao) iz prirode, ili priroda iz života.’ Dodao je kako može potvrditi obadvije
postavke i dokazati kako su istinite; ali zbog tajnog straha kojeg je imao usudio se dokazati samo ovu
postavku, ‘da je priroda (nastala) iz života’, ali ne, ‘da je život (nastao) iz prirode’. Nakon toga smo ga
kurtoazno zapitali čega se bojao. Odgovorio je kako se bojao da će od strane svećenstva biti nazvan
prirodnjakom, i stoga ateistom, te od strane pučanstva čovjekom nezdravog razuma, pošto oni vjeruju jedino
slijepom vjerom, tj. gledaju očima onih koji potvrđuju takvu vjeru.
[6] Onda smo mi u našoj gorljivosti za istinom, sa određenom ozlojađenošću rekli: ‘Prijatelju, ti si u
velikoj zabludi. Tvoja mudrost, koja nije ništa drugo nego dovitljiv talent za pisanje, te je zavela, a zamamna
ljepota slave te je potstaknula potvrditi ono u što ne vjeruješ. Zar ne znaš da je ljudski um sposoban
uzdignuti se iznad osjetilnih stvari, koje u misli ulaze kroz tjelesna osjetila, i da, kada je tako uzdignut, vidi
iznad stvari koje se odnose prema životu, a ispod one koje se odnose prema prirodi? Što je život nego ljubav i
mudrost, i što je priroda nego njihov spremnik, kroz koju oni proizvode svoje učinke ili vrše svoje primjene?
Mogu li život i priroda biti jedno osim na način kao što su činilac i instrument jedno? Može li svjetlo biti
jedno sa okom, ili zvuk sa uhom? Odakle dolaze njihove senzacije osim od života, i njihove forme osim od
prirode? Što je ljudsko tijelo nego organ života? Zar nije svaki njegov pojedini dio ogranski formiran da bi
proizveo što ljubav želi i razmišljanje misli? Zar organi tijela nisu od prirode, a ljubav i misao od života? I zar
ovi nisu međusobno potpuno različiti? Uzdigni svoju mentalnu dovitljivost samo malo i vidjet ćeš da se
osjećaj i misao odnose prema životu: da se osjećaj odnosi prema ljubavi, da se misao odnosi prema mudrosti,
i da se obadvoje odnose prema životu, jer, kako je ranije bilo rečeno, ljubav i mudrost su život. Sada uzdigni
svoju sposobnost razumijevanja još malo više, i vidjet ćeš da ljubav i mudrost ne mogu postojati osim ako
negdje nemaju svoje ishodište: da je njihovo ishodište sâma Ljubav i sâma Mudrost, i posljedično sâm Život: i
da su ovi Bog, iz Kojeg je proizašla priroda.
[7] Nakon toga smo sa njime razgovarali o njegovoj drugoj postavci: Da li je širina od centra, ili centar od
širine; zapitavši ga zašto je raspravljao ovo pitanje. On odgovori: ‘Kako bi odredio centar i širinu prirode i
života, i time ishodište svakog.’ Kada smo ga zapitali koje je bilo njegovo mišljenje, odgovorio je kao i u
prijašnjem slučaju, kako je mogao potvrditi obje postavke, ali da će zbog straha da ne bi izgubio svoj ugled,
potvrditi kako je širina od centra, ‘Iako znam’, dodao je, ‘da je prije sunca, svugdje na nebeskom svodu,
postojalo nešto što je samo od sebe utjecalo u red, i time u centar.’
[8] Obraćajući mu se ponovno sa gorljivim uzbuđenjem mi rekosmo, ‘Prijatelju, ti nisi sasvim pri sebi.’
Čuvši ovo, odmaknuo je svoju stolicu od stola te je, sa iznenađenim pogledom u svojim očima, no
smješkajući se sumnjičavo, nastavio slušati dok smo nastavili: ‘Može li išta biti luđe nego reći kako je centar
od širine? Jer pod tvojim centrom mi razumijemo sunce, a pod tvojom širinom svemir, i prema tome da je
41
svemir postojao bez sunca. Ali zar sunce ne uzrokuje nastanak prirode i svega što joj pripada, što u
potpunosti ovisi o svjetlu i toplini koje kroz atmosfere proizlaze iz sunca? Mi smo već razgovarali o ovim
stvarima kako se nalaze negdje: ali njihovo ishodište ćemo sada objasniti u ovome što slijedi. Zar nisu
atmosfere i sve stvari na Zemlji poput površina, a sunce kao njihov centar? Što bi sve ove stvari bile bez
sunca, ili kako bi mogle jednog jedinog trenutka opstojati bez sunca? Zar su mogle postojati, i zar nije
opstajanje trajno postojanje? Pošto, prema tome, opstanak svih stvari u prirodi ovisi o suncu, slijedi da je
njihovo postojanje također ovisno o njemu. Svatko vidi i priznaje to na osnovu svoje vlastite percepcije.
[9] Zar ono što je kasnije ne opstoji kao i postoji od onog što je ranije? Ako je onda širina bila ranije a
centar kasnije, zar ne bi ranije opstajalo od kasnijeg, što je protivno zakonima reda? Jer kako potonje stvari
mogu proizvoditi prijašnje, ili vanjske stvari unutarnje, ili grublje one koje su čišće? Kako onda površine, koje
formiraju širinu, proizvode centar? Tko ne vidi da je to protivno zakonima prirode? Mi smo ovdje naveli ove
argumente koji su utemeljeni na racionalnoj analizi kako bi dokazali da se širina rasprostire od centra, a ne
centar od širine, iako svatko tko ispravno razmišlja ovo vidi bez tih argumenata. Rekao si kako je širina sama
od sebe utjecala u centar. Da li je ona tako slučajno utjecala u takav čudesan i zapanjujući red u kojem jedna
stvar služi drugoj, a svaka i sve koriste čovjeku i njegovom vječnom životu? Da li bi priroda mogla,
određenom vrstom ljubavi kroz određenu vrstu mudrosti, zadati krajnje svrhe, osigurati uzroke i time
stvoriti posljedice tako da bi takve stvari postojale u njihovom pravilnom redu? Može li ona od ljudi učiniti
anđele a od anđela nebo, i uzrokovati da oni koji su tamo žive zauvijek? Dobro razmotri ove stvari. Pridaj
ovim argumentima dužnu pažnju i tvoja ideja kako je priroda samu sebe stvorila će nestati.’
[10] Sljedeće smo ga zapitali što je razmišljao, i što i dalje razmišlja, o svojoj trećoj postavci: U svezi centra i
širenja prirode i života. ‘Da li je vjerovao kako su centar i širenje života bili isti kao i centar i širenje prirode?’
On je odgovorio da nije znao što bi vjerovao. Najprije je razmišljao da je unutarnja aktivnost prirode bila
život, i da su ljubav i mudrost, koji su suštinske sastavnice čovjekovog života, svoje ishodište imali tamo; i da
je sunčeva vatra, putem svoje topline i svjetla, proizvodila ovu aktivnost posredstvom atmosfera. Sada je,
međutim, od onog što je čuo o životu ljudi nakon smrti, bio u dvojbi, i tako je njegov um bio nošen čas
nagore a čas nadolje; kada nagore, on je prepoznao centar o kojem prije nije znao ništa, a kada nadolje, vidio
je centar za kojeg je vjerovao kako je jedini. On je percipirao da je život bio od centra o kojem prethodno nije
znao ništa, da je priroda bila od centra za kojeg je vjerovao kako je jedini, i da svaki centar oko sebe ima
širinu.
[11] To je, odgovorili smo, bilo istina, ali pod uvjetom ako on također smatra kako centar i širenje prirode
izviru iz centra i širenja života, a ne obrnuto. Onda smo ga podučili da je iznad anđeoskog neba Sunce koje je
čista ljubav, plamenog izgleda poput sunca ovog svijeta; da od topline tog Sunca anđeli i ljudi imaju svoju
volju i ljubav, a od njegovog svjetla razumijevanje i mudrost; i da se stvari od njega nazivaju duhovne, dok se
one stvari koje proizlaze iz sunca ovog svijeta posude ili spremnici života, i nazivaju se prirodnima. Nadalje,
da se širenje centra života naziva duhovni svijet, koji opstoji od svog vlastitog Sunca, dok se širenje centra
prirode naziva prirodni svijet, koji opstoji od svog vlastitog sunca. E sad, pošto prostor i vrijeme nisu mogli
biti pripisani ljubavi i mudrosti, već umjesto njih, stanja, slijedi da širenje oko Sunca anđeoskog neba nije
protezanje, iako je unutar protezanja prirodnog sunca, i prisutno je sa živim subjektima prirodnog svijeta u
skladu sa njihovom prijemčivošću za njih; a njihova prijemčivost je u skladu sa njihovim formama i stanjima.
[12] Ali na to je on ispitivao, ‘Odakle sunce ovog svijeta ili prirode dobija svoju vatru?’ i mi smo
odgovorili da ona dolazi od Sunca anđeoskog neba, koje nije vatra, već Božanska Ljubav, i prvo je što
proizlazi od Boga, koji je u njegovoj sredini. Kako je čuvši ovo bio u čuđenju mi smo to nastavili objašnjavati
na slijedeći način. ‘Ljubav je u suštini duhovna vatra: otud vatra u Riječi u njezinom duhovnom smislu
predstavlja ljubav. Iz tog razloga svećenstvo na mjestima obožavanja moli da nebeska vatra može ispuniti
srce, pod čime misle na nebesku ljubav. Među Izraelcima vatra na oltaru i vatra na svijećnjaku u Šatoru nije
predstavljala ništa drugo nego Božansku Ljubav. Toplina krvi, životna toplina ljudi i životinja općenito,
nema drugo ishodište nego ljubav koja čini njihov život. Iz tog razloga čovjek gori, sve je topliji i zapaljen je
kako je njegova ljubav pobuđena u gorljivost, ili je pomućena u gorući gnjev. Prema tome, pošto duhovna
toplina, što je ljubav, u ljudima proizvodi prirodnu toplinu, uzrokujući da njihova lica i udovi gore i sjaje,
očigledno je da vatra prirodnog sunca nije proizašla iz ni jednog drugog izvora osim vatre duhovnog Sunca,
koje je Božanska Ljubav.
[13] E sad, pošto širenje nastaje od centra, a ne obrnuto, kao što rekosmo ranije, a centar je života, ili
Sunce anđeoskog neba, Božanska Ljubav, ili prvo Proizlazeće od Boga koji je u centru toga Sunca; i pošto je
od njega širenje tog centra koje se naziva duhovni svijet; pošto je od tog Sunca također došlo sunce ovog
svijeta, jasno je da je svemir bio stvoren od strane Boga.’ Nakon toga smo otišli, a on nas je otpratio duž
hodnika svojeg kabineta, i dalje razgovarajući o nebu i paklu i Božanskoj Providnosti sa novo stečenom
mudrošću.

42
BOŽJA BIT, ŠTO SU BOŽANSKA LJUBAV I BOŽANSKA MUDROST.

36. Napravili smo razliku između Božjeg Bitka (Esse) i Njegove Bìti (Essentia), pošto postoji razlika između
Božje Beskonačnosti i Božje Ljubavi, beskonačnost se pripisuje Božjem Bitku a Ljubav Njegovoj Bìti; jer, kako
je gore bilo rečeno, Božji Bitak je univerzalniji nego Božja Bìt; a beskonačnost je univerzalnija od Božje
Ljubavi. Prema tome, izraz beskonačno je primjenjiv na stvari i svojstva Božje Bìti, koje se sve nazivaju
beskonačnima. Tako se kaže za Božansku Ljubav, Božansku Mudrost i Božansku Silu da su beskonačne; ne
da je Božji Bitak postojao prije Njegove Bìti, već zato što on ulazi u Njegovu Bìt kao dodatak, koji uz njega
prianja, koji ga određuje, formira, i istovremeno uzvisuje. Ova tema će, kao i u prethodnim slučajevima, biti
obrađena pod sljedećim odvojenim člancima ovim redom:

(1) Bog je sâma Ljubav i sâma Mudrost, i ovo dvoje sačinjavaju Njegovu Bìt.

(2) Bog je sâmo Dobro i sâma Istina, pošto je Dobro od Ljubavi a Istina od Mudrosti.

(3) Sâma Ljubav i sâma Mudrost su sâm Život, koji je Život u sebi.

(4) Ljubav i Mudrost u Bogu čine jedno.

(5) Bìt ljubavi je voljeti druge pored sebe samoga, željeti sjedinjenje sa njima, i sebe posvetiti njihovoj sreći.

(6) Ove karakteristike Božanske Ljubavi su bile razlog stvaranja svemira, a one su i razlog njegovog
očuvanja.

Svaki članak će sada biti obrađen po redu.

(1) BOG JE SÂMA LJUBAV I SÂMA MUDROST, I OVO DVOJE SAČINJAVAJU NJEGOVU BÌT.

37. Naši prvi preci su percipirali kako su ljubav i mudrost dvije glavne stvari spram kojih se odnose sve
beskonačne stvari koje su u Bogu i koje proizlaze iz Njega. Međutim, budući da su udaljili svoje umove od
nebeskih stvari i zaronili ih u svjetovne i tjelesne stvari, ljudi su u vremenima koja slijede izgubili moć
percepcije. Postepeno su izgubili znanje o tome što je ljubav u svojoj bìti, a tako i što je mudrost u svojoj bìti, i
prestali su biti svjesni da ljubav ne može postojati odvojeno od forme, i da ona funkcionira jedino u i kroz
formu. E sad, pošto je Bog sâma, jedina i stoga prva Supstanca i Forma, čija Bìt su Ljubav i Mudrost, i pošto
su iz Njega bile stvorene sve stvari koje su bile stvorene, slijedi kako je On stvorio svemir zajedno sa svime
što sadrži, iz Ljubavi posredstvom Mudrosti; i posljedično tome da je Božanska Ljubav zajedno sa
Božanskom Mudrošću prisutna u svakoj stvorenoj stvari. Ljubav, međutim, nije sâma bìt koja formira sve
stvari; već ih također ujedinjuje, i tako drži povezane nakon formiranja. Ove istine se mogu ilustrirati
nebrojenim stvarima u svijetu, kao na primjer, putem sunčeve topline i svjetla, što su dvije glavne i
univerzalne stvari posredstvom kojih sve stvari na Zemlji postoje i opstoje. Toplina i svjetlo su na svijetu
pošto korespondiraju sa Božanskom Ljubavlju i Božanskom Mudrošću, jer toplina, koja proizlazi iz Sunca
duhovnog svijeta, je u svojoj bìti ljubav, a svjetlo, koje otud potječe, je u svojoj bìti mudrost.
[2] Ilustracija se također može pronaći u dvije glavne i univerzalne stvari koje omogućavaju ljudskom
umu da dođe i ostane u postojanju, naime, u volji i razumijevanju, jer od ovih je sastavljen um svakog
čovjeka. Razlog zašto su ove dvije u svemu što pripada umu i njegovim funkcijama je da je volja primatelj i
prebivalište ljubavi, a razumijevanje mudrosti. Ove dvije sposobnosti prema tome korespondiraju sa
Božanskom Ljubavlju i Božanskom Mudrošću, u kojima je njihovo ishodište. Dalja ilustracija su dvije glavne i
univerzalne stvari koje omogućavaju ljudskom tijelu da dođe i ostane u postojanju, naime, srce i pluća, ili
stezanje i popuštanje srčanog mišića i disanje pluća. Ovi, što je vrlo dobro poznato, djeluju u svakom djeliću
tijela, pošto srce korespondira sa ljubavlju a pluća sa mudrošću. Ova korespodencija je u potpunosti
demonstrirana u mojoj knjizi ‘Anđeoska mudrost u svezi Božanske ljubavi i mudrosti’, koja je izdana u
Amsterdamu.
[3] Da ljubav kao zaručnik i muž, proizvodi ili začinje sve forme, ali posredstvom mudrosti, kao
zaručnice ili žene, se može dokazati putem nebrojenih stvari i u duhovnom i u prirodnom svijetu. Međutim,
ovdje treba biti spomenuto jedino ovo, da je cijelo anđeosko nebo organizirano u svoju vlastitu formu i
održava se u njoj od strane Božanske ljubavi koja djeluje uz pomoć Božanske Mudrosti. Oni koji izvode
zaključak kako je stvaranje svijeta imalo bilo koji drugi izvor osim Božanske ljubavi posredstvom
43
Božanske Mudrosti, i koji ne znaju da ovo dvoje sačinjavaju Božansku Bìt, se iz racionalne vizije spuštaju u
očnu viziju, i pozdravljaju prirodu kao stvoritelja svemira; i posljedično tome začinju himere i porađaju
fantome. Misli iz kojih razmišljaju su zablude, a njihovi zaključci su jajašca u kojima se nalaze noćne ptice.
Ovi se ne mogu nazivati umovima, već očima i ušima bez razumijevanja, ili mislima bez duše. Oni govore o
bojama kao da postoje bez svjetla, o postojanju stabala bez sjemena, i o svim stvarima u ovom svijetu kao da
su postojale bez sunca, i gledaju na proizlazeće kao na izvorno, na posljedice kao na uzroke. Tako sve okreću
naopako, uspavljuju budne sile razuma i ne vide ništa drugo osim snova.

(2) BOG JE SÂMO DOBRO I SÂMA ISTINA, POŠTO JE DOBRO OD LJUBAVI A ISTINA OD
MUDROSTI.

38. Opće je poznato da se sve odnosi prema dobru i istini, što je dokaz da sve duguje svoje postojanje ljubavi i
mudrosti; jer dobrim se, zbog osjećaja kojeg pobuđuje, naziva sve što proizlazi iz ljubavi; a štogod je ugodno
čime ljubav sebe očituje dobro je svakog čovjeka. Na drugu stranu, sve što proizlazi iz mudrosti se naziva
istinom, jer mudrost se sastoji od ničeg drugog osim od istina, i vrši utjecaj na svoje objekte sa prijatnošću
svjetla koje je percipirano kao istina od dobra. Ljubav prema tome sadržava sve raznolikosti dobra, a
mudrost sve raznolikosti istine; ali obadvoje, i prijašnje i potonje su od Boga, koji je sâma Ljubav i posljedično
sâmo Dobro, te sâma Mudrost i posljedično sâma Istina. Otud je da u Crkvi postoje dvije glavne stvari, koje
se nazivaju dobročinstvo i vjera, od kojih su sastavljene sve stvari u Crkvi i koje će uvijek biti u njima. Užici
ljubavi, koji su također i užici dobročinstva, su uzrok da se ono što je ugodno naziva dobrim; a zadovoljstva
mudrosti, koja su također zadovoljstva vjere, uzrokuju da se ono što je prijatno naziva istinom; jer ono što je
ugodno i što je prijatno sačinjava njihov život, a bez života koji iz njih proizlazi, dobra i istine su neživi i
sterilni.
[2] Postoje dvije vrste užitaka ljubavi, a također i zadovoljstava koje naizgled pripadaju mudrosti; jer
postoje užici ljubavi prema dobru i užici ljubavi prema zlu, i posljedično postoje zadovoljstva vjere u istinu i
zadovoljstva vjere u neistinu. Dva užitka ljubavi, od osjećaja koji se pobuđuju u njihovim subjektima, se
nazivaju dobrima, a dva zadovoljstva vjere, iz njihove percepcije, se također nazivaju dobrima, ali pošto su u
razumijevanju, oni su u stvari istine. Pa ipak ove su dvije vrste užitaka i zadovoljstava međusobno u
direktnoj suprotnosti, dobro je jedne ljubavi dobro a dobro je druge zlo; tako je također istina jedne istinita, a
istina je druge neistinita. Ona ljubav, međutim, čiji užitak je u suštini dobar, je poput topline sunca koja daje
život i plodnost kako djeluje na plodonosno tlo, na korisne biljke i žitna polja, i, gdjegod djeluje, proizvodi
tako reći raj, vrt Gospodnji, pravu zemlju Kanansku; a zadovoljstvo njezinog pratioca istine je poput
sunčevog svjetla u proljeće i svjetla koje obasjava kristalnu posudu prepunu prekrasnog cvijeća, koje, kada se
rastvori, naokolo širi miomiris. Na drugu stranu, užici ljubavi prema zlu su poput topline sunca koja prži,
suši, te djeluje na neplodnu zemlju, i štetna stabla, poput trna i kupine, i gdjegod djeluje, stvara Arapsku
pustinju, u kojoj vrebaju guje i zmije otrovnice; dok je zadovoljstvo njezine neistine poput sunčevog svjetla u
zimu, i poput svjetla koje se probija kroz vinski mijeh u kojem plivaju crvi u kiselom vinu i gmizavci što
najodvratnije smrde.
[3] Treba znati kako svako dobro sebe formira uz pomoć istina, te sebe također odijeva sa njima, i tako
se(be) razlikuje od bilo kojeg drugog dobra; nadalje, da se dobra jedne vrste povezuju u grupe, kojima
istovremeno daju omotač, i na taj način sebe razlikuju od drugih. Formiranje ovih grupa se, generalno i
pojedinačno, može ilustrirati iz svih stvari u ljudskom tijelu. Očigledno je da se nešto poput ovog događa u
ljudskom umu pošto tamo postoji neprekidna korespondencija između svih stvari uma i svih stvari tijela. Iz
toga posljedično slijedi da je ljudski um organizirana forma, koja se iznutra sastoji od duhovnih supstanci, a
izvani od prirodnih supstanci te na posljednjem mjestu od materije. Ovaj se um, čiji užici ljubavi su dobri,
iznutra sastoji od duhovnih supstanci, onakvih kakve pronalazimo na nebu; ali um, čiji užici su zli, se iznutra
sastoji od duhovnih supstanci kakve postoje u paklu. Zla su ovog potonjeg zavezana u grupe posredstvom
neistina, ali dobra prijašnjeg u grupe posredstvom istina. Ovo grupiranje dobra i zla objašnjava zašto je
Gospod rekao:

‘Da se kukolj treba sakupiti u svežnjeve te zapaliti, baš kao i sve što navodi na grijeh.’
Matej 13:30, 40, 41; Ivan 15:6.

44
(3) BOG, POŠTO JE SÂMA LJUBAV I SÂMA MUDROST, SÂM JE ŽIVOT, KOJI JE ŽIVOT U SEBI.

39. Zapisano je u Ivanu:

‘Riječ je bila sa Bogom, i Riječ je bila Bog… u Njemu je bio život; i život je bio svjetlo ljudima.’
Ivan 1:1, 4.

‘Bog’ ovdje predstavlja Božansku Ljubav, a ‘Riječ’ predstavlja Božansku Mudrost. Božanska Mudrost je u bìti
život, a život je u bìti svjetlo koje proizlazi iz Sunca duhovnog svijeta, u čijem središtu je Jehova Bog.
Božanska ljubav formira život, kao što vatra formira svjetlo. Vatra posjeduje dva svojstva, jedno je da gori a
drugo da sjaji; toplina proizlazi iz njezinog gorenja, a svjetlo iz njezine sjajnosti. Slično tome ljubav ima dva
svojstva, jedno kojoj korespondira gorenje vatre, i koje na određeni način intimno vrši utjecaj na čovjekovu
volju, i drugo kojoj korespondira sjajnost vatre, a koje slično vrši utjecaj na njegovo razumijevanje. Od ova
dva svojstva čovjek dobija svoju ljubav i svoju inteligenciju; jer kao što je bilo rečeno nekoliko puta ranije, iz
Sunca duhovnog svijeta proizlazi toplina, koja je u svojoj bìti ljubav, i svjetlo, koje je u svojoj bìti mudrost.
Ovo dvoje utječu u sve u svemiru i intimno djeluju na njih; a u slučaju ljudi oni utječu u volju i
razumijevanje, jer ovo dvoje su stvoreni da bi bili spremnici upliva, volja spremnik ljubavi, a razumijevanje
da bude spremnik mudrosti. Očigledno je prema tome da čovjekov život prebiva u njegovu razumijevanju,
da njegova kvaliteta ovisi o njegovoj mudrosti, i da je modificirana uz pomoć ljubavi njegove volje.

40. U Ivanu je također zapisano:

‘Kao što Otac ima život u Sebi, tako je On dao Sinu da ima život u Sebi.’ Ivan 5:26.

Ovime se misli da, baš kao što sâmo Božanstvo, Koje je bilo od vječnosti, živi u Sebi, isto tako Ljudsko, kojeg
je Ono prisvojilo u vremenu, živi u sebi. Život u sebi je sâm život i jedini život, od kojeg svi anđeli i ljudi
žive. Ljudski um ovo može vidjeti po svjetlu koje proizlazi iz sunca prirodnog svijeta. To svjetlo nije
stvorljivo, ali su forme koje ga primaju stvorene; jer oči su forme koje ga primaju, a svjetlo koje u njih utječe iz
sunca uzrokuje njihov vid. Slično je životom koji je, kao što je bilo rečeno, svjetlo koje proizlazi iz Sunca
duhovnog svijeta. Ono nije stvorljivo, ali neprestano utječe, te osvjetljava i oživljava čovjekovo
razumijevanje. Posljedično tome, pošto su svjetlo, život i mudrost jedno, mudrost također ne može biti
stvorena, a isto tako niti vjera, istina, ljubav, milosrđe i dobro; ali su njihove forme koje ih primaju stvorene, a
te forme su umovi ljudi i anđela. Neka se stoga svatko pazi da sebe ne uvjeri u to kako živi sam od sebe, ili
da je mudar, da vjeruje, ljubi, percipira istinu, te želi i čini dobro, sam od sebe. Jer u onoj mjeri u kojoj sebe
uvjeri u takve ideje, u toj mjeri se sa svojim umom okreće nadolje od neba prema zemlji, i od duhovnog
stvorenja postaje prirodno, osjetilno i tjelesno stvorenje. Kao posljedica toga zatvara više predjele svoga uma,
i tako postaje slijep za sve što pripada Bogu, nebu ili pak Crkvi. Sve što onda eventualno misli, uviđa ili kaže
o ovim stvarima nije ništa do čista glupost, pošto je sve napravljeno u mraku; pa ipak on sebe obmanjuje
kako je to posljedica najveće mudrosti. Jer kada su viši predjeli njegovog uma, gdje prebiva istinsko svjetlo
(lux) života, zatvoreni, onda se ispod ovih otvaraju predjeli uma u koje je propušteno samo svjetlo (lumen)
ovog svijeta. Ovo svjetlo (lumen), kada je odvojeno od svjetla (lux) viših predjela, je obmanjujuće svjetlo
(lumen), u kojem neistine izgledaju kao istine a istine kao neistine; a razmišljanje zasnovano na neistinama
izgleda kao mudrost a ono zasnovano na istinama kao ludost. U tom slučaju čovjek vjeruje za sebe kako ima
oštrovidnost jednog orla, dok u stvari on ne vidi mudrosne stvarnosti više nego što šišmiš vidi na
podnevnom svjetlu.

(4) LJUBAV I MUDROST U BOGU ČINE JEDNO.

41. Svaki mudri čovjek u Crkvi zna da je svo dobro ljubavi i dobročinstva od Boga, a također i sva istina
mudrosti i vjere. Ljudski razum može vidjeti da je to tako, pod uvjetom da zna kako je izvor ljubavi i
mudrosti sunce duhovnoga svijeta, u čijem središtu je Jehova Bog, ili, što je ista stvar, da oni dolaze od
Jehove Boga kroz to sunce koje Ga okružuje. Toplina koja proizlazi iz tog sunca je u svojoj bìti ljubav, a
svjetlo je u svojoj bìti mudrost; stoga je savršeno jasno da su ljubav i mudrost u svom ishodištu jedno, kao i u
Bogu također, koji je ishodište tog Sunca. Ovo također može biti ilustrirano uz pomoć sunca prirodnoga
svijeta, koje je čista vatra; jer toplina proizlazi iz njegove kvalitete gorenja a svjetlo iz njegove [2] sjajnosti, i
stoga su obadvoje jedno u njihovom ishodištu. Ali da se oni kako proizlaze razdvajaju je očigledno iz
njihovih subjekata?, od kojih neki primaju više topline a neki više svjetla. Ovo je posebice slučaj kod ljudi.
45
Među ljudima su svjetlo života, koje je inteligencija, i toplina života, što je ljubav, podijeljeni. Ovo se događa
pošto čovjek mora biti ponovno formiran i preporođen, što ne može biti ostvareno ukoliko svjetlo života, što
je inteligencija, ne bi naučavalo što treba namjeravati i voljeti.
Usprkos tome, treba znati da Bog neprestano radi na sjedinjenju ljubavi i mudrosti u čovjeku, ali da
čovjek, osim ako gleda u Gospoda i vjeruje u Njega, neprestano radi na njihovom odvajanju. Prema tome, u
onoj mjeri u kojoj su ovo dvoje, dobro ljubavi ili milosrdnost, i istina mudrosti ili vjera, sjedinjeni u čovjeku,
u toj mjeri on postaje slika Božja, te biva uzdignut ka, i zatim, u nebo, gdje prebivaju anđeli. Na drugu
stranu, u onoj mjeri u kojoj su ovo dvoje rastavljeni od strane čovjeka, u toj mjeri on postaje slika Lucifera i
Zmaja, te biva bačen nadolje sa neba na zemlju, i nakon toga ispod zemlje, u pakao. Iz sjedinjenja ova dva
principa čovjekovo stanje postaje poput onog u stabla u proljeće kada su toplina i svjetlo prisutni u jednakoj
mjeri, te uzrokuju da ono pupa, cvjeta i daje plodove; ali od razdvajanja ovo dvoje čovjekovo stanje postaje
poput onog u stabla u zimu, kada se toplina povlači od svjetla, i uzrokuje [3] da stablo bude ogoljeno od sveg
svojeg lišća i zelenih izdanaka. Kada je duhovna toplina, što je ljubav, razdvojena od duhovnog svjetla, što je
mudrost, ili, što je ista stvar, kada je dobročinstvo razdvojeno od vjere, čovjek postaje poput kiselog ili trulog
tla, u kojem se legu crvi, a ako i proizvodi vegetaciju lišće biva uništeno najezdom nametnika. Jer
zavodljivosti ljubavi prema zlu, koje su u sebi žudnje, izbijaju, a razumijevanje, namjesto da ih pripitomi i
ograniči, ljubi ih, razmazuje i njeguje. Ukratko, razdvojiti ljubav i mudrost, ili dobročinstvo i vjeru, koje Bog
neprestano nastoji sjediniti, je, tako reći, kao lišiti čovjekovo lice crvenila, čime se na njemu pojavljuje smrtno
bljedilo; ili mu oduzeti njegov bijeli sjaj, ostavljajući jedino plamteće crvenilo. Ili je to kao raspuštanje bračne
veze između dva partnera, čime žena postaje kurva a muž preljubnik; jer ljubav ili dobročinstvo je poput
muža a mudrost i vjera poput žene. Kada su ovo dvoje odvojeni što slijedi je duhovni kurvarluk i preljub,
koji su krivotvorenje istine i izopačenje dobra.

42. Štoviše, treba također znati kako postoje tri stupnja ljubavi i mudrosti, i posljedično tome tri stupnja
života: i da je ljudski um u skladu sa ovim stupnjevima tako reći formiran u predjele. Život u najvišem
predjelu je na najvišem stupnju, u drugom predjelu na nižem stupnju, a u posljednjem predjelu na najnižem
stupnju. Ovi predjeli su u čovjeku otvoreni uzastopno. Posljednji predio, gdje je život na najnižem stupnju, je
otvoren za vrijeme ranog djetinstva do dječačke dobi, i to je ostvareno posredstvom znanja. Drugi predio,
gdje je život na višem stupnju, se otvara od dječačke dobi do mladosti, i to je ostvareno posredstvom
razmišljanja zasnovanog na znanju; a najviši predio, gdje je život na najvišem stupnju, se otvara od
mladenačke dobi do zrele dobi i naprijed, i to se ostvaruje posredstvom percepcije moralnih i duhovnih
istina. Nadalje treba znati da se savršenstvo života ne sastoji u razmišljanju, već u percepciji istine iz svjetla
istine. Iz ove činjenice se mogu odrediti različitosti u životu ljudi; jer postoje neki koji, čim čuju istinu,
percipiraju da je istina, i ovi su u duhovnom svijetu (njihovih misli što se tiče) reprezentirani sa orlovima.
Postoje oni koji ne percipiraju istinu odmah već zaključuju kako je to istina na osnovu potkrepljivanja koje je
zasnovano na prividima, i ovi su reprezentirani sa pticama pjevicama. Drugi opet prihvaćaju kako je istinito
ono što se tvrdi na osnovu autoritativne riječi, takvi su reprezentirani sa svrakama. Postoje opet ostali koji su
niti voljni niti uistinu sposobni percipirati istinu, već jedino neistinu, pošto se nalaze pod tim obmanjujućim
svjetlom na kojem neistina izgleda kao istina a istina ili kao nešto skriveno iznad njihovih glava u gustom
oblaku, ili kao meteor, ili čak kao neistina, i njihove misli su reprezentirane sa noćnim pticama, a njihov
govor sa sovama kreštalicama. Oni među njima koji su potvrdili svoje neistine, ne mogu podnijeti čuti istinu;
i čim bilo kakva istina dosegne njihove uši oni je odbijaju sa gnušanjem poput želuca koji, pošto je ispunen
kiselinom, sa gađenjem odbija hranu.

(5) BÌT LJUBAVI JE VOLJETI DRUGE PORED* SEBE SAMOGA, ŽELJETI SJEDINJENJE SA NJIMA, I
SEBE POSVETITI NJIHOVOJ SREĆI.

43. Postoje dvije stvari koje čine Božju bìt, naime, Ljubav i Mudrost i postoje tri stvari koje čine bìt Njegove
ljubavi, voljeti druge pored sebe samoga, željeti sjedinjenje sa njima, te sebe posvetiti njihovoj sreći. Iste tri
stvari također čine bìt Njegove mudrosti, pošto, kako je ukazano gore, Ljubav i Mudrost čine jedno u Bogu:
dok Ljubav želi te stvari, Mudrost ih ostvaruje.
[2] Prva sastavnica ljubavne bìti, voljeti druge pored sebe samoga, se prepoznaje po Božjoj ljubavi prema
cijeloj ljudskoj rasi; i poradi njih Bog voli sve stvari što je stvorio, pošto su one sredstva (do cilja). Sve osobe i
sve stvari u svemiru su izvan Boga pošto su konačne, a Bog je beskonačan. Pa ipak Božja ljubav pristupa i
proteže se ne samo na dobre ljude i stvari, već također i na zle ljude i stvari; posljedično tome, ne samo na
osobe i stvari na nebu, već također i one u paklu; stoga ne samo prema Michaelu i Gabrielu, već također i
prema Vragu i Sotoni, jer Bog je svugdje, i od vječnosti u vječnost isti. On također kaže kako:
46
‘On čini da Njegovo sunce sjaji i dobrima i zlima, i kako šalje kišu i pravednima baš kao i
nepravednima.’ Matej 5:45.

[3] Razlog, međutim, zašto su zle osobe i stvari i dalje zle počiva u samim subjektima i objektima, pošto
oni ne primaju Božju Ljubav kakva ona jest, već u skladu sa njihovom vlastitom prirodom, na isti način kao
što trn i kopriva primaju toplinu od sunca i kišu sa neba.
Druga sastavnica bìti Božje ljubavi, želja da se sjedini sa drugima, se može prepoznati po Njegovom
sjedinjavanju sa anđeoskim nebom, sa Crkvom na Zemlji, sa svakim pojedincem tamo, i sa svakim dobrom i
istinom koje ulazi u i čini čovjeka i Crkvu. Štoviše, ljubav promatrana u sebi nije ništa drugo nego težnja za
sjedinjenjem; prema tome, kako bi se ovaj cilj ljubavne bìti mogao ostvariti, Bog je stvorio čovjeka na Svoju
sliku, slična Sebi, sa kojim bi se sjedinjenje moglo ostvariti. Da je Božanska ljubav uvijek usmjerena prema
ovom sjedinjenju je očigledno iz Gospodnjih riječi:

‘Kako On žudi da mogu biti jedno, On u njima i oni u Njemu, i da Božja ljubav može biti u njima.’
Ivan 17:21-23, 26.

[4] Treća sastavnica bìti Božje ljubavi, (što je) usrećivati druge ljude, se prepoznaje po vječnom životu, ili
beskrajnom blaženstvu, sreći i veselju, koje On daje onima koji primaju Njegovu ljubav. Jer kao što je Bog
sâma Ljubav, On je također i sâmo blaženstvo, pošto svaka ljubav izdiše ono što je ugodno, a Božanska
ljubav izdiše samo blaženstvo, sreću i veselje navijeke. Time Bog usrećuje anđele iz Sebe, a također i ljude
nakon smrti, posredstvom sjedinjenja sa Njima.

*’Pored sebe samoga’; izvorni tekst čita ‘izvan (sebe samoga)’ čime se hoće reći (smisao čega je) ‘ljubavlju koja
za svoj cilj nema svoju vlastitu, već sreću drugih’; primj.prev.

44. Da je ovo priroda Božanske ljubavi može se percipirati iz njezine sfere, koja prožima svemir i koja na
svakog djeluje u skladu sa njegovim stanjem. Posebice djeluje na roditelje, nadahnjujući ih sa nježnom
ljubavlju prema njihovoj djeci, koja su ‘izvan’ njih samih, i sa željom da budu sjedinjeni sa njima, i da ih
usrećuju iz sebe. Ova sfera Božanske ljubavi djeluje ne samo na dobre već također i na zle, i ne samo na ljude
već također i na životinje i ptice svake vrste. Štó majka razmišlja, nakon što je porodila svoje dijete, nego
kako bi se mogla, tako reći, sjediniti sa njime i pobrinuti se za njegovu dobrobit? Koju drugu brigu ima ptica,
kada je izlegla svoje piliće, nego ih njegovati pod svojim krilima, i ljubavlju ih hraniti iz njezinih vlastitih
usta? Štoviše, dobro je poznato da čak i guje i zmije otrovnice vole svoje potomstvo. Ova univerzalna sfera
posebice djeluje na one koji primaju Ljubav Božju, poput onih koji vjeruju u Boga i ljube svoga bližnjega: kod
njih je dobročinstvo slika te ljubavi. Čak i prijateljstvo među ljudima koji nisu dobri oponaša takvu ljubav, jer
svaki prijatelj na stol pored prijatelja kojeg je pozvao iznosi najbolje što ima, ukazuje mu gostoprimstvo i
nudi mu svoje usluge. Iz istog izvora također izvire ona suosjećajna čežnja ljudi istomišljenika za
međusobnim sjedinjenjem. Nadalje, ta ista Božanska sfera djeluje na nežive stvari, poput stabala ili biljaka, ali
kroz sunce ovoga svijeta posredstvom njegove topline i svjetla; jer toplina, koja se izvani ih prožimajući
sjedinjuje sa njima, te uzrokuje da pupaju, cvjetaju i donose plod, odgovara životinjskoj sreći. Ovo je funkcija
sunčeve topline pošto ona korespondira sa duhovnom toplinom, što je ljubav. Primjeri ovog se mogu vidjeti
u ‘uzdignuću’* minerala u korisne oblike i njihovoj posljedičnoj dragocjenosti.

*‘Uzdignuće’ = termin koji se koristio u ranoj kemiji za transformaciju elemenata u druge forme, recimo
formiranje dijamanta iz ugljika; primj. prev.

45. Iz ovog opisa bìti Božanske ljubavi se kontrastom može vidjeti priroda vražje ljubavi. To je ljubav prema
sebi: ona se naziva ljubavlju, iako promatrana u sebi nije ništa drugo nego mržnja; jer ne voli nikog drugog
osim sebe, i ne žudi se sjediniti (sa njima) za njihovu dobrobit, već jedino za svoju vlastitu. Iz svoje
najunutarnije prirode ona neprestano teži vladati nad svima, posjedovati svačiju imovinu, te naposljetku biti
obožavana poput Boga. Iz ovog razloga stanovnici pakla ne priznaju Boga, već kao bogove priznaju one koji
su moćniji od drugih; stoga oni obožavaju inferiornije i superiornije, ili manje i veće bogove sukladno stupnju
njihove moći. Pošto svatko tamo u svome srcu nosi ovu žudnju za vlašću, on izgara od mržnje protiv onih
koji su pod njegovom upravom; i gleda na njih kao na bezvrijedne robove, razgovarajući kurtoazno sa njima
sve dok ga obožavaju, dok je istovremeno gnjevno raspaljen protiv svih drugih, kao što je uistinu iznutra u
svome srcu i protiv svojih vlastitih obožavatelja. Jer ova ljubav prema sebi je poput ljubavi među lopovima,
koji prikazuju najnježnije znakove međusobnih naklonosti kada su angažirani u njihovim haranjima, ali koji
izgaraju od žudnje pobiti svoje saveznike i dokopati se njihovog dijela u pljački. U onom predjelu pakla gdje
47
je na vlasti, ova ljubav uzrokuje da njezine požude iz daljine izgledaju poput različitih vrsta divljih zvijeri,
neke poput lisica i leoparda, neke kao vukovi i tigrovi, a neke kao krokodili i zmije otrovnice. Također
uzrokuje da se pustinje gdje žive sastoje jedino od nakupina kamenja ili čistog šljunka, koje su ispresjecane sa
močvarama prepunim kreketanja žaba, dok iznad njihovih bijednih nastambi prelijeću ptice, žalosno
kriješteći. Ta stvorenja su ono što predstavljaju Ochim, Tziim i Ijim, koji su spomenuti u Proročkim Knjigama
Riječi gdje je tema ljubav koja želi vladati nad drugima koja izvire iz ljubavi prema sebi; Izaija 13:21; Jeremija
50:39; Psalam 74:14.

(6) OVE KARAKTERISTIKE BOŽANSKE LJUBAVI SU BILE UZROK STVARANJA SVEMIRA, A


ONE SU I RAZLOG NJEGOVOG OČUVANJA.

46. Da su ove tri sastavnice bìti Božanske ljubavi bile uzrok stvaranja svemira se može jasno vidjeti iz
njihovog pažljivog proučavanja. Da je prva, koja je voljeti druge izvan sebe, bila uzrok je očigledno iz
svemira, koji je izvan Boga kao što je svijet izvan sunca, a kome može pružiti Svoju ljubav, i u kojem može
prakticirati Svoju ljubav i posljedično odmor; kao što je zapisano da se Bog, nakon što je stvorio nebo i
zemlju, odmarao; i na ovaj način je nastao Šabat. Postanak 2:2, 3. Da je druga, koja je žudnja da bude jedno sa
njima, bila uzrok stvaranja je očigledno iz stvaranja čovjeka na sliku i naličje Božje. Pod time se misli da je
čovjek bio stvoren kao forma koja može od Boga primiti ljubav i mudrost, tako da se On može sjediniti sa
čovjekom i, njega radi, sa cijelim svemirom i svime u njemu, pošto ovi nisu ništa drugo nego sredstva (do
cilja); jer sjedinjenje sa konačnim uzrokom također uključuje sjedinjenje sa posrednim uzrocima. Da su sve
stvari bile stvorene poradi čovjeka je očigledno iz Knjige Stvaranja, ili Postanka, 1:28, 29, 30. Da je treća
sastavnica bìti Božanske ljubavi, koja je druge usrećivati iz sebe, uzrok Stvaranja je očigledno iz anđeoskog
neba, koje je osigurano svakom čovjeku koji primi ljubav Božju, gdje sve usrećuje jedino Bog. Ove tri
sastavnice bìti Božje ljubavi su također razlog očuvanja svemira, jer očuvanje je neprestano stvaranje, baš kao
što je izdržavanje neprestano postojanje; a kako je Božanska Ljubav iz vječnosti u vječnost ista, ona jeste i
ostaje u svijetu nakon njegovog stvaranja onakva kakva je bila kada je svijet bio stvoren.

47. Ako se ove stvari razumiju na ispravan način može se vidjeti kako je svemir od početka do kraja jedna
skladna cjelina, djelo koje sadrži krajnje svrhe, uzroke, i posljedice koji su nerazvrgljivo zajedno povezani.
Pošto u svakoj ljubavi postoji krajnja svrha, i pošto u svoj mudrosti postoji promicanje te krajnje svrhe kroz
posredne uzroke i njihovim posredstvom do posljedica, koje su primjene, slijedi da je svemir jedno
sveobuhvatno djelo Božanske Ljubavi, Božanske Mudrosti, i Primjena, i tako djelo u potpunosti povezano od
prve do posljednje stvari u njemu. Da se svemir sastoji od neprekinutog niza primjena, koje su proizvedene
od strane mudrosti a pokrenute od strane ljubavi, se može vidjeti kao u ogledalu od strane svakog mudrog
čovjeka kada stekne generalnu ideju o stvaranju svemira, i na tom svjetlu razmatra njegove pojedinosti. Jer
pojedinosti sebe prilagođavaju svojoj vlastitoj generalnoj ideji, koja ih organizirano raspoređuje i uređuje. Da
je to tako će biti dalje ilustrirano u onome što slijedi.

MEMORABILIA.

48. Iznad rečenom će sada biti nadodano ovo duhovno iskustvo.


Jednom sam razgovarao sa dva anđela, jednim iz istočnog neba i drugim iz južnog. Kada su
percipirali da sam meditirao o tajnama mudrosti koje su uključene u ljubav, zapitali su da li sam išta znao o
školama mudrosti u njihovom svijetu. Na moj odgovor kako još nisam, oni rekoše: ‘Postoji nekoliko njih gdje
se oni, koji ljube istine iz duhovnog osjećaja, ili istine zato što su istine i sredstva uz pomoć kojih se postiže
mudrost, na određen znak zajedno susreću, i raspravljaju te odlučuju o stvarima koje zahtjevaju više od
obične pažnje.’ Oni su me onda uzeli za ruku govoreći: ‘Pođi sa nama, i vidjet ćeš i čuti, jer danas je bio dan
znak za sastajanje.’ Bio sam vođen preko ravnice do brežuljka, u čijem podnožju se nalazila avenija palminog
drveća koja se protezala sve do vrha. Zašli smo u tu aveniju i popeli se, i na vrhu ili vrhuncu brežuljka je bio
šumarak pod čijim stablima je zemlja bila podignuta tako da formira određenu arenu, sa glatkim podijom od
malog obojanog kamenja. Oko njega su u kvadratno raspoređena bila sjedišta na kojima su sjedili ljubitelji
mudrosti, a u centru arene je bio stol na kojem je bio položen zapečaćen papir.
[2] Oni koji su tamo sjedili su nas pozvali posjesti se na i dalje neokupirana mjesta, ali sam ja odgovorio:
‘Ovdje su me doveli dva anđela da bi vidio i čuo a ne da bi sjedio.’ Dva anđela su onda odšetala do stola na
sredini podija, te su, otvarajući pečat na papiru, pročitali onima koji su sjedili tajne mudrosti koje su bile
zapisane na papiru a koje su oni sada trebali raspravljati i otkriti. Ove su bile zapisane od strane anđela
48
trećeg neba i položene na stol. One su se sastojale od tri teme, od kojih je prva bila, Što predstavlja Božja slika a
što naličje Božje po kojima je čovjek bio stvoren? Druga je bila, Zašto čovjek prilikom rođenja nema nikakvo znanje o
bilo kojoj ljubavi, dok su zvijeri i ptice, bile one plemenite ili podle, rođene u znanju o svim njihovim ljubavima? Treća
je bila, Što predstavlja drvo života, što drvo poznanja dobra i zla, a što jedenje njihovih plodova? Ispod toga je bilo
zapisano: ‘Vaše odgovore na ova tri pitanja kombinirajte u jedan, zapišite ga na novi komad papira i zatim
odložite na stol, i mi ćemo ga pogledati. Ako vaša odluka bude dobro odmjerena i pravedna, svaki od vas će
biti nagrađen sa nagradom mudrosti.’ Pročitavši ove riječi dva anđela su se povukla te su bila odnešena u
svoje vlastito nebo. Nakon toga su oni na sjedištima započeli raspravljati i razmatrati prijedloge koji su bili
postavljeni pred njih. Govorili su po redu, najprije oni koji su sjedili na sjeveru, onda oni na zapadu, zatim
oni na jugu, i konačno oni na istoku. Započeli su sa prvom temom rasprave, naime, ‘Što predstavlja Božja slika
a što naličje Božje po kojima je čovjek bio stvoren? Najprije su pred svima bile pročitane ove riječi iz Knjige
Postanka:

‘Bog reče, Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična:… Tako Bog na svoju vlastitu sliku stvori
čovjeka, na sliku Božju On ga stvori.’ Postanak 1:26, 27.

‘U dan kad je Bog stvorio čovjeka, na Svoju sliku ga je stvorio.’ Postanak 5:1.

[3] Oni koji su sjedili na sjevernoj strani su govorili prvi, i rekoše: 'Slika Božja i naličje Božje su dva života
koja je Bog dahnuo u čovjeka, koja su život volje i život razumijevanja; jer stoji zapisano:

'Jehova Bog je u njegove nosnice dahnuo dah života, i čovjek je postao živa duša.' Postanak 2:7.

Čini se kako ove riječi znače da je u njega bila dahnuta volja za dobrom i percepcija istine, i tako duša života;
a pošto je život u njega bio dahnut od strane Boga, sličnost i naličje predstavljaju integritet ljubavi i mudrosti,
te pravde i prosudbe u njemu.' Oni koji su sjedili na zapadu su se složili sa ovim mišljenjem, ali sa ovim
dodatkom, da je stanje integriteta nadahnuto u njega od strane Boga pri stvaranju od tada uvijek i neprestano
od strane Boga nadahnuto u čovjeka; ali da je u [4] čovjeku kao u primatelju, i čovjek je, kao primatelj, slika i
naličje Boga. Nakon toga, treći po redu, oni koji su sjedili na jugu, rekoše: 'Slika Božja i naličje Božje su dvije
različite stvari, ali su u čovjeku ujedinjene pri stvaranju; i mi vidimo, kao pomoću određenog unutarnjeg
svjetla, da se slika Božja može uništiti od strane čovjeka; ali ne naličje Božje. Ovo se vidi na osnovu činjenice
da je Adam zadržao naličje Božje nakon što je izgubio sliku, jer rečeno je nakon izopćenja:

'Evo, čovjek je postao kao jedan od nas, znajući dobro i zlo.' Postanak 3:22;

i kasnije se on naziva naličjem Božjim, a ne slikom Božjom, Postanak 5:1. Ali ostavimo našim prijateljima koji
sjede na istoku, i prema tome su u višem svjetlu, da kažu što je točno slika Božja, a što naličje Božje.'
[5] Onda nakon tišine, ustadoše oni što su sjedili na istoku; i gledajući u Gospoda zauzeše svoja sjedišta
te rekoše: 'Slika Božja je primatelj Boga; a pošto je Bog sâma Ljubav i sâma Mudrost, slika Božja je posljedica
primanja ljubavi i mudrosti od Boga u čovjeku. Drugačije rečeno, naličje Božje je savršena sličnost i potpuni
privid kao da ljubav i mudrost jesu u čovjeku i tome su posljedično u potpunosti njegovi vlastiti; jer on onda
osjeća baš kao da voli sam od sebe i da je mudar sam od sebe; dok on ni jednu od ovih stvari ne čini sam od
sebe, već od Boga. Bog jedini ljubi iz Sebe i mudar je iz Sebe, pošto je Bog sâma Ljubav i sâma Mudrost.
Sličnost ili privid da su ljubav i mudrost, ili dobrota i istina, u čovjeku kao njegovi vlastiti ga čini čovjekom, i
omogućava mu sjediniti se sa Bogom, i tako živjeti zauvijek. Otud slijedi da je čovjek čovjek pošto je
sposoban željeti dobro i razumjeti istinu, u potpunosti kao sam od sebe, a ipak znati i vjerovati da su dobro i
istina od Boga; jer kako ovo zna i vjeruje, Bog u njega usađuje Svoju sliku. Bilo bi drugačije ako bi vjerovao
da su ljubav i mudrost njegovi a ne od Boga.'
[6] Izgovorivši ove riječi, a nadahnuti gorljivošću prema istini, nastavili su kako slijedi: 'Kako čovjek
može primiti ikakvu ljubav i mudrost, zadržati ih te ih predati dalje ako to ne osjeća kao svoje vlastito? Kako
može biti sjedinjenja sa Bogom posredstvom ljubavi i mudrosti ako na čovjekovoj strani nema nečeg
razmjernog da bi ostvarilo sjedinjenje? Jer bez razmjernosti nikakvo sjedinjenje nije moguće. Što je nužno za
sjedinjenje je da čovjek treba voljeti Boga i činiti stvari koje su od Boga kao sam od sebe, a ipak vjerovati da to
čini od Boga. Štoviše, kako čovjek može živjeti vječno ako nije sjedinjen sa vječnim Bogom? I posljedično
tome kako [7] čovjek može biti čovjek ako u sebi nema tu sličnost? 'Svi su se složili sa ovim riječima i rekoše:
'Neka naš zaključak bude izvučen u skladu sa ovim osjećajima.' To su oni učinili kako slijedi: 'Čovjek je
primatelj Boga, a primatelj Boga je slika Božja; a pošto je Bog sâma Ljubav i sâma Mudrost, čovjek je primatelj
ovih, a primatelj postaje naličje Božje u onoj mjeri u kojoj Ga prima. Nadalje, čovjek je naličje Božje pošto u
49
sebi osjeća da su stvari koje su u njemu od Boga poput njegovih vlastitih. Ipak on je slika Božja od tog naličja
jedino u onoj mjeri u kojoj priznaje da ljubav i mudrost, ili dobro i istina u njemu nisu njegovi vlastiti, i
posljedično nisu od njega samog, već da su jedino u Bogu, i posljedično tome od Boga.'
[8] Nakon toga su prešli na drugi predmet razmatranja: Zašto čovjek prilikom rođenja nema nikakvo znanje o
bilo kojoj ljubavi, dok su zvijeri i ptice, bile one plemenite ili podle, rođene u znanju o svim njihovim ljubavima? Oni
su zatim najprije potvrdili istinu ove tvrdnje putem različitih razmatranja. Onda su kao primjer naveli slučaj
čovjeka koji je rođen bez ikakvog znanja, čak bez znanja u svezi bračne ljubavi. Zatim su napravili
istraživanje i od istražitelja otkrili kako malo dijete po prirođenom znanju ne pozna čak ni grudi svoje majke,
već da to nauči od svoje majke ili dojilje na način da ga se postavi na grudi; te da ono jedino zna kako sisati
nakon što je to naučilo neprestanim sisanjem na grudima svoje majke. Nakon toga ne zna kako hodati, ili
kako praviti artikulirane zvukove na bilo kojem ljudskom jeziku, ili čak kako izraziti svoje osjećaje kao što to
čine zvijeri. Štoviše, ne zna ni koja hrana je za njega prikladna, kao što to znaju zvijeri, već hvata sve što mu
se nađe na putu, čisto ili nečisto, i stavlja u svoja usta. Istražitelji su također rekli da bez poduke čovjek ne
zna apsolutno ništa o seksualnoj ljubavi; te da čak ni djevojke i mladići nemaju takvo znanje ukoliko ga
instrukcijom ne dobiju od drugih. Ukratko, čovjek se rađa tjelesan poput crva, a takav i ostaje, ukoliko od
drugih ne stekne znanje, razumijevanje i mudrost.
[9] Nakon toga su dokazali kako su zvijeri, i plemenite i opake, kao i životinje na Zemlji, ptice nebeske,
gmazovi, ribe i insekti, rođeni sa svim znanjem o ljubavima njihova života, znanjem u svezi njihove
prehrane, prebivališta, seksualne ljubavi, propagiranja njihove vrste i podizanja njihovih mladih. Ove stvari
su dokazali uz pomoć prekrasnih stvari iz svoga sjećanja o onome što su vidjeli, čuli ili pročitali u prirodnom
svijetu gdje su prethodno živjeli, i gdje ne postoje reprezentacije već stvarne zvijeri. Kada je istina ove tvrdnje
bila na ovaj način dokazana, oni su svoje umove okrenuli ka istraživanju i otkrivanju razloga uz pomoć kojih
bi mogli riješiti i objasniti ovu tajnu. Svi oni rekoše kako sve ove stvari može jedino prouzročiti Božanska
Mudrost, sa ciljem da bi čovjek mogao biti čovjek i da bi zvijer mogla biti zvijer; i da je na taj način čovjekovo
nesavršenstvo prilikom njegovog rođenja u stvari njegovo savršenstvo, dok je savršenstvo zvijeri pri
njihovom rođenju, u stvari njihovo nesavršenstvo.
[10] Zatim su oni na sjeveru najprije izrazili svoja gledišta, i rekoše: 'Čovjek je rođen bez znanja tako da bi
bio sposoban steći svo znanje. Ako bi, međutim, bio rođen sa znanjem on ne bi bio sposoban steći nikakvo
drugo znanje pored onog koje mu je prirođeno, i prema tome ne bi bio u stanju sebi pripojiti nikakvo znanje.
Ovo su ilustrirali uz pomoć sljedeće usporedbe. 'Čovjek je pri svom rođenju najprije poput zemlje u koju
nikakvo sjeme nije bilo posijano, ali koja može primiti svakojako sjemenje, prouzročiti njihov rast i donijeti
plod. Zvijeri su pak s druge strane poput zemlje u koju je svo sjemenje već posađeno i koja je prekrivena sa
poljskom travom i travama. Ova zemlja ne prima više ni jedno drugo sjeme osim onog koje je već bilo
posijano; a ako bi kojim slučajem primila neko drugo sjeme ono bi bilo ugušeno. Iz tog razloga čovjeku
trebaju mnoge godine da dosegne zrelost, i tijekom tog vremena se može kultivirati poput zemlje, i donositi,
tako reći, svaku vrstu žita, cvijeća i drveća. Zvijer, međutim, doseže zrelost u samo nekoliko godina, tijekom
kojih ne može biti kultivirana da bi proizvela bilo što osim onog što joj je bilo prirođeno.'
[11] Sljedeći su govorili oni na zapadnoj strani, i rekoše: 'Čovjek se ne rađa sa znanjem, poput zvijeri, već
pri rođenju dobija sposobnost i sklonost, sposobnost saznavanja i sklonost ljubiti; i to ne samo ljubiti štogod
ima veze sa njim samim i svijetom, već također i sve ono što se odnosi prema Bogu i nebu. Posljedično tome,
čovjek je pri rođenju organizam, koji najprije živi jedan nesiguran način života, koristeći se vanjskim ali ne i
unutarnjim osjetilima, sa ciljem da bi mogao živjeti jedan život stalno rastuće potpunosti, te postati najprije
prirodan, onda racionalan, i konačno duhovan čovjek. Ovo ne bi bilo moguće ako bi mu, kao u slučaju
zvijeri, njegovo znanje i njegove ljubavi bile prirođene. Jer takvo znanje i ljubav bi ograničili njegov
napredak, dok prirođene sposobnosti i naklonosti ne postavljaju nikakva ograničenja, i tako se čovjek može
usavršavati u znanju, inteligenciji, i mudrosti do u vječnost.'
[12] Oni na južnoj strani su preuzeli predmet rasprave te rekoše: ‘Čovjeku je nemoguće da sam od sebe
stekne ikakvo znanje, već ga mora zadobiti od drugih, pošto njemu ni jedno znanje nije prirođeno. Štoviše,
kako sam od sebe ne može steći nikakvo znanje, on isto tako ne može steći nikakvu ljubav, jer tamo gdje
nema znanja nema ni ljubavi, pošto su znanje i ljubav nerazdvojivi drugovi. Oni se ne mogu više razdvojiti
nego volja i razumijevanje, ili osjećaj i misao, ili pak supstanca i forma. Prema tome, kako čovjek zadobija
znanje od drugih, ljubav mu se pridružuje poput pratioca. Univerzalna ljubav kojom se pridružuje je ljubav
prema znanju, a nakon toga ljubav prema razumijevanju i mudrosti.
[13] Čovjek jedini, ali ne i zvijeri, ima ove ljubavi, i one u njega utječu od Boga. Mi se sa našim prijateljima
na zapadnoj strani također slažemo da čovjek nije rođen u nikakvoj ljubavi, i posljedično tome, sa nikakvim
znanjem, već da se rađa jedino sa sklonošću da ljubi, i posljedično tome sa sposobnošću primanja znanja, i to
zaista ne od sebe samog, već od drugih, to jest, kroz druge: ‘kroz druge’ pošto ni ovi nisu ništa stekli sami od
sebe, već izvorno od Boga. Mi se također slažemo sa našim prijateljima na sjevernoj strani da je čovjek, pri
50
rođenju, poput zemlje u kojoj ni jedno sjeme nije bilo posijano, ali u koju može biti posađeno svakojako
sjemenje, i dobro i loše. Iz tog razloga je čovjek bio nazvan homo od humus, ‘zemlja’ te Adam od Adama, što
također znači ‘zemlja’. Mi ovome međutim dodajemo da su zvijeri rođene sa svakojakim prirodnim
ljubavima, i posljedično tome sa svim znanjima koja im pripadaju. Pa ipak na osnovu ovog znanja oni nisu u
stanju primjenjivati nikakvu sposobnost spoznaje, razmišljanja, razumijevanja, niti postaju mudre; već su od
strane svoje ljubavi prisiljene skoro kao slijepi ljudi koje ulicama vode njihovi psi, pošto su one slijepe po
pitanju intelektualnog vida; ili radije, one su poput mjesečara, koji u svemu djeluje naslijepo, i čije mentalne
sposobnosti u potpunosti spavaju.’
[14] Posljednji su progovorili oni na istoku, i rekoše: ‘Mi se slažemo sa izjavama naše braće, naime, da
čovjek sam od sebe ne zna ništa, već jedino od drugih i kroz druge, sa ciljem kako bi mogao shvatiti i priznati
da svo njegovo znanje, inteligencija i mudrost dolaze od Boga; u suprotnom čovjek ne bi mogao biti rođen i
začet od Boga, te postati Njegovom slikom i naličjem. Jer on postaje Božjom slikom kako priznaje i vjeruje da
su svo dobro ljubavi i dobročinstva i sva istina mudrosti i vjere koje je primio te nastavlja primati, od Boga, i
da ništa od svega toga nije od njega samog; a on je naličje Božje u tome da u sebi primjetno percipira ove
stvari kao da jesu njegove. On tako osjeća pošto nije rođen sa znanjem, već ga zadobija; a što čovjek zadobija
njemu izgleda kao da pripada njemu samome. Bog mu dodjeljuje ovaj osjećaj kako bi mogao biti čovjek a ne
zvijer. Pošto posredstvom njega želi, razmišlja, ljubi, zna, razumije i postaje mudar kao sam od sebe, on
zadobija znanje, uzvisuje ga do inteligencije te ga, korištenjem, pretvara u mudrost. Na ovaj način Bog
sjedinjuje čovjeka sa Sobom i čovjek sebe sjedinjuje sa Bogom. Ovo bi bilo nemoguće da Bog nije osigurao da
čovjek bude rođen u potpunom neznanju.’
[15] Nakon ove izjave su svi žudjeli za time da se iz izraženih gledišta izvuče zaključak, što je bilo
učinjeno kako slijedi: ‘Čovjek je rođen bez znanja kako bi mogao steći svo znanje, napredovati do
inteligencije i odatle do mudrosti. On pri rođenju nema nikakvu ljubav da bi posredstvom inteligentnog
korištenja znanja mogao steći svu ljubav; a posebice da bi mogao steći Božju ljubav posredstvom ljubavi
prema bližnjemu, i na taj način se mogao sjediniti sa Bogom, i posljedično postati čovjek i živjeti zauvijek.’
[16] Nakon toga su uzeli papir i pročitali treći predmet istraživanja, koji je bio: Što predstavlja drvo života,
što drvo poznanja dobra i zla, a što jedenje njihovih plodova? Kako je ovo neuobičajeno teška tema, svi su
zahtjevali kako nju trebaju objasniti oni na istoku, pošto su oni na istoku u plamenom svjetlu koje je mudrost
ljubavi. Ovu mudrost predstavlja vrt Edenski, u kojeg su bila posađena ova dva stabla. Oni su odgovorili:
‘Izrazit ćemo naša stajališta, ali kako čovjek ne izvodi ništa od sebe već od Boga, govorit ćemo od Njega, ali
ipak kao od sebe samih.’ Oni su onda govorili kako slijedi: ‘Stablo predstavlja čovjeka, a njegovi plodovi
dobro života. Otud je drvetom života predstavljen čovjek koji živi od Boga; a pošto ljubav i mudrost, i
dobročinstvo i vjera, ili dobro i istina, čine Božji život u čovjeku, stablom života je predstavljen čovjek koji te
kvalitete ima od Boga, i koji posljedično tome ima vječni život. Isto je predstavljeno sa stablom života sa
kojeg će biti dozvoljeno jesti. Apokalipsa 2:7; i 22:2, 14.
[17] Stablom poznanja dobra i zla je predstavljen čovjek koji vjeruje kako živi sam od sebe, a ne od Boga;
stoga da su ljubav i mudrost, dobročinstvo i vjera, to jest, dobro i istina, u čovjeku kao njegovi vlastiti, a ne
Božji. On to vjeruje pošto misli i želi, govori i djeluje prividno kao sam od sebe; a pošto čovjek putem takvog
vjerovanja sebe uvjeri da je bog, zmija je prema tome rekla:

‘Bog zna da će u dan kad sa njega jedete, vaše oči biti otvorene, i bit ćete kao Bog, poznavajući
dobro i zlo.’ Postanak 3:5.

[18] Jedenjem sa tih stabala je predstavljeno primanje i pripijanje; jedenjem sa stabla života, primanje
vječnog života, a jedenjem sa stabla poznanja dobra i zla, primanje vječne smrti ili prokletstvo. Zmija
predstavlja vraga s obzirom na ljubav prema sebi i ponos spram vlastite inteligencije. Ljubav prema sebi je
vlasnik tog stabla, i ljudi koji su u ponosu te ljubavi su takva stabla. Oni koji vjeruju kako je Adam bio mudar
i činio dobro sam od sebe, te da se nalazio u stanju integriteta, su dakle u velikoj zabludi, s obzirom da je
Adam osobno bio izopćen (baš) zbog tog vjerovanja; jer baš to predstavlja jedenje sa stabla poznanja dobra i
zla. Iz ovog razloga je propao iz stanja integriteta kojeg je uživao dok je vjerovao kako je bio mudar i činio
dobro od Boga, a ne sam od sebe; jer baš to predstavlja jedenje sa stabla života. Gospod jedini je, kada je bio u
svijetu, bio mudar i činio dobro Sam od Sebe, pošto je u Njemu bilo sâmo Božanstvo, i bilo je Njegovo od
rođenja; On je prema tome također Svojom vlastitom silom postao Iskupitelj i Spasitelj.’
[19] Na osnovu ovih argumenata su došli do ovog zaključka: ‘Stablo života, i stablo poznanja dobra i zla, i
jedenje sa njih označavaju da je Bog u čovjeku njegov život, a Njegovo prisustvo donosi nebo i vječni život;
ali za čovjeka je smrtonosno ukorijenjeno vjerovanje kako njegov život nije Bog već sam čovjek, i to donosi
pakao i vječnu smrt, što je naznačeno prokletstvom.’

51
[20] Nakon ovog su pogledali u papir kojeg su anđeli ostavili na stolu, i pročitali što je bilo napisano kao
postskriptum: ‘Sjedinite ova tri u jedan opći zaključak.’ Kada su ih sjedinili ugledaše kako ovi formiraju
skladan slijed kojeg su izrazili na sljedeći način: ‘Čovjek je tako bio stvoren da bi od Boga mogao primiti
ljubav i mudrost, pa ipak uz potpun privid kao da su oni njegovi vlastiti, i to zbog primitka i sjedinjenja; i
stoga se čovjek ne rađa sa nikakvom ljubavi, niti ikakvim znanjem, on čak nema ni sposobnost ljubiti i sam
od sebe postati mudar. Prema tome, ako pripiše sve dobro ljubavi i svu istinu mudrosti Bogu, on postaje živ
čovjek; ali ako ih pripiše sebi, on postaje mrtav čovjek.’ Ovo su napisali na novi komad papira i ostavili na
stolu; i iznenada su se u blistavom oblaku pojavili anđeli, i odnijeli papir u nebo. Kada je tamo bio pročitan
oni koji su sjedili na stolicama su začuli riječi odobravanja. Odmah se pojavio jedan koji je kao doletio sa
neba, imao je dva krila oko njegovih stopala i dva oko njegovih sljepoočnica, donoseći nagrade koje su se
sastojale od odora, kapa i lovorovih vijenaca. Kada se spustio dao je onima koji su sjedili na sjevernoj strani
odore opalne boje, onima na zapadnoj odore grimizne boje, onima na južnoj kape koje su na svojim
rubovima bile ukrašene zlatnim trakama i biserjem, a na vrhu lijeve strane iskićene sa dijamantima brušenim
u obliku cvijeća; ali onima na istoku je dao lovorove vijence sa rubinima i safirima među lišćem. Onda,
odlikovani sa ovim nagradama, svi oni radosno odoše kući napuštajući školu mudrosti.

SVEMOĆ, SVEZNANJE, I SVEPRISUTNOST BOGA.

49. Obrađivali smo Božansku Ljubav i Božansku Mudrost, i ukazali kako su ovo dvoje Božanska Bìt. Sada
ćemo obrađivati svemoć, sveznanje i sveprisutnost Boga, jer ovo troje proizlaze iz Božanske Ljubavi i
Mudrosti na isti način kao što su sunčeva sila i prisustvo u ovom svijetu, i svakom njegovom dijelu, prisutni
posredstvom njegove topline i svjetla. Također, toplina iz Sunca duhovnog svijeta, u čijem se središtu nalazi
Jehova Bog, je u svojoj bìti Božanska Ljubav, a svjetlo odatle je, u svojoj bìti, Božanska Mudrost. Iz ovog je
jasno da, kao što beskonačnost, neizmjernost, i vječnost pripadaju Božanskom Bitku, tako svemoć, sveznanje
i sveprisutnost pripadaju Božanskoj Bìti. Ali kako ove tri karakteristike Božanske Bìti nisu do sada bile
shvaćene, jer sistem njihove aktivnosti u skladu sa zakonima reda nije bio poznat, one će biti objašnjene u
odvojenim člancima kako slijedi:

(1) Svemoć, sveznanje, i sveprisutnost su svojstva Božanske Mudrosti od Božanske Ljubavi.

(2) Svemoć, sveznanje i sveprisutnost Boga se ne mogu razumjeti ukoliko se ne zna što je red; i ako
nije poznato da Bog jest red, i da je prilikom stvaranja On uveo red u svemir i u sve njegove dijelove.

(3) Svemoć Božja, u svemiru i svim njegovim djelovima, postupa i djeluje u skladu sa zakonima
Njegovog reda.

(4) Bog je sveznajući, to jest, On percipira, vidi, i zna sve stvari, čak one najsitnije, koje su učinjene u
skladu sa redom, a od njih također i sve što god je učinjeno protivno redu.

(5) Bog je Sveprisutan u svim stvarima Svog reda, od prve do posljednje.

(6) Čovjek je bio stvoren kao forma Božanskog reda.

(7) Čovjek ima moć nad zlom i neistinom od Božanske svemoći, mudrost s obzirom na dobro i istinu
od Božanskog sveznanja, a u Bogu je od Božanske sveprisutnosti, u onoj mjeri u kojoj živi u skladu sa
Božanskim redom.

Ovi članci će sada biti obrađeni odvojeno.

(1) SVEMOĆ, SVEZNANJE, I SVEPRISUTNOST SU SVOJSTVA BOŽANSKE MUDROSTI OD


BOŽANSKE LJUBAVI.

50. Da su svemoć, sveznanje, i sveprisutnost svojstva Božanske Mudrosti od Božanske Ljubavi, ali ne
Božanske Ljubavi kroz Božansku Mudrost je jedna teško shvatljiva nebeska istina (arcanum) koja još nikad
nije ušla u ničiji um, pošto do sada nitko nije znao što je mudrost u njezinoj bìti, a još manje u svezi upliva
52
jednog u drugo. Jer ljubav sa svime što joj pripada utječe u mudrost i tamo prebiva, poput kralja u svojem
kraljevstvu, ili gospodara u svojoj kući, prepuštajući svu administraciju pravde njezinoj prosudbi, a pošto je
pravda svojstvo ljubavi, a (pro)sud(ba) mudrosti, ljubav prepušta sav autoritet svojoj vlastitoj mudrosti. Ova
istina će biti razjašnjena u onome što slijedi; u međuvremenu neka stoji kao generalni princip. Da je Bog
svemoćan, sveznajući, i sveprisutan posredstvom mudrosti Njegove Ljubavi označavaju ove riječi u Ivanu:

‘U početku bijaše Riječ, i Riječ je bila sa Bogom, i Riječ je bila Bog… Sve stvari su postale po
Njemu, i bez Njega ništa što je postalo ne postade. U Njemu je bio život, i život je bio svjetlo
ljudima… Svijet je po Njemu postao: … i Riječ je tijelom postala.’ 1:1, 3, 4, 10, 14.

Riječ ovdje predstavlja Božansku Istinu, ili, što dođe na isto, Božansku Mudrost. Ona se prema tome također
naziva život i svjetlo, a život i svjetlo nisu ništa drugo nego mudrost.

51. Pošto je pravda (ili pravednost) u Riječi pripisana ljubavi, a (pro)sud(ba) mudrosti, sljedeći odlomci su
navedeni kako bi ukazali da se Božja vladavina u svijetu održava posredstvom ovo dvoje:

‘Pravda i (pro)sud(ba) su temelj prijestolja Tvoga.’ Psalam 89:14.

‘Onaj koji se hoće hvaliti, ovime neka se hvali… (što je tako razuman, te spoznaje Mene, da Sam Ja
Gospod) Koji na Zemlji sprovodim… (pro)sud(bu) i pravdu.’ Jeremija 9:24.

‘Jehova je uzvišen… jer ispuni Zemlju sa (pro)sud(b)om i pravdom.’ Izaija 33:5.

‘Neka (pro)sud(ba) teče poput vodâ, a pravda kao silni potok.’ Amos 5:24.

‘Tvoja pravda je poput velikih planina; Tvoji sudovi su velika dubina.’ Psalam 36:6.

‘On će pravdu Tvoju donijeti puput svjetla, i prosudbu Tvoju poput podneva.’ Psalam 37:6.

‘On će suditi Svojim ljudima pravedno, i siromahe Svoje presudom.’ Psalam 72:2.

‘Kad naučim Tvoje pravedne sudove… Sedam puta dnevno Te slavim zbog sudova Tvojih
pravednih.’ Psalam 119:7, 164.

‘Zaručit ću te sa sobom u pravdi i prosudbi.’ Hošea 2:19.

‘Sion će biti iskupljen sa (pro)sud(b)om, i njezini obraćenici sa pravdom.’ Izaija 1:27.

‘Nad prijestoljem Davidovim, i nad njegovim kraljevstvom… da bi ga ustvrdio sa (pro)sud(b)om i


pravdom.’ Izaija 9:7.

‘Podignut ću Davidu pravednu granu, i kralj će vladati… i sprovodit će (pro)sud(bu) i pravdu na


zemlji.’ Jeremija 23:5; 33:15.

Na drugim mjestima je rečeno da čovjek treba sprovoditi pravdu i (pro)sud(bu), kao u Izaiji 1:21, 5:16, 58:2;
Jeremiji 4:2, 22:3, 13, 15; Ezekijelu 8:5, 33:14, 16, 19; Amosu 6:12; Miheju 7:9; Ponovljenom Zakonu 33:21;
Ivanu 16:8, 10, 11.

(2) SVEMOĆ, SVEZNANJE, I SVEPRISUTNOST BOGA SE NE MOGU RAZUMJETI UKOLIKO SE


NE ZNA ŠTO JE RED; I AKO NIJE POZNATO DA BOG JEST RED, I DA JE PRILIKOM STVARANJA
ON UVEO RED U SVEMIR, I U SVE NJEGOVE DIJELOVE.

52. Uvođenjem noviteta su se mnoge teške apsurdnosti uvukle u umove ljudi, i odatle u Crkvu, pošto ljudi
nisu razumjeli red unutar kojeg je Bog stvorio svemir, i svaki njegov dio. Broj tih gledišta i njihova priroda će
postati jasno vidljivi samim njihovim prikazivanjem na stranicama koje slijede. Što je red može najprije biti
objašnjeno putem ove opće definicije izraza: Red je kvaliteta uređenja, nastojanja, te aktivnosti dijelova,
supstanci, ili entiteta koji sačinjavaju formu, koji su uzrok njezina stanja, a čije savršenstvo je proizvod
53
mudrosti iz njezine vlastite ljubavi, ili čije nesavršenstvo je posljedica suludog razmišljanja iz požude. U ovoj
definiciji se spominju supstanca, forma i stanje; a pod supstancom se istovremeno misli na formu, pošto je
svaka supstanca forma, a kvaliteta forme je njezino stanje, čije savršenstvo ili nesavršenstvo rezultira iz reda.
Međutim, kako su ove stvari metafizičke prirode, one će iz nužnosti izgledati nejasne sve dok ih se ne
ilustrira određenim primjerima, što će biti učinjeno u nastavku.

53. Bog je red pošto je On sâma supstanca i sâma forma. On je supstanca, pošto su iz Njega proizašle sve
stvari koje postoje, koje su došle i dolaze u postojanje. On je forma, pošto je iz Njega nastala, te i dalje nastaje,
svaka kvaliteta koju posjeduje supstanca; a kvaliteta rezultira jedino iz forme. Dakle, pošto je Bog sâma,
jedina i prva supstanca i forma, a istovremeno je sâma i jedina Ljubav te sâma i jedina Mudrost, a pošto je
mudrost iz ljubavi ono što čini formu, a stanje i kvaliteta ove je u skladu sa redom u njoj, slijedi da je Bog sâm
red; i posljedično da je Bog iz Sebe uveo red u svemir i sve njegove dijelove; i da je On uveo najsavršeniji red,
pošto su sve stvari koje je stvorio bile dobre, kao što stoji zapisano u Knjizi Postanka. U prikladno vrijeme će
biti ukazano da je zlo zajedno sa paklom došlo u postojanje nakon Stvaranja. U međuvremenu će pažnja biti
usmjerena prema takvim stvarima koje zalaze dublje, jasnije osvjetljavaju te na više blag način utječu na um.

54. Objašnjenje prirode i kvalitete reda unutar kojih je svemir bio stvoren bi zahtjevala mnoge stranice; no
njihova mala skica će biti dana u poglavlju koje slijedi o Stvaranju (vidi pogl. 75). Mora se imati na umu da su
sve stvari u svemiru, i generalno i pojedinačno, bile stvorene svaka unutar svog vlastitog reda, tako da mogu
samostalno opstojati; i one su bile tako stvorene od početka kako bi bile prilagođene univerzalnom redu, sa
svrhom da, dok istovremeno postoje pojedinačna uređenja, mogu ipak sačinjavati jednu cjelinu. Ovo se može
ilustrirati uz pomoć sljedećih primjera. Čovjek je bio stvoren unutar njegovog vlastitog reda, i također svaki
njegov dio unutar svojeg vlastitog reda, poput glave, tijela, srca, pluća, jetre, gušterače, želuca; svaki organ
kretanja ili mišić unutar svog reda, a također i svaki osjetilni organ, poput oka, uha, jezika. U stvari, nema ni
najmanje arterije ili vlakna u tijelu koji nisu bili stvoreni unutar svog vlastitog reda; a ipak ovi nebrojeni
dijelovi su tako prilagođeni univerzalnom redu i čine jedno sa njime da formiraju jednu cjelinu. Slučaj je isti i
sa ostatkom stvorenih stvari, no biti će dovoljno samo ih spomenuti. Svaka zvijer na zemlji, svaka ptica u
zraku, svaka riba u moru, svaki gmaz, u stvari svaki crv sve do najsitnijeg insekta, svi oni su bili stvoreni
unutar svojeg vlastitog reda, isto tako svako stablo, biljka, grm i trava, a također i svaki kamen i mineral sve
do najmanjeg zrnca prašine, svaki je bio stvoren unutar svojeg vlastitog reda.

55. Svatko zna da ne postoji ni jedno carstvo, kraljevstvo, grofovija, republika, država ili kuća koji nisu
ustanovljeni uz pomoć zakona, koji sačinjavaju red i time oblik njezine vladavine. U svakoj od ovih zakoni
pravde su na prvom mjestu, politički zakoni na drugom, ekonomski zakoni na trećem. Ako se ovi legalni
sistemi usporede sa čovjekom, zakoni pravde formiraju njegovu glavu, politički zakoni tijelo, a ekonomski
zakoni njegovu odjeću; i stoga se ovi ekonomski zakoni mogu promijeniti poput odjeće. Glavna briga reda
unutar kojeg je Crkva bila ustanovljena od strane Boga je da Bog, a također i bližnji spram kojeg se red treba
sprovoditi, trebaju biti u svemu što mu pripada. Zakoni ovog reda su istine sadržane u Riječi. Zakoni koji se
odnose prema Bogu formiraju glavu Crkve, oni koji se odnose prema bližnjemu formiraju tijelo, a
ceremonijalni zakoni formiraju odjeću; jer da raniji nisu bili raspoređeni u organizirani ritual, to bi bilo kao
da je sa tijela bila skinuta sva odjeća a ono izloženo ljetnjoj toplini i zimskoj hladnoći; ili kao da bi se zidovi i
krov otklonili iz hrama, da bi se svetište, oltar, i propovjedaonica na punom danjem svjetlu izložili
svakojakom oskvrnjivanju.

(3) SVEMOĆ BOŽJA, U SVEMIRU I SVIM NJEGOVIM DIJELOVIMA, POSTUPA I DJELUJE U


SKLADU SA ZAKONIMA NJEGOVOG REDA.

56. Bog je svemoćan pošto je sposoban činiti sve stvari od Sebe, i sila koju svi drugi imaju dolazi od Njega.
Njegova sila i volja čine jedno; a pošto ne želi ništa drugo osim dobra, On stoga ne može učiniti ništa drugo
osim dobrog. U duhovnom svijetu nitko ne može učiniti ništa protivno svojoj vlastitoj volji, a ovu oni
dobijaju od Boga, čija sila i volja čine jedno. Bog je također sâmo dobro, tako da je On, dok čini dobro, u Sebi,
a istupiti iz Sebe je za Njega nemoguće. Jasno je stoga da Njegova svemoć proizlazi i djeluje unutar sfere
širenja dobra, koja je beskonačna; jer ova sfera iz svojeg najunutarnijeg ispunjava svemir i sve u njemu, i iz
svojeg najunutarnijeg vlada nad svim stvarima izvan sebe u onoj mjeri u kojoj se one sjedinjuju u skladu sa
njihovim redom. Pa ako i ne uđu u ovo sjedinjenje, ova sfera ih i dalje održava, i svim svojim nastojanjima
teži k tome da ih dovede u red koji se usklađuje sa univerzalnim redom unutar kojeg se Bog Osobno nalazi
sa Svojom svemoći, i u skladu sa kojom djeluje. Ako je ovo bezuspješno, oni su izbačeni van iz Njega, pa
54
ipak ih ova sfera nastavlja održavati, i to iz svog najunutarnijeg. Iz ovog se može jasno vidjeti da Božanska
svemoć na nikoji način ne može iskoračiti iz sebe da bi stupila u kontakt sa ikakvim zlom, niti iz sebe može
promicati zlo. Jer zlo sebe okreće, i tako se događa da je zlo potpuno odvojeno od Boga i bačeno u pakao,
između kojeg i neba, gdje se On nalazi, postoji velika provalija. Na osnovu ovih nekoliko razmatranja se
može vidjeti kako su budalasti oni koji razmišljaju, a još više oni koji vjeruju, a ponajviše oni koji naučavaju
da Bog može osuđivati, proklinjati, i ikoga baciti u pakao; da On ičiju dušu može predodrediti za vječnu
smrt, osvećivati se na uvrede, biti bijesan i kažnjavati. Činjenica je da On sebe ne može okrenuti od nijednog
čovjeka, niti na njega pogledati sa strogim izrazom na licu. Stvari poput tih su protivne Njegovoj bìti, a što je
protivno ovoj je protivno Njemu Samome.

57. Danas prevladavajuća ideja je kako je Božja svemoć poput apsolutne moći jednog kralja u svijetu, koji
može, ako mu se svidi, činiti što god poželi, opraštati i osuđivati koga želi, nevine činiti krivima, proglašavati
nevjerne vjernima, uzvisivati nedostojne i nezaslužne iznad dostojnih i zaslužnih; u stvari da može, pod bilo
kojim izgovorom, svoje podanike lišiti njihovih dobara, osuditi ih na smrt, i tako dalje. Iz ove apsurdne ideje,
vjerovanja i doktrine u svezi Božje svemoći se u Crkvi pojavilo onoliko mnogo neistina, zabluda, i himera
koliko ima organizacija, podjela, i uzastopnih različitosti vjere; a još toliko ih se tek može pojaviti što bi
brojevno bilo jednako broju vrčeva koji bi se mogli napuniti vodom iz velikog jezera, ili broju zmija koje
gmižu iz svojih rupa i griju se na suncu Arapske pustinje. Sam spomen dvije riječi svemoć i vjera je dovoljan
da među ljudima proširi onoliko nagađanja, bajki, i apsurdnosti koliko se to sviđa tjelesnim osjetilima; jer
razum je prognan kada se svemoć i vjera razmatraju; a kada nema razuma, na koji će način čovjekova misao
nadmašiti onu u ptice koja leti nad njegovom glavom? Ili, u takvom slučaju, što je duhovnost koju čovjek ima
nad zvjerima nego smrdljivo isparenje u jamama divljih zvijeri, koje pristoji životinjama koje tamo žive ali ne
čovjeku, osim ako nije poput njih?
Ako bi Božanska svemoć jednako činila i dobro i zlo, kakve bi onda razlike bilo između Boga i vraga?
Razlika bi bila poput one između dva kralja, od kojih je jedan i kralj i tiranin, a drugi jedino tiranin čija moć je
tako ograničena da ne može prakticirati dobrotvorne funkcije kralja; ili poput one između dva pastira, od
kojih jedan može čuvati i ovce i leoparde, dok drugi ne može vršiti ovaj izbor. Svatko može vidjeti da su
dobro i zlo suprotnosti, i ako bi Bog iz Svoje svemoći mogao htjeti obadvoje, i ako bi mogao sprovoditi Svoju
volju, On u stvari ne bi mogao ostvariti ništa, i ne bi imao nikakve moći, a još manje svemoći. To bi bilo kao
kad bi dva kotača djelovala jedan protivno drugome, tj. okretali se u suprotnim pravcima, tako da bi se svaki
kotač naknadno zaustavio, i u potpunosti umirio. Ili bi to bilo kao da je brod zahvaćen strujom koja nosi
protivno njegovom kursu; on bi bio odnešen i izgubljen ako ga njegovo sidro ne bi zaustavilo. Ili bi to bilo
kao da čovjek ima dvije volje koje se međusobno razlikuju, od kojih bi jedna bila prisiljena ostati uspavana
dok je druga aktivna; ali ako bi obadvije bile aktivne istovremeno, njegov um bi bio zahvaćen bijesnim
ludilom.

58. Ako bi Božja svemoć, u skladu sa sadašnjim vjerovanjem, bila apsolutna ne samo u činjenju dobra već
također i zla, bilo bi moguće, ne, čak lako podići sav pakao do neba i okrenuti vragove i sotone u anđele;
očistiti u trenutku svakog grešnika na Zemlji od njegovih grijeha, obnoviti ga, posvetiti i preporoditi, te od
njega učiniti dijete milosti umjesto djeteta gnjeva, to jest, opravdati ga; što bi bilo učinjeno prostim
pripisivanjem i pripijanjem pravednosti Njegovog Sina. Bog, međutim, iz Svoje svemoći to ne može učiniti,
pošto je to protivno zakonima Njegovog reda u svemiru, i istovremeno protivno zakonima reda koji su
propisani svakom čovjeku, koji zahtjevaju da sjedinjenje između Boga i čovjeka mora biti uzajamno, kao što
će se vidjeti u sljedećim potpoglavljima ovog djela.
Iz ovog apsurdnog vjerovanja u svezi Božje svemoći bi sljedilo kako bi Bog mogao promijeniti svaku
kozu među ljudima u ovcu, i po Svojem dobrom raspoloženju ju prebaciti sa svoje lijeve na desnu stranu.
Onda bi On također mogao transformirati duhove zmaja u anđele Mihaela, i dodijeliti čovjeku sa razumom
krtice orlov vid; ukratko, pretvoriti ljudsku sovu u ljudsku golubicu. Ove stvari, međutim, Bog ne može
napraviti, pošto su one protivne zakonima Njegovog reda, iako ih On neprestano želi i nastoji napraviti. Da
je mogao napraviti te stvari On ne bi dozvolio Adamu poslušati zmiju i uzeti plod sa stabla poznanja dobra i
zla, i pojesti ga. Niti bi bio dozvolio Kajinu ubiti svoga brata, Davidu prebrojiti ljude, Solomonu podići
hramove idolima, a kraljevima Judejskim i Izraelskim oskvrnaviti Hram, što su oni često činili. Zaista, da je
to mogao učiniti, On bi spasio, i to bez izuzetaka, cijelu ljudsku rasu posredstvom iskupljenja koje je ostvario
Njegov Sin, te bi iskorijenio cijeli pakao. Takvu svemoć su drevni pogani pripisivali njihovim bogovima i
božicama. Tako su nastale njihove bajke, o Dekalionu i Pirhi koji su iza sebe bacali kamenje, od kojeg su
postali ljudi, o Apolu koji je promijenio Dafne u lovor, o Dijani koja je promijenila lovca u jelena, i jednoj
drugoj božici koja je djevojke Parnasa pretvorila u svrake. Slično je vjerovanje u svezi Božanske svemoći koje

55
prevladava danas, a iz njega se religijskim svijetom proširilo toliko puno fanatičnih i posljedično krivovjernih
mišljenja.

(4) BOG JE SVEZNAJUĆI, TO JEST, ON PERCIPIRA, VIDI I ZNA SVE STVARI, ČAK ONE
NAJSITNIJE, KOJE SU UČINJENE U SKLADU SA REDOM, A OD NJIH TAKOĐER I SVE ŠTO GOD
JE UČINJENO PROTIVNO REDU.

59. Bog je sveznajući, to jest, On percipira, vidi, i zna sve stvari pošto je On sâma Mudrost i sâmo Svjetlo; a
sâma Mudrost percipira sve stvari, i sâmo Svjetlo vidi sve stvari. Da je Bog sâma Mudrost je bilo ukazano
iznad; a On je sâmo Svjetlo pošto je On Sunce anđeoskog neba koje rasvjetljava razumijevanje svima, i
anđelima i ljudima. Jer kao što je oko osvjetljeno uz pomoć svjetla prirodnog svijeta, tako je razumijevanje
osvjetljeno svjetlom duhovnog Sunca; i ne samo osvjetljeno već također ispunjeno sa inteligencijom u skladu
sa ljubavlju kojom ga prima, pošto je to svjetlo u bìti mudrost. Prema tome je rečeno u Davidovim Psalmima:

‘da Bog prebiva u nepristupačnom svjetlu.’

i u Apokalipsi:

‘da u Novom Jeruzalemu nemaju potrebe za svijećom, pošto ih osvjetljava Gospod Bog.’

U Ivanu je također rečeno:

‘da je Riječ koja je bila sa Bogom, i koja je bila Bog, Svjetlo koje osvjetljava svakog čovjeka koji
dolazi na svijet.’

Riječ predstavlja Božansku Mudrost. Anđeli prema tome uživaju jasnoću svjetla u razmjeru sa njihovom
mudrošću; stoga se također u Riječi, kad je spomenuto svjetlo, misli na mudrost.

60. Bog percipira, vidi, i zna sve stvari, čak i one najsitnije, koje su učinjene u skladu sa redom, pošto je red
univerzalan kada se individualno razmatra u svakoj i najmanjoj stvari, jer individualni dijelovi uzeti zajedno
se nazivaju univerzalno, baš kao što se pojedinačni dijelovi uzeti zajedno nazivaju generalno. Univerzalno,
uključujući sve njegove i najsitnije dijelove, je djelo međusobno povezano kao cjelina, tako da se jedan njegov
dio ne može dodirnuti ili se pak na njega može vršiti utjecaj, bez da se određeni rezultat ne proizvede na
ostalima. Iz ove odlike reda postojećeg u svemiru, nešto slično postoji i u svim stvarima stvorenima u
svijetu; ali ovo će biti ilustrirano primjerima uzetim iz vidljivih stvari. U cijelom ljudskom tijelu postoje
generalni i pojedinačni dijelovi, a generalni uključuju pojedinačne, te su uređeni sa takvom povezanošću da
međusobno ovise jedni o drugima. Ovo nastaje iz činjenice da je svaki organ u tijelu zatvoren u generalni
omotač koja ulazi u sve njegove pojedinačne dijelove pa tako oni zajedno djeluju u svakoj funkciji i primjeni.
Na primjer, omotač svakog mišića ulazi u pojedinačna motorna vlakna i odjeva ih ovojnicom; slično ovojnice
jetre, gušterače, i slezene ulaze u sve individualne dijelove ovih organa. Tako također ovojnica pluća, koja se
naziva plućna maramica, ulazi u unutrašnje dijelove pluća; perikard ulazi u svaki dio srca, i generalno se
trbušna maramica putem anastomoze ujedinjuje sa svim ovojnicama ostalih unutrašnjih organa. Na isti način
mozgovne membrane, putem vlakana koja su iz njih odaslana, ulaze u sve sićušne žlijezde koje leže ispod
njih, a kroz ove u sva vlakna, a kroz ta vlakna u sve dijelove tijela. Na ovaj način glava iz mozga upravlja
svakim dijelom ispod nje. Ove činjenice su navedene samo da bi se na osvnovu vidljivih stvari mogla
formirati određena ideja kako Bog percipira, vidi, i zna sve stvari, čak i one najsitnije, koje su učinjene u
skladu sa redom.

61. Iz onih stvari koje su u skladu sa redom Bog percipira, zna i vidi sve stvari, čak i one najsitnije, koje su
učinjene u suprotnosti sa redom, jer On čovjeka ne drži u zlu već ga od zla suzdržava; stoga ga ne uvodi u
zlo, već ga teži spriječiti. Iz ovog neprestanog nastojanja, borbe, opiranja, suprotstavljanja, i reagiranja zla i
neistine protiv Njegovog dobra i istine, to jest, protiv Njega Samog, Bog percipira njihov opseg i njihovu
prirodu. Ovo slijedi iz Božje sveprisutnosti u svakom pojedinačnom dijelu Njegovog reda, a istovremeno iz
Njegovog sveznanja o svemu tamo. To je sasvim slično kao kada netko, čije uho je naviknuto na harmoniju i
sklad, odjednom primjeti prisutnost nečeg što je neharmonično i neskladno, te također opseg i prirodu istog.
Slično tome, onaj čija su čula okupirana sa svime što je ugodno, odmah primjeti upad nečeg što je odvratno.
Također, onaj koji ima izoštren osjećaj za ljepotu odmah primjeti ružnoću svega što je postavljeno u blizini
56
nekog prekrasnog predmeta. Iz ovog razloga umjetnici često slikaju ružno lice u blizini prekrasnog. Isti je
slučaj sa dobrom i istinom kada im se zlo i neistina suprotstavljaju, pošto su ovi potonji sasvim jasno
percipirani kada su u kontrastu sa prethodnima, jer svatko tko je u dobru može percipirati zlo, a onaj koji je u
istini može vidjeti neistinu. Razlog tome je da je dobro u nebeskoj toplini a istina u nebeskom svjetlu, ali zlo
je u hladnoći pakla a neistina je u njezinom mraku. Ovo može biti ilustrirano činjenicom da anđeli nebeski
mogu vidjeti što god je napravljeno u paklu te kakvih sve monstruma tamo ima; ali u drugu ruku duhovi u
paklu ne mogu vidjeti ništa od onog što je učinjeno u raju, i oni ne mogu vidjeti anđele više nego što bi to
mogao slijepac, ili pak čovjek koji gleda u prazan prostor.
Oni čije je razumijevanje u svjetlu mudrosti su poput ljudi koji u podne stoje na vrhu planine, koji
jasno vide sve što je dolje ispod njih; a oni koji su u još jačem svjetlu su poput onih koji kroz teleskop
promatraju predmete oko i ispod njih kao da su im pri ruci. Oni, međutim, koji su u obmanjujućem svjetlu
pakla iz potvrđenih neistina su poput ljudi koji, pošto na toj istoj planini stoje po mraku sa lanternama u
njihovim rukama, ne vide ništa osim predmeta u njihovoj neposrednoj blizini, a čak i njihove oblike
neizrazito te boje njihove nejasno. Čovjek koji se nalazi u određenom svjetlu istine, ali ipak živi život zla, dok
je i dalje u užicima ljubavi prema zlu, najprije vidi istinu jedino kao što šišmiš vidi platneno rublje koje visi u
vrtu, prema kojem leti kao prema svom utočištu. Nakon toga postaje poput noćne ptice, a kasnije poput sove.
On se još može usporediti sa dimnjačarom, koji visi u mračnom dimnjaku, i koji kada gleda prema gore vidi
nebo kao kroz dim, ali kada gleda prema dolje, jedino što vidi je kamin iz kojeg se uzdiže dim.

62. Treba znati kako se percepcija onog što je suprotno razlikuje od percepcije onog što je relativno, jer
suprotnosti su vani i suprotne su stvarima koje su unutra. Suprotnost nastaje kada jedna stvar prestaje
očitovati svoje postojanje a aktivira se druga čija je podsticajna energija usmjerena protiv nje, poput kotača
koji se okreće nasuprot kotaču, i potoka koji teče naspram potoka. Relativnosti su, međutim, brojevno i
raznolikosti što se tiče tako raspoređene da se međusobno slažu i usklađuju, poput dragocjenog kamenja
različitih boja na kraljičinoj ogrlici, ili poput mnoštva različito obojanog cvijeća aranžiranog u vrtu tako da bi
ugađalo oku. Prema tome, postoje relativnosti u svakoj suprotnosti, u dobru baš kao i u zlu, u istini baš kao i
u neistini, i stoga na nebu baš kao i u paklu; ali relativnosti u paklu su oprečne njihovim relativnostima na
nebu. Dakle, pošto Bog percipira, vidi i posljedično zna sve relativnosti na nebu iz reda unutar kojeg se
nalazi, i pošto prema tome percipira, vidi, i zna sve relativnosti koje su njihove oprečnosti u paklu, što slijedi
iz onog što je bilo rečeno iznad, očigledno je kako Bog zna sve u paklu baš kao i na nebu, a isto tako i među
ljudima na svijetu. Očigledno je također da iz dobra i istina u kojima se On Sam nalazi, i koje, u njihovoj
suštini, jesu On, percipira, vidi, i zna njihova zla i neistine, jer On kaže:

‘Ako se na nebo popnem, ondje Si; ako svoj krevet napravim u paklu, gle, i tamo Si.’ Psalam 139:8;

‘Ako se u pakao zakopaju, odatle će ih Moja ruka izvaditi.’ Amos 9:2.

(5) BOG JE PRISUTAN U SVIM STVARIMA SVOG REDA, O PRVE DO POSLJEDNJE.

63. Bog je prisutan u svim stvarima Svog reda, od prve do posljednje putem topline i svjetla iz Sunca
duhovnog svijeta, u čijoj se sredini On Sam nalazi. Posredstvom ovog Sunca je bio stvoren red, i iz njega On
šalje toplinu i svjetlo koji prožimaju svemir od prvih do posljednjih stvari u njemu, stvarajući život u ljudima
i svim životinjama, i također u svakoj stvari što raste na Zemlji. Toplina i svjetlo posredstvom upliva ulaze u
sve stvari generalno i pojedinačno, te uzrokuju da svaki subjekt živi i raste u skladu s redom koji je u njega
utisnut prilikom stvaranja; a pošto Bog nije prost(o)ran, a ipak ispunjava sve stvari u svemiru koje su
prostorne, On je sveprisutan. Bilo je ukazano na drugom mjestu kako Bog ispunjava sav prostor a ipak je van
prostora, i svo vrijeme a ipak van vremena, i posljedično da je svemir, njegove bìti što se tiče i reda,
potpunost Boga; a pošto je to tako, On putem Svoje sveprisutnosti percipira sve stvari, putem Svojeg
sveznanja osigurava za sve stvari, a putem Svoje svemoći rukovodi svim stvarima. Otud je očigledno da
sveprisutnost, sveznanje, i svemoć čine jedno, ili da svaki uključuje ostale, i stoga da ne mogu biti odvojeni.

64. Božansku sveprisutnost se može ilustrirati posredstvom prekrasnog prisustva anđela i duhova u
duhovnom svijetu. Pošto tamo nema prostora već je u tom svijetu jedino privid prostora, anđeo ili duh su se
u stanju pojaviti u nečijoj prisutnosti u trenutku, pod uvjetom da uđu u slični osjećaj ljubavi, i
korespondentnu misao, jer ovo dvoje uzrokuju privid prostora. Da je takva priroda prisustva u slučaju svih u
duhovnom svijetu mi je bilo jasno ukazano putem činjenice da sam tamo mogao vidjeti zajedno Afrikance i
Indijce iako su oni na Zemlji udaljeni puno milja. Ja sam uistinu mogao biti prisutan za stanovnike planeta
57
u našem sunčevom sistemu baš kao i za stanovnike drugih planeta u drugim sistemima iza našeg. Po vrlini
ovog, ne lokalnog, već prividno lokalnog prisustva, razgovarao sam sa apostolima, umrlim papama,
carevima, i kraljevima; sa utemeljiteljima današnje crkve – Lutherom, Calvinom, i Melanchtonom – i sa
drugima iz udaljenih zemalja. Pošto je takva priroda anđeoskog prisustva i prisustva duhova, kakva mora
biti priroda Božanskog prisustva, koja je u cijelom svemiru beskonačna?
Prisustvo je kod anđela i duhova ove prirode pošto je svaki osjećaj ljubavi, i posljedično tome svaka
misao razumijevanja u prostoru izvan prostora, i u vremenu bez vremena. Jer svatko može razmišljati o
svom bratu, rođaku ili prijatelju u Indiji i imati ga tada, tako reći, prisutnim kraj sebe. On slično može osjećati
naklonost prema svojim prijateljima prisjećajući ih se. Putem ovih primjera koji su svima poznati se na
određeni način može ilustrirati Božansko sveprisustvo. Misli ljudi osiguravaju druge primjere; jer kad bilo
tko prizove u sjećanje što je vidio na svojim putovanjima na različitim mjestima, on, tako reći, ponovno
posjećuje ta mjesta. Tjelesni vid zaista djeluje na sličan način. On ne primjećuje udaljenost osim putem
neposrednih predmeta, koji poslužuju kao mjerilo. Sâmo sunce bi bilo blizu oku, u stvari, izgledalo bi kao da
se nalazi u oku, ako posredni objekti ne bi naznačavali njegovu udaljenost, kao što je bilo dokazano od strane
mnogih pisaca koji su to ukazali u njihovim knjigama. Prisutnost ovakve prirode se odnosi i na čovjekov
intelektualni i na njegov fizički vid, pošto njegov duh vidi uz pomoć njegovih očiju; ali ovo nije slučaj sa
životinjama, jer one nemaju duhovni vid. Iz ovih razmatranja je očigledno kako je Bog prisutan u svim
stvarima Svoga reda, od prve do posljednje; da je On također sveprisutan u paklu je bilo ukazano u
prethodnom članku.

(6) ČOVJEK JE BIO STVOREN KAO FORMA BOŽANSKOG REDA.

65. Čovjek je bio stvoren kao forma Božanskog reda pošto je bio stvoren na Božju sliku i naličje; a pošto je
Bog sâm red, on je bio stvoren na sliku i naličje reda. Red je prvo poniknuo i od tada nastavlja opstojati iz ovo
dvoje, Božanske Ljubavi i Božanske Mudrosti. Kako je čovjek bio stvoren da bude primatelj ovih, on je
također bio stvoren unutar reda u skladu sa kojim oni djeluju u svemiru, a posebice u skladu onim kako
djeluju u anđeoskom nebu, jer cijelo nebo je na ovaj način forma Božanskog reda na najvišoj skali, i u Božjim
očima je poput jednog čovjeka. Postoji također potpuna korespondencija između neba i čovjeka; jer ne postoji
niti jedna jedina zajednica na nebu koja ne korespondira sa jednim od udova, unutarnjih ili vanjskih organa u
čovjeku. Prema tome, na nebu se kaže da je takva i takva zajednica u predjelu jetre, gušterače, slezene,
želuca, oka, uha, jezika, i tako dalje. Sami anđeli također znaju koji dio tijela je reprezentiran sa predjelom u
kojem žive. Istinu ovog sam u stvari bio u mogućnosti vidjeti iz stvarne demonstracije. Vidio sam zajednicu
anđela, koja se sastoji od njih nekoliko tisuća, kao jednog čovjeka; iz čega mi je bilo očigledno da je nebo u
agregatu slika Božja, i da je slika Božja forma Božanskog reda.

66. Treba znati kako sve stvari koje proizlaze iz Sunca duhovnog svijeta, u čijoj sredini je Jehova Bog, očituju
čovjeka, i posljedično tome kako sve stvari u tom svijetu teže ka ljudskoj formi te ju predočuju u njihovim
najunutarnijim djelovima; prema tome, sve stvari koje se tamo pojavljuju pred očima reprezentiraju čovjeka.
U tom svijetu se pojavljuju životinje svake vrste, i one su istovrsnost osjećaja ljubavi, i posljedično tome misli
u anđela. Ima šumâ, cvijećnjaka i zelenih polja u tom svijetu; a anđelima je dozvoljeno znati koju duhovnu
kvalitetu reprezentira izvjesna stvar i, što je zaista predivno, kada je njihov unutrašnji vid otvoren, oni u tim
stvarima prepoznaju sliku nečeg što je u njima. To je zato što je svaki čovjek njegova vlastita ljubav i
posljedično tome njegova vlastita misao; a pošto su osjećaji i posljedične misli kod svakog čovjeka različite i
mnogostruke, neke od njih reprezentiraju osjećaje jedne životinje, a druge pak neke druge, stoga su na taj
način prikazane istovrsnosti njihovih osjećaja; ali više u svezi ove teme će biti ukazano u naknadnoj sekciji o
Stvaranju. Iz ovih razmatranja postaje očigledna istina da je cilj Stvaranja bilo anđeosko nebo od ljudske rase,
i posljedično tome sâm čovjek, u kojem bi Bog mogao prebivati kao u primatelju Sebe Samog. Iz ovog razloga
je čovjek bio stvoren kao forma Božanskog reda.

67. Prije Stvaranja je Bog bio sâma Ljubav i sâma Mudrost, a ovo dvoje u nastojanju da vrše primjene; jer
ljubav i mudrost odvojene od primjene su jedino apstrakcije uma, koje nestaju ako nisu primjenjene. One su
onda poput ptica koje, pri njihovom letu iznad velikog oceana, padaju dolje umorne od letenja i utapaju se. Iz
ovog je očigledno kako je Bog stvorio svemir da bi se mogle vršiti primjene, i zato se može nazvati kazalištem
primjena. Kako je čovjek glavni cilj Stvaranja, slijedi da su sve stvari bile stvorene poradi njega, i posljedično
tome da su sve stvari koje pripadaju redu bile prikupljene i koncentrirane na njega, da bi kroz njega Bog
mogao ostvariti primarne primjene. Ljubav i mudrost bez primjene, njihovog trećeg principa, se mogu
usporediti sa sunčevom toplinom i svjetlom, koji bi, ukoliko ne djeluju na čovjeka, životinje, biljke, bili
58
isprazne predodžbe: oni međutim postaju stvarni njihovim uplivom u te stvari i njihovim djelovanjem u
njima. Postoje također tri stvari koje slijede u nizu, krajnja svrha, uzrok i posljedica, i vrlo dobro je poznato u
učenom svijetu da krajnja svrha nije ništa ukoliko se ne odnosi prema izvršnom uzroku; a da krajnja svrha i
uzrok nisu ništa ako se ne odnose prema nekoj posljedici koju krajnja svrha namjerava a uzrok promiče.
Slučaj je isti sa ljubavlju, mudrošću, i primjenom; primjena je krajnja svrha koju ljubav namjerava, i ostvaruje
kroz uzrok; a kada je rezultat primjena onda ljubav i mudrost zaista postoje, i u primjeni za sebe prave
prebivalište i svoje mjesto stanovanja, gdje se odmaraju kao u svom vlastitom domu. Isto je sa čovjekom u
kojem su prisutni ljubav i mudrost od Boga dok vrši primjene; a da bi mogao vršiti Božanske primjene on je
bio stvoren na sliku i naličje, to jest, kao forma Božanskog reda.

(7) ČOVJEK IMA MOĆ NAD ZLOM I NEISTINOM OD BOŽANSKE SVEMOĆI, MUDROST S
OBZIROM NA DOBRO I ISTINU OD BOŽANSKOG SVEZNANJA; A ON JE U BOGU OD
BOŽANSKE SVEPRISUTNOSTI, U ONOJ MJERI U KOJOJ ŽIVI U SKLADU SA BOŽANSKIM
REDOM.

68. Čovjek ima moć nad zlom i neistinama od Božanske svemoći u onoj mjeri u kojoj živi u skladu sa
Božanskim redom, pošto se zlu i njegovim neistinama ne može suprotstaviti nitko osim Boga jedino. Jer sva
zla i njihove neistine su iz pakla, gdje se sjedinjuju, formirajući tako reći jedinstvo, kao što to čine sve vrste
dobra i njihovih istina na nebu. Kao što je bilo rečeno iznad, cijelo nebo se pred Božjim očima pojavljuje kao
jedan čovjek, dok je pakao poput divovskog monstruma; stoga, suprotstaviti se jednom zlu i njegovoj neistini
je suprotstaviti se tom monstruoznom divu, ili cijelom paklu, a to nitko ne može učiniti osim Boga. Iz ovog je
očigledno da čovjek, ukoliko ne pristupa svemogućem Bogu, sam od sebe nema više moći nad zlom i
neistinom nego što ima riba protiv oceana, ili muha protiv slona, ili zrnce prašine protiv lavine; još manje
nego skakavac protiv slona, ili muha protiv kamile. Štoviše, čovjek ima još manje moći protiv zla i neistine
pošto je bio rođen u zlu, a zlo ne može djelovati samo protiv sebe. Iz toga dakle slijedi kako čovjek, ukoliko
ne živi u skladu sa redom, to jest, ukoliko ne prizna Boga, Njegovu svemoć, i Njegovu zaštitu protiv pakla; i
dalje, ukoliko se, u svoje ime, također ne bori protiv zla u sebi, jer red uključuje obadvoje, mora potonuti
dolje u pakao, i tamo biti prevladan, nošen iz jednog zla u drugo kao što oluje na moru amo tamo bacakaju
brod.

69. Čovjek je u mudrosti s obzirom na dobro i istinu od Božanskog sveznanja ukoliko živi u skladu sa
Božanskim redom, pošto su sva ljubav dobra i sva mudrost istine, to jest, svo dobro ljubavi i sva istina
mudrosti, od Boga. Ovo je u skladu sa vjeroispoviješću svih Crkava u Kršćanskom svijetu; i slijedi kako se
čovjek iznutra ne može nalaziti u nikojoj istini mudrosti osim od Boga, pošto sveznanje, to jest, Božanska
mudrost, pripadaju Bogu. Ljudski um je, poput anđeoskog neba, podijeljen na tri stupnja, i može prema tome
biti uzdignut na viši te na još viši stupanj, a može također biti spušten dolje na niži te još niži stupanj. Štoviše,
u onoj mjeri u kojoj je uzdignut na više stupnjeve u toj istoj mjeri je uzvišen u mudrosti, pošto je u toj mjeri
uzdignut u nebesko svjetlo, a to može ostvariti jedino Bog. U onoj mjeri u kojoj je tako uzdignut, u toj mjeri je
čovjek, ali ukoliko je spušten dolje na niže stupnjeve on tone u obmanjujuće svjetlo pakla, i postaje ne čovjek
već zvijer. Čovjek također iz ovog razloga stoji uspravno na svojim nogama, te svojim licem gleda prema
nebu, čak ga usmjeravajući prema zenitu. Zvijer s druge strane stoji na svojim nogama u položaju paralelno
sa zemljom, svojim licem potpuno okrenutim nadolje, i ne može gledati prema gore osim sa poteškoćom.
[2] Čovjek koji uzdiže um do Boga i priznaje da je sva istina mudrosti od Njega, i istovremeno živi u
skladu sa redom, je poput čovjeka koji, dok stoji na visokom tornju, vidi ispod sebe napučen grad i sve
aktivnosti na njegovim ulicama. Čovjek, međutim, koji u svom vlastitom umu potvrdi da je sva istina
mudrosti iz prirodnog svjetla (lumen) u njemu, i time od njega samog, je poput čovjeka koji ostaje u pećini u
podnožju tog tornja, gledajući kroz pukotine u njoj prema istom gradu, ali koji tamo ne vidi ništa osim
zidova jedne kuće, i kako su cigle ugrađene u nju. Štoviše, čovjek koji izvodi mudrost iz Boga, je poput ptice
koja leti na visinama, i pregledava sve u vrtovima, šumama, i farmama ispod, i leti prema bilo čemu što
može biti od koristi njezinim potrebama. Čovjek, međutim, koji izvodi iz sebe takve stvari koje pripadaju
mudrosti, vjerujući kako one na nikoji način ne mogu biti od Boga, je poput stršljena koji se, oblećući blizu
zemlje, spušta na prvo gnjojište uživajući u njegovom smradu. Svaki čovjek dok živi u svijetu hoda na pola
puta između neba i pakla. Posljedično tome se on nalazi u ravnovjesju, te ima slobodu volje gledati nagore ka
Bogu ili nadolje prema paklu. Ako gleda nagore ka Bogu, on priznaje da je sva mudrost od Njega, i svoga
duha što se tiče se u stvari nalazi u društvu anđela nebeskih; ali onaj koji gleda nadolje, poput svakog onog
koji živi u neistini proizašloj iz zla, je njegovog duha što se tiče u stvari u društvu vragova u paklu.

59
70. Čovjek je u Bogu od Božanskog sveprisustva u onoj mjeri u kojoj živi u skladu sa redom, pošto je Bog
sveprisutan, i gdje god je On u Svom vlastitom Božanskom redu tamo je, tako reći, u Sebi Samom, pošto je
On sâm red, kao što je bilo ukazano iznad. Pošto je čovjek bio stvoren kao forma Božanskog reda, Bog je u
njemu; ali ukoliko čovjek živi u skladu sa Božanskim redom, Bog je potpuno u njemu. Ako, međutim, ne živi
u skladu sa Božanskim redom, Bog je i dalje u njemu, ali u najvišim predjelima njegove duše, pružajući mu
moć razumjeti ono što je istinito i htjeti što je dobro, to jest, sposobnost razumjevanja i težnju k ljubavi. Ali
ukoliko čovjek živi protivno redu, on zatvara niže predjele svoga uma ili duha, i spriječava Boga da se spusti
i ispuni te niže predjele sa Svojim prisustvom; tako je Bog u njemu, ali on nije u Bogu. Generalni je zakon na
nebu da je Bog u svakom čovjeku, zlom baš kao i dobrom, ali da čovjek nije u Bogu osim ako živi u skladu sa
redom. Jer Gospod kaže:

‘Kako je Njegova volja da čovjek bude u Njemu, i da On bude u čovjeku.’ Ivan 15:4.

[2] Čovjek je u Bogu putem života u skladu sa redom, pošto je Bog sveprisutan u najunutarnijim dijelovima
svemira i svega u njemu, jer ovi su unutar reda. U onim stvarima, međutim, koje su protivne redu, kao što je
slučaj jedino sa onim stvarima koje se nalaze izvan najunutarnijih dijelova, Bog je sveprisutan, te ih stalnim
naporom neprestano nastoji povratiti u red. Prema tome, ukoliko čovjek dopusti sebi biti vraćen u red, Bog je
sveprisutan u cijelom njegovom biću, i posljedično tome je Bog u njemu i on u Bogu. Odsustvo Boga iz
čovjeka nije više moguće nego odsustvo sunca iz zemlje sa njegovom toplinom i svjetlom. Zemaljske stvari,
međutim, ne uživaju potpun sunčev utjecaj osim kada primaju njegovu toplinu i svjetlo u proljeće i ljeto.
[3] Ova razmatranja se mogu primjeniti na Božansku sveprisutnost, pošto je čovjek u duhovnoj toplini i
istovremeno u duhovnom svjetlu, to jest, u dobru ljubavi i istinama mudrosti, jedino u onoj mjeri u kojoj se
nalazi unutar reda. Međutim, duhovna toplina i svjetlo se razlikuju od prirodne topline i svjetla, jer prirodna
toplina u zimu napušta Zemlju i njezine stvari, a prirodno svjetlo se povlači za vrijeme noći kao posljedica
zemljine rotacije oko vlastite osi i njezinog kružnog gibanja oko sunca; ali tako nije sa duhovnom toplinom i
svjetlom, jer Bog je sa svima prisutan putem Njegovog Sunca, koje se ne mijenja kao što to prividno čini
sunce ovog svijeta. Čovjek je onaj koji sebe okreće kao što se Zemlja okreće od svog sunca; a kada se okrene
od istina mudrosti on je poput Zemlje okrenute od sunca za vrijeme noći, ali kako se okrene od dobra ljubavi
on je poput Zemlje okrenute od sunca u zimu. Iz ove usporedbe se može vidjeti korespondencija koja postoji
između djelovanja i primjena Sunca duhovnog svijeta i onih sunca prirodnog svijeta.

MEMORABILIA.

71. Ovome iznad će sada biti pridodane tri Memorabilije.

Prva je kako slijedi:

Jednom sam ispod sebe začuo zvuk poput huke mora; i kada sam zapitao što je to bilo, jedan me obavijestio
kako je to bilo uznemirenje među duhovima sakupljenim u nižoj zemlji koja se nalazi tik iznad pakla. Odmah
se zemlja koja je oblikovala krov iznad njih otvorila, i tamo su kroz otvor izletjele noćne ptice u jatima, šireći
se ulijevo. Odmah nakon njih su se pojavili rojevi skakavaca, koji su slijetali na bilje na zemlji pretvarajući ju
svugdje u pustinju. Nakon kraćeg vremena, nadolazeći u kratkom intervalu iza noćnih ptica, začuo sam
krikove, i na jednoj strani nejasnu buku kao od utvara u šumi. Onda sam ugledao prekrasne nebeske ptice
kako se šire na desno, blistave, krila kao od zlata sa srebrnim šarama i točkicama, dok su na glavama nekih
bile krijeste u obliku kruna. Dok sam zurio u te stvari sa čudom, iznenada se iz niže zemlje, od tamo gdje je
bila uznemirenost, izdigao duh koji je bio sposoban prisvojiti oblik anđela svjetla, zazivajući: ‘Gdje je onaj
koji govori i piše u svezi reda kojim je svemogući Bog sebe ograničio u odnosu na čovjeka? Čuli smo njegova
stajališta kroz pokrivalo koje je iznad nas.’ Budući se sada nalazio iznad zemlje, pohitao je duž popločenog
puta te je, pristupajući mi, trenutno prisvojio izgled anđela nebeskog, i sa simuliranim glasom rekao: ‘Da li si
ti čovjek koji razmišlja i govori o redu? Reci mi ukratko što je red, i neke činjenice u svezi njega.’
[2] Na to sam odgovorio: ‘Reći ću ti generalne principe, ali ne i pojedinačne, pošto ih ne možeš
razumjeti,' i nastavio sam ih nabrajati kako slijedi: (1) Bog je sâm red. (2) On je stvorio čovjeka iz reda, unutar
reda, i za red. (3) On je stvorio čovjekov racionalan um u skladu sa redom cijelog duhovnog svijeta, a njegovo
tijelo u skladu sa redom cijelog prirodnog svijeta. Na račun toga se čovjek od strane drevnih ljudi nazivao
nebo u malom, i svijet u malom. (4) Prema tome, zakon reda je da čovjek iz svog vlastitog malog neba ili
malog duhovnog svijeta treba rukovoditi svoj vlastiti mikrosvemir ili mali prirodni svijet, baš kao što Bog iz
svog velikog neba ili duhovnog svijeta rukovodi makrosvemir ili prirodni svemir u svim stvarima
60
generalno i u pojedinačnim stvarima. (5) Zakon koji iz ovog posljedično slijedi je da čovjek treba ući u vjeru
putem istina iz Riječi, i u dobročinstvo putem dobrih djela, i tako sebe obnoviti i preporoditi. (6) Zakon reda
je da čovjek sebe treba pročistiti od grijeha svojim vlastitim naporom i silama, a ne stajati mirno, vjerujući u
svoju vlastitu impotenciju, i očekujući kako će Bog smjesta isprati njegove grijehe. (7) Daljnji je zakon reda da
čovjek treba voljeti Boga cijelom svojom dušom i svim svojim srcem, i svoga bližnjega kao sebe samog, a ne
čekati u očekivanju da će ove ljubavi biti u trenutku postavljene u njegov um i njegovo srce od strane Boga,
slično kao što je kruh iz pekarnice stavljen u njegova usta. A postoje još mnogi ovakvi zakoni.'
[3] Kada je sotona čuo ove stvari odgovorio je sa umiljatim glasom koji je skrivao lukavost: 'Što je to što
govoriš? Da čovjek svojom vlastitom silom mora ući u red prakticirajući te zakone? Zar ne znaš da se čovjek
ne nalazi pod zakonom već pod milošću, da su mu sve stvari dane milošću badava, da sam od sebe ne može
ostvariti ništa ako mu nije dano sa neba, i da u duhovnim stvarima sam od sebe nema više sile djelovanja od
stupa u kojeg se pretvorila Lotova žena, ili pak od Dagona idola Filistejskog iz Ekrona? Posljedično tome, da
je čovjeku nemoguće opravdati sebe, jer to je ostvareno posredstvom vjere i dobročinstva?' Na ovo sam samo
odgovorio: 'Također je zakon reda da čovjek mora, svojim vlastitim naporima i silom, osigurati za sebe vjeru
posredstvom istina iz Riječi, a ipak mora vjerovati da ni dijelić vjere nije od njega već od Boga. Također, da
čovjek mora sebe opravdati svojim vlastitim naporima i silom, ali u vjeri da čak ni mrvica opravdanja nije od
njega već od Boga. Zar nije bilo zapovjeđeno da čovjek mora vjerovati u Boga i ljubiti Ga svom svojom
snagom, i svoga bližnjega poput sebe samog? Razmisli, prema tome, i reci kako bi Bog mogao zapovjediti
ove stvari ako čovjek ne bi imao sposobnost poslušati ih i vršiti?
[4] Kada je sotona ovo čuo njegov se izgled promijenio, a njegovo lice, koje je najprije bilo blistavo, je
postalo žućkasto i brzo se zatamnilo a on, govoreći nezamaskiranim tonom, reče, 'Ti izgovaraš jedan
paradoks za drugim.' Nakon toga je, potonuvši dolje prema svojim vlastitim drugovima, nestao. Ptice na
lijevoj strani su, ispuštajući čudne zvukove, potonule zajedno sa utvarama u more koje se tamo naziva
Crvenim. Skakavci su ih slijedili, a obadvoje, i zrak i zemlja su bili očišćeni od ovih užasnih stvorenja,
uzemirenost dolje je prestala i sve je postalo mirno i spokojno.

72. Drugo iskustvo. Jednom sam na određenoj udaljenosti začuo neobično mrmljanje kojem sam se približio
prateći u duhu smjer zvuka. Kada sam dosegao mjesto odakle je proizlazio zvuk, pronašao sam društvo
duhova koji su raspravljali o uračunavanju i predodređenju. Tamo su se nalazili Nizozemci i Britanci,
zajedno sa nekima iz drugih zemalja koji su na svaki zaključak uzvikivali: 'Krasno! Krasno!' Predmet
rasprave je bio, zašto Bog ne pripiše mjerilo i pravednost svoga Sina svim ljudima koje je stvorio, posebice
budući ih je naknadno iskupio. Oni su ovako raspravljali: 'Zar On nije svemoguć? Zar ne može, ako hoće,
promijeniti Lucifera, Zmaja i sve koze u arhanđele? Ako je svemoguć, zašto onda dozvoljava vražjoj
nepravdi i svetogrđu trijumf nad pravednošću Njegovog Sina i nad pobožnošću onih koji Ga obožavaju? Što
je Bogu lakše nego učiniti sve ljude dostojnima vjere i time spasenja? Za to je potrebna samo jedna mala riječ.
Čak ako to i ne bi bilo tako, zar On ne djeluje protivno svojim vlastitim riječima, kada kaže kako žudi za
spasenjem svih ljudi i smrću nijednog? Sukladno tome nam reci od koga je i stoga u kome uzrok prokletstva
onih koji propadaju.' Onda je jedan Nizozemac, koji je vjerovao u predodređenost i u doktrinu koja naučava
kako je Bog odabrao duše koje će biti spašene prije stvaranja i Adamovog pada, rekao: 'Zar to ne ovisi o
dobroj volji Svemogućeg? Zar će glina zamjeriti grnčaru pošto od nje pravi bezvrijedan ćup?' A drugi je
rekao: 'Spasenje svakoga se nalazi u Njegovoj ruci kao što se u vagaočevim rukama nalazi vaga.'
[2] Pored njih su stajali određeni duhovi priproste vjere i pravedna srca, od kojih su nekima, dok su
slušali raspravu, plamtjele oči dok su neki od njih bili zaprepašteni, drugi opet kao opijeni a ostali su pak
teško disali. Oni su jedni drugima mrmljali: 'Što imamo sa ovim mahnitanjem? Ovi duhovi su se zaljubili u
svoje vlastito vjerovanje kako Bog Otac pripisuje pravednost Svoga Sina kome god želi, i kad god Mu se
svidi, i šalje Svetog Duha da bi potvrdio jamstva te pravednosti; a da nitko ne bi za sebe prisvojio i najmanji
dio u djelu njegovog spasenja, on mora biti poput kamena u stvarima opravdavanja, a u svezi duhovnih
stvari poput klade.' Onda je jedan od njih prokrčio sebi put u to društvo i snažnim glasom uzviknuo: 'O
glupaci! Vaše razmišljanje je potpuno isprazno. Vi očigledno ne znate kako je svemogući Bog sâm red, i da su
zakoni reda bezbrojni, zaista, toliko bezbrojni kao istine koje su sadržane u Riječi. Bog ne može djelovati
protivno Sebi, i time ne samo protivno pravdi već također protivno Svojoj vlastitoj svemoći.'
[3] On je pogledao i tamo su se na desnoj strani, na određenoj udaljenosti, pojavili ovca i jagnje, te
golubica u letu; a na njegovoj lijevoj koza, vuk, i strvinar; i reče: 'Zar pretpostavljate da bi Bog, u Njegovoj
svemoći, mogao promijeniti tu kozu u ovcu, ili tog vuka u jagnje, ili tog strvinara u golubicu, ili obrnuto? Ne:
jer to je protiv zakona Njegovog reda, od kojeg čak ni kovrčica neće propasti u skladu sa Njegovim vlastitim
riječima. Kako On onda može pripisati pravednost iskupljenja Svoga Sina ikome tko se tvrdoglavo
suprotstavlja zakonima Njegove pravednosti? Kako može sâma pravednost počiniti nepravednost i
predodrediti ikoga na pakao, i predati ga vatri koju vrag potpaljuje i hrani? O glupaci! U vama nema ničeg
61
duhovnog. Vaša vjera vas je zavela. Ta vjera je u vašoj ruci poput stupice za hvatanje golubica.' Nakon što su
ove riječi bile izgovorene pojavi se određeni čarobnjak da bi od te vjere napravio stupicu i objesio je na drvo,
govoreći, 'Gledajte me kako hvatam tu golubicu!' Trenutno je sokol doletio prema stupici te se, gurnuvši svoj
vrat u nju, uhvatio, dok je golubica, ugledavši nesreću sokola, proletjela mimo. Oni koji su stajali u blizini su
bili zaprepašteni onim što su vidjeli, te izjaviše, 'Ovaj je prikaz potvrda pravednosti.'

73. Sljedećeg dana su mi prišla nekolicina koji su vjerovali u predodređenost i uračunavanje, te rekoše: 'Mi
smo tako reći opijeni, ali ne sa vinom već onime što je jučer govorio onaj čovjek, koji je govorio o svemoći i
također o redu. On je zaključio da su svemoć baš kao i red Božanski: u stvari da Bog Osobno jeste red. On je
također rekao da zakona reda ima onoliko koliko ima istina koje su sadržane u Riječi, kojih tamo ima ne na
tisuće već nebrojene mirijade; i da je Bog ograničen sa zakonima u njoj koji se odnose na Njega, a čovjek pak
sa zakonima koji se odnose na njega samog. Što je onda Božanska svemoć ako je ograničena zakonima? Jer u
tom slučaju svemoć ne bi bila apsolutna. Zar to ne čini Božju moć manjom od one koju ima zemaljski monarh
koji zakone pravednosti može izvrnuti onako kako njemu odgovara, i vladati apsolutnom silom, poput
Oktavija Augusta, i Nera. Razmišljajući o svemoći koja je ograničena zakonima mi smo se, tako reći, opili, i
bili bi se onesvijestili da nam smjesta nije bila dostavljena medicina. Jer sukladno našoj vjeri smo bili
naviknuti moliti se Bogu Ocu da nam ukaže milost zbog Svoga Sina; i vjerovali smo kako može ukazati
milost kome god hoće i otpisati grijehe po Svom užitku, i spasiti koga god želi; i nismo se usudili oduzimati
od Njegove svemoći ni najmanju mjeru. Prema tome, mi smatramo grubim svetogrđem ograničiti Boga
okovima bilo kojeg od Njegovih zakona, pošto bi to bilo proturječno Njegovoj svemoći.'
[2] Izgovorivši ovo, gledali su u mene i ja u njih: i dok sam promatrao njihovu smetenost rekoh:
'Zaklinjat ću Gospoda u vaše ime i ponudit ću vam Njegovu medicinu razjašnjavajući vam ovu stvar; ali
trenutno samo navodeći određene primjere. Svemogući Bog je stvorio svijet iz reda koji je On Sam, i stoga
unutar reda u kojem On jest, i u skladu sa kojim vlada; i obdario je svemir i svaki njegov dio sa svojim
vlastitim redom, čovjeka sa njegovim vlastitim redom, zvijer, pticu, ribu, crva, svako stablo i čak travu sa
njihovim vlastitim posebnim redom. Kako će sami primjeri ovo razjasniti spomenut ću ukratko samo
sljedeće. Zakoni reda su bili propisani za čovjeka sa ciljem da bi za sebe mogao priskrbiti istine iz Riječi,
razmatrati ih pomoću svojih prirodnih sposobnosti, i u onoj mjeri u kojoj je sposoban, svojom racionalnom
sposobnošću, i tako za sebe priskrbiti prirodnu vjeru. Na drugu stranu, zakoni reda u odnosu na Boga su da
se On treba približiti i ispuniti te istine sa Svojim Božanskim svjetlom, i tako sa Svojom Božanskom Bìti
ispuniti čovjekovu prirodnu vjeru, koja je po sebi samo znanje i uvjerenje; jer samo tako prirodna vjera
postaje spasavajuća vjera.
Slučaj je isti sa dobročinstvom. Ali pogledajmo kratko neke primjere. Bog, u skladu sa Njegovim
zakonima reda, nikome ne može oprostiti grijehe ukoliko se on, u skladu sa njegovim zakonima reda, ne
uzdržava od njih; niti Bog može preporoditi čovjeka na duhovnom nivou osim u onoj mjeri u kojoj on, u
skladu sa svojim zakonima, sebe preporodi na prirodnom nivou. Bog neprestano nastoji preporoditi, i tako
spasiti čovjeka; ali On ovo ne može učiniti ako čovjek sebe ne pripremi da bi postao primatelj, i tako očisti
put za Božji ulazak otvarajući vrata. Zaručnik ne može ući u odaju djevojke prije nego ona postane njegova
zaručnica, jer ona zatvara vrata i drži ključ za sebe; ali kada postane njegova zaručnica ona daje ključ svome
mužu.
[3] Bog ne bi mogao, posredstvom Svoje svemoći, iskupiti čovjeka da On Sam nije postao čovjekom, niti
je Mogao učiniti Svoje Ljudsko Božanskim ukoliko Njegovo ljudsko najprije nije bilo poput onog u djetešceta,
i kasnije onog u dječaka; i ukoliko Njegovo Ljudsko nakon toga sebe nije oblikovalo u primatelja i
prebivalište u koje je Otac mogao ući. Ovo se dogodilo kako je Gospod ispunio sve stvari iz Riječi, to jest, sve
zakone reda u njoj; i On je dovršio Svoje djelo, ujedinio je Sebe sa Ocem i Otac se sjedinio sa Njime. Ovih
nekoliko stvari je dodano kao ilustracija da bi vam ukazao kako je Božanska svemoć unutar granica reda, i da
je njezina vladavina, koja se naziva Providnost, u skladu sa redom, i da neprestano i do u vječnost djeluje u
skladu sa zakonima svoga vlastitog reda; štoviše, da ona ne može djelovati protivno njima, niti promijeniti
najmanji njihov djelić, pošto je On Sam red zajedno sa svim njegovim zakonima.'
[4] Na ove riječi je svjetlo zlatnog sjaja, nalik letećim kerubima u zraku, prostrujalo kroz krov, i njegov
crvenkasti sjaj je odostraga, od sljepoočnica, osvijetlio glave nekih koji su bili prisutni, ali još ne njihova čela,
jer su mrmljali, 'Mi i dalje ne znamo što je svemoć.' Ja sam međutim odgovorio: 'Ovo će vam biti otkriveno
kada riječi koje ste upravo čuli budu još potpunije shvaćene.'

74. Treće iskustvo: Na određenoj udaljenosti sam ugledao u grupi nekolicinu duhova koji su na svojim
glavama nosili kape, neki od njih su bili svećenici čije kape su bile uvezene svilom, a neki pak laici čije kape
su bile oivčene sa zlatnim trakama, a svi oni zajedno su bili duboko obrazovani i načitani. Također sam
ugledao neke koji su nosili turbane, i koji su bili nepismeni. Približio sam se i začuo ih kako razgovaraju o
62
bezgraničnoj prirodi Božanske moći, i govore: 'Ako bi ona postupala u skladu sa bilo kojim ustanovljenim
zakonima reda ona ne bi bila neograničena već ograničena, i stoga bi bila moć, ali ne i svemoć; s obzirom na
to tko ne vidi da nikakva zakonska nužnost ne može prisiliti svemoć djelovati ovako a ne drugačije?
Zasigurno kada razmišljamo o svemoći i istovremeno o zakonima reda u skladu sa kojima mora postupati,
naše postavke u svezi svemoći propadaju poput ruke oslonjene o slomljeni štap.'
[2] Kada su me ugledali u svojoj blizini neki su potrčali prema meni i sa određenom žestinom rekli: 'Da li
si ti onaj koji je Boga ograničio sa zakonima kao sa okovima? Kakva drskost! Time si također uništio našu
vjeru na kojoj je utemeljeno naše spasenje, u centru koje mi postavljamo pravednost Iskupitelja, pored toga
svemoć Boga Oca, i ovima dodajemo djelovanje Svetog Duha. Mi pripisujemo djelotvornost ove vjere
apsolutnoj čovjekovoj impotenciji u duhovnim stvarima, kojem je dovoljno proglasiti puninu opravdanja,
koje je ovoj vjeri dano od svemoći Božje.' 'Ali čuo sam', nastavio je jedan od njih,' da ti u ovoj vjeri vidiš
jedino apsurdnost, pošto ne sadrži ništa od Božanskog reda na čovjekovoj strani.' Čuvši ove riječi, rekoh
gromkim glasom: 'Naučite zakone Božanskog reda, i onda ispitajte vašu vjeru, i vidjet ćete veliku pustoš a u
njoj levijatana, dugog i vijugavog, koji je čvorom nerazmrsivim zapleten u mreže. Napravite isto ono što
pripovijed kaže da je Aleksandar napravio koji je, izvadivši svoj mač, presjekao čvor, odmrsivši ga tako.
Potom ga je bacio na tlo, zgazivši njegove spone pod nogama.'
[3] Na ove riječi su se oni koji su bili okupljeni uokolo ugrizli za jezike, kao da ih oštre za jurišno
pobijanje; ali se nisu usudili odgovoriti, jer su ugledali kako se iznad mene otvara nebo i čuli glas kako odatle
govori: ‘Suspregnite se, i najprije počujte što je red, u skladu sa kojim djeluje svemogući Bog.’ I glas je
nastavio: ‘Bog je iz Sebe, kao iz reda, stvorio svemir unutar reda i za red. Na isti način je stvorio čovjeka, i
ustanovio u njemu zakone njegovog vlastitog reda, vrlinom kojih je on postao slika i naličje Božje. Sva
suština ovih zakona je da on mora vjerovati u Boga i voljeti svoga bližnjega; i ukoliko to čini svojim prirodim
silama, on sebe čini primateljem Božanske svemoći, i Bog Se sjedinjuje sa čovjekom i čovjek sa Bogom.
Posljedično tome njegova vjera postaje živuća a njegovo postupanje spasavajuće dobročinstvo. Treba
međutim znati kako je Bog uvijek prisutan, te nastoji i djeluje u svakom čovjeku, čak dodirujući njegovu
slobodnu volju, ali ju nikad ne prisiljavajući. Jer ako bi On narušio čovjekovu slobodnu volju, njegovo
prebivalište u Bogu bi bilo uništeno, a preostalo bi jedino Božje prebivalište u čovjeku. Ovo prebivalište je u
svim ljudima, bilo na Zemlji, na nebu, ili u paklu, jer ono je izvor njihove sile htjenja i razumijevanja. Ali
nema uzajamnog čovjekovog prebivališta u Bogu, osim u slučaju onih koji žive u skladu sa zakonima reda
propisanim u Riječi; i oni postaju Njegove slike i naličja. Njima je u vlasništvo dan raj, i plod drveta života; ali
drugi se sakupljaju oko drveta poznanja dobra i zla, tamo razgovaraju sa zmijom, jedu sa ovog stabla, i
nakon toga su izbačeni iz raja; usprkos tome Bog njih ne zaboravlja, već oni zaboravljaju Boga.’
[4] Oni koji su nosili kape su razumjeli ove stvari i odobrili su ih, ali oni sa turbanima su negirali njihovu
istinu, govoreći, ‘Zar ovo ne označava ograničenje svemoći?’ a u ograničenje svemoći je uključeno
proturječje.’ Na to sam odgovorio: ‘Nije proturječje djelovati sa svemoći sukladno zakonima pravde uz
prosudbu, ili u skladu sa zakonima upisanim na ljubav iz mudrosti. Proturječje je, međutim, da bi Bog bio
sposoban djelovati protivno zakonima Svoje vlastite pravednosti i ljubavi, jer ovo ne bi bilo iz prosudbe i
mudrosti. Takvo proturječje je uključeno u vašu vjeru da Bog može samom milošću opravdati nepravednog
čovjeka, i obdariti ga sa svim darovima spasenja i životnim nagradama. Ja ću, međutim, ukratko reći što
svemoć Božja podrazumijeva. Bog je iz Svoje svemoći stvorio svemir, i istovremeno uveo red u sve njegove
dijelove. On također iz Njegove svemoći održava svemir gdje neprestano održava red sa svim njegovim
zakonima; i ako bi bilo što otpalo iz reda, On to vraća nazad ponovno ga obnavljajući. Nadalje, Bog je iz
Svoje svemoći ustanovio Crkvu, i otkrio u Riječi njezine zakone reda. Kada je otpala iz reda On ju je obnovio;
a kada je njezin pad bio potpun, On Sam je došao dolje u svijet, i posredstvom Ljudskog kojeg je prisvojio,
Sebe odjenuo u svemoć, i obnovio je.
[5] Iz Svoje svemoći a također iz Svojeg sveznanja Bog ispituje svakoga nakon smrti i priprema
pravedne, ili ovce, za njihova mjesta u nebu, formirajući od njih nebo; ali On priprema nepravedne ili koze,
za njihovo mjesto u paklu, formirajući od njih pakao. On obadvoje uređuje u zajednice i društva u skladu sa
različitostima njihove ljubavi, kojih na nebu ima bezbroj kao i zvijezda na prirodnom nebeskom svodu; On
sjedinjuje zajednice na nebu u jednu, tako da se pred Njime pojavljuju kao jedan Čovjek. Na istin način
sjedinjuje zajednice u paklu, tako da se pojavljuju kao jedan vrag; odvaja potonje od prijašnjih provalijom,
tako da pakao ne bi vršio nasilje nad rajem, i da raj ne bi uzrokovao patnju u paklu, jer ako bi oni u paklu
primili upliv sa neba, patili bi. Ako Bog od Svoje svemoći ne bi tako nastavio djelovati u svakom trenutku,
divljačka priroda bi do te mjere ušla u ljude da oni više ne bi mogli biti ograničeni zakonima bilo kojeg reda, i
tako bi ljudska rasa nestala. Ove stvari, kao i druge slične prirode, bi se dogodile ukoliko Bog nije bio red, i
unutar reda svemoćan.’ Nakon što su ovo čuli, oni koji su nosili kape su otišli sa svojim kapama pod
miškom, slaveći Boga; jer u tom svijetu inteligentni nose kape. Drugačije je sa onima koji nose turbane, pošto
su oni ćelavi, a ćelavost je znak gluposti. Kako su svi otišli, potonji su otišli na lijevo, a prijašnji na desno.
63
STVARANJE SVEMIRA.

75. Pošto je predmet rasprave ovog prvog poglavlja Bog Stvoritelj, ovdje također mora biti obrađeno i to kako
je On Stvorio svemir, baš kao što će u sljedećem Poglavlju, gdje je predmet rasprave Gospod Iskupitelj, u
obzir biti također uzeto Iskupljenje. Nitko, međutim, ne može formirati ispravnu ideju o stvaranju svemira
ukoliko najprije nisu napomenuti određni generalni principi koji će rasvjetliti razumijevanje, poput ovih koji
slijede:
[2] (1) Postoje dva svijeta, duhovni svijet gdje žive anđeli i duhovi, i prirodni svijet gdje su ljudi. (2) U
svakom svijetu postoji sunce, a Sunce duhovnog svijeta je čista ljubav iz Jehove Boga, koji je u njegovoj
sredini. Iz tog Sunca proizlaze toplina i svjetlo, toplina iz njega je, u svojoj bìti, ljubav, a svjetlo je, u svojoj
bìti, mudrost. Ovo dvoje djeluju na volju i razumijevanje čovjeka, toplina djeluje na njegovu volju a svjetlo na
njegovo razumijevanje. Ali sunce prirodnog svijeta je čista vatra, i prema tome su njegova toplina i svjetlo
mrtvi, te duhovnoj toplini i svjetlu služe kao pokrov i sredstva putem kojih oni mogu biti prenijeti čovjeku.
[3] (3) Štoviše, toplina i svjetlo koji proizlaze iz Sunca duhovnog svijeta i, posljedično tome, sve stvari
koje njihovim posredstvom postoje u tom svijetu, su supstancijalni, i nazivaju se duhovnima; a toplina i
svjetlo koji proizlaze iz sunca prirodnog svijeta i, posljedično tome, sve stvari koje njihovim posredstvom
postoje u tom svijetu, su materijalne, i nazivaju se prirodnima.
[4] (4) U svakom svijetu postoje tri stupnja, koja se nazivaju stupnjevi visine, i posljedično tri predjela u
skladu sa kojima su uređena tri anđeoska neba. Ljudski umovi su također uređeni u tri stupnja i predjela,
koji tako korespondiraju sa tri anđeoska neba; i druge stvari u svakom svijetu također imaju slično uređenje.
[5] ¸ (5) Postoji korespondencija između stvari u duhovnom svijetu i onih u prirodnom svijetu.
[6] (6) Postoji red unutar kojeg su sve stvari u obadva svijeta bile stvorene.
[7] (7) Ako se najprije ne stekne ispravna ideja o ovim stvarima, ljudski um može lako, jednostavno iz
neznanja u svezi njih, začeti ideju kako je svemir stvorila priroda, dok istovremeno samo zbog autoriteta
crkve tvrdi kako je priroda bila stvorena od strane Boga; ali pošto ne zna kako, u slučaju da stvar nastavi
pobliže ispitivati, propada u prirodnjaštvo, koje je negiranje Boga. Pošto bi, ipak, bio potreban veći tom da bi
se ovi predmeti objasnili te detaljno prikazali na odgovarajući način, i, štoviše, kako to u pravilu ne pripada
sistemu teologije, koja je glavni predmet rasprave ove knjige, čak ni kao ilustracija ili rasprava, navest ću
samo određene memorabilije na osnovu kojih čovjek može izvući ideju o tome kako je Bog stvorio svemir,
koja pak može rezultirati u postizavanju prikladnog shvaćanja.

MEMORABILIA.

76. Pet memorabilija koje ilustriraju predmet stvaranja.

Prvo iskustvo: Jednog dana sam meditirao o stvaranju svemira. Ovo su primjetili anđeli iznad mene na
desnoj strani, gdje je prebivalište onih koji su ponekad meditirali i razmišljali o ovom predmetu; tako je jedan
od njih sišao dolje i pozvao me da im se pridružim, a ja, kako sam bio u duhu, sam ga pratio. Pri dolasku sam
bio priveden do dvora njihovog princa gdje sam ugledao nekih stotinjak okupljenih, i princ je bio u njihovoj
sredini. Jedan od njih reče: ‘S ovog našeg mjesta smo percipirali kako si meditirao o stvaranju svemira. U
nekoliko prilika smo razmatrali isti predmet, ali nismo mogli doći do konačnog zaključka, pošto su naše
misli opsjedale ideje o kaosu, poput velikog jajeta odakle je proizašao svemir i sve njegove stvari u njihovom
redu. Ipak, pošto sada percipiramo da tako veliki svemir nije mogao biti proizveden na taj način, jedna druga
ideja se prilijepila uz naše umove, naime, da je Bog stvorio sve stvari iz ničega; pa ipak mi također uviđamo
kako se iz ničeg ne može napraviti ništa. Naši umovi još nisu sposobni osloboditi se od ove dvije ideje i jasno
percipirati, na bilo kojem stupnju, kako je stvaranje bilo izvedeno. Mi smo, prema tome, pozvali tebe sa
mjesta gdje si se nalazio da bi nam mogao dati rezultate svojih meditacija o ovom predmetu.’
[2] Čuvši ove riječi odgovorio sam: ‘To ću i učiniti;' te rekoh: 'Ovu stvar sam dugo razmatrao bez da sam
došao do ikakvog zaključka; ali nakon što sam od strane Gospoda bio primljen u vaš svijet, percipirao sam
kako je bilo uzaludno formirati ikakve zaključke o stvaranju svemira ako se najprije ne zna da postoje dva
svijeta, jedan u kojem žive anđeli, i drugi u kojem žive ljudi; i da nakon smrti ljudi prelaze iz svog vlastitog
svijeta u drugi svijet. Onda sam percipirao da su bila dva sunca, jedno odakle proizlaze sve duhovne stvari, i
drugo, iz kojeg proizlaze sve prirodne stvari; i da je Sunce, odakle proizlaze sve duhovne stvari, čista Ljubav
iz Jehove Boga, Koji je u njegovoj sredini, a da je sunce, odakle proizlaze sve prirodne stvari, čista vatra. Kada
sam naučio ove stvari, jednom mi je prilikom, dok sam se nalazio u prosvjetljenom stanju, bilo dozvoljeno
percipirati kako je svemir bio stvoren od strane Jehove Boga posredstvom Sunca, u čijem središtu se nalazi
On Sam; a pošto Ljubav ne može postojati odvojeno od Mudrosti, vidio sam da je svemir bio stvoren od
64
strane Jehove Boga iz Njegove Ljubavi posredstvom Njegove Mudrosti. Istina ovog je jasno dokazana svime
što sam vidio u svijetu u kojem se nalazite, kao i u svijetu u kojem sam s obzirom na svoje tijelo.
[3] Međutim, oduzelo bi previše vremena da se potpunosti objasni kako je stvaranje nastalo od njegovog
početka; ali jednom sam, dok sam bio u stanju prosvjetljenosti, percipirao da su posredstvom svjetla i topline
iz Sunca vašeg svijeta bile jedna za drugom stvorene duhovne atmosfere, koje su u sebi suštinske. Kako
postoje tri ove atmosfere, i posljedično tri njihova stupnja, bila su formirana tri neba, jedno za anđele koji se
nalaze u najvišem stupnju ljubavi i mudrosti, drugo za one koji su na drugom stupnju, i treće za one koji su
na najnižem stupnju. Kako ovaj duhovni svemir ne može postojati bez prirodnog svemira u kojem može
proizvoditi svoje učinke i vršiti svoje primjene, percipirao sam istovremeno da je bilo stvoreno sunce iz kojeg
proizlaze sve prirodne stvari, i da su, na sličan način, njegovim posredstvom, kroz medijum njegovog svjetla
i topline, bile stvorene tri atmosfere, koje ranijeg okružuju kao što ljuska okružuje svoju jezgru ili kao što
kora na drvetu okružuje svoje drvo; te da je konačno, uz pomoć ovih atmosfera, bila stvorena planeta, gdje se
nalaze ljudi, zvijeri i ribe, i također stabla, grmlje i biljke koje rastu iz zemaljskih tvari koje su sastavljene od
tla, kamenja i minerala.
[4] Ovo je, međutim, samo najgeneralnija skica stvaranja i njegova napredovanja, dok bi za objašnjenje
osobitih detalja tog napredovanja bili potrebni cijeli tomovi. No sve stvari upućuju na zaključak kako Bog
nije stvorio svemir iz ničeg, jer, kao što ste upravo primjetili, iz ničeg se ne može napraviti ništa; već je to
učinio posredstvom Sunca anđeoskog neba, koje je od Njegovog vlastitog Bića, i posljedično je čista Ljubav
sjedinjena sa Mudrošću. Da je svemir, pod čime se misli na obadva svijeta, duhovni i prirodni, bio stvoren od
Božanske Ljubavi posredstvom Božanske Mudrosti, jasno dokazuje sve što se nalazi u njemu; i ako
proučavate ove stvari po njihovom redu i povezanosti, bit ćete sposobni vidjeti ih sasvim jasno uz pomoć
svjetla vlastitog razumijevanja. Treba ipak imati na umu kako Ljubav i Mudrost, koji u Bogu čine jedno, nisu
Ljubav i Mudrost u nikakvom apstraktnom smislu, već su u Njemu kao Supstanca, jer Bog je sâma, jedina i
posljedično tome prvobitna Supstanca i Bìt, koja sama u sebi postoji i opstoji.
[5] Da su sve stvari općenito i pojedinačno bile stvorene od strane Božanske Ljubavi i Božanske Mudrosti
je značenje ovih riječi u Ivanu:

‘Riječ je bila sa Bogom, i Riječ je bila Bog… Sve stvari su bile stvorene po Njemu… I svijet je bio
stvoren po Njemu.’ Ivan 1:1, 3, 10.

U ovom odlomku ‘Bog’ označava Božansku Ljubav, a ‘Riječ’ označava Božansku Istinu, ili Božansku
Mudrost; zbog čega se Riječ također naziva svjetlo; a ‘svjetlo’, kada se govori o Bogu, označava Božansku
Mudrost.’ Kada sam završio govoriti i spremao se za odlazak, iz tamnošnjeg sunca su se kroz anđeosko nebo
spustile u njihove oči, a kroz ove u unutrašnjosti njihovih umova, sićušne zrake svjetla; i prosvjetljeni na
takav način, složili su se sa onime što sam rekao. Onda su me slijedili do ulaska u dvoranu, i moj raniji
pratilac me otpratio do moje kuće, odakle se ponovno uspeo do svoje vlastite zajednice.

77. Drugo iskustvo: Jednog jutra sam, probudivši se iz sna, a dok sam meditirao u mirnoći ranog svjetla prije
svanuća, ugledao kroz prozor, tako reći, bljesak munje, i trenutno mi se učinilo kako sam čuo udar groma.
Dok sam se pitao što bi tome mogao biti uzrok, čuo sam sa neba kako su nedaleko odavde bili neki duhovi
koji su žestoko raspravljali o Bogu i prirodi; i da su bljesak svjetla koji je naličio munji i zvuk poput groma
bile korespondencije, i posljedično tome pričine koje su se izdizale iz sukoba argumenata, na jednu stranu za
Boga, a na drugu za prirodu. Razlog za ovu duhovnu borbu je bio ovaj: U paklu su bile neke sotone koji su
jedan drugome govorili: ‘Kad bi nam samo bilo dozvoljeno pričati sa anđelima nebeskim; jer mi bi vrlo jasno
dokazali da je ono što oni nazivaju Bogom, ishodištem svih stvari, priroda; i posljedično da je ‘Bog’ riječ bez
značenja osim ako se pod time ne misli na prirodu.’ Pošto su ove sotone vjerovale u to sa svim svojim srcem i
dušom te su gorljivo željeli pričati sa anđelima nebeskim, bilo im je dozvoljeno uspeti se iz kaljuže i mraka
paklenog i razgovarati sa dva anđela koji su se onda spustili sa neba.
[2] Oni su se susreli u svijetu duhova, koji je na sredini između neba i pakla. Kada su sotone ugledali
anđele pohitali su ka njima, uzvikujući glasom koji je bio ispunjen jarošću: ‘Da li ste vi anđeli nebeski koje
nam je dozvoljeno susresti poradi rasprave o Bogu i prirodi? Vi se nazivate mudrima pošto priznajete Boga;
ali, oh, kako ste samo priprosti! Tko je vidio Boga? Tko razumije što Bog jest? Tko može zamisliti da Bog
vlada, i da Može rukovoditi svemirom i svime u njemu? Tko osim najnižih i najpriprostijih ljudi priznaje ono
što niti vidi niti razumije? Što je očiglednije nego da je priroda sve u svemu? Jer zar nije priroda jedino što
vidimo sa našim očima, čujemo sa našim ušima, mirišemo sa našim nosnicama, kušamo sa našim jezicima, te
dodirujemo i osjećamo sa našim rukama i tijelima? Zar nisu naša tjelesna osjetila svjedoci istine? Tko se
putem njihovih dokaza ne može zakleti da je to tako? Zar nije naše disanje, uz pomoć kojeg naše tijelo živi,
svjedok, jer zar nije priroda ono što udišemo? Zar nisu naše i vaše glave u prirodi? Odakle dolazi upliv u
65
vaše misli ako ne iz nje? Ako bi ona bila otklonjena da li bi uopće mogli razmišljati? I oni još puno toga
rekoše što je vodilo u istom pravcu.
[3] Kada su anđeli čuli sve ovo odgovoriše: ‘Vi govorite na ovaj način pošto ste samo osjetilni. Svi koji su
u paklu imaju njihove misli uronjene u tjelesna osjetila, iznad kojih nemaju moći uzdići njihove umove: mi
vas prema tome ispričavamo. Život zla i posljedično tome vjerovanje u ono što je neistinito su zatvorili
unutrašnjosti vaših umova, tako da je bilo kakvo uzdignuće iznad onog što je osjetilno u vama nemoguće,
osim u stanju koje je udaljeno od životnih zala i neistinosti vjere. Jer sotona, baš kao i anđeo, ima moć
razumjeti istinu kada ju čuje; ali ju ne zadržava, pošto zlo uništava neistinu i uvodi neistinu. Mi percipiramo,
međutim, kako ste sada u stanju udaljenom od zla, i stoga možete razumjeti istinu koju govorimo. Pratite
stoga ono što ćemo reći.’ Onda su nastavili: ‘Vi ste jednom živjeli u prirodnom svijetu i umrli ste tamo, i sada
ste u duhovnom svijetu. Prije toga niste znali ništa o životu nakon smrti? Zar ga ranije niste negirali,
izjednačavajući tako sebe sa zvijerima? Da li ste tada imali ikakvo znanje o nebu i paklu, ili o svjetlu i toplini
ovog svijeta, ili o činjnici da više niste unutar prirodne sfere, već iznad nje? Jer ovaj svijet sa svime u njemu je
duhovan, a duhovne stvari su daleko iznad prirodnih stvari da čak ni najmanja stvar u prirodi, u kojoj ste
bili, ne može doći u ovaj svijet. Ali, pošto ste vjerovali da je priroda bog ili božica, vi također vjerujete da su
svjetlo i toplina ovog svijeta svjetlo i toplina prirodnog svijeta; što je daleko od istine, jer prirodno svjetlo je
ovdje tama, a prirodna toplina hladnoća. Vi niste znali ništa o Suncu ovog svijeta, iz kojeg proizlaze naši
svjetlo i toplina. I niste znali da je ovo Sunce čista ljubav, a da je sunce prirodnog svijeta čista vatra, odakle
priroda postoji i opstoji; dok iz Sunca nebeskog, koje je čista Ljubav, postoji i opstoji sâm život, koji je Ljubav
i Mudrost; i posljedično tome da je priroda, koju vi smatrate za boga ili božicu, apsolutno mrtva.
[4] Uz pravu pratnju se sa nama možete uzdići do neba, i sa sličnom pratnjom se mi možemo spustiti sa
vama u pakao. U nebu se mogu vidjeti veličanstvene i prekrasne stvari, ali u paklu stvari ogavne i ružne.
Razlog za tu razliku je da u nebu svi obožavaju Boga, ali u paklu obožavaju prirodu; a veličanstvene i
prekrasne stvari na nebu su korespondencije osjećaja ljubavi dobra i istine, a ogavne i ružne stvari u paklu su
korespondencije osjećaja ljubavi prema zlu i neistini. Prosudite onda iz svih ovih razmatranja da li je Bog ili
priroda sve u svemu.’ Na ovo su sotone odgovorile: ‘U stanju u kojem se trenutno nalazimo mi iz onog što
smo čuli možemo zaključiti kako postoji Bog; ali kada užitak zla zaposjedne naš um mi ne vidimo ništa osim
prirode.’
[5] Dva anđela i sotone su stajali nedaleko od mene, tako da sam ih mogao vidjeti i čuti; I gle! Oko njih
sam ugledao mnoge koji su u prirodnom svijetu bili na glasu zbog njihove učenosti. Bio sam iznenađen
promatrati kako su ti učenjaci stajali sada blizu anđela a sada blizu sotona i slagali su se sa onima pored kojih
su stajali; bio sam obaviješten da je promjena u položaju kojeg su zauzimali naznačavala promjenu u
njihovom stavu uma, koji se sada slagao sa onima na ovoj strani, a zatim sa onima na drugoj, jer oni su bili
prevrtljivi u svojoj vjeri poput Vertumnusa, boga promjene; i anđeli su nastavili: ‘Reći ćemo vam nešto što
ćete teško povjerovati. Mi smo jednom gledali dolje u one na Zemlji koji su bili slavljeni zbog svoje učenosti, i
otkrili da je od njih 1000, 600 bilo za prirodu a ostatak za Boga. Štoviše, potonji su bili za Boga, ne iz bilo
kakvog razumijevanja stvari, već samo zato jer su često ponavljali, od onog što su čuli, da je priroda od Boga;
pošto često ponavljanje iz sjećanja u pamćenju, a ne istovremeno iz inteligentne misli, podstiče određenu
vrstu vjere.’
[6] Nakon toga je sotonama bila osigurana zaštita, i oni su se u društvu dva anđela uzdignuli do neba, i
ugledali njegovu veličanstvenost i raskoš. Dok su bili tako prosvjetljeni nebeskim svjetlom, priznali su da
postoji Bog, i da je priroda bila stvorena kako bi bila servilna životu koji je iz Boga, i da je priroda u sebi
mrtva, i da ne čini ništa od sebe, već je pokretana životom. Nakon što su vidjeli ove stvari, i razumjeli ih,
spustili su se; i kako su sišli, njihova ljubav prema zlu se vratila, zatvarajući njihovo razumijevanje prema
onome što je gore, a otvarajući ga prema onome što je dolje, Onda se iznad njega pojavila tako reći cerada,
koja je bljeskala paklenom vatrom, zasjenjujući ga; i odmah su njihova stopala dodirnula zemlju, koja se
otvorila ispod njih i oni su ponovno potonuli dolje gdje su se nalazili njima slični.

78. Treće Iskustvo. Sljedećeg dana mi je prišao jedan anđeo iz druge nebeske zajednice, i rekao: ‘Čuli smo u
našoj zajednici da su te zbog tvojih meditiranja o stvaranju svemira bili pozvali u zajednicu pored nas, gdje si
dao izvješće o stvaranju koje ih je tada zadovoljilo i koje im je od tada pružalo veliko zadovoljstvo. Sada ću ti
ukazati kako je Bog proizveo životinje i biljke svake vrste.’ Nakon toga me odveo do prostrane, zelene
ravnice i rekao mi da pogledam unaokolo. To sam i učinio i ugledao sam ptice najljepših boja, neke u letu,
neke kako sjede na stablima a neke na zemlji, kako kidaju mlade izdanke sa ružinih grmova; među tim
pticama su bile također golubice i labudovi. Kako su ovi nestali iz mog vidokruga, ugledao sam nedaleko od
sebe stada ovaca sa jagnjadi, krda koza sa jarićima; a oko ovih sam ugledao krda krava sa juncima; i krda
kamila i mula. U šumarku sam ugledao jelene sa razgranatim rogovima i također jedno-roge životinje.
[2] Nakon što sam vidio sve ove stvari, anđeo reče: ‘Okreni svoje lice prema istoku'; i ugledao sam vrt u
66
kojem su bila stabla voćaka, poput naranđi, limuna, maslina, vinove loze, smokava, i mandarina; i bobičaste
grmove. Nakon toga mi je rekao da pogledam prema jugu, i ugledao sam usjeve različitih vrsta žita, poput
pšenice, prosa, raži, i grahorice, a oko njih u krugu vrtove sa ružama u njihovim prekrasnim različitim
bojama. Prema sjeveru sam ugledao gajeve lješnjaka, palmi, limete, platane i ostalih lisnatih stabala. Kada
sam vidio ove stvari anđeo reče: 'sve ove stvari koje si vidio su korespondencije osjećaja ljubavi anđela koji su
blizu tebe, i koji imaju običaj reći kojem osjećaju svaka od stvari korespondira. Štoviše, ne samo ove stvari,
već sve stvari koje možemo vidjeti, jesu korespondencije, poput kuća te alata koji se nalazi u njima, stolova,
hrane, odjeće, čak zlatnog i srebrnog novca, također dijamanata i drugog dragog kamenja, sa kojima su
ukrašene žene i djevojke na nebesima. Iz svih ovih stvari mi percipiramo kakva je svačija priroda po pitanju
ljubavi i mudrosti. Predmeti u našim domovima koji nam koriste tamo ostaju uvijek; ali u slučaju onih koji iz
jedne zajednice prelaze u drugu takve stvari se mijenjaju u skladu sa njihovim društvom.
[3] Ove stvari su ti bile ukazane kako bi mogao vidjeti stvaranje generalno prikazano u pojedinačnom
obliku. Jer Bog je sâma Ljubav i sâma Mudrost: osjećaji Njegove Ljubavi su beskonačni, baš kao i percepcije
Njegove Mudrosti, i sve stvari koje se pojavljuju na Zemlji korespondiraju sa njima. To je porijeklo ptica i
zvijeri, stabala i grmova, žitarica i zrnevlja, biljaka i trave. Jer Bog nije prostoran, već je svugdje u prostoru,
tako da je On u svim stvarima u svemiru, od prve do posljednje; a pošto je sveprisutan takve
korespondencije osjećaja Njegove Ljubavi i Mudrosti postoje u cijelom prirodnom svijetu; u našem svijetu
pak, koji se naziva duhovnim, postoje slične korepondencije u slučaju onih koji od Boga primaju osjećaje i
percepcije. Ipak među njima postoji ova različitost; takve stvari su u našem svijetu trenutno stvorene od
strane Boga, u skladu sa osjećajima anđela, dok su u vašem svijetu one stvorene na početku, ali sa odredbom
da se trebaju neprestano obnavljati razmnožavajući se jedna iz druge, i tako da se stvaranje treba nastaviti.
[4] Stvaranje je u našem svijetu trenutačno, a u vašem stalno putem razmnožavanja, pošto su atmosfere i
zemlja u našem svijetu duhovni, dok su prirodne stvari bile stvorene da bi mogle odjenuti duhovne stvari
baš kao što kože odijevaju tijela ljudi i životinja, kao što vanjska i unutarnja kora odijeva debla i grane
stabala, kao što materija i membrane odijevaju mozak, kao što tegument odijeva živce, kao što delikatne
membrane odijevaju živčana vlakna, i tako dalje. Ovo je razlog zašto su sve stvari u vašem svijetu trajne, i
neprestano se obnavljaju iz godine u godinu.’ Anđeo je dodao: ‘Daj izvještaj o ovome što si vidio i čuo
stanovnicima tvog svijeta, jer do sada su oni bili u potpunom neznanju u svezi duhovnog svijeta; a bez
određene ideje o njemu, nitko ne može znati, ili čak pretpostaviti, kako se stvaranje u našem svijetu odvija
neprestano, i da je isto tako bilo u vašem svijetu kada je Bog stvorio svemir.’
[5] Nakon ovog smo pričali o različitim temama, i konačno o Paklu. Bilo je napomenuto kako se ni jedna
od stvari koje se vide na nebu ne može vidjeti u paklu, već jedino njihove suprotnosti, pošto su osjećaji
ljubavi onih u paklu, što su zle požude, suprotnosti osjećajima ljubavi u kojima se nalaze anđeli nebeski.
Prema tome, kod onih u paklu se, a posebice u njihovim pustinjskim predjelima, pojavljuju noćne ptice,
poput šišmiša i sova, vukova, leoparda, tigrova, štakora i miševa; također otrovni gmizavci svake vrste,
poput zmajeva i krokodila; a gdje postoji ikakvog zelenila, tamo rastu kupine, koprive, trn i čičak, baš kao i
otrovne biljke. Ove ponekad nestaju, i onda se ništa ne vidi osim gomilâ kamenja, i močvara u kojima
krekeću žabe. Sve ovo su također korespondencije, ali kao što je bilo rečeno, korespondencije osjećaja njihove
ljubavi, koje su u sebi zle požude. Ipak, takve stvari tamo nije stvorio Bog, niti su s Njegove strane bile
stvorene u prirodnom svijetu, gdje postoje slične stvari. Jer sve stvari koje je Bog stvorio, i nastavlja stvarati,
bile su i jesu dobre; dok su se takve stvari poput ovih pojavile na Zemlji zajedno sa paklom, koji je u
postojanje došao od ljudi, koji su, okrećući se od Boga, nakon smrti postali vragovi i sotone. Međutim, kako
ove užasne stvari počele smetati našim ušima, naše smo misli svratili sa njih, i prizvali u um ono što smo
vidjeli na nebu.

79. Četvrto iskustvo: Jednom dok sam razmišljao o stvaranju svemira, pristupili su mi određeni duhovi iz
Kršćanskog svijeta koji su u njihovo vrijeme bili među najistaknutijim filozofima sa reputacijom nenadmašne
mudrosti. Oni rekoše: ‘Mi percipiramo da meditiraš na temu stvaranja. Reci nam molimo te što misliš o
tome.’ Ali ja sam odgovorio: ‘Najprije vi meni recite što mislite.’ Nakon toga je jedan od njih rekao: ‘Moje
mišljenje je da je stvaranje od prirode, i prema tome je priroda stvorila sama sebe, i da je ona postojala od
vječnosti, jer vakum niti postoji niti može postojati. Što drugo vidimo našim očima, čujemo našim ušima,
mirišemo našim nosnicama i udišemo našim plućima nego prirodu, koja je, baš kao i unutar tako i izvan nas.’
[2] Čuvši ovo drugi je rekao: ‘Spomenuo si prirodu, i od nje učinio stvoritelja svemira ali ti ne znaš kako
je priroda stvorila svemir, stoga ću ti ja to reći. Ona je sebe oblikovala u vrtložne kovitlace koji su se
sakupljali poput oblaka, ili poput kuća koje prilikom zemljotresa kolapsiraju. Nakon te kolizije, gušći dijelovi
su se sakupili u jedinstvenu masu, od koje je bilo formirano kopno. Više tekući dijelovi su se, odvajajući se od
ovih, sakupili i formirali mora. Dijelovi koji su bili još lakši su sebe nadalje odvojili od ovih i oblikovali eter i
zrak, dok se opet od njihovih najlakših čestica formiralo sunce. Zar nisi primjetio da se ulje, voda, i u prah
67
pretvorena zemlja, kada se miješaju zajedno, sami od sebe odvajaju te jedan iznad drugog aranžiraju u red?’
[3] Onda je treći, čuvši ovo, rekao: ‘Vi ste obmanuti. Svatko zna da je originalni izvor svih stvari bio kaos,
koji je sa svojom masom ispunjavao četvrtinu svemira. U njegovom centru je bila vatra, sve oko njega je bio
eter, a opet okružujući ovo je bila materija. U ovom kaosu su nastale pukotine, kroz koje je prsnula vatra, kao
što čini iz Etne ili Vezuva, i formirala sunce. Nakon toga je bio formiran eter, okružujući ga, a iz njega
atmosfera. Naposlijetku se preostala materija sakupila u planetu. Što se zvijezda tiče, one su samo svijetleća
tijela na svemirskom svodu, čije je porijeklo u sunčevoj vatri i svjetlu; jer sunce je najprije bilo poput vatrenog
oceana, ali, da ne bi konzumiralo Zemlju, ono je od sebe odvojilo mala svijetleća vatrena tijela; a ova su,
zauzimajući njihove pozicije u okružujućem svemiru, kompletirala svemir, i tako je bio formiran nebeski
svod.’
[4] Među njima je, međutim, stajao jedan koji je rekao: ‘Vi ste u zabludi. U vašim vlastitim očima vi
izgledate mudri, a mene smatrate glupanom; ipak u mojoj prostodušnosti sam vjerovao, a vjerujem i dalje,
kako je Bog stvorio svemir; a pošto priroda pripada svemiru, i tako je univerzalna, ona je bila stvorena u isto
vrijeme. Ako je, međutim, priroda sama sebe stvorila, zar onda ona ne bi postojala od vječnosti? Ali oh,
kakvo ludilo!’ Onda se jedan od tako zvanih mudraca sve više i više približio, te je postavljajući svoje lijevo
uho blizu govornikovih usta, pošto je njegovo desno uho bilo začepljeno sa komadićem vunene tkanine,
zapitao što je upravo rekao. Potonji je ponovio svoje primjedbe. Nakon toga se ovaj drugi osvrnuo unaokolo
da vidi da li je u blizini bio neki svećenik; i primjetivši jednog kako stoji pored govornika, odgovori: ‘Ja
također priznajem kako je univerzalna priroda od Boga, ali…’ Onda je otišao, šapćući svojim drugovima, ‘To
sam rekao pošto je u blizini stajao svećenik; ali i vi i ja znamo da je priroda od prirode; a kako je priroda
stoga Bog, ja sam prema tome rekao kako je univerzalna priroda od Boga, ali…’
[5] Svećenik je, međutim, prisluškujući šaputanje, rekao: ‘Vaša vas je mudrost, koja je ništa drugo nego
filozofija, zavela, i zatvorila je unutrašnjosti vaših umova tako da nikakvo svjetlo od Boga i Njegovih nebesa
ne može utjecati i prosvjetliti vas: vi ste ga u potpunosti utrnuli.’ I dodao je: ‘Razmotrite, prema tome, i
odlučite među vama odakle dolaze vaše duše, koje su vječne. Da li iz prirode, ili su one također bile
istovremeno u tom velikom kaosu?’
Kada je ovo čuo prijašnji se govornik povukao do svojih drugova, pitajući ih da mu pomognu u
riješavanju ovog zamršenog problema; i došli su do zaključka kako ljudska duša nije ništa drugo nego eter,
da misao nije ništa drugo nego modificiranje etera posredstvom djelovanja sunčevog svjetla, i da eter pripada
prirodi. I rekoše: ‘Svatko zna kako mi govorimo uz pomoć zraka, i da je misao ništa drugo nego govor u
čišćem zraku koji se naziva eter. Prema tome, misao i govor čine jedno. Svatko to može promatrati na osnovu
onog što se zbiva tijekom djetinjstva. Djetešce najprije uči govoriti, a onda razgovarati samo sa sobom, to jest,
razmišljati. Što je onda misao nego modificiranje etera, a zvuk govora nego njegovo prilagođavanje? Mi
prema tome zaključujemo da je duša, koja razmišlja, proizašla iz prirode.’
[6] Neki od njih, ne u nesuglasici već da bi razjasnili ovu stvar, rekoše kako su duše došle u postojanje
kada se eter pojavio iz tog velikog kaosa, i onda su sebe u najvišem predjelu odvojile u bezbrojne
pojedinačne oblike, koji su sebe umetnuli u ljude kada su ovi počeli razmišljati iz čišćeg zraka; a ove forme su
onda nazvane dušama. Čuvši ovo drugi je rekao: ‘Slažem se sa time da su pojedinačne forme proizvedene iz
etera u višim predjelima mogle biti nebrojene; ali ipak, broj ljudi koji su bili rođeni nakon stvaranja je
prekoračio broj tih formi. Kako su onda te eterične forme mogle biti dovoljne? Ja sam prema tome formirao
mišljenje kako im se ljudske duše, koje prilikom njihove smrti kroz usta napuštaju tijelo, vraćaju nakon
nekoliko tisuća godina, kada uđu i prođu kroz život sličan onome kojeg su živjeli ranije. Dobro je poznato da
mnogi mudri ljudi vjeruju u takav proces, i doktrinu o seobi duša.’ Kao dodatak ovome je od strane ostalih
bilo iznešeno još nekoliko drugih nagađanja, koja ću ispustiti pošto su u potpunosti apsurdna.
[7] Nakon kraćeg vremena se svećenik vratio, i onaj koji je ranije govorio o tome kako je Bog stvorio
svemir, mu je prenio njihove zaključke u svezi duše. Kada ih je čuo, svećenik reče: ‘Govorili ste baš kao što
ste razmišljali u prirodnom svijetu, i ne znajući kako više niste u tom svijetu, već u drugom, koji se naziva
duhovnim svijetom. Svi koji su postali čulni i tjelesni potvrđujući svoje vjerovanje u prirodu, prepostavljaju
kako su i dalje u istom svijetu u kojem su bili rođeni i gdje su odrasli; pošto su u tom svijetu njihova tijela bila
materijalna, ali ovdje su oni u supstancijalnom tijelu, a supstancijalni čovjek vidi sebe i one oko njega baš kao
i materijalni čovjek. Jer supstancijalno je prvobitni element materijalnog; a pošto vi razmišljate, gledate,
mirišete, kušate i govorite kao što ste to činili u prirodnom svijetu, vi prema tome vjerujete da je priroda ista
u obadva svijeta, iako se, u stvari, priroda ovog svijeta razlikuje, i toliko je udaljena od prirode materijalnog
svijeta kao što je supstancijalno udaljeno od materijalnog, ili duhovno od materijalnog, ili ono što je prije od
onog što je poslije. Pošto je priroda u svijetu u kojem ste ranije živjeli u sebi mrtva, vi ste prema tome,
potvrđujući svoje vjerovanje u nju, postali, tako reći, mrtvi u vezi s onim što se tiče Boga, neba i Crkve, a
također i vaših vlastitih duša. Usprkos tome, svaki čovjek može, bez obzira da li je zao ili dobar, njegovog
razumijevanja što se tiče biti uzdignut u svjetlo u kojem su anđeli nebeski, i može onda vidjeti kako postoji
68
Bog i život nakon smrti; te da čovjekova duša nije formirana od etera, i time od prirode materijalnog svijeta,
već da je duhovna, i prema tome će živjeti zauvijek. Razumijevanje može biti u tom anđeoskom svjetlu jedino
pod uvjetom da prirodne ljubavi koje su svjetovne i prianjaju uz svijet i njegovu prirodu, i koje su također
tjelesne i prianjaju uz tijelo i ono što mu pripada (proprium), budu otklonjene.’
[8] Nakon toga je Gospod otklonio te ljubavi, i bilo im je dozvoljeno razgovarati sa anđelima; i iz
njihovog razgovora u tom stanju su percipirali kako postoji Bog, i da su živjeli u drugom svijetu nakon smrti.
Oni su, prema tome, bili obuzeti sramom, i uzvikivali su: ‘Bili smo ludi!’ Kako ovo, međutim, nije bilo
njihovo pravo stanje pa im je posljedično tome u vrlo kratkom vremenu postalo mučno i dosadno, okrenuli
su se od svećenika, i više ga nisu slušali. Vratili su se svojim ranijim ljubavima, koje su bile samo prirodne,
svjetovne i tjelesne, šetajući se ulijevo od zajednice do zajednice sve dok nisu izašli na cestu na kojoj su užici
njihovih vlastitih ljubavi bili nošeni ka njima. Stoga rekoše: ‘Krenimo ovom cestom.’ Uputili su se tom cestom
nadolje pa su napokon pristigli do onih koji su bili u užicima sličnih ljubavi. Nastavili su hodati još dalje, ali
pošto je njima užitak bio činiti zlo, kojeg su oni činili mnogima na tom putu, bili su zatvoreni u zatvor, i
postali su demoni. Onda se njihov užitak okrenuo u patnju, jer su kaznom i strahom od kazne bili ograničeni
od daljnjeg udovoljavanja svojim prijašnjim užicima, koji su sačinjavali njihovu prirodu. Zapitali su one koji
su bili u istom zatvoru da li će ovo zauvijek biti njihov život. Neki od njih su odgovorili: ‘Mi se ovdje
nalazimo već nekoliko vjekova, i ostat ćemo ovdje zauvijek; jer priroda koju smo stekli na svijetu se ne može
promijeniti, ili izbaciti kaznom; a ako ikad i bude izbačena ovim sredstvima, nakon kratkog vremena se
vrati.’

80. Peto iskustvo: jednom se sotona, uz dopuštenje, popeo iz pakla zajedno sa ženom i došao u kuću u kojoj
sam se nalazio. Ugledavši ih zatvorio sam prozor i u razgovor sa njima ušao kroz njega. Zapitao sam sotonu
odakle dolazi, na što on odgovori, ‘Iz društva svojih suradnika.’ Isto pitanje sam postavio ženi, i dobio sam
sličan odgovor. Ona je bila iz društva sirena, takvih koje su, koristeći se fantazijama, bile vrlo umješne u
prisvajanju svih modusa i oblika ljepote i ukrašavanja. Jednom bi prisvojile prekrasnu formu Venere, a
drugom prilikom milostiv izgled djevojke sa Parnasa, a opet bi drugi put sebe ukrasile krunama i haljinama
poput kraljica, te bi hodale grandiozno, oslanjajući se na srebrne štapove. Takve su kurtizane u svijetu
duhova, i one se zaokupljaju umjetnošću maštovitih prikazivanja. Ove pojave su podstaknute osjetilnom
mišlju iz koje su sve ideje unutarnje misli bile isključene. Kada sam zapitao sotonu da li je ona bila njegova
žena, odgovorio je: ‘Što je žena? Ja to ne znam, a niti itko u mojoj zajednici; ona je moja kurtizana.’ Onda je
ona u njega nadahnula požudu, što sirene čine velikom umješnošću, nakon čega ju je poljubio, govoreći, ‘Oh,
ljubavi moja!’
[2] Ali da bi nastavili sa ozbiljnijim stvarima, zapitao sam sotonu koje je bilo njegovo zanimanje. ‘Ja sam’,
reče on, ‘naučnik’. Zar ne vidiš lovorov vijenac na mojoj glavi?’ Taj vijenac je svojom umješnoću formirala
njegova ljubav te ga odostraga postavila na njegovu glavu. Onda sam rekao: ‘Pošto si došao iz zajednice gdje
postoje naučne škole, reci mi, što ti i tvoji drugovi vjerujete po pitanju Boga?’ On je odgovorio: ‘Za nas je Bog
svemir, kojeg mi također nazivamo prirodom. Priprosti među našim ljudima ga nazivaju atmosferom, pod
čime misle na zrak, dok pod njime naši mudraci također misle na eter. Bog, nebo, anđeli, i tome slične stvari,
o kojima su na ovom svijetu od strane mnogih izmišljene različite bajke, su prazne riječi, ili izmišljotine,
sugerirane umu od strane meteorima nalik privida koji se igraju pred očima mnogih na ovom mjestu. Zar
nisu sve stvari koje se pojavljuju na Zemlji stvorene od strane sunca? Zar nisu svi krilati i gmižući insekti
stvoreni kada se ono približava u proljeće? Zar ptice, pokrenute njegovom toplinom, ne vode ljubav i
razmnožavaju svoju vrstu? Zar zemlja, ugrijana njegovom toplinom, ne uzrokuje da sjemenje počinje
stvarati, najprije biljke pa onda plodove, kao svoje potomke? Zar nije svemir, prema tome, Bog a priroda
njegova božica, koja, poput zaručnice svemira, začinje, rađa, odgaja, i hrani ove stvari?’
[3] Nadalje sam zapitao što on i njegova zajednica vjeruju o religiji. On je odgovorio: ‘Religija za nas, koji
smo učeniji od gomile ljudi, nije ništa drugo nego opčinjavanje običnih ljudi, koja obavija njihove osjećaje i
stvaralačku maštu poput rijetke atmosfere, u kojoj unaokolo lebde pobožne ideje poput leptira u zraku; a
njihova vjera, koja povezuje te ideje u sistem, je poput svilene bube u njezinoj čahuri, iz koje se pojavljuje kao
kralj leptira. Jer nepismena gomila, iz želje za letenjem, voli imaginarne stvari koje nadilaze tjelesna osjetila,
te misli koje stvaraju. Oni čak za sebe prave krila, da se mogu vinuti u visine poput orlova i hvalisavo klicati
prema onima na Zemlji, ‘Gledajte me!’
Mi vjerujemo u ono što vidimo, i volimo što dodirujemo.’ Onda je dodirujući svoju ljubav rekao: ‘Ovo
vjerujem, pošto je vidim i dodirujem; ali što se tiče te druge besmislice, mi nju izbacujemo kroz prozor,
odbacujući ju od nas uz gromoglasan smijeh.’
[4] Nakon toga sam ga zapitao što on i njegovi drugovi vjeruju u svezi neba i pakla. On je uz podrugljiv
osmjeh odgovorio: ‘Što je nebo nego uzvišeni eterični svod, a što su anđeli tamo nego točkice, koje vrludaju
oko sunca, a arhanđeli komete sa dugim repovima, na kojima gomile njih prebivaju? A pakao, što je to osim
69
močvara, gdje žabe i krokodili postaju vragovi u maštanjima priprostih ljudi? Sve druge ideje o nebu i paklu
su samo prijevara, koju su izmislili neki crkveni velikaši da bi ih priglupa gomila slavila.’ Sve ove stvari je on
govorio baš onako kako je o njima razmišljao dok je bio u svijetu, ne znajući da sada živi nakon smrti, i
zaboravljajući na sve ono što je čuo kada je po prvi puta ušao u duhovni svijet. Stoga je također, kada sam ga
ispitivao u svezi života nakon smrti, odgovorio da je to bio plod ljudske mašte; i da je najvjerojatnije
određeno isparenje čovjekolikog oblika koje se uzdizalo iz zakopanog leša, ili je neka tako zvana utvara, o
kojoj ljudi šire bajke, sugerirala takvu stvar popularnoj mašti.
Čuvši ovo više se nisam mogao suzdržati a da ne prasnem u smijeh, i rekoh: ‘Sotono, ti si mahnit i
lud. Zar nisi sad u čovječjem obliku? Zar ne govoriš, vidiš, čuješ, i hodaš? Prisjeti se da si jednom živio u
drugom svijetu, kojeg si zaboravio, i da sada živiš nakon smrti, i da si govorio baš kao i ranije.’ Onda mu je
bila ponovno vraćena sposobnost prisjećanja: vratilo mu se pamćenje i on, sasvim posramljen, uzvikne: ‘Ja
sam lud! Ugledao sam nebo iznad sebe, i čuo sam anđele kako izgovaraju neizrecive stvari; ali to je bilo kada
sam prvo došao ovdje. Sada ću ovo upamtiti kako bi mogao reći mojim drugovima koje sam upravo
napustio, i možda će se i oni također posramiti.’ Nastavio je ponavljati kako će ih nazvati luđacima; ali kako
je sišao dolje, njegovo prisjećanje je prekrio zaborav. Tako kada je pristigao među njih, bio je isto tako lud kao
i oni, i nazivao je ludilom ono što je čuo od mene. Tako razmišljaju i razgovaraju sotone nakon smrti. Oni koji
su sebe učvrstili u neistinama se nazivaju sotonama, a vragovi su pak oni koji su sebe učvrstili u opakostima
života.

70
2 POGLAVLJE

GOSPOD ISKUPITELJ

81. U prethodnom poglavlju smo obrađivali Boga Stvoritelja i također stvaranje; ali u ovom poglavlju ćemo
obrađivati Gospoda Iskupitelja i također iskupljenje; a u poglavlju koje slijedi ćemo obrađivati Svetog Duha i
također Božansko Djelovanje. Pod Gospodom Iskupiteljem mi mislimo na Jehovu u Ljudskom (tijelu); jer na
stranicama koje slijede će biti ukazano kako je Jehova Osobno sišao i prisvojio Ljudsko (tijelo) kako bi
ostvario naše iskupljenje. On se naziva Gospodom a ne Jehovom, pošto se Jehova iz Starog Testamenta
naziva Gospodom u Novom, kao što je očigledno iz sljedećih odlomaka. U Mojsiju je rečeno:

‘Čuj, Izraele! Jehova Bog naš je jedan Jehova! Zato ljubi Jehovu Boga sa svim srcem svojim, i svom
dušom svojom!’ Ponovljeni Zakon 6:4, 5.

Ali u Marku je rečeno:

‘Gospod Bog naš Gospod je jedan Gospod. Zato ljubi Gospoda Boga svojega iz svega srca svojega,
i iz sve duše svoje!’ Marko 12:29, 30.

Zatim, u Izaiji je rečeno:

‘Pripravite Jehovi put, poravnajte u pustinji stazu Bogu našemu.’ Izaija 40:3.

Ali u Luki je rečeno:

‘Ići ćeš pred licem Gospodnjim da Mu pripraviš putove.’ Luka 1:76.

U drugim odlomcima je učinjena ista razlika. Gospod je također zapovijedio Svojim učenicima da Ga
nazivaju Gospodom, i prema tome se On tako i naziva od strane Apostola u njihovim Poslanicama, i nakon
toga od strane Apostolske Crkve, kao što je očigledno iz njihovog Vjerovanja, koje se naziva Apostolsko
Vjerovanje. To je bilo poradi toga što se Židovi nisu usuđivali izgovoriti ime ‘Jehova’ na račun njegove
svetosti; i također zato što se pod Jehovom misli na Božanski Bitak, koji je bio od vječnosti; a Ljudsko, koje je
On prisvojio u vremenu, nije bilo taj Bitak. Što predstavlja Božanski Bitak, ili Jehova, je bilo ukazano u
prethodnom poglavlju, brojevi 18-26, i brojevi 27-35. Iz tog razloga ovdje, a i na stranicama koje slijede, pod
Gospodom mi podrazumjevamo Jehovu u Njegovom Ljudskom (tijelu); a pošto znanje o Gospodu svojom
kvalitetom nadmašuje svo drugo znanje u Crkvi, i čak na nebu, sada će u vezi s njime biti dano izvjesno
otkrovenje razvrstano u sljedeću seriju članaka:

(1) Jehova Stvoritelj svemira je sišao i prisvojio Ljudsko (tijelo), kako bi iskupio i spasio čovječanstvo.
(2) On je sišao kao Božanska Istina, što je Riječ; pa ipak On nije razdvojio Božansko Dobro.
(3) On je prisvojio Ljudsko u skladu sa Svojim vlastitim Božanskim redom.
(4) Ljudsko, pomoću kojeg je On Sebe poslao u svijet, je ono što se naziva Sinom Božjim.
(5) Gospod je, djelima iskupljenja, Sebe učinio Pravednošću.
(6) Istim djelima je On Sebe ujedinio sa Ocem, i Otac je Sebe ujedinio sa Njime, također u skladu sa
Božanskim redom.
(7) Tako je Bog postao Čovjek, a Čovjek Bog, u jednoj Osobi.
(8) Napredak k ujedinjenju je bilo Njegovo stanje poniženja, a samo ujedinjenje je Njegovo
proslavljeno stanje.
(9) Ubuduće ni jedan Kršćanin ne može ući u nebo ukoliko ne vjeruje u Gospoda Boga Spasitelja, i
Njemu jedino(m) pristupa.

Svaki od ovih članaka će sada biti obrađen zasebno.

71
(1) JEHOVA BOG JE SIŠAO I PRISVOJIO LJUDSKO (TIJELO), KAKO BI ISKUPIO I SPASIO
ČOVJEČANSTVO.

82. U današnje vrijeme se u Kršćanskim Crkvama vjeruje kako je Bog, Stvoritelj svemira, začeo Sina od
vječnosti, koji je sišao i prisvojio ljudsko kako bi iskupio i spasio čovječanstvo. To je, međutim, pogrešno, i ne
može se održati kada se uzme u obzir kako je Bog jedan (jedini), i da je u potpunosti protivno razumu reći
kako je (taj) jedan (jedini) Bog začeo Sina od vječnosti, i da je Bog Otac, zajedno sa Sinom i Svetim Duhom, od
kojih je svaki pojedinačno Bog, jedan Bog. Ovo apsurdno vjerovanje se u potpunosti rasipa, poput meteora u
zraku, kada se iz Riječi ukaže kako je Jehova Bog Osobno sišao i postao Čovjek i također Iskupitelj.
[2] Prvo stanovište, da je Jehova Bog Osobno sišao i postao Čovjek, je očigledno iz sljedećih odlomaka:

‘Gledajte, začet će djevica i roditi Sina, Koji će se zvati ‘Bog (je) sa nama’ (Emanuel)’
Izaija 7:14; Matej 1:22, 23.

‘Jer, Dijete nam se rodilo, Sina dobismo; Na Njegovim ramenima će biti vlast. A Njegovo
ime će biti: Prekrasni… Bog Silni, Otac vječni, Knez Mira.’ Izaija 9:6.

‘I reći će se u onaj dan: Gle, ovo je Bog naš, na Njega smo čekali, On će nas spasiti; ovo je
Jehova; Njega smo čekali, radovat ćemo se i veseliti spasenju Njegovu.’ Izaija 25:9.

‘Glas onog koji viče u divljini: Pripravite Jehovi put, poravnajte u pustinji stazu Bogu
našemu… i svako će Ga tijelo vidjeti.’ Izaija 40:3, 5.

Gle, Gospod Jehova će doći u sili, za Njega će ruka Njegova vladati… evo s Njim naplata
Njegova… On će ovce svoje pasti poput pastira.’ Izaija 40:10, 11.

‘Pjevaj i raduj se, kćeri Sionska, jer evo, Ja dolazim, i sred tebe ću prebivati: onda će se
mnogi narodi Jehovi pridružit’ u onaj dan.’ Zaharija 2:10, 11.

‘Ja, Jehova, u pravednosti Te pozvah… i postavit ću Te za Savez narodu… Ja Sam Jehova, to


Mi je ime, Svoje slave drugome neću dati.’ Izaija 42:6-8.

‘Evo dolaze dani… podići ću Davidu Granu pravednu, i Kralj će vladati… i sprovodit će na
zemlji prosudbu i pravdu… I evo imena kojim će Ga nazivati: Jehova, Pravednost naša.'
Jeremija 23:5, 6; 33:15, 16.

Pored ovih ima i drugih odlomaka gdje se Gospodnji Dolazak naziva Jehovinim Danom, kao u Izaiji
13:6, 9, 13; Ezekijelu 31:15; Joelu 1:15; 2:1, 11; 3:1, 14, 18; Amosu 5:13, 18, 20; Sefaniji 1:7-18; Zahariji
14:1, 4-21; i drugim mjestima.

[3] Da je Jehova Osobno sišao i prisvojio Ljudsko (tijelo) je očigledno u Luki, gdje je zapisano:

‘Nato će Marija anđelu, Kako će to biti kad ja čovjeka ne poznajem? Anđeo joj odgovori,
Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega zasjeniti. Zato će se ta Sveta Stvar koju ćeš
poroditi zvati Sin Božji.’ Luka 1:34, 35.

I u Mateju:

‘Anđeo reče Josipu, mužu Marijinom, u snu, kako je ono što je u njoj začeto od Svetog Duha. I
Josip je ne upozna dok ne rodi sina. I nadjenu Mu ime Isus.’ Matej 1:20-25.

Vidjet će se u trećem poglavlju ovog djela da Sveti Duh naznačava Božansko koje proizlazi iz Jehove Boga.
Svatko zna da dijete prima svoju dušu i život od svoga oca, i da je tijelo od duše. Što je onda jasnije rečeno
nego da je Gospod primio Svoju dušu i život od Jehove Boga? A pošto Božansko ne može biti podijeljeno, što
je očiglednije nego da je sâmo Božansko Oca bilo Njegova duša i život? Iz tog razloga je Gospod tako često
nazivao Jehovu Boga Svojim Ocem, a Jehova Bog je Njega nazivao Svojim vlastitim Sinom. Što, onda, čovjek
može nerazumnije čuti nego da je duša našeg Gospoda proistekla od Marije, Njegove majke, kao što
obadvoje, i Rimokatolici i Protestanti u današnje vrijeme potvrđuju, kao u nekom snu, kako još nisu
72
probuđeni svjetlom Riječi?

83. Vjerovanje kako je Sin rođen od vječnosti sišao i prisvojio ljudsko (tijelo) se ne može održati, pošto je
skroz pogrešno, i u potpunosti se rasipa kada se uzmu u obzir oni odlomci iz Riječi u kojima Jehova Osobno
kaže kako je On Sam Spasitelj i Iskupitelj. Takvi odlomci su sljedeći:

‘Nisam li Ja, Jehova? Nema drugoga boga osim Mene; Boga pravednog i Spasitelja; pored Mene
nema drugoga.’ Izaija 45:21, 22.

‘Ja Sam Jehova; i pored Mene drugog Spasitelja nema.’ 43:11.

‘A Ja Sam Jehova Bog tvoj… i drugog Boga osim Mene nećeš poznavati; jer pored Mene Spasitelja
nema.’ Hošea 13:4.

‘I svako tijelo će znati da Sam Ja, Jehova, tvoj Spasitelj i Iskupitelj.’ Izaija 49:26; 60:16.

‘A naš Iskupitelj, Jehova Zebaot je Njegovo ime.’ Izaija 47:4.

‘Snažan je njihov Iskupitelj; Jehova Zebaot je Njegovo ime.’ Jeremija 1:34.

‘Jehova, moja stijena i moj Iskupitelj.’ Psalam 19:14.

‘Tako kaže Jehova, tvoj Iskupitelj, Svetac Izraelov: Ja Sam Jehova, Bog tvoj.’ Izaija 48:17; 43:14; 49:7.

‘Tako kaže Jehova, tvoj Iskupitelj… Ja Sam Jehova Koji čini sve stvari… jedini… bez ičije pomoći.’
Izaija 44:24.

‘Tako kaže Jehova, Kralj Izraela, i njegov Iskupitelj, Jehova Zebaot, Ja Sam Prvi i Ja Sam
Posljednji, i pored Mene nema drugog Boga.’ Izaija 43:16.

‘U ljubavi vječnoj smilovah se tebi, govori Jehova, tvoj Iskupitelj.’ Izaija 54:8.

‘Ti si me otkupio, Jehova istiniti.’ Psalam 31:5.

‘Nek Izrael nadu u Jehovu polaže. Jer je u Jehove milosrdnost i obilno je u Njega iskupljenje; On
će iskupiti Izraela od svih grijeha njegovih.’ Psalam 130:7, 8.

‘Jehova nad Vojskama, i tvoj Iskupitelj Svetac Izraelov; Bogom cijele zemlje će se zvati.’ Izaija 54:5.

Iz ovih i mnogih drugih odlomaka svaki čovjek koji ima oči, i um koji je otvoren njihovim korištenjem, može
vidjeti da je Bog, koji je jedan (jedini), sišao i, postao čovjek, kako bi ostvario djelo iskupljenja. Svatko ovo
može vidjeti kao na jutarnjem svjetlu, kada uzme u obzir ove upravo navedene Božanske izjave. Oni,
međutim, koji se nalaze u tami noći pošto su sebe utvrdili u vjerovanju o rođenju drugog Boga od vječnosti, i
o Njegovom silasku i iskupljenju, zatvaraju svoje oči na ove Božanske izjave, i onda razmišljaju kako ih mogu
primjeniti u potvrđivanju svojih vlastitih pogrešnih stajališta, i tako ih izopačiti.

84. Postoji nekoliko razloga, koji će biti objašnjeni na stranicama koje slijede, zašto Bog nije mogao iskupiti
čovječanstvo, to jest, izbaviti ga od prokletstva i pakla, ukoliko nije prisvojio Ljudsko (tijelo). Jer iskupljenje je
naznačavalo pokoravanje paklova, dovođenje nebesa u red i nakon toga zasnivanje Crkve. Bog iz Svoje
svemoći nije mogao ostvariti ove stvari osim posredstvom Svoga Ljudskog, baš kao što ni jedan čovjek ne
može raditi ako nema ruku; i zaista se Njegovo Ljudsko u Riječi naziva ‘ruka Jehovina.’ Izaija 40:10; 53:1.
Niti itko može napasti utvrđen grad i uništiti hramove njegovih idola osim prikladnim naoružanjem. Štoviše,
očigledno je iz Riječi da je Božja svemoć u ovom Božanskom djelu djelovala kroz Svoje Ljudsko. Jer Bog, koji
prebiva u najunutarnijim i najčišćim stvarima, nije na ni jedan drugi način mogao pristupiti onim bezdanima
gdje se nalaze paklovi, a u koje je tadašnje čovječanstvo propalo; baš kao što duša ne može ništa napraviti bez
tijela, i baš kao što nitko ne može pobijediti neprijatelja ako ovaj nije u njegovom vidokrugu, ili kojem se on
ne može približiti sa određenim vrstom oružja, poput kopalja, štitova ili mušketa. Za Boga bi bilo nemoguće
ostvariti djelo iskupljenja bez Njegovog Ljudskog (tijela) kao i generalu podrediti Indijce bez da tamo
73
brodom prebaci vojnike; ili prouzročiti da stabla rastu samo pomoću topline i svjetla, ukoliko nije bio stvoren
zrak za prijenos ovih, i također tlo iz kojeg stablo može rasti. Zaista, to bi bilo tako nemoguće kao čovjeku
uhvatiti ribu bacajući mreže u zrak umjesto u vodu. Jer Jehova kakav je Sam u Sebi ne može doći u kontakt sa
ni jednim vragom u paklu, ili sa ijednim vragom na Zemlji, da bi ga ograničio u njegovoj furiji, i obuzdao
njegovo nasilje, osim ako nije bio u posljednjim kao i u prvim stvarima. A On je u posljednjim stvarima u
Svojem Ljudskom (tijelu); prema tome se On u Riječi naziva Prvi i Posljednji, Alfa i Omega, Početak i Kraj.

(2) JEHOVA BOG JE SIŠAO KAO BOŽANSKA ISTINA, ŠTO JE RIJEČ; PA IPAK ON NIJE
RAZDVOJIO BOŽANSKO DOBRO.

85. Postoje dvije stvari koje sačinjavaju Božju Bìt: Božanska Ljubav i Božanska Mudrost, ili što je isto,
Božansko Dobro i Božanska Istina. Bilo je ukazano iznad u brojevima 36-48, da su ovo dvoje Božanska Bìt. U
Riječi su ovo dvoje također naznačeni kao Jehova Bog; Jehova označava Božansku Ljubav ili Božansko
Dobro, a Bog Božansku Mudrost ili Božansku Istinu. U tu svrhu je da su oni u Riječi razlučeni na različite
načine; jednom je samo korišteno ime Jehova, drugi puta ime Bog; jer Kada se obrađuje Božansko Dobro,
onda se koristi ime Jehova, a kada je subjekt Božanska Istina korišteno je ime Bog; dok kada su obadvoje
obrađivani, korišten je izraz Jehova Bog. Da je Jehova Bog sišao kao Božanska Istina, što je Riječ, je očigledno
iz ovog odlomka u Ivanu, gdje je rečeno:

'U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše sa Bogom, i Riječ bijaše Bog… Sve postade po Njemu; i bez
Njega ne postade ništa… I Riječ je tijelom postala, i boravila među nama.’ Ivan 1:1, 3, 14.

Riječ ovdje naznačava Božansku Istinu, pošto je Riječ, koja je primljena u Crkvi, sâma Božanska Istina, jer ju
je diktirao Jehova Osobno; a što je diktirano od strane Jehove je Božanska Istina u njezinoj čistoći, i ne može
biti ništa drugo.
[2] Kako se Riječ spuštala kroz nebesa dolje do ovog svijeta, bila je prilagođena anđelima na nebu a
također i ljudima u svijetu. Tako u Riječi postoji duhovni smisao, u kojem se duhovna istina pojavljuje na
jasnom svjetlu, i prirodni smisao, u kojem se Božanska Istina vidi jedino mutno. Prema tome, Božanska Istina
u ovoj Riječi je ono na što se misli u Ivanu. Štoviše, ovo je očigledno iz ovog razmatranja, da je Gospod došao
u svijet da bi ispunio sve stvari u Riječi; i iz tog razloga mi tako često čitamo da je On napravio ovo ili ono da
bi se Pisma mogla ispuniti. Božanska Istina je također naznačena Mesijom ili Kristom, Sinom Čovječjim, i
Svetim Duhom Utješiteljem, kojeg je Gospod poslao nakon Svog odlaska iz svijeta.
U poglavlju o Svetom Pismu će se vidjeti kako je Gospod Sebe reprezentirao kao tu Riječ prilikom
Preobraženja na Planini pred Njegovom trojicom učenika, Matej 17; Marko 9; Luka 9; i također pred Ivanom
u Apokalipsi 1:12-16.
[3] Da je Gospod, dok je bio u svijetu, bio Božanska Istina, je očigledno iz Njegovih riječi:

'Ja Sam put, istina i život.' Ivan 14:6;

i iz ovih riječi:

'Mi znamo da je Sin Božji došao, i dao nam razum da poznamo Istinitoga. I mi smo u Istinitom, u
Sinu njegovu, Isusu Kristu. On je Bog istiniti i Život vječni.’ 1 Ivanova 5:20.

Nadalje, još je očiglednije iz činjenice da se On naziva Svjetlo, kao u ovim odlomcima:

‘To je bilo svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka koji dođe na svijet.’ Ivan 1:4, 9.

‘Isus im je rekao, Još je malo vremena svjetlost među vama. Hodite dok imate svjetlost da vas ne
obuzme tama… Dok imate svjetlost, vjerujte u svjetlost, da budete sinovi svjetlosti.’
Ivan 12:35, 36, 46.

‘Ja Sam svjetlost svijeta.’ Ivan 9:5.

‘Šimun reče: Moje su oči vidjele Tvoje spasenje… svjetlo za prosvjetljenje Pogana.’ Luka 2:30, 32.

‘Ovo je sud, da je svjetlo došlo na svijet, … Ali onaj koji vrši istinu dolazi na svjetlo.’ Ivan 3:19, 21.
74
I drugi odlomci se mogu navesti gdje se svjetlom naznačava Božanska Istina.

86. Jehova Bog je sišao u svijet kao Božanska Istina kako bi mogao izvršiti djelo iskupljenja, što znači
pokoravanje paklova, dovođenje nebesa u red, i nakon toga zasnivanje Crkve. Božansko Dobro ovo ne može
ostvariti, ali Božanska Istina od Božanskog Dobra može. Božansko Dobro, razmatrano u sebi, je poput
okrugle drške mača, ili tupog komada drva, ili luka bez strijele; ali Božanska Istina od Božanskog Dobra je
poput oštrog mača, ili drške koplja sa šiljatim vrhom, ili luka sa strijelama, što su oružja koja se koriste protiv
neprijatelja. Militantne istine su ono što u duhovnom smislu Riječi naznačavaju ‘mačevi’, ‘koplja’ i ‘lukovi’,
kao što se može vidjeti u ‘Apokalipsi Otkrivenoj’, brojevi 52, 299, 436, gdje je ovo objašnjeno. Jer jedino se
posredstvom Božanske Istine iz Riječi moglo boriti protiv neistina i zala, koji su onda prevladavali i koji i
dalje prevladavaju s kraja na kraj pakla, i pokoriti ga; niti je novo nebo, koje je tada bilo zasnovano, moglo
biti utemeljeno i postavljeno u red ikakvim drugim sredstvima, niti je nova Crkva mogla biti obnovljena na
zemlji. Štoviše, sva snaga, vrlina i Božja moć pripadaju Božanskoj Istini od Božanskog Dobra. Bilo je to iz tog
razloga da je Jehova Bog sišao kao Božanska Istina, što je Riječ. U Davidu je prema tome rečeno:

‘Pripaši mač uz bedra, O Junače; u Svom se veličanstvu uzdigni, jaši na Riječi istine; i desnica
Tvoja će te podučiti prekrasnim stvarima. Oštre su strelice Tvoje, i neprijatelji Tvoji će pred tobom
pasti.’ Psalam 45:3-5.

Ove riječi su izrečene o Gospodu, u vezi s Njegovim borbama sa paklovima, i Njegovim pobjedama nad
njima.

87. Kvaliteta koja pripada dobru kada je odvojeno od istine, i istini kada je odvojena od dobra, se može jasno
vidjeti iz čovjekove prirode. Jer svo njegovo dobro počiva u volji, a sva njegova istina u razumijevanju; a
volja od svog vlastitog dobra ne može učiniti ništa osim kroz razumijevanje; to jest, ne može djelovati,
govoriti ili osjećati; sva njezina vrlina i moć postaju djelotvorni kroz razumijevanje i prema tome kroz istinu,
koje je razumijevanje primatelj i prebivalište. Sa ovim principima i njihovim sposobnostima je isto kao i sa
akcijom srca i pluća u tijelu; jer srce, bez disanja pluća, ne izvršava niti pokret niti senzaciju; ali disanje pluća
od srca proizvodi obadvoje. Ovo je očigledno u slučajevima nesvjestice kod onih koji su pali u vodu i ugušili
se. Njihovo disanje prestaje ali stežući pokret srca se nastavlja; a vrlo dobro je poznato da oni nisu sposobni
niti za kretanje niti za senzaciju. Isto je također sa embrijom u majčinoj utrobi; a razlog je da srce
korespondira sa voljom i njezinim dobrom, a pluća sa razumijevanjem i njezinom istinom. U duhovnom
svijetu je sila istine posebice upadljiva. Jedan anđeo koji je u Božanskoj Istini od Gospoda, iako je u tijelu slab
poput malog djeteta, može nagnati u bijeg cijelu trupu paklenih duhova koji su čak divovskog stasa, i
izgledaju poput Anakima i Nefila. On ih može progoniti do pakla i tamo ih natjerati u špilje; a ako bi oni i
izašli, ne usuđuju mu se prići. Oni koji su u Božanskim Istinama od Gospoda su u tom svijetu poput lavova,
iako u tijelu nisu snažniji od ovaca. Ljudi koji su u Božanskoj Istini od Gospoda posjeduju sličnu moć protiv
zala i neistina, i posljedično tome protiv paklenih sila, jer ove, razmatrane u njihovom istinskom karakteru,
nisu ništa nego zla i neistine. Takva moć počiva u Božanskoj Istini pošto je Bog sâmo Dobro i sâma Istina i
posredstvom Božanske Istine je On stvorio svemir; i svi zakoni reda uz čiju pomoć održava svemir, su istine.
Prema tome je rečeno u Ivanu da su:

‘Sve stvari bile stvorene posredstvom Riječi, i da bez Nje ništa nije bilo stvoreno.’ 1:3, 10.

i u Davidu:

‘Riječju Jehovinom su nebesa bila sazdana; i dahom usta Njegovih sva vojska njihova.’
Psalam 33:6.

88. Da Bog, iako je sišao kao Božanska Istina, nije razdvojio Božansko Dobro je očigledno iz Njegovog začeća,
u svezi kojega je zapisano:

‘Da je sila Svevišnjega zasjenila Mariju.’ Luka 1:35;

a sila Svevišnjega predstavlja Božansko Dobro. Isto je također očigledno iz odlomaka gdje On Osobno kaže
kako je Otac u Njemu, i kako je On u Ocu; kako su sve Očeve stvari Njegove, i kako su Otac i On jedno;
pored mnogih drugih sličnih izjava. Ocem je naznačeno Božansko Dobro.

75
(3) BOG JE PRISVOJIO LJUDSKO (TIJELO) U SKLADU SA SVOJIM VLASTITIM
BOŽANSKIM REDOM.

89. U sekciji koja se odnosi na Božansku svemoć i sveznanje je bilo ukazano kako je Bog prilikom stvaranja u
svemir i sve njegove djelove uveo red; i sukladno tome da svemoć Božja postupa i djeluje u svemiru i svim
njegovim djelovima u skladu sa zakonima Svojeg reda. Ovo je bilo obrađeno iznad u brojevima 49-74. Zatim,
pošto je Bog sišao dolje, i pošto je On sâm Red, kako je tamo ukazano, bilo je nužno, kako bi u stvarnosti
postao Čovjekom, da On bude začet, nošen u utrobi, te da bude rođen; i da bude obrazovan, određenim
tokom stiče znanje uz čiju pomoć može zadobiti inteligenciju i mudrost. Prema tome je On Njegove
Ljudskosti što se tiče bio novorođenče poput svakog drugog novorođenčeta, dječak poput bilo kojeg drugog
dječaka, i tako dalje; ali sa ovom jedinom razlikom, da je On prošao kroz ove postupne faze brže, potpunije i
savršenije od drugih. Da je On napredovao na ovaj način u skladu sa redom je očigledno iz ovih riječi u Luki:

‘Dijete Isus je raslo, i jačalo duhom; i napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi.’
2:40, 52.

Da je to činio brže, potpunije i savršenije od drugih vidi se iz izvještaja zapisanog o Njemu u istom
Evanđelisti:

‘Da je kao dječak, dvanaest godina star, sjedio u Hramu među učiteljima i naučavao; i da su svi
koji su Ga čuli bili zadivljeni Njegovim razumijevanjem i odgovorima.’
2:46, 47; i također 4:16-22, 32.

Ovo je bilo učinjeno pošto je Božanski red da čovjek treba sebe pripremiti za primanje Boga; i kako sebe
pripremi tako Bog uđe u njega, kao u Svoje vlastito prebivalište i dom. Takva priprema je ostvarena
posredstvom znanja o Bogu i duhovnim stvarima koje pripadaju Crkvi, i time putem inteligencije i mudrosti.
Jer zakon je reda da u onoj mjeri u kojoj čovjek prilazi i približava se Bogu, što on mora učiniti u potpunosti
kao sam o sebe, u istoj toj mjeri Bog prilazi i približava se njemu, i u nutrini se sjedinjuje sa njime. Dalje će u
brojevima koji slijede biti ukazano kako je Gospod napredovao do potpunog ujedinjenja sa Svojim Ocem u
skladu sa ovim redom.

90. Oni koji ne znaju da Božanska svemoć postupa i djeluje u skladu sa redom mogu formirati mnoge
proturječne i fantastične ideje koje su protivne zdravom razumu. Oni na taj način mogu pitati zašto Bog nije
odmah prisvojio ljudsko bez takvog napredovanja. Zašto nije stvorio ili za Sebe sastavio tijelo od elemenata
prikupljenih na sve četiri strane svijeta, i tako Sebe predstavio kao Bogo-Čovjeka vidljivog Židovima, ne,
cijelom svijetu. Ili ako je Njegova volja bila biti rođen, zašto nije ulio cijelo Svoje Božansko u Sebe dok je bio
embrij, ili novorođenče. Ili zašto, nakon rođenja, On smjesta nije postao zreo čovjek i smjesta govorio iz
Božanske Mudrosti. Takve su ideje koje mogu biti začete i izražene od strane onih koji razmišljaju o
Božanskoj svemoći odvojenoj od reda, i koji na taj način ispunjavaju Crkvu sa mahnitim i ispraznim
besmislenostima.
A to se u stvari i dogodilo. Bilo je proglašeno da je Bog mogao začeti Sina od vječnosti, i onda
prouzročiti da treći Bog proizlazi iz Njega i Sina. Također da On može biti bijesan na ljudsku rasu, prokleti
ih, i onda im biti voljan ukazati milost preko Sina, uz pomoć Sinovljeva posredovanja sjećajući se Njegovog
križa. Nadalje, da On čovjeku može dodijeliti pravednost Svoga Sina, i usaditi ju u njegovo srce poput
jednostavne Wolfove supstance, u kojoj je, kako ovaj autor navodi, sva zasluga Sina koja ne može biti
podijeljena, jer ako bi ona bila podijeljena svela bi se na ništa. Štoviše, da On može, kao Papinskom Bulom,
oprostiti grijehe komegod želi, ili očistiti najprljavijeg grešnika od njegovih mračnih zala, čineći čovjeka, koji
je crn poput vraga, bijelim poput anđela svjetla; i to dok on stoji nepokretan poput kamena, i neaktivan
poput kipa ili idola. Ima još mnogo drugih besmislenih ideja koje takvi, koji bez znanja i priznavanja bilo
kakvog reda pretpostavljaju za Božansku Silu kako je apsolutna, mogu proširiti na sve strane, baš kao što
vijača rasprši pljevu u zrak. Takvi ljudi, po pitanju duhovnih stvari koje pripadaju nebu, Crkvi, i prema tome
vječnom životu, mogu odlutati od Božanskih istina poput slijepca u šumi, koji se čas spotiče preko kamenja,
zatim udara svojim čelom u drvo, a čas opet svojom kosom zapliće u grane.

91. Božanska čuda su također bila vršena u skladu sa Božanskim redom; ali sukladno redu upliva duhovnog
svijeta u prirodni svijet. U vezi s ovim redom nitko do sada nije znao ništa, pošto nitko nije znao ništa o
duhovnom svijetu. Međutim, kakva je priroda tog reda će biti ukazano u prikladno vrijeme kada budemo
obrađivali Božanska čuda i čarobnjačka čuda.
76
(4) LJUDSKO, POMOĆU KOJEG JE BOG SEBE POSLAO U SVIJET, JE SIN BOŽJI.

92. Gospod je često izjavljivao kako Ga je Otac poslao, i da je On bio poslat od strane Oca, kao u

Mateju 10:40; 15:24; Ivanu 3:17, 34; 5:23, 24, 36, 37, 38; 6:29, 39, 40, 44, 57; 7:16, 18, 29; 8:16, 18, 29, 42;
9:4; te mnogim drugim mjestima.

On je tako govorio pošto ‘biti poslan u svijet’ znači sići i doći među ljude; a to je bilo učinjeno uz pomoć
Ljudskog (tijela) kojeg je On prisvojio kroz djevicu Mariju. Ljudsko (tijelo) je također doista Sin Božji, Sin
Čovječji, i Marijin Sin. Sinom Božjim se naznačava Jehova Bog u Njegovom ljudskom, Sinom Čovječjim
Gospod kao Riječ, a Marijinim Sinom aktualno Ljudsko (tijelo) koje je prisvojio. U onome što slijedi će biti
ukazano da Sin Božji i Sin Čovječji nose ta značenja. Očigledno je, međutim, iz čovjekovog preporoda da
Marijin Sin naznačava jedino Ljudsko (tijelo), pošto je duša od oca a tijelo od majke. Jer duša je u očevom
sjemenu, a ovo je odjenuto sa tijelom u majci; ili što je isto, sve što je duhovno u čovjeku je od oca, a sve što je
materijalno je od majke. U slučaju Gospoda, što je bilo Božansko u Njemu je bilo od Jehove Oca, a što je bilo
Ljudsko je bilo od majke; i ovo dvoje sjedinjeni su Sin Božji. Da je to tako je jasno vidljivo iz Gospodnjeg
Rođenja, koje je u Luki ovako zabilježeno:

‘Anđeo Gabrijel reče Mariji: Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega zasjeniti; zato će se ta
Sveta Stvar koju ćeš poroditi zvati Sin Božji.’ 1:35.

Gospod je Sebe nazivao ‘poslanim od strane Oca’ također iz sljedećeg razloga, da ‘onaj koji je poslan’ ima isto
značenje kao anđeo, jer riječ ‘anđeo’ na izvornom jeziku znači ‘poslan’, kao u Izaiji:

‘Anđeo Gospodnji ih je spasio; u ljubavi Njegovoj i sažaljenju ih je iskupio.’ 63:9.

i u Malahiji:

‘I doći će iznenada u Hram svoj Gospod koga tražite, i anđeo Saveza, u kojem se radujete.’
Malahija 3:1, i drugim odlomcima.

Da su Božansko Trojstvo-Bog Otac, Sin, i Sveti Duh, u Gospodu, i da je Otac u Njemu Božanski Izvor svih
stvari, Sin Božansko Ljudsko, a Duh Sveti Proizlazeće Božansko, će se vidjeti u trećem poglavlju ovog djela, o
Božanskom Trojstvu.

93. Pošto je anđeo Gabrijel najavio Mariji, ‘Sveta Stvar koju ćeš poroditi će biti nazvana Sin Božji’, sljedeći
odlomci iz Riječi će biti navedeni kako bi ukazali da se Gospod, s obzirom na Njegovo Ljudsko, naziva
‘Svetac Izraelov’:

‘Ja promatrah viđenja… kad, evo, Stražar, Svetac, silazi s neba.’ Danijel 4:13.

‘Bog dolazi iz Temana, a Svetac s planine Parana.’ Habakuk 3:3.

‘Ja Sam Jehova, Svetac vaš, Stvoritelj Izraelov.’ Izaija 43:15.

‘Ovako govori Jehova, Iskupitelj Izraelov, Svetac njegov.’ Izaija 49:7.

‘Ja Sam Jehova Bog tvoj, Svetac Izraelov, tvoj Spasitelj.’ 43:3.

‘A naš Iskupitelj, Jehova Zebaot Mu je ime, Svetac Izraelov.’ 47:4.

‘Njegovo ime je Jehova Zebaot; a Iskupitelj tvoj Svetac Izraelov.’ 54:5.

‘Iskušavali su Boga, i Sveca Izraelovog.’ Psalam 78:41.

‘Zaboravili su Jehovu, razljutili su Sveca Izraelovog.’ Izaija 1:4.

‘Rekoše: uklonite nam s očiju Sveca Izraelova! Stog' ovako zbori Svetac Izraelov.’ 30:11, 12.
77
‘Koji govore, Neka pohiti s djelom svojim da bismo ga vidjeli; neka se približi i završi naum Sveca
Izraelova.’ 5:19.

‘U onaj dan… će se oslanjati na Jehovu, Sveca Izraelova.’ 10:20.

‘Kliči i raduj se, kćeri Sionska; jer velik je sred tebe Svetac Izraelov.’ 12:6.

‘Bog Izraelov reče, U onaj dan… njegove će oči biti uspravljene k Svecu Izraelovu.’ 17:7.

‘Siromašni među ljudima će se radovati u Svecu Izraelovu.’ 29:19; 41:16.

‘Zemlja njihova je bila ispunjena krivicom protiv Sveca Izraelova.’ Jeremija 51:5;

također vidi Izaiju 55:5, 60:9, i na drugim mjestima.

‘Svetac Izraelov’ naznačava Gospoda s obzirom na Njegovo Božansko Ljudsko; jer anđeo je rekao Mariji:

‘Ta Sveta Stvar koju ćeš poroditi zvati će se Sin Božji.’ Luka 1:35.

Da su Jehova i Svetac Izraelov jedno, iako su imenovani odvojeno, je očigledno iz upravo navedenih
odlomaka, koji proglašavaju kako je Jehova Svetac Izraelov. Da se Gospod naziva ‘Bog Izraelov’ je također
očigledno iz mnogobrojnih odlomaka, kao iz sljedećih:

Izaija 17:6; 21:10 17; 24:15; 29:23; Jeremija 7:3; 9:15; 11:3; 13:12; 16:9; 19:3, 15; 23:2; 24:5; 25:15, 27; 29:4,
8, 21, 25; 30:2, 31:23; 32:14, 15, 36; 33:4; 34:2, 13; 35:13, 17, 18, 19; 37:7; 38:17; 39:16; 42:9, 15, 18; 43:10;
44:2, 7, 11, 25; 48:1; 50:18; 51:33; Ezekijel 8:4; 9:3; 10:19, 20; 11:22; 43:2; 44:2; Sefanija 2:9; Psalam 41:13;
59:5; 63:8.

94. Običaj je u Kršćanskim Crkvama današnjeg vremena nazivati Gospoda našeg Spasitelja Marijinim Sinom,
ali rijetko Sinom Božjim, osim ako se time ne naznačava Sin Božji rođen od vječnosti. Razlog tome je da je
Rimokatolička Crkva postavila Mariju iznad svih drugih u svetosti, i uzvisila ju iznad svih njezinih svetaca
kao božicu ili kraljicu; bez obzira na činjenicu da je Gospod, kada je proslavio Svoje Ljudsko, skinuo sve što je
dobio od majke, i obukao sve što pripada Ocu, kao što će biti jasno ukazano na sljedećim stranicama ovog
djela. Iz ovog uobičajenog načina govora o Gospodu kao Marijinom Sinu su u Crkvu ušla mnoga štetna
mišljenja, posebice kod onih koji nisu pridavali potrebnu pažnju onome što je u Riječi rečeno o Gospodu; kao
recimo da su ‘Otac i On jedno’, da je ‘On u Ocu i Otac u Njemu’, da su ‘sve Očeve stvari Njegove’, da je On
nazivao Jehovu ‘Svojim Ocem’ a Jehova Otac Ga je nazivao ‘Svojim Sinom’. Jedna od škodljivih posljedica
koje su rezultirale iz toga što se Gospod nazivao Marijinim Sinom a ne Sinom Božjim je da je izgubljena ideja
o Njegovom Božanstvu, a sa njom sve što je o Njemu rečeno u Riječi kao Sinu Božjem. To je oslobodilo
pristup Judaizmu, Arijanizmu, Socinijanizmu, Kalvinizmu, kakav je bio na počeku, i na kraju Prirodnjaštvu, i
sa njime obmana kako je On bio Marijin Sin sa Josipom, i da je Njegova duša bila od majke, i posljedično da
se On naziva Sinom Božjim dok u stvarnosti to nije. Neka svatko, svećenik a također i laik, najozbiljnije
razmotri da li je formirao te nastavlja podržavati ikakvo drugo mišljenje o Gospodu kao Marijinom Sinu
osim jedino kao o čovjeku. Kako je ova ideja počela prevladavati među Kršćanima već u trećem stoljeću,
kada se pojavio Arijanizam, Savjet u Nikeji je, kako bi zaštitio Gospodnje Božanstvo, izmislio dogmu o Sinu
rođenom od vječnosti. Posredstvom toga je u to vrijeme Gospodnje Ljudsko zaista bilo uzdignuto do
Božanstva, a među mnogima je to i dalje, ali nije tako uzdignuto sa onima koji posljedično ujedinjenje
smatraju hipostatskim, poput onog između dvije osobe, od kojih je jedna nadmoćna drugoj. Što rezultira iz
ovog nego da će cijela Kršćanska Crkva, koja je bila utemeljena jedino na obožavanju Jehove u Njegovom
Ljudskom, posljedično tome na Bogo-Čovjeku, biti uništena?
Gospod na mnogim mjestima izjavljuje kako Oca nitko ne može vidjeti, ili Ga poznavati, ili Mu prići,
ili vjerovati u Njega, osim kroz Njegovo Ljudsko. Ako je ova izjava odbačena, svo dragocjeno sjeme Crkve je
promijenjeno u ono niže vrijednosti; sjeme masline postaje borovo sjeme; narančino sjeme, limunovo,
jabukino i kruškino postaju sjemenje vrbe, brijesta, lipe i hrasta; vinova loza postaje močvarna trska, a
pšenica i ječam postaju ništa nego pljeva. Zaista, sva duhovna hrana postaje poput prašine, ili hrane koju
jedu zmije, jer duhovno svjetlo u čovjeku postaje prirodno (svjetlo njegove prirodne inteligencije), i
naposlijetku postaje senzualno tjelesno, koje je gledano u sebi obmanjujuće svjetlo. Čovjek u stvari postaje
poput ptice koja, dok pokušava poletjeti kad su joj krila ošišana, pada na zemlju i dok hoda unaokolo oko
78
sebe ne vidi ništa više osim onog što joj leži pod nogama. Zatim s obzirom na duhovne stvari Crkve koje bi
bile koristile njegovom vječnom životu, njegove ideje su tako bezvrijedne kao predviđanja gataoca. Takvi su
rezultati kada čovjek smatra Gospoda Boga, Iskupitelja i Spasitelja, jedino Marijinim Sinom, to jest, jedino
čovjekom.

(5) GOSPOD JE, DJELIMA ISKUPLJENJA, SEBE UČINIO PRAVEDNOŠĆU.

95. Danas se u Kršćanskim Crkvama tvrdi i vjeruje kako Gospodu jedinome pripada zasluga i pravednost po
vrlini poslušnosti koju je ukazao Bogu Ocu dok je bio u svijetu, a posebice putem Njegove Muke na Križu.
Zamišlja se, međutim, kako je sâma Muka na Križu bilo djelo iskupljenja, dok u stvari ono što je na taj način
bilo ostvareno nije bilo djelo iskupljenja, već proslavljivanje Njegovog Ljudskog. Ovo će biti obrađeno u
sljedećem odlomku o Iskupljenju. Djela Iskupljenja, putem kojih je Gospod Sebe učinio Pravednošću, su bila
ova: On je izvršio Posljednji Sud, koji se dogodio u duhovnom svijetu, razdvajajući zle od dobrih, i koze od
ovaca; Otjerao je iz neba one koji su se družili sa zmajevim zvijerima, utemeljio novo nebo od onih koji su bili
dostojni, i pakao od nedostojnih; i uzastopno je sve stvari svugdje povratio u red; i konačno je zasnovao
Novu Crkvu. Ovo su bila djela iskupljenja putem kojih je Gospod Sebe učinio Pravednošću; jer pravednost se
sastoji tome da se sve stvari čine u skladu sa Božanskim redom, i u ponovnom vraćanju u red svega što se od
njega udaljilo, jer pravednost je sâm Božanski red. Takve stvari su predstavljene Gospodinjim riječima kada
je rekao:

‘Dolikuje Mi da ispunim svu Božju pravednost.’ Matej 3:15;

i putem ovih odlomaka u Starom Testamentu:

‘Evo dolaze dani… podići ću Davidu izdanak pravedni, i kralj će vladati… i činit će… pravednost
u zemlji… I evo imena kojim će Ga nazivati, Jehova, Pravednost naša.' Jeremija 23:5, 6; 33:15, 16.

‘Ja Koji naučavam pravednost, moćan da spasim.’ Izaija 63:1;

‘Sjedit će na prijestolju Davidovim… učvrstit će ga i utvrdit u prosudbi i pravdi.’ 9:7;

‘Sion će biti iskupljen… sa pravednošću.’ 1:27.

96. Naši crkveni lideri u današnje vrijeme daju sasvim drugačiji izvještaj o Gospodnjoj pravednosti; a kako
također pretpostavljaju da se upisuje u ljudska srca, oni svojoj vlastitoj vjeri pripisuju spasavajuću kvalitetu.
Dok je istina kako Gospodnja pravednost, zbog svoje prirode i svojeg izvorišta, pošto je u sebi čisto
Božanska, ne može biti sjedinjena sa nijednim čovjekom i na taj način ishoditi spasenje, ne više od Božanskog
života, koji je Božanska Ljubav i Mudrost. Gospodin sa ovima ulazi u svakog čovjeka, ali ako on ne živi u
skladu sa redom, čak i ako je ovaj Život u njemu, on ništa ne doprinosi njegovom spasenju; jedino mu
dodjeljuje sposobnost razumijevanja istine i činjenja dobra. Živjeti u skladu sa redom je živjeti u skladu sa
Božjim Zapovijedima; a kada čovjek tako živi i djeluje, on za sebe stječe pravednost; ne pravednost
Gospodnjeg iskupljenja, već Gospoda Osobno kao Pravednost. Na takve ljude se odnose ovi odlomci:

‘Ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u
kraljevstvo nebesko.’ Matej 5:20.

‘Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!’ Matej 5:10.

‘Tako će biti na svršetku svijeta. Izići će anđeli, odijeliti zle od pravednih.’ Matej 13:49;

i u drugim odlomcima. ‘Pravednima’ su u Riječi naznačeni oni koji su živjeli u skladu sa Božanskim redom,
pošto je Božanski red pravednost. Sâma Pravednost, koja je Gospod postao djelima iskupljenja, se ne može
pripisati ni jednom čovjeku, niti se može upisati u njega, prilagoditi njegovoj prirodi i sjediniti sa njime, osim
kao što to svjetlo može oku, zvuk uhu, volja mišićima onog koji djeluje, misao usnama onog koji govori, zrak
plućima pri disanju, toplina krvi, i tako dalje. U ovim slučajevima svatko vlastitim razmatranjem može
vidjeti da tu postoji upliv i blizina ali ne i sjedinjenje. Pravednost se, međutim, stječe ukoliko ju čovjek
prakticira, a on to čini kako prema svom bližnjemu djeluje iz ljubavi prema onome što je pravedno i
79
istinito. Pravednost prebiva u samom dobru, to jest, u samoj primjeni koju on vrši; jer Gospod izjavljuje da se
svako stablo poznaje po njegovim plodovima, Svaki čovjek može znati drugog po njegovim djelima, ako
razmatra krajnju svrhu i namjeru volje, te namjeru i uzrok odakle su napravljeni. Takve stvari svi anđeli
uzimaju u obzir, kao i svi mudri ljudi u ovom svijetu. Generalno, svaka biljka i grm koji raste iz tla se poznaje
po njegovom cvijetu, sjemenu i primjeni; svaki metal po njegovoj izvrsnosti; svaki kamen po njegovoj
kvaliteti; isto tako svako polje, svaka vrsta hrane, svaka zvijer u polju i svaka ptica u zraku; zašto ne i čovjek?
Kvaliteta čovjekovih djela, i o čemu ova ovisi, će biti opisana u poglavlju o Vjeri.

(6) ISTIM JE DJELIMA GOSPOD SEBE UJEDINIO SA OCEM, I OTAC JE SEBE UJEDINIO
SA NJIME.

97. Ujedinjenje je bilo ostvareno djelima iskupljenja, pošto je Gospod ova obavio pomoću Svog Ljudskog, i
kako je to učinio, Božansko, pod kojim se misli na Oca, se približilo, pomagalo i surađivalo; i naposlijetku su
bili tako ujedinjeni da nisu bili dvoje već jedno. Ovo ujedinjenje je Proslavljenje, koje će biti obrađeno u
onome što slijedi.

98. Da su Otac i Sin, to jest, Božansko i Ljudsko, ujedinjeni u Gospodu, poput duše i tijela, je doista u skladu
sa vjerom današnje Crkve, a također je u skladu sa Riječju; ali ipak jedva je petorici od sto, ili pedesetorici od
tisuću, to poznato kao istina. Ovo je zbog doktrine o opravdanju samo sa vjerom, kojoj većina svećenstva,
gorljivi da bi stekli ugled zbog učenosti poradi slave i nagrade, cijelim srcem naginje, sve dok u današnje
vrijeme umovi mnogih nisu u potpunosti opsjednuti tom doktrinom. Štoviše ova je doktrina, poput duha
vina zvanog alkohol, zamračila njihove umove tako da oni poput pripitih ljudi nisu uspjeli percipirati ovo
najvažnije načelo Crkve, da je Jehova Bog sišao i prisvojio Ljudsko; iako se jedino kroz ovu uniju čovjek može
sjediniti s Bogom, i putem sjedinjenja, spasiti. Da spasenje ovisi o poznavanju i priznavanju Boga može biti
sasvim jasno svakome tko uzme u obzir da je Bog Sve u svima na nebu, i otud u Crkvi, i posljedično u
teologiji.
Sada će najprije biti ukazano da je unija Oca i Sina, ili Božanskog i Ljudskog, u Gospodu, poput unije
između duše i tijela; i nakon toga da je ova unija obostrana. Uniju poput duše i tijela podržava Atanasijevo
Vjerovanje, koje je u cijelom Kršćanskom svijetu primljeno kao doktrina u vezi s Bogom. Tamo čitamo:

‘Naš Gospod Isus Krist je Bog i Čovjek; a iako je On Bog i Čovjek, ipak nisu dva već jedan Krist.
On je jedan, pošto je Božansko uzelo k sebi Ljudsko; da, On je u potpunosti jedno, i On je jedna
Osoba; jer kao što su duša i tijelo jedan čovjek, tako su Bog i Čovjek jedan Krist.’

Shvatilo se kako ovaj odlomak naznačava uniju koja postoji između Sina Božjeg od vječnosti i Sina rođenog u
vremenu. Međutim, kako je Bog jedan a ne tri, ako se pod tom unijom misli na uniju sa jednim Bogom od
vječnosti, ta doktrina se slaže sa Riječju, gdje čitamo:

‘kako Ga je začeo Jehova Bog, Luka 1:34, 35,

otkud potječe Njegova duša i Njegov život. Prema tome On kaže:

‘kako su On i Njegov Otac jedno.’ Ivan 10:30;

‘da onaj koji vidi i poznaje Njega, vidi i poznaje Oca.’ Ivan 14:9;

‘kad bi Mene poznavali, poznavali bi također Moga Oca.’ Ivan 8:19;

‘onaj koji Mene prima, prima Onog koji Me poslao.’ Ivan 13:20;

‘kako je On u krilu Očevu.’ Ivan 1:18;

‘da su sve Očeve stvari, Njegove.’ Ivan 16:15;

‘da se On naziva Vječnim Ocem.’ Izaija 9:6;

‘kako On prema tome ima vlast nad svakim tijelom.’ Ivan 17:2;
80
‘i svu vlast na nebu i na zemlji.’ Matej 28:18.

Iz ovih i mnogih drugih odlomaka u Riječi se može jasno vidjeti da je unija između Oca i Sina poput one
između duše i tijela. Prema tome se On u Starom Testamentu učestalo naziva Jehova, Jehova Zebaot, i Jehova
Iskupitelj, kao što se može vidjeti u broju 83.

99. Da je unija između Oca i Sina obostrana se jasno vidi iz ovih odlomaka u Riječi:

‘Filipe, vjeruješ li da Sam Ja u Ocu i Otac u Meni?... Vjerujte Mi da Ja Sam u Ocu, i Otac u Meni.’
Ivan 14:10, 11;

‘Tako da možete znati i vjerovati da je Otac u Meni i Ja u Njemu.’ 10:38;

‘Da svi oni mogu biti jedno; kao što si Ti, Oče, u Meni, i Ja u Tebi.’ 17:21;

‘Oče, sve Moje je Tvoje, a Tvoje Moje.’ 17:10.

Ova unija je obostrana, pošto među dvojicom ne može biti nikakve unije ili sjedinjenja, ukoliko oni obostrano
ne pristupaju jedno drugome. Svo sjedinjenje u cijelom nebu, u cijelom svijetu i cijelom čovjeku nastaje jedino
iz obostranog pristupanja svakog pojedinog drugome, i posljedično tome iz jedinstva volje na obje strane;
otud nastaje istovrsnost i naklonost, jednoglasnost i suglasnost u svim pojedinačnim djelovima na obje
strane. Takva je uzajamna unija duše i tijela u svakom čovjeku; unija između čovjekovog duha sa senzorskim
organima i tjelesnim organima kretanja; unija srca i pluća; unija volje i razumijevanja; unija svih udova i
organa u čovjeku, i njima samima i međusobno; unija umova sa svima koji unutarnje ljube jedni druge, jer je
ona upisana na svoj ljubavi i prijateljstvu, pošto je priroda ljubavi žudjeti ljubiti i biti ljubljen. Postoji
uzajamna unija svih stvari u svijetu koje su savršeno ujedinjene, poput unije sunčeve topline sa toplinom
drveta i kamena, životne topline sa toplinom svih žila u živim stvarima; poput unije stabla sa korijenom,
kroz korijen sa stablom, i kroz stablo sa plodom; takva je unija između magneta i željeza, i tako dalje. Osim
ako unija ne nastaje iz obostranog i uzajamnog pristupanja jednog drugome ona je samo izvanjska, a ne
unutarnja unija, koja je vremenom uzajamno razvrgnuta, a ponekad u tako potpunoj mjeri da strane više ne
prepoznaju jedna drugu.

100. Dakle, pošto nikako nije moguće da unija, ispravno tako nazvana, bude ostvarena osim ako nije
obostrana i uzajamna, prema tome je sjedinjenje između Gospoda i čovjeka ove prirode, kao što je očigledno
iz sljedećih odlomaka:

‘Onaj koji jede Moje tijelo, i pije Moju krv, boravi u Meni, i Ja u njemu.’ Ivan 6:56;

‘Ostanite u Meni, i Ja u vama… Onaj koji ostane u Meni, i Ja u njemu, on daje mnogo ploda.’
Ivan 15:4, 5;

‘Ako itko… otvori vrata, Ja ću doći k njemu, i večerat ću s njime, i on sa Mnom.’ Apokalipsa 3:20;

pored ostalih odlomaka. Ova unija je ostvarena tako što se čovjek približava Gospodu, i tako što se Gospod
približava njemu; jer pouzdan je i nepromjenjiv zakon da u onoj mjeri u kojoj se čovjek približava Gospodu,
Gospod se približava njemu. Više će se u vezi s ovim vidjeti u poglavlju o Ljubavi prema bližnjemu i Vjeri.

(7) TAKO JE BOG POSTAO ČOVJEK, I ČOVJEK BOG, U JEDNOJ OSOBI.

101. Da je Jehova Bog postao Čovjekom, i Čovjek Bogom, u jednoj Osobi, slijedi kao zaključak iz prethodnih
članaka ovog poglavlja, posebice iz ova dva: ‘Jehova, Stvoritelj Svemira, je sišao i prisvojio Ljudsko, kako bi
iskupio i spasio čovječanstvo,’ br. 82-84; i ‘Gospod je, djelima iskupljenja, ujedinio Sebe sa Ocem, i Otac je
Sebe ujedinio sa Njime, time obostrano i uzajamno’, br. 97-100. Iz te obostrane unije je jasno vidljivo da je Bog
postao Čovjekom, i Čovjek Bogom, u jednoj Osobi. Isto također slijedi kao posljedica iz unije obadvojice, koja
je poput one duše i tijela. Da je ovo u suglasnosti sa vjerom današnje Crkve, kako je razložena u
Atanasijevom Vjerovanju, se može vidjeti gore u br. 98. To je također u skladu sa vjerom Protestanata
Evanđelista, kako je iskazano u njihovoj glavnoj ortodoksnoj knjizi, Formula Concordiae, gdje je čvrsto
81
ustanovljeno, i na osnovu Svetog Pisma i Otaca, a također putem racionalnih argumenata, da je Ljudska
Kristova Priroda bila uzvišena do Božanskog veličanstva, svemoći i sveprisutnosti, i također da je u Kristu
Čovjek Bog i Bog Čovjek; kao što se može vidjeti u tom djelu, str. 607, 765. Štoviše, bilo je dokazano u ovom
poglavlju da se Jehova Bog, s obzirom na Njegovo Ljudsko, u Riječi naziva ‘Jehova’, ‘Jehova Bog’, ‘Jehova
Zebaot’, i također ‘Bog Izraela’. Prema tome Pavle kaže:

‘da u Kristu Isusu prebiva sva punina Božanstva tjelesno.’ Kološanima 2:9;

a Ivan kaže:

‘kako je Isus Krist, Sin Božji, Bog Istiniti, i vječni život.’ 1 Ivanova 5:20.

Da Sin Božji, pravilno govoreći, naznačava Njegovo Ljudsko, se može vidjeti gore u br. 92 i onome što slijedi.
Štoviše, Jehova Bog naziva obadvoje, i Sebe i Njega Gospodom; jer zapisano je:

‘Gospod reče mom Gospodu, sjedni s Moje desne strane.’ Psalam 110:1;

i u Izaiji:

‘Dijete nam se rodilo, Sina dobismo: … i ovo je ime kojim će Ga zvati, Bog, Otac Vječni.’ 9:6.

Gospod se s obzirom na Njegovo Ljudsko također naznačava Sinom u Davidu:

‘Proglasit ću dekret: Jehova Mi reče, Ti si Moj Sin; danas Te začeh… Poljubite Sina, da se ne
razgjevi, a vi budete uništeni.’ Psalam 2:7, 12.

Ovdje se ne misli na Sina rođena od vječnosti, već Sina rođena u svijetu, jer ovo je proročanstvo o Gospodu
koji je trebao doći, i prema tome se naziva dekretom kojeg je Jehova objavio Davidu. Također je zapisano
ranije u istom Psalmu:

‘Pomazao sam Kralja mog u Sionu.’ stih 6,

i kasnije:

‘dat ću Mu narode u nasljeđe.’ Stih 8.

Prema tome, ‘danas’, ne znači od vječnosti, već u vremenu, jer u Jehove je budućnost sadašnjost.

102. Vjeruje se kako je Gospod, s obzirom na Njegovo Ljudsko, ne samo bio, već i dalje jeste Marijin Sin; ali u
ovome je Kršćanski svijet u zabludi. Istina je kako je On bio Marijin Sin, ali da On to i dalje jeste, to nije istina;
jer On je djelima Iskupljenja skinuo ljudsko od majke i obukao Ljudsko od Svog Oca. Posljedično tome je
Gospodnje Ljudsko Božansko, i u Njemu je Bog Čovjek i Čovjek Bog. Da je On skinuo ljudsko od majke i
obukao Ljudsko Oca, što je Božansko Ljudsko, se vidi iz činjenice da On Mariju nije nikad nazvao Svojom
majkom. Ovo se može vidjeti iz sljedećih odlomaka:

'Majka Isusova Mu reče, Nemaju više vina. Isus joj odgovori, Ženo, što Ja imam s tobom? Moj čas
još nije došao.' Ivan 2:3, 4;

i na drugom mjestu:

'Kada je Isus sa križa vidio Svoju majku, i učenika kojeg je volio, kako stoje, On reče Svojoj majci,
Ženo, gledaj sina tvoga! Onda je rekao učeniku, Gledaj tvoja majka.' Ivan 19:26, 27;

i ni jednom ju nije priznao.

'Isusu je bilo rečeno od strane nekog čovjeka, koji je rekao, Tvoja majka i Tvoja braća su vani, i
žele Te vidjeti. A On odgovori i reče im, Moja majka i Moja braća su oni koji čuju Riječ Božju, i
vrše je.' Luka 8:20, 21; Matej 12:46-50; Marko 3:31-35.
82
Gospod ju stoga nije nazivao 'majkom', već 'ženom', i povjerio ju je Ivanu kao majku; na drugim mjestima se
ona naziva Njegovom majkom, ali ne s Njegove strane.
[2] Ovo je također dokazano činjenicom da On Sebe nije priznavao kao Davidova Sina: jer čitamo u
Evanđelistima:

'Kako je Isus zapitao Farizeje, govoreći, Što mislite o Kristu? Čiji je On Sin? Oni Mu rekoše,
Davidov Sin. On im reče, Kako Ga onda David u duhu naziva Gospodom, govoreći, Gospod reče
mom Gospodu, Sjedni Mi s desne strane, dok neprijatelje Tvoje ne napravim podnožjem Tvojim?
Ako Ga David onda naziva Gospodom, kako je On njegov Sin? I ni jedan čovjek nije bio u stanju
odgovoriti Mu.' Matej 22:41-46; Marko 12:35-37; Luka 20:41-44; Psalam 110:1.

[3] Ovome iznad ću dodati ovo do sada nezabilježeno izvješće jednog događaja*:

Jednom mi je bilo dozvoljeno razgovarati sa Marijom, majkom. Ona je tada prolazila, i pojavila se na
nebu iznad moje glave, obučena u bijelu odoru, poput svile. Zastavši na trenutak reče kako je bila majka
Gospodu, jer ona Ga je porodila; ali da je On, postavši Bogom, skinuo sve ljudsko koje je imao od nje, tako da
Ga ona sada obožava kao svoga Boga, i ne želi da Ga itko priznaje kao njezina Sina, pošto je u Njemu čitavo
Božanstvo.
Iz rečenog je ova istina sada jasna, da je Jehova Čovjek u prvim i posljednjim stvarima, kao što sljedeći
odlomci proglašavaju:

‘Ja Sam Alfa i Omega, početak i kraj, … koji jeste, bio je, i koji će doći, Svemogući.’
Apokalipsa 1:8, 11.

‘Kada je Ivan vidio Sina Čovječjeg sred sedam svijećnjaka, pao je pred Njegova stopala kao mrtav;
a On je položio Svoju desnu ruku na njega, govoreći, Ja Sam prvi i posljednji.’
Apokalipsa 1:13, 17; 21:6;

‘Gle, Ja dolazim brzo, da svakome dam prema djelima njegovim. Ja Sam Alfa i Omega, početak i
kraj, prvi i posljednji.’ 22:12, 13.

Opet, u Izaiji je zapisano:

‘Ovako govori Jehova, Kralj Izraelov, i Njegov Iskupitelj Jehova Zebaot; Ja Sam prvi, i Ja Sam
posljednji.’ 44:6; 48:12.

*Ovaj incident je ponovljen u br. 827 uz promjene.

103. Ovdje ću dodati ovu činjenicu u vezi s dušom, do sada nepoznatu. Duša, koja je od oca, je istinski čovjek,
a tijelo, koje je od majke, nije u sebi čovjek već je od njega; ono nije više do njegov pokrov, sastavljen od
materijalnih stvari koje pripadaju prirodnom svijetu, ali njegova duša je formirana od takvih supstanci koje
pripadaju duhovnom svijetu. Nakon smrti svaki čovjek odlaže ono što je prirodno, dobiveno od majke, ali
zadržava što je duhovno, dobiveno od oca, zajedno sa određenim obrubom (limbus) oko njega od najčišćih
prirodnih stvari. Kod onih koji dođu u nebo ova supstanca je ispod, a duhovno je iznad; ali kod onih koji
dođu u pakao ova supstanca je iznad, a duhovna ispod. Iz ovog razloga anđeoski čovjek priča iz neba, tako
ono što je dobro i istinito; ali pakleni čovjek, kada priča iz svog srca, govori iz pakla; dok on može govoriti
kao iz neba, ali samo svojim usnama. Potonje on može činiti kada je napolju, a prijašnje on čini kod kuće.
[2] Pošto je čovjekova duša istinski čovjek, i duhovna je u svojem izvorištu, jasno je zašto um, narav,
naklonost, težnja i osjećaj očeve ljubavi prebivaju u naknadnom potomstvu, i vraćaju se i sebe prikazuju iz
generacije u generaciju. Ovo je razlog zašto su mnoge obitelji, čak narodi, poznati po sličnosti koju imaju sa
svojim prvim pretkom; postoji zajednička sličnost koja sebe prikazuje na licu svakog u jedne rase: a ta
sličnost se ne mijenja osim pomoću duhovnih stvari Crkve. Zajednička sličnost Jakova i Jude, po kojoj je
njihovo potomstvo razlučeno od drugih, i dalje izdržava, pošto su oni do sada čvrsto prianjali uz njihovu
religiju. Jer u sjemenu iz kojeg je svatko začet postoji mladica, ili izdanak, očeve duše u njezinoj potpunosti,
unutar određene vrste omotača sastavljenog od prirodnih elemenata. Posredstvom ovog je formirano tijelo u
utrobi majke, koje može naličiti ili ocu ili majci, sličnost oca i dalje ostaje iznutra, i neprestano sebe nastoji
prikazati; a ako to ne može napraviti u prvoj generaciji, onda to ostvaruje u onima koje slijede. Sličnost oca je
u njezinoj potpunosti u sjemenu pošto je, kao što je bilo rečeno, duša u svojem izvorištu duhovna, a što je
83
duhovno nema ništa zajedničko sa prostorom; i prema tome sličnost ostaje ista, i u malom kao i u velikom
području. Kada je Gospod bio na svijetu, On je djelima iskupljenja skinuo cijelo Ljudsko koje je imao od
majke i obukao Ljudsko od Oca, Božansko Ljudsko; prema tome u Njemu je Čovjek Bog, i Bog Čovjek.

(8) NAPREDAK K UJEDINJENJU JE BILO NJEGOVO STANJE PONIŽENJA, A SAMO


UJEDINJENJE JE NJEGOVO PROSLAVLJENO STANJE.

104. U Crkvi je poznato kako je Gospod, kada je bio u svijetu, prošao kroz dva stanja, nazvana stanje
poniženja i proslavljivanja. Stanje poniženja je opisano na mnogim mjestima u Riječi, posebice u Davidovim
Psalmima, također u Prorocima, i naročito u Izaiji 53, gdje je rečeno:

‘Dušu je Svoju ponudio na smrt (He hath poured out His soul unto death).’ stih 12.

Isto stanje je bilo Njegovo stanje poniznosti pred Ocem, jer u njemu se On molio Ocu, govoreći kako vrši
Njegovu volju, pripisujući sve što je učinio i rekao Ocu.

Da se On molio Ocu, je očigledno iz ovih odlomaka:

Matej 14:23; Marko 1:35; 6:46; 14:32-39; Luka 5:16; 6:12; 22:41-44; Ivan 17:9, 15, 20.

Da je vršio Očevu volju:

Ivan 14:34; 5:30.

Da je Ocu pripisivao sve što je učinio i rekao:

Ivan 8:26-28; 12:49-50; 14:10;

Zaista, On je čak uzviknuo na križu:

‘Moj Bože, Moj Bože, zašto si Me ostavio?’ Matej 27:46; Marko 15:34;

i štoviše, da nije bio u ovom stanju, On ne bi mogao biti raspet. Proslavljeno stanje je također stanje unije. On
je bio u ovom stanju kada je bio preobražen ispred Njegova tri učenika; i također kada je vršio čuda; i kada je
rekao kako su ‘On i Otac jedno’, kako je ‘Otac u Njemu i On u ocu’, i kako su ‘sve Očeve stvari Njegove’; a
kada je unija bila u potpunosti dovršena, kako On ima ‘vlast nad svakim tijelom’, Ivan 17:2; i da ima ‘svu
vlast nebu i na Zemlji,’ Matej 28:18; pored mnogih drugih sličnih odlomaka.

105. Gospod je prošao kroz stanje poniženja i proslavljeno stanje jer napredak ka uniji nije bio moguć na
drugi način, pošto je to bilo u skladu sa Božanskim redom, koji je nepromjenjiv. Božanski red zahtjeva da
čovjek sebe treba pripremiti za primanje Boga, i sebe učiniti spremnikom i prebivalištem u koje Bog može ući
i prebivati kao u Svom vlastitom hramu. Ovo čovjek mora napraviti kao od sebe, ali ipak mora priznati da je
to od Boga. On to mora priznati pošto ne osjeća Božje prisustvo i djelovanje, iako je Bog onaj koji u najbližoj
prisutnosti u čovjeku uzrokuje da u njemu funkcioniraju svo dobro ljubavi i sva istina vjere. U skladu sa
ovim redom svaki čovjek napreduje i mora napredovati kako bi od prirodnog mogao postati duhovan. Na
isti način je Gospod napredovao da bi Svoje prirodno mogao napraviti Božanskim Ljudskim. Prema tome se
On molio Ocu, činio Njegovu volju, pripisivao Njemu sve što je rekao i učinio, i uzviknuo na križu, ‘Moj
Bože, Moj Bože, zašto si Me ostavio?’ Jer u ovom stanju se Bog čini odsutan. Nakon ovog stanja, međutim,
dolazi drugo, stanje sjedinjenja sa Bogom, u kojem čovjek djeluje kao prije, ali sada od Boga; niti je njemu
sada nužno, kao ranije, pripisivati Bogu svo dobro koje želi i čini, i svu istinu koju misli i govori, pošto je ovo
priznanje upisano na njegovo srce, i posljedično tome se nalazi u svakoj njegovoj riječi i djelu. Na sličan način
je Gospod sjedinio Sebe sa Svojim Ocem, a Otac Njegov Sebe sa Njime. Ukratko, Gospod je proslavio Svoje
Ljudsko, to jest, učinio ga je Božanskim, baš kao što On preporađa čovjeka, to jest, čini ga duhovnim.
U poglavljima o Slobodnoj Volji, Ljubavi prema bližnjemu i Vjeri, Ponovnom Formiranju i Preporodu
će biti u potpunosti dokazano kako svaki čovjek koji od prirodnog postaje duhovan, prolazi kroz dva stanja,
da on kroz prvo ulazi u drugo, i tako iz svijeta ulazi u nebo. Ovdje ćemo samo primjetiti da je u prvom
stanju, koje se naziva stanje ponovnog formiranja, čovjek u potpunoj slobodi djelovati u skladu sa
84
racionalnošću svojeg razumijevanja; i da je u drugom, koje je stanje preporoda, on također u istom stanju
slobode, ali sada želi i djeluje, razmišlja i govori iz nove ljubavi i nove inteligencije od Gospoda. Jer u prvom
stanju njegovo razumijevanje igra prvu ulogu, a njegova volja drugu; ali u potonjem stanju volja igra glavnu
ulogu a njegovo razumijevanje sporednu; ali ipak razumijevanje djeluje iz volje, a ne volja (usmjerena) od
strane razumijevanja. Ujedinjenje dobra i istine, ljubavi prema bližnjem i vjere, i unutarnjeg i vanjskog
čovjeka je također ostvareno na isti način.

106. Ova dva stanja su reprezentirana različitim fazama života u svemiru pošto su ona u skladu sa
Božanskim Redom koji prožima sve stvari u svemiru, čak i one najsitnije. Prvo stanje je reprezentirano u
životu svakog čovjeka od njegovog ranog djetinstva i dječaštva do vremena njegove mladosti i rane zrele
dobi. Ovo je stanje poniznosti pred njegovim roditeljima, poslušnosti, i također instrukcije pod učiteljima i
svećenicima. Drugo stanje je, međutim, reprezentirano onim istog čovjeka kada postane svoj gospodar i svoja
vlastita sloboda prosudbe, ili gospodar svoje vlastite volje i razumijevanja, u kojem stanju je on gospodar
svoje vlastite kuće. Prvo stanje je također reprezentirano sa princem ili kraljevim sinom, ili sinom vojvode,
prije nego postane kralj ili vojvoda; također stanjem svakog građanina prije nego postane mirovni sudac; ili
svakog službenika prije nego otpusti funkciju bilo koje službe; također svakog studenta koji se priprema za
službu prije nego postane svećenik, i poslije prije nego postane pastor, i onda prije nego postane nadbiskup;
svake djevojke prije nego postane žena; i svake sluškinje prije nego postane gospodarica; generalno svakog
činovnika prije nego postane trgovac, svakog vojnika prije nego postane oficir, i svakog sluge prije nego
postane gospodar. Njihovo prvo stanje je ono služnosti, a drugo ono u kojem prakticiraju svoju vlastitu volju
i njihovo vlastito razumijevanje.
Ova dva stanja su također reprezentirana različitim etapama u životinjskom kraljevstvu; prvo sa
zvijerima i pticama sve dok ostaju sa svojim roditeljima, koje neprestano slijede i od strane kojih su hranjeni i
vođeni; i druga kada napuste svoje roditelje i brinu se sami za sebe. U slučaju gusjenica, prvo stanje je kada
gmižu i hrane se lišćem, a drugo kada odbace svoje kože i postanu leptiri. Ova dva stanja su također
predstavljena stvarima u biljnom kraljevstvu: prvo kada biljka niče iz sjemena, i baca grane, izdanke i lišće; i
druga kada daje plod i stvara novo sjemenje. Ovaj proces se može usporediti sa ujedinjenjem dobra i istine,
pošto nekoliko dijelova stabla korespondira sa istinama, a plod sa dobrom. Čovjek koji nastavlja u prvom
stanju, i ne uđe u drugo, je poput stabla koje daje samo lišće, a ne plod, u svezi kojeg je rečeno u Riječi:

‘da mora biti posječeno i bačeno u vatru.’ Matej 21:19; Luka 3:9; 13:6-10; Ivan 15:5, 6.

On je također poput sluge koji ne želi biti slobodan, u svezi kojeg je proglašeno:

‘da ga treba dovesti do vrata, ili ovratnika, a njegovo uho probiti šilom.’ Izlazak 21:6.

Sluge su oni koji nisu ujedinjeni sa Gospodom, ali slobodni su oni koji su ujedinjeni sa Njime, jer Gospod
kaže:

‘Stoga, ako vas Sin oslobodi, uistinu ćete biti slobodni.’ Ivan 8:36.

(9) UBUDUĆE NI JEDAN KRŠĆANIN NE MOŽE UĆI U NEBO UKOLIKO NE VJERUJE U


GOSPODA BOGA SPASITELJA, I NJEMU JEDINO(M) PRISTUPA.

107. Zapisano je u Izaiji:

‘Jer, evo, Ja stvaram nova nebesa i novu zemlju: i prijašnje se više neće spominjati, niti će vam na
um dolaziti… Evo, od Jeruzalema stvaram klicanje, od naroda njegova radost.’ Izaija 65:17, 18;

i u Apokalipsi:

‘I vidjeh novo nebo i novu zemlju, i… Vidjeh Sveti… Jeruzalem, kako silazi s neba od Boga,
opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža… I Onaj što sjedi na prijestolju reče, Evo, sve
činim novo.’ 21:1, 2, 5.

Također je rečeno na mnogim mjestima

85
‘kako nitko neće ući u nebo osim onih koji su zapisani u Jagnjetovoj knjizi života.’
Apokalipsa 13:8; 17:8; 20:12, 15; 21:27.

‘Nebo’ u tim odlomcima ne označava nebo koje se pojavljuje pred našim očima, već anđeosko nebo. Pod
‘Jeruzalemom’ se ne misli na ni jedan grad koji silazi sa nebesa, već Crkvu koja će sići od Gospoda iz tog
anđeoskog neba; a pod ‘Jagnjetovom knjigom života’ se ne misli na neku knjigu koja je zapisana na nebu, i
koja će biti otvorena, već Riječ koja je od Gospoda, i koja se bavi Njime. Bilo je potvrđeno, dokazano i
ustanovljeno u prethodnim sekcijama ovog poglavlja kako je Jehova Bog, koji se naziva Stvoriteljem i Ocem,
sišao i prisvojio Ljudsko (tijelo) kako bi Mu ljudi mogli pristupati i sjediniti se sa Njime. Jer tko, kada se
približava čovjeku, pristupa njegovoj duši, ili tko je to u stanju? On pristupa samom čovjeku kojeg vidi i
adresira licem u lice. Isto je sa Bogom Ocem i Sinom; jer Bog Otac je u Sinu, kao što je duša u tijelu.
[2] Da ljudi trebaju vjerovati u Gospoda Boga Spasitelja je očigledno iz ovih odlomaka u Riječi:

'Jer Bog je toliko volio svijet da je dao Svog Jedinorođenog Sina, da tkogod vjeruje u Njega, ne
propadne, već ima vječni život.' Ivan 3:16.

'Onaj koji vjeruje u Njega (Sina), nije osuđen, ali onaj koji ne vjeruje već je osuđen, pošto nije
vjerovao u ime jedinorođenog Sina Božjeg.' 3:18.

‘Onaj koji vjeruje u Sina, ima život vječni; ali onaj koji ne vjeruje u Sina, neće vidjeti života; gnjev
Božji ostaje na njemu.’ Ivan 3:36.

'Kruh Božji je Onaj koji silazi sa neba, i daje život svijetu... Onaj koji dođe k Meni neće nikad
ogladnjeti, i onaj koji vjeruje u Mene neće nikad ožednjeti.' 6:33, 35.

'Ovo je volja Onog Koji Me poslao, da svaki koji vidi Sina, i vjeruje u Njega, može imati vječni
život: I Ja ću ga uskrsnuti u posljednji dan.' 6:40.

'Onda Mu (Isusu) reknu oni, što nam je činiti, da bismo radili Božja djela? Isus odgovori... Ovo je
Božje djelo, da vjerujete u Njega kojeg je On (Otac) poslao.' 6:28, 29.

'Uistinu, uistinu, Ja vam govorim, Onaj koji vjeruje u Mene ima vječni život.' 6:47.

'Isus stade i povika, Ako je tko žedan, neka dođe k Meni! Neka pije koji vjeruje u Mene… Rijeke
će žive vode poteći iz njegove utrobe!' 7:37, 38.

‘Ako ne vjerujete da Sam Ja On, umrijet ćete u vašim grijesima.’ 8:24.

‘Reče Isus… Ja Sam uskrsnuće i život: tko u Mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i
vjeruje u Mene, neće umrijeti nikada.’ 11:25, 26.

‘Isus reče, Dođoh na svijet da nijedan koji u Mene vjeruje u tami ne ostane.’ 12:46; 8:12.

‘Dok imate svjetlo, vjerujte u svjetlo, da možete biti djeca svjetla.’ 12:36.

Također je zapisano:

‘da trebaju biti u Gospodu i Gospod u njima’, 14:20, 15:1-5; 17:23;

a to je ostvareno vjerom.

‘Pavle je svjedočio i Židovima i također Grcima, pokajanje ispred Boga, i vjeru u našeg Gospoda
Isusa Krista.’ Djela 20:21.

‘Ja Sam put, istina i život: nitko ne dolazi Ocu, osim kroz Mene.’ Ivan 14:6.

[3] Da tkogod vjeruje u Sina vjeruje u Oca, pošto je, kako je bilo rečeno iznad, Otac u Njemu kao što je
duša u tijelu, je očigledno iz ovih odlomaka:
86
‘Kad biste poznavali Mene, poznavali biste također i moga Oca.’ Ivan 8:19; 14:7.

‘Onaj koji vidi Mene vidi Onog Koji Me poslao.’ 12:45.

‘Onaj koji prima Mene, prima Onog Koji Me poslao.’ 13:20.

Razlog tome je:

‘da nitko ne može vidjeti Oca i ostati živ.’ Izlazak 33:20.

Prema tome Gospod kaže:

‘Nitko nikad nije vidio Boga; Jedinorođeni Sin, koji je u njedru Očevu, On Ga je objavio.’
Ivan 1:18.

‘Ne da bi tko vidio Oca, doli onaj koji je kod Boga; On je vidio Oca.’ 6:46.

‘Vi niste nikad niti čuli Njegov glas, niti ste vidjeli Njegov lik.’ 5:37.

Postoje, prema tome, oni koji ne znaju ništa o Gospodu, kao što je slučaj sa mnogim stanovnicima Azije,
Afrike i Indije. Ako vjeruju u jednog Boga i žive u skladu sa odredbama njihove vlastite religije, oni su
spašeni njihovom vjerom i životom. Jer uračunava se onima koji znaju, a ne onima koji su u neznanju, baš
kao što slijepi nisu okrivljeni kada se spotaknu; jer Gospod reče:

‘Da ste slijepi, ne biste imali grijeha: ali vi sada govorite, Vidimo; vaš grijeh stoga ostaje.’
Ivan 9:41.

108. Kao daljnju potvrdu ovog što je bilo rečeno navest ću sljedeće okolnosti, istinu kojih mogu posvjedočiti
pošto sam ih osobno promatrao. Danas je od strane Gospoda formirano novo anđeosko nebo od onih koji
vjeruju u Gospoda Boga Spasitelja, i koji pristupaju direktno Njemu, dok su svi drugi odbijeni. Prema tome,
ako itko ubuduće, dolazeći iz Kršćanske zemlje u duhovni svijet, gdje svaki čovjek dolazi nakon smrti, ne
vjeruje u Gospoda i pristupa Njemu jedino, i ne može primiti doktrinu pošto je živio opakim životom, ili je
svoje vjerovanje potvrdio u neistinama, on je otjeran na sam pristup nebu. On se zatim okreće od neba prema
Nižoj Zemlji, do koje se probija, i tamo se sjedinjuje sa onima na koje u Apokalipsi naznačavaju ‘zmaj’ i ‘lažni
prorok’. Štoviše, ni jedan čovjek u Kršćanskoj zemlji koji ne vjeruje u Gospoda, nije u današnje vrijeme
saslušan: njegove molitve se uzdižu ka nebu poput smrdljvih mirisa ili kao dah iz bolesnih pluća. Iako on
može zamišljati kako je njegova molitva poput pročišćavajućeg isparenja tamjana, ipak ona se u anđeoskom
nebu pojavljuje kao dim iz vatre koja je otpuhnuta dolje u njegove oči gonjena olujnim vjetrom, ili poput
dima iz kadionika skrivenog pod ogrtačem svećenika. Ovo je od sada slučaj sa svim obožavanjem koje je
usmjereno ka podijeljenom, a ne ujedinjenom Trojstvu. Glavni i najvažniji cilj ovog djela je ukazati kako je
Božansko Trojstvo ujedinjeno u Gospodu.
Ovdje ću obznaniti ovu do sada nepoznatu činjenicu, da je Gospod prije nekoliko mjeseci sazvao
dvanaest Apostola, i poslao ih s kraja na kraj cijelog duhovnog svijeta, baš kao što ih je ranije poslao s kraja
na kraj cijelog prirodnog svijeta, zapovjedivši im da propovijedaju ovo Evanđelje. Svaki Apostol ima svoju
pokrajinu koja mu je određena, i oni sada gorljivo i vrlo marljivo izvršavaju ovu zapovijed. Više će o ovoj
temi biti rečeno u posljednjem poglavlju ove knjige, koje se pojedinačno bavi sa Krajem ovog Vijeka,
Gospodinjim Dolaskom, i Novom Crkvom.

NADOPUNA.

109. Sve su Crkve prije Gospodnjeg Dolaska bile reprezentativne Crkve, koje su mogle vidjeti Božanske istine
jedino u mračnoj sjeni; ali nakon Gospodnjeg Dolaska u svijet je od strane Njega bila zasnovana Crkva koja je
vidjela Božanske Istine, ili radije, koja ih je mogla vidjeti, na svjetlu. Razlika između tih Crkava je kao razlika
između večeri i jutra; stanje Crkve prije Gospodnjeg Dolaska se također u Riječi naziva ‘večer’ a stanje nakon
Njegovog Dolaska, ‘jutro’. Gospod je, prije Njegovog dolaska u svijet, zaista bio prisutan sa ljudima Crkve,
ali posredno, kroz anđele koji su Ga reprezentirali; dok je, od Njegovog dolaska, On neposredno prisutan sa
pripadnicima Crkve; jer u svijetu je On obukao Božansko Prirodno, u kojem je prisutan sa ljudima.
87
Proslavljivanje Gospoda je proslavljivanje Njegovog Ljudskog, koje je prisvojio u svijetu, a proslavljeno
Gospodnje Ljudsko je Božansko Prirodno. Da je ovo slučaj je očigledno iz činjenice da je Gospod ustao iz
grobnice sa Svojim cijelim tijelom koje je imao u svijetu, ne ostavljajući ništa iza sebe; posljedično tome je On
sa Sobom iz grobnice uzeo sâmo Prirodno Ljudsko, kompletno od prve do posljednje stvari. Prema tome je
nakon Svog uskrsnuća rekao učenicima koji su vjerovali kako su vidjeli duha:

‘Gledajte Moje ruke i Moja stopala, to Sam Ja Osobno: dodirnite Me, i vidite; jer duh nema meso i
kosti, kao što vidite da Ja imam.’ Luka 24:37, 39.

Iz ovog je jasno da je proslavljivanjem Njegovo prirodno tijelo bilo učinjeno Božanskim. Prema tome Pavle
kaže:

‘da u Kristu prebiva sva punina Božanstva tjelesno.’ Kološanima 2:9.

a Ivan kaže:

‘da je Isus Krist, Sin Božji, Bog Istiniti.’ 1 Ivanova 5:20.

Otud anđeli znaju da je jedino Gospod, u cijelom duhovnom svijetu, u cjelosti Čovjek.

[2] Dobro je poznato u Crkvi kako je svo obožavanje u Izraelske i Židovske rase bilo tek izvanjsko, i da je
zakrivalo unutarnje obožavanje koje je Gospod otkrio. Tako se obožavanje prije Gospodnjeg dolaska sastojalo
od simbola i slika, koje su reprezentirale istinsko obožavanje u prikladnim predodžbama. Zaista, sâm
Gospod se pojavio među drevnim ljudima, jer On je rekao Židovima:

'Abraham, otac vaš, usklikta što će vidjeti Moj Dan. I vidje i obradova se… Zaista, zaista, kažem
vam, Prije negoli Abraham posta, Ja Jesam!’ Ivan 8:56, 58.

Kako je Gospod, međutim, bio jedino reprezentiran u to vrijeme, reprezentacijama koje su ostvarivali anđeli,
tako su sve stvari s obzirom na crkvu koja je bila sa Židovima bile učinjene reprezentativnima; ali nakon što
je On došao u svijet, te reprezentacije su završile. Unutarnji razlog za to je bio da je Gospod, dok je bio u
svijetu, obukao Božansko Prirodno od kojeg On prosvjetljava ne samo unutarnjeg duhovnog čovjeka, već
također vanjskog prirodnog čovjeka. Ako ovo obadvoje nisu prosvjetljeni istovremeno, čovjek tako reći ostaje
u mračnoj sjeni; ali ako su oba tako prosvjetljena on je, tako reći, na danjem svjetlu. Kada je jedino unutarnji
čovjek prosvjetljen, a ne istovremeno vanjski, ili kada je jedino vanjski a ne unutarnji, to je onda kao kad
čovjek spava i sanja. Kada se probudi, on pamti svoj san, i iz njega formira razne zaključke, koji su ipak
nestvarni. On se također može usporediti sa čovjekom koji hoda u snu, koji pretpostavlja kako su predmeti
koje vidi viđeni na danjem svjetlu.
[3] Razlika između stanja crkve prije Gospodnjeg Dolaska i nakon njega je poput razlike koja se vidi
prilikom čitanja teksta od strane onog koji čita po mraku pod svjetlom mjeseca i zvijezda, i onog koji ga čita
na sunčevom svjetlu. Na blijedom svjetlu mjeseca oko je podložno grešci, ali ne i na blistavom sunčevom
svjetlu. Stoga je zapisano u vezi s Gospodom:

‘Reče mi Bog Izraelov, reče mi Izraelova hrid… On će biti kao jutarnja svjetlost kad ograne sunce,
poput jutra bez oblaka.’ 2 Samuel 23:3, 4.

Bog Izraelov, i Izraelova hrid, je Gospod. Na drugom mjestu je zapisano:

‘Tada će svjetlost mjesečeva biti kao svjetlost sunčeva, a svjetlost će sunčeva postati sedam puta
jača, kao svjetlost sedam dana - u dan kad Jehova iscijeli prijelom Svojemu narodu.’ Izaija 30:26.

Ove riječi govore o stanju Crkve nakon Gospodnjeg Dolaska. Ukratko, stanje Crkve prije Gospodnjeg
Dolaska se može usporedti sa starom ženom, čije lice je bilo našminkano, i koja sebe zamišlja lijepom zbog
svijetle boje šminke; dok se stanje Crkve nakon Gospodnjeg Dolaska može usporediti sa djevojkom, lijepom
u njezinoj prirodnoj ljepoti. Opet, stanje Crkve prije Gospodnjeg Dolaska se može usporediti sa korom voća,
poput naranče, jabuke, kruške ili grožđa, i njegovim okusom; dok se stanje Crkve nakon Njegova Dolaska
može usporediti sa unutarnjim dijelovima tog voća i njihovim okusom; a mogu se napraviti i druge slične
poredbe. Ova razlika u stanju Crkve postoji pošto Gospod, nakon što je obukao Svoje Božansko Prirodno,
88
istovremeno prosvjetljava unutarnjeg duhovnog čovjeka i vanjskog prirodnog čovjeka. Jer dok je jedino
prosvjetljen unutarnji čovjek, bez vanjskog, ili vanjski jedino bez unutarnjeg, mračna sjena ustrajava.

MEMORABILIJA.

110. Na ovom mjestu će biti predstavljena sljedeća Memorabilija.

Prvo iskustvo: Jednom sam u duhovnom svijetu ugledao u zraku leteću vatru (ignus fatuus) kako pada na
zemlju, okružena blistavim svjetlom. Bio je to meteor koji se obično naziva zmajem. Primjetio sam mjesto na
koje je pao, ali je nestao u sivom jutarnjem svjetlu pred izlazak sunca, kao što je obično slučaj sa takvim
fenomenima. Nakon svitanja sam otišao do mjesta gdje sam ga ugledao da je pao za noći, i gle, zemlja je tamo
bila mješavina sumpora, komadića željeza i gline. Iznenada su se tamo pojavila dva šatora, jedan direktno
iznad samog mjesta a drugi u njegovoj blizini, prema jugu. Onda sam, gledajući prema gore, ugledao duha
kako poput munje pada sa nebesa, te biva bačen u šator koji je stajao direktno iznad mjesta gdje je meteor
pao. Zatim sam stajao na ulasku u drugi šator koji je bio u blizini prema jugu, i ugledao sam duha kako stoji
na vratima šatora. Zapitao sam ga zašto je tako obrušavajuće pao sa neba, a on odgovori kako je kao anđeo
zmaja bio zbačen dolje od strane anđela Mihaela, pošto je izrekao nešto o vjeri koju je potvrdio dok je bio u
svijetu. ‘Na primjer’, reče on, ‘Bog Otac i Bog Sin su dva, a ne jedan. Sada svi na nebesima u današnje vrijeme
vjeruju kako su oni jedno, poput duše i tijela. Tkogod se ovome suprotstavlja je kao iritant u njihovim
nosnicama, ili poput šila koje probija njihove uši, te im uzrokuje veliku bol. Tkogod, prema tome, podržava
suprotno mišljenje njemu je određeno otići; a ako odbija, onda je naglavačke bačen dolje.’
[2] Čuvši ovo rekao sam: ‘Zašto nisi vjerovao kao i oni?' Odgovorio je kako nakon napuštanja svijeta
nitko nije mogao vjerovati ništa osim onog što je utisnuo u sebe i u čemu se potvrdio. To ostaje fiksirano,
reče, i ne može biti iskorijenjeno, posebice ono što se odnosi prema Bogu; jer svatko ima svoje mjesto na nebu
u skladu sa njegovom idejom o Bogu. Ja sam ga onda zapitao uz pomoć kakvih argumenata je potvrdio svoje
vjerovanje kako su Otac i Sin bili dvoje. On je odgovorio: 'Pomoću onog što je izraženo u Riječi, da se Sin
molio Ocu, ne samo prije, već također za vrijeme Njegove Muke na Križu; i također kako se On ponizio pred
Ocem. Kako onda oni mogu biti jedno, kao što su duša i tijelo jedno u čovjeku? Jer tko se moli kao drugome, i
ponizuje sebe kao pred drugim, dok je on sam taj drugi? Nitko se ne ponaša na takav način, ponajmanje Sin
Božji. Štoviše, cijela Kršćanska Crkva u moje vrijeme je podijelila Božanstvo na Osobe, od kojih je svaka
zasebna, a Osoba je bila definirana kao ono što je samo-opstojeće.'
[3] Kada sam ga čuo ovo govoriti odgovorio sam: 'Iz tvojih primjedbi percipiram kako ne znaš ništa o
tome kako su Otac i Sin jedno, i kao posljedica toga ti si sebe potvrdio u lažnim mišljenjima u vezi s Bogom
koje Crkva do današnjih dana podržava. Zar ne znaš da je Gospod, dok je bio u svijetu, imao dušu kao svaki
drugi čovjek? Odakle je On imao tu dušu osim od Boga Oca? To je uvelike jasno iz Riječi Evanđelista. Što je
onda to što se naziva Sinom, nego Ljudsko, koje je bilo začeto od strane Božanskog od Oca i rođeno od
djevice Marije? Majka ne može začeti dušu, jer to je potpuno protivno redu u skladu sa kojim je svaki čovjek
rođen; niti Bog Otac može usaditi dušu iz Sebe i onda se povući iz nje, kao što svaki otac na svijetu to može,
pošto je Bog Njegova vlastita Božanska Bît, a ova je jedna i nedjeljiva; a pošto je nedjeljiva, ona jeste On. Iz
tog razloga Gospod kaže kako su Otac i On jedno, da je Otac u Njemu i On u Ocu, a ima još mnogo drugih
tome sličnih izraza. Oni koji su sastavili Atanasijevo Vjerovanje su o ovome imali blijed dojam; i prema tome,
nakon što su Boga podijelili na tri Osobe, oni ipak izjavljuju kako su u Kristu, Bog i Čovjek, to jest, Božansko i
Ljudsko, ne dva, već jedno, poput duše i tijela u čovjeku.
[4] Da se Gospod kada je bio u svijetu molio Ocu kao drugome, i Sebe ponizio pred Ocem kao pred
drugim, je bilo u skladu sa redom koji je ustanovljen pri stvaranju. Taj red je nepromjenjiv, i u skladu sa
njime svatko mora napredovati prema ujedinjenju s Bogom. Ovaj red je da, kako čovjek sebe ujedinjuje sa
Bogom putem života u skladu sa zakonima reda, koji su Božje Zapovijedi, tako Bog Sebe ujedinjuje sa
čovjekom, i od prirodnog ga pravi duhovnim. Na isti način je Gospod ujedinio Sebe sa Svojim Ocem, i Bog
Otac je ujedinio Sebe sa Njime. Zar Gospod kao novorođenče, nije bio poput novorođenčeta, a kao dječak,
poput dječaka? Zar nije zapisano kako je napredovao u mudrosti i milosti; i kasnije kako je tražio od Oca da
proslavi Njegovo Ime, to jest, Njegovo Ljudsko? Proslaviti je učiniti Božanskim pomoću ujedinjenja sa
Sobom. Otud je očigledno da se Gospod molio Ocu kada je bio u stanu poniženja, što je bilo stanje Njegovog
napredovanja ka ujedinjenju.
[5] ‘Da je isti red upisan u svakom čovjeku pri stvaranju i sukladno tome, kako čovjek priprema svoje
razumijevanje posredstvom istina iz Riječi, on ga prilagođuje primanju vjere od Boga; a kako svoju volju
priprema djelima ljubavi prema bližnjemu, on ju prilagođava za primanje ljubavi od Boga; baš kao kada
obrtnik brusi dijamant, on ga priprema za prijem i odražavanje blistavih svjetlosnih zraka; i tako dalje.
89
Pripremiti sebe za primanje Boga, i ujedinjenje sa Njime, je živjeti u skladu sa Božanskim redom, a sve
Zapovijedi Božje su zakoni reda. Ove je Gospod ispunio do posljednjeg slova, i tako postao primatelj
Božanstva u svoj njegovoj punini. Prema tome Pavle kaže, kako u Isusu Kristu prebiva sva punina Božanstva
tjelesno; i Gospod Osobno izjavljuje da su sve Očeve stvari Njegove.
[6] Treba nadalje imati na umu da je Gospod jedini aktivan u čovjeku, i da je čovjek osobno samo
pasivan. Čovjek je uistinu aktivan činbenik, ali jedino kroz upliv života od Gospoda; jer zahvaljujući
neprestanom uplivu od Gospoda je da čovjek izgleda sebi kao da djeluje sam od sebe. Ovaj privid je razlog
da on ima Slobodnu Volju, koja mu je bila dana da bi sebe mogao pripremiti za primanje Gospoda, i tako biti
ujedinjen sa Njime. Ovo ujedinjenje ne bi bilo moguće osim ako nije bilo obostrano; a ono postaje obostrano
kada čovjek djeluje iz svoje vlastite slobode, a ipak putem vjere pripisuje svu aktivnost Gospodu.’
[7] Nakon ovog sam ga zapitao da li je on, kao ostatak njegovih drugova, ispovijedao kako je Bog jedan.
Odgovorio je da jeste. Onda sam rekao: ‘Bojim se da je ispovijed tvoga srca kako Bog ne postoji. Zar svaka
riječ koju čovjek izgovori ne proizlazi iz misli u umu? Prema tome, iz toga mora slijediti kako će usmeno
priznavanje da je Bog jedan otjerati iz uma misao kako postoje tri. U drugu ruku, misao uma će otjerati
usmenu ispovijed kako postoji jedan: i kakav zaključak će onda iz nužnosti rezultirati nego da ne postoji
Bog? Kada se ovo mišljenje, da postoje tri, drži u umu, kako nema prostora za posredna mišljenja između
misli i govora, um dolazi do zaključka u vezi s Bogom, da je priroda Bog, i u svezi Gospoda, kako je On
Svoju dušu primio ili od majke ili od Josipa: a anđeli nebeski drže kako su obadva ova mišljenja potpuno
odvratna.’ Kada sam ovo rekao, duh je bio poslan u bezdan, koji se spominje u Otkrovenju 9:2, i naknadnim
stihovima, gdje anđeli zmaja raspravljaju o tajnama njihove vjere.
[8] Sljedećeg dana, kada sam pogledao prema istom mjestu, ugledao sam, umjesto šatora, dva kipa
ljudskog oblika, napravljena od zemljane prašine, koja je bila mješavina sumpora, željeza i gline. Pričinjalo se
kako jedan kip ima žezlo u lijevoj ruci, a krunu na glavi, knjigu u desnoj ruci, i ukras za grudi ukoso vezan sa
pojasem koji je ukrašen dragim kamenjem, te straga svečanu odoru koja se pružala prema drugom kipu; ali ti
ukrasi na kipu su bili rezultat fantazije. Onda se iz ponora začuo glas, kojeg je izgovorio neki duh zmaja,
govoreći: ‘Ovaj kip reprezentira našu vjeru kao kraljicu, a drugi straga reprezentira ljubav prema bližnjemu
kao njezinog slugu.’ Drugi kip je bio sastavljen od slične mješavine prašine, i bio je postavljen na krajnjoj točci
svečane odore koja je protezala iza kraljice. Držao je papir u svojoj ruci na kojem je bilo zapisano: ‘Pazite da
se ne približite previše, i dodirnete svečanu odoru.’ Onda se sa neba iznenada oborio pljusak kiše, u
potpunosti smočivši kipove, koji su se, kako su bili sastavljeni od sumpora, željeza i gline, počeli pjeniti, kao
što se događa sa mješavinom ovih sastojaka kada se na njih izlije voda. Zatim su prsnuvši u plamenove iz
vatre koja se pojavila u njima, bili pretvoreni u hrpe pepela, koje su nakon toga izgledale kao pogrebni humci
na tlu.

111. Drugo iskustvo. U prirodnom svijetu je čovjekov govor dvojak, jer njegova misao je dvojaka, pošto je
vanjska i unutarnja; jer on može govoriti iz unutarnje i istovremeno iz vansjke misli. On također može
govoriti iz vanjske misli, a ne iz unutarnje, u stvari, suprotno njoj; a to je porijeklo pretvaranja, laskanja i
licemjerstva; ali u duhovnom svijetu čovjekov govor nije dvojak, već jedinstven: tamo on govori kako
razmišlja; inače je zvuk njegova glasa škripav i smeta uhu. On može, međutim, ostati tih, i suzdržati se od
otkrivanja misli svoga uma; tako da kada licemjer uđe u društvo mudrih, on ili ode ili, povlačeći se u ugao,
bude neprimjetan ne govoreći ništa.
[2] Jednom je u svijetu duhova bilo veliko okupljanje, i razgovor se okretao oko ove teme. Neki su rekli
kako je ne biti u mogućnosti govoriti osim onako kako čovjek misli, kada si u društvu dobrih, bilo prilično
teško za one koji o Bogu i Gospodu nisu formirali pravilne ideje. U skupu su bili neki Protestanti, sa mnogim
njihovim svećenstvom, a blizu njih neki Rimokatolici, među kojima je bilo nekoliko redovnika. Obadvije ove
stranke su odmah izjavile da to uopće nije bilo teško, govoreći, ‘Zašto čovjek mora govoriti drugačije nego
što misli? Ako se dogodi da čovjek ne razmišlja ispravno, zar on ne može držati svoje usne zatvorenima i
šutjeti?’ Onda je jedan od svećenstva rekao, ‘Tko ne razmišlja ispravno o Bogu i Gospodu?’ Neki iz skupa su
sugerirali kako bi trebali napraviti pokus i vidjeti. Tako su zapitali one koji su, kada su razmišljali o Bogu,
sebe potvrdili u njihovom vjerovanju u trojstvo Osoba, da iz svojih misli izgovore riječi ‘Jedan Bog?; ali oni to
nisu mogli. Oni su na mnoge načine uvijali i krivili svoje usne, ali ih nisu mogli prisiliti izgovoriti druge riječi
od onih koje su bile sukladne njihovim mislima, koje su bile o tri Osobe i posljedično o tri Boga.
[3] Zatim, oni koji su potvrdili njihovo vjerovanje u vjeru odvojenu od ljubavi prema bližnjemu su bili
zatraženi izgovoriti ime ‘Isus’; ali oni to nisu mogli, ipak bili su u stanju reći ‘Krist’ i također ‘Bog Otac’’.
Čudili su se tome i prilikom istraživanja su otkrili kako je razlog bio da su se molili Bogu Ocu poradi Sina, a
ne Spasitelju Osobno; a Isus znači ‘Spasitelj’.
[4] Onda su bili zapitani da iz njihovih misli u vezi Gospodnjeg Ljudskog, izreknu riječi ‘Božansko

90
Ljudsko.’ Niti jedan od prisutnih svećenika to nije bio u stanju učiniti, ali neki od laika su mogli: tako je ovo
postao predmet ozbiljne rasprave.
(1) Najprije su im bili pročitani sljedeći odlomci iz Evanđelista:

‘da je Otac predao sve u ruke Sinu.’ Ivan 3:35;

‘da je Otac dao Sinu vlast nad svakim tijelom.’ Ivan 17:2;

‘Sve stvari Mi je predao Otac Moj.’ Matej 11:27;

‘Dana Mi je sva vlast na nebu i na zemlji.’ Matej 28:18.

Od njih je bilo zatraženo da imaju na umu kako je, u skladu sa ovim odlomcima, Krist Bog neba i zemlje s
obzirom na Njegovo Božansko i Njegovo Ljudsko, i stoga da izgovore riječi ‘Božansko Ljudsko’; ali oni to i
dalje nisu mogli, i rekoše da, iako su iz ovih odlomaka imali u njihovom razumijevanju određenu ideju o
tome, nije bilo priznavanja, i prema tome nisu bili u stanju izgovoriti riječi.
[5] (2) Nakon toga im je bio pročitan odlomak iz Luke 1:32, 34, 35, koji izjavljuje kako je Gospod
Njegovog Ljudskog što se tiče bio Sin Jehove Boga, i da se On tamo naziva Sin Svevišnjega, i svugdje drugdje
Sin Božji, i također Jedinorođeni. Od njih je bilo zatraženo to imati na umu, a također i činjenicu kako
Jedinorođeni Sin Božji, rođen u svijetu, iz nužnosti mora biti Bog, budući da je Otac Bog, i da izgovore riječi
‘Božansko Ljudsko’; no oni rekoše. ‘Mi to ne možemo, pošto naša duhovna misao, koja je unutarnja, ne
prihvaća u misao koja je najbliža govoru nikakve ideje već samo one koje su slične njoj.’ Iz tog razloga, oni
dodaše, su percipirali kako nisu mogli podijeliti njihove misli, kao što su činili u prirodnom svijetu.
[6] (3) Onda su im bile pročitane sljedeće Gospodnje riječi Filipu:

‘Filip reče, Gospode, pokaži nam Oca.’ Isus mu reče: ‘Onaj koji je vidio Mene, vidio je Oca…
Vjeruješ li da Sam Ja u Ocu, i Otac u Meni?’ Ivan 14:8-11;

također i drugi odlomci, koji proglašavaju kako su:

‘Otac i On jedno,’ kao Ivan 10:30.

Od njih je bilo zatraženo da to drže u njihovoj misli, i onda kažu, ‘Božansko Ljudsko’; ali pošto njihova misao
nije bila ukorijenjena u priznavanje kako Gospod jeste Bog čak i s obzirom na Njegovo Ljudsko, oni to nisu
mogli, iako su uvijali svoje usne sve dok se nisu razljutili, nastojeći prisiliti svoja usta izgovoriti te riječi. To je
bilo zato što se, među onima u duhovnom svijetu, ideje misli koje nastaju iz priznavanja sjedinjuju sa riječima
jezika, i ako te ideje ne postoje, onda ne postoje ni riječi, jer jedino takve ideje su izražene u riječima.
[7] (4) Onda su im bile pročitane sljedeće riječi iz doktrine univerzalno prihvaćene u Kršćanskom svijetu:

‘Božansko i Ljudsko u Gospodu nisu dva, već jedno; da, jedna Osoba, sjedinjeni kao duša i tijelo u
čovjeku.’

Ovo je iz Atanasijevog Vjerovanja, i bilo je priznato od strane Kršćanskih Sabora; i bilo je dodano: ‘Vi prema
tome zasigurno možete imati neku ideju iz priznavanja kako Gospodnje Ljudsko jeste Božansko, pošto je
Njegova duša Božanska, to je u skladu sa doktrinom vaše Crkve, koju ste priznavali u svijetu. Štoviše,’ bilo je
dodano, ‘duša je sâma čovjekova bît, a tijelo je njezina forma; a bît i forma čine jedno, kao bitak (esse) i
postojanje (existere), ili kao uzrok i posljedica.’ Oni su prihvatili ovu ideju, i iz nje su nastojali izgovoriti riječi,
‘Božansko Ljudsko’; ali nisu mogli, jer unutarnja ideja o Gospodnjem Ljudskom je u potpunosti uništila ovu
pomodarsku ideju kako su je nazvali.
[8] (5) Nakon toga su im bili pročitani sljedeći odlomci iz Ivana:

‘Riječ je bila sa Bogom, i Riječ je bila Bog… I Riječ je tijelom postala.’ Ivan 1:1, 14;

i također ovo:

‘On (Isus Krist) je Bog Istiniti, i život vječni.’ 1 Ivanova 5:20;

i ovaj odlomak iz Pavla:


91
‘U Njemu (Kristu Isusu) tjelesno prebiva sva punina Božanstva.’ Kološanima 2:9.

Onda je od njih bilo zatraženo razmišljati u skladu sa smislom i pravcem ovih riječi, kako je Bog, koji je bio
Riječ, postao Čovjek; kako je On bio Bog istiniti; i kako je u Njemu prebivala sva punina Božanstva tjelesno.
Oni su to učinili, ali jedino u njihovoj vanjskoj misli. Prema tome su bili nesposobni, zbog otpora njihove
unutarnje misli, izreći riječi, ‘Božansko Ljudsko.’ Oni su iskreno rekli kako nisu mogli podržati ideju o
Božanskom Ljudskom, jer Bog je Bog, a čovjek je čovjek, a Bog je duh, ‘a o duhu’, dodali su, ‘mi nemamo
drugu ideju osim da je vjetar ili eter.’
[9] (6) Na kraju ih se podsjetilo što je Gospod rekao:

‘Ostanite u Meni, i Ja u vama… Onaj koji ostane u Meni, i Ja u njemu, taj daje mnogo ploda: jer
bez Mene ne možete učiniti ništa.’ Ivan 14:4, 5;

i kako su neki od Engleskog svećenstva bili prisutni, bio im je pročitan ovaj odlomak iz pobudnice na
njihovoj Svetoj Pričesti:

‘Jer, kada duhovno jedemo tijelo Kristovo i pijemo krv, onda mi boravimo u Kristu, i Krist u
nama.’;

i bio im je postavljen zahtjev; ‘Ako sada pomislite kako bi ovo bilo nemoguće osim ako Gospodnje Ljudsko
nije Božansko, ponovite riječi, ‘Božansko Ljudsko’, iz priznavanja u misli.’ Ali oni i dalje to nisu mogli učiniti,
toliko duboko u njima je bila utisnuta ideja da ono što je Božansko ne može biti ljudsko, a što je ljudsko da ne
može biti Božansko, te da je Gospodnje Božansko bilo od Božanskog od Sina rođenog od vječnosti, a Njegovo
Ljudsko poput ljudskog svakog drugog čovjeka. Nakon toga su bili zapitani: ‘Kako tako možete razmišljati?
Može li racionalan um zamisliti Sina rođenog od Boga od vječnosti?’
[10] (7) Nakon toga su bili adresirani Evanđelisti Protestanti. Njih se podsjetilo da su obadvoje, Augustova
Vjeroispovijest i Luther naučavali da su Sin Božji i Sin Čovječji u Kristu jedna Osoba, kako je On čak Njegove
Ljudske Prirode što se tiče svemoguć i sveprisutan; da s obzirom na tu Prirodu On sjedi s desne strane Boga
Oca, rukovodi svim stvarima na nebu i na zemlji, ispunjava sve stvari, sa nama je, boravi i djeluje u nama; da
nema podjele obožavanja, pošto je pomoću Prirode koja je raspoznatljiva, obožavano Božanstvo koje nije
raspoznatljivo, i da je u Kristu, Bog Čovjek i Čovjek Bog. Čuvši ovo oni su zapitali, ‘Da li je to uistinu tako?’
te su ozbiljnog izgleda rekli: ‘Mi to ranije nismo znali. Iz tog razloga ne možemo izgovoriti riječi, ‘Božansko
Ljudsko’.’ I onda je najprije jedan pa onda drugi rekao, ‘Mi smo ovo čitali, i čak zapisali; a ipak kada to
duboko razmotrimo, to je bila samo stvar riječi, koje nisu nosile nikakvu unutarnju ideju.’
[11] (8) Konačno, oni koji su vodili istragu su se okrenuli Rimokatolicima i rekli: ‘Možda vi možete izreći
‘Božansko Ljudsko’, pošto ste vjerovali da je, u vašoj Euharistiji, Krist u potpunosti prisutan u kruhu i vinu, i
u svakom njihovom dijelu, Vi Ga također obožavate kao najsvetijeg Boga kada prikazujete i okolo nosite
Hostiju. Onda nazivate Mariju Deipara, ili Majka Božja, time priznavajući da je ona rodila Boga, to jest,
Božansko Ljudsko.’ Oni su onda nastojali izgovoriti riječi, ali nisu bili sposobni, pošto je intervenirala
materijalna ideja o tijelu i krvi Isusovoj, a također i vjerovanje da je Njegovo Ljudsko odvojivo od Božanskog,
i da je ono zaista odvojeno u osobi Pape, kome je prenijeta jedino Njegova Ljudska moć, a ne Njegova
Božanska. Onda je jedan od redovnika ustao i rekao kako je mogao misliti o Božanskom Ljudskom s obzirom
na najsvetiju djevicu Mariju, i također s obzirom na sveca u njegovom vlastitom manastiru; a drugi redovnik
je prilazeći rekao: ‘U skladu sa idejom koju sada imam, mogu izgovoriti riječi ‘Božansko Ljudsko’ u odnosu
na njegovu Svetost Papu, radije nego na Krista;’ Ali neki od Katolika su ga povukli nazad govoreći: ‘Sram te
bilo!’
[12] Nakon toga se vidjelo kako se otvara nebo, i tamo su se, tako reći, pojavili vatreni jezici koji su se
spuštali osvjetljavajući neke iz skupa, koji su onda počeli proglašavati Gospodnje Božansko Ljudsko
govoreći: ‘Odbacite ideju o tri Boga, i vjerujte da u Gospodu tjelesno prebiva punina Božanstva, i kako su
Otac i On jedno kao što su duša i tijelo jedno, i da Bog nije vjetar ili eter, već je Čovjek. Onda ćete biti
sjedinjeni sa nebom, i od Gospoda ćete biti u stanju imenovati Isusa, i reći, ‘Božansko Ljudsko’.’

112. Treće iskustvo. Probudivši se jednom odmah nakon svitanja, izašao sam u vrt ispred kuće, i ugledao
kako sunce izlazi u njegovoj divoti. Oko njega je bio krug, najprije mutan, ali je kasnije postao jasniji, i blistao
je kao da je od zlata. Ispod ruba ovog se uzdizao oblak, koji je na plamenom suncu vatreno svjetlucao. Onda
sam zapao u meditaciju o bajkama Drevnih ljudi, i to kako su prikazivali Auroru nošenu na krilima od srebra
sa licem od zlata. Dok sam uživao u ovim mislima, našao sam se u duhu, i čuo sam kako neki ljudi u
92
razgovoru govore: ‘Kad bi samo mogli razgovarati sa inovatorom koji je među crkvene lidere bacio jabuku
razdora, nakon čega je mnogo njih laika pobjeglo, i koju oni sada drže pred našim očima.’ Oni su pod tom
jabukom mislili na malo djelo naslovljeno ‘Kratko izlaganje Doktrine Nove Crkve’; i rekoše: ‘To je
raskolnička stvar, takva kakva nikad prije nije ušla u um nijednog čovjeka.’ Onda sam čuo jednog od njih
kako uzvikuje: ‘Raskolnička? To je krivovjerje’; ali neki koji su stajali pored su ga obuzdali, govoreći: ‘Tiho!
Ne govori ništa. Nije krivovjerna. Navodi mnoge odlomke iz Riječi, kojima su stranci među nama, pod čime
mi mislimo na laike, poklonili svoju pažnju, i svoje odobrenje.’
[2] Kada sam začuo ovo, a kako sam se nalazio u duhu, pristupio sam im i rekao: ‘Ovdje sam. O čemu se
radi?’ Odmah je jedan od njih, za kojeg sam kasnije doznao da je Njemac, stanovnik Saksonije, rekao
autoritativnim tonom: ‘Kako se usuđuješ ispreturati obožavanje koje je u Kršćanskom svijetu bilo
ustanovljeno toliko puno stoljeća, i koje je zasnovano na učenju da Bog Otac treba biti zazivan kao Stvoritelj
svemira, Njegov Sin kao Posrednik, a Sveti Duh kao Djelatnik? A ti prvog i posljednjeg Boga lišavaš
Osobnosti, iako je Gospod Osobno rekao, ‘Kada molite recite, ‘Oče naš Koji jesi na nebesima, budi sveto ime
Tvoje. Dođi kraljevstvo Tvoje.’ Zar nama ovdje nije zapovjeđeno prizivati Boga Oca? Na ove riječi je bila
tišina, i svi koji su se složili sa njime su stajali poput hrabrih ratnika na njihovim ratnim brodovima,
spremnih povikati kada ugledaju neprijateljsku flotu: ‘Borimo se sada: pobjeda je sigurna!’
[3] Onda sam započeo govoriti, i rekao sam: ‘Koji od vas ne zna da je Bog sišao sa neba, i postao Čovjek?
Jer zapisano je, ‘Riječ je bila sa Bogom, i Riječ je bila Bog. I Riječ je tijelom postala.’ Štoviše, koji od vas ne zna’
– I ovdje sam pogledao na Evanđeliste među kojima je bio taj diktator koji mi se obratio – ‘da je u Kristu, Koji
je bio rođen od djevice Marije, Bog Čovjek, a Čovjek Bog?’ Na to je društvo mrmljalo; zato sam rekao: ‘Zar to
ne znate? To je u skladu sa doktrinom vaše Vjeroispovijesti, koja se naziva Formula Concordiae, gdje je ovo
izjavljeno i potvrđeno uz pomoć mnogih dokaza.’ Onda je diktator, okrećući se prema društvu, zapitao da li
su oni to znali? Oni odgovoriše: ‘Mi nismo pridavali previše pažnje onome što je u toj Knjizi rečeno u vezi s
Kristovom Osobom, već smo uložili puno truda studirajući Članak o Opravdavanju jedino Vjerom. Međutim,
ako je tako zapisano u toj Knjizi, slažemo se.’ Potom je jedan od njih, prisjećajući se, rekao: ‘Tako je zapisano;
i nadalje, da je Kristova Ljudska Priroda, sa svim njezinim karakteristikama, bila uzvišena do Božanskog
veličanstva, i također da Krist u toj Prirodi sjedi s desne strane Svoga Oca.’
[4] Kada su ovo čuli šutjeli su. Nakon ove potvrde sam nastavio govoreći, ‘Pošto je slučaj takav, što je
onda Otac nego Sin, a Sin nego Otac?’ kako je ovo, međutim, opet vrijeđalo njihove uši, nastavio sam:
‘Poslušajte sâme Gospodnje riječi. Ako im ranije niste pridavali pažnju, učinite to sada. On je rekao: ‘Ja i Otac
smo jedno; Otac je u Meni, i Ja Sam u Ocu; Oče, sve Moje je Tvoje, i sve Tvoje je Moje; I, onaj koji vidi Mene,
vidi Oca.’ Što drugo ove riječi znače nego da je Otac u Sinu, a Sin u Ocu? Također da su oni jedno, poput
duše i tijela u čovjeku, i prema tome da su oni jedna Osoba? Ovo također mora biti vaše vjerovanje ako
vjerujete Atanasijevoj Vjeroispovijesti gdje su izrečene iste stvari. Uzmite međutim iz upravo citiranih
odlomaka ovu Gospodnju izjavu: ‘Oče, sve Moje je Tvoje, a sve Tvoje Moje.’ Što to drugo znači nego da
Božansko Oca pripada Ljudskom Sina, i Ljudsko Sina Božanskom Oca; posljedično da je u Kristu Bog Čovjek,
i Čovjek Bog, i stoga da su oni jedno, kao što su duša i tijelo jedno?
[5] Slično svaki čovjek može reći o svojoj vlastitoj duši i tijelu da je, sve tvoje moje, i sve moje tvoje; ti si u
meni, i ja sam u tebi; onaj koji vidi mene, vidi tebe; mi smo jedno i u osobi i u životu. Razlog za to je, da je
duša u cijelom te u svim dijelovima čovjeka; jer život duše je život tijela, i među njima postoji uzajaman
odnos. Iz ovog je sasvim jasno da je Božansko Oca duša Sina, i da je Ljudsko Sina tijelo Oca. Odakle sin ima
svoju dušu osim od svoga oca, a njegovo tijelo, nego od svoje majke? Mi govorimo o Božanskom Oca, a pod
time mislimo na Oca Osobno, pošto su On i Njegovo Božansko ista stvar, jer Božansko je jedno i nedjeljivo.
Također je očigledno da je slučaj takav iz ovih riječi anđela Gabrijela Mariji: ‘Sveti Duh će sići na te, i sila
Svevišnjeg će te zasjeniti; prema tome, također, ta Sveta Stvar koju ćeš poroditi će se zvati Sin Božji; a nešto
malo prije On se naziva ‘Sinom Svevišnjeg’, a na drugom mjestu ‘Jedino-rođeni Sin’; ali vi, koji Ga nazivate
jedino Marijinim Sinom, uništavate ideju o Njegovom Božanstvu. Ova ideja je, međutim, uništena jedino
među učenim svećenstvom i obrazovanim laicima koji, kada uzdignu njihove misli iznad stvari od tjelesnih
osjetila, promatraju slavu svojeg vlastitog ugleda, koja ne samo da zamračuje već i gasi svjetlo putem kojeg
ulazi Božja slava.
[6] ‘Vratimo se sada Gospodnjoj Molitvi, gdje je rečeno: ‘Oče naš, koji jesi na nebesima, neka bude sveto ime
Tvoje: dođi kraljevstvo Tvoje.’ Vi koji ste ovdje prisutni razumijete pod ovim riječima jedino Oca u
Njegovom Božanskom; dok ih ja razumijem kako se odnose na Njega u Njegovom Ljudskom. Kasnijim
izrazom se također naznačava Očevo ime; jer Gospod je rekao, ‘Oče, proslavi ime Svoje’, to jest, ‘Svoje
Ljudsko’; i kada je to učinjeno, onda dolazi kraljevstvo Božje. Ova molitva je bila propisana za današnje
vrijeme, kako bi se Bogu Ocu moglo prilaziti posredstvom Njegovog Ljudskog. Gospod je također izjavio:
‘Ni jedan čovjek ne dolazi Ocu osim po Meni’; I zapisano je u Proroku: ‘Dijete nam se rodilo, Sina dobismo; i
ovim imenom će Ga zvati… Bog Silni, Otac Vječni’; i na drugom mjestu: ‘Jehova, Ti si naš Otac, naš
93
Iskupitelj; ime Tvoje je od vječnosti’; i na brojnim drugim mjestima, gdje se Gospod naš Spasitelj naziva
JEHOVA. Ovo je istinsko objašnjenje riječi te molitve.’
[7] Nakon što sam ovo izrekao, pogledao sam ih, i primjetio sam promjene na njihovim licima u skladu
sa promjenama njihovih umova; i uočio sam kako odobravaju i okreću se ka meni, a drugi ne odobravaju i
okreću se od mene. Onda sam prema desnoj strani ugledao oblak opalne boje, a prema lijevoj taman oblak.
Pod svakim je, tako reći, bio pljusak, onaj ispod potonjeg je bio poput kiše u kasnu jesen, dok je onaj pod
prijašnjim bio poput rose u rano proljeće. Onda sam se iznenada, iz stanja duha, ponovno našao u tijelu, i
tako se iz duhovnog vratio u prirodan svijet.

113. Četvrto iskustvo. Jednom sam promatrao u duhovni svijet gdje sam ugledao vojsku na crvenim i crnim
konjima. Oni koji su jahali na njima su izgledali poput majmuna. Sjedili su sa licem i grudima okrenutim
prema stražnjim dijelovima i repovima konja, a sa svojim zatiljkom i leđima prema konjskim vratovima i
glavama, dok su uzde visile oko vratova jahača. Uzvikivali su ratne pokliče prema trupi koja je jahala na
bijelim konjima; ali kako su nastavljali povlačiti uzde sa obje ruke oni su svoje konje odvlačili od borbe; i
nastavljali su djelovati na taj način. Onda su dva anđela sišla s neba i, došavši do mene, rekla, ‘Što vidiš?’
Rekao sam im kako vidim apsurdnu konjicu; i zapitao sam što to znači, i tko su oni. Anđeli su odgovorili:
‘Oni su sa mjesta koje se naziva Armagedon (Apokalipsa 16:16), gdje se nekoliko tisuća okupilo kako bi se
borili protiv onih koji pripadaju Gospodnjoj Novoj Crkvi, zvanoj Novi Jeruzalem. Na tom mjestu su običavali
pričati o Crkvi i religiji, a ipak u njima nije bilo ništa od Crkve, jer nije bilo ni jedne duhovne istine, niti je bilo
išta od religije, jer nije bilo duhovnog dobra. Oni su tamo podosta razgovarali o ove obadvije teme, no motiv
njihovog razgovora je bio posredstvom njih vršiti utjecaj.
[2] ‘U svojoj mladosti su naučili potvrditi doktrinu o Samo Vjeri, kao i neka učenja o Bogu; i nakon što su
u Crkvi zadobili visoke službe, jedno određeno vrijeme su držali svoja gledišta. Međutim, pošto su onda
počeli razmišljati ne više o Bogu i nebu, već o sebi i svijetu, time ne o vječnom blaženstvu i sreći već o
vremenoj istaknutosti i bogatstvu, odbacili su doktrine koje su primili u svojim ranim godinama, iz
unutrašnjosti svojih racionalnih umova, koji komuniciraju sa nebom, i koji su prema tome u nebeskom
svjetlu (lux), u vanjske dijelove racionalnog uma, koji komuniciraju sa svijetom, i koji su prema tome na
svjetlu (lumen) ovog svijeta, i na kraju su ih protjerali u prirodni nivo čula. Posljedično tome doktrinalne
stvari Crkve su kod njih postale stvari jedino od usmene službe, a ne više stvari od misli iz razuma, a još
manje osjećaja ljubavi. Pošto su sebe sveli na takvo stanje, oni nisu propuštali Božansku istinu koja se odnosi
prema Crkvi, niti ijedno stvarno dobro koje se odnosi prema religiji. To je kao da su njihovi umovi poput
boca, ispunjenih sa komadićima željeza pomješanim sa sumpornim prahom. Ako se voda izlije na tu
mješavinu, stvara se toplina i onda vatra, koja uzrokuje rasprsnuće boca. Na istin način, kada čuju, i propuste
kroz svoje uši, ikakav spomen žive vode, koja je prava istina iz Riječi, oni se raspale, i žestoko planu, te ju
izbace kao nešto od čega bi se njihove glave rasprsnule.
[3] ‘To su oni koji ti se pričinjaju kao majmuni, koji jašu na crvenim i crnim konjima, sa njihovim tijelima
okrenutim u pogrešnom pravcu, i sa uzdama oko njihovih vratova; pošto oni koji ne ljube istine i dobra
Crkve izvedene iz Riječi, ne žude vidjeti prednje dijelove konja, već jedino njihove stražnje dijelove; jer ‘konj’
predstavlja razumijevanje Riječi, ‘crveni konj’ predstavlja razumijevanje Riječi uništeno s obzirom na dobro, a
‘crni konj’ razumijevanje Riječi uništeno s obzirom na istinu. Oni uzvikuju ratne pokliče prema onima koji
jašu na bijelim konjima, pošto ‘bijeli konj’ predstavlja razumijevanje Riječi s obzirom na istinu i dobro; a
izgleda kao da povlače svoje konje pošto se boje borbe, da istina Riječi ne bi postala poznata mnogima, i tako
izašla na svjetlo. Ovo je tumačenje događaja.’
[4] Anđeli su nastavili, govoreći: ‘Mi pripadamo Zajednici na nebu koja se naziva Mihael, i zapovjeđeno
nam je od strane Gospoda sići do mjesta zvanog Armagedon, odakle su konjanici koje vidiš izjahali. Kod nas
na nebu ‘Armagedon’ predstavlja stanje i želju uma koji želi ratovati, ponukan krivotvorenim istinama, koje
nastaju iz ljubavi koja želi dominirati i nad svima biti najuzvišenija; a pošto mi u tebi percipiramo želju
saznati nešto o tom ratu, malo ćemo te izvjestiti o njemu. Pri našem silasku sa neba otišli smo do tog mjesta
Armagedona, i tamo ugledali nekoliko tisuća okupljenih. Nismo se pridružili tom skupu, no na jugu se
nalazilo nekoliko kuća, u njih smo ušli. U njima su bila djeca sa njihovim učiteljima, koji su nas vrlo ljubazno
primili; i uživali smo u njihovom društvu. Svi su bili privlačnog izgleda, dok je iz njihovih očiju blještila
vitalnost dodajući gorljivost njihovom razgovoru. Život u njihovim očima je bio posljedica njihove percepcije
istine, a njihova gorljivost u razgovoru njihovog osjećaja prema dobru. Mi smo im stoga poklonili kape čiji
rubovi su bili ukrašeni sa trakama zlatnih niti isprepletenih biserjem; dali smo im također odjeću dijelom
obojanu u bijelo i plavo. Zapitali smo ih da li su ikad promatrali susjedno mjesto koje se zove Armagedon.
Odgovoriše kako jesu, kroz prozor pod krovom kuće, i da su tamo ugledali veliki skup, ali u različitim
formama, jednom su izgledali poput plemenitih ljudi, drugi puta ne kao ljudi već kao klesani kipovi, a oko
njih društvo koje kleči. Ovi su se pred nama također pojavljivali pod različitim maskama, neki kao ljudi,
94
neki kao leopardi, a neki kao koze sa njihovim rogovima usmjerenim nadolje, rujući zemlju. Protumačili smo
im ove transformacije, objašnjavajući im tko je bio reprezentiran i što je sa njima predstavljeno.
[5] ‘Ali da pređemo na stvar. Kada su oni koji su formirali skup čuli kako smo ušli u te kuće, rekoše jedni
drugima: ‘Što rade među djecom? Pošaljimo neke iz našeg društva da bi ih odvratili.’ Tako su poslali neke, i
kada su došli do nas rekoše: ‘Zašto ste ušli u te kuće? Odakle dolazite? Mi vam, našim autoritetom,
zapovijedamo otići.’ Na to smo odgovorili: ‘Vi nemate autoriteta to zapovjediti. Vi se zaista pred vašim
očima pričinjavate golemi poput Anakima, a oni koji su ovdje poput patuljaka; ali ipak ovdje nemate moć ili
autoritet, osim lukavstvom, koje vam usprkos tome neće koristiti. Zato recite vašim drugovima da smo mi
ovdje bili poslani iz neba, da vidimo da li sa vama ima ikakve religije ili ne; i ako nema, bit ćete izbačeni sa
mjesta gdje se sada nalazite. Predložite, prema tome, vašim drugovima ovo pitanje, koje uključuje samu bit
Crkve i religije, kako oni razumiju ove riječi u Gospodnjoj Molitvi, ‘Oče naš, Koji jesi na nebesima, neka bude
sveto ime Tvoje; dođi kraljevstvo Tvoje.’’
‘Čuvši ovo, oni najprije rekoše, ‘Koji je ovome smisao?’ Ali nakon toga su se složili prenijeti
predloženo pitanje. Otišli su i izvjestili o ovim stvarima svoje pratioce, koji su odgovorili, ‘Koja je namjera
prijedloga?’ Oni su međutim shvatili da se iza ovog pitanja krije želja saznati da li ove riječi potvrđuju ono
što je njihova vjera naučavala u svezi načina pristupa Bogu Ocu. Stoga rekoše, ‘Smisao ovih riječi je jasan, da
se trebamo moliti Bogu Ocu; a kako je Krist naš Posrednik, da se trebamo moliti Bogu Ocu, Sinu za volju.’ I
odmah su u svojoj srdžbi odlučili doći k nama i reći nam ovo u lice, i dodali su kako će nas povući za uši.
Tako su napustili to mjesto, i otišli u šumarak blizu kućâ gdje su bili mladići i njihovi učitelji. U centru
ovog šumarka je bilo jedno uzdignuto mjesto poput igrališta. Držeći se za ruke ušli su tamo, gdje su nas
pronašli kako čekamo na njih. Na tlu su bile nabacane hrpice treseta nalik malim zelenim brežuljcima; posjeli
su se na njih govoreći, ‘Nećemo stajati u njihovom prisustvu, već ćemo sjediti.’ ‘Onda je jedan od njih koji je
sebe mogao prikazati kao anđela svjetla, i koji je od strane drugih bio odabran govoriti sa nama, rekao, ‘Vi ste
predložili da objasnimo na koji način razumijemo te prve riječi u Gospodnjoj Molitvi. Prema tome, ja vam
kažem da u skladu sa našim tumačenjem one predstavljaju sljedeće, da se trebamo moliti Bogu Ocu; a pošto
je Krist naš Posrednik, i spašeni smo Njegovom zaslugom, moramo se moliti Bogu Ocu iz vjere u Njegovu
zaslugu.’
[6] ‘Mi smo im nakon toga rekli: ‘Mi smo iz nebeske zajednice zvane Michael, i bili smo poslani posjetiti
vas i ispitati da li vi koji ste okupljeni na ovom mjestu, imate ikakvu religiju ili ne; jer ideja o Bogu ulazi u sve
o religiji, i putem nje je čovjek sjedinjen sa Bogom, a posredstvom sjedinjenja je spašen. Mi na nebu, baš kao i
ljudi na zemlji, izgovaramo tu Molitvu svakodnevno, i čineći tako ne mislimo o Bogu Ocu, jer On je nevidljiv,
već mislimo o Njemu u Njegovom Božanskom Ljudskom, pošto je u ovome On vidljiv; i u ovome se On s
vaše strane naziva Krist, ali s naše strane Gospod, i tako je Gospod za nas Nebeski Otac. Štoviše, Gospod nas
je poučio kako su ‘On i Otac jedno’; kako je ‘Otac u Njemu i On u Ocu’; i da ‘tkogod vidi Njega vidi Oca’; i
opet, da ‘nitko ne dolazi k Ocu osim kroz Njega’; također da je ‘Očeva volja da ljudi trebaju vjerovati u Sina’,
i da ‘tkogod ne vjeruje u Sina neće vidjeti život; već gnjev Božji prebiva u njemu’. Iz ovih odlomaka je jasno
kako Ocu treba pristupati kroz Njega i u Njemu; a pošto je takav slučaj, On je također naučavao ‘kako Mu je
dana sva moć na nebu i na Zemlji’. U toj Molitvi je rečeno, ‘Neka bude sveto ime Tvoje, dođi Kraljevstvo
Tvoje;’ i mi smo ukazali iz Riječi da je Očevo ime Njegovo Božansko Ljudsko, i da Očevo kraljevstvo dolazi
kada se Gospodu pristupa direktno, a ne kada se Bogu Ocu pristupa direktno. Iz tog razloga, također, je
Gospod zapovijedio Svojim učenicima propovijedati kraljevstvo Božje; a ovo je kraljevstvo Božje.’
[7] ‘Čuvši ove riječi naši protivnici rekoše, ‘Vi navodite mnoge odlomke iz Riječi, i moguće je da smo ih
mi tamo čitali, ali se toga ne sijećamo. Prema tome otvorite Riječ u našem prisustvu, i pročitajte nam iz nje te
odlomke, posebice one koji kažu kako Očevo kraljevstvo dolazi kada dolazi Gospodnje kraljevstvo.’ Onda
rekoše djeci: ‘Donesite ovdje Riječ; ‘ I oni su je donijeli. Mi smo zatim iz nje pročitali sljedeće odlomke:

‘Ivan je došao propovijedajući Evanđelje o kraljevstvu. Isus reče, Ispunilo se vrijeme, približilo se
kraljevstvo Božje!’ Marko 1:14, 15; Matej 3:2.

‘Isus Osobno je propovijedao Evanđelje kraljevstva, i rekao da se približilo kraljevstvo Božje.’


Matej 14:17, 23; 9:35.

‘Isus je dao zapovijed Svojim učenicima da trebaju propovijedati i prikazivati radosnu vijest o
Kraljevstvu Božjem.’ Marko 16:15; Luka 8:1; 9:60.

‘Isto su podučavali i sedamdesetorica koju je odaslao.’ Luka 10:9, 11;

Pored onog što se naučava na drugim mjestima, kao u Mateju 11:5; 16:28; Marku 9:1; 11:10; Luki 4:43;
95
21:31:22:18.

Kraljevstvo Božje koje se propovijedalo je bilo kraljevstvo Gospodnje, i prema tome Očevo kraljevstvo. To je
očigledno iz ovih odlomaka:

‘Otac… je predao sve stvari u Njegove (Sinovljeve) ruke.’ Ivan 3:35;

‘Otac je dao Sinu vlast nad svakim tijelom.’ Ivan 17:2;

‘Sve stvari Mi je predao Otac Moj.’ Matej 11:27;

‘Dana Mi je sva vlast na nebu i na zemlji.’ Matej 28:18.

To je također očigledno iz ovih odlomaka:

‘Jehova nad vojskama je Njegovo ime; tvoj je Iskupitelj Svetac Izraelov; Bog zemlje svekolike on
se zove.’ Izaija 54:5;

‘Gledah… i gle, jedan kao Sin čovječji… Njemu bi predana vlast, čast i kraljevstvo, da Mu služe
svi narodi, plemena i jezici. Vlast Njegova vlast je vječna i nikada neće proći, kraljevstvo Njegovo
neće propasti.’ Danijel 7:13, 14;

‘I sedmi anđeo zatrubi. I na nebu odjeknuše silni glasovi govoreći, Kraljevstva ovog svijeta su
postala kraljevstva našeg Gospoda, i Njegovog Krista; i On će vladati u vijeke vjekova!’
Apokalipsa 11:15; 12:10.

[8] Nadalje smo ih poučili iz Riječi da Gospod nije došao na svijet jedino radi toga da bi iskupio anđele i
ljude, već također da se kroz Njega i u Njemu oni mogu ujediniti sa Bogom Ocem; jer On je naučavao:

‘da su oni koji vjeruju u Njega u Njemu, i On u njima.’ Ivan 6:56; 14:20; 15:4, 5.

Kada su ovo čuli zapitali su, ‘Kako se onda vaš Gospod može nazivati Ocem? Odgovorili smo: ‘To se vidi iz
onog što je upravo bilo pročitano, a također iz ovih odlomaka:

‘Dijete nam se rodilo, Sina dobismo; i evo imena kojim će Ga zvati… Bog Silni, Otac Vječni.’
Izaija 9:6.

‘Jer bez sumnje Otac si naš! Abraham nas ne poznaje i ne priznaje nas Izrael; Ti, Jehova, si naš
Otac, Iskupitelj naš; ime Ti je oduvijek.’ Izaija 63:16.

Zar On nije rekao Filipu, koji je želio vidjeti Oca:

‘Zar Me ne poznaješ Filipe? Onaj koji je vidio Mene, vidio je Oca.’ Ivan 14:9; 12:45.

Tko drugi je, onda, Otac nego Onaj kojeg je Filip vidio sa svojim očima? Ovome smo dodali: Rečeno je u
cijelom Kršćanskom svijetu kako oni koji su u Crkvi sačinjavaju tijelo Kristovo, i nalaze se u Njegovom tijelu.
Kako, onda, bilo koji čovjek Crkve može pristupati Bogu Ocu osim kroz Njega u čijem je on tijelu? Inače
mora izaći iz tijela i tako Mu pristupiti. I naposlijetku smo ih obavijestili da danas Gospod uspostavlja Novu
Crkvu koja je u Apokalipsi predstavljena sa Novim Jeruzalemom, u kojoj će se obožavati jedino Gospod, kao
i na nebu, i da će tako sve što je sadržano u Gospodnjoj Molitvi od početka do kraja biti ispunjeno. Tako
potpuno smo mi sve ovo potvrdili iz Riječi u Evanđelistima i Prorocima od početka do kraja, a također iz
Apokalipse, koja od početka do kraja obrađuje tu Crkvu, da su oni bili umorni od slušanja.
[9] Ljudi iz Armagedona su čuvši ove stvari bili tako gnjevni da su u svakom trenutku željeli prekinuti
naše napomene. Naposlijetku nas jesu prekinuli uzvikujući: ‘Govorili ste protiv doktrine naše Crkve, koja
naučava kako se Bogu Ocu treba pristupati direktno, i da ljudi trebaju vjerovati u Njega; vi ste prema tome
krivi zbog oskvrnuća naše vjere. Napustite ovo mjesto, prema tome, inače ćete biti izbačeni.’ Zapaljeni
gnjevnom strašću oni su sada htjeli ostvarili svoje prijetnje; ali smo ih u tom trenutku, kako nam je bila
podarena moć, udarili sa sljepilom, tako da nas nisu mogli vidjeti; već su jureći prema naprijed, trčali, ne
96
znajući gdje, a neki su pali u bezdan spomenut u Apokalipsi 9:2. Ovo je sada predio koji leži na jugo-istoku,
gdje prebivaju oni koji su potvrdili svoje vjerovanje u opravdanje samo sa vjerom. Oni među njima koji su to
potvrdili iz Riječi su poslani u pustinjske dijelove, koji se protežu sve do krajnjih dijelova Kršćanskog svijeta i
tamo se druže sa poganima.’

ISKUPLJENJE.

114. U cijeloj Crkvi se priznaje kako Gospodu pripadaju dvije službe, ona svećenika, i ona kralja; ali kako
samo nekolicina zna u čemu se te službe sastoje to će sada biti objašnjeno. Gospod se po svojoj svećeničkoj
službi naziva Isusom, a po svojoj kraljevskoj službi Kristom. U Riječi također, On se po svećeničkoj službi
naziva Jehova i Gospod, a po svojoj službi kralja, Bog i Svetac Izraelov, a također i Kralj. Ove dvije službe su
međusobno razlikuju kao ljubav i mudrost, ili što je isto, kao dobrota i istina. Prema tome, štogod je Gospod
učinio, i kojugod funkciju je vršio, iz Božanske Ljubavi ili Božanskog Dobra, On je to učinio iz Svoje
svećeničke službe; ali štogod je učinio iz Božanske Mudrosti ili Božanske Istine, On je to učinio iz Svoje
kraljevske službe. U Riječi također svećenik i svećenička služba predstavljaju Božansko Dobro, a kralj i
kraljevanje predstavljaju Božansku Istinu; a ovi su bili reprezentirani svećenicima i kraljevima Izraelske
Crkve. Iskupljenje pripada obadvjema službama; ali u kojem odnosu prema jednoj, a u kojem prema drugoj,
to će biti ukazano u onome što slijedi. Da bi se tema mogla razumjeti u svim njezinim pojedinostima,
izlaganje će biti aranžirano pod sljedećim zaglavljima ili člancima:

(1) Sâmo iskupljenje je bilo pokoravanje paklova, postavljanje nebesa u red, i time priprema za Novu
Duhovnu Crkvu.
(2) Bez tog Iskupljenja ni jedan čovjek ne bi bio mogao biti spašen, niti bi anđeli mogli nastaviti u
stanju integriteta.
(3) Gospod je na taj način iskupio ne samo ljude već također i anđele.
(4) Iskupljenje je bilo čisto Božansko djelo.
(5) Sâmo ovo iskupljenje ne bi bilo moglo biti ostvareno osim od strane utjelovljenog Boga.
(6) Muka križa nije bilo iskupljenje, već posljednja kušnja koju je Gospod izdržao kao Najveći Prorok;
i bila je sredstvo proslavljivanja Njegovog Ljudskog, to jest, ujedinjenja sa Božanskim Njegovog
Oca.
(7) Temeljna je zabluda Crkve vjerovati da je muka križa bilo sâmo iskupljenje; i ova zabluda,
zajedno sa onom u vezi s tri Božanske Osobe od vječnosti, je izopačila cijelu Crkvu tako da ništa
duhovnog više nema u njoj.

Sada će biti dano obrazloženje svakog ovog članka.

(1) SÂMO ISKUPLJENJE JE BILO POKORAVANJE PAKLOVA, POSTAVLJANJE NEBESA U


RED, I TIME PRIPREMA ZA NOVU DUHOVNU CRKVU.

115. Da se iskupljenje sastoji od ove tri stvari ja mogu izjaviti sa potpunom sigurnošću, jer Gospod u
današnje vrijeme također ostvaruje iskupljenje, koje je započelo 1757 godine, zajedno sa Posljednjim Sudom,
koji je onda bio dovršen. Od tog vremena sve do današnjih dana se to iskupljenje nastavlja, pošto je sada
vrijeme Gospodnjeg Drugog Dolaska, i Nova Crkva treba biti zasnovana, što bi bilo nemoguće ukoliko
paklovi nisu najprije bili podređeni a nebesa vraćena u red. Kako mi je bilo dopušteno sve ovo vidjeti, ja
mogu opisati kako su paklovi bili pokoreni, i kako su utemeljenje novog neba i njegovo postavljanje u red bili
ostvareni; ali opis toga bi zahtjevao cijelu knjigu. No, u malom djelu objavljenom u Londonu, u 1758 godini
sam ukazao kako se dogodio Posljednji Sud. Pokorenje paklova, dovođenje nebesa u red, i zasnivanje Nove
Crkve su činili iskupljenje, pošto bez tih postupaka ni jedan čovjek ne bi bio mogao biti spašen. Štoviše, oni
slijede po redu; jer najprije trebaju biti pokoreni paklovi prije nego je novo nebo moglo biti formirano; a ono
mora biti formirano prije nego se na Zemlji može zasnovati Nova Crkva; jer ljudi na Zemlji su tako povezani
sa duhovnim svijetom da su njihovi umovi u skladu ili sa anđelima na nebu ili sa vragovima u paklu. Ali ova
tema će biti obrađen u posljednjem poglavlju ovog djela gdje će pojedinačno biti obrađivani Kraj ovog Vijeka,
Dolazak Gospodnji, i Nova Crkva.

116. Dok je Gospod bio u svijetu, On se borio protiv paklova, prevladao ih je i pokorio, i tako ih podredio
97
Sebi. Ovo je očigledno iz mnogih odlomaka u Riječi, od kojih ću navesti ovih nekoliko:

‘Tko je Taj što dolazi iz Edoma, iz Bosre, u haljinama crvenim? Tko je Taj što veličanstveno
odjenut pun snage korača? - Ja Sam to Koji govorim u pravdi, velik kad spasavam! - Zašto je
crvena tvoja haljina i odijelo kao u onog koji gazi u kaci? - U kaci sam Sam gazio, od naroda nikog
ne bijaše sa Mnom. U gnjevu ću ih svom izgaziti i zgnječiti u Svojoj jarosti. Krv će mi njihova
poprskati haljine, iskaljat ću svu odjeću svoju. Jer dan osvete Mi je u srcu, došla je godina Mojeg
iskupljenja… Moja vlastita ruka Mi je donijela spasenje… krv njihovu sam prolio po zemlji… Jer
reče, Dosta, oni su narod Moj, djeca Moja… stoga On bijaše njihov Spasitelj… U Svojoj ljubavi i
samilosti ih je iskupio.’ Izaija 63:1-9.

Ove riječi su izgovorene o Gospodnjim borbama protiv paklova. ‘Odjeća u kojoj je On bio veličanstven’, i
koja je bila ‘crvena’, označava Riječ, koja je bila oskvrnuta od strane Židovskog naroda. Njegove borbe protiv
paklova i Njegova pobjeda protiv njih su opisane time što ih je ‘u gnjevu Svome gazio i zgnječio u Svojoj
jarosti’. Da se On sam borio, i Svojom vlastitom snagom, je opisano ovim riječima: ‘od naroda nikog ne bijaše
sa Mnom! Moja vlastita ruka Mi je donijela spasenje… krv njihovu sam prolio po zemlji.’ Da ih je On na taj
način spasio i iskupio, označavaju ove riječi: ‘I On im posta Spasiteljem… U Svojoj ljubavi i samilosti ih je
otkupio.’ Da je to bio razlog Njegovog dolaska je razumljivo iz ovih riječi: ‘Dan osvete bijaše Mi u srcu, došla
je godina mojeg iskupljenja.’

[2] Opet, zapisano je u Izaiji:

‘Vidje da nema čovjeka, začudi se što nema posrednika. Stoga Mu njegova ruka donijela spasenje,
i Njegova Ga pravednost poduprije. Jer pravednost je obukao k'o oklop, stavio na glavu kacigu
spasenja. Osvetom se odjenuo k'o haljom, ogrnu se revnošću kao plaštem… I doći će Iskupitelj u
Sion.’ Izaija 59:16, 17, 20.

U Jeremiji je zapisano:

‘Obeshrabreni su bili, Junaci njihovi, poraženi, u bijeg udariše glavom bez obzira… Jer ovo je dan
Jehove Zebaota, dan osvete da se neprijateljima Svojim osveti: mač će proždirati, nasitit će se.’
46:5, 10.

Ovi odlomci se odnose na Gospodnju borbu protiv paklova, i Njegovu pobjedu nad njima. Zapisano je
također u Davidu:

‘Pripaši mač uz bedra, O Naj-Moćniji… Tvoje su oštre strijele u srcu kraljevih neprijatelja; pri
čemu narodi padaju pred tobom. Prijestolje je Tvoje, Bože, u vijeke vjekova… Ti ljubiš
pravednost… stoga te Bog pomazao.’ Psalam 45:3-7.

i na mnogim drugim mjestima.

[3] Kako je Gospod Sam pobijedio paklove, bez pomoći ijednog anđela, On se stoga naziva:

'Silni, i Ratnik,' Izaija 42:13; 9:6;

'Kralj Slave, Jehova snažni i silni u borbi,' Psalam 24:8, 10;

'silni Bog Jakovljev,' Psalam 132:2;

i na mnogim drugim mjestima se On naziva Jehova Zebaot, to jest, Jehova nad Vojskama. Nadalje, Njegov
Dolazak se naziva 'Dan Jehovin, strašan i okrutan, dan srdžbe, plamtećeg gnjeva, bijesa, osvete, uništenja,
rata, trublje, buke, vreve', i tako dalje. Također je zapisano u Evanđelistima,

'Sada je sud ovog svijeta; sada će princ ovog svijeta biti zbačen.' Ivan 12:31;

'Osuđen je princ ovog svijeta.' 16:11;

98
'Budite radosni; prevladao Sam svijet.' 16:33.

'Ugledao Sam Sotonu kako poput munje pada sa neba.' Luka 10:18.

Svijet, princ ovog svijeta, Sotona, i Vrag, predstavljaju pakao.

[4] Štoviše, u Apokalipsi je, od početka do kraja, opisan karakter Kršćanske Crkve u današnje vrijeme; i
tamo je predskazano kako će Gospod ponovno doći, i pokoriti paklove, i formirati novo anđeosko nebo, i
nakon toga zasnovati Novu Crkvu na zemlji. Sve ove stvari su tamo predskazane, ali one nisu bile
razotkrivene sve do današnjeg vremena. Razlog tome je da je Knjiga Apokalipse, poput svih ostalih
proročkih knjiga Riječi, bila napisana pomoću čistih korespondencija; i ukoliko ove nisu bile razotkrivene od
strane Gospoda, jedva bi itko mogao ispravno razumjeti jedan jedini stih u toj Knjizi. Međutim, poradi Nove
Crkve su sve stvari tamo sada bile obznanjene u djelu naslovljenom, Apokalipsa Otkrivena, objavljenoj u
Amsterdamu, u godini 1766; i oni će razumjeti te stvari koji vjeruju u Gospodnju Riječ kako je zapisana u
Mateju 24, u vezi sa sadašnjim stanjem Crkve i Njegovim Dolaskom. Ali ovo vjerovanje je i dalje još samo
slabašno i nesigurno sa onima u današnjoj Crkvi koji vjeruju u trojstvo Božanskih Osoba od vječnosti, te kako
Kristova Muka sačinjava sâmo iskupljenje, koja je tako duboko usađena u njihova srca da ne može biti
izbrisana. Oni naliče onima koji su opisani u događaju zabilježenom u pogl. 113. Oni su poput boca
ispunjenih sa komadićima željeza i sumpora u prahu. Kada se voda izlije u njih, najprije se stvara vatra, koja
uzrokuje da se boca rasprsne. Na isti način, kada čuju bilo što o toj živoj vodi, koja je prava istina Riječi, i
kada uđe u njihove umove ili kroz oči ili kroz uši, oni se zapale, i silno planu, te ju izbace kao nešto što bi
rasprsnulo njihove glave.

117. Pokoravanje paklova, postavljanje nebesa u red, i nakon toga zasnivanje Crkve, se može ilustrirati
različitim poredbama. Paklovi mogu biti uspoređeni sa vojskom lopova ili pobunjenika, koji navaljuju na
kraljevstvo ili grad, pale kuće, pljačkaju dobra stanovnika, dijele plijen i onda uživaju u trijumfu; dok se
sâmo iskupljenje može usporediti sa djelovanjima pravednog kralja, koji maršira protiv njih sa svojom
vojskom i neke od njih ubija mačem, druge zatvara, lišava ih njihovog plijena, vraća ga svojim podanicima, i
nakon uspostave reda u svom kraljevstvu, osigurava ga protiv sličnih napada. Paklovi se također mogu
usporediti sa hordama divljih zvijeri koje izlaze iz šuma, koje napadaju stada i krda, čak i ljude, tako da se
nitko ne usuđuje izlaziti izvan zidina svoga grada da bi obrađivao zemlju; posljedično tome, polja će
vjerojatno biti opustošena, a stanovnici grada će pomrijeti od gladi; ali iskupljenje se može usporediti sa
uništenjem i rastjerivanjem tih divljih zvijeri, i zaštitom polja i ravnica od daljnjih sličnih napada. Paklovi se
također mogu usporediti sa skakavcima, koji uništavaju svo zelenilo na zemlji; a iskupljenje sa sredstvima uz
čiju pomoć je njihov napredak zaustavljen. Konačno, paklovi se mogu usporediti sa gusjenicama koje, na
početku ljeta, uništavaju lišće na drveću i posljedično njegove plodove, tako da je ono ogoljeno kao usred
zime, dok se iskupljenje može usporediti sa uništenjem takvih insekata i vraćanjem vrta u njegovo prijašnje
stanje cvatnje i plodnosnosti. Isto tako bi se dogodilo sa Crkvom ukoliko Gospod, iskupljenjem, nije odvojio
dobre od zla, i potonje bacio u pakao a prijašnje uznio u nebo. Što bi postalo od carstva ili kraljevstva, ako
tamo ne bi bilo pravde i suda da zlo izdvoje od dobrog, i zaštite dobro od molestiranja, tako da svaki čovjek
može sigurno boraviti u svom domu, i, kao što je iskazano u Riječi, sjediti u miru pod svojom vlastitom
lozom i svojom vlastitom smokvom?

(2) BEZ TOG ISKUPLJENJA NI JEDAN ČOVJEK NE BI BIO MOGAO BITI SPAŠEN, NITI BI
ANĐELI MOGLI NASTAVITI U STANJU INTEGRITETA.

118. Najprije će biti navedeno što je iskupljenje. Iskupiti znači izbaviti od osude, spasiti od vječne smrti,
izbaviti iz pakla, i osloboditi zarobljene i okovane iz vlasti vraga. To je Gospod napravio pokorivši paklove i
utemeljivši novo nebo. Čovjek nije mogao biti spašen drugačije, pošto je duhovni svijet tako povezan sa
prirodnim da ne mogu biti odvojeni. Povezanost je prije svega sa unutrašnjostima ljudi, koje se nazivaju
njihovim dušama i umovima, oni u dobrih ljudi su povezani sa dušama i umovima anđela, a oni u zlih ljudi
sa dušama i umovima paklenih duhova. Tako je bliska ova povezanost da ako bi anđeli i duhovi bili
otklonjeni od čovjeka, on bi pao mrtav, poput klade; a na isti način bi oni prestali postojati ako bi ljudi bili
povučeni od njih. Otud je jasno zašto se iskupljenje dogodilo u duhovnom svijetu, i zašto su nebo i pakao
morali biti dovedeni u red prije nego je Crkva mogla biti zasnovana na Zemlji. Da je to tako je očigledno iz
onog što je rečeno u Knjizi Apokalipse 21:1, 2, da je, nakon što je bilo formirano novo nebo, sišao sa tog neba
Novi Jeruzalem, što je Nova Crkva.
99
119. Anđeli ne bi mogli nastaviti u njihovom stanju integriteta da Gospod nije ostvario iskupljenje, pošto je
cijelo anđeosko nebo zajedno sa Crkvom na zemlji u Gospodnjim očima poput jednog Čovjeka, anđeosko
nebo sačinjava njegovo unutarnje, a Crkva njegovo vanjsko; ili da budemo određeniji, najviše nebo čini
glavu, drugo i niže nebo grudi i srednji dio tijelo, a Crkva na Zemlji slabine i stopala: dok je Gospod Osobno
duša i život cjeline. Da, onda, Gospod nije ostvario iskupljenje, ovaj Čovjek bi bio uništen: stopala i bedra bi
bili uništeni oštećenošću Crkve na Zemlji, trbušni predio oštećenošću najnižeg neba, predio grudi
oštećenošću drugog neba, i onda bi glava, kako je izgubila povezanost sa tijelom, utonula u nesvjest.
[2] To se može ilustirati određenim poredbama. Ovo propadanje napreduje kao usmrćivanje, koje
najprije napada stopala, zatim se postepeno penje, i inficira sada bedra, zatim trbušne organe, i konačno
dijelove blizu srca; i onda, kako je vrlo dobro poznato, čovjek umire. To se također može porediti sa bolešću
organa ispod dijafragme. Kada ovi oslabe javlja se udaranje srca, pluća funkcioniraju sa poteškoćom, i
njihovo djelovanje konačno prestaje. Također može biti ilustrirano putem poredbe sa međudjelovanjem
između unutarnjeg i vanjskog čovjeka. Unutarnji čovjek je dobro, sve dok vanjski poslušno obavlja svoje
funkcije. Ako, međutim, vanjski čovjek nije poslušan, već tvrdoglav, a posebice ako aktivno djeluje protivno,
unutarnji čovjek je postepeno oslabljen, i naposlijetku biva odnešen užicima vanjskog sve dok dok im u
stvari ne postane naklonjen te im podliježe. To može dalje biti ilustrirano pomoću usporedbe sa čovjekom
koji stoji na vrhu planine, koji vidi zemlju ispod njega preplavljenu sa poplavom. Kako se vode nastavljaju
podizati sve dok ne dosegnu visinu na kojoj stoji, on će također biti preplavljen osim ako ne potraži sigurnost
u brodu koji može prkositi valovima. Nešto slično se se može vidjeti u položaju čovjeka koji sa vrha planine
vidi gustu maglu kako se podiže sve više i više, i od njegovog pogleda skriva ravnice, sela i gradove. Kada
naposlijetku dosegne njega samog, on ne vidi ništa, čak ni mjesto na kojem stoji.
[3] Slučaj je sličan sa anđelima kada Crkva na Zemlji propada; jer onda niža nebesa nestaju. To je zato što
se nebesa sastoje od ljudi na Zemlji; a kada među ljudima više ne preostaje nikakve dobrote srca i istine iz
Riječi, nebesa bivaju poplavljena od zala koja ih preplavljuju, i ona su od njih ugušena kao poplavom
Stigijskih voda. Usprkos tome, anđeli su negdje drugdje prenešeni od strane Gospoda, i zaštićeni, do dana
Posljednjeg Suda, kada su uzdignuti u novo nebo. Ti su oni na koje se misli u Apokalipsi:

‘Vidjeh pod oltarom duše onih koji su bili zaklani zbog Riječi Božje, i zbog svjedočanstva što ga
imahu. Vikahu iza glasa, Ta dokle, O Gospode, sveti i istiniti, zar nećeš suditi i osvetiti krv našu
na onima koji borave na Zemlji? I svakome je od njih dana bijela haljina; i rečeno im je neka se
strpe još malo vremena dok se ne ispuni broj njihovih sudrugova u službi i braće njihove koja
imaju biti pobijena kao i oni.’ 6:9-11.

120. Da nije bilo iskupljenja kojeg je Gospod ostvario, nepravda i opakost bi sada bili široko rasprostranjeni
cijelim Kršćanskim svijetom i u prirodnom i u duhovnom svijetu. Za to postoje mnogi razlozi, a među njima
se mogu spomenuti sljedeći. Svaki čovjek nakon smrti ulazi u svijet duhova, i tamo je potpuno isti kakav je
bio prije svoje smrti; i nitko, prilikom svog ulaska tamo, ne može biti spriječen razgovarati sa svojim umrlim
roditeljima, braćom, rođacima i prijateljima. Svaki muž onda najprije traži svoju ženu, svaka žena svoga
muža; i oni onda jedno drugo upoznaju sa različitim grupama poznanika, koji izvani izgledaju poput ovaca,
ali su iznutra poput vukova, i čak i oni koji su živjeli pobožan život su od strane njih iskvareni. Na ovaj
način, i posredstvom opakih vještina koje su nepoznate u prirodnom svijetu, svijet duhova je ispunjen sa
opakima poput zelene vode stajačice s žabljim jajašcima.
[2] Povezanost sa opakima tamo stvara ovaj rezultat kao što se može vidjeti iz ovih razmatranja: da tko
god se dovodi u vezu sa pljačkašima i gusarima naposlijetku postaje poput njih; a tkogod živi sa
preljubnicama i kurvama na kraju ne smatra kako je preljub zlo; a tkogod se druži sa bezakonicima, kasnije
ne preže prekršiti zakon. Jer sva zla su zarazna, i mogu se usporediti sa kugom koja se prenosi samo sa
dahom zaraženog. Oni se također mogu usporediti sa rakom ili gangrenom, koji se polako šire, inficirajući
najprije najbliže a onda najudaljenije dijelove, dok naposlijetku cijelo tijelo nije uništeno: užici zla, u kojima je
svaki čovjek rođen, su tome uzrok.
[3] Otud se, onda, može jasno vidjeti, da bez iskupljenja od strane Gospoda, ni jedan čovjek ne bi bio
spašen, niti bi anđeli ostali u njihovom stanju integriteta. Jedino utočište od uništenja za svih je u Gospodu;
jer On kaže:

‘Ostanite u Meni i Ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na
trsu, tako ni vi ako ne ostanete u Meni. Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u Meni i Ja u njemu, taj
donosi mnogo roda. Uistinu, bez Mene ne možete učiniti ništa. Ako tko ne ostane u Meni, izbačen
je kao loza i usahne; i ljudi ih sakupe i bace u oganj te gore.’ Ivan 15:4-6.

100
(3) GOSPOD JE NA TAJ NAČIN ISKUPIO NE SAMO LJUDE VEĆ TAKOĐER I ANĐELE.

121. Ovo slijedi iz onog što je bilo rečeno u prethodnom članku, da ukoliko Gospod nije izvršio iskupljenje,
anđeli ne bi mogli nastaviti u njihovom stanju integriteta. Već spomenutim razlozima se mogu dodati
sljedeća dva. (1) U vrijeme Gospodnjeg Prvog Dolaska, paklovi su narasli do takve mjere da su ispunili cijeli
svijet duhova, koji leži između neba i pakla; i tako nisu samo uznemirili najniže nebo, već su također
napadali na srednje nebo, na koje su nasrtali na tisuće različitih načina; i koje bi bilo uništeno da ga Gospod
nije zaštitio. Ovu pobunu paklova naznačava toranj koji je bio izgrađen u zemlji Sinar, čiji vrh je dosezao do
neba; ali je poduhvat njegovih graditelja bio osujećen pomutnjom jezika. Oni su bili raspršeni, i grad je bio
nazvan Babel. Postanak 11:1-9. Što je tamo označeno sa tornjem, i sa pomutnjom jezika je objašnjeno u
Nebeskim Tajnama, objavljenim u Londonu.
[2] Paklovi su se povećali do takve mjere pošto je u vremenu Gospodnjeg dolaska na svijet cijela zemlja
sebe potpuno otuđila od Boga putem idolopoklonstva i čarobnjaštva; a Crkva koja je postojala među djecom
Izraela, i kasnije među Židovima, je bila u potpunosti uništena krivotvorenjem i izopačivanjem Riječi. Kako
su i Židovi i Pogani nakon smrti prelazili u duhovni svijet, oni su se toliko povećali i umnožili da odatle nisu
mogli biti otjerani da Bog Osobno nije sišao, i zatim iskoristio snagu Svoje Božanske ruke. Kako je to bilo
ostvareno je opisano u malom djelu, Posljednji Sud, objavljenom u Londonu u 1758 godini. To je bilo
ostvareno od strane Gospoda kada je bio u svijetu. Sličan sud je od strane Gospoda bio ostvaren u današnje
vrijeme, pošto je, kao što je bilo rečeno iznad, ovo vrijeme Njegovog Drugog Dolaska, koji je predskazan kroz
Apokalipsu, i u Mateju 24:3, 30; u Marku 13:26; u Luki 21:27; u Djelima Apostola 1:11; i na drugim mjestima.
Razlika je, da su se prilikom Njegovog Prvog Dolaska paklovi postepeno povećavali idolopoklonicima,
čarobnjacima i krivotvoriteljima Riječi; dok su prilikom Njegovog Drugog Dolaska oni bili povećavani
takozvanim Kršćanima, i onima koji su ispunjeni prirodnjaštvom, i onima koji krivotvore Riječ potvrđujući iz
nje njihovo isprazno vjerovanje u tri Božanske Osobe od vječnosti, i Gospodnju muku kao ono što čini sâmo
iskupljenje; jer ovi su u Apokalipsi 12 i 13 predstavljeni sa ‘zmajem’ i ‘lažnim prorokom’.
[3] (2) Drugi razlog zašto je Gospod također iskupio anđele je, da se ne samo svaki čovjek, već također i
svaki anđeo, zadržava od zla i održava u dobru od strane Gospoda; jer nitko, bilo anđeo bilo čovjek, nije u
dobru od sebe samog, već je svo dobro od Gospoda. Kada je, prema tome, podnožje anđela, koje je u svijetu
duhova, bilo odmaknuto pod njima, oni su bili kao čovjek koji sjedi na prijestolju kada su njegove potpore
oduzete. Da anđeli nisu čisti u očima Božjim je očigledno iz proročkih dijelova Riječi, i također i Knjige o
Jobu; i isto tako iz ovog razmatranja da ne postoji ni jedan jedini anđeo koji jednom nije bio čovjek. Ovo
potvrđuje ta sekcija o Vjeri Novog Jeruzalema i Nove Crkve u njezinom generalnom i njezinom
pojedinačnom obliku, na početku ovog djela, gdje je rečeno:

Da je Gospod došao na svijet kako bi od čovjeka otklonio paklove; što je On ostvario pobjedom u
borbama protiv njih. On ih je tako pokorio, vratio u prijašnje stanje poslušnosti Njemu.

Nadalje:

Da je Jehova Bog sišao i prisvojio Ljudsko, u svrhu ponovne uspostave reda svih stvari na nebu, ...
i u Crkvi. Jer u to vrijeme je sila vraga, to jest, pakla, prevladavala nad nebeskom silom, a na
Zemlji je sila zla prevladavala nad silom dobra. Posljedično tome, čovječanstvu je prijetilo
neminovno uništenje. Ovo predstojeće uništenje je Jehova Bog spriječio posredstvom Svog
Ljudskog (tijela), koje je bilo Božanska Istina, i tako je On iskupio i anđele i ljude. Iz ovog je
jasno da ukoliko Gospod nije došao na svijet nitko ne bi bio mogao biti spašen. Situacija je slična
i danas; i prema tome, ukoliko Gospod ponovno ne dođe na svijet... nitko se ne može spasiti.'
Vidi iznad, br. 2, 3.

122. Da je Gospod oslobodio duhovni svijet, i kroz njega će osloboditi Crkvu, od univerzalne osude, se može
ilustrirati poredbom sa kraljem koji, pobjedama nad njegovim neprijateljima, oslobađa i vraća nazad u svoju
palaču prinčeve, njegove sinove, koji su bili zarobljeni, zavezani u okove, i zatvoreni u tamnicu. To može
također biti ilustrirano poredbom sa pastirom, koji, poput Samsona i Davida, izbavlja svoje ovce iz lavljih ili
medvjeđih ralji, ili koji tjera te divlje zvijeri kako izlaze iz šuma na poljane, progoneći ih sve do njihovih
brloga; i koji se, nakon što ih je protjerao da su se morali skloniti u močvare ili pustinje, nakon toga vraća
svojim ovcama, u sigurnosti ih vodi na pašu, i na izvore čiste vode. To može biti ilustrirano također
poredbom sa osobom koja vidi zmiju kako leži sklupčana na cesti, spremna prolaznika ugristi za petu; i koji
je hvata za glavu, te bez obzira na njezino uvijanje oko njegove ruke, nosi kući, gdje joj odsjeca glavu a tijelo
baca u vatru. To također može biti ilustrirano na primjeru zaručnika ili muža, koji, vidjevši preljubnika koji
101
se sprema izvršiti nasilje nad njegovom zaručnicom ili ženom, napada na njega, i onda ili mačem ranjava
njegovu ruku, ili ga udara po leđima i nogama, ili ga izbacuje van na cestu uz pomoć svojih slugu, koji ga
tjeraju svojim štapovima do njegove kuće; i izbavivši na taj način svoju zaručnicu ili ženu, on ju vodi do svoje
vlastite sobe. Štoviše, 'zaručnicom' ili 'ženom' je u Riječi predstavljena Gospodnja Crkva, a 'preljubnicima' su
označeni oni koji hule, to jest, koji izopačuju Njegovu Riječ. Zbog toga što su Židovi to napravili Gospod ih je
nazivao 'preljubničkim naraštajem'.

(4) ISKUPLJENJE JE BILO ČISTO BOŽANSKO DJELO.

123. Onaj koji poznaje prirodu pakla, i visine do kojih se podigao i preplavio cijeli svijet duhova u vrijeme
Gospodnjeg Dolaska, i sa kojom ga je silom Gospod zbacio dolje i raspršio, kasnije ga vraćajući u red, zajedno
sa nebom, ne može a ne biti zapanjen, i uzviknuti kako je to bilo čisto Božansko djelo. Na prvom mjestu,
priroda pakla se može uvidjeti iz činjenice da se sastoji od nebrojenih mirijada, pošto je sastavljen od svih
onih koji su od stvaranja svijeta sebe udaljili od Boga putem životnih zala i neistina vjere. Na drugom mjestu,
visina do koje se pakao podigao i preplavio cijeli svijet duhova u vrijeme Gospodnjeg Dolaska je bila do
određene mjere opisana u prethodnim člancima. Priroda pakla u vrijeme Gospodnjeg Prvog Dolaska nije
nikad bila obznanjena nikome, pošto nije otkrivena u smislu slova Riječi; ali njegovu prirodu u vrijeme
Njegovog Drugog Dolaska mi je bilo dozvoljeno vidjeti mojim vlastitim očima; i iz opisa, koji je zabilježen u
malom djelu o Posljednjem Sudu, objavljenom u Londonu 1758, je moguće formirati određenu ideju o
njegovom prijašnjem stanju. (Na trećem mjestu), ovo malo djelo također opisuje sa kojom je silom Gospod
zbacio taj pakao i raspršio ga. Bio bi, međutim, uzaludan posao ponavljati što sam tamo opisao kao očevidac,
pošto je ta knjiga postojeća, i postoje još brojne kopije kod štampara u Londonu. Svaki čitatelj te knjige može
jasno vidjeti da je ono što je Gospod ostvario bilo djelo svemogućeg Boga.
[2] Na četvrtom mjestu, način na koji je Gospod nakon toga vratio sve stvari na nebu i u paklu u red još
nije s moje strane bio opisan, pošto se djelo vraćanja nebesa i paklova u red nastavilo od dana Posljednjeg
Suda do danas, i još se nastavlja. Ipak, ako postoji želja, to će biti obznanjeno nakon što ova knjiga bude
objavljena. Mene što se tiče, ja sam vidio, i vidim svakodnevno, Božansku svemoć u ovoj stvari jasno
očitovanu. Kasnije djelo, međutim, (dovođenje u red neba i pakla) je zbiljski ono od iskupljenja, ali prijašnje
(obaranje pobunjenih paklova) je zbiljski ono Posljednjeg Suda. Oni koji ovo dvoje smatraju za odvojena djela
mogu vidjeti mnoge stvari koje, u proročkim dijelovima Riječi, leže sakrivene ispod slika, ali koje stoje jasno
otkrivene kada se približe svjetlu razumijevanja uz pomoć njihovih korespondencija.
[3] Ovo dvojako Božansko djelo iskupljenja, se može ilustrirati jedino poredbama, a i onda u slabašnoj
mjeri. Može se usporediti sa borbom protiv svih vojski svijeta, naoružanih sa kopljima, štitovima, mačevima,
mušketama i topovima, koje su vođene sa vještim i lukavim generalima i oficirima. Ovi su tako opisani pošto
se mnogi u paklovima odlikuju vještinama neznanima u svijetu, i prakticiraju ih među sobom, studirajući
kako mogu napasti, uhvatiti u zamku, opkoliti, i nasrnuti na one koji su na nebu.
[4] Gospodnja borba sa paklovima se također može porediti, iako nesavršeno, sa bitkom protiv divljih
zvijeri cijele zemlje, i njihovim svladavanjem i podređivanjem, sve dok se ni jedna od njih više ne usudi izaći
i napasti bilo kojeg čovjeka, koji je u Gospodu. Posljedično tome ako takav čovjek prikaže prijeteći izraz lica,
oni se smjesta povuku nazad, kao da su na svojim grudima osjetili lešinara, koji im nastoji probiti srce.
Pakleni duhovi su također opisani u Riječi pomoću divljih zvijeri, i naznačavaju divlje zvijeri za koje se kaže
da je Gospod bio među njima četrdeset dana. Marko 1:13.
[5] Gospodnje djelo se može također usporediti sa zaustavljanjem cijelog oceana kada ovaj probije nasipe
i svojim valovima navire u polja i gradove. Pokoravanje paklova od strane Gospoda je također naznačeno
Njegovim umirivanjem mora, kada je rekao:

‘Tiho! Umiri se!’ Marko 4:38, 39; Matej 8:26; Luka 8:23, 24;

jer ‘more’, tamo, kao i na mnogim drugim mjestima, predstavlja pakao.


[6] Gospod se, istom Božanskom silom, bori u današnje vrijeme protiv paklova u svakome tko se
preporađa; jer pakao napada sve takve osobe sa pakosnom strašću; i ako mu se Gospod ne suprotstavlja i
pokori ga, čovjek ne može a da ne podlegne. Jer pakao je kao monstruozan čovjek, ili ogroman lav, sa kojim
je također uspoređen u Riječi; prema tome, ukoliko Gospod ne drži tog lava ili monstruma zavezanih ruku i
nogu, čovjek, makar izbavljen od jednog zla, bi iz nužnosti potpao u drugo, a kasnije u još puno više njih.

102
(5) SÂMO OVO ISKUPLJENJE NE BI BILO MOGLO BITI OSTVARENO OSIM OD STRANE
UTJELOVLJENOG BOGA.

124. U prethodnom članku je bilo ukazano kako je iskupljenje bilo čisto Božansko djelo; posljedično tome, da
je jedino moglo biti ostvareno od strane svemogućeg Boga. Ono nije moglo biti ostvareno nego putem
utjelovljenog Boga, to jest, koji je postao Čovjekom, pošto Jehova Bog, kakav je u Svojoj beskonačnoj Bîti, ne
može pristupiti paklu, a još manje ući u njega, jer On je u najčišćim i prvobitnim stvarima. Prema tome, ako
bi Jehova Bog s obzirom da je takav u Sebi, samo dahnuo na one koji su u paklu, On bi ih trenutno uništio; jer
On reče Mojsiju koji Ga je želio vidjeti:

‘Ti ne možeš vidjeti Moga lica: jer ni jedan čovjek Me ne može vidjeti i ostati živ.’ Izlazak 33:20.

Ako ga, prema tome, Mojsije nije mogao vidjeti, još manje bi to mogli oni koji su u paklu, gdje su svi u
krajnjim i najgrubljim stvarima, i time najudaljeniji od Boga; jer oni su prirodni na najnižem stupnju.
Posljedično, da Jehova Bog nije prisvojio Ljudsko, i tako odjenuo na Sebe tijelo koje je bilo u konačnim
stvarima, On bi bilo koje djelo iskupljenja započeo uzalud. Jer tko može napasti neprijatelja ako mu ne
pristupi, i nije oboružan oružjem za borbu? Ili tko može otjerati i uništiti zmajeve, zmije i guštere u pustinji
ako svoje tijelo ne prekrije sa pancirnim odijelom a glavu svoju sa kacigom, te napreduje sa kopljem u svojoj
ruci? Ili tko može uhvatiti kitove u moru bez broda i opreme nužne za tu svrhu? Takvim primjerima bi bilo
moguće, ne zbilja dati usporedbu, već ilustrirati kako svemogući Bog nije mogao ući u borbu sa paklovima
ukoliko najprije nije prisvojio Ljudsko.
[2] Treba biti shvaćeno, međutim, kako Gospodnja borba sa paklovima nije bila ona od riječi, kao među
protivnicima u raspravi ili pri zakonskoj tužbi. Takva borba bi bila neplodonosna: već je to bila duhovna
borba, ona od Božanske Istine i Božanskog Dobra, koje je bilo sami vitalni Gospodnji princip: a upliv toga,
kroz medij vida, nitko u paklu ne može izdržati. On ima takvu moć da pakleni duhovi (genii), čim ga
percipiraju, bježe, i sebe bacaju u bezdane i gmižu u pećine da bi se sakrili, kao što je opisano u Izaiji:

‘I ući će u rupe među pećinama i u spilje zemaljske, od straha pred Jehovom… kad ustane da
strašno potrese zemlju.’ 2:19;

i u Apokalipsi:

‘Svi se sakriše u spilje i pećine gorske govoreći gorama i pećinama, Padnite na nas i sakrijte nas
od lica Onoga Koji sjedi na prijestolju i od srdžbe Jaganjčeve.’ 6:15, 16.

[3] Kakvu vrstu sile je Gospod posjedovao iz Božanskog Dobra kada je u 1757 godini ostvario Posljednji
Sud se može vidjeti iz onog što je o toj temi opisano u malom djelu o tom predmetu. Ona je sa njihovih
pozicija zavitlala brežuljke i planine koje su pakleni duhovi zaposjeli u svijetu duhova, prebacujući ih u
daljinu, i uzrokujući da neke potonu u zemlju. Preplavila je u poplavi njihove gradove, sela i poljane,
rascjepila njihove zemlje do samih njihovih dubina, i bacila ih zajedno sa njihovim stanovnicima u vrtloge,
močvare i baruštine; i puno više od toga. Sve to je učinio Gospod jedino, silom Božanske Istine od Božanskog
Dobra.

125. Da Jehova Bog nije mogao započeti i ostvariti ove postupke osim posredstvom Svoga Ljudskog, može se
ilustrirati različitim usporedbama; kao na primjer, jedan koji je nevidljiv se ne može rukovati ili razgovarati
sa onim koji je vidljiv; niti anđeli i duhovi mogu sa čovjekom, čak ako oni stoje pored njega i ispred njegovog
lica. Duša ni jednog čovjeka ne može djelovati i razgovarati sa drugime osim posredstvom tijela. Sunce ne
može utjecati svojim svjetlom i toplinom ni na jednog čovjeka, životinju ili biljku, ako najprije nije ušlo u
zrak, i djeluje kroz njega. Slično ne može utjecati na ribu osim kroz vodu; jer djeluje kroz mediji elementa u
kojem subjekt živi. Nitko ne može ribi skinuti ljuske bez noža, ili vrani perje bez prstiju, ili se spustiti na dno
jezera bez ronilačkog zvona. Ukratko, jedna stvar mora biti prilagođena drugoj prije nego sa njom može
komunicirati ili djelovati sa njom ili protiv nje.

103
(6) MUKA KRIŽA NIJE BILO ISKUPLJENJE VEĆ POSLJEDNJA KUŠNJA KOJU JE GOSPOD
IZDRŽAO KAO NAJVEĆI PROROK; I BILA JE SREDSTVO PROSLAVLJIVANJA NJEGOVOG
LJUDSKOG, TO JEST, UJEDINJENJA SA BOŽANSKIM NJEGOVOG OCA.

126. Postoje dvije stvari zbog kojih je Gospod došao na svijet, i posredstvom kojih je ostvario spasenje ljudi i
anđela, naime, iskupljenje i proslavljivanje Njegovog Ljudskog. Ove dvije stvari se međusobno razlikuju, ali
ipak one čine jedno s obzirom na spasenje. Bilo je ukazano u prijašnjim člancima da je iskupljenje bilo borba
sa paklovima, njihovo pokoravanje, i nakon toga postavljanje nebesa u red; ali proslavljivanje je bilo
ujedinjenje Gospodnjeg Ljudskog sa Božanskim Njegovog Oca, što je bilo ostvareno postepeno, i u
potpunosti kompletirano pomoću muke križa. Jer svaki čovjek, na njegovoj strani, treba pristupati Bogu; i
kako čovjek pristupa, tako Bog s Njegove strane, ulazi. U ovom slučaju je isto kao sa hramom, koji najprije
mora biti izgrađen ljudskom rukom, i nakon toga posvećen. Onda mora biti ponuđena molitva da Bog može
biti prisutan, i Sebe tamo ujedini sa Crkvom. Ta unija je bila kompletirana putem muke na križu, pošto je to
bila posljednja kušnja koju je Gospod izdržao u svijetu, a sjedinjenje se ostvaruje kušnjama. U njima je čovjek,
što je potpuni privid, ostavljen sam sebi; usprkos tome, to nije tako, jer tada je Bog najintimnije prisutan sa
njime u unutrašnjostima njegovog uma, i podržava ga. Prema tome, kada bilo tko pobijedi u kušnjama, on se
najintimnije sjedinjuje sa Bogom; a tako je bilo sa Gospodom u Njegovom ujedinjenju sa Njegovim Ocem. Da
je Gospod u muci križa bio prepušten Sebi Samome je očigledno iz Njegovog vapaja na križu:

‘Bože Moj, zašto si Me ostavio?’ Matej 27:46;

i također iz Njegovih vlastitih riječi:

‘Nitko Mi ga ne oduzima, nego Ja ga Sam od Sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam
opet uzeti ga. Tu zapovijed primih od Oca Svoga.’ Ivan 10:18.

Stoga može biti očigledno kako Gospod nije patio s obzirom na Svoje Božansko već na Svoje Ljudsko, i da je
tako bilo ostvareno najintimnije, i time najpotpunije ujedinjenje. Ovo može biti ilustrirano putem činjenice da
kada čovjek pati u tijelu, njegova duša ne pati, već samo tuguje; dok Bog odnosi ovu tugu nakon pobjede, i
briše ju kao što čovjek briše suze iz očiju.

127. Ove dvije stvari, iskupljenje i muka križa, se moraju razmatrati kao zasebne; inače je ljudski um poput
broda, koji udara u živi pijesak ili o stijene, i tone zajedno sa kormilarem, kapetanom i posadom; to jest,
zapada u grešku u svim stvarima koje se tiču Gospodnjeg spasenja. Jer bez ideje o ove dvije stvari kao
međusobno zasebne, čovjek je, tako reći, kao u snu, i vidi zamišljene stvari, i izvlači zaključke iz stvari za koje
vjeruje kako su stvarne, ali koje su ipak samo apsurdne; ili je poput čovjeka koji hoda po noći, koji vidi lišće
na nekom stablu, i pretpostavlja kako je riječ o čovjekovoj kosi, i koji, kada se približi, svoju vlastitu kosu
zaplete u grane. Iako su iskupljenje i muka križa dvije različite stvari, ipak one spasenja što se tiče čine jedno;
pošto je Gospod, putem ujedinjenja sa Svojim Ocem, što je bilo kompletirano mukom križa, postao
Iskupiteljem do vječnosti.

128. U vezi s proslavljivanjem, ili ujedinjenjem Gospodnjeg Božanskog Ljudskog sa Božanskim Oca, što je
bilo potpuno kompletirano uz pomoć muke križa, Gospod Osobno ovako govori u Evanđelju:

‘Kada Juda iziđe, reče Isus, Sada je proslavljen Sin Čovječji i Bog se proslavio u Njemu! Ako se
Bog proslavio u Njemu, i Njega će Bog proslaviti u Sebi, i uskoro će Ga proslaviti!’ Ivan 13:31, 32.

Ovdje se govori i o proslavljivanju Boga Oca i Sina, jer rečeno je da je Bog proslavljen u Njemu, i da će Ga
proslaviti u Sebi. Očigledno je prema tome, da proslavljivanje označava ujedinjenje.

‘Oče, došao je čas: proslavi Sina Svoga, da Sin Tvoj također može proslaviti Tebe.’ Ivan 17:1, 5.

Ovo je rečeno pošto je ujedinjenje bilo obostrano, i, kako je također rečeno, ‘Otac je bio u Njemu i On u Ocu’.

‘Duša Mi je sada potresena.’ I reče: Oče, proslavi ime Svoje! Uto dođe glas s neba, govoreći,
Proslavio sam ga, i opet ću ga proslaviti!’ Ivan 12:27, 28.

Ovo je bilo rečeno pošto je ujedinjenje bilo ostvareno postepeno, ili u stupnjevima.
104
‘Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi, te uđe u Svoju slavu?’ Luka 24:26.

Slava u Riječi kada je riječ o Gospodu predstavlja Božansku Istinu sjedinjenu sa Božanskim Dobrom. Otud je
jasno vidljivo da je Gospodnje Ljudsko Božansko.

129. Gospod je bio voljan pretrpjeti kušnje, čak i muku na križu, pošto je bio Prorok; a proroci su ranije
predstavljali doktrinu Crkve iz Riječi, i prema tome su oni različitim sredstvima reprezentirali stanje Crkve,
čak pomoću nekih koja su bila nepravedna, mučna, a također i ogavna, koja su im bila određena od strane
Boga. Ali pošto je Gospod bio sâma Riječ, On je, kao Prorok, reprezentirao, pomoću muke križa, kako je
Židovska Crkva oskvrnula Riječ. To je nadalje trebalo poslužiti još jednoj svrsi, naime, da može biti priznat
na nebesima kao Spasitelj obadva svijeta; jer sve povezano sa Njegovom mukom predstavlja takve stvari koje
se odnose prema oskvrnuću Riječi; i anđeli ih razumiju u njihovom duhovnom značenju, dok ih ljudi u Crkvi
na zemlji razumiju u njihovom prirodnom smislu. Da je Gospod bio Prorok je očigledno iz sljedećih
odlomaka:

‘Gospod reče, Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju, i u svom vlastitom domu.’
Matej 13:57; Marko 6:4; Luka 4:24.

‘Isus reče: Ne priliči da prorok pogine izvan Jeruzalema.’ Luka 13:33.

‘Sve obuze strah te slavljahu Boga govoreći, Prorok velik usta među nama.’ Luka 7:16.

‘Rekli su u svezi Isusa da je bio prorok iz Nazareta.’ Matej 21:11; Ivan 7:40, 41.

Štoviše, zapisano je u Ponovljenom Zakonu 18:15-19, da će prorok biti podignut među njihovom braćom, čijoj
riječi trebaju biti poslušni.

130. Proroci su reprezentirali stanje njihove Crkve s obzirom na doktrinu izvađenu iz Riječi, i s obzirom na
život u skladu sa tom doktrinom, kao što je očigledno iz sljedećih odlomaka. Proroku Izaiji je bilo
zapovjeđeno:

‘da skine kostrijet s bokova i obuću izuje s nogu i da tri godine hoda gol i bos za znamen i na
čuđenje.’ Izaija 20:2, 3.

Proroku Ezekijelu je bilo zapovjeđeno, u svrhu reprezentiranja stanja Crkve,

‘da spremi stvari za selidbu i da se pred očima Djece Izraelove preseli na drugo mjesto, i da preko
dana iznosi zavežljaj, a preko noći izlazi kroz rupu u zidu, i da prekrije svoje lice, tako da ne vidi
zemlju; i da tako treba biti znamen domu Izraelovu, te treba reći: Ja sam vam znamenje! Kako ja
uradih, tako će vama biti učinjeno.’ Ezekijel 12:3-7, 11.

Proroku Hošei je bilo zapovjeđeno, u svrhu reprezentiranja stanja Crkve,

‘da sebi za ženu uzme bludnicu. Stoga ju on uzme, i ona mu rodi troje djece, od kojih jedno nazva
Jizreel, a drugo Ne-milost, a treće Ne-narod-moj.’ Hošea 1:2-9.

I ponovno mu je bilo zapovjeđeno,

‘da ljubi ženu koju ljubi prijatelj njezin, preljubnicu, koju je također kupio za sebe.’ 3:1, 2.

Određenom proroku je također bilo zapovjeđeno,

‘da na svoje oči stavi pepeo i pusti da ga udaraju i tuku.’ 1 Kraljevi 20:35, 37.

U svrhu reprezentiranja stanja Crkve proroku Ezekijelu je bilo zapovjeđeno:

‘da uzme opeku, i nacrta na njoj Jeruzalem, oko njega postavi opsadu, sagradi prema njemu
utvrdu, podigne nasip, iskopa oko njega opkop, i gvozdenu ploču postavi između sebe i grada te
105
legne na svoju lijevu i na svoju desnu stranu. Onda mu je bilo zapovjeđeno da uzme pšenice,
ječma, leće, prosa i raži i od toga napravi kruh. Isto tako kolač od ječma, ispečen sa ljudskim
izmetinama; a pošto je molio da se to ne zgodi, bilo mu je dozvoljeno to učiniti sa kravljom
balegom. Bilo mu je zapovjeđeno: Lezi također na svoju lijevu stranu i stavi na nju grijehe doma
Izraelova: koliko dana budeš tako ležao, toliko ćeš dana nositi njihov grijeh. Dajem ti po dan za
godine grijeha njihovih: tri stotine i devedeset dana: tako ćeš nositi grijeh doma Izraelova. A kad
to završiš, četrdeset ćeš dana ležati na desnoj strani da nosiš grijeh doma Judina.’ 4:1-15.

Prorok je pomoću ovog znamenja nosio nepravednosti doma Izraelovog i doma Judinog, ali ih nije uklonio i
tako okajao; on ih je samo reprezentirao i ukazao na njih, kao što je jasno iz onog što slijedi u istom poglavlju:

‘I Jehova reče, Tako će sinovi Izraelovi jesti svoj nečisti kruh… Gle, uništit ću posljednju pričuvu
kruha… Tako da im nestane kruha i vode, i sami sebi budu ostavljeni, čovjek i njegov brat, i zbog
svog bezakonja poginu!’ 4:13, 16, 17.

i kroz cijelo ovo poglavlje, koje obrađuje Gospodnju muku.

[3] Gospod je kao Prorok reprezentirao stanje Židovske crkve s obzirom na Riječ, kao što je očigledno iz
pojedinosti Njegove muke: da je bio izdan od strane Jude, te uhvaćen i osuđen od strane velikih svećenika i
starješina; da su Ga udarali, po glavi lupali sa palicom, i stavili na Njega krunu od trnja; da su razdijelili
Njegovu odjeću i bacali kocku za njegovu haljinu; da su Ga raspeli, dali Mu piti ocat, i probili Njegov bok; da
je bio zakopan, i trećeg dana ponovno uskrsnuo. Njegovo izdavanje od strane Jude predstavljalo je da je bio
izdan od strane Židovskog naroda, koji je u to vrijeme posjedovao Riječ i bio reprezentiran sa Judom. To što
su Ga uhvatili i osudili veliki svećenici i starješine predstavljalo je da je to bilo učinjeno od strane cijele te
Crkve. To što su Ga udarali, pljuvali Mu u lice, bičevali Ga, i glavu mu udarali palicom, predstavljalo je da su
se na taj isti način ponašali u odnosu na Riječ, s obzirom na njezine Božanske istine; a njihovo stavljanje
krune od trnja na Njegovu glavu predstavljalo je da su krivotvorili i izopačili te istine. To što su dijelili
Njegovu odjeću i bacali kocku za Njegovo odijelo je predstavljalo da su rasturili sve istine iz Riječi, ali nisu
naškodili duhovnom smislu, koju Gospodnje odijelo reprezentira. Njegovo je raspeće predstavljalo da su
uništili i oskvrnuli cijelu Riječ. To što su mu ponudili piti ocat je predstavljalo da su istine Riječi bile u
potpunosti krivotvorene, i prema tome ga On nije popio. Njihovo probijanje Njegovog boka je predstavljalo
da su potpuno uništili svu istinu i svo dobro iz Riječi. Njegov ukop je predstavljao otklanjanje onog što je još
preostalo od majke, a Njegovo uskrsnuće trećeg dana je predstavljalo proslavljivanje, ili ujedinjenje Njegovog
Ljudskog sa Božanskim Oca. Otud je očigledno da ponijeti nepravde ne znači otkloniti ih: to reprezentira
oskvrnuće istina Riječi.

131. Ove stvari se također mogu ilustrirati putem poredbi. To je učinjeno zbog priprostih i neukih jer oni vide
bolje na ovaj način nego putem racionalnih i analitičkih zaključaka izvađenih iz Riječi. Svaki građanin ili
podanik je ujedinjen sa svojim kraljem putem poslušnosti njegovim zapovijedima i izričitim nalozima,
posebice ako poradi svoga vladara trpi nevolju; a još više ako za njega pogine, što se događa u sukobima za
vrijeme rata. Na isti način prijatelj je sjedinjen sa prijateljem, sin sa ocem, i sluga sa gospodarom kada djeluju
u skladu sa njihovim željama, a još više kada ih brane protiv njihovih neprijatelja, a najviše kada se bori za
njihovu čast. Onaj koji se udvara djevojci će zasigurno biti ujedinjen sa njom ako se bori sa onima koji ju
kleveću, i ako se bori sa protivnicima čak do krvi. Da se oni trebaju ujediniti takvim akcijama je u skladu sa
zakonom upisanim u njihovu prirodu. I Gospod kaže:

'Ja Sam dobri pastir: dobri pastir daje život za svoje ovce... Zato Me voli Otac Moj.' Ivan 10:11, 17.

(7) TEMELJNA JE ZABLUDA CRKVE VJEROVATI DA JE MUKA KRIŽA BILO SÂMO


ISKUPLJENJE; I OVA ZABLUDA, ZAJEDNO SA ONOM U VEZI S TRI BOŽANSKE OSOBE OD
VJEČNOSTI, JE IZOPAČILA CIJELU CRKVU TAKO DA NIŠTA DUHOVNOG VIŠE NEMA U NJOJ.

132. U današnje vrijeme ne postoji doktrina koja se više proglašava u ortodoksnim knjigama, ili gorljivije
naučava i usađuje u školama, ili češće propovijeda i oglašava sa propovijedanica od ove: ‘Bog Otac je ljudsku
rasu, pošto je bio ljut na njih, ne samo otklonio iz Svog prisustva, već generalno osudio, i tako izopćio; ali
pošto je bio milostiv, uvjerio je ili potaknuo Svog Sina da se spusti i na Sebe uzme donešenu odluku, i tako
ublaži Očev gnjev; i jedino putem ovih sredstava je Otac mogao ikako blagonaklono gledati na čovječanstvo.
106
Ovo je bilo učinjeno od strane Sina, koji je, uzimajući na sebe osudu proglašenu ljudskoj rasi, dozvolio da Ga
Židovi bičuju, pljuju, i konačno raspnu kao prokletog od Boga, Ponovljeni Zakon 21:23. Štoviše, nakon što je
to bilo učinjeno, Otac je bio udobrovoljen, i zbog ljubavi Svoga Sina je poništio osudu; ali jedino u slučaju
onih za koje bi Sin mogao posredovati, i tako je On zauvijek postao Posrednik pred Ocem.’
[2] Ove i slične doktrine se ovih dana proglašavaju u Crkvama, odzvanjaju od njihovih zidova kao što
eho odzvanja u šumi, i ispunjavaju uši svih prisutnih. Svatko, međutim, čiji je um prosvjetljen, i urazumljen
putem Riječi, može vidjeti da je Bog sâma milost i sâmo sažaljenje, pošto je On sâma ljubav i sâma dobrota, i
da su ovi Njegova Bît. Prema tome, proturječno je reći da se sâma milost ili sâma dobrota može razbijesniti
na čovjeka, ili donijeti odluku o njegovoj osudi, a i dalje ostati Svoja vlastita Božanska Bit. Takve stvari jedva
da se ikad pripisuju pravednom čovjeku ili jednom anđelu, već jedino opakom čovjeku ili paklenom duhu;
stoga ih je bogohulno pripisivati Bogu.
[3] Ako bi se sprovelo istraživanje o uzroku tako široko rasprostranjenog vjerovanja, otkrit će se da je
uzrok ovaj, da su ljudi pretpostavili kako je muka križa sâmo iskupljenje; otud su tekle te ideje kao što
neistine u neprestanim serijama teku iz jednog lažnog principa; kao što iz bureta sa octom ništa nego ocat
može proizaći, ili iz umobolnog uma ništa do umobolne stvari. Jer iz jednog zaključka se dalje granaju
tvrdnje iste prirode; one su u njemu latentne, i pojavljuju se u prikladnom redu. Tako iz vjerovanja da je
muka križa iskupljenje može proizaći još puno više mišljenja koja su za Boga uvredljiva i koja Ga
obeščašćuju, i biti proširena uokolo dok se ne dogodi ono o čemu govori Izaija:

‘Svećenici i proroci od žestoka pića griješe… posrću u prosudbi… Svi su stolovi puni bljuvotina i
prljavštine.’ Izaija 28:7, 8.

133. Iz ove ideje u vezi s Bogom i iskupljenjem sva je teologija od duhovne postala prirodna do najnižeg
mogućeg stupnja. To je nužan rezultat pripisivanja prosto prirodnih atributa Bogu; a ipak o ideji o Bogu, i o
ideji o iskupljenju koje čini jedno sa spasenjem, ovisi sve u Crkvi. Ta ideja je poput glave iz koje su izvedeni
svi dijelovi tijela; kada je prema tome ta ideja duhovna, sve od Crkve postaje duhovno, a kada je prirodna,
sve od Crkve postaje prirodno. Prema tome, kako je ideja o Bogu i iskupljenju postala prosto prirodna, to jest,
čulna i tjelesna, slijedi kako je sve što su vođe i pripadnici Crkve podučavali, i sada naučavaju, u njihovoj
dogmatskoj teologiji, samo prirodno. Iz te teologije se ne može izvesti ništa osim neistine pošto prirodni
čovjek djeluje neprestano protivno duhovnom čovjeku, i time na duhovne stvari gleda kao na fantome u
zraku i ljudskoj mašti. Sukladno tome se može reći da su kao posljedica te čulne ideje o iskupljenju, i prema
tome o Bogu, putevi ka nebu, koji su oni koji vode do Gospoda Boga Spasitelja, zaposjednuti razbojnicima i
pljačkašima. Ivan 10:1, 8, 9; i da su vrata Crkava bila porušena, oslobađajući tako put zmajevima, sovama, i
pustinjskim i otočkim divljim zvijerima, koje se zajedno glasaju u strašnoj neslozi. Dobro je poznato da ova
ideja o iskupljenju i o Bogu prožima vjeru današnjice; jer ta vjera zahtjeva od čovjeka da se moli Bogu Ocu za
oprost od njegovih grijeha poradi križa i Sinovljeve krvi; i Bogu Sinu, da moli i posreduje za njih; i Bogu
Svetom Duhu, da ih opravda i posveti.
Što je to nego moliti se po redu trojici Bogova? I u čemu se ova koncepcija Božanske vladavine
razlikuje od aristokracije, ili hijerarhije, ili onog trovlađa koje je jednom vladalo Rimom, osim što se umjesto
trovlađa može nazvati tro-osobljem? Ne postoji onda ništa lakše za vraga nego primjeniti staro načelo:
‘Podijeli i vladaj.’ To sve sa ciljem pometnje umova ljudi, podsticanja buntovničkih pokreta, sada protiv
jednog Boga a sada protiv drugoga, kao što je bilo učinjeno od vremena Arija do današnjih dana, i tako
zbaciti sa Njegovog prijestolja Gospoda Boga Spasitelja, ‘koji ima svu vlast na nebu i zemlji.’ Matej 28:18; i
postaviti na njega neku svoju kreaturu, i pripisati joj obožavanje, ili ako je to obožavanje uzdržano, uzdržati
ga onda od samog Gospoda.

MEMORABILIJA.

134. Ovim stvarima ću sada biti dodana sljedeća Memorabilija.


Prvo iskustvo. Jednom sam u svijetu duhova ušao u hram, gdje se nalazio veliki skup; i prije
propovijedi su oni zajedno rezonirali o iskupljenju. Hram je bio pravokutnog oblika bez prozora na
zidovima, no iznad glava na krovu se nalazio veliki otvor, kroz kojeg je ušlo nebesko svjetlo i rasvjetlilo ga
bolje nego da su se sa strane nalazili prozori. Dok su govorili o iskupljenju, iznenada je crni oblak, dolazeći sa
sjevera, prekrio otvor uzrokujući takav mrak da se nisu mogli međusobno vidjeti, i jedva da je netko mogao
vidjeti svoju vlastitu ruku. Dok su oni ovim bili zapanjeni, crni oblak se razdvojio po sredini, i kroz pukotinu
su se vidjeli anđeli kako silaze sa neba, koji su sa svake strane rastjerali oblak tako da je u hramu ponovno
postalo svijetlo. Onda su anđeli poslali dolje u hram jednog od svojih koji je, u ime ostalih, zapitao skup
107
za predmet njihove rasprave, koja je prouzročila da se tako gust oblak sakupi nad njima, lišavajući ih svjetla i
donoseći tamu. Oni odgovoriše kako su raspravljali o iskupljenju, dokazujući kako ga je ostvario Sin Božji
kroz muku križa, posredstvom koje je okajao ljudsku rasu i čovjeka izbavio od osude i vječne smrti. Na to
anđeo koji je bio poslan dolje reče: ‘Kako je to bilo ostvareno kroz muku križa. Objasnite to molim vas.’
[2] Zatim je istupio svećenik i rekao: 'Objasnit ću po redu ono što znamo i u što vjerujemo: 'Bog Otac je
čovječanstvo, razljutiviši se na njega, osudio i isključio iz Svojeg sažaljenja; i, proglasivši sve ljude kažnjenima
i prokletima, predao ih paklu. On je želio da Njegov Sin uzme tu osudu na Sebe; koji se sa time složio, i u tu
svrhu je sišao, prisvojio Ljudsko, te bio razapet preuzevši time na Sebe osudu čovječanstva; jer stoji zapisano,
'Proklet je svaki koji visi na drvenom križu'. Sin je tako umirio Oca Svojim zagovaranjem i posredovanjem; i
onda je Otac, iz ljubavi prema Sinu, i ganut patnjom kojoj je bio izložen na križu, odlučio kako će oprostiti,
'Ali samo onima kojima uračunam tvoju pravednost, i od ovih ću od djece gnjeva i prokletstva napraviti
djecu milosti i blagoslova, opravdat ću ih i blagosloviti. Ostali će ostati i dalje, kao što je ranije bilo određeno,
djeca gnjeva.’ Ovo je naša vjera, i to je pravednost koju Bog Otac usađuje u našu vjeru koja jedina opravdava
i spašava.’
[3] Čuvši ovo anđeo je jedno poduže vrijeme šutio, ne pomičući se u svom zaprepaštenju. Onda je
prekinuo tišinu i rekao: 'Može li Kršćanski svijet biti tako umobolan, i od zdravog razuma odlutati u takvo
ludilo, i zasnovati svoju temeljnu doktrinu o spasenju na takvim paradoksima? Tko je taj koji ne vidi da su
ova mišljenja potpuno suprotna samoj Božanskoj Bîti, to jest, Božjoj Božanskoj Ljubavi i Božanskoj Mudrosti,
i istovremeno Njegovoj svemoći i sveprisutnosti? Ni jedan pošten gospodar se ne bi mogao tako ponašati
prema svojim slugama i sluškinjama; čak ni divlje zvijeri prema svojem okotu, niti divlja ptica prema svojim
mladima; to je neizrecivo. Štoviše, protivno je Njegovoj Božanskoj Bîti poništiti poziv koji je upućen svakom
pojedincu ljudske rase; promijeniti od vječnosti uspostavljen red, koji je, da svatko treba biti suđen u skladu
sa svojim životom; povući ljubav i milost od bilo kojeg čovjeka, a još više od cijele ljudske rase; ponovno
postati milostiv od pogleda na muku Svoga sina, to jest, ponovno postati svoja vlastita Bît, pošto je milost
sâma Božja Bît. Neizrecivo je pretpostaviti kako se On ikad od nje udaljio, jer ta Bît je On Sam iz vječnosti u
vječnost. Također je nemoguće usaditi u takvu stvar kakva je vaša vjera pravednost iskupljenja, koja u sebi
pripada Božanskoj svemoći, i dodijeliti je i pripisati čovjeku, i proglasiti ga, iz ni jednog drugog razloga,
pravednim, čistim i svetim.
[4] Nemoguće je, samim uračunavanjem, oprostiti ičije grijehe, obnoviti ga, preporoditi i spasiti, i tako
promijeniti nepravednost u pravednost i prokletstvo u blagoslov. Zar ne bi bilo moguće, kad bi slučaj bio
takav, pretvoriti pakao u raj, i raj u pakao, ili napraviti od zmaja Mihaela, a od Mihaela zmaja, i tako među
njima okončati borbu? Jer što je potrebno nego uračunavanje koje prisvaja vaša vjera otkloniti od jednog i
dodijeliti ga drugome? Kada bi to bilo moguće mi bi na nebu živjeli u neprestanom užasu. Nije u skladu sa
pravdom i prosudbom da jedan treba preuzeti na sebe grijehe drugoga, da se zlikovac napravi nevinim, i
zločin na taj način bude izbrisan. To je zasigurno protivno pravdi, i Božanskoj i ljudskoj. Kršćanski svijet je i
dalje u neznanju o postojanju reda, a još više o prirodi tog reda kojeg je Bog uveo u vremenu kada je stvorio
svijet; niti zna da Bog ne može djelovati protivno tom redu, pošto bi onda djelovao protivno Sebi Samome,
jer Bog je sâm Red.'
[5] Svećenik je razumio što je anđeo rekao, pošto su ga anđeli koji su bili iznad obasjali nebeskim
svjetlom. Onda je uzdahnuvši rekao: ‘Što učiniti? U današnje vrijeme svi ljudi propovijedaju i mole i vjeruju
na taj način. Svi izgovaraju ovu molitu: ‘Dobri Oče, smiluj nam se, i oprosti nam naše grijehe zbog krvi Tvoga
Sina, koju je On za nas prolio na križu’, a Kristu se mole: ‘Gospode zagovaraj nas’; čemu mi svećenici
dodajemo: ‘Pošalji nam Svetog Duha.’’ Nakon toga je anđeo rekao: ‘Primjetio sam kako svećenici pripremaju
očnu pomast iz Riječi, ali ne iz njezinog duhovnog razumijevanja, sa kojom mažu oči onih koji su zasljepljeni
njihovom vjerom; ili za sebe prave određenu vrstu plastera od nje, kojeg stavljaju na rane koje njihove dogme
uzrokuju; ali one ipak nisu izlječene, pošto su postale kronične. Idite, prema tome, do njega koji tamo stoji;’ –
i ukaže na mene – ‘on će vas od Gospoda naučiti da muka križa nije bilo iskupljenje, već da je bila sjedinjenje
Gospodnjeg Ljudskog sa Božanskim Oca; dok se iskupljenje sastojalo od pokoravanja paklova, i
uspostavljanja reda na nebesima; i da Gospod nije sproveo ove postupke kada je bio na svijetu, nitko se ni na
zemlji ni na nebu ne bi spasio. On će vas također naučiti o redu koji je bio uveden pri stvaranju, u skladu sa
kojim moraju živjeti oni koji žele biti spašeni; i da će oni koji sukladno žive biti ubrojeni među Iskupljene i
zvati se Odabranicima.’
Kada je anđeo završio govoriti, na bočnim stranama hrama su bili otvoreni prozori kroz koje je sa sve
četiri strane svijeta ušlo svjetlo, i tamo su se u blistavom svjetlu pojavili leteći kerubi. Anđeo je onda bio
izdignut do svojih drugova iznad otvora, a mi smo se povukli ushićeni našim doživljajem.

135. Drugo iskustvo. Jednog jutra, kako sam se probudio iz sna, ukazalo mi se Sunce duhovnog svijeta u
njegovoj sjajnosti, i ispod njega sam ugledao nebesa udaljena od njega koliko je zemlja udaljena od svoga
108
sunca. Onda su se sa neba čule neizrecive riječi, koje su, povezane zajedno, proglašavale: 'Postoji jedan Bog
koji je Čovjek, i Njegovo prebivalište je u tom Suncu.' Ova izjava se kroz srednja nebesa spustila do najnižih, i
od tamo do svijeta duhova, gdje sam se nalazio; i percipirao sam kako je ideja koju su anđeli imali o jednom
bila promijenjena, sukladno stupnju spuštanja, u ideju o tri Boga. Kada sam to zapazio započeo sam razgovor
sa onima koji su imali ideju o tri Boga, govoreći: 'Kakva li je to monstruozna ideja! Gdje ste je zadobili?' Oni
odgovoriše: 'Mi razmišljamo o tri iz naše predodžbe o trojedinom Bogu; pa ipak nikad ne izrazimo ovu
misao: jer kada govorimo uvijek jasno kažemo kako postoji jedan Bog. Ako je u našem umu bilo koja druga
ideja, neka bude, pod uvjetom da ne istupi i razdijeli jedinstvo Boga u našem govoru. Pa ipak ona ponekad
istupi, jer ona je tamo; i ako bi tada govorili morali bi reći kako postoje tri Boga. Mi se, međutim, čuvamo
toga, da nas oni koji nas slušaju ne bi ismijavali.'
[2] Oni su baš tada otvoreno govorili po onome što je bilo u njihovim umovima. Rekoše: 'Sigurno postoje
tri Boga, pošto postoje tri Božanske Osobe, od kojih je svaka zasebno Bog, Mi ne možemo drugačije
razmišljati, pošto Poglavar naše Crkve iz njegova spremišta svetih dogmi pripisuje jednome stvaranje,
drugome iskupljenje, a trećem posvećivanje; i posebice kada svakome pripisuje njegova vlastita osobita
svojstva, za koja izjavljuje kako se ne mogu komunicirati, a ta nisu samo stvaranje, iskupljenje i posvećivanje,
već također uračunavanje, posredovanje i djelovanje. Ne postoji li onda jedan koji nas je Stvorio i također
uračunava, drugi koji iskupljuje i također posreduje, i treći koji sprovodi u djelo posredovano uračunavanje i
također posvećuje? Tko ne zna kako je Sin Božji bio poslat u svijet od strane Boga Oca da bi iskupio
čovječanstvo, postavši tako Okajnik, Posrednik, Ublažitelj i Zagovornik? A pošto je On jedno sa Sinom
Božjim od vječnosti, zar nisu oni dvije zasebne Osobe? Pošto su ovo dvoje na nebu, jedan sjedi s desne strane
drugog, zar neće postojati treća Osoba da bi sprovodila u svijetu što je na nebu bilo odlučeno?'
[3] Kada sam čuo ovo šutio sam; ali sam se mislio za sebe, Kakva je ovo budalaština! Oni nemaju nikakvu
ideju o tome što u Riječi naznačava posredništvo.
U tom trenutku su se, po Gospodnjoj zapovijedi, tri anđela spustila sa neba i pridružila mi se, tako da
iz unutarnje percepcije mogu razgovarati sa onima koji su podržavali ideju o tri Boga, posebice o predmetu
posredništva, zagovaranja, ublažavanja i okajavanja, funkcijà koje oni pripisuju drugoj Osobi, ili Sinu, ali ne
sve dok nije postao čovjekom. Kako je postao čovjekom mnoge vjekove nakon stvaranja, tijekom kojih ova
četiri sredstva spasenja nisu postojala, tako Bog Otac nije bio ublažen, niti okajanje učinjeno za ljudsku rasu, i
nitko sa neba nije bio poslan tko je djelovao kao zagovornik i posrednik.
[4] Zatim sam govoreći iz nadahnuća koje mi je nadošlo, rekao: ‘Priđite bliže, onoliko vas koliko god
može, i počujte što u Riječi naznačava posredovanje, zagovaranje, okajavanje i ublaživanje. Ovo su četiri
izraza koja izražavaju milost jednog Boga u Njegovom Ljudskom. Bogu Ocu se nigdje ne može pristupiti, niti
On može prići bilo kojem čovjeku, pošto je On beskonačan i prebiva u Njegovom vlastitom Bitku, koji je
Jehova, od strane kojeg bi čovjek, ako bi pristupao, bio uništen kao što je drvo uništeno vatrom i pretvoreno
u pepeo. Ovo je očigledno iz onog što je rečeno Mojsiju, koji Ga je želio vidjeti:

'da Ga ni jedan čovjek ne može vidjeti i ostati živ.' Izlazak 33:20;

i Gospod kaže:

'da Boga nikad nije vidio ni jedan čovjek, osim Sina, koji je u Očevim grudima.'
Ivan 1:18; Matej 11:27:

također:

'Da nitko nije čuo Očev glas niti vidio Njegova lika.' Ivan 5:37.

Mi uistinu čitamo kako je Mojsije vidio Jehovu licem u lice, i u stvari razgovarao sa Njime; ali to je bilo
učinjeno posredstvom jednog anđela, kao što je također bio slučaj sa Abrahamom i Gideonom. Onda, pošto
je Bog Otac Sam u Sebi takve prirode, Njemu se dopalo prisvojiti Ljudsko i u tome ljude pripustiti k Sebi, i
tako ih slušati i razgovarati sa Njima. To Ljudsko je ono što se naziva Sinom Božjim, i koji posreduje,
zagovara, ublažava i okajava. Ja ću stoga objasniti što predstavljaju ta četiri izraza koja se koriste u odnosu na
Ljudsko Boga Oca.
[5] 'Posredovanje predstavlja da je Ljudsko medij putem kojeg čovjek može doći do Boga Oca, i Bog Otac
do njega, i tako ga učiti i voditi da se može spasiti. I zato se Sin Božji, koji naznačava Ljudsko Boga Oca,
naziva Spasitelj, a na zemlji Isus, to jest, Spasenje. Zagovaranje predstavlja neprestano posredovanje, jer sâma
Ljubav, kojoj pripada milost, sažaljenje i milost, neprestano zagovara, to jest, posreduje za one koji vrše
Njegove zapovijedi, i koje On radi toga ljubi. Okajanje predstavlja otklanjanje grijeha u koje bi čovjek utonuo
109
ako bi pristupao Jehovi koji nije odjenut u Svoje Ljudsko. Ublaživanje predstavlja djelovanje sažaljenja i
milosti, da bi se čovjeka spriječilo sebe osuditi putem grijeha; i također predstavlja zaštitu, da ne bi oskvrnuo
ono što je sveto. To je bilo značenje pomirilišta iznad kovčega saveza u šatoru.
[6] Vrlo dobro je poznato kako je Bog u Riječi govorio u skladu sa prividima, kao onda kada je rečeno
kako je bijesan, kako se sveti, uvodi u kušnju, kažnjava, baca u pakao, osuđuje, i čak da čini zlo; dok On u
stvari na nikog nije bijesan, nikad se ne sveti, ne uvodi u kušnju, kažnjava, baca u pakao, niti osuđuje; takve
stvari su toliko udaljene od Boga kao što je pakao udaljen od neba, i beskrajno udaljenije. One su dakle oblik
izražavanja, i koriste se jedino u skladu sa prividima. Tako su također u drugom smislu okajanje,
ublaživanje, zagovaranje i posredovanje; jer ovi su oblici izražavanja kojima je iskazan pristup Bogu i milost
od Boga putem Njegovog Ljudskog. Ali pošto ovi nisu bili shvaćeni ljudi su Boga podijelili na tri, i na ta tri
su utemeljili cijelu doktrinu Crkve, i tako su krivotvorili Riječ. Otud je nastala 'grozota opustošenja' koju je
Gospod predskazao u Danijelu, i ponovno u Mateju 24.' Na ove riječi se društvo duhova oko mene povuklo, i
primjetio sam kako su oni koji su podržavali ideju o tri Boga gledali prema paklu; dok su oni koji su
naučavali o jednom Bogu, u kojem je Božansko Trojstvo koje je u Gospodu Bogu Spasitelju, gledali prema
nebu; i njima se ukazalo nebesko Sunce, u kojem je Jehova u Svom Ljudskom.

136. Treće iskustvo. Na udaljenosti sam ugledao pet fakulteta, svaki okupan nebeskim svjetlom; prvi sa
grimiznim svjetlom, onakvim kakvo oblijeva oblake na zemlji prije izlaska sunca u rano jutro; drugi zlatnim
svjetlom, poput onog na istoku nakon sunčeva izlaska; treći blistavim svjetlom poput onog u podne u svijetu;
četvrti svjetlom sumraka, kao onda kada se sjene noći počinju spuštati; i peti samim večernjim sjenama.
Fakulteti su u svijetu duhova centri gdje se učenjaci susreću i raspravljaju o zakučastim stvarima, koje koriste
promicanju njihovog znanja, inteligencije i mudrosti. Ugledavši ove osjetio sam snažnu želju otići do jednog
od njih, stoga sam u duhu otišao do onog koji se nalazio u sumraku. Kada sam ušao ugledao sam društvo
učenih ljudi koji su raspravljali koje je značenje onog odlomka u vezi s Gospodom koji kaže kako 'On, pošto
je uznesen na nebo, sjedi s desna Ocu.' Marko 16:19.
[2] Većina okupljenih je rekla da se te riječi trebaju razumjeti doslovno, i da Sin zaista tako sjedi pored
Oca. Kada je, međutim, bilo postavljeno pitanje zašto je On tamo sjedio, neki su odgovorili kako je Sin bio
postavljen s desne strane pored Oca zbog toga što je ostvario iskupljenje; neki Da je On tamo posjednut iz
ljubavi; neki da bi mogao biti Očev savjetnik, i kao takav slavljen od strane anđela; a neki da je On bio tako
uzvišen pošto Mu je Otac dodijelio vladati umjesto Njega, jer zapisano je kako 'Mu je predana sva vlast na
nebu i na Zemlji.' Mnogi su, međutim, kao razlog naveli, da bi Mogao čuti one na desnoj strani koje
zagovara. Jer svi u crkvi današnjih dana pristupaju Bogu Ocu i Njemu se mole da se smiluje poradi Sina; a to
uzrokuje da se Otac okrene k Sinu u svrhu primanja Njegovog posredovanja. Neki su, međutim, izjavili da
jedino Sin Božji od vječnosti sjedi s Očeve desne strane, kako bi Svoju Božanstvenost mogao komunicirati
Sinu Čovječjem koji je bio rođen u svijetu.
[3] Čuvši ove stvari bio sam uvelike zapanjen da su učeni ljudi, koji su određeno vrijeme proveli u
duhovnom svijetu, ipak ostali u takvom neznanju u svezi nebeskih stvari; ali percipirao sam kako je tome
razlog bio da oni, kroz uvjerenost u svoju vlastitu inteligenciju, nisu sebi dopustili da ih se poduči od uistinu
mudrih. Međutim, da ne bi i dalje ostali u neznanju u vezi značenja Sina koji sjedi s desne strane Oca,
podigao sam svoju ruku, zatraživši od njih da poslušaju nekoliko stvari koje sam želio reći o ovoj temi
rasprave. Kako su se složili, rekao sam: 'Zar ne znate iz Riječi kako su Otac i Sin jedno, i da je Otac u Sinu, i
Sin u Ocu? Ovo Gospod jasno objavljuje, Ivan 10:30; i 14:10, 11. Ako ne vjerujete tim riječima, vi Boga dijelite
na dvoje, i onda ne možete misliti o Bogu nego prirodno, osjetilno, i uistinu materijalno. Ovo je, međutim,
bilo učinjeno u svijetu od vremena Savjeta u Nikeji, koji je uveo doktrinu o tri Božanske Osobe od vječnosti,
vrlinom čega je okrenuo Crkvu u kazalište, opremajući ju sa obojanom zavjesom pred kojom zamišljeni
karakteri glume svoje nove uloge. Tko ne zna i ne priznaje da je Bog jedan? Ako ovo priznajete u srcu i duhu,
sve što ste rekli samo od sebe nestaje, odbija se nazad u zrak poput ispraznog govora od uha mudrog
čovjeka.'
[4] Na ove riječi su se mnogi razgnjevili, te su me htjeli povući za uši, i ušutkati me; dok je predsjednik
skupa ozlojađeno rekao: 'Ova rasprava nije o jedinstvu i množini Bogova, pošto mi vjerujemo u obadvoje,
već o tome što je uključeno u izjavu da Sin sjedi sa desne strane Svoga Oca. Ako znaš išta o tome, govori.'
Odgovorio sam: 'Govorit ću; ali, preklinjem vas, umirite nered.' Tako sam nastavio: 'Sjediti sa desne strane ne
znači doslovno sjediti sa desne strane, već predstavlja svemoć Božju posredstvom Ljudskog kojeg je On
prisvojio u svijetu. Ovime je On u posljednjim stvarima kao i u prvim; i ovime je On ušao u, uništio i pokorio
paklove, i također ponovno vratio nebesa u red. Tako je iskupio i anđele i ljude, i nastavlja ih iskupljivati do
u vječnost. Ako se posavjetujete sa Riječju, i sposobni ste biti prosvjetljeni, vidjet ćete da je tamo sa 'desnom
stranom' predstavljena svemoć, kao u Izaiji:

110
‘Ruka Moja zemlju također utemelji, i desnica Mi razape nebesa.’ 48:13;

‘Zakle se Gospod desnicom i rukom Svojom snažnom.’ 62:8;

‘Tvoja me desnica drži.’ Psalam 18:35;

‘Pogledaj sina kog za se odgoji snažnog. Tvoja ruka nek' bude nad čovjekom desnice Tvoje, nad
Sinom Čovječjim kog za Se snažna odgoji! Psalam 80:15, 17.

Iz ovog je očigledno kako sljedeće treba biti shvaćeno:

‘Jehova reče Gospodu mojemu, Sjedi Mi zdesna, dok ne položim neprijatelje Tvoje za podnožje
nogama Tvojim! Jehova će sa Siona poslati štap tvoje snage: vladaj sred svojih neprijatelja!
Psalam 110:1, 2

Cijeli ovaj Psalam obrađuje Gospodnju borbu sa paklovima i njihovo pokoravanje. Pošto Božja ‘desna ruka’
predstavlja svemoć, prema tome Gospod kaže:

‘da će sjediti s desne strane Sile.’ Matej 26:64;

i:

‘s desna Sile Božje.’ Luka 22:69.’

[5] Na ovo je skup podigao glasnu viku; ali ja rekoh: 'Pripazite se: jer možda se sa neba ukaže ruka; a kad
se ukaže, kao što se ukazala meni, ona svojom snagom ulijeva nevjerojatan užas. To je za mene bio uvjerljiv
dokaz da ruka Božja predstavlja svemoć.' Jedva da sam to izgovorio kada se ispod neba pojavila ispružena
ruka, pogled na koju ih je toliko užasnuo da su u gomilama požurili ka vratima. Neki su žurili da bi se bacili
van kroz prozore, a neki su se srušili u nesvjest. Ja sam ostao neuznemiren, i spokojno sam za njima izašao
vani. Na određenoj udaljenosti sam se okrenuo i ugledao sam fakultet obavijen tamnim oblakom; i bilo mi je
rečeno sa neba da se to dogodilo pošto su oni govorili iz vjere o tri Boga, ali da će se prijašnje svjetlo vratiti
kada se tamo bude okupio skup sa razumnijim gledištima.

137. Četvrto iskustvo. Čuo sam da se sazvao Sabor od onih koji su bili slavljeni zbog njihovih rukopisa i
naobrazbe, kako bi raspravljali o sadašnjem stanju vjere, i otud o načinu opravdavanja odabranika. To je bilo
u svijetu duhova, i bilo mi je dozvoljeno prisustvovati u duhu. Ugledao sam tamo okupljene pripadnike
svećenstva i iz crkava koje su se na tome bazirale i onih koje se sa time nisu slagale. Na desnoj strani su stajali
oni koji su se u svijetu nazivali Apostolskim Ocima, i koji su živjeli prije Savjeta u Nikeji; a na lijevoj strani su
stajali oni koji su u naknadnim stoljećima bili na glasu zbog svojih objavljenih djela ili pak onih koja su još
bila u formi manuskripta. Mnogi od potonjih su bili golobradi, i nosili su perike sa loknama od ženske kose,
neki u žljebovitim a neki sa zašiljenim ovratnicima; dok su prijašnji bili u bradi, i imali su svoju vlastitu kosu.
Ispred obje grupe ljudi je stajao jedan koji je bio sudac i kritičar zapisa tog vremena, u ruci je imao štap, sa
kojim je udarao u zemlju i uvodio tišinu. Popevši se na najvišu stepenicu propovjedaonice, ispustio je dubok
uzdah, i onda je nastavio govoriti snažnim glasom, no uzdah je ugušio njegov glas u grlu.
[2] Naposlijetku, povrativivši svoj glas, on reče: 'O braćo moja, kakvo li je ovo doba! Iz društva laika se
pojavio jedan koji nema niti halju, niti mitru niti lovorov vijenac, koji je zbacio dolje s neba našu vjeru i bacio
ju u paklene predjele. Kakav je to zločin! A ipak ta vjera jedina je naša zvijezda koja noću sjaji poput Oriona a
jutrom poput Lucifera. Taj čovjek, iako poodmakle dobi, je sasvim slijep po pitanju misterija naše vjere, pošto
ju nije istražio, i u njoj vidio pravednost Gospoda Spasitelja, Njegovo posredovanje i ublažavanje. Kako ove
nije vidio nije vidio niti čudesa Njegovog opravdavanja, koja su, otpuštanje grijeha, preporod, posvećivanje i
spasenje. Ovaj je čovjek, umjesto priznavanja naše vjere, koja je spasavajuća u najvećoj mogućoj mjeri, pošto
je vjera u tri Božanske Osobe, i tako u cijelo Božanstvo, nju prebacio drugoj Osobi, a čak ne ni Njemu, već
Njegovom Ljudskom, koje mi uistinu nazivamo Božanskim zbog utjelovljenja Sina od vječnosti; ali nitko ne
uzima u obzir kako je ono išta više nego samo ljudsko. Što onda proizlazi iz takvog izvora osim vjere koja
stvara prirodnjaštvo? a takva vjera, pošto nije duhovna, se vrlo malo razlikuje od vjere u Papu ili sveca. Vi
znate što je Calvin u svoje vrijeme običavao reći o obožavanju iz ove vjere; i, molim vas, hoće li netko od vas
izjaviti odakle dolazi vjera? Zar ne direktno od Boga, i stoga u sebi ima sve što pripada spasenju?'
[3] Na ovo su njegovi drugovi s lijeve strane, koji su bili golobradi te su nosili perike sa loknama i imali
111
žljebovite ovratnike oko svojih vratova, zapljeskali svojim rukama i povikali: 'Govorio si naj-mudrije. Mi
znamo kako ne možemo primiti ništa što nam nije dano sa neba. Neka nam taj prorok kaže odakle dolazi
vjera, i što drugo vjera znači; nemoguće je da može postojati ikakva druga, ili da ima ikakav drugi izvor.
Proizvesti bilo koju drugu vjeru od ove, koja je uistinu vjera, je nemoguće kao što je odjahati do jednog od
sazvježđa na nebesima, ili uzeti zvijezdu iz njega, staviti ju u džep i odnijeti ju.' Ovo je on rekao kako bi
među svojim drugovima mogao ismijati svaku novu vjeru.
[4] Čuvši ovo ljudi na desnoj strani, koji su imali brade i vlastitu kosu, su bili ozlojađeni. Onda je jedan
od njih, starac, ali za kojeg se kasnije ukazalo kako je mladić: jer bio je anđeo sa neba, gdje stariti znači
postajati sve mlađi, ustao i reče: ‘Počuo sam prirodu vaše vjere koju je vaš lider na propovjedaonici tako
slavio. Što je, međutim, ta vjera nego grobnica našeg Gospoda nakon uskrsnuća, ponovno zatvorena od
strane Pilatovih vojnika? Ja sam je otvorio, i ništa nisam ugledao osim prevarantskih štapića, sa kojima su
čarobnjaci u Egiptu vršili svoja čudesa. Uistinu, ta vaša vjera je na sav izgled poput škrinje izgrađene od
zlata, i optočene dragim kamenjem; ali kada se otvori je prazna, osim ako kojim slučajem u njezinim
uglovima nema prašine sa relikvija papinskih dostojanstvenika; jer ovi imaju istu vjeru, jedino je s njihove
strane ona u današnje vrijeme presvučena sa vanjskim svetostima. Štoviše, da upotrijebimo poredbe, ona je
poput vestalske djevice među drevnim ljudima koja je bila zakopana živa zbog toga što je dozvolila da se
sveta vatra ugasi; a ja vas uvjeravam da je u mojim očima poput zlatnog teleta, oko kojeg su sinovi Izraela
plesali nakon što je Mojsije otišao kada se popeo na Sinajsku Goru k Jehovi.
[5] Ne budite iznenađeni da sam koristio takve poredbe govoreći o vašoj vjeri, jer tako mi na nebu
govorimo o njoj. Ali naša vjera je, bila, i uvijek će biti, u Gospoda Boga Spasitelja, čije Ljudsko je Božansko i
čije Božansko je Ljudsko. To je vjera prilagođena čovjekovoj prijemčivosti, i putem nje je duhovno Božansko
ujedinjeno sa onim što je u čovjeku prirodno; i ona postaje duhovna vjera u prirodnom, čega je posljedica da
prirodno postaje tako reći prosvjetljeno od duhovnog svjetla u kojem se nalazi naša vjera. Istine koje
sačinjavaju ovu vjeru su toliko brojne kao pojedinačni stihovi u Svetoj Knjizi; a sve te istine su poput zvijezda
koje svojim osebujnim svjetlima daju očitovanje i oblik vjeri. Čovjek zadobija ovu vjeru iz Riječi putem svjetla
(lumen) svoje vlastite prirodne inteligencije, u kojem je, međutim, samo znanje, misao i uvjeravanje. Ali
Gospod, kod onih koji vjeruju u Njega, uzrokuje da ova vjera postane uvjerenje, pouzdanje i povjerenje; na
taj način prirodna vjera postaje duhovna, i oživljena je posredstvom ljubavi prema bližnjemu. Među nama je
ova vjera poput kraljice nakićene sa onoliko dragocjenog kamenja koliko ih je na zidu svetog Jeruzalema,
Apokalipsa 21:17-20.
[6] Nemojte međutim pretpostaviti da je ono što sam sada rekao samo hvalisanje; a, da ne bi bilo tako
olako shvaćeno, pročitat ću neke odlomke iz Svete Riječi, iz kojih će biti očigledno da naša vjera nije, kako vi
pretpostavljate, u čovjeka, već u Boga istinitog, u kojem prebiva svo Božanstvo.

Ivan kaže:

‘da je Isus Bog Istiniti, i Život vječni.’ 1 Poslanica 5:20;

Pavle kaže:

‘da u Kristu prebiva tjelesno sva punina Božanstva.’ Kološanima 2:9;

a u Djelima Apostolskim je zapisano:

‘kako je on (Pavle) svjedočio i Židovima a također i Grcima, pokajanje pred Bogom i vjeru u našeg
Gospoda Isusa Krista.’ 20:21;

i Gospod Osobno kaže:

‘Dana Mi je sva vlast i na nebu i na Zemlji.’ Matej 28:18.

Ali ovi su samo nekolicina odlomaka.’

[7] Nakon toga je anđeo pogledao prema meni i rekao: ‘Ti znaš što tako zvani Protestanti Evanđelisti
vjeruju, ili su skloni vjerovati, u vezi s Gospodom Spasiteljem. Pročitaj neke odlomke iz njihove
vjeroispovijesti tako da možemo doznati da li su tako budalasti da vjeruju kako je Njegovo Ljudsko samo
ljudsko, ili da li Mu pripisuju ikakvu Božanstvenost, i na koji način.’ Onda sam u prisutnosti svih okupljenih
pročitao sljedeće odlomke od nekoliko prikupljenih iz njihovog standardnog ortodoksnog djela, koje se
112
naziva Formula Concordiae, koje je objavljeno u Leipzigu, u 1756 godini:

U Kristu su Božanska i Ljudska priroda tako ujedinjene da čine jednu Osobu, str. 606, 762.
Krist je uistinu Bog i Čovjek u jednoj nedjeljivoj Osobi, i ostaje tako zauvijek, str. 609, 673, 762.
U Kristu je Bog Čovjek, i Čovjek Bog, str. 607, 765.
Kristova ljudska priroda je uzvišena do sveg Božanskog Veličanstva, dokazano također iz mnogih
Otaca, str. 844-852, 860-865, 869-878.
Krist je s obzirom na Njegovu Ljudsku Prirodu sveprisutan, i ispunjava sve stvari, str. 768, 783-785.
Krist Njegove Ljudske Prirode što se tiče ima svu vlast nad nebom i zemljom, str 775, 776, 780.
Krist Njegove Ljudske Prirode što se tiče sjedi s desne strane Oca, str. 608, 764.
Krist Njegove Ljudske Prirode što se tiče treba biti zazivan, dokazano mnogim citatima iz Svetog
Pisma, str. 226.
Augustova Ispovijest vrlo visoko hvali takvo obožavanje, str. 19.

[8] Nakon što sam pročitao ove odlomke okrenuo sam se Predsjedniku i rekao: ‘Znam da su svi ovdje
prisutni povezani sa sebi sličnima u duhovnom svijetu; recite mi, molim vas, da li znate sa kime ste vi
povezani?’ On je odgovorio svečanim tonom: ‘Znam. Ja sam povezan sa jednim slavnim čovjekom*, vođom
bataljuna u vojsci čuvenih crkvenih ljudi.’ Kako je odgovorio tako svečanim tonom rekoh: ‘Oprostite mi ako
vas pitam da li znate gdje taj slavni čovjek živi,’ i on reče: ‘Znam. On živi nedaleko od Lutherove grobnice.’
Na to rekoh sa osmjehom, ‘Zašto govorite o njegovoj grobnici? Zar ne znate da se Luther ustao, i sada je
odbacio svoje zablude u vezi s opravdanjem putem vjere u tri Božanske Osobe od vječnosti? On je, prema
tome, bio prebačen do društva blaženih u novom nebu, i smije se kada vidi svoje sljedbenike koji se i dalje
drže tih apsurdnih stajališta.’ On odgovori: ‘Znam za to; ali što to meni predstavlja?’ Na to sam, govoreći
istim svečanim tonom kojim je on adresirao mene, rekao: ‘Molim vas prenesite slavnoj osobi sa kojom ste
povezani moje bojazni da je protivno ortodoksnom mišljenju njegove vlastite Crkve on Gospoda
nekontrolirano opljačkao za Njegovu Božanstvenost; ili je dozvolio svojem peru izorati brazdu u koju je
bezobzirno posadio sjeme prirodnjaštva pišući protiv obožavanja našeg Gospoda Spasitelja.’ Na to je on
odgovorio: ‘Ja to ne mogu učiniti. Kako smo on i ja skoro jednog uma u ovoj stvari, što kažem on ne
razumije, ali sve što on kaže ja savršeno razumijem. Jer duhovni svijet prožimlje prirodni svijet, i tamo
percipira misli ljudi; ali ovo nije uzajamno: takva je priroda povezanosti između duhova i ljudi.’

*Ovdje spomenti slavni čovjek je bio Dr. Ernesti (1707-1781), koji je živio u Eislebenu, u Saksoniji, gdje je Luther bio
zakopan. On je objavio izvjesne silovite napade na Swedenborga i njegove rukopise, na što je Swedenborg napisao kratak
odgovor. Taj odgovor upućuje na duhovnu pripovijest zabilježenu u I.K.R. br. 846-851. Također spominje kako je br.
137 bila zapisana sa posebnim upućivanjem na Dr. Ernestija, i onda umetnuta u I.K.R. Treba primjetiti da su br. 137 i
br. 846-851 u izvornom izdanju pod navodnicima. Vidi Tafel ‘Dokumenti, Tom 1, str. 58.’

[9] Kako sam sada ušao u razgovor sa Predsjednikom, rekoh: ‘Ako mi dozvolite, postavit ću drugo
pitanje. Da li znate da ortodoksno vjerovanje Evanđelista, u priručniku njihove Crkve, koji se naziva Formula
Concordiae, naučava kako je u Kristu Bog Čovjek, i Čovjek Bog, i da su Njegovo Božansko i Njegovo Ljudsko,
u jednoj nedjeljivoj Osobi, i da će to zauvijek ostati? Kako onda vi i on možete oskrvnuti obožavanje Gospoda
sa prirodnjaštvom? Na to je on odgovorio: 'Ja to znam, a ipak ja to ne znam.' I stoga sam nastavio: 'Ja pitam
vašeg prijatelja, iako je odsutan, ili vas namjesto njega, od koga je Gospod naš Spasitelj imao Svoju dušu?
Ako odgovorite, od Njegove majke, govorite budalasto; ako od Josipa, vi hulite na Riječ; ali ako od Svetog
Duha, onda govorite ispravno, pod uvjetom da pod Svetim Duhom razumijete Božansko, koje proizlazi i
djeluje; i prema tome da je Gospod Sin Jehove Boga.
[10] Ponovno pitam, što označava hipostatska unija? Ako kažete da je poput one između dvije osobe,
jedne superiornije a jedne inferiornije, onda govorite budalasto; jer tako bi od Boga Spasitelja mogli napraviti
dvije Osobe kao što od Boga činite tri. Ako, međutim, kažete da je to osobna unija, poput one od duše i tijela,
vi pravilno kažete; i to je u skladu sa vašom vlastitom doktrinom i također sa onom Crkvenih Otaca, u što se
možete uvjeriti ako posavjetujete Formulu Concordiae, str. 765-768; i takođe Atanasijevo Vjerovanje, gdje je
rečeno:

Pravovaljana vjera je, da mi vjerujemo i ispovijedamo, kako je naš Gospod Isus Krist Bog i
Čovjek; Koji, iako je On Bog i Čovjek, ipak On nije dva, već jedan Krist; u potpunosti jedan, ne
pometnjom supstance, već sjedinjenjem Osoba; jer kao što su razumska duša i tijelo jedan čovjek,
tako su Bog i Čovjek jedan Krist.

113
[11] Pitam, štoviše, koje je bilo ogavno Arijevo krivovjerje, na račun kojeg je od strane Cara Konstantina
Velikog bio sakupljen Sabor u Nikeji, nego da je on negirao Božanstvo Gospodnjeg Ljudskog? Nadalje, recite
mi što pretpostavljate, na koga se odnose ove riječi u Jeremiji:

‘Evo dolaze dani… podići ću Davidu izdanak pravedni, i Kralj će vladati… I ovo je Njegovo ime…
Jehova, Pravednost naša.' 23:5, 6; 33:15, 16.

Ako kažete, Sina od vječnosti, onda govorite budalasto, jer On nije bio Iskupitelj; ali ako kažete, Sina rođenog
u vremenu, koji je bio jedino-rođeni Sin Božji, Ivan 1:18; 3:16, govorite ispravno, jer On je putem iskupljenja
postao Pravednost od koje vi pravite vašu vjeru. Pročitajte također Izaiju 9:6, a također i druge odlomke, gdje
je predskazano kako će Jehova Osobno doći na svijet.’ Na ove riječi je Predsjednik šutio, i otišao.
[12] Nakon ovih rasprava se Predsjednik spremao zatvoriti skup sa molitvom, kad se iz društva koje se
nalazilo na lijevoj strani iznenada pokrenuo čovjek, koji je na glavi imao mitru a preko toga kapu. Dotaknuo
je prstima kapu, i rekao: ‘Ja sam također povezan sa čovjekom u vašem svijetu, koji je tamo jako slavan. To ja
znam jer govorim iz njega kao iz sebe.’ Ja sam onda istražio gdje je ta istaknuta osoba* živjela. On je
odgovorio: ‘U Gottenburgu; i od njega sam jednom dobio ideju da ova vaša nova doktrina ima okus Islama.’
Čuvši ovo, primjetio sam kako su oni koji su se nalazili na desnoj strani, gdje su stajali Apostolski Oci,
bili zaprepašteni, i izrazi njihova lica su se promijenili; i čuo sam ih kako svojim uzvicima izražavaju ono što
im je bilo na umovima: ‘Kakav je ovo zločin!’ Kakvo doba!’ Međutim, da bi umirio njihovu pravednu
ozlojađenost, ispružio sam svoju ruku, i zamolio za pažnju. To mi je bilo dodijeljeno, i rekoh: ‘Znam da je ta
istaknuta osoba napisala nešto takvo u pismu koje je naknadno objavila; ali da je on tada znao kakva je to
bogohulna optužba, zasigurno bi bio pokidao pismo svojim rukama, i bacio ga u vatru. Klevetanje poput tog
naznačavaju riječi Gospoda Židovima, kada su rekli kako je Svoja čuda vršio nekom drugom a ne
Božanskom silom, Matej 22:22-32; kao dodatak tome, Gospod je na istom mjestu rekao:

‘Onaj koji nije sa Mnom je protiv Mene; i onaj koji sa Mnom ne sakuplja, prosipa.’ 5:30.

Na ove riječi je pridruženi duh pogledao dolje, ali uskoro je opet pogledao prema gore i rekao: ‘Čuo sam od
tebe teže stvari nego ikad.’ No ja sam nastavio: ‘U slučaju protiv mene postoje dvije optužbe, Prirodnjaštvo i
Muhamedanstvo. Ove su opake laži, vješto isplanirane, i dvije smrtonosne stigme, iskonstruirane da bi
prejudicirale mišljenje ljudi, i odvratili ih od svetog obožavanja Gospoda.’ Onda sam se okrenuo prema
pridruženom duhu koji je upravo govorio, i rekao sam: ‘Reci svojem prijatelju u Gottenborgu, ako možeš, da
pročita što Gospodin kaže u Apokalipsi 33:18, i također u 2:16.’

*Ovdje spomenuta slavna osoba je bio Dr. O.A. Ekebom, Dekan Gottenburga u 1761. On je napisao iscrpnu optužbu
protiv Swedenborgovih doktrina, pakosno ih napadajući izjavljujući ipak kako nije bio upoznat sa Swedenborgovim
religioznim sistemom, i da neće uložiti nikakav trud da se sa njime upozna. Vidi Tafel ‘Dokumenti, Tom 2, str. 1133.’

[13] Kada sam ovo rekao nastala je vika; ali je bila umirena pomoću svjetla poslanog dolje sa neba, koje je
uzrokovalo da mnogi koji su bili na lijevoj strani pređu k onima na desnoj, a ostali su jedino oni koji nisu
dublje razmišljali, i koji su se prema tome pouzdavali u riječ bilo kojeg učitelja; a također i oni koji su
vjerovali kako je Gospod samo čovjek. Izgledalo je kako se svjetlo koje je bilo poslano dolje sa neba odbijalo
nazad od ove obadvije posljednje grupe, no kako je utjecalo u one koji su sa lijeve strane prešli na desnu.

114
3 POGLAVLJE

SVETI DUH I BOŽANSKO DJELOVANJE

138. Kada svećenici, koji su o našem Gospodu Spasitelju imali bilo kakvu ispravnu ideju, uđu u svijet
duhova, što se obično događa trećeg dana nakon njihove smrti, njihova prva poduka je u svezi Božanskog
Trojstva, a posebno u svezi Svetog Duha. Ovaj, obaviješteni su, nije zaseban Bog već, kada se spominje u
Riječi, naznačava Božansko Djelovanje koje proizlazi iz jednog sveprisutnog Boga. Oni su posebno podučeni
u svezi Svetog Duha pošto nakon smrti vrlo mnogo fanatika potpada pod suludu obmanu kako su oni sami
Sveti Duh; i mnogi što pripadaju Crkvi, koji su tijekom njihova života u svijetu vjerovali kako je Sveti Duh
govorio kroz njih, zastrašivaju druge sa Gospodnjim riječima iz Mateja 12:31, 32, te izjavljuju kako je govoriti
protiv onog što je Sveti Duh udahnuo u njih neoprostiv grijeh. Oni koji, nakon podučavanja, odbace
vjerovanje kako je Sveti Duh zaseban Bog, su zatim obaviješteni da jedinstvo Boga nije podijeljeno na tri
Osobe, od kojih je svaka pojedinačno Bog i Gospod, u skladu s Atanasijevim Vjerovanjem, već da je
Božansko Trojstvo u Gospodu Spasitelju, baš kao što su duša, tijelo i proizlazeća sila u svakom čovjeku. Oni
su nakon toga spremni primiti vjeru Novog Neba; i nakon te pripreme se za njih otvara put do nebeske
zajednice gdje prevladava takva vjera; i dano im je prebivalište sa srodnim duhovima, među kojima zauvijek
žive u stanju blaženstva. Zatim, kako smo obrađivali Boga Stvoritelja, i Gospoda Iskupitelja, nužno je da
također obradimo Duha Svetoga; ova tema će, kao i ostale, biti obrađena pod posebnim zaglavljima, i to kako
slijedi:

(1) Sveti Duh je Božanska Istina, a također Božanska Sila i Djelovanje što proizlazi iz jednog Boga,
u kojem je Božansko Trojstvo, time iz Gospoda Boga Spasitelja.
(2) Božanska Sila i Djelovanje, koje predstavlja Sveti Duh, obuhvaćaju, generalno gledano,
ponovno formiranje i preporađanje; a nakon ovih slijedi obnavljanje, oživljavanje, posvećivanje
i opravdavanje; i opet nakon ovih slijedi, pročišćavanje od zala i opraštanje grijeha; i konačno,
spasenje.
(3) Božanska Sila i Djelovanje, naznačeni slanjem Svetog Duha, kod svećenstva, pojedinačno
gledano, obuhvaćaju prosvjetljenje i poduku.
(4) Gospod čini ove sile djelotvornima u onima koji vjeruju u Njega.
(5) Gospod djeluje iz Sebe od Oca, a ne obrnuto.
(6) Čovjekov duh je njegov um, i štogod iz njega proizlazi.

(1) SVETI DUH JE BOŽANSKA ISTINA, A TAKOĐER BOŽANSKA SILA I DJELOVANJE


ŠTO PROIZLAZI IZ JEDNOG BOGA, U KOJEM JE BOŽANSKO TROJSTVO, TIME IZ
GOSPODA BOGA SPASITELJA.

139. Sveti Duh, striktno govoreći, predstavlja Božansku Istinu, time također Riječ; i u ovom smislu je Gospod
Osobno također Sveti Duh. Pošto se, međutim, u Crkvi ovih dana, Svetog Duha smatra za Božansko
Djelovanje, što je u stvarnosti opravdavanje čovjeka, to je prema tome značenje koje se ovdje pripisuje
Svetom Duhu, i posebno obrađuje. To je povrh toga učinjeno pošto se Božansko Djelovanje vrši uz pomoć
Božanske Istine, koja proizlazi iz Gospoda; a ono što proizlazi je jedne te iste bitì sa Onim iz koga proizlazi;
poput ovo troje, duše, tijela i proizlazeće aktivnosti, koji zajedno sačinjavaju jednu bît. U slučaju čovjeka ova
je samo ljudska, ali kod Gospoda je ova Božanska i istovremeno Ljudska, ovakvo ujedinjenje, kakvo postoji
između onog što je prije i njegova kasnijeg, i između bitì i njezine forme, je bilo ostvareno nakon
proslavljivanja. Na taj način su tri Bitnosti, koje se nazivaju Otac, Sin i Sveti Duh, jedno u Gospodu.
[2] Iznad je bilo ukazano kako je Gospod sâma Božanska Istina, ili Božanska Istinitost; a da je isto
također Sveti Duh je očigledno iz sljedećih odlomaka:

‘Isklijat će mladica iz panja Jišajeva… Na njemu će duh Gospodnji počivat', duh mudrosti i
razumijevanja, duh savjeta i jakosti… I udarit će zemlju sa bičem usta Svojih a dahom iz usta ubit'
bezbožnika. Pravednošću će opasati bedra, a vjernošću bokove.’ Izaija 11:1, 2, 4, 5.

‘Kada neprijatelj navre poput poplave, Duh Božji će protiv njega podići stijeg. I Iskupitelj će doći
Sionu.’ Izaija 59:19, 20.
115
‘Duh Jehove Gospoda na Meni je, jer Jehova Me pomaza da radosnu vijest propovijedam
krotkima.’ Izaija 61:1; Luka 4:18.

‘A ovo je Moj Savez s njima… Duh Moj koji je na tebi, i riječi Moje neće nestati iz usta tvojih… od
sada pa dovijeka.’ Izaija 59:21.

[3] Pošto je Gospod sâma istina, sve što iz Njega proizlazi je prema tome istina; i to je ono što naznačava
Utješitelj, koji se također naziva Duhom Istine, i Svetim Duhom, kao što je očigledno iz sljedećih odlomaka:

‘No kažem vam istinu: bolje je za vas da Ja odem: jer ako ne odem, Utješitelj neće doći k vama; ako
pak odem, poslat ću Ga k vama.’ Ivan 16:7.

‘No kada dođe On - Duh Istine - uvest će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od Sebe, nego što
god čuje, to će govoriti.’ Ivan 16:13.

‘On će Mene proslavljati; jer će od Mojega primati i ukazivati vama. Sve što ima Otac, Moje je.
Zbog toga vam rekoh: od Mojega će uzeti i – ukazati vama. Ivan 16:14, 15.

‘I Ja ću moliti Oca i On će vam dati drugoga Utješitelja… Duha Istine, kojega svijet ne može
primiti jer Ga ne vidi i ne poznaje; ali vi Ga poznajete jer On sa vama boravi, i biti će u vama.
Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama, i vi ćete Me vidjeti.’ Ivan 14:16-19.

‘A kada dođe Utješitelj koga ću vam poslati od Oca… On će svjedočiti za Mene.’ Ivan 15:26;

i u 14:26 se On naziva Svetim Duhom.

[4] Da je Gospod kada je govorio o Utješitelju, ili Svetom Duhu, mislio na Sebe je očigledno iz Njegove
izjave:

'Ali vi Ga poznajete; Neću vas ostaviti neutješne; doći ću k vama; i vidjet ćete Me.'

I na drugom mjestu kaže:

'Ja Sam sa vama uvijek, sve do kraja ovog vijeka.' Matej 28:20.

To je također očigledno iz Njegove izjave:

'On neće govoriti od Sebe, već će uzeti od Mojeg.'

140. Zatim, pošto Božansku Istinu, koja je bila u Gospodu, i bila je Gospod, Ivan 14:6, naznačava Sveti Duh; a
pošto Sveti Duh nije mogao proizaći iz ni jednog drugog izvora, bilo je prema tome rečeno:

'Sveti Duh još nije bio, pošto Isus još nije bio proslavljen.' Ivan 7:39;

a nakon proslavljivanja je:

'On dahnuo na učenike, i rekao: Primite Duha Svetog.' Ivan 20:22.

Gospod je dahnuo na učenike i izrekao ove riječi, pošto je disanje bilo vanjski reprezentativni znak
Božanskog nadahnuća; a nadahnuće je uvođenje u anđeoske zajednice. Iz ovih stvari se može razumjeti što je
anđeo Gabrijel rekao u vezi s Gospodnjim začećem:

‘Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega zasjeniti; zato će se ta Sveta Stvar koju ćeš poroditi
zvati Sin Božji.' Luka 1:35.

Opet:

‘Anđeo Gospodnji je u snu rekao Josipu, Ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju; jer što je u njoj
116
začeto, doista je od Duha Svetoga… i Josip ju ne upozna dok ne rodi svoga prvorođenog sina.’
Matej 1:20, 25.

Sveti Duh je u ovim odlomcima Božanska Istina koja proizlazi iz Jehove Oca; a to Proizlazeće je Sila
Svevišnjega koja je onda zasjenila majku; što se slaže sa onime što je rečeno u Ivanu:

‘Riječ je bila sa Bogom, i Riječ je bila Bog… i Riječ je tijelom postala.’ Pogl. 1:1, 14.

Riječ tu predstavlja Božansku Istinu, kao što se može vidjeti iznad u br. 3, o Vjeri Nove Crkve.

141. Iznad je bilo dokazano, a u brojevima koji slijede i koji su posebice posvećeni ovoj temi će biti ukazano u
još potpunijoj mjeri, kako je Božansko Trojstvo u Gospodu. Na ovom mjestu ćemo samo spomenuti određene
apsurdnosti koje nastaju iz podjele Trojstva na Osobe. Bilo bi to kao kad bi svećenik podučavao sa
propovjedaonice što treba vjerovati i prakticirati, a drugi bi stajao pored njega i šaptao u njegovo uho;
‘Istinito govoriš, nastavi;’ a zatim bi njih dvoje rekli trećem, koji stoji na stepenicama propovjedaonice: ‘Siđi
dolje u crkvu, otvori uši ljudima, i umetni ove stvari u njihova srca; i istovremeno ih očisti, poveti i opravdaj.’
Opet, Božansko Trojstvo podjeljeno na Osobe, od kojih je svaka pojedinačno Bog i Gospod, bi bilo poput tri
sunca u jednom sunčevom sistemu, od kojih je jedno postavljeno na visini, drugo pored njega a ispod njih
obadva treće, koje obuhvaća anđele i ljude te njihovim umovima, srcima i tijelima prenosi toplinu i svjetlo
ostala dva sunca zajedno sa svom njihovom silom, pokrećući, pročišćavajući i oplemenjujući ih kao što vatra
djeluje na materijalne supstance u retortama. Svatko može vidjeti da bi ljudi, ako bi se ovo dogodilo, bili
pretvoreni u pepeo. Vladavina tri Božanske Osobe na nebu se također može usporediti sa vladavinom tri
kralja u jednom kraljevstvu, ili tri generala koji imaju isti autoritet nad jednom vojskom; ili radije sa
Rimskom vladavinom prije doba Cezarà, koja se sastojala od konzula, senata i tribunata ljudi, među kojima je
vlast uistinu bila podijeljena, a ipak su svi istovremeno imali izvršnu vlast. Svatko može vidjeti nesklad,
apsurdnost i budalaštinu uvođenja takve vladavine na nebo; a ipak to se događa kada se Ocu tamo pripisuje
autoritet poput onog kojeg ima uzvišeni konzul, Sinu poput onog kojeg ima senat, a Svetom Duhu autoritet
poput onog kojeg ima tribunat ljudi, posebice kada je svakom od njih pripisana osebujna funkcija, i dodano
je kako te funkcije nisu prenosive.

(2) BOŽANSKA SILA I DJELOVANJE, KOJE PREDSTAVLJA SVETI DUH, OBUHVAĆAJU,


GENERALNO GLEDANO, PONOVNO FORMIRANJE I PREPORAĐANJE; A NAKON
OVIH SLIJEDI, OBNAVLJANJE, OŽIVLJAVANJE, POSVEĆIVANJE, I OPRAVDAVANJE; I
OPET NAKON OVIH SLIJEDI, PROČIŠĆAVANJE OD ZALA I OPRAŠTANJE GRIJEHA; I
KONAČNO, SPASENJE.

142. Ovo su po njihovom redu sile koje Gospod čini djelotvornima u onima koji vjeruju u Njega, i koji sebe
prilagođavaju i pripremaju da bi Ga primili i postali Njegovo prebivalište. To se postiže posredstvom
Božanske Istine, a u slučaju Kršćana, posredstvom Riječi, pošto je to jedini način pomoću kojeg čovjek
pristupa Gospodu, i u kojeg Gospod ulazi. Jer, kao što je bilo rečeno iznad, Gospod je sâma Božanska Istina, i
štogod iz Njega proizlazi je Božanska Istina. Pod time, međutim, treba razumjeti Božansku Istinu iz dobra, a
ova je isto što i vjera iz ljubavi prema bližnjemu, jer vjera nije ništa drugo nego istina, a ljubav prema
bližnjemu nije ništa drugo nego dobrota. Posredstvom Božanske Istine iz dobra, to jest, posredstvom vjere iz
ljubavi prema bližnjemu, čovjek je ponovno formiran i preporođen; onda obnovljen, oživljen, posvećen i
opravdan; a sukladno napredovanju i razvijanju ovih sila, on je također pročišćen od zala; a pročišćavanje od
ovih je opraštanje grijeha. Međutim, sva ova pojedinačna Gospodnja djelovanja se ovdje ne mogu opisati do
u pojedinosti, jer svako zahtjeva da njegovo izlaganje bude potvrđeno iz Riječi i razumski ilustrirano; a to ne
pripada našem sadašnjem predmetu rasprave. Čitatelj se prema tome upućuje na kasnije dijelove ove knjige
koji u pravilnom slijedu obrađuju Ljubav prema bližnjemu, Vjeru, Slobodnu Volju, Pokajanje, Ponovno
Formiranje i Preporod. Treba znati kako Gospod ove spasavajuće milosti neprestano čini djelotvornima u
svakom čovjeku, jer one su stepenice do neba, a Gospod želi spasenje svih ljudi; spasenje svih ljudi je prema
tome krajnji cilj kojeg On ima u vidu, a onaj koji želi krajnji cilj želi također i sredstva koja vode do njega.
Gospodnji Dolazak, Njegovo Iskupljenje, i Muka Križa, su svi bili poradi čovjekova spasenja, Matej 17:11;
Luka 19:10; a kako je čovjekovo spasenje bilo, i vječno jeste, krajnji cilj kojeg On ima u vidu, slijedi kako su
upravo spomenuta djelovanja posredni ciljevi, dok je spasenje konačni cilj.

117
143. Gospodnje Djelovanje dok ove sile čini djelotvornima je rad Svetog Duha, kojeg On šalje onima koji
vjeruju u Njega, i koji sebe pripremaju da bi Ga primili. To je ono što duh naznačava u ovim odlomcima:

‘Novo srce ću vam također dati, i novi duh… I Duh svoj postavit ću u vas, da hodite putem k
spasenju.’ Ezekijel 36:26, 27; 11:19.

‘Čisto srce stvori u nama, Bože, i obnovi u meni pravi duh… Vrati mi radost Svoga spasenja i
učvrsti me Svojim slobodnim duhom!’ Psalam 51:10, 12.

Jehova, ‘formira duh čovjekov u njemu.’ Zaharija 12:1.

‘Dušom svojom Tebe noću žudim; da, duhom svojim u sebi rano Te tražim.’ Izaija 26:9.

‘Načinite sebi novo srce i nov duh! Zašto da umrete, dome Izraelov?’ Ezekijel 18:31;

i u drugim odlomcima. Na ovim mjestima novo srce naznačava volju dobra, a novi duh, razumijevanje istine.
Gospod ove vrline čini djelotvornima u onima koji čine dobro i vjeruju u istinu, to jest, u onima koji su
utemeljeni u vjeri koja izvire iz ljubavi prema bližnjemu, kao što je očigledno iz gornjih izjava, da Bog daje
dušu onima koji hodaju u toj vjeri, koja se naziva slobodnim duhom; a da čovjek također treba učiniti svoj
dio je očigledno iz ovih riječi:

‘Načinite sebi novo srce i nov duh! Zašto da umrete, dome Izraelov?’

144. Čitamo kako su se,

‘kada je Isus bio kršten, nebesa otvorila, i Ivan je ugledao Duha Svetog kako silazi poput
golubice.’ Matej 3:16; Marko 1:10; Luka 3:21, 22; Ivan 1:32, 33.

Ovo se dogodilo zato što krštenje predstavlja preporađanje i pročišćavanje; a ovi su također reprezentirani sa
golubicom. Svatko može vidjeti da golubica nije bila Sveti Duh, i da Sveti Duh nije bio u golubici. Na nebu se
golubice često pojavljuju, i gdje god ih se može vidjeti anđeli znaju da su one korespondencije osjećaja i otud
proizlazećih misli, u vezi s preporađanjem i pročišćavanjem, u određenim osobama koje su u blizini. Prema
tome, čim se približe tim osobama, i razgovaraju sa njima o nekom drugom predmetu nego onome koji je
okupirao njihove misli kada je ta pojava bila prikazana, golubice smjesta nestanu. Sličan slučaj je sa mnogim
stvarima koje su se prikazale prorocima, kao kada je Ivan ugledao jagnje na Gori Sionskoj, Apokalipsa 14:1; i
u drugim odlomcima. Svatko može vidjeti kako Gospod nije bio to Jagnje, niti u njemu, već da je ono bilo
reprezentacija Njegove nevinosti. Otud je očigledna pogreška onih koji na osnovu golubice viđene prilikom
Gospodnjeg krštenja, kada se sa neba istovremeno čuo glas koji je rekao, ‘Ovo je Sin Moj ljubljeni’, zaključuju
kako u Trojstvu postoje tri Osobe.
Da Gospod preporađa čovjeka posredstvom vjere i ljubavi prema bližnjemu označavaju ove riječi
Ivana Krstitelja:

‘Ja vas, istina, krstim vodom na pokajanje, ali Onaj Koji za mnom dolazi… će vas krstiti Duhom
Svetim, i sa vatrom.’ Ivan 3:11; Marko 1:8; Luka 3:16.

Krstiti Duhom Svetim i vatrom je preporađati posredstvom Božanske Istine vjere, i pomoću Božanskog
Dobra ljubavi prema bližnjemu. Isto predstavljaju ove Gospodnje riječi:

‘Ako se čovjek ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje.’ Ivan 3:5.

‘Voda’ ovdje, kao i drugdje u Riječi, predstavlja istinu u prirodnom ili vanjskom čovjeku, a ‘duhom’ je
označena istina iz dobra u duhovnom ili unutarnjem čovjeku.

145. Onda, pošto je Gospod sâma Božanska Istina iz Božanskog Dobra, a ovo je sâma Njegova Bit, a pošto
svatko djeluje iz svoje bitì, očigledno je kako Gospod neprestano želi usaditi istinu i dobro, ili vjeru i ljubav
prema bližnjemu, u svakog čovjeka, i da On ne može činiti drugačije. Ovo može biti ilustirano na mnoge
načine, kao putem sljedećih primjera iz svijeta. Svaki čovjek želi i misli, te u onoj mjeri u kojoj to može,
govori i djeluje iz svoje bitì. Na primjer, vjernik razmišlja i namjerava ono što je vjerno; pošten, pravedan,
118
pobožan i religiozan čovjek misli i namjerava ono što je pošteno, pravedno, pobožno i religiozno; a u drugu
ruku, ponosan, lukav, prepreden i lakom čovjek misli i namjerava takve stvari koje su sukladne njegovoj bitì.
Gatalac želi jedino predskazivati, a budala pak brbljati riječi koje su protivne mudrosti; dok jedan anđeo
meditira i prakticira ono što je nebesko, a vrag pak što je pakleno. Isto je sa svim nižim pripadnicima
životinjskog kraljevstva, sa pticom, zvijeri, ribom i insektom sa i bez krila; svaki od njih se poznaje po svojoj
bitì ili prirodi, iz koje i sukladno kojoj svi imaju svoj instinkt. Tako isto u biljnom kraljevstvu; svako stablo,
grm, i biljka se poznaje po svojim plodovima i sjemenu, u kojima je prisutna njezina bît; niti išta može biti
proizvedeno iz nje osim istog i što je njezine vlastite vrste; i naposlijetku, svaka vrsta tla i gline, svaki kamen
bio dragocjen ili običan, i svaki mineral i metal je sortiran u skladu sa njegovom bitì.

(3) BOŽANSKA SILA I DJELOVANJE, NAZNAČENI SLANJEM SVETOG DUHA, KOD


SVEĆENSTVA, POJEDINAČNO GLEDANO, OBUHVAĆAJU PROSVJETLJENJE I PODUKU.

146. Gospodnja djelovanja, nabrojena u prethodnom članku, naime, ponovno formiranje, preporađanje,
obnavljanje, oživljavanje, posvećivanje, opravdavanje, pročišćavanje, opraštanje grijeha, i konačno spasenje,
su ostvareni pomoću upliva od Gospoda i u svećenstvo i laike; i primljeni su od strane onih koji su u
Gospodu, i koji u sebi imaju Gospoda,
Ivan 6:56; 14:20; 15:4, 5.

Svećenstvo, međutim, posebice prima prosvjetljenje i poduku pošto se ovi odnose prema njihovoj službi, i
uvođenje u dužnost ih donosi sa sobom. Oni međutim vjeruju kako su, kada gorljivo propovijedaju,
nadahnuti poput Gospodnjih učenika, na koje je On dahnuo govoreći,

‘Primite Duha Svetog.’ Ivan 20:22. Vidi također Marko 13:11.

Neki čak izjavljuju kako su percipirali upliv. Ali oni trebaju biti jako pažljivi da sebe ne bi uvjerili kako je
gorljivost koja obuzme mnoge kada propovijedaju, Božansko djelovanje u njihovim srcima. Jer slična i čak
vatrenija gorljivost prevladava kod fanatika, kao i u slučaju onih čije doktrine su do krajnje mjere lažne, koji
malo cijene Riječ, i koji obožavaju prirodu umjesto Boga. Oni, također, vjeru i ljubav prema bližnjemu bacaju,
tako reći, u torbu iza svojih leđa; ali kada propovijedaju i naučavaju, oni ju drže ispred sebe, poput
preživajućeg želuca, iz kojeg izvlače i izbljuvaju ono za što znaju kako će služiti kao hrana njihovim
slušateljima.
Gorljivost, sama u sebi, je intenzivna žestina prirodnog čovjeka. Ako je u njoj ljubav prema istini,
onda je poput svete vatre koja je utjecala u Apostole, i u Djelima Apostolskim je opisana na ovaj način:

‘I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici, te siđe po jedan na svakoga od njih. I svi su
bili ispunjeni Duhom Svetim.’ 2:3, 4.

Međutim, ako u njoj leži skrivena ljubav prema neistini, onda je poput vatre zarobljene u drvu, koja plane i
do temelja sagori kuću. Preklinjem vas, koji negirate svetost Riječi i Gospodnje Božanstvo, skinite vreću sa
vaših leđa i otvorite ju, što možete slobodno učiniti u privatnosti vašeg vlastitog doma, i vidjet ćete. Ja znam
kako su oni koji su u Izaiji naznačeni Luciferom, i koji pripadaju Babilonu, kada uđu u crkvu, a još više kada
se popnu na propovijedanoicu, posebice oni koji sebe nazivaju pripadnicima Jezuitskog Reda, odnešeni
gorljivošću koja u slučaju mnogih nastaje iz paklene ljubavi. Oni tako podešavaju svoje glasove da zvuče
strastvenije i uzdišu dublje nego oni kod kojih gorljivost nastaje iz nebeske ljubavi. Vidjet će se kasnije u br.
155 da svećenstva što se tiče postoje i druga dva duhovna djelovanja pored prosvjetljenja i poduke.

147. Crkva, za sada, jedva zna da u svoj ljudskoj volji i razmišljanju, i rezultirajućem djelovanju i govoru,
postoji unutarnje i vanjsko; i da je čovjek od djetinstva naučavan govoriti iz vanjskog, bez obzira koliko puno
unutarnje može biti nesuglasno; odakle nastaje pretvaranje, laskanje, i licemjerje. Posljedično tome, čovjek je
dvojako biće, i jedino oni imaju jedinstvenost uma čiji vanjski razmišlja i govori, želi i djeluje iz unutarnjeg. Ti
su oni koje u Riječi naznačavaju ‘maleni’, kao u Luki 8:15; 11:34; i drugim mjestima, iako su mudriji od onih
dvostrukog karaktera. Da je svaka stvorena stvar dvostrukog i trostrukog karaktera je očigledno iz dijelova
ljudskog tijela, u kojima se svaki živac sastoji od vlakana, a svako vlakno od niti; svaki mišić je sastavljen od
svežnjeva tkiva, a ovi opet od motornih tkiva; i svaka arterija je formirana od ovojnica u trostrukim serijama.
Ista je stvar u ljudskom umu, čija je duhovna organizacija slične prirode; to jest, kao što je rečeno
iznad, ljudski um je podijeljen u tri predjela, najviši, koji je također najunutarniji, i naziva se božanstvenim,
119
srednji duhovni, i najniži prirodni. Umovi svih onih koji negiraju svetost Riječi i Božanstvo Gospoda,
razmišljaju u najnižem predjelu. Međutim, pošto su oni od djetinstva također bili podučeni u duhovnim
stvarima Crkve, koje i dalje zadržavaju, iako ih smatraju inferiornijima od prirodnih stvari, koje su pak
različite vrste naučnog, političkog, i moralnog znanja; a pošto te duhovne stvari ostaju u najnižoj sferi
njihovih umova koja je najbliža govoru, oni govore od njih u crkvama i na skupovima; a, što je prekrasno, oni
sami ne znaju drugo nego da govore i naučavaju iz svog vlastitog iskrenog vjerovanja. Ipak kada su
slobodni, kao u njihovom vlastitom domu, vrata koja zatvaraju unutrašnjosti njihovih umova su otvorena, i
onda se oni ponekad smiju tim stvarima koje su javno propovijedali, govoreći u srcu da je teologija ništa
drugo nego prikladna zamka za hvatanje golubica.

148. Unutarnje i vanjsko takvih osoba se mogu usporediti sa otrovom uvaljanim u šećer; ili divljim tikvicama
koje su sinovi proroka sakupili i bacilli u čorbu; i dok su ju jeli uzvikivali su: ‘U čorbi je smrt.’ 2 Kraljevi 4:38-
43. Oni se također mogu usporediti sa zvijeri koja izlazi iz mora,

‘i ima dva roga kao jagnje, a govori poput zmaja.’ Apokalipsa 13:11.

Tâ zvijer se kasnije naziva lažnim prorokom. Oni su poput pljačkaša u gradu u kojem borave dobri građani; i
onda djeluju moralno i govore razumno; ali pri povratku u šumu oni su opet divlje zvijeri. Oni su također
poput gusara koji su ljudi kada su na kopnu, ali okrutni monstrumi na moru. Bilo da paradiraju kopnom ili
vrludaju gradom oni su poput pantera obučenih u ovčje kože, ili poput majmuna obučenih u ljudsku odjeću,
koji preko svojih vlastitih lica nose maske koje reprezentiraju ljudsko lice. Oni se također mogu usporediti sa
kurtizanom koja sebe pomaže sa miomirisom, našminka svoje lice i oblači se u bijelu svilu izvezenu sa
cvijećem; ali kada se vrati svojoj kući, onda, nenakićena, inficira svoje ljubavnike svojom vlastitom bolešću.
Da je takav stvarni karakter onih koji u svojim srcima negiraju svetost Riječi i Gospodnje Božanstvo mi je bilo
dozvoljeno doznati posredstvom dugogodišnjih iskustava u duhovnom svijetu. Jer tamo svi najprije moraju
ostati u svojim vanjštinama, ali nakon toga, prilikom otklanjanja ovih, oni su dovedeni u njihovo unutarnje
stanje, i onda je komedija njihovih života okrenuta u tragediju.

(4) GOSPOD ČINI OVE SILE DJELOTVORNIMA U ONIMA KOJI VJERUJU U NJEGA.

149. Gospod ove sile, koje naznačava slanje Svetog Duha, čini djelotvornima u onima koji vjeruju u Njega, to
jest, On ponovno formira, preporađa, obnavlja, oživljava, posvećuje, opravdava, pročišćava od zala, i
konačno ih spašava, kao što je očigledno iz svih onih odlomaka u Riječi koji su navedeni u br. 107, koji
dokazuju kako spasenje i vječni život imaju oni koji vjeruju u Gospoda. Štoviše, očigledno je iz ovog
odlomka:

‘Isus reče: Onaj koji vjeruje u Mene kao što reče Sveto Pismo, rijeke će žive vode poteći iz
njegovog trbuha. Ali to On reče o Duhu, kojega su imali primiti oni što vjeruju u Njega.’
Ivan 7:38, 39:

i također iz ovog:

‘Isusovo svjedočanstvo je duh proroštva.’ Apokalipsa 19:10.

‘Duhom proroštva’ je naznačena istina doktrine izvedena iz Riječi; ‘proroštvo’ ne predstavlja ništa drugo
nego doktrinu, dok ‘prorokovati’ znači naučavati doktrinu; a ‘svjedočanstvom Isusovim’ je naznačeno
priznavanje iz vjere u Njega. Isto naznačava ‘Njegovo svjedočanstvo’ kada je rečeno:

‘da su anđeli Mihaela pobijedili zmaja krvlju Jaganjčevom i Riječju Njegovog svjedočanstva… i
zmaj ode pa zarati s ostatkom njezina sjemena, koji čuvaju Božje zapovijedi, i drže svjedočanstvo
Isusovo.’ Apokalipsa 12:11, 17.

150. Oni koji vjeruju u Gospoda Isusa Krista će primiti ove duhovne vrline, pošto je On Osobno spasenje i
vječni život. On je spasenje pošto je On Spasitelj, što predstavlja Njegovo ime, Isus; i vječni život, pošto vječni
život imaju oni u kojima je On i koji su u Njemu; On se stoga također naziva ‘vječni život’ u 1 Ivanovoj 5:20.
Sada, pošto je On spasenje i vječni život, slijedi kako je On sve čime se postiže spasenje i vječni život;
posljedično tome On je sve od ponovnog formiranja, preporađanja, obnavljanja, oživljavanja,
120
posvećivanja, opravdavanja, pročišćavanja od zala, i konačno spasenja. Gospod te sile čini djelotvornima u
svakom čovjeku, to jest, On ih nastoji dodijeliti; i kada čovjek sebe prilagodi i pripremi za njihovo primanje,
On ih zaista dodjeljuje. Sâma aktivna sila prilagođavanja i pripremanja je također Gospodnja; no ako ih
čovjek ne primi sa pripravnim duhom, Gospod te sile ne može dodijeliti, iako On u to ulaže neprestano
nastojanje.

151. Vjerovati u Gospoda nije jedino priznati Ga već također vršiti Njegove zapovijedi; jer jedino Ga priznati
to pripada samo mislima od određene mjere razumijevanja; dok je ispunjavanje Njegovih zapovijedi također
stvar priznavanja, ali od volje. Čovjekov um se sastoji od razumijevanja i volje, i pripada razumijevanju
razmišljati a volji djelovati. Prema tome, kada čovjek priznaje Gospoda jedino iz misli svoga razumijevanja,
on prilazi Gospodu jedino sa polovicom svoga uma; ali kada vrši Njegove zapovijedi, on Mu prilazi sa
cijelim svojim umom, i to znači vjerovati. Inače čovjek može podijeliti svoje srce, i njegov površinski dio
prisiliti težiti nagore, dok se njegovo tijelo kreće prema dolje, pa on tako, poput orla, leti između neba i pakla.
On međutim ne slijedi svoj prema gore upiljen pogled, već užitak svoga tijela, a pošto je ovaj u paklu, on leti
onamo, gdje se prepušta užicima svog tijela, kuša demonsko novo vino i prisvaja izgled anđela svjetla. Oni
koji priznaju Gospoda, a ipak ne vrše Njegove zapovijedi, nakon smrti postaju takve sotone.

152. U prethodnom članku je bilo ukazano kako su čovjekovo spasenje i vječni život prvi i posljednji ciljevi
koje Gospod ima u vidu; i pošto ovi u sebi sadrže posredne ciljeve, slijedi kako već spomenute duhovne sile
istovremeno postoje u Gospodu, kao i u čovjeku od Gospoda. One se, međutim, pojavljuju uzastopno, pošto
ljudski um raste poput tijela, ovo potonje u stasu, ali prethodni u mudrosti. Um je na taj način uzdignut iz
jednog predjela u drugi, iz prirodnog do duhovnog, i od ovog do božanstvenog. U božanstvenom predjelu
čovjek posjeduje mudrost, u duhovnom posjeduje razumijevanje, a u prirodnom znanje; ali ovo uzdignuće
uma se ostvaruje jedino postepeno, kako čovjek stječe istine i ujedinjuje ih sa dobrom. Slučaj je isti kao kada
čovjek gradi kuću. On najprije nabavlja materijale za nju, poput cigli, crijepova, greda i krovnih greda. On
zatim postavlja temelj, podiže zidove, razdjeljuje sobe, postavlja vrata na njihova mjesta, stavlja prozore na
zidove, i konstruira stepenice s jednog kata na drugi. Sve ove stvari su istovremeno prisutne u zadanom cilju,
naime, udobnom i lijepom prebivalištu, koje graditelj predviđa i za njega priskrbljuje. Isto je sa crkvom; kada
je u izgradnji, sve bitne stvari za njezinu konstrukciju su prisutne u zadanom cilju, naime, obožavanju Boga; i
tako je i sa svim drugim stvarima, kao što su vrtovi, njive, službe i zaposlenja – krajnji cilj koji se ima u vidu
osigurava za sebe sredstva nužna za njegovo ostvarenje.

(5) GOSPOD DJELUJE IZ SEBE OD OCA, A NE OBRNUTO.

153. Djelovanje ovdje naznačava isto što i slanje Svetog Duha, pošto su već spomenuta djelovanja, Gospodnja
djelovanja. Ona su općenito, ponovno formiranje, preporađanje, obnavljanje, oživljavanje, posvećivanje,
opravdavanje, pročišćavanje od zala, opraštanje grijeha i spašavanje, koja su u današnje vrijeme pripisana
Svetom Duhu kao zasebnom Bogu. Da su ova djelovanja Gospodnja od Oca, a ne obrnuto, će najprije biti
potvrđeno iz Riječi, a onda ilustirano razumnim promišljanjima. To je potvrđeno iz Riječi putem sljedećih
odlomaka:

‘Ali kada dođe Utješitelj, koga ću vam poslati od Oca - Duh Istine koji od Oca izlazi - On će
svjedočiti o Meni.’ Ivan 15:26.

‘Ako ne odem, Utješitelj neće doći k vama; ako pak odem, poslat ću Ga k vama.’ 16:7

‘Utješitelj, Duh istine neće govoriti Sam od Sebe… On će primiti od Mojega i ukazati vama. Sve
što ima Otac, Moje je… zbog toga vam rekoh: od Mojega će uzeti i - ukazati vama." 16:13-15.

‘Sveti Duh još nije bio, pošto Isus još nije bio proslavljen.’ 7:39.

‘Isus je dahnuo na učenike, i rekao: Primite Svetog Duha.’ 20:22.

‘Što god zatražite u Moje ime, učinit ću, da se Otac može proslaviti u Sinu. Ako išta zatražite u
Moje ime, učinit ću.’ 14:13, 14.

121
[2] Iz ovih odlomaka je jasno kako Gospod šalje Svetog Duha, to jest, kako je On taj koji sprovodi ova
djelovanja koja se u današnje vrijeme pripisuju Svetom Duhu kao zasebnom Bogu; jer On je rekao kako će
poslati Svetog Duha od Oca; i 'On će vam Ga poslati'. Da Gospod šalje Svetog Duha je također jasno iz izjava
'Sveti Duh još nije bio, pošto Isus još nije bio proslavljen'; da je nakon Svoga proslavljivanja 'On dahnuo na
Svoje učenike, i rekao: 'Primite Svetog Duha''; da je također rekao: 'Štogod tražite u Moje ime, to ću učiniti'; i
da će 'Utješitelj od Njega primiti ono što će objaviti.' Utješitelj je isto što i Sveti Duh, kao što se može vidjeti iz
Ivana 14:26. Bog Otac ne čini ove vrline djelotvornima od Sebe kroz Sina, već Sin Sam od Oca, kao što je
očigledno iz sljedećeg:

'Boga nitko nikada nije vidio: Jedinorođeni Sin, koji je u krilu Očevu, On Ga je obznanio.’
Ivan 1:18;

i na drugom mjestu:

‘Vi niste nikad čuli niti Očev glas, niti ste vidjeli Njegova lika.’ 5:37.

Sukladno tome iz ovih izjava slijedi kako Bog Otac operira u i po Sinu, ali ne kroz Njega, dok Gospod djeluje
iz Sebe od Svoga Oca; jer On kaže;

‘Sve Očeve stvari su Moje.’ Ivan 16:15;

‘Otac je sve stvari predao u ruke Sinu.’ 3:35;

također:

‘Kao što Otac ima život u Sebi, tako je dao Sinu da ima život u Sebi.’ 5:26.

i dalje:

‘Riječi koje vam govorim, su duh i život.’ 6:63.

Gospod kaže kako Duh istine izlazi od Oca (Ivan 15:26) pošto izlazi od Boga Oca u Sina, i iz Sina od Oca.
Stoga On također kaže:

‘U taj dan ćete znati da je Otac u Meni… I da Sam Ja u svom Ocu, i vi u Meni, i Ja u vama.’
Ivan 14:11, 20.

Iz ovih jednostavnih Gospodnjih izjava se sasvim jasno očituje zabluda Kršćanskog svijeta, naime da Bog
Otac čovjeku šalje Svetog Duha; i također zabluda Grčke Crkve kako Bog Otac neposredno šalje Svetog
Duha. Ova istina, da ga Gospod šalje iz Sebe od Boga Oca, a ne obrnuto, je sa neba; i anđeli ju nazivaju
tajnom, pošto nikad do sada nije bila objavljena svijetu.

154. Ovo nadalje može biti ilustrirano uz pomoć sljedećih racionalnih promišljanja. Vrlo dobro je poznato
kako su Apostoli, nakon što su od Gospoda primili dar Svetog Duha, propovijedali Evanđelje većim dijelom
svijeta, i objavljivali ga i oralno i putem zapisa; a ovo su oni činili sami od Gospoda. Petar je naučavao i pisao
na jedan način, Jakov na drugi, Ivan na treći, a Pavle opet na četvrti, svaki u skladu sa svojom osobitom
inteligencijom. Gospod ih je svih ispunio sa Svojim Duhom, od kojeg je svaki uzeo udio u skladu sa
karakterom svoje vlastite percepcije, i primjenjivao ga u skladu sa svojom sposobnošću. Svi anđeli na nebu su
ispunjeni sa Gospodom, pošto su oni u Gospodu i Gospod je u njima; ali usprkos tome svaki govori i djeluje
sukladno stanju svoga vlastitog uma, neki priprosto, neki mudro, tako sa beskrajnom raznolikošću; a ipak
svaki govori (i djeluje) sam od Gospoda.
[2] Isto je sa svakim svećenikom u Crkvi, bio on u istini ili u neistini. Svaki ima svoj vlastiti način
izražavanja i svoju vlastitu inteligenciju, i svaki govori iz svog vlastitog uma, to jest, iz duha kojeg posjeduje
kao svog vlastitog. Uzmite na primjer slučaj Protestanata, bilo Evanđelista ili Reformiranih. Nakon što su bili
podučeni u dogmama koje su naučavali Luther, Melanchthon, ili Calvin, ovi lideri ili njihove dogme ne
govore, iz sebe, kroz učenike, već učenici govore, iz sebe, od njihovih lidera i njihovih dogmi. Svaka dogma
se, štoviše, može rastumačiti na tisuću različitih načina; jer svaka je poput roga izobilja, iz kojeg svatko uzima
ono što pogoduje i odgovara njegovoj vlastitoj genijalnosti, i onda to objašnjava u skladu sa svojim vlastitim
122
osebujnim talentom.

[3] Ovo također može biti ilustrirano akcijom srca u i pomoću pluća, i reakcijom samih pluća od srca.
Ove su dvije različite, pa ipak međusobno ujedinjene akcije, jer pluća dišu sama od srca, ali ne srce kroz
pluća; jer ako bi se to dogodilo, akcija njih obadvoje bi prestala. Isto je sa akcijom srca u i pomoću unutarnjih
organa cijelog tijela; srce tjera naprijed krv u svim pravcima, ali organi izvlače iz nje, svaki svoj dio u skladu
sa primjenom koju vrši, i u skladu sa kojom funkcionira, tako je akcija svakog od njih različita.
[4] Isto se također može ilustrirati putem sljedećih razmatranja. Zlo dobiveno od roditelja, koje se naziva
nasljednim zlom, djeluje u i po čovjeku; isto tako i dobro od Gospoda, potonje od gore ili iznutra, prijašnje od
ispod ili izvani. Ako bi zlo djelovalo kroz čovjeka, on ne bi bio sposoban za ponovno formiranje, niti bi bio
predmetom krivice; a isto tako, ako bi dobro od Gospoda djelovalo kroz čovjeka, on ne bi bio sposoban za
ponovno formiranje; ali kako svako od njih ovisi o čovjekovom slobodnom izboru, on postaje kriv kada
djeluje sam od zla, a bez krivnje kada djeluje sam od dobra. Sada, pošto je zlo od vraga, a dobro je od
Gospoda, on postaje kriv ako djeluje od vraga, a bez krivnje ako djeluje od Gospoda. Zbog ovog slobodnog
izbora, kojeg ima svaki čovjek, nastaje mogućnost njegovog ponovnog formiranja.
[5] Isto je sa cijelim unutarnjim i vanjskim u čovjeku. Ovi su savršeno zasebni, ali ipak obostrano
ujedinjeni; unutarnje djeluje u i pomoću vanjskog, ali ne kroz njega, budući da unutarnje uključuje nebrojene
stvari iz kojih vanjsko odabire samo one koje poslužuju njegovim ciljevima. Jer u unutarnjem čovjeku, pod
kojim se misli na njegov voljni i perceptibilni um, postoje ogromne zbirke ideja, i ako bi ove pritjecale u
govor, bilo bi to kao otpuhivanje kroz nozdrve. Untrašnje se, iz sveobuhvatne prirode onog što uključuje,
može usporediti sa oceanom, ili sa cvjetnom gredicom, ili sa vrtom, iz kojeg vanjsko odabire ono što je
prikladno njegovoj svrsi. Gospodnja Riječ je poput oceana, cvjetnih gredica ili vrta; i kada je u bilo kojem
stupnju potpunosti prisutna u čovjekovoj unutrašnjosti, on onda govori i djeluje samostalno od Riječi, a ne
Riječ kroz njega. Isto je sa Gospodom pošto je On Osobno Riječ; to jest, Božanska Istina i u tom pogledu
Božansko Dobro. Gospod djeluje Sam iz Sebe, ili od Riječi, u i po čovjeku, ali ne kroz njega, pošto čovjek, u
slobodi, djeluje i govori od Gospoda kada to čini od Riječi.
[6] Ovo međutim može biti bolje ilustrirano uzajamnim općenjem između duše i tijela. Ovo dvoje su
savršeno zasebni, ali su obostrano ujedinjeni; duša djeluje u i po tijelu; ali ne kroz njega, dok tjelo djeluje
samostalno od duše. Duša ne djeluje kroz tijelo, pošto se oni ne savjetuju i međusobno odlučuju. Duša ne
zapovijeda ili zahtjeva od tijela da čini to ili to, da kaže ovo ili ono; niti tijelo zahtjeva ili preklinje dušu da
bilo što dâ ili priskrbi, jer sve što pripada duši također pripada tijelu, uzajamno i obostrano. Ovo je slučaj sa
Gospodnjim Božanskim i Ljudskim; jer Božansko Oca je duša Njegovog Ljudskog, a Ljudsko je Njegovo
tijelo; a Ljudsko ne traži od Svojeg Božanskog kazati što će reći ili učiniti. Prema tome Gospod kaže:

‘U onaj dan tražit ćete u Moje ime; a ne kažem vam da ću Ja moliti Oca za vas; jer sam vas Otac
ljubi, jer vi ste Mene ljubili.’ Ivan 16:26, 27.

‘U onaj dan’ je nakon proslavljivanja, to jest, nakon savršene i potpune unije sa Ocem. Ovo je jedna unutarnja
istina otkrivena od strane sâmog Gospoda onima koji će formirati Njegovu Novu Crkvu.

155. Bilo je ukazano iznad u trećem članku da se Božanska Vrlina, koju naznačava djelovanje Svetog Duha, u
slučaju svećenstva pojedinačno sastoji od prosvjetljenja i poduke; ali kao dodatak ovima dvjema postoje dva
posredna djelovanja, naime, percepcija i naklonost. Kod svećenstva, prema tome, postoje ova četiri koja
slijede po redu, prosvjetljenje, percepcija, naklonost i poduka. Prosvjetljenje je od Gospoda. Čovjek ima
percepciju u skladu sa stanjem uma formiranog u njemu putem doktrinalnih učenja. Ako su ova istinita,
njegova percepcija postaje čista od svjetla koje ga prosvjetljuje; ali ako su ona lažna, njegova percepcija
postaje zamračena, iako se može učiniti da izgleda kako je svijetla, putem potvrđivanja tih učenja. Ova
svjetlost, međutim, nastaje od svjetla slijepe zaluđenosti, koja prosto prirodnom vidu daje privid jasnoće.
Naklonost u drugu ruku nastaje iz osjećaja ljubavi volje, i rezultat je užitaka te ljubavi. Ako je taj užitak u
ljubavi prema zlu i posljedičnoj neistini, on budi gorljivost koja je unutarnje razjarena, gruba, zažarena,
goruća, i koja je iznutra gnjev, jarost i okrutnost. Ako je, međutim, užitak u onome što je dobro i njegovoj
popratnoj istini, gorljivost je izvani nježna, blaga, gromovita i jarka; a iznutra je dobročinstvo, milost i
milosrđe. Instrukcija slijedi prirodno kao rezultat ovih kao uzročnika. Tako je prosvjetljenje, koje dolazi od
Gospoda, promijenjeno u različite oblike svjetla i topline u svakom pojedincu, u skladu sa stanjem njegovog
uma.

123
(6) ČOVJEKOV DUH JE NJEGOV UM, I ŠTOGOD IZ NJEGA PROIZLAZI.

156. Čovjekov duh, u striktnom smislu tog izraza, jednostavno označava njegov um, jer to je ono što živi
nakon smrti i tada se naziva duhom; ako dobar, anđeoskim duhom, a kasnije anđelom; ali ako zao,
sotonskim duhom, a kasnije sotonom. Um svakog čovjeka je unutarnji, ili stvarni čovjek, i nalazi se unutar
vanjskog čovjeka, koji sačinjava njegovo tijelo; prema tome, kada je tijelo odloženo prilikom smrti, unutarnji
čovjek je u potpunoj ljudskoj formi. Tako da su u zabludi oni koji misle kako se čovjekov um nalazi jedino u
njegovoj glavi. On je tamo jedino u svojim počecima iz kojih najprije proizlazi sve što čovjek misli iz
razumijevanja i čini iz volje. Štoviše, on počiva u tijelu u derivatima koji su formirani za senzaciju i akciju; a
pošto je unutarnje povezan sa tjelesnim strukturama, on im dodjeljuje senzaciju i gibanje. On također
nadahnjuje određenu percepciju kako tijelo razmišlja i djeluje samo od sebe; ali svaki mudri čovjek zna da je
to neistina. Zatim, pošto čovjekov duh razmišlja iz razumijevanja i djeluje iz volje, i pošto tijelo ne djeluje
samostalno već od duha, slijedi kako čovjekov duh naznačava njegovu inteligenciju i osjećaj njegove ljubavi, i
što god proizlazi i djeluje iz njih. Da čovjekov duh predstavlja takve stvari koje pripadaju njegovom umu, je
očigledno iz mnogih odlomaka u Riječi, koje jedino treba navesti da bi se pokazalo kako je to tako. Što slijedi
je samo nekolicina koji su izdvojeni od mnogih:

'Bezalel je bio ispunjen duhom mudrosti, razumijevanja i znanja.' Izlazak 31:3.

'Nabukodonozor je svjedočio o Danijelu da je u njemu bio izvrstan duh znanja i razumijevanja i


mudrosti.' Danijel 5:12.

'Jošua... je bio pun duha mudrosti.' Ponovljeni Zakon 34:9.

'Načinite sebi novo srce i nov duh.' Ezekijel 18:31.

'Blaženi su siromašni duhom: jer njihovo je kraljevstvo nebesko.' Matej 5:13.

‘Ja prebivam… u pokajničkom i poniznom duhu, da oživim duh poniznih.’ Izaija 57:15.

‘Žrtve Bogu su duh raskajan.’ Psalam 51:17.

‘Dat ću ruho slave mjesto duha utučena.’ Izaija 61:3; i na drugim mjestima.

Da duh također označava one stvari koje se odnose na izopačen i opak um je očigledno iz sljedećih
odlomaka:

‘On reče budalastim prorocima koji slijede svoj vlastiti duh.’ Ezekijel 18:3.

‘Začet ćete pljevu, rodit ćete strm; a duha vašeg što se tiče, proždrijet će vas vatra.’ Izaija 33:11.

‘Ako čovjek hoda u duhu… i laže.’ Mihej 2:11.

‘Naraštaj… čiji duh Bogu nije bio vjeran.’ Psalam 78:8.

‘Duh preljubništva.’ Hošea 5:4; 4:12.

‘Svako srce će se otopiti… i svaki duh će klonuti.’ Ezekijel 21:7.

‘Što ti u duhu dolazi, to se neće zbiti.’ Ezekijel 20:32.

‘I u čijem duhu nema prijevare.’ Psalam 32:2.

‘Faraonov duh je bio uznemiren.’ Postanak 41:8.

‘a također i Nabukodonozorov duh.’ Danijel 2:2.

Iz ovih i mnogih drugih odlomaka se jasno vidi kako duh predstavlja čovjekov um, i što god mu pripada.
124
157. Pošto se pod čovjekovim duhom misli na njegov um, ‘biti u duhu’, fraza koja se ponekad pojavljuje u
Riječi, prema tome naznačava stanje uma odvojenog od tijela; a kako su proroci, dok su bili u tom stanju,
vidjeli takve stvari kakve postoje u duhovnom svijetu, to stanje se naziva ‘Božja vizija’. Njihovo stanje je
onda bilo poput onog u samih duhova i anđela u tom svijetu; a u tom stanju čovjekov duh, poput njegovog
uma s obzirom na vid, može biti prebačen sa jednog na drugo mjesto, dok tijelo ostaje na svom vlastitom
mjestu. U tom stanju se ja sada nalazim u trajanju od dvadeset i šest godina, sa tom razlikom, da sam ja
istovremeno bio i duhu i u tijelu, a jedino ponekad izvan tijela. Ezekijel, Zaharija, Danijel, i Ivan dok je pisao
Knjigu Apokalipse, su bili u tom stanju, kao što je očigledno iz sljedećih odlomaka. Ezekijel kaže:

‘Tada me duh podiže i ponese me u viziji Duha Božjeg k izgnanicima u zemlju kaldejsku. Tako da
je vizija koju gledah iščeznula.’ Ezekijel 11:1, 24.

‘Duh ga je podigao i začuo je iza sebe zemljotres.’ 3:12, 14.

‘Duh ga je podigao između zemlje i neba, i ponio ga k onima u Jeruzalemu, i ugledao je


odvratnosti.’ 8:3, i naknadni stihovi.

‘Ugledao je četiri živa stvorenja, koja su bili kerubi, i sa njima različite stvari.’ 1 i 10.

‘i novu zemlju, i novi hram, i anđela kako ih mjeri.’ 40 i 48.

Da je on onda bio u viziji, i u duhu, vidi se iz 40:2 i 43:5.

[2] Slučaj je bio isti sa Zaharijom, sa kojim je onda bio anđeo, kada je ugledao

'čovjeka kako jaše među mirtama', 1:8, i naknadni stihovi: 'četiri roga', 5:18; i 'čovjeka sa mjeračkim
užetom u ruci', 2:1-5; i naknadni stihovi.

Danijel je bio u sličnom stanju,

'kada je ugledao četiri zvijeri kako izlaze iz mora, i mnoge stvari u odnosu na njih.' 7:1-3;

'i kada je ugledao borbe između ovna i jarca.' 8:1 i naknadni stihovi.

Da je on te stvari vidio u viziji je iskazano u 7:1, 2, 7, 13; 8:2; 10:1, 7, 8.

Anđeo Gabrijel mu se ukazao u viziji, i govorio je sa njime, 9:21.

[3] Ivan je doživio isto kada je pisao Knjigu Apokalipse, jer on kaže kako je,

'u Dan Gospodnji bio u duhu.' Apokalipsa 1:10;

'da je u duhu bio odnešen u pustinju.' 17:3.

'te, u duhu, na veliku i visoku planinu.' 21:10;

da je vidio 'u viziji', 9:17;

i na drugim mjestima kako je 'vidio' što je opisao, poput Sina Čovječjeg sred sedam svijećnjaka, šator, hram,
kovčeg i oltar u nebu; knjigu zapečaćenu sa sedam pečata, i konje koji izlaze iz nje; četiri životinje oko
prijestolja; dvanaest tisuća odabranih iz svakog plemena; Jagnje na Planini Sionskoj; skakavce koji se izdižu
iz bezdana; zmaja i njegov rat sa Mihaelom; ženu kako rađa muško dijete, i njezin bijeg u pustinju pred
zmajem; dvije zvijeri, jednu kako izranja iz mora a drugu iz zemlje; ženu koja sjedi na grimiznoj zvijeri;
zmaja bačenog u more vatre i sumpora; bijelog konja i veliku večeru; silazak Svetog Grada Jeruzalema, čije
kapije, zidove i temelje je opisao: rijeku vode života, i drveće života koje daje plodove svakog mjeseca; i
mnoge druge stvari. Petar, Jakov i Ivan su bili u sličnom stanju kada su ugledali preobraženog Isusa; i Pavle
također, kada je sa neba čuo neizrecive stvari.

125
NADOPUNA.

158. Pošto se u ovom poglavlju obrađivao Sveti Duh, zaslužuje posebnu pažnju činjenica kako se u Riječi
Starog Testamenta nigdje ne spominje Sveti Duh, već jedino Duh Svetosti, i to na tri mjesta, jednom u
Davidu, Psalam 51:11; i dva puta u Izaiji 63:10, 11. U Riječi Novog Testamenta, međutim, i u Evanđelistima i
u Djelima Apostolskim, a također i u njihovim Poslanicama, on se učestalo spominje. Razlog tome je da je
Sveti Duh po prvi postojao kada je Gospod došao u svijet, jer on proizlazi iz Njega od Oca;

'jer Gospod jedini je svet.' Apokalipsa 15:4.

Prema tome je također rečeno od strane anđela Gabrijela majci Mariji:

'Ta Sveta Stvar koju ćeš poroditi.' Luka 1:35;

Zapisano je:

'Sveti Duh još nije bio; pošto Isus još nije bio proslavljen.' Ivan 7:39;

a ipak je rečeno ranije da je Sveti Duh ispunio Elizabetu, Luka 1:41; i Zahariju, Luka 1:67; i također Šimuna,
Luka 2:25. To je zbog toga što su bili ispunjeni Duhom Jehove Oca, koji je bio nazvan Svetim Duhom, poradi
Gospoda koji je već bio u svijetu. Ovo je također razlog zašto nigdje u Riječi Starog Testamenta nije izjavljeno
kako su Proroci govorili od Svetog Duha, već od Jehove; jer svugdje je rečeno, 'Jehova mi reče', 'Dođe mi
Riječ Jehovina', 'Jehova je rekao', 'Jehovina riječ'. Da nitko ne bi sumnjao u ovu stvar, citirat ću jedino iz
Jeremije, gdje se ovi izrazi pojavljuju: Poglavlje 1:4, 7, 11, 12, 13, 14, 19; 2:1-5, 9, 19, 22, 29, 31; 3:1, 6, 10, 12, 14,
16; 4:1, 3, 9, 17, 27; 5:11, 14, 18, 22, 29; 6:6, 9, 12, 15, 16, 21, 22; 7:1, 3, 11, 13, 19, 20, 21; 8:1, 3, 12, 13; 9:3, 6, 9, 12,
13, 17, 22, 23, 24; 10:1, 2, 18; 11:1, 6, 9, 11, 21, 22; 12:14, 17; 13:1, 6, 9, 11-15, 25; 14:1, 10, 14, 15; 15:1, 2, 3, 6, 11,
19, 20; 16:1, 3, 5, 9, 14, 16; 17:5, 19, 20, 21, 24; 18:1, 5, 6, 11, 13; 19:1, 3, 6, 12, 15; 20:4; 21:4, 7, 8, 11, 12; 22:2, 5, 6,
11, (16), 18, 24, 29, 30; 23:2, 5, 7, 12, 15, 24, 29, 31, 38; 24:3, 5, 8; 25:1, 3, 7, 8, 9, 15, 27, 28, 29, 32; 26:1, 2, 18; 27:1,
2, 4, 8, 11, 16, 19, 21, 22; 28:2, 12, 14, 16; 29:4, 8, 9, 16, 20, 21, 25, 30, 31, 32; 30:1-5, 8, 10, 11, 12, 17, 18; 31:1, 2, 7,
10, 15, 16, 17, 23, 27, 28, 31-38; 32:1, 6, 14, 15, 25, 26, 28, 30, 36, 42, (44); 33:1, 2, 4, 10, (11), 12, 13, 17, 19, 20, 23,
25; 34:1, 2, 4, 8, 12, 13, 17, 22; 35:1, 13, 17, 18, 19; 36:1, 6, 27, 29, 30; 37:6, 7, 9; 38:2, 3, 17; 39:15-18; 40:1; 42:7, 9,
15, 18, 19; 43:8, 10; 44:1, 2, 7, 11, 24, 25, 26, 30; 45:1, 2, 5; 46:1, 23, 25, 28; 47:1; 48:1, 8, 12, 30, 35, 38, 40, 43, 44, 47;
49:2, 5, 6, 7, 12, 13, 1, 18, 26, 28, 30, 32, 35, 37, 38, 39; 50:1, 4, 10, 18, 20, 21, 30, 31, 33, 35, 40; 51:25, 33, 36, 39, 52,
58. Ovi odlomci su samo u Jeremiji. Slično je zabilježeno i u svim drugim Prorocima, a ne da je Sveti Duh
govorio, niti da im je Jehova govorio po Svetom Duhu.

MEMORABILIJA.

159. Ovim stvarima ću dodati slijedeću Memorabiliju.


Prvo iskustvo. Jednom, dok sam bio u društvu sa izvjesnim anđelima nebeskim, ugledao sam na
određenoj udaljenosti ispod mene veliki dim, iz kojeg je u razmacima izbijala vatra. Uslijed toga sam rekao
anđelima koji su razgovarali sa mnom kako u tom svijetu samo nekolicina osoba zna kako dim koji se vidi u
paklovima nastaje iz neistina koje su potvrđene rasuđivanjem, a da je vatra bijes što plamti protiv onih koji
podržavaju suprotna mišljenja. Tome sam dodao kako je u tom svijetu, baš kao i u prirodnom gdje živim u
tijelu, malo poznato kako plamen nije ništa drugo nego potpaljen dim. Da je slučaj takav često sam dokazao
putem eksperimenta, tako što bi upaljen prut postavljao u dim koji se podizao iz drva u kućnom ognjištu.
Onda sam ugledao kako se dim pretvara u plamen, a plamenovi su kopirali oblik dima, pošto je svaka čestica
dima postala mala iskrica, koje su se onda zajedno zapalile, kao što se događa sa barutom kada je potpaljen.
Isto je, rekoh, sa ovim dimom kojeg vidimo ispod; on se sastoji od onoliko neistina koliko ima dimnih čestica,
a vatra koja izbija poput plamenova je vatra gorljivosti za tim neistinama.
[2] Anđeli mi onda rekoše: 'Pomolimo se Gospodu da nam dozvoli sići i približiti se tako da možemo
vidjeti koje su neistine koje uzrokuju takav dim i plamen među tamnošnjim duhovima.' To nam je bilo
dozvoljeno, i smjesta se oko nas pojavio stup svjetla koji se protezao dolje do tog mjesta. Onda smo ugledali
četiri grupe duhova koji su naprasito tvrdili kako treba pristupati Bogu Ocu i Njega obožavati, pošto je
nevidljiv, a ne Njegovu Sinu koji je bio rođen u svijetu, pošto je On čovjek i vidljiv. Gledajući uokolo sam
povrh toga ugledao na lijevoj strani određen broj obrazovanog svećenstva, i iza njih neke koji su

126
neobrazovani; a na desnoj strani određeni broj obrazovanih laika, sa nekima iza njih koji su neobrazovani;
dok je između njih i nas zjapio nepremostivi bezdan.
[3] Skrenuli smo našu pažnju na lijevu stranu, gdje se nalazilo svećenstvo, obrazovani i neobrazovani; i
čuli smo kako obrazovani raspravljaju u vezi s Bogom na sljedeći način: ‘Mi znamo iz doktrine naše Crkve,
koja je, u onoj mjeri u kojoj se to tiče Boga, jednoglasno prihvaćena u cijeloj Evropi, kako je Bog Otac Onaj
kome treba pristupati, pošto je nevidljiv, i istovremeno Bogu Sinu i Bogu Svetom Duhu, koji su također
nevidljivi, pošto su oni su-vječni sa Ocem. Mi također znamo kako je Bog Otac stvoritelj svemira, i prema
tome je prisutan u svemiru gdjegod svrnemo naš pogled, i milostivo sluša naše molitve; i, nakon što prihvati
Sinovljevo posredovanje, šalje Svetog Duha, koji izlijeva u naša srca slavu Sinovljeve pravednosti, i
blagoslivlja nas. Mi, koji smo postavljeni za doktore Crkve, smo prema tome, dok smo propovijedali, u našim
grudima osjetili svet utjecaj tog poslanja, i od njegovog prisustva u našim umovima smo onda izdisali našu
privrženost. Mi smo na taj način afektirani pošto sva naša osjetila usmjeravamo prema nevidljivom Bogu,
koji putem duha kojeg šalje ne djeluje jedino u našem intelektualnom viđenju već univerzalno kroz cijeli naš
sistem uma i tijela. Obožavanje vidljivog Boga, ili onog našem umu predstavljenog kao čovjeka, ne bi
proizvelo takve rezultate.’
[4] Na ove riječi su neobrazovani svećenici, koji su stajali odostraga, aplaudirali i rekli: ‘Odakle može
doći svetost nego od Božanstva, koje je nevidljivo i neperceptibilno? Na sam spomen takvog Boga se izraz
našeg lica raširi, a mi se razdragani kao ublažujućom, mirisnom atmosferom, udaramo u grudi. Slučaj je
drugačiji sa vidljivim i perceptibilnim Božanstvom. Kada spomen na njega uđe u naše uši on postaje tek
prirodan a ne Božanski. Iz sličnog razloga Rimokatolici ponavljaju njihove mise na Latinskom, vade iz tajnih
izdubina oltara hostiju, izlažu ju, pripisuju joj određena mistična Božanska svojstva, dok pred njom, kao pred
najdubljom mogućom tajnom, ljudi padaju na koljena, i izdišu dah svetosti.’
[5] Nakon toga sam se okrenuo na desno gdje su stajali obrazovani laici sa neobrazovanima iza njih, i od
obrazovanih sam čuo sljedeće: ‘Mi znamo da su najmudriji od drevnih ljudi obožavali nevidljivog Boga kojeg
su nazivali Jehova; ali nakon ovih, u dobu koje je slijedilo, ljudi su bogove pravili od njihovih umrlih vladara,
među kojima su bili Saturn, Jupiter, Neptun, Pluton, Apolon, i također Minerva, Dijana, Venera, Temis, i
podizali su im hramove, i ukazivali im štovanje kao Božanstvima. Vremenom je ovo obožavanje
degeneriralo, i iz njega je nastalo idolopoklonstvo, sa kojim je na kraju cijeli svijet bio opsjednut. Mi se, prema
tome, potpuno slažemo sa našim svećenicima i starješinama kako su postojale, a postoje i sada, tri Božanske
Osobe od vječnosti, od kojih je svaka Bog; i nama je dovoljno da su nevidljivi.’ Nakon toga su neobrazovani
koji su stajali iza njih dodali: ‘Slažemo se; zar Bog nije Bog, a čovjek čovjek? Mi znamo, međutim, kako bi se
priprosti ljudi, koji podržavaju osjetilnu ideju o Bogu, ako itko bude predlagao kako je Bog čovjek, sa time
složili.’
[6] Nakon ovih riječi su njihove oči bile otvorene, i primjetili su nas pored sebe; i onda su bijesni, pošto
smo ih čuli, zašutjeli. Ali anđeli su, silom koja im je podarena, zatvorili vanjski ili niži nivo njihovih misli
odakle su sada govorili, i otvorili su unutarnji ili viši nivo, i podstaknuli su ih iz ovog govoriti o Bogu; a oni
onda rekoše: ‘Što je Bog? Mi niti smo vidjeli Njegov lik niti čuli Njegov glas. Što je prema tome Bog nego
priroda u njezinim prvim i posljednjim principima? Nju smo vidjeli, pošto je vidljiva pred našim očima, i čuli
smo je, pošto je čujna našim ušima.’ Čuvši ovo raspitali smo se kod njih da li su ikad vidjeli Socinija, koji je
priznavao jedino Boga Oca, ili Ariusa, koji je negirao Božanstvo Gospoda Spasitelja, ili ijednog od njihovih
sljedbenika. Oni odgovoriše kako nisu. ‘Oni su u bezdanu ispod vas’, mi rekosmo; i smjesta su neki od njih
bili sazvani, te priupitani u vezi s Bogom. Oni su odgovarali na sličan način kao i oni koji su upravo govorili,
dodajući: ‘Što je Bog? Mi možemo napraviti onoliko Bogova koliko nam se sviđa.’
[7] Onda smo rekli: ‘Beskorisno je sa vama pričati o Sinu Božjem koji je bio rođen u svijetu, ali ovo ćemo
proglasiti: Da se vjera u vezi s Bogom, vjera u Njega, i vjera od Njega, koja je u prvom i drugom vijeku bila
poput prekrasno obojanog mjehurića u zraku, ne bi, pošto ga nitko nikad nije vidio, raspršila u zrak, svidilo
se Jehovi Bogu sići i prisvojiti Ljudsko, i na taj način Sebe učiniti vidljivim ljudima, i uvjeriti ih da On nije
proizvod razuma već Jastvo, koji je bio, jeste, i biti će iz vječnosti u vječnost; i da Bog (Elohim) nije samo riječ
od tri sloga, već da je On sve u svemu od Alfe do Omege; posljedično tome da je On život i spasenje svih koji
vjeruju u Njega kao vidljivog, a ne onih koji kažu kako vjeruju u nevidljivog Boga. Jer vjerovati, vidjeti, i
znati čini jedno; prema tome je Gospod rekao Filipu:

'Tko Mene vidi i poznaje, vidi i poznaje Oca.'

Na drugom mjestu je izjavio:

'kako je volja Očeva da ljudi trebaju vjerovati u Sina, i da onaj koji vjeruje u Sina ima život vječni,
ali onaj koji ne vjeruje u Sina neće vidjeti života, već gnjev Božji ostaje u njemu.'
127
Ove stvari On kaže u Ivanu 3:15, 16, 36; i 14:6-15.

Čuvši ovo mnogi su u četiri skupine tako plamtjeli bijesom da je iz njihovih nosnica navirao dim i plamen.
Mi smo prema tome otišli, a anđeli su se, nakon što su me ispratili kući, uzdignuli do njihovog vlastitog
neba.

160. Drugo iskustvo. Jednom sam šetao u društvu anđela u svijetu duhova, koji leži između neba i pakla, i u
kojeg svi ljudi ulaze nakon smrti, gdje su dobri pripremani za nebo a opaki za pakao. Razgovarao sam sa
njima o mnogim temama, i rekao da se u svijetu gdje sam živio u tijelu, tijekom noći pojavljuju nebrojene
veće i manje zvijezde, od kojih je svaka sunce, koje u svijet našeg sunca emitiraju jedino njihovo svjetlo; i da
sam pretpostavio, kada sam promatrao kako su zvijezde bile također vidljive njihovom svijetu, da su tamo
bile isto tako nebrojene kao u svijetu gdje sam živio. Anđeli, zadovoljni sa ovom primjedbom, odgovoriše
kako one možda jesu bile tako nebrojene, pošto svaka zajednica u nebu ponekad sjaji kao zvijezda onima koji
su ispod neba. Oni rekoše kako su zajednice na nebu nebrojene, i kako su sve uređene u skladu sa
različitostima osjećaja njihove ljubavi prema dobru, osjećaja koji su u Bogu beskonačni, time su iz Njega
nebrojene. Kako su ove bile predviđene prije stvaranja, pretpostavljam kako je i njihov broj također bio
predviđen, i tako je isti broj zvijezda bio osiguran, to jest, stvoren, u svijetu gdje su ljudi trebali živjeti u
prirodnom, materijalnom tijelu.
[2] Dok smo razgovarali na ovaj način ugledao sam prema sjeveru popločen put prenapučen sa
duhovima tako da je jedva jedvice bilo mjesta da bi se zakoračilo među bilo kojom dvojicom od njih. Rekao
sam anđelima kako sam ranije vidio ovu cestu, sa duhovima koji se kreću po njoj poput satnija jedne vojske;
da sam čuo kako je ovo bila cesta kojom su prolazili svi duhovi prilikom njihovog napuštanja prirodnog
svijeta; i da je bila zakrčena sa tako ogromnim brojem duhova pošto su svakog tjedna mnoge tisuće ljudi
umirale, od kojih su svi, nakon smrti, ulazili u taj svijet. Na ovo su anđeli dodali: 'Ta cesta završava u centru
ovog svijeta gdje se sada nalazimo: a ona tako završava pošto se na strani prema istoku nalaze zajednice koje
su u ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu. Na lijevo prema zapadu su zajednice onih koji su u
protivim ljubavima, dok su naprijed, prema jugu zajednice onih koji nadmašuju druge u inteligenciji; prema
tome svi pri dolasku iz prirodnog svijeta nastavljaju najprije do ove točke. Dok su ovdje oni nastavljaju živjeti
vanjski život u kojem su najzadnje bili u prijašnjem svijetu; ali nakon toga oni postepeno ulaze u njihov
vlastiti unutarnji život, i njihovi karakteri se istražuju. Nakon istraživanja dobri su vođeni do njihovih mjesta
na nebu, a opaki do njihovih u paklu.'
[3] Zaustavili smo se u centru gdje je prenapučen put završavao, i rekli: ‘Ostanimo ovdje određeno
vrijeme i popričajmo sa nekolicinom pridošlica.’ Iz gomile kako se kretala smo odabrali dvanaestoricu, i kako
su svi upravo pristigli iz prirodnog svijeta oni nisu znali drugačije nego da su se i dalje tamo nalazili. Zapitali
smo ih za njihova gledišta u vezi s nebom i paklom, i životom nakon smrti. Odgovarajući na to jedan od njih
reče: ‘Naše svećenstvo je utisnulo u mene vjerovanje kako ćemo živjeti nakon smrti, te da postoje nebo i
pakao. Posljedično tome sam vjerovao kako svi koji žive moralan život idu u nebo, a pošto svi žive moralan
život, da nitko ne ide u pakao; i da je pakao prema tome bajka, izmišljena od strane svećenstva kako bi ljude
spriječili živjeti opakim životom. Što ima veze kako razmišljam o Bogu? Pomisao je samo poput pljeve, ili
poput mjehurića vode koji se rasprsne i nestane?
Drugi pored njega je rekao: ‘Moje vjerovanje je da nebo i pakao postoje, i da Bog vlada nebom, a
paklom vrag: a pošto su oni neprijatelji, i posljedično tome protivni jedno drugome, da jedan naziva zlom
ono što drugi naziva dobrom. Ja također mislim kako moralan čovjek, koji se može pretvarati, i koji može
djelovati tako da učini da zlo izgleda kao dobro i dobro kao zlo, stoji na obje strane. Kakvu razliku
predstavlja da li sam pod jednim gospodarom ili pod drugim, ako je on prema meni ljubazan? Zlo i dobro
jednako pružaju užitak ljudima.’
[4] Treći koji je stajao pored njega je rekao: 'Kakvu prednost mi donosi ako vjerujem u postojanje neba i
pakla? Tko je ikad iz njih došao i opisao ih? Ako bi svaki čovjek živio nakon smrti, zašto se ne bi jedan od
tako velikog mnoštva vratio i izvjestio o činjenicama?'
Četvrti blizu njega reče: 'Ja ću ti reći zašto se nitko nije vratio i izvjestio. Kada je čovjek izdahnuo svoj
duh i umro, on onda postaje prikaza i rasprši se te nestane; ili je kao dah iz usta, koji je samo vjetrić. Kako se
onda takva stvar može vratiti i sa bilo kime govoriti?
Peti je prateći ga rekao: 'Prijatelji moji, počekajte do dana posljednjeg suda, jer onda će se svi vratiti
svojim vlastitim tijelima, i ugledat ćete ih i govoriti sa njima, i svaki će drugome reći što ga je zadesilo.'
[5] Šesti, koji je stajao nasuprot, se nasmijao i rekao: ‘Kako se duh koji je vjetar može vratiti u tijelo koje
su pojeli crvi, ili u kostur kojeg je sunce osušilo i pretvorilo u prašinu? Kako se Egipćanin koji je bio
pretvoren u mumiju, koja je od strane apotekara bila složena sa ekstraktima i emulzijama, napicima i

128
praškovima, može vratiti i dati izvješće? Ako je takvo vaše vjerovanje, onda čekajte do posljednjeg dana; ali
vaše će čekanje, čak do u vječnost, biti uzaludno.’
Nakon toga je sedmi rekao: ‘Da sam vjerovao u nebo i pakao, i posljedično tome u život nakon smrti,
ja bi isto tako vjerovao da ptice i zvijeri također nastavljaju živjeti; jer nisu li neke od njih isto tako moralne i
racionalne poput ljudi? Negira se da zvijeri žive nakon smrti; prema tome ja također negiram da i ljudi žive.
Rasuđivanje je isto u obadva slučaja; jedno slijedi iza drugog, jer što je čovjek nego životinja?’
Osmi je stojeći iza njega istupio naprijed i rekao: ‘Vjerujte ako hoćete kako postoji nebo, ali ja ne
vjerujem kako postoji pakao. Zar Bog nije svemoguć, i sposoban je svakoga spasiti?’
[6] Onda je deveti, dodirujući ovome ruku, rekao: 'Bog nije samo svemoguć, već je također i milostiv, i ne
može poslati nikoga u vječnu vatru; a ako bi se itko tamo našao, On ne može drugačije nego ga od tamo uzeti
i podići.'
Deseti je, dotrčavajući sa svoga mjesta u njihovu sredinu, uzviknuo: 'Ja također ne vjerujem u pakao.
Zar nije Bog poslao Svoga Sina, koji je iskupio i odnio grijehe cijelog svijeta? Kakvu moć ima vrag protiv
toga? A pošto on nema moći, što se onda naznačava sa paklom?'
Jedanaesti, koji je bio svećenik, se kad je čuo ovo ražestio, i reče: 'Zar ne znate kako su spašeni oni koji
su primili vjeru u koju je upisana Kristova zasluga, i da oni koje je Bog odabrao primaju tu vjeru?
Predodređenje je u skladu sa voljom Svemogućeg, a Njegova prosudba određuje tko je nje vrijedan. Tko
može prevagnuti protiv ovih Božanskih povlastica?'
Dvanaesti, koji je bio političar, je šutio; ali kako su bili prisiljeni ukratko izložiti odgovore, reče: 'Ja
neću izraziti pozitivno mišljenje o nebu i paklu, i životu nakon smrti, jer o njima nitko ništa ne zna. Usprkos
tome vi trebate dozvoliti svećenstvu, bez da ih zloupotrijebite, propovijedati takve stvari; jer na taj način se
umovi običnih ljudi drže zavezanima uz zakone i vladare nevidljivim okovima. O tome ovisi javno dobro.'
[7] Bili smo zaprepašteni čuti takva mišljenja, i rekli smo jedni drugima: 'Iako se ovi nazivaju Kršćanima,
oni nisu ljudi; a nisu niti zvijeri, već su ljudi-zvijeri.' Međutim, kako bi ih probudili iz njihovog sna, rekosmo:
'Postoji nebo, i pakao, i život nakon smrti. Vi ćete u to biti uvjereni čim raspršimo vaše neznanje u vezi sa
stanjem života u kojem se sada nalazite. Jer prvih dana nakon smrti svatko umišlja kako i dalje živi u istom
svijetu u kojem je bio ranije, prošlost izgleda kao san: i kada se čovjek probudi, njemu izgleda kako se nalazi
tamo gdje je ranije živio. Tako je i sa vama danas; prema tome vi ste govorili baš kao što ste razmišljali u
prijašnjem svijetu.' Kako je njihovo neznanje bilo raspršeno od strane anđela oni su vidjeli kako su sada bili u
drugom svijetu među osobama koje nisu poznavali, i povikali su: 'Gdje se nalazimo?' Na što smo mi
odgovorili: 'Vi više niste u prirodnom svijetu, već ste sada u duhovnom svijetu, a mi smo anđeli.' Zatim oni,
nakon što su se sasvim razbudili, rekoše: 'Ako ste vi anđeli, ukažite nam nebo.' Mi smo međutim odgovorili:
'Ostanite ovdje kratko vrijeme, i vratit ćemo se.' Vraćajući se pola sata kasnije ugledali smo ih kako nas
čekaju, i rekosmo: 'Slijedite nas u nebo.' Slijedili su nas i zajedno smo se popeli. Kako smo se mi nalazili sa
njima, čuvari su otvorili kapije i primili nas. Onda smo zapitali one koji su primali novopridošle na vratima
da bi ih ispitali. Oni su ih okrenuli i ugledali kako su stražnji djelovi njihovih glava bili poprilično ulubljeni; i
rekoše: 'Napustite ovo mjesto, jer užitak vaše ljubavi je činiti zlo, vi nemate povezanost sa nebom; pošto ste u
vašim srcima negirali Boga i prezirali religiju.' Nakon toga smo im rekli: 'Ne odgađajte, jer inače ćete biti
izbačeni. Tako su oni požurili dolje i otišli.
[8] Na našem putu kući smo razgovarali o razlogu zašto su u duhovnom svijetu stražnji dijelovi glave
ulubljeni kod onih čiji užitak je činiti zlo. Ja sam rekako kako je razlog bio ovaj: čovjek ima dva mozga, jedan
na stražnjem dijelu glave, koji se naziva mali mozak (cerebellum), i drugi sprijeda, koji se naziva mozak
(cerebrum). U malom mozgu počiva ljubav volje, a u mozgu misao razumijevanja: a kada misao
razumijevanja ne vodi ljubav čovjekove volje, unutarnji dijelovi malog mozga, koju su u sebi nebeski,
kolapsiraju, čega je rezultat ulubljenost.

161. Treće iskustvo. Jednom sam u sjevernom predjelu duhovnog svijeta začuo buku nalik meljavi mlina.
Najprije sam se čudio što bi to moglo biti, ali sam se prisjetio kako mlin, i meljava, predstavljaju pretraživanje
Riječi u potrazi za onim što poslužuje doktrini. Pristupio sam stoga mjestu odakle se čuo zvuk, no kada sam
se približio, on je prestao. Onda sam zapazio dvoranu sa kupolastim krovom koja se izdizala iznad zemlje, u
koju je ulaz bio kroz pećinu. Vidjevši ovo sišao sam i ušao. U sobi sam ugledao jednog starog čovjeka kako
sjedi pored svojih knjiga i drži ispred sebe Riječ te prekapa po njoj tražeći potvrde za svoju doktrinu. Oko
njega su ležali mali komadići papira na kojima je zapisivao odlomke koji su posluživali njegovoj svrsi. U
susjednoj sobi su bili prepisivači koji su sakupljali papiriće i prebacivali ono što je bilo na njima na veći papir.
Najprije sam ga ispitivao u vezi s knjigama koje su se nalazile oko njega. Odgovorio je kako su se sve one
bavile opravdavajućom vjerom, one iz Švedske i Danske su duboko zalazile u tu temu, one iz Njemačke još
dublje, one iz Velike Britanije još dublje, a one iz Nizozemske najdublje od svih. Dodao je da iako se one
razlikuju u različitim točkama ipak se sve slažu oko predmeta u vezi s Opravdavanjem i Spasenjem
129
jedino vjerom. On je onda rekao kako je u tom trenutku bio prikupljao odlomke iz Riječi o ovom prvom
principu opravdavajuće vjere: ‘Bog Otac je prestao ukazivati Svoju milost čovječanstvu na račun njihovih
pokvarenosti. Prema tome, da bi ostvario spasenje ljudi pojavila se Božanska nužnost da zadovoljenje,
pomirenje, ublaživanje, i posredovanje bude učinjeno od strane nekog tko bi na sebe uzeo osudu koju
zahtjeva pravda; a ovo nije moglo biti učinjeno osim od strane Njegovog jedinog Sina. Nakon što je to bilo
ostvareno put pristupa prema Ocu je bio otvoren poradi Sina; jer mi kažemo, ‘Oče, smiluj nam se poradi Sina
Svog.’’ On je nastavio: ‘Ja sam odavno vidio kako je ovo u skladu s razumom i Svetim Pismom, jer kako bi se
drugačije moglo pristupiti Bogu Ocu osim putem vjere u zaslugu Njegovog Sina?’
[2] Dok sam ovo slušao bio sam zaprepašten čuti ga kako govori da je to bilo u skladu sa razumom i
također Svetim Pismom, dok je pak, kako sam mu jasno rekao, to protivno i jednom i drugom.
Onda je on, u uzbuđenju svoje gorljivosti, odgovorio: 'Kako to možeš reći?' Stoga sam mu objasnio
sebe govoreći: 'Zar nije protivno razumu pretpostaviti kako je Bog Otac prestao biti milostiv prema
čovječanstvu, i da ih je osudio i izopćio? Zar nije Božanska milost obilježje Božanske Biti? Obustaviti milost
bi, prema tome, bilo razići se od Božanske Biti, a to bi značilo da On više ne bi bio Bog? Zar je Bogu moguće
otuđiti se od Sebe Samog? Vjeruj mi, kao što je milost na Božjoj strani beskonačna, također je i vječna. Na
čovjekovoj strani se ona može izgubiti, ako ju on ne prihvati; ali ako bi milost napustila Boga, cijelo nebo i
također cijelo čovječanstvo bi bili uništeni. Prema tome, milost u Boga traje vječno, ne samo prema anđelima i
ljudima, već čak i prema vragovima u paklu. Pošto je ovo onda u skladu sa razumom, zašto kažeš kako je
jedini pristup do Boga Oca kroz vjeru u zaslugu Sina, kada ipak postoji neprestan pristup kroz milost?
[3] Štoviše, zašto kažeš pristup Bogu Ocu zbog Sina, a ne kroz Sina? Zar nije Sin Posrednik i Spasitelj?
Zašto onda ne pristupaš Njemu koji je Posrednik i Spasitelj? Zar On nije Bog i Čovjek? Tko na zemlji pristupa
direktno Cezaru, kralju, ili princu? Zar ne bi bio potreban jedan da osigura pristup i uvede ga? Zar ne znaš
kako je Gospod došao na svijet da bi nas mogao uvesti k Ocu, i da do Njega nema pristupa osim kroz
Gospoda, pristup koji je neprestan ako direktno pristupaš Gospodu Osobno, pošto je On u Ocu, i Otac u
Njemu? Pretražuj sada Pisma, i vidjet ćeš da je to u skladu sa njima; i da je tvoj put do Oca njima protivan baš
kao što je protivan razumu. Ja ti nadalje govorim da je uobraženost penjati se do Boga Oca a ne pristupati
kroz Njega koji je u njedrima Očevim, i koji je jedini sa Njime. Zar nisi čitao Ivana 14:6?’ Kada je starac ovo
čuo tako je pobijesnio da je skočio sa svoje stolice, i pozvao svoje prepisivače da me izbace. No kako sam već
i sam odmah izlazio on je za mnom bacio prvu Knjigu koju je dohvatio: i ta knjiga je bila Riječ.

162. Četvrto iskustvo. Među izvjesnim duhovima je nastala prepirka oko toga da li čovjek može vidjeti ijednu
teološku istinu doktrine u Riječi osim od Gospoda. Generalno su se svi složili kako ne može osim od Boga,
pošto, ‘Čovjek ne može primiti ništa što mu nije dano sa neba.’ Ivan 3:27; Nakon toga se podiglo pitanje da li
je to moguće bez da se direktno pristupa Gospodu. U jednu ruku se urgiralo da Gospodu treba pristupati
direktno, pošto je On Riječ; a u drugu je bilo rečeno da se istinska doktrina može vidjeti kada se Bogu Ocu
pristupa direktno. Rasprava je prema tome za svoju glavnu temu imala ovo, da li Kršćanin može pristupati
Bogu Ocu direktno, i tako mimoići Gospoda, ili zar to nije drskost i uobraženost, nedostojno i nesmotreno,
pošto Gospod kaže, kako nitko ne dolazi k Ocu osim kroz Njega. Ivan 14:6. Oni su međutim ostavili ovu
točku i onda je bilo proglašeno kako čovjek može vidjeti istinitu doktrinu iz Riječi putem svjetla (lumen)
njegove vlastite inteligencije; ali ovo je bilo odbačeno. Onda je bilo urgirano da takvu istinu mogu ugledati
oni koji se mole Bogu Ocu. Nakon toga im je bio pročitan dio Riječi, i oni su na njihovim koljenima molili
Boga Oca da ih prosvjetli; i izjavili su što je u odlomku koji im je bio pročitan bila istina; ali ono što su rekli je
bila neistina. Ovo je bilo ponovljeno nekoliko puta sve dok se nisu umorili, i konačno su priznali svoju
nesposobnost pri razlučivanju istine. U drugu ruku oni koji su Gospodu pristupali direktno su vidjeli istinu, i
objelodanili je njima.
[2] Kada je ova prepirka tako bila završena, iz bezdana su se izdigli određeni duhovi koji su najprije
izgledali poput skakavaca, a poslije poput patuljaka. U svijetu su oni molili Bogu Ocu i sebe potvrdili u
doktrini o opravdavanju samo putem vjere, i bili su takvi kakve opisuje Apokalipsa 9:1-11. Oni su tvrdili
kako su vidjeli na jasnom svjetlu, a također i iz Riječi, da je čovjek opravdan jedino vjerom bez djela Zakona.
Kad su bili zapitani kojom vjerom, odgovorili su: ‘Vjerom u Boga Oca.’ Nakon preispitivanja im je međutim
bilo rečeno sa neba kako nisu razumjeli ni jednu jedinu doktrinalnu istinu iz Riječi. Kada su inzistirali na
tome kako jesu vidjeli njihove istine na svjetlu, bilo im je rečeno kako su ih vidjeli na obmanjujućem svjetlu.
‘Što je obmanjujuće svjetlo?’ zapitali su, i bili su obaviješteni kako je to svjetlo koje nastaje iz potvrđivanja
neistine, i korespondira sa svjetlom sova i šišmiša, kojima je tama svjetlo a svjetlo tama.
[3] Dokaz ovome je bila činjenica da su oni, kada su gledali gore prema nebu gdje je sâmo Svjetlo, vidjeli
tamu, a kada su gledali dolje prema bezdanu, odakle su došli, vidjeli su svjetlo. Uzrujani ovim dokazom oni
rekoše kako su uz pomoć ovog razmišljanja svjetlo i tama ništa drugo nego očna stanja, u skladu sa kojima se
svjetlo naziva svjetlom a tama tamom. Ali bilo im je ukazano da je njihovo bilo obmanjujuće svjetlo, koje
130
nastaje iz potvrđivanja neistine, i da je to bila samo aktivnost njihovog uma koja izvire u vatri njihovih
požuda, slično svjetlu koje se dovodi u vezu s mačkama, čije oči, zbog njihovog gorućeg apetita za miševima,
po noći u podrumu izgledaju poput plamtećih svijeća. Kada su čuli ovo razljutili su se, i izjavili su kako oni
nisu bili niti mačke niti poput mački, jer su mogli vidjeti ako su to htjeli; ali u strahu da će ih priupitati zašto
nisu htjeli, povukli su se spustivši se u njihov bezdan. Oni koji tamo borave, i drugi poput njih, se od strane
anđela nazivaju sovama i šišmišima, i također skakavcima.
[4] Kada su se vratili svojim drugovima u bezdan, i izvjestili ih što su anđeli rekli, naime, kako nisu znali
niti jednu istinu doktrine, čak ni jednu jedinu, i da su ih nazvali sovama, šišmišima i skakavcima, nastala je
halabuka; i oni rekoše: 'Pomolimo se Bogu da nam dozvoli popeti se gore, i onda ćemo jasno dokazati kako
imamo mnogo doktrinalnih istina, koje će sâmi arhanđeli priznati.' I kako su se molili Bogu njihova je
molitva bila uslišena, i popeli su se, njih tri stotine. Kada su se pojavili iznad zemlje, rekoše: 'U svijetu smo
bili slavljeni i uvaženi zato što smo poznavali i naučavali tajne opravdavanja jedino vjerom; i iz dokaza koje
smo koristili mi ne samo da smo vidjeli svjetlo, već smo ga vidjeli kao blistavi sjaj, a vidimo ga tako i sada u
našim sobama. Ipak, čuli smo od naših drugova, koji su bili sa vama, da to svjetlo nije svjetlo, već tama,
pošto, kako ste rekli, mi nemamo ni jednu jedinu istinu doktrine iz Riječi. Mi znamo da svaka istina iz Riječi
blistavo sjaji, i naše je vjerovanje kako je to izvor naše iluminacije kada duboko razmišljamo o našim tajnama.
Mi ćemo, prema tome, dokazati kako posjedujemo istine iz Riječi u velikom izobilju.' Onda su nastavili: 'Mi
imamo ovu istinu, da postoji Trojstvo, Bog Otac, Sin i Duh Sveti. Također imamo ovu, da je Krist naš
Iskupitelj i Spasitelj. I ovu, da je Krist jedini pravednost, i da je zasluga jedino Njegova; i da je nepravedan i
opak onaj koji bi sebi pripisao išta od Njegove zasluge i pravednosti. Mi također imamo i ovu istinu, da ni
jedan čovjek od sebe samog ne može napraviti ikakvo duhovno dobro, i da je svo dobro, koje je u sebi dobro,
od Boga. I ovu, da postoji zaslužno i licemjerno dobro, i da je takvo dobro zlo. I ovu, da dobra djela treba
činiti. I ovu, da postoji vjera, i da ljudi trebaju vjerovati u Boga, i da svatko ima život u skladu sa svojim
vjerovanjem; pored mnogih drugih istina izvedenih iz Riječi. Koji od vas može negirati ijednu od ovih? A
ipak ste rekli kako u našim školama nemamo ni jednu jedinu istinu? Sigurno ste nemilostivi kada nas tako
optužujete?'
[5] Onda im je bilo odgovoreno kako slijedi: ‘Sve ove stvari koje ste predložili su u sebi istinite; ali sa
vama su one krivotvorene istine, a ove su neistine, pošto su izvedene iz krivog principa. Da je to tako mi
ćemo vam dati okularni dokaz. Nedaleko odavde je mjesto na koje direktno pada nebesko svjetlo. U
njegovom centru se nalazi stol, i ako se na njega položi papir na kojem je napisana istina iz Riječi, papir,
vrlinom te istine, sjaji poput zvijezde. Prema tome, zapišite vaše istine na papir, i neka bude postavljen na
stol, i onda ćete vidjeti.' Oni su to učinili, i dali su papir poslužitelju koji ga je položio na stol. On im je onda
rekao da se odmaknu i promatraju stol. Odmaknuli su se i promatrali, i gle! papir je zasjao poput zvijezde.
Uslijed toga je poslužitelj rekao: 'Vi vidite kako su ono što ste zapisali na papir istine. Sada dođite bliže, i
fiksirajte vaš pogled na papir.' Oni to učiniše, i odmah je svjetlo nestalo, a papir je postao crn, kao prekriven
čađom iz peći. Poslužitelj je onda rekao: 'Dodirnite papir vašim rukama; ali pazite da ne dodirnete rukopis.'
Kad su to učinili, vatra je planula i uništila papir.
Kada su ovo vidjeli bilo im je rečeno kako bi, da su dodirnuli rukopis, čuli izvještaj, i njihovi prsti bi
bili opečeni. Onda su neki koji su stajali straga rekli: 'Sada vidite kako su istine koje ste zloupotrebili kako bi
potvrdili tajne vaše teorije o opravdavanju u sebi istine, ali u vama su krivotvorene istine.' Oni su zatim
pogledali prema gore, i nebo im se prikazalo kao krv, a nakon toga kao gusta tama; a oni sami su se očima
anđeoskih duhova priviđali, neki kao šišmiši, neki poput sova a neki poput drugih noćnih ptica. Tako su
pobjegli u svoja vlastita mračna stanja, koja su u njihovim očima sjajila sa obmanjujućim svjetlom.
[6] Anđeoski duhovi koji su bili prisutni su bili zaprepašteni, pošto ranije nisu znali ništa o tom mjestu i
stolu koji se tamo nalazio; i smjesta im je došao glas iz južnog kvarta govoreći: ‘Dođite ovim putem, i vidjet
ćete nešto još prekrasnije.’ Tako su otišli i ušli u sobu čiji su zidovi sjajili poput zlata; i tamo su također
ugledali stol, na kojem je ležala Riječ, ukrašena svud okolo sa dragim kamenjem, raspoređenom po
nebeskom dizajnu. Anđeo poslužitelj reče: ‘Kada je Riječ otvorena, iz nje sjaji svjetlo neizrecive blještavosti; a
istovremeno se tamo iz dragog kamenja pojavljuje duga iznad i oko Riječi. Kada pristupi anđeo iz trećeg
neba, tamo se iznad i oko Riječi pojavljuje duga na crvenoj zemlji; kada prilazi anđeo iz drugog neba i gleda
u nju, pojavljuje se duga na plavoj zemlji; kada anđeo iz najnižeg neba pristupa i gleda, duga se pojavljuje na
bijeloj zemlji; a kada dobar duh pristupa i gleda, tamo se pojavljuje svjetlo išarano mramornim bojama.’
Istina ovog im je onda bila demonstrirana. Anđeo poslužitelj je nastavio: ‘Ako bi itko pristupio tko je
krivotvorio Riječ, blještavilo najprije nestaje. Ako se on približi i gleda u Riječ, tamo nastaje privid krvi oko
nje, i on je onda upozoren da se udalji, jer se nalazi u opasnosti.’
[7] Određeni čovjek, međutim, koji je u svijetu bio jedan od vodećih pisaca o doktrini opravdavanja
jedino vjerom je smiono prišao i rekao: 'Dok sam bio u svijetu ja nisam krivotvorio Riječ. Uzvisivao sam
dobročinstvo zajedno sa vjerom, i naučavao kako je čovjek, u stanju vjere u kojem prakticira dobročinstvo
131
i vrši djela milosrđa, obnovljen, preporođen i posvećem od strane Svetog Duha. U takvom slučaju, vjera nije
sama, to jest, bez dobrih djela, baš kao što dobro stablo nije bez plodova, sunce bez svjetla, i vatra bez topline.
Također sam prekoravao one koji su izjavili kako su dobra djela bila nepotrebna. Štoviše, u mojem učenju
sam inzistirao na važnosti Deset Zapovijedi, i također pokajanja; i tako sam na prekrasan način učinio da se
sve u Riječi odnosi na Članak Vjere, koju sam ipak objašnjavao i dokazivao kako jedina spašava.'
On je uvjeren u svoju tvrdnju kako nije krivotvorio Riječ pristupio stolu, i, zanemarivajući upozorenje
anđela, dodirnuo Riječ. Smjesta su iz Riječi buknuli vatra i dim, popraćeni praskom i eksplozijom, koji su ga
odbacili u kut sobe, gdje je jedno vrijeme ležao kao mrtav. Anđeoski duhovi su ovime bili uvelike
iznenađeni, ali su bili obaviješteni kako je ovaj lider više od drugih, uzvisivao dobra djela milosrđa, kao
proizlazeća iz vjere; ali da je pri tom mislio jedino na ona djela koja se odnose prema zajednici, koja se
nazivaju moralnim i civilnim, koja za svoju krajnji cilj imaju svijet i svjetovno blagostanje, i koja se ne odnose
prema spasenju. On je pod djelima također razumio određena skrivena djelovanja Svetog Duha, o kojima
čovjek ništa ne zna, koja su proizvedena kada se on nalazi u stanju vjere.
[8] Anđeoski duhovi su onda međusobno razgovarali o krivotvorenju Riječi. Složili su se kako
krivotvoriti Riječ znači odabrati iz nje istine i onda ih primjeniti da bi se potvrdilo ono što je neistinito, što je
isto kao i odvojiti ih od Riječi i uništiti ih; na primjer, dovesti u vezu sve te istine, koje su naveli duhovi iz
bezdana, sa vjerom današnjih dana, i protumačiti ih u skladu sa njom. Da je ova vjera impregnirana sa
neistinama će biti ukazano u onome što slijedi. Uzmite u obzir ovu istinu iz Riječi, da treba prakticirati ljubav
prema bližnjemu, i da bližnjemu treba činiti dobro. Ako itko potvrdi svoje vjerovanje kako to treba biti
učinjeno, ali ne u cilju spasenja, pošto je svo takvo dobro koje čovjek čini zbog zasluge i prema tome u stvari
nije dobro, on uzima tu istinu iz Riječi, odvaja ju od Riječi, i uništava. Jer onom čovjeku koji ima svoje
spasenje u vidu Gospod u Svojoj Riječi propisuje da ljubi bližnjega svoga, i da mu iz te ljubavi čini dobro. Isto
je također i u drugim slučajevima.

BOŽANSKO TROJSTVO.
163. Mi smo do sada obrađivali sljedeće predmete: Bog Stvoritelj i Stvaranje, Gospod Iskupitelj i Iskupljenje,
Sveti Duh i Božansko Djelovanje. Pošto smo ovako obradili Trojedinog Boga, sada moramo obraditi
Božansko Trojstvo, koje je u Kršćanskom svijetu poznato, a ipak nepoznato. Jer jedino uz pomoć ove
doktrine se postiže ispravna ideja o Bogu; a ispravna ideja o Bogu je u Crkvi poput svetišta i oltara u Hramu,
i poput krune na glavi i žezla u ruci kralja koji sjedi na svome prijestolju. O ovoj doktrini (o)visi cijelo
teološko tijelo, poput lanca o njegovoj prvoj karici; i, ako hoćete vjerovati, svatko ima svoje mjesto na nebu u
skladu sa njegovom idejom o Bogu, jer ta ideja je određena vrsta kriterija* kojim se u čovjeku testiraju zlato i
srebro, tj. priroda dobra i istine, pošto čovjek nema spasavajućeg dobra osim od Boga, niti pak ijednu istinu
koja svoju kvalitetu ne dobija iz samog najunutarnijeg u dobru. Međutim, sa ciljem da bi se priroda
Božanskog Trojstva mogla jasno vidjeti, ovdje će biti dano detaljno obrazloženje, raspoređeno pod sljedećim
člancima:

(1) Postoji Božansko Trojstvo, koje sačinjavaju Otac, Sin i Sveti Duh.
(2) Ovo troje, Otac, Sin i Sveti Duh, su tri bitnosti jednog Boga, koje čine jedno, kao što duša, tijelo i
djelovanje čine jedno u čovjeku.
(3) Prije stvaranja svijeta ovo Trojstvo nije postojalo; ali nakon stvaranja svijeta, kada se Bog utjelovio,
ono je bilo omogućeno i došlo je u postojanje, i onda je bilo u Gospodu Bogu, Iskupitelju i Spasitelju,
Isusu Kristu.
(4) Trojstvo Božanskih Osoba od vječnosti, ili prije nego je svijet bio stvoren, je u ideji Trojstvo Bogova; a
ta ideja se ne može otkloniti putem usmene ispovijedi o jednom Bogu.
(5) Trojstvo Osoba nije bilo poznato u Apostolskoj Crkvi, već je bilo izmišljeno na Saboru u Nikeji**,
nakon čega je bilo uvedeno u Rimokatoličku Crkvu, i od tamo u Crkve koje su se odvojile od nje.
(6) Iz Nikejske a također i iz Atanasijeve doktrine u svezi Trojstva je nastala vjera koja je izopačila cijelu
Kršćansku Crkvu.
(7) Odatle je proizašla ona 'grozota opustošenja i ona nevolja, kakve nikad prije nije bilo niti će je ikad
više biti', koju je Gospod predskazao u Danijelu, u Evanđelistima i u Apokalipsi.
(8) Iz istog razloga, da Gospod nije uspostavio novo nebo i novu zemlju, nitko se ne bi spasio.
(9) Od trojstva osoba, od kojih je svaka, prema Atanasijevom Vjerovanju, pojedinačno Bog, su nastale
mnoge nepodudarne i apsurdne ideje u svezi Boga, koje u sebi nisu ništa drugo nego maštarije i
obmane.
132
Ovi članci će sada biti objašnjeni zasebno.

*Riječ koju koristi je 'touchstone' = crni kamen kojim se u Swedenborgovo vrijeme testirala kvaliteta zlata ili
srebra; prim.prev.

**Drevni grad u Maloj Aziji; prim. prev.

(1) POSTOJI BOŽANSKO TROJSTVO, KOJE SAČINJAVAJU OTAC, SIN I SVETI DUH.

164. Ovo sasvim jasno vidljivo iz Riječi, posebice iz ovih odlomaka:

‘Anđeo Gabrijel reče Mariji: Sveti Duh će sići na te i sila će te Svevišnjega zasjeniti. Zato će se ta
Sveta Stvar koju ćeš poroditi zvati Sin Božji.’ Luka 1:35.

Ovdje su spomenuti troje, Svevišnji, Koji je Bog Otac, Sveti Duh i Sin Božji.

‘Kada je Isus bio kršten, Gle, otvoriše se nebesa i Ivan je ugledao Duha Božjega gdje silazi kao
golubica, i spušta se na Nj. I čuo glas s neba kako govori: Ovo je Sin Moj, Ljubljeni, sa Kojim Sam
pre-zadovoljan!’ Matej 3:16, 17; Marko 1:10, 11; Ivan 1:32.

To se još jasnije vidi iz ovih Gospodnjih riječi Njegovim učenicima:

‘Pođite dakle i učinite Mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.’
Matej 28:19.

i nadalje iz ovih riječi u Ivanu:

‘Jer troje je što svjedoči na nebu, Otac, Riječ i Sveti Duh.’ 1 Ivanova 5:7.

Kao dodatak ovim odlomcima zabilježeno je kako se Gospod molio Svojem Ocu, kako je govorio o Njemu i
sa Njime, i rekao kako će On poslati Svetog Duha, i također da Ga jeste poslao. Štoviše, Apostoli u svojim
poslanicama često spominju Oca, Sina i Svetog Duha. Iz ovih pozivanja je očigledno da postoji Božansko
Trojstvo, koje sačinjavaju Otac, Sin i Sveti Duh.

165. Ali kako treba shvatiti ove odlomke, da li postoje tri Boga, koji su u biti i posljedično tome u imenu jedan
Bog, ili da li su tako nazvana tri aspekta jednog subjekta, koji su prema tome samo kvalitete ili obilježja
jednog Boga, ili da li trebaju biti shvaćeni na neki drugi način, to razum bez pomoći nikako ne može razlučiti.
Gdje ćemo se onda okrenuti za savjet? Za čovjeka onda nema drugog puta nego pristupiti Gospodu Bogu
Spasitelju, i čitati Riječ pod Njegovim rukovodstvom, jer On je Bog Riječi; i biti će prosvjetljen, i vidjet će
istine koje će i njegov razum također priznati. Ali u drugu ruku, ako ne pristupate Gospodu, čak i ako bi
tisuću puta pročitali Riječ, i u njoj percipirali Božansko Trojstvo i također Jedinstvo Boga, i dalje ćete biti
uvjereni kako postoje tri Božanske Osobe, od kojih je svaka pojedinačno Bog, i prema tome kako postoje tri
Boga. Ova ideja je, međutim, nepodnošljiva generalnoj percepciji svih ljudi bilo gdje u svijetu; i stoga su neki,
da bi izbjegli kritiku, izmislili dogmu da iako u stvarnosti postoje tri Boga, ipak vjera zahtjeva da ih se ne
naziva trojicom Bogova, već jednim; dodajući, da ne bi bili preplavljeni prigovorima, kako se posebice po
ovom pitanju razumijevanje treba držati zarobljenim, tj. zavezanim u poslušnosti vjeri; i da se to ubuduće
mora uspostaviti kao zakon Kršćanskog reda u Kršćanskoj Crkvi.
[2] To je bio paralizirajući rezultat ne čitanja Riječi pod Gospodnjim rukovodstvom; a svaki onaj koji ju
ne čita na taj način, on ju čita rukovođen svojom vlastitom inteligencijom; a ova je slijepa poput sove s
obzirom na stvari koje se vide samo na duhovnom svjetlu, a takve su sve suštinske stvari koje pripadaju
Crkvi. Kada takav čovjek čita one odlomke u Riječi koji se odnose prema Trojstvu, i odatle formira mišljenje
da iako ih je troje, oni su ipak jedan, to njemu izgleda poput odgovora koji dolazi iz proročišta, kojeg on
samo mrmlja pošto ga ne razumije. Jer ako bi ga pobliže istražio, to bi jednostavno bila zagonetka, koja
postaje sve mračnija što ju on više pokušava razriješiti; sve dok na kraju ne počinje razmišljati u svezi nje bez
korištenja svojeg razumijevanja, što je kao pokušavati gledati bez korištenja očiju. Ukratko, oni koji čitaju
Riječ pod rukovodstvom svoje vlastite inteligencije, što je slučaj sa svima koji ne priznaju Gospoda kao
133
Boga neba i zemlje, i koji posljedično tome ne pristupaju jedino Njemu i jedino Njega obožavaju, se mogu
usporediti sa dječacima koji se igraju, koji oko svojih očiju zavežu maramu i pokušavaju hodati pravom
linijom. Oni čak i zamišljaju kako hodaju pravo, ali ipak sa svakim korakom idu čas u jednu stranu čas u
drugu, sve dok se ne spotaknu o kamen i padnu na zemlju.
[3] Takvi ljudi se također mogu usporediti sa mornarima koji, ploveći bez kompasa, nasuču svoj brod na
stijene, i tako potonu. Oni su također poput čovjeka koji po gustoj magli hoda širokim poljem, i vidi
škorpiona, a pretpostavlja da je riječ o ptici; i dok ga pokušava uhvatiti i uzeti u svoju ruku, prima
smrtonosni ubod. Oni se također mogu usporediti sa kormoranom ili jastrebom koji se, kad iznad vode
ugleda mali dio leđa velike ribe, strmoglavi dolje na nju svojim kljunom; ali je od strane ribe povučen pod
vodu i utapa se. Oni su također poput čovjeka koji je ušao u labirint bez vodiča ili traga; što dublje prodire to
će teže pronaći svoj izlaz. Čovjek koji ne čita Riječ pod Gospodnjim rukovodstvom, već pod rukovodstvom
svoje vlastite inteligencije, zamišlja za sebe kako je oštro-vidan poput Linseusa*, i da ima više očiju od
Argusa**, dok u stvari on iznutra ne vidi ni jednu istinu, već jedino ono što je neistinito. Ali uvjerivši sebe
kako je ono što vidi istinito, njemu se to pričinja kao polarna zvijezda po kojoj usmjerava sva jedra svojih
misli. On onda ne razlikuje istinu više od krtice, a ono što razlikuje savija tako da podržava njegove vlastite
obmane, i tako izopačuje i krivotvori svete stvari iz Riječi.

*Div iz Grčke mitologije poznat po oštro-vidnosti; prim.prev.

**Div is Grčke mitologije sa 100 očiju; prim.prev.

(2) OVO TROJE, OTAC, SIN I SVETI DUH, SU TRI BITNOSTI JEDNOG BOGA, KOJE ČINE
JEDNO, KAO ŠTO DUŠA, TIJELO I DJELOVANJE ČINE JEDNO U ČOVJEKU.

166. U svemu postoje generalne i pojedinačne bitnosti koje zajedno sačinjavaju jednu bit. Čovjekove
generalne bitnosti jesu njegova duša, tijelo i djelovanje; a da ove sačinjavaju jednu bit je očigledno iz činjenice
da jedno dolazi u postojanje iz drugog, i poradi drugog, u neprekidnim serijama; jer čovjek svoj početak ima
iz duše, koja je sâma bit sjemena (semen). Štoviše, ona ne samo da inicira već po svom vlastitom redu također
i stvara dijelove tijela, i kasnije aktivnosti, ili djelovanja, koja rezultiraju iz surađivanja duše i tijela. Na taj
način, po stvaranju jednog iz drugog, i njihovom međuprožimanju i sjedinjenju, je očigledno da su ovo troje
jedne biti, i prema tome se nazivaju tri bitnosti.

167. Svatko priznaje da su ove tri suštinske bitnosti, naime, duša, tijelo i djelovanje, bile i jesu u Gospodu
Bogu Spasitelju. Da je Njegova duša bila od Jehove Oca to može nijekati jedino Antikrist; jer u Riječi oba
Testamenta se On naziva Jehovinim Sinom, Sinom Svevišnjeg, Jedinorođenim; prema tome, Božansko od Oca
je, poput duše u čovjeku, njegova prva bitnost. Iz toga slijedi kako je Sin, kojeg je Marija porodila, tijelo te
Božanske duše, jer u utrobi majke ništa nije priskrbljeno osim tijela začetog i izvedenog iz duše; i to je shodno
tome Njegova druga bitnost. Djelovanja sačinjavaju treću bitnost, pošto ona proizlaze iz duše i tijela koji
zajedno djeluju; a što god proizlazi je iste biti kao i ono što ga proizvodi . Da su tri bitnosti, Otac, Sin i Sveti
Duh, jedno u Gospodu, poput duše, tijela i djelovanja u čovjeku, je jasno vidljivo iz Gospodnjih riječi, da su
'On i Otac jedno', i da je 'Otac u Njemu i On u Ocu'; i također da su 'On i Sveti Duh jedno', jer Sveti Duh je
Božansko koje proizlazi iz Gospoda od Oca, kao što je u potpunosti bilo dokazano iz Riječi iznad u brojevima
153, 154. Dokazivati ovo ponovno bi bilo suvišno, kao prepuniti želudac do pucanja, i kao puniti stol sa
hranom nakon što su se svi već najeli.

168. Kada je rečeno kako su Otac, Sin i Sveti Duh tri bitnosti jednog Boga, poput duše, tijela i djelovanja u
čovjeku, ljudskom umu izgleda kao da su ove tri bitnosti bile tri Osobe, što je nemoguće; ali kada se razumije
da su Božansko Oca koje sačinjava dušu, i Božansko Sina koje sačinjava tijelo, i Božansko Svetog Duha ili
proizlazeće Božansko koje čini djelovanje, tri bitnosti jednog Boga, izjava postaje razumljiva. Jer u tome je
Njegovo vlastito Božansko što je Otac, i ono koje je Sin od Oca, i također ono koje je Sveti Duh koji proizlazi
iz obadvoje; a ovi, pošto su jedne biti i jednog uma, zajedno sačinjavaju jednog Boga. Ako se, međutim, te tri
Božanske bitnosti nazivaju Osobama, i svakoj osobi se pripisuju osebujna svojstva, kao pripisivanje Ocu,
posredovanje Sinu, i djelovanje Svetom Duhu, onda Božanska Bit, koja je pak jedna i nedjeljiva, postanje
podijeljena, tako da ni jedan od troje nije u potpunosti Bog, već svaki od njih ima moć koju dijele trojica. To je
zamisao koju svaki čovjek sa zdravim razumom mora odbaciti.

134
169. Očigledno je onda iz trojstva koje postoji u svakom čovjeku da u Bogu postoji Trojstvo. U svakom
čovjeku postoje duša, tijelo i djelovanje; isto tako i u Gospodu, 'Jer u Njemu tjelesno prebiva sva punina
Božanstva', kao što Pavle kaže u Kološanima 2:9; Trojstvo je u Gospodu prema tome Božansko, ali u čovjeku
je ljudsko. Svatko može vidjeti da ljudski razum ne sudjeluje u ovoj mističnoj dogmi kako postoje tri
Božanske Osobe, a ipak jedan Bog, i da taj Bog, iako je On jedan, ipak nije jedna Osoba. Razum uljuljan u san
je onaj koji usta prisiljava govoriti poput papige; jer kada razum spava što su riječi nego beživotni zvukovi?
Kada govore usta od kojih je razum odvojen i kojima uskraćuje svoj pristanak, što je onda takav govor nego
ludost? U današnje vrijeme je ljudski razum po pitanju Božanskog Trojstva okovan, poput čovjeka u zatvoru
kojem su zavezane i ruke i noge; i može se također usporediti sa djevicom u Vestalskom svetištu koja je živa
zakopana pošto je dopustila da se ugasi sveta vatra. Božansko Trojstvo međutim treba u umovima ljudi u
Crkvi sjajiti poput lampe, pošto je Bog u Svojem Trojstvu i u Njegovom Jedinstvu Sve u svim svetostima
nebesa i Crkve. Jer koja je razlika ako se napravi jednog Boga od duše, drugog od tijela, a trećeg od
djelovanja, i ako se naprave tri dijela, međusobno različita, od tri bitnosti u jednom čovjeku? To bi bilo isto
kao razrezati ga na djelove i uništiti ga.

(3) PRIJE STVARANJA SVIJETA OVO TROJSTVO NIJE POSTOJALO; ALI NAKON
STVARANJA SVIJETA, KADA SE BOG UTJELOVIO, ONO JE BILO OMOGUĆENO I
DOŠLO JE U POSTOJANJE, I ONDA JE BILO U GOSPODU BOGU, ISKUPITELJU I
SPASITELJU, ISUSU KRISTU.

170. U današnje vrijeme je u Kršćanskom svijetu priznato kako je Božansko Trojstvo postojalo prije stvaranja
svijeta. To je zasnovano na vjerovanju kako je Jehova Bog od vječnosti začeo Sina, i da je Sveti Duh onda
proizašao iz obadvoje, i da je svaki od ovo troje zasebno ili pojedinačno Bog, pošto je svaki Osoba koja sama
po Sebi opstaje. Ovo je, međutim, kako nije u skladu sa razumom, prozvano tajnom, kojoj se može pristupiti
jedino ako se pretpostavi da ovoj trojici pripada jedna Božanska Bit, čime se misli na vječnost, neizmjernost,
svemoć i posljedično tome jednaku Božanstvenost, Slavu i Veličanstvenost. Ali ovo trojstvo je trojstvo tri
boga, i stoga nije Božansko Trojstvo, kao što će biti ukazano u onome što slijedi. Štoviše, Trojstvo Oca, Sina i
Svetog Duha, koje je bilo omogućeno i koje je došlo u postojanje nakon što se Bog utjelovio i stoga nakon
stvaranja svijeta, jeste Božansko Trojstvo, pošto je to trojstvo jednog Boga, kako se jasno vidi iz sveg što je
prethodilo. Ovo Božansko Trojstvo je u Gospodu Bogu, Iskupitelju i Spasitelju, Isusu Kristu, pošto su tri
bitnosti jednog Boga, koje sačinjavaju jednu bit, u Njemu. Da je u Njemu sva punina Božanstva, kako Pavle
izjavljuje, je očigledno također iz Gospodnjih vlastitih riječi, da je sve što Otac ima Njegovo, i da Sveti Duh ne
govori sam od sebe već iz Njega; i konačno, da je On, kada je uskrsnuo, za razliku od svih drugih ljudi, sa
Sobom iz grobnice uzeo Svoje cijelo ljudsko tijelo, i meso i kosti:

Matej 28:1-8; Marko 16:5, 6; Luka 24:1-3; Ivan 22:11-15,

To je On također otvoreno posvjedočio Svojim učenicima, govoreći:

‘Pogledajte ruke Moje i noge, da Sam to Ja Osobno: Opipajte Me i vidite jer duh nema tijela i
kostiju, kao što vidite da Ja imam.’ Luka 24:39.

Iz ovog se svaki čovjek može uvjeriti, ako to hoće, da je Gospodnje Ljudsko Božansko, i posljedično tome da
je u Njemu Bog Čovjek a Čovjek Bog.

171. Trojstvo koje je sadašnja Kršćanska Crkva prihvatila i uvela u svoju vjeru je slijedeće, da je Bog Otac
začeo Sina od vječnosti, da je Sveti Duh onda proizašao iz obadvojice, i da je svaki od njih zaseban Bog. Ovo
trojstvo se od strane ljudskih umova može razumjeti jedino kao trijarhija, i kao vladavina tri kralja u jednom
kraljevstvu, ili tri generala nad jednom vojskom, ili tri gospodara u jednoj kući, od kojih svaki ima jednaku
moć; što mora rezultirati u uništenju. Ako bi bilo tko htio zamisliti ovu trijarhiju, ili ju predstaviti svojoj
mentalnoj viziji, a ipak ju povezati sa idejom o jedinstvu, on bi bio prisiljen zamisliti ju jedino kao čovjeka sa
tri glave na jednom tijelu, ili kao tri tijela pod jednom glavom. Takav čudovišan lik Trojstva će se pokazati
onima koji vjeruju kako postoje tri Božanske Osobe, od kojih je svaka zaseban Bog; i koji ih kombiniraju u
jednog Boga, i negiraju da je Bog, pošto je On jedan, jedna Osoba. Ideja da je Sin Božji rođen od vječnosti
sišao i prisvojio Ljudsko se može usporediti sa bajkama drevnih ljudi, u kojima se kaže kako su ljudske duše
bile stvorene na početku svijeta, i da one ulaze u ljudsko tijelo i postaju ljudi; i isto tako sa apsurdnom idejom
da duša jednog čovjeka prelazi u drugog, kao što su mnogi u Židovskoj crkvi vjerovali; na primjer da je
135
Ilijina duša prešla u tijelo Ivana Krstitelja, i da će se David vratiti u svom vlastitom tijelu ili nekog drugog
čovjeka te vladati nad Izraelom i Judom, pošto je rečeno u Ezekijelu:

‘Postavit ću nad njima jednoga Pastira, i On će ih pasti, slugu svoga Davida… on će im biti pastir,
a Ja, Jehova, bit ću njihov Bog i… Moj sluga David će biti princ među njima.’ 34:23, 24;

i na drugim mjestima pošto nisu znali da ‘David’ u ovim odlomcima predstavlja Gospoda.

(4) TROJSTVO BOŽANSKIH OSOBA OD VJEČNOSTI, ILI PRIJE NEGO JE SVIJET BIO
STVOREN, JE U IDEJI TROJSTVO BOGOVA; A TA IDEJA SE NE MOŽE OTKLONITI
PUTEM USMENE ISPOVIJEDI O JEDNOM BOGU.

172. Da je trojstvo Božanskih Osoba od vječnosti trojstvo bogova je savršeno jasno iz sljedećeg odlomka u
Atanasijevom Vjerovanju:

'Postoji jedna osoba Oca, druga Sina, i još jedna Svetog Duha. Otac je Bog i Gospod, Sin je Bog i
Gospod, i Sveti Duh je Bog i Gospod; pa ipak nisu tri boga i gospoda, već jedan Bog i Gospod, jer
baš kao što smo mi prisiljeni Kršćanskom istinom priznati svaku Osobu kao zasebnog Boga i
Gospoda, tako nam je katoličkom religijom zabranjeno izreći kako postoje tri boga ili tri gospoda.'

Ovo Vjerovanje je prihvaćeno kao ekumensko, ili univerzalno od strane cijele Kršćanske Crkve, i iz njega je
izvedeno sve što je u današnje vrijeme poznato i priznato u vezi s Bogom. Svatko tko ovo Vjerovanje čita sa
svojim otvorenim očima može vidjeti kako je od strane onih koji su formirali Sabor u Nikeji, odakle je ovo
Atanasijevo Vjerovanje proizašlo, tako reći, kao posmrtni proizvod, bilo shvaćeno jedino trojstvo bogova. Da
trojstvo bogova nije bilo shvaćeno jedino od strane njih, već također da se Trojstvo na ni jedan drugi način
ne shvaća u cijelom Kršćanskom svijetu, slijedi iz činjenice da je svo njegovo znanje o Bogu izvedeno iz tog
Vjerovanja, kojem su svi doslovno poslušni.
[2] Ja apeliram svakome, bio on laik ili svećenik, i obrazovanim učiteljima i doktorima božanske nauke,
posvećenim biskupima i nadbiskupima, i kardinalima u njihovim grimiznim haljinama, zaista, i samom
Rimskom Papi, da kažu da li se u današnjem Kršćanskom svijetu shvaća ijedno drugo trojstvo osim trojstva
bogova.
Neka se svaki od njih posavjetuje sam sa sobom i onda proglasi ideje koje je formirao. Iz riječi ove
univerzalno prihvaćene doktrine u svezi Boga je očigledno i jasno, poput vode u kristalnom vrču, da postoje
tri osobe od kojih je svaka zasebno Bog i Gospod; također da u skladu sa Kršćanskom istinom ljudi trebaju
ispovijedati ili priznati kako je svaka Osoba odvojeno Bog i Gospod, ali da im Katolička i Kršćanska religija
ili vjera zabranjuje izreći ili imenovati tri Boga i Gospoda; i tako da su istina i religija, ili istina i vjera, ne
jedna stvar, već dvije, međusobno nesložne; Štoviše, da ih cijeli svijet ne bi ismijao bilo je nadodano kako ne
postoje tri boga i gospoda, već jedan Bog i Gospod, jer tko se ne bi smijao ideji o tri Boga? A ipak, zar ima
itko tko ne vidi proturječje u ovom dodatku?
[3] Da su oni, međutim, rekli da Božanska Bit pripada Ocu, i Božanska Bit Sinu, i Božanska Bit Svetom
Duhu, ali da nisu tri Božanske Biti, već da je Božanska Bit jedna i nedjeljiva, onda bi ova tajna bila razumljiva;
to jest, kada se pod Ocem razumije izvorno Božansko, pod Sinom Božansko Ljudsko odatle, a pod Svetim
Duhom proizlazeće Božansko, što su tri sastavna dijela jednog Boga; ili, ako se razumije kako je Božansko
Oca poput duše u čovjeku, Božansko Ljudsko poput tijela te duše, a Sveti Duh poput djelovanja koje
proizlazi iz obadvoje, onda se zaista razumiju tri bitnosti, ali one pripadaju jednoj te istoj Osobi, i na taj način
sačinjavaju jednu nedjeljivu Bit.

173. Razlog zašto se ideja o tri Boga ne može otkloniti putem usmene ispovijedi o jednom Bogu počiva u
tome što je ova ideja od djetinstva bila usađena u pamćenje, a svaki čovjek razmišlja iz sadržaja svojeg
pamćenja. Pamćenje u čovjeka je poput preživajućeg želuca u ptica i životinja. U ovog oni odlažu hranu
pomoću koje su s vremena na vrijeme hranjeni: jer oni ju od tamo povremeno vade i prebacuju u stvarni
želudac gdje je ona probavljena i distribuirana za sve potrebe tijela. Ljudsko razumijevanje odgovara ovom
potonjem želucu, kao što pamćenje odgovara prijašnjem. Svatko može vidjeti da ideja o tri Božanske osobe
od vječnosti, što je isto kao i ideja o tri Boga, ne može biti uništena putem usmene ispovijedi o jednom Bogu,
samo iz činjenice da ona još i dalje nije bila uništena, i da postoje mnogi među crkvenim dostojanstvenicima
koji nisu voljni da ona bude uništena. Ovi žestoko inzistiraju kako su tri Božanske osobe jedan Bog, ali
tvrdoglavo negiraju kako je Bog, pošto je jedan, također jedna osoba. Svaki mudar čovjek, međutim, u
136
svom vlastitom umu razmišlja kako se pod Osobom zasigurno ne misli na ‘osobu’, već da to upućuje na
izvjesnu kvalitetu. Kakvu to on ne zna, i prema tome što je bilo usađeno u njegovo pamćenje od djetinstva
ostaje, poput korijena stabla u zemlji iz kojeg će, čak ako je stablo posječeno, zasigurno izbiti svježe mladice.
[2] Ali, prijatelju moj, nemoj samo odrezati stablo, već iskopaj također i njegov korijen, i onda u svoj vrt
posadi stabla koja daju dobre plodove. Pazi, prema tome, da se ideja o tri boga ne fiksira u tvom umu, dok
tvoja usta, koja su lišena ideje, kažu 'jedan Bog'. Na što onda naliči razumijevanje iznad pamćenja, koje
razmišlja o tri Boga, i razumijevanje ispod pamćenja, iz kojeg usta istovremeno kažu 'jedan Bog', nego na
iluzionista na pozornici, koji može igrati dvostruku ulogu tako što prelazi sa jedne na drugu stranu? On
može reći nešto na jednoj strani i tome proturječiti na drugoj, i izražavajući tako suprotne osjećaje, može na
jednoj strani sebe nazivati mudrim čovjekom, a budalom na drugoj. Rezultat je da, ako bi stajao po sredini i
gledao u oba smjera, on mora misliti kako niti u jednom niti u drugom nema stvarnosti. Tako možda
razumijevanje mora zaključiti da ne postoji niti jedan Bog niti tri, i posljedično da uopće nema Boga. Ovo je
izvor prirodnjaštva koje prevladava u današnje vrijeme.
Na nebu nitko ne može izgovoriti riječi ‘trojstvo Osoba’, od kojih je svaka pojedinačno Bog, jer tome
se suprotstavlja sama nebeska aura kroz koju anđeoske misli putuju u valovima poput zvukova u našem
zraku. To može učiniti jedino licemjer; ali zvuk njegova glasa u toj auri škrguće onako kako škrguću zubi, ili
grakće poput gavrana koji pokušava imitirati pticu pjevicu. Ja sam međutim čuo sa neba kako je uništiti
vjerovanje, koje je usađeno u um i potvrđeno u korist trojstva bogova, putem usmene ispovijedi o jednom
Bogu tako nemoguće kao i izvaditi stablo kroz njegovo sjeme, ili čovjekov obraz kroz dlaku njegove brade.

(5) TROJSTVO OSOBA NIJE BILO POZNATO U APOSTOLSKOJ CRKVI, VEĆ JE BILO
IZMIŠLJENO NA SABORU U NIKEJI, NAKON ČEGA JE BILO UVEDENO U
RIMOKATOLIČKU CRKVU, I OD TAMO U CRKVE KOJE SU SE ODVOJILE OD NJE.

174. Pod Apostolskom Crkvom se misli na Crkvu koja je postojala na različitim mjestima ne samo u vrijeme
Apostola već također i u naredna dva tri stoljeća. Nakon toga su ljudi započeli skidati vrata hrama sa
njegovih šarki i poput lopova provaljivati u njegovo svetište. Pod Hramom se razumije Crkva, pod vratima
Gospod Bog Iskupitelj, a pod svetištem Njegovo Božanstvo. Jer Isus kaže:

'Zaista, zaista, kažem vam, tko god u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje preskače,
kradljivac je i razbojnik… Ja Sam vrata: kroza Me tko uđe, spasit će se.’ Ivan 10:1, 9.

[2] Taj zločin su počinili Arius i njegovi sljedbenici. Stoga je od strane Konstantina Velikog bio sazvan
sabor u Nikeji, gradu u Bitiniji; i da bi uništili opasno Ariusovo krivovjerje, tamo okupljeni su smislili,
odredili i proglasom ustanovili, kako su tri Božanske osobe, Otac, Sin i Sveti Duh, postojale od vječnosti, i
kako svakoj od njih, po Sebi i u Sebi, pripada osobnost, postojanje i izdržavanje. Nadalje, da je druga Osoba,
ili Sin, sišao dolje i prisvojio Ljudsko, te ostvario djelo iskupljenja; i posljedično tome da Božansko pripada
Njegovom Ljudskom po hipostatskoj uniji, kroz koju je On u intimnoj vezi sa Bogom Ocem. Od tog vremena
su se zemljom započela širiti mnoga bezbožnička krivovjerja u svezi Boga i Kristove Osobe, koja su uzvisila
Antikristovu glavu, podijelila Boga na tri a Gospoda Spasitelja na dva, i tako uništila Hram kojeg je Gospod
izgradio posredstvom Svojih Apostola, i to sa takvim učinkom da ni jedan kamen nije ostao na kamenu
nerazvaljen, u skladu sa Njegovim vlastitim riječima u Mateju 24:2. U tom odlomku se pod Hramom ne misli
samo na hram u Jeruzalemu, već također i na Crkvu, čije se uništenje ili kraj obrađuje u cijelom tom
poglavlju.
[3] Ali što se drugo moglo očekivati od tog Sabora, i onih koji su ga nasljedili, koji su slično tako podijelili
Božanstvo na tri, i postavili utjelovljenog Boga pod sobom na svoje podnožje? Jer oni su odvojili glavu Crkve
od njezina tijela, 'penjući se drugim putem'; što će reći, oni su prošli mimo Gospoda Isusa Krista, uspinjući se
ka Bogu Ocu kao drugom Božanstvu, jedino sa Kristovom zaslugom na njihovim usnama, kako bi Bog, na
račun nje, mogao biti milostiv; i time da opravdanje može direktno utjecati u njih sa svime što ga prati,
naime, opraštanjem grijeha, obnavljanjem, posvećivanjem, preporodom i spasenjem, i to bez primjene
ikakvog napora od strane čovjeka koji bi tome doprinjeo.

175. Apostolska Crkva nije znala ništa o trojstvu Osoba, ili o tri Osobe od vječnosti, što se jasno vidi iz
Vjerovanja te Crkve, koje se naziva Apostolsko Vjerovanje, gdje je rečeno:

'Ja vjerujem u Boga Oca Svemogućeg, Stvoritelja neba i zemlje; i u Isusa Krista, Njegovog jedinog
137
Sina, našeg Gospoda, Koji je bio začet po Svetom Duhu, rođen od djevice Marije; i u Svetog
Duha.'

Ovdje se nigdje ne spominje Sin od vječnosti, već Sin začet po Svetom Duhu, i rođen od djevice Marije; jer oni
koji su sastavili to Vjerovanje su znali od Apostola:

'da je Isus Krist bio istiniti Bog', 1 Ivanova 5:20;

'i da u Njemu tjelesno prebiva sva punina Božanstva ', Kološani 2:9;

'i da su Apostoli propovijedali vjeru u Njega', Djela 20:21;

'i da On ima svu vlast na nebu i na Zemlji', Matej 28:18.

176. Kakvo povjerenje se može položiti u Sabore kada oni ne pristupaju direktno Bogu Crkve? Zar Crkva nije
Gospodnje tijelo, a On njezina glava? A što je tijelo bez glave? I kakvo je to tijelo koje na sebi ima tri glave,
pod čijim rukovodstvom se vijećà i donose odluke? Zar prosvjetljenje, koje je duhovno, i dolazi jedino od
Gospoda, Koji je Bog neba i Crkve, i također Riječi, ne postaje u tom slučaju sve više i više prirodno, i na
kraju osjetilno? Onda ono ne percipira ni jednu jedinu teološku istinu u njezinom unutarnjem obliku; radije
je takva istina odmah odbačena iz misli racionalnog razumijevanja kao što pljeva vijačom biva otpuhnuta u
zrak. U tom stanju neistine zauzimaju mjesto istina a tama mjesto sjajnog svjetla. Onda ljudi stoje kao u
pećini, sa naočalima na nosu i svijećom u ruci, zatvarajući svoje oči za duhovne istine koje su na nebeskom
svjetlu, i otvarajući ih osjetilnim istinama koje su na obmanjujućem svjetlu tjelesnih osjetila. Nešto slično im
se događa kada čuju kako se čita Riječ. Njihovi umovi su onda uspavani za istine ali probuđeni za neistine; i
oni postaju poput Zvijeri koja je opisana kako izlazi iz mora,

'sa ustima kao u lava, tijela kao u leoparda, i stopala kao u medvjeda.' Apokalipsa 13:2.

[2] Na nebu je rečeno kako su se na završetku Sabora u Nikeji dogodile one stvari koje je Gospod
predskazao Svojim učenicima:

‘Sunce će pomrčati, i mjesec neće više svijetliti, i zvijezde će s neba padati, i sile će se nebeske
poljuljati.’ Matej 24:29.

Apostolska Crkva je u stvari bila poput nove zvijezde koja se pojavljuje na zvjezdanom nebu; ali Crkva je,
nakon dva Sabora u Nikeji, bila poput te iste zvijezde no zamračene i skroz rascjepljene, kao što se nekada,
prema promatranjima astrologa, događa u prirodnom svijetu. U Riječi je zapisano:

‘kako Jehova Bog obitava u nepristupačnom svjetlu.’ 1 Timotej 6:16.

Tko bi Mu onda mogao pristupiti osim ako obitava u pristupačnom svjetlu, što će reći, ukoliko On nije sišao,
i prisvojio Ljudsko, i u njemu postao Svjetlo svijeta? Ivan 1:9; 12:46. Svatko može vidjeti kako je pristupiti
Jehovi Ocu u Njegovom vlastitom svjetlu nemoguće kao i na krilima jutra odletjeti do sunca, ili se hraniti
zrakama sunca umjesto materijalnom hranom, ili za pticu odletjeti u eter, ili jelenu letjeti zrakom?

(6) IZ NIKEJSKE A TAKOĐER I IZ ATANASIJEVE DOKTRINE U SVEZI TROJSTVA JE


NASTALA VJERA KOJA JE IZOPAČILA CIJELU KRŠĆANSKU CRKVU.

177. Kao što je bilo ukazano gore u br. 172 iz Nikejskog i Atanasijevog Vjerovanja, trojstvo je po njima
trojstvo bogova. Iz njih je nastala vjera sadašnje Crkve, što je vjera u Boga Oca, Boga Sina i Boga Svetog
Duha. U Boga Oca, kako On uračunava pravednost Svojeg Sina, Spasitelja, i pripisuje ju čovjeku; u Boga Sina,
kako zagovara i posreduje; i u Svetog Duha, kako u stvari upisuje na čovjeka uračunatu pravednost, i
zapečaćuje ju tako što opravdava, posvećuje i preporađa čovjeka. To je vjera današnjih dana, koja je sama po
sebi dovoljan dokaz da se priznaje i obožava trojstvo bogova.
[2] Iz vjere svake Crkve je izvedeno svo njezino obožavanje i doktrina; i prema tome se može reći, kakva
vjera takva i doktrina. Otud slijedi da je ova vjera u tri boga izopačila sve što pripada Crkvi; jer vjera je prvi
princip, a doktrinalne stvari su derivati, a derivati svoju bît uzimaju od svog prvog principa. Ako itko
138
ispita pojedinosti ove doktrine u odnosu na Boga, Osobu Krista, dobročinstvo, pokajanje, preporod,
slobodnu volju, predodređenje, i primjenu sakramenata Krštenja i Svete Večere, on će jasno vidjeti kako ideja
o tri boga ulazi u svaku od njih; a ako u stvari ne izgleda kako je u njima, ta ideja je i dalje izvor odakle one
teku. U ovom trenutku, međutim, nije moguće poduzeti takvo ispitivanje; ali pošto bi to bilo korisno učiniti
sa ciljem da se ljudima otvore oči, ovoj knjizi će biti stoga nadodana jedna Nadopuna u kojoj će ova točka biti
predočena.
[3] Vjera Crkve u svezi Boga je poput duše u tijelu, a pojedinosti doktrine su poput njegovih organa.
Štoviše, vjera u Boga je poput kraljice, a doktrinalne istine su poput dužnosnika na njezinom dvoru; a kako
ovi zavise o kraljičinom autoritetu, tako doktrinalne istine zavise o očitovanju vjere. Iz prirode ove vjere se
može vidjeti kako je Riječ shvaćena u Crkvi, jer vjera savija i k sebi privlači štogod može, kao sa konopcima.
Ako je vjera lažna, ona sa svakom istinom Riječi počinjava preljub; pogrešno ju tumači, i krivotvori, čineći
tako čovjeka mahnitim po pitanju duhovnih stvari. Ako je, međutim, vjera istinita, onda je cijela Riječ u
skladu sa njome, a Bog Riječi, Koji je Gospod Bog Spasitelj, izlijeva svjetlo te u nju udahnjuje Svoj Božanski
pristanak, čineći tako čovjeka mudrim.
[4] Vjera današnjih dana, koja je u svojem unutarnjem obliku vjera u tri boga ali je u izvanjskom obliku
vjera u jednog Boga, je utrnula svjetlo u Riječi, i udaljila Gospoda iz Crkve, i na taj način preokrenula njezino
jutro u noć, što će se također vidjeti u Nadopuni. Ovo je bilo učinjeno od strane krivovjernika prije Sabora u
Nikeji, i onda od strane krivovjernika tog Sabora i onih koji su slijedili.

Ali kakvo pouzdanje se može postaviti u Sabore koji:

‘u ovčinjak ne ulaze kroz vrata, već se penju drugim putem’, Ivan 10:1, 9?

Njihova promišljanja nisu neslična koracima slijepca po danu, ili onima u čovjeka koji se svojim očima koristi
noću, od kojih ni jedan ne vidi jarak prije nego propadne u njega. Na primjer, kakvo se pouzdanje može
položiti u Sabore koji su ustanovili vikarstvo Pape, kanonizaciju mrtvih, njihovo zazivanje kao božanstava i
obožavanje njihovih slika, autoritet oproštenja, i podjelu Euharistije, i tako dalje? Štoviše, kakvo se pouzdanje
može položiti u Sabor koji je ustanovio odvratnu doktrinu o predodređenju, pa to onda izvjesio ispred
hramova svoje Crkve kao paladij njihove religije? Ali ti, prijatelju moj, radije pristupi Bogu Riječi, i stoga
Riječi, i na taj način kroz vrata uđi u ovčinjak, to jest, u Crkvu, i bit ćeš prosvjetljen. Onda ćeš sam za sebe
vidjeti kao sa planinskog vrhunca ne samo zablude mnogih drugih, već također i tragove svojih ranijih
lutanja u mračnoj šumi što leži podno planine.

178. Vjera svake Crkve je, tako reći, sjeme iz kojeg izviru sve njezine dogme, i može se usporediti sa
sjemenom stabla iz kojeg izrastaju svi njegovi dijelovi, uključujući i plod; i također sa ljudskim sjemenom iz
kojeg su začeta djeca i obitelji u uzastopnim serijama. Kada je, prema tome, poznata temeljna vjera, koja se po
njezinoj prevladavajućoj prirodi naziva spasavajućom vjerom, onda je percipiran karakter Crkve. Ovo se
može ilustrirati sljedećim primjerom.
Pretpostavimo kako je vjera da je priroda stvoritelj svemira. Iz ovog slijedi da je svemir ono što se
naziva Bogom; da je priroda njegova bît; da je eter najviši bog, kojeg su drevni ljudi nazivali Jupiter; da je
zrak božica, koju su drevni ljudi nazivali Juno, učinivši je Jupiterovom ženom; da je ocean bog inferiorniji od
ovih, koji se po drevnim ljudima naziva Neptun; a pošto božanstvo prirode seže čak do centra zemlje, da je i
tamo također bog, koji se po drevnim ljudima naziva Pluton; da je sunce palača svih bogova, gdje se oni
sastaju kad Jupiter sazove sastanak; štoviše, da je vatra život iz Boga, i da tako ptice lete, zvijeri hodaju a ribe
plivaju u Bogu. Slijedi dalje kako su misli samo modifikacije etera baš kao što su riječi iz njih modulacije
zraka; i da su osjećaji ljubavi povremene promjene stanja prouzrokovane uplivom sunčevih zraka u njih. Kao
dodatak ovim stvarima također slijedi kako je život nakon smrti, zajedno sa rajem i paklom, bajka koju je
svećenstvo izmislilo sa ciljem pribavljanja časti i bogatstva; ali ipak korisna bajka, koju se ne smije javno
ismijati, pošto vrši civilnu službu tako što priproste ljude drži poslušnima njihovim vladarima. Ipak slijedi
kako su oni koji su privučeni religijom sanjari, čije misli su halucinacije, a akcije pantomima, i koji, na
nagovor svećenika, vjeruju u ono što ne mogu vidjeti i vide ono što nadilazi shvaćanje. Ove posljedice, i
mnoge druge slične prirode, su uključene u vjerovanje da je priroda stvoritelj svemira, i pojavljuju se iz njega
kada se ono razvija. Sve ovo je bilo rečeno kako bi se doznalo da vjera današnje Crkve, koja je u svojoj
unutarnjoj formi vjera u tri boga, ali u svojoj vanjskoj formi vjera u jednoga, uključuje brojne neistine, a iz nje
se može izvući još onoliko puno njih koliko ima malih paukova u lopti paukovih jajašaca. Ovo može vidjeti
svatko čiji um je posredstvom svjetla od Gospoda postao uistinu racionalan; ali kako će to itko drugi vidjeti
kada su vrata do te vjere i njezinog potomstva zatvorena i zasunjena sa naredbom kako je za ljudski razum
nezakonito gledati u njezine tajne?
139
(7) ODATLE JE PROIZAŠLA ONA ‘GROZOTA OPUSTOŠENJA I ONA NEVOLJA, KAKVE
NIKAD PRIJE NIJE BILO NITI ĆE JE IKAD VIŠE BITI’, KOJU JE GOSPOD PREDSKAZAO U
DANIJELU, U EVANĐELISTIMA I U APOKALIPSI.

179. U Danijelu je zapisano:

‘Na kraju će na krilima odvratnosti doći grozota opustošenja, sve do svršetka i odluke, kad će se
oboriti na pustošnika.’ Danijel 9:27.

U Matejevom Evanđelju, Gospod kaže:

‘Onda će ustat mnogi lažni proroci i mnoge će zavesti… Kada dakle vidite da grozota opustošenja,
po proroštvu Daniela proroka, stoluje na svetome mjestu - tko čita, neka dobro razumije.’ 24:11, 15.

i nakon toga u istom poglavlju:

‘Jer tada će biti velika tjeskoba kakve ne bijaše od početka svijeta sve do sada, a neće je ni biti.’
Matej 24:25.

Ova nevolja i grozota se obrađuju u sedam poglavlja u Otkrovenju. One su naznačene sa:

‘crnim konjem i konjem sivcem koji su izašli iz knjige čije pečate je Jaganjac otvorio.’
Apokalipsa 6:5-8;

također sa ‘zvijeri koja izlazi iz bezdana, koja je zaratila sa dva svjedoka, i ubila ih,
11:7-i naknadni stihovi;

i ‘zmajem koji je stajao ispred žene koja se trebala poroditi, da bi požderao njezino dijete, i gonio
je u divljinu, gdje je iz svojih usta izbacio vodu poput rijeke da bi ju potopio’, 12 poglavlje;

također sa ‘zmajevim zvijerima, jednom koja izlazi iz mora, drugom iz zemlje’, 13 poglavlje;

također sa ‘tri duha kao žabe, koji su izašli iz zmajevih usta, i usta zvijeri, i iz usta lažnog proroka’,
16:13;

i nadalje sa ovim, ‘da je, nakon što je sedam anđela izlilo pehare gnjeva Božjega, u kojima je bilo
sedam zadnjih zala, na zemlju, na more, na izvore i rijeke, na sunce, na prijesto zvijeri, na rijeku
Eufrat, i konačno u zrak, bio veliki zemljotres, kakvog nije bilo od kada je ljudi na Zemlji’,
16 poglavlje.

‘Zemljotres’ predstavlja uništenje crkve, što je ostvareno putem neistinitosti i krivotvorenja istina; a to je
također predstavljeno sa:

‘velikom nevoljom kakve nikad nije bilo od početka svijeta.’ Matej 24:21.

Isto predstavljaju sljedeće riječi:

‘I anđeo baci svoj srp na zemlju i obra vinograd zemaljski, a obrano baci u veliku kacu gnjeva
Božjega. Gazila se kaca… poteče krv iz kace konjima do uzda, tisuću i šest stotina stadija uokolo.’
Apokalipsa 14:19, 20.

‘Krv’ predstavlja krivotvorenu istinu; pored mnogih drugih takvih odlomaka u tih sedam poglavlja.

180. U Evanđelistima, Mateju 24; Marku 13; i Luki 21, su opisana uzastopna stanja propadanja i korupcije
Kršćanske Crkve. U tim poglavljima ‘velika nevolja, kakve nije bilo od početka svijeta, niti će je ikad više
biti’, naznačava, kao i drugdje u Riječi, preplavljivanje istine sa neistinama i to do takve mjere da ne preostaje
ni jedna jedina istina koja nije krivotvorena ili uništena. To je također značenje ‘grozote opustošenja’ u tim
odlomcima, te ‘grozote opustošenja koja dolazi na krilima odvratnosti’, i ‘svršetka i odluke’ u Danijelu; a
140
isto to je opisano u Apokalipsi, u onim odlomcima koji su upravo bili navedeni. To se dogodilo pošto Crkva
nije priznala Jedinstvo Boga u Trojstvu, i Njegovo Trojstvo u Jedinstvu u jednoj Osobi, nego u tri. Crkva je
prema tome bila utemeljena na mentalnoj ideji o tri boga, ali usmenoj ispovijedi o jednom Bogu. Tako su ljudi
sebe odvojili od Gospoda u tolikoj mjeri da im više nije preostala nikakva ideja o Božanstvu u Njegovoj
Ljudskoj prirodi, iako je On, Bog Otac, Osobno u Ljudskom; i poradi toga se naziva:

‘Otac od Vječnosti,’ Izaija 9:6;

te kaže Filipu:

‘Onaj koji vidi Mene, vidi Oca.’ Ivan 14:7, 9.

181. Ali ovdje se postavlja pitanje, gdje je izvor tom vrelu iz kojeg je potekla takva grozota opustošenja kakva
je opisana u Danijelu 9:27, i takva nevolja kakve nikad nije bilo niti će je ikad više biti, Matej 24:21? a odgovor
je, izvor je ta vjera koja univerzalno prevladava u cijelom Kršćanskom svijetu, sa njezinim uplivom,
djelovanjem i pripisivanjem u skladu sa primljenim tradicijama. Zadivljujuće je da doktrina o opravdanju
putem ovakve vjere, iako nije riječ o vjeri već obmani, bude smatrana za apsolutno sve u Kršćanskim
Crkvama, gdje prevladava među svećenstvom skoro kao jedina bitnost teologije. Svi mladi studenti teologije
na njihovim fakultetima gorljivo uče, gutaju i apsorbiraju baš ovu doktrinu; i nakon toga ju, kao nadahnuti
nebeskom mudrošću, naučavaju u njihovim crkvama, objavljuju u njihovim knjigama. Uz njezinu pomoć oni
traže i postižu ugled zbog uzvišene naobrazbe, slavu i čast, i na račun nje im se uručuju diplome, titule i
nagrade, iako je pomoću te vjere jedino danas sunce zamračeno, mjesec lišen svoga svjetla, zvijezde su pale
sa neba, i nebeske sile se uzdrmale, prema riječima Gospodnjeg predskazanja u Mateju 24:29. Bilo mi je
očitovano kako je doktrina ove vjere zasljepila umove ljudi u današnje vrijeme do te mjere da oni nisu voljni,
i prema tome nisu u stanju, vidjeti ni jednu jedinu Božansku istinu iznutra, bilo na svjetlu sunca ili mjeseca,
već jedino izvani, kao u grubim konturama uz pomoć svjetla vatre po noći. Ja prema tome mogu potvrditi
slijedeće, da su kojim slučajem Božanske istine u svezi istinskog sjedinjenja dobročinstva i vjere, raja i pakla,
Gospoda, života nakon smrti i vječne sreće, poslane sa neba dolje na zemlju i zapisane srebrnim slovima, one
ne bi bile smatrane vrijednima čitanja od strane onih koji podržavaju doktrinu o opravdanju i posvećivanju
samo sa vjerom; ali da je, u drugu ruku, rasprava o opravdanju samo sa vjerom bila poslana iz pakla, oni bi
ju primili, prigrlili i ponijeli kući u svojim grudima.

(8) IZ ISTOG RAZLOGA, DA GOSPOD NIJE USPOSTAVIO NOVO NEBO I NOVU


ZEMLJU, NITKO SE NE BI SPASIO.

182. Zapisano je u Mateju:

‘Jer tada će biti velika nevolja kakve ne bijaše od početka svijeta sve do sada, a neće je ni biti. I
kad se ne bi skratili dani oni, nitko se ne bi spasio.’ Matej 24:21, 22.

Ovo poglavlje obrađuje kraj ovog vijeka, čime se naznačava kraj sadašnje Crkve; prema tome, skraćivanje tih
dana naznačava njezino dokončavanje i uspostavljanje nove. Tko ne zna da se, ukoliko Gospod nije došao na
svijet i ostvario Iskupljenje, nitko ne bi spasio? A ostvariti Iskupljenje znači formirati novo nebo i Novu
Crkvu. Da će Gospod ponovno doći na svijet On je predskazao u Evanđelistima, u Mateju 24:30, 31; Marku
13:26; Luki 12:40; i u Apokalipsi, posebice u zadnjem poglavlju. Gore je također bilo ukazano u sekciji o
Iskupljenju kako On danas ostvaruje djelo Iskupljenja, tako što formira novo nebo i uspostavlja Novu Crkvu
kako bi se čovjek mogao spasiti.
[2] U podlozi činjenice da se nitko ne bi spasio ukoliko od strane Gosopoda nije uspostavljena Nova
Crkva, leži velika istina koja do sada nije bila poznata. Ova je, sve dok je Zmaj sa svojom posadom obitavao u
svijetu duhova, u kojeg je bio bačen, bilo je nemoguće da ijedna Božanska istina sjedinjena sa Božanskim
dobrom prođe do ljudi na Zemlji, bez da se izopači i krivotvori, ili uništi. To je značenje sljedećih riječi u
Apokalipsi:

‘Zmaj je bio zbačen na zemlju, a s njime su bačeni i anđeli njegovi… Jao onima koji žive na zemlji
i u moru, jer vrag je sišao k njima, veoma gnjevan.’ Apokalipsa 12:9, 12, 13.

Ali kada je Zmaj bio bačen u pakao, 20:10, onda je:


141
‘Ivan vidio novo nebo i novu zemlju, i Novi Jeruzalem kako silazi sa neba od Boga.’ 21:1, 2.

Pod ‘Zmajem’ se misli na one koji su u vjeri sadašnje Crkve.

MEMORABILIJA.

[3] Ja sam ponekad u duhovnom svijetu razgovarao sa onima koji su vjerovali kako se čovjek opravdava
samo sa vjerom, i rekao sam im da je njihova doktrina pogrešna i apsurdna, da prouzrokuje bezbrižnost,
sljepilo, pospanost i noć u duhovnim stvarima, i posljedično tome duši donosi smrt. Preklinjao sam ih da od
nje odustanu, ali sam na to dobio odgovor: 'Zašto odustati od nje? Nadmoćnost svećeničke učenosti nad
onom u laika ovisi jedino o toj doktrini.' Ali ja sam odgovorio kako oni očigledno nisu kao svoj cilj imali
spasenje ljudskih duša, već nadmoć svojeg vlastitog ugleda; i prema tome, pošto su istine iz Riječi primjenili
na svoje vlastite lažne principe, i tako ih onečistili, oni su bili anđeli bezdana, zvani Abaddoni i Apollioni,
Apokalipsa 9:11, kojima su predstavljeni oni koji uništavaju Crkvu tako što potpuno krivotvore Riječ. Ali oni
su odgovorili: 'Kako to može biti? Naše poznavanje tajni ove vjere nas čini proricateljima, i iz nje, kao iz
svetišta, mi dajemo naše odgovore; i stoga mi nismo Apollioni već Apolloni.' Ogorčen na ovo ja rekoh: 'Ako
ste Apolloni onda ste također i levijatani. Glavni među vama su vijugavi levijatani, a oni na nižim pozicijama
su ispruženi levijatani koje će Bog kazniti sa svojim ljutim i velikim mačem, Izaija 27:1.' No oni su se na ove
riječi smijali.

(9) OD TROJSTVA OSOBA, OD KOJIH JE SVAKA, PREMA ATANASIJEVOM


VJEROVANJU, POJEDINAČNO BOG, SU NASTALE MNOGE NEPODUDARNE I
APSURDNE IDEJE U SVEZI BOGA, KOJE U SEBI NISU NIŠTA DRUGO NEGO MAŠTARIJE
I OBMANE.

183. Iz doktrine o tri Božanske osobe od vječnosti, koja je u sebi glava svih doktrinalnih učenja u Kršćanskim
crkvama, su proizašle mnoge neumjesne ideje o Bogu, nedostojne Kršćanskog svijeta, koji bi po pitanju stvari
koje se tiču Boga i Njegova Jedinstva trebao biti, i koji bi mogao biti, svjetlo svim ljudima i narodima na sve
četiri strane svijeta. Svi koji žive izvan Kršćanske crkve, Muslimani, Židovi, a također i Pogani, bez obzira
koju religiju ispovijedaju, imaju averziju prema Kršćanstvu, jedino poradi njihova vjerovanja u tri Boga.
Njezini misionari su ovog jako dobro svjesni; i stoga su itekako pažljivi prilikom izlaganja o trojstvu Osoba,
kako je opisano u Nikejskom i Atanasijevom Vjerovanju, pošto bi dok to čine mogli biti ismijani, i ljudi bi ih
se klonili.
[2] Što slijedi su neskladne, nestvarne i beskorisne ideje koje su nastale iz doktrine o tri Božanske Osobe
od vječnosti, a koje se i dalje javljaju u umu svakoga koji nastavlja vjerovati u riječi te doktrine, i naviru u
njegove misli iz onog što čuje ili pak čita: Negdje iznad glave Bog Otac sjedi na visinama, Sin je sa Njegove
desne strane, a Sveti Duh ispred njih, i sluša što je rečeno i onda odmah juri diljem cijele zemlje, da bi prema
donešenoj odluci podijelio darove opravdanja, upisujući ih u srca ljudi, mjenjajući ih iz djece gnjeva u djecu
milosti, pretvarajući ih iz osuđenih u odabrane. Ja pozivam sve obrazovane, i među svećenstvom i među
laicima, da kažu da li u svojim umovima zamišljaju ijednu drugu ideju o Trojstvu od ove, pošto ona
spontano teče iz te doktrine, kao što se može vidjeti iznad iz pripovijesti u br. 16.
[3] Tamo gdje postoji ova ideja tamo postoji i znatiželja u vezi s onim što su tri Osobe međusobno
razgovarale prije nego je svijet bio stvoren; da li o svijetu koji je tek trebao biti stvoren, o onima koji su trebali
biti predodređeni i opravdani, sukladno vjerovanju onih koji tvrde kako je Adamov pad bio predodređen tj.
Bogom određen (Supralapsarios), ili čak o iskupljenju; i također u vezi s onim što sada međusobno
razgovaraju od nastanka svijeta, Otac govoreći iz Svog autoriteta i moći uračunavanja, a Sin od svoje moći
posredovanja. Tako će biti zaključeno kako uračunavanje, što je predodređenje, dolazi iz suosjećanja
podstaknutog Sinovljevom molbom za sve ljude, a posebice za one kojima je Otac podstaknut ukazati
naklonost iz Svoje ljubavi prema Sinu, te mukom koju je vidio kako trpi na križu.
Da li ima itko tko ne vidi kako su ovakve ideje o Bogu buncanja uma? A ipak one su u Kršćanskim
Crkvama same svetosti, kojima treba ukazivati usmeno poštovanje ali ne i istražiti ih umom, pošto one
nadilaze razum, i ako bi se iz pamćenja podigle do razumijevanja, one bi čovjeka izludile. Pa ipak ovo ne
uklanja ideju o tri Boga, već uvodi budalastu vjeru, iz koje čovjek razmišlja o Bogu poput onog koji sanja u
svom snu, ili koji hoda u tami noći, ili poput slijepca od rođenja koji hoda po svjetlu dana.

142
184. Da trojstvo bogova okupira umove Kršćana, iako ga oni zbog sramote negiraju, je očigledno po
dovitljivosti koju mnogi prikazuju dokazujući na raznorazne načine da su tri jedan a jedan tri putem
geometrije, stereometrije, aritmetike i fizike, i čak tako što slažu komadiće tkanine i papira. Na taj način od
Božanskog Trojstva prave igrokaz, poput iluzionista koji glume u iluzionističkoj izvedbi. Takva izvedba se
može usporediti sa vizijom onih u groznici, koji vide određeni objekt, poput čovjeka, stola, ili svijeće, kao tri,
ili tri kao jedan. Može se također usporediti sa zanimljivom izvedbom onih koji rade sa mekim voskom
oblikujući ga svojim prstima u različite oblike, praveći čas trokut da bi prikazali trojstvo, čas kuglu da bi
prikazali Jedinstvo, govoreći kako je tu i dalje riječ o jednoj te istoj supstanci. A ipak, Božansko Trojstvo je
poput bisera velike vrijednosti; ali kada je podijeljeno na Osobe, ono je poput bisera podijeljenog na tri dijela,
koji je time potpuno i nepovratno uništen.

MEMORABILIJA.

185. Ovome iznad će biti dodana sljedeća Memorabilija. Prva je ova. U duhovnom svijetu postoje vremenski
uvjeti i zone baš kao i u prirodnom svijetu, u ovom potonjem ne postoji ništa što također ne postoji i u
prijašnjem; no oni se razlikuju u porijeklu. U prirodnom svijetu raznolikosti u klimatskim uvjetima ovise o
udaljenosti sunca od ekvatora; ali u duhovnom svijetu oni variraju sukladno tome koliko su osjećaji volje i
rezultirajuće misli razumijevanja udaljeni od istinske ljubavi i vjere; jer ovih su sve stvari u duhovnom
svijetu korespondencije. U hladnim zonama u duhovnom svijetu se pojavljuju stvari slične onima u hladnim
zonama prirodnog svijeta. Tlo tamo izgleda smrznuto, vode također, i izgleda kako snijeg prekriva sve
stvari. Tamo dolaze i tamo se smještaju oni koji su u prirodnom svijetu uljuljali njihovo razumijevanje u san
pomoću svojeg nemara pri razmišljanju o duhovnim stvarima, i koji su posljedično tome bili previše lijeni da
bi vršili ikakve primjene; oni se nazivaju sjevernim duhovima. Jednom sam imao snažnu želju vidjeti
određenu pokrajinu u hladnoj zoni gdje ti sjeverni duhovi borave, i sukladno tome sam bio odveden u duhu
prema sjeveru, do predjela gdje je tlo izgledalo prekriveno sa snijegom, a sva voda smrznuta. Bio je dan
Šabata, i ugledao sam brojne ljude, to jest, duhove stasa sličnog kao u ljudi u prirodnom svijetu. Oni su zbog
hladnoće imali svoje glave prekrivene lavljim kožama, lica životinja preko njihovih vlastitih, dok su njihova
tijela, leđa i prednji dio dolje do bedara, bili prekriveni leopardovim kožama, a njihova stopala sa medvjeđim
kožama. Ugledao sam također mnoge kako se voze u kočijama, od kojih su neke bile izrezbarene u obliku
zmaja sa rogovima koji su bili ispupčeni prema naprijed. Ove su povlačili mali konji čiji su repovi bili
podrezani, koji su galopirali žestoko poput divljih zvijeri, dok su ih vozači, držeći uzde u svojim rukama,
neprestano ubrzavali bičujući ih u njihovom trku. Onda sam ugledao kako su se svi oni grupirali prema
hramu, koji nije bio vidljiv pošto je bio prekriven sa snijegom; no čuvari hrama su čistili snijeg, prokapajući
ulaz za obožavaoce kako su pristizali; a oni su, silazeći sa konja, ulazili u hram.
[3] Onda mi je bilo dozvoljeno razgledati unutrašnjost crkve, koja je bila blještavo osvijetljena sa
svjetiljkama i svijećama. Oltar je bio od isklesanog kamena, a iza njega je visila tabla sa ovim natpisom:
‘BOŽANSKO TROJSTVO, OTAC, SIN I DUH SVETI, KOJI SU U BITI JEDAN BOG, ALI TRI OSOBE.’ Ubrzo
se svećenik, koji je stajao pri oltaru, nakon što je tri puta kleknuo pred tablom, popeo na propovijedaonicu sa
knjigom u svojoj ruci, i započeo svoju propovijed govoreći o Božanskom Trojstvu: ‘Oh, koja velika tajna, da je
Bog na Visinama začeo Sina od vječnosti i kroz Njega odaslao Svetog Duha, troje koji su ujedinjeni po bitì ali
odvojeni po svojim svojstvima uračunavanja, iskupljenja i djelovanja! Međutim, ako promatramo ove stvari
koristeći se našim razumom, naša vizija je zamračena, a pred njom se podiže tama poput one pred okom
kada zuri u nezasjenjeno sunce. Prema tome, slušatelji moji, ovog predmeta što se tiče, držimo naše
razumijevanje poslušno vjeri.
[4] Nastavljajući on je rekao: ‘Oh, kako velika tajna je naša sveta vjera, koja svjedoči kako Bog Otac
uračunava pravednost Svoga Sina, i šalje Svetog Duha koji, zbog te uračunate pravednosti, ostvaruje
obećanja opravdavanja, koja su ukratko otpuštanje grijeha, obnavljanje, regeneracija i spasenje. Čovjek,
međutim, ne zna više o uplivu i djelovanju opravdavanja od stupa soli u kojeg se pretvorila Lotova žena, niti
zna išta više o njegovom boravištu ili stanju od ribe u moru. Ali, prijatelji moji, u ovoj vjeri leži skriveno
blago, tako ograđeno i skriveno da se ni jedan njegov dijelić ne može vidjeti. Prema tome, i o ovom predmetu
držimo naše razumijevanje podređeno vjeri.'
[5] Ponovno je uzdahnuo i nastavio: 'Oh, kako velika tajna je predodređenje! Onaj postaje jedan od
predodređenih kome Bog uračunava ovu vjeru, koju On, slobodnim odlučivanjem i čistom milošću, umeće u
koga god i kad god Mu se to svidi. Kada se to zbiva, čovjek je poput klade; ali nakon što se to dogodilo, on
postaje poput stabla. Plodovi, međutim, što su dobra djela, uistinu vise sa tog stabla, koje je u
reprezentativnom smislu naša vjera, ali ipak joj u suštini ne pripadaju. Prema tome, vrijednost tog stabla nije

143
u njegovim plodovima. Kako ovo, međutim, zvuči kao krivovjerje, a ipak je mistična istina, držimo, braćo
moja, naše razumijevanje poslušno ovoj vjeri.'
[6] Onda je nakon kraće pauze, oklijevajući kao da se prisjećao nečeg drugog iz svojeg pamćenja,
nastavio: ‘Iz skladišta tajni ću izvaditi još jednu, naime, da čovjek nema ni zrnce Slobodne Volje u duhovnim
stvarima. Jer naši lideri i svećenički vladari u Crkvi su u njihovim teološkim kanonima proglasili kako u
stvarima od vjere i spasenja, koje se pravilno nazivaju duhovnima, čovjek nema sposobnost htjenja,
razmišljanja, razumijevanja, čak ni da bi sebe prilagodio i posvetio tako da ih može primiti. Prema tome ja,
govoreći za sebe, kažem kako čovjek sam od sebe nema više sposobnosti razmišljati racionalno i pričati
mudro o takvim stvarima od papige, svrake ili gavrana; posljedično da je čovjek u duhovnim stvarima
uistinu magarac, i jedino u prirodnim stvarima čovjek. Ali, prijatelji moji, da ovaj predmet ne bi mučio vaš
razum, stoga, kao i u ostalim slučajevima, držimo naše razumijevanje poslušno vjeri. Jer naša teologija je
bezdan bez dna; ako ju pokušate dokučiti na svjetlu vašeg razumijevanja biti ćete prevladani i uništeni poput
mornara brodolomnika. Međutim, počujte što kažem. Mi smo usprkos tome na samom svjetlu Evanđelja,
koje sjaji visoko iznad naših glava; ali, teško meni! kosa na našim glavama i kosti naših lubanja blokiraju
njegov put i sprečavaju ga prodrijeti u unutarnje odaje našeg razumijevanja.’
[7] Kada je završio svoj govor, sišao je sa propovijedaonice i služba je, nakon što se pomolio na oltaru,
bila završena. Onda sam pristupio nekima od okupljenih koji su međusobno razgovarali. Među njima je bio
svećenik, i oni koji su stajali okolo su govorili: ‘Vječno smo vam zahvalni za takvu veličanstvenu propovijed,
tako ispunjenu mudrošću.’ Ali ja sam im rekao: ‘Da li ste vi išta od nje razumjeli?’ Oni odgovoriše: ‘Mi smo
sve poslušali; ali zašto nas pitaš da li smo razumjeli? Zar nije razumijevanje tupo u odnosu na takve teme?’
Na te riječi je svećenik rekao: ‘Blaženi ste vi pošto ste slušali i niste razumjeli; jer na taj način ćete se spasiti.’
[8] Nakon toga sam razgovarao sa svećenikom i zapitao sam ga da li je imao diplomu. Odgovorio je: ‘Ja
sam Magistar Nauka.’ Onda sam rekao: ‘Dobro, Magistre, čuo sam kako propovijedate tajne; ali ako ih jedino
poznajete kao takve, i ne znate ništa o njihovom unutarnjem sadržaju, vi ne znate ništa; jer one su poput
kutija zaključanih trostrukim katancem; i ako ih ne otvorite i pogledate unutra, što se može napraviti jedino
iz pomoć razumijevanja, vi ne znate da li one sadrže vrijedne stvari ili stvari koje nemaju nikakve vrijednosti,
ili čak štetne stvari. One mogu sadržavati jaja zmije otrovnice, ili paukove mreže, u skladu sa opisom u Izaiji
59:5.’ Nakon što sam to izgovorio svećenik me gledao sa mrkim izrazom lica, a obožavatelji su otišli, i popeli
se na svoje kočije, omamljeni sa paradoksima, zavedeni sa praznim riječima i obavijeni tamom u svim
stvarima koje se tiču vjere i sredstava spasenja.

186. Drugo iskustvo: jednom sam bio zaokupljen razmišljanjem o tome koji predio ljudskog uma okupiraju
teološke stvari. Najprije sam pretpostavljao kako su takve stvari, pošto su duhovne i božanstvene prirode,
okupirale najviši predio. Jer ljudski um je podijeljen na tri predjela, kao što kuća može biti na tri kata, i kao
što su prebivališta anđela podijeljena na tri neba. Odmah se preda mnom pojavio jedan anđeo i rekao: ‘U
slučaju onih koji ljube istinu istine radi, teologija se uspinje do najvišeg predjela uma, u svjetlo u kojem se
nalaze anđeli, jer tamo je njezino nebo. Stvari koje se odnose prema moralu, međutim, koje su kontemplirane
i percipirane teoretski, su smještene ispod ovih u drugom predjelu, pošto one komuniciraju sa duhovnim
stvarima; a ispod ovih u prvom predjelu su stvari koje se odnose prema politici. Ali stvari koje pripadaju
prirodnom znanju, koje su mnogostruke i koje mogu biti klasificirane u rodove i vrste, formiraju vrata koja
vode to tih viših stvari. Oni u kojima su duhovne, moralne, i političke stvari, i također stvari od prirodnog
znanja, uređene na taj način, uvijek razmišljaju i djeluju iz pravde i prosudbe, pošto svjetlo istine, koje je
također nebesko svjetlo, osvjetljava sve što u skladu sa redom proizlazi iz najvišeg predjela, baš kao što
sunčevo svjetlo, prolazeći u skladu sa redom kroz eter i zrak, osvjetljava viziju ljudi, zvijeri i riba. Drugačije
je, međutim, u slučaju onih koji ne ljube istinu istine radi, već jedino zbog svoje vlastite slave i ugleda. U
njihovom slučaju teološke stvari prebivaju u najnižem predjelu, gdje su stvari od prirodnog znanja; a u
slučaju izvjesnih ljudi, ove se miješaju, no u slučaju drugih, one se ne mogu izmiješati. Ispod ovih u istom
predjelu su stvari koje se odnose prema politici, a ispod ovih opet, stvari koje se odnose prema moralu. Pošto
u takvih ljudi dva viša predjela nisu otvorena na desnoj strani, oni nemaju unutarnje prosudbeno oštroumlje,
niti ikakvu ljubav prema pravdi, već jedino određenu domišljatost, po vrlini koje mogu razgovarati o svakoj
temi prikazujući inteligenciju, i pod prividom logičnog razmišljanja dokazati svaku postavku. Ali objekti
njihovog uviđanja koje oni najviše ljube su neistine, pošto se ove slažu sa prividima osjetila. Iz tog razloga
toliko puno ljudi u svijetu ne vidi istine doktrine iz Riječi više od ljudi koji su od rođenja slijepi; a kada čuju
takve istine oni stišću svoje noseve tako da ih njihov vonj ne bi ozlijedio i prouzročio mučninu. U drugu
ruku, oni sva svoja osjetila otvaraju neistinama, i ispijaju ih kao što kitovi ispijaju vodu.’

187. Treće iskustvo. Jednom kada sam meditirao o zmaju, zvijeri i lažnom proroku o kojima se govori u
Apokalipsi, ukazao mi se jedan anđeoski duh i priupitao koji je bio predmet moje meditacije. Odgovorio
144
sam: ‘Lažni prorok.’ Onda je on rekao: ‘Odvest ću te do mjesta gdje se nalaze oni koje naznačava lažni
prorok,’ i dodao je, ‘Oni su isti oni koji su u trinaestom poglavlju Apokalipse naznačeni sa zvijeri koja izlazi
iz zemlje, koja je imala dva roga poput jagnjeta i govorila poput zmaja.’ Slijedio sam ga, i gle! ugledao sam
mnoštvo ljudi, a u njihovoj sredini su se nalazili crkveni lideri. U skladu sa njihovim učenjem čovjeka ne
spašava ništa osim vjere u Kristovu zaslugu, a djela su dobra, iako ne vode do spasenja, no mora ih se
naučavati iz Riječi, kako bi se laici, a posebice priprosti među njima, mogli držati u strožoj poslušnosti
sucima, i kako bi bili vođeni, kao iz religije i tako iz više unutarnjih principa, k prakticiranju moralnog
dobročinstva.
[2] Onda je jedan od njih ugledavši me rekao: ‘Da li bi želio vidjeti naše mjesto obožavanja, u kojem se
nalazi kip koji predstavlja našu vjeru?' Otišao sam i pogledao; i gle! hram je bio veličanstven, a u njegovom
centru je bio kip žene, obučene u grimiznu odoru, koja je u desnoj ruci držala zlatni novčić, a u njezinoj
lijevoj ruci ogrlicu sa biserima. Ali obadvoje, i kip i hram su bili obmana; jer pakleni duhovi imaju moć
prizvati uz pomoć obmana veličanstvene reprezentacije, zatvarajući unutrašnjosti uma, i otvarajući jedino
njegove vanjske dijelove. Kada sam primjetio da je sve ovo bio takav trik, molio sam se Gospodu; i iznenada
su unutrašnjosti mojeg uma bile otvorene, i onda sam umjesto veličanstvenog hrama ugledao urušenu
zgradu sa zidovima napuknutim od stropa do poda. Umjesto žene sam unutar zgrade ugledao kako visi kip
sa glavom poput zmaja, tijelom kao u leoparda, i nogu kao u medvjeda a usta kao u lava, baš poput zvijeri
koja je izlazila iz mora kako opisuje Apokalipsa 13:2. Umjesto poda tamo je bilo močvarno tlo, u kojem se
nalazio veliki broj žaba; i bilo mi je rečeno kako se ispod močvare nalazio ogroman klesani kamen, pod kojim
je ležala Riječ, u potpunosti sakrivena. Ugledavši sve ove stvari rekao sam čarobnjaku: 'Da li je ovo tvoje
mjesto obožavanja?' i on je odgovorio, 'Jeste.' Ali onda je iznenada njegova unutarnja vizija bila otvorena, i uz
njezinu pomoć je vidio što sam ja vidio. Nakon toga je glasno uzviknuo: 'Što je ovo? Kako je ovo nastalo?' Ja
sam rekao: 'To je zbog nebeskog svjetla, koje otkriva kvalitetu svake forme, i tako otkriva kvalitetu tvoje
vjere, koja je odvojena od duhovnog dobročinstva.'
[3] Smjesta je sa istoka zapuhao vjetar koji je odnio hram i kip, te također osušio močvaru, izlažući na taj
način kamen pod kojim je ležala Riječ. Nakon toga je sa neba dahnuo proljetni vjetar; i gle! na istom mjestu se
pojavio šator, jednostavan u svojoj vanjskoj formi. Anđeli koji su bili sa mnom rekoše: ‘Gle Abrahamov šator,
kakav je bio kada su mu došla tri anđela i predskazala rođenje Izakovo. On se oku pričinja jednostavan, pa
ipak kako nebesko svjetlo dotječe dolje on postaje sve više i više veličanstven.’ Onda im je bilo dozvoljeno
otvoriti nebo gdje prebivaju duhovni anđeli, koji su nadmašivali u mudrosti; i od svjetla koje je nakon toga
dotjecalo dolje, šator se pričinjao poput hrama u Jeruzalemu. Dok sam promatrao unutra ugledao sam kako
je temeljni kamen, na kojem je bila položena Riječ, bio obložen svud okolo sa dragocjenim kamenjem, iz kojeg
je na zidove gdje su bili postavljeni kipovi keruba bljeskalo munji nalik svjetlo, i predivno ih osvjetljavalo sa
svojim zrakama preljevajućih duginih boja.
[4] Kako sam sa divljenjem zurio u ove stvari, anđeli rekoše: 'Sada ćeš ugledati nešto još divnije.' Njima je
onda bilo dozvoljeno otvoriti treće nebo, gdje borave božanstveni anđeli, koji nadmašuju u ljubavi; i u
plamtećem svjetlu koje je nakon toga dotjecalo dolje, hram je u potpunosti nestao, a na njegovom mjestu se
tad pojavio jedino Gospod, koji je stajao na temeljnom kamenu, koji je bio Riječ, onakav kakvog Ga je Ivan
vidio, Apokalipsa 1. Ali kako su unutrašnjosti anđeoskih umova onda bile ispunjene sa svetošću koja ih je
nagnala da padnu ničice, prolaz svjetla iz trećeg neba je od strane Gospoda smjesta bio zatvoren, a onaj iz
drugog neba je ostavljen otvorenim. Onda se povratio raniji izgled hrama, i također onaj od šatora, koji se,
međutim, pojavio u centru hrama. Ovime je bilo ilustrirano značenje ovih riječi u Apokalipsi 21:3:

'Gle šatora Božjeg s ljudima, i On će boraviti sa njima;'

i također ovih riječi:

'I hrama ne vidjeh u Novom Jeruzalemu; jer Gospod Bog Svemogući, i Jagnje, njegov su hram.'
21:22.

188. Četvrto iskustvo.

Kako mi je od strane Gospoda bilo podareno promatrati prekrasne stvari i na nebesima i ispod njih, ja dakle
moram ispričati što sam vidio.

Jednom sam ugledao veličanstvenu palaču, i u njezinom najunutarnijem dijelu hram. U sredini ovog hrama
je bio stol napravljen od zlata, na kojem je ležala Riječ; i dva anđela su stajala pored nje. Oko stola su bila
sjedala, razmještena u tri reda; ona u prvom redu su bila prekrivena sa tkaninom od čiste svile, grimizne
145
boje; ona u drugom redu sa tkaninom nebesko plave svile; a ona u trećem redu sa bijelom tkaninom. Ispod
krova, visoko iznad stola, mogla se vidjeti raširena zavjesa koja je sva blistala od dragog kamenja, čija divota
je sjajila poput duge kada se nebo raščisti nakon kiše. Iznenada se tamo pojavio, okupirajući sjedala, određeni
broj svećenika, svi obučeni u njihove svećeničke odore. Na jednoj strani je bila riznica pored koje je stajao
jedan anđeo čuvar, a unutar nje su u prekrasnom poretku raspoređene ležale blistave odore. To je bilo vijeće
koje je sazvao Gospod: i čuo sam glas sa neba kako govori: ‘Vijećajte’. ‘Ali o kojoj temi?’ oni zapitaše. Bilo im
je rečeno, ‘O Gospodu Spasitelju i Svetom Duhu.’ Ali kada su započeli razmišljati o ovim temama, nisu se
nalazili u stanju prosvjetljenja; stoga su se molili, i zatim se svjetlo izlilo sa neba, najprije su stražnji dijelovi
njihovih glava bili osvjetljeni, onda njihove sljepoočnice, i konačno njihova lica. Onda su započeli vijećati,
najprije, kako im je bilo naređeno, u vezi s Gospodom Spasiteljem.
[2] Prvi prijedlog i predmet istraživanja je bio, Tko je prisvojio Ljudsko u Djevici Mariji? Anđeo koji je
stajao pored stola na kojem je bila Riječ im je pročitao ove riječi iz Luke:

‘Anđeo reče Mariji: Evo, začet ćeš i roditi Sina i nadjenut ćeš Mu ime Isus. On će biti velik i zvat će
se Sin Svevišnjega… Nato će Marija anđelu: Kako će to biti kad ja muža ne poznajem? I Anđeo
odgovori i reče joj: Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će se ta Sveta Stvar
koju ćeš poroditi zvati Sin Božji.’ Luka 1:30-32, 34, 35.

On je također pročitao ove riječi iz Mateja:

‘Anđeo reče Josipu u snu: Josipe, ti sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju, jer
Ono što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. I Josip je ne upozna sve dok ne rodi svog
prvorođenog sina. I nadjenu Mu ime Isus.’ Matej 1:20, 25.

I pored ovih odlomaka on je pročitao još mnoge iz Evanđelja, poput Mateja 3:17; 17:5; Ivana 1:18; 3:16; 20:31, i
mnoge druge u kojima se Gospod, s obzirom na Njegovo Ljudsko, naziva Sin Božji, i gdje On, iz Svog
Ljudskog, naziva Jehovu Svojim Ocem. Pročitao je također odlomke iz Proroka gdje je predskazano kako će
Jehova Osobno doći na svijet; među njima slijedeća dva iz Izaije:

‘I reći će se u onaj dan: Gle, ovo je Bog naš, Njega smo čekali da nas može izbaviti; ovo je Jehova;
Njega smo čekali; Kličimo i veselimo se spasenju Njegovu.’ Izaija 25:9.

‘Glas onog koji viče u pustinji: Pripravite Jehovi put. Poravnajte u pustinji stazu Bogu našemu.
Otkrit će se tada Slava Jehovina i svako će je tijelo vidjeti. Gle, Gospod Jehova dolazi u moći. Kao
pastir će pasti stado Svoje.’ Izaija 40:3, 5, 10, 11.

[3] Anđeo je nastavio: ‘Pošto je Jehova Osobno došao na svijet i prisvojio Ljudsko, On se stoga u
Prorocima naziva Spasiteljem i Otkupiteljem.’ Onda im je čitao slijedeće odlomke:

‘Sigurno je u Tebi Bog, i pored Njega nema drugoga. Doista si Ti Bog skriveni, Bog Izraelov,
Spasitelj.’ Izaija 45:14, 15.

‘Nisam li Ja, Jehova? I pored Mene nema drugog Boga; Bog pravedan i Spasitelj, osim Mene
drugog nema.’ Izaija 45:21, 22.

‘Ja Sam Jehova, osim Mene nema Spasitelja.’ Izaija 43:11.

‘Ja Sam Jehova, Bog tvoj… drugog Boga osim Mene nećeš priznavati; jer pored Mene nema drugog
Spasitelja.’ Hošea 13:4.

‘Da svako tijelo sazna da Sam Ja Jehova, Spasitelj tvoj i tvoj Iskupitelj.’ Izaija 49:26; 60:16.

‘A što se tiče našeg Iskupitelja, ime Mu je Jehova nad Vojskama.’ Izaija 47:4.

‘Ali, moćan je njihov Iskupitelj, ime Mu je Jehova nad Vojskama.’ Jeremija 50:34.

‘Jehova, hridi moja, Iskupitelju moj!’ Psalam 19:14.

146
‘Ovako govori Jehova, iskupitelj tvoj, Svetac Izraelov: Ja Sam Jehova, Bog tvoj.’
Izaija 48:17; 43:3; 49:7; 54:8.

‘Ti, Jehova, naš si Otac; Iskupitelj naš - ime Ti je oduvijek.’ Izaija 63:16.

‘Ovako govori Jehova, Iskupitelj tvoj… Ja Sam Jehova Koji stvara sve stvari, Sam bez pomoći
ičije.’ Izaija 44:24.

‘Ovako govori Jehova kralj Izraelov, i Iskupitelj njegov Jehova nad Vojskama: Ja Sam prvi i Ja
Sam posljednji: osim Mene Boga nema.’ Izaija 44:6.

‘Ime Mu je Jehova nad Vojskama; tvoj je Iskupitelj Svetac Izraelov, Bog zemlje svekolike On će se
zvati.’ Izaija 54:5.

‘Evo dolaze dani - riječ je Jehovina - podići ću Davidu izdanak pravedni. On će vladati kao kralj, i
ovo je Njegovo ime, Jehova, naša Pravednost.’ Jeremija 23:5, 6; 33:15, 16.

‘U taj dan Jehova će biti kralj nad svom zemljom; u taj dan Jehova će biti jedan, i Njegovo ime
jedno.’ Zaharija 14:9.

[4] Uvjereni svim ovim odlomcima, oni koji su sjedili na sjedalima su jednoglasno izjavili kako je Jehova
Osobno prisvojio Ljudsko u svrhu iskupljenja i spasenja čovječanstva. Ali uslijed toga se od nekih
Rimokatolika, koji su se skrivali iz oltara, začuo glas govoreći: ‘Kako je Jehova Bog mogao postati čovjek? Zar
nije On Stvoritelj svemira?’ Jedan od onih koji su sjedili u drugom redu sjedala se okrenuo i rekao: ‘Tko je to
onda bio? Onaj koji je bio iza oltara je pristupio i rekao: ‘Sin od vječnosti.’ Ali na to je dobio odgovor: ‘Zar nije
Sin od vječnosti, prema vašem vjerovanju, također Stvoritelj svemira? Štoviše, što je Sin i Bog rođen od
vječnosti? I kako se Božanska Bît, koja je jedna i nedjeljiva, može razdvojiti tako da dolje siđe jedan njezin
dio, a ne istovremeno cijela?’
[5] Druga tema rasprave u vezi s Gospodom je bila, da li su sukladno ovom razmišljanju Otac i On jedno,
baš kao što su duša i tijelo jedno. Oni rekoše kako je ovo pitanje slijedilo pošto je duša od oca. Onda je jedan
od onih koji su sjedili u trećem redu čitao slijedeće riječi iz ispovijedi vjere koja se naziva Atanasijevo
Vjerovanje:

‘Iako je naš Gospod Isus Krist, Sin Božji, Bog i Čovjek, ipak nisu dva, već jedan Krist; zaista, On je
potpuno jedno. On je jedna Osoba. Jer kao što duša i tijelo čine jednog čovjeka, tako su Bog i
Čovjek jedan Krist.’

On je dodao kako je Vjerovanje koje sadržava ove riječi prihvaćeno u cijelom Kršćanskom svijetu, čak i od
strane Rimokatolika. Onda oni rekoše, ‘Koji nam još dokaz treba? Bog Otac i On su jedno, baš kao što su duša
i tijelo jedno; a pošto je slučaj takav, mi percipiramo kako je Gospodnje Ljudsko Božansko, pošto je to
Jehovino Ljudsko; također percipiramo da Gospodu treba pristupati u Njegovom Božanskom Ljudskom, i da
je to jedini mogući način pristupa Božanstvu zvanom Otac.’
Ovaj zaključak je od strane anđela bio potvrđen daljnjim navodima iz Riječi, među kojima su bili
slijedeći:

‘Dijete nam se rodilo, sina dobismo; Ime Mu je: Savjetnik, Divni, Bog, Silni, Otac vječni, Knez
Mironosni.’ Izaija 9:6.

i u istom proroku:

‘Iako nas Abraham ne poznaje, i ne priznaje nas Izrael; Ti, Jehova, Ti si naš Otac, Iskupitelj naš -
ime Ti je oduvijek.’ 63:16.

i u Ivanu:

‘Isus… reče: Tko u Mene vjeruje… vjeruje u Onoga Koji Me posla; i tko vidi Mene, vidi Onoga
Koji Me posla.’ Ivan 12:44, 45.

147
‘Kaže Mu Filip… pokaži nam Oca. Nato će mu Isus… Tko je vidio Mene, vidio je i Oca; zašto onda
kažeš, Pokaži nam Oca? Zar ne vjeruješ da Sam Ja u Ocu i Otac u Meni?... Vjerujte Mi da Sam Ja u
Ocu i Otac u Meni.’ Ivan 14:8-11.

‘Isus reče: Ja i Otac jedno smo.’ Ivan 10:30.

Nadalje, ima i ovaj odlomak:

‘Sve Očeve stvari, Moje su, i sve Moje stvari su Očeve.’ Ivan 16:15; 17:10.

I konačno:

‘Isus reče: Ja Sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po Meni.’ Ivan 14:6.

[6] Ovome je onaj koji čita dodao kako iste stvari koje je ovdje Gospod rekao o Sebi i Svom Ocu može
također reći čovjek o sebi i svojoj vlastitoj duši. Čuvši ove stvari svi oni su jednodušno i jednoglasno izjavili
kako Gospodnje Ljudsko jeste bilo Božansko, i da se Njegovom Ljudskom mora prići kako bi se prišlo Ocu;
pošto je Jehova Bog, posredstvom Ljudskog, poslao Sebe na svijet, i tako postao vidljiv ljudskim očima, i
prema tome pristupačan. Na isti način je On Sebe učinio vidljivim, i tako pristupačnim u ljudskom obliku,
drevnim ljudima: ali u to vrijeme posredstvom anđela; a pošto je ta forma reprezentirala Gospoda Koji će
doći, među drevnim ljudima su sve stvari od Crkve bile reprezentativne.’
[7] Nakon ovog je slijedila rasprava u vezi s Svetim Duhom; ali najprije je bila predstavljena popularna
ideja o Bogu Ocu, Sinu i Svetom Duhu, naime, da Bog Otac sjedi na visinama, a Sin sa Njegove desne strane; i
da oni šalju od sebe Svetog Duha, da prosvjetljava, poučava, opravdava i posvećuje ljude. Ali nakon toga se
čuo glas sa neba, govoreći: ‘Mi ne podupiremo tu ideju. Tko ne zna kako je Jehova Bog sveprisutan. Onaj koji
to zna i priznaje će također priznati kako je On onaj koji prosvjetljava, poučava, opravdava i posvećuje, a ne
posredni Bog odvojen od Njega, a još manje Bog odvojen od ova dva, kao što je jedna osoba odvojena od
druge. Prema tome, neka prethodna ideja, koja je budalasta, bude otklonjena, i neka potonja, koja je ispravna,
bude primljena, i onda ćete imati jasnu percepciju o ovoj temi.’
[8] Onda se začuo glas od Rimokatolika koji su stajali blizu hramskog oltara, govoreći: ‘Što je onda Sveti
Duh, koji je spominjan u Riječi, u zapisima Evanđelista i Pavlu, posredstvom kojeg su mnogi učeni ljudi
među svećenicima, posebice naše svećenstvo, po onome što izjavljuju vođeni? Tko danas u Kršćanskom
svijetu negira postojanje Svetog Duha i Njegova djelovanja?’ Čuvši ovo jedan od onih koji su sjedili u
drugom redu se okrenuo i rekao: ‘Vi tvrdite kako je Sveti Duh zasebna Osoba i zasebni Bog. Ali što je osoba
koja izlazi i proizlazi iz osobe nego izlazeće i proizlazeće djelovanje? Jedna osoba ne može izaći i proizaći iz
druge, ali djelovanje može. Ili, što je Bog koji izlazi i proizlazi iz Boga, nego izlazeće i proizlazeće Božansko?
Jedan Bog ne može izaći i proizaći iz drugog ali Božansko može iz jednog Boga.’
[9] Čuvši ovo, oni što su okupirali sjedala su jednoglasno zaključili: ‘Sveti Duh nije zasebna Osoba, stoga
nije zaseban Bog, već Sveto Božansko koje izlazi i proizlazi iz jednog jedinog sveprisutnog Boga, Koji je
Gospod.’ Anđeli, koji su stajali pored zlatnog stola na kojem je bila Riječ, su na to rekli: ‘Dobro je odlučeno.
Nigdje u Starom Testamentu mi ne čitamo da su proroci govorili Riječ od Svetog Duha, već od Jehove; i gdje
god je Sveti Duh spomenut u Novom Testamentu, on predstavlja proizlazeće Božansko, koje prosvjetljava,
poučava, oživljava, ponovno formira i preporađa.’
[10] Nakon ovog je slijedio drugi predmet istraživanja o Svetom Duhu, naime, Iz koga proizlazi Božansko
naznačeno Svetim Duhom, da li od Oca, ili od Gospoda? Dok su oni ovo razmatrali, zasjalo je svjetlo sa
nebesa i uz njegovu pomoć su percipirali da Sveto Božansko, koje naznačava Sveti Duh, ne proizlazi iz Oca
kroz Gospoda, već iz Gospoda od Oca; baš kao što u slučaju čovjeka, njegova aktivnost ne proizlazi iz
njegove duše kroz tijelo, već iz tijela od duše. Anđeo koji je stajao pored stola je ovo potvrdio sljedećim
odlomcima iz Riječi:

‘Onaj koga Bog posla Božje riječi govori: jer Bog Mu Duha ne daje na mjeru. Otac ljubi Sina i sve
je predao u Njegove ruke.’ Ivan 3:34, 35.

‘Isklijat će mladica iz panja Jišajeva… i na Njemu će duh Jehovin počivat, duh mudrosti i
razumijevanja, duh savjeta i jakosti.’ Izaija 11:1, 2.

‘Duh Jehove je bio na Njemu, i bio je u Njemu.’ Izaija 42:1; 59:19, 20; 61:1; Luka 4:18.

148
‘Kada dođe Sveti Duh, kojeg ću vam Ja poslati od Oca.’ Ivan 15:26.

‘On će Mene proslavljati; jer će od Mojega uzimati i navješćivati vama. Sve što ima Otac, Moje je.
Zbog toga vam rekoh: od Mojega će uzeti i - navješćivat će vama.’ 16:14, 15.

‘Ako odem, poslat ću vam Utješitelja.’ 16:7.

‘Utješitelj je Sveti Duh.’ 14:26

‘Sveti Duh još nije bio, jer Isus još nije bio proslavljen.’ 7:39.

Međutim, nakon Njegova proslavljivanja:

‘Isus je dahnuo na Svoje učenike i rekao im: Primite Svetog Duha.’ 20:22.

I u Apokalipsi:

‘Tko da ne slavi Tvoje Ime, Gospode, jer Ti si jedini svet?’ Apokalipsa 15:4.

[11] Pošto je Gospodnje Božansko djelovanje, iz Njegove Božanske sveprisutnosti, naznačeno sa Svetim
Duhom, stoga kada je Gospod govorio Svojim učenicima o Svetom Duhu kojeg će im On poslati od Oca,
također je rekao:

‘Neću vas ostaviti kao siročad… Odlazim i vraćam se k vama… I u taj dan ćete znati da Sam Ja u
Svom Ocu, i vi u Meni, i Ja u vama.’ Ivan 14:18, 20, 28;

i kratko prije nego je napustio svijet, On je rekao:

‘I evo, Ja Sam sa vama uvijek sve dane do kraja ovog vijeka.’ Matej 28:20.

Nakon što im je pročitao ove odlomke anđeo reče: ‘Jasno je iz ovih i mnogih drugih odlomaka iz Riječi da
Božansko, koje se naziva Sveti Duh, proizlazi iz Gospoda od Oca.’ Oni na stolicama su na to odgovorili: ‘To
je Božanska istina.’
[12] Konačno je bila donešena ova odluka: ‘Iz raspravljanja ovog vijeća, mi jasno vidimo, i stoga
priznajemo kao svetu istinu, kako je u Gospodu Bogu Spasitelju Isusu Kristu Božansko Trojstvo, koje čini
izvorno Božansko koje se naziva Otac, Božansko Ljudsko koje se naziva Sin, i proizlazeće Božansko koje se
naziva Sveti Duh.’ I mi objavljujemo da:

‘U Kristu tjelesno prebiva sva punina Božanstva.’ Kološani 2:9.

Stoga u Crkvi postoji jedan Bog.


Nakon što je donio ove zaključke, veliki savjet se ustao: a anđeo, koji je bio čuvar riznice, priđe i
donese iz ormara za svakoga od onih koji su sjedili na stolicama raskošne odore, koje su na mjestima bile
izvezene zlatom, i reče: ‘Primite svadbenu odjeću.’ Oni su onda u slavi bili odvedeni u novo Kršćansko nebo,
sa kojim će Gospodnja crkva na Zemlji, što je Novi Jeruzalem, biti ujedinjena.

149
4 POGLAVLJE

SVETO PISMO ILI RIJEČ GOSPODNJA

I. SVETO PISMO, ILI RIJEČ, JE SÂMA BOŽANSKA ISTINA.

189. Generalno se svi slažu u tome da je Riječ od Boga, da je božanski nadahnuta, i prema tome sveta; ali do
ovog časa je ostalo nepoznato gdje prebiva njezina božanstvenost; jer Riječ u Slovu izgleda poput običnog
rukopisa čudnovatog stila, kojem nedostaje uzvišenosti i briljantnosti što su očigledno značajke svjetovne
literature. Iz ovog razloga čovjek koji obožava prirodu umjesto Boga, i koji posljedično tome razmišlja od
sebe i svoga vlastitog propriuma* a ne iz neba od Gospoda, može sa lakoćom potpasti u grešku što se tiče
Riječi i prezreti ju, i reći u sebi dok ju čita, 'Što ovo znači? Što to znači? Da li je ovo Božansko? Može li Bog,
čija mudrost je beskonačna, govoriti na ovaj način? U čemu se sastoji njezina svetost, ili odakle proizlazi osim
iz čovjekove religijske lakovjernosti?'

*Latinska riječ 'proprium' korištena kao imenica, naznačava 'ono što je čovjeku vlastito'. Swedenborg ju
koristi u posebnom smislu, koji uključuje 'što je od čovjekovog vlastitog ja'.

190. Ali onaj koji razmišlja na ovaj način ne uzima u obzir kako je Jehova Gospod, koji je Bog neba i zemlje,
izrekao Riječ po Mojsiju i Prorocima, i posljedično tome da ona mora biti Božanska Istina, jer što Jehova
Gospod Osobno izgovara ne može biti ništa drugo; niti on uzima u obzir da je Gospod Spasitelj, koji je
istovjetan Jehovi, izgovorio Riječ koju su zapisali Evanđelisti, veći dio nje Svojim vlastitim ustima, a ostalo
kroz Svojih dvanaest Apostola nadahnutih od strane Duha Njegovih usta, koji je Sveti Duh. Iz tog razloga,
On Osobno izjavljuje kako je 'u Njegovim riječima duh i da je u njima život', kako je 'On svjetlo koje
osvjetljava' i kako je 'On istina'; kao što je očigledno iz sljedećih odlomaka:

'Isus reče: Riječi koje vam Ja rekoh, duh su i život.’ Ivan 6:63.

‘Isus je rekao ženi na Jakovljevom izvoru, Kad bi znala dar Božji i tko je Onaj Koji ti veli: Daj Mi
piti, ti bi u Njega zaiskala i On bi ti dao žive vode… A tko bude pio vode koju ću mu Ja dati, ne,
neće ožednjeti nikada: nego će voda koju ću mu Ja dati postati u njemu izvorom vode što teče u
život vječni.’ Ivan 4:6, 10, 14.

‘Jakovljevim izvorom’ je predstavljena Riječ, isto kao i u Ponovljenom Zakonu 33:28;

radi toga je Gospod, pošto On jeste Riječ, tamo sjeo, i govorio sa ženom; a ‘živom vodom’ je predstavljena
istina Riječi.

‘Isus reče: Ako je tko žedan, neka dođe k Meni, i pije. Onaj koji vjeruje u Mene, kao što reče
Pismo, rijeke će žive vode poteći iz njegovog trbuha.’ Ivan 7:37, 38.

‘Petar je rekao Isusu, Ti imaš riječi života vječnoga.’ Ivan 6:63.

‘Isus je rekao, Nebo i zemlja će proći, ali Moje riječi neće proći.’ Marko 13:31.

Riječi Gospodnje su istina i život, pošto je On istina i život, kao što naučava u Ivanu:

‘Ja Sam put, istina, i život.’ Ivan 14:6;

i u istoj Knjizi:

‘U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog… U njoj bijaše život i život bijaše
ljudima svjetlo.’ Ivan 1:1, 4.

Riječ ovdje naznačava Gospoda s obzirom na Božansku istinu, u kojoj jedinoj je život i svjetlo. Iz ovog
150
razloga se Riječ, koja je od Gospoda, i koja jeste Gospod, naziva:

‘izvor živih vodà,’ Jeremija 2:13, 17:13, 31:9;

‘bunar spasenja.’ Izaija 12:3;

‘izvor,’ Zaharija 13:1;

‘rijeka vode života,’ Apokalipsa 22:1.

Također je rečeno:

‘Jaganjac, koji je sred prijestolja, past će ih i voditi na izvore živih vodâ.’ 7:17.

Mogu se dati daljnji navodi gdje se Riječ također naziva ‘svetište i šator,’ u kojem Gospod boravi sa
čovjekom.

191. Ali prirodni čovjek i dalje ne može biti uvjeren da je Riječ sâma Božanska Istina, u kojoj je Božanska
Mudrost isto kao i Božanski Život; jer on ju cijeni/sudi po njezinom stilu, u kojem se te stvari ne
vide/pojavljuju. Ipak stil kojim je Riječ pisana je sâm Božanski stil, sa kojim se ni jedan drugi ne može
usporediti, bez obzira kako uzvišen i izvrstan on mogao izgledati. Stil Riječi je takav da svetost postoji u
svakoj rečenici, u svakoj riječi, i čak u nekim slučajevima u samim slovima; posljedično tome Riječ ujedinjuje
čovjeka sa Gospodom, i otvara nebo. Postoje dvije stvari koje proizlaze iz Gospoda, Božanska Ljubav i
Božanska Mudrost, ili što je isto, Božansko Dobro i Božanska Istina: Riječ je u svojoj biti obadvoje. Pošto Riječ
ujedinjuje čovjeka sa Gospodom i otvara nebo, kao što je upravo bilo rečeno, ona prema tome ispunjava
čovjeka sa dobrima ljubavi i istinama mudrosti – njegovu volju sa dobrima ljubavi a njegovo razumijevanje
sa istinama mudrosti; na taj način čovjek ima život kroz Riječ. Ali treba biti jasno shvaćeno da jedino oni
imaju život iz Riječi koji ju čitaju u svrhu izvlačenja Božanskih Istina iz nje kao iz njihova glavnog izvora, i
primjenjuju ih u životu; a da se tome suprotno zbiva sa onima koji Riječ čitaju samo u svrhu stjecanja časti i
zadobijanja svjetovnih bogatstava.

192. Svaki čovjek koji ne zna da u Riječi postoji određeno duhovno značenje, poput duše u tijelu, mora suditi
o njoj jedino po značenju Slova, dok je pri svemu tom ovo značenje poput košare koja sadržava blaga, koja su
njezino duhovno značenje. Prema tome, kada (ili ‘sve dok’) ovo duhovno značenje nije poznato, Božanska
svetost Riječi se može prosuditi jedino kao kada se dragi kamen prosuđuje po matrici koja ga okružuje, koja
ponekad izgleda kao običan kamen; ili jedino kao kada čovjek na osnovu kutije izrađene od jaspisa, lapisa,
azbesta ili moskovskog stakla, ili ahata, sudi o dijamantima, rubinima, sardoniksima, orijentalnim topazima,
itd. koji se uredno posloženi nalaze unutar nje. Sve dok njegovi sadržaji nisu poznati ne čudi da je kutija
cijenjena jedino u skladu sa vrijednošću materijala od kojeg je sastavljena, a koji je vidljiv oku. Isto je sa
Riječju s obzirom na značenje njezinog Slova. Stoga, da bi otklonio svaku sumnju kako je takva priroda Riječi,
tj. da je božanska i naj-svetija, Gospod mi je otkrio njezino unutarnje značenje, koje je u svojoj biti duhovno,
te prebiva u vanjskom prirodnom značenju, baš kao duša u tijelu. To značenje je duh, koji Slovu daje život;
ono prema tome može svjedočiti o Božanstvenosti i svetosti Riječi, i može uvjeriti čak prirodnog čovjeka, ako
je on voljan biti uvjeren.

II. U RIJEČI POSTOJI DUHOVNO ZNAČENJE, KOJE DO SADA NIJE BILO POZNATO.

193. Tko neće priznati, i složiti se sa tvrdnjom da je Riječ, pošto je Božanska, u njezinom unutarnjem sadržaju
duhovna? Ali tko je do sada znao što je duhovno, i gdje u Riječi leži sakriveno? Što je duhovno će biti
ukazano u pripovijesti na završetku ovog poglavlja, a gdje ono leži skriveno u Riječi u onome što sada slijedi.
Riječ je duhovna u svojem unutarnjem sadržaju pošto je sišla od Jehove Gospoda, i prošla kroz anđeoska
nebesa; a Sâmo Božansko, koje je u sebi neizrecivo i neshvatljivo, je u svom silasku bilo prilagođeno
percepciji anđela, i konačno onoj u ljudi. Otud Riječ ima duhovno značenje koje je unutar prirodnog značenja
baš kao što je duša u čovjeku, ili kao što je misao razumijevanja u govoru, ili kao što je osjećaj volje u djelu. I
ako ju možemo usporediti sa vidljivim stvarima u svijetu prirode, duhovno značenje je unutar prirodnog
značenja kao što je cijeli mozak unutar svojih omotačkih membrana i ovojnica, ili kao što su mladi izdanci
stabla unutar njihovih vanjskih zaštitnih kora, ili kao što je embrij kokoši unutar ljuske jajeta; i tako dalje.
151
Kako činjenica da postoji takvo duhovno značenje do sada još nikome nije bila obznanjena kroz Božansko
nadahnuće, ova istina, koja u sebi prevazilazi sve istine koje su do sada bile otkrivene, mora sada biti
razjašnjena razumijevanju. Ovo će biti učinjeno izlaganjem građe u sljedećim člancima:

(1) Što je duhovno značenje.


(2) Ovo značenje je u cijeloj Riječi, i u svakom njezinom dijelu.
(3) Zbog ovog značenja Riječ je Božanski nadahnuta, i sveta u svakoj riječi.
(4) Ovo značenje je do sada bilo nepoznato.
(5) Od sada će biti obznanjeno jedino onima koji su u pravim istinama od Gospoda.
(6) Izvjesne prekrasne stvari u svezi Riječi iz njezinog duhovnog značenja.

Svaki od ovih članaka će sada biti posebno obrađen.

(1) ŠTO JE DUHOVNO ZNAČENJE.

194. Duhovno značenje Riječi nije značenje koje sjaji iz značenja Slova kada bilo tko pretražuje (tj. studira)
Riječ i objašnjava ju (tako) da bi dokazao izvjesnu dogmu, načelo ili doktrinu Crkve. To značenje se može
nazvati literalnim ili crkvenim značenjem Riječi; ali duhovno značenje nije vidljivo u značenju Slova; ono je
iznutra u njemu, kao što je duša u tijelu, ili misao razumijevanja u oku, ili kao što je osjećaj ljubavi na licu.
Posebice ovo značenje je ono što Riječ čini duhovnom, ne samo za ljude već također za anđele; i stoga Riječ
posredstvom ovog značenja komunicira sa nebesima. Pošto je unutarnji sadržaj Riječi duhovan, ona je
zapisana pomoću čistih korespondencija; a što je na taj način zapisano predočuje u svom krajnjem smislu stil
Proroka, Evanđelista i Apokalipse. Ovaj stil, običan kako se može pričinjavati, ipak u sebi ima pohranjenu
svu Božansku i anđeosku mudrost. Što je naznačeno sa korespondencijama se može vidjeti u djelu
naslovljenom ‘Nebo i Pakao’, objavljenom u Londonu u 1758, gdje su obrađene korespondencije svih stvari
na nebu sa svim stvarima u čovjeku (br. 87-102); i korespondencije svih stvari na nebu sa svim stvarima na
zemlji (br. 103-115). Ovo će biti potpunije objašnjeno primjerima iz Riječi; a ovi će biti dani uskoro.

195. Iz Gospoda, jedno nakon drugog, proizlaze Božansko božanstveno, Božansko duhovno i Božansko
prirodno. Ono se naziva božanstvenim što proizlazi iz Njegove Božanske Ljubavi, i to je Božansko Dobro; što
proizlazi iz Njegove Božanske Mudrosti se naziva duhovnim, i to je Božanska Istina; Božansko prirodno je iz
obadvoje, i obuhvaća obadvoje u njihovoj krajnjoj formi. Anđeli božanstvenog kraljevstva, koji sačinjavaju
treće ili najviše nebo, su u Božanskom koje proizlazi iz Gospoda, koje se naziva božanstveno, jer oni su u
dobru ljubavi od Gospoda. Anđeli Gospodnjeg duhovnog kraljevstva, koji sačinjavaju drugo ili srednje nebo,
su u Božanskom koje proizlazi iz Gospoda, koje se naziva duhovnim, jer oni su u Božanskoj Mudrosti od
Gospoda. Anđeli Gospodnjeg prirodnog kraljevstva, koji sačinjavaju prvo ili najniže nebo, su u Božanskom
koje proizlazi iz Gospoda, koje se naziva Božansko prirodno, i oni su u vjeri dobročinstva od Gospoda. Ljudi
koji pripadaju Crkvi (na Zemlji) su, međutim, u jednom od ova tri kraljevstva u skladu sa njihovom ljubavi,
mudrošću i vjerom, i nakon smrti oni ulaze u to kraljevstvo u kojem se (za života na Zemlji) nalaze (u duhu).
Po prirodi je Gospodnja Riječ slična nebu. U svojem krajnjem značenju je prirodna, u svojem unutarnjem
značenju je duhovna, a u svojem najunutarnijem značenju je božanstvena; i svako od ova tri značenja je
Božansko. Ona je prema tome prilagođena anđelima tri neba, i također ljudima.

(2) DUHOVNO ZNAČENJE JE U CIJELOJ RIJEČI, I SVAKOM NJEZINOM DIJELU.

196. Ovo se ne može bolje vidjeti nego iz primjera, poput sljedećih: Ivan kaže u Apokalipsi:

‘I vidjeh nebo otvoreno, i gle, konj bijelac; a Onaj Koji je na njemu sjedio se zvao Vjerni i Istiniti; i
u pravednosti On sudi i ratuje. Oči su Mu bile kao plamen ognjeni, na glavi Mu mnoge krune;
nosi napisano ime kojeg nitko ne zna doli On Sam. I bio je ogrnut ogrtačem krvlju natopljenim;
ime Mu: Riječ Božja. Prate Ga na bijelcima vojske nebeske, odjevene u lan tanan, bijel i čist… Na
ogrtaču, o boku, ima ime napisano: KRALJ KRALJEVA I GOSPODAR GOSPODARA. I vidjeh
jednog anđela kako stoji na suncu; i viče glasom gromkim, govoreći… Ovamo dođite i skupite se
na veliku večeru; Da se najedete mesa kraljeva, i mesa zapovjednika, i mesa silnika, i mesa konja i
konjanika njihovih, i mesa sviju ljudi, slobodnjaka i robova, i malih i velikih!’ Ivan 19:11-18

152
Što ove riječi predstavljaju nitko ne može vidjeti nego iz duhovnog značenja Riječi: a nitko ne može vidjeti
duhovno značenje Riječi osim iz znanja o korespondencijama, jer sve riječi (iznad) su korespondencije i niti
jedna (riječ tamo) nije bez značenja. Nauka o korespondencijama naučava značenje ‘bijelog konja’, ‘Njega
Koji je sjedio na njemu’, ‘Njegovih očiju koje su bile kao plamen ognjeni’, o ‘krunama koje su bile na Njegovoj
glavi’, o ‘ogrtaču umočenom u krv’, o ‘bijelom lanu u kojeg su bili odjeveni oni koji su pripadali Njegovoj
vojsci na nebu’, o ‘anđelu koji stoji na suncu’, o ‘velikoj večeri na koju oni trebaju doći i okupiti se’, i također
o ‘mesu kraljeva, zapovjednika i mnogih drugih kojeg su se trebali najesti’.
[2] Pojedinačno značenje svake ove stvari u duhovnom značenju se može vidjeti objašnjeno u 'Apokalipsi
Otkrivenoj,' br. 820-838; i također u malom djelu o 'Bijelom Konju'; stoga ih je ovdje nepotrebno nadugačko
objašnjavati. U tim knjigama je ukazano da je u upravo navedenom odlomku opisan Gospod kao Riječ.
'Njegovim očima, koje su bile kao plamen ognjeni', je naznačena Božanska Mudrost Njegove Božanske
Ljubavi; 'krunama koje su bile na Njegovoj glavi', i 'imenom kojeg nitko nije znao osim Njega', su naznačene
Božanske istine Riječi od Njega, i da nitko ne zna kakva je Riječ u njezinom duhovnom značenju, osim
Gospoda i onih kojima ju On otkrije; također, 'Njegovim ogrtačem umočenim u krv' je naznačeno prirodno
značenje Riječi, što je značenje Slova, koje je bilo oskvrnuto. Sasvim je jasno da je Riječ ona koja je tako
opisana, jer rečeno je, 'Njegovo ime je Riječ Božja.' Također je jasno da je Gospod Onaj na Koga se misli, jer
rečeno je kako je ime 'Onog Koji sjedi na bijelom konju bilo 'Kralj kraljeva i Gospodar gospodara'', isti izraz je
bio korišten u Apokalipsi 17:14, gdje je rečeno: 'I Jagnje će ih nadvladati: jer On je Gospodar gospodara, i
Kralj kraljeva.' Da će duhovno značenje Riječi biti otkriveno na kraju Crkve je predstavljeno ne samo onime
što je rečeno o bijelom konju, i o Njemu koji je sjedio na njemu, već također 'velikom večerom na koju su svi
bili pozvani doći od strane anđela koji stoji na suncu, da se najedu mesa kraljeva i zapovjednika i ostalih',
čime se naznačava prisvajanje svake vrste dobra od Gospoda. Svi ovi izrazi bi bili bez značenja, i bez života i
duha, ukoliko se unutar njih ne bi nalazilo duhovno značenje, kao što se duša nalazi unutar tijela.

197. U Apokalipsi, u poglavlju 21, Novi Jeruzalem je opisan kako slijedi:

‘Njegovo svjetlo je bilo nalik najdragocjenijem kamenu, kamenu sličnom jaspisu, kristalno
čistom; I bio je okružen zidinama velikim i visokim, sa dvanaest vrata: na vratima dvanaest
anđela, i na njima napisana imena što su imena dvanaest plemena Djece Izraela. Njegove zidine su
bile sto četrdeset i četiri lakta, u skladu sa čovječjom mjerom, tj. mjerom anđela. Zidine su gradske
bile od jaspisa, a njegovi temelji od svakovrsnog dragog kamenja, od jaspisa, safira, kalcedona,
smaragda, sardoniksa, sarda, krizolita, berila, topaza, krizopraza, hijacinta i ametista. Vrata su bila
dvanaest bisera. Sâm grad je bio od čistog zlata, slična čistom staklu; i prostirao se u četvorini,
dužina, širina i visina mu jednake, dvanaest tisuća stadija;’ uz mnoge druge pojedinosti.

Da sve ove stvari treba razumjeti duhovno može biti očigledno iz činjenice da se ‘Novim Jeruzalemom’
naznačava Nova Crkva koju će Gospod uspostaviti, kao što je ukazano u Apokalipsi Otkrivenoj, br. 880.
Pošto je sa ‘Novim Jeruzalemom’ tamo predstavljena Crkva, slijedi kako sve što je rečeno o njemu kao gradu,
njegovim kapijama, njegovim zidinama, temeljima zidina, i njihovim dimenzijama, sadržava duhovno
značenje, jer što god se odnosi prema Crkvi je duhovno. Što te stvari predstavljaju je ukazano u ‘Apokalipsi
Otkrivenoj’, br. 896-925; prema tome je nepotrebno objašnjavati ih nadugačko. Iz tog djela je dovoljno znati
da u svakoj pojedinosti toga opisa postoji duhovno značenje, poput duše u tijelu. Izdvojeno od tog smisla
ništa što je tamo zapisano se ne bi moglo razumjeti u odnosu na Crkvu; kao da je grad bio od čistog zlata,
njegove kapije od bisera, njegove zidine od jaspisa, temelji zidina od dragog kamenja: da su zidine bile sto
četrdeset i četiri lakta, što je mjera čovjeka, to jest, anđela, i da je grad bio u dužini, širini i visini dvanaest
tisuća stadija; uz mnoge druge pojedinosti. Bilo tko, međutim, tko ima znanje o duhovnom značenju iz nauke
o korespondencijama razumije te stvari, kao na primjer da ‘zidine i njezini temelji’ predstavljaju doktrinalna
učenja Crkve, izvedena iz značenja Slova Riječi, i da brojevi ‘dvanaest’, ‘sto četrdeset i četiri’, i ‘dvanaest
tisuća’ predstavljaju sve što pripada toj Crkvi, naime, zbroj svih njezinih istina i dobara.

198. U Evanđelju po Mateju Gospod govori Svojim učenicima o svršetku ovog vijeka, čime se naznačava kraj
Crkve. Na svršetku Njegovog predskazanja u svezi sa uzastopnim promjenama u njezinom stanju On kaže:

‘A odmah nakon nevolje onih dana sunce će pomrčati i mjesec neće više svijetliti i zvijezde će s
neba padati i sile će se nebeske poljuljati: i tada će se pojaviti znak Sina Čovječjega na nebu. I
tada će proplakati sva plemena zemlje. I ugledat će Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima
nebeskim s velikom moći i slavom. I razaslat će anđele Svoje s velikim glasom trublje i sabrat će
Njegove izabranike s četiri vjetra, s jednoga kraja neba do drugoga.’ Matej 24:29-31.
153
Ove riječi, u njihovom duhovnom značenju, ne označavaju da će sunce i mjesec pomrčati, da će zvijezde pasti
s neba, da će se znak Gospodnji pojaviti na nebu, i da će se Njega ugledati na oblacima, isto kao i anđele sa
trubljama; već su svim tim riječima tamo naznačene stvari koje se odnose prema Crkvi, o čijem su konačnom
stanju izgovorene. U duhovnom značenju pomoću ‘sunca koje će biti pomrčeno’ je naznačena ljubav prema
Gospodu; ‘mjesecom koji više neće svijetliti’ se naznačava vjera u Njega; a ‘zvijezdama koje će padati sa neba’
su naznačena znanja o istini i dobru. ‘Znakom Sina Čovječjeg na nebu’ je naznačeno pojavljivanje Božanske
Istine u Riječi od Njega; a ‘plemenima zemaljskim koja će naricati’ je naznačen neuspjeh svih istina vjere, i
svog dobra ljubavi. ‘Dolaskom Sina Čovječjeg na oblacima nebeskim, sa slavom i moći’, je naznačeno
otkrovenje prisustva Gospodnjeg u Riječi; ‘oblacima nebeskim’ je naznačeno značenje Slova Riječi; a ‘slavom’
je naznačeno duhovno značenje Riječi. ‘Anđelima sa velikim glasom trublje’ je naznačeno nebo, odakle dolazi
Božanska Istina; a ‘sakupljanjem odabranih sa četiri vjetra, sa jednog kraja neba do drugoga’, je naznačeno
novo nebo i Nova Crkva, koji će biti formirani od onih koji vjeruju u Gospoda i koji žive u skladu sa
Njegovim zapovijedima. Da se tu ne misli na pomračenje sunca i mjeseca, i padanje zvijezda na zemlju je
sasvim jasno iz Prorokà, gdje su dane slične izjave u svezi s stanjem Crkve u vrijeme kada je Gospod trebao
doći u svijet; kao u Izaiji:

‘Dolazi nesmiljeni dan Gospodnji - gnjev i jarost… Jer nebeske zvijezde a ni Sazvježđa neće više
sjati svjetlošću; pomrčat će sunce ishodeći, i mjesec neće više svijetliti. Kaznit ću svijet za zloću.’
(13:9-11) a vidi 24:21, 23;

u Joelu:

‘Dolazi dan Gospodnji… Dan pun mraka i tmine… Sunce i mjesec će pomrčati, i zvijezde će
potamniti.’ 2:1, 2… 3:15;

i u Ezekijelu:

‘Zakrit ću nebesa, i zvijezde na njima ugasiti: Oblakom ću sunce zastrijeti, i mjesec svjetlošću neće
svijetliti. Sva ću blistava svjetla na nebu nad tobom utrnuti i mrak ću nad tvojom zemljom
razastrijeti.' 32:7, 8.

‘Danom Gospodnjim’ se naznačava Dolazak Gospodnji koji se dogodio u vrijeme kada u Crkvi više nije bilo
preostalo nikakvog dobra ljubavi i istine vjere, niti ikakvog znanja o Gospodu; iz tog razloga se naziva
‘danom mraka i tmine’.

199. Gospod je, kada je bio u svijetu, govorio pomoću korespondencija, stoga sa duhovnim i istovremeno sa
prirodnim značenjem, kao što se može vidjeti iz Njegovih poredbi u kojima se u svakoj riječi nalazi duhovno
značenje. Uzmite na primjer poredbu o deset djevica. On je rekao:

‘Tada će kraljevstvo nebesko biti kao kad deset djevica uzeše svoje svjetiljke, i iziđoše u susret
zaručniku. Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulja:
mudre pak zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulja. Budući da je zaručnik okasnio, sve one
zadrijemaše i pozaspaše. O ponoći nasta vika: Evo zaručnika! Iziđite mu u susret! Tada ustadoše
sve one djevice i prirediše svoje svjetiljke. Lude tada rekoše mudrima: Dajte nam od svoga ulja,
gase nam se svjetiljke! Mudre im odgovore: Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama. Pođite radije k
prodavačima, i kupite za sebe! Dok one odoše kupiti, dođe zaručnik: koje bijahu pripravne, uđoše
s Njim na svadbu; i zatvore se vrata. Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: Gospode!
Gospode! Otvori nam! A On im odgovori: Zaista kažem vam, ne poznam vas!' Matej 25:1-12.

Da u svakom dijelu ove poredbe ima duhovno značenje, i posljedično tome Božanska svetost, nitko ne može
vidjeti osim onih koji znaju da postoji duhovno značenje, i koji su upoznati sa njegovom prirodom. U
duhovnom značenju, ‘kraljevstvom nebeskim’ se naznačava nebo i Crkva, ‘zaručnikom’ se naznačava
Gospod, a ‘vjenčanjem’ se naznačava vjenčanje Gospoda sa nebom i Crkvom posredstvom dobra ljubavi i
istine vjere. ‘Djevicama’ su naznačeni oni koji pripadaju Crkvi; ‘deset’ naznačava sve, a ‘pet’ određeni dio;
‘svjetiljkama’ su naznačene stvari od vjere, a ‘uljem’ stvari od dobra ljubavi. ‘Spavanjem i buđenjem’ su
naznačeni prirodni čovjekov život u svijetu, i njegov duhovni život nakon smrti. ‘Kupovanjem’ je naznačeno
namicanje za sebe; a ‘odlaženjem do onih koji prodaju, i kupovanjem ulja’, je naznačeno namicanje za sebe
dobra ljubavi od drugih, nakon smrti. Pošto se ovo nakon smrti više ne može steći, prema tome, iako su došle
154
na vjenčana vrata sa njihovim svjetiljkama i uljem kojeg su kupili, ipak im je zaručnik rekao, ‘Ne poznajem
vas.’ To je zbog toga što čovjek, nakon što je njegov život u svijetu završen, ostaje onakav kakav je bio u
svijetu. Iz ovih stvari je očigledno da je Gospod govorio uz pomoć čistih korespondencija, i to zbog toga što je
govorio iz Božanskog koje je bilo u Njemu i bilo je Njegovo vlastito. Pošto ‘djevice’ predstavljaju one koji
pripadaju Crkvi, stoga se u Proročkom dijelu Riječi ‘djevica’ učestalo spominje, i ‘kći Sionska’,
‘Jeruzalemska’, ‘Judejska’, i ‘Izraelska’; a pošto ‘ulje’ predstavlja dobro ljubavi, prema tome su sve svete
stvari Crkve bile pomazane sa uljem. Slučaj je isti sa ostalim poredbama, i sa svim riječima koje je Gospod
izgovorio. Iz tog razloga Gospod izjavljuje kako su Njegove riječi duh i život, Ivan 6:63.

(3) ZBOG DUHOVNOG ZNAČENJA JE RIJEČ BOŽANSKI NADAHNUTA, I SVETA U


SVAKOJ RIJEČI.

200. U Crkvi se kaže kako je Riječ sveta, pošto ju je Jehova Bog izgovorio; ali pošto njezina svetost sama po
sebi nije vidljiva u značenju Slova, svatko tko na račun toga počinje sumnjati u njezinu svetost, potvrđuje
svoje sumnje putem mnogih stvari koje nakon toga čita u Riječi, jer on kaže sebi, ‘Da li je ovo sveto? Da li je
ovo Božansko?’ Sukladno tome, da ne bi takve misli ušle u umove mnogih i naposlijetku prevladale, i Riječ
posljedično tome bila odbačena kao knjiga bez vrijednosti, i na taj način se veza Gospoda sa čovjekom
prekinula, Gospodu se sada svidilo otkriti njezin duhovni smisao, kako bi se doznalo gdje unutar nje leži
skrivena Božanska svetost. Određeni primjeri mogu biti dani da bi se ovo ilustriralo. U Riječi se ponekad
spominju Egipat, Asirija, Edom, Moab, djeca Amonova, Filistejci, Tir, Sidon, i Gog. Svatko tko ne zna da su
putem tih imena predstavljene nebeske stvari i stvari od Crkve može pogrešno zaključiti da se Riječ isuviše
bavi ljudima i narodima a premalo sa nebom i Crkvom, time puno sa svjetovnim a malo sa nebeskim
stvarima. Kada on međutim zna što je predstavljeno sa tim ljudima ili njihovim imenima, on iz greške može
biti uveden u istinu.
[2] Slučaj je isti kada bilo tko u Riječi vidi kako se često spominju vrtovi, šume i stabla koja rastu u njima,
poput masline, vinove loze, cedra, topole i hrasta; i jagnjeta, ovce, koze, teleta i vola; i također planine,
brežuljci, doline, i izvori, rijeke, i vode u njima; i mnoge slične stvari. Onaj koji ne zna ništa o duhovnom
značenju Riječi ne može nego pretpostaviti kako su time naznačeni jedino ti objekti. On ne zna da se 'vrtom',
'lugom' i 'šumom' naznačava mudrost, inteligencija, i znanje; 'maslinom', 'vinovom lozom', 'cedrom',
'topolom' i 'hrastom' su naznačeni dobro i istina Crkve, božanstveno, duhovno, racionalno, prirodno i čulno;
'jagnjetom', 'ovcom', 'kozom', 'teletom' i 'volom' su naznačeni nevinost, dobročinstvo i prirodni osjećaj; a
'planinama', 'brežuljcima' i 'dolinama' su naznačene više, niže i najniže stvari Crkve.
[3] Opet, on ne zna da je ‘Egiptom’ predstavljen naučni princip, ‘Asirijom’ racionalni, ‘Edomom’
prirodni, ‘Moabom’ krivotvorenje dobra, a 'djecom Amonovom' krivotvorenje istine, 'Filistejcima' vjera bez
dobročinstva, 'Tirom i Sidonom' znanje o dobru i istini, a 'Gogom' vanjsko obožavanje bez unutarnjeg.
Generalno, 'Jakovom' je u Riječi naznačena prirodna Crkva, 'Izraelom' duhovna Crkva, a 'Judom'
božanstvena Crkva.
Kada čovjek zna ove stvari on može shvatiti da se Riječ bavi isključivo nebeskim stvarima, i da su
ovosvjetske stvari samo subjekti u kojima se te nebeske stvari nalaze.
[4] Drugi primjer iz Riječi će ilustrirati ovu istinu. Čitamo u Izaiji:

‘U onaj će dan ići cesta od Egipta do Asirije. Asirci će dolaziti u Egipat, a Egipćani u Asiriju; Egipat
će služiti sa Asircima. U onaj će dan Izrael, treći s Egiptom i Asirijom, biti blagoslovljen usred
zemlje. Jehova nad Vojskama blagoslovit će ga: Nek' je blagoslovljen Egipat Moj narod, djelo
Mojih ruku Asirija, i baština Moja Izrael.’ Izaija 19:23-25.

Ove riječi u duhovnom značenju naznačavaju da će u vremenu Dolaska Gospodnjeg naučno, racionalno, i
duhovno postati jedno, i naučno će služiti racionalnom, a obadvoje će služiti duhovnom; jer, kao što je bilo
rečeno, Egiptom je naznačen naučni princip, Asirijom racionalni, a Izraelom duhovni. Dan, koji se dva puta
spominje, naznačava Prvi i Drugi Dolazak Gospodnji.

(4) DUHOVNO ZNAČENJE RIJEČI JE DO SADA BILO NEPOZNATO.

201. Da sve stvari u prirodi, i generalno i pojedinačno, i također sve stvari u ljudskom tijelu, korespondiraju
sa duhovnim stvarima je ukazano u djelu ‘Nebo i Pakao’, br. 87-105. Što korespondencija jest je, međutim, do
sada bilo nepoznato; ipak u najdrevnijim vremenima je to bilo vrlo dobro poznato, jer za one koji su tada
155
živjeli je nauka o korespondencijama bila nauka nad svim naukama, i bila je tako univerzalna da su sve
njihove rasprave i knjige bile zapisane pomoću korespondencija. Knjiga o Jobu, što je knjiga Drevne Crkve, je
puna korespondencija. Hijeroglifi Egipta i drevni mitovi su bili iste prirode. Sve drevne Crkve su
reprezentirale duhovne stvari; ceremonije i također odredbe na kojima je njihovo obožavanje bilo utemeljeno,
su se sastojale od čistih korespondencija. Iste prirode su bile sve stvari Crkve koja je bila uspostavljena među
Djecom Izraela; Njihove žrtve paljenice, njihovi prinosi, njihove prinosnice (meat-offerings) i ljevanice (drink-
offerings), sa svim stvarima koje su s njima povezane, su bile korespondencije. Tako također i šator, sa svime
u njemu; i isto tako njihovi blagdani, kao blagdan beskvasnih kruhova, blagdan sjenica, i blagdan žetve; i
također svećenička služba Arona i Levita, i njihove svete odore. Što su bile duhovne stvari sa kojima ove
stvari korespondiraju je ukazano u ‘Nebeskim Tajnama’, koje su objavljene u Londonu. Štoviše, sve odredbe i
sudovi koji se odnose na njihovo obožavanje i život su također bile korespondencije. Zatim, pošto Božanske
stvari sebe manifestiraju u svijetu u korespondencijama, Riječ je radi toga bila zapisana pomoću čistih
korespondencija. Stoga je Gospod također, pošto je govorio iz Božanskog, govorio pomoću korespondencija.
Jer štogod proizlazi iz Božanskog sebe manifestira u prirodi u takvim stvarima koje korespondiraju sa
Božanskim; a te stvari onda imaju u sebi pohranjene Božanske stvari koje se nazivaju božanstvenima i
duhovnima.

202. Bio sam obaviješten da su ljudi Najdrevnije Crkve, koja je postojala prije Poplave, bili takvog nebeskog
karaktera da su razgovarali sa anđelima nebeskim; i da su imali moć to činiti putem korespondencija.
Posljedično tome njihova mudrost je postala takva da, štogod su vidjeli na zemlji, oni o tome nisu razmišljali
jedino prirodno, već također duhovno, time također u sjedinjenju sa anđelima nebeskim. Bio sam dalje
obaviješten kako su Enoh, koji se spominje u Postanku 5:21-24, i njegovi suradnici, sakupili korespondencije
iz njihovog razgovora, i prenijeli ovo znanje potomstvu. Kao rezultat toga nauka o korespondencijama nije
bila samo poznata već također i kultivirana u mnogim kraljevstvima Azije, posebice u Zemlji Kananskoj,
Egiptu, Asiriji, Kaldeji, Siriji, Arabiji, i Tiru, Sidonu, i Ninivi. Od tamo je bila prebačena u Grčku; ali tamo je
bila promijenjena u bajku, kao što se može vidjeti iz literature najstarijih Grčkih pisaca.

203. Da bi predočio kako je znanje o korespondencijama dugo vremena bio sačuvano među Poganskim
narodima Azije, mada kod onih koji se nazivaju vidovnjacima i mudracima, a od strane nekih, čarobnjacima
(magi), dat ću jedan primjer iz 1 Samuela 5 i 6. Tamo je ispripovijedano da je Kovčeg, koji sadrži dvije ploče
na kojima su Deset Zapovijedi bile zapisane, bio otet od strane Filistejaca i postavljen u Dagonov hram u
Ashdodu. Dagon je pao na zemlju pred njime, i kasnije su njegova glava sa dlanovima njegovih ruku ležali
na podu hrama otrgnuti od tijela. Poradi Kovčega su ljudi Ashdoda i Ekrona, mnoge tisuće njih, bili udareni
čirevima/hemeroidima, a njihova zemlja opustošena miševima. Filistejci su zbog toga pozvali zajedno
njihove gospodare i njihove vidjeoce; a kako bi spriječili svoje uništenje, odlučili su napraviti pet zlatnih
čireva/hemeroida i pet zlatnih miševa, i nova kola; i postaviti na njih Kovčeg, sa zlatnim
čirevima/hemeroidima i miševima pored njega; i vučena od strane dvije krave, koje su mukale pred
kolicima, poslati ih nazad Djeci Izraela. Djeca Izraela su prinijeli krave i kola kao žrtvu, i na ovaj način je Bog
Izraela bio umilostivljen.
Sve ove stvari koje su Filistejski vidjeoci odlučili su bile korespondencije, kao što je očigledno iz
njihovog značenja, koje je kako slijedi. Sami ‘Filistejci’ predstavljaju one koji su u vjeri odvojenoj od
dobročinstva; a ‘Dagon’ reprezentira taj oblik religije. ‘Hemeroidi/čirevi’, sa kojima su bili udareni,
predstavljaju prirodne ljubavi, a ove su, ako su odvojene od duhovne ljubavi, nečiste; a ‘miševi’ predstavljaju
opustošenje Crkve posredstvom krivotvorenja istine. ‘Nova kola’ predstavljaju prirodnu doktrinu Crkve; jer
‘kola’ u Riječi predstavljaju doktrinu izvedenu iz duhovnih istina. ‘Krave’ predstavljaju dobre prirodne
osjećaje; ‘zlatni čirevi/hemeroidi’ predstavljaju prirodne osjećaje pročišćene i učinjene dobrima; a ‘zlatni
miševi’ predstavljaju opustošenje Crkve privedeno kraju posredstvom dobra, jer ‘zlato’ u Riječi predstavlja
dobro. ‘Mukanje krava na putu’ predstavlja poteškoću pretvaranja zlih požuda u prirodnom čovjeku u dobre
osjećaje. ‘Prinošenje krava i kolica kao žrtava-paljenica’ predstavlja da je na ovaj način Bog Izraela bio
umilostivljen. Sve ove stvari koje su Filistejci učinili na savjet njihovih vidjeoca su bile korespondencije, i iz
ovog je jasno da je znanje o korespondencijama dugo vremena bilo sačuvano među Poganima.

204. Vremenom su se reprezentativni obredi Crkve, koji su bili korespondencije, počeli okretati u
idolopoklonstvo i također u magiju. Božanskom Providnošću Gospodnjom je, radi toga, nauka o
korespondencijama bila postepeno izgubljena, a među Izraelskim i Židovskim narodom je bila u potpunosti
izbrisana. Obožavanje tog naroda se uistinu sastojalo od čistih korespondencija, i posljedično tome je
reprezentiralo nebeske stvari; ali sami ljudi nisu razumjeli reprezentaciju jedne jedine stvari. Jer oni su bili u
potpunosti prirodni ljudi, i prema tome nisu željeli niti su, zaista, imali moći, znati išta o duhovnim i
156
božanstvenim stvarima i prema tome ništa o korespondencijama, koje su reprezentacije duhovnih i
božanskih stvari u prirodnim stvarima.

205. Idolopoklonstva naroda u drevna vremena su nastala iz znanja o korespondencijama, pošto sve stvari
koje se pojavljuju na zemlji imaju korespondenciju, poput stabala, zvijeri, i ptica svake vrste, također riba i
svih drugih stvari. Drevni ljudi koji su imali znanje o korespondencijama su za sebe napravili kipove koji
korespondiraju nebeskim stvarima, i uživali su u njima pošto su oni predstavljali stvari od neba i Crkve. Ove
kipove su oni stoga postavili ne samo u svoje hramove već također i u njihove domove, ne da bi ih obožavali,
već da bi ih mogli podsjećati o nebeskim stvarima koje su predstavljali. Na taj način su u Egiptu i drugdje oni
postavili obličja teladi, volova, zmija, također djece, staraca i djevojaka; pošto ‘telad’ i ‘volovi’ predstavljaju
osjećaje i sile prirodnog čovjeka; ‘zmije’, razboritost a također i lukavost čulnog čovjeka; ‘djeca’, nevinost i
dobročinstvo; starci, mudrost; a djevojke, osjećaje prema istini; i tako dalje. Kada je, međutim, znanje o
korespondencijama bilo izgubljeno, njihovo potomstvo je počelo obožavati kao svete, a kasnije kao
božanstva, kipove i portrete postavljene od strane drevnih ljudi, pošto su ovi bili u i oko njihovih hramova.
Iz istog razloga su drevni ljudi obožavali u vrtovima i lugovima, u skladu sa različitim vrstama stabala koja
rastu u njima, i također na planinama i brežuljcima; pošto su ‘vrtovi’ i ‘lugovi’ predstavljali mudrost i
inteligenciju, a svako stablo nešto što se odnosi prema ovima. Tako je ‘maslina’ predstavljala dobro ljubavi,
‘vinova loza’, istinu iz tog dobra; ‘cedar’, racionalno dobro i istinu; dok je ‘planina’ predstavljala najviše
nebo, a ‘brežuljak’, nebo ispod njega.
Znanje o korespondencijama se zadržalo među mnogim istočnim narodima čak sve do Dolaska
Gospodnjeg. To se može vidjeti iz priče o mudracima sa Istoka, koji su došli k Gospodu pri Njegovom
rođenju.

‘Zvijezda je išla pred njima, i oni sa sobom doniješe darove; zlato, tamjan i smirnu.’
Matej 2:1, 2, 9, 10, 11.

Jer ‘zvijezda koja je išla pred njima’ je predstavljala znanje sa neba; ‘zlato’, božanstveno dobro; ‘tamjan’,
duhovno dobro; a ‘smirna’, prirodno dobro; a iz ovo troje proizlazi svo obožavanje. Pa ipak među Izraelskim
i Židovskim narodom nije bilo znanja o korespondencijama bilo kakve vrste, iako su sve pojedinosti njihovog
obožavanja, sve odredbe i sudovi dani od strane Mojsija, i sve sadržano u Riječi, bile čiste korespondencije.
Razlog za to je bio da su oni u srcu bili idolopoklonici, i posljedično nisu čak bili voljni znati da je ijedan dio
njihovog obožavanja imao božanstveno i duhovno značenje. Oni su vjerovali kako su sve te stvari bile same
u sebi svete; da su im prema tome božanstvene i duhovne stvari bile otkrivene, oni ih ne bi samo bili
odbacili, već bi ih čak bili oskvrnuli. Iz tog razloga im je nebo do takve mjere bilo zatvoreno da su oni jedva
znali da postoji vječni život. Da je slučaj bio takav je sasvim jasno iz činjenice da oni nisu priznali Gospoda,
iako je cijelo Sveto Pismo prorokovalo u svezi Njega, i predskazalo Njegov Dolazak. Oni su Ga odbacili iz
jednog jedinog razloga, da ih je podučavao o nebeskom a ne o zemaljskom kraljevstvu; jer oni su žudjeli za
Mesijom koji će ih uzvisiti nad svim drugim narodima na svijetu, a ne onog koji će Svojom glavnom brigom
napraviti njihovo vječno spasenje.

206. Nauka o korespondencijama, pomoću koje je komunicirano duhovno značenje Riječi, nije bila
objelodanjena u to vrijeme pošto su Kršćani primitivne Crkve bili izuzetno priprosti ljudi, tako da njima nije
mogla biti otkrivena; jer da je bila otkrivena, ne bi im bila od nikakve koristi, niti bi bila shvaćena. Nakon
njihovog vremena se tama uglavila u cijelom Kršćanskom svijetu, najprije zbog toga što su okolo bila raširena
krivovjerna mišljenja mnogih, a kasnije, zbog odluka i proglasa Nikejskog Sabora u vezi s Tri Božanske
Osobe od vječnosti, i u vezi s Osobom Krista kao Marijinog Sina, a ne kao Sina Jehove Boga. Otud je nastalo
sadašnje vjerovanje u opravdanje, u skladu sa kojim se naizmjenice pristupa trojici bogova. O ovoj vjeri ovisi
svaka pojedinost Crkve današnjih dana, kao što tjelesni organi ovise o glavi: i pošto su ljudi upotrijebili sve u
Riječi kako bi potvrdili ovu pogrešnu vjeru, duhovno značenje nije moglo biti otkriveno. Da je bilo otkriveno,
ljudi bi ga također bili upotrijebili u istu svrhu, i posredstvom toga, bi bili oskvrnuli svetost Riječi, i time bi
za sebe bili sasvim zatvorili nebo, i Gospoda otklonili iz Crkve.

207. Nauka o korespondencijama, pomoću koje je komunicirano duhovno značenje (Riječi), je danas
otkrivena, pošto su sada Božanske istine Crkve izvedene na svjetlo. Ove su istine od koji se duhovno
značenje Riječi sastoji, i dok su ove u čovjeku, značenje Slova Riječi ne može biti krivo protumačeno. Jer ovo
značenje se može okrenuti u obadva pravca; ako je okrenuto da bi išlo u prilog neistini, onda njegova
unutarnja svetost biva uništena, a sa ovom također i njezina vanjska svetost; ali ako je okrenuto ka onome što
je istinito, njezina svetost ostaje. Više će, međutim, o ovom predmetu biti rečeno u onome što slijedi. Da će
157
duhovno značenje biti otkriveno u današnje vrijeme je naznačeno Ivanom koji je vidio kako se nebo otvara, i
onda bijelog konja; i također time što je vidio i čuo anđela, koji je stajao na suncu i pozivao svih zajedno na
veliku večeru, Apokalipsa 19:11-18. Međutim, da ovo značenje neće biti priznato duže vrijeme, je naznačeno
sa zvijeri i kraljevima zemlje, koji će ratovati sa Njime koji sjedi na bijelom konju, Apokalipsa 19:19; i također
s zmajem koji progoni ženu, koja je porodila muško dijete, u divljinu, gdje je iz svojih ustiju izbacio vodu
poput poplave, da bi je utopio, Apokalipsa 12:13-17.

(5) ODSAD ĆE DUHOVNO ZNAČENJE RIJEČI BITI OBZNANJENO JEDINO ONIMA KOJI
SU U PRAVIM ISTINAMA OD GOSPODA.

208. To je zbog toga što nitko ne može vidjeti duhovno značenje osim od Gospoda jedino, i ukoliko on nije u
Duhovnim istinama od Gospoda. Jer duhovno značenje riječi obrađuje jedino Gospoda i Njegovo kraljevstvo;
i u razumijevanju tog značenja su Njegovi anđeli na nebu, jer to značenje je Njegova Božanska Istina na nebu.
Čovjek može izvršiti nasilje nad Božanskom Istinom, ako ima znanje o korespondencijama i pomoću njega
nastavlja istraživati duhovno značenje Riječi iz svoje vlastite inteligencije; pošto pomoću nekoliko
korespondencija koje su mu poznate on može izopačiti duhovno značenje, i čak ga nagnati potvrditi ono što
je neistinito. To bi bilo vršiti nasilje nad Božanskom Istinom, i posljedično nad nebom također, gdje ona
prebiva. Prema tome, ako itko sam od sebe žudi otkriti to značenje, a ne od Gospoda, nebo mu je zatvoreno; i
onda on ili ne vidi istinu, ili zapada u duhovno ludilo.
To je također zbog toga što Gospod naučava svakoga posredstvom Riječi. Štoviše, On naučava iz
znanja kojeg čovjek već posjeduje, i ne dodjeljuje direktno novo znanje. Prema tome, ako čovjek nije
utemeljen u Božanskim istinama, ili ako je stekao samo nekoliko istina kao i neistina, on može posredstvom
njih krivotvoriti istine, kao što je učinjeno od strane svakog krivovjernika u odnosu na značenje Slova Riječi.
Stoga da nitko ne bi ušao u duhovno značenje, i izopačio pravu istinu koja pripada tom značenju, nad njom
su postavljeni čuvari, koji se u Riječi nazivaju kerubima.

(6) IZVJESNE PREKRASNE STVARI U SVEZI RIJEČI IZ NJEZINOG DUHOVNOG


ZNAČENJA.

209. U prirodnom svijetu iz Riječi ne proizlaze nikakve prekrasne stvari pošto tamo duhovno značenje nije
očigledno; niti je od strane čovjeka unutarnje primljeno, kakvo je samo u sebi. U duhovnom svijetu se,
međutim, iz Riječi pojavljuju prekrasne stvari, jer tamo su svi ljudi duhovni, a duhovne stvari vrše utjecaj na
duhovnog čovjeka baš kao što prirodne stvari vrše utjecaj na prirodnog čovjeka. Ja ću sada spomenuti
nekoliko od mnoštva prekrasnih stvari koje u duhovnom svijetu nastaju iz Riječi. Sâma Riječ, postavljena
tamo u svetišta hramova, pred očima anđela sjaji poput velike zvijezde, a ponekad poput sunca, i iz blistavog
zračenja koje ju okružuje tamo se također pojavljuju prekrasne duge. To se događa kad god je svetište
otvoreno.
[2] Da sve pojedinačne istine Riječi sjaje sam bio u mogućnosti zapaziti također iz ove činjenice, da kada
je bilo koji stih iz Riječi zapisan na komad papira, a papir onda bačen u zrak, papir blistavo sjaji u obliku u
kojem je bio odrezan; tako da duhovi posredstvom Riječi mogu proizvesti različite sjajne oblike, uključujući i
obličja ptica i riba. Ali što je još prekrasnije, ako ijedna osoba trlja svoje lice, svoje ruke, ili odjeću koju nosi, o
otvorenu Riječ, tako da sa njima dodirne zapis, njegovo lice, ruke i odjeća sjaje kao da stoji na zvijezdi,
okružen sa njezinim svjetlom. Ovo sam često vidio na moje veliko čuđenje; i tako mi je bilo očigledno zašto je
Mojsijevo lice sjajilo, kada je sa Planine Sinajske donio dolje Table Saveza.
[3] Pored ovih prekrasnih stvari koje nastaju iz Riječi i pojavljuju se u duhovnom svijetu, postoje i mnoge
druge koje su drugačije prirode. Na primjer, ako itko tko je utemeljen u neistinama gleda na Riječ kako leži
na svom svetom mjestu, pred njegovim očima se pojavljuje tama, i Riječ mu izgleda crna, a ponekad kao
prekrivena čađom; dok ako dodirne Riječ, slijedi gromka eksplozija, i on je odbačen u kut sobe, gdje neko
vrijeme leži kao da je mrtav. Zatim, ako je odlomak iz Riječi zapisan na komadiću papira od strane osobe
koja je u neistinama, i papir je bačen nagore prema nebu, onda slijedi slična eksplozija u zraku između
njegovog oka i neba; papir je raskomadan i nestaje. Ista stvar se događa ako je papir bačen prema anđelu koji
stoji u blizini, kao što sam često mogao vidjeti.
[4] Na ovaj način mi je postalo jasno da oni koji su u neistinama doktrine nemaju komunikaciju sa nebom
posredstvom Riječi, već da je njihovo čitanje Riječi raspršeno po putu, i nestaje poput baruta umotanog u
papir, kada je ovaj potpaljen i bačen u zrak. Obrnuto se događa sa onima koji su u istinama doktrine od
Gospoda kroz Riječ. Njihovo čitanje Riječi prodire čak do neba i tamo ostvaruje sjedinjenje sa anđelima.
158
Sami anđeli, kada se spuštaju sa neba da bi ispod obavili bilo koju dužnost, se pojavluju okruženi sa malim
zvijezdama, posebice oko glave, jer to je znak da su utemeljeni u Božanskim istinama iz Riječi.
[5] Štoviše, u duhovnom svijetu postoje stvari slične onima na zemlji; ali stvari tamo imaju duhovni
izvor. Tako tamo postoje zlato i srebro, i dragocjeno kamenje svake vrste; a duhovni izvor ovih je značenje
Slova Riječi. To je razlog zašto su, u Apokalipsi, temelji zidina Novog Jeruzalema opisani kao dvanaest
dragocjenih kamenova, jer temelji njegovih zidina predstavljaju doktrine Nove Crkve izvedene iz značenja
Slova Riječi. Iz istog razloga je također u Aronovom oplećku bilo dvanaest dragocjenih kamenova, nazvanih
Urim i Tumim, i posredstvom ovih kamenova su mu bili dani odgovori sa neba. Pored ovih, postoje mnoge
još prekrasnije stvari koje nastaju iz Riječi, koje se odnose prema sili istine koja prebiva u njoj. Ova sila je tako
velika da bi njezin opis nadmašio svako vjerovanje. Ona je takva da u duhovnom svijetu isprevrće planine i
brežuljke, nosi ih na veliku udaljenost i baca u more. Ona izvodi mnoge druge stvari jer je, ukratko, sila
Gospodnja po vrlini Riječi beskrajna.

III. ZNAČENJE SLOVA RIJEČI JE TEMELJ, SPREMNIK, I POTPORA NJEZINIH


DUHOVNIH I BOŽANSTVENIH ZNAČENJA.

210. U svemu Božanskom postoji prvo, srednje i posljednje; prvo prelazi kroz srednje do posljednjeg, i tako
postoji i opstaje; posljedično tome posljednje je temelj. Opet, prvo je u srednjem, i posredstvom srednjeg u
posljednjem, i na taj način je posljednje spremnik; i pošto je posljednje spremnik i temelj, ono je također i
potpora. U frazeologiji učenih se ovo troje mogu nazvati krajnja svrha, uzrok i posljedica; također, biće,
postajanje i postojanje: krajnja svrha je biće, uzrok je postajanje a posljedica je postojanje. Posljedično tome, u
svakoj stvari koja je potpuna postoji trojstvo, koje se naziva prvo, srednje i posljednje: također krajnji cilj,
uzrok i posljedica. Kada čovjek razumije ove stvari onda on također razumije da je svako Božansko djelo
potpuno i savršeno u njegovom posljednjem; i također da je u posljednjem sve prisutno, pošto su u njemu
istodobno prethodne stvari.

211. Iz ovog razloga se, u Riječi, u njezinom duhovnom značenju, brojem tri naznačava ono što je potpuno i
savršeno, i na taj način sveobuhvatno; a pošto je to značenje tog broja, on se u Riječi koristi kada je to
značenje naumljeno, kao u sljedećim odlomcima:

'Izaija je hodao gol i bos tri godine.' Izaija 20:3.

'Jehova je pozvao Samuela tri puta, i Samuel je tri puta trčao Eliju, i Eli je razumio trećeg puta.'
1 Samuel 3:1-8.

'Jonatan je rekao Davidu da se sakrije u polju tri dana. Jonatan je onda odapeo tri strelice pored
kamena i konačno je David sebe poklonio tri puta pred Jonatanom.' 1 Samuel 20:12-42.

'Ilija se tri puta pružio nad udovičinim sinom.' 1 Kraljevi 17:21.

'Ilija je zapovijedio da se voda izlije na žrtvu paljenicu tri puta.' 1 Kraljevi 18:34.

'Isus je rekao: Kraljevstvo nebesko je poput kvasca, kojeg žena uze i zamijesi ga u tri mjere brašna
dok svo ne uskisne.' Matej 13:33.

'Isus je rekao Petru da će Ga tri puta zanijekati.' Matej 26:34.

'Isus je tri puta zapitao Petra, Ljubiš li Me?' Ivan 21:15-17.

'Jona je bio u utrobi kita tri dana i tri noći.' Jona 1:17.

'Isus je rekao da će uništiti Hram, i da će ga On Sam izgraditi za tri dana.' Matej 26:61.

'Isus se u Getsemeni molio tri puta.' Matej 26:39-44.

'Isus je ponovno uskrsnuo trećeg dana.' Matej 28:1.

159
Postoje još mnogi drugi odlomci gdje je broj tri spomenut; i zbog značenja tog broja se koristi tamo gdje se
obrađuje dovršeno i savršeno djelo.

212. Postoje tri neba, najviše, srednje, i najniže; najviše nebo sačinjava Gospodnje božanstveno kraljevstvo,
srednje nebo Njegovo duhovno kraljevstvo, a najniže nebo Njegovo prirodno kraljevstvo. Baš kao što postoje
tri neba, tako također postoje tri značenja Riječi, božanstveno, duhovno i prirodno. Na ova značenja je
također primjenjivo što je bilo rečeno iznad u br. 210, da je prvo u srednjem, i posredstvom srednjeg u
posljednjem, baš kao što je krajnja svrha u uzroku, i otud u posljedici. Otud je priroda Riječi jasna; naime,
značenje Slova, što je prirodno značenje, ima unutarnje značenje, koje je duhovno, i unutar ovog je
najunutarnije značenje, koje je božanstveno; i tako je najniže značenje, koje je prirodno, i naziva se značenje
Slova, spremnik dva unutarnja značenja, i posljedično njihov temelj i potpora.

213. Iz ovog slijedi da bi Riječ bez značenja Slova bila poput palače bez temelja, palače u zraku umjesto na
zemlji, samo sjena koja bi nestala. Opet, bila bi poput hrama, koji sadržava mnoge svete stvari, čije centralno
svetište nema zaštitni krov ili razvodni zid, koji su njezini sadržaji. Ako bi ovi nedostajali, ili bi bili oduzeti,
njezine svete stvari bi bile odnešene od strane razbojnika, i zgažene od strane zvijeri zemaljskih i ptica
nebeskih, i tako uništene. Ona bi bila poput šatora Djece Izraela u pustinji, u čijem najunutarnijem je bio
Kovčeg Saveza, a u centru zlatni svijećnjak, zlatni oltar na kojem je bio tamjan, i stol na kojem je bio prinosni
kruh, bez njihovih konačnih stvari, koje su bile zavjese, koprene i stupovi. Zaista, Riječ bi bez značenja svoga
Slova bila kao ljudsko tijelo bez njegovog izvanjskog pokrova, koji se naziva koža, i bez potpore njegovih
kostiju; bez ovih bi se svi unutarnji dijelovi raspali. Ona bi također bila poput srca i pluća u prsnom košu, bez
njihovog pokrova koji se naziva poplućnica, i njihove potpore, koja se naziva rebrima; i poput mozga bez
njegovih pokrova, tvrde i meke moždanice, i bez njihovog zajedničkog pokrova, spremnika i potpore, koji se
naziva lubanja. Tako bi bilo sa Riječju bez značenja njezinog Slova; iz tog razloga je rečeno u Izaiji:

'da će Jehova nad svom slavom postaviti zaštitu.' 4:5.

IV. U ZNAČENJU SLOVA RIJEČI JE BOŽANSKA ISTINA U SVOJOJ PUNINI, SVOJOJ


SVETOSTI, I SVOJOJ SILI.

214. Riječ je, u značenju Slova, u svojoj punini, svojoj svetosti, i svojoj sili, pošto su dva prva ili unutrašnja
značenja, koja se nazivaju duhovnim i božanstvenim, istovremeno u prirodnom značenju, koje je značenje
Slova, kao što je bilo rečeno iznad u br. 210 i 212; ali na koji način su oni istovremeno prisutni će sada biti
opširno prikazano. U nebu i na svijetu postoje dvije vrste reda, uzastopni red i istodobni red; u uzastopnom
redu jedna stvar slijedi i prati drugu, od najviše do najniže; ali u istodobnom redu jedna stvar postoji pored
druge, od onog što je najunutarnije do onog što je najizvanjskije. Uzastopni red je potput stupa sa
stepenicama od najviše do najniže; dok je istodobni red poput koherentnog objekta povezanog u
koncentriranim krugovima (ili 'napravljenog od podudarnih prstenova') od centra čak do posljednje
površine. Sada mora biti objašnjeno kako uzastopni red postaje u konačnoj ili posljednjoj formi istodobni red.
Najviše stvari u uzastopnom redu postaju najunutarnije istodobnog reda, a najniže stvari uzastopnog reda
postaju najizvanjskije istodobnog reda, baš kao kada bi stepenice stupa utonule dolje i na ravnom nivou
oblikovale povezano djelo. Tako je istodobni red formiran od uzastopnog; i to je tako u u svim stvarima i u
prirodnom i u duhovnom svijetu, generalno i pojedinačno. Jer svugdje postoji prvo, srednje i posljednje, prvo
prelazi kroz srednje i nastavlja do posljednjeg. Treba, međutim, biti jasno shvaćeno da postoje stupnjevi
čistoće, u skladu sa kojima je svaki red osnovan.
Primjenimo sada ovo na Riječ. Božanstveno, duhovno i prirodno proizlaze iz Gospoda u uzastopnom
redu, i u krajnoj ili posljednjoj formi su u istodobnom redu; tako su onda, božanstvena i duhovna značenja
Riječi istodobno u njezinom prirodnom značenju. Kada je ovo shvaćeno može se vidjeti kako je prirodno
značenje Riječi spremnik, temelj, i podrška duhovnim i božanstvenim značenjima; i također kako su
Božansko Dobro i Božanska Istina, u značenju Slova Riječi, u njihovoj punini, njihovoj svetosti, i njihovoj sili.
Iz ovog može biti jasno kako je Riječ u značenju Slova Sâma Riječ, jer unutar ovog prebiva duh i život. Ovo je
značenje ovih riječi Gospodnjih:

'Riječi koje vam govorim su duh, i život.' Ivan 6:63.

Jer Gospod je Svoje riječi izgovarao u prirodnom značenju. Božanstvena i duhovna značenja nisu Riječ, bez

160
prirodnog značenja; jer tako su poput duha i života bez tijela; ili, kao što je bilo rečeno iznad u br. 213, poput
palače koja nema temelj.

215. Istine značenja Slova Riječi, u nekim slučajevima, nisu gole istine, već prividi istine, koje su, tako reći,
sličnosti i usporedbe, uzete od takvih stvari kakve su u prirodi, prilagođene i prikladne shvaćanju priprostih
ljudi i djece; ali pošto su istovremeno korespondencije, one su prijemnici i prebivališta prave istine. One su
posude koje ju sadržavaju, kao što kristalni vrč sadržava dobro vino, ili srebrni tanjur hranjivu hranu. One su
poput odjeće koja služi za odjevanje tijela, poput pelena jednog novorođenčeta, ili pristale haljine jedne
djevojke. One su također poput znanja prirodnog čovjeka, koje obuhvaća percepcije i osjećaje duhovne istine.
Sâme razotkrivene istine, koje su uključene, sadržane, odjenute i obuhvaćene, su u duhovnom značenju
Riječi, a razotkrivena dobra su u njezinom božanstvenom značenju.
[2] Ovo se međutim može ilustrirati iz Riječi. Isus je rekao:

‘Jao vama, pismoznanci i farizeji… jer vi čistite čašu i zdjelu izvana, a iznutra su pune grabeža i
pohlepe. Farizeju slijepi! Očisti najprije nutrinu čaše da joj i vanjština bude čista.’ Matej 23:25, 26.

U ovom odlomku je Gospod govorio pomoću sličnosti i usporedbi, koje su istovremeno korespondencije. On
je koristio riječi ‘čaša i zdjela’; a ‘čaša’ ne samo da naznačava već također i predstavlja istinu Riječi; jer
‘čašom’ se naznačava vino, a ‘vino’ predstavlja istinu; ‘zdjelom’ se međutim naznačava hrana, a hrana
predstavlja dobro. Prema tome, ‘očistiti unutrašnjost čaše i zdjele’ predstavlja očistiti unutrašnjosti uma, koji
su u odnosu prema volji i razmišljanju, posredstvom Riječi. ‘Da vanjština također bude čista’, predstavlja da
na taj način vanjštine mogu biti pročišćene; a vanjštine su djela i riječi, jer ovi izvode svoju bit iz
unutrašnjosti.
[3] Opet, Isus je rekao:

‘Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i skupocjen lan, i danomice se sjajno gostio. A neki
siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima.’ Luka 16:19, 20.

U ovom odlomku je Gospod također govorio pomoću sličnosti i usporedbi, koje su bile korespondencije i
sadržavale duhovne stvari. ‘Bogatašem’ je naznačen Židovski narod, koji je nazvan bogatim pošto su
posjedovali Riječ, koja sadrži duhovna bogatstva. ‘Grimiz i skupocjen lanom’ u kojeg je bogataš bio odjeven
su predstavljeni dobro i istina Riječi, sa ‘grimizom’ njezino dobro, a sa ‘skupocjenim lanom’ njezina istina.
‘Svakodnevnim sjajnim gošćenjem’ je predstavljen užitak Židovskog naroda zbog posjedovanja Riječi, i
slušanja mnogih odlomaka iz nje koji su čitani u njihovim hramovima i sinagogama. ‘Siromahom Lazarom’
su naznačeni Pogani, pošto oni nisu posjedovali Riječ. ‘Lazarom koji je ležao pred bogataševim vratima’ je
naznačeno da su Pogani bili prezreni i odbačeni od strane Židova; a time što je bio ‘pun čireva’ je
predstavljeno da su Pogani poradi njihovog nepoznavanja istine bili u mnogim neistinama.
[4] Pogani su naznačeni ‘Lazarom’, pošto je Gospod volio Pogane kao što je volio Lazara, kojeg je
uskrsnuo iz mrtvih, Ivan 11:3, 5, 36; koji se naziva Njegovim prijateljem, Ivan 11:11; i koji je sjedio sa Njime za
stolom, Ivan 12:2. Iz ova dva odlomka je očigledno da su dobra i istine značenja Slova Riječi poput posudâ, i
poput odjeće za neodjeveno dobro i istinu, koji obadvoje leže sakriveni u duhovnim i božanstvenim
značenjima Riječi.
[5] Pošto je ovo priroda Riječi u značenju Slova, slijedi da oni koji su utemeljeni u Božanskim istinama, i
koji vjeruju kako je Riječ iznutra sveta i Božanska, a posebice oni koji vjeruju kako je Riječ ove prirode po
vrlini njezinih duhovnih i božanstvenih značenja, vide Božanske istine na prirodnom svjetlu, dok čitaju Riječ
u stanju prosvjetljenja od Gospoda. Jer nebesko svjetlo, u kojem je duhovno značenje Riječi, utječe u prirodno
svjetlo u kojem je značenje Slova Riječi, i prosvjetljava čovjekovu intelektualnu sposobnost, koja se naziva
racionalnost, omogućavajući mu vidjeti i prepoznati Božanske istine, i kada su očitovane i kada leže
sakrivene. Ove istine, zajedno sa nebeskim svjetlom, utječu u umove nekih ljudi, čak kada su nesvjesni ove
činjenice.

216. U njezinim najunutarnjijim dubinama je Riječ od svog božanstvenog značenja poput nježnog plamena
koji gori, a u svojim središnjim udubinama je od svog duhovnog značenja poput svjetla koje osvjetljava;
posljedično tome Riječ je u svojem krajnjem obliku od svog prirodnog značenja poput prozirnog predmeta,
koji je prijemčiv za obadvoje, i plamen i svjetlo; i od plamena je crvenkasto rumena, a od svjetla bijela poput
snijega. Tako je relativno poput rubina i poput dijamanta; od božanstvenog plamena poput rubina, a od
duhovnog svjetla poput dijamanta. Pošto je to priroda Riječi u značenju Slova, prema tome je Riječ u ovom
značenju naznačena sljedećim:
161
(1) Dragim kamenjem koje je formiralo temelje Novog Jeruzalema.
(2) Urimom i Tumimom na Aronovom oplećku.
(3) Također sa dragim kamenjem u Edenskom Vrtu, gdje je rečeno da se nalazio Kralj Tira.
(4) Također sa zastorima, koprenama i stupovima Šatora.
(5) Isto tako vanjskim dijelovima Hrama u Jeruzalemu.
(6) Riječ je u njezinoj slavi bila reprezentirana u Gospodu, kada je bio preobražen.
(7) Sila Riječi u njezinom krajnjem je bila reprezentirana sa Nazirejcima.
(8) U svezi neizrecive sile Riječi.

Ove točke će sada biti ilustirane odvojeno.

(1) ISTINE ZNAČENJA SLOVA RIJEČI SU NAZNAČENE DRAGIM KAMENJEM KOJE JE


FORMIRALO TEMELJE NOVOG JERUZALEMA, ŠTO OPISUJE APOKALIPSA 21:17-21.

217. Iznad u br. 209 je bilo rečeno kako u duhovnom svijetu ima dragog kamenja, baš kao i u prirodnom
svijetu, i da ono ima duhovni izvor u istinama značenja Slova Riječi. Ovo izgleda nevjerojatno, a ipak je
istinito. Prema tome, gdjegod je u Riječi spomenuto drago kamenje, ono u duhovnom značenju naznačava
istine. Otud slijedi da su sa ‘dragim kamenjem’ za koje je rečeno kako je formiralo temelje zidina oko grada,
Novog Jeruzalema, predstavljene istine doktrine Nove Crkve, pošto se ‘Novim Jeruzalemom’ naznačava
Nova Crkva s obzirom na doktrinu iz Riječi. Njegovim ‘zidinama’ stoga, i ‘temeljima’ tih zidina, se ništa
drugo ne može naznačavati nego izvanjske stvari Riječi, to jest, značenje njezinog Slova; jer iz ovog značenja
je doktrina, a posredstvom doktrine, Crkva; i ovo značenje je poput zidina sa temeljima, koje okružuju i
osiguravaju grad.
Sljedeće stvari su zabilježene u Apokalipsi u svezi Novog Jeruzalema i njegovih temelja:

‘Anđeo je izmjerio zidine grada Jeruzalema, sto četrdeset i četiri lakta, po čovjekovoj mjeri, to jest,
mjeri anđela. Zidine su imale dvanaest temelja ukrašenih sa svakojakim dragim kamenjem: prvi je
temelj od jaspisa, drugi od safira, treći od kalcedona, četvrti od smaragda, peti od sardoniksa, šesti
od sarda, sedmi od krizolita, osmi od berila, deveti od topaza, deseti od krizopraza, jedanaesti od
hijacinta, dvanaesti od ametista.’ Apokalipsa 21: (14) 17-20.

Zidine su imale dvanaest temelja, formiranih od istog broja dragog kamenja, pošto broj ‘dvanaest’
predstavlja sve stvari koje pripadaju istini iz dobra, i zbog toga, u ovom odlomku, sve stvari koje pripadaju
doktrini. Međutim, ovaj odlomak i njegov kontekst se mogu vidjeti do u detalje objašnjeni, i potvrđeni
paralelnim odlomcima iz Proročkih Knjiga Riječi, u mojoj knjizi ‘Apokalipsa Otkrivena’.

(2) DOBRA I ISTINE RIJEČI U ZNAČENJU NJEZINOG SLOVA SU NAZNAČENE


URIMOM I TUMIMOM NA ARONOVOM OPLEĆKU.

218. Urim i Tumim su se nalazili na Aronovom oplećku, jer je njegovim svećeništvom bio reprezentiran
Gospod s obzirom na Božansko Dobro, i djelo spasenja. Svećeničkom odjećom, ili njezinom svetošću, su bile
reprezentirane Božanske istine od Gospoda. Oplećkom je bila reprezentirana Božanska Istina u njezinom
krajnjem, i time Riječ u značenju Slova, jer ovo je Božanska Istina u svojoj krajnosti. Prema tome, sa dvanaest
dragih kamenova sa imenima Dvanaest Izraelskih Plemena, koji su bili Urim i Tumim, su bile reprezentirane
Božanske istine od Božanskog Dobra u cjelosti. U svezi ovih stvari je ovako zapisano u Mojsiju:

‘Oplećak neka naprave… od plavog, i ljubičastog, i crvenog prepredenog i lijepo usukanog lana…
I neka naprave Naprsnik za presuđivanje umjetnički… kao i posao na oplećku… na njemu
poredaj četiri reda dragulja. U prvome redu neka bude: rubin, topaz i alem; u drugome redu:
smaragd, safir i dijamant; u trećem redu: hijacint, ahat i ledac; a u četvrtom redu: krizolit, oniks i
jaspis. Neka budu ukovani u zlatne okvire. Tih dragulja neka bude dvanaest, koliko i imena
Izraelovih sinova… Neka budu svaki s imenom jednoga od dvanaest plemena… A Aron će na
naprsniku nositi 'Urim' i 'Tumim'… i oni će biti na Aronovu srcu kad bude dolazio pred Jehovu.’
Izlazak 28:6, 15-21, (29), 30.

162
Što Aronovova odjeća, njegov oplećak, ogrtač, kaput, mitra, i opasač predstavljaju je objašnjeno u ‘Nebeskim
Tajnama’, objavljenim u Londonu, gdje je prilikom obrađivanja tog poglavlja ukazano da je ‘oplećkom’ bila
reprezentirana Božanska Istina u njezinom krajnjem. Sa ‘dragim kamenjem’ na njoj su bile reprezentirane
istine providne od dobra. Sa ‘dvanaest postavljenih u dva reda’ su bile reprezentirane sve te istine od prve
do posljednje; sa ‘dvanaest plemena’, sve što se odnosi prema Crkvi; sa ‘naprsnikom’, Božanska Istina iz
Božanskog dobra u univerzalnom smislu; sa ‘Urimom i Tumimom’, sjajnost Božanske Istine od Božanskog
Dobra u krajnostima; jer Urim je blistava vatra, a Tumim, sjajnost na anđeoskom jeziku, a integritet na
Hebrejskom. Također je ukazano da su odgovori bili davani promjenama boje svjetla, i istovremeno
pritajenom percepcijom, ili sa živim glasom; uz mnoge druge pojedinosti. Iz ovog može biti očigledno da su
tim kamenjem također bile predstavljene istine od dobra u krajnjem značenju Riječi; i da se odgovori sa neba
ne daju putem ni jednih drugih sredstava, pošto je u tom značenju proizlazeće Božansko u svojoj punini.

(3) ISTO JE NAZNAČENO DRAGIM KAMENJEM U VRTU EDENSKOM U KOJEM SE,


KAKO JE REČENO, NALAZIO KRALJ TIRA.

219. Zapisano je u Ezekijelu: Kralju Tira,

‘ti bješe uzor savršenstva, pun mudrosti i čudesno lijep! U Edenu, vrtu Božjem, ti življaše, resio te
dragulj svaki, sard, topaz i dijamant, krizolit, oniks i jaspis, safir, smaragd i zlato.’
Ezekijel 28:12, 13.

‘Tirom’ je u Riječi predstavljena Crkva s obzirom na znanja o dobru i istini; ‘Vrtom Edenskim’ je
predstavljena mudrost i inteligencija iz Riječi; a ‘dragim kamenjem’ su predstavljene istine providne od
dobra, takve kakve su u značenju Slova Riječi. Pošto je to značenje tog kamenja ono se prema tome naziva
njezinim pokrovom; a gore u br. 213 se može vidjeti da značenje Slova pokriva i štiti unutrašnje stvari Riječi.

(4) ISTINE I DOBRA U KRAJNOSTIMA, ONAKVE KAKVE SU U ZNAČENJU SLOVA


RIJEČI, SU BILE REPREZENTIRANE SA ZASTORIMA, KOPRENAMA I STUPOVIMA
ŠATORA.

220. Šator kojeg je u pustinji izgradio Mojsije je reprezentirao nebo i Crkvu; iz tog razloga je model za njega
bio ukazan od strane Jehove na Planini Sinaju. Posljedično tome sve što je bilo u tom šatoru, svijećnjak, zlatni
oltar za tamjan, stol na kojem je bio prinosni kruh, je reprezentiralo i predstavljalo svete stvari neba i Crkve.
Svetište, gdje se nalazio Kovčeg Saveza, je reprezentiralo i prema tome predstavljalo najunutarnije neba i
Crkve. Sâm Zakon, zapisan na dvije ploče, je predstavljao Riječ; a kerubi iznad njega su predstavljali čuvare
koji su pazili da se te svete stvari Riječi ne bi oskvrnule. Zatim, pošto vanjske stvari izvode svoju bit iz
unutarnjih stvari, a obadvoje svoju izvode iz onog što je najunutarnije, što je u šatoru bio Zakon, stoga su
svete stvari Riječi bile reprezentirane i predstavljene pomoću svih stvari koje su pripadale šatoru. Slijedi
prema tome, da su krajne stvari šatora, naime njegovi zastori, koprene i stupovi, koji su bili njegovi pokrovi,
prijemnici i potpore, predstavljali krajne stvari Riječi, koje su istine i dobra značenja njezinog Slova. Zato što
su takve stvari bile predstavljene, stoga su,

‘svi zastori i koprene bili napravljeni od prepredenog lana, od plavog, ljubičastog, i tamnocrvenog
dvostruko-bojanog prediva sa izvezenim kerubima.’ Izlazak 26:1, 31, 36.

Što je, u generalnom i pojedinačnom smislu, bilo reprezentirano i predstavljeno sa šatorom i svime u njemu,
je objašnjeno u ‘Nebeskim Tajnama’, tamo gdje se to poglavlje obrađuje. Tamo je ukazano da su ‘zavjese i
koprene’ reprezentirale izvanjske stvari neba i Crkve, time također izvanjske stvari Riječi. Nadalje, da je
‘prepredeni lan’ predstavljao istinu koja ima duhovni izvor; ‘plavo’, istinu iz božanstvenog izvora;
‘ljubičasto’, božanstveno dobro; ‘tamnocrveno dvostruko obojano’, duhovno dobro; a ‘kerubi’, čuvare
unutrašnjosti Riječi.

163
(5) ISTO JE BILO REPREZENTIRANO VANJSKIM DIJELOM HRAMA U JERUZALEMU.

221. To je zbog toga što su hram, baš kao i šator, reprezentirali nebo i Crkvu; ali hram je reprezentirao nebo u
kojem su duhovni anđeli, dok je šator reprezentirao nebo gdje se nalaze božanstveni anđeli. Duhovni anđeli
su oni koji su u mudrosti iz Riječi, dok su božanstveni anđeli oni koji su u ljubavi iz Riječi. Da hram u
Jeruzalemu, u najvišem smislu, predstavlja Gospodnje Božansko Ljudsko, On Sam naučava u Ivanu:

‘Uništite ovaj hram, i u tri dana ću ga podignuti… Ali On je govorio o hramu Svojeg tijela.’
Ivan 2:19, 21;

a gdje je Gospod naznačen, također je naznačena Riječ, pošto On jest Riječ. Zatim, pošto su unutrašnje stvari
hrama reprezentirale unutrašnje stvari neba i Crkve, time također i Riječi, prema tome su njegove izvanjske
stvari reprezentirale vanjske stvari neba i Crkve, time također vanjske stvari Riječi, koje su značenje njezinog
Slova. U svezi izvanjskih stvari hrama je zapisano:

‘da su bile izgrađene od kamena, cijelog i neklesanog, i unutra od cedrovine; i da su u svim


njegovim zidovima bili urezani kerubi, palme, i rastvoreni cvjetovi; i da je pod bio prekriven
zlatom.’ 1 Kraljevi 6:7, 29, 30.

Svim ovim stvarima su također reprezentirane vanjske stvari Riječi, koje su svete stvari značenja njezinog
Slova.

(6) RIJEČ JE U NJEZINOJ SLAVI BILA REPREZENTIRANA U GOSPODU, KADA JE BIO


PREOBRAŽEN.

222. U vezi s Preobraženjem Gospoda pred Petrom, Jakovom i Ivanom, je rečeno:

‘Da Mu je lice zasjalo kao sunce, a haljine mu postadoše kao svjetlost; i ukazali su im se Mojsije i
Ilija kako razgovarahu s Njime. Svijetao oblak je zasjenio učenike, i glas se iz oblaka čuo koji
govoraše: Ovo je Sin moj, Ljubljeni… Slušajte Ga.’ Matej 17:1-5.

Bio sam obaviješten kako je Gospod ovom prilikom reprezentirao Riječ. Njegovo ‘lice, koje je zasjalo kao
sunce’, je reprezentiralo Božansko Dobro Njegove Božanske Ljubavi; a Njegove ‘haljine, koje su postale kao
svjetlost’, Božansku Istinu Njegove Božanske Mudrosti. ‘Mojsije i Ilija’ su reprezentirali povijesnu i proročku
Riječ; ‘Mojsije’, Riječ koju je on zapisao, i generalno povijesnu Riječ; a ‘Ilija’, cijelu proročku Riječ. ‘Svijetao
oblak’, koji je zasjenio učenike, je reprezentirao Riječ u značenju Slova. Iz tog razloga se iz ovog oblaka začuo
glas, govoreći, ‘Ovo je Sin Moj ljubljeni… Slušajte Ga’, budući da su svi proglasi i odgovori sa neba dani
jedino posredstom krajnjih stvari, takvih kakve su u značenju Slova Riječi; jer one svoju punoću dobijaju od
Gospoda.

(7) SILA RIJEČI U NJEZINOM KRAJNJEM JE BILA REPREZENTIRANA NAZIREJCIMA.

223. Čitamo u Knjizi Sudaca u svezi Samsona, da je bio Nazirej od majčine utrobe, i da je snaga njegova
počivala u njegovoj kosi. Štoviše, Nazirejac i Nazirejstvo također znači imati kosu. On sam je nedvojbeno
ukazao da mu je snaga počivala u kosi, kada je rekao:

‘Nikada britva nije prešla po mojoj glavi jer sam od majčine utrobe Nazirej Božji; da me obriju,
sva bi me snaga ostavila, onemoćao bih i postao bih kao običan čovjek.’ Suci 16:17.

Nitko ni u kojem slučaju ne može znati zašto je Nazirejstvo, kojim je predstavljena kosa, bilo uspostavljeno, i
zašto je Samsonova snaga ležala u njegovoj kosi ukoliko ne zna što je u Riječi predstavljeno glavom. ‘Glava’
predstavlja inteligenciju, koju anđeli i ljudi imaju od Gospoda posredstvom Božanske Istine. ‘Kosa’, prema
tome, predstavlja inteligenciju od Božanske Istine u krajnjem ili ekstremima. Pošto je to bilo predstavljeno sa
kosom iz tog razloga je za Nazirejce bilo određeno kao zakon:

164
‘Da ne smiju brijati kosu na svojoj glavi, pošto je to bio Nazireat Božji na njihovoj glavi.’
Brojevi 6:1-21.

Iz istog razloga je također bilo određeno:

‘Da Veliki Svećenik i njegov sin ne smiju brijati svoje glave, da ne bi umrli, i gnjev došao na cijeli
Dom Izraelov.’ Levitski Zakonik 10:6.

Pošto je kosa, na račun ovog značenja utemeljenog u korespondenciji, bila tako sveta, prema tome je Sin
Čovječji, koji je Gospod s obzirom na Riječ, opisan čak i u pogledu Njegove kose, koja je

‘bila bijela poput vune, poput snijega.’ Otkrovenje 1:14.

‘Na isti način je opisan i Pradavni.’ Danijel 7:9.

Pošto kosa predstavlja istinu u krajnjem, time značenje Slova Riječi, zbog toga su oni koji su prezirali Riječ u
duhovnom svijetu postali ćelavi; dok su se tome nasuprot, oni koji su ukazivali čast Riječi i smatrali ju
svetom, pojavljivali sa prekrasnom kosom. Na račun ove korespondencije je

‘četerdeset i dvoje djece koji su Elija nazvali ćelavcem, bili rastrgani na komadiće od strane dvije
medvjedice.’ 2 Kraljevi 2:23, 24.

Jer ‘Eli’ je reprezentirao Crkvu s obzirom na doktrinu iz Riječi, a ‘medvjedice’ predstavljaju silu istine u
krajnjem. Sila Božanske Istine, ili Riječi, je u značenju Slova, pošto je Riječ u tom smislu u svojoj punini, i
anđeli dva kraljevstva Gospodnja i ljudi su istovremeno u tom smislu.

(8) U SVEZI NEIZRECIVE SILE RIJEČI.

224. U današnje vrijeme jedva netko zna kako u istinama postoji ikakva sila; jer pretpostavlja se da je istina
jedino izričaj od strane nekog na vlasti, koja se na račun toga mora poslušati; posljedično tome da je samo
poput daha iz usta, ili zvuka u uhu. Dok su u stvari dobro i istina principi svih stvari u obadva, duhovnom i
prirodnom svijetu, i oni su sredstva pomoću kojih je svemir bio stvoren i uz čiju pomoć je bio očuvan, i
također sredstva pomoću kojih je čovjek bio stvoren; prema tome ovo dvoje su sve-u-svemu svega. Da je
svemir bio stvoren uz pomoć Božanske Istine je izričito proglašeno u Ivanu:

‘U početku je bila Riječ… i Riječ je bila Bog. Sve stvari koje su bile stvorene su bile stvorene po
Riječi… i svijet je bio stvoren po njoj.’ Ivan 1:1, 3, 10;

i u Davidu:

‘Jehovinom Riječju su bila stvorena nebesa.’ Psalam 33:6.

U obadva odlomka je Riječju naznačena Božanska Istina. Kako je svemir bio stvoren pomoću nje, tako je
također očuvan pomoću nje: jer baš kao što je opstojanje neprestano postojanje, tako je očuvanje neprestano
stvaranje.
[2] Čovjek je bio stvoren uz pomoć Božanske Istine pošto se sve stvari u njemu odnose prema
razumijevanju i volji, razumijevanje je primatelj Božanske Istine, a volja Božanskog Dobra. Posljedično tome
ljudski um koji se sastoji od ova dva principa, nije ništa nego forma Božanske Istine i Božanskog Dobra,
duhovno i prirodno organiziranih: ljudski mozak je takva forma. Nadalje, pošto cijeli čovjek ovisi o umu, sve
sastavnice tijela su dodaci, koji su oživljeni i žive iz ova dva principa.
[3] Otud sada može biti očigledno zašto je Bog došao u svijet kao Riječ, i postao Čovjek. On je to učino
kako bi ostvario iskupljenje; jer Bog je u to vrijeme posredstvom Ljudskog, koje je bilo Božanska Istina,
prisvojio svu silu, oborio paklove, koji su bili nasrnuli na nebesa dom anđela, pokorio ih, i učinio poslušnima
Sebi. Ovo On nije napravio nikakvom usmenom riječju, već Božanskom Riječju, koja je Božanska Istina; i
nakon toga je otvorio veliki bezdan između paklova i nebesa, preko kojeg nitko iz pakla ne može prijeći. Ako
bi itko pokušao, na prvom koraku je mučen poput zmije na ploči od užarenog željeza, ili na gomili mrava; jer
čim vragovi i sotone otkriju miris Božanske Istine, oni sebe bacaju u bezdan, i jure u kaverne, koje
165
zatvaraju tako efikasno da ni pukotina ne ostaje otvorena. To je zbog toga što je njihova volja opsjednuta sa
zlom a njihovo razumijevanje sa neistinama, time onime što je protivno Božanskom Dobru i Božanskoj Istini;
a pošto se cijeli čovjek sastoji od ova dva životna principa, kao što je bilo rečeno ranije, oni su prilikom
percepcije onog što im je protivno tako neugodno mučeni od glave do pete.
Iz ovog se može vidjeti da je sila Božanske Istine neizreciva; a pošto je Riječ, koju Kršćanska Crkva
posjeduje, spremnik Božanske Istine u tri stupnja, očigledno je da je to ono što je naznačeno u Ivanu 1:1, 3, 10.
Da je ova sila neopisiva mogu dokazati na osnovu mnoge dokumentirane evidencije iz mojih iskustava u
duhovnom svijetu; ali kako to nadilazi vjerovanje, ili se čini nemogućim, odustat ću od toga. Međutim, to bar
jednim dijelom možete vidjeti ispričano iznad u br. 209. Iz onog što je bilo rečeno se može uspostaviti važna
istina, da Crkva koja je utemeljena u Božanskim istinama iz Riječi ima moć nad paklovima, i da je to Crkva o
kojoj je Gospod rekao Petru:

‘Na ovoj stijeni ću izgraditi Svoju Crkvu; i vrata pakla ju neće nadvladati.’ Matej 16:18.

Gospod je ovo rekao nakon Petrovog priznanja kako je:

‘Krist bio Sin Boga živoga.’ Stih 16.

Ova istina je u tom odlomku naznačena stijenom; jer ‘stijena’ svugdje u Riječi naznačava Gospoda s obzirom
na Božansku Istinu.

V. DOKTRINA CRKVE MORA BITI IZVEDENA IZ ZNAČENJA SLOVA RIJEČI, I PUTEM


NJEGA POTVRĐENA.

225. Bilo je ukazano u prethodnom članku da je Riječ, u značenju Slova, u svojoj punini, svojoj svetosti i
svojoj sili; a pošto je Gospod Riječ, i Prvi i Posljednji, kako izjavljuje u Apokalipsi 1:17, slijedi da je On osobito
prisutan u tom značenju, te posredstvom njega podučava i prosvjetljuje ljude. Dokaz ovoga će biti pružen
prikladnim redom kako slijedi:

(1) Bez doktrine je Riječ nerazumljiva.


(2) Doktrina mora biti izvedena iz značenja Slova Riječi.
(3) Ali Božanska Istina, koja je izvor doktrine, se očituje jedino onima koji su prosvjetljeni od strane
Gospoda.

(1) BEZ DOKTRINE JE RIJEČ NERAZUMLJIVA.

226. To je zbog toga što se Riječ u značenju Slova sastoji od čistih korespondencija, tako konstruiranih da u
njoj istodobno mogu biti duhovne i božanstvene stvari, i da ih svaka njezina riječ može sadržavati i služiti
kao njihov temelj. Iz ovog razloga su Božanske istine u značenju Slova rijetko otkrivene. Većim dijelom su
one zakrivene, i pošto su takve nazivaju se prividi istine, jer su prilagođene percepciji priprostih ljudi, čije
misli se ne izdižu iznad onog što je vidljivo njihovim očima. Postoje, štoviše, određene stvari koje izgledaju
kao proturječja, dok u stvari u Riječi, kada se razmatra na njezinom vlastitom duhovnom svjetlu, ne postoji ni
jedno jedino proturječje. U nekim dijelovima Proroka su također zabilježena imena lokacija i osoba iz kojih se
ne može izvući nikakvo značenje.
[2] Pošto je to onda priroda Riječi u značenju Slova, može biti očigledno da se ona bez doktrine ne može
razumjeti. Neki primjeri ovo mogu razjasniti. Rečeno je kako se,

'Jehova kaje,' Izlazak 32:12, 14; Jona 15:29.

Također je rečeno da se,

'Jehova ne kaje.' Brojevi 23:19. 1 Samuel 15:29.

Ovi odlomci se ne mogu uskladiti bez doktrine. Rečeno je da,

'Jehova kažnjava grijehe otaca na djeci do trećeg i četvrtog koljena.' Brojevi 14:18:
166
a također je rečeno da,

'otac neće umrijeti zbog sina, niti sin zbog oca., već će svatko umrijeti u svojem vlastitom grijehu.'
Ponovljeni Zakon 24:16.

Na svjetlu doktrine ovi odlomci nisu proturječni već su u savršenom skladu.

[3] Isus je rekao:

'Molite i dat će vam se; tražite, i naći ćete; i onome koji kuca će biti otvoreno.' Matej 7:8; 21:21, 22.

Bez doktrine se može vjerovati da će svatko primiti što traži; ali doktrina objašnjava da je dano štogod čovjek
traži u skladu sa voljom Gospodnjom; jer Gospod poučava:

'Ako ostanete u Meni, i Moje riječi ostanu u vama, tražit ćete što hoćete, i bit će vam dano.'
Ivan 15:7.

[4] Gospod kaže:

'Blaženi su siromašni, jer njihovo je kraljevstvo Božje.' Luka 6:20.

Bez doktrine se može pretpostaviti kako je nebo za siromašne, a ne za bogate; ali doktrina naučava da se
ovdje misli na siromašne u duhu, jer Gospod kaže:

'Blaženi su siromašni duhom; njihovo je kraljevstvo nebesko.' Matej 5:3.

[5] Opet, Gospod kaže:

'Ne sudite, da ne budete suđeni. Jer kojim sudom sudite, istim ćete biti suđeni.'
Matej 7:1, 2; Luka 6:37.

Bez doktrine čovjek može doći do zaključka da se o opakom čovjeku ne smije izreći prosudba kako je opak;
dok, u skladu sa doktrinom, čovjek može suditi, pod uvjetom da je sud pravedan, jer Gospod kaže:

'Sudite pravedan sud.' Ivan 7:24.

[6] Isus kaže:

‘Vi se pak ne dajte zvati 'Rabbi', jer jedan je učitelj vaš, Krist. Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji
jer jedan je Otac vaš - onaj na nebesima. I ne dajte da vas vođama zovu, jer jedan je vaš vođa -
Krist.’ Matej 23: 8-10.

Bez doktrine može izgledati da mi nikoga ne smijemo nazivati učiteljem, ocem, ili gospodarem; ali doktrina
naučava da mi to možemo učiniti u prirodnom smislu, ali ne u duhovnom.

[7] Isus je rekao Svojim učenicima:

‘Kad Sin Čovječji sjedne na prijestolje Svoje slave, i vi ćete sjediti na dvanaest prijestolja i suditi
dvanaest plemena Izraelovih.’ Matej 19:28.

Iz ovih riječi se može zaključiti da će učenici također suditi, dok u stvari oni ne mogu suditi nikoga. Doktrina
će prema tome objasniti ovu tajnu, naučavajući kako jedini Gospod, Koji je sveznajući, i Koji zna svačija srca,
hoće i može suditi; i da je sa Njegovih dvanaest Apostola naznačena Crkva s obzirom na sve istine i dobra
koje posjeduje od Gospoda posredstvom Riječi; prema tome doktrina zaključuje da su ove koje će suditi
svakoga, u skladu sa riječima Gospodnjim u Ivanu 3:17, 18; 12:47, 48. Postoje mnogi drugi odlomci u Riječi
koji su slični ovima, iz kojih je jasno vidljivo da je Riječ bez doktrine nerazumljiva.

227. Ne samo da je uz pomoć doktrine Riječ shvaćena, već ona također daje prosvjetljenje razumijevanju; jer
167
ona je onda poput svijećnjaka sa njegovim zapaljenim svijećama. Čovjek onda vidi više nego je vidio ranije, i
također razumije što je ranije bilo nerazumljivo. Nejasne i neskladne stvari on ili ne primjećuje ili ih
mimoilazi, ili ih inače vidi i objašnjava, usklađujući ih posredstvom doktrine. O tome da ljudi vide i tumače
Riječ u skladu sa doktrinom svjedoče iskustva u Kršćanskom svijetu. Svi Reformirani Kršćani gledaju na
Riječ sa njihovog vlastitog doktrinalnog stajališta, i objašnjavaju je sukladno; Rimokatolici i također Židovi
čine isto tako. Na taj način ljudi u skladu sa lažnom doktrinom vide i tumače neistine, a istinu u skladu sa
istinitom doktrinom. Iz ovog je očigledno da je istinska doktrina poput svijeće u mraku, i smjernice pored
puta.

228. Može se stoga jasno vidjeti da su oni koji čitaju Riječ bez doktrine u tami u vezi sa svakom istinom.
Njihovi umovi su nestalni i zbunjeni, podložni greškama i skloni krivovjerjima, koja oni gorljivo prigrljuju,
ako ih (sami) favoriziraju ili ih podržava netko od autoriteta, te ako njihov vlastiti ugled time nije narušen.
Riječ je njima poput svijećnjaka bez svjetla, i oni mnoge stvari vide, tako reći, u sjeni, razumijevajući pak
skoro ništa, jer doktrina je jedina koja prosvjetljuje. Vidio sam kako su takvi ljudi bili ispitani od strane
anđela, i bili su u stanju potvrditi iz Riječi koje god mišljenje im se dopalo, i potvrditi posebice što je
pripadalo njihovom samo-ljublju, i ljubavi onih sa kojima su u prijateljstvu. Ali vidio sam ih također bez
odijela, što je znak da su bili lišeni istina; jer odijela su u duhovnom svijetu istine.

(2) DOKTRINA MORA BITI IZVAĐENA IZ ZNAČENJA SLOVA RIJEČI, I NJIME


POTVRĐENA.

229. To je zbog toga što je Gospod prisutan u tom značenju, podučava i prosvjetljava um; jer Gospod nikad
ne djeluje osim u punini, a Riječ je u značenju Slova u njezinoj punini, kako je bilo rečeno gore; prema tome
doktrina mora biti izvađena iz značenja Slova. Doktrina prave istine može također biti potpuno izvučena iz
literalnog značenja Riječi; jer Riječ je u tom značenju poput odjevene osobe, ali čije lice i ruke su nepokriveni.
Sve u Riječi što se odnosi na čovjekovu vjeru i život, i time na njegovo spasenje, je tamo razotkriveno. Ostalo
je pokriveno; i na mnogim mjestima gdje je pokriveno ipak je vidljivo, poput stvari koje se ukazuju ženi kada
ih promatra kroz tanan svileni veo koji prekriva njezino lice. Štoviše, kako se istine Riječi povećavaju iz
ljubavi prema njima, i koordinirane su ljubavlju, one postaju sve više i više providne i očigledne.

230. Može se pretpostaviti da se doktrina prave istine može zadobiti posredstvom duhovnog značenja Riječi,
koje se dobija posredstvom znanja o korespondencijama. Doktrina, međutim, ne može biti zadobijena takvim
sredstvima, već jedino ilustrirana i potkrijepljena. Jer kao što je bilo izjavljeno iznad u br. 208 čovjeku je
moguće krivotvoriti Riječ, tako što spaja i upotrebljava određene korespondencije koje može poznavati da bi
potvrdio što u njegovom umu čvrsto vjeruje i što je bazirano na nekom principu kojeg je prisvojio. Štoviše,
duhovno značenje nije komunicirano nikome osim od strane Gospoda jedino, a On ga štiti kao što štiti
anđeosko nebo, jer nebo je unutar njega.

(3) PRAVA ISTINA, KOJA JE IZVOR DOKTRINE, JE U ZNAČENJU SLOVA RIJEČI


OČIGLEDNA JEDINO ONIMA KOJI SU PROSVJETLJENI OD STRANE GOSPODA.

231. Prosvjetljenje dolazi od Gospoda jedino, i dodijeljeno je onima koji ljube istine zato što su istine, i koji u
skladu sa njima svrsishodno djeluju; drugima pak prosvjetljenje u Riječi nije moguće. Prosvjetljenje dolazi od
Gospoda jedino, pošto je Riječ od Njega, i posljedično tome On je u njoj; i dodijeljeno je onima koji ljube istine
pošto su istine, i koji ih primjenjuju u životu, pošto su oni u Gospodu i Gospod je u njima; jer Gospod je sâma
Istina, kao što je bilo ukazano u poglavlju o Njemu. Gospod se ljubi onda kada ljudi žive u skladu sa
Božanskim istinama, i na taj način od njih svrsishodno djeluju, u skladu sa ovim riječima u Ivanu:

‘U onaj ćete dan spoznati… da ste vi u Meni i Ja u vama. Tko ima Moje zapovijedi i čuva ih, taj Me
ljubi… i Ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati… I kod njega ću se nastaniti.’ Ivan 14:20, 21, 23.

Ovakvi su prosvjetljeni kada čitaju Riječ, i u njihovom slučaju je Riječ i jasna i providna. U njihovom slučaju
se Riječ takvom prikazuje, pošto postoji duhovno a također i božanstveno značenje u svakom njezinom
dijelu, a ova značenja su na nebeskom svjetlu. Prema tome posredstvom ovih značenja i njihovog svjetla,
Gospod utječe u prirodno značenje Riječi i u svjetlo ovog značenja u čovjeku. Posljedično tome čovjek
priznaje istinu iz unutarnje percepcije, i nakon toga ju vidi u svojoj vlastitoj misli. Ovo se događa onoliko
168
često koliko je on u osjećaju istine same istine radi; jer percepcija dolazi iz osjećaja, a misao iz percepcije; i na
taj način nastaje to priznavanje koje se naziva vjera.

232. Suprotno se događa u slučaju onih koji čitaju Riječ iz doktrine lažne religije, a još posebice u slučaju onih
koji tu doktrinu potvrđuju iz Riječi, tražeći svoju vlastitu slavu i svjetovno bogatstvo. U njihovom slučaju se
istine Riječi prikazuju kao u noćnoj sjeni, a neistine kao na danjem svjetlu. Oni čitaju istine, ali ih ne vide; a
ako vide njihovu sjenu, oni ju krivotvore. Ti su oni o kojima Gospod govori kako,

‘imaju oči, ali ne vide, i uši, ali ne razumiju.’ Matej 13:14, 15.

Iz tog razloga je njihovo svjetlo u duhovnim stvarima koje se tiču Crkve samo prirodno, a njihova mentalna
vizija je poput one u čovjeka koji kada se probudi u krevetu vidi prikaze, ili one u mjesečara, koji zamišlja
kako je potpuno budan dok čvrsto spava.

233. Bilo mi je dozvoljeno razgovarati sa mnogima nakon smrti koji su vjerovali kako će sjajiti poput zvijezda
na nebu, pošto su, kako rekoše, Riječ smatrali svetom, i često ju čitali. Oni su iz nje sakupili mnoge odlomke
pomoću kojih su potvrdili dogme njihove vjere. Iz ovog razloga su stekli ugled obrazovanih učenjaka, i kao
posljedica toga su pretpostavljali kako će biti Mihaeli i Rafaeli. Nekolicina njih je bilo ispitano s obzirom na
ljubav iz koje su studirali Riječ, i otkrilo se da su neki od njih to učinili iz samo-ljublja, da bi im ljudi
ukazivali štovanje kao liderima Crkve; a drugi iz ljubavi prema svijetu, da se mogu dokopati bogatstva. Kada
su ovi bili daljnje ispitani u vezi s onim što su znali iz Riječi, bilo je otkriveno da nisu znali ni jednu jedinu
pravu istinu, već jedino ono što se može nazvati krivotvorenom istinom, što je u stvarnosti smrdljiva
neistina, jer na nebu ona smrdi. Oni su bli obaviješteni da je to bio rezultat čitanja Riječi sa njima samima i
svijetom kao krajnjim ciljevima, a ne istinom vjere i dobrom života. Jer onda je um uronjen u stvari od
vlastitog ja i svijeta i stoga ljudi neprestano razmišljaju iz svoga propriuma; a čovjekov proprium je u mraku
po pitanju svega što se tiče neba i Crkve. U ovom stanju čovjek ne može biti vođen od strane Gospoda i
uzdignut u nebesko svjetlo, i posljedično on ne može primiti nikakav upliv od Gospoda kroz nebo.
Također sam često vidio takve osobe primljene u nebo; kada je, međutim, bilo otkriveno kako su bez
istina, bili su izbačeni; ali kod njih se zadržala uobraženost kako su zaslužili nebo. Drugačije je u slučaju onih
koji su studirali Riječ iz ljubavi prema poznavanju istine zbog toga jer je istina, i pošto koristi primjenama ne
samo njihovog vlastitog života već također života njihovog bližnjeg. Vidio sam takve osobe uzdignute u
nebo, i na taj način u svjetlo u kojem je Božanska Istina, i istovremeno uznešene u tu anđeosku mudrost i
njezinu sreću koju uživaju anđeli nebeski.

VI. SJEDINJENJE SA GOSPODOM, I ZDRUŽIVANJE S ANĐELIMA SE OSTVARUJE


POMOĆU ZNAČENJA SLOVA RIJEČI.

234. Sjedinjenje sa Gospodom se ostvaruje posredstvom Riječi jer On jest Riječ, to jest, sâma Božanska Istina i
u tom pogledu Božansko Dobro. Sjedinjenje se ostvaruje pomoću značenja Slova pošto je Riječ u tom
značenju u svojoj punini, svojoj svetosti, i svojoj sili, kao što je bilo ukazano iznad u članku o tome. Ovo
sjedinjenje čovjeku nije primjetno, no ono je u osjećaju za istinu i njezinoj percepciji. Združivanje sa anđelima
se ostvaruje pomoću značenja Slova pošto su unutar njega duhovna i božanstvena značenja, a anđeli se
nalaze u tim značenjima: anđeli Gospodnjeg duhovnog kraljevstva su u duhovnom značenju Riječi, a anđeli
Njegovog božanstvenog kraljevstva su u njezinom božanstvenom značenju. Ova dva značenja se razotkrivaju
iz prirodnog smisla Riječi kada ju čita čovjek koji Riječ smatra svetom. Ovo razotkrivanje je trenutačno, a
time također i združivanje sa anđelima.

235. Pomoću mnogih iskustava mi je bilo dokazano da su duhovni anđeli u duhovnom značenju Riječi, a
božanstveni anđeli u njezinom božanstvenom značenju. Bilo mi je dopušteno percipirati kako je, dok sam
čitao Riječ u značenju Slova, bila otvorena komunikacija sa nebesima, ponekad sa jednom zajednicom,
ponekad sa drugom. Ono što sam razumio u skladu sa prirodnim značenjem, duhovni anđeli su razumjeli u
skladu sa duhovnim značenjem, i to trenutno. Kako sam ovu komunikaciju percipirao tisuću puta, ja u svezi
nje nemam ni najmanje sumnje. Štoviše, neki duhovi, koji prebivaju ispod nebesa, zloupotrebljavaju ovu
komunikaciju. Oni ponavljaju određene odlomke iz značenja Slova Riječi, te odmah opažaju i obraćaju
pažnju na zajednicu sa kojom je komunikacija ostvarena. Učestalo sam vidio i čuo kako se ovo događa. Tako
mi je stvarnim iskustvom bilo omogućeno doznati da je Riječ, s obzirom na značenje njezinog Slova, Božanski
medij sjedinjenja sa Gospodom, i združivanja sa anđelima nebeskim.
169
236. Neki primjeri će ukazati kako duhovni i božanstveni anđeli, kada čovjek čita Riječ, iz prirodnog značenja
percipiraju njihovo vlastito značenje. Uzmimo za primjere četiri zapovijedi Dekaloga, počevši sa petom, ‘Ne
ubij’. Pod ovim čovjek ne razumije jedino ubijanje, već također njegovanje mržnje i žudnju za osvetom čak do
samog ubojstva. Duhovni anđeo pak pod ubijanjem razumije da to znači djelovati poput vraga, i uništavati
čovjekovu dušu; a božanstveni anđeo pod ubijanjem razumije mržnju prema Gospodu i Riječi.
[2] Šesta Zapovijed je: ‘Ne učini preljuba.’ Pod preljubom čovjek razumije počinjavanje kurvarluka, i
uživanje u bestidnim stvarima, pohotnim razgovorima, i prljavim mislima; duhovni anđeo razumije
izopačivanje dobra Riječi, i krivotvorenje njezine istine; a božanstveni anđeo razumije negiranje Gospodnje
Božanstvenosti, i oskvrnuće Riječi.
[3] Sedma Zapovijed je: ‘Ne ukradi'. Pod krađom čovjek razumije krađu, prevaru, i lišavanje bližnjeg
njegove imovine pod bilo kojim izgovorom; duhovni anđeo razumije lišavanje drugih istinà i dobara njihove
vjere, pomoću neistine i zla; a božanstveni anđeo razumije pripisivanje samom sebi onog što pripada
Gospodu, i prisvajanje za samog sebe pravednosti i zasluge Gospodnje.
[4] Osma Zapovijed je: ‘Ne svjedoči lažno.' Pod lažnim svjedočenjem čovjek razumije laganje, i
klevetanje; duhovni anđeo razumije izjavljivanje i uvjeravanje kako je neistina istina, a zlo dobro, i obrnuto; a
božanstveni anđeo razumije huljenje protiv Gospoda i Riječi.
[5] Iz ovih primjera se može vidjeti kako su duhovna i božanstvena značenja razotkrivena i izvučena iz
prirodnog značenja Riječi koje ih sadržava. I što je prekrasno, da anđeli izvlače njihova vlastita značenja bez
poznavanja čovjekovih misli. Ipak, misli anđela i ljudi čine jedno uz pomoć korespondencije, poput krajnjeg
cilja, uzroka i posljedice; jer krajnji cilj u stvari postoji u božanstvenom kraljevstvu, uzroci u duhovnom
kraljevstvu, a posljedice u prirodnom kraljevstvu. Na ovaj način je, onda, združivanje ljudi i anđela
posljedica instrumentalnosti Riječi.

237. Duhovni anđeo iz značenja Slova Riječi vadi i priziva duhovne stvari, a božanstveni anđeo, božanstvene
stvari, pošto su ove stvari u skladu sa njihovim naravima, i u biti su iste. Ovo se može ilustrirati primjerima
istog postupka u tri kraljevstva prirode, životinjskom, biljnom i mineralnom. U životinjskom kraljevstvu,
kada je hrana bila pretvorena u probavni sok, krvni sudovi iz nje vade krv koja im je potrebna, nervna vlakna
njihove sokove, supstance koje su ishodišta tih vlakana, njihov duh. U biljnom kraljevstvu, stablo je sa
njegovim deblom, granama i lišćem, podržavano od strane njegovog korijenja, pomoću kojeg izvlači iz tla
grublji sok za deblo, grane i lišće, a čišći za mesni dio voća, najčišći za sjemenje unutar voća. U mineralnom
kraljevstvu, na određenim mjestima u zemljinoj utrobi, postoje mineralne rude, impregnirane sa zlatom,
srebrom, bakrom i željezom; i iz isparivanja i istjecanja (effluvia) iz kamenja, zlato, srebro i željezo dobijaju
svaki svoj vlastiti element, dok ih vodeni element održava u kružnom gibanju.

238. Riječ u Slovu je poput košare u kojoj je raspoređeno drago kamenje, biseri i dijademe. Kada čovjek Riječ
smatra svetom, i čita ju gledajući u životne primjene, njegove misli se mogu usporediti sa onima u osobe koja
uzima takvu košaru u svoju ruku i šalje ju nagore u nebo. U njezinom uzašću ona se otvara, i njezin
dragocjen sadržaj doseže anđele, koji su duboko ushićeni kako ih vide i ispituju. Njihov užitak je
komuniciran čovjeku, donoseći tako združivanje, i razmjenu percepcija. U svrhu ovog združivanja sa
anđelima, i istovremeno, sjedinjenja sa Gospodom, je bila uspostavljena Sveta Večera, u kojoj kruh na nebu
postaje Božansko Dobro, a vino, Božanska Istina, obadvoje od Gospoda. Takva korespondencija postoji od
stvaranja, u svrhu da anđeosko nebo i Crkva na zemlji, i općenito, duhovni svijet i prirodni svijet, mogu činiti
jedno, i da se Gospod može istovremeno sjediniti sa obadvoje.

239. Združivanje čovjeka sa anđelima je ostvareno pomoću prirodnog ili literalnog značenja Riječi, pošto su u
svakom čovjeku od stvaranja tri stupnja života, božanstveni, duhovni, i prirodni. Čovjek je, međutim, u
prirodnom stupnju sve dok je u ovom svijetu. On je također u anđeoskom duhovnom stupnju sve dok je u
pravim istinama, i u božanstvenom stupnju u onoj mjeri u kojoj je njegov život u skladu sa tim istinama.
Ipak, on u stvarnosti ne ulazi u same duhovne i božanstvene stupnjeve sve do nakon smrti, pošto su obadva
ograđena i sakrivena unutar njegovih prirodnih ideja. Kada je, međutim, prirodno otklonjeno smrću,
duhovno i božanstveno ostaje, i sada su njegove misli izvedene iz njih. Tako se iz onog što je bilo rečeno
može očitovati da Riječ jedina sadrži duh i život, kako Gospod kaže:

‘Riječi koje vam govorim su duh, i život.’ Ivan 6:63.

‘Voda koju ću mu Ja dati će biti… izvor vode koja struji u život vječni.’ Ivan 4:14.

170
‘Čovjek ne živi samo od kruha, već od svake riječi što izlazi iz Božjih usta.’ Matej 4:4.

‘Radite… za hranu koja ostaje za život vječni, koju će vam dati Sin Čovječji.’ Ivan 6:27.

VII. RIJEČ SE MOŽE PRONAĆI U SVIM NEBESIMA, I IZVOR JE SVE ANĐEOSKE


MUDROSTI.

240. Da Riječ postoji na Nebesima je do sada bilo nepoznato. Uistinu, to nije moglo biti poznato sve dok je
Crkva bila u neznanju o činjenici da su anđeli i duhovi ljudi, izgleda i tijela poput ljudi u našem svijetu, sa
okruženjem koje u svakom pogledu naliči onom ljudi na Zemlji. Jedina razlika je da su anđeli duhovni, i svo
njihovo okruženje ima duhovno porijeklo, dok su ljudi u ovom svijetu prirodni, i svo njihovo okruženje ima
prirodno porijeklo. Sve dok ljudi ovo nisu znali, oni nisu mogli znati da Riječ postoji također i na nebesima, i
da se tamo od čita od strane anđela, baš kao i od strane duhova ispod nebesa. Da ovo ne bi ostalo nepoznato
zauvijek, bilo mi je dozvoljeno biti u društvu sa anđelima i duhovima, razgovarati sa njima, i vidjeti njihova
okruženja, i nakon toga ispričati mnoge stvari koje sam vidio i čuo. To sam učinio u djelu ‘Nebo i Pakao’,
koje je objavljeno u Londonu u 1758 godini. U tom djelu se može vidjeti da su anđeli i duhovi ljudi, i da
njihovo okruženje obiluje sa svim stvarima koje okružuju ljude u ovom svijetu. Da su anđeli i duhovi ljudi se
može vidjeti u tom djelu, br. 73-77, i u 453-456; a da su okruženi sa sličnim stvarima koje okružuju ljude u
ovom svijetu, br. 170-190. Također da imaju Bogoštovlje, i propovijedi u njihovim hramovima, br. 221-227; sa
rukopisima i knjigama, br. 258-264, baš kao i Sveto Pismo, ili Riječ, br. 259.

241. Što se tiče Riječi na nebu, ona je zapisana u duhovnom stilu, koji se u potpunosti razlikuje od prirodnog
stila. Duhovni stil se sastoji jedino od slova, od kojih svako uključuje određeno duhovno značenje; iznad i
između slova, te umetnute u njih, nalaze se male crtice, krivulje i točkice, što uzvisuje značenje. Slova koja su
u upotrebi među anđelima u duhovnom kraljevstvu naliče slovima koja se u našem svijetu upotrebljavaju
prilikom štampanja; a među anđelima božanstvenog kraljevstva ona su, sa nekima, poput Arapskih znakova,
a s drugima, poput starih Hebrejskih slova, ali zakrivljena iznad i ispod, sa oznakama iznad, između i unutar
njih, od kojih svako uključuje određeno potpuno značenje.
[2] Pošto su rukopisi anđela ovakve prirode, imena osoba i lokacija koja se pojavljuju u Riječi su kod njih
zapisana tim znakovima. Na taj način mudri razumiju duhovno i božanstveno značenje svakog imena; kao,
na primjer, da ‘Mojsije’ naznačava Riječ Božju koju je zapisao, a u generalnom smislu, povijesnu Riječ; ‘Ilija’,
proročku Riječ; ‘Abraham, Izak i Jakov’, Gospoda s obzirom na Božansko božanstveno, Božansko duhovno i
Božansko prirodno; ‘Aron’, Gospodnje svećeništvo, a ‘David’, Gospodnje kraljevanje. Imena Jakovljevih
sinova, ili ‘dvanaest Izraelskih plemena’, predstavljaju različite stvari koje pripadaju nebu i Crkvi; isto tako
imena Gospodnjih učenika. ‘Sion’ i ‘Jeruzalem’ predstavljaju Crkvu s obzirom na doktrinu iz Riječi; ‘zemlja
Kananska’, sâmu Crkvu; a lokacije i gradovi tamo, na obadvije strane Jordana, predstavljaju različite stvari
koje pripadaju Crkvi i njezinoj doktrini. Isto je sa brojevima; ovi se ne pronalaze u primjercima Riječi na
nebu, nego umjesto njih, stvari sa kojima brojevi korespondiraju. Iz ovog se može vidjeti da je Riječ na
nebesima s obzirom na njezino literalno značenje, slična našoj Riječi, i istovremeno joj korespondira; i prema
tome da su one jedno.
[3] Prekrasna je okolnost da je Riječ na nebesima tako napisana da je priprosti razumiju u njezinoj
jednostavnosti, a mudri u mudrosti. Jer ima puno krivulja i znakova iznad slova, koji, kako je bilo rečeno
iznad, uzvisuju značenje. Priprosti ove niti razmatraju niti razumiju; ali mudri obraćaju pažnju na njih, svaki
u skladu sa svojim stupnjem mudrosti, sve do najvišeg. Kopija Riječi, zapisana od strane anđela pod
Gospodnjim nadahnućem, se čuva od strane svake veće zajednice u njezinom svetom repozitoriju, u slučaju
da bi Riječ negdje drugdje pretrpjela promjenu u bilo kojoj točci. Riječ u našem svijetu je poput Riječi na
nebu, u tome da ju priprosti razumiju u jednostavnosti, a mudri u mudrosti; ali ovo je ostvareno na drugačiji
način.

242. Sâmi anđeli priznaju kako svu svoju mudrost izvode iz Riječi, jer svjetlo u kojem se nalaze varira sa
njihovim razumijevanjem Riječi, svjetlo je kod njih Božanska Istina, koja je nebesko svjetlo. U svetom
repozitoriju, gdje se čuva kopija Riječi, svjetlo je plamteće i blistavo, te prevazilazi svaki stupanj svjetla u
nebu vani. Mudrost božanstvenih anđela prevazilazi onu u duhovnih anđela skoro u onoj mjeri u kojoj
mudrost duhovnih anđela prevazilazi onu u ljudi, pošto su božanstveni anđeli u dobru ljubavi iz Gospoda, a
duhovni su u istinama mudrosti od Gospoda; a gdje je dobro ljubavi, tamo je također i mudrost; ali gdje su
istine, tamo nema više mudrosti nego što ima također dobra ljubavi. Ovo je razlog zašto je Riječ u
Gospodnjem božanstvenom kraljevstvu zapisana drugačije od Riječi u Njegovom duhovnom kraljevstvu.
171
Jer u Riječi božanstvenog kraljevstva su izražena dobra ljubavi, a znakovi nagovještavaju osjećaje ljubavi;
dok su u Riječi duhovnog kraljevstva izražene istine mudrosti, a znakovi nagovještavaju unutarnje percepcije
istine. Iz ovog možemo zaključiti kakva mudrost leži sakrivena u Riječi koja je u ovom svijetu; jer unutar nje
leži sva anđeoska mudrost, a ova je neizreciva. U ovu mudrost ulazi nakon smrti čovjek kojeg Gospod kroz
Riječ napravi anđelom.

VIII. CRKVA JE OD RIJEČI, A NJEZINA KVALITETA SA ČOVJEKOM JE U SKLADU SA


NJEGOVIM RAZUMIJEVANJEM RIJEČI.

243. Nema sumnje da je Crkva od Riječi, pošto je iznad bilo ukazano kako je Riječ Božanska istina, br. 189-
192; kako je doktrina Crkve od Riječi, br. 225-233; i kako se sjedinjenje sa Gospodom ostvaruje posredstvom
Riječi, br. 234-239. Može se, međutim, dvojbiti kako je razumijevanje Riječi ono što sačinjava Crkvu, pošto
ima nekih koji vjeruju kako pripadaju Crkvi pošto imaju Riječ, čitaju ju ili slušaju od propovjednika, i
poznaju nešto od značenja Slova, iako ne znaju kako se određeni odlomci trebaju razumjeti; dok drugi
smatraju kako je ovo nevažno. Stoga će biti nužno dokazati kako nije Riječ, već njezino razumijevanje, ono
što sačinjava Crkvu, i da je kvaliteta Crkve u skladu sa razumijevanjem Riječi u slučaju onih koji su u Crkvi.

244. Priroda Crkve je u skladu sa razumijevanjem Riječi, pošto je u skladu sa istinama vjere i dobrima ljubavi
prema bližnjemu; a ovo dvoje su univerzalne stvari koje nisu samo raširene kroz cijelo literalno značenje
Riječi, već koje također leže u njemu poput dragulja u riznici. Sadržaji literalnog značenja su očigledni
svakom čovjeku pošto se pokazuju direktno ispred njegovih očiju; ali sadržaji duhovnog značenja su
očigledni jedino onima koji ljube istine pošto su istine, koji čine dobro pošto je dobro. Ovima je otvorena
riznica koju literalno značenje sakriva i štiti; a istine i dobra su bitnosti koje sačinjavaju Crkvu.

245. Generalno se priznaje kako priroda Crkve ovisi o njezinoj doktrini, i da je doktrina izvedena iz Riječi.
Ipak nije doktrina koja uspostavlja Crkvu, već integritet i čistoća njezine doktrine, time razumijevanje Riječi.
Međutim, ono što uspostavlja i izgrađuje Crkvu u slučaju individualnog čovjeka nije doktrina, već vjera i
život u skladu sa doktrinom. Slično tome, Riječ ne uspostavlja i izgrađuje Crkvu u slučaju čovjeka generalno,
već vjera u skladu sa istinama i život u skladu sa dobrima koja čovjek izvodi iz Riječi i primjenjuje na sebe.
Riječ je poput rudnika, u čijim dubinama se može pronaći zlata i srebra u izobilju; i poput rudnika koji sadrži
sve bogatije i bogatije žile dragoga kamenja što čovjek dublje zalazi u njega. Ovi rudnici su otvoreni u skladu
sa čovjekovim razumijevanjem Riječi; a bez ovog razumijevanja Riječi, kakva je ona u sebi, u njezinom
unutarnjem sadržaju, i u njezinim dubinama, ona ne može više izgraditi Crkvu u čovjeku nego bi rudnici
dragog kamenja i minerala u Aziji mogli obogatiti Evropljanina ukoliko on nema neki udio u njihovom
vlasništvu i rukovođenju
Riječ je, u slučaju onih koji ju pretražuju zbog istina vjere i dobara života, poput blaga Perzijskog
Kralja ili onog u Mongolskih i Kineskih Careva; a ljudi pripadnici Crkve su poput oficira kojima je predana
odgovornost nad ovim blagom, koji imaju privilegiju uzeti onoliko puno koliko odaberu za svoju vlastitu
upotrebu. Oni, međutim, koji jedino imaju Riječ i čitaju ju, ali koji ne traže pravu istinu za njihovu vjeru i
prava dobra za njihov život, su poput onih koji jedino po govorkanju znaju da takvo blago postoji, ali koji od
njega nikad ne primaju ni jednog jedinog novčića. Oni koji imaju Riječ i koji iz nje ne dobijaju nikakvo
razumijevanje prave istine i nikakvu volju za pravim dobrom, su poput onih koji sebe zamišljaju bogatima na
osnovu bogatstva posuđenog od drugih, ili kao vlasnike posjeda, kuća i trgovina koje su samo iznajmili.
Svatko vidi kako je to obmana. Oni su uistinu, poput ljudi koji se kočopere u raskošnim odorama i koji se
voze u pozlaćenim kočijama sa lakajima ispred, postrani i iza, a koji usprkos tome ništa od ove otmjenosti ne
mogu prisvojiti sebi.

246. Takav je bio Židovski narod. Prema tome, pošto je bio u posjedu Riječi, od strane Gospoda je bio
uspoređen sa bogatašem, obučenim u grimiz i skupocjen lan, koji se svakodnevno bogato gostio. Ipak on iz
Riječi nije izveo čak ni toliko puno dobra i istine da bi se sažalio na prosjaka Lazara koji je, pun čireva, ležao
pred njegovim kapijama. Ti ljudi ne samo da su podbacili zadobiti za sebe ikakve istine iz Riječi, već su
zadobili neistine u takvom izobilju da naposlijetku nisu mogli vidjeti ni jednu istinu; jer istine nisu samo
prekrivene već su također i poništene i odbačene od strane neistina. Posljedično tome, Židovi nisu priznali
Mesiju, iako su svi Proroci predskazali Njegov Dolazak.

247. Proroci u mnogim odlomcima opisuju Crkvu među Izraelskim i Židovskim narodom kao totalno
uništenu i satrtu, pošto su krivotvorili smisao ili razumijevanje Riječi; jer ništa drugo ne uništava Crkvu.
172
Razumijevanje Riječi, i istinito i lažno, je opisano u Prorocima, posebice u Hošei, pomoću Efrajima; jer
razumijevanje Riječi u Crkvi je predstavljeno u Riječi sa Efrajimom. Pošto razumijevanje Riječi sačinjava
Crkvu, prema tome se Efraijim naziva:

'dragim sinom', i 'djetetom najmilijim'. Jeremija 31:20;

'prvorođenim.' 31:9;

'snagom glave Jehovine.' Psalam 60:7; 78:9;

'silnikom.' Zaharija 10:7;

'lukom naoružanim.' 9:13;

Sinovi Efrajimovi se nazivaju

'naoružanima, ratnicima s lukom.' Psalam 78:9;

jer 'luk' predstavlja doktrinu iz Riječi u borbi protiv neistina. Iz istog razloga, također, je

'Efrajim bio premješten na Izraelovu desnu stranu, i blagoslovljen; i prihvaćen umjesto Rubena.'
Postanak 48:5, 11, i naknadni stihovi.

Iz istog razloga također je

‘Efrajim sa svojim bratom Manašeom, pod imenom njihova oca Josipa, bio uzvišen iznad svih
drugih od strane Mojsija dok je blagoslivljao djecu Izraelovu.’ Ponovljeni Zakon 33:13-17.

[2] Priroda Crkve kada je razumijevanje Riječi uništeno je u Prorocima također opisana Efrajimom,
posebice u Hošei; kao u sljedećim odlomcima:

‘Izrael i Efrajim će zajedno posrnuti… Efrajim će biti opustošen… Efrajim je potlačen i slomljen u
presudbi.’ Hošea 5:5, 9, 11-14.

‘Što za tebe mogu učiniti, Efrajime?... jer svetost je tvoja k'o oblak jutarnji, i k'o rana rosa nestaje.’
Hošea 6:4.

‘Neće više živjeti u zemlji Jehovinoj, Efrajim će se vratiti u Egipat i nečista će jela jesti u Asiriji.’
Hošea 9:3.

‘Zemlja Jehovina’ je Crkva; ‘Egipat’ je naučni princip prirodnog čovjeka, a ‘Asirija’ je rasuđivanje otud. Uz
pomoć ovo dvoje je Riječ s obzirom na njezino unutarnje razumijevanje krivotvorena, i prema tome je rečeno
da će se ‘Efrajim vratiti u Egipat’, i da će ‘jesti nečista jela u Asiriji’.

[3] ‘Efrajim pase vjetar, i slijedi vjetar istočni; iz dana u dan sve više je laži njegovih i nasilja: savez
sklapa s Asirijom, ulje je nošeno u Egipat.’ Hošea 12:1.

‘Pasti vjetar’, ‘trčati za vjetrom istočnim’, i ‘sve više povećavati laži i nasilje’, je krivotvoriti istinu, i tako
uništiti Crkvu. Isto je također predstavljeno Efrajimovim bludom; jer ‘blud’ predstavlja krivotvorenje
razumijevanja Riječi, to jest, njegove prave istine, kao u ovim odlomcima:

‘Poznajem ja Efrajima… skroz se bludu odao, i Izrael je okaljan.’ Hošea 5:3.

‘Strahotu vidjeh u domu Izraelovu; Efrajim se ondje bludu odaje i skvrni se Izrael.’ Hošea 6:10.

‘Izrael’ je sâma Crkva, a ‘Efrajim’, razumijevanje Riječi, iz kojeg i u skladu sa kojim Crkva postoji; prema
tome je rečeno da ‘Efrajim počinjava blud i da je Izrael oskvrnut’.
[4] Kako je Crkva među Izraelskim narodom i Judom bila potpuno uništena krivotvorenjem Riječi, o
173
Efrajimu je rečeno:

‘Kako da te dadem, Efrajime, kako da te predam, Izraele! Učinit ću te poput Adme, postaviti te kao
Sebojima.’ Hošea 11:8.

Dakle, pošto Prorok Hošea, od prvog do posljednjeg poglavlja, obrađuje krivotvorenje pravog razumijevanja
Riječi, i posljedično uništenje Crkve, i pošto je bludom predstavljeno krivotvorenje istine u Riječi, prema
tome mu je bilo zapovjeđeno da reprezentira stanje Crkve tako

‘što će uzeti preljubnicu za svoju ženu, i sa njom začeti djecu.’ Hošea 1:

i opet:

‘tako što će uzeti ženu koja je bila preljubnica.’ Hošea 3.

Ovi odlomci su navedeni da se može saznati i dokazati iz Riječi da je kvaliteta Crkve u skladu sa njezinim
razumijevanjem Riječi; odlična i dragocjena ako je razumijevanje utemeljeno na pravim istinama iz Riječi, ali
uništena i oskvrnuta ako je utemeljeno na krivotvorenim istinama.

IX. U SVAKOM DETALJU RIJEČI POSTOJI VJENČANJE GOSPODA I CRKVE, I


POSLJEDIČNO TOME VJENČANJE DOBRA I ISTINE.

248. Do sada nije bilo poznato da u svakom detalju Riječi postoji vjenčanje Gospoda i Crkve, i posljedično
tome vjenčanje dobra i istine: niti se to moglo opaziti, pošto duhovno značenje Riječi nije bilo otkriveno sve
do sada, a ovo vjenčanje može učiniti očiglednim jedino ovo značenje. Jer u Riječi postoje dva značenja, koja
se nazivaju duhovnim i božanstvenim, skrivena u značenju Slova; što pripada duhovnom značenju se
posebice odnosi na Crkvu, a što pripada božanstvenom značenju, na Gospoda. Sadržaj duhovnog značenja se
također odnosi prema Božanskoj Istini, a sadržaj božanstvenog značenja prema Božanskom Dobru; i
posljedično tome u Riječi postoji ovo vjenčanje. Međutim, ovo je očigledno jedino onima koji, iz duhovnih i
božanstvenih značenja u Riječi, poznaju smisao riječi i imena, neke riječi i imena su pripisani dobru, neke
istini, a neke uključuju obadvije reference. Prema tome, bez znanja o ovom značenju se ovo vjenčanje u
svakom detalju Riječi ne može vidjeti, i posljedično tome ova unutarnja istina do sada nije bila razotkrivena.
Pošto tamo postoji takvo vjenčanje u svakom detalju Riječi, prema tome se u njoj često pojavljuju dvostruki
izražaji, koji izgledaju kao ponavljanja; ali oni, međutim, nisu ponavljanja; već se jedan odnosi prema dobru
a drugi prema istini, a kada su obadva uzeta zajedno oni ostvaruju sjedinjenje dobra i istine, i tako ih
kombiniraju u jedno. Ovo je također temelj Božanske svetosti Riječi; jer u svakom Božanskom djelu postoji
sjedinjenje dobra sa istinom, i istine sa dobrom.

249. Rečeno je kako u svakom detalju Riječi postoji vjenčanje Gospoda i Crkve, i posljedično vjenčanje dobra i
istine; jer gdje je vjenčanje Gospoda i Crkve tamo je također vjenčanje dobra i istine, potonje rezultira iz
prijašnjeg. Jer kada je Crkva, ili čovjek koji pripada Crkvi, utemeljen u istinama, Gospod onda ulazi u te
istine sa dobrom, i oživljava ih; ili, što je isto, kada je čovjek koji pripada Crkvi u razumijevanju istine,
Gospod onda ulazi u njegovo razumijevanje kroz dobro ljubavi prema bližnjemu i tako ulijeva život u njega.
Postoje dvije životne sposobnosti u svakom čovjeku, razumijevanje i volja, razumijevanje je primatelj
istine, i otud mudrosti, volja je primatelj dobra, i otud dobročinstva. Ove dvije sposobnosti trebaju činiti
jedno, da bi čovjek mogao biti pripadnik Crkve; i one su ujedinjene kada čovjek formira svoje razumijevanje
od pravih istina, prividno sam od sebe, i kada je njegova volja ispunjena sa dobrom ljubavi, što je učinjeno od
strane Gospoda. Na ovaj način čovjek ima život istine i život dobra, život istine u njegovom razumijevanju a
život dobra u njegovoj volji; a kada su ovi ujedinjeni, oni formiraju ne dva života već jedan. Ovo je vjenčanje
Gospoda i Crkve, i također vjenčanje dobra i istine u čovjeku.

250. Oni koji pažljivo čitaju Riječ ne mogu a ne primjetiti primjenu dvostrukih izražaja koji izgledaju kao
ponavljanja iste stvari; kao na primjer, ‘brat i drug’, ‘siromašni i bijedni’, ‘divljina i pustinja’, ‘praznoća i
praznina’, ‘neprijatelj i protivnik’, ‘grijeh i nepravda’, ‘bijes i gnjev’, ‘narod i ljudi’, ‘radost i veselje’,
‘oplakivanje i ridanje’, ‘pravda i prosudba’, i tako dalje. Ovi izgledaju kao da su istoznačni izrazi, dok u
stvari nisu. Jer riječi brat, siromah, divljina (praznoća), neprijatelj, grijeh, bijes, narod, radost, oplakivanje i
pravda se koriste u odnosu na dobro, i, u suprotnom smislu, na zlo; dok se riječi drug, bijednik, pustinja,
174
praznina, protivnik, nepravda, gnjev, ljudi, veselje, ridanje i prosudba koriste u odnosu na istinu, i, u
suprotnom smislu, na neistinu. Ipak, izgleda čitatelju koji je u neznanju o istini koja je uključena kako su
siromah i bijednik, divljina i pustinja, praznoća i praznina i tako dalje, jedna te ista stvar; dok one to nisu,
nego postaju jedno sjedinjenjem.
U Riječi su također mnoge druge stvari blisko povezane; poput vatre i plamena, zlata i srebra, mjedi i
željeza, drva i kamena, (kruha i vode), kruha i vina, grimiznog i skupocjenog lana, i tako dalje. To je zbog
toga što su vatra, zlato, mjed, drvo kruh i grimiz korišteni u odnosu na dobro, dok su plamen, srebro, željezo,
kamen, voda, vino i skupocjen lan korišteni u odnosu na istinu. Na isti način je rečeno da ljudi trebaju voljeti
Boga sa svim srcem i cijelom dušom; i također da će Bog stvoriti u čovjeku novo srce i novi duh, jer srce se
koristi u odnosu na dobro ljubavi, a duša i duh u odnosu na istine vjere. Postoje, štoviše, određeni izražaji,
koji imaju dijela i u dobru i u istini, i korišteni su zasebno, bez dodavanja drugih; ali ove i mnoge druge
stvari su očigledne jedino anđelima, i onima koji, dok percipiraju prirodno značenje, razumiju također i
duhovno značenje.

251. Bilo bi zamorno ukazati iz Riječi da se tamo pojavljuju takvi dvostruki izrazi, koji su prividno
ponavljanja iste stvari, jer to bi ispunilo mnoštvo stranica. Ali kako bi otklonio svu sumnju, navest ću neke
odlomke gdje su zajedno korišteni narodi i ljudi, radost i veselje. Sljedeće su odlomci gdje su imenovani
narodi i ljudi:

‘Ah grešna li naroda, ljudi natovarenih nepravdom.’ Izaija 1:4.

‘Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku… Ti si ljude umnožio.’ Izaija 9:2, 3.

‘O Asiru, šibo gnjeva Mojega… Na narod ću ga poslati licemjeran, na ljude što Me razjariše.’
Izaija 10:5, 6.

‘U dan onaj: Jišajev izdanak, dignut kao stijeg narodima, ljudi će željno tražiti. I prebivalište
Njegovo bit će slavno.’ Izaija 11:10.

‘Jehova, Koji je udario ljude… udarcima bez kraja i konca, Koji je gnjevno vladao narodima.’
Izaija 14:6

‘U ono vrijeme će kao dar Gospodu biti donešeni ljudi raštrkani (rastrgani) i opljačkani... narod
podijeljen (izmjeren) i pogažen.’ Izaija 18:7.

‘Zato Te slavi narod snažan, grad moćnih ljudi Tebe se boji.’ Izaija 25:3.

‘Jehova će raskinuti… lice zastora bačenog na sve ljude, i veo koji pokriva sve narode.’ Izaija 25:7.

‘Pristupite… narodi; pomno slušajte, ljudi.’ Izaija 34:1.

‘Ja… te pozvah… za Savez ljudima i svjetlost narodima.’ Izaija 42:6.

‘Neka se saberu svi narodi, i neka se skupe ljudi.’ Izaija 43:9.

‘Evo, dajem rukom znak narodima, i zastavu svoju dižem ljudima.’ Izaija 49:22.

‘Evo, učinih te svjedokom ljudima, princem i zapovjednikom narodima.’ Izaija 55:4.

‘Evo dolaze ljudi iz zemlje sjeverne, narod velik… s krajeva zemlje.’ Jeremija 6:22.

‘Ne dam da više slušaš rug naroda, ne dam da više budeš na sramotu ljudima.’ Ezekijel 36:15.

‘Svi ljudi i narodi… će Mu služiti.’ Danijel 7:14.

‘Neka narodi ne govore o njima poslovice, i kažu među ljudima: Gdje im je Bog?’ Joel 2:17.
‘Ostatak mojih ljudi će ih oplijeniti, preostatak moga naroda zaposjest će ih.’ Sefanija 2:9.

175
‘I doći će mnogi ljudi i moćni će narodi tražiti Jehovu nad Vojskama u Jeruzalemu.’ Zaharija 8:22.

‘Ta vidješe oči moje spasenje Tvoje, koje si pripravio pred licem svih ljudi: svjetlost na
prosvjetljenje naroda.’ Luka 2:30-32.

‘Otkupio si nas… krvlju Svojom iz svakoga plemena i naroda.’ Apokalipsa 5:9.

‘Treba da ponovno prorokuješ pred… ljudima i narodima.’ Apokalipsa 10:11.

‘Ti me postavi glavarom naroda; ljudi koje ne poznavah će mi služiti.’ Psalam 18:43.

‘Jehova razbija nakane narodima, mrsi namjere ljudima.’ Psalam 33:10.

‘Na porugu smo narodima, ljudi kimaju glavom nad nama.’ Psalam 44:14.

‘Jehova će nam podložiti ljude, i narode staviti pod noge naše… Bog kraljuje nad narodima:
Prinčevi su ljudi sazvani zajedno.’ Psalam 47:3, 8, 9.

‘Neka Te slave ljudi… nek' se vesele i kliču narodi: jer sudit ćeš ljudima pravedno i narode voditi
na zemlji.’ Psalam 67:3-5.

‘Sjeti me se, Jehova, po dobroti prema svojim ljudima…, da se radujem radosti Tvojih naroda.’
Psalam 106:4, 5.

‘Narodi i ljudi’ su spomenuti zajedno, pošto su ‘narodima’ naznačeni oni koji su u dobru, i u suprotnom
smislu, oni koji su u zlu; a ‘ljudima’ oni koji su u istinama, i u suprotnom smislu, oni koji su u neistinama. Iz
ovog razloga oni koji pripadaju Gospodnjem duhovnom kraljevstvu se nazivaju ljudima, a oni koji pripadaju
Njegovom božanstvenom kraljevstvu se nazivaju narodima; jer svi u duhovnom kraljevstvu su u istinama i
posljedično u inteligenciji, dok su svi u božanstvenom kraljevstvu u dobru, i posljedično tome u mudrosti.

252. Mnogi drugi izrazi su korišteni u Riječi na ovaj način, poput ‘radosti i veselja’, kao u sljedećim
odlomcima:

‘A gle: radost i veselje, ubijaju goveda.’ Izaija 22:13.

‘Pratit će ih radost i veselje, pobjeći će bol i jauci.’ Izaija 35:10; 51:11.

‘Nije li… radosti i veselja nestalo iz Doma Boga našega?’ Joel 1:16.

‘Glas radosti i glas veselja će prestati.’ Jeremija 7:34; 25:10.

‘Post desetoga mjeseca postat će za Dom Judin radost i veselje.’ Zaharija 8:19.

‘Veselite se s Jeruzalemom i radujte se u njoj.’ Izaija 66:10.

‘Raduj se i veseli kćeri Edomska.’ Tužaljke 4:21.

‘Raduj se, nebo, i kliči, zemljo.’’ Psalam 96:11.

‘Objavi mi radost i veselje.’ Psalam 51:8.

‘Radost i veselje će u Sionu odjekivat', i zahvalnice i glas hvalospjeva.’ Izaija 51:3.

‘Bit će radost; i rođenju Njegovom mnogi će se veseliti.’ Luka 1:14.

‘Uklonit ću… glas radosti i glas veselja: glas zaručnika, i glas zaručnice.’ Jeremija 7:34; 16:9; 25:10.

‘Opet će se na ovom mjestu oriti… poklici radosti, poklici veselja; glas zaručnika i glas zaručnice.’
176
Jeremija 33:10, 11; i na drugim mjestima.

Obadvoje, i radost i veselje su spomenuti u ovim odlomcima pošto se ‘radost’ koristi u odnosu na dobro, a
‘veselje’, u odnosu na istinu; to jest, ‘radost’ se odnosi na ljubav, a ‘veselje’ na mudrost. Jer ‘radost’ pripada
srcu, a ‘veselje’ duhu; to jest, ‘radost’ pripada volji, a ‘veselje’ razumijevanju. Očigledno je da je u ove
dvostruke izraze također uključeno vjenčanje Gospoda i Crkve, pošto su spomenuti,

‘poklici radosti i poklici veselja, glas zaručnika i glas zaručnice.’ Jeremija 7:34; 16:9: 25:10; 33:10, 11;

jer Gospod je zaručnik a Crkva je zaručnica. Da je Gospod zaručnik se može vidjeti u Mateju 9:15; Marku
2:19, 20; Luki 5:35; a da je Crkva zaručnica se može vidjeti u Apokalipsi 21:2, 9; i 22:17.

Iz tog razloga je Ivan Krstitelj rekao o Isusu:

‘Onaj koji ima zaručnicu je zaručnik.’ Ivan 3:29.

253. Na račun vjenčanja Božanskog Dobra i Božanske Istine u svakom dijelu Riječi, se tako učestalo pojavljuju
izrazi ‘Jehova Bog’, i također ‘Jehova Svetac Izraelov’, kao da je riječ o dva, dok su pak oni jedno. Jer ‘Jehova’
naznačava Gospoda s obzirom na Božansko Dobro Božanske Ljubavi; a ‘Bog’, ‘Svetac Izraelov’, naznačava
Gospoda s obzirom na Božansku Istinu Božanske Mudrosti. Iako su Jehova i Bog, i Jehova i Svetac Izraelov
spomenuti u mnogim odlomcima u Riječi, a ipak se misli samo na jednog, kao što se može vidjeti u ‘Doktrini
u svezi Gospoda Iskupitelja.’

X. KRIVOVJERJA MOGU BITI FORMULIRANA IZ ZNAČENJA SLOVA RIJEČI, ALI JE


ŠTETNO POTVRDITI IH.

254. Iznad je bilo ukazano da se Riječ ne može razumjeti bez doktrine, i da je doktrina poput svjetiljke koja
prave istine čini vidljivima. To je zbog toga što je Riječ napisana pomoću čistih korespondencija; posljedično
tome su mnoge stvari u njoj prividi istine, a ne razotkrivene istine. Mnoge od ovih su prilagođene shvaćanju
prosto prirodnog čovjeka, pa ipak na takav način da ih priprosti mogu razumjeti u jednostavnosti,
inteligentni inteligentno, a mudri u mudrosti. Zatim, pošto je Riječ ove prirode, prividi istine, koji su
prekrivene istine, se mogu uzeti za razotkrivene istine; a kada su ove potvrđene, one postaju zablude, koje su
u sebi neistine. Sva krivovjerja u Kršćanskom svijetu, i prošla i sadašnja, su nastala zato što su ljudi uzimali
privide istine za prave istine, i potvrdili ih.
Sama krivovjerja ne osuđuju ljude; ali ljudi su osuđeni time što iz Riječi potvrđuju neistine koje su
sastavni dio krivovjerja, rasuđivanjem iz prirodnog čovjeka, i putem opakog načina života. Jer svatko je
rođen u religiji svoje rodne zemlje ili svojih roditelja, i iniciran je u nju od svojeg djetinstva. On kasnije
prianja uz nju, niti se on sam od sebe može riješiti njezinih neistina, zbog svojih poslovnih veza u svijetu i
zbog svoje nesposobnosti percipiranja religijskih istina. Što osuđuje je življenje opakog života, zajedno sa
potvrđivanjem neistina do potpunog uništenja prave istine. Onaj čovjek nije prisegnuo za neistinom koji
prianja uz svoju vlastitu formu religije i vjeruje u Boga; i, ako je Kršćanin, koji vjeruje u Gospoda, Riječ
smatra svetom, i iz religijskih principa živi u skladu sa Zapovijedima Dekaloga. Prema tome, kada on čuje
istinu i percipira ju u skladu sa njegovim kapacitetom, on ju može prihvatiti, i na taj način biti oslobođen
njegove neistine. Drugačije je u slučaju čovjeka koji je potvrdio neistine svoje religije; kako potvrđena neistina
ostaje, i ne može se iskorijeniti. Jer nakon potvrđivanja, neistina je kao da joj je čovjek prisegnuo, posebice
ako se slaže sa njegovim samoljubljem, ili sa ponosom njegove vlastite inteligencije.

255. U duhovnom svijetu sam razgovarao sa nekima koji su živjeli mnogo vjekova ranije, i koji su sebe
potvrdili u neistinama njihove religije, i otkrio kako oni i dalje čvrsto prianjaju uz njih. Također sam
razgovarao sa nekima u tom svijetu koji su bili iste religije i podržavali iste ideje kao ostali, ali nisu sebe
potvrdili u njezinim neistinama; i naučio sam da su oni, nakon što su ih anđeli podučili, bili odbacili neistine
i prihvatili istine. Ovi su bili spašeni, ali drugi nisu. Svaki čovjek je nakon smrti podučen od strane anđela, i u
nebo su primljeni oni koji percipiraju istine i, iz istina, neistine. Međutim, jedino oni percipiraju istine koji
sebe nisu potvrdili u neistinama; ali oni koji su tako sebe potvrdili ne žele vidjeti istine; i ako su im
predstavljene oni se okreću, te ih ili ismijavaju ili krivotvore. Razlog je da potvrđivanje ulazi u volju, a kako
je volja čovjek, ona upravlja razumijevanjem kako joj odgovara; dok sâmo znanje jednostavno ulazi u

177
razumijevanje, i nema utjecaj na volju; posljedično tome takvo znanje nije u čovjeku, već je poput čovjeka koji
stoji na ulazu u dvoranu ili hodnik koji još nije u kući.

256. Ovo se može ilustrirati primjerom. U mnogim odlomcima u Riječi su Bogu pripisani bijes, srdžba i
osveta; i rečeno je kako On kažnjava, baca u pakao, iskušava i čini mnoge druge stvari slične prirode. Onaj
koji vjeruje ovo u dječjoj jednostavnosti, i iz tog razloga se boji Boga i brine se da ne griješi protiv Njega, nije
osuđen poradi ove jednostavne vjere. Onaj je, međutim, osuđen čije je potvrđeno vjerovanje da bijes, gnjev,
osveta, time takve stvari koje proizlaze iz zla, postoje u Bogu; i da On kažnjava ljude i iz bijesa, gnjeva i
osvete ih baca u pakao. Takav čovjek je osuđen pošto je uništio pravu istinu, koja je da je Bog sâma Ljubav,
sâma Milost, i sâma Dobrota; a kako je On sve to On ne može biti bijesan, srdit, i osvetoljubiv. Ove stvari su u
Riječi pripisane Bogu pošto se tako priviđa: takve stvari su prividi istine.

257. Mnoge druge stvari u značenju Slova Riječi su prividi istine, koje u sebi sakrivaju prave istine. Nije
štetno misliti i također u jednostavnosti govoriti u skladu sa prividima istine; ali je štetno potvrditi ih, pošto
je potvrđivanjem Božanska Istina koja je skrivena u njima uništena. Ovo se može ilustirati primjerom iz
prirode, koji se ovdje dodaje pošto ono što je prirodno prosvjetljava u većoj mjeri od onog što je duhovno.
Oku izgleda kako se sunce svakodnevno i godišnje okreće oko zemlje. Sukladno tome je rečeno da sunce
izlazi i zalazi; da uzrokuje jutro, podne, večer i noć; i također godišnja doba, proljeće, ljeto, jesen i zimu, i
posljedično tome dane i godine. Ali u stvarnosti sunce je statično, pošto je vatreni ocean oko kojeg zemlja,
svakodnevno se okrećući na svojoj osi, pravi godišnju vrtnju. Čovjek koji u jednostavnosti i neznanju,
pretpostavlja da se sunce okreće, ne uništava prirodnu istinu da se zemlja vrti oko svoje osi i pravi godišnju
ekliptičnu vrtnju. Ali onaj koji potvrđuje sunčevo prividno okretanje rasuđivanjem iz prirodnog čovjeka,
posebice ako potvrđuje svoje vjerovanje iz Riječi, koja govori o sunčevom izlasku i zalasku, oduzima
vrijednost istini i uništava ju, (to jest, u onoj mjeri u kojoj se to njega tiče). Nakon toga ju on jedva može
vidjeti, čak ako mu je pružen očni dokaz da cijelo zvjezdano nebo također ima prividno svakodnevno i
godišnje gibanje, iako ni jedna zvijezda ne mijenja svoj fiksiran položaj u odnosu na drugu. Da se sunce
pomiče, to je prividna istina; ali da se ono ne pomiče je prava istina. Ipak, svatko govori u skladu sa prividom
istine, govoreći kako sunce izlazi i zalazi; i to je dopustivo, pošto nije moguće izbjeći ovakav način govora; ali
razmišljati u skladu sa ovakvim načinom izražavanja, iz potvrđivanja kako je istinit, otupljuje i zamračuje
racionalno razumijevanje.

258. Štetno je potvrditi privide istine u Riječi, pošto na taj način nastaje neistina, i na taj način je Božanska
Istina, koja leži unutar njih, također uništena. Razlog je da sve stvari u značenju Slova Riječi, i generalno i
pojedinačno, komuniciraju sa nebom; jer kako je bilo ukazano iznad u svakom detalju značenja Slova je
duhovni smisao, koji je otvoren kako od čovjeka prelazi na nebo; a svi sadržaji duhovnog smisla su prave
istine. Kada je prema tome čovjek utemeljen u neistinama, i koristi značenje Slova da bi ih potvrdio, onda to
značenje ispunjavaju neistine; i kada ove uđu, istine su rasturene. Ovo se događa na putu od čovjeka do
neba. To je kao kada je sjajan mjehur ispunjen sa žuči dobačen od strane jedne osobe drugoj, i prsne u zraku
prije nego ga dosegne, i rasprši žuč. Kada on nakon toga pomiriše zrak zaražen sa žuči, okreće se i zatvara
svoja usta da ova ne bi dodirnula njegov jezik. Također može biti uspoređen sa kožnom bocom vezanom sa
cedrovim šibama, koja sadržava ocat prepun crviju, koja se rasprsne na putu. Zbog odvratnosti smrada,
drugi ga smjesta otpuhuje kako bi spriječio ulazak smrada u svoje nosnice. Može se nadalje usporediti sa
bademovom ljuskom, unutar koje, umjesto badema, leži tek rođena zmija. Prilikom pucanja ljuske čini se
kako ova biva vjetrom nošena prema očima drugog čovjeka, koji se prirodno odmiče kako bi ju izbjegao.
Tako je sa čitanjem Riječi od strane onog koji je utemeljen u neistinama, i koji bilo koji dio značenja Riječi
primjenjuje kako bi ih potvrdio. Riječ se onda na putu ka nebu okreće kako neka zaraza ne bi ušla i uzemirila
anđele. Jer kada neistina dođe u kontakt sa istinom, to je kao da vršak igle dodiruje žilicu korijena živca, ili
zjenicu oka. Kao što je dobro poznato žilica korijena se smjesta uvija u spiralu povlačeći se u sebe; a oko, na
prvi dodir igle, sebe prekriva sa svojim kapcima. Iz ovih primjera se može vidjeti kako krivotvorena istina
uništava komunikaciju sa nebom, i zatvara ga. To je razlog zašto je štetno potvrditi bilo koju krivovjernu
neistinu.

259. Riječ je poput vrta, nebeskog raja, u kojem ima delicija i užitaka svake vrste, delicija u njegovom voću a
užitaka u njegovom cvijeću. Usred njega se nalazi drvo života, a u blizini, izvori žive vode, sa šumskim
stablima koja okružuju vrt. Čovjek koji je utemeljen u Božanskim istinama iz doktrine boravi u centru vrta
gdje je drvo života, i nalazi se u stvarnom uživanju njegovih delicija i užitaka. Onaj, međutim, koji je
utemeljen u istinama, ne iz doktrine već jedino iz značenja Slova, živi na rubu vrta, i vidi jedino šumu; ali
onaj koji je u doktrini lažne religije, i potvrdio je njezinu neistinu u svom vlastitom umu, ne prebiva čak
178
ni u šumi, već u pješčanoj ravni iza nje, gdje čak ni trava ne raste. Da su takva pojedinačna stanja tih ljudi
nakon smrti je ukazano u djelu ‘Nebo i Pakao’.

260. Štoviše, treba znati kako je značenje Slova zaštita za prave istine koje leže unutar njega, da one ne bi
pretrpjele štetu. Ono je zaštita u ovom smislu, da se može okrenuti na ovaj ili onaj način, i protumačiti u
skladu sa čovjekovim vlastitim razumijevanjem, bez da njegov unutarnji sadržaj bude oštećen ili oskrvnut.
Ne šteti da se značenje Slova razumije drugačije od strane različitih osoba; ali šteta nastaje kada su uvedene
neistine koje su protivne Božanskim Istinama. Ovo se, međutim, događa jedino u slučaju onih koji su sebe
potvrdili u neistinama. Na ovaj način je nad Riječi izvršeno nasilje; a da bi se to spriječilo, značenje Slova
djeluje kao zaštita u slučaju onih koji su u neistinama iz njihove religije, ali koji ne potvrđuju njezine neistine.
Značenje Slova Riječi kao zaštite je predstavljeno kerubom koji je, nakon izgona Adama i njegove žene iz
Vrta Edenskog, bio postavljen na njegovom ulazu, O ovome je zapisano, ‘Kada je Jehova Bog otjerao čovjeka,

On postavi na istočnoj strani vrta Edenskog kerubine, i plameni mač koji se okretao - da čuva
stazu koja vodi k stablu života.’ Postanak 3:23, 24.

[2] Nitko ne može znati što ove riječi predstavljaju ukoliko ne zna značenje keruba, vrta Edenskog, stabla
života u njemu, i također plamenog mača koji se okretao na sve strane. Ove pojedinosti su objašnjene pod
ovim poglavljem u mojoj knjizi, ‘Nebeske Tajne’, koja je objavljena u Londonu, kako slijedi: ‘kerubim’
predstavlja zaštitu; ‘staza do stabla života’ pristup Gospodu kojeg čovjek ostvaruje posredstvom istina
duhovnog značenja Riječi; a ‘plameni mač’ koji se okreće u svim pravcima predstavlja Božansku Istinu u
krajnjem koja se, poput Riječi u značenju Slova, može tako okretati. Isto je naznačeno ‘zlatnim kerubima’
postavljenim nad vrhom pomirilišta koje je bilo iznad kovčega u šatoru, Izlazak 25:18-21. Riječ je bila
predstavljena kovčegom pošto je Dekalog bio njezin glavni sadržaj, a zaštita je bila naznačena sa kerubom.
Na račun toga je Gospod govorio sa Mojsijem među kerubima, Izlazak 25:22; 37:9; Brojevi 7:89.
On je govorio u prirodnom značenju, jer On nikad ne govori sa čovjekom osim u punini, a u smislu
Slova je Božanska Istina u svojoj punini, kao što se može vidjeti iznad, br. 214-224. Isto je predstavljeno
kerubom iznad zavjesa šatora i iznad zastora, Izlazak 26:31; jer ‘zavjese’ i ‘zastori’ šatora predstavljaju krajnje
stvari neba i Crkve, i posljedično tome Riječi, br. 220; također pomoću keruba ugraviranih na zidove i vrata
hrama u Jeruzalemu, 1 Kraljevi 6:29, 32, 35. kao što se može vidjeti iznad, br. 221; i također kerubima u
novom hramu, Ezekijel 41:18-20.
[3] Pošto kerub predstavlja zaštitu da se Gospodu, nebu, i Božanskoj Istini kakva je iznutra unutar Riječi,
ne bi pristupalo neposredno umjesto posredno kroz krajnje stvari, prema tome je rečeno o kralju Tira:

'Ti si pečat savršenosti, pun mudrosti i savršene ljepote. Boravio si u vrtu Edenskom. Svaki dragi
kamen te prekrivao…Postavih te kao raskriljena keruba zaštitnika… Zato sam te uništio, kerube
zaštitniče, usred ognjenoga kamenja.’ Ezekijel 28:12-14, 16.

Tir predstavlja Crkvu s obzirom na znanje o istini i dobru; i iz tog razloga kralj Tira predstavlja Riječ, koja je
izvor toga znanja. Očigledno je da 'kralj' tamo predstavlja Riječ u njezinom krajnjem, a 'kerub' čuvara, pošto
je rečeno: ‘Ti si pečat savršenosti; svaki dragocjeni kamen te prekrivao; postavih te kao raskriljena keruba
zaštitnika’, isto kao i 'kerube zaštitniče.’ 'Dragim kamenjem' koje je tamo također spomenuto su predstavljeni
sadržaji značenja Slova, kao što se može vidjeti iznad u br. 217, 218.
Pošto je ‘kerub’ predstavljao Riječ u njezinim krajnostima, i također čuvara, prema tome je rečeno u
Davidu:

‘On nagnu nebesa i siđe… Na keruba stade i poletje.’ Psalam 18:9, 10.

‘Pastiru Izraelov… Ti što sjediš nad kerubima, zablistaj.’ Psalam 80:1.

‘Jehova sjedi među kerubima.’ Psalam 99:1.

‘Jahati na kerubima’, i ‘sjediti na njima’, znači na krajnjem značenju Riječi. Božanska Istina u Riječi i priroda
te Istine su opisani sa četiri životinje, koje se također nazivaju kerubima, u Ezekijelu 1, 9 i 10; i takođe sa četiri
životinje usred, i pored prijestolja, Apokalipsa 4:6; i naknadni stihovi. Vidi ‘Apokalipsa Otkrivena’, koju sam
objavio u Amsterdamu, br. 239, 275, 314.

179
XI. GOSPOD JE, KADA JE BIO U SVIJETU, ISPUNIO SVE STVARI U RIJEČI, I TAKO
POSTAO RIJEČ, TO JEST, BOŽANSKA ISTINA, ČAK U KRAJNOSTIMA.

261. Da je Gospod kada je bio u svijetu ispunio sve stvari u Riječi, i tako postao Božanska Istina, ili Riječ, čak
u krajnostima, naznačava sljedeći odlomak u Ivanu:

‘I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu Njegovu, slavu koju ima kao
Jedinorođenac od Oca - pun milosti i istine.’ Ivan 1:14.

Postati tijelom je postati Riječ u krajnostima; a što je Gospod bio, kao Riječ u krajnostima, On je ukazao
Svojim učenicima kada je bio preobražen, Matej 17:2-9; Marko 9:2-9; i Luka 9:28-36.
Tamo je rečeno da su se Mojsije i Ilija pojavili u slavi; a Mojsijem je naznačena Riječ koju je on napisao,
a generalno povijesna Riječ, a Ilijom proročka Riječ. Gospod, kao Riječ u krajnostima, je također bio
reprezentiran pred Ivanom u Apokalipsi 1:13-16, gdje svi detalji u Njegovom opisu predstavljaju krajnosti
Božanske Istine, ili Riječi. Gospod je prije utjelovljenja uistinu bio Riječ ili Božanska Istina, ali u prvim
principima; jer rečeno je:

‘U početku bijaše Riječ, i Riječ je bila sa Bogom, i Riječ je bila Bog.’ Ivan 1:1.

Kada je, međutim, Riječ postala tijelom, onda je Gospod također postao Riječ u krajnostima; i zbog ove
činjenice se On naziva:

‘Prvi i Posljednji.’ Apokalipsa 1:8, 11, 17; 2:8; 21:6; 22:13; Izaija 44:6.

262. Gospod je ispunio sve stvari u Riječi, kao što je očigledno iz odlomaka gdje je rečeno da su ‘Njime bili
ispunjeni Zakon i Pisma’, i da su ‘sve stvari bile ispunjene’; kao u sljedećim odlomcima. Isus je rekao:

‘Ne mislite, da sam došao ukinuti zakon ili proroke. Nisam ih došao ukinuti, nego ispuniti.'
Matej 5:17.

‘Isus ode u sinagogu… te ustane čitati. Pružena Mu bila Knjiga proroka Izaije. I kada je otvorio
knjigu, našao je mjesto gdje stoji napisano, Duh Gospodnji na Meni je jer Me pomaza da
siromašnima propovijedam Evanđelje; On me posla iscijeliti one srca slomljena, proglasiti
sužnjima oslobođenje, vid slijepima… Onda je zatvorio knjigu, i reče: Danas se ispunilo ovo
Pismo u vašim ušima.’ Luka 4:16-21.

‘Ali, da se ispuni Pismo: Koji blaguje kruh sa Mnom, petu na Me podiže.' Ivan 13:18.

‘Nijedan od njih ne propade osim sina propasti, da se Pismo ispuni.’ Ivan 17:12.

‘Da se ispuni riječ koju reče: Ne izgubih ni jednoga od onih koje si Mi dao.’ Ivan 18:9.

‘Kaže Isus Petru, Vrati mač svoj na njegovo mjesto… No kako bi se onda ispunila Pisma da tako
mora biti?... A sve se to dogodilo da se ispune Pisma proročka.’ Matej 26:52, 54, 56.

‘Sin Čovječji, istina, odlazi kako je o Njemu pisano… No Pisma se moraju ispuniti.’
Marko 14:21, 49.

'Tako se ispuni riječ Pisma: Ubrojen je među zločince.' Marko 15:28; Luka 22:37.

‘Da bi se ispunila riječ Pisma koje kaže: Razdijeliše među sobom haljine Moje i za odjeću Moju
baciše kocke. I vojnici tako učiniše.’ Ivan 19:24.

‘Nakon toga je Isus, znajući da su sve stvari sada bile ostvarene, da se Pisma mogu ispuniti.’
Ivan 19:28.

‘A kad je bio Isus primio ocat, reče: Svršeno je. To jest, ispunjeno.’ Ivan 19:30.

180
‘Jer se ovo dogodi, da se ispuni Pismo: Nijedna kost neće Mu se slomiti. I opet drugo Pismo veli:
Vidjet će, Koga probodoše.’ Ivan 19:36, 37.

Da je cijela Riječ bila napisana u svezi Njega, i da je došao u svijet da bi ju ispunio, On je također naučavao
učenike, prije Svoga odlaska, ovim riječima:

‘Tada im On reče: O bezumni i sporoga srca za vjerovanje sve što su navješćivali proroci! Zar nije
morao Krist to trpjeti i tako unići u slavu Svoju? I poče od Mojsija i svih proroka i tumačio im, što
pisano stoji o Njemu u svim Pismima.’ Luka 24:25-27.

Štoviše, Isus je rekao:

‘Sve se mora ispuniti, što stoji napisano o Meni u zakonu Mojsijevu, kod Proroka i u Psalmima.’
Luka 24:44.

Da je Gospod kada je bio u svijetu ispunio sve u Riječi, čak do njezinih najsitnijih pojedinosti, je očigledno iz
Njegovih vlastitih riječi:

‘Jer zaista, kažem vam: Dok stoji nebo i zemlja, neće nestati nijedne točkice ili kovrčice iz zakona,
dok se sve ne ispuni.’ Matej 5:18.

Iz ovih odlomaka se sada može jasno vidjeti da se time što je Gospod ispunio sve stvari zakona ne naznačava
kako je On ispunio sve Zapovijedi Dekaloga, već sve stvari u Riječi. Sve stvari u Riječi se također
podrazumijevaju pod zakonom, kao što se može vidjeti iz sljedećih odlomaka:

‘Isus im reče: Ne stoji li pisano u zakonu vašemu: Ja rekoh: bogovi ste?’ Ivan 10:34.

ali ovo je zapisano u Psalmu 82:6.

‘Narod Mu odgovori: Mi smo čuli iz zakona, da Krist ostaje dovijeka.’ Ivan 12:34;

a ovo je zapisano u Psalmu 89:29, 110:4, i u Danijelu 7:14.

‘Da bi se ispunila Riječ što stoji napisana u zakonu njihovu: Mrzili su Me ni za što.' Ivan 15:25;

a ovo je zapisano u Psalmu 35:19.

‘Ali je lakše da prođu nebo i zemlja, nego da propadne i jedna kovrčica zakona.’ Luka 16:17.

U ovim i drugim odlomcima kroz cijelu Riječ, zakon naznačava cijelo Sveto Pismo.

263. Nekolicina razumije na koji način je Gospod Riječ, jer generalno se pretpostavlja da Gospod,
posredstvom Riječi, može prosvijetliti i podučavati ljude, a ipak On se poradi toga ne može nazvati Riječju.
Treba znati kako je svaki čovjek njegova vlastita volja i njegovo vlastito razumijevanje, i tako se jedna osoba
razlikuje od druge. Pošto je volja primatelj ljubavi, i na taj način sveg dobra te ljubavi, a pošto je
razumijevanje primatelj mudrosti i na taj način sve istine te mudrosti, slijedi kako je svaki čovjek njegova
vlastita ljubav i njegova vlastita mudrost, ili što je ista stvar, svoje vlastito dobro i svoja vlastita istina. Čovjek
je čovjek iz nijednog drugog razloga nego ovog, i u njemu nema ništa drugo što je čovjek. U slučaju Gospoda,
On je sâma Ljubav i sâma Mudrost, time sâmo Dobro i sâma Istina; a On je to postao ispunivši svo dobro i
svu istinu iz Riječi. Jer onaj koji razmišlja i govori ništa nego istinu, postaje ta istina; a onaj koji želi i čini ništa
drugo nego dobro, postaje to dobro. Na taj način je Gospod, ispunivši svu Božansku Istinu i svo Božansko
Dobro u Riječi, i u njezinom prirodnom značenju i u njezinom duhovnom značenju, postao sâmo Dobro i
sâma Istina, i time Riječ.

181
XII. PRIJE RIJEČI KOJA JE SADA U SVIJETU, POSTOJALA JE RIJEČ KOJA JE
IZGUBLJENA.

264. Iz onog što je zapisano u Mojsijevim Knjigama se može ustanoviti kako je prije Riječi, koja je po Mojsiju i
Prorocima bila dana ljudima Izraela, obožavanje pomoću žrtvovanja bilo vrlo dobro poznato, i proročanstva
su bila dana iz Jehovinih usta. Da je obožavanje pomoću žrtvovanja bilo poznato se može vidjeti iz sljedećih
odlomaka:

‘Djeci Izraela je bilo zapovjeđeno da unište oltare Pogana, porazbijaju njihove kipove, i sasijeku
njihove lugove.’ Izlazak 34:13; Ponovljeni Zakon 7:5, i 12:3.

‘Izrael se u Šitimu odao preljubu s kćerima moapskim, i pozivao narod na žrtve svojih bogova, i
narod je jeo sa njima.’ Brojevi 25:1, 2.

‘Balaam, koji je bio iz Sirije, je izgradio oltare, i žrtvovao goveda i ovce.’


Brojevi 22:40, i 23:1, 2, 14, 29, 30.

‘On je također prorokovao u svezi Gospoda, govoreći kako će zvijezda izaći iz Jakova, i žezlo iz
Izraela.’ Brojevi 24:17.

‘i prorokovao je iz Jehovinih usta.’ Brojevi 22:13, 18; 23:3, 5, 8, 16, 26; i 24:1, 13.

Iz ovih odlomaka je očigledno kako je obožavanje Boga, skoro poput onog kojeg je ustanovio Mojsije među
ljudima Izraela, postojalo među Poganima. Da je također postojalo prije Abrahamovog doba je jasno iz onog
što je napisao Mojsije, Ponovljeni Zakon 32:7, 8; ali još je jasnije iz činjenice da je Melkizedek, kralj Salemski,
izvadio kruh i vino, i blagoslovio Abrama; i da mu je Abram dao desetinu svega, Postanak 14:18-20.
Melkizedek je reprezentirao Gospoda, jer on se nazivao svećenikom Boga Najuzvišenijeg, Postanak 14:18; i
David je rekao o Gospodu:

‘Ti si svećenik dovijeka po redu Melkizedekovu.’ Psalam 110:4.

Iz tog razloga je Melkizedek izvadio kruh i vino, najsvetije stvari Crkve, baš kao što su i dalje svete u Svetoj
Večeri. Pored ovih ima mnogih drugih očiglednih dokaza da je, prije Izraelske Riječi, postojala Riječ iz koje
su takva otkrovenja bila izvedena.

265. Da je Riječ postojala među Drevnim ljudima je očigledno iz Mojsijevih rukopisa u kojima ju on spominje,
i daje navode iz nje, Brojevi 21:14, 15, 27-30. Njezini povijesni dijelovi su se nazivali ‘Jehovini Ratovi’, a
proročki dijelovi, ‘Proročke objave’. Iz povijesnog dijela te Riječi je Mojsije naveo slijedeće:

‘Zato se kaže u knjizi Ratova Jehovinih: Vaheb u Sufi i porječje uz Arnon, Potočje, što dopire do
Ara i naslanja se na među moapsku.’ Brojevi 21:14, 15.

Jehovinim ratovima spomenutim u toj Riječi, kao i u našoj, se naznačavaju i opisuju Gospodnje borbe sa
paklovima, i Njegove pobjede nad njima, kada bude došao u svijet. Iste borbe su također shvaćene i opisane
u mnogim odlomcima u povijesnim dijelovima naše Riječi, kao u ratovima Jošue sa narodima zemlje
Kananske, i u ratovima Sudaca i kraljeva Izraelskih.

[2] Iz proročkih dijelova te Riječi je Mojsije naveo sljedeće:

‘Zato Objavljivači kažu: Dođite u Hešbon. Sihonov glavni grad neka se sagradi i utvrdi. Jer oganj
planu iz Hešbona, plamen iz grada Sihonova, i spali Ar moapski, uništi gospodare uzvisina
arnonskih. Teško tebi, Moabe. Izgubljen si, Kemošev narode. Od tvojih sinova napravio je
bjegunce, od tvojih kćeri ropkinje Sihonu, kralju Amoreja. Strijeljali smo na njih: uništen je
Hešbon sve do Dibona; potrsmo ih do Nofaha, što doseže do Medebe.’ Brojevi 21:27-30.

Prevoditelji su to preveli kao ‘sastavljači mudrih izreka’, ili ‘oni koji govore u mudrim izrekama’, ali trebaju
se zvati ‘Objavljivači’ ili ‘Proročke objave’, kao što je očigledno iz značenja riječi ‘Moshalim’ na Hebrejskom
jeziku, koja ne naznačava jedino mudre izreke, već također proročke objave; kao u Brojevima 23:7, 18; i
182
24:3, 15. Tamo je rečeno da je Balam izgovorio ‘svoje objave’, koje su također bile proročke, u svezi Gospoda.
Njegova najava se nazivala ‘Mahsal’ u jednini; štoviše, što je Mojsije naveo nisu mudre izreke, već
proročanstva.

[3] Ta Riječ je, poput naše, bila Božanski nadahnuta, kao što je očigledno iz odlomka u Jeremiji, gdje je
korišten skoro isti jezik:

‘Izašao je oganj iz Hešbona… plamen ognjeni iz tvrđe Sihonove, i požderao je uglove Moaba,
krunu na glavi sinovima Šaona… Teško tebi, Moabe, izgubljen si, narode Kemošev! Sinovi će se
tvoji zarobiti, i kćeri će se tvoje odvući u progonstvo.’ Jeremija 48:45, 46.

Kao dodatak ovim knjigama, u Davidovim Psalmima i Jošui je spomenuta proročka Knjiga drevne Riječi,
nazvana Knjigom Jašerovom, ili Knjigom Pravednika. David napućuje na nju u sljedećem odlomku:

‘David zapjeva za Saulom i njegovim sinom Jonatanom ovu pjesmu tužaljku. On zapovjedi, neka
sinovi Judini nauče lukom strijeljati; gle, zapisano je u Knjizi Jašerovoj.’ 1 Samuel 1:17, 18.

U Jošui je spomenuta u ovom odlomku:

‘Jošua reče: Stani, sunce kod Gibeona; i ti mjeseče u dolini ajalonskoj!… Ne piše li to u knjizi
Jašerovoj.’ Jošua 10:12 (13).

266. Iz ovih odlomaka se može vidjeti da je u svijetu, posebice u Aziji, prije Izraelske postojala drevna Riječ.
Ova Riječ je sačuvana na nebu među anđelima koji su živjeli u tim vremenima; i u današnje vrijeme je opstala
među narodima Velikog Tartarskog Carstva, kao što se može vidjeti u trećoj pripovjesti na kraju ovog
poglavlja o Svetom Pismu.

XIII. POSREDSTVOM RIJEČI SVJETLO IMAJU TAKOĐER ONI KOJI SU IZVAN CRKVE, I
NE POSJEDUJU RIJEČ.

267. Ne može biti sjedinjenja sa nebom ukoliko negdje na Zemlji ne postoji Crkva koja posjeduje Riječ
posredstvom koje se poznaje Gospod; jer Gospod je Bog neba i Zemlje, i bez Njega nema spasenja. Da su
sjedinjenje sa Gospodom i združivanje sa anđelima ostvareni posredstvom Riječi, može se vidjeti iznad u br.
234-240. Dovoljno je da postoji Crkva koja posjeduje Riječ, čak i ako bi se sastojala od usporedno nekoliko
osoba; usprkos tome je Gospod posredstvom Riječi prisutan kroz cijeli svijet, jer ona je sredstvo pomoću
kojeg je ostvareno sjedinjenje između neba i ljudske rase.

268. Sada će biti ukazano kako su Gospod i nebo prisutni, i kako je sjedinjenje sa njima ostvareno kroz cijeli
svijet posredstvom Riječi. Cijelo anđeosko nebo je, pred očima Gospodnjim, kao jedan čovjek. Isto tako Crkva
na Zemlji; a da oni u stvari prisvajaju čovječju pojavu se može vidjeti u djelu ‘Nebo i Pakao’, br. 59-87. U
ovom Čovjeku je Crkva, gdje se čita Riječ, i posredstvom koje se Gospod poznaje, poput srca i pluća;
Gospodnje božanstveno kraljevstvo je poput srca, a Njegovo duhovno kraljevstvo je poput pluća. Kako iz
ova dva izvora života u ljudskom tijelu svi ostali udovi, utroba i organi opstoje i žive, tako isto svi oni diljem
svijeta koji imaju religiju, obožavaju jednog Boga, i žive dobrim životima, formirajući pri tome dio ovog
Čovjeka. Oni reprezentiraju elemente i unutrašnje organe izvan prsnog koša u kojem se nalaze srce i pluća, i
oni opstoje i žive iz ujedinjenja Gospoda i neba sa Crkvom posredstvom Riječi. Jer Riječ u Kršćanskoj Crkvi je
od Gospoda kroz nebo život za ostatak svijeta baš kao što udovi i unutrašnji organi cijelog tijela primaju
život od srca i pluća. Način komunikacije među njima je također sličan; i iz ovog razloga Kršćani među
kojima je čitana Riječ, sačinjavaju grudi ovog Čovjeka. Oni su u centru, a oko njih su Rimokatolici; oko ovih
su opet Muslimani, koji priznaju Gospoda za najvećeg Proroka i Sina Božjeg. Nakon ovih dolaze Afrikanci,
dok ljudi Azije i Indijci formiraju najizvanjskiju obodnicu.

269. Da je ovo istinito za nebo kao cjelinu se može zaključiti iz činjenice da isto stanje prevladava u svakoj
zajednici tamo; jer svaka zajednica je nebo na maloj skali, i također je u ljudskoj formi. Ovo se može vidjeti u
‘Nebu i Paklu’, br. 41-87. U svakoj nebeskoj zajednici oni koji su u centru na isti način reprezentiraju srce i
pluća; i oni uživaju najveće svjetlo. Ovo svjetlo, sa posljedičnom percepcijom istine, sebe razlijeva od centra
prema obodnici u svakom pravcu, dosežući na taj način sve u zajednici i stvarajući njihov duhovni život.
183
Bilo mi je ukazano da kada su oni koji su u centru, koji sačinjavaju oblast srca i pluća i kod kojih je svjetlo bilo
najveće, bili otklonjeni, oni oko njih su percipirali zamračenje njihovog vlastitog razumijevanja, i jadikovali
su da je njihova percepcija istine bila tako slabašna. Međutim, čim bi se drugi vratili, svjetlo se ponovno
pojavilo, i njihova ranija percepcija istine se povratila. Ovo se može ilustrirati pomoću usporedbi sa toplinom
i svjetlom koji zrače iz sunca ovog svijeta, i koji uzrokuju rast stabala i biljaka, čak i onih prema polovima i u
oblačnim predjelima, pod uvjetom da je sunce iznad horizonta. Tako je i sa nebeskim svjetlom i toplinom koji
proizlaze iz Gospoda kao nebeskog Sunca; jer to svjetlo je u biti Božanska Istina, iz koje anđeli i ljudi dobijaju
svu njihovu inteligenciju i mudrost. Stoga je rečeno u Riječi:

‘da je bila sa Bogom, i bila Bog; da osvjetljava svakog čovjeka koji dođe na svijet; i da to svjetlo
također svijetli u tami.’ Ivan 1:1, 5, 9.

Ovdje je Riječ Gospod s obzirom na Božansku Istinu.

270. Iz ovih razmatranja se može vidjeti da Riječ, koju posjeduju Protestanti i Reformirani, osvjetljuje sve
narode i ljude putem duhovne komunikacije; i dalje, da Gospod osigurava da na Zemlji uvijek bude Crkva
gdje se čita Riječ, i na taj način Gospod biva obznanjen. Kada je, prema tome, Riječ bila skoro potpuno
odbačena od strane Rimske Crkve, Gospodnjom Božanskom Providnošću se dogodila Reformacija, čega je
posljedica bilo da je Riječ bila tako reći spašena od sakrivanja, i ponovno vraćena u upotrebu. Štoviše, kada je
Riječ sa Židovskim narodom bila potpuno krivotvorena i oskvrnuta, i praktično dovedena na nulu, Gospodu
se svidjelo spustiti sa neba, te doći kao Riječ i ispuniti ju, i na taj način ju obnoviti i povratiti, dajući ponovno
svjetlo stanovnicima Zemlje, u skladu sa Njegovim vlastitim riječima:

‘Narod, koji je sjedio u tami, ugleda svjetlost veliku. Nad onima, koji sjede u zemlji tamnoj,
zasjala je svjetlost.’ Izaija 9:2; Matej 4:16.

271. Bilo je predskazano da će, na svršetku sadašnje Crkve, nastati tama zbog neuspjeha da se percipira kako
je Gospod Bog neba i zemlje, i zbog razdvajanja vjere i dobročinstva. Prema tome, da ispravno razumijevanje
Riječi ne bi bilo uništeno, i time također Crkva, Gospodu se svidilo sada otkriti duhovno značenje Riječi, i
ukazati da Riječ u tom značenju, i iz njega u prirodnom značenju, sadrži nebrojene stvari posredstvom kojih
se skoro utrnuto svjetlo istine iz Riječi može ponovno povratiti. Da će svjetlo istine biti skoro potpuno
utrnuto na svršetku sadašnje Crkve je predskazano u mnogim odlomcima u Apokalipsi, i također je
naznačeno ovim riječima Gospodnjim:

‘Odmah će po nevolji onih dana sunce pomrčati i mjesec će izgubiti svoju svjetlost, zvijezde će s
neba pasti, i sile će se nebeske uzdrmati… i onda će ugledati Sina čovječjega gdje dolazi na
oblacima nebeskim s velikom moći i slavom.’ Matej 24:29, 30.

‘Sunce’ ovdje naznačava Gospoda s obzirom na ljubav; ‘mjesec’, Gospoda s obzirom na vjeru; ‘zvijezde’,
Gospoda s obzirom na znanja o istini i dobru; ‘Sin Čovječji’, Gospoda s obzirom na Riječ; ‘oblak’, značenje
Slova Riječi; ‘slava’, duhovno značenje Riječi, koje zrači kroz značenje Slova; a ‘sila’, silu Riječi.

272. Bilo mi je dozvoljeno doznati putem mnogo iskustava, da čovjek posredstvom Riječi ima komunikaciju
sa nebom. Kada sam čitao kroz Riječ od prvog poglavlja Izaije do posljednjeg u Malahiji, i Davidove Psalme,
pri čemu sam svoju misao držao fiksiranu na duhovni smisao, bilo mi je dodijeljeno sasvim jasno percipirati
kako je svaki stih komunicirao sa nekom zajednicom na nebu, i da je na ovaj način cijela Riječ komunicirala
sa cijelim nebom. Tako je bilo očigledno da kao što je Gospod Riječ, tako je nebo isto Riječ, pošto je nebo nebo
od Gospoda, a Gospod je posredstvom Riječi Sve u svemu na nebu.

XIV. BEZ RIJEČI NITKO NE BI IMAO IKAKVO ZNANJE O BOGU, NEBU I PAKLU, O
ŽIVOTU NAKON SMRTI, A PONAJMANJE O GOSPODU.

273. Postoje neki ljudi koji iz čvrstog uvjerenja tvrde kako čovjek bez Riječi može znati o Božjem postojanju,
nebu i paklu, i o svemu drugome što Riječ podučava. Kako ne vjeruju u Riječ, već sami u sebe, čovjek se
prema tome sa njima ne može raspravljati iz Riječi, već iz svjetla (lumen) prirodnog razuma. Istražite dakle,
pomoću svjetla razuma, i otkrit ćete da u čovjeku postoje dvije životne sposobnosti, koje se nazivaju
razumijevanje i volja; i da je razumijevanje podređeno volji, a ne volja razumijevanju; jer razumijevanje
184
samo naučava i ukazuje što volja treba činiti. To je razlog zašto mnogi ljudi blistavog prirodnog genija, koji
imaju posebice jasno razumijevanje moralnih principa života, ipak ne žive u skladu sa njima; bilo bi drugačije
da su željeli te stvari. Istražite dalje, i otkrit ćete da je čovjekova volja njegov proprium, koji je od rođenja zao;
i kao posljedica toga, da neistina prožima njegovo razumijevanje. Kada ste naučili ove stvari, percipirat ćete
da čovjek sam od sebe ne želi razumjeti ništa osim onog što dolazi od propriuma njegove volje; te da ukoliko
ne postoji neki drugi izvor znanja, čovjek iz propriuma svoje volje ne bi žudio razumjeti ništa osim onog što
se odnosi prema njemu i svijetu; sve što je iz(n)a(d) toga bi bilo u mraku. Na primjer, ako bi, kada gleda u
sunce, mjesec i zvijezde, reflektirao o njihovom porijeklu, on ne može misliti nego da one potječu same od
sebe. On ne bi mogao razmišljati nimalo dublje od mnogih učenih ljudi u svijetu koji, iako znaju iz Riječi da je
Bog stvorio sve stvari, ipak priznaju prirodu kao njihova stvoritelja. A oni bi još više tako razmišljali da nisu
ništa znali iz Riječi. Da li je vjerojatno da su Aristotel, Cicero, Seneka i drugi drevni mudraci koji su pisali o
Bogu i besmrtnosti duše najprije izvukli svoje znanje iz njihovog vlastitog razumijevanja? Ne, oni su ga
predajom zadobili od drugih koji su ga najprije naučili iz drevne Riječi, koja je bila spomenuta iznad. Niti
pisci prirodne religije izvode svoje znanje od sebe samih; oni putem racionalnog zaključivanja jedino
potvrđuju što su naučili od Crkve koja ima Riječ; i moguće je da neki od onih koji potvrđuju istine u njih ne
vjeruju.

274. Bilo mi je dozvoljeno vidjeti ljude, rođene na udaljenim otocima, koji su bili racionalni po civilnim
pitanjima, a ipak nisu znali ništa o Bogu. U duhovnom svijetu oni izgledaju kao majmuni; ali kako su ljudi, i
rođeni su sa kapacitetom primanja duhovnog života, podučeni su od strane anđela; i taj život im je dan kako
formiraju racionalne ideje o Gospodu kao Čovjeku. Što je čovjek sam po sebi je sasvim jasno vidljivo po
onima u paklu, gdje također ima crkvenih velikaša i učenjaka, koji ne žele čak ni čuti o Bogu, i prema tome
ne mogu izgovoriti Njegovo ime. Ove sam vidio, i sa nekima od njih sam razgovarao. Razgovarao sam
također sa nekima koji su izgarali od bijesa i jarosti kada su čuli da netko govori o Gospodu. Uzmite prema
tome u obzir što bi bio čovjek koji nikad nije čuo o Bogu, kada je ovo karakter nekih koji su govorili o Bogu, i
pisali i propovijedali o Njemu. Oni su takvi zbog zle volje; a volja, kao što je bilo rečeno ranije, vodi
razumijevanje, i lišava ga ikakve istine koju može imati iz Riječi. Kada bi čovjek mogao sam od sebe znati
kako ima Boga, i života nakon smrti, zašto nije otkrio kako je čovjek nakon smrti čovjek? Zašto zamišlja kako
je njegova duša ili duh poput vjetrića ili etera, koji niti vidi svojim očima, niti čuje ušima, niti govori sa
ustima, sve dok nije ponovno ujedinjen sa svojim vlastitim tijelom i kosturom? Zamislite, prema tome,
doktrinu izvedenu jedino iz svjetla prirodnog razuma; zar ne bi naučavala kako vlastito ja mora biti
obožavano, kao što se činilo vjekovima, i dalje se čini danas od strane nekih koji iz Riječi znaju kako Boga
jedinog treba obožavati? Ni jedno drugo obožavanje ne može biti izvedeno iz čovjekovog propriuma, čak niti
ono u kojem se obožavaju sunce i mjesec.

275. Religija je postojala od najdrevnijih vremena, i svugdje su stanovnici Zemlje imali znanje o Bogu, i neko
znanje o životu nakon smrti. To nije proizlazilo iz njih samih ili njihove vlastite inteligencije, već iz drevne
Riječi, koja je spomenuta iznad u br. 264-266; i u kasnija vremena iz Izraelske Riječi. Iz ove dvije Riječi su se
oblici religije proširili do Indijaca i njihovih otoka, kroz Egipat i Etiopiju do Afričkih kraljevstava, od morskih
dijelova Azije do Grčke, i otud do Italije. Međutim, kako je Riječ jedino mogla biti zapisana pomoću
reprezentacija, to jest, pomoću takvih stvari u svijetu koje korespondiraju sa, i posljedično tome predstavljaju,
nebeske stvari, religija se kod Pogana okrenula u idolopoklonstvo, a u Grčkoj u mitologiju. Božanske
karakteristike i svojstva su bili okrenuti u toliko puno bogova, i nad ovima je čovjek postavio jedno uzvišeno
božanstvo kojeg su nazivali Jov, moguće od Jehova; dok je vrlo dobro poznato da su oni imali neku ideju o
Raju, neko znanje o Poplavi, svetoj vatri, i četiri doba počevši od prvog ili zlatnog doba do posljednjeg ili
željeznog doba, kao što je opisano u Danijelu 2:31-35.

276. Neki ljudi zamišljaju kako mogu za sebe, iz njihove vlastite inteligencije, steći ideje o Bogu, nebu i paklu,
i duhovnim stvarima Crkve. Oni ne znaju kako je prirodan čovjek u biti protivan duhovnoom čovjeku; i
prema tome on bilo koji duhovni princip koji bi mogao ući u njegov um, žudi iskorijeniti ili uplesti u neistine,
koje su poput ličinki, koje proždiru korijene vegetacije. Takvi ljudi se mogu usporediti sa ljudima koji sanjaju
kako su nošeni uvis na orlovim krilima, ili kako lete na krilatim konjima iznad Planine Parnas do Helikona;
ali u stvarnosti su oni poput Lucifera u paklu, koji čak i tamo sebe nazivaju zorinim sinovima, Izaija 14:12.
Oni su također poput ljudi u dolini zemlje Šinar, koji su pokušali izgraditi toranj čiji vrh je trebao sezati do
neba, Postanak 11:2-4; i oni su puni samopouzdanja poput Golijata, a ne predviđaju da bi, poput njega, mogli
biti oboreni kamenom iz praćke zavitlanim u njihovo čelo; Dozvolite mi da opišem sudbinu koja ih čeka
nakon smrti; oni su najprije poput pijanaca, onda poput glupaka, i konačno kao idioti prebivaju u mraku.

185
Neka se, prema tome, svatko čuva takvog ludila.

MEMORABILIJA.

277. Gore rečenom ću dodati slijedeću Memorabiliju.

Prva je ova: Jednog dana sam u duhu lutao nad različitim dijelovima duhovnog svijeta da bi mogao
promatrati reprezentacije nebeskih stvari koje se tamo mogu vidjeti na mnogim mjestima. U određenoj kući,
gdje je bilo anđela, ugledao sam obimne novčane vreće koje su sadržavale veliku količinu srebra; a kako su
ove bile otvorene, činilo se kao da svatko može uzeti, ili čak ukrasti, tamo pohranjeno srebro; no blizu njih su
se nalazila dva mladića, koji su ih čuvali. Mjesto gdje su vreće bile položene je izgledalo poput jasli u štali. U
susjednoj sobi, u društvu čestite udate žene, nalazilo se nekoliko skromnih djevojaka. U blizini sobe su stajala
dva djeteta koja su, bilo mi je rečeno, prerasla dob kad se sa njima igra kao sa djecom, zato ih treba tretirati
kao mudre osobe. Onda sam ugledao kurtizanu, i konja kako leži mrtav.
Nakon što sam vidio ove stvari, bio sam obaviješten da su one reprezentirale prirodno značenje Riječi,
unutar kojeg se nalazi duhovno značenje. Obimne novčane vreće prepune srebra su predstavljale znanje o
istini tamo prisutno u velikoj količini. Činjenica da su bile otvorene, a ipak čuvane od strane mladića, je
označavala da svatko iz njih može ponijeti znanje o istini, ali da se treba voditi briga da netko ne bi oskvrnuo
duhovno značenje, koje sadrži čiste istine. Jasle u štali, gdje su torbe ležale, su naznačavale prehranu (tj.
duhovnu instrukciju) za razumijevanje. To je značenje ‘jasli’, jer ‘konj’, koji iz njih jede, predstavlja
razumijevanje. ‘Skromne djevojke’, koje su bile viđene u susjednoj sobi, su predstavljale osjećaje za istinu;
‘čestita udana žena’, sjedinjenje dobra i istine; a ‘djeca’, nevinost mudrosti. Jer anđeli najvišeg neba, koji su
najmudriji od svih, kao rezultat njihove nevinosti izgledaju izdaleka poput male djece. ‘Kurtizana’, sa
‘mrtvim konjem’, je reprezentirala krivotvorenje (izvrtanje) istine od strane mnogih u današnje vrijeme, čime
svo razumijevanje istine biva uništeno, pošto ‘kurtizana’ predstavlja krivotvorenje, a ‘mrtvi konj’,
razumijevanje mrtvo za svu istinu.

278. Drugo iskustvo: Jednom mi je sa neba bio poslan dolje komad papira ispisan sa Hebrejskim slovima, ali
zapisanima onako kako je to bio običaj među Drevnim ljudima kod kojih su ta slova, koja su danas dijelom
ravna, bila zakrivljena, sa malim rošćićima okrenutim nagore. Anđeli koji su onda bili sa mnom rekoše kako
su oni iz samih slova razumjeli kompletna značenja, a da su ih specijalno znali iz zakrivljenosti linija i nagore
okrenutih rošćića iznad nekih slova. Oni su objasnili što su slova i savijanja predstavljala, i odvojeno i
zajedno, te su rekli kako je slovo H, koje je bilo dodano imenima Abram i Sara, predstavljalo beskonačno i
vječno. Oni su mi također objasnili značenje Riječi u Psalmu 32:2, iz slova ili slogova jedino; dodajući kako je
značenje slova sa svim uključenim savijanjima bilo, da je Gospod milosrdan čak prema onima koji čine zlo.
Obavijestili su me kako se rukopis u trećem nebu sastojao od savijenih i različito zakrivljenih slova, od
kojih je svako sadržavalo određeno značenje; da su samoglasnici tamo reprezentirali zvuk, koji korespondira
sa osjećajem; da u tom nebu oni ne mogu izgovoriti samoglasnike i i e, već umjesto njih upotrebljavaju y i eu;
te da su među njima u upotrebi samoglasnici a, o, i u, pošto ovi imaju puniji zvuk. Oni su također rekli kako
nijedan suglasnik nisu izgovarali tvrdo, već meko, i iz tog razloga su određena Hebrejska slova imala točkice
u njima, kao znak da ih treba izgovarati meko. Oni su dodali da je tvrdo zvučanje slova bilo u upotrebi u
duhovnom kraljevstvu, pošto su tamo anđeli u istinama, a istine dopuštaju tvrdoću; ali ne i dobra u kojem su
anđeli Gospodnjeg božanstvenog ili trećeg neba. Štoviše, oni rekoše da su među njima imali Riječ zapisanu
savijenim slovima koja imaju nagore okrenute roščiće koji su imali svoje vlastito značenje. Iz ovog je bilo
jasno što predstavljaju ove Riječi Gospodnje:

‘Jedna točkica ili jedna kovrčica neće nestati iz zakona, dok se sve ne ispuni.’ Matej 5:18.

i također:

‘Lakše će nebo i zemlja proći, nego da propadne i jedna kovrčica zakona.’ Luka 16:17.

279. Treće iskustvo: Prije sedam godina sam prikupljao što je Mojsije zapisao u Brojevima 21 iz dvije Knjige
naslovljene ‘Jehovini Ratovi’ i ‘Proročke objave’. Neki anđeli koji su bili prisutni su mi rekli kako su ove
186
Knjige bile drevna Riječ, njezini povijesni dijelovi su se zvali ‘Jehovini Ratovi’ a njezini proročki dijelovi,
‘Proročke objave’. Oni rekoše kako je ta Riječ i dalje bila sačuvana na nebu, i tamo je u upotrebi među
drevnim ljudima, koji su je posjedovali kada su bili u svijetu. Neki od tih drevnih ljudi, među kojima se ta
Riječ i dalje koristi na nebu, su bili iz Zemlje Kananske, i iz susjednih zemalja Sirije, Mezopotamije, Arabije,
Kaldeje, Ašura, Egipta, Sidona, Tira i Nineve. Stanovnici svih ovih kraljevstava su prakticirali
reprezentativnu formu obožavanja, i posljedično tome su poznavali korespondencije. Mudrost toga vremena
je dolazila od tog znanja, i pomoću njega su ljudi imali unutarnju percepciju, i također su komunicirali sa
nebesima. Oni koji su razumjeli korespondencije te Riječi su se nazivali mudrima i inteligentnima, a kasnije
prorocima i mudracima (magi).
[2] Kako je, međutim, ta Riječ bila puna korespondencija koje su udaljeno označavale božanstvene i
duhovne stvari, mnogi ljudi su je kao posljedicu toga počeli izvrtati. Stoga je, Gospodnjom Božanskom
Providnošću, ona vremenom nestala, i bila je objavljena druga Riječ, zapisana pomoću korespondencija koje
su bile manje udaljene, što je bilo učinjeno kroz Proroke među djecom Izraela. U ovoj Riječi su zadržana
mnoga imena lokacija ne jedino u Kananu već također i okolnim zemljama Azije, od kojih sva označavaju
stvari i stanja Crkve; ali značenja su bila usvojena iz Drevne Riječi. Poradi značenja Kanana je Abramu bilo
zapovjeđeno da ide u tu zemlju, i njegovo potomstvo, od Jakova na dolje, je dovedeno u nju.
[3] U svezi te Riječi koja je postojala u Aziji prije Izraelske Riječi, meni je dozvoljeno napomenuti ovu do
sada nepoznatu okolnost, naime, da je ta drevna Riječ i dalje sačuvana među ljudima Velikog Tartarskog
Carstva. Ja sam u duhovnom svijetu razgovarao sa duhovima i anđelima iz te zemlje, koji su me obavijestili
da stanovništvo posjeduje tu Riječ, i posjedovali su je od drevnih vremena, te u skladu sa njom vrše svoj
vlastiti oblik obožavanja Boga, a koja se sastoji od čistih korespondencija. Oni su također rekli da ona sadrži
Knjigu Jašerovu koja je spomenuta u Jošui 10:12, 13, i u 2 Samuelu 1:17, 18; i takođe da posjeduju Knjige
naslovljene ‘Jehovini Ratovi’ i ‘Proročke objave’, koje su spomenute od strane Mojsija u Brojevima 21:14, 15, i
27 do 30. Kada sam im čitao riječi koje je Mojsije citirao iz ovih Knjiga, oni su pogledali da bi vidjeli da li su se
nalazile u originalu, i pronašli su ih tamo. Tako mi je postalo očigledno da oni i dalje posjeduju drevnu Riječ.
Tijekom našeg razgovora oni rekoše kako obožavaju Jehovu, neki kao nevidljivog, a neki kao vidljivog Boga.
[4] Oni su mi nadalje rekli kako ne dozvoljavaju strancima doći među njih, osim Kinezima, sa kojima
njeguju miroljubive odnose, pošto je Kineski Car iz njihove zemlje. Također su rekli kako su toliko
mnogobrojni da ne vjeruju kako na cijelom svijetu postoji ijedna druga zemlja koja je gušće naseljena. Ovo se,
uistinu, može smatrati vjerodostojnim poradi velike dužine zida kojeg su Kinezi davno izgradili kao zaštitu
protiv invazije od tih ljudi. Čuo sam, međutim, od anđela da su rana poglavlja Postanka, koja obrađuju
stvaranje, Adama i Evu, Edenski vrt, i njihovu djecu i potomstvo sve do Poplave, i Nou i njegove sinove,
također sadržana u toj Riječi, iz koje su bila prepisana od strane Mojsija. Anđeli i duhovi iz Velikog
Tartarskog Carstva okupiraju južnu oblast prema Istoku, i žive u izolaciji, budući da je zemlja koju nastanjuju
na uzvišenom platou, na kojeg oni ne propuštaju nikoga iz Kršćanskog svijeta. Ako bi se itko probio gore
njima su dodijeljeni čuvari i nije im dozvoljeno otići. Oni žive tako izolirani pošto posjeduju drugačiju Riječ.

280. Četvrto iskustvo: Jednom sam u daljini ugledao šetališta omeđena stablima, i mladiće okupljene
tamo u velikim grupama. U svakoj od njih su se vodili razgovori o raznim aspektima mudrosti. Ovo se
zbivalo u duhovnom svijetu. Uputio sam se prema njima, i kako sam se približio, primjetio sam jednog kome
su ostali, zbog njegove nadmoćne mudrosti ukazivali poštovanje kao svojem vođi. Ugledavši me rekao je:
'Iznenadio sam se kada sam te vidio prilaziti, pošto si u jednom trenutku bio vidljiv, a u drugom bi postajao
nevidljiv, sada se pojavljujući a onda iznenada nestajući; sigurno nisi u istom životnom stanju kao ostali od
nas.' Odgovorio sam sa smješkom: 'Ja nisam glumac, niti Vertumn; no naizmjenice sam čas na vašem svjetlu,
a čas u vašoj sjeni; stoga sam ja ovdje obadvoje, i stranac i domaći.' Na ovo me mudri mladić pogledao i
rekao: 'Govoriš čudnovate i prekrasne stvari; reci mi tko si.' Odgovorio sam: 'Ja sam u svijetu u kojem ste vi
jednom bili, i odakle ste otišli, koji se naziva prirodnim svijetom; i također sam u svijetu u kojem se sada
nalazite, koji se naziva duhovnim svijetom. Posljedično tome sam u prirodnom stanju, a istovremeno i u
duhovnom stanju: u prirodnom stanju sa ljudima na Zemlji, a u duhovnom stanju sa vama. Kada sam u
prirodnom stanju nisam vam vidljiv; ali kada sam u duhovnom stanju, onda jesam. Od strane Gospoda mi je
bilo dodijeljeno biti takvim. Ti znaš, moj prosvjetljeni prijatelju, da čovjek prirodnog svijeta ne vidi čovjeka
duhovnog svijeta, i obrnuto. Kada, prema tome, (do)pustim svome duhu ući u tijelo, nisam vam vidljiv; ali
kada ga pustim iz tijela, onda sam vidljiv; a to je posljedica razlike između duhovnog i prirodnog.'
[2] Kada je čuo kako sam spomenuo razliku između duhovnog i prirodnog, rekao je: 'Koja je razlika?
Zar nije poput one između više i manje čistog? Stoga, što je duhovno nego čišći stupanj prirodnog?'
Odgovorio sam: 'Nije takva razlika. Prirodno ne može nikad pomoću ikakvog pročišćavanja postati
duhovno. Razlika je poput one između prijašnjeg i potonjeg, a između ovih nema određenog omjera. Jer
prijašnje je u potonjem kao što je uzrok u svojoj posljedici; i potonje je iz prijašnjeg, kao što je posljedica iz
187
svog uzroka. Jedan, prema tome, nije vidljiv drugome.' Na ovo je mudri mladić odgovorio: 'O ovoj sam
različitosti dubokoumno razmišljao, ali do sada uzaludno. Volio bi da ju mogu percipirati.' Zbog toga sam
rekao: 'Ne samo da ćeš percipirati različitost između duhovnog i prirodnog, već ćeš ju također vidjeti.'
Onda sam nastavio kako slijedi: 'Ti si u duhovnom stanju kada si sa svojim drugovima, ali u
prirodnom stanju kada si sa mnom. Ti sa njima razgovaraš duhovnim jezikom koji je zajednički svakom
duhu i anđelu, ali sa mnom razgovaraš na mojem materinjem jeziku; jer svaki duh i anđeo, kada razgovaraju
sa čovjekom, koriste vlastiti jezik toga čovjeka, posljedično tome Francuski sa Francuzom, Grčki sa Grkom,
Arapski sa Arapom, i tako dalje.
[3] Da bi mogao upoznati razliku između duhovnog i prirodnog jezika, idi i reci nešto svojim
prijateljima. Onda se, zadržavajući riječi u svojem pamćenju, vrati i ponovi ih meni.' On je tako učinio, i
vraćajući se sa riječima na svojim usnama, izgovorio ih je; i riječi su se pokazale kao potpuno čudne i strane,
takve kakve se ne mogu pronaći ni u jednom jeziku u prirodnom svijetu. Iz ovog eksperimenta, nekoliko
puta ponovljenog, postalo je jasno da svi u duhovnom svijetu govore duhovni jezik, koji nema ništa
zajedničko sa ijednim prirodnim jezikom; i da svaki čovjek sam od sebe dolazi u taj jezik nakon smrti. Ja sam
jednom također dokazao da se sâm zvuk duhovnog jezika toliko razlikuje od onog u prirodnog jezika da je
čak i glasan duhovan zvuk sasvim nečujan prirodnom čovjeku, a prirodan zvuk duhovnom čovjeku.
[4] Nakon toga sam zatražio od njega i nekih prisutnih da se povuku do njihovih prijatelja, zapišu
rečenicu na komad papira, i onda se vrate k meni sa papirom i pročitaju ga. Oni su to učinili, i vratili su se sa
papirom u njihovim rukama; ali kada su ga htjeli pročitati, nisu mogli, jer rukopis se sastojao jedino od
određenih slova abecede, sa malim krivuljama iznad, od kojih je svaka imala neko određeno značenje. Pošto
u svakom slovu abecede ima određeno značenje, očigledno je zašto se Gospod naziva Alfa i Omega. Nakon
opetovanog povlačenja, zapisivanja na papir, i vraćanja da bi pročitali što su zapisali, oni su otkrili da su
njihovi rukopisi uključivali i obuhvaćali bezbrojne stvari koje prirodni jezik ni u kojem slučaju nije mogao
izraziti; i bilo im je rečeno da je to bilo zbog toga što su misli duhovnog čovjeka neshvatljive i neobjašnjive
prirodnom čovjeku, i ne mogu se izraziti ni jednim drugim rukopisom ili jezikom.
[5] Nakon toga, pošto prisutni nisu sami za sebe mogli vidjeti kako duhovna misao u toliko velikoj mjeri
nadilazi prirodnu misao da se može izraziti jedino relativno, rekao sam im: ‘Pokušajte ovaj eksperiment.
Povucite se u vašu vlastitu duhovnu zajednicu, razmišljajte o nekoj temi, i onda se, zadržavajući vaše misli,
vratite i izrazite ih meni.’ Oni su se povukli, razmišljali su o jednoj temi, zadržali su svoje misli, i vratili se; ali
kada s