You are on page 1of 23

Stočarska kretanja na Dinarskim planinama

Mirko Marković — Zagreb

(Antropogeografska promatranja)

1. Uzroci — zajedničke osobine — zonalnost.


U sklopu šire problematike našeg dinarskog stočarstva, posebno mjesto pripada izučavanju stočarskih
kretanja. Zajednička osobina tih kretanja je sezonsko napuštanje matičnih seoskih gazdinstava i odlazak
stoke na određene sezonske pašnjake. U većini slučajeva stoka se kreće u smjeru planina, tj. na više, ali ima
slučajeva da stoka silazi na pašnjake, koji se nalaze niže od matičnih gospodarstava. Stočarska kretanja na
Dinarskim planinama mogu se, dakle, označiti kao pokreti stoke na relaciji između matičnih gospodarstava i
sezonskih pašnjaka.

Stočarska kretanja na Dinarskim planinama imaju svoj uži i širi areal rasprostiranja. U uži areal spadaju ona
kretanja, koja se odvijaju unutar geografskih granica Dinarskih planina. To su prava dinarsko-stočarska
kretanja. U širi areal spadaju kretanja, koja se dijelom odvijaju izvan granica Dinarskih planina. Zadatak je
ovog rada da pruži uvid u geografski raspored dinarskih stočarskih kretanja užeg i šireg areala i to u stadiju,
kako su se mogla pratiti kroz postojeću literaturu i na terenskim promatranjima kroz posljednjih dvadesetak
godina. Obzirom da stočarska kretanja u zadanom prostoru u našem vremenu upravo odumiru kao forma
starog načina planinskog privređivanja, smatram da će sinteza poznatijih činjenica uz jednu preglednu kartu
biti koristan prilog utvrđivanju prošlosti i poticaj u iznalaženju novih rješenja u suvremenim uslovima.

Stočarska kretanja na području Dinarskih planina uvjetovana su prirodnim i društvenim osobinama ovog
planinskog kraja. Položaj Dinarskih planina na razmeđu Sredozemlja i kontinentalne Evrope ima odlučujući
utjecaj na pojavu i razvoj tih kretanja. Daljnje uzroke treba tražiti u proizvodno-privrednim odnosima u
prošlosti, kada su stočarska kretanja bila ekonomičan način planinskog privređivanja. Važno je istaknuti, da
stočarska kretanja nisu običaj ili tradicija ove sredine, već odraz nužde i najpovoljniji način privređivanja u
određenoj pri rodnoj i društvenoj sredini. Današnje njihovo odumiranje dokaz je velike društvene
prekretnice vremena u kojem živimo.

Za razumijevanje stočarskih kretanja iz primorja k unutrašnjosti važno je uočiti postojeće fenološke razlike
između pojedinih visinskih zona Dinarskih planina. Poznato je, da sredozemna klima primorskog pojasa ne
pogoduje rastu pašnjačke vegetacije. Duž čitavog našeg primorja kiše padaju uglavnom u hladno doba
godine, dok su ljeta vruća i sušna. Krševito tlo povećava i onako siromaštvo na vlazi i travi. Međutim,
klimatske i fenološke osobine primorja brzo se mijenjaju sa kretanjem prema planinskoj unutrašnjosti. Već
na visini od oko 1000 m dinarski pejsaži nemaju izgled i osobine primorskog pojasa. Tu pretežu šume, koje
istina nisu kontinuirane, ali se na mnogim planinama protežu zonalno sve do prirodne gornje granice šume.
Ova se granica kreće na aps. visinama između 1600 i 1800 m. Iznad gornje granice šume otvara se zona
planinskih pašnjaka. Vegetacijska sezona ovih pašnjaka pokazuje svoj maksimum u mjesecima srpnju i
kolovozu, dakle u vremenu, kada u primorju vlada najveća suša. Ovakav vremenski i prostorni raspored
fenoloških prilika između primorja i planinskog zaleđa bitan je za razumijevanje zašto primorski stočari
izdižu ljeti svoja stada na visoke planinske pašnjake. To je u stvari kretanje za travom.

Drukčiji su razlozi stočarskim kretanjima onih stočara, koji imaju svoja stalna naselja po riječnim dolinama
unutar planinske zone. Klimatski i fenološki razlozi potisnuti su ovdje ekonomskim mjerama očuvanja
poljoprivrednih kultura u sezoni njihovog dozrijevanja.

Posebni razlozi utječu na kretanja stočara bosanske Vrhovine. Tu se ekonomski momenti isprepliću sa
zimskim deficitom stočne hrane. Vrhovska stoka mora zimi da se kreće u niže krajeve, gdje ima uslova da
nađe bar nekakvu pašu.
Uzroci dinarskim stočarskim kretanjima nisu, dakle, svuda identični. Svaka zona dinarskog stočarstva ima
svoje uzroke. Zajedničko je svima kretanjima potraga za travom u vremenu, kada je u užem zavičaju nema,
ili nema u dovoljnim količinama.

Kretanja stoke u sve tri spomenute dinarsko-stočarske zone odvijaju se iz godine u godinu po izvjesnom
redu. Dinarski stočari nikada ne pokreću svoja stada tko kada ili kuda želi, već svako selo unaprijed
zajednički odluči, kada će se stoka pokrenuti na određene sezonske pašnjake. Na području jugoistočnog
dijela Dinarskih planina ovakva utanačenja se obdržavaju i poštuju strožje nego na sjeverozapadu. Kod
određivanja dana za pokret, stočari se rukovode svojim načinima računanja vremena. Termine izdiga
povezuju obično sa poznatijim proljetnim svecima. Organizacija i način kretanja zavise od kuda i kamo
stoka kreće, zatim od opsega učestvovanja matičnog domaćinstva u planinskom privređivanju.

Gotovo u svim dinarskim područjima u vrijeme priprema za pokret, stočari koji organiziraju izdig (pojavci,
kolibari ili katunari), brinu se za inventar koji će im trebati za život i rad na planini. Taj inventar se sastoji
od raznih alatljika, posuda za zahvaćanje i preradu mlijeka, hrane, posuda za jelo, odjeće, pribora za prenos
tereta i sl. Sav spomenuti inventar slaže se u sepete ili sanduke, zavije u gunjeve i tako tovari na konje ili
magarce.

U isto vrijeme vrše se i ugovaranja između vlasnika planinskih stanova i stočara koji nemaju pravo na
korišćenje planinske paše. Stočari bez prava na planinsku pašu pomažu se na taj način, da svoju stoku daju u
podnajam vlasnicima planinskih koliba tj. kolibarima. Takva praksa sačuvala se sve do u najnovije vrijeme
napose u Hercegovini i Crnoj Gori. Prilikom stupanja u podnajam ima različitih pogodbi. Po java sumjesa i
pobravice u poslijeratnim godinama sasvim je nestala. Ranije su to bili najčešći oblici podnajma. Takav
podnajam obavezivao je svakog kolibara da svome pobravičaru dade od svake mliječne ovce po oku sira i
pola litre masla, dok su pobravičari bili obavezni dati svome kolibaru po ovci jednu oku soli i kroz sezonu
jedne opanke i vreću brašna. Pogodbe u poslijeratnom periodu obično se kreću tako, da stočar koji daje
stoku u podnajam daje kolibaru po ovci jedan kilogram soli, a dobiva od kolibara na sedam do osam
mliječnih ovaca po jedan kilogram sira i jedan kilogram masla. U najnovije vrijeme susreću se novčane
pogodbe, bez ikakve robne razmjene.

Polazak stoke iz sela odvija se sa unaprijed utvrđenog mjesta, obično rano izjutra. Kao polazišta biraju se od
starine poznata mjesta. Tu se stoka prikuplja, prebrojava, grupira u stada i označuje red kojim će se kretati
na planinu. U nekim područjima se redu kretanja pridaje naročita važnost. Obično se na put prvo pokreću
ovce praćene čobanicama, zatim slijede goveda sa mladim čobanima, a posljednji polaze glavari katuna u
pratnji starijih čobana. U posljednjoj grupi idu konji ili magarci sa tovarima, te žene i djeca. Ovakav
raspored izdiga prakticira se u slučajevima, kada se relacija između sela i planine prelazi bez predanaka.
Ako se, međutim, izdig obavlja u etapama tj. sa predancima, onda se stoka izdiže postepeno od "najdonjih"
do "najviših" trava. Trajanje direktnih izdiga stoke najduže je kod južno-hercegovačkih stočara, koji polaze
na visoke hercegovačke planine. Ima primjera da takvi izdizi traju i po sedam dana. Kretanja Vrhovaca na
relaciji Vlašić — Posavina traju još duže, ali ona nemaju značajke tipičnih izdiga.

Značajno je, da većina dinarskih stočarskih kretanja ne slijede ceste ili prometnije javne putove. Stočari se
koriste od davnine poznatim stazama. Često se ne radi o pravim utrtim stazama, već o smjerovima kojima se
najkraće i bez Većih ugibanja može prolaziti. Stočarski putovi u pravilu izbjegavaju blizinu većih naselja,
obilaze polja i šume, a drže se blizine slobodnih pašnjačkih površina, izvora i potoka.

I dolazak na planinu teče po izvjesnom redu. Obično kao prvi pristižu konji sa tovarima, iako su pošli kao
posljednji. Iza konja stižu goveda, a posljednje dolaze ovce. Ovakav red dolaska karakterističan je za
primorske stočare, koji za izdig trebaju više od dva dana. Kod izdiga iz podplaninskih sela stoka pristiže
jednovremeno.

Boravak stoke na planinskoj paši vremenski je dosta raznolik. Ima planina na kojima stoka pase
kontinuirano i preko stotinu dana, a ima i takvih na kojima paša traje manje od trideset dana. To zavisi od
lokalnih, klimatskih i fenoloških prilika. Ako je pojava suše na ponekim planinama češća pojava, onda
stočari prakticiraju dvostruki izdig, jedan u rano ljeto, a drugi u ranu jesen. Sušni period provode na nižim
"ljetištima", gdje u to vrijeme nalaze dovoljno trave. Drugi izdig na planinu zovu onda povratcima.

Zdig ili spuštanje stoke sa planina odvija se analogno izdigu. Tom prilikom nosi se sa planine, uz ostalo, i
zaliha prikupljenih mliječnih proizvoda. Taj teret iznosi često i po više stotina kilograma. Transport vrše
konji, mazge ili magarci. Obično se zdig obavlja u vremenski kraćem roku nego izdig. Najčešće se stoka
zdiže zajednički po selima, a rjeđe po pojedinačnim domaćinstvima. U jugoistočnim dinarskim područjima
zdig se često obavlja u etapama. U tom slučaju se mliječni proizvodi direktno snašaju sa planine u matična
domaćinstva, dok se stoka zadržava iznad sela na tzv. jeseništima. Na jeseništima boravi stoka do prve jače
studeni ili snijega, a zatim silazi na zimovnik u sela. Većina dinarske stoke provodi zimske mjesece u
stajama, a samo manji dio boravi van staja u torovima, naslonima ili otvorenim košarama. Neznatan broj
stoke izlazi na zimovnik u planine, a još manji broj luta oko sela u potrazi za pašom. Jedino vrhovska stoka
provodi zimovnik u pokretu i to najčešće na posavskim pašnjacima.

Dinamika i godišnji ritam dinarskih stočarskih kretanja dosta su me đusobno raznoliki. Međutim, neke
zakonitosti postoje. Očito je, da već ranije spomenute tri dinarsko-stočarske zone, primorska, centralno-
planinska i vrhovska, imaju svoja stočarska kretanja. Sva se ta kretanja odvijaju u raznim pravcima, zbog
različitih uzroka i u različitim prirodnim i društvenim sredinama. Zajedničko im je potraga za travom u
vrijeme, kada je u užem zavičaju nema.

2. Primorska zona.
Primorska zona dinarskog stočarstva proteže se u unutrašnjost, dokle dopiru kretanja primorskih stočara.
Ova granica prolazi grebenom Velebita, zatim preko Plavna hvata Šator, odakle se naglo vraća na greben
Dinare i Kamešnice. Dalje ide preko Livanjskog i Duvanjskog polja te izbija na Ljubušu, Čvrsnicu,
Bjelašnicu, Treskavicu, Leliju, Zelengoru i Maglić. Dalje prema jugoistoku ova se granica spušta na jug do
Orjena, zatim preko Cetinjskog polja zahvaća zavalu stare Zete. Ova granica odgovara stanju u prvoj
polovici našeg stoljeća. Još krajem prošlog stoljeća ona je u svom jugoistočnom sektoru tekla drukčije. Išla
je od Maglića na Durmitor, Sinjajevinu i Bjelasicu. Čitav sklop Prokletija spadao je također u sferu
primorske stočarske zone.

Stočarska kretanja u primorskoj zoni nisu svuda razvijena jednakomjerno. Postoje područja gdje su ta
kretanja dobro razvijena, ali i takova gdje ih uopće nema. Predodžba o rasporedu glavnih ishodišnih
područja najbolje se vidi iz priložene karte. Najveće ishodišno područje po svom opsegu i privrednom
značenju je huminsko područje. Zatim slijedi rudinsko područje. Oba ova područja zauzimaju krajeve južne
Hercegovine. Daljnje značajnije ishodišno područje je zagorsko, koje zauzima krajeve oko rijeke Krke,
Čikole i gornjeg toka Cetine. Prema dužini kretanja slijedi područje južno-crnogorskog primorja. Znatno su
kraća kretanja stoke iz biokovskog primorja, odnosno Zagore na Biokovo, te iz velebitskog primorja i
Bukovice na Južni Velebit. U svemu, primorska zona ima šest značajnijih ishodišnih područja stočarskih
kretanja.
Huminsko područje pruža se od Imotskog polja na jugoistok do Stolca i Ljubinja u južnoj Hercegovini. To
je blago brdovit, izrazito kraški kraj u kojem stočarstvo ima bogatu tradiciju. Humnjačka stočarska kretanja
odlikuju se velikom pokretljivošću sa izdizima, koji traju i do pet dana hoda. Pokretljivost humnjačkog
stočarstva očituje se zapravo kroz čitavu godinu. Zimske mjesece provode humnjačka stada (hajvani) na
niskim pašnjacima uz Trebižat i Bregavu na tzv. najdonjim travama. Zbog neznatne aps. visine zime su tu
redovito bez sniježnog pokrivača. Trajanje paše na najdonjim travama zavisi o vremenu. Ako je godina
toplija, već krajem siječnja počinje postepeno izdizanje stoke prema višim zaravnima istočno i zapadno od
Neretve. Ovu etapu ispaše zovu Humnjaci "donje trave". Zovu ih tako zbog njezinog relativno nižeg
položaja u odnosu na njihova stalna naselja. Na donjim travama pase stoka do Blagovijesti tj. 25. ožujka,
kada se pripušta na "srednje trave". Pojas srednjih trava odgovara visini stalnih humnjačkih naselja. Tu se
stoka zadržava do Đurđeva (23. travnja), kada započinje pokret na "gornje trave". Ova etapa odgovara
humnjačkim zaravnima ispod donje granice šume. Tu stoka pase prave proljetne trave. Zato Humnjaci ovu
etapu nazivaju proljetištem. U pojasu proljetišta nema stočarskih nastamba, već se stoka svako jutro izgoni,
a pod veče vraća u matična gazdinstva. Ljetni izdig na visoke hercegovačke planine započinje obično
trideseti dan po Đurđevu. Prilikom izdiga stoke, ne odlaze svi članovi domaćinstva na planinu, već samo
jedan dio. Na planinu idu uglavnom mlađe čobanice i čobani u pratnji starijeg glavara ili maje. Ostali ostaju
u kući i obrađuju zemlju. Ne izdižu ni sva domaćinstva, već samo ona koja posjeduju pravo na planinsku
pašu. Porodice bez toga prava daju stoku u podnajam kolibarima.

Humnjačke planine dijele se u dvije prostrane planinske oblasti, koje dijeli kanjon Neretve. Zapadni dio
Humine, tzv. Bekija, orjentirana je na planinske masive zapadno od Neretve. To su Čabulja, Čvrsnica, Vran
i Ljubuša planina. Istočni dio Humine izdiže stoku na Bjelašnicu, Visočicu, Treskavicu, Leliju, Zelengoru,
Prenj i Velež.

Na planine Čabulju, Čvrsnicu i Vran izlaze stočari iz okolice Mostara, napose iz Bogodola i Goranaca, zatim
iz okolice Čapljine i Ljubuškog. Ponešto stoke pristiže i iz sela istočnog dijela Imotskog polja. Prilikom
izdiga, svi kreću u smjeru Klanca na zapadnoj strani Čabulje. Odavle se putovi razilaze, već prema tome tko
kuda kreće. Na stanove na Čabulji stiže se za jedan dan, a do Ljubuše i Vrana za tri dana. Na Čabulji ima
masivno zidanih pojata, pa poneki Humnjaci provode ovdje zimovnik. Stoku hrane sijenom i napajaju
vodom iz cisterne. Zimovnik napuštaju rano u proljeće, da se ovce u Humini ojagnje. Na Dugom polju,
između Čvrsnice i Vrana ima također nekoliko masivno zidanih pojata za zimovnike. Ova zavala leži na aps.
visinu na kojoj još uspijevaju otpornije poljoprivredne kulture, pa se tu u vremenu između dva rata počelo
razvijati stalno naselje. U poslijeratnom periodu na Dugom polju nema ranije živosti.

Na Ljubušu izdižu Humnjaci iz Dobrog Sela, Međugorja i Gradnića južnije od Mostara. Prilikom izdiga
kreću istim putom kao i stanari Čabulje. Od Klanca skreću za Bare, Omrčenicu i Podić, te odavle počinju
uspon na Ljubušu. Putuju tri dana. Na ovoj planini Humnjaci imaju ograničena prava na pašu, jer sjeverniji
dijelovi Ljubuše su vlasništvo stočara iz susjedne Bosne.

Bjelašnica je najveća i travom najbogatija humnjačka planina. Na nju izdižu stoku privrednici iz Podveležja.
Prilikom izdiga stoka se kreće zapadnim podnožjem Veleža, zatim kroz Donje i Gornje Zijemlje na klanac
Lipetu. Tu se putovi dijele. Stočari, koji posjeduju stanove na zapadnoj strani Bjelašnice, idu dalje za Borke
i Konjic, dok ostali polaze za Glavatičevo i odavle izlaze na planinu. Trajanje izdiga iznosi ovdje tri do četiri
dana. Bjelašnica je također granična planina između humnjačkih i bosanskih stočara. Obje strane se
pridržavaju od davnine utvrđenih pašnjačkih granica.

Na Visočicu izdižu stoku privrednici iz Kružnja i Kokorine. Prilikom izdiga obilaze Velež sa istočne strane,
te kreću preko Nevesinjskog polja za Glavatičevo. Od Glavatičeva se putovi granaju zavisno od položaja
stanova na planini. Put do Visočice traje tri do pet dana. Zanimljivo je, da sva stoka na Visočici ne provodi
čitavo ljeto na planinskoj paši, već jedan dio silazi kroz kraće vrijeme na obližnje niže pašnjake. Silaženje
stoke je uzrokovano čestom ljetnom sušom i deficitom paše na Visočici. Tako npr. Mrnđići sa Poljica silaze
o Ilijinu dne (2. kolovoza) na 20 dana u Trbotinu (aps. vis. 1250 m) i tu stoka pase po okolnim strništima.
Iza toga se ponovo izdiže na Visočicu, gdje ostaje do Gospojine tj. 8. rujna. Druge porodice ne silaze preko
ljeta sa Visočice, ali se zato ranije spuštaju sa planine. Takvi raniji silasci dopušteni su samo porodicama
koje imaju "džemat" tj. pravo na korištenje strništa iza kako se sa zemlje uzmu zirati (urod). Kada se
džemati iskoriste, vraća se stoka u matičnu Huminu.

Na Treskavicu izlazi stoka iz šire okolice Ljubinja i Berkovića iz Dabarskog polja. Prilikom izdiga, kreće se
preko Nevesinjskog polja za Ulog i Kalinovik, odakle otpočinje pravi uzlaz na planinu. Treskavica je, isto
kao Bjelašnica i Visočica, planina preko koje prolazi granica između bosanskih i hercegovačkih stočara.
Granica ide preko Vratla i Ćabenskih Stijena. Izdig na Treskavicu traje četiri do pet dana.

Na Prenj izlaze stočari iz okolice Mostara i Nevesinja. Za izdig koriste stočarski put, koji izlazi na Porim, ili
od Zijemlja na Lipetu. Manji dio humnjačkih stočara izlazi na Prenj iz doline Neretve preko Glogova. Izdig
traje svima dva dana. Izgleda, da je na Prenju još krajem prošlog stoljeća bilo mnogo više stoke nego u
novije vrijeme. Većina ranijih nastambi danas se u terenu jedva raspoznaje. Na ovoj planini, po svoj prilici
zbog pretjerano intenzivne paše, došlo je do teških degradacija pašnjačkih površina, što je pospješilo
karstifikaciju tla i bezvodnost.

Slična je situacija i na Veležu. Na njemu ima malo vrijednih pašnjaka i malo stoke. Posjećuju ga neredovito
privrednici iz Bačevića, Hodbine, Malog Polja i Rotimlja svi iz okolica Stôca. Privrednici iz podveleških
sela zaziru Velež kao stočarsku planinu. Svi oni posjeduju svoja prava na udaljenoj, ali travom daleko
bogatijoj Bjelašnici.

Rudinsko područje nalazi se jugoistočno od Humine. Čine ga nizovi nižih vapnenačkih grebena i analognih
zaravni. Čitav se kraj odlikuje izrazito kraškim zemljištem i oskudicom tekućih voda. Zbog relativno veće
aps. visine, klima je tu nešto svježija prema onoj u Humini. U hladnijim godinama najniži dijelovi Rudine
pokriveni su oko mjesec dana sa snijegom. Zato ovdje nije razvijeno zimsko pašarenje u etapama, već stoka
provodi zimu u stajama. U proljeće, prije izdiga, pušta se stoka na kraće vrijeme "na torine". Pravi izdig
započinje o Vidovu tj. 28 lipnja. Planine rudinskih stočara su Tovarnica, Čemerno, Volunjak i Maglić. Put
do ovih planina ide preko Korita za Gatačko polje, odakle svi izlaze na visoravan Čemerno. Tu se putovi
razilaze. Put za Tovarnicu vodi u Sutjesku do Sastavaka. Odavle jedni kreću na planinu direktno preko
Koljena, dok drugi nešto produžuju kanjonom Sutjeska do Suhe, odakle skreću u lijevo na planinu. Put za
Volujak i Maglić vodi sa Čemerna na zapad ispod sjeverne stijene Lebršnika i Kuka, te se strmo u zavojima
izdiže na Volujak. Taj put prevale rudinski stočari za četiri do pet dana. Na planinama se zadržavaju do
Gospojine (15. kolovoza), kada se istim putovima vraćaju u matična gazdinstva. Jedan dio rudinske stoke ne
zdiže se direktno u stalna selišta, već se usputno zadržava na etapnim jeseništima. Ovaj običaj etapnog
izlaska na planine i etapnog silaska sa planina bio je u Rudinama tokom ranijih stoljeća naročito raširen. O
tome postoje i historijski dokumenti, a i sačuvana tradicija to potvrđuje. U razdobljima punog procvata
ovdašnjeg stočarstva najbogatije rudinske planine bile su Dobri Do i Pivska planina ispod Durmitora. Put do
tih pašnjaka sa etapnim zastancima trajao je po mjesec i više dana.

Zagorsko područje čine kraške zaravni i polja oko gornje Krke, Čikole i Cetine. Planinski pašnjaci ovog
područja nalaze se na Dinari, Troglavu i Kamešnici. Glavna ishodišta izdiga su okolica Knina, Promine,
Šibenika i Drniša, zatim naselja oko gornje Cetine i uz južnu stranu Kamešnice. Iz navedenih mjesta izdig
započinje o Antunovu (13. lipnja), a zdig o Gospojini (8. rujna). Stočari iz okolice Knina, iz Vrbnika,
Biskupije i Vrpolja kreću na Dinaru. Njihovi se pašnjaci nalaze na Suhom polju, Loševcu, Rađi dolu i
Risovcu. Neki Vrpoljčani, kada na Risovcu ponestane trave, tjeraju stoku na udaljeni Gnjat i tamo je
napasaju. Pašnjake na Brezovcu koriste Polačani, zatim privrednici iz Golubića i Kovačića. Polačani imaju
pravo na tri najveća dinarska pašnjaka. To su Duler, Sjedinovac i Samar. Na ovim pašnjacima ne boravi
isključivo polačanska stoka, već i ona iz udaljenih primorskih sela. Polačani su ranijih godina rado primali u
podnajam stoku iz primorja, jer su od takvog zanimanja imali više koristi nego od vlastite stoke. Sličnim su
se poslom bavili i privrednici iz poddinarskog sela Uništa. Njihov najveći pašnjak nalazi se na jugoistočnoj
strani Gnjata prema Troglavu. Kada su Uništani iscrpli gnjatske pašnjake, polazili su daleko na sjever, u
susjednu Bosnu, gdje su imali svoja prava na Šator planinu. Na Šatoru su prije posljednjeg rata pasla stada
ovaca iz okolice Šibenika, a u poslijeratnim godinama na Šatoru se moglo naći svega dva do tri stada sela
Grkovaca iz Livanjskog polja.

Između Gnjata i Bata nalazi se pašnjak Razvala. Ovamo izlazi stoka iz Tepljuha kod Drniša, zatim iz
Štikova. Od Razvale prema jugoistoku pruža se kontinuirani niz pašnjaka sve do Troglava. Većinu tih
pašnjaka koriste privrednici iz sela Gornje Cetine. Samo na pašnjak zvan Jančak dolazi stoka iz okolice
Šibenika. Ovo kretanje ide preko Drniša i Vrlike, a obavljaju ga kolibari iz sela Koljani.

Na Troglavu boravi preko ljeta manje stoke nego na Dinari. Razlog je tome, što je na višim dijelovima
Troglava paša zabranjena. Privrednici zato koriste niže dijelove planine, osobito na potezu od Koljana do
Prologa. Tu se uglavnom susreću stada iz Koljana, Bračevog Doca, Laktaca, Vučipolja, Zasioka, Bitelića i
Obrovca. Dalje od Prologa prema jugoistoku, na planinu Kamešnicu, izdižu stoku podplaninska sela Gljev,
Otok, Udovčić, Rudo i Voštane.

U periodu između dva rata i ranije, kada je na Dinari i Troglavu ljetovalo i do 200.000 grla stoke, postojao je
običaj zadržavanja krupnijeg blaga na zimovniku u nižim dijelovima planine. Zimovnik se provodio u
posebno građenim kolibama tzv. bušnjačama. U to vrijeme zagorski su stočari poznavali i etapne izdige. Na
jesenskim staništima boravila im je stoka iza silaska sa planine, a na proljetnim kućištima zadržavala se prije
izdiga.

Područje južnog crnogorskog primorja poznato je zbog stočarskih kretanja, koja su po svom opsegu
spadala među najduža. Međutim, njih je posljednjih nekoliko godina posve nestalo. U tim kretanjima
učestvovali su privrednici iz Crmnice, zatim iz okolice Bara i Ulcinja. Stoku su gonili na udaljene Kučke
planine. Trajanje izdiga iznosilo je sedam do osam dana. Stoka je išla preko Sutomora za Vir-pazar,
prelazila je Skadarsko jezero na velikim maunama, i uz Moraču i Malu Rijeku išla do Tare. Dolinom Tare
izlazila je na Kučke planine, gdje se zadržavala na pašnjacima oko Surdupa i Kučkog Maglića. Tu je stoka
boravila od Vidova do Gospojine.

Znatno skromniji opseg i značaj imaju stočarska kretanja oko Biokova i Velebita.

Na Biokovo izlazi stoka iz obližnjih podplaninskih sela. Od primorske strane izdižu stoku sela Podgora,
Tučepi, Kotišina, Makar, Veliko Brdo, Bast i Brela. Iz Biokovske Zagore izdižu sela Žeževica, Grabovac,
Zagvozd, Krstatice, Župa i Rašćane. Izlazak stoke na planinu odvija se redovito najkraćim pristupnim
stazama. Izuzetak čine samo sela iz primorja, odakle se zbog velike strmine odabiru zaobilazniji putovi.
Biokovska paša se koristi u dvije visinske i vremenske etape. Niža etapa kreće se u pojasu između 600 i
1200 m. Izdig na ovu etapu obavlja se sredinom travnja. Viša etapa zahvaća biokovsko nadgorje. Na ovu
etapu izdiže samo jedan dio primorskih stočara, dok se ostali zadržavaju u nižoj etapi. Stočari iz Biokovske
Zagore ne poznaju etapni izdig već iz svojih sela direktno odlaze u nadgorje. Na planinu kreću o Vidovu, a
silaze o Gospojini (8. rujna). Zagorci zdižu direktno u svoja sela, a primorci zadržavaju stoku "na stajama" u
zoni niže etape. Tu im stoka pase do početka zime i potom se, ili spušta u primorska sela, ili ostaje zimovati
na stajama.

Na Velebit izdižu stoku primorci i to najviše iz sela južno od Karlobaga. Selo Lukovo ima npr. pašnjak u
Bukovoj drazi, iz Lisarice stoka kreće na Sjauševac i Stap, iz Tribnja na Malo Rujno, iz okolice Starigrada
na Veliko Rujno, a iz Selina na Libinje. U nadgorju Južnog Velebita pravo na pašu imaju privrednici iz
Bukovice. Posljednjih nekoliko godina samo još poneka domaćinstva iz Posedarja i Kruševa mogla su se
zateći na stanovima oko Dolaca između Višerujna i Babinog Vrha. Velebit je u prošlosti bio na glasu kao
bogata stočarska planina, ali je kroz posljednjih nekoliko decenija znatno opustio. Samo tragovi zaostalih i
napuštenih koliba podsjećaju na negdašnju živost ovdašnjeg stočarstva.

3. Centralno-planinska zona.
Ova zona počinje od ličke strane Velebita i pruža se kontinuirano prema jugoistoku sve do Prokletija i
pešterske visoravni. Njezina sjeverna i južna granica dotiče se ili preklapa sa primorskom, odnosno
vrhovsko-peripanonskom zonom. Obje spomenute granice nisu nikada bile stalne. Osobito je nejasna
granica prema vrhovsko-peripanonskoj zoni.

Izdužena i uska centralno-planinska zona, obzirom na stočarska kretanja, nije jedinstvena oblast. Od
sjeverozapada prema jugoistoku pokazuju se, analogno kao kod primorske zone, područja u kojima su
stočarska kretanja više ili manje slična, odnosno razvijena. U tom pogledu, osim tradicionalne sklonosti
dinarskih gorštaka katunskom načinu života, važnu ulogu imaju i reljefne prilike zemljišta. Reljefni odnosi
krajnjih dijelova ove zone napose se razlikuju. Dok sjeverozapadna područja karakteriziraju izduženi i uski
gorski grebeni i veća ili manja kraška polja, za jugoistočna područja karakteristične su visoke zaravni sa
istaknutim vrhovima i duboko usječenim dolinama. Uski i izduženi gorski grebeni na sjeverozapadu, nisu
toliko povoljni za planinsku pašu kao prostrane i visoke zaravni na jugoistoku. S tim u vezi su i stočarska
kretanja najraširenija upravo na teritoriju crnogorsko-sandžačkih planina. Najznačajnija središta ovdašnjih
stočarskih kretanja su prokletijsko, peštersko, kučko-komovsko i durmitorsko-sinjajevinsko područje. Na
teritoriju Bosne izdvajaju se tri karakteristična područja i to: istočno-bosansko, srednjo-bosansko i zapadno-
bosansko. Nekoć značajno ličko područje u Hrvatskoj, nema danas nikakvih kretanja.

Prokletijsko područje zahvaća dijelove istoimenog planinskog masiva, koji iz susjedne Albanije prelazi u
našu zemlju. Na prokletijske pašnjake izdižu stoku privrednici iz gornjeg Polimlja, iz Metohije, Rugove i
okolice Rožaja. Stočari iz sela gornjeg Polimlja koriste predjele od plavsko-gusinjske doline na istok, sve do
najviših vrhova Bogićevice. Stoka iz okolice Plava izlazi na planinu dolinama Babinopoljke, Treskavice i
Trokusita. Iz okolice Gusinja stoka se izdiže na Bor, Žirovnicu, Popadiju i Trojan. Planinski pašnjaci istočno
od Bogićevice pripadaju stočarima iz Metohije. Padine Prokletija okrenute metohijskoj zavali nemaju tako
bogate pašnjake kao strane okrenute dolini Lima, ali iznad 1600 m aps. visine gotovo svi tereni su pokriveni
pašnjačkom vegetacijom. Najudaljeniji metohijski pašnjaci nalaze se na istočnim stranama Bogićevice,
naokolo Đerovice, na Juničkoj i Dečanskoj planini te Marijašu. Osobito je cijenjen dečanski pašnjak Pločica
na sjevernoj strani Đerovice. Tu je već u srednjem vijeku postojao oveći katun Dečanskog vlastelinstva.
Drugi vrijedan pašnjak, nalazi se sjevernije ispod vrha Marijaša, u dolini Dečanske Bistrice. Stočari ga od
davnine zovu Raški Dô. Ovaj pašnjak koristili su krajem prošlog stoljeća stočari iz okolice Plava, a pred
kojih 70 godina preoteli su ga stočari iz Istinića u Metohiji. Izmjena vlasnika pašnjaka na Prokletijama, kroz
posljednjih nekoliko decenija, čest je slučaj. Tako je Lumbardska planina, koja i danas nosi ime po
stočarima iz Lumbarde, promijenila svoje stanare, koji sada izlaze na nju iz sela oko Peći. Iz iste okolice
izlaze stočari na Koprivnik i Stereočku planinu. Sjevernije od Peći, iz podgorskih sela, izlazi stoka na
Rusoliju. Pašnjake južne strane Hajle i Štedina koriste stočari iz Rugove. Nekadašnja velika kretanja
rugovske stoke sasvim su obustavljena. Samo još poneki Rugovci imaju u Metohiji svoje pašnjake, kuda u
rano proljeće tjeraju ovce na jagnjenje. Iza toga, stoku tjeraju nazad u Rugovu i već početkom lipnja
započinje izdig na Hajlu. U tradiciji starijih Rugovaca još je živo sjećanje, kada su njihovi očevi tjerali
velika stada na daleke zimovnike. Zanimljivo je, da nisu polazili na jug prema moru, već prema sjeveru u
nizine uz donju Drinu i Moravu.

Peštersko područje pruža se sjevernije od Prokletija, te zahvaća prostor između Rožaja i Sjenice. Središte
toga područja čini prostrana pešterska visoravan aps. visine između 1100 i 1300 m. Stalna pešterska naselja
nalaze se gotovo u zoni planinskih pašnjaka. Tako npr. selo Buđevo leži na aps. visini 1300 m, a najbliži
pašnjak mu je na 1350 m. Ima slučajeva da pašnjaci leže čak niže nego obližnje selo. Zbog takvih prilika
stočarska kretanja na Pešteru nemaju karakter izdiga ili zdiga, već su razvijena u horizontalnom smislu. Zato
pešterski stočari nemaju stalne katune ni stalne pašnjake, već su u stalnom pokretu za travom. Kolibe i
torovi napravljeni su im sasvim montažno, da se mogu brzo sastaviti i rastaviti. Zimi se koliba zajedno sa
torovima prevuče u selo i podigne priboj. Ranijih godina, kada je za dugih zima ponestalo hrane, puštala se
stoka iz priboja "na rovine". Stariji Pešterci išli su i na daleke zimovnike u Šumadiju i oko donje Morave.

Kučko-komovsko područje čine planinski masivi između gornjeg toka Tare i Lima. Osim Komova i
Kučkih planina ovamo još spadaju Visitor, Zeletin i Bjelasica.

Na Komove izdižu stočari iz Vasojevića i Kuča. Južna i zapadna strana planine pripada stočarima iz Kuča, a
sjeverna i istočna Vasojevićima. Stočari iz vasojevićkih sela izdižu stoku ranije nego Kuči. To biva zato, jer
Kuči moraju do Komova prevaliti znatno dulji put nego Vasojevići. Osim toga, Kuči se prilikom izdiga
kreću sa zastancima, zadržavaju se često i po više dana na usputnim pašnjacima. Stoga su Kuči sebi zadržali
pravo da na Komovima ostanu dulje nego Vasojevići. Vasojevićka stoka zdiže se sa planine već krajem
kolovoza, dok kučka počinje silaziti istom u sredini rujna. Kučki stočari prakticirali su ranijih godina
jesenske povratke na Komove. Na povratke su kretali isključivo stariji čobani bez žena i djece. Izgon na
povratke trajao je obično mjesec dana. Sredinom prosinca sva kučka stoka bila je već unutar seoskih staja.

Na Kučke planine izlaze privrednici iz Drekalovića, Kuča i Lijeve Rijeke. Stoka iz Drekalovića izlazi na
planinu preko Stavča i Trepetljikovog dola. Pašnjaci su im između Zagona i Surdupa. Kučka stoka izlazi na
planinu s južne strane preko Koštice. Njihovi se pašnjaci nalaze na Širokaru, oko Rikavačkog jezera i
Kučkog Maglića. Lijevoriječani izlaze na svoje pašnjake dolinom Tare. Pašnjaci su im odmah iznad Tarinog
izvora.

Na Visitor i Zeletin izgone stoku privrednici iz sela gornjeg Polimlja. Prostrani pašnjak Mramorje na
Visitoru koristi stoka iz Brezovice i Pepića. Izdig započinje o Đurđevu, kada su najviši dijelovi planine još
pod snijegom. Zato stoka ne kreće na visoke katune, već se etapno s kopnenjem snijega sve više izdiže.
Zanimljivo je, da stoka iz Martinovića, koja se izdiže na pašnjak Beškeće, izlazi na Visitor kasnije i bez
etapnih zadržavanja. Slično izdižu i privrednici iz Murine na pašnjak Misu. Oko prava za pašnjak Misa bilo
je početkom našeg stoljeća krvavih obračunavanja između Crnogoraca i Malisora. Visitor i Zeletin postali
su, naime crnogorski državni teritorij istom 1912. godine. Ranije su to bile malisorske planine. Ostaci
kamenitih malisorskih katuna na Misi mogu se još i danas zapaziti.

Na Bjelasicu izlazi stoka iz okolnih podplaninskih sela. Sa zapadne strane izdižu ponajviši stočari iz
Kolašina, sa južne i istočne strane izlaze Vasojevići, a sa sjeverne strane Bjelopoljci. Izdig počinje sredinom
lipnja, a zdig se obavlja početkom rujna. I tu se pojavljuje izvjesna etapnost u izdigu i zdigu. Naime, znatan
broj ovdašnjih stočara, kroz 20 do 30 dana prije izdiga na Bjelasicu, napasaju svoju stoku na obližnjim
proljetištima iznad sela. Iste pašnjake koriste i pod jesen iza zdiga stoke. U ranija vremena na Bjelasici je
stoka zimovala, a poznat je bio i jesenski izlazak "na povratke". Zimovalo se u masivnim drvenim
"košarama" ili naslonima, a ljudi su se sklanjali u okrugle savardake ili busare. Rano u proljeće silazila je
stoka u matična sela na jagnjila, a već o Đurđevu, iza kako su se po dolinama zasijali usjevi i zabranile
livade, kretala bi stoka nazad u planinu. Zanimljivo je spomenuti, da u predaji ovdašnjih stočara živi
sjećanje na vremena, kada su veliki "buljuzi" ovaca svake jeseni kretali u daleku Posavinu ili Pomoravlje.
Ova kretanja odvijala su se dolinom Lima do Višegrada, te dalje uz Drinu. Drugi smjer kretanja išao je
preko Pešteri na Rašku i Ibar. Trajanje kretanja u jednom smjeru iznosilo je po 14 i više dana. Ovakvi
primjeri nas upućuju na zaključak, da su nekoć stočarski silasci u Posavinu bili daleko širih dimenzija nego
što je to slučaj danas.
Durmitorsko-sinjajevinsko područje obuhvaća planinske masive između rijeka Pive, Tare, Morače i Zete,
te spada u red najprostranijih dinarskih stočarskih oblasti. Sačinjavaju ga Pivska planina, Durmitor,
Treskavac, Sinjajevina, Moračka Brda i Prekornica. Planinski pašnjaci ovog područja spuštaju se sa padina
spomenutih masiva sve do pojasa stalnih naselja, koja tu dosižu aps. visinu i iznad 1500 m. Stočarska
kretanja oko Durmitora, u Pivskoj Župi i na Drobnjaku, zbog blizine stalnih selišta i planinskih pašnjaka,
nemaju veća vertikalna pokretanja. Na Pivskoj planini pase preko ljeta stoka Pivljana iz Župe i stočara koji
na Pivskoj planini imaju stalne naseobine. Sela i katuni stoje tu jedni pored drugih. Slični odnosi postoje i u
Drobnjaku. U takvim prilikama izdiga i zdiga tu praktično nema. Postoji samo kretanje stoke na relaciji
između sela i pašnjaka. Stalna i bliza veza između matičnog domaćinstva i katuna čini ovdašnje stočarstvo
rentabilnijim prema bilo kojem drugom dinarskom području.

Na samom Durmitoru, zapravo, u njegovim prostranim cirkovima, nalazimo svega nekoliko manjih pašnjaka
sa katunima. Na njih izlaze Drobnjaci iz okolice Žabljaka. Tako katun Veliki i Mali Štulac posjedaju
privrednici iz Ćiperovače, Bosače, Uskoka i Kovačke Doline. Na Lokvicu izlazi stoka iz Janča Dola i
Šumanovca. Taj se katun u poslijeratnim godinama prestao koristiti. Jedan još stariji napušteni katun vidi se
na ulazu u Savin Dô ispod Savinog Kuka. Ove ruševne kolibe zove narod Orin katun. Na južnoj strani
Durmitora nalazi se Dobri Dô. To je najveći i travom najbogatiji durmitorski pašnjak. Njegovu vrijednost
povisuju izvori žive vode, što je za ovdašnje blago od naročite važnosti. Pašnjak Dobri Dô koriste danas
privrednici iz Pašine Vode, Javorja, Komarskog Kraja i Komarnice. Nekoć su ovamo pristizala dubrovačka
stada iz daleke hercegovačke Rudine.

Ljetni boravak stoke na pašnjacima Pivske planine i Durmitora traje od početka lipnja do kraja kolovoza,
iznimno do sredine rujna. Na nižim pašnjacima stoka se zadržava i duže. Ljeti je paša svuda obilna i stoka
nema potrebe za većim kretanjem. Zimi su, međutim, prilike puno teže. Stočne hrane nema dovoljno, a zime
znaju da potraju sve do sredine travnja. U nemogućnosti da preko drugih zima osiguraju stoci dovoljno
sijena, ovdašnji stočari pomažu se izgonom "na rovine", "na staje" ili "na vatane". Rovine su zimski pašnjaci
sa kojih vjetar ispuše snijeg. Na takvim čistinama pronalazi stoka malo zaostale trave "živice". Kod većeg
snijega pomažu čobani stoci u pronalaženju trave. Oni pomoću lopata "rove" snijeg i tako otvaraju rovine.
Izlazak na staje udomaćen je kod stočara, koji na obližnjim pašnjacima posjeduju masivno građene staje sa
prostranijim tavanima na koje stane veća količina sijena. Najteži oblik zimskog kretanja stoke su izlasci na
vatane. Stoka se jednostavno pusti iz naslona da se slobodno kreće po snijegu i da si sama potraži pašu. Noći
provodi pod vedrim nebom, ili se vraća u naslon. Čobani noćivaju u šatorima ili se sklanjaju u obližnje
kolibe. Dakako, da na ovakav način mnogo stoke stradava od studeni i vukova. Izlasci na vatane
obustavljeni su još prije posljednjeg rata, a na rovine i staje nestaju upravo u naše vrijeme.

Od Durmitora prema jugoistoku pruža se prostrana i krševita Sinjajevina. Na njezine sjeverozapadne, niže
dijelove izgone stoku Uskoci, Šaranci i Drobnjaci. Na više, jugoistočne dijelove Sinjajevine, izdižu
Bjelopavlići i Moračani. Kretanje stoke na pašnjake sjeverozapadnog dijela planine nalikuje onima oko
Durmitora. Prakticiraju se i zimski izlasci na staje. Drukčija su, međutim, kretanja stočara koji koriste
jugoistočni, viši dio Sinjajevine. Oni moraju preći put od nekoliko dana pješačenja. Osobito naporan pristup
do Sinjajevine imaju stočari iz bjelopavlićkih sela. Oni se kreću preko Nikšića za Šavnik i Boan, pa odavle
izlaze na svoje katune. Putovanje im traje četiri do pet dana. Izdizi na Sinjajevinu od strane Morače odvijaju
se preko Kolašina i doline Plašnice. Kretanja s te strane traju manje, dva do tri dana. Na planini se stoka
zadržava od kraja lipnja do druge polovine kolovoza. Zimi je jugoistočni dio Sinjajevine sasvim pust.

Južno od Sinjajevine nalazi se planinsko-pašnjački kraj Moračkih planina. Na ovdašnje pašnjake izdižu
privrednici iz Brda, Gornje Morače i Nikšićke Župe. Stočari iz Brda zadržavaju se na pašnjacima južnije od
Moračke Kape pa do Kapetanovog jezera. Moračani napasaju stoku na Loli, Javorju, Bučumu, te oko
Biovske lokve. Stočari iz Nikšićke Župe izlaze na Trešnjicu, na Konjsko i Lukavicu. Izdizi na sve
spomenute pašnjake traju po jedan dan. Zimska kretanja i povratci tu su nepoznati.

Na teritoriju bosanskog dijela centralno-planinske zone, stočarska kretanja ograničena su na znatno kraće
relacije. Osim toga, od jugoistoka prema sjeverozapadu primjećuje se njihovo slabljenje.
Istočno-bosansko područje obuhvaća planine Bjelašnicu, Treskavicu, Leliju, Zelengoru i Maglić. Sve ove
planine stoje na razmeđu hercegovačkih i bosanskih stočarskih prava. Na Bjelašnici je kamenim međašima
točno označeno do kuda imaju svoja prava Hum njaci, a gdje počinju prava stočara iz Bosne. Ali dok stočari
iz Humine moraju do planinskih pašnjaka na Bjelašnici putovati nekoliko dana, Bosancima je pristup mnogo
kraći. Tako na pašnjak na Hranisavi izlazi stoka iz najbližih podplaninskih sela oko Pazarića, zatim iz
Budimlića, Bioča i Korče. Na Vlahinji pase stoka iz Lokava i Kasatića. Kolibe na Mrtvanju su u
poslijeratnom razdoblju sasvim opustjele. Tu je nekoć pasla stoka iz Ljubovčića i Kučukovića. Slično je
opustjela i mahala Opančak. U najnovije vrijeme mnoga domaćinstva podplaninskih sela ne učestvuje više u
izdigu. Stoke ima malo, pa potrebe podmiruju na nizinskim pašnjacima. Skraćuje se i vrijeme boravka na
planini. Zanimljivo je, da je i prijašnjih godina, kada je na Bjelašnici bilo puno više stoke nego danas,
bošnjačka stoka izlazila na planinu iza dolaska humnjačke i silazila prije nego je ova napustila planinu. Na
ostale pašnjake ovog područja, od Treskavice do Maglića, bosanski stočari imaju također ograničena prava.
Granice tih prava točno se u terenu znaju i sve zainteresirane strane paze da se nečije pravo ne povrijedi.
Tko pređe sa stokom na tuđe pašnjake, taj je dužan nadoknaditi štetu i dati zadovoljštinu za povrijeđeno
pravo. Nekoć su sporovi za povrijeđena prava poprimali široke razmjere, što je dovodilo do međusobnih
razračunavanja i sukoba najbližih susjeda i rodova. Danas su takve razmirice rjeđe i razumnije.

Srednje-bosansko područje stočarskih kretanja pruža se na potezu od Kupreškog polja do Ivan planine. U
to područje spadaju Raduša, Vranica i Bitovnja planina. Po obilju i kvalitetu paše, to su najbogatije bosanske
planine.

Na Radušu izdižu stoku privrednici iz sela Rumboci i Jaklići. Zbog toga se čitava Raduša dijeli na tzv.
Rumbočku i Jaklićku planinu. Bogatstvo paše, uz mogućnost dopunske poljoprivrede, privlači ovdašnje
stočare na produženi boravak na planini. Tako su se neka ranija, isključivo sezonska boravišta na Raduši,
razvila u stalna. Kao primjer mogu poslužiti Donji i Gornji Jaklići kao korespondentno naselje. Ranije je na
mjestu Gornjih Jaklića bio katun Donjeg Jaklića. Drugi stočari prakticiraju na Raduši zimovnik u pojatama.
Stoka iza zimovnika silazi u podplaninska sela rano u proljeće. Tu se ovce ojagnje i već krajem travnja
započinje iznova izdig.

Pašnjaci na Vranici pripadaju stočarima iz okolnih dolina. Na istočni dio planine do Sarajevskih vrata izlazi
stoka iz sela Ragale, Mržanića i Busovače. Taj dio Vranice, prema Prokoškom jezeru, zovu Jezerskom
planinom. Na zapadne dijelove Vranice izlazi stoka iz naselja oko gornjeg Vrbasa. Taj dio Vranice zove se
Rosin i Dobruška planina. Na južni dio planine, napose na pašnjak Luku, izlazi stoka iz okolice Fojnice.
Ovaj dio Vranice zove se Matorac. Između vrhova Matorca i Zeca nalazi se prostrani pašnjak Dernečište. On
pripada selima južnije od Fojnice. Na Vranici pasu ovce, goveda i konji. Trajanje paše kreće se od Antunova
do Gospojine. Kao specifičnost ovog kraja sačuvao se običaj davanja stoke "na surek". Surek (tur. sürmek)
je veće stado ovaca ili goveda, često i mješano, koje na planinu izgoni unajmljeni surekdčija. Stoka jednog
sureka ne potječe iz jednog sela, već iz njih više. Surekčije su kolibari ili zakupnici većih planinskih
pašnjaka, dok sami nemaju ili imaju malo vlastite stoke. Ranijih godina su vlasnici stoke naplaćivali
surekčiju u robi i mliječnim proizvodima, dok ih u zadnje vrijeme plaćaju gotovinom.

Na Vranici se održao još jedan stari oblik izgona stoke na planinu. To su tzv. sride. Za razliku od sureka,
sride su stada sastavljena isključivo od goveda, napose volova. Čuvari srida, sridari, biraju se iz sela odakle
se srida izdiže. Sridar ne mora biti kolibar. Ako sridar nema vlastitu kolibu, onda selo zajednički učestvuje u
podizanju kolibe i tora. U ranija vremena sridare je birala općinska uprava i to za više sela zajedno.

Bitovnja je po prostranstvu mala planina, ali je na glasu zbog vrijedne paše. Na istočnu stranu Bitovnje
izlazi stoka iz okolice Kreševa. Prilikom izdiga, kreće se putom preko šumovite Visočice i Preleva. Na
zapadnu stranu planine izlazi stoka iz sela Gobelovine, Stojkovića i Seonice. Sezona ispaše je ista kao na
susjednoj Vranici.

Zapadno-bosansko područje zahvaća prostor od gornjeg toka Une do Šuice na jugoistoku. Najpovoljnije
pašnjačke planine ovog područja nalaze se između Glamočkog i Kupreškog polja. To su Vitorog, Hrbljina,
Slovinj, Cincar i Krug planina. Na spomenute planine izlazi stoka iz obližnjih podplaninskih sela. Sezona
ljetne paše kreće se svuda od kraja svibnja ili početka lipnja do druge polovine kolovoza. Takav vremenski
raspored uobičajen je kod stočara koji imaju svoja matična domaćinstva po zavalama okolnih kraških polja,
dok stočari koji nastavaju više planinske zaravni izgone stoku ranije, a vraćaju se kasnije.

Na Vitorogu pase stoka, koja potječe iz sela Kupreškog polja. Uz tu stoku, nalazimo ovdje i ovce iz
planinskog sela Pribelja. Ovo selo nalazi se na aps. visini 1200 m, a razvilo se iz ranijih koliba. Pašnjaci
Pribelja nalaze se neposredno iznad samog sela. Izdig, kao pojam, ovdje je nepoznat. Stoka se isključivo
kreće u podjednakim visinskim pojasevima, ujutro izlazi a pod veče se vraća u selo.

Između Vitoroga i Slovinja pruža se prostrana kraška visoravan Hrbljina. Na ovu visoravan izlaze
privrednici iz Opačića, Mladeškovaca, Dubrave, Isakovaca i Podkraja, svi iz Glamočkog polja. Manji broj
stoke pripada domaćinstvima, koja imaju na samoj Hrbljini svoje "košare" kao stalna prebivališta. Na
susjedni Slovinj izlazi stoka iz sela istočnog ruba Glamočkog polja. Dalje prema jugoistoku Slovinj se
nastavlja kao Cincar i Krug planina. Na Cincar izdižu stočari iz Dolca i Draganića, te iz okolice Livna. Na
Krugu boravi stoka iz Suhača, Kablića i Potočana. Na Krugu se održao običaj zimovanja stoke. Stočari, koji
preko zime ostaju na Krugu imaju masivno građene košare sa velikim tavanima. Stoka im silazi u Livanjsko
polje u rano proljeće, o Đurđevu, i već krajem lipnja, o Petrovu, iznova se vraća u planinu.

Zanimljivo je, da se pašnjaci na zapadno-bosanskim planinama ne iskorišćuju jednakomjerno. Ima planina


na koje se stoka uopće ne izdiže. Takve su npr. Klekovača i Osječenica. Jednako se slabo koriste pašnjaci na
Plazenici, Lunjevači, Šatoru i Vijencu. Razlozi za takvo stanje su različiti. Negdje su to velike šumske
površine kroz koje stoka teško prolazi, negdje je po srijedi oskudica vode, drugdje opet teški pristupi. U
davnijoj prošlosti izgleda da je na svim višim zapadno-bosanskim planinama bilo stočarskog života. Za
današnji broj stoke, ovdašnji privrednici nisu zainteresirani za udaljenije izdige.

Kretanja ličkih stočara gotovo su sasvim obustavljena. Još između dva posljednja rata izgonila su sva
podvelebitska sela svoju stoku na velebitsko nadgorje. No, lički stočari imali su na Velebitu i prostorna i
vremenska ograničenja. Napose je to važilo u nadgorju Južnog Velebita, gdje su svoja prava imali stočari iz
Bukovice. U još davnijoj prošlosti postojala je nagodba između ličkih i dalmatinskih stočara o uzajamnoj
služnosti pašnjaka na Velebitu, Lici i Ravnim Kotarima. Dalmatinci su mogli zimovati u Lici, a lička stoka
na primorju. No ta je nagodba zaboravljena i u praksi izgleda nije imala većih rezultata. Moguće je i tu po
srijedi bila pojava zajuživanja ličke stoke, o kojoj će još biti govora kasnije.

4. Vrhovsko-peripanska zona.
U terenu ovaj kraj nije strogo definiran, jer se pod nazivom bosanske Vrhovine uglavnom smatraju viši
predjeli Bosanske Krajine između Une i Vrbasa. Stvarno, ovo stočarsko područje ima šire dimenzije, napose
prema istoku. Njegovo pravo središte nalazi se oko planina Vlašića, Manjače i Čemernice. Dalje prema
istoku gubi se njegova osebujnost. Ali ta konstatacija važi samo za novija razdoblja. U starija vremena su
dolinama Bosne, Drine i Morave svake jeseni pristizala velika stada iz najviših dinarskih predjela. Slično je
bilo većih kretanja u najzapadnijim dijelovima Bosne, s obje strane Grmeča. Značajnija ishodišna mjesta
bila su tu visoravan Bravskog i Petrovačkog polja, Srnetica i Donji Unac. Sva ovdašnja stoka silazila je na
zimovnik u nizinu oko Save, Une i Vrbasa. Ta su kretanja nestala pred kojih 50 do 70 godina.

Od vrhovskih stočarskih kretanja, koja su se zadržala sve do naših dana najznačajnija su ona, koja se
odvijaju na relaciji između Vlašića, Manjače i Čemernice s jedne strane te bosanske i slavonske Posavine s
druge strane.

Vlašić planina je od davnine poznata kao stara dinarsko-stočarska oaza. Već njezino ime potsjeća na vlaške
prastanovnike ovog kraja, koji su tu, kako to historijski izvornici pokazuju, živjeli kao stočari nomadi. Kada
danas uspoređujemo starija saznanja sa postojećim životnim shvaćanjima stočara sa Vlašića, u suštini kao da
se malo toga izmijenilo. Promjene se očituju samo u sklopu ekonomskih odnosa i stupnja suvremenog
standarda života, dok žudnja za stokom, težnja za stalnim pokretom u nepoznato, slobodnim životom bez
stalnog ognjišta, bez obzira koliko je takav život težak i u suvremenim shvaćanjima današnjice ekonomski
štetan, ostaju kao urođeni imperativ ovih ljudi. Dakako, savremeni život je u mnogom izmijenio lik
negdašnjih vlašićkih stočara i oni se danas, pored sve svoje pokretljivosti, ne mogu smatrati pravim
nomadima. Većina vlašićkih stočara imaju danas svoj posjed i obitelji u selima naokolo planine te izvjestan
dio godine provede u svojim domovima. Svoju neskrivenu težnju za kretanjem sa stokom opravdavaju
ekonomskim razlozima. Zarade su im ponekad pristojne i mogli bi si priuštiti bolji život od onog kakvog
imaju. Ali oni su zadovoljni u svom pozivu, slobodi u prirodi, premda sami svoj život drastično zovu
"pasjim životom".

Za vrhovska stočarska kretanja karakteristični su veliki prostori i česte izmjene smjera i opsega kretanja.
Zato se podaci iz izvještaja ranijih istraživača vrhovskog stočarstva često razlikuju. Koliko se danas još od
starijih Vrhovaca može doznati, stočari sa Vlašića i okolnih planina odlazili su zimi u dva navrata u nisku
Posavinu. Prvi silazak izvodili su obično o Lukovu (18. listopada). Išli su dolinom Vrbasa, Usore i Bosne.
Put do posavske ravnice prevalili su za deset do petnaest dana. Po silasku u posavsku ravnicu, vrhovski
stočari su se obraćali poznanicima iz ranijih godina i kod njih dobivali zaklon i privolu za pašu svojih stada.
Zanimljivo je, da se i u najpovoljnijim sredinama Vrhovci nisu zadržavali više od dva do tri dana na jednom
mjestu, čak ni onda kad ih ništa nije gonilo na pokret. Oni su spontano napuštali svakog svoga domaćina i
kretali dalje u neizvjesnost. Putovi su ih odvodili daleko na sjever od Save. Mnogi Vrhovci dopirali su čak
do Drave. Imali su poseban dar za orjentaciju. Snalazili su se u terenu kao pravi stručnjaci, a u stvari su
gotovo svi od reda bili nepismeni ili polupismeni ljudi. Privrednici iz Slavonije nisu svuda jednakom
pripravnošću primali Vrhovce na svoje livade. Nekima je odgovaralo da im bosanske ovce tore zemlju, dok
su ih drugi tjerali sa svojih posjeda. Činjenica je, da je vrhovska stoka pričinjala slavonskim i posavskim
poljoprivrednicima znatnu štetu na usjevima. Zato je često dolazilo do ozbiljnih sporova, koji su svršavali
razračunavanjima i pred sudom. Pravdu je bilo teško odmjeriti, jer je svaka strana nalazila svoje razloge za
vlastiti postupak.

Prvi boravak u Posavini nije trajao dugo. Znak za povratak bio je prvi veći snijeg. To je bivalo sredinom ili
krajem prosinca. Tada su se Vrhovci užurbano vraćali u svoja selišta. Tu se stoka smještala u drvene
"košare" i hranila prikupljenim sijenom. Zalihe sijena nisu dopuštale da stoka čitavu zimu provede u
Vrhovini. Zato je već krajem siječnja ili sredinom veljače otpočeo novi silazak u Posavinu. Taj izgon zvali
su Vrhovci "na jagnjila", jer su im se ovce u toku ovog silaska ojagnjile. U Posavini su ovce pasle svega 20
do 30 dana, koliko je trebalo mladim janjcima da ojačaju za povratak. O Đurđevu je obično sva vrhovska
stoka bila iznova u svojim košarama. Iza mirovanja, koje je trajalo svega 7 do 14 dana, slijedio je izdig na
Vlašić, Manjaču, Čemernicu i ostale vrhovske planine.

Najnovija istraživanja vrhovskog stočarstva pokazuju izvjesne promjene prema ranijem stanju. Dvostruki
zimski silazak u Posavinu sasvim je nestao. Naprosto je spojen u jedan duži zimski silazak. Zbog dužine
trajanja silaska i boravka u Posavini, areal vrhovskih kretanja se povećao. Vrhovska stoka je kroz posljednja
dva do tri decenija dopirala do Međimurja, Turopolja, Hrvatskog Zagorja i Samobora. Dakako, da su i
počinjene štete na tako velikom arealu postale općedruštveni problem. Taj spor riješen je istom u najnovije
vrijeme, kada je Sabor SR Hrvatske 1966. godine donio Zakon o zabranu nomadskog stočarenja. Tim
Zakonom zabranjen je pristup bosanske stoke na teritorij SR Hrvatske, a vrhovsko stočarstvo skučeno je u
granicama do rijeke Save. Posljednje tri godine čine se od strane zainteresiranih lokalnih vlasti u Bosni
veliki napori, da se vrhovskoj stoci osigura zimska ispaša ili prehrana u stajama. Dosadašnji rezultati ne
zadovoljavaju. Statistike i izvještaji pokazuju, da je prošlih nekoliko zima velik broj vrhovske stoke
gladovao. Tako je samo u toku zime 1966./'67. gladovalo na području bosanskih komuna Skender Vakuf,
Banja Luka, Travnik, Kotor Varoš i Mrkonjić grad oko 130.000 grla ovaca, jer ovdašnjim stočarima nije bilo
dopušteno da krenu u bosansku Posavinu. Iduće godine skinut je ovaj zabran i vrhovska stada našla su se
opet u savskoj nizini. Bilo je, dakako, i ilegalnih prodora preko Save, ali je većina tih stada brzo vraćena na
teritorij Bosne. Vrhovskoj stoci dopušten je boravak na teritoriju SR Hrvatske uz uslove, da tu ima osigurane
unajmljene pašnjake i da do njih prilazi osiguranim prijevoznim sredstvima.

Problem vrbovskog stočarstva i njegovih kretanja aktuelan je i zanimljiv problem. Njegovo rješenje traži
zahvate prvenstveno u užoj matičnoj regiji. Polunomadsko stočarstvo u današnjim prilikama ne može i ne
smije biti uslov za egzistenciju jedne značajne privredne grane.

5. Osvrt kroz prošlost.


O dinarskim stočarskim kretanjima u ranijim razdobljima postoje samo fragmentarni podaci. Iz tih
fragmenata zaključujemo, da su ona u prošlom i ranijim stoljećima bila brojnija i dalekosežnija. Poznato je,
da su ona postojala u još većoj davnini. Sve veći broj arheoloških nalaza na visokim lokalitetima Dinarskih
planina upućuju na zaključak, da se ovdje započeo stočarski život daleko prije nego to spominju pisani
dokumenti. B. Gušić je vanredno plastično rekonstruirao život dinarskih gorštaka od vremena paleolitika na
dalje i s pravom ukazao, da su tu stočarska kretanja započela negdje početkom neolita, dakle u fazi kada se
dotadašnji dinarski čovjek-lovac preorijentirao na odgajivača stoke. Stočarska kretanja u daljnjim
razdobljima nisu prekidala ni rimska, slavenska, mletačka, turska, ni bilo koja druga kolonizacija.

Od srednjega vijeka na dalje mogu se dinarska stočarska kretanja pratiti kroz pisane dokumente. Prvi
izvornici, koji se datiraju u 11. stoljeće, spominju ih u vezi sa vlaškim stočarima. Kasniji sredovječni
dokumenti spominju uvijek Vlahe, kao stočare nomade bez stalnog prebivališta. Izgleda, da su Vlasi u
vremenu prije turske okupacije naših krajeva bili veoma raširen narod, koji je nastavao visoka dinarska
područja i tu se isključivo zanimao stočarstvom. Današnji toponimi kao Vlaška nizina, Stari Vlah, Vlahinja,
Vlašići, Vlašić planina i drugi to samo potvrđuju. Čak se i Velebit na kartama 16. i 17. stoljeća označavao
kao Morlačka planina (Monti Morlacca), što podsjeća na crne Vlahe, koji se već pod imenom Nigri Latini
spominju u Ljetopisu popa Dukljanina. O sredovječnim kretanjima vlaških stočara na području Dinarskih
planina zna se relativno malo. Teško ih se može pratiti vremenski i prostorno, jer su Vlasi bili neobično
pokretan i društveno izoliran narod. Selili su brzo, svuda su se osjećali kao kod kuće. Zime su provodili po
toplijim župnim dolinama, a ljeta na visokim planinama. Kroz proljeće i jesen kretali su se u visinskim
zonama između ljetišta i zimovnika. Iz sačuvane dubrovačke arhivske dokumentacije proizlazi, da su za
zimovnike najradije koristili primorske oblasti oko Skadra, toplu hercegovačku Huminu, Konavle, Zagoru i
Ravne Kotare. Kretanja na zimovnik u Posavinu nisu iz toga vremena historijski potvrđena, ali je vjerojatno
da su ona postojala.

Turskom okupacijom naših krajeva nastaju za vlaške stočare teritorijalna ograničenja. Onemogućeni da
svoje zimovnike i dalje provode u primorju mletačke Dalmacije, Vlasi su bili prisiljeni da zimuju po nižim
dolinama riječnih tokova. Tu su se susreli sa slavenskim sesilnim žiteljstvom, koje se tu od ranije, nezavisno
od Vlaha, zanimalo stočarstvom. Slavenski starosjedioci imali su u stvari dvojnu poljoprivredu, ratarstvo i
stočarstvo. Stada su im izlazila preko ljeta na obližnje planinske pašnjake, a preko zime su boravila po
selima. Vlasi, koji su se počeli naseljavati u blizini slavenskih naseobina morali su postepeno prihvatiti
uredbe i običaje nove sredine. U novonastalim prilikama nisu više mogli živjeti samo od stočarstva. Morali
su, dakle, da se vežu uz zemlju. Svoja ranija velika kretanja sa stokom morali su ograničiti na uže areale.
Tako je započeo proces asimilacije jednog nomadskog balkanskog prastanovništva u vremenu, kada
društvena sredina u određenoj etapi razvitka nije mogla zadržati ranije oblike borbe za životnu egzistenciju.

O novijoj prošlosti dinarskih stočarskih kretanja literatura je sve obilnija. Vrijedni prilozi za pojedinačna
stočarska područja publicirani su u seriji pod naslovom "Naselja i poreklo stanovništva", koju je 1902.
godine pokrenuo J. Cvijić. Osim ove serije, korisne priloge dali su, u obliku zasebnih monografija ili radova
u periodičkoj štampi, brojni naši i strani stručnjaci. J. Cvijić je, koristeći svoja golema iskustva iz terena,
prvi pokušao da kartografski predoči geografski raspored svih postojećih stočarskih kretanja na Balkanskom
poluotoku. Ta karta je objavljena u njegovoj knjizi o Balkanskom poluotoku (1922.). Tom kartom Cvijić je
puno zaslužan, da su stočarska kretanja na Balkanskom poluotoku shvaćena u svojoj pravoj veličini i
opsegu, no neka njegova tumačenja zaslužuju u naše vrijeme izvjesnu diskusiju. Radi se o stočarskim
kretanjima na relaciji primorje — planinska unutrašnjost. Cvijić je, naime, starija kretanja primorskih
stočara protumačio na taj način "da su Srbi i Vlasi silazili u dolinu donje Neretve i na poluostrvo Stonski Rat
ili Pelješac" — zatim — "da istorijski spomenici pominju, da su dinarski stočari sa hiljadama ovaca silazili
na zimovnik u okolicu Splita i Trogira". (1922, 269). Oba ova Cvijićeva citata su točna i arhivski
dokumentirana. Međutim, interpretacija zimovanja stoke u primorju nije shvaćena onako, kako to pokazuju
novija saznanja. Cvijić je bio mišljenja, da je stoka iz dinarske unutrašnjosti jednostavno svake zime dolazila
na zimovnik u primorje, a u proljeće se ponovo vraćala nazad u planine. Cvijića su na takvo zaključivanje
naveli podaci iz dubrovačkih arhiva, igdje se u nizu isprava ponavlja da su Vlasi iz Huma, Travunije ili
gornje Zete silazili na zimovnik u Boku i na Pelješac. Drugi dokumenti, također iz dubrovačkih arhiva,
govore kako je vlaška stoka sa Dobrog Dola pod Durmitorom 1423. godine zimovala u Konavlima, a 1399.
godine su Vlasi sa Maglića provodili zimovnik oko Slanog kraj Dubrovnika. Svakako, da se u
vjerodostojnost ovih podataka nemože sumnjati, međutim pri tumačenju vlaških zimovnika u primorju treba
voditi računa, da su u srednjem vijeku vlaški stočari bili nomadski narod, bez stalnog boravišta, te da su
imali stoku prilagođenu nomadskom načinu života. Današnja stoka nema više te osobine. Zato danas, kao ni
ranijih godina, stoka iz dinarske unutrašnjosti ne silazi na zimovnik u primorje. U primorje se vraća samo
ona stoka, koja u primorskoj zoni ima svoje stalno boravište. Stoka, koja svoj stalni domicil ima unutar
centralno-planinske zone nije nikada silazila na zimovnik u primorje. Novija zootehnička saznanja
demantiraju, također, takve silaske. Učinjeni pokusi pokazali su, da planinska stoka ne podnosi primorsku
klimu i obrnuto, da primorskoj stoci prija i koristi planinska paša. U narodu se ta pojava zove "zajuživanje",
a zootehničari je smatraju kao poremećenje stočne aklimatizacije. Kod dinarskih stočara centralno-planinske
zone postoji tradicionalno zaziranje od zimovanja njihove stoke u primorskim oblastima. To sam istaknuo
na više ranijih mjesta. Međutim, ne želim ustvrditi da nikada nije bilo pokušaja da dinarska stoka ode preko
zime u primorje. Bitno je, da je svaki takav pokušaj svršio obolijevanjem stoke. "Pomor u stoci često je bio
toliki — kaže M. Lutovac za rugovsku stoku, koja je više puta pokušala prezimiti u primorju — da su čobani
s proleća sobom dovodili samo pse i donosili zvona. Ako je nešto stoke i prebolelo — nastavlja Lutovac
vuna joj je otpala od bolesti, nepogodne hrane i klime" (1933, 33). Isti autor kaže dalje, da "bolje nisu
prolazili ni oni Rugovci, koji su silazili u jegejsko primorje" i nastavlja "jedne godine neki Rugovci su od
4000 ovaca vratili samo 40" (1933, 33).

Zbog iznijetih činjenca proizlazi, da se neka novija saznanja o dinarskim stočarskim kretanjima mogu
primijeniti i na njihovu prošlost. Osobito je važno razlikovati silazak stoke na zimovnik u primorje. U
primorje doista silazi stoka, ali isključivo ona, koja odavle i potječe. Ta stoka veći dio godine provede u
primorju, a samo dva do tri ljetna mjeseca boravi na planinskoj paši. Stoka iz planinske unutrašnjosti ne
silazi nikada na zimovnik u primorje. Tako je sigurno bilo i u prošlosti. Izuzetak su bili samo vlaški nomadi,
koji su imali aklimatiziranu stoku, neosjetljivu na zajuživanje. Stočarska spuštanja u smislu kako ih je
shvaćao J. Cvijić postoje samo u vrhovsko-peripanonskoj zoni, gdje stoka doista silazi na zimovnik u
Posavinu.

6. Zaključak.
Stočarska kretanja na Dinarskim planinama razlikuju se obzirom na tri glavne dinarsko-stočarske zone. To
su primorska, centralno planinska i vrhovsko-peripanonska zona. Svaka od ovih zona ima svoja stočarska
kretanja. Uzroci kretanja stoke su potraga za travom u vremenu, kada je u užem zavičaju nema. Pojava tih
kretanja može se pratiti od predhistorijskih vremena sve do naših dana. Njihov puni razvoj pripada
razdobljima nomadske stočarske ekonomije i početnoj fazi udruživanja stočara za svladavanje zajedničkih
poteškoća. Inertnost sredine i općenito teške prilike, izazvane specifičnim historijskim kretanjima,
pogodovale su održavanju ovakvog načina privređivanja. Tako su se stočarska kretanja zadržala sve do
naših dana. Ona u posljednjim decenijima nestaju i doskora će preći u historiju naše planinske ekonomije.
Sve je to, historijski gledajući, prirodno i progresivno.

No iza svega toga ostaje jedno veliko otvoreno pitanje, kojem naša zajednica izgleda ne pridaje dovoljno
važnosti. Dinarski tereni su sigurno naše veliko prirodno i društveno bogatstvo, koje su, kako smo to vidjeli,
naši stari znali cijeniti i pravilno koristiti. Mi danas u tome zaostajemo. Valorizacija tih terena za suvremene
naše potrebe nije adekvatna pravoj mjeri. Jednako tako ne znamo ih ni pravilno koristiti. Stare forme
planinske ekonomije u naše vrijeme neminovno propadaju, a nove se ne stvaraju. Veliki prostori naših
dinarskih pašnjačkih terena danas su prava društvena pustoš. I dolazi do nevjerojatnih sukoba pojmova. U
stoljećima daleko manjih društvenih potreba, kada su ljudi živjeli u strogo regionalnim okvirima, održavala
se na Dinarskim planinama daleko intenzvniija stočarska aktivnost, nasuprot danas, kada su stvarne potrebe
neuporedivo veće, a produktivnost manja. Dakako, put do uspjeha nije u umjetnom podržavanju preživjelih
formi planinskog privređivanja, a najmanje u oživljavanju starih stočarskih kretanja, već ga treba tražiti u
metodama, koje su već stečene u stranim, napose susjednim alpskim zemljama. Treba biti na čistu, da tzv.
farmerski uzgoj stoke u ravnicama nije i ne može biti dovoljna zamjena za naše dinarsko stočarstvo. Svuda u
svijetu pokazuju se u kvaliteti velike razlike i prednosti u korist planinskog stočarstva. Osim toga, naše
dinarske terene u suvremenim uslovima ne možemo i nesmijemo ostaviti puste i bez pravilne društvene
namjene. Njihova prirodna osnova jedinstveno upućuje, da ove terene treba i u buduće koristiti kao bazu za
jednu intenzivnu i kvalitativnu višu planinsku ekonomiju.

Važnija literatura

Ardalić V., Bukovica, Zbornik za narodni život i običaje JAZU knj. 4, 5 i 7, Zagreb 1899—1902.

Bajčetić B., Prilog poznavanju poljoprivredne proizvodnje u području gornjeg toka Neretve, Radovi
Poljoprivredno-šumarskog fakulteta u Sarajevu, god. III, sv. 4/5, Sarajevo 1954.

Bajčetić B., Prilog pitanju korišćenja hercegovačkih planinskih pašnjaka, Poljoprivredni pregled, sv. 6,
Sarajevo 1955.

Bajčetić B., Planinsko gazdovanje donje Hercegovine, Radovi Naučnog društva BiH, knj. XVI, Sarajevo
1960.

Baković D., Pašnjaci Velebita, Stočarstvo, Zagreb 1959.

Baković D., Stočarstvo na kraškom području Hrvatske, Krš Hrvatske, Split 1957.

Balić M., Poljoprivreda krša i planinskih krajeva, Zagreb 1948.

Barjaktarević M., Rugova, Srpski etnografski zbornik knj. LXXIV, Beograd 1960.

Bjelovitić M., Mediteranska Hercegovina, Geografski horizont, br. 12, Zagreb 1957.

Bošnjak R., Lika. Privreda, saobraćaj i naselja, Posebna izdanja Geografskog društva, sv. 20, Beograd 1937.

Carikov D., O zemljištu i ekonomskim prilikama područja Skadarskog jezera u granicama naše države,
Glasnik Ministarstva poljoprivrede, sv. 31, Beograd 1930.

Cvijić J., Balkansko poluostrvo i južnoslovenske zemlje. Osnovi antropogeografije, Zagreb 1922.

Cvijić J., Antropogeografski problemi Balkanskog poluostrva, Naselja i poreklo stanovništva, knj. 1,
Beograd 1902.

Dedijer J., Bilećke Rudine, Srpski etnografski zbornik, knj. V, Beograd 1903.

Dedijer J., Hercegovina, Srpski etnografski zbornik, knj. XII, Beograd 1909.

Dedijer J., Hercegovina i Hercegovci, Letopis Matice srpske, knj. 289, Novi Sad 1912.

Dedijer J., Stočarske zone u planinama dinarske sisteme, Glasnik Gografskog društva, sv. 3/4, Beograd
1914.

Dedijer J., La transhumance dans les pays dinariques, Annales de Géographie, tom. XXV, Paris 1916.

Degen A., Alp- und Weidewirtschaft im Velebitgebirge, Jahrbuch über Erfahrungen auf dem Gebiete der
Weidewirtschaft, Ergänzungsband zu 2. Jhrg. Hannover 1914.

Drače Dž. i Bubica V., Razvitak, stanje i problematika stočarstva Bosne i Hercegovine, Veterinaria, god. III,
sv. 3/4, Sarajevo 1954.

Drecun V., Prilog poznavanju kapaciteta pašnjaka na Zelengori, Radovi Poljoprivredno-šumarskog fakulteta
u Sarajevu, god. III, sv. 4/5, Sarajevo 1954.
Drecun V., Poljoprivredna proizvodnja na planinskim masivima Bosne i Hercegovine, Stočarstvo, br. 11—
12, Zagreb 1954.

Dvorsky V., O ispitivanju katuna u zapadnom delu Balkanskog Poluostrva, Glasnik Geografskog društva, sv.
3/4, Beograd 1914.

Đurđev B., Teritorijalizacija katunske organizacije do kraja 15. veka, Simpozijum o srednjovekovnom
katunu. Posebna izdanja Naučnog društva SR BiH, knj. II, Sarajevo 1963.

Erdeljanović J., Kuči, Srpski etnografski zbornik, knj. VIII, Beograd 1907.

Erdeljanović J., Bratonožići, Srpski etnografski zbornik, knj. XII, Beograd 1909.

Erdeljanović J., Stara Crna Gora, Srpski etnografski zbornik, knj. XXXIX, Beograd 1926.

Filipović S., Planina Vlašić i mljekarstvo na njoj, Glasnik Ministarstva poljoprivrede i voda, sv. 46 i 79,
Beograd 1927.

Filipović S., Dinarske planine, paša i mljekarstvo na njima, Zagreb 1938.

Filipović M., Visočka nahija, Srpski etnografski zbornik, knj. XLIII, Beograd 1928.

Filipović M., Privreda, saobraćaj i naselja u Visočkoj nahiji, Posebna izdanja Geografskog društva, sv. 7,
Beograd 1929.

Filipović M., Vogošća i Bioća u Bosni, Srpski etnografski zbornik, knj. XLVI, Beograd 1930.

Filipović M., Glasinac, Srpski etnografski zbornik, knj. LX, Beograd 1950.

Filipović M., Rama. Promatranja o privredi, saobraćaju i naseljima, Posebna izdanja Srp. geogr. društva, sv.
29, Beograd 1951.

Filipović M., Ozrenjaci ili Maglajci. Etnološki prikaz, Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, Sarajevo 1952.

Filipović M., Rama u Bosni, Srpski etnografski zbornik, knj. LXIX, Beograd 1955.

Filipović M., Katun u našoj istoriografiji, Simpozium o srednjovekovnom katunu, Posebna izdanja Naučnog
društva SR BiH, knj. II, Sarajevo 1963.

Filipović M., Struktura i organizacija srednjovekovnih katuna, Posebna izdanja Naučnog društva SR BiH,
knj. II, Sarajevo 1963.

Finci Ž., Ekonomika stanovništva planinskih oblasti, Poljoprivredni pregled sv. 11—12, Sarajevo 1953.

Friganović M., Polja gornje Krke, Radovi Geografskog instituta Sveučilišta u Zagrebu, sv. 3, Zagreb 1961.

Gašić, D., Livade i pašnjaci na planini Jahorini, Agronomski glasnik, god. XI, sv. 7/8, Beograd 1940.

Gušić B., Vratnice, Hrvatski planinar, god. XXIV, Zagreb 1928.

Gušić B., Biološko-medicinski problemi našeg planinskog sela, Liječnički vjesnik, god. 58, br. 9, Zagreb
1936.

Gušić B., Dabri (Antropogeografski prikaz), Dabri i susjedna sela Srednjeg Velebita. Izd. JAZU, Zagreb
1959.
Gušić B., Čovjek i kras, Krš Jugoslavjie, knj. I, Zagreb 1957.

Gušić B., Kalendar prokletijskih pastira, Zbornik za narodni život i običaje JAZU, knj. 40, Zagreb 1962.

Gušić B., Naše primorje (Historijsko-geografska studija), Pomorski zbornik JAZU, Zagreb 1962.

Gušić B., Brada u Prokletijama, Naše planine, god. 16, br. 3/4, Zagreb 1964.

Gušić B., "Pećki put" najviši prijelaz preko Prokletija, Zbornik za narodni život i običaje JAZU, knj. 42.
1964.

Gušić-Heneberg M., Durmitorska zbirka, Izd. Etnogr. muzeja, Zagreb 1930.

Gušić M., Etnografski prikaz Pive i Drobnjaka, Etnološka biblioteka sv. 10, Zagreb 1930.

Gušić M., Tumač izložene građe. Etnografski muzej, Zagreb 1955.

Hirtz M., Život stanara na Velebitu, Lički kalendar za 1936 g., Zagreb 1935.

Horvat, B., Prilog poznavanju područja Vitoroga i Šatora, Arhiv Ministarstva poljoprivrede, sv. 5, Beograd
1936.

Horvat I., Vegetacija kao prirodni temelj gospodarstva u planinama, Veterinaria, god. I, br. 810, Sarajevo
1952.

Hrabak B., O hercegovačkim vlaškim katunima prema poslovnoj knjizi Dubrovčanina Dživana
Pripčinovića, Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, NS sv. IX, Sarajevo 1956.

Ilančić D., Brojčani razvitak stočarstva u hrvatskim zemljama, Veterinarski vjesnik, Zagreb 1924.

Ivanović R., Dečanski katuni, Istoriski časopis SAN, knj. III, Beograd 1952.

Ivanović R., Katunska naselja na manastirskim vlastelinstvima, Istoriski časopis SAN, knj. V, Beograd 1955.

Jagodić D., Privreda kraških oblasti Bosne i Hercegovine. Ekonomski institut Univ. knj. 2, Sarajevo 1962.

Jardas F., Organizacija ispaše u Srednjoj Bosni, Gospodarski glasnik, god. III, br. 7, Zagreb 1943.

Jardas F., Planinsko gospodarstvo i pašnjarstvo NR Hrvatske. Problem planinske privrede FNRJ, Beograd
1956.

Ježić J. i Janjatović M., »Zajuživanje« pojava poremećene aklimatizacije, Veterinaria, god. I, Sarajevo
1952.

Jireček K., Die Wlachen und Maurowlachen in den Denkmälern von Ragusa, Sitz ungsberichte der k. böhm.
Gesellschaft der Wissenschaft, Prag 1879.

Jireček K., Skadar i njegovo zemljište u srednjem veku, Glasnik Geografskog društva, sv. 3/4, Beograd
1914.

Jovičević A., Crnogorsko primorje i Krajina, Srpski etnografski zbornik, knj. XXIII, Beograd 1922.

Jovičević A., Plavsko-gusinjska oblast, Polimlje, Velika i Šekular, Srpski etnografski zbornik, knj. XXI,
Beograd 1921.
Kanaet T., Privredno-geografske oblasti i područja NR BiH, Zbornik III Kongresa geografa FNRJ, Sarajevo
1954.

Kanaet T., Podveležje i Podvelešci, Djela Naučnog društva BiH, knj. VI Sarajevo 1955.

Kanaet T., Ljubuški travari, Geografski pregled, sv. IV, Sarajevo 1960.

Kanaet T., Jasenica i Jaseničani, Geografski pregled, sv. V, Sarajevo 1961.

Karanović M., Pounje u Bosanskoj Krajini, Srpski etnografski zbornik, knj. XXXV, Beograd 1925.

Klemenčić V., Die geographischen Probleme der Almwirtschaft in Jugoslawien, Almgeographie,


Forschungsberichte 4, Wiesbaden 1964.

Končar L., Stočarska politika BiH i njezino mjesto u okviru stočarske politike FNRJ. Savremeni problemi
unapređenja stočarstva u BiH, Sarajevo 1953.

Končar L., Stočarstvo na području hercegovačkog krša, Krš Bosne i Hercegovine, Split 1957.

Kovačević D., Srednjovekovni katun po dubrovačkim izvorima, Simpozijum o srednjovekovnom katunu,


Posebna izdanja Naučnog društva SR BiH, knj. II, Sarajevo 1963.

Krstić Đ., Problem planinskih pašnjaka, Pregled, sv. 2, Sarajevo 1954.

Krstić Đ., Problematika poljoprivrede Donje Hercegovine, Sarajevo 1956.

Krstić O., Planinski i šumski pašnjaci Jugoslavije, Subotica 1956.

Kukuljica N., Planinsko gospodarstvo u okolici Dubrovnika, Stočarstvo, sv. I, br. 4, Zagreb 1947.

Lalatović P., Reorganizacija stočarstva NR Crne Gore, Stočarstvo, sv. II, br. 3/4, Zagreb 1948.

Lalević B. i Protić I., Vasojevići u crnogorskoj granici, Srpski etnografski zbornik, knj. V, Beograd 1903.

Lesić M. R., Poljoprivreda Sjenice i Peštera. Stanje i smernice razvitka, Beograd 1959.

Lutovac M., Privreda, saobraćaj i naselja u Rožaju i Bihoru, Posebna izdanja Geografskog društva, sv. 8,
Beograd 1930.

Lutovac M., Stočarstvo na Sinjajevini. Prilozi za poznavanje stočarstva na našim visokim planinama,
Posebna izdanja Geografskog društva, sv. 12, Beograd 1932.

Lutovac M., Stočarstvo na severoistočnim Prokletijama, Posebna izdanja Geografskog društva sv. 14,
Beograd 1933.

Lutovac M., La Metohija. Études de géographie humaine, Travaux publiés par l'Institut d'études slaves, Paris
1935.

Lutovac M., Privredno-geografske odlike Katunskog krša, Glasnik Geografskog društva, sv. 25, Beograd
1939.

Lutovac M., Ibarski Kolašin. Antropogeografska ispitivanja, Srpski etnografski zbornik, knj. LXVII,
Beograd 1954.
Lutovac M., Ivangradska (Beranska) kotlina. Regionalna-geografska ispitivanja. Posebna izdanja SAN, knj.
269, Beograd 1957.

Lutovac M., Rožaje i Štavica, Srpski etnografski zbornik, knj. LXXV, Beograd 1960.

Lutovac M., Iz stočarskog života u nekim našim krajevima, Zbornik za narodni život i običaje JAZU knj. 40,
Zagreb 1962.

Lutovac M., Naše planinsko stočarstvo u novim uslovima, Zbornik VI Kongresa geografov FLRJ, Ljubljana
1962.

Mićić Lj., Zlatibor, Srpski etnografski zbornik, knj. XXXIV, Beograd 1925.

Milin R. i Janjatovič M., Prilog proučavanju sindroma "zajuživanja" ovaca, Veterinaria, br. 57, Sarajevo
1952.

Milinušić N., Stočarstvo Bosne i Hercegovine, Ekonomist, god. VII, br. 79, Zagreb 1941.

Milojević B. Ž., Pešter i Sjenica. Antropogeografska skica, Glasnik Geografskog društva, sv. 5, Beograd
1921.

Milojević B. Ž., Kupreško, Vukovsko, Ravne i Glamočko polje, Srpski etnografski zbornik, knj. XXV,
Beograd 1923.

Milojević B. Ž., O privredi i naseljima u dolini Cetine i Krke, Glasnik Geografskog društva, sv. 11, Beograd
1925.

Milojević B. Ž., Komovi, Glasnik Geografskog društva, sv. 19, Beograd 1933.

Milojević B. Ž., Sinjajevina, Visitor i Zeletin, antropogeografske crte. Glasnik Skopskog naučnog društva,
knj. XIV, Skoplje 1934.

Milojević B. Ž., Čvrsnica, Hrvatski geografski glasnik, sv. 6, Zagreb 1935.

Milojević B. Ž., Durmitor. Regionalno-geografska ispitivanja, Zbornik radova Geografskog instituta SAN,
knj. 2, Beograd 1951.

Milojević B. Ž., Prenj. Prilog geografiji jedne visoke Dinarske planine, Glas SAN, knj. CCXLIX, Beograd
1961.

Milojević S. M., Jedan prilog pitanju o opadanju stočarstva u Dinarskom kršu, Glasnik Geografskog društva,
sv. 21, Beograd 1935.

Nimac F., Čobanovanje. Život i tradicija pastira Dalmatinske Zagore na Bosanskim planinama, Etnološka
istraživanja i građa, sv. 2, Zagreb 1940.

Ogrizek A., Život stočara u srednjebosanskim planinama, Gospodarski kalendar za 1935. god., Zagreb 1934.

Ogrizek A., Problematika crnogorskog stočarstva, Stočarstvo, br. 7/8, Zagreb 1949.

Pajković M. B., Stočarstvo na Bjelasici, Glasnik Geografskog društva, sv. 15, Beograd 1929.

Pajković M. B., Stočarstvo na Komovima, Glasnik Geografskog društva, sv. 16, Beograd 1930.
Palian B., Stanje stočarstva i perspektive njegova razvitka u srezu Livanjskomu, Veterinaria, god. V, br. 1,
Sarajevo 1956.

Paunković Đ. P., Antropogeografija doline Spreče, Posebna izdanja Geografskog društva, sv. 24, Beograd
1941.

Pavlović Lj., Užička Crna Gora, Srpski etnografski zbornik, knj. XXXIV, Beograd, 1925.

Perišić I., Prilozi o čobanovanju na Šator planini, Etnološka istraživanja i građa, sv. 2, Zagreb 1940.

Poleksić R., Karakteristika crnogorskih planina i planinsko gazdovanje. Problemi planinske privrede FNRJ,
Materijal sa savjetovanja na Pokljuki, Beograd 1956.

Popović C. D. i Marković Z., Stočari "balije" kod Čapljine i Ljubuškog, Glasnik Zemaljskog muzeja BiH,
Sarajevo 1955.

Popović J., Ljetni stanovi (katuni) na Zelen gori, Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, sv. XLI , Sarajevo 1928.

Popović J., Ljetni stanovi (staje) na planinama Vranici, Matorcu i Šćitu, Glasnik Zemaljskog muzeja BiH,
sv. XLII, Sarajevo 1930.

Popović J., Ljetni stanovi na planinama Vranici, Zec i Bitovnji, Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, sv. XLIII,
Sarajevo 1931.

Popović J., Ljetni stanovi na planini Bjelašnici, Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, sv. XLIV, Sarajevo 1932.

Popović J., Ljetni stanovi (mahale) na planini Treskavici, Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, sv. XLV,
Sarajevo 1933.

Popović J., Ljetni stanovi (mahale) na planini Visočici, Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, sv. XLV, Sarajevo
1933.

Popović J., Ljetni stanovi (staje) na planini Prenju, Glasnik Zemaljskog muzeja muzeja BiH, sv. XLVI,
Sarajevo 1934.

Popović J., Ljetni stanovi na planini Plaši, Muharnici i Čvrsnici, Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, sv.
XLVII, Sarajevo 1935.

Popović J., Planinski pašnjaci na bosansko-hercegovačkim planinama, Agronomski glasnik, sv. 8/9,
Beograd 1935.

Popović J., Ljetni stanovi na planinama Vranu, Čabulji i Čvrsnici, Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, sv.
XLVIII, Sarajevo 1936.

Popović J., Ljetni stanovi na planinama Raduši i Ljubuši, Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, Sarajevo 1937.

Popović J., Ljetni stanovi na planini Hrbljini i Krugu, Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, sv. LX, Sarajevo
1939.

Radivojević T., Lepenica, plemena u crnogorskim brdima, Srpski etnografski zbornik, knj. XV, Beograd
1911.

Radušinović P. S., Zetska kotlina, Geografska promatranja, Titograd 1962.

Rađenović P., Sela parohije Krnjeuše u Bosni, Srpski etnografski zbornik, knj. XXV, Beograd 1923.
Rađenović P., Bjelajsko polje i Bravsko, Srpski etnografski zbornik, knj. XXXV, Beograd 1925.

Rađenović P., Unac, Srpski etnografski zbornik, knj. LVI, Beograd 1948.

Raičević S., O stočarstvu i stočarskom životu u Vasojevićima, Glasnik Etnografskog muzeja u Beogradu,
knj. VI, Beograd 1931.

Rako A., Stočarske prilike na našem kršu, Stočarstvo, god. I, br. 4, Zagreb 1947.

Ramusović J., Katun Mali Štulac, Glasnik Geografskog društva, sv. XXXI/1, Beograd 1951.

Rogić V., Velebitska primorska padina, Radovi Geografskog instituta Sveučilišta u Zagrebu, sv. 2, Zagreb
1958.

Roglić J., Privreda i naselja Makarskog primorja, Glasnik Geografskog društva, sv. 17, Beograd 1931.

Roglić J., Antropogeografske osobine Imotskog polja, Glasnik Geografskog društva, sv. 23, Beograd 1937.

Roglić J., Prilog poznavanju humljačkog stočarstva, Geografski glasnik, sv. XVIII, Zagreb 1956.

Rubić I., Ispaša na Biokovi, Hrvatski geografski glasnik, sv. 1, Zagreb 1929.

Simonović R., Stočari u Lici i na Velebitu, Lički kalendar za 1937, Zagreb 1936.

Šerić H., Stočna proizvodnja Bosne i Hercegovine u predhistorijsko doba, Veterinaria, god. I, br. 8—10,
Sarajevo 1952.

Šerić H., Istorijski osvrt na razvoj stočarstva u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1953.

Šerić H., Stočarska proizvodnja Bosne i Hercegovine za vrijeme bosanske samostalnosti, Veterinaria, br. 1,
Sarajevo 1965.

Šmalcelj I., Život Podgoraca na Velebitu sa kratkim opisom ovce južnovelebitskog Podgorja, Veterinarski
arhiv, sv. 9, Zagreb 1939.

Šmalcelj I., Vranica (Planinsko-gospodarska crta), Naše planine, god. II, Zagreb 1950.

Šmalcelj I., Osnove planinskog gospodarstva, Veterinaria, god. II, sv. 3, Sarajevo 953.

Šmalcelj I., Planina Jahorina (Planinsko-gospodarska crta), Naše planine, sv. VI, Zagreb 1954.

Šmalcelj I., Osnove ovčarske politike u svijetu i kod nas, Veterinaria, god. III, br. 2, Sarajevo 1954.

Šmalcelj I., Stočarstvo na području krša Zapadne Bosne, Krš Bosne i Hercegovine, Split 1957.

Šobajić P., Dabarsko polje u Hercegovini. Antropogeografska ispitivanja, Srpski etnografski zbornik, knj.
LXVII, Beograd 1954.

Tomić S., Drobnjak, Srpski etnografski zbornik, knj. IV, Beograd 1902.

Tomić S., Banjani, Srpski etnografski zbornik, knj. LIX, Beograd 1949.

Tomić S., Piva i Pivljani, Srpski etnografski zbornik, knj. LIX, Beograd 1949.

Trifković S., Višegradski Stari Vlah, Srpski etnografski zbornik, knj. V, Beograd 1903.
Trifunoski J. F., Geografske karakteristike srednjovekovnih vlaških katuna, Simpozijum o srednjovekovnom
katunu. Posebna izdanja Naučnog društva SR BiH, knj. 2, Sarajevo 1950.

Vukmanović J. L., Geografski pregled Crmnice, Cetinje 1950.

Vukmanović J. L., Paštrovići. Antropogeografsko-etnološka ispitivanja, Cetinje 1960.

Vukosavljević S. V., Organizacija dinarskih plemena, Posebna izdanja SAN, knj. CCLXX, Beograd 1957.

Zdanovski N., Stočarska kretanja, Radovi Poljoprivredno-šumarskog fakulteta u Sarajevu, br. 4/5, Sarajevo
1954.

Izdig rudinjanskih stočara u planinu. Sutjeska. Foto B. Gušić

"Uljeljeljuk" prigodom izdiga u planinu. Suha u Sutjesci. Foto B. Gušić

Drinjačka koliba na Gornjim Barama u Tovarnici. Foto B. Gušić

Rudinjanske kolibe na Vratnicama u Volujaku. Foto B. Gušić

Kolibe na Lučinama u Prenju. Foto B. Gušić

Drobnjačke kolibe na Dobrom dolu. Durmitor. Foto B. Gušić

Stočarski stan ispod Maje Rops u Prokletijama. Foto B. Gušić


Šiptarski stanovi na Pločicama u Prokletijama. Foto B. Gušić