1

ZOË FERRARIS

Grad
velova
S ENGLESKOGA PREVELA
Petra Brnardić

Zagreb, listopad 2011.

2
 1
NA PLAŽI JE LEŽAO LEŠ ŽENE. »Evin grob«, kako će s vremenom u mislima početi
nazivati to mjesto – ne onaj pravi grob u Jeddi koji je sravnjen sa zemljom 1928. kako
bi se zatrli svi kultovi vezani uz njezino ime, i koji je ponovno prekopan 1975, kako
bi se potvrdio stav vjerskih vlasti. Ovaj mnogo neobičniji grob bio je zapravo običan
uski pojas plaže sjeverno od Jedde.
Toga se poslijepodneva abu-Yussuf sa svojim priborom za pecanje uputio
blagom padinom prema pješčanoj plaži. Bio je iskusan ribolovac kojemu je ta
aktivnost bila draža zbog njezine rekreativne strane nego iz praktičnih razloga, ali
otkazi koji su se zaredali u pogonu za desalinizaciju primorali su ga da se primi
ribolova kako bi prehranio svoju obitelj. Taj šezdesetdvogodišnjak, s mladolikom
kožom koju je naslijedio od majke, nakon cjeloživotne izloženosti suncu izgledao je
svježe poput muškarca u četrdesetima. Približavao se obali od čvrsto zbijenog
pijeska ispunjen opojnim osjećajem zadovoljstva; nedvojbeno su postojali i gori
načini da se nahrani obitelj. Pogledao je niz plažu i ugledao je – ženu koje će se
kasnije sjećati kao Eve.
Kutiju s ribičkim priborom položio je na pijesak i počeo se pažljivo približavati,
pomislivši da se radi o razodjevenoj luđakinji koja bi ga nakon što se pridigne i
protrlja oči zabunom mogla zamijeniti za džina. Ležala je na boku, tamne kose rasute
oko glave poput pipaka opasne anemone. Morska trava na njezinu ogrtaču na prvi
se pogled doimala poput kakvih groznih izraslina. Jedna ruka bila je gurnuta pod
leđa; druga je bila izložena i gola, počivajući na pijesku u obrambenom položaju, kao
da spavačica stišće jastuk u snomorici. Ruka je bila unakažena; izgledala je kao da je
spaljena. Na podlaktici su bile brojne posjekotine. Donja polovica njezina tijela bila je
gola; crni je ogrtač bio povučen iznad struka, a traperice zgužvane i zapletene oko
stopala poput okova. Pažnju mu je privukla polovica njezinog lica koja nije bila
zakopana u pijesak. Nedostajali su čitavi dijelovi obraza i dio usana. Ono što je
preostalo od kože bilo je natečeno i crveno, a preko čela su se pružale jezovite
posjekotine.

3
 »Bism’allah, ar-rahman, ar-rahim«, prošaptao je. S njegovih je usana potekla
molitva dok je zabezeknuto i užasnuto zurio u leš. Znao je da ne bi trebao gledati, ne
bi smio dopustiti da mu se takav prizor ugnijezdi u sjećanje, ali bilo je teško odvratiti
pogled. Lijeva noga bila joj je zakopana pod pijeskom, a nakon što je prišao bliže
vidio je kako je desna isječena oko butina, s usjeklinama kvrgavim i zakrivljenim
poput kore tamarinda. Ostatak kože bio je neprirodno blijed i natečen. Znao je da ne
smije dodirivati mrtvo tijelo, ali nešto ga je tjeralo da joj nečim prekrije obnaženi dio
kako bi joj sačuvao posljednji tračak dostojanstva.
Morao se uspeti natrag na ulicu kako bi uhvatio jasan telefonski signal. Došla je
policija, a zatim i istražitelj i forenzička ekipa. Abu-Yussuf je čekao na ulici još uvijek
stišćući u rukama ribički štap, dok je kutija s priborom stajala tik uz njegova stopala.
Mladi policajac koji je prvi stigao na mjesto zločina ponašao se prema njemu s
naklonošću i obraćao mu se sa »striče«. Želite li piće, striče? Stolicu? Mogu donijeti
stolicu. Pitanja su mu postavljali s najvećom uljudnošću. Da, striče, to je važno. Hvala.
Čitavo je vrijeme držao mrtvu ženu na oku, no iz učtivosti nije zurio.
Dok je forenzički tim obavljao svoj posao, abu-Yussufa obuzimao je
smlavljujući umor. Osjećao je da bi mogao pasti u opasno dubok san čim sklopi oči,
te se prisilio držati ih otvorenima, lunjajući pogledom amo-tamo po moru, a mislima
još dalje. Eva. Njezin pravi grob nalazio se u ovom gradu. Oduvijek mu se činilo
čudno što je ona pokopana u Jeddi a Adam u Meki. Jesu li se posvađali nakon što su
izgnani iz Rajskog vrta? Ili je Adam, poput mnogih današnjih muškaraca, umro prvi,
ostavivši tako Evi vremena za skitnju? Baka mu je, pokoj joj duši, jednom rekla da je
Eva bila visoka 180 metara. Njegova je baka Evin grob vidjela kao mlada djevojka,
prije nego što je potkralj dao razoriti to mjesto. Bio je duži od čitavog karavana deva
njezina oca.
Jedan od forenzičara nagnuo se nad tijelo. Abu-Yussuf se trgnuo iz sanjarenja i
bacio posljednji pogled na djevojčinu golu ruku. Allah, primi je k sebi. Sagnuvši se da
pokupi svoju kutiju s ribičkim priborom, osjetio je nalet mučnine. S mukom
progutavši slinu, podigao je pogled prema ulici i stao koračati s posljednjim ostacima
snage i žustrine. Striče, mogu li ikako pomoći? Bio je to drugi policajac, viši od prvog, s
licem čvrstih i glatkih obrisa nalik na mramornu skulpturu. Policajac ga je ne
čekajući da mu odgovori na pitanje uzeo pod ruku i tako su zajedno hodali, nogu
pred nogu. Kretanje je postalo lakše nakon što je zamislio Evu, gargantuovski
golemu ženu, kako gazi preko gradova kao preko tepiha. Ovu je plažu mogla prijeći
u jednom koraku. Šteta što je moderna žena načinjena tako sićušnom i krhkom.

4
 2
24 sata ranije

U GARAŽI TVRTKE AL-AMIR IMPORTS buka i jurnjava prigušile su zvonjavu

mobitela u Nayirovu džepu. Trebalo je složiti šatore, snabdjeti se zalihama
namirnica, natočiti vodu, a da se i ne spominje da GPS još – uvijek nije bio spojen na
internet. Dok su mlađa braća Amir dizala graju zbog statičkih smetnji na ekranima
njihovih dlanovnika dojurio je pomoćnik da upozori Nayira kako su sluge
zaboravile osigurati zalihu tableta soli.
Dok mu je mobitel i dalje veselo zvrjao u džepu Nayir se zaputio prema
prtljažniku Land Rovera u potrazi za tabletama koje su nedostajale. Pronašao je
stolnjake i srebrninu, dvije kutije cigara, prenosivi DVD-player i satelitsku antenu –
iako ništa od toga nije bio odobrio za putovanje. Muškarci su u pustinju nosili što
god su željeli, ali satelitska antena je ipak bila previše.
»Iznesite ovu kramu«, naredio je. »Nikome ni riječi. Samo je izbacite.«
»Gdje da je stavim?« upitao ga je pomoćnik.
Niz Nayirova leđa znoj se cijedio u potocima. »Nije me briga. Samo se
pobrinite da ne primijete da je nema dok ne odemo.« Iz džepa je izvukao maramicu i
njome obrisao lice. Poput mnogih garaža koje su pripadale superbogatima, i ova je
bila opremljena rashladnim uređajima, ali ni to nije pomagalo. Vrućina se uvlačila u
svaki kutak. »I pošalji slugu da kupi sol!« Ovi ljudi uzimat će svoje dnevne doze
tableta soli, sviđalo se to njima ili ne. Nije želio da se doma vraćaju na nosilima,
skapavajući od dehidriranosti.
Nayir je zgrabio bocu vode i uputio se prema vratima. Iza njega je dvanaest
Land Rovera bilo poredano u kraljevskoj formaciji; za besprijekornu čistoću i
uglačanost svakog brinuli su se za to zaduženi sluge i oko svakog se ustrčali
mehaničari, te su vozila bila s ljubavlju pažena i mažena poput paša iz davnih
vremena o kojima je svojim revnim i predanim rukama brinula robovska radna
snaga (ova modernija vrsta robova bila je uvezena iz Šri Lanke i Filipina). I sve to

5
samo zbog petodnevnog izleta u pustinju kako bi se muška polovica velike i
bezobrazno bogate obitelji uvoznika tekstila kasnije mogla hvalisati svojim
prijateljima i susjedima lovom na divlje lisice, objedovanjem pored logorske vatre i
općenito, razmetati se svojim avanturizmom i neobuzdanim duhom na rubovima
pustinje zvane Prazni prostor. Isprva su planirali putovanje na četrnaest dana, ali
zbog kaosa oko poslovnih rasporeda i obaveza – svaki je sin obitelji Amir imao svoj
butik kojim je rukovodio, svoje ulagače kojima je morao izlaziti ususret, svoje
radnike kojima je šefovao – njihova je pustinjska avantura bila srezana na pet dana.
Pet. Nayir ih je brojio u mislima: prvi i drugi dan put do pustinje. Treći dan pišanje u
pustinji. Četvrti i peti dan povratak kući.
Prisjetio se priprema za davna, tegobnija putovanja na mnogo nepristupačnije
lokacije u društvu značajnijih ljudi no što su bili ovi. Sjetio se pripremanja vreća
pijeska i živih golubova za arheološka iskopavanja sa starim doktorom Roegharom i
abu-Tareqom. »Zašto nosimo pijesak u pustinju?« upitao je Nayir, tada osmogodišnji
dječak. »Kako bismo imah balast u slučaju oluje«, odgovorio je dr. Roeghar. Nayir
nije razumio riječ »balast« pa se morao posavjetovati sa stričevim englesko-arapskim
rječnikom. Kad je naposljetku shvatio njezino značenje, u umu mu je zazvala tako
divlju i fantastičnu predodžbu olujnim vjetrom zametene pustinje da je jedva mogao
obuzdati svoje uzbuđenje. Potom je dospio i do stvarne pustinje, tako opako vrele da
su on i ostala djeca morali po prvi put prekriti lica, piti vodu u ritualnim intervalima,
kao da uzimaju lijek, i otkriti svu neugodnost utjecaja tableta soli na probavni sustav.
Te je godine počeo nositi svoj prvi par sunčanih naočala, a abu–Tareqova kći
Raja’ zadirkivala ga je da izgleda poput Amerikanca, tako da ih je skinuo i nakon
toga ih više nikad nije stavio na glavu. Mlada, prekrasna Raja’ s blistavim zelenim
očima. Zaklinjala se da će se jednoga dana udati za njega, i on je u to vjerovao. Danju
su spavali jedno uz drugo u šatoru njegova ujaka Samira na starom madracu od
slame koji je vonjao nekako zelenkasto, kao po kemikaliji. Nad njima su se uzdizali
sklopivi drveni stolovi s opremom za iskapanja. On i Raja’ sklupčali bi se okrenuti
licem u lice poput blizanaca, s prašinom na obrazima i pijeskom u kosi.
Katkad bi čvrsto isprepleli noge, a jednom joj je dok je spavala svezao
komadiće konopca za pramenje kose, a potom je s jednom od dužih uzica privezao
čitav snop za svoju kosu. Kad bi se probudio ponekad bi zatekao njezine prste u
svojoj kosi, dugačkoj i često zamršenoj od vjetra. U suton bi ih probudio vjetar i
komešanje u kampu, i svježina večeri prizvala bi ih van. Prsti nježno zariveni u kosu
brzo bi bili zaboravljeni nakon što bi otrčali van na igru.

6
 Sad mu je teško bilo zamisliti da je s tom djevojčicom nekoć bio toliko blizak,
dovoljno blizak da s njom spava na istoj strunjači i da se međusobno nazivaju
»najboljim prijateljima«. Raja’ je s jedanaest postala »žena«, te ju je njezina majka
umotala u veo i poslala k svojim sestrama. Nikad ju više nije vidio. Sljedeće zime
arheološka iskopavanja dr. Roeghara prošla su bez nje, a Nayir je uskoro postao
dovoljno odrastao i zreo da osjeti stid kad bi mu se u sjećanje prikralo njezino lice.



Nayir je iskapio pola boce vode oduprijevši se porivu da preostalu polovicu

izlije po kosi. Beduinski vodič, Abdullah bin Šalim, stajao je tik ispred garaže, ne
obazirući se na vrućinu. Zurio je u promet na bulevaru. Bio je to isti onaj pogled koji
je imao dok je proučavao zimske krajobraze pustinje Prazni prostor – zamišljen no
istodobno izazovan, koji kao da je govorio: Što mi spremate ove zime?
Kad mu se Nayir približio vidio je da je namršten. »Jesi li siguran u ovo?«
upitao ga je Abdullah.
Nayir ga je želio podsjetiti da ga je to pitao svake godine, bez obzira na to
kakve ljude vodili sa sobom u pustinju. »Moram priznati«, rekao je, »da se ne čine
spremnima.«
Abdullah nije odgovorio.
»Slušaj«, rekao je Nayir, »siguran sam da će sve biti u redu.«
Abdullahov pogled i dalje je bio uperen prema bulevaru. »Odakle ih znaš?«
»Preko Samira. Poznaje oca obitelji već dvanaest godina.«
»Ovi ljudi nisu beduini. Nikada nisu bili. Dovoljno ih je samo pogledati da
shvatiš da su zapravo sharwaya.« Čuvari ovaca. Obični pastiri a ne pravi beduini, čiji
je život bio usko vezan uz deve. Obitelji koje su vodili u pustinju malokad su bile
dovoljno dobre za Abdullaha. I vjerojatno je istina da oni zapravo ne bi mogli
preživjeti u kraju koji su njihovi preci naseljavali šest tisuća godina, ali gledajući iz
šire perspektive bilo je dovoljno što su pokušali.
Nayir je uljudno kimnuo. »Vjerojatno si u pravu. Hajdemo ih onda podučiti
kako da budu pravi beduini.« Mobitel mu je ponovno zazvonio, i ovaj put se javio.
Strpljivo je slušao svog ujaka, nekoliko puta odgovorio, i nakon što je završio s

7
razgovorom ispričao se što napušta pripreme za put i brzo se zaputio prema
parkiralištu do svog džipa.

8
 3
DOK SE PROBIJALA PREMA stražnjem dijelu aviona, Miriam Walker je zaključila
da će let do Jedde biti zamoran. Avion je bio nakrcan gomilom putnika koji su išli na
odmor. Bilo je previše prtljage u pretincima iznad glava, previše nervoznih stjuarda
koji su se užurbano probijali kroz prolaz između sjedala u potrazi za slobodnim
pretincem. Osjetila je poznatu kombinaciju strepnje i uzbuđenja. Veselila se što će
ponovo vidjeti Erica – nisu se vidjeli mjesec dana – no već je i samo koračanje po
uskom prolazu aviona asociralo na povratak u svijet u kojem će tjednima boraviti
zatvorena u stanu. Kolona putnika sporo se pomicala, pa se Miriam pokušala
progurati prema naprijed, nestrpljiva da se što prije nađe u sjedalu i prikopča pojas,
kao da će on spriječiti poriv da izađe iz aviona i svemu tome okrene leđa.
Ispostavilo se da se sjedalo koje joj je dodijeljeno nalazi pored sjedala na kojem
je sjedio muškarac. Činilo se da bi u Saudijskoj Arabiji trebale postojati restrikcije
koje ženama zabranjuju sjedenje pored muškaraca koji im nisu u rodu ili za koje nisu
udane, ali očito da nije bilo tako. Dok se približavala muškarac ju je pozorno motrio
pogledom čovjeka koji kao da ju je poznavao. Imao je tamne oči i maslinastu kožu
Arapina, ali i kuštravu prirodno plavu kosu. Taj ga je kontrast činio iznenađujuće
pristalim. Miriamini obrazi su se zažarili. Zaklonivši se iza visokog čovjeka u
turbanu koji je koračao ispred nje, polako je ispravila leđa i liznula prednje zube. Još
jedan letimičan pogled uvjerio ju je da muškarac i dalje zuri u nju. Iako su još bili u
New Yorku, mogla je osjetiti kako se Saudijska Arabija ovija oko njih svakim
zapuhom recikliranog zraka. Prošla je rukom kroz kosu i pomislila: Uživaj u
posljednjem gutljaju slobode, kovrdžavi.
Kliznula je u svoje sjedalo i dobacila mu nehajan osmijeh, uvježban tako da
sakrije iskrivljeni sjekutić. Pozdravio ju je odobravajućim pogledom. Kako bi ga
spriječila da progovori počela je premetati po torbici, izvodeći čitavu predstavu oko
njezinog guranja ispod sjedala pred njom te potrošila nekoliko minuta istražujući
sadržaj džepa sjedala. Tamo je pronašla neočekivan dar – svilenu vrećicu koja se
zatvara stezanjem vezice, koju je tu zasigurno ostavio putnik prije nje. U njoj je bila

9
četkica za zube, pločica sapuna, češalj od kornjačevine i malena bočica parfema
Calvin Klein, Escape. Nacerila se.
Kad je avion zarulao po pisti za polijetanje, Miriam je osjetila tjeskobu. Sada
više nema povratka. Inače se nikad nije bojala letenja, ali putovanje u Saudijsku
Arabiju nešto je u njoj promijenilo. Dok je avion drndao po pisti, preuzeli su je
nagoni. Dlanovi su joj postali ledeni, čelo mokro, u prsima ju je stezalo. Avion neće
moći postići dovoljno ubrzanje da bi se mogao odlijepiti od zemlje i uzletjeti. Svi su
buljili u prozore i zidove koji su se silovito tresli. Jedan od gornjih pretinaca naglo se
otvorio i uz prasak sasuo jakne i limenku kave na glavu jednog putnika. Pitala se
zašto bi itko u Jeddu nosio kavu Folgers.
»Znate li«, rekao je muškarac pored nje, »da su nekada na starim letovima za
Saudijsku Arabiju prije svakog putovanja preko razglasa puštali molitve
Muhamedu?« Govorio je čistim američkim naglaskom, koji ju je pomalo iznenadio.
Mislila je da je Arapin.
»Oh, zaista?« nervozno se nasmijala.
»Još jedan izgubljeni običaj.« Činilo se gotovo kao da se zabavlja.
Osjećali su kako im se tijela naglim potiskom unatrag opiru uzletu. Čovjek s
druge strane prolaza počeo je psovati. Miriam ga je poželjela ušutkati, no bila je
zatočena u izmaglici molitve, nadajući se da se svi zajedno neće sunovratiti s nebesa.
Tada je avion poskočio i izravnao se u vodoravan položaj, nastavivši stabilnom
putanjom. Činilo se kao da se zaustavio usred zračne mase i nastavio lebdjeti poput
morža na vrhu balona. U glavi joj je brujala mehanička uspavanka. Bila je ponoć.
Kasni sati i proživljeni strah iscrpili su je pa se osjećala upravo smlavljenom od
umora. Jedini način da umakne užasu letenja bio je otupljivanje svijesti, ali na
saudijskim letovima nije se posluživao alkohol, a u tamno gnijezdo sna neće se moći
uljuljkati sve dok se ne ugase svjetla. Zatvorila je oči, nadajući se da će tako svog
susjeda odvratiti od započinjanja razgovora, no on je pritisnuo gumb i pojavio se
stjuard, očigledno ljutit što mu se dodijava. Njezin se susjed nagnuo preko nje,
ramenom joj gotovo dodirnuvši dojku. »Oprostite«, rekao je. Zatražio je dvije prazne
čaše.
»Jednu za mene«, rekao je stjuardu, »i jednu za moju prijateljicu«. Iz džepa
svoje jakne izvadio je dvije male bočice vina. Miriam je pretrnula.
»Znate da je...«
»Zabranjeno«, rekao je. »Da. Ali što mogu učiniti, izbaciti nas iz aviona?«
Nasmiješio joj se, napunio do vrha dvije čaše i tutnuvši bočice u džep sjedala jednu

10
čašu pružio Miriam. Protresla je glavom, no on je inzistirao. »Hajde«, rekao je,
»siguran sam da je najgore što mogu učiniti primorati nas da ih izlijemo u wc-
školjku.«
Uzela je čašu i prinijela je ustima osjećajući se poput tinejdžerice. »Hvala«,
rekla je, otpivši gutljaj. Bio je to dobrodošao palijativ. Zapravo, najgore što mogu učiniti
jest da nas uhite i strpaju u zatvor čim sletimo.
»Prvo putovanje u Jeddu?« upitao je.
»Ne. To mi je drugo.« Miriam je bacila pogled na upravo upaljeni televizor na
čijem je ekranu velika strelica pokazivala u pravcu Meke i vrijeme iduće molitve: za
pet sati po lokalnom vremenu. Pojavila se stjuardesa s malim toaletnim paketićima a
za njom je slijedio stjuard koji je dijelio kavu i datulje. Miriam je brzo sakrila čašu
ispod stolića za posluživanje, ali nijedno od njih očito nije ništa primijetilo niti su
djelovali sumnjičavo. »A vi«, upitala je, »ovo je vaše prvo putovanje?«
»Ne. Usput, ja sam Apollo..« Osmijeh mu je bio izazovan. »Apollo Mabus.«
»Krasno ime«, uzvratila mu je osmijeh. »Ja sam Miriam.«
»Čujem li ja to južnjački naglasak?«
»Rođena sam u Južnoj Karolini.«
»Ah, ja sam iz New Yorka.« Rekao je to na način kako ljudi izgovaraju »šah–
mat«. Pripadala je nižoj vrsti, onima koji žive u prikolici i hrane se jeftinim sirom i
zobenom kašom. Takav preziran stav bio je očekivan i predvidljiv, no obrazi su joj se
svejedno zarumenjeli te je ubod omalovažavanja pokušala neutralizirati otpivši dug
gutljaj vina.
»A čime se bavite?« upitao je.
»Doktorica sam.« Bacila je pogled u njegovom smjeru i ugledavši kako mu se
lice ukočilo zaključila da joj se uopće ne sviđa onoliko koliko je mislila. Nije mu
imala namjeru objašnjavati kako je riječ o doktoratu iz glazbe. »A vi? Izgledate kao
akademski tip.«
Podigao je obrve. »Kako to mislite?«
»Pa, žmirkate, što znači da ste vjerojatno negdje ostavili svoje naočale. I imate
zadebljanje na srednjem prstu i mrlju od tinte na palcu.« Pokušao je sakriti nelagodu
praveći se da ga njezine riječi zabavljaju. Vino ju je zagrijalo. »Ali ne činite se kao
netko tko se odijeva u sako od tvida, a tu su i pozamašni bicepsi. Recite, kakav to
akademik podiže utege?«

11
 »Kad puno vremena provodite za radnim stolom morate poduzeti nešto od
čega će vam krv brže kolati žilama.« Koje li otrcane fraze, pomislila je, i otpila još jedan
gutljaj vina.
»I, kako to da putujete u Saudijsku Arabiju?« upitala je. Položio je laktove na
naslone za ruke, a ona je promatrala kako se poigrava remenom svog ručnog sata,
okrećući ga oko zapešća. »Profesor sam na Studijima bliskoistočne kulture. Uža
specijalnost su mi kuranski rukopisi. Svrha mog puta je istraživanje.«
»Ah, tako...« Prvi nalet alkohola jurnuo joj je u glavu, i osjetila je kako je
preplavljuje val omamljenosti. Nešto na TV-u privuklo joj je pažnju te je nakratko
bacivši pogled uočila da je film koji se prikazivao cenzuriran. Ruke i kosa žena
promicale su preko ekrana u zamućenim sivim mrljama.
»A vi?« upitao je. »Što vas dovodi u Jeddu?«
»Moj suprug je pronašao odličan posao.«
»Naravno«, prekinuo ju je podrugljivo se nakesivši. »Nisam ni mislio da biste u
tu zemlju išli sami.«
Iako je protekla četiri tjedna provela glasno se žaleći sestrama, ocu, sestričnama
i svakome tko je htio slušati njezine žalopojke o mučnom položaju uzdržavane žene
u Saudijskoj Arabiji, ta ju je opaska pogodila.
»Mislim da je to vrlo požrtvovno od vas«, nastavio je, »sjediti u kući kako bi
vaš suprug mogao raditi na unapređivanju svoje poslovne karijere. Ili ste u tome
samo zbog novca?«
»I zbog toga«, odbrusila je što je neuljudnije mogla. No to nije bilo posve
istinito. Eric je prihvatio posao tjelesnog čuvara – ili točnije, »specijalista za zaštitu i
obranu« – iako je vojnu obuku prošao uglavnom kao inženjer. Rekao je da to
zanimanje želi zamijeniti nečim praktičnijim i zanimljivijim. No kao zaštitar mogao
je raditi bilo gdje. Nije joj se svidjelo što je izabrao Saudijsku Arabiju, čak i ako je to
bilo na samo godinu dana.
»I koliko ste dugo tamo?« upitao je Mabus.
»Šest mjeseci.«
»Impresivno«, rekao je. »Većina žena ne bi toliko izdržala. Mislim na
zapadnjakinje – ako i uspiju, to je uglavnom uz pomoć lijekova. Ali pretpostavljam
da živite u naselju za strance?«
Miriam je pogledala u čašu. »Ne.«
»Zaista? To je neobično. Imate li vlastitog vozača?«

12
 Naškubila je usne i odmahnula glavom. Bilo je to opasno područje razgovora te
je stala očajnički prevrtati po umu u potrazi za mudrim načinom da promijeni temu,
no vino ju je omamilo.
»Recite mi« – uporno je nastavio ne obazirući se na njezinu nelagodu – »što
radite, čime se uopće zabavljate po čitave dane kad vam nije dozvoljeno napustiti
kuću, upravljati autom, pa čak ni voziti jebeni bicikl?« Izrekao je to tako glasno da je
Miriam pogledala uokolo očekujući zgranute poglede. No činilo se da nitko nije ni
primijetio.
Njegova pitanja potaknula su u njoj poznati osjećaj samosažaljenja i potisnutog
bijesa, i sada se kupala u znoju. Nije više željela misliti o ograničenjima na koja je bila
prisiljena, a on je bio pravi gad što ju je gnjavio tim pitanjima. Zar je žudio za malo
cmizdrenja? Neće mu pružiti to zadovoljstvo.
Njezinu je šutnju razbio smijehom, eksplozijom smijeha koja je u njoj izazvala
navalu adrenalina. »To je izvrstan odgovor«, rekao je. »Vaša šutnja dovoljno je
rječita.« Zatim mu je lice postalo ozbiljno. »Nije to mjesto za ženu.«
Miriam je kimnula. Sve što bi rekla samo bi raspalilo njegovu oštru, žučljivu
kritiku.
»Oni mrze žene«, rekao je, nagnuvši joj se bliže. »Boje ih se i mrze ih, a znate li
zašto? Jer su žene pametnije, priroda ih je obilatije nagradila, i oduvijek su imale moć
nad muškarcima.« U njegovu dahu mogla je osjetiti vonj vina pomiješan s reskom,
drvenastom notom njegove kolonjske vode; to ju je podsjećalo na spavaću sobu,
zatvoreni prostor, miris muškarca.
»Postoji stara muslimanska izreka«, nastavio je, »koja kaže da je raj prepun
prosjaka, a pakao je krcat ženama.« Mrko ga je pogledala. »A vi još niste prošli kroz
ono najgore, vjerujte mi.«
»Kako to mislite?« upitala je.
»Kad budete spremni vratiti se u Sjedinjene Države, otkrit ćete da se vaš
suprug zaljubio u ovu zemlju. Svjedočio sam tome mnogo puta. Muškarci vole
Saudijsku Arabiju otprilike onoliko koliko je njihove žene strastveno mrze.
»Ako zaista želite zadržati srce svog supruga«, nastavio je, »podsjetite ga da
religiozni Saudijci vjeruju u ‘dužnost odvajanja’ od nevjernika. To znači da im je
dužnost držati vas na distanci. Oni vjeruju da odnosi s nevjernicima – a to ste vi –
vjernika udaljava od vjere. Oni će možda biti gostoljubivi prema vašem mužu,
možda će ga poslužiti čajem i datuljama, ali nikad ga neće do kraja prihvatiti, ne
tamo. To je mjesto ksenofobičnije od ijednog na zemlji. Evo vam odlomka iz Kurana

13
koji o tome govori: O vjernici, za prisne prijatelje uzimajte samo svoje, ostali vam samo
propast žele: jedva čekaju da muka dopadnete, mržnja izbija iz njihovih usta, a još je gore ono
što kriju njihova prsa.
»Sigurna sam da ne vjeruje svatko u to, htjela je reći, ali on kao da je znao da
pokušava ublažiti njegove stavove, te je brzo nastavio.
»Oni tvrde da je Kuran Božja riječ«, rekao je, »i da je sve što je tamo zapisano
točno onako kako je to Bog objavio Muhamedu. Točno tako. Čak i usprkos tome što
su kuranske tekstove zapisivali deseci različitih ljudi – i što su prevedeni s
aramejskog. Štoviše, ponosno ističu da niti jedan jedini dijakritički znak svete knjige
nije bio izmijenjen od vremena kada je napisana. Jeste li to znali?«
»Djelomice«, lagala je.
»I zar ćete zaista tu sjediti i tvrditi da nisu nazadni? Što kad bih ja tvrdio da je
Biblija Božja riječ doslovno prenesena tako da do danas niti jedan jedini detalj u njoj
nije izmijenjen. Biste li mi vjerovali?«
Osjetila je snažnu uznemirenost, bojeći se govoriti da ga slučajno ne
isprovocira, bojeći se njegovog neugodnog i drskog upadanja u riječ i potencijalno
razornog bijesa. Nitko ih nije promatrao, no imala je osjećaj da ih sluša čitav avion.
Mrzovoljno je pomislila kako ju je, za nekoga tako zabrinutog za ženska prava,
Apollo Mabus ušutkao učinkovitije nego što bi to bilo koji Saudijac pun prezira
prema ženama ikad bio u stanju.
Djelovanje alkohola oslabilo je pred navalom adrenalina, a sada je i on
splasnuo. Mabus je nastavio manje agresivnim tonom, no i dalje se činilo kao da
osjeća da mu je sveta dužnost uvjeriti Miriam koliko je okrutna i nazadna ta zemlja, i
koliko je budalasto od nje dopustiti si da trpi tu nazadnost, pogotovo zbog nekog
muškarca. Puštala je da je obavije zvuk njegovog glasa pitajući se odakle dolazi sav
taj gnjev. Intrigantna dvojnost njegove pojave – dijelom Arapin, dijelom zapadnjak –
nije odražavala jednako intrigantnu dubinu osobnosti. Zapravo se činio nekako
plošnim; bio je dvodimenzionalni stereotip netrpeljivog i fanatičnog Amerikanca
punog predrasuda.
Pomislila je na Erica, na duboko poštovanje koje je iskazivao prema saudijskoj
kulturi i islamu i na to koliko je to poštovanje postalo još snažnije u proteklih
nekoliko mjeseci. U Saudijsku Arabiju došla je s očekivanjem da će ga intenzivnost te
zemlje naposljetku ipak odbiti, ali njegova je naklonost prema islamskoj kulturi samo
ojačala.

14
 »Mislim da ste krivo shvatili«, napokon je rekla, osjećajući potrebu da mu se
suprotstavi.
»Doista?« iznenadio se.
Iznutra je tonula, osjećajući strepnju poput nekoga tko se upravo uhvatio
argumenta koji je nemoguće obranili – naročito ne onda kad je um pomućen od
alkohola.
»Da«, rekla je, još uvijek u neizvjesnosti kako da nastavi dok riječi nisu same
počele navirati. »Nisam došla ovamo zbog svog supruga. Došla sam zbog sebe.
Željela sam vidjeti kako žive drugi ljudi. Želim to razumjeti.«
»I do kakvog ste zaključka došli?«
Pogledala ga je, možda preoštro. »Da ne podnosim fanatike.« Demonstrativno
je podigla čašu, uz glasan škljocaj otkopčala svoj pojas i ustala, uhvativši uvrijeđeni
pogled kojim ju je ispratio.
Stjuardi su nekamo iščeznuli. Nitko nije prolazio između redova sjedala, a
svjetla su bila prigušena. Miriam je posrćući prošla kraj malene pregrade koja je bila
postavljena kako bi odijelila prostor za putnike muslimane koji su se ondje molili, i
progurala se do toaleta.
Kad je ušla zaključala je automatsku bravu, sjela na toaletnu dasku i zarila lice
u dlanove. Srce joj je snažno lupalo. Trljala je čelo sve dok se udarci nisu usporili.
Ne budi glupa. Što ti je? On je očito neki luđak. Ustavši, ugledala je svoj odraz u
aluminijskim vratima – doimala se zdepasto i otužno u sivoj suknji iz Penney’sa
dovoljno dugačkoj da djeluje skromno, na čijoj se prednjoj strani sada isticala mrlja
od vina koje je sasvim neobjašnjivo prolila po sebi. Odraz ju je izobličio tako da joj je
glava bila sićušna a stopala golema. Izgledala je onako kako se osjećala – neugledno i
bespomoćno.
Napunila je umivaonik vodom, poškropila lice i posušila ga krutim papirnatim
ručnikom. Gospodin Apollo. Poželjela je da ga netko pošalje na Mjesec. Zapiljila se u
svoje ruke, no ma koliko se trudila nije uspijevala osjetiti Erica. Čak se jedva mogla
sjetiti njegova lica; u sjećanju su joj ostala samo općenita obilježja njegove pojave,
poput boje njegove kose i oblika ramena.
Oko nje se i dalje uvijao miris Mabusova daha, no sada je to bio užegao vonj
ustajalog vina. Nagnula se nad umivaonikom i isprala usta, oprala ruke i očetkala
kosu. A onda je oprala ruke još nekoliko puta, osjećajući kako je to umiruje i želeći se
riješiti vonja vina. Ipak se vraćala u Saudijsku Arabiju.

15
 

Zarobljena pod crnom burkom koja joj je prekrivala lice, Miriam je pritisnula
torbicu na prsa i posrćući koračala kroz uzak prolaz prema imigracijskom šalteru
dok su oko nje jurile zamućene bijele mrlje muškaraca. Dok su izlazili iz aviona,
Mabus ju je pažljivo i zainteresirano pratio pogledom te je spustila burku nadajući se
da će uspjeti izbjeći razgovor s njim.
Dvaput se spotakla o rub svog ogrtača, drugi put nehotice gurnuvši nekog
muškarca koji je nešto prosiktao ispod glasa. Zastala je i puštajući ljude da prolaze
pored nje čekala da ostane sama kako bi mogla podignuti veo i uživati u luksuzu
nezaklonjenog pogleda.
Kad se prostor oko nje ispraznio podignula je burku uživajući u posljednjim
zrakama zalazećeg sunca što su blijedjele na noćnom nebu. Čudovišni saudijski
mlažnjak koji ju je dovezao iz New Yorka zelenkasto se sjajio pod svjetlima uz pistu.
Tri kata visok, prkosio je gravitaciji jednako kao što je nekoć davno Titanic prkosio
neizmjernom prostranstvu oceana.
Izvukla je mobitel iz svoje torbice i bacila pogled na poruke: nijedan poziv od
Erica. Nadala se da to znači da je s posla otišao na vrijeme i da je čeka na
imigracijskom šalteru
Nesigurno je tapkala u koloni putnika kroz bezbrojne hodnike s tepisima i
naposljetku ušla u ogromnu halu za kontrolu putovnica osvijetljenu fluorescentnom
bijelom svjetlošću, gdje su putnici čekali u redovima poput sirotinje u javnoj kuhinji.
To je uz džamije bilo jedno od rijetkih mjesta gdje su se Saudijci trljali rame o rame sa
svojim radnicima iz inozemstva – filipinskim vratarima, egipatskim taksistima i
indonezijskim kućnim pomoćnicama.
Uključivši se u kolonu koja je obećavala beskonačno dugo i dosadno čekanje,
Miriam je pokušavala dovesti u red svoju odjeću – do poda dugačak crni ogrtač,
jednostavnu maramu za glavu koja joj je pokrivala kosu, i burku, pravokutni komad
crne tkanine za pokrivanje lica. Burka joj je na zatiljku bila pričvršćena jednostavnom
kopčom s čičkom, ali iz nekog razloga njezina je stalno klizila s glave. Ovdašnje su
žene svoju odjeću nosile s prirođenom lakoćom. Brodile su ulicama poput labudica,
ritmički usklađene s lelujanjem tkanina što su ih obavijale šušteći sa svakim njihovim
pokretom. U moru neznanaca svojim su lakim koracima naprosto usijecale put kroz
gomilu. Znale su da će muškarci uzmaknuti pred njima kao što se dvorjani uklanjaju
kraljici, smjerni i puni poštovanja, pazeći da je ne dotaknu. Te žene imale su

16
rendgenski vid, mogle su vidjeti kroz crninu, mogle su vidjeti približavanje kamenog
ruba pločnika, mogle su vidjeti vozača tinejdžera koji izvodi luđački slalom po uskoj
ulici, mogle su vidjeti svaki pojedini predmet u izlogu suvenirnice a da nisu morale
podići svoju burku.
A postoje i žene kao što sam ja, pomislila je Miriam, zarobljene u svojim ogrtačima
poput plastičnih lutaka zamotanih u celofan, žene koje neprestano petljaju oko
neposlušnih detalja, poravnavaju i namještaju, nespretno povlače dijelove, spotiču
se, hvatajući maramu na glavi prije nego što sklizne na tlo. Da se i ne spominje kako
njezina burka nije imala prorez za oči, već samo tanji komadić tkanine kroz koji je tek
ponekad mogla razaznati veće, jasnije oblike. Burku joj je kupio Eric. Nije primijetio
detalj proreza za oči dok je nije donio doma i dok je nije stavila na glavu. U neprilici,
no istodobno pokazujući da ga ta situacija zabavlja, hrabrio ju je da zamisli da su to
sunčane naočale. Gad.
Usprkos sebi samoj, nasmiješila se tom prizoru iz sjećanja.
»Ne moraš nositi burku, Miriam«, rekao je. Znala je to, no bilo je trenutaka kad
joj je to odgovaralo. Burka joj je davala osjećaj zaštićene privatnosti. Na koncu je
problem riješila tako što je tkaninu povukla nadolje, da joj prekriva samo nos i usta.
Pola sata kasnije spustila je svoju putovnicu u udubinu iza prozorske pregrade
otporne na metke i nevoljko podignula burku tako da joj čuvar može vidjeti lice.
Iznenada se osjetila nepodnošljivo izloženom nametljivim pogledima muškaraca oko
sebe. Supružnici desno od nje također su prolazili kroz šalter za pregled putnih
isprava, no primijetila je da žena, za razliku od nje, nije podigla svoj veo.
Šalterski službenik neko je vrijeme uspoređivao njezino lice s fotografijom u
putovnici. Zaista nije trebalo toliko vremena da bi ustanovio da su lice pred njim i
lice na fotografiji isti, ali strpljivo je čekala, podsjetivši samu sebe da čovjek ima
potpuno pravo svoj posao shvaćati ozbiljno.
»Mjesto odakle potječete?« upitao je, trljajući prstom vrh nosa.
»Sjeverna Karolina, SAD.«
»Datum povratka u Ameriku?« upitao je.
Što je prije moguće. »Siječanj.«
»Hoće li to biti odlazak na praznike ili trajni povratak? «
»Trajni povratak.« Trepnula je. »Ako Bog da.«
Šalterski službenik je podigao pogled. »Ako Bog da.«

17
 Brzim je listanjem prošao dvadeset i četiri stranice njezine putovnice, još
jednom protrljao nos i nekoliko puta kratko ispuhnuo zrak kroz nosnice. »E pa,
gospođo Walker...«
»Doktorica Walker.«
»Gospođo Walker.« Zatvorio je putovnicu i pružio ju kroz rešetke. »Vi nemate
radnu dozvolu. Žao mi je, ali ne možete ući u zemlju bez vašeg su...«
»Moj suprug je ovdje. Sigurna sam da je upravo u ovom trenutku s druge
strane pregrade.«
Šalterski službenik sijevnuo je pogledom iznad njezine glave. »A taj vaš...
suprug... gdje on radi?«
»Tvrtka SynTech«, rekla je, osjećajući na svojim leđima zurenje muškarca iza
nje. »Zove se Eric Walker. On je u...«
»Tko mu je sponzor?« Službenik se latio tipkovnice pod svojim zapešćima.
»Njegovo ime je g. Mohammed al-Saed.«
Utipkao je ime a zatim je pogledao prema ekranu kompjutora beskrajno dugo
proučavajući sadržaj na zaslonu da bi se naposljetku namrštio. Propustio ju je uz
grčevit trzaj brade.
Nije bila raspoložena da mu zahvali.



»Gospojo, prtljagu odložite ovdje.« Carinski službenik pokazao je na određeno

mjesto na traci za pregled prtljage. »Ovdje«, ponovio je. Osjećala se kao da sudjeluje
u kakvoj predškolskoj igri u kojoj se testiraju njezine motoričke sposobnosti. Nije
mogao biti stariji od petnaest godina. Na licu nije imao ni dlačice, a oči su mu bile
mladenački bistre. Ipak, bilo je nečeg apsurdnog u njegovoj pojavi, arogancija
neprimjerena njegovim godinama. Kalašnjikov mu je skliznuo s ramena, a on ga je
povukao nazad kao kad žena namješta torbicu.
Podigla je kovčeg na traku. Carinik ga je otvorio povukavši patentni otvarač i
nakon temeljitog pregleda zatražio je od nje da izbaci knjige. Nagomilala ih je na
traku a on ih je ubacio u plastičnu kantu.
»To su samo krimići«, progunđala je. Pazila je da ne spakira knjige s
fotografijama ljudi na naslovnicama, što se u Saudijskoj Arabiji smatra nepristojnim i

18
uvredljivim. Iste knjige moći će ovdje kupiti na crnom tržištu, ali nije željela kršiti
zakon. Zatvorila je kovčeg i zaključala ga.
Provjerili su sve osim njezine ručne torbice od svijetlosmeđe kože s lažnim
Guccijevim logom. Bila je to zapravo torba s priborom za osobnu toaletu koja je
glumila torbicu za držanje novčanika i ključeva – paravan za zavaravanje
potencijalnih džepara. Novac je držala u cipeli. Prolazeći kroz metalna vrata, pitala
se kako to da joj nisu pretražili i torbicu. Možda su se bojali doticaja s tamponima ili
ružem za usne. Očito je i njezina torbica predstavljala uvredljiv predmet, no ona ju je
čvrsto privila uza se kao posljednje utočište njezine privatnosti.
Miriam je uzdahnula. Još malo. Pogledom je pomno pretražila gomilu ljudi s
druge strane pregrade, ali Ericu ni traga. Žurno hodajući prema izlazu postala je
svjesna izloženosti svojeg bijelog lica svakom muškarcu u prostoriji. Pogledi im se
nijednom nisu susreli, no perifernim vidom mogla je zamijetiti da zure u nju. Ah, koja
prokleta gnjavaža. Stavi li preko lica burku, Eric je možda neće moći prepoznati.
Između nje i izlaza ispriječila se samo jedna figura – uniformirani čuvar koji je
žustro koračao u njezinom pravcu. Na ramenu je nosio poluautomatsku pušku, i
iako je odvratio pogled, njegova je putanja jasno ukazivala da se uputio prema njoj. S
druge strane pregrade ljudi su radoznalo buljili. Brzo je koračao, i gotovo da se činilo
kako će proći ravno pored nje, ali umjesto toga ščepao ju je za ruku i naglim trzajem
je povukao za sobom. Nije pružala otpor. Zgrabila je svoj kovčeg i strelovito poletjela
za njim, šokirana snagom njegova stiska.
»Kamo me to vodite?« upitala je zamuckujući, i primila promptan neverbalni
odgovor kad je čuvar naglo otvorio vrata u blizini redova za provjeru putnih
dokumenata i gurnuo je u mračnu, depresivnu prostoriju. Tri žene sjedile su na
metalnim stolicama omamljene vrućinom. Čuvar ju je gurnuo tako bezobzirno da se
spotaknula i ispustila iz ruke kovčeg koji je tupo udario o kameni pod sekundu prije
nego što su se za njim zalupila vrata.

19
 4
POLICIJSKI INSPEKTOR OSAMA IBRAHIM nagnuo se nad prtljažnik automobila
premećući po stvarima u potrazi za terenskim cipelama i usput krišom motreći
starog ribara kako se udaljuje u svom vozilu. Nije bio siguran je li dobra ideja pustiti
ga da se odveze sam. Činio se tako potresenim – a tko i ne bi bio nakon pronalaska
ovakvog leša. Bilo je nečeg u tom starcu što je u njemu pobudilo suosjećanje i
podsjetilo ga na njegova oca kakav bi zasigurno izgledao da je poživio duže.
Sjetio se džamije u Medini – snopa zelenog svjetla i zlatnog odsjaja u
unutrašnjosti koji je plesao oko njih. U Medini su posjetili Prorokov grob, počivao u
miru. Iznenada se sjetio očeva prigušenog šapta: Ne smiješ ga dodirnuti, zabranjeno je
iskazivati obožavanje nad grobom, jer tako je Muhamed želio, sallallahu’alayhi wa sallam.
Povezavši uspomenu na oca sa stravičnošću prizora umorstva osjetio se poput
bogohulnika, i mogao bi to otpisati kao neslanu šalu tjeskobna uma da se to nije
događalo isuviše često. Na slučajevima umorstava radio je proteklih pet godina, i
dakako da se susretao s truplima ubijenih, ali njegov je otac bio jedina osoba koju je
ikad vidio da umire – čak je i svjedočio trenutku prelaska iz života u smrt. Ili, kad bi
htio biti precizniji, svjedočio je barzaku, stanju nakon fizičke smrti prije nego što duh
uskrsne iz tijela, kada anđeli iskušavatelji vjere, Munkar i Nakir, dolaze da ispitaju
pokojnika. Možda je to bilo budalasto od njega, ali volio je to tako zamišljati.
Koračao je po pješčanoj plaži, osjećajući se izgubljeno bez Rafiqa. Partner mu je
još uvijek bio na dopustu. Volio bi da je postojao neki način da sa sobom povede
Faizu, ali njezino bi prisustvo samo podiglo graju i niz pitanja na odjelu na kojem
radi.
Plaža je bila ograđena vrpcom za zaštitu mjesta zločina, koja je obuhvaćala
širok prostor oko pronađenog leša. Izvan tog prostora bile su postavljene još veće
prepreke, unutar kojih je forenzički tim smjestio improviziran terenski ured uz
stražnji dio furgona, i gdje su muškarci bučno razgovarah i muvali se okolo između
patrolnih kola i neobilježenih vozila parkiranih uzduž ceste. Mjesto nije bilo previše

20
prometno, osobito ne tako rano ujutro, ali su cestovne barikade od neobrađena
kamena podignute kako bi držale podalje radoznale namjernike.
Starac koji ju je pronašao spominjao ju je kao Evu, i sada mu je to ime bilo
čvrsto ukorijenjeno u umu. Čudnovato je da je predio na kojemu je ležalo Evino
mrtvo tijelo, iako okruženo radnicima, odisalo gotovo uzvišenim spokojem. Osama
se oprezno približio. O ne, samo ne još jedna kućna pomoćnica, pomislio je. Lice
forenzičkog tehničara odavalo je duboko žaljenje, kao da je tu ležala njegova vlastita
sestra.
Osama se nekoć ponosio niskom stopom umorstava u njegovoj zemlji – bila je
među najnižima na svijetu. Oduvijek je vjerovao da je oštrina kažnjavanja bila ta koja
je postizala željeni efekt odvraćanja od zločina. Ali, to je bilo prije nego što se
priključio odjelu za umorstva.
Broj umorstava je rastao, i mnoga od njih bila su toliko šokantna da mu se sve
više činilo da država odlazi kvragu. Prošle je godine u supermarketu jedan muškarac
odsjekao glavu svom jednogodišnjem nećaku pred dječakovom majkom i nekoliko
kupaca. Naprosto mu je odrubio glavu. U dijelu trgovine s voćem i povrćem. Bio je u
svađi s dječakovim roditeljima; razbjesnili su ga, i to je bila njegova osveta.
Osama se prisilio da pogleda mrtvo tijelo. Nije mu zazujalo u ušima, ali od
brutalnosti prizora naježila mu se koža. Ruke su joj bile unakažene nekom vrstom
spaljivanja; pomislio je da su možda bile uronjene u vrelo ulje. Koža je bila natečena i
prekrivena žarkocrvenim upaljenim plikovima. Godinu dana prije policija je
pronašla spaljen ženski leš uguran u odbačen hladnjak u kvartu Al-Aziziya, točno
ispred zgrade Ministarstva obrazovanja žena, ali taj je slučaj bio izvan nadležnosti
policijske ispostave u kojoj je radio, tako da nije vidio tijelo već samo čuo da se još
uvijek pušilo kad su ga pronašli.
Ovo je bila drukčija vrsta užasa. Osama je pažljivo kleknuo pored njezina tijela,
pazeći da ga ne dotakne. Plima joj je dosezala do stopala, kvaseći rubove traperica
koje su joj bile zapletene oko gležnjeva. Podigli su pješčane brane kako bi spriječili
nadiranje vode dok rade, ali to je učinjeno tek reda radi, jer sudeći prema izgledu
leša već je dulje vrijeme bila u vodi.
Eva je ležala na boku, jedne ruke izložene, dlana otvorenog kao u osobe koja se
sprema na poniznu molitvu. Lice joj je bilo unakažen splet kože i tkiva – vjerojatno
izjedeno od riba, iako je teško bilo u to biti siguran. Donja polovica njezinog crnog
ogrtača bila je zgužvana i obavijena oko struka. Jedan od rukava bio je rasporen. A
marama kojom je vjerojatno bila prekrila kosu ovila joj se oko vrata poput garote. Je
li bila zadavljena?

21
 Mrtvozornik Ibrahim zurio je u tijelo odsutnog pogleda.
»More ju je jutros izbacilo na obalu«, izvijestio je. »Ovu plažu posjećuje puno
ljudi. Netko bi već primijetio leš da je isplivao prošle noći.« Iako je mrtvozornik
dijelio ime s Osaminim ocem, Osama je puno puta primijetio da osim imena ta dva
čovjeka nisu imala puno toga zajedničkog. Ovaj Ibrahim, meka lica nalik na tijesto i
bez jednoga uha, u osamdesetima je ratovao kao jedan od bin Ladenovih
mudžahedina u Afganistanu. Zbog toga su ga policijski službenici poštovali, ali
Ibrahim je često iskazivao svoju naglu i žestoku ćud postupajući grubo i surovo.
Osama je nastojao ne osjećati se poput nadobudnog početnika. Bilo mu je tek trideset
godina, i bio je najmlađi policijski inspektor u odjelu za umorstva, što je Ibrahim
često volio naglašavati.
»Voda je prilično topla«, rekao je Osama. »Vjerojatno je umrla, kad – prije
sedam dana?« Ibrahim ga je mrko pogledao, potaknuvši Osamu da doda: »Imate li
drugačiju procjenu?«
Ibrahim je sijevnuo pogledom prema njemu. »Ne dok je ne rasporimo.«
»Uzrok smrti?« upitao je Osama.
Mrtvozornik je izbočio bradu, što je bio nepogrešiv znak uzrujanosti koji je
govorio, Reći ću ti kad budem znao, a sad me, dovraga, ostavi na miru.
Osama je morao priznati da postoji previše mogućnosti. Mogla se utopiti, ili
umrijeti uslijed gubitka krvi od mnogih ubodnih rana što su joj prekrivale tijelo.
Možda je pak bila zadavljena tkaninom koja joj je bila ovijena oko vrata. Opekline
vjerojatno nisu bile smrtonosne, ali moguće je da su bile toliko bolne da se
onesvijestila i potom utopila nakon što ju je netko bacio u ocean.
»Ove opekotine izgledaju kao da su nanesene prije smrti«, nastavio je Osama.
»Da«, rekao je Ibrahim a zatim dodao, gotovo kao primisao: »Vidio sam i
gore.«
Osama je polako počeo odustajati. Znao je da će svako pitanje koje sada postavi
ionako biti predmetom ponovnog razmatranja u budućnosti. Ibrahim je uvijek bio
napet na mjestu zločina, pogotovo ako su u pitanju bile žene.
»Pretpostavljam da su joj ruke bile u nešto uronjene«, rekao je Osama. »Možda
u vrelo kuhinjsko ulje?«
Ibrahim se udaljio bez odgovora, a Osama se okrenuo Majdiju, koji je klečao u
pijesku nekoliko koraka dalje.
»Što forenzičari imaju za mene?« Upitao je Osama.

22
 Majdi je rukom u rukavici pretraživao pijesak, dok su mu naočale klizile niz
znojan nos. Podigao je pogled, ali se ubrzo, poput djeteta koje se ne može prestati
igrati, kompulzivno okrenuo natrag prema pijesku i nastavio čeprkati. »Uz obalu,
malo iza tvojih leđa, pronašli smo mjesto s uobičajenim otpadom s plaže – čikovima,
bocama, komadima stiropora. Iskreno, ništa pretjerano zanimljivo. A ni ovdje nisam
ništa pronašao. Izgleda da s njome ništa nije doplavljeno na obalu.«
»Jesi li siguran da je doplavljena?«
»Aha.« Majdi je bacio letimičan pogled na djevojčino tijelo i Osama je znao što
misli: Leš nadut od morske vode nije ti dovoljan dokaz? »Nikad se ne zna«, rekao je. »Već
sam kontaktirao s obalnom stražom; faksirat će nam podatke o kretanju morskih
struja u protekla dva tjedna. To bi nam trebalo pomoći da utvrdimo približnu
lokaciju gdje je tijelo bačeno u vodu, ali ne mogu ništa obećati.«
»Jesu li pronađeni bilo kakvi predmeti za osobnu identifikaciju?«
»Ne«, rekao je Majdi. »Nema mobitela, ni osobne iskaznice, ničega. Vidio si u
kakvom su joj stanju ruke. Još uvijek gajim neznatnu nadu da ćemo moći dobiti
barem otiske prstiju, ali to je malo vjerojatno.« Suho je zakašljao i odmahnuo glavom.
Osama je osjetio stravu pri pomisli da će se morati baviti slučajevima nestalih
osoba. Gotovo svi izvještaji govorili su o ženama – uglavnom kućnim pomoćnica–
ma – koje su napustile svoje poslodavce zbog bijedne plaće, nečovječnih uvjeta rada i
života, seksualnog ili psihičkog zlostavljanja, ili u nekim slučajevima bez određenog
razloga. Ropstvo je u Kraljevini stavljeno izvan zakona 1962., no to nije izmijenilo
činjenicu da je ono još uvijek postojalo u nekim krajevima pod manje
problematičnim nazivom ispomoći u domaćinstvu. U zemlji je bilo oko petnaest tisuća
odbjeglih kućnih pomoćnica – velik broj njih u Jeddi – a od toga je polovica
nestanaka neprijavljeno. Ali čak i da su bile samo dvije, to bi još uvijek bilo previše:
neudate žene što okolo lutaju bez novca, hrane, skloništa, i bilo kakvih isprava. Ako
su Evu ubili njezini poslodavci, velika je mogućnost da uopće ne bi prijavili njezin
nestanak. Molim te bože, samo ne još jedna kućna pomoćnica. Razum mu je govorio da taj
zločin nije ništa gori od bilo koje druge vrste umorstva, no u slučaju kućnih
pomoćnica postojao je dodatni užas žrtve koja je daleko od obitelji i doma i koja je u
većini slučajeva prije ubojstva bila fizički, seksualno ili emocionalno zlostavljana, ili
u najmanju ruku podjarmljena od stranaca koji su se smatrali superiornima.
Osama je ponovno bacio pogled na mrtvo tijelo. Traperice svijene oko žrtvinih
gležnjeva bile su skorene od pijeska i soli. »Voda joj ne bi mogla samo tako razderati
hlače. Netko ih je pokušao strgnuti s nje.«
»Da«, rekao je Majdi.
23
 »Misliš li da ćeš pronaći ikakvih dlaka ili vlakana na njima?«
»Možda.« Zajapurena lica, Majdi se digao na noge i otro dlanove jedan o drugi.
»Naravno, morska je voda saprala gotovo sve tragove, ali sve ću temeljito provjeriti
kad se vratimo u laboratorij.« Slabašno se nasmiješio. »Ima na sebi majicu s
Metallicom.«
Osama je ponovno pogledao tijelo. »Kućne pomoćnice obično ne nose majice s
Metallicom«, rekao je obodren tračkom nade.

24
 5
NAYIR JE ZNAO da neće moći jesti ali svejedno se ponudio da napravi večeru.
Osjetio je da bi njegovom ujaku Samiru koristilo društvo. Bio je blijed i potresen
nakon što je nekoliko sati ranije saznao za iznenadnu smrt svog prijatelja Qadhija.
»Policija mi ništa nije htjela reći ni nakon pola sata telefonskog razgovora s
njima«, rekao je Samir.
Nayir je stajao za kuhinjskim pultom i vilicom gnječio patlidžan, pripremajući
jedno od dva hladna jela koja je znao spremiti. Činilo se kako svakog tjedna postaje
sve toplije, što je bilo teško zamisliti s obzirom na to da je vrućina već ionako bila
nesnosna. Nayirov snažan apetit u zadnje se vrijeme smanjio, tako da je jeo samo kad
bi osjetio slabost, ili kad bi Samir počeo komentirati njegovu mršavost.
»Možda ćeš sutra moći saznati više«, rekao je Nayir.
»Aha. Hoćemo li sad jesti?« pitao je Samir.
»Još ne, prvo se moram pomoliti.«
Lice njegovog ujaka se izdužilo. »Zašto ne pričekaš poslije večere? Tada će nam
molitva ionako bolje sjesti.«
»Vrijeme za molitvu je sada«, rekao je Nayir, pogledavši na sat. Napustio je
prostoriju prije nego što je ujak mogao započeti još jednu lekciju o tome kako je
opasno religiju shvaćati suviše ozbiljno.
»Bilo bi ti bolje kad bi hranu shvaćao jednako ozbiljno kao molitvu«, povikao je
Samir za njim. »Trebaš ojačati.«
Kad se Nayir napokon vratio, počeli su s objedom. Prije nekoliko mjeseci još je
bio voljan glumiti kako ima krepak apetit da bi udovoljio ujaku. Ah bio je umoran od
pretvaranja, a zbog znoja što mu je u potocima curio niz leđa jedva je uspijevao
mirno sjediti na starom plastičnom stolcu. Više nije mogao odrediti je li njegova
letargija uzrokovana vrućinom ih općenitijim nezadovoljstvom koje se, kako je Samir
ispravno uočio, pogoršavalo.
Samir je uzeo komad kruha iz tanjura na stolu i stao jesti u mučnoj tišini.
»Znaš«, rekao je naposljetku, »ti bi mogao imati više sreće s izvlačenjem nekih
25
informacija o Qadhijevoj smrti nego ja. Mogao bi razgovarati s mrtvozorničkim
uredom.«
Nayir se nadao da je uspio zadržati kontrolu nad izrazom svog lica, jer je
spominjanje mrtvozorničkog ureda u njegovo uzburkano sjećanje smjesta prizvalo
Katyinu sliku.
»Prošao je tek jedan dan«, rekao je stricu. »Možda policiji treba vremena da
sredi papirologiju.«
Samir u to nije povjerovao. »Znaš«, rekao je »kad su tvoji roditelji poginuli
trebalo im je šest mjeseci da ustanove uzrok sudara.« Suosjećajno je pogledao Nayira
svjestan da je to još uvijek bila osjetljiva tema, no ne znajući da je taj razgovor
izvlačio na površinu puno svježiju bol.
S Katyom nije razgovarao osam mjeseci. Isprva ga je nazivala otprilike svaki
tjedan, ali svaki poziv kao da ga je sve dublje gurao u odnos koji ničim nije mogao
opravdati – u vezu sa ženom koja mu nije bila niti rođakinja niti supruga. Istraga oko
slučaja smrti Nouf Shrawi bila je gotova, rezultirajući između ostaloga Katyinim
razvrgavanjem zaruka. Znao je iz iskustva da je užitak viđanja s Katyom neraskidivo
povezan s tjeskobom i krivnjom. Nije ju smio nastaviti viđati bez dopuštenja njezina
oca, a na to nije mogao računati. Ne bi mu mogao priznati da se s Katyom viđao
nasamo, a tajenje te činjenice bilo je poput najgore vrste laži. Ukoliko bi istina izašla
na vidjelo, u očima njezina oca u svakom bi slučaju ispao podlac. A istina je morala
izaći na vidjelo. Njezin pratilac znao je da se sastaju. Mora da je rekao njezinu ocu.
S obzirom na ono što se dogodilo između njega i Katye, kao i svaki ćudoredan
roditelj zabrinut za svoju kćer njezin otac vjerojatno više ne bi htio ni čuti za njega.
Bio je svjestan da bi pritom bio u pravu, no jednako tako bio je svjestan i da to ne bi
mogao podnijeti. To bi razdvojenost od nje koju si je Nayir sam nametnuo učinilo
trajnom i tako uništilo potajnu nadu da ona ipak neće zauvijek trajati.
Ali tada je odjednom Katya prestala zvati. Mora da je shvatila njegov položaj.
Uostalom, dovoljno ga je dobro poznavala, a što je još važnije, poznavala je vlastita
oca.
Ili ga jednostavno više nije željela viđati.
»...Onda, hoćeš li to provjeriti?« Samirove riječi vratile su Nayira u stvarnost.
»Što?« upitao je uznemirenom tonom. »Provjeriti što?«
Samir je djelovao ozlojeđeno. »Nadao sam se da bi mogao otići do
mrtvozorničkog ureda i raspitati se. Znaš ljude tamo.«
»Ma ne znam.«

26
 »Želiš li mi reći da si bio u stanju sam riješiti slučaj umorstva, a nisi u stanju
otići i postaviti par pitanja o smrti starog obiteljskog prijatelja?«
Nayir je bio zatečen. Noufino umorstvo nije riješio sam, riješio ga je uz Katyinu
pomoć. A i isprva se uopće nije namjeravao uključiti u istragu. Bio je pustinjski
vodič, u istraživanje se upustio iz usluge svom prijatelju Othmanu.
»To s obitelji Shrawi«, pokušao je objasnili svom ujaku, »to je bilo posve
drukčije.«
»Znam da ti je stalo do pravde. Pokazao si da si se voljan jako potruditi, čak se
i oštro boriti za njezino izvršenje. To je uistinu rijetkost. A sada se odjednom ponašaš
kao...«
»Nije to nikakva rijetkost«, prasnuo je, boreći se da zadrži kontrolu. »Postoje
ljudi koji to rade svaki dan.«
Samir je dostojanstveno odgrizao zalogaj kruha. Polagano je žvakao
promatrajući Nayira a onda rekao: »Veoma sam ponosan na to što si učinio.«
Nayir samo što nije eksplodirao zbog zamršene gomile razloga koje se nije
usuđivao analizirati, no ujakove su ga riječi zatekle. Samir ga nikad nije previše
hvalio, barem ne tako izravno, i iako je pohvalu izrekao u času Nayirove ljutnje, to
nije umanjilo njezin značaj.
Naglo je ustao da napuni vrč za vodu, uzevši si vremena prije nego što se
vratio za stol. Jedva je taknuo pladanj s hranom, koja mu je sada izgledala još
odbojnije.
»Dobro, otići ću. Vidjet ću što mrtvozornik ima za reći«, nevoljko je obećao, a
onda počeo raščišćavati stol i odnositi tanjure, čak i onaj iz kojeg je Samir još jeo.
Zabavio se zamatanjem ostataka hrane koju je spremio u hladnjak prije nego što se
pokvari. Ne bi trebalo dugo na temperaturi od 45 Celzijevih stupnjeva.
»Smršavio si«, primijetio je Samir promatrajući ga s leđa, ne obazirući se na
nećakovu zlovolju. »Znaš, više ne ličiš na sebe.«
Nayir nije uzvratio, i Samira je to ušutkalo. No malo kasnije ujakove riječi još
uvijek su mu bile u glavi dok je izlazio iz kuće i ulazio u automobil, neugodno
odzvanjajući u stiješnjenom prostoru kabine.

27
 

Šetnica uz more bila je neuobičajeno pusta – niti jedne obitelji koja bi uživala u
pikniku ili šetala po drvenoj promenadi. Iako je bio suton, vani je još uvijek bilo
nesnosno vruće, a zrak je bio toliko gust da se Nayiru činilo da usporava kretanje
džipa. Napola je očekivao da će kroz prozor u daljini ugledati usključali ocean.
U jednom od posljednjih telefonskih razgovora Katya mu je rekla da je
promaknuta i premještena na drugi odjel Zavoda za forenziku, na mjesto gdje će
imati veću odgovornost. Umjesto skučenog podrumskog mrtvozorničkog ureda
radit će u novoj policijskoj zgradi u centru grada. Ondje je sve bilo novo – uređaji,
uredi, najsuvremenija tehnologija. Nayir je poželio upitati jesu li i stavovi novi, ali
umjesto toga odmah je prešao na stvar. »Hoćeš li raditi s muškarcima?«
Njegovo pitanje dočekano je šutnjom. »Da«, rekla je napokon. »Vrlo vjerojatno
hoću.« I tada je odjednom postala hladna. Ostatak razgovora protekao je nespretno i
mučno. Osjećao se krivim što pita, no iskreno ga je brinulo što će Katya biti okružena
s nepoznatim muškarcima. Ali s druge strane, tko je on da prigovara? Nije joj bio
suprug.
Nakon toga više ga nije nazivala. Shvaćao je zašto. Zaključila je da je beznadno
nazadan i da ga njegova religijska uvjerenja sprečavaju da je tretira onako kako želi
biti tretirana. Naposljetku je odustala od njega. Isprva je to jednostavno prihvatio.
Odvezao je brod i isplovio na pučinu te ležeći na palubi zurio u veličanstvene
zvijezde. Mogao je tako ostati danima, svladan lijenošću bez kajanja, daleko od ljudi i
njihovih briga i tjeskoba. Nije bilo poziva na molitvu koji bi mu ometali tijek misli, i,
začudo, po prvi puta bilo mu je zbog toga drago. Tada je spoznao da je ono što u
životu najviše voli samoća, i da možda i nije tip čovjeka za ženidbu. No dok je plovio
natrag prema marini shvatio je da u samoći nikad ne bi pronašao zadovoljstvo i mir.
U glavi su mu odjekivale Prorokove riječi: Udavajte neudate i Ženite neoženjene.
Neki mu je auto naglo presjekao put i Nayir je bijesno zatrubio a potom ubrzao
kako bi sustigao nesmotrenog vozača. Tada je uvidio što čini i usporio. Alahu, molio
je, izbavi me od ove ljutnje. Ne znam odakle ona dolazi. Ne znam kako je se osloboditi.
No u njegovoj se glavi za prostor borio još jedan glas, koji je govorio: Dobro
znaš kako je se osloboditi. Ta ljutnja je kazna za tvoju hladnoću prema Katyi. Učinio si joj
isto što je Fatima učinila tebi!
Naravno, to nije bila istina. Stvari nisu bile tako jednostavne. Fatima i on
upoznali su se preko zajedničkog prijatelja s ciljem da to poznanstvo urodi

28
ženidbom. Ispostavilo se da je Fatiminu ruku tražilo još nekoliko potencijalnih
ženika a ona je svog budućeg muža odabrala ne obavijestivši Nayira o ostalim
udvaračima. Ali Katya je bila drukčija. Oni se nisu udvarali jedno drugome; rješavali
su zločin. Morali su raditi zajedno, i bliskost koju su osjetili počivala je na
nepromišljenosti i grijehu.
Zašto ga je onda ta razdvojenost toliko pogađala?
Zato jer želim suprugu, rekao je sam sebi.
Kako god o tome razmišljao, ništa nije moglo promijeniti činjenicu da je blisko
druženje s Katyom bilo grijeh zine ili bluda. Prorok Muhamed je rekao: Niti jedan od
vas ne bi se smio sa ženom sastajati nasamo, osim ako ona nije u pratnji rođaka. Može li
ijedna izričita naredba biti jasnija od ove? U slučaju imalo sumnje, prorok je rekao i
ovo: Kad god je muškarac sam sa ženom, Sotona je treći medu njima. Razmišljajući o tome,
Nayir nije mogao izbiti iz glave sliku njezina sirotog pratioca Ahmada, koji je sjedio
iza njih u kabini vrtuljka u zabavnom parku na njihovom prvom i zadnjem pravom
spoju.
Kad se vratio na brod na štednjak je pristavio lončić s vodom, da bi tek
naknadno shvatio kako je vrući čaj posljednje što je u tom trenutku želio. Krenuo je u
spavaću sobu kako bi se presvukao, no umjesto toga zatekao se kako tupo zuri u
brodsko okno. Požalio je zbog obećanja Samiru da će otići do mrtvozorničkog ureda.
Zašto ne bi naprosto nazvao i riješio stvar telefonom. Nije bilo nužno da se ondje
osobno pojavi.
Proteklih nekoliko tjedana noći su mu bile ispunjene nemirom i čežnjom, no
najgora patnja nastupila je kad mu se Katya uvukla u snove. Dani nisu bili ništa bolji,
vrijeme se rastezalo u nedogled, beskrajno i prazno poput pustinje. I nitko nije želio
ići u pustinju. Saudijci se ljeti sklanjaju od vrućine tražeći utočište u svojim sobama
za odmor osvježenim rashladnim uređajima, u svojim privatnim bazenima i ugodno
prohladnim trgovačkim centrima.
Prije odlaska u postelju izgovorio je istiharu, specijalnu molitvu prije spavanja
kojom vjernik moli boga da mu razriješi neku dvojbu i odgovor na nju priopći mu u
snu. Nikad prije to nije isprobao, no imam Hadi jednom mu je preporučio taj ritual,
rekavši mu: »Ponekad moraš vrlo ozbiljno i predano tragati za odgovorima koji su ti
potrebni. Alah ti tu potragu neće olakšati.« Istihara nije obična molitva prije spavanja,
nego pročišćujuća metoda kojom se iz svjesnog stanja prije sna prelazi u nesvjesno i
koja može prizvati najprecizniji mogući odgovor. Prema riječima imama Hadija, to je
stanje slično onom koje je Nielsu Bohru pomoglo u otkrivanju strukture atoma, a
Reneu Descartesu u formuliranju njegove znanstvene metode. Nayir je računao na to

29
da bi mu tako moćna metoda morala moći pomoći u razrješavanju njegove prilično
skromne dvojbe: treba li se ujutro uputiti do mrtvozorničkog ureda ili ne.
Netom prije zore usnuo je da je bio u divovskoj prostoriji punoj slastica. Bilo je
tu pladnjeva s baklavama, jordanskih badema, rahat-lokuma. Što je dulje gledao, oko
njega je bilo sve više jestvina: datulja i orašastih plodova zapečenih u kristalima
šećera i umočenih u med, glaziranih pečenih uštipaka što strpljivo čekaju u redu,
šerbeta što se nikada ne tope. Očajnički gladan, Nayir je sjeo na kameni pod i počeo
jesti slastice brsteći ih sa svih strana, dok je šećer u prahu prhutao i prosipao se po
njemu poput snježnih pahulja. Jeo je neobuzdano dok mu se nije smučilo, a zatim je
otišao u kut povraćati.
Nije bila potrebna pronicljivost jednog Nielsa Bohra da bi se protumačilo
značenje tog neobičnog sna: bio je u smrtnoj opasnosti od pretjeranog udovoljavanja
samome sebi. Odgovor je bio ne.

30
 6
MIRIAM JE SJEDILA NA KLUPI UZA ZID, stopala podignutih na sjedalo i ruku
prekriženih na prsima. Aerodromski zrak bio je studen, i ona se tresla od hladnoće i
straha mrzeći samu sebe zbog svoje slabosti. Nije imala pojma koliko je vremena
prošlo. Sat, možda dva? Nije se mogla prisjetiti kada su je uveli unutra, a bilo bi
teško a možda i pogibeljno pokušati saznati. Više je puta mobitelom pokušala dobiti
Erica, no on se nije javljao. Preostalo joj je samo čekanje. Nije mogla zvati susjede ili
prijatelje; Eric je bio jedini koji joj je mogao dati dozvolu za ulazak u zemlju.
Jedina osoba koja je bila ušla u prostoriju bio je aerodromski radnik. Donio je
bocu vode i pitao je treba li joj što. Tamponi, željela je reći. Svinjski but i boca vina. No
rekla je da ne treba ništa te se vratila buljenju u zidove, tek kasnije uvidjevši da
drugoj ženi u prostoriji nije ponudio ništa.
Nakon nekog vremena netko je došao pokupiti drugu ženu i Miriam je ostala
sama. Sada je razmišljala što je gore: brinuti se zbog Erica ili zbog sebe. Ponovo se
osjećala kao dijete, a to je mrzila više od ičega. Sve u ovoj zemlji bilo je osmišljeno
tako da žene učini dječje bespomoćnima. Ustanovila je to tisuću puta, no to ništa nije
promijenilo.
Činilo joj se da sjedi na klupi već satima. Ali prokleta bila ako pogledam na sat.
Nije željela pokazati da je prisiljena čekati. Za svijet – čak i onaj sastavljen od četiri
prazna, gola zida – ona je tamo bila svojim izborom. Nije čekala ona, nego je netko
vani čekao nju.
Vrata su se napokon otvorila i čuvar je gurnuo glavu unutra mahnuvši rukom
u znak da može izaći. Bez žurbe je ustala, protegnula se i podigla kovčeg nakon što
je poravnala ogrtač i osigurala da joj burka ne sklizne s nosa. Pogledala je prema
vratima i ugledala znak koji joj je ranije promaknuo. Bio je ispisan na engleskom i
glasio: Žene bez vlasnika.
Kada je ušla u hodnik, pored čuvara je stajao Eric. Bio je čitavu stopu viši od
aerodromskog službenika, pa je stajao u položaju koji je bio tipičan za njega kad bi
imao posla s nižim ljudima: pogrbljenih ramena, pognute glave, jedne ruke

31
kompulzivno podignute prije nego što će prstima proći kroz svoju kratko podrezanu
plavu kosu. Doimao se zbunjeno i pomalo izgubljeno, što je malokad bio slučaj.
Htjela ga je upitati što nije u redu, no nije ga željela dovoditi u neugodnu situaciju
pred čuvarem. Na sebi je imao novu košulju – indigo plavu, što je za njega bila
netipična boja. Svilenkasta tkanina podsjetila ju je na saudijske muškarce.
Čuvar je premjestio pušku na drugo rame i stavio potpis na komad papira koji
je uručio Ericu zajedno s njegovom putovnicom i radnom dozvolom. Dodavali su se
njome kao što trkači jedan drugome dodaju štafetnu palicu: Sada je tvoja – trči! Eric je
zgrabio njezin kovčeg i čvrsto je uhvatio za ruku. Žurno su iz zgrade izašli na ulicu,
gdje je uz rub pločnika bio parkiran Ford kojim je došao po nju. Zrak ju je ošinuo
poput šamara: kao da je otvorila pećnicu da izvadi kolač, osim što je ovaj kolač bio
sastavljen od benzinskih isparavanja i prašine. Zadržala je dah i pritisnula burku uz
nos.
Eric je podigao kovčeg i gurnuo ga u prtljažnik, a Miriam je skliznula na
suvozačko sjedalo pazeći da ne udari glavom o okvir vrata. Nakon što ih je zatvorila
klima je postala ugodnija, kao da je netko preko svijeta prevukao zastor. Eric je
upalio automobil. Zrak je unutra još uvijek bio prohladan nakon brze vožnje prema
aerodromu, a kad je klima proradila okrenula je ventile tako da joj zrak puše ravno u
lice i ispustila dubok uzdah olakšanja. Eric se laganim okretom prebacio na suprotnu
traku, uputivši se nazad prema autocesti.
»Onda... da provjerimo«, bacio je pogled u njezinom smjeru. »Ti jesi moja
supruga?«
Skinula je burku. »Tvoja stepfordska supruga. Znaš, ona koju si ostavio u
rukama aerodromskih čuvara.«
»Isuse, Miriam«, prošaptao je, provukavši prste kroz kosu. Duboko je
udahnuo. »Tako mi je žao.«
»Što se dogodilo?« upitala je.
»Stvarno mi je drago što si došla.«
»Što. Se. Dogodilo.« Znala je da bi uskoro mogla planuti, ali odlučila se
suzdržali što je dulje mogla.
Izgledao je posramljeno. Trebalo mu je neko vrijeme da progovori. »Bio sam u
vremenskoj stisci. Miriam, ja sam...«
»Zaboravio si na vrijeme?«
»Bio sam toliko prezauzet poslom...« Neuvjerljivo je odugovlačio. »Molim te,
oprosti mi. Žao mi je, neće se ponoviti.«

32
 Prokleto si u pravu, neće, pomislila je. No koliko god se trudila nije mogla dugo
ostati bijesna. Olakšanje što ga vidi nadjačalo je njezin gnjev. Okrenula se prema
prozoru i pokušala se smiriti. Promet je tekao glatko; ulice su uz fijuk promicale
mimo njih.
Duboko udahnuvši, pitala je: »I, kako si inače?«
»Uobičajeno. Kako je bilo na putu?« uzvratio je pitanjem, pokušavajući je
omekšati.
»Dobro«, rekla je, i ne mogavši se suspregnuti dodala: »No očito sam stigla
prerano.«
Nije se kanio upecati na udicu. »Nedostajala si mi. Mjesec dana je predugo
razdoblje.«
»Aha.«
Iznenada joj je uzeo ruku u svoju i šaljivim tonom dodao: »No uspio sam
pronaći drugu suprugu, tako da sve u svemu uopće nije bilo loše.«
»O?« Počastila ga je poluosmjehom; prihvatila je igru. »Dakle, otuda nova
košulja.«
»Zapravo, darovao mi ju je jedan od mojih klijenata. Obitelj njegove žene
posjeduje bazar s tkaninama u Rijadu. Taj klijent je jedan od onih bogatih prinčeva
koji unajmljuju tjelohranitelje kako bi se osjećali važnijima.«
Izjedalo ju je što Ericov posao nije bio osobito važan, što se morala žrtvovati i
živjeti u ovoj zemlji samo zato da bi on mogao čuvati jednog od petsto saudijskih
prinčeva – i to upravo onog koji nije trebao zaštitu.
»Dakle, ta moja nova žena«, nastavio je u zadirkujućem tonu. »Dobra vijest je
da je Saudijka, i da je posao kuhanja i čišćenja na njoj, tako da si ti sada oslobođena
tih dužnosti.« Dobacio joj je zavodnički pogled. »Tebe čuvam za druge stvari.«
»Znaš, ovdje se doista osjećam kao uzdržavana žena.«
Eric je nagazio na kočnicu i naglo skrenuo s ceste dramatično projurivši preko
neravne pješčane površine. Kad se zaustavio pored živice primijetila je kako šakama
čvrsto steže volan i na trenutak pomislila da je otišla predaleko, no on se nagnuo nad
nju, rukama joj je obuhvatio lice i poljubio je. »Nemoj se više ljutiti na mene«,
prošaptao je. »Još samo pet mjeseci i onda se vraćamo. Obećavam.«
Sklopila je oči. Željela mu je reći da se nije užasavala predstojećih pet mjeseci,
da se ono od čega strepi već dogodilo u prethodnih šest. Taj strah, frustracija,
neprestana briga. Ova zemlja polako je uništavala njihov brak, i ona se bojala da će
do povratka kući već biti prekasno.

33
 Ali sve mu je to već bila rekla, i on to nije uspio razumjeti. Naslonila se na
sjedalo i izustila riječi koje su joj u glavi odzvanjale već mjesecima: »Samo se želim
konačno vratiti kući.«



Ostatak puta vozili su se kroz tamu isprekidanu ružičastim neonskim

znakovima iznad zalogajnica s kebabom smještenih uz rub ceste što rade čitavu noć.
Miriamin želudac krulio je od gladi, no nije željela da stanu.
Kad su kola skrenula na cestu koja vodi do njihova susjedstva obuzeo ju je
osjećaj dezorijentiranosti. Bilo je to strano područje, carstvo muškaraca. Njezin je
svijet ovdje bio ograničen zidovima zgrade u kojoj je boravila i povremenom
žustrom šetnjom do prodavaonice namirnica, a sada se pred njom pružao prizor koji
nije imala prilike često viđati – kvartovi s imigrantima iz Sudana, Somalije i ostalih
muslimanskih zemalja, s muškarcima koji su po čitave dane skupljali otpatke s ulica
– ali ne u svom dijelu grada. Bilo je i Saudijaca, u karakterističnim dugačkim bijelim
haljama i s kefijom na glavi. Mladić s bejzbolskom kapom nataknutom preko kefije
prošao je pored njihova auta i pljunuo blizu blatobrana. Miriam je iskrivila lice u
grimasu gađenja pomislivši kako ovi muškarci pljuju previše da bi potjecali od ljudi
koji su vjerovali u očuvanje tjelesnih tekućina. Ali ovi ljudi nisu bili beduini, i ovo
nije bila pustinja. To je bila Jedda, sparna i zagušljiva luka što se pirjala u vlažnim
morskim isparavanjima.
Kad su se uselili u svoj stan u arapskom susjedstvu, Eric ju je bio uvjerio da je
život ondje sigurniji nego u Zapadnom naselju. Ali prešućeni razlog njihova boravka
na tom području bio je taj što je on mrzio segregaciju Amerikanaca. Poštovao je
muslimansku kulturu i želio biti dio nje, barem dok su tu. Arapski je naučio tijekom
boravka u vojsci. Nakon dvije smjene koje je proveo u Iraku shvatio je da se
muslimanski način života ne može svesti na šačicu ekstremista i par dimova
povučenih iz nargile. Izolirati se u naselju za strance koji govore engleski bilo je
suprotno svemu u što je vjerovao. Nije se obazirao na činjenicu da je to bilo jedino
mjesto unutar kojeg su se žene mogle slobodno kretati uokolo, šetati svoje pudlice i
ljenčariti oko svojih bazena.,
U početku je uporno navaljivala da žive u naselju za strance, podsjećajući ga da
se on ionako može kretati po gradu kako god želi, dok će ona moći provoditi vrijeme

34
u bliskijem i sigurnijem okruženju. Ali on nije želio ni čuti za to. Prema njegovim
riječima, postojale su dvije vrste naselja za strance. Veća su bila američka – golema,
sa više od pet stotina stanova i svim pogodnostima na koje je jedan Amerikanac
navikao, uključujući šoping centre. Ali čemu živjeti u Saudijskoj Arabiji ako ćete
ondje samo unajmiti komadić Amerike? U manjim naseljima bilo je ljudi različitog
podrijetla, nacionalnosti i vjeroispovijesti, čak i muslimana, no ondje sigurnost nije
bila zajamčena. Nakon bombardiranja Rijada 2003. sva su naselja morala pojačati
stupanj zaštite – što je dovelo do toga da su u manjim naseljima s miješanim
stanovništvom počeli izbacivati Zapadnjake, jer kad bi se riješili američkih i
europskih stanara više ne bi morali plaćati zaštitarsku službu. U proteklih šest
mjeseci iseljena su dva Ericova prijatelja, koji su bili prisiljeni preseliti se u skuplje
stanove u drugom dijelu grada. Stoga je izbor bio – živjeti u imitaciji Amerike, ili
živjeti negdje gdje bi bio integriraniji u lokalno stanovništvo ali u opasnosti da te
izbace jer si Amerikanac. Miriam je željela živjeti u prostranom naselju Arabian
Gates, bilo ono umjetno ili ne, jer je željela više slobode.
»To je jedna od glavnih meta al–Qaede u Jeddi«, rekao joj je. »Ne možemo
živjeti ondje.«
Eric je skrenuo u usku prašnjavu ulicu usporavajući sve više kako su se
približavali svojoj zgradi. Bila je slična zgradama njihovih susjeda, jednostavna i
stroga poput kocke, s bijelom štukaturom, samo što je njihova bila najviša u kvartu;
ožbukani zid nadvisivao je krov, dodajući zdanju još deset stopa u visinu. Prozori su
bili prekriveni kapcima od crnih drvenih ploča, a ulazna vrata ojačana metalnim
šipkama djelovala su kao da mogu izdržati nalet tenka.
Provezli su se pored zgrade. Uvijek je teško pronaći mjesto za parkiranje u
maloj uličici, osobito noću. Miriam je trebao veliki napor volje da se suzdrži od
čangrizavog gunđanja zbog čitave situacije. Ukočeno i nijemo zurila je kroz prozor
dok su kružili prvo po svojoj četvrti a zatim po susjednima. Eric je problemu prilazio
metodično, eliminirajući četvrt po četvrt. Nakon samo nekoliko minuta bila je
potpuno izgubljena u prostoru, ne mogavši odrediti u kojem je smjeru bio njihov
stan. Sve ulice pomiješale su se u jednu. Neke su bile pune stambenih zgrada, druge
pune trgovina, noću sve tako strane.
Napokon su se parkirali usred jedne od susjednih četvrti. Miriam se iskobeljala
iz auta a glavom joj se proširila potmula, tupa bol. Bila je iscrpljena. Putem prema
stanu pokušala se pripremiti na šok zatočenosti u zatvorenom prostoru. Dok bi Eric
bio na poslu rijetko se usuđivala napuštati stan. Nekad ju je znao ohrabrivati da

35
češće izlazi – »za tvoje dobro«, uvjeravao ju je – ali iz iskustva je znala da je to loša
zamisao.
»Amerikanka si«, jednom je rekao. »Neće ti dodijavati«.
»Žena sam. I to je jedino važno.«
U početku je svaki put kad bi izašla iz kuće privukla pažnju susjeda. Kad bi
začule korake u hodniku, promolile bi lica prekrivena velom kroz vrata i opominjale
je da je žena bez pratnje izložena opasnosti da je pokupi vjerska policija i odvede je u
zatvor. Čak su i one same imale problema s vjerskom policijom, uvjeravale su je, a za
ženu sa Zapada opasnost je bila dvostruko veća! Barem je tako protumačila ono što
su joj govorile, jer se razgovor većinom svodio na igru pantomime i pogađanja.
Miriam bi im zahvalila i svejedno izašla. Na ulici bi se ponekad osjećala sigurno a
ponekad prestrašeno. Bilo je dana kad je opušteno šetala, odlazeći kamo god je htjela
pod uvjetom da je pokrivena ogrtačem i maramom za glavu, a i burka joj je bila pri
ruci za slučaj da se osjeti previše izloženom. Ponekad bi ljudi prostački zurili,
povremeno čak i zastajkivali da bi je odmjerili kao kakvu egzotičnu životinju. Žene
bi je katkad uljudno pozdravile. No bilo je i dana kad se suočavala s negodovanjem i
provokacijama. Primijetivši da je bez pratnje muškarci bi zviždali za njom, a
ponekad je čak i zaustavljali prepriječivši joj put, dovikujući joj da ide kući.
Upozoravali bi je kako joj nije sigurno biti vani. Vjerovala im je. Iako je nikad nije
zaustavila vjerska policija, kako su tjedni protjecali osjećala se sve nesigurnijom.
Počela je vjerovati da je samo pitanje vremena kad će joj se dogoditi nešto užasno.
Konačno su došli do zgrade i uspeli se širokim mramornim stubama. Zastala je
na odmorištu osluškujući zvukove iz stana obitelji Assad na drugom katu, ali činilo
se da su izašli – vjerojatno na vjenčanje nekog rođaka ili na sprovod. Žene su
malokad noću izlazile iz kuće iz nekog drugog razloga.
Miriam je slijedila Erica uz stepenice. Prije nego što je okrenuo ključ u bravi,
priznao je da nije imao vremena počistiti stan.
»Nisi čistio mjesec dana?«
»Pa...možda nešto malo.«
Skliznula je kroz vrata i zaokružila pogledom po golim bijelim zidovima i
hladnim kamenim podovima. Istinu govoreći, nije se niti imalo što posebno čistiti.
Dok je Eric dovlačio njezin kovčeg u spavaću sobu, ona se uputila prema kuhinji. U
kuhinjskom ormaru nije bilo ničeg osim limenke boba i stare pljesnive lepinje, i na
trenutak joj se kuhinja učinila nepoznatom i tuđom. Boja se u spiralnim trakama
ljuštila s ormara s policama, a pećnica obložena debelim naslagama masti bila je

36
pravo rasadište kancerogenih tvari i zagorjelog otpada preostalog od pečenja. Eric je
na prljavom staklu vrata pećnice ispisao »opasan biološki otpad«. Šašavac, pomislila
je, na silu se osmjehnuvši. Nekoć bijel, linoleum je sada bio prekriven mrljama nalik
na konture cvjetače, a užljebljenjima između kuhinjskih pločica cijedila se čađ.
Eric se pojavio na vratima. »Idem po hranu«, rekao je.
»Ma ne trebaš, nisam toliko gladna.«
»Uvijek znam kad si gladna.« Posegnuo je rukom u džep i izvadio ključeve,
uperivši ih prema njoj. »Počinješ žvakati usnicu. Zaključaj vrata. Brzo se vraćam.«
Gledala ga je kako odlazi. »Požuri se«, doviknula je, no on je već nestao.



Miriam je istresla sadržaj torbice na stol i počela razvrstavati koještarije što su

se ondje s vremenom nagomilale. Bilo je tu različitih potvrda, autobusnih karata,
omota slatkiša i kovanica američkih centa, no pažnju joj je privukao savijeni papir
koji su joj dali u konzulatu kad su joj obnavljali vizu. Bilo je to upozorenje američkog
Ministarstva vanjskih poslova koje je već bila pročitala, no sada ga je ponovno
preletjela pogledom kako bi se podsjetila nekih detalja.

Američke žene trebale bi se izvještiti u krajnjem oprezu u

stvarima koje se tiču osobne sigurnosti. Nastojte se što rjeđe
pojavljivati i što manje isticati u javnosti, svedite broj putovanja
unutar Kraljevine na najmanju mjeru i bilo kakvu sumnjivu
aktivnost odmah prijavite ambasadi Sjedinjenih Američkih
Država.
Vjerska policija, poznatija kao mutawa, ima jednaku moć i
ovlasti kao i obična policija. Kako bi osigurali poštivanje
konzervativnih pravila ponašanja, pripadnici vjerske policije
maltretiraju i uhićuju žene zbog sljedećih prekršaja:

- konzumacije alkohola
- nošenja hlača ili neke druge zapadnjačke odjeće
- konzumacije hrane u restoranima

37
 - upravljanja automobilom ili biciklom
- plesanja, slušanja muzike ili gledanja filmova u javnosti
- druženja s muškarcem koji im nije suprug ili član obitelji

Žene koje se u javnosti pojavljuju s muškarcem s kojim nisu

povezane brakom ili obiteljskim srodstvom mogle bi biti optužene
za prostituciju, koja se kažnjava uhićenjem ili smrću.
Trgovanje drogom kažnjava se smrću, bez iznimke.
Američki dužnosnici nemaju NIKAKVE OVLASTI na saudijskim
sudovima pa tako ni mogućnost da se založe za popustljiviji
tretman prema američkim građanima, bez obzira na okolnosti.

Kad je prvi put pročitala ove naputke protrnula je od jeze. Prisjetila se kako je
prije toga, kad su tek odlučili doći u Jeddu, maštala o zemlji nomada i tamnoputih
konjanika s mačevima zadjenutima u korice od kože, i o sokolovima što jedre ponad
njihovih glava ovijenih bijelim turbanima. Saudijska Arabija bila je romantična, no
samo ako ste muškarac.
Zgužvala je papir i bacila ga u smeće. Sada se vratila ovamo i već nakon
dvadeset minuta našla se u situaciji da mora bespomoćno čekati da se Eric odnekud
pojavi – da se vrati iz trgovine, s posla, iz svijeta u koji se bojala kročiti bez njega. Sve
se svodilo na čekanje. Njezin je kovčeg bio krcat sitnicama za razbibrigu, za
aktivnosti kojima se u Sjedinjenim Državama nikad ne bi bavila, poput vezenja,
izrade goblena i pletenja. Jednoga dana tome će se smijati, ali u ovom trenutku nije
bilo nimalo smiješno. Ma pogledaj na što sam spala, pomislila je, čekam čak i na pravi
trenutak za smijeh.
Kad je s dna ručne torbice izvukla preostalu šaku kojekakvog smeća, na dlanu
joj se pojavio komadić plastike. Izgledala je kao memorijska kartica za digitalnu
kameru, ali nije bila njezina. Rastreseno ju je stavila u džep i odlučila pokazati Ericu
čim se vrati.

38
 

Nogu otežalih od umora i tjeskobe Miriam se kroz stražnja vrata uputila prema
stepenicama što su vodile na krov. Ovdje se barem mogla pretvarati da je još uvijek
u Sjedinjenim Državama, u svijetu koji joj je jamčio svjež zrak, sunčev sjaj i vlastiti
svežanj ključeva. Na istoku su dvije zvijezde plavičasto iskrile na horizontu.
Naslonila se na zid i udahnula noćni zrak prožet mirisom jasmina i tamjana čiji se
dim vijugavo uspinjao sa susjednog prozora. Miris je bio ugodan i utješan. Istog je
trenutka pomislila na Sabriu, svoju susjedu s kata ispod njih, i koliko je uživala
sjediti s njom u prostoriji ispunjenoj mirisom tamjana, ispijati kavu i razgovarati.
No kako su minute prolazile počeo ju je gušiti zrak otežao od sparine. Ponovo
se sjetila američkog naselja – bazeni su joj se sada činili pravim rajem.
Još samo pet mjeseci.
Primijetila je da je Eric izvjesio svoje rublje – danima prije, sudeći prema
krutosti tkanine i činjenici da je sunce izblijedjelo vrhove njegovih košulja. Začula je
tupi zvuk s druge strane krovne terase i okrenula se. Ugledala je kako se otvaraju
vrata njezinih susjeda koja izlaze na krov i djevojačko lice koje je izvirilo iza njih.
»Sabria!« uzviknula je.
Djevojka se široko osmjehnula i potrčala joj u zagrljaj. Miriam je krenula prema
njoj i zapevši za konopac za sušenje odjeće kroz smijeh opsovala. »Tako mi je drago
da te vidim!«
Sabria ju je poljubila u obraze, stisnula ju za ramena i namrštila se. »Predugo te
nije bilo! Što ću raditi kad zauvijek odeš?«
»Morat ćeš poći sa mnom.«
»I ostaviti svoju obitelj? Ti se šališ?« nakesila se, glumeći snebivanje. Potankosti
o tome kako ju je njezina obitelj izluđivala bile su jedna od njihovih omiljenih tema
razgovora. Sabria je živjela u stanu ispod njezinog sa svojim roditeljima, šest sestara i
ekstremno pobožnim starijim bratom. Bila je najstarija među djevojkama, i najveći
dio tereta obavljanja kućanskih poslova i podizanja djece pao je na njezina pleća, ali
prije nekoliko mjeseci riješila se tih obaveza zaposlivši se u tetinom salonu za
uljepšavanje. Njezini roditelji nisu odobravali taj potez.
»Upravo se spremamo na vjenčanje naše rođakinje«, rekla je Sabria. »Idu svi.
Moji roditelji su već otišli, no ja sam nagovorila svog rođaka Abdullaha da krenemo
kasnije jer sam te željela vidjeti. Mislila sam da ćeš doći ranije.«

39
 »Baš lijepo od tebe.« Miriam je osjetila kako joj neobjašnjivo i nekontrolirano
nadiru suze. »Zadržali su nas na aerodromu. Nemoj odgađati svoje planove zbog
mene. Vidjet ćemo se sutra.«
»Znam, ali željela sam te obavijestiti... Idući mjesec se udajem.«
»Što! Za koga?«
»Svog rođaka Omara.«
»Čestitam.« Miriam je osjetila kako joj se grlo steže. »Je li to onaj što živi u
Rijadu?«
»Da, onaj o kome sam ti pričala.« Sabria je nervozno pogledala prema konopcu
za vješanje rublja.
»Jesi li sretna zbog vjenčanja?«
»Jesam, samo što...« Slegnula je ramenima. »Sve se odvija tako brzo.«
Miriam je kimnula. Znala je koliko su Sabrijini roditelji bili nestrpljivi da
poudaju svoje djevojčice.
Začula je štropot u kuhinji ispod. »Slušaj, Eric se vratio kući«, rekla je. »Možeš
li na nekoliko minuta svratiti k nama? Donio je večeru, a ja skapavam od gladi.«
»Ne mogu, ako se ne požurim Abdullah će otići bez mene.«
»U redu.« Miriam ju je ponovno zagrlila. »Svrati sutra.«
»Hoću.« Gledajući Sabriu kako skakuće prema vratima Miriam se podsjetila
koliko je mlada. Izvana sedamnaestogodišnjakinja a iznutra – barem većinu vremena
– dvanaestogodišnjakinja s rijetkim no predivnim bljeskovima zrelosti.
»Sretno!« doviknula je Miriam, a sa stuba je dopro prigušen Sabrijin odgovor.
Nasmiješila se i zgrabila vjedro za rublje. Nisu imali perilicu. Odjeću je prala ručno,
pa iako se žalila zbog neprestanog pospremanja i gomile kućanskih poslova, duboko
u sebi zapravo je bila zahvalna na tome. Barem je imala što raditi i nekako ispuniti
vrijeme.
Užurbano je sakupila Ericovo rublje proklinjući kvačice koje su uništile jednu
od njegovih bijelih košulja, a zatim se zaputila niz stepenice.
Kroz kuhinjska vrata dopirao je miris namaza od slanutka i kebaba. Ispustila je
vjedro na kuhinjski element i došavši do stola nestrpljivo zgulila staniol s plastične
posude s hranom. Otkinula je komad lepinje i ubacila ga u usta.
»Eric?« Progutala je zalogaj. »Dragi, dođi jesti!«
Nije bilo odgovora. »Eric?« Zalogaj joj je na trenutak zapeo u grlu; jedva ga je
progutala. Mreža za kukce zapucketala je poput rafala iz strojnice i ona prestrašeno

40
poskoči i ispusti lepinju na pod. Bio je to vjerojatno gušter; oni se prže duže od
komaraca.
Odmotala je kebab i sjela da jede, zadovoljna što je jelo još uvijek vruće. »Jedem
bez tebe!« Otvorila je bocu s vodom i otpila velik gutljaj.
Začula je nekakvu buku koja je odjeknula hodnikom, zatim specifičan zvuk
podrhtavanja kuhinjskih prozora netom nakon što su se zalupila ulazna vrata
zgrade. Ostavila je kebab na stolu i ušla u dnevnu sobu.
Vrata stana bila su otvorena.
Prošla je kroz sobu i provirila van, ali u hodniku je bilo mračno.
»Ostavio si otvorena vrata!« Zatvorila ih je i uputila se nazad u kuhinju, ali na
pola puta je zastala i osluhnula. Iz kupaonice nije dopirao nikakav zvuk. Otišla je
ispitati situaciju i otkrila da su vrata kupaonice otvorena a svjetlo ugašeno. Upalila
ga je i povukavši zastor tuš-kabine ugledala površinu prekrivenu debelim slojem
plijesni.
»Eric?« Uzak hodnik prigušio joj je glas. U spavaćoj sobi njezin kovčeg ležao je
na krevetu netaknut pod slabim svjetlom stolne lampe. Od iznenadne smetenosti
počela je drhtati. Brzo je upalila veliko sobno svjetlo. Pogledavši iza vrata, gotovo se
nasmijala samoj sebi: kada se zadnji put Eric sakrio iza vrata da je iznenadi? Kad su
bili na medenom mjesecu?
»Eric, jesi li tu?«
Nije bilo odgovora. Vraćajući se prema ulaznim vratima začula je odozdo zvuk
automobilskog motora ali zaključila je da je motor preglasan za njihovo vozilo. Bili
su to vjerojatno Abdullah i Sabria koji su odlazili na vjenčanje. Ušla je u dnevnu sobu
koja je gledala na ulicu. Izuzevši slabašnu svjetlost ulične lampe koja je dopirala kroz
rolete, soba je bila u potpunom mraku. Pipkajući u tami u potrazi za svjetlom
pronašla je stolnu lampu i upalila je. Žarulja je bila stara i prekrivena prašinom no
bacala je dovoljno svjetla te je uspjela zaobići stolić za kavu s izvezenim ubrusima i
pljesnivim šalicama za čaj i proviriti kroz prozor. Na ulici nije bilo nikoga.
Ne paničari, govorila si je, nastojeći samu sebe uvjeriti da je njezina trenutna
tjeskoba povezana s urođenim strahovima, s njezinom klaustrofobijom. Bila je takva
i prije – napeta i razdražljiva, čak i paranoična, kao onda kada se Ericov automobil
pokvario na autocesti a ona je pomislila da ju je napustio zbog druge žene. Došao je
doma taksijem i našao je ispruženu na divanu i uplakanu. Miriam Walker, zrela i
akademski obrazovana žena koja jeca poput malog djeteta.

41
 Vratila se u kuhinju i pokušala se zaokupiti slaganjem njegova rublja.
Zahvaljujući kebabu osjećala je komatoznu pospanost kakva nastupa nakon obilnog,
teškog obroka, što je malo potisnulo paniku. Mora da se iz nekog razloga vratio do
restorana koji vjerojatno nije bio daleko pa je do tamo lako mogao doći pješke.
Možda je ondje ostavio novčanik. Njegovi ključevi nisu bili na stolu gdje ih je inače
ostavljao. Vjerojatno ih je uzeo da otključa vrata – samo što ih je zaboravio zatvoriti.
Kad se vrati nemilosrdno će ga zadirkivati.
Četiri sata kasnije tjeskoba se vratila. U međuvremenu ga je dvadesetak puta
pokušala dobiti na mobitel, ali njezini su pozivi automatski odlazili u govornu poštu,
a frustracija što nije mogla doći do njega dodatno ju je ispunila panikom. Bilo je
prekasno da zove njegove prijatelje. Uostalom, bila je sigurna da bi je obavijestio da
je namjeravao svratiti do nekog od njih. Neprestano se vraćala na njihov razgovor u
autu na putu kući, analizirajući ga u potrazi za bilo kakvim tragom neobičnog
ponašanja, za nečim što bi mogućnost da je pobjegao učinilo očiglednom. Što je duže
razmišljala o tom razgovoru, to je više njezina mašta izvrtala i izobličavala njegove
riječi, tražeći posebno značenje čak i u boji njegove nove plave košulje.
U jedan ujutro bila je previše iscrpljena da bi se i dalje brinula. Sjela je na divan
na kojemu je na koncu i zaspala nemirnim snom, svako malo se trzajući iz sna i
pogledavajući na vrata.

42
 7
SVAKOG POPODNEVA U OTPRILIKE petnaest minuta do pet ulice gradskog centra
zamirale su pritisnute zagušljivim uzduhom. Vrućina se u valovima širila s
nauljenog pločnika i siva i smrdljiva od truleži lebdjela u zraku zasićenom
benzinskim isparavanjima. U mirnoj pokrajnjoj ulici, koja se isticala brojem trgovina
tekstilom, odjećom i kozmetikom naguranim jedna pokraj druge kao košnice, samo
je prigušeni zvuk povlačenja vode u wc-školjci ukazivao na postojanje života iza
kapcima zastrtih prozora i zatvorenih vrata dućana. Dugačka i uska, ulica je
završavala trošnom limunski zelenom trgovinom živežnim namirnicama nasuprot
javne fontane. U ovom trenutku ulazna vrata trgovine bila su prekrivena masivnom
željeznom rešetkom. Metalne šipke bile su crne, vrele na dodir i ljepljive od vlage.
Iza njih je stajao Nayir Sharqi, čekajući da ga puste van.
Kad je prije dvadeset minuta iz zvučnika odjeknuo poziv na popodnevnu
molitvu, kao svaki dobar i uzorit vlasnik trgovine i ovaj je brzo i točno na vrijeme
povukao nadolje rešetke vrata i zaključao ih. Ipak, za razliku od većine vlasnika
trgovina, u žurbi da stigne u džamiju ostavio je u mraku Nayira s dvije konzerve
boba i limenkom kave u rukama.
Inače bi Nayir uz nešto više opreza izbjegao takvu neugodnost, no poziv na
molitvu danas ga je zatekao nespremnog. A vlasnik dućana učinio je ono što je
morao učiniti – odmah je zaključao radnju da ga vjerska policija ne uhvati kako se
bavi poslom u molitveno vrijeme, a i za slučaj da je Nayir tip čovjeka koji bi otišao a
da ne plati.
Nayir je iskoristio vrijeme da obavi vlastitu molitvu, otvorivši prethodno bocu
Eviana za ritualno pranje iza blagajne, gdje će sag upiti vodu koja se prolije. Zatim se
spustio na tvrdi kameni pod uz nisku policu s paketićima duhana i pokušao
usredotočiti um na molitvu, no danas mu je tijelo izvodilo mehaničke pokrete dok
mu je um poput šišmiša nijemo lepršao tamnom pećinom misli.
Ako ništa drugo, u proteklih osam mjeseci shvatio je da nema nikakve svrhe
pokušavati pobijediti vlastiti osjećaj krivnje. Iskušao je sve strategije kojih se mogao

43
sjetiti, no koliko god često tražio Alahovo vodstvo, koliko god duboka i čvrsta bila
njegova uvjerenja, krivnja koja ga je izjedala nije se smanjivala niti stišavala.
Zatvori vrata, spusti veo, začepi usta. Njegove vlastite misli o ženama vraćale su
mu se poput jeke. Nije li to bilo ono što je on činio svih ovih mjeseci? Svjesno se
isključivao, prigušivao misli? U jednoj zasljepljujućoj sekundi njegovih osam mjeseci
krivnje kristaliziralo se u savršeno jasnu spoznaju. Opravdanja koja si je nametao da
ju ne nazove bila su slabašni izgovori. Njegovo je ponašanje bilo reducirano na
izvanjsko iskazivanje religioznosti, ispražnjeno od ikakvog značenja. Nije li bit
istinskog islama izražavanje ljubavi prema drugima? Davanje, velikodušno i
potpuno, čak i kad to znači dati posljednji djelić sebe? Nije li bit istinskog islama
iskazivanje poštovanja? A kako je on to poštovao Katyu kad svih ovih mjeseci nije
smogao hrabrosti da joj objasni zašto se udaljio od nje? Prepuštajući joj da sama
nagađa o razlozima? Bilo je to vrlo ružno od njega.
Ali taj se argument raspao pred njegovim očima kad se upitao što bi se
dogodilo kad bi si svaki muškarac dopustio slobodu »izražavanja ljubavi prema
drugima« svaki put kad bi susreo ženu? Što bi se dogodilo kad bi svaki muškarac
napustio diktate uglađene učtivosti i poštovanja prema ženinoj obitelji samo zato da
bi dokazao kako je bit islama milosrđe i ljubav?
Završio je s molitvom i mislima se vratio svojoj neposrednoj okolini.
Zaključane rešetke. Tvrd kameni pod. S mukom se podigao na noge te ostavivši na
tezgi novčanicu za Evian, konzerve boba i kavu krenuo prema vratima trgovine i
stao pored rešetaka. Na ulici se ništa nije micalo. Zatresao je rešetke, ali nije bilo
nikoga tko bi ga čuo. Deset minuta kasnije vlasnik dućana se vratio, odavajući izgled
čovjeka zadovoljnog samim sobom dok je otključavao vratnice i uz škripu podizao
rešetke. Nayir je otišao bez objašnjenja.
Trebalo mu je deset minuta da dođe do zgrade policijske postaje. Nekoliko
trenutaka stajao je ispred glavnog ulaza prije nego što je primijetio da žene izlaze
kroz sporedni. Potrčao je do obližnje veže i vireći iza zaklona tražio pogledom
Katyu. Skupina žena brzo se raspršila. Neke su ušle u automobile koji su ih čekali, a
druge su se udaljile hodajući niz ulicu u parovima. Ulica je ponovno bila prazna.
Prilazio je bliže kad se najednom na vratima pojavila još jedna žena. Ukočio se
a želudac mu se stisnuo kad je prepoznao Katyin hod. Burka joj je bila spuštena
preko lica, i bila je sama.
Sada je bilo vrijeme. Morao se pokrenuti, ali nije mogao. Je li to uistinu bila
ona? Srce mu je luđački kucalo i spopala ga je vrtoglavica. Okrenula se da pogleda
niz ulicu i ugledavši ga i ona se ukočila. Oči su joj se prikovale za njegovo lice. Sve bi

44
dao da u ovom trenutku može vidjeti kroz njezinu burku, da samo na sekundu vidi
reakciju na njezinu licu na neočekivani susret nakon toliko mjeseci. Njezine oči
otkrile su tek iskru zatečenosti.
Krenuo je prema njoj bez razmišljanja, opazivši da u ruci grčevito stišće
torbicu.
»Ne mogu vjerovati«, rekla je kad joj je prišao dovoljno blizu. Glumila je
opuštenost ali ispod maske nehajnosti slutio je nervozu. »Mislila sam da te više
nikada neću vidjeti.«
Bilo je nečeg ledenog u njezinim riječima, kao da ga je pospremila u ladicu i
zaključala je. Prevrtao je po glavi u potrazi za bilo kakvim odgovorom, ali nije ga
pronašao.
»Kako si, Nayir?«
»Dobro.« Morao je pročistiti grlo. »Dobro sam.«
»Smršavio si.«
Kimnuo je. Nastupila je napeta tišina.
»Drago mi je što te ponovno vidim«, rekla je oklijevajući, s nečim poput
upitnika na kraju.
Osjećao se poput idiota. »Žao mi je...« Grčevito se trznuo. Gotovo mu se
omaklo njezino ime. Više se nije činilo prikladno izgovoriti ga naglas. »Žao mi je.
Došao sam te nešto pitati.«
Oči su joj i dalje bile prikovane za njegove, ali sada su izražavale radoznalost.
Još uvijek nije bila podigla burku i on je osjetio iracionalan, zastrašujući poriv da
posegne za njom i podigne je sam. Tutnuo je ruke u džepove.
»Zapravo, riječ je o prijatelju«, rekao je. »Koji je umro.«
Sva ljubaznost u njezinim očima odjednom je iščeznula. Osjetio je stezanje u
prsima.
»Shvaćam«, rekla je hladno.
Gnjev u njezinim očima bio je nepogrešiv. Želio je reći bilo što samo da ispravi
stvar, ali to je bilo kao da pokušava govoriti jezikom koji ne razumije, što je
rezultiralo ponižavajućim mucanjem nemuštog idiota. Nikada se nije osjećao tako
potpuno i beznadežno glupo.
Napokon je izlanuo prvo što mu je palo napamet: »Ovo činim isključivo zbog
svog ujaka.«

45
 Bilo je jasno kao dan da je rekao pogrešnu stvar. Katya je ispod svog ogrtača
drhtala od prigušenog bijesa. Udahnula je i stegnula svoju torbicu još čvršće, i tada
ga je ugledao. Prsten. Na njezinoj lijevoj ruci.
Odvratio je pogled, ali nije mogao pronaći nikakvu točku na kojoj bi ga
zadržao. Prsten je bio svugdje – maleni dijamant, kićeni obruč. Vidio ga je na
pločniku, na zgradama, na automobilima. Tišina među njima razvukla se tako bolno
da nije imao izbora nego da ju prekine.
»Sada si zaručena?« upitao je pokušavši odglumiti ravnodušnost, u čemu je
bijedno podbacio. Kako nije odgovorila, čestitao joj je.
Zazvonio joj je mobitel. Posegnula je za njim u torbicu i javila se. »Ispričavam
se«, rekla je i okrenula mu leđa.
Nayira je odjednom preplavilo sjećanje na pustinju. Često bi mu se događalo
da pred bujicom emocija s kojima se nije znao nositi osjeti potrebu da pobjegne u
svijet u kojemu njegovo tijelo nije bilo za zemlju vezana troma forma što gmiže
pločnikom zažarenim od sunca, već prije neka vrsta letjelice što lebdi prostranstvom
neba iznad pustinje. Osjećao se slobodnim samo u pustinji, u čijem bi se beskraju
njegove svakodnevne brige izgubile i nestale.
Omran, omiljeni pustinjski vodič iz njegova djetinjstva, jednom se prilikom
pohvalio da može učiniti da pustinja pjeva. Odveo je Nayira nekoliko kilometara
izvan kampa, gdje su se dine prostirale u namreškanoj, besprijekorno čistoj i praznoj
beskonačnosti. Popeli su se na najvišu dinu, toliko strmu da je Omran morao
konopcem privezati Nayira za sebe da bi spriječio dječakov pad i pokretanje lavine.
Nakon što su dosegli vrh, smjestili su se na uzak pješčani prijevoj koji je
oblikovao gornji obod veličanstvenog polumjeseca dine. Njezin moćan, prostran
amfiteatar bio je najveći koji je Nayir ikada vidio – oštro i strmo spuštao se nadolje
prema malenom, glatkom klancu i nikakvi otisci nisu remetili glatkoću vjetrom
izravnane površine.
»Ma što da se desilo«, rekao je Omran, »ostani ovdje. Trebat ću te da otrčiš po
pomoć u slučaju da se ne vratim. U redu?« Nayir je kimnuo, a Omran se nagnuo
prema njemu i rekao: »Upravo ćeš svjedočiti magiji, stoga pazi kome ćeš o ovome
govoriti. Znaš kako glase riječi koje će te štititi od džina?«
»Da.«
»Izvrsno. Ovo je naša tajna, u redu?«
»U redu.«

46
 Omran je odvezao uže koje ih je povezivalo i u jednom zapanjujućem trenutku
skočio ravno preko ruba dine. Nayir je vidio kako nevjerojatno dugo lebdi u zraku
prije nego što je pao dvadeset stopa u dubinu. Noge su mu zaronile u pijesak
proizvevši nadnaravni zvuk, tako snažan da je odbacio Nayira unatrag. Aterirao je
na stražnjicu i počeo kliziti niz zavjetrinsku stranu dine, ali se uspio okrenuti
potrbuške i otpuzati nazad do krijeste dine.
Tada ga je začuo – zvuk sličan zujanju malenog aviona koji leti prema njemu,
samo što je ton bio drukčiji. Umjesto brujanja motora čuo je žensko zavijanje, koje je
preraslo u nezemaljski krik. Na svijetu nije bilo beduina koji nije gajio
strahopoštovanje prema zlom džinu, šejtanu. Ugledao je džinove kako se kovitlaju
iznad njega sačinjeni od dima i vrućeg tekućeg metala, velikih crnih ustiju što se
širom otvaraju da bi izbljuvale metke od pijeska i pucketave vatre. Tada
šestogodišnjak, premlad da bi poznavao zakone fizike, Nayir je počeo plakati.
Na trbuhu je uspuzao do ruba dine i ugledao Omrana kako još uvijek klizi niz
padinu poput noža što se urezuje u golemu, mekanu tortu. Vjetar je u Nayirovo lice
bacio zid od pijeska. U ustima je osjetio sitna zrnca, instinktivno zatvorio oči i
pljunuo. Tada se zvuk promijenio. Kričanje je prestalo a potom se začulo stenjanje.
Nakon što se oblak pijeska raspršio, ugledao je Omrana na dnu doline. Bio je na
koljenima, okrenut prema Nayiru, ali ruke su mu do laktova bile u pijesku. Hrvao se
s nečim nevidljivim. Izgledalo je kao da nekakvo stvorenje ispod površine ujeda
njegove podlaktice.
»Omran!« povikao je Nayir, nespretno se uspravivši tako da mu se tlo
iznenada izmaknulo pod nogama te je počeo kliziti niz dinu – isprva kao da ga je
zahvatila lavina a potom obrušivši se u dubinu poput jastreba. A s padom je došao i
zvuk zlokobnog krika. Uzdizao se iz dubine zemlje, na mjestu gdje su mu noge
sjekle put kroz pijesak. Vibracije su ga potresale, putujući mu kroz noge i torzo,
vibrirajući mu kroz vrat i lice. U zvuku je bilo toliko džinova da se osjećao kao da je
zaposjednut njima. Ali ovi džinovi bili su kratke, prigušene verzije svojih
prethodnika. U jednom trenutku svog padanja shvatio je da su izvor zvuka njegovo
tijelo i pijesak, da je on sam džin koji se boji sam sebe.
Kad su se vratili u kamp Nayir je utrčao u Samirov šator uzbuđeno pričajući o
pjevajućim dinama. Omran je sjeo za stol i počeo objašnjavati kako posmično
naprezanje tijela što klizi kroz pijesak uzrokuje sinkrone vibracije u pijesku koje
proizvode zvukove visoke frekvencije. Polumjesečast oblik dine ponaša se kao
pojačalo. Predočio je karakterističan raspon zvuka u frekvenciji izraženoj u hercima i
čak nacrtao skicu. Sve je bilo izloženo vrlo znanstveno. Samir je kimao, zadovoljan

47
što je saznao nešto novo od čovjeka koji se razumije u fiziku. Osjećajući se
ispražnjeno i iznemoglo, Nayir je prestao slušati i izašao van u noć.
Tek kad je u mislima dosegao dno dine, u njegovom je uhu odjeknuo
tajanstveni zvuk kojeg je sam proizveo i tada bi ga nastojao zadržati kao omamljen
vrtoglavicom, ponavljajući ga u svom umu kao što dijete ponavlja ulomke iz Kurana.
Tonovi su na neki način bili njegovi, jednako tako kao što su njegove stanice
sadržavale esenciju njegova života. Sada, u odrasloj dobi, ti bi zvukovi povremeno
bljesnuli kroza nj, poput proganjajuće jeke njegova vlastita nesigurnog probijanja
kroz život.
Gledajući Katyu koja je razgovarala na mobitel, poželio je da može objasniti o
čemu razmišlja. Da nije svaki pad besmislena treska i lom. Da čak i u našim
najmučnijim trenucima titra harmonični zvuk transcendencije. I da nikakva količina
znanstvenih objašnjenja ne može biti dovoljna da razotkrije kakvo čudo može
proizvesti obično spuštanje niz pješčanu padinu. Šaptala je na mobitel pogledavajući
niz ulicu. Samo ga je na tren okrznula pogledom i tada joj je u očima zatitralo nešto
nalik bolnom ubodu nostalgije.
»Oprosti, Nayir«, rekla je.
Puštala ga je da ode. Ili mu je govorila da ode. Ista stvar. Znao je da to
zaslužuje. Ali isto tako je znao da to ne može prihvatiti. Da mu je bilo dosta ovakve
patnje. Da ovo što se upravo dogodilo nije bilo oživljeno sjećanje, već nešto poput
istihare – Alahova odgovora na molitve koje je tako gorljivo šaputao ovih posljednjih
osam mjeseci. Put koji je izabrao nije bio onaj pravi, ali on će to sada ispraviti, čak i
ako to znači odlazak njezinom ocu kako bi pred njim napravio budalu od sebe
kazivanjem istine, i dokazao svoju nedostojnost čitavoj njezinoj obitelji. Je li to uopće
bilo važno? Nije li upravo njegov vlastiti ego bio taj kojega je trebalo skršiti, njegov
vlastiti ponos, koji ga je sprečavao u objavljivanju namjera prema Katyi osam mjeseci
ranije, onda kada ih je bila tako željna čuti?
Misli su mu došle do ruba histeričnosti. Opazio je da se obilno znoji i da su mu
dlanovi mokri.
»Večeras ću biti jako zauzeta«, rekla je pognute glave.
Paradoksalno, njezina hladna distanciranost vratila mu je samopouzdanje. »I,
tko je sretni zaručnik i budući suprug?«
Podigla je pogled. »Što? Nisam zaručena«, rekla je zbunjenim glasom. »To je
Othmanov prsten...« Zamuknula je.

48
 Nagli osjećaj olakšanja bio je gotovo bolan. Znači, ona je još uvijek nosila
Othmanov prsten iako su zaruke razvrgnute prije nekoliko mjeseci. »Ah«, uspio je
izustiti. »Ispričavam se.« Uputio joj je znakovit pogled. »Moja pogreška.« Opazio je
kako joj se izraz u očima smekšava. Zatekla ga je neobuzdana žudnja što mu je naglo
ispunila srce, snažna potreba da bude s njom bez obzira na sve. »Slučaj o kojem sam
te htio pitati zapravo kao takav možda uopće ne postoji.« Drhtavo svjetlucanje u
njezinim očima pokazivalo je da je uspio pobuditi njezinu pažnju. Ispričao joj je o
Qadhijevoj smrti. »Nadao sam se da bi mi ti mogla nešto reći o uzroku, da umirim
svog ujaka.«
Načas je razmislila.
»Vidjet ću što mogu učiniti.« Rekla je to pomalo otresito, prikrivajući time
vlastiti unutrašnji nemir. Ponovo je nervozno pogledala uz i niz ulicu, i on je shvatio
da vjerojatno ne želi da ih njezin pratilac Ahmad vidi zajedno.
»Mogu li te nazvati?« rekao je, gotovo se nasmijavši ironiji tog pitanja.
»Ne«, rekla je. »Ja ću nazvati tebe.«
Osjetio je strepnju. Neće ga nazvati. Učinit će mu isto što je on učinio njoj, a to
je i zaslužio.
Prepoznala je zabrinutost u njegovim očima. »Obećavam«, rekla je čvrsto i
ozbiljno. »Stoga ti je bolje da mobitel držiš uključenim.«

49
 8
NAKON ŠTO JOJ SE NAYIR izgubio iz vidokruga, Katya je odahnula. Bacila je
pogled po ulici u potrazi za Aymanovim automobilom, no nije mu bilo ni traga. Na
ulici je bila tek samotna žena koja je požurivala svoje maleno dijete niz pločnik.
Savršeno, pomislila je. Njezin je rođak uvijek kasnio, a ona je u ovom trenutku trebala
vremena da razmisli o svemu.
Nije mogla vjerovati da se Nayir tek tako pojavio pred njom, kao kakav ćudljivi
džin koji ljudima ispunjava želje. Lice mu je bilo upalo! Poprilično je smršavio.
Nikad ga nije smatrala debelim, ali sada je, vidjevši ga ponovno nakon toliko
vremena, uvidjela koliko je nekada bio krupan. S blagim osjećajem krivnje prisjetila
se koliko joj je zadovoljstvo u ono vrijeme pričinjala njegova blizina. U njegovoj se
prisutnosti znala osjećati tako sićušno, na neki način zaštićeno. Sada bi zapuh vjetra
što bi se podigao iza jurećeg kamiona mogao dići u zrak njegovo ispijeno i koščato
tijelo i otpuhati ga natrag u tajanstveni ekskluzivno muški teritorij pustinje, u kojoj
ga je zamišljala u svojim čeznutljivim maštarijama proteklih osam mjeseci.
A ipak, kada je rekla da će ga nazvati na licu mu se pojavio izraz olakšanja. Bila
je posve sigurna da to nije bilo zbog toga što je doista trebao njezinu pomoć, već
zbog toga što je to značilo da će je moći ponovno vidjeti, provoditi s njom vrijeme
kao što je običavao...
I u tom trenutku naglo je shvatila da su joj misli krenule u krivom smjeru.
Ostavio ju je. Na početku ju je ignorirao, a na kraju, kad se s njom sastao u zabavnom
parku i kada je njihov sastanak prvi puta nalikovao pravom ljubavnom spoju, čitavo
se vrijeme ponašao kao da ga je netko natjerao da proguta svinju. Pozvala ga je na
večeru s njezinim ocem u nadi da će to njihovoj vezi dati »legitimnost« koju je on
očito tako očajnički trebao, no on je učinio sve kako bi to izbjegao. Pokušala je
doprijeti do njega – ostavila mu je nekoliko poruka, ali nijednom nije odgovorio na
njezine telefonske pozive. Znala se pitati što je to toliko nedolično u telefonskom
razgovoru sa ženom koju poznaješ. Ali znala je odgovor: uzoritom muslimanu nije
bilo primjereno družili se s na-mehram ženom. Možda mu je i bilo stalo do nje, ali do
vjerskih propisa bilo mu je stalo još više. On je svoje odabrao.
50
 I zato je bilo tako besmisleno što se osjećala ushićenom zbog njegova povratka.
Je li se zavaravala zamišljajući da su gubitak na težini i njegova bolesno žućkasta put
bili odraz boli koju je nanio sam sebi napustivši je?
Iza ugla joj je zatrubila plava Mazda, i ona se brzo sabrala. Ahmad je
odnedavno dvaput tjedno prepuštao vozačku dužnost Katyinom mladom rođaku
Aymanu, koji se upravo iz Bejruta doselio u Jeddu. Svidio joj se istog trena, još od
prve večeri kada je došao u njihovu kuću. Bilo mu je tek petnaest godina, i bio je
visok, nezgrapan i ne osobito naočit, ali njegov smisao za humor u kuću je unio malo
živosti.
Ayman se polako dovezao bliže praveći se da je nije prepoznao. Zurio je u
njezino pokriveno lice šaljivo glumeći da je studiozno proučava. Kad je zaustavio
auto na drugoj strani ulice i uzeo dvogled sa sjedala naciljavši ga prema Katyi,
prasnula je u smijeh.
Glumeći zadovoljstvo što je napokon pronašao ženu koju je tražio, bacio je
dvogled na stražnje sjedalo, parkirao Mazdu uz rub pločnika, a potom se iskobeljao s
vozačkog sjedala njišući krakatim rukama nalik na majmunske dok je dugačkim
koracima zaobilazio oko auta. Otvorio je stražnja vrata i ugurao je unutra uz
majmunsko glasanje, a potom zastao da počeše pazuho i ponjuši prste. Katya je
zarinula glavu u dlanove tresući se od neobuzdanog smijeha.
»Tako si besraman!« povikala je. »Kako to možeš raditi u javnosti?«
Kočoperno je uzdignuo glavu kao da hoće reći, Ne govoriti ljudski jezik, i
doklatio se do vozačkog sjedala.
»Zdravo, majmunčiću«, pozdravila ga je.
»Ovaj put sam te barem uspio pronaći!« rekao je nacerivši se, nakon što se ona
udobno smjestila na stražnje sjedalo. Kad je zadnji puta otišao po nju autom, stvar se
završila tako da je prišao nepoznatoj ženi koja se uspaničila kad ju je pozdravio i
krenuo prema njoj da je primi za lakat. Žena ga je lupila torbicom i počela vrištati.
Pokušao joj se ispričati, no ona ga je na to izlemala po licu.
»Kako tvoja modrica?« upitala je Katya vireći prema njegovu odrazu u zrcalu
retrovizora.
»Mnogo bolje«, odgovorio je, podižući kosu s lica. »Postaje žućkasta.«
Udarcem lakta iskrivio je retrovizor i skoro skrenuo s ceste u pokušaju da ga
vrati u prvotni položaj. Katya je vrisnula uplašena da će udariti u parkirani
automobil.

51
 »Oprosti«, rekao je posramljeno i preusmjerio pažnju na cestu s izrazom krajnje
koncentriranosti. »Imam iznenađenje za tebe.«
»Dovest ćeš me doma živu?«
»Tvoj otac i ja pripremili smo za objed golubove.«
»Mmmm.« Nastojala je zvučati oduševljeno, iako golubovi nikada nisu bili
njezino omiljeno jelo. »Vrlo ljubazno od tebe.«
Ponosno je podigao glavu. »Znam.«
Morala se nasmijati. Bilo je urnebesno gledati ga za volanom Mazde. Bio je
nalik na golemog psa nagruvanog u tijesnu putnu košaru. Da je imao rep, mahao bi
njime.
Od prvog časa kad je stupio u njihovu kuću, Katyin je otac Aymana zatrpao
poslom. Abu je tvrdio da muškarac vrijedi onoliko koliko posla može obaviti te je
tako u protekla dva mjeseca Ayman preuzeo i više od svog udjela u pranju posuđa i
podova, a jednom čak – na njezinu golemu sramotu – i prljavog rublja.
Nije joj bilo nimalo neugodno sjediti na stražnjem sjedalu auta dok je on vozio.
Da je vozio Othman, pa čak i Nayir, to bi mrzila. Ali Aymanov neobuzdani humor
činio je iskustvo sjedenja na stražnjem sjedalu ugodnim i opuštenim. Osjećala se
poput kraljevske starije sestre.
»Tvoj mi je otac obećao da će mi, dovezem li te doma na vrijeme, dopustiti da
opet operem tvoje rublje.«
Nasmijala se. »Prestani!« rekla je. »Prestani me nasmijavati. Više nikad nećeš
prati moje rublje. Je li ti to jasno?«
»Da, gospođo.« Uspravio se i čvrsto stisnuo volan.
»I zapamti«, rekla je, »kad se budeš približavao ženi na cesti, obrati pažnju na
njezinu torbicu.« Podigla je svoju ručnu torbu od crvene kože sa sjajnim srebrnim
kopčama na prednjim džepovima.
»Nikako da zapamtim kako izgleda«, rekao je. Rezignirano je odmahnula
glavom.
Opustivši se tijekom vožnje, u mislima se vratila Nayiru. Njegov miris ukotvio
joj se u dnu grla, miris cedrovine i pijeska. Nije ga dovoljno dugo poznavala da bi se
istinski zaljubila u njega – barem je tako uvjeravala samu sebe kada su prestali
razgovarati. No morala si je priznati da joj je u posljednjem telefonskom razgovoru u
potpunosti slomio srce, i to tako brzo nakon raskinutih zaruka s Othmanom.
Osjećala se kao netko tko je prisiljen svjedočiti kako bliski ljudi oko nje umiru
pokošeni kugom. Izgubila je sve osim svog oca. No gubitak Nayira nekako ju je

52
najviše pogodio, jer je poznanstvo s njim bila jedina dobra stvar koju je uspjela
spasiti iz čitave te tragedije s Othmanom i njegovom obitelji.
Kada je započinjala sa svojim novim poslom, bila je presretna – željna nečega
što će joj zaokupiti misli i omogućiti neovisnost. Zahvaljujući vladinoj inicijativi za
poticanje zapošljavanja žena, u kriminalističkom laboratoriju glavnog policijskog
ureda u centru grada otvorilo se nekoliko radnih mjesta. Još uvijek nije mogla
povjerovati da radi u prekrasnoj novoj zgradi i da ima vlastiti laboratorij. Prvih
nekoliko tjedana provela je strahujući da će se jednog jutra probuditi i shvatiti da je
sve to bio samo san, ali kasnije, tog sudbonosnog dana nakon telefonskog razgovora
s Nayirom, njezina je sreća naglo splasnula. Nije joj čestitao na njezinom novom
poslu, zanimalo ga je jedino hoće li raditi s muškarcima. Osuđujući ton njegova glasa
slomio ju je. Vlada je mogla poduzimati sve da ženama omogući rad, ali da je njezin
otac ikada saznao da je njezin posao uključivao blisku suradnju s muškarcima
njegova bi reakcija bila ista kao i Nayirova. Da se pitalo njih dvojicu, ona bi
vjerojatno sjedila u kući.
Susret s Nayirom uskomešao je u njoj mnoštvo pomiješanih emocija. Isprva je
osjetila sreću što ga vidi a zatim razočarenje činjenicom da je došao poslom, potom
ljutnju, toliko snažnu da je gotovo došla u iskušenje da ga udari kad je shvatila da on
nema namjeru čak niti spomenuti njihov posljednji razgovor, ili učiniti ma i
najmanju gestu isprike. Umjesto toga zatekla se kako pristaje da mu pomogne, jer
nije mogla zamisliti da ga odbije ili da ga bilo čime povrijedi nakon patnje koju je
pretrpjela zbog toga što ga je izgubila. Ali njezino razočarenje i povrijeđenost još
uvijek su bili prisutni, i sve su više jačali kada bi se prisjetila koliko je Nayir znao biti
udaljen i hladan, koliko krut u svojim uvjerenjima. Pogledala je u Aymanovo
smiješno, nasmijano lice u zrcalu retrovizora i čvrsto odlučila da više nikada neće
dopustiti da je itko toliko povrijedi.

53
 9
MIRIAM JE SJEDILA ZA KUHINJSKIM STOLOM okružena zgužvanim posudicama
hrane iz dostave i obgrlivši dlanovima šalicu mlakog čaja zurila u svoj mobitel. Od
Erica još uvijek nije bilo ni glasa, i nije odgovarao na svoj mobitel. Mujezin još nije
pozvao na podnevnu molitvu a ona je već dvaput nazvala Ericov ured i oba puta
recepcioner je odverglao: Eric još nije u uredu. Želite li ostaviti poruku?
Što je mogla reći: »Recite mu da čekam«? Što je još bilo novo? Ma koliko to bilo
ponižavajuće, naposljetku se slomila i priznala recepcionaru da je Eric nestao.
Zapravo, priznala je da je »Abdullah« nestao, jer su ga ondje tako zvali. »Eric« je,
ispostavilo se, u arapskom slengu bio izraz za penis, tako da ga je njegov šef zamolio
da smisli odgovarajuću alternativu. Odabrao je ime Abdullah, što znači »Alahov
rob«, što je Miriam pomalo uznemiravalo, u trenucima kad se zamarala
razmišljanjem o tome.
Recepcioner je ispuštao nervozne zvukove, grleni ekvivalent molbe da ga
poštedi svojih bračnih problema, dok ga je ona preklinjala da pronađe Abdullahov
adresar i da joj da brojeve iz njega. Već je imala broj njegova kolege Jacoba, ali samo
zato što je poznavala njegovu ženu Patty, koja joj je obećala da će ju pozvati na čaj no
činilo se da nikad za to nije imala vremena.
»Bojim se da nemam pristup njegovom uredu«, rekao je recepcionar.
Miriam je šutjela. Onda nađite nekoga tko ima, poželjela je reći. Nikad nije bila u
Ericovom uredu, tako da nije imala pojma kako ondje stvari funkcioniraju. Je li imao
i adresar ili samo svoj BlackBerry? Sigurno je imao i kompjutor, no vjerojatno i
lozinku – a nju zasigurno ne bi dao recepcioneru, a niti bilo kome drugome. Bio je
nepopustljivo zatvoren i tajnovit.
»U redu, hvala«, rekla je napokon Miriam. »Samo mi javite ako se pojavi.«
Nedugo nakon toga nazvala je Jacoba i doznala od njega nešto što joj nije bilo
od osobite koristi: Jacob ga je vidio dan prije. Zajedno su popili kavu, i sve se činilo
savršeno normalno. Eric mu nije bio spomenuo da te večeri ide pred Miriam na
aerodrom.

54
 Čim je shvatila da će teško išta više izvući iz uobičajeno šutljivog Jacoba,
Miriam je odlučila popričati s Patty, koja je tijekom čitavog razgovora stajala iza svog
muža dobacujući svoje netaktične upadice: Eric je nestao? Pa gdje bi, pobogu, otišao? i
Misliš li da je možda uhićen?
Patty je nije ni pozdravila, odmah je navalila s pitanjima. »Miriam, misliš li da
je pobjegao?«
»Ne. Što? Ne bi on to učinio.«
»Znam za medicinsku sestru iz Australije koju je suprug iznenada ostavio.
Nestao je samo tako, odjednom.« Patty je pucnula prstima da bi pojačala efekt svojih
riječi. »Ispostavilo se da ju je varao s njihovom služavkom. Nekom djevojkom s
Filipina.«
Miriam je progutala bijes. »Mi nemamo služavku.«
»Srce, ne mora biti služavka.«
»Mislim da se nešto dogodilo. Možda neka nesreća. Mogao bi biti...« Zastala je,
i duboko udahnula. Nije bilo pametno dodatno hraniti vlastitu paranoju.
»Jesi li zvala policiju?« upitala je Patty.
»Da. Rekli su mi da moram pričekati dva dana prije nego što prijavim njegov
nestanak. Barem mislim da je to ono što su rekli. Momak je prilično loše govorio
engleski.«
»Jesi li zvala bolnice?«
»Ne«, priznala je Miriam.
»Onda nazovi konzulat«, rekla je Patty. »Moraš ovo prijaviti.«
Miriam joj nije imala volje spomenuti da ovo nije prvi put da je nestao. »Samo
me nazovi ako išta saznaš, u redu?«
»Dakako, ali...«
Miriam je spustila slušalicu. Mogla je podnijeti stotinu razočaravajućih
telefonskih poziva, ah nije se uspjela nositi sa svojim tjeskobnim umom koji je
opsesivno proizvodio najstrašnije scenarije u njezinoj glavi. Mislima su joj prolazile
uznemirujuće slike: Ericov podbuhli leš utopljen u kanalizaciji. Oko iščupano iz
duplje. Krv što šiklja iz grozne rane na prsima.
Ustala je i otišla u smočnicu. Bila je gotovo prazna, ali preslagivanje nekoliko
preostalih bočica začina moglo bi joj pomoći da se smiri. Nastojala je ne misliti na
priču koju joj je ispričala Sabrijina sestra. Kanađanin koji je bio u Jeddi sa svojom
ženom zaljubio se u mladu beduinku. Imali su kratku ljubavnu aferu. Ubrzo nakon

55
toga djevojka se prijavila policiji tražeći zaštitu. Vjerovala je da su njezina braća
otkrila da je imala seksualne odnose prije braka i da je namjeravaju ubiti. Policija joj
je ponudila zaštitu, ali i privela Kanađanina u policijsku postaju. Kako se i očekivalo,
toga popodneva trojica djevojčine braće pojavila su se na vratima postaje prijeteći da
će je ubiti, pa je policija ljubavnike morala tajno protjerati iz zemlje.
Miriam nije mogla biti sigurna je li u toj priči bilo preuveličavanja, ali Sabrijina
sestra je čvrsto stajala iza tvrdnje da su beduinske obitelji u pravilu nasilno reagirale
u takvim situacijama. Već se događalo da su mlade djevojke ubijali zbog toga, a s
njima ponekad i njihove ljubavnike...
Prestani, naredila je samoj sebi. Nije bilo razloga pribjegavati najgorim
mogućim scenarijima. Sjetila se priče koju joj je Patty ispričala o Amerikancu koji je
živio u naselju za strance. Njegova žena, koja je ostala u Sjedinjenim Državama,
poslala mu je paket u kojem su između ostalog bila i tri DVD-a s porno–filmovima.
Saudijski cenzori otvorili su pošiljku i otkrivši pornografski sadržaj uhitili sirotog
Amerikanca. Morao je objasniti da njegova žena ne razumije saudijsku kulturu.
Policija je prihvatila objašnjenje, ali je Amerikanca prisilila da na licu mjesta uništi
zabranjene DVD–ove. Nisu to htjeli učiniti sami da ne bi bili optuženi za uništavanje
privatnog vlasništva. Možda se i Ericu dogodilo nešto slično. Podsjećala je samu sebe
kako u Jeddi ljudi mogu biti uhićeni iz najčudnijih razloga.
Osim toga, Eric je i prije znao »nestati«. Kad je jedan od njegovih poslovnih
suradnika iznenada odlučio poduzeti spontani izlet u pustinju Eric je pristao, misleći
da će izlet trajati samo jedan dan. Kad je shvatio da njegov domaćin namjerava ostati
preko vikenda, već su bili izvan područja koje hvata signale mobilnog telefona, pa ju
nije mogao nazvati i javiti joj gdje je.
Drugom prilikom privela ga je vjerska policija i zatvorila u jedan od prostora
koji su služili kao privremene zatvorske ćelije – u ovom slučaju u stražnju prostoriju
lokalne džamije – kako bi glupom strancu dali lekciju iz doličnog vladanja. Priveli su
ga zato što nije nosio dugačke rukave, a zbog svoje goropadnosti zaradio je nekoliko
modrica od bambusova štapa. Ali taj put bio je zadržan u pritvoru samo nekoliko
sati. Kući je došao kasno te noći.
Miriam je još jednom duboko udahnula i zatvorila vrata smočnice. Bilo je
moguće da ga je iz nekog razloga uhitila Božja patrola. Možda je način njegova hoda
bio previše živahan da bi se mogao okarakterizirati kao pobožan. Sutra će doći
doma, možda pun modrica, ali kao i uvijek nesklon tome da priča o onome što se
dogodilo. Morat će na silu izvlačiti iz njega pojedinosti, a on će je uvjeravati da je sve
u redu, da vjerska policija ponekad možda suviše gorljivo shvaća svoju dužnost, ali

56
ipak samo radi svoj posao. Policija u Americi privodi strance čitavo vrijeme, reći će
joj, i dodati da se najbolje pomiriti s ovdašnjim običajima i poštivati ovdašnju
kulturu, bla bla bla. Takav scenarij bio je toliko logičan da ga se svakako moralo
uzeti u obzir. U svakom slučaju, bila bi to vrsta objašnjenja kakvom bi Eric pribjegao
u slučaju da je nestala ona.
S druge strane, da je ona nestala Eric bi vjerojatno nešto već poduzeo.
Pogledala je na mobitel na stolu. Čitavo je jutro razmišljala o tome da nazove
konzulat, ali se bojala da od sebe ne napravi budalu.
Nervozno je koračala po stanu pitajući se je li se spremna suočiti s vanjskim
svijetom barem toliko da ode do trgovine na uglu, no odustala je od toga jer joj je
pažnju privukla prljavšina umivaonika u kupaonici. Dok ga je čistila, u glavi su joj se
počele rojiti mračne slutnje. I tajna policija znala je zatvarati ljude, a lokacije na
kojima su bili smješteni njezini zatvori bile su poznate samo njezinim pripadnicima i
nekolicini vrlo važnih i utjecajnih Saudijaca. Čula je priče o strancima koji bi nestali i
ne bi se pojavili mjesecima, ponekad čak godinama. Čamili su ondje uzalud čekajući
na odvjetnike i na suđenja koja nikad nisu zakazana. Da je otišla u konzulat, Saudijci
bi je vjerojatno isprašili iz zemlje brže nego što bi itko mogao izgovoriti riječ
»nedolično«. Eric bi tada zaglavio u nekoj od podzemnih tamnica čekajući na datum
suđenja koji nikad ne bi bio određen...
Prestani, govorila je samoj sebi. Isuse! Misli na nešto drugo.
Vratila se u kuhinju. Iz začepljenog odvoda širio se slatkast vonj truleži, pa je
prionula na posao raskrčivši ormarić ispod sudopera i odvrnuvši zaklopac pomoću
džepne baterije koju je držala u ustima, osjećajući se istovremeno frustrirano i
sposobno. Kad je zaklopac konačno otpao, tjednima nakupljana masna, uljasta,
sluzava prljavština prolila joj se po rukama. Listići čaja. Koliko je ona znala, prije
dolaska ovamo Eric jedva da je ikad taknuo šalicu čaja, a sada je čitavo svoje
slobodno vrijeme provodio ispijajući ga u dnevnoj sobi sa svojim prijateljima. Ne s
Jacobom ili drugim Amerikancima s kojima je radio. Eric se uglavnom družio s
Arapima, koji su se prema njemu ponašali srdačno i prijateljski, ali koji bi
zapodijevanje razgovora sa ženom smatrali nepristojnim. Čudili su se što nije znala
spraviti čaj, i što ga je Eric kuhao sam jer se želio izvještiti u umijeću spravljanja čaja
na saudijski način. Čak ga je jedne večeri fotografirala sa šalicom čaja u ruci. Na
njezino zadirkivanje samo je slegnuo ramenima i rekao: »To je ono što ovdašnji
muškarci najradije piju.«
Promatrala je s kakvom je lakoćom usvajao ta nova pravila muškosti. Ljubljenje
u obraz i grljenje s drugim muškarcima. Običaj da satima sjede, tračaju i smiju se

57
poput tinejdžerki koje zamuknu čim roditelji uđu u sobu. Isprva je na te promjene
reagirala s nježnošću pa čak i s izvjesnom zahvalnošću, iako joj je sve to bilo pomalo
čudno. Činilo se kao da je ta transformacija djelovala poput svojevrsnog melema na
rane slomljenog čovjeka koji je došao kući iz Iraka iscrpljen ulogom
hipermaskuliniziranog ratnika. A kod njega je bila riječ i o još nečemu dubljem – je li
to bila dobra stara protestantska krivnja? Ubijao sam muslimane, i sada se iskupljujem.
Koji god razlog bio, i usprkos tome što je bio svjestan da za žene ovo nije idealno
mjesto za život, Eric se zaljubio u Saudijsku Arabiju.
Sjetila se razgovora koji su vodili na trijemu njihove kuće u Fayettevilleu kada
je potpisao ugovor za posao u Saudijskoj Arabiji. Otvorio je bocu šampanjca zalivši
njime ljuljačku za dvoje u kojoj su sjedili, a ona ga je stala zadirkivati zbog njegovog
uzbuđenja. »Jesi li siguran da ne postoji neki drugi razlog što tako silno želiš ići
tamo? Možda razlog u ženskom obličju?«
Vragolasto se nacerio i poljubio je u vrat. »Volim te, Miriam«, šapnuo joj je u
uho. »I obećajem ti, što god se dogodilo, uvijek ćeš biti moja žena broj jedan.«
Pljesnula ga je po ruci i on je prasnuo u smijeh. Nije si mogla pomoći: morala se
i sama nasmijati. Zatim ju je uzeo u naručje. »Ništa se neće dogoditi«, prošaptao je,
ovaj put ozbiljan.
Da, baš. S ruku je saprala listove čaja i sa zakašnjenjem shvatila da to nije bila
šala. Strahovala je da će ga ugrabiti neka egzotična ljepotica, ali njegov pravi tajni
ljubavnik bio je sam grad, taj kraj, pustinja, i osjećaj povezanosti i drugarstva koji je
ovdje vladao među muškarcima. Pronalaženje druge žene u Jeddi bio bi prirodni
nastavak...
Smjesta je isključila tu misao. Trebalo bi joj biti drago što je Eric oduševljen
svojim novim mjestom boravka. A i njegovo novostečeno prijateljstvo s ovdašnjim
muškarcima nije se puno razlikovalo od bliskosti koju je oduvijek osjećao prema
svojim pajdašima iz vojske doma u Americi. Istina, brak im nije bio savršen, ali zar je
bio toliko loš da bi naprosto pobjegao?
Možda nije smjela biti toliko dugo odsutna. Tjednima se kolebala ne
uspijevajući odlučiti je li ideja da Ericu dâ malo prostora i ostavi ga nasamo dobar
potez, ili će mu njezin odlazak pomoći da zaboravi na nju. Odlučila je vjerovati mu.
A i ona je trebala nešto vremena za sebe, daleko od ovog mjesta u kojem se nije
ugodno osjećala.
Ali što ako je Eric u tih mjesec dana njezine odsutnosti postao još ovisniji o
ovome mjestu? Možda je čak počeo zamišljati budućnost bez nje? Oboje su znali da

58
se ona ovdje nikada neće uklopiti. Prvih nekoliko mjeseci žestoko se trudila da se ne
žali previše. Zatim joj se naglo prelila čaša.
Odvod je ispustio slabašni zvuk, a zatim se začuo lom i nešto je poput metka
izletjelo kroz zaklopac. Znala je i bez saginjanja da se nešto slomilo. Uzela je
francuski ključ i kleknula da vidi što se može učiniti.

59
 10
KATYA JE POKUŠALA IZBJEĆI POGLED na otečenu, crvenu kožu punu plikova na
rukama i licu nepoznate žene. Zadržavala ga je na čistim bijelim zidovima nove
prostorije za autopsiju, na metalnim umivaonicima i zaključanim sivim ormarićima
gdje je patolog pohranio svoje priručnike.
Još je uvijek nisu identificirali, ali policajci koji su je dopremili zvali su je
»Evom«. Katya se pitala hoće li morati biti ovdje tijekom čitave autopsije i – ako
preživi hoće li ikada više moći jesti meso.
Bio je to drugi put da ju je Adara pozvala u prostoriju za autopsiju. Prvi put
Katyi je gotovo istog trena pozlilo. Nije bila navikla na prizor leševa; rukovala je
uzorcima tkiva, kosom i vlaknima, te povremeno fotografijama mrtvih tijela. Sada je
dobila drugu šansu. Nije morala promatrati čitavu autopsiju. Adara ju je već obavila.
Ali bilo je nekih stvari za koje je htjela da ih Katya vidi. A i okolnosti su bile
povoljne: njezin šef i ostali muškarci iz mrtvozorničkog ureda otišli su na ručak.
Zainab, neslužbena šefica ženskog laboratorija, ostala je doma zbog bolesnog djeteta.
Katya se prisilila pogledati tijelo na obdukcijskom stolu. Ribe iz oceana izjele su
ženine oči i velik dio njezina lica i usana, izloživši tkivo i kosti. Sada su samo čelo i
rubovi lica gdje počinje rasti kosa pokazivali na kojim je mjestima bila spaljena.
Tamo gdje je ostala koža, bili su tragovi krvi.
Osjećala je malaksalost i vrtoglavicu. »Zašto joj je krv na licu?« upitala je,
očajnički nastojeći ostati fokusirana. »Nije li ju voda trebala isprati?«
»Možda«, rekla je Adara. »Leševi obično plutaju licem prema dolje, što dovodi
do navale krvi u glavu. To je eksudacija. To se moralo dogoditi postmortem.«
Adara je uzela u ruku ženinu podlakticu i nježno je podigla. Evine ruke bile su
tako teško opečene da se činilo da od otisaka prstiju neće biti ništa.
»Uzmimo odavde nekoliko uzoraka vlakana«, rekla je Adara, pokazujući
mjesto na donjem dijelu lijeve ruke.
Katya je izvukla nekoliko vlakana iz kože i ubacila ih u posudu. Jedva je
kontrolirala drhtanje ruku. Očajnički je pokušavala ne gledati u opekotine, ali kad je

60
skrenula pogled ugledala je velike crne ožiljke od autopsije na Evinim prsima i
osjetila nalet mučnine.
»Postoji nekoliko stvari na koje bih ti htjela skrenuti pažnju. Prva je masnica na
desnoj nadlaktici, nastala prije smrti.« Adara je zaobišla stol da bi došla do lijeve
ruke, ukazujući na još nekoliko masnica sličnog tipa.
Katya je morala odvratiti pogled da bi se sabrala.
»Katya«, Adara je čvrsto uprla pogled u nju. »Zašto si pristala doći ovamo?«
»Pa, zamolila si me, i ja...« Nakratko je zastala, iznenada svjesna da Adara želi
čuti istinu. »Željela sam doći.« Vidjevši da ju Adara ne namjerava prekinuti, prisilila
se da nastavi. »Željela sam učiniti nešto više... Dosta mi je toga da samo sjedim u
labosu i obrađujem uzorke. Mi dobivamo tek djeliće informacija...«
»Znam, i ja sam nekada bila laboratorijski tehničar.«
Katya se iznenadila. Nekako je zamišljala da je Adara ovamo došla tek nakon
diplome na medicinskom fakultetu. »Kako to da si postala patologinja?«
»Trebali su ženu koja bi bila zadužena za neke od osjetljivijih slučajeva što su
uključivali određeni tip ženskih žrtava.« Rukama je pokazala prema tijelu, ali pogled
joj nije slijedio gestu. »Rekli su mi da se to odnosi na žrtve čije obitelji nisu željele da
nepoznati muškarac dodiruje njihove voljene kćeri ili supruge, no zapravo mi
dodjeljuju slučajeve s kojima se muški forenzičari ne žele gnjaviti. Žrtve su
uglavnom kućne pomoćnice.« Spustila je pogled prema lešu. »Ne tvrdim da je i ona
kućna pomoćnica. Ali kada je riječ o važnim slučajevima autopsiju uvijek nadgleda
muški kolega. Nemaju potpuno povjerenje u nas i naše obavljanje posla, i to je
problem. Samo jedna sitna pogreška s moje strane poslužila bi im kao opravdanje za
njihovu pristranost i predrasude. No to ima i svoju dobru stranu, jer me taj pritisak
pretvorio u najboljeg patologa u ovom mrtvozorničkom uredu.« Izrekla je to
ponosno, bez tračka lažne skromnosti, i Katya joj se zbog toga iskreno divila.
»Nisam sigurna da bih se s tobom htjela mijenjati za posao«, rekla je Katya,
spustivši pogled na žrtvinu unakaženu ruku i pomislivši na sav pritisak kojem je
Adara bila izložena.
»Volim svoj posao«, rekla je Adara. »Ovamo sam došla Alahovom voljom, ali
da bih ovdje i ostala bio je potreban neprestani džihad. Znaš što je Prorok, mir s
njime, rekao: Prava žena su sveta. Pobrinite se da žene zadrže prava koja im pripadaju.«
Katya ju je pogledala s neskrivenim divljenjem. Adarino čvrsto i odlučno lice
bez imalo šminke nikad nije bilo skriveno pod burkom. Nije nosila nakit. Njezine
trudnoće bile su česte, ali nikad nije prigovarala zbog prekovremenih sati

61
provedenih na poslu – niti prva tri mjeseca kad je povraćala, niti zadnja dva kad su
joj gležnjevi bili otečeni i teški poput batova. Ništa u njezinim gestama nije odavalo
žaljenje zbog prezaposlenosti ili zamora. Njezin spretan i svrsishodan hod, njezino
izvježbano kretanje iz jednog dijela prostorije u drugi – sve je to odavalo čvrstoću i
nesalomljivu istrajnost samotnog grma u pustinji. Katya se uz nju osjećala poput
neiskusne školarke.
»Ne mogu više pasivno sjediti«, rekla je Katya s iznenadnim nestrpljenjem.
»Ne mogu promatrati živote tih ljudi kroz uzorke tkiva i biopsije. Želim biti vani, na
licu mjesta. Želim znati koga su poznavali. Gdje su živjeli. Gdje su umrli. Želim biti
istražiteljica.«
»Onda ćeš u tome i uspjeti«, rekla je Adara. »Ako se istinski potrudiš.« Vratila
je pogled na leš.
»Što misliš o masnicama?« upitala je Katya. »Zlostavljanje?«
»Viđala sam kućne pomoćnice sa sličnim masnicama na nadlakticama. Uhvate
ih za nadlaktice i grubo ih tresu i povlače. No ovo ne nalikuje otiscima ruku koje su
čvrsto zgrabile nadlakticu. Pretpostavljam da su ove masnice posljedica borbe
između žrtve i njezina napadača. Još uvijek nisu potamnjele. Mora da su nastale
neposredno prije smrti.
»Vratimo se na lice i šake«, nastavila je Adara. »Ovo su opekotine od vrelog
ulja. Možda kiseline. Nisu od vatre.«
»Možda od ulja za kuhanje?« Katya je bila iznenađena mirnoćom u vlastitom
glasu. Pogledala je u Adarino smrknuto lice i upitala: »Mogu li dobiti uzorak kože?«
»Možeš.« Dok je Adara uzimala uzorak spaljene kože, Katya je proučavala
Evine noge. Na butinama su bili nizovi posjekotina. U rasporedu rana po koži nije se
mogao uočiti nikakav pravilan obrazac. Nisu izgledale kao da potječu od ugriza riba;
usjekline su bile isuviše pravilne.
»Misliš li da su ovo rane od noža?« upitala je Katya.
»Da«, odgovorila je Adara. »Već sam pregledala stražnji dio nogu, i tamo nema
nikakvih tragova, samo na prednjem dijelu i ovdje sa strane. Provjerila sam njezinu
odjeću i ustanovila da su rane zadane kroz traperice.« Ukazala je na posebno veliku
ranu na Evinoj lijevoj butini. »U svakom slučaju, onaj tko je to učinio stajao je pred
njom. Nije mu bila okrenuta leđima.«
Krenuvši prema zidu, Adara je Katyi pokazala rendgensku snimku Evinih
nogu. »Ovo je starija ozljeda«, rekla je pokazujući na desnu nogu. »Fraktura
goljenične kosti, stara vjerojatno pola godine.«

62
 »Možda bi se djevojčin identitet mogao utvrditi pomoću bolničke
dokumentacije?« rekla je Katya.
»Možda, no šanse su neznatne.« Adara je razvukla lice u rezigniran osmijeh.
»Možeš pokušati, ali ne mislim da ćeš išta pronaći. Ova ozljeda nije propisno
zacijelila, pa pretpostavljam da se nije obratila profesionalnom liječniku.«
»Što sa ovom velikom masnicom na boku?« upitala je Katya. Masnica je bila
blijeda i prošarana mrljama, a protezala se od struka do bedara.
Adara se vratila do stola. »Rekla bih da je pala netom prije nego što je umrla.
Još jedna ozljeda od napada. Mislim da bi se trebala koncentrirati na goljenicu. Oni
će vjerojatno htjeti znati kako je došlo do prijeloma.«
Oni. Pravi istražitelji.
»Je li bila silovana?« upitala je Katya, strepeći od odgovora.
»Ne«, blago je rekla Adara. Okrutno izloženo pod fluorescentnim svjetlom,
tijelo je nalikovalo voštanoj lutki sa žarkocrvenim rukavicama. Katya ovaj put nije
iskusila onaj čudan osjećaj da će se tijelo pred njom probuditi iz mrtvih, koji se
pojavio dok je zurila u Noufin leš. Sada ju je obuzeo strah da će osoba koja je ovo
učinila ušetati u sobu i učiniti to ponovo.
»Koji je uzrok smrti?«
»Eh, tu priča postaje vraški zamršena. Očito je da joj je slomljen vrat.« Adara je
pokretom ruke pokazala na rendgensku snimku. »No pretrpjela je i opekotine,
ubode nožem i udarce. Naposljetku je bačena u vodu. Ali bit će teško odrediti kada joj
je slomljen vrat. Prijelom je jasno definiran. Da se to dogodilo dok je još bila živa,
prestala bi disati i umrla gotovo istog trena. Moglo se dogoditi i kao pasivna,
postmortem ozljeda dok je bila u vodi. Mogla je udariti o nekakvu naplavinu. Kad su
je našli oko njezina vrata bio je omotan rubac za glavu, ali ne dovoljno čvrsto da bi je
zadavio, a i nije bilo odriješenih krajeva tkanine koji bi se mogli zakvačiti za nešto i
na taj joj način slomiti vrat.«
»Možeš li utvrditi je li bila mrtva prije nego što joj je tijelo dospjelo u vodu?«
Na Adarinom licu pojavio se iskrivljen osmijeh. »Sigurna sam da iz vlastita
iskustva znaš da stvari nikada nisu tako jednostavne kakvima se prikazuju u
televizijskim serijama. Evo u čemu je problem: pronašla sam tragove pjene u
njezinim plućima, što je karakteristično za utapljanje. Da je bila živa u trenutku kada
se našla u vodi, udahnula bi i progutala veću količinu vode, što bi rezultiralo
prisustvom pjene u dišnim putevima. Našla sam je, ali trebalo bi je biti puno više da
bi uzrok bio utapljanje. Osim toga, pjena u plućima može jednako tako ukazivati na

63
druge uzroke smrti: predoziranje drogom, srčani zastoj ili ozljedu glave. Srčani
zastoj sam isključila, ali još uvijek čekamo na rezultate krvnih pretraga za moguće
predoziranje. Uzevši u obzir nagnječenja na stražnjem dijelu glave i činjenicu da joj je
slomljen vrat, ozljeda glave je najizglednija mogućnost.«
»Sve u svemu, ti misliš da je ubojica bacio tijelo u more nakon što je umrla?«
»Nije to tako nedvojbeno kao što bih ja htjela da bude, ali da, u izvještaju ću
napisati da se nije utopila. Međutim, moj osnovni razlog za to je prisutnost svih
ostalih ozljeda. Rekla bih da postoji velika vjerojatnost da joj je vrat slomljen nakon
nanošenja ostalih ozljeda, ali prije nego što je bačena u more.«
Katya je morala upregnuti svu raspoloživu snagu da izbaci iz glave jezivu sliku
posljednjih sati Evinog života.
»Možeš li ustanoviti vrijeme smrti?«
»Ne točno, ali prošlo je najmanje nekoliko dana. S obzirom na temperaturu
mora u ovo doba godine truplu treba nešto manje od tjedan dana da ispliva na
površinu. Pretpostavljam da je prošlo pet ili šest dana. Žao mi je, znam da to nije
dovoljno precizan odgovor. Ali u slučaju kao što je ovaj, gdje uzrok smrti nije posve
jasan, na istražiteljima je da ustanove okolnosti smrti.«
»Pokraj tijela nije pronađen nikakav predmet koji bi pomogao u identifikaciji
žrtve?« upitala je Katya.
»Nije. A očigledno nije moguće uzeti ni otiske prstiju. No razgovarala sam sa
ženom koja se specijalizirala u facijalnoj rekonstrukciji. Ona je Sirijka. Rekla je da će
doći poslijepodne, pa ćemo uz njezinu pomoć možda uspjeti steći nekakvu
predodžbu o tome kako je žrtva izgledala.«
Obje su spustile pogled na amorfnu, neprepoznatljivu masu žrtvina
unakaženog lica. Katya je brzo skrenula pogled. Namjeravala je čestitati Adari na
novorođenoj bebi, ali osjećala je da bi spominjanje djeteta u ovom okruženju bilo
krajnje neprimjereno i morbidno.
»Izbrisali su joj identitet«, rekla je Adara. »Lice joj je opečeno do
neprepoznatljivosti.«
DNA test? Da je ubojica to uzeo u obzir, znao bi da ne postoji baza podataka
prema kojoj bi mogli usporediti identitet ove žene. Ali on o tome vjerojatno uopće
nije razmišljao. Uzevši u obzir sve ozljede, bilo je vjerojatnije da je nasilni čin
počinjen u naletu bijesa. Katya je čvrsto odlučila da će na bilo koji način otkriti
identitet žrtve, unatoč obeshrabrujućem osjećaju da će Eva ostati anonimna u smrti
kao što je bila i za života.

64
 11
STOJEĆI U HODNIKU ISPRED forenzičkog laboratorija u prizemlju Katya je uhvatila
Majdijev pogled. Nasmiješio joj se i mahnuvši rukom pozvao je da uđe, ali kako je u
tom času telefonirao nije ga željela ometati pa je pričekala da završi razgovor. Jedan
je muškarac prošao pored nje namjerno izbjegavajući pogledati u njezino
nepokriveno lice. I bolje, pomislila je. Prethodni šef joj je rekao da ne nosi burku osim
kad je to apsolutno nužno, tako da ju je Katya nastavila držati na vrhu glave
spremna da je spusti i pokrije njome lice kada je neki pobožni birokrat ukori oštrim
riječima ili prostrijeli ubojitim pogledom.
»Zar misliš da si toliko ružna«, rekao joj je jedan od njih, »da nijedan muškarac
tvoje lice neće smatrati privlačnim? Da li ga zato izlažeš pogledima?«
Ne, željela je odbrusiti, samo sam pomislila – očito krivo – da imate nekakvu
samokontrolu nad vlastitim nagonima. Ali to se dogodilo na njezinom prethodnom
radnom mjestu. Otkad je došla na novo radno mjesto nitko je nije gnjavio.
Na njezinom su radnom stolu čekala još tri slučaja – dvije oružane pljačke i
samoubojstvo – i znala je da bi trebala raditi na njima, ali slika Evina tijela nije joj
izlazila iz glave. Gledala je u Majdija kroz staklo i u sebi usrdno ponavljala: Molim te,
molim te, Bože, učini da ovo bude jedan od njegovih slučajeva. Uvijek se mogla osloniti na
to da će je Majdi uključiti u rješavanje važnijih slučajeva, ali sve do sada nijedan joj se
nije činio toliko važnim.
Majdi je kao i obično bio odjeven u traperice i izgužvanu majicu. Sestra ga je
nedavno opet ošišala, podrezavši mu guste, čvrste kovrče toliko da mu je ostao tek
tanak sloj kose koji se na njegovom skalpu doimao poput dječjih vlasi, a grmolika
kozja brada bila je uredno potkresana u obliku slova »V«. Čak i dok je telefonirao
veselo se muvao okolo po svojem radnom prostoru, opušten kao da je kod kuće.
Voljela bi biti njegov laboratorijski kolega – njegovo zaigrano, kofeinom nabrijano,
dječačko uzbuđenje činilo je lijep kontrast njezinom organiziranom, ozbiljnom i
promišljenom stilu. Ali ona je bila žena i stoga je imala svoj vlastiti, odijeljeni

65
laboratorij. Nije joj bilo jasno kako bi itko mogao pomisliti da bi on mogao
predstavljati prijetnju njezinoj kreposti.
»Katya!« obratio joj se nakon što je završio s telefonskim razgovorom. »Dobar
dan.«
»Zdravo, Majdi«, pozdravila ga je i ušla unutra. Laboratorij je bio otprilike
jednake veličine kao i njezin na katu iznad, s novijom opremom, ali bez prozora.
Stropna rasvjeta davala je prostoriji atmosferu mrtvačnice, no Majdi srećom za to nije
ni najmanje mario. Na staklu njegovih naočala bila je mrlja od nečega nalik na prah
za otkrivanje otisaka prstiju. Primijetio je kako je Katya promatra i skinuo naočale da
ih očisti.
»Jesi li radio jutros na onom novom slučaju?« upitala je Katya.
»Jesam«, rekao je, »i tražio sam te.« Okrenuo se od umivaonika, a lice mu je
zračilo srdačnošću. Majdi je bio sklon oscilirati između dva stanja: neobuzdanog,
zaraznog entuzijazma i intenzivne, gotovo bolne koncentracije, kakvu je viđala samo
u malene djece.
»Bila sam u sobi za autopsiju«, rekla je.
Udaljio se od umivaonika nespretno namještajući naočale. »Jesi li vidjela
tijelo?«
»Jesam.«
»Oh.« U uzdahu mu se moglo iščitati iznenađenje pomiješano s
impresioniranošću. Osjetila je načas poriv da ga zadirkuje, no bio je suviše laka meta.
Znaš, Majdi, i žene obavljaju autopsiju. On bi pocrvenio sve do ovratnika i u neprilici
petljao i zamuckivao u nastojanju da objasni svoju reakciju, stoga se obuzdala. Otišao
je do radnog stola, podigao mapu i pružio joj je. »Ovdje su podaci koje smo prikupili
o Evinom slučaju. Nema baš puno toga. Osama ne misli da je kućna pomoćnica.«
Uzeo je sa stola vrećicu s dokazima i dodao je Katyi. »Možda bi htjela pregledati
hidžab?«
Kimnula je glavom, trudeći se da ne oda dojam prevelike gorljivosti. Vrećica je
sadržavala crni ogrtač i maramu za glavu, i vjerojatno burku. »Rado ću to
pogledati«, rekla je smiješeći se. Majdi se donekle opustio, no mogla je vidjeti da je
još uvijek iznenađen što je prisustvovala autopsiji.
»Dakle, to je slučaj inspektora Ibrahima?« upitala je.
»Aha. I možeš ga zvati Osama. Mrzi kad mu se obraćamo s ‘inspektore
Ibrahim’. U svakom slučaju, dobro je da su to dodijelili njemu. Al-Khoury ne može
smisliti slučajeve koji uključuju žene još od vremena kad mu je umrla supruga.« Ono

66
što je ostavio neizrečenim, no što je Katya već znala, jest da su ostala dva istražitelja –
nije se mogla sjetiti njihovih imena – imala reputaciju nasilnika koji su uhićivali
svakoga tko bi na bilo koji način bio povezan sa slučajem – čak i članove žrtvine
obitelji i prijatelje, bilo da su za to postojali razlozi ili ne. U pravilu je suosjećala s
nevinim članovima obitelji koji su gubitak voljene osobe oplakivali u zatvoru.
Ponekad je čak žalila i počinitelja zločina. Osama je bio jedini koji se prema
svjedocima i osumnjičenima odnosio s poštovanjem i obzirom. U svakom slučaju
uhićivao ih je dvostruko rjeđe nego ostali policajci, a i pobrinuo bi se da se prema
njima dobro postupa.
»Idem se primiti posla«, rekla je Katya, uzela vrećicu s dokazima i izašla.



Katya je otvorila ormarić u kojem se čuvaju dosjei s najnovijim slučajevima.

Zainab se još nije potrudila da ih poreda po abecednom redu. Klečeći na podu,
redom je čitala imena žrtava iz dosjea. Nije vidjela niti jedno tijelo, no njezin um
uspio je ipak stvoriti žive predodžbe o žrtvama s gotovo nepodnošljivo plastičnim
detaljima. Roderigo, Thelma. Uzorak kože. Smrskana šarenica oka. Tragovi krvi ispod
noktiju. Alvarez, Najwa. Odrezani palac. Otisci na mobitelu. Mobitelu čiji je vlasnik
muškarac. I više spolno prenosivih bolesti od bilo koje osobe za koju je ikad čula. Od
dvadeset i dva slučaja što su se samo ovoga ljeta nagomilali u ladici, čak devetnaest
žrtava bile su žene. Njih dvanaest bile su kućne pomoćnice, i postotak njihove
zastupljenosti ovdje bio je previsok u odnosu na veličinu njihove populacije u
stvarnom svijetu.
Eva je lako mogla biti saudijska kućanica, pa zašto se onda u Katyinom umu
tako jasno ukazivala kao sluškinja?
Katya nije vjerovala u intuiciju. Vjerovala je onome što je jednom rekao njezin
otac: da osjetila upijaju na stotine tisuća različitih informacija, od kojih tek neznatan
dio dopre do svjesnog uma. A kada se prepustiš nesvjesnom umu, stvari se ponekad
mogu izobličiti.
Vratila se do stola na kojem je bio rasprostrt Evin ogrtač. Katya je već utvrdila
da se poderotina na tkanini podudara s oblikom rane na Evinom boku. Izgledalo je
kao da je ogrtač za nešto zapeo. Možda je ubojica povlačio tijelo po tlu. Pogledala je
etiketu. India Fabric. Bez imena dizajnera. Nešto što biste kupili za dvadeset i pet

67
rijala na suku s odjećom. Donji porub je izblijedio i na mjestima je bio poderan,
vjerojatno stoga što je ogrtač bio prevelik i nije pristajao osobi koja ga je nosila.
Tkanina oko suvrataka rukava koji nisu imali kopče niti dugmad bila je pohabana i
djelovala kao da se stisnula u pranju. Pohabanost je nedvojbeno bila posljedica
činjenice da je Eva svakodnevno provlačila ruke kroz suvratke odijevajući ogrtač kad
bi izlazila iz kuće. Tkanina oko zapešća bila je puno pohabanija nego na laktovima i
ovratniku (koji je imao kopče) što je potvrđivalo pretpostavku da je ogrtač oblačila
svaki dan. Tijekom šest mjeseci? Zašto ne jednom tjedno tijekom šest godina? Ne,
pomislila je Katya, nakon šest godina ogrtač bi izblijedio puno jače. I sama je iznosila
mnogo jeftinih ogrtača, i iskustvo joj je govorilo da je ovaj ogrtač bio često nošen u
razdoblju kraćem od godinu dana. Da je prošlo više vremena, boja bi izblijedila a
šavovi bi se rasparali.
Tko nosi ogrtač svaki dan? Bogate žene izlazile su kad god su htjele, ali njihovi
iznošeni ogrtači bivali su brzo zamijenjeni novima. Zaposlene žene poput Katye
izlaze iz kuće svaki dan i odlaze na posao, no nositi ogrtač poput ovoga na radnom
mjestu bilo bi neumjesno. Tvornička radnica? Zaposlenica u prodavaonici
mješovitom robom – netko skriven u stražnjoj prostoriji tko popunjava police
zalihama namirnica samo onda kada je trgovina zatvorena? Mogla bi biti majka koja
svaki dan izlazi iz kuće da bi otpratila svoju djecu u školu ili obavila kupnju. Ali
zlostavljana kućna pomoćnica? Njoj vjerojatno uopće ne bi bilo dozvoljeno da izlazi
iz kuće. Bila bi izolirana, noću zaključana u svojoj sobi – ili čak i preko dana, kad ju
ne bi trebali za obavljanje kućanskih poslova.
Katya se ponovo nagnula nad ogrtač, polagano prelazeći prstima u rukavicama
preko svakog centimetra tkanine, poput instrumenta koji registrira seizmičke
vibracije. Na kraju je skinula rukavice i počela opipavati golim vršcima prstiju te je
napokon negdje na području koljena naišla na dio tkanine koji je bio gladak i stanjen
od istrošenosti.
Pomaknula je prste udesno i zatvorenih očiju usredotočila se na potragu za
nepravilnostima. Prsti su ponovo napipali glatkiji dio površine. Htjela je otvoriti oči
da provjeri govori li joj osjet istinu, no umjesto toga čvrsto ih je stisnula i nastavila
opipavati dok izlizano područje nije postalo nepravilan krug u području koljena.
Zbog čega je klečala? Tko se molio klečeći na jednom koljenu?
Katya je otvorila oči i podigla ogrtač prema svjetlu. Isprva ga je bilo teško
uočiti, ali bilo je tamo – mjesto gdje je tkanina bila neznatno tanja. Ali samo na jednoj
strani.

68
 Otišla je do drugog stola, na kojem su bile raširene Evine traperice. Sad su bile
suhe i krute od morske soli. Katya je pregledala tkaninu na koljenima. I ovdje je
lijevo koljeno izgledalo nešto pohabanije nego desno.
Prišla je telefonu i nazvala Adaru.
»Evin slučaj«, rekla je. »Je li bilo žuljeva na lijevom koljenu?«
Adara je spustila telefon uz tupi zvuk. Katya je čula njezine korake preko
prostorije, a zatim zvuk otvaranja vrata hladnjaka, metalno škripanje ploče povučene
iz zaleđenog ležišta. »Teško je reći«, kazala je Adara vrativši se do telefona. »Nijedno
koljeno nije osobito nažuljano.«
Katya je bila razočarana, no to nije moralo značiti ništa – ogrtač i traperice
mogli su zaštititi koljeno i spriječiti da se nažulja.
Eva je imala staru ozljedu na desnoj potkoljenici, ali to ne bi trebao biti razlog
da pri molitvi kleči na jednom koljenu. Onima koji su bili bolesni ili ozlijeđeni bilo je
dopušteno moliti sjedeći. Ali što ako je ipak pokušala moliti klečeći na jednom
koljenu u strastvenom nastojanju da pokaže požrtvovnost i pokornost Alahu? No
ako je bila toliko predana, zanemarila bi bol u desnoj nozi i usprkos svemu kleknula
na oba koljena.
»Ozljeda desne potkoljenice«, rekla je Katya. »Bi li je ometala pri klečanju?«
Adara je na trenutak razmislila. »Možda bi je malo boljelo, ali ne mislim da bi
joj pretjerano ograničavalo pokrete.«
»U redu. Hvala.«
»Usput, Katya, ovdje je Sirijka o kojoj sam ti pričala. Trenutno radi na
skiciranju lica. Poslat ću je da ti pokaže crtež kad ga završi.«
Katya je bila iznenađena. »Ne šalješ ga Majdiju?«
»Pomislila sam da bi ga ti prva htjela vidjeti. Kad ga pogledaš možeš ga
proslijediti Zainab ili Majdiju.«
Katya se osmjehnula i zahvalila joj, a onda se vratila do stola grozničavo
razmišljajući. Dakle, Eva nije izlazila iz kuće kako bi išla u džamiju, jer bi joj u tom
slučaju odjeća bila pohabana na oba koljena. Sama Katya u džamiji se nikad nije
osjećala posve ugodno. Bilo je to suviše formalno mjesto za molitvu. Svoje vlastite
duševne utjehe pronalazila bi u ograđenom prostoru na stražnjem trijemu svoje
kuće, u hladovini gdje su ona i njezina majka uvijek obavljale molitvu prije večere.
Ali koji bi razlog imala žena da se spušta na jedno koljeno nakon što izađe iz
kuće? Naravno, moguće je da nije napuštala kuću. Da je živjela u kućanstvu gdje se
od nje zahtijevalo da nosi ogrtač kako bi mogla posluživati u sobi punoj nepoznatih

69
muškaraca. Donositi im večeru ili kleknuti kako bi im na niskom stoliću poslužila
kavu ili čaj. Ali zašto se pritom ne bi sagnula ili čučnula? Spuštanje na jedno koljeno
povećavalo je nezgodnu mogućnost da se ogrtač raširi i pritom izloži pogledu drugu
nogu.
Katya se potom posvetila Evinoj burki i marami za glavu. Marama je bila od
običnog crnog poliestera, od vrste kakvu žene najviše nose. Nije bilo etikete, ali jedna
strana tkanine bila je svjetlija od druge, navodeći na zaključak da je redovito bila
izložena suncu. Marama još nije bila pregledana da bi se provjerilo postojanje stranih
vlakana, pa ju je Katya pomno pregledala povećalom. Kad su pronašli Evino tijelo,
marama je bila čvrsto spiralno nabrana i omotana oko njezinog vrata poput konopca,
tako da je bilo moguće da su se u tkanini zadržala vlakna koja voda nije uspjela
isprati dok je tijelo ležalo u moru. Na unutrašnjoj strani marame Katya je pronašla
dugačku crnu vlas koja je vjerojatno bila Evina, i dvije kraće, svjetlije dlake. Brzo ih je
spustila u plastičnu vrećicu i označila. Bile su plave. Muške dlake, pretpostavljala je.
Ovo je bilo zanimljivo. Gdje bi se Eva mogla susresti s plavokosim muškarcima? I
zašto su dlake bile na unutrašnjoj strani marame?
Gotovo je posegnula za slušalicom da nazove Zainab, no znala je da njezina
šefica neće biti oduševljena, bez obzira na to koliko vijesti bile dobre. Zainab je uvijek
bila užurbana i stalno je požurivala druge. Njezino prvo pitanje bilo bi, Jesi li konačno
završila s proučavanjem?
Katya je oklijevajući krenula prema posljednjem komadu odjeće: burki. Bila je
baš poput bilo kojeg drugog pokrivala za lice – običan crni pravokutnik tkanine s
čičkom za pričvršćivanje na stražnjem dijelu glave i prorezom za oči. Pomno ju je
pregledala u potrazi za dlakama, ali nije pronašla niti jednu. Dvije malene površine
svijetlobež boje na unutrašnjoj strani izgledale su kao mrlje od šminke. Na tkaninu se
vjerojatno prenijelo nešto pudera s Evina lica. Katya je odlučila uzeti uzorak mrlje
kako bi provjerila radi li se doista o šminki. Uzela je škare kako bi izrezala maleni
kvadratić po rubovima mrlje, no nešto se u njoj odjednom pobunilo protiv
oštećivanja burke, pa je umjesto toga posegnula za štapićem s vatom. Iznenada joj je
zazvonio mobitel. Pogledala je torbicu i prisilivši se da ostane skoncentrirana na
posao ostrugala malo šminke s tkanine i stavila uzorak na mikroskopsko staklo.
Mobitel je ponovno zazvonio.
Katya je položila burku na stol i otišla do torbice. Čekale su je dvije poruke na
Bluetoothu, obje iste. Otvorila ih je i pojavila se slika ženskog lica potpuno
prekrivenog velom, osim para nasmiješenih crnih očiju. Ispod slike pisalo je:
Nasmiješi se, snima te kamera!

70
 Katya se stresla od gađenja. Čak i ovdje, pomislila je, u mom uredu. Prozori
laboratorija bili su previše visoko da bi se s njih moglo vidjeti van, ali da se popne na
stolac bila je sigurna da bi na pločniku ispod prozora ugledala skupinu mladih
djevojaka kako se lijeno vuku ulicom, ruku zaposlenih mobitelima skrivenim ispod
ogrtača. Sigurno joj je jedna od njih poslala ovu poruku.
To nije bilo prvi put da su je Bluetoothom kontaktirali neznanci u prolazu. Bila
je to omiljena metoda komunikacije među tinejdžerima koji su na taj način jedni s
drugima koketirali na ulici – a za muškarca ponekad i jedini način da privuče pažnju
žene. Ništa nije moglo tako efikasno zaustaviti djevojku i nagnati je da pogleda oko
sebe, pa čak i podigne burku ako je nosi, kao što je to zvrndanje mobitela. Katyu je to
silno živciralo, jer bi joj ponekad dolazilo toliko poruka da je morala isključiti
mobitel. Ali nitko joj dotada nije poslao svoju fotku s burkom. Kakve li glupe ideje!
Hitnula je mobitel u torbicu i vratila se burki.
U času kad ju je ponovno uzela u ruke, mobitel je opet zazvonio. Upravo u tom
trenutku njezini su prsti napipali nešto tvrdo. Spustila je pogled na burku, ne
vjerujući onome što vidi.
Zar je Bluetooth poruka došla iz burke?
Brzo je raširila i izravnala tkaninu i opipavajući rubove zgrabila povećalo. A
onda ju je uočila. Malena srebrna žica bila je utkana u bočni šav. Žica je vodila do
sićušnog crnog komadića metala u donjem kutu burke. Lagano ga je dodirnula
prstom i mobitel je ponovo zazvonio.
Ispustila je burku zapanjeno zinuvši. Zgrabila je mobitel iz svoje torbice i
vidjela da su joj stigle još dvije poruke, obje identične prvim dvjema.
Ovaj put morala je nazvati Zainab. Bluetooth burka! Čitala je o njima u
modnim časopisima, ali mislila je da su samo za modne piste. Bilo bi apsurdno da
netko tko nosi burku iskazujući čednost prosljeđuje Bluetothom svoju sliku
neznancima u prolazu. No Eva je slala samo slike svog pokrivenog lica. Katya se
morala nasmijati takvoj lakrdiji.
Ponovo je dodirnula burku. Bila je načinjena od posve običnog materijala, ali
možda je u tome i bila stvar. Nitko nikad ne bi pomislio da bi ovaj maleni, neugledni
komad tkanine mogao prenijeti flertom nabijenu poruku nekom prolazniku.
Zainab nije odgovarala, i Katya spusti slušalicu. Uostalom, što bi joj i rekla?
Pronašla sam sliku žrtvina lica, ali je nažalost prekriveno velom? Stropoštala se u
radni stolac, frustrirano zureći u telefonske poruke. Koja je svrha slanja fotografije

71
pokrivenog lica kad ga je svaki prolaznik na ulici mogao tako pokriveno vidjeti
uživo? Je li to bila samo uvrnuta šala, ili je iza toga ležalo nešto više?
Nasmiješi se, snima te kamera!
Katya je ustala. Pretvaraj se da si muškarac na ulici. Prehodala je čitavu dužinu
sobe a onda pogledala svoj mobitel. Upravo si primio tajnu poruku od nepoznate žene.
Što ćeš učiniti? Svatko bi prvo pogledao oko sebe pitajući se tko je poslao poruku. No
pogledom vjerojatno ne bi mogao identificirati pošiljatelja. Što bi još mogao učiniti
kako bi otkrio tko je poslao poruku?
Onda joj je sinulo. Mobitel joj je bio relativno nov, no uspjela se snaći i
odgovoriti na poruku. Napisala je: Pokaži mi svoje lice.
I kao čarolijom, odmah je stigla nova poruka. Katya se osvrnula i pogledala po
sobi. Nije ni dotakla burku. Otvorila je poruku i zacičala. Bilo je to žensko lice,
prekrasno lice. Imala je uzak, pravilan nos i par tamnosmeđih očiju uokvirenih
gustim trepavicama. U izrazu njezina lica bilo je nečega istovremeno ozbiljnog i
zavodljivog. Posred čela imala je malenu smeđu izraslinu, najvjerojatnije madež, ali
on je njezino lice činio još ljupkijim.
Otvorila su se vrata i u prostoriju je ušla neka žena. Predstavila se kao Um-
Kareem, sirijska stručnjakinja za facijalnu rekonstrukciju. Katya ju je dočekala
pozdravom dobrodošlice i hitro ubacila mobitel u torbicu.
Žena nije skinula burku. To i nije bilo baš toliko neuobičajeno. Žene su i prije
dolazile u laboratorij pokrivenih lica – iz različitih razloga, no najveći je bio taj da u
zgradi ima muškaraca. Ali Um-Kareemina burka na Katyu je zbog nečega ostavila
više dojam nadmenosti nego čednosti, kao da je govorila: Ja mogu iščitati lice i iz
najbezobličnije mase, a ti ne možeš. Pružila je Katyi skicu načinjenu olovkom i tušem na
jednostavnom arku papira za skiciranje.
Lice je bilo dirljivo lijepo. Katya je uočila izrazitu sličnost s fotografijom s
Bluetootha i srce joj je poskočilo od uzbuđenja. Pogledala je Um-Kareem. »Prekrasna
je.«
»Hmmm«, promrmljala je Um-Kareem. »Nisam je ja učinila takvom, ako na to
ciljate. Moj rad baziran je na kompjutorskoj analizi kostiju lubanje i uzoraka tkiva.
Pretpostavljam da ste svjesni koliko je novca ovaj odjel potrošio na vaše strojeve i
uređaje, i da imate jedan od najsofisticiranijih i najkvalitetnijih kompjutorskih
softvera za modeliranje na svijetu. Nažalost, ja sam jedna od rijetkih koji se njime
znaju služiti.« Pustila je da taj komentar optužujuće visi u zraku kako bi Katyi
ostavila dovoljno vremena da se počne osjećati prozvanom njegovom porukom

72
skrivenom između redaka: Kako bi ti mogla služiti kao uzor ženama na ovom odjelu kad se
ne znaš služiti niti vlastitim kompjutorima? Ili je možda krivila Katyu za nedostatno
obrazovanje žena općenito. »Facijalna interpretacija«, nastavila je, »izvodi se na
temelju određenog broja složenih varijabli koje se odnose na strukturu lica bilo koje
date osobe unutar određene dobne ili etničke skupine.«
Katya je bila iznervirana njezinom prepotencijom pa se odlučila malo poigrati s
njom. »Kojoj etničkoj skupini je pripadala?«
»Kad bih morala točno odrediti«, žena je važno naglasila, »rekla bih da je bila
beduinka.«
»To je prilično precizno određenje.«
»Naravno, općenito bih rekla da potječe s Arapskog poluotoka.«
»Kako možete...«
»Supraorbitalno, postoji višak tkiva između korijena nosa i područja između
obrva koji se kao dosljedan obrazac javlja u određenih beduinskih plemena.« Um–
Kareem je pokazala na sliku. »Osobno sam razvila teoriju da se ta karakteristika
razvila kao reakcija na blještavu sunčevu svjetlost. Svo to žmirkanje, generaciju za
generacijom, i čelo se s vremenom nabere na način koji prelazi u trajno obilježje.«
Katya je pretpostavljala da je Um-Kareemino lice savršeno glatko. Ona na sebi
nikako ne bi mogla tolerirati glabelarnu anomaliju. Samo deve imaju grbe. »Ovaj
nabor uspjela sam rekonstruirati na temelju potkožnog tkiva, razumijete?« rekla je
žena.
»Da, razumijem.« Katya je vidjela da je nacrtala izbočinu na ženinom čelu zbog
koje je njezino lice sa strane vjerojatno sličilo profilu čimpanze. Poželjela joj je reći
kako je izbočina pretjerana, te da je Eva zapravo bila vrlo lijepa, no odlučila se
suzdržati. »Kakva je ovo ovdje točka?« upitala je pokazujući na crtežu sićušnu
kvržicu posred ženina čela, malo iznad obrva.
Blagi, jedva primjetan pomak burke upravo na mjestu gdje je jagodična kost
dao je naslutiti da se Um-Kareem nasmiješila samo jednom stranom lica. »To je,
kolegice moja, zabiba.« »Grožđica«, izraslina na čelu koja se formirala tijekom
životnog vijeka provedenog u svakodnevnim molitvama. Katya je poznavala ljude
koji su se njome ponosili. Bila je donekle impresionirana što je Um-Kareem, usprkos
svojoj pristranosti u vezi s beduinskim čelima, ipak uspjela rekonstruirati tako sitan
detalj kao što je zabiba.
»Ne bi li to mogao biti madež?« upitala je.

73
 »Da.« Um-Kareemine oči sijevnule su upozoravajući Katyu da iskušava njezino
strpljenje. »Ali ipak mislim da je to zabiba. Budući da je čini zadebljano i otvrdnulo
tkivo, nije mogla posve izgorjeti.« Pogledala je crtež procjenjujućim pogledom.
»Hmmm, da.« Katyi bi bilo draže od ičega da je mogla naprosto izvaditi
mobitel iz svoje torbice i pokazati Um-Kareem pravu sliku Evina lica. No osjećala je
da ne bi trebalo dugo da od ove žene stvori neprijatelja, a to nipošto nije željela.
»Imate sreće što ste okruženi tako sofisticiranim kompjutorima«, nastavila je
Um-Kareem. »Inače bi mi trebalo nekoliko tjedana da rekonstruiram njezino lice, uza
svu stručnost.«
Katya je bacila pogled na svoju torbicu. Ponovo ju je obuzelo neodoljivo
iskušenje. »Koliko je godina imala ova žena?«
Um-Kareem je oklijevala. »Forenzičarka i ja procijenile smo da bi mogla imati
dvadeset i četiri godine.«
»Nije li bila premlada da bi imala zabibu?«
»Očito nije«, odgovorila je Um-Kareem, i nimalo poljuljana u svojoj
samouvjerenosti uzela svoju torbicu i mirno krenula prema vratima. Prije nego što je
izašla bahatim je tonom opomenula Katyu da crtež mora predati svojoj šefici Zainab
čim se ova vrati sa sastanka.
Promatrajući Um-Kareem kako odlazi Katya se osjetila nekako čudno
ispražnjenom. Crtež je bio brižljivo izrađen i precizan, ali ih ipak nije doveo bliže
Evinu identificiranju. Papir je bio tanak, gotovo kao pokožica luka. Bio je to tako
slabašan trag, i Katyu je iznenada preplavila nemoć pri pomisli na zadaću koja ju
čeka: trebala bi pronaći ženu prema izgledu njezina lica. Gotovo se nasmijala ironiji
te situacije.
Ali imali su još jedan trag: Bluetooth burku. Nije ih moglo biti mnogo. Policija
bi morala moći otkriti njezin identitet pomoću gadgeta iz burke.
Katya je sjela za kompjutor i nabrzinu pretražila bazu podataka o nestalim
osobama u potrazi za ženskom osobom s istaknutim madežom na čelu. Rezultat se
na ekranu pojavio tako brzo da je ostala bez daha od iznenađenja. Na području
Jedde samo jedna nestala osoba imala je na licu madež. Leila Nawar. Katyin želudac
je poskočio. Lice koje ju je gledalo s ekrana bilo je ono s Bluetooth snimke. Prema
onome što je pisalo u dosjeu, Leila je nestala prije tjedan dana. Nestanak je prijavio
njezin brat, Abdulrahman Nawar, koji je držao modni butik u Jeddi. Prema riječima
njezinog brata, Leila je bila filmska snimateljica i radila je kao freelancer za lokalnu
televizijsku postaju koja emitira vijesti. Dakle, uopće nije bila kućna pomoćnica.

74
 Ovime se konačno potvrdilo da instinkti mogu zavarati, pomislila je Katya. No zašto
joj je uopće trebala ova potvrda? Bilo joj je dovoljno sjetiti se kako su je instinkti
prevarili u vezi s Othmanom i Nayirom. Podigavši slušalicu, ponovo je počela birati
Zainabin broj.

75
 12
TOG JUTRA NAYIRA JE na njegovom brodu probudila zvonjava mobitela. Nazvao
je predstavnik obitelji Amir da bi otkazao putovanje. Uslijedilo je kratko objašnjenje
uz mnogo isprika. Pet minuta kasnije Nayir je stajao zureći u umivaonik kupaonice i
razmišljao o svojoj situaciji. Žao nam je, ali iskrsnuli su neki problemi. Obiteljske stvari –
znate. Nayir nije imao volje pitati o čemu se radi. Bio je suviše razočaran. Još kad se
pomisli na sav novac koji je obitelj potrošila na pripreme... Čak su kupili i nova
vozila – dvanaest Land Rovera koji su sada mirovali u praznoj garaži, svaki od njih
opskrbljen s dovoljno velikom zalihom potrepština da potraju za vrijeme čitavog
beduinskog kampiranja do kraja ljeta. Potraćen novac i propao plan očito nije nimalo
brinuo članove obitelji Amir, ali njega jest. Odlučio je da će ovoga jutra izreći molitvu
za oprost grijeha razuzdane rastrošnosti.
Kad je zakoračio na lukobran brod je turobno zaškripao. Boja na trupu se
ljuštila, a ime Fatimah izblijedilo je do sivila. Pomislio je da je možda došlo vrijeme da
mu promijeni ime.
Kad je dospio do parkirališta marine, otkrio je da mu je netko provalio u džip.
Vrata na vozačevoj strani bila su odškrinuta, a na komandnoj ploči bila je ostavljena
poruka. Nayir je osjetio prvi trzaj strepnje. U zahvalnost za sav vaš trud, pisalo je u
poruci. Od Mohammeda Amira. U donju polovicu papira bio je umotan svjetlucav set
ključeva. Pogledao je oko sebe i ugledao Land Rover parkiran iza njegovog džipa.
Bio je to jedan od Rovera kojeg je prije tri dana opremao za izlet u pustinju.
Čak su i tablete soli pohranili u prtljažnik. Bilo je tu vunenih pokrivača, šator za dvije
osobe, vreća za spavanje, i posve nova posuda za hlađenje. Netko ju je brižljivo – i
nedavno – napunio ledom. Kocke su se na dnu počele otapati, no kavijar i
bezalkoholno pivo bih su još uvijek hladni. Bila je tu čak i nova čuturica, jedna od
onih skupocjenih koje proizvodi Brookstone, zajedno sa svitkom neotvorenih
topografskih mapa. Otišao je do prednjeg sjedala i na upravljačkoj ploči ugledao
navigacijski satelitski sustav, CD player, i Kuran, toliko nov da su njegove stranice
pozlaćenih rubova pucketale i lijepile se jedna za drugu kad ga je otvorio.

76
 Prije nego što se snašao, bio je za volanom Land Rovera i napuštao parkiralište.
Naviknut na ritmičku trešnju i poskakivanje džipa, bio je zadivljen glatkoćom vožnje
u novom autu. Srce mu se slamalo što ga se mora odreći.
Dvadeset minuta kasnije stigao je do garaže Amirovih. Uvezao se unutra,
parkirao Rover iza ostalih vozila i otišao potražiti nekog od članova obitelji, ali u
klimatiziranom uredu zatekao je samo članove posluge kako puše i piju kavu.
Predao je ključeve i naložio im da u njegovo ime zahvale Mohammedu Amiru na
izvanrednoj ljubaznosti i velikodušnosti te da mu prenesu kako Nayir ne može
prihvatiti tako skupocjen dar. Za što? čudio se. Za dva tjedna posla za koji sam već bio
velikodušno plaćen? Sluge su razumjele, i jedan od njih ponudio je Nayiru da ga
odveze nazad u marinu.
Već nakon podnevne molitve počeo je žaliti zbog svoje odluke. Ponovo je bio
kraj broda, namotavajući užad na kameni stup lukobrana i pržeći se na podnevnoj
vrućini, očajnički žudeći za vožnjom u bilo čemu rashlađenom klima–uređajem.
Pored njega prošla je žena s malenim psom na uzici. Nikad ju prije nije vidio. Nije se
potrudila staviti maramu pa se činilo kako joj crna kovrčava kosa vijori oko glave
usprkos uočljivoj odsutnosti bilo kakvog povjetarca. Dok su se mimoilazili, njezin je
mali i jednako crn i kovrčast pas počeo piskutavo i oštro lajati na Nayira. Žena se
nasmijala, sagnula i uzela psa u naručje.
»Boji se visokih zgodnih muškaraca«, rekla je.
Nayir ju nije niti pogledao. Pažnja mu je i dalje bila usredotočena na užad. Kad
se žena izgubila iz vidokruga načinio je malenu mentalnu napomenu da se mora
požaliti rezidencijalnom uredu. Otkad je u Kraljevini izdana zabrana prešetavanja s
mačkama i psima u javnosti uz obrazloženje da se ljubimci koriste u igri flerta sa
suprotnim spolom (ili se radilo o obrazloženju da služe kao modni dodatak za
pokazivanje, poput Guccijeve torbice ih para cipela s visokim potpeticama) – mogao
se zakleti da ljudi više nego ikad prije izvode u šetnju svoje kućne ljubimce. Isto tako
je definitivno bilo više mačaka koje se noću šuljaju po pristaništu. Grad mu je
postajao previše stran, i to bi uvijek bio znak da mu je ponovo bila potrebna
jednostavnost pustinje. Planovi za beduinski izlet s muškim dijelom obitelji Amir su
se izjalovili, ali to nije značilo da tamo ne može ići sam. Pri ruci je već imao sve
potrepštine. Imao je novac u banci. A njegov džip, iako nije bio savršen, još uvijek je
funkcionirao.
Pola sata kasnije bio je na autocesti za Wadi Khulais. Dosadno, da, ali nije bilo
toliko daleko da ne može primati pozive s mobitela, ili da se u slučaju da mu džip
odluči otkazati suradnju ne bi mogao povesti natrag kući s nekim drugim. Upravo

77
mu se ukazao prvi pogled na otvoreni prostor kad mu je zazvonio mobitel, izazvavši
malu eksploziju na njegovim prsima. Katya. Zaustavio se uz rub ceste kako bi
provjerio tko ga zove. Nije prepoznao broj, ali mogao je biti njezin. Nervozno se
javio, nastojeći prikriti da je ostao bez daha.
»Zdravo, Nayir, ja sam.« Zvučala je ravnodušno, gotovo kao da joj je dosadno,
kao da razgovaraju svaki dan.
Osjetio je prvi trzaj nemira. U kratkom razdoblju otkako ju je posljednji put
vidio uspio je zadržati osjećaj koji ga je bio preplavio kad su se sastali – da mu je
dana druga šansa, i da je spreman učiniti sve samo da je ne upropasti. Ali hladna
praktičnost u njezinom glasu izbušila je prvu rupu u njegovom samopouzdanju i
odmah je uslijedila iznenadna, automatska tjeskoba. Katya. Bi li ju trebao osloviti
imenom? Ne bi li bilo prikladnije da se vrati tome da ju zove gospođica Hijazi?
Pomislivši da bi je time mogao uvrijediti, rekao je jednostavno, »Zdravo«.
»Što radiš sutra navečer?«
Kampiram, gotovo je rekao, ili Bježim iz grada. No umjesto toga našao je onu
magičnu graničnu točku koja nije bila niti laž niti istina. »Sutra navečer? Imao sam
neke planove, ali još nisam siguran. Zašto?«
»Znači, možda ćeš biti slobodan?«
Oklijevao je. »Da.«
»Onda te pozivam da dođeš na večeru – recimo, u sedam sati?«
Sve se događalo prebrzo. Nije mu dala vremena da odstupi, i imao je osjećaj da
je planirala da ovako ispadne. I da je to zaslužio, nakon ranijeg okolišanja. Znoj mu
je kapao s glave na mobitel, slijevao se niz ruke i leđa. Njegova odlučnost je iščezla, i
sve što je ostalo bila je automatska uljudnost.
»Volio bih«, rekao je, znajući negdje duboko u sebi da bi zaista volio otići k njoj
na večeru – čak i ako toga u ovom trenutku nije bio svjestan, i bez obzira na to što se
pri pomisli na susret s njezinim ocem i na neizbježno potvrđivanje njegove prijašnje
veze s Katyom osjećao kao da mu netko zariva nokte u vrat. »Onda u sedam sati.«
»Dat ću ti našu adresu.«
Nervozno je počeo premetati po stvarima u potrazi za olovkom, no nije je
mogao naći pa je očajnički nastojao upamtiti što je govorila, uhvativši se za jednu
jedinu riječ – »našu«. Naša adresa. Ja i moj otac. Čuvar ulaza.
Bilo mu je previše neugodno pitati je li saznala nešto više o Samirovom
prijatelju Qadhiju, a ona nije ponudila nikakvu informaciju o tome. Sve je ostalo
neizrečeno, no zamislio je riječi: Dođi, i reći ću ti. Nemoj doći i nikada nećeš saznati.

78
 Nakon što su završili s razgovorom, okrenuo se na cesti za sto osamdeset
stupnjeva i uputio se natrag prema marini. Nije bio posve siguran zašto se žurio
doma. Pred njim je bio čitav dan jer se kod nje trebao pojaviti tek navečer, a za
spremanje mu nije trebalo više od petnaest minuta. No jednostavno je znao da se
mora vratiti na brod.
Skrenuvši na parkiralište, odmah ga je opazio. Land Rover je bio parkiran
točno na istom mjestu kao jutros. Želudac mu se gotovo istodobno munjevito spustio
i poskočio tako da je načas ostao bez daha. Bilo je to zaista isto vozilo. Ključ je bio u
položaju za paljenje, pa ga je izvadio i spustio u džep, rekavši sam sebi da će ga opet
pokušati vratiti, ali ne ovoga popodneva. Osjećao je da ga ne može primiti, ali je
jednako tako znao da će ga oni odmah dovesti nazad, pa će se sve pretvoriti u
nadmetanje oko toga tko će prvi popustiti. Neće moći nastaviti s odbijanjem poklona
a da ne riskira da se uvrijede, a njihovo inzistiranje bilo je dokaz da su odlučni
navesti ga da ga zadrži. Ako bi kasnije osjetio krivnju, uvijek bi se mogao podsjetiti:
Praktički su me prisilili da ga uzmem. Pitao se bi li osjetio krivnju.

79
 13
MIRIAM JE SJEDILA ZA KUHINJSKIM STOLOM, s mobitelom prislonjenim na uho.
Nakon što je nazvala američki konzulat, prespajali su je od jednog do drugog
činovnika, i sada je bila na čekanju. Na podu pokraj njezinih nogu ležala je odvodna
cijev umivaonika koja se raspala. Nije bila sigurna koga bi nazvala radi popravka.
Još nisu bila prošla dvadeset i četiri sata od Ericovog nestanka, ali sa svakim
satom Miriamina panika se povećavala. Nadala se da će poziv konzulatu umiriti
njezinu nervozu.
»Halo?«
Kad je začula ženski glas gotovo da joj je laknulo. Zvučala je kao Amerikanka,
za razliku od dvojice s kojima je prethodno razgovarala. Predstavila se i objasnila o
čemu je riječ. Moj suprug je nestao.
Žena se oglasila suosjećajnim tonom. »Jako mi je žao, gospođo Walker. Jeste li
trenutno u kakvoj opasnosti?«
»Paaa, ne. Kod kuće sam.«
»Dobro«. Čula je kako žena prebire po nekakvim papirima. »Prije svega, želim
vas uvjeriti da ćemo učiniti sve što je u našoj moći da vam pomognemo pronaći
supruga.«
»Hvala vam.« Iako skeptična, Miriam je osjetila malenu imploziju olakšanja.
»Za Amerikance nije neuobičajeno da ih privede vjerska policija, čak i ovdje u
Jeddi. Uglavnom zbog toga što ne poznaju ovdašnja pravila propisnog vladanja, ili
ne razumiju važnost doličnog odijevanja. Upravo pokušavam izvući vaš dosje... Ali
da vas pitam, koliko dugo ste vi i vaš suprug ovdje?«
»Šest mjeseci.«
»Ah, tako.« Žena je zvučala nekako razočarano. »I kažete da je vaš suprug
izašao kupiti namirnice i nije se vratio?«
»Zapravo, išao je kupiti nešto za večeru u obližnju zalogajnicu s kebabom.
Vratio se kući s hranom i ostavio je na kuhinjskom stolu a zatim... Ne znam, bila sam

80
na krovnoj terasi. Kad sam nekoliko minuta kasnije sišla, njega više nije bilo.« To je
bio dio kojeg se grozila; gotovo je mogla čuti misli žene kako dopiru s druge strane
linije: Možda te naprosto napustio. Ni to nije neuobičajeno.
»Tako dakle«, rekla je žena. A onda joj je glas ponovno poprimio suosjećajan
ton. »Recite mi nešto... Ima li vaš suprug automobil?«
»Da, kamionet.«
»Ah, tako. A je li po večeru išao autom?«
»Ne, mislim da nije. Mislim da je otišao do najbliže zalogajnice. Prepoznala
sam hranu, a do tamo je lako mogao doći pješice.«
»U redu«, rekla je žena. »Znate li je li nestalo i njegovo vozilo?«
»Pa nisam baš sigurna«, odgovorila je Miriam posramljeno. »Parkirao ga je
nekoliko blokova dalje... Ne mogu se točno sjetiti na kojem mjestu.«
»Shvaćam.« Ženin glas bio je ljubazan i umirujući. »Gospođo Walker, pomoglo
bi nam da znamo je li se išta slično ovome već događalo.« Kako je Miriam šutjela,
žena je nastavila: »Mislim, je li bilo neobjašnjivih odsustava...«
»Da«, protisnula je Miriam, »i prije je znao nestajati, ali uvijek bi mi se uspio
javiti. Jedanput ga je pokupila vjerska policija. Drugi put je zaglavio u pustinji.« Dok
je govorila, u grlu joj je rasla djetinja uspaničenost.
»U redu, gospođo Walker«, blago je rekla žena. »Smjesta ćemo to istražiti. Ali
imajte na umu da je posve moguće da ga je ponovo pokupila vjerska policija, i da ga
samo drže duže nego posljednji put. Znam da je za vas ovo zasigurno vrlo
frustrirajuće, ali vjerujte mi da je najbolji način lociranja vašeg supruga kroz službene
kanale. I uvjerena sam da ćemo u tome uspjeti. Najbolje što vi možete učiniti jest da
pokušate ne paničariti.«
Žena joj se obraćala kao djetetu, no Miriam joj je svejedno bila zahvalna.
»U međuvremenu«, nastavila je žena, »trebate li išta – novac? hranu?
prijevoz?«
Miriam je oklijevala. »Ne, hvala.« »Imam nešto gotovine, a i trgovina je u
blizini.«
Žena je nastavila postavljati pitanja o Ericovu poslu, njegovom rasporedu, i o
ljudima s kojima je provodio vrijeme. Bilo je utješno odgovarati na njih, kao da će
jednostavno iznošenje činjenica Erica nekako vratiti nazad – ugodna obmana koja se
učvrstila nakon što je žena rekla: »Ne brinite, gospođo Walker, nestanke uzimamo
veoma ozbiljno. U većini slučajeva ispostavi se da je bila riječ o nesporazumu.
Sigurna sam da ćemo vam uskoro vratiti vašega supruga.«

81
 

Miriam je ostatak poslijepodneva provela perući Ericove majice i vješajući ih na

konopac za sušenje rublja na krovnoj terasi. Nakratko ju je obuzeo osjećaj krivnje kad
se sjetila nove košulje u kojoj se pojavio na aerodromu: zaprljao je svu odjeću pa je
bio prisiljen odjenuti nešto što mu je poklonio jedan od njegovih klijenata.
Nakon razgovora s konzulatom raspoloženje joj se na nekoliko sati popravilo,
ali sada se u nju ponovo ušuljala sumnja. Odlučila je da će ostati zauzeta sitnim
kućanskim poslovima. Kad je završila s majicama, sišla je s terase, uzela zavežljaj sa
smećem i izbacila ga kroz kuhinjski prozor u malenu usku uličicu gdje je smeće
bacala većina njezinih susjeda. Žene nisu imale hrabrosti poduzeti kratak put do
kontejnera na kraju uličice. Prema Sabrijinim riječima, ona i njezine sestre bile su
jedine u zgradi koje su svoje smeće nosile do kontejnera. Slušala je, čekajući
uobičajeni zveket i štropot, no kada je njezina vreća pala na hrpu otpada zvuk je bio
tup i prigušen, kao da je udarila o madrac.
Provirila je kroz prozor. Smrad je bio nepodnošljivo prodoran ali zadržala je
dah i nagnula se još više, istegnuvši vrat kako bi iza ograde metalnih stepenica
mogla vidjeti odlagalište smeća. Činilo joj se da smetlište izgleda isto kao i uvijek –
hrpa žutih plastičnih vrećica za kupovinu iz kojih su poispadali i izlili se ostaci
hrane, prazne konzerve i boce, kore od naranče.
Hladnjak je bio prazan. Za doručak je pojela posljednju konzervu boba, a nije
se usudila piti desaliniziranu morsku vodu iz pipe koja je ponekad bila boje soka od
jabuke. Ušuljala se u prednju sobu i prislonila uho na vrata. Dugo je osluškivala, no
uspjela je čuti samo udaljene zvukove majki koje vrište na svoju djecu i prigušenu
tutnjavu automobila.
Bilo joj je sve teže potiskivati ljutnju. Bez Erica stan je postao gotovo
nepodnošljiv. Zaista su se trebali preseliti u američko naselje, i sada su izlike da to ne
učine djelovale smiješno slabašne. Bilo je preskupo pa su došli ovamo kako bi
uštedjeli novac. Bila je to jedna od najizglednijih terorističkih meta – ali napada još
nije bilo. No prije svega to nije bila »prava« Saudijska Arabija. Bilo je to, razmišljala
je Miriam, mjesto u kojem bi Eric uživao, ali koje Abdullahu uopće nije odgovaralo.
Nažalost, Miriam je ovdje bila Abdullahova žena.
Osim toga, njihov glavni razlog boravka u Jeddi bio je klimav. Eric je svoj
posao mogao obavljati i drugdje, a ne samo u Saudijskoj Arabiji, iako je ovdje
vjerojatno bio puno bolje plaćen. Mogao je biti tjelohranitelj bilo gdje. Bili su ovdje jer

82
je on tako želio, a s obzirom na sve što je ona pritom trpjela bez žaljenja i
prigovaranja bilo bi mu bolje da i ne pomišlja napustiti je.
Uzela je mobitel i nazvala taksi službu. Ona i Eric imali su dogovor da neće
trošiti novac na taksije, ali petnaest minuta kasnije bio je prokleto dobar osjećaj
kliznuti u klimatizirano vozilo. Morala sam te pronaći, kasnije bi mu objasnila sa
suzama u očima. Ili, ako bi se osjećala čvršćom, Nisi bio kod kuće. Uz slijeganje
ramenima. Morala sam ići po namirnice. Ali nisu se bili uputili prema trgovini
mješovitom robom. Vozač je znao za naselje kamo je zatražila da ju odveze – Arabian
Gates. Buntovnički osjećaj zbog vožnje taksijem bio je tako dobar da je sasvim
prigušio njezin bijes.
Dok je taksi klizio ulicama bacila je pogled kroz prozor. Stražnja stakla bila su
zatamnjena. Zapravo, ta se taksi služba reklamirala kao poduzeće za »pristojne«
žene, s motom Naši prozori su tamniji. Zureći kroz koprenast štit prozora, Miriam je
vidjela da se približavaju glavnom ulazu u naselje. Kao i ostala koje je vidjela,
izgledalo je poput zatvora, s blokiranim ulicama, zidovima sa žicom pod naponom,
videokamerama što vise sa svake bandere i naoružanim čuvarima što patroliraju oko
ulaza. Trebalo im je petnaest minuta da od zaštitara dobiju propusnicu, i dodatnih
petnaest minuta prije nego što se zabrinuta izraza lica pojavila Patty. Miriam je
platila vozaču taksija i krenula za Patty prema njezinoj vili.



Razgovori s Patty uvijek su bili čudni i pomalo nelagodni. Miriam je za to

krivila Erica. On je bio taj koji joj je rekao o Jacobovom ljubakanju. Ona i Eric tek su
se bili doselili u Saudijsku Arabiju, i Eric je tek upoznao Marxove, kad mu se Jacob
povjerio da mu se više sviđaju arapske žene, po mogućnosti djevice, iako bi ga
zadovoljila i bilo koja prostitutka. Iako je Eric bio zgađen tim priznanjem, to ga nije
spriječilo da se i dalje druži i izlazi s Jacobom. No Miriam su zbog toga susreti s
Patty bih ispunjeni nelagodom.
Svjesna ironije posjeta na koji se odlučila jer su joj trebale informacije, morala je
obuzdati rastući osjećaj krivnje. Ušavši u kuhinju na stolu je ugledala tanjur svježe
prženih uštipaka. Zrak je mirisao na toplu masnoću od pečenja i šećer u prahu.
»Posluži se!« rekla je nehajno Patty. Miriam je osjećala toliku glad da bi najradije
ispraznila čitav tanjur. Dok je Patty kuhala kavu, Miriam je sjela za stol i uzela

83
zalogaj poslastice. Uštipak je bio nevjerojatno ukusan. Nije znala da je toliko gladna.
Trudeći se da razgovor održi što laganijim i neobaveznijim, u kratkome slijedu
pojela je još tri uštipka.
»Sirotice«, rekla je Patty. »Kad si posljednji put jela?« Ne čekajući odgovor
počela je izvlačiti pladnjeve hrane iz hladnjaka i Miriam je pohlepno navalila na jelo.
»Miriam, sigurna sam da nije ništa.« Patty nije odavala sliku uspaničene žene
kakva je bila preko telefona, ali njezini pokušaji da umiri Miriamin strah na čudan su
ga način dodatno potpirivali. »Vjerojatno ga je samo pokupila vjerska policija.
Sigurna sam da će ga uskoro pustiti.« Patty joj je ulila šalicu kave i spustila ju na stol.
»Znaš, meni se ovo stalno događa «, rekla je veselo. Miriam je prestala žvakati.
»Dobro, možda ne baš stalno, ali znalo se događati.«
»Što to?« upitala je Miriam.
Patty je prišla stolu, sjela i s izrazom lica za koji je vjerojatno mislila da je
nestašan počela priču: »Prije nekoliko godina rezervirali smo stol za večeru
povodom godišnjice braka u otmjenom novom restoranu u centru grada. Znaš,
morala sam ga nagovoriti na to, budući da je Jacobova ideja ugodne večere
podrazumijeva sjedenje pored logorske vatre i okretanje na ražnju nečega što je po
mogućnosti sam ubio.« Uzela je gutljaj kave i stisnula oči, očito uživajući u stvaranju
atmosfere napete neizvjesnosti. »I tako je on trebao doći po mene ravno s posla –
imali smo rezervaciju za sedam sati – ali nije se pojavio. Nešto prije osam morala
sam nazvati restoran i uz ispriku otkazati. U međuvremenu sam ga zvala na posao,
pa na mobitel, a zatim sam nazvala nekolicinu njegovih prijatelja, i naposljetku
osiguranje naselja, ali nitko nije znao gdje je! Znaš, te noći uopće se nije vratio doma.
Tako da točno znam kako se osjećaš. Užasno je ne znati ništa i strahovati od
najgoreg.«
»Što mu se dogodilo?« upitala je Miriam.
»Oh! S njim je sve bilo u redu. Ispostavilo se da ga je zaustavila policija i
optužila da je prošao kroz crveno svjetlo. Znaš već kakav je Jacob. Tvrdio je da to nije
istina i razbjesnio policajca. Mislim da se posvađao s njim. U svakom slučaju,
odvukli su ga u zatvor. Proveo je noć u pritvoru zbog kršenja prometnih pravila,
možeš li vjerovati?«
Miriam je kimnula ne prekidajući s jelom. Željela je vjerovati da se nešto slično
dogodilo i Ericu, ali zbog nečega nije mogla.
»Koliko dugo ga nije bilo?« upitala je.

84
 »Samo jedan dan«, rekla je Patty. »U svakom slučaju, nekoliko mjeseci kasnije
saznali smo od tipa koji ovdje živi dvadeset godina da na semaforu gdje je Jacob
zaustavljen – nećeš vjerovati! – policija kontrolira vrijeme paljenja i gašenja svjetala i
svaki put kad stranac krene kroz raskrižje upale crveno. Zamisli, namjerno ciljaju
Amerikance!«
Miriam nije bila sigurna je li ju ovo utješilo.
»No ono od čega najviše strahujem«, nastavila je Patty, »nije to da će mu se
nešto dogoditi nego da će... no, ovo je uistinu vrlo osobno, ali govorim ti to samo
zato što mislim da ćeš razumjeti...« Zagledala se u Miriam svojim plavim očima i
rekla: »Uvijek sam strahovala da će Jacob doma dovesti drugu ženu.«
Miriam je svoju reakciju prikrila usiljenim smješkanjem. »Zar ne mora biti
musliman da bi to mogao učiniti?«
»Ah, ne znam«, rekla je Patty odmahnuvši rukom kao da odustaje od te teme,
no ustajući od stola ipak je dodala: »Postoji mnogo nemuslimanki baš ovdje u
naselju, ali da, morao bi biti musliman da bi imao pravo na drugu ženu. Ne vjerujem
da je ikada razmišljao o tome. Samo sam katkad iracionalna.«
Miriam je odjednom izgubila apetit. Nastavila je grickati komad kruha kako
Patty ne bi ništa posumnjala, ali riječi su ključale tik ispod površine: Patty, on je
običan gad. Vara te već godinama. Zašto ga ne ostaviš? Patty je izlila šalicu svježe
skuhane kave u sudoper i tek tada shvatila što je učinila. »Što to za ime svijeta
izvodim?« rekla je i brzo si ponovno natočila kavu u šalicu. Miriam je osjetila poriv
da ustane i da je zagrli.
Morala je priznati da je razumjela Pattyne strahove. Nije ju toliko brinulo da bi
Eric mogao dovesti doma drugu ženu, koliko činjenica da je provodio previše
vremena u svijetu u koji ona nije imala pristup i o kojemu je tako malo znala. Katkad
se pitala vara lije. Bilo bi mu tako lako izbjeći posljedice.
»Znam kakav je to osjećaj«, rekla je Miriam. Patty je naglo prestala miješati
kavu u šalici. »No ne brinem se previše, jer u ovom se gradu nije tako jednostavno
sastajati sa ženama.«
Nadala se da će joj tom opaskom izmamiti barem usiljen smiješak, no Patty je
podigla šalicu s kavom i prešla na drugu temu, »Jesi li već zvala konzulat?«
»Jesam. Rekli su da će pomoći u potrazi.«
»Pa to je sjajno. Pronaći će ga, vidjet ćeš.« Začuo se zvuk otvaranja ulaznih
vrata i Patty je plaho poskočila obuzeta uzbuđenjem i nervozom. Šalicu s kavom
spustila je tako naglo da se sadržaj razlio po kuhinjskom elementu, a onda je panično

85
odjurila u dnevnu sobu da dočeka svog supruga. »Rano si se vratio! Je li na poslu sve
u redu?« usplahireno je pitala. Jacob je nešto promumljao i krenuvši u kuhinju
ugledao Miriam.
»Ah«, rekao je. »Žena koja je ostala bez muža.«
Miriam si nije pokušala objasniti zašto joj je to zazvučalo uvredljivo – znala je
samo da joj se nije svidjela njegova opaska. No kako joj se nije sviđao ni Jacob, što
god bi rekao vjerojatno bi polučilo isti efekt. »Bok!« rekla je, uzimajući u ruke šalicu s
kavom kao da će je zaštititi u slučaju da joj poželi reći nešto još gore.
Jacob se približio stolu i uzeo joj šalicu iz ruku. »Žena u tvojoj situaciji trebala
bi piti nešto jače.«
»Ne, hvala«, rekla je, ali Jacob je kavu već izlio u sudoper. Odložio je šalicu na
kuhinjski element i iz hladnjaka izvukao bocu piva, koju je otvorio zakvačivši je za
rub elementa poput kakvog srednjoškolca. Gurnuo ju je po glatkoj površini stola od
ultrapasa tako da ju je bila prisiljena uhvatiti jer bi joj inače sletjela u krilo.
Popij to, rekla je samoj sebi. Za nekoliko minuta bit će ti drago što si to učinila.
Dobro je potegnula iz boce a zatim je spustila na stol uz tup, šupalj zvuk. Patty je
djelovala uzrujano.
»Kako je bilo na poslu?« ponovo ga je upitala vraćajući se prema sudoperu.
Nije čekala na odgovor. »Nisam te očekivala tako rano, inače bih ranije priredila
večeru. Namjeravala sam pripremiti pečenje.«
Miriam ih je vidjela zajedno tek nekoliko puta – dvaput na zabavama ovdje u
naselju i jednom na privatnoj plaži na pikniku koji je završio kad se temperatura
popela iznad 43° C. Njih su dvoje ovdje živjeli sedam godina i nisu planirali odlazak.
Atmosfera u kući mogla je biti manje napeta da su imali djecu ili kućnog ljubimca, ali
svoju jedinu kćer Amandu poslali su u internat u New Hampshire. Mogla bi se
okladiti je da je to bila Jacobova ideja.
Miriam se u njegovom prisustvu uvijek osjećala nelagodno. Činilo se kao da je
toga svjestan i da uživa u tome. Pitala se kako se Patty uspijevala nositi s njim, ali
Patty je bila neurotična brbljavica, i činilo se da je to ono što bi ga ušutkivalo.
Što se tiče Erica, druženje s Jacobom nije bilo stvar njegova izbora nego stjecaja
okolnosti. Radili su u istoj tvrtci. Obojica su bili u vojsci. Imali su slične hobije –
pecanje, ronjenje, kampiranje u pustinji – no zapravo su se družili uglavnom na
poslu.
Jacobovo usko, mršavo lice bilo je lagano opaljeno suncem i čekinjasto čak i
onda kada je bio obrijan. Imao je oči boje lješnjaka koje nije mogla pogledati a da ne

86
pomisli na rastopljeni vazelin. Bio je zaštitar, i njegovo je tijelo to i pokazivalo – bilo
je mišićavo, mesnato i čvrsto. Njegove geste imale su preciznost nužnu u poslu kojim
se bavio. Možda je Patty impresionirao upravo Jacobov posao. Miriam je to donekle
mogla shvatiti. No njoj je Jacob još od prvog susreta bio odbojan. Imala je neugodan
osjećaj da ga je Saudijska Arabija privukla svojim najgorim stereotipima – između
ostalog načinom na koji se ovdje tretiraju žene, a u prvom redu njihovom
segregacijom. Kako bi uspio varati ženu kad bi mu ona uvijek bila za vratom?
Miriam je vrlo brzo ustanovila da Jacobovo druženje s Ericom isključuje prisustvo
njihovih supruga. Isprva je mislila da je to zbog posla, da moraju raspravljati o
svojim poslovnim obavezama, ali Eric joj je napokon priznao da je za razliku od
njega Jacob izbjegavao provoditi vrijeme sa svojom ženom. Ili, bolje reći, za razliku
od Erica kakav je bio dok nisu došli ovamo.
Patty je i dalje nezaustavljivo brbljala.
»Onda, Miriam«, rekao je Jacob, prekinuvši Patty i okrenuvši svoju pozornost
prema gošći, poput reflektora uperenog u okrivljenika. Patty je zašutjela. »Jesi li
našla svog muža?« upitao je.
Miriam je odmahnula glavom, osjetivši trnce nelagode na potiljku. Otpila je još
jedan veliki gutljaj piva. »Zar danas nije bio na poslu?«
»Ne znam. Nisam bio u uredu«, rekao je Jacob, čitavo vrijeme zadržavajući
pogled na njezinom licu. »Siguran sam da će se pojaviti.«
»Rekao si da si ga vidio prije nego što je krenuo na aerodrom po mene?«
upitala je Miriam.
»Aha, ali samo na kavi. Činio se u redu.« Jacobove oči sumnjičavo su se suzile.
»Zašto? Misliš da ja imam nešto s tim? «
»S čime?« upitala je, praveći se da ne zna o čemu Jacob govori.
Od Jacobovog hladanog, neproničnog pogleda zgrčila joj se utroba.
»Mislila sam da bi ti mogao znati je li se događalo nešto neobično«, rekla je.
»Ako ti je išta rekao...«
»Nije mi rekao ništa.« Ton Jacobovog glasa bio je osoran. U tom času Patty je
ispustila na pod metalnu varjaču i svi su se trgnuli. Ispričala se, pokupila varjaču s
poda i odložila je u sudoper.
Miriam je ustala i uzela svoju torbicu. »Patty, puno ti hvala na hrani. Uštipci su
bili izvrsni.«
»Vjerojatno ga je samo pokupila vjerska policija«, rekao je Jacob, očima još
uvijek svrdlajući njezine. »Znaš, živiš u takvom kvartu.«

87
 Znam, željela je odbrusiti. »Sama ću pronaći put do vrata. Patty, još jednom
hvala.«
Patty je djelovala zatečeno, kao da nije sigurna što učiniti. Na kraju je Jacob bio
taj koji je Miriam otpratio prema vratima. Prolazeći pored stola u predvorju pogled
joj je pao na uokvirene fotografije. Nije ih bila zamijetila kad je ušla u stan, no jedna
od njih sada joj je zapela za oko. Bila je to fotografija Jacoba i Erica. Zaustavila se da
bi je bolje pogledala.
Jacob je stajao iza nje – malo preblizu. »Je li ti rekao da smo išli kampirati?«
upitao je tonom koji kao da je govorio, Kladim se da ti ništa nije rekao.
Miriam je osjetila navalu bijesa. Eric joj doista nije spomenuo kampiranje.
»Da«, lagala je. »Ispričao mi je da ste vas dvojica upali u uobičajene nevolje.«
Na licu mu je mogla vidjeti da joj nije povjerovao.
Bilo je nečeg čudnog u fotografijama na stolu. Sve su pokazivale Jacoba i
njegove prijatelje zaokupljene muškim poslovima – pecanjem, ronjenjem, lovom u
pustinji. Nije bilo niti jedne slike Patty ili njihove kćeri. Čak su i okviri bili muževno
jednostavni i robustni, od zrnatog drveta tamnih smeđih i sivih nijansi.
U pozadini je ugledala fotografiju od koje joj je srce na trenutak stalo. Na slici
su bila tri muškarca. Svaki od njih držao je lovačku pušku, a iza njih su planine južne
Arabije bile okupane žućkastim svjetlom. Slijeva je stajao Eric, a lice mu je zračilo
zadovoljstvom. Na bradi mu je bila porezotina. Jacob je u sredini kompozicije zauzeo
snagatorsku pozu, a nadesno je stajao muškarac kojeg je prepoznala kao Apolla
Mabusa.
»Odakle znaš ovog tipa?« rekla je pokazujući prstom na Mabusa.
»Mabus? Upoznao sam ga prije nekoliko godina preko kolege na poslu. On je
Britanac. Pomalo uštogljen, dok ga ne izvučeš van u pustinju. Zašto pitaš?«
»Izgleda mi poznato.« Prikovala je pogled na fotografiju kako se ničim ne bi
odala. Znala je da djeluje nervozno. Samo joj je još trebalo da Jacob pomisli da vara
Erica.
Šokiralo ju je otkriće da joj je Mabus lagao. Nije bio iz New Yorka, bio je
Britanac. No engleski je govorio kao pravi Amerikanac.
»Upoznao si ga ovdje?« upitala je.
»Aha.«
»I siguran si da je Britanac?«
»Prilično prokleto siguran«, odgovorio je Jacob.

88
 »Onda to ne može biti isti tip na kojeg ja mislim«, lagala je. »Kada je bio ovaj
lovački izlet?«
»Zašto te to zanima?« Jacob joj se ponovno približio pa je slegnula ramenima,
iako je to više nalikovalo nervoznom tiku. Kada je uvidio da ne kani odgovoriti,
rekao je: »Otišli smo do Mabusove pustinjske kolibe. Malo smo kampirali na
dinama.«
»Hmm«. Slabašno se nasmiješila, i stišćući u ruci torbicu krenula prema
vratima. Jacob ju je slijedio sve do ruba tratine.
»Doviđenja«, rekla je, počevši se udaljavati žustrim korakom. Stajao je u
dvorištu promatrajući je kako odlazi, ali ona se nije okrenula. Nastavila je hodati
nastojeći ne odati dojam da se žuri, sve dok nije bila izvan vidokruga vile. Zatim je
uzela mobitel iz torbice i nazvala vozača taksija. Dogovorili su se da će je čekati kod
glavne kapije.
Znala je kad je fotografija snimljena, jer je posjekotina na Ericovoj bradi nastala
netom prije nego što je otputovala u Sjedinjene Države. Na taj je izlet vjerojatno
otišao par dana nakon njezina odlaska. Nije mu to zamjerala, imao je pravo na
druženje s prijateljima, pogotovo jer je u to vrijeme bila odsutna. Ali toga tjedna su
nekoliko puta razgovarali na telefon i niti jednom joj nije spomenuo kampiranje u
pustinji, iako joj je uvijek govorio kad bi nekamo išao.
A tko ih je fotografirao?, iznenada se zapitala.

89
 14
FAIZA JE SJEDILA UZ OSAMU na prednjem sjedalu i smijala se šaljivom prizoru
dvaju dječaka što se otimaju oko nogometne lopte. Osama je pažljivo zaobišao mlade
nogometaše, uživajući u njezinom smijehu, prepuštajući se njegovoj zaraznoj
vedrini. Nije ga smetala njezina otvorenost, nemaran način na koji je nosila svoj
hidžab i šaljive prepirke među njima u onim rijetkim prilikama kada bi na intervjue
išli zajedno. S nekom drugom ženom takvo bi se ponašanje moglo protumačiti kao
flert, ali s Faizom se sve činilo prirodno poput zraka, pijeska i kamena. Bila je starija
– u trideset i sedmoj polako je ulazila u dob kad se slobodnije ponašanje opraštalo,
kad su žene prelazile u utočište onog što se percipiralo kao aseksualnost. Ipak,
smatrao ju je privlačnom na jednostavan, staromodan način; široki pokreti njezinih
ruku, način na koji su joj se ramena tresla dok bi se smijala, jednostavnost i čistoća
crta njezina lica koje je povremeno izlagala s neposrednošću i iskrenošću lišenom
stida. Bila je prostodušna i prirodna upravo zato jer nije bila svjesna svoje
seksualnosti, i činilo mu se da je tako bilo i kad je imala šesnaest godina, kao što će
biti kada jednoga dana napuni četrdeset.
Ispustila je uzdah koji kao da je govorio: Ovo je zbilja bilo zabavno, a sada se idemo
uozbiljiti. Uputili su se na razgovor sa žrtvinim bratom Abdulrahmanom Nawarom,
vlasnikom trgovine ženskim donjim rubljem. Kad je postojala i najmanja mogućnost
da će intervjuirati ženu, Osama bi morao sa sobom povesti policajku. Trgovina
donjim rubljem bila je neuobičajen, nezgodan teritorij. Poveo je Faizu računajući na
zanemarivu šansu da je ovo jedan od 250 butika s donjim rubljem u Jeddi koji se
povinovao odredbi ministarstva rada o poticanju zapošljavanja žena. Pod krinkom
»ohrabrivanja što većeg broja žena na zapošljavanje«, bio je to zapravo pokušaj da se
izvrši pritisak na jedno od tek nekoliko mjesta gdje su muškarci imali pristup
ženama, gdje su im žene šaptom povjeravale kakve bi gaćice željele, koja veličina
grudnjaka im odgovara i kakav erotski stil u zasljepljujućoj raznolikosti ponude
preferiraju u vlastitoj spavaćoj sobi.
Religijskom vrhu ta je djelatnost godinama bila trn u oku, ali donedavno su se
vlasnici trgovina uvijek uspijevali uspješno obraniti od kritika tvrdnjom da ne mogu

90
uposliti žene jer su većina njihovih mušterija ionako muškarci koji kupuju za svoje
supruge. Budući da su ženama izlasci iz kuće bili ograničeni, slale su svoje muževe
da kupuju umjesto njih – odatle potreba za muškim prodavačima. Kada je
ministarstvo rada izdalo novi zakon prema kojem bi isključivo žene trebale raditi u
trgovinama donjim rubljem, vjerski establišment je digao graju. Imami su se pjenili
od bijesa na pomisao na muške uposlenike koji rukuju grudnjacima i tangama, ali
ideja da bi žene napustile podizanje djece i kuhanje kako bi pronašle posao izvan
kuće očito im se činila još izopačenijom.
Faiza je uronila rukom u svoju papirnatu vrećicu. Bili su zastali da kupe kavu i
uštipke, i ona je sada zdušno navalila na poslasticu punjenu kremom, bez imalo
istančane finoće kakvu bi čovjek očekivao od nekoga tko nosi burku. Potajice ju je
promatrao vrebajući nespretnost u načinu na koji je jela, no uspjelo joj je izbjeći čak i
da zamasti palac.
»Vrlo impresivno«, rekao je.
Veselo je zahihotala. »Dvadeset i pet godina prakse, nije ni čudo što sam dobra
u tome. Kamo me danas vodiš? «
»Do vlasnika trgovine donjim rubljem. Muškarac je, ali možda ćemo morati
ispitati nekoliko žena.«
»Zar nikad nisi sam ispitao nijednu ženu?«
»Mislio sam da bi mi dobro došla tvoja pomoć.«
»Znaš da to cijenim.«
Skrenuo je na benzinsku pumpu i izašao da napuni spremnik automobila. Dok
je završavao s punjenjem, patrolno vozilo koje je prošlo kraj njih izazvalo je u njemu
laganu zabrinutost kada su službenici bacili pogled u njegovom pravcu. Pitao se jesu
li ga prepoznali i jesu li primijetili Faizu. Njezino prisustvo nije bilo protupropisno,
no shvatio je da je u proteklih nekoliko tjedana s njom provodio sve više vremena.
Zbog nje je strahovao da će ih početi gledati kao par. Ako se pokrene nezaustavljiv
mlin glasina i počne mljeti laži, ona će biti prva žrtva i karijera će joj biti smrvljena u
prah.
Zanimalo ga je zašto je izabrala policijski posao. Pitao ju je to nekoliko puta, i
uvijek bi odgovarala neodređeno (Slijeganje ramenima: »Ne znam. Zanimalo me«),
bez one strastvene retorike koju su običavale koristiti ostale žene s odjela. Bilo je
nečeg gotovo sudbinskog u Faizinom odabiru, kao da je bila privučena ovom poslu
ne logikom ili pomnim planiranjem, već nekim dubokim, nejasnim osjećajem da je za
to predodređena.

91
 Vratio se u auto i izvezao s pumpe, odahnuvši što se patrolno vozilo izgubilo
iz njihova vidokruga. Inače bi na Faizinom mjestu sjedio Osama, a vozio bi njegov
partner Rafiq. Ako bi Faiza išla s njima, sjedila bi na stražnjem sjedalu. Ali prije tri
mjeseca u klinici za obavljanje pobačaja dečko jedne od pacijentica izvukao je pištolj i
pucao Rafiqu u prsa. Bili su u potrazi za osumnjičenim za umorstvo mlade djevojke,
i istraga ih je dovela u kliniku koja je pod krinkom centra za plodnost zapravo
obavljala pobačaje. Osama je čak i danas pri pomisli na to osjećao mučninu. Rafiq je
preživio prostrijelne rane, no otišao je na šestomjesečno bolovanje kako bi se
oporavio.
Gledajući dugoročno, bilo je vjerojatno dobro što im je nametnuta ova
razdvojenost. Rafiq je bio stariji i iskusniji, alfa mužjak, kojeg je Osama posvuda
slijedio – od mjesta zločina do sobe za ispitivanje, od sudnice do zatvora – učeći od
njega vještine potrebne za održavanje reda i sigurnosti u golemom gradu kojim
vlada bezakonje, surovost i bezbožnost. Takav odnos nastavio se i nakon što je
dokazao vlastitu kompetentnost, jer je Osama svoju opterećenost kompleksom
očinske figure prenio na Rafiqa.
No onda su polako počele pristizati pritužbe. Prva, da je Rafiq uzeo mito od
optuženika u slučaju pretučene kućne pomoćnice. Zatim, da je prebio mladog
Somalijca koji je prosio na autobusnoj stanici pokušavajući skupiti novac kojim bi
platio kartu za povratak u Rijad. Prije otprilike šest mjeseci optužbe su počele
pljuštati iz različitih izvora, ali sve su nalikovale jedna na drugu i sve su teretile
Rafiqa. Osama je svog partnera vatreno branio, uvjeren da je Rafiq žrtva bezočne
klevete. Činilo se da je njegovo povjerenje nesalomljivo, no naposljetku ga je
poljuljalo nešto što je Osami njegova žena Nuha povjerila o Rafiqovu braku. Začudo,
tek nakon toga je počeo sumnjati u svojeg partnera. A potom su pucnji u klinici za
abortuse sve promijenili.
Protekla dva i pol mjeseca Osama je bio prepušten samome sebi, i osjećao je
laganu nelagodu zbog novostečene neovisnosti. Mogao je za partnera uzeti
Abdullatifa ili Abu–Haithama, ali nikad mu se nije sviđala netaktičnost prvoga i
hladna distanciranost potonjeg, i da je imao izbora umjesto bilo kojeg muškarca na
odjelu izabrao bi Faizu. Ako bude Božja volja, razmišljao je, ova zemlja jednog će
dana postati dovoljno moderna i napredna da prihvati da svaki policijski istražitelj
treba ženskog partnera, i da bi se muško-ženska partnerstva u policijskom poslu
zapravo trebala poticati, jer koja je to istraga umorstva uključivala samo muškarce?

92
 

Trgovina donjim rubljem bila je velika, napadna zgrada s fasadom obojanom u

žarkoružičasto i zlatno. U šest golemih izloga bile su izložene lutke u korzetima i
podvezicama. Jedna je držala bič nad drugom koja je nosila burku (i ništa više), i koja
je ponizno klečala na podu. Oko rubova izloga vidjeli su se ostaci crne boje, nakon
što su revni čuvari vjere bojom u spreju prekrili staklo kako bi sakrili tu grozotu, a
vlasnici nisu u potpunosti uspjeli ukloniti boju. Osama je prstima dodirnuo crne
mrlje zapazivši da su još svježe.
Sljedeći izlog pokazivao je tri lutke poredane u nizu. Iza njih je neonski zeleni
poster najavljivao: Posljednji krik mode u Siriji! Lutke su na kritičnim točkama bile
prekrivene tehnološkim gadgetima: grudnjakom načinjenim od električnih kablova,
mobitelima koji pokrivaju dojke, tangama načinjenim od BlackBerryja. Nije ga toliko
nasmijala apsurdnost tog prizora koliko spoznaja da iza njega stoji Faiza i zuri u dva
kompjuterska miša privezana kožnim remenom za polutke lutkine čvrste stražnjice
ispod natpisa na kojem je pisalo »Klikni me, baby!«
Faiza se okrenula i nimalo impresionirana pošla za njim u unutrašnjost
trgovine.
Čim su zakoračili u trgovinu naježio se toliko da su mu se nakostriješile dlake
na podlakticama. Rashladni uređaji previše su revno obavljali svoj posao, čineći
odbojnim svaku pomisao na golotinju ali i atmosferu u samoj prostoriji. Našli su se
okruženi golemim prostorom nalik na skladište, podijeljenim na tematske odjeljke:
Romantično, Kićeno, Razgolićeno i Hard Core. U sredini prostorije pokraj blagajne
su stajala tri mlada muškarca koji kao da su tek izašli iz poslovne škole. Sva trojica
imali su kratko podrezane brčiće i besprijekorno izglačane otmjene košulje. Osama je
krenuo prema blagajni, a Faiza ga je slijedila skenirajući pogledom prostoriju. U ovo
doba dana trgovina je bila gotovo prazna, osim samotnog čovjeka koji je razgledavao
police na drugoj strani trgovine, i mladog para koji se zaputio prema odjeljku Hard
Core, ali koji je naglo zastao kad je Osama izvadio svoju značku.
»Trebao bih razgovarati s Abdulrahmanom Nawarom«, rekao je.
»U stražnjem je dijelu trgovine«, odgovorio je jedan od blagajnika,
pogledavajući na svoje kolege koji su se ukočili nijemi od panike. Osama ih je svakog
ponaosob počastio brzim ali sveobuhvatnim pogledom, sasvim dovoljno da ih učini
nervoznima. Tome ga je naučio Rafiq: pobrini se da muškarcima u trgovini donjim
rubljem utjeraš strah u kosti. To će ih podsjetiti da policajci ne nose uvijek uniforme,

93
da svaka mušterija može biti policajac, i da je svima bolje da budu na oprezu.
»Čitavo vrijeme okruženi su svom tom seksualnošću«, govorio bi Rafiq. »Budi
siguran da im često padaju napamet kojekakve ideje.« Osama je pomislio da bi bilo
čudno da nije tako.
»Uh... Idem po njega«, rekao je momak.
»Nema potrebe«, odgovorio je Osama, mrko pogledavši svu trojicu. »Možemo
ga pronaći sami.«
Tri muškarca odmjerila su Faizu pogledima u rasponu od čuđenja do
zapanjenosti. Jedan od njih odvažio se upitati: »Mogu li znati o čemu je riječ?«
»Ne«, rekao je Osama, pokazujući Faizi da prođe pokraj blagajne prema
stražnjem dijelu trgovine, gdje su sa svake strane stajale lutke u oskudnom kostimu
od smeđe kože skrojenom u obliku maske za sokola. Kroz vrata se mogla vidjeti
golema radionica. Vidjeli su muškarce, no ne i žene.
Faiza se nikad nije žalila niti uzmicala. Bila je to jedna od stvari koje su mu se
kod nje sviđale, ta nepokolebljiva odlučnost. Dok su ulazili u krojački studio,
iznenada je samog sebe zatekao kako prizor promatra tuđim očima: vidio je
istražitelja koji svoju štićenicu uvodi u prostoriju, samo što je ova štićenica bila
dovoljno smjela da zastane na vratima i podigne svoju burku a da nije niti pogledala
u njegovom smjeru u potrazi za odobrenjem. Bila je posve spremna da se suoči s
njima, za razliku od Osame koji bi se najradije okrenuo i otišao. Mrzio je obiteljima
donositi loše vijesti.
Jedan od muškaraca u radionici vidio ga je kako dolazi te se približio. Pokreti
su mu bili odmjereni, a kad je progovorio glas mu je imao jasan i odrješit ton nekoga
tko je navikao imati posla s idiotima. »Kako vam mogu pomoći?«
»Jeste li vi Abdulrahman Nawar?«
»Ne, ja sam njegov pomoćnik. Tko ste vi?« uzvratio je muškarac. Osama mu je
pokazao policijsku značku, ali prije nego što se uspio predstaviti muškarac je upitao:
»O čemu je riječ?«
»O njegovoj sestri.«
Crte muškarčeva lica iznenada su se ublažile, poprimivši izraz zabrinutosti.
»Ah, tako«, rekao je. »Molim vas, uđite.«
Prostorija je bila jarko osvijetljena i prohladna, prožeta različitim mirisima što
su strujali zrakom — ustajalom kavom, vonjem tijela, kiselkastim zadahom tkanina
razmotanih sa svojih bala. Na prostranim bijelim stolovima bili su poredani uzorci
materijala, zajedno sa škarama i jastučićima za igle što su strpljivo čekali ruke

94
majstora, a između stolova stajale su bezglave lutke u izazovnim pozama, s rukama
na bokovima ili u boksačkom položaju kao da se spremaju zadati udarac. Muškarci
su stajali oko stolova nagnuti nad rasprostrtim tkaninama. Bili su mladi, vjerojatno u
dvadesetima. Jedan je sjedio na tronošcu i namatao klupko šljokica nanizanih na
uzicu. Jedini stariji muškarac u prostoriji – za kojeg je Osama pretpostavljao da je
žrtvin brat – namještao je lutku čija je jedna ruka bila ispružena tako da je sa strane
izgledalo kao da će ga ošamariti po licu. Svaka od lutaka bila je odjevena u napadan,
besramno seksi komad donjeg rublja.
»Abdulrahman!« Zbog nečega u načinu na koji je pomoćnik izgovorio ime
svoga šefa Osama je pomislio da on već zna da je Leila mrtva i da su došli ovamo
kako bi im priopćili tu vijest. Pogledao je Faizu i shvatio da je i ona to primijetila, jer
su joj oči imale izraz zabrinutosti.
Abdulrahman je na neuobičajenu intimnost pomoćnikova tona reagirao tako
da se odmaknuo od lutke i okrenuo prema njemu s neprijateljskim izrazom lica.
»Što je?« osorno je upitao.
»Gospodine Nawar«, rekao je Osama. »Ja sam policijski inspektor Osama
Ibrahim, a ovo je policajka Shanbari. Ima li ovdje neko mjesto gdje bismo mogli na
miru porazgovarati?«
Abdulrahman se ukočio. Njegovo »Da« bilo je više nalik očajničkom hvatanju
zraka. Htio je Osamu i Faizu odvesti u malen ured staklenih zidova na drugoj strani
prostorije, no nakon samo dva koraka posrnuo je pa su njegov pomoćnik i Osama
brzo prišli da ga pridrže.
Abdulrahman je naglom kretnjom odgurnuo pomoćnikovu ruku. »Dobro
sam«, zarežao je. »Što se dogodilo?« Ali već je znao, Osama je to mogao iščitati na
njegovu licu.
»Mislim da bi bilo bolje da sjednete«, rekao je pomoćnik.
Abdulrahman je pogledom sijevnuo prema njemu. »Samo mi donesi vode.«
Zatim je ušao u ured i s naporom sjeo na mekanu žutu sofu.
Kad se pomoćnik vratio s čašom vode Abdulrahman ju je grčevito zgrabio
drhtavim rukama. Radnici su prekinuli svoje aktivnosti i okupili se u blizini ureda.
Osama im je htio reći da se raziđu, no to je umjesto njega učinio pomoćnik. Izašao je
van iz ureda i rekao: »U redu je, svi možete otići na pauzu. Hajde.«
Poslušno su se razišli, no jedan je ostao, u stopu slijedeći pomoćnika dok se
vraćao u ured. Nitko se nije bunio, pa je Osama zaključio da je mladić član obitelji.
Izgledao je uplašeno.

95
 »Mrtva je, zar ne?« upitao je Abdulrahman, s pomiješanim izrazom bijesa i
jada. Pomoćnik i mladić nervozno su stajali pokraj sofe.
»Je li mrtva?« ponovio je gotovo zapovjednim tonom, nestrpljiv da čuje vijesti.
»Gospodine Nawar, željeli bismo s vama razgovarati nasamo, ako dopuštate«,
rekao je Osama.
»Ovo je moj nećak Ra’id, a ovo moj pomoćnik Fuad.« Abdulrahman je pokazao
na dvojicu muškaraca. »Oni slobodno mogu ostati. Sada mi recite što se dogodilo.«
»Žao mi je«, rekao je Osama. »Jučer smo na plaži pronašli tijelo, i mislimo da je
riječ o vašoj sestri Leili.«
Abdulrahman je ostao nepomičan, no njegov je nećak iznenada ispustio zrak iz
pluća kao da ga je netko ubo nožem. Počeo se tresti, i suze su mu potekle niz obraze.
»Gdje je ona?« upitao je Fuad. »Možemo li je vidjeti?«
Osama se sjetio tijela i utroba mu se zgrčila. »Ona je u rukama naših doktora«,
rekao je tiho, a zatim dodao, »ženskih doktora.«
»Ali niste sigurni da je to ona«, prasnuo je Fuad. »Samo mislite da je ona?«
»Fuade, začepi.« Abdulrahman se zapiljio u pod.
Osama se počeo osjećati nelagodno stojeći pored sofe, pa je privukao stolicu na
okretanje za Faizu a sam je sjeo na metalnu stolicu na rasklapanje koja se nalazila u
kutu. Ra’id nije ni pokušao obrisati suze s lica, samo je stajao kao ukopan, ukočena
pogleda prikovanog za Osaminu košulju. Fuad ga je prenuo lagano ga gurnuvši te je
sjeo na rukohvat naslonjača, prvu stvar koja mu se našla u blizini. Fuad je ostao
stajati.
Osama je izvukao notes i kemijsku olovku. Primijetio je da Faiza opušteno sjedi
s rukama prekriženim u krilu i uporno zuri u Leilinog brata. Abdulrahman ju je u
potpunosti ignorirao.
»Identificirali smo vašu sestru prema fotografiji koju ste predali Službi za
nestale osobe«, rekao je Osama. Nije im želio reći što joj se dogodilo s licem.
»Usporedili smo ga s licem na snimci koju smo pronašli... u njezinoj burki.«
Bilo je očito da Ra’id točno zna o čemu Osama govori; jedinstvenost te burke
bila je dovoljna da ga uvjeri da je riječ o Leili. »Ali kako je mogla – kako je...« Kad su
mu Abdulrahman i Fuad uputili upitan pogled, Ra’id je rekao: »Imala je Bluetooth u
burki. Ali mislio sam da je pokazivao snimku njezina lica pod velom.« Naglasio je
posljednje riječi, prestrašeno pogledavajući ujaka. »Bila je to neka vrsta šale...Mislio
sam da nitko ne može vidjeti njezino lice.«
»Mi smo ga vidjeli«, rekao je Osama. Fuad je djelovao zgađeno.
96
 Abdulrahman je zatvorio oči, pritisnuo dlan na usta i podigao lice prema
stropu. Osama nije mogao procijeniti skriva li se iza te geste velika bol ili bijes.
Osama se trudio da pokuša procijeniti prisutne muškarce što je objektivnije
mogao. Abdulrahman je imao široko okruglo lice na kojem su se isticali crni brkovi i
najčupaviji par obrva koji je Osama ikad vidio. Mogao je biti dovoljno star da Leili
bude otac; kosa mu je bila gruba poput čelične vune, prosijeda na sljepoočnicama, a
glas snažan i prodoran bariton što je s godinama postajao sve hrapaviji.
Njegov nećak Ra’id bio je nizak i žgoljav, vjerojatno još tinejdžer; njegovo
zašiljeno lice djelovalo je dječački nezrelo. U ovom trenutku bio je nagnut prema
naprijed i lagano se tresao šakama obuhvativši koljena. Preko očiju padao mu je
uvojak masne kose.
Pomoćniku Fuadu bilo je vjerojatno blizu trideset, i bio je visok i dobro građen,
oštrih linija čeljusti, jagodica i ramena. Izgledao je kao čovjek koji veliku pažnju
pridaje detaljima. Odijelo mu je bilo besprijekorno čisto i izglačano, dugmad na
manšetama se sjajila. Svaki put kad bi se netko pomaknuo, automatski bi ga
pogledao pogledom koji je govorio da mu je spreman priteći u pomoć, ili mu
objasniti u čemu griješi, ili na bilo koji drugi način sudjelovati u popravljanju svijeta.
Abdulrahman je pogledao u Osamu. »Recite mi što se dogodilo.« Kad se Fuad
htio pobuniti, Abdulrahman je podigao ruku i oštro ga prekinuo. »Recite mi što se
dogodilo.«
»Bojim se da sve ukazuje na to da je ubijena«, rekao je Osama, pažljivo
promatrajući reakciju muškaraca. Fuad je protresao glavom.
»Što su joj učinili?« pitao je sumorno Abdulrahman, prostrijelivši Fuada
upozoravajućim pogledom. »Recite mi. Što su joj učinili?«
»Slomljen joj je vrat«, rekao je oprezno Osama, izbjegavajući pogledati prema
Faizi. »Umrla je vrlo brzo.« A prije toga bila je brutalno izbodena i pretučena, i ruke i lice
bili su joj uronjeni u kipuće ulje. Nije se mogao prisiliti da im kaže istinu, ali nije niti
morao. Izraz Abdulrahmanova lica odavao je da nije povjerovao ni riječi od onoga
što je Osama rekao. No bio je svjestan da je najbolje da ne pita za detalje.
»Zvuči kao da pretpostavljate tko ju je mogao ubiti«, rekla je Faiza. Fuad je
djelovao uvrijeđeno, ali Faiza je zadržala svoju pažnju na Leilinu bratu. »Rekli ste:
‘Što su joj učinili?’ Ako postoji išta što nam možete kazati – bilo kakva sumnja koju
možda...«
Abdulrahman se i dalje pretvarao da je ne vidi. Ra’id je bio taj koji je prezrivo
promrmljao: »Mislite da mi imamo nešto s tim?«

97
 Faiza nije odgovorila.
»Jednom je već bila napadnuta«, umiješao se Fuad.
»Kada je to bilo?« upitao je Osama.
»Prije šest mjeseci«, odgovorio je Fuad.
Osama je i dalje gledao u Abdulrahmana. »Ispričajte nam što se dogodilo,
gospodine Nawar?«
»Točno«, rekao je Abdulrahman potvrđujući Fuadove riječi, ali sudeći prema
njegovim čvrsto stisnutim usnama bilo je jasno da nije kanio reći ništa drugo.
»Povremeno je radila za lokalnu televizijsku stanicu koja emitira vijesti«, rekao
je Fuad. »Radila je kao vanjski suradnik snimajući B–role za njihove emisije. One
sporedne, pozadinske snimke. Znate što je B–rola?« Osama je kimnuo. »Jednog
popodneva kad je snimala ptice na šetnici uz more neka je žena mislila da snima nju
pa se potužila svom mužu, a ovaj je dotrčao do Leile i udario je. Uništio joj je kameru
i film.«
»Slomio joj je nogu!« ogorčeno je dodao Ra’id. Jedva je obuzdavao bijes
grčevito stežući koljena.
»Prema Leilinim riječima, žena se jedva nazirala u pozadini«, rekao je Fuad. »A
ionako je nosila burku.«
Osama je savršeno dobro shvaćao da bi se netko mogao uzrujati što ga se
snima u javnosti bez njegove dozvole. Otkako su se pojavili mobiteli s kamerom
incidenti poput ovoga događali su se sve češće. Ali malokada su rezultirali fizičkim
nasiljem, osobito ne onako divljačkim koje je Leilu koštalo života.
»Jeste li saznali ime napadača?« upitao je.
»Ne«, rekao je Fuad. »Pobjegao je prije nego što je stigla policija.«
»Što se dogodilo s kamerom?«
»Divljak ju je bacio u more«, rekao je Fuad.
»Je li bila sama kad se to dogodilo?« upitao je Osama.
»Da.«
Osama je kimnuo, pomislivši kako je Leila bila laka meta za nasilnike – mlada
žena koja hoda uokolo bez pratnje a usto uza se nosi i videokameru.
»Volio bih da mi opišete što se događalo onoga jutra kad je nestala«, rekao je
Osama, gledajući u Leilinog brata.

98
 Abdulrahman mu je uzvratio prijetećim zurenjem, no progovorio je Ra’id. »Zar
zaista mislite da mi imamo nešto s tim?« Glas mu se prema kraju rečenice slomio,
odajući slabo prikrivenu tjeskobu.
»Ova pitanja su nužna«, rekao je Osama odsječno. »I siguran sam da je i vama
jednako kao i nama stalo da ubojica bude uhvaćen.« Ponovo se okrenuo prema
Abdulrahmanu. »Prvo bih želio znati nešto više o danu kada je nestala.«
Abdulrahman je uzdahnuo. »Tog jutra otišao sam na posao u uobičajeno
vrijeme. Leila je bila kod kuće s mojom ženom i djecom.«
»Živjela je s vama?«
»Da. Moja žena i djeca otišli su u kupovinu oko devet sati. Leila je izašla iz
kuće nešto kasnije. Nikome nije rekla kamo ide. Zapravo, moja žena ju je pitala želi li
ići s njima, no Leila je odbila. Toga dana bilo je veoma vruće, i rekla je da joj se
nikamo ne ide po tako nesnosnoj vrućini. Ostat će doma i gledati televiziju. Barem je
tako rekla mojoj ženi, ali kad se moja žena vratila kući, Leile nije bilo. Bilo je to oko
podneva. Nitko nije imao pojma kamo je otišla.«
»Zar nije imala svog vozača?«
»Ne. Moja žena koristi taksi službu, ali kod njih smo već provjerili. Toga dana
na našu su adresu poslali samo jedan auto, i to onaj koji je došao po moju ženu.«
»Je li se to već i prije događalo – da se Leila tako iskrade?«
»Izlazila je, naravno, ali uvijek bi nam rekla kamo ide. Taj put nije čak niti
ostavila poruku. Jednostavno je nestala. Obično izlazi u Ra’idovoj pratnji. Uvijek se
dogovara s njim, prilagođavajući se njegovim obavezama.«
Osama se okrenuo prema Ra’idu. »I, je li vam rekla da toga dana planira
izaći?«
Ra’id je nesigurno odmahnuo glavom.
»Pokušali smo je dobiti na mobitel«, nastavio je Abdulrahman, »ali nije zvonio,
i te se noći nije vratila. Tada smo znali da nešto nije u redu.«
»A jeste li zvali neke od njezinih prijatelja?«
»Ne. Nemam njihove brojeve. U Leilinom su mobitelu. Pretpostavljam da ga je
imala sa sobom.«
Osama je prešao na neugodno pitanje koje je sve do sada izbjegavao. »A što ste
vi radili toga dana?«
»Bio sam vani veći dio jutra«, rekao je Abdulrahman, uputivši Ra’idu pogled
upozorenja. »Jednom tjedno odlazim u nabavku tkanina.«

99
 »Možete li mi imenovati nekoga tko može potvrditi vaše kretanje?«
Zastao je, razmišljajući. »Trgovci u suku na štandovima s tkaninama morali bi
se sjećati. Fuad je bio ostao ovdje. Trgovina je bila otvorena.«
Osama je zapisao imena trgovaca u suku, a zatim je skrenuo pogled na Ra’ida.
»I ja sam bio u trgovini«, rekao je momak.
»Kada?«
»Pa...« Ra’id se s naporom pokušavao prisjetiti. »Od otprilike deset ujutro pa
do pet popodne.«
Osama se okrenuo prema Fuadu, koji je savršeno mirno sjedio za stolom.
»Pretpostavljam da će zaposlenici moći potvrditi vaše prisustvo ovdje?« upitao je.
»Da, ako ova nova ekipa uopće ima imalo mozga u glavi.« Fuad je prezrivo
otpuhnuo. »Ali toga jutra sam neko vrijeme proveo vani. Rashladni uređaj u
krojačnici se pokvario, pa sam morao otići do servisa za popravke.«
Osama ga je pozorno promatrao, čekajući da nastavi. No Fuad je šutio pa je
Osama bio prisiljen upitati: »Majstori nisu došli ovamo da poprave rashladni
uređaj?«
»Ne. Trebao sam samo pokupiti rezervni dio.«
»Koliko dugo ste bili odsutni?«
Fuad je pomalo gubio živce. »Gotovo cijelo jutro. Nakon što sam preuzeo
potreban dio, otišao sam na kavu s prijateljem. Ovamo sam se vratio oko podneva.«
Očito je prilično dugo izbivao. Osama je zapisao ime i adresu Fuadova
prijatelja te naziv radionice za popravke. Faiza je sjedila pored njega prkosno
prekriženih ruku, odajući dojam da bi svu trojicu najradije istog trena dala uhititi.
Osama je to opazio i osjetio nelagodu.
»Je li vaša sestra bila udana?« upitao je Osama.
Živciralo ga je što je na pitanje odgovorio Fuad. »Da. Dva i pol mjeseca.«
Osami se činilo prilično čudnim i indiskretnim što je Fuad bio tako detaljno
upućen u Leilin život, i što je svaki put kada bi nešto rekao nervozno pogledavao
prema svom gazdi. Očito je tražio njegovo odobrenje i strahovao od njegova
prijekora. Abdulrahman je sjedio nepomično poput stijene.
»A kada je brak okončan?«
»Prije osam mjeseci.«

100
 Ra’id je čvrsto stisnuo usnice, očito se suzdržavajući da ne izgovori kakvu
zlobnu primjedbu o Leilinom bivšem mužu. Osama je to opazio i zapisao u notes.
»Trebat će mi ime i adresa njezinog bivšeg muža.«
Fuad je krenuo prema kompjutoru da bi pronašao točnu informaciju, a
Abdulrahman je i dalje sjedio na sofi rukama čvrsto stežući koljena, napet poput
boksača u kutu ringa. Osama je po prvi put primijetio njegovu mišićavu građu i
zastrašujuće široka ramena.
»Kakav je bio njezin odnos s bivšim mužem?« upitala je Faiza.
»Nikakav«, dobacio je Fuad s drugog kraja sobe, preduhitrivši ljutitu
primjedbu koju se spremao izreći Ra’id. »Nisu razgovarali mjesecima.«
Abdulrahman je bijesno zatreptao. »Nakon razvoda doselila se k meni.«
»Vaša sestra je imala...« – Osama je provjerio u svom notesu – »dvadeset i tri
godine?«
»Da«, rekao je Abdulrahman. »Taj brak je od samog početka bio loša odluka.«
»Zašto?« upitao je Osama.
»Bio je dogovoren. On je bio naš rođak. Nije ga uopće poznavala. Čim je
uvidjela kakav je, razvela se od njega. Bila je to pogreška moje majke, Allah
yarhamha.«
Faiza je prekrižila ruke i šakom podbočila bradu.
Ra’id je prezrivo otpuhnuo; Osami je to gotovo promaklo, ali bilo mu je jasno
da muškarci najradije ne bi više govorili o toj temi. »Što je s ostatkom vaše obitelji?«
upitao je.
»Moji roditelji su mrtvi«, odgovorio je Abdulrahman. »Imam još četiri brata, ali
oni sada žive u Siriji. Moja majka je iz Sirije, a otac iz Jedde. Odrasli smo ovdje. Kad
mi je otac umro, naša su se braća preselila u Damask. Leila je ostala ovdje.«
»A koliko je često obavljala poslove za tu televizijsku postaju?«
»Otprilike jednom u tri tjedna, tako nekako.«
»Je li se obično čedno odijevala kada bi izlazila?«
»Obično nije izlazila«, rekao je. »Ali da, za izlazak je uvijek odijevala ogrtač, a
glavu bi pokrila maramom i burkom.«
»Pretpostavljam da je čuvala kopije svojih snimki«, rekao je Osama, nadajući se
da je u pravu.
Fuad je potvrdno kimnuo.
»Bi li bilo moguće vidjeti ih?«

101
 Fuad je počeo preturati po ladicama stola, a Ra’idove oči nervozno su slijedile
njegove pokrete.
»Koliko je novaca zarađivala snimanjem za televiziju?« upitao je Osama.
Abdulrahmanovo lice se smrknulo. »Nisam siguran. Ne puno. Sigurno ne
dovoljno da bi se sama uzdržavala.«
»Posao vam ide dobro«, rekao je Osama.
»Da«, odsječno je odgovorio Fuad.
Ra’id je naglo ustao i napustio sobu. Zazvonio je telefon, i iako se nitko nije
javio, Osami je bilo jasno da muškarci jedva čekaju da ih se riješe. »Još samo ovo«,
rekao je. »Je li joj itko prijetio ili je uznemiravao? Je li se na nekog žalila, možda na
osobu koju je poznavala samo iz viđenja?«
Abdulrahman ga je bijesno prostrijelio pogledom. »Da je netko uhodio Leilu,
mi bismo to znali.« Njegov je glas sada poprimio neprijateljski ton. »Unajmili bismo
za nju vozača, ili je nagovorili da pronađe drugi posao. Nikada ne bismo dopustili
da upadne u nevolju.«
Fuad je ustao od kompjutora i pružio Osami dva diska i cedulju na kojoj je
napisao adresu televizijske stanice za koju je Leila radila.
Osama je pogledao prema vratima. Ra id je nestao.
»Je li vaš nećak bio blizak s vašom sestrom?« upitao je Osama.
Abdulrahman je bacio prijeteći pogled prema vratima. »Da, bio je.«
»Molio bih vas da ga pozovete da se vrati. Imamo još pitanja za njega.«
Pucnuvši prstima, Abdulrahman je Fuadu dao znak da ga ode potražiti.
Tada je došao na red mučan posao provjeravanja alibija. Abdulrahman je ostao
sjediti u naslonjaču namrgođeno zureći u pod, no ipak nije prosvjedovao zbog
ispitivanja osoblja u trgovini. Nakon nekoliko telefonskih poziva mogao je potvrditi
da je Abdulrahman toga jutra bio na suku sa tkaninama. Provjerili su i njegove
poslovne knjige i pronašli račune za kupljenu robu. I Fuadov alibi činio se čvrst.
Potvrđeno je da je posjetio radnju za popravak rashladnih uređaja i zatim otišao na
kavu s prijateljem. No nakon toga sve se zakompliciralo. Razgovarajući s osobljem u
trgovini i radnicima u krojačnici, Osama je saznao da je Abdulrahman na posao
došao kasno; da je na poslu proveo čitav dan; da uopće nije bio na poslu; i da je
tijekom prijepodneva svako malo dolazio pa odlazio. Da bi stvari bile gore, kada se
Fuad napokon vratio objavio je da nije uspio pronaći Ra’ida. Njegovog auta više nije
bilo na parkiralištu iza zgrade, i nije se javljao na mobitel.

102
 »Žao mi je«, rekao je Fuad, iziritiran Ra’idovim ponašanjem. »On je impulzivan
momak.«
Abdulrahman je vijest o Ra’idovu nestanku dočekao s nekom vrstom pakosnog
zadovoljstva.
Nakon što je Osama ispitao osoblje o Ra’idovu kretanju, našao se pred još
većom zbrkom kontradiktornih priča i iskaza od onih koje je čuo o Abdulrahmanu.
Jedan od krojača je rekao: »Ra’id neprestano dolazi i odlazi. Nitko nikada zapravo ne
zna gdje je čak i kada je ovdje.«
Jedino se Fuadov alibi činio čvrst. Svi radnici sjećali su se da je toga jutra izišao,
i svi su točno znali kada se vratio – netom prije njihove podnevne pauze. Fuad je bio
zadužen da nadgleda posao, i kada bi bio u trgovini njegova bi se prisutnost itekako
osjećala. Toga popodneva dvojici krojača je odbio dati pauzu za ručak jer nije bio
zadovoljan poslom koji su obavili u njegovom odsustvu. Jednako tako, prodajno
osoblje prisjetilo se kako ih je maltretirao zbog brave na vratima zahoda koja se
pokvarila noć prije zbog nečijeg nespretnog rukovanja. Fuad je jednog od prodavača
natjerao da pauzu za ručak provede ganjajući bravara.
Osama je na kraju nazvao policijsku upravu i zatražio da pošalju forenzički tim
u Abdulrahmanovu kuću. Zatražio je i patrolno vozilo koje će Abdulrahmana
odvesti kući. To je mogao obaviti i sam, no želio je s Faizom u autu razgovarati
nasamo. Nakon toga se pridružio Faizi koja je sjedila s Abdulrahmanom.
»Gospodine Nawar, odvest ćemo vas do vaše kuće«, rekao je Osama. »Željeli
bismo pogledati Leilinu sobu.«
»Moja supruga je tamo«, zarežao je Abdulrahman. »I moja djeca.«
»Pobrinut ćemo se da ih ne uznemirimo«, rekao je Osama.
»Vama neću dopustiti da razgovarate s njima, razumijete li?«
Osama je kimnuo, iziritiran nabusitošću njegova tona koji kao da je sugerirao
da Osama od njegove žene želi nešto više od intervjua. »No možda će ipak biti
potrebno postaviti im nekoliko pitanja«, mirno je rekao. »S njima će razgovarati
narednica Shanbari.«
Abdulrahman je odmjerio Faizu kao da je tek sada primijetio njezino prisustvo.
Zurio je u nju dugo i uporno a zatim rekao: »U redu. Smije razgovarati s mojom
suprugom, ali ja ću biti prisutan.«
Kad su patrolna kola stigla po Abdulrahmana, Osama i Faiza krenuli su prema
svojem autu. Fuad ih je ispratio i ispričao se što im nije ponudio ništa za popiti.
Bilo bi gore da ste to učinili, pomislio je Osama.

103
 Ušavši u auto, Faiza nije preko lica spustila burku. Prema dosadašnjem
Osaminom iskustvu bio je to znak da se sprema reći nešto što neće biti ugodno čuti.
Pokrenuo je auto i usredotočio se na vožnju, pokušavajući ne mislili o tome što bi
mogla reći. Posegnula je za papirnatom vrećicom na podu, izvadila još jedan uštipak
i počela jesti, dobacivši mu pogled ispunjen blagom krivnjom. Morao se nasmiješiti.
»Znali su prije nego što smo im rekli«, započela je.
»Da, bilo je malo čudno«, odgovorio je. Njezin brat ponašao se kao da zna. Ali
to je mogla biti obična zdravorazumska prosudba. Policija se obično ne pojavljuje,
osim ako nešto nije u redu.«
Kimnula je. »Možda su to iščitali iz izraza naših lica.«
»Pomislio sam da ćeš mi reći da smo s njima trebali postupati puno strože«,
rekao je, primijetivši da na nosu ima mrlju od čokolade.
Nasmiješila se. »Pa i mogao si biti malo stroži i grublji.«
»Otkad to žena potiče muškarca da bude stroži i grublji?«
»Oduvijek«, rekla je. »Sjeti se samo svojih roditelja.«
»Ne poznaješ moje roditelje.«
»To nije bitno, svi su roditelji isti.« Govorila je usta punih hrane, no čak je i to u
njezinom slučaju djelovalo simpatično.
»Ne«, rekao je odlučno, »nisu svi isti. Osim toga moja mi žena nikada ne govori
da budem čvršći. To radiš samo ti, Faiza.«
S izrazom još veće krivnje ponovo je posegnula u vrećicu.
»Zar ćeš pojesti i četvrti?« upitao je u nevjerici. »Kad si uspjela...? Daj mi to.«
»Možeš dobiti pola.« Prepolovila je uštipak prije nego što se mogao pobuniti i
pružila mu pola.
»Ne, ne. Ne želim«, rekao je. »Samo nisam htio da ga ti pojedeš. To ti je već
četvrti!«
»Moj suprug me voli debelu«, prostodušno je odgovorila.
Promatrao je kako krema iz uštipka prijeteći visi nad sjedalom. Stavila je
polovicu uštipka u njegovu ruku, i on ga je uzeo.
»Ti ljudi su lagali«, rekla je. »Ne o svojim alibijima, nego o Ra’idu.«
»Misliš da su ga pustili da ode?«
Kimnula je.
»Slažem se«, odgovorio je punih usta, nadajući se da zvuči dovoljno uvjerljivo,
jer istina je bila da nije mislio da lažu. U glavi su mu počele sve jače odzvanjati
104
Rafiqove toliko puta ponovljene riječi: Ako kaniš biti tako prokleto fin, Osama, budi takav
prema ljudima koji to zaslužuju. Poput mene. S nelagodom je progutao slinu i uzeo
gutljaj kave uvjeravajući samog sebe da je u međuvremenu ipak poprilično
očvrsnuo. Pokušavam ne biti previše neugodan pred tobom, želio je reći Faizi. Jednoga
dana ćeš vidjeti. Mogu biti veoma strog i opasan kada je potrebno.
Okrenuo se prema njoj u trenutku kad je u usta ubacila posljednji komadić
uštipka i spustila burku.



Abdulrahmanova kuća bila je jedna od najraskošnijih i najekstravagantnijih

koje je Osama ikad vidio. Bila je nova, sagrađena možda tek prije nekoliko godina,
no u tradicionalnom stilu koji se usprkos svim svojim neobičnim obilježjima u
potpunosti uklapao u arhitekturu Jedde. Izvana je bila pokrivena fasadom od
koraljnog kamena, s elegantnim drvenim kapcima na prozorima i prostranom
terasom što gleda na ulicu. Dok je u kuću uvodio Osamu, Faizu i ljude iz forenzičkog
tima Abdulrahman je i dalje djelovao nervozno i uzdrmano. Stigao je sluga, i
Abdulrahman mu je naredio da im donese piće.
»Zapravo, zamolili bismo vas da pričekate vani«, rekao je jedan od forenzičara.
Sluga je pogledao u Abdulrahmana, čekajući njegovu odluku. »U redu«, rekao
je Abdulrahman. »Učini kao što kažu ova gospoda.« Sluga je otišao a Abdulrahman
se okrenuo prema Osami. »Moja žena nije kod kuće«, rekao je. »Upravo sam
razgovarao s njom, u posjetu je sestri na drugom kraju grada.«
»Na kraju ćemo ipak morati porazgovarati s njom«, rekao je Osama.
Osama, Faiza i ljudi iz forenzičkog tima slijedili su Abdulrahmana do
središnjeg atrija – golemog ograđenog prostora ispunjenog bujnim zelenilom
najrazličitijih vrsta biljaka, sa šarenim mozaicima na svakom zidu. U sredini se
nalazio bazen obložen pločicama što su podsjećale na raskošan sag. Vrata, dvostruko
šira od uobičajene veličine, bila su nadsvođena lukovima, i obložena slojem
uglačanog kamena na kojem je kićenim slovima bilo urezano Allah i Allah Ahbar.
Osamina prva pomisao bila je da je Abdulrahman mogao uzdržavati Leilu bez
ikakvih problema. Prošli su kroz šest veličanstveno uređenih soba, od kojih je svaka
bila ukrašena nekim detaljem u tradicionalnom stilu: starinska nargila postavljena
između dviju kamenih klupa, beduinske umjetnine svih vrsta, uključujući pušku i

105
redenik koji su visili na zidu te mramorna ploča s ugraviranim citatom iz Kurana.
Podovi prostorija bih su prekriveni bogato izvezenim sagovima, ili pak popločani
skupocjenim kamenim pločicama ili drvetom poliranim do visokog sjaja.
Uspevši se širokim stubištem ušli su u prostranu primaću sobu čiji je strop bio
bogato ukrašen rezbarijama. U prostoriji su bile goleme udobne sofe smještene uza
zidove. Nalazila se tu i masivna okrugla skulptura koja je podsjećala na beduinski
čajnik veličine automobila.
Djelovala je pomalo kičasto, izvana obložena metalnom mrežom a iznutra
opremljena dvjema stolicama okrenutim prema ispupčenom prozoru s kojeg se
pružao raskošan vidik. Između stolica postavljen je elegantan teleskop.
Abdulrahman ih je kroz dnevnu sobu poveo do hodnika koji je vodio do niza
spavaćih soba na katu. Vrata su im bila otvorena. Osama je u svakoj uočio
natprosječno velik krevet. Sve više mu se činilo da bi ova kuća lako mogla udomiti i
stotinu ljudi.
»Osim vaše obitelji ovdje je živjela samo Leila?« upitao je Osama.
Abdulrahman je i dalje djelovao mrzovoljno. »I Ra’id. Došao je prije godinu
dana.«
»Gdje je njegova soba?«
»Tamo.« Abdulrahman je pokazao na otvorena vrata i Osama je bacio pogled
unutra, napola se nadajući da će tamo zateći Ra’ida.
Leilina soba bila je na kraju hodnika, smještena na uglu kuće, tako da su njezini
prozori gledali na vrt koji je okruživao stražnji i bočne dijelove građevine.
Abdulrahman je prišao ormaru s odjećom, impresivnom komadu namještaja od
orahovine što je stajao uz zid. Izvukavši ključ iz drvene niše sa strane, otključao ga je.
»Njezin mah privatni prostor«, rekao je. »Sve ostalo je otključano. Nema se mnogo
toga za vidjeti.«
»Molili bismo vas da pričekate vani«, rekao je jedan od forenzičara. »Policajac
će vas ispratiti.« Uniformirani pripadnik policije pokretom ruke pokazao je Ab–
dulrahmanu da krene prema vratima, i on ga je bespogovorno poslušao.
Osama je promatrao forenzičare koji su se razmiljeli po sobi pretražujući
prostor i metlicama prelazeći preko predmeta. Faiza je stajala kraj njega i razgledala
uokolo.
Krenuli su prema komodi, još jednom impozantnom komadu od orahovine,
opazivši na gornjoj plohi neke fotografije. Niti jedna nije bila uokvirena – bile su po–
razbacane po drvenoj površini kao da su tamo naprosto bačene. Jedan od forenzičara

106
dodao je Osami par plastičnih rukavica, i on ih je navukao. Pomno proučivši
fotografije ustanovio je da su Leila i Ra’id mnogo vremena provodili zajedno. Bile su
ondje slike njih dvoje kako se izležavaju na privatnoj plaži, zatim kako se smiju u
dvorani za kuglanje, kako se brčkaju u bazenu dolje u dvorištu. Bilo je tu i mnogo
fotografija mačaka u različitim dijelovima kuće. I nekoliko njih koje su prikazivale
Abdulrahmana, koji na njima izgleda poput hijerofanta, tumača svetih tajni.
»Bio je u pravu«, rekla je Faiza, »u ovoj sobi nema gotovo ničega što bi nam
otkrilo nešto više o Leili.« Nešto odjeće, par prašnjavih knjiga na polici. Nakita ili
šminke nije bilo. U kupaonici je bilo tek nekoliko najnužnijih stvari. Ni traga šarenim
bočicama preparata za kosu i posudama s kremama koje je Osama navikao
povezivati sa ženama. Više od svega upadalo je u oči to što gotovo i nije bilo
nikakvog znaka da je u sobi živio netko tko se bavi snimanjem – nije bilo torbi za
kamere, niti kamera samih, niti leća, niti gomile naslaganih DVD-ova.
»Onog dana kad je nestala nije imala kameru sa sobom«, rekao je Osama
razmišljajući naglas. »Bačena je u more kad je prije nekoliko mjeseci Leila napadnuta
i ozlijeđena.«
»Možda je kupila novu«, rekla je Faiza.
»Ne bi li ovdje trebla biti barem torba za kameru?«
»Imaš pravo. Nema ničega.«
»Nema ni kompjutora«, rekao je Osama. »Nisam stručnjak, ali ne bi li ti za
montažu filma trebao kompjutor?«
»Mislim da bi«, rekla je Faiza. »Ili to ili neka druga poprilično skupa oprema.«
»Njezin brat nije rekao je li kupila novu kameru.«
Krenuli su u obilazak soba vraćajući se putem kojim su došli, zastavši kratko u
Ra’idovoj sobi gdje ih je dočekalo još jedno razočarenje. Ni ovdje nije bilo ničeg
osobito zanimljivog. Nešto odjeće, većinom razbacane po podu, i uska polica s CD-
ovima. Kompjutor na stolu još je uvijek bio neraspakiran.
Nastavili su bez žurbe obilaziti kuću kao da su u turističkom razgledavanju,
zastajkujući kako bi pročitali citate iz Kurana. Svugdje su bili citati iz Kurana,
posvuda su nailazili na svete stihove – iznad keramičke peći na drva i iznad police iz
Ikee pretrpane CD-ima.
Dok je kroz prozor promatrao središnje dvorište, Osama je razmišljao o
Abdulrahmanu, zbunjen proturječnim dojmovima o tom čovjeku. Isprva je mislio da
je Abdulrahman tipični sirijski neženja u srednjim godinama posvećen unosnom
poslu proizvodnje i prodaje donjeg rublja – biznisu na koji su Sirijci praktički

107
polagali isključivo, monopolističko pravo. Sada je pak sve više uviđao da je
Abdulrahman u mnogo čemu tipični stanovnik Jedde. Mora da je u ovu kuću ulupao
milijune rijala, a takvu kuću ne bi gradio netko tko istinski ne voli ovaj grad i
njegovu arhitekturu. Abdulrahman je odavao dojam konzervativnog čovjeka. Istina,
živio je od dizajniranja i prodaje donjeg rublja, ali to nije značilo da ne može ostati
tradicionalan u svakom drugom smislu. Na kraju krajeva, donjem rublju je svrha da
uzbudi supruga u privatnosti spavaće sobe. U Abdulrahmanu je bilo nečeg
prostodušnog, iskrenog i konvencionalnog, zbog čega ga je Osama doživljavao kao
staromodnog čovjeka. Činjenica da čak ni za potrebe istrage nije dopuštao da
muškarac razgovara s njegovom ženom dodatno je potvrđivala taj zaključak.
Ali sada, nakon što je Osama vidio unutrašnjost njegove kuće, shvatio je da se
Abdulrahman smatrao jednako modernim kao i svi ostali. Vidjelo se to po stalku sa
CD–ovima, satelitskoj televiziji, po iPodu sa zvučnicima na kojem je u dnevnoj sobi
svirao lagani jazz. No možda je najneobičnije bilo upravo to da su se u
Abdulrahmanovu karakteru krajnosti tradicionalnog i modernog prirodno i skladno
dopunjavale.
Kad su došli do kuhinje zatekli su Abdulrahmana kako s izrazom strepnje na
licu stoji na vratima i promatra forenzičare kako obavljaju svoj posao.
»Gospodine Nawar«, obratio mu se Osama, odvodeći ga podalje od kuhinjskih
vrata. »Je li Leila kupila novu kameru nakon što je stara uništena?«
»Da«, odgovorio je Abdulrahman nakon kratkog oklijevanja. »Da, nabavila je
novu.«
Osama je izvadio svoj notes. »Gdje ju je nabavila?«
»Ne bih znao.«
»Kakva je to kamera bila?«
»Videokamera...Ne, bila je digitalna, mislim. Ne razumijem se baš u to.«
»Digitalne kamere su prilično skupe. Kako je došla do novca za nešto takvo?«
Abdulrahman je slegnuo ramenima. »Leila je detalje svog posla držala za
sebe.«
»A vi je nikada niste ništa pitali o tome?«
Okrenuvši Osami leđa Abdulrahman je pošao prema kuhinji. Osama je to
doživio kao uvredljivo ignoriranje.
»Gospodine Nawar, nismo još gotovi.« Čekao je da se Abdulrahman vrati.
»Vašoj je sestri za montažu filmova bio potreban kompjutor, ali ja ga u sobi
nisam primijetio. Je li ga imala?«
108
 »Da«, rekao je Abdulrahman, sada već prilično iznerviran. »Ako nije u njezinoj
sobi, onda stvarno ne znam što se s njim dogodilo.«
»Je li kompjutor bio tamo nakon što je nestala?«
»Nisam primijetio«, rekao je. Lice mu je bilo poput kamene maske. Osama nije
morao pogledati Faizu da bi znao da oboje misle isto: Abdulrahman laže. Osama je
pomalo počeo gubiti strpljenje.
»Sestra vam je nestala, a vi niste pogledali njezinu sobu?« upitao je.
»Naravno da sam pogledao njezinu sobu!« eksplodirao je Abdulrahman. »Ali
nisam tražio kompjutor, tražio sam svoju sestru!«
»Čini se čudnim, gospodine Nawar, da je vaša sestra kupila posve novu
digitalnu kameru a da je vi niste pitali otkud joj toliki novac. A ranije ste rekli da
Leilin posao nije donosio dovoljno novca da bi se mogla sama uzdržavati. Odakle joj
onda novac?«
»Već sam vam rekao: ne znam.«
»I uopće je niste pitali?«
»Ne.«
»Jeste li je ikad išta pitali o njezinom poslu? Jeste li znali što je radila nakon što
bi napustila kuću?«
»Naravno!« ljutito je odbrusio. »Radila je za televizijsku stanicu koja emitira
vijesti! I povremeno se bavila drugim poslovima.«
»Kakvim poslovima?«
»Privatnim. Za pojedince. Za ljude koje je poznavala.«
»Što je bilo posljednje na čemu je radila prije nego što je nestala?«
»Fotografirala je eksponate iz kolekcije sakralne umjetnosti.«
»Je li to radila za muzej?« upitao je Osama.
»Ne, za privatnog naručitelja. Njegovo ime je Wahhab Nabih. Živi ovdje u
Jeddi, nisam siguran gdje točno, ne pitajte me.«
»Je li to sve što vam je rekla o tom poslu?«
»Da.«
Abdulrahman se ponovno spremao otići, no prije nego što se udaljio Osama je
rekao: »Ako se sjetite bilo čega u vezi s kompjutorom, svakako me obavijestite.«

109
 15
KATYA SE TRUDILA DA NE ZASPI od dosade dok je na ekranu kompjutora gledala
sadržaj drugog Leilinog DVD-a. Filmski zapis mrtve snimateljice vrtio se prema
kraju u tišini koju su narušavali tek pozadinski zvukovi gradske ulice.
Majdi je već pregledao prvi DVD ali nije imao vremena za ostatak, pa je drugi
predao njoj. Katya je pomislila da bi joj nakon uspjeha s pronalaženjem Bluetooth
burke napokon mogli početi povjeravati analizu važnih dokaza. Možda je i ovo bilo
važno, no ona to jednostavno nije znala prepoznati. Snimljeni materijal je bio dug i
needitiran, a proteklih četrdeset minuta sastojalo se isključivo od dopunskih,
pozadinskih snimki, B–rola: scene sa ženama u crnim hidžabima kako koračaju kroz
trgovačke centre, s automobilima koji noću voze bezimenim prometnim cestama, s
muškarcima koji mole u džamiji – sve prizori od one vrste što omamljuje i zatupljuje
um, kakvi se mogu vidjeti svake noći na lokalnim vijestima.
Ovo čak nije bio niti Leilin posljednji materijal snimljen po narudžbi lokalne
televizijske postaje što emitira vijesti. Snimka je nastala prije pet mjeseci, ali Katya ju
je svejedno pogledala, za svaki slučaj.
Toga jutra ipak je postigla malenu pobjedu. Analizirala je vlakna koja je
mrtvozornik pronašao u Leilinim ranama i ustanovila da je riječ o kozjoj dlaci
obojenoj u crno, onakvoj od kakve se obično izrađuje ‘iqal. Crni konop od kozje dlake
kakav su beduini običavali koristiti za sputavanje devinih udova bio je isti kakve
nose muškarci da bi pričvrstili kefiju na glavi. Nažalost, svaki muškarac u Saudijskoj
Arabiji posjedovao je ‘iqal, i šanse da se pronađe baš onaj ‘iqal čija će vlakna
odgovarati vlaknima koja su ispitali bile su iznimno malene. Međutim, kad bi uspjeli
pronaći ‘iqal koji traže, na njemu bi sigurno pronašli tragove krvi i kože.
Nakon petnaest minuta napravila je pauzu i ustala da bi protegnula noge.
Ljepljiv i vlažan zrak na prozorima je ostavljao sloj magličaste koprene. Na zidu
nasuprot njih odražavala se sunčeva svjetlost ocrtavajući šare što su se gibale
lelujavo poput vode. Iz malenog hladnjaka pored radnog stola uzela je bocu
orandžade i ponovo sjela.

110
 Pozadinske snimke načinjene za televizijsku stanicu napokon su odvrtjele do
kraja, no na DVD-u je bio još jedan prilog kraći od prethodnog, pod naslovom Igre.
Otvorila je fajl.
Na ekranu se pojavilo lice žene. Bila je u svojim dvadesetima, malene, zašiljene
brade i gotovo groteskno velikih očiju – komična kombinacija koja je njezinu licu
začudo davala neobično privlačan izraz.
»Što se tiče igraćih karata«, govorila je žena ozbiljnim tonom naglašavajući
riječi blagim naginjanjem glave, »znanstvena istraživanja napokon su dokazala da je
slavna dječja igra Pokemon uistinu reprezentativan primjer zakona evolucije.« Na
dnu ekrana iskočio je pravokutnik s potpisom Faruha Abdel Ali, stručnjakinja za
Pokemon.
Katya je zahihotala. »Kao pripadnica generacije koja je nakratko bila izložena
pošasti Pokemon igrica u Saudijskoj Arabiji prije nego što su ih vjerski autoriteti
zabranili, mogu posvjedočiti istinitost njihovih tvrdnji da je ta igrica...« – ovdje je
Faruha provjerila papirić s bilješkom u svojoj ruci – »dio ‘židovsko-darvinističke
zavjere uperene protiv dobrobiti čovječanstva’. Također mogu potvrditi da ta igrica
ide na ruku Izraelcima trujući umove saudijske djece’. Unatoč tome djeca uživaju u
razmjenjivanju Pokemon karata i na taj način, u biti, uče osnovna pravila kockanja.«
S ekrana je odjeknuo Leilin smijeh – glasan, neobuzdan, prožet zaraznim
veseljem.
Katya je ustala, zaustavila snimku i vratila je unazad kako bi ponovno
poslušala Leilin smijeh. Bio je neodoljiv i ostavljao snažan dojam. Ako se zanemare
povremeni usklici, do sada se na snimkama mogla primijetiti upadljiva odsutnost
same Leile, ali taj kratak, iskren i neobuzdan smijeh bio je dovoljan da čitavu
prostoriju ispuni njezinim prisustvom.
Katya je otvorila fajl s Leilinom fotografijom snimljenom Bluetoothom. Izraz
lica bio je samosvjestan i zavodljiv i podsjećao na lica modela u modnim časopisima.
Ponovo pogledavši odsječak o Pokemonima, Katya je na komadu papira
zapisala Faruha Abdel Ali i okrenula se prema drugom kompjuteru. U policijskoj bazi
podataka potražila je Faruhino ime i odmah ga pronašla. Djevojka je imala osobnu
identifikacijsku ispravu s adresom u Jeddi. Hvala Alahu na osobnim iskaznicama,
pomislila je Katya i pokupivši nabrzinu DVD izjurila iz ureda.

111
 

Majdi je kao i obično sjedio u svom laboratoriju sa šalicom Starbucks kave u

jednoj ruci dok je drugom spretno klikao mišem. Katyi koja je stajala iza njega
zavrtjelo se u glavi dok je pokušavala pratiti brzinsko prelistavanje nizova
dokumenata na ekranu. Bile su to fotografije starih rukopisa.
»Pronašli su ih u žrtvinoj spavaćoj sobi«, rekao je. »Bili su pričvršćeni
ljepljivom trakom za dno ladice na komodi.«
»Kakvi su to rukopisi?« upitala je Katya.
Protresao je glavom. »Upravo sam ih skenirao a sada pokušavam procijeniti o
čemu se radi. Sudeći prema izgledu to su kuranski spisi, no moram to podrobnije
proučiti. Ne poznajem Kuran tako dobro«, dodao je, podigavši pogled da provjeri
njezinu reakciju.
»Hoćeš reći da nisi napamet naučio svetu knjigu?« upitala je sa šaljivom
strogošću u glasu.
»Nažalost, manjkav sam na tom području. Ali u ovim tekstovima zapazio sam
reference na molitve.«
Stranice su već bile požutjele, rukopis je bio uredan, elegantan, s vitičastim
slovima i mrljama tinte na pojedinim mjestima. Katya je pokušavala čitati, no Majdi
je stranice listao tako brzo da je tek tu i tamo uspjela uloviti pokoju riječ. Preletio je
očima preko još nekoliko dokumenata prije nego što se prisilio da stane i posveti se
Katyi. »Nego, što se događa gore na katu?«
Ispričala mu je kako je otkrila Faruhu. Majdi nije bio osoba od koja bi očekivala
oduševljenu reakciju u trenutku dok mu je um opsesivno fokusiran na nešto drugo,
no ipak je kratko kimnuo glavom u znak priznanja.
»Osama je jutros na terenu«, rekao je, »ali reći ću mu kad se vrati. Ili mu ti
sama možeš reći.«
»Čime je trenutno zaokupljen?«
»Potragom za žrtvinim rođakom. I za njezinim bivšim mužem. Ne zna se kad
će se vratiti.« Majdi je do kraja ispio kavu i papirnatu šalicu bacio u smeće.
»Što je s njezinim bivšim mužem?« upitala je.
»Leila ga nije vidjela mjesecima.«
Činilo se bespotrebnim gubitkom vremena i energije tragati za nekim koga
žrtva mjesecima nije vidjela. »A njezin rođak?«

112
 »Mogući osumnjičenik koji je nestao za vrijeme ispitivanja žrtvine obitelji u
trgovini donjim rubljem.«
»A što je s njezinim zadnjim poslovnim angažmanom?« upitala je. »U
izvještaju o nestalim osobama bilo je nešto o poslu fotografiranja.«
»Aha«, rekao je Majdi, pokazavši na kompjuterski ekran. »Pomislio sam da bi
se moglo raditi o ovim rukopisima. Leilin brat rekao je da je nešto snimala za čovjeka
po imenu Wahhab Nabih. Brat nije znao točno reći o čemu se radi. Samo mu je rekla
da je riječ o privatnoj zbirci sakralne umjetnosti.«
»Ovi dokumenti bi se mogli smatrati umjetničkom zbirkom, što ti misliš?«
»Da, ah problem je u tome što ne mogu pronaći nikoga tko se zove Wahhab
Nabih.«
»Kako to misliš?«
»U Saudijskoj Arabiji nema niti jednog Wahhaba Nabiha, a ako i ima taj čovjek
nema putovnicu, niti osobnu iskaznicu, niti račun u banci, niti je igdje zabilježen kao
doseljenik. Jedino što sam mogao naći jest nekretnina ovdje u Jeddi u vlasništvu W.
Nabiha. Pa ako je to isti čovjek, onda on posjeduje kuću ali ne i osobnu iskaznicu.«
»Možda je beduin?«
»Vjerovala ili ne«, rekao je Majdi, »većina beduina, barem muškaraca,
prijavljeno je i popisano od vlade.« Okrenuo se nazad prema ekranu. »I uostalom,
Nabih nije beduinsko ime. Znaš li slučajno nekog stručnjaka za tumačenje starih
kuranskih rukopisa?«
Katya je polako odmahnula glavom. I dalje je razmišljala o Wahhabu Nabihu.
»Ako je ovo zaista bio posljednji posao na kojemu je radila, ne bi li onda trebalo
poslati nekoga da pronađe gospodina Nabiha?«
Majdi ju je pogledao s blagom ironijom. »Trebalo bi, zar ne?«
»Namjerava li Osama...«
»Aha, siguran sam da će se pozabaviti time čim pronađe rođaka.«
»Zašto ne pošalje nekog od policijskih pripravnika?« upitala je.
»Nisam siguran je li mu itko ostao«, rekao je Majdi.
»Pada li ti na pamet zašto bi ovo bilo zalijepljeno za ladicu Leiline komode?«
upitala je.
Odmahnuo je glavom. »Prema riječima njezina brata, Leila je više voljela
snimati videokamerom, ali povremeno je uz to obavljala poslove fotografiranja.

113
Njezin brat u kući ima nešto kuranske umjetnosti, ali nije prepoznao fotografije kad
smo mu ih jutros pokazali.«
»Ne razumijem zašto bi ih skrivala«, rekla je Katya. »Pogotovo ako je riječ o
stranicama iz Kurana. Njezin brat nije protiv religije, zar ne?«
»Nije«, rekao je Majdi. »Stekao sam dojam da je vrlo religiozan, unatoč tome
što posjeduje trgovinu donjim rubljem. Ali u pravu si, čudno je da ih je sakrila.
Možda se radilo o poslu koji joj je brat iz nekog razloga zabranio. Ih je možda snimila
fotografije za nekoga tko je želio da to ostane u tajnosti, ali ako je tako, zašto bi ih
onda skrivala u kući?«
»Ne znam«, rekla je Katya. »Možda je kopije sačuvala protivno dogovoru s
naručiteljem?«
»Moguće.« Majdi je pažnju ponovo preusmjerio na ekran. »Onda, želiš li ti
Osami reći za Leilinu prijateljicu Faruhu, ili da to učinim ja?«
»Bolje da mu ti kažeš«, rekla je Katya. »Ne želim ga gnjaviti kad je toliko
prezaposlen.« Shvatila je da to zvuči kao glupa izlika. Istina je bila da jednostavno
nije imala hrabrosti suočiti se s Osamom. Nije ga dovoljno poznavala i nije znala bi li
mu se činilo nametljivim što mu se obraća. »Ali vjerujem da ćeš me ti srdačno
preporučiti«, dodala je uz šaljiv osmijeh.
Majdi se iznenađeno okrenuo prema njoj. »Naravno«, rekao je. »Već sam ga
izvijestio da si ti zaslužna za pronalaženje Bluetootha u burki.«
Nasmiješila se, iako joj je njegova ozbiljnost pokvarila uživanje u trenutku.
Zahvalivši mu, vratila se u svoj laboratorij.

114
 16
KATYA SE MUČILA DA OTKLJUČA VRATA stana dok joj Ayman nije priskočio u
pomoć spustivši na pod šest vrećica s namirnicama kojima je dotad uspješno
balansirao.
»Što bih ja bez tebe?« rekla je.
»Ne znam«, progunđao je. »Kako si se snalazila prije?«
»Nismo jeli ovoliko hrane.«
Ayman je teturajući pod teretom vrećica ušao u stan i krenuo ravno prema
kuhinji.
»Hej!« Katya je zazvala svog oca. Primamljiv miris začina dočekao ju je
trenutak prije nego što je abu provirio glavom iz kuhinje. Nosio je pregaču, a obraz
mu je bio umrljan curryjem. Ugledavši Aymana iskrivljenog pod teretom vrećica,
odložio je kutlaču i pohitao mu u pomoć.
»Što ste to, za ime svijeta, kupili?« zapanjeno je upitao abu.
»Tortu. Bocu Perriera i sok od naranče. Mango, u slučaju da se zaželi voća.«
Abu je odmahnuo glavom i vratio se u kuhinju. Katya je pošla za njim.
»Ayman«, rekao je njezin otac, »morat ću te ponovo poslati van. Trebamo još
nešto za večeru.«
»A, što to?«
»Još jedan hladnjak.« Abu je pogledao Katyu i podrugljivo upitao. »Koliki je taj
tvoj prijatelj?«
Katya se nasmiješila. »Hvala ti što si pripremio večeru«, rekla je točeći si vodu
u čašu. »Idem se presvući. I molim te da budeš ljubazan prema njemu. Zna biti plah i
nespretan u komunikaciji.«
»Rekla si mi to već nekoliko puta.« Uzeo je kutlaču i ispratio je iz kuhinje,
razmijenivši poglede s Aymanom nakon što je otišla. Znala je što misle: da je očigledno
zaljubljena u Nayira, i da on to očigledno ne zaslužuje.

115
 Znojna, ljepljiva i iscrpljena od vrućine otuširala se hladnom vodom, no to joj
nije nimalo pomoglo da se opusti. Misli su joj bile opterećene brigom i neizvjesnošću:
Hoće li se Nayiru svidjeti njezin otac? Što će misliti o Aymanu? Hoće li tijekom
večere čitavo vrijeme šutjeti i u sebi ih kritizirati, i hoće li ona morati biti ta koja će
podržavati razgovor? O čemu da govori a da tema ne bude potencijalno minsko
polje?
Nije se mogla odlučiti što da odjene. Nayir ju još nikada nije vidio u običnoj,
svakodnevnoj odjeći, već isključivo u crnom hidžabu. No ne namjerava ga nositi u
kući. Bilo je to jedno od njezinih pravila za tu večer. Odjenut će se kako se odijeva
uvijek. Nosit će maramu na glavi, no ne i burku. Zavirivši u ormar s garderobom,
sve joj se odjednom učinilo previše riskantno. Traperice? Previše prate liniju tijela. U
jedinoj kućnoj haljini koju je imala osjećala bi se kao da nosi pidžamu. Naposljetku se
zadovoljila parom širih crnih hlača i plavom svilenom tunikom s finim čipkastim
obrubom. Odjeća je bila možda previše svečana, ali na kraju je zaključila da je ipak u
redu.
Stojeći pred ogledalom u kupaonici pokušala je odlučiti treba li joj šminka.
Možda malo rumenila? Nije nosila make-up preko dana, već samo u posebnim
prilikama, a ova se činila dovoljno posebnom. Osim što će joj Nayir vidjeti lice, i što
vjerojatno ne odobrava šminku. Još uvijek se sjećala njegove reakcije kad je iz torbice
slučajno izvukla bočicu laka za nokte. »Bojiš nokte?«
Na usne je nanijela malo sjajila i ostala na tome.
Netko je pokucao na vrata. Iznenadila se ugledavši svoju prijateljicu Doniu i
njezine tri malene djevojčice poredane iza nje po visini poput babuški, obučene u
slične plave haljine, jedna sramežljivija od druge.
»Donia, kakvo ugodno iznenađenje!« Katya je bila sigurna da joj se u glasu
osjetilo razočarenje. Svoju prijateljicu pozdravila je poljupcima i redom zagrlila
svaku djevojčicu pozvavši ih u sobu, no um joj je grozničavo radio: Što one rade ovdje?
Zašto mi abu nije rekao da ih je pozvao?
»Došle smo s mojim ocem«, rekla je Donia spuštajući se na stolac za toaletnim
stolićem. Katyi je poskočio želudac. »Djevojčice su s veseljem iščekivale priliku da
odjenu svoje nove haljine.«
Katya se počela diviti haljinicama govoreći kako su dražesne. Djevojčicama je
to očito godilo, ali su majci ipak uputile smjeran pogled.
Katya je Doniu poznavala godinama. Njihovi su se očevi upoznali u džamiji i
postali prijatelji, možda stoga što su obojica po struci bih kemičari – njezin otac bio je

116
zaposlen u tvornici, a abu–Walid na sveučilištu. No Katyina pokojna majka uvijek je
govorila da abu–Walid ima negativan utjecaj na njezinog muža. Bio je iznimno
pobožan, i njegova je religioznost ubrzo počela utjecati na njihovo kućanstvo. Nakon
što su se zbližili, abu je počeo moliti pet puta na dan i slijediti stroga pravila
vahabističke sekte koja su se Katyinoj majci činila pukim izvanjskim iskazivanjima
religioznosti, običnom predstavom za javnost. Budući da su pravila zabranjivala
mijenjanje fizičkog izgleda, abu se prestao brijati. Jeo je samo halal, meso životinje
ubijeno na propisan način, i u potpunosti se odrekao cigareta. Počeo je inzistirati da
ona i njezina majka nose burku kad god mu u posjet dolaze prijatelji. Katyina majka
podsjećala ga je da je Libanonac, ali to bi ga samo razbjesnilo. »Ja sam musliman«,
rekao bi.
Donia je gledala etui sa šminkom koji je ležao otvoren na toaletnom stoliću.
Katya je u njezinim očima mogla vidjeti izraz neodobravanja. Združene po liniji
povezanosti njihovih očeva, dvije su žene godinama ostale u skladnom odnosu
zahvaljujući predanoj posvećenosti njegovu održavanju. Donia je bila najmlađe dijete
u obitelji, a kako su je sedmorica njezine braće konstantno tlačila, razvila se u krajnje
povučenu i sramežljivu osobu. Razgovori s njom obično su bili usporeni, lišeni
živahnosti. Voljela je kuhati, i održavanje kuće čistom bilo joj je veoma važno. Rijetko
je izražavala emocije. Većinu vremena Katya se morala naprezati da bi joj čula glas.
Katya ju je običavala žaliti. Donia je bila krotka, ponizna i naoko povučena,
vrsta žene kakva prirodno proizlazi iz odrastanja u ultrapobožnom kućanstvu. No
tek kad je postala starija, Katya je uvidjela da je ispod slatke, skromne vanjštine
Donia zapravo vrlo čvrsta.
Katya je nervozu i nelagodu pokušala suzbiti pričom o svom poslu i o
zanimljivim zgodama iz laboratorija. Izostavila je detalje o leševima i umorstvima da
ne bi uznemirila djevojčice, no dok se trudila održati razgovor čitavo vrijeme misli
su joj užurbano letjele glavom. Pomislila je na Donijina oca u dnevnoj sobi za
muškarce koji se vjerojatno zgražao što je abu bio taj koji je skuhao večeru i potajno
zamjerao Katyi što to nije učinila ona. Zašto ga je, za ime svijeta, njezin otac pozvao
večeras u goste a da nju nije ni pitao? Nije si mogla pomoći: osjećala se izdano.
Možda je nervozan zbog susreta s Nayirom, pomislila je. Katya mu je već puno puta
spomenula Nayirovu pobožnost, pa je možda pomislio da će Nayir i abu–Walid
imati mnogo toga zajedničkog. No nazirala se i mračnija mogućnost: da je pozvao
abu– Walida jer će njegova prisutnost nametnuti potrebu segregacije. Sada će Katya
morati večerati u kuhinji s Doniom i djevojčicama, a muškarci će ostati u dnevnoj

117
sobi, majlisu. Točno je mogla zamisliti očevo rezoniranje: Da, Katya smije pozvati svog
»prijatelja« na večeru, ali neće joj biti dopušteno da ga vidi.
Kad su ušle u kuhinju punu hrane u stanju poluzgotovljenosti, Donia je
primjetno živnula; ovo je bilo okruženje u kojem se dobro osjećala. Zavrnula je
rukave svog ogrtača i prihvatila se dovršavanja jela. Djevojčice su zauzele mjesta za
kuhinjskim stolom, a najstariju, koja je ponudila svoju pomoć, majka je uposlila
sjeckanjem rajčica za salatu.
»Ali pazi da ne uništiš svoju novu haljinu«, rekla je.
Petnaest minuta kasnije, kad je Ayman ušao u sobu da provjeri kako
napreduju, Donia je brzo pokrila lice. »Ljudi su gladni«, rekao je.
»Je li stigao Nayir?« upitala je Katya.
»Da, eno ga u dnevnoj sobi.« Nasmiješio se. »Nisi nam rekla da je toliko
krupan. Sada mi je jasno zašto si nakupovala toliko dodatne hrane.«
Katya ga je prijekorno pljesnula po ruci. »Nemoj mu se rugati. Bolje ti je da ga
ne dovodiš u neugodan položaj. Što radi moj otac?«
»Sve je u redu«, rekao je Ayman, uozbiljivši se. »Zaista! «
Kad je obrok zgotovljen Ayman je inzistirao da ga sam odnese u majlis. Salatu i
meso s rižom nakrcao je na ogromni pladanj koji je uzeo u jednu ruku a zatim
spretno balansirajući zgrabio drugom rukom manji pladanj s različitim prilozima.
»Daj da ti pomognem«, rekla je Katya.
»Ne.«Ayman joj je uputio čvrst, odlučan pogled. »Sam ću.«
Zapiljila se u njega, iznenada se osjetivši ranjivo i uznemireno. »U redu«, rekla
je. »Ja ću kasnije donijeti desert.«
Žene su jele za kuhinjskim stolom. Osjetivši Katyinu tjeskobu, Donia je uložila
napor da održi razgovor. Govorila je o receptu koji je pronašla na internetu i o
novorođenom djetetu svoje rođakinje. Ovaj put Katyi je bilo drago da razgovor nije
zahtijevao previše udubljivanja. To joj je ostavilo prostora da razmišlja o uvredi koju
joj je nanio vlastiti otac. Trebao ju je obavijestiti o pozivanju gostiju; njegova šutnja
bila je izdajnička. Da je bila sama, pridružila bi se muškarcima u dnevnoj sobi,
svidjelo se to nekome ili ne. Na kraju krajeva, Nayir je bio njezin prijatelj. Ali u ovoj
situaciji bilo bi nepristojno i grubo ostaviti Doniu i djevojčice same u kuhinji.
Pomislila je na sirotog Nayira, koji se vjerojatno trsio da dâ sve od sebe kako bi
impresionirao njezina oca – a sada i očeva prijatelja. Zamišljala ga je kako sjedi u
neprilici okružen strancima, a zapravo je očekivao da će vidjeti Katyu.

118
 Negdje usred objeda shvatila je da je nepristojno od nje što nije dočekala
Nayira i izrazila mu dobrodošlicu, ili ga barem kratko pozdravila. Ustala je od stola,
namjestila maramu na glavi i ispričala se, rekavši da mora u kupaonicu. Šuljajući se
hodnikom začula je abu–Walidov dubok i prodoran glas. Zastala je pred vratima
majlisa skupljajući hrabrost da uđe unutra. I omete im večeru. I ugleda Nayira
preplavljenog nelagodom. I izdrži abu–Walidov pogled pun neodobravanja. Njezin
otac vjerojatno bi ju poslao van po sol, ili salvete, ili bi smislio bilo kakvu izliku da je
natjera da napusti prostoriju s muškarcima. Već sama pomisao na to razbjesnila ju je
i udvostručila odlučnost da ostvari svoju nakanu, ali svaki put kad bi stavila ruku na
kvaku, odmah bi je povukla nazad. Zašto se ponašam poput djeteta? Mora pozdraviti
Nayira – ona ga je pozvala! Sve ovo bila je njezina ideja. Ali nije to mogla učiniti.
Vratila se u kuhinju, sjela za stol, i nabacivši usiljen smiješak pokušala dovršiti svoj
obrok.
Nakon večere abu je došao u kuhinju, a Donia je ponovno brzo prekrila lice.
Abu je toplo pozdravio nju i djecu.
Katya je skoknula po tortu iz hladnjaka, no abu joj je zgrabio pladanj iz ruke i s
tvrdoglavom upornošću inzistirao na tome da je sam iznese na stol. »Ti ostani ovdje
s Doniom. Nama je dobro u drugoj sobi.« Nakon toga izašao je iz kuhinje ostavivši
Katyu s hrpom neopranih tanjura u sudoperu.
Gotovo dva sata kasnije abu se vratio da najavi kako se abu–Walid sprema
kući.
»Što je s Nayirom?« upitala je Katya.
»Još je ovdje«, rekao je otac.
Donii kao da je laknulo što odlazi. Djevojčice su već bile umorne, a i morale su
iduće jutro ići u školu. Nakon što ih je zagrlila i otpratila do vrata, Katya je spustila
pogled na svoju svečanu odjeću i poželjela zaplakati. Lijepo se dotjerala, ali čemu?
No nije dopustila da je preplavi malodušnost. Skuhala je čaj ne obazirući se na to što
su ga muškarci već popili i ulivši ga u šalice zaputila se u dnevnu sobu. Putem je
prošla pokraj Aymanove spavaće sobe i vidjevši ga kako unutra gleda televiziju
osjetila strepnju. Razgovor u majlisu mora da je bio beznadežno dosadan ako je
najduhovitijeg ukućanina uspio natjerati da se povuče u svoju sobu.
Zastavši pred vratima majlisa začula je gromoglasni prasak očevog
oduševljenog smijeha. Zavirivši unutra ugledala je oca i Nayira kako sjede na sofama
i opušteno razgovaraju smiju se i ispijaju posljednje gutljaje čaja. Prizor ju je ispunio
bijesom – a ispod toga još gorim osjećajem, nalik dubokoj povrijeđenosti. Nije željela

119
da joj emocije koje su je obuzele pročitaju s lica, pa se pribrala i nogom odgurnuvši
vrata stupila u sobu.
Prestali su razgovarati. Samo trenutak prije Nayirovo lice je zračilo srdačnom
toplinom, no čim je ušla ustao je obuzet nelagodom. To ju je pogodilo, no kad je
pogledala svog oca ugledala je kako mu oči sjaje... Je li to bilo likovanje?
»Pomislila sam da biste rado popili čaj«, rekla je, postavljajući set na stolić za
kavu.
»Hvala«, rekao je abu. Tada je odlučila da se više neće bojati. Neće ju moći
otpraviti s jednim običnim »hvala«. Sjela je na sofu uz svog oca i nagnuvši se
naprijed nalila šalicu čaja i ponudila mu je. Odbio je, pa se okrenula Nayiru, koji je
također odbio. Baš me briga, pomislila je, uzevši šalicu čaja za sebe. Obrazi su joj se
zažarili od uzrujanosti.
Nayir je izbjegavao pogledati je u lice, ali ona je ipak osjećala kako je sva
njegova pažnja usmjerena prema njoj poput mekog dodira tisuću nevidljivih ruku.
Sjetila se da je ovo prvi put da je vidi bez hidžaba – i još k tome pred njezinim ocem!
– i njezina ljutnja iznenada se pretvorila u zabrinutost. Razgovor je zamro i niti jedan
od muškaraca nije ga pokušao oživjeti. Gotovo je mogla čuti njihove misli. Zašto ne
nosi hidžab? Što uopće traži ovdje?
Ovo je smiješno, pomislila je.
»Kako je na poslu?« upitao je Nayir. Trebala joj je sekunda da shvati da se
obraća njoj, i srce joj je eksplodiralo od olakšanja.
»Dobro je« rekla je. »Zaista volim svoj novi posao.«
Kimnuo je glavom. To i nije bila onakva gesta isprike kakvoj se nadala, no
svejedno se smekšala. »Što ima kod tebe? Kako je s odlascima u pustinju?«
Slegnuo je ramenima. »Trebao sam poći za koji dan, no klijenti su otkazali. Ljeti
posao uvijek ide sporo.«
»Upravo sam govorio Nayiru da bi trebao promijeniti zanimanje«, rekao je
abu. Katyu je preplavila nelagoda, čiji se intenzitet udvostručio kada se sjetila da je
prije osam mjeseci i ona Nayiru rekla isto.
No Nayir je izgledao kao da ga to zabavlja. »Tvoj otac misli da bih se trebao
baviti proučavanjem Kurana.«
Katyina se utroba zgrčila. I sama pomisao umanjila je njegovu privlačnost u
njezinim očima i pretvorila ga u čovjeka s kojim nikad ne bi mogla biti sretna.
Usiljeno se nasmiješila.

120
 »No ako mu se ne sviđa ideja da postane učenjak«, nastavio je abu, »zaključili
smo da bi tada trebao razmotriti mogućnost da postane istražitelj. Uostalom, već je
razriješio jedan zločin.«
Nayir je pogledao u Katyine cipele kao da želi nešto reći ali za to nema
hrabrosti. U sebi je vodila bitku da priguši razočarenje. Njezin joj otac nikad nije
odao niti najmanje priznanje, iako je ona bila ta koja se toliko predano trudila da
pronađe Noufinog ubojicu, iako je ona za život zarađivala sudjelujući u rješavanju
zločina.
»Slažem se«, rekla je, gledajući Nayira, »da bi on bio vrlo dobar istražitelj.«
Muškarci su nastavili razgovor koji je Katya prekinula ušavši u sobu. Pijuckala
je čaj i slušala – govorili su o politici – i nije se mogla prestati čuditi kako su brzo
pronašli zajednički jezik. Nije bilo ničeg lažnog u načinu na koji se njezin otac
smiješio, a Nayir se, iako očito pomalo nervozan, osjećao dovoljno opušteno i
ugodno da slobodno izražava svoje mišljenje.
Kad se razgovor pomalo iscrpio, njezin je otac ustao i rekao: »Je li netko za
vodu?«
»Ne, hvala«, odgovorio je Nayir, pogledavši Katyu koja je samo odmahnula
glavom. Bila je zatečena snažnim uzbuđenjem što joj je treperilo u trbuhu pri pomisli
da će uskoro ostati sama u sobi s Nayirom. Otac je izašao, a ona je naglo ustala.
»Žao mi je što vam se nisam ranije pridružila«, rekla je. »Bila sam prezaposlena
pripremama u kuhinji.«
»Naravno. Razumijem.« Nayir je djelovao smeteno, no nije mogla odrediti
razlog. Je li mislio da je previše smjelo od nje pretpostaviti da ju on želi vidjeti? Ili
mu je naprosto bilo neugodno?
Prokletstvo, pomislila je, postajem neurotična.
»Malo sam provjerila što je s tim prijateljem tvojega ujaka«, rekla je položivši
šalicu s čajem na stol i nagnuvši se prema njemu. Nije ustuknuo. »Mrtvozornik nije
imao razloga posumnjati u uzrok smrti. Qadhi je, čini se, umro od srčanog udara.
Prije toga zadesio ga je još dvaput, no u blažem obliku.«
»Zaista?«
»Da, i bio je na terapiji lijekovima.«
Nayir je djelovao rezignirano. »Hvala što si provjerila.«
Imala je osjećaj da ih je abu namjerno ostavio nasamo, no nije se mogla opustiti
jer se svaki tren mogao vratili u sobu. Sigurna sam da on želi da u to vjerujem. Imala je
osjećaj da će sada kada mu je rekla ono što je došao saznati Nayir naglo ustati i otići.

121
 »Nešto bih te željela pitati«, započela je, iako nije bila sigurna je li to dobra
ideja. No tema je iskrsnula u razgovoru koji su vodili maloprije. »Upravo radimo na
novom slučaju. Na plaži je pronađena ubijena mlada Saudijka.« Laknulo joj je kad je
opazila da je, usprkos svojoj prirodnoj nesklonosti uplitanju u živote nepoznatih
žena, bio zainteresiran pa mu je ispričala sve što je znala o Leili Nawar i o nekoliko
tragova koje je policija slijedila. »Ali ima jedna stvar koja je iskrsnula u istrazi. Odjel
za umorstva pretrpan je poslom pa nemaju vremena slijediti svaki trag.« Nije mu
rekla koji je njezin motiv, da se nadala kako će se i sama uključiti u istragu. »Kada je
Leila nestala«, rekla je, »njezin je brat odmah podnio prijavu policiji. Rekao je
između ostalog da joj je jedan od zadnjih poslova bilo fotografiranje privatne
umjetničke zbirke. To možda nema nikakve veze s njezinim nestankom, ali policija
nije uspjela pronaći muškarca za kojeg je radila. Postoji adresa, no to je sve. Misle da
ta zbirka umjetnina uključuje i kuranske rukopise. Zaista bih željela probati pronaći
tog čovjeka.«
»Zar policija to ne pokušava?« upitao je Nayir.
»Kao što sam rekla, to im nije prioritet. Imaju previše posla oko ostalih tragova.
Mislila sam – s tvojim znanjem i iskustvom, i s tvojim poznavanjem Kurana...« Bila je
to slabašna izlika, pomislila je, ali zagrizao je mamac toliko brzo da se iznenadila.
»U redu«, rekao je, »rado ću pomoći.« U njegovim očima vidjela je odlučnost s
kakvom se nikad prije nije susrela – ili je možda nije bila zamjećivala sve do sada.
»Hoćeš li poći sa mnom do stana tog čovjeka?« upitala je. »Moguće je da je riječ
o tragu koji nikamo ne vodi. On posjeduje tu zgradu, ali to ne znači da u njoj i živi.
No ipak mislim da to vrijedi istražiti.«
Nayir je kimnuo. »Kada želiš da krenemo?«
»Sutra u podne?«
»Možemo se sastati kod tebe na poslu.«
Nije mogla suspregnuti smiješak.
Nakon nekog vremena abu se vratio i Nayir je ustao da pođe. Zahvalio im je na
večeri i razgovoru, ali kada je abu krenuo otpratiti njihovog gosta do vrata, Katya ga
je uzela za ruku i blago gurnula u smjeru kuhinje. Sama će ga otpratiti.
Ponovo ju je iznenadilo što je Nayiru očito godilo biti s njom nasamo. Koračali
su u tišini.
Pri dnu stepenica okrenuo se prema njoj i rekao: »Potpuno sam svjestan da si ti
ta koja je riješila slučaj s Nouf.«
Zagrizla je usnicu i nasmiješila se. »Učinili smo to zajedno, sjećaš se?«

122
 »Da«, rekao je tiho. »Sjećam se svega.« Učinilo joj se da se zacrvenio, no nije
bila sigurna. A onda se okrenuo i odšetao u noć.

123
 17
OSAMA JE OTVORIO ULAZNA VRATA i suočio se s bukom i rusvajem – televizija je
treštala, žene se glasno smijale, a njegov trogodišnji sin Muhannad je kričao od
veselja. Nasmiješio se i ušao u predsoblje.
Dnevna soba za žene bila je na kraju hodnika, a vrata su bila otvorena.
Najavivši se kuckanjem o zid, Osama je skinuo cipele i spustio mobitel na stolić u
hodniku. Muhannad je dotrčao u hodnik i obgrlio očeva koljena, a Osama ga je
podigao u naručje i obasuo mu lišce poljupcima. »Jesam li ti nedostajao?« upitao je.
Muhannad je energično kimnuo, no ubrzo se počeo vrpoljiti i ritati tražeći da ga opet
spusti dolje i odjurio je nazad u žensku dnevnu sobu.
S druge strane hodnika otvorila su se vrata i pojavila se baka njegove žene.
Kretala se sporim i teškim korakom poput igračke na navijanje, zvjerajući uokolo
svojim krupnim, trepćućim očima izgubljene osobe. Marama joj je skliznula s glave i
na svjetlu koje je dopiralo odozgo zasjala je njezino gotovo ćelavo tjeme tek tu i tamo
pokriveno tankim pramenovima prosijede crne kose.
Približio joj se i poljubio je u čelo osmijehnuvši se. Bila je gluha. Uzvratila mu je
smiješak i potapšala ga po ruci a onda odjednom kao da je zaboravila što tu radi ili
zašto je došla.
»Osama.«
Okrenuo se. Iza njega je na vratima dnevne sobe stajala Nuha. Na sebi je imala
traperice i tanak topić koji je svjetlucao zlatnim nitima. Znala je da se tako obukla za
njega i poželio ju je podići u naručje baš tu, pred njezinom bakom, i odvesti je ravno
u spavaću sobu. Poželio je zanemariti sve – večeru, Muhannada, sve oko njih, i samu
kuću, prostranu zgradu s dva stana koju su dijelili s Nuhinom obitelji. Na licu joj je
mogao vidjeti da i ona želi isto, i da je krateći vrijeme sa svojim rođakinjama i
prijateljicama, zapravo jedva čekala da se pojavi.
Prošla je pored njega, a njezin miris prožeo ga je žudnjom. Nuha je uzela baku
za ruku i odvela je prema dnevnoj sobi. »Uskoro dolazi Rafiq«, dobacila mu je preko

124
ramena. »I Mona.« Mona je bila Rafiqova žena. Bilo koji drugi dan njihovo društvo bi
mu godilo, ali večeras nije bio raspoložen.
»Jidda«, rekla je Nuha, iako je starica nije mogla čuti, »rubac ti je ponovo pao.«
Učvrstila ga je oko bakine glave tako da više ne može skliznuti i povela je u dnevnu
sobu, doviknuvši Osami: »Evo me odmah.«
Osama je otišao u kuhinju i skljokao se za stol. Bio je to deprimirajući dan.
Faiza je toga jutra intervjuirala Abdulrahmanovu ženu, a Abdulrahman je inzistirao
da bude prisutan za vrijeme ispitivanja. Kao osoba s izvrsnim darom zapažanja
Faiza je prozrela njezinu taktiku pažljivo uobličenih uljudnih odgovora, no to je
samo dodatno produbilo njezinu sumnjičavost. Abdulrahman je gazdovao svojim
kućanstvom poput većine tradicionalnih muškaraca; od svoje je žene očekivao da
ostaje kod kuće i podiže djecu. Ali prema Leili nije bio nimalo tradicionalan. Leila je
izlazila van i radila što god je htjela. Abdulrahmanovoj supruzi očito nije smetala ta
nedosljednost u njegovu ponašanju; pripisivala je to instinktivnoj reakciji muškarca
svjesnog da su njih dvije bile vrlo različite. Njegova je žena radije ostajala doma s
djecom. Leila bi to mrzila, pa ju je puštao da izlazi. Njegova žena tvrdila je i da
nikada nije bilo nikakvih napetosti između Leile i ostalih ukućana.
Osama je u to sumnjao. Nitko, baš nitko ne uspijeva posve izbjeći
neprijateljstva i suparništva u rodbinskim odnosima. Ali Faiza je bila najbolji
ispitivač kojeg su imali, i ako je to bilo sve što je uspjela saznati u dvosatnom
intervjuu, tada su se barem u ovom času nalazili pred zidom. Istinu o Leilinoj
obiteljskoj situaciji morat će doznati od nekog drugog, iako nije imao pojma tko bi
mogao imati pristup obitelji koju je Abdulrahman tako ljubomorno čuvao.
Još uvijek nije bilo nikakve naznake kamo je mogao otići Leilin rođak Ra’id.
Noć prije nije se vratio u Abdulrahmanovu kuću, a nisu ga uspjeli pronaći ni u
kućama njegovih prijatelja. Shvativši da će biti najbolje da obitelj Nawar ostavi neko
vrijeme na miru, Osama se bacio u potragu za Leilinim bivšim mužem Bashirom.
Prvo se uputio do njegovog stana, da bi doznao da se Bashir prije tjedan dana
odselio. On i Faiza uspjeh su ući u trag Bashirovom bratu Hakimu, koji je posjedovao
maleni dućan u prizemlju zgrade. Naravno, nije bio u dućanu. Morali su provesti
čitavo popodne vozeći se po gradu, razgovarajući s Bashirovim prijateljima,
skupljajući informacije od susjeda na adresama na kojima je prethodno živio. Nakon
šest sati potrage konačno su pronašli Hakima koji se u međuvremenu vratio u svoj
dućan.
Hakim je očigledno bio bistriji od svog brata. Čuo je za Leilin nestanak od
Abdulrahmana koji ih je zvao dan kasnije. Tada je Hakim savjetovao bratu da još ne

125
napušta stan, jer ako dođe do policijske istrage njegovo će se ponašanje smatrati
sumnjivim. Ali Bashir je bio svojeglav. Šest je mjeseci planirao preseljenje, i nije htio
dopustiti da ga u tome omete nekakva hipotetska policijska istraga.
Osama je želio znati kamo je otišao. Hakim je raširio ruke, slegnuo ramenima i
uperio pogled prema nebu, rječito dajući na znanje da nema pojma. »Nismo se
slagali. Izuzevši taj razgovor koji sam vam upravo opisao, nismo razgovarali
mjesecima.« Ispostavilo se da je Bashir veći dio godine živio na bratovoj grbači, i
Hakimu je toga već bilo preko glave. Kakve li užasne ironije, rekao je Hakim, da je
nakon što mu je čitavu godinu predlagao – ne zahtijevao, molim lijepo, jer bi bilo
nezamislivo da svog brata izbaci van iz stana – dakle, nakon što mu je predložio da
pokuša pronaći pošteni posao i vlastiti stan, nakon čitave godine nagovaranja Bashir
je konačno odlučio iseliti upravo u trenutku kada ga je Hakim praktički preklinjao
da ostane. Naravno, za njegovo vlastito dobro. Dok ne pronađu Leilu.
Hakim je do besvijesti lamentirao o tome kakva je lijenčina postao njegov brat,
kako se od djetinjstva toliko promijenio da gotovo i nije mogao vjerovati da su u
rodu. Budući da je Hakim bio toliko pametniji od svog brata, Osama se pitao zašto je
ostao tu gdje jest nakon što je Bashir procijenio da mu je najpametnije dati petama
vjetra. No Hakim je bio vraški inteligentan, Osama je to vidio od samog početka.
Svaki detalj njegove priče zapravo je bio domišljat način da se pobudi dojam o
Bashirovoj nevinosti. Prema njegovim riječima, Bashir je znao da je njegova bivša
žena nestala, i znao je da bi policija mogla doći da ga ispita – ali to ga nije brinulo jer
je bio nevin pa se tako i ponašao. Nevini se ne slamaju pod teretom krivnje. Oni
bezbrižno nastavljaju sa svojim životom.
No postojala je jedna stvar koju Hakim nije znao: Osama se u svojem poslu već
naslušao takvih objašnjenja.
Inspektor je i ovu predstavu promatrao naizgled staloženo, no zapravo je
iznutra kuhao. Znate, inspektore, nisam se najbolje slagao sa svojim... Bratom. Sestrom.
Stricem. Bratićem. S bilo kime koga je policija upravo došla uhititi. Jer svi su znali da
će policija u slučaju da ne može pronaći osumnjičenog drage volje kao zamjenu uzeti
njegovog rođaka i zadržati ga u pritvoru dok se osumnjičeni ne odluči predati. Stoga
je većina rođaka prikazivala sliku nesretne obitelji – Vjerujte, gospodine, sa svojim ocem
nisam razgovarao šesnaest mjeseci – u nadi da će policajac u to zaista i povjerovati.
Osama je katkad imao dojam da u Jeddi više ne postoji niti jedna složna obitelj.
Hakima su na koncu ipak uhitili. Nakon što su ga priveli u stanicu, doznali su
od njega da je Bashir ustvari doseljenik iz Sirije i da mu je prije šest mjeseci istekla
viza. »Zar zaista mislite da će se to sebično pseto od mog brata sam predati, iako mu

126
je istekla viza?« rekao je ogorčenim tonom. »Zar mislite da bi takvo što učinio zbog
mene?« Njegov šuplji smijeh još uvijek je odjekivao u Osaminim ušima.
Osama mu je u ruke tutnuo mobitel i rekao mu da nazove brata. »Recite mu da
ćemo mu pomoći u obnavljanju vize ako se preda. Naravno, osim ako nije ubio svoju
bivšu ženu.«
Hakim je odgurnuo mobitel preko stola. »On je egocentrik koji misli samo na
vlastite interese. Ništa što kažem neće imati ni mrvicu utjecaja, to vam jamčim.«
Dobro se držao, Osama mu je to morao priznati. Većina ljudi bi ponuđeni
mobitel objeručke prihvatila, ali Hakim je bio tvrdoglav. Osama ga je ostavio u sobi
za ispitivanje.
Naravno, budući da tako dugo nije razgovarao sa svojim bratom, Hakim je
uporno tvrdio da ne zna gdje je Bashir bio u vrijeme Leilina nestanka. Nije znao ni je
li Bashir ljut na bivšu suprugu, niti ima li uopće razloga za to, kao što nije imao
pojma što se zapravo događalo u tom braku. Dva čovjeka žive čitavu godinu u istoj
kući, a ne znaju ništa jedan o drugome.
Završni udarac Osama je doživio kad se vratio da još jednom, posljednji put,
ponudi Hakimu mobitel, a ovaj je to ponosno odbio. Kad se Osama okrenuo da ode,
Hakim je povikao za njim: »Moj otac se oduvijek sramio zbog Bashira, no da je još
uvijek živ, Alah ga blagoslovio, i da je sada ovdje, mislim da bi se sramio zbog vas.«
Osama se nije osvrnuo, no Hakimove riječi ipak su ga pogodile.



Nuha je ušla u kuhinju i počela razmatati foliju s tanjura s hranom ostavljenom

na kuhinjskom elementu za Osamu. Primijetivši umor u njegovim očima, približila
mu se i suosjećajno rekla: »Čini se da je ovaj slučaj prilično gadan.«
»Postaje sve gori«, rekao je.
»Silno mi je žao.«
Uhvatio ju je za struk, povukao ju na krilo i strastveno poljubio u usta. »Ne
želim da Rafiq večeras dolazi«, rekao je. »Želim ići u krevet.«
»Sam?«

127
 »Nisam to rekao.« Primijetio je kako su joj se usnice razvukle u osmijeh i
nagnuo se prema njoj da je poljubi u čelo, u sljepoočicu, u obraz. Usne su im se
susrele.
Sat vremena kasnije kuća je utihnula. Muhannad je bio s bakom i djedom,
Nuhine rođakinje otišle su u drugi dio kuće pogledati epizodu večernje sapunice, a
Nuha je otkazala sastanak s Rafiqom i Monom. Osama je nabrzinu pojeo večeru i
pošao je potražiti. Čekala ga je u spavaćoj sobi ugasivši svjetla i upalivši svijeće
pored kreveta te se činilo kao da krevet pluta u zlatnom mjehuru. Iznenadna
mahnita strast u njegovoj nutrini bila je u suprotnosti s eteričnom blagošću atmosfere
oko njih, no to ga je još više uzbudilo. Požuda u njemu rasplamsala se čim ju je
dodirnuo, a kada je osjetila snagu njegova stiska dok joj je skidao traperice, u očima
joj je bljesnulo divlje uzbuđenje.
Prvi put bilo je prebrzo gotovo; drugi put osjetio je snažnije zadovoljstvo koje
ga je zakapalo duboko u vlastito tijelo, poput životinje u špilji. Mora da je ovakav
osjećaj biti na drogama, pomislio je, biti u tom plutajućem, polusvjesnom,
polurazumnom stanju. I negdje u tami te špilje osjećao je kako postaje neko drugo
biće, splet živaca, stanica, plazme i krvi. U umu su mu bljesnule slike iz
poluzaboravljenih bilježnica sa studija – presjek slojeva kože, žarko crvena krvna
zrnca u mahnitoj diobi i sive ganglije što se šire poput vinove loze. Kao iz daljine čuo
je lupanje srca, šum krvi što kola klijetkama. Nadnaravni ushit oduzeo mu je dah.
Kasnije ju je pomilovao po obrazu i prošaptao: »Imao sam viziju da si trudna.«
»Oh, ljubavniče.« Okrenula se prema njemu i ovila ruke oko njegovih prsa.
»Nisam trudna, barem koliko ja znam.«
»Mislim da sada jesi.«
Još jače se stisnula uz njega, naslonivši glavu na njegova prsa, i on je zaspao s
usnama na njezinoj kosi.



Probudio se iznenada usred noći. Nešto je sanjao, no izmaknulo mu je tako

brzo da se u trenutku kad se okrenuo kako bi pogledao na sat kraj uzglavlja sjećanje
na san već raspršilo. Jedino što je preostalo bile su emocije poput platna oslikanog
vodenim bojama, u tužnim sivim i smeđim i svijetlozelenim tonovima, kao da se
večer prije nije ni dogodila.

128
 Ipak, prethodnih nekoliko dana vratilo mu se u oštrim bojama. Leilino tijelo,
mlitava ruka koja visi preko ruba nosila. Abdulrahman koji u dućanu namješta
krojačku lutku, njegove ruke oko lutkina struka, duboka praznina u njegovim očima
kad je shvatio da mu je sestra mrtva. Hakimov prezrivi smijeh, njegovo podrugljivo,
do patetičnosti ponosno lice s izrazom uvjerenosti u vlastitu ispravnost.
Osama je gledao svoju ženu kako leži nauznak s rukom ispruženom i
podvučenom pod njegova leđa. Pazeći da je ne probudi nježno joj je maknuo pramen
kose koji joj se zalijepio za usne. Na početku njihova braka često se budio usred noći
samo da bi je gledao kako spava, da uživa u prizoru, da joj se neometano divi. No u
posljednje vrijeme kada bi se noću iznenada probudio zatekao bi se kako osluškuje
njezin dah, kako promatra ritmično podizanje i spuštanje njezinih prsa boreći se s
porivom da je omete u njezinom snu kako bi otvorila oči i blago zastenjala, jedva
vidljivo se nasmiješila u polusnu, ili ga odgurnula umornom rukom. Kako bi
pokazala neki znak života.
Tiho je ustao, otišao u kupaonicu i obavio obredno pranje. Provest će još jedan
dan pokušavajući ući u trag Ra’idu i Bashiru. Trebah su profil ubojice, ali čovjek koji
je u tome bio najbolji bio je izvan grada. Bilo je jasno da će dan biti pakleno vruć. Bilo
je pet sati ujutro, rashladni uređaj radio je punom parom, a on je stajao potpuno gol
u kupaonici popločenoj keramičkim pločicama i već se znojio.
U kuhinji je našao Nuhin laptop i papire razasute po stolu. Skuhao si je kavu,
nalio je u šalicu i sjeo da pojede komad kruha. Njezin laptop bio je još uvijek
uključen, signalna lampica je svijetlila, ali ekran je bio zamračen. Bacio je pogled na
papire. Čini se da je ustala usred noći da završi članak. Noću je radila u kuhinji da ga
ne bi probudio zvuk njezina tipkanja, jer je njezin kućni ured bio tik do spavaće sobe.
Pisanje članaka za novine znalo je biti zahtjevno. Da je znao da joj istječe rok predaje
ne bi je držao budnom polovicu noći.
Možda ipak bi, pomislio je osjetivši erupciju zadovoljstva, jer kad smo to učinili
drugi put sigurno smo začeli dijete.
Po svemu sudeći radila je na priči o nastojanjima vlasti da potakne
zapošljavanje žena. Uzeo je print članka i pročitao ga. Bila je vrlo rječita. Uočivši
tipfeler potražio je na stolu olovku, no kako je nije pronašao posegnuo je u njezinu
torbicu i izvukavši je ispravio pogrešku dodavši na marginu maleno srce.
Tek kada je vraćao olovku u torbicu primijetio je plastičnu kutiju. Bila je
čudnog oblika, poput letećeg tanjura, i čudne zelene boje koja ga je podsjetila na
liječničku ordinaciju. Uz osjećaj krivnje izvukao ju je iz torbice. Lagano je zazveckala.
Otvorio je poklopac i ugledao blister sa spiralnim nizom pilula. Polovica je

129
nedostajala. Neke su bile bijele, ostale su bile plave. Tupo je zurio u njih. Trebao mu
je trenutak, ne da prepozna čemu služe, već da povjeruje gdje ih je našao. Nuha?
Takve je pilule već negdje vidio – jednom kod prostitutke koju je bio ispitivao, i
jednom u rukama nasilnog supruga koji je ubio svoju ženu zbog malenog diska koji
je bio gotovo istovjetan ovome.
Kontracepcijske pilule.
Stavio ih je na stol dok su mu se misli počele mahnito rojiti. Zar se nešto
dogodilo – viđa li nekog drugog pa je zato trebala izbjegavali mogućnost da
zatrudni? Ona to nikad ne bi učinila. Rekla je da želi još djece. Štoviše, bila je
zabrinuta što nije ponovo zatrudnjela. Čak je spominjala odlazak liječniku da
ustanovi razlog. Sve je to bila laž. Ali zašto? Je li riječ o nečemu u vezi s obitelji? Zar
je toliko mrzila djecu? Je li mrzila Muhannada? Zašto mu nije ništa spomenula? Zar
je mislila da je toliko iracionalan da ne bi mogli o tome porazgovarati?
Ponovo je bacio pogled u unutrašnjost torbice u očajničkoj nadi da možda nije
njezina. No bila je. Prepoznao je novčanik. Bio je svjestan pretjeranosti svoje reakcije
no ipak se na jedan kratak, užasan trenutak sjetio supruga koji je bacio svoju ženu s
prozora na petom katu nakon što je kod nje otkrio kontracepcijske pilule. Tada je
mislio da je čovjek potpuo lud, ali sada se zatekao kako i sam proživljava taj isti
zasljepljujući bijes. Imao je pravo na ljutnju. Lagala mu je. Osama se prisjetio kako je
tada mislio kako je glupo ubiti ženu zbog malene kutije pilula. Pilule! Bile su sićušne.
Taj je čovjek nazadnjački glupan. A sada ga je shrvala spoznaja da je on bio taj koji je
ispao glup i naivan. Ovakvo otkriće – bilo mu je to kristalno jasno – otvorilo je
zastrašujući ponor bijesa i nepovjerenja.
Osamine su se ruke nekoliko minuta tresle, a onda je drhtavica konačno
prestala. Ustao je od stola boreći se s porivom da razjareno uleti u sobu i izravno se
suoči s Nuhom. Ne bi bilo fer. Bila bi ranjiva, još snena. A on bi bio pun bijesa.
Umjesto toga tresnuo je šakom po kutiji razmrskavši je i zdrobivši pilule. Sićušna
krhotina plastike udarila je o njezinu tipkovnicu, odbila se od nje i pala na pod.
Nekoliko minuta kasnije začuo je zvuk puštanja vode u zahodu a potom Nuhu
kako se umiva u lavabou. Izaći će svakog trena.
Ostavio je pilule na stolu, u plastičnom spremniku nalik na smrskanu ostrigu
uništenu zajedno s njezinim biserima.

130
 18
KATYA JE STAJALA NA ULAZU u policijsku postaju. Bilo je vrijeme pauze za ručak,
i burka joj je bila spuštena preko lica kako je nitko ne bi mogao prepoznati. Nije
željela da ljudi počnu postavljati pitanja nakon što je vide kako ulazi u Nayirov džip.
Je li to vaš muž? Zašto ga nikad ne vidimo kako dolazi po vas nakon posla? Jedini problem
je bio taj što ju sa spuštenom burkom možda čak ni Nayir neće prepoznati.
Sunce je nemilosrdno pržilo pločnik, reflektirajući se s prozora zgrade preko
puta, isijavajući iz užarenog mramora dvorišta, i bljeskajući ravno u njezino lice s
prozora jurećih auta. Ispod burke nosila je sunčane naočale, ali to nije bilo dovoljno;
ionako ih je neprestano morala podizati da bi bolje vidjela lica vozača. Oči su joj
suzile, bila je gladna, a džipu nije bilo ni traga.
Što ako je nije mogao naći? Što ako je morao izaći iz auta i krenuti u potragu za
njom? Što ako ih netko vidi zajedno i počne postavljati svakakva pitanja? Budući da
joj je bilo teško vidjeti kuda hoda, vrlo pažljivo se probijala kroz dvorište a zatim
oprezno sišla niz tri stepenice do pločnika. Na ulici je bilo ljudi, ali nitko joj nije bio
poznat.
Čitava ova stvar vjerojatno je bila loša ideja. Policija se još nije bila pozabavila
istraživanjem u vezi s Leilinim posljednjim poslom jer je bila zauzeta traganjem za
njezinim bivšim mužem. Katya je od Majdija dobila adresu kolekcionara umjetnina,
no policija taj trag očito nije smatrala osobito važnim. Nevoljko si je priznala da je
pravi razlog što ovo radi njezino maštanje o tome da razriješi slučaj. Oni bi bili
zahvalni na tome. Mogli bi sebi pripisati svu zaslugu, a ona ne bi rekla ni riječ. Ali
znali bi da je neprocjenjiva, da je više od laboratorijske tehničarke, a ako bi ikada
otkrili da zapravo nije udana dvaput bi promislili prije nego li je otpuste. To ju je
mučilo mjesecima, ta bijedna laž. Koliko joj je poznato, na odjelu osim nje nije bilo
niti jedne neudane žene koja bi o tome lagala, a ako je i bilo izvrsno su to skrivale.
Kao neudana žena nikad ne bi mogla dobiti ovaj posao. Muškarci su uzimali
zdravo za gotovo da je udana, nikad je nisu pitali o njezinu »mužu«, ali žene su bile
opasnije. Kad bi se radni dan podijelio na deset dijelova, činilo se da su o svojim

131
obiteljima – pogotovo o muževima – razgovarale čak devet, a deseti je bio period
odmora od te teme koji im je omogućavao da joj se kasnije vrate s još većim žarom.
Više puta Katya je morala besramno lagati i izmišljati priče o »svome mužu« – da je
biznismen koji mnogo vremena provodi preko oceana, da njegova obitelj živi u
Rijadu, da su pokušavali imati djecu, no zasad bez uspjeha. Većinu vremena
izbjegavala je otvorene laži i umjesto toga se skrivala iza manjih, koje su se sastojale
od prešućivanja ili povremenog »aha« i »da« u znak slaganja, dijeljenja zajedničkog
iskustva o kojem zapravo nije imala pojma i za koje nije bila sigurna ni da ga želi
steći. No zapravo, čak i da je bila udana ne bi imala neprestanu potrebu govoriti o
mužu.
Pet minuta kasnije Nayir se svojim Land Roverom zaustavio uz pločnik. Nije
pogledao prema njoj, zapravo kao da ju je namjerno izbjegavao pogledati, što joj se
učinilo smiješnim. Nije li poanta nošenja hidžaba, marame i burke bila u tome da
muškarac može slobodno pogledati ženu a da pritom ne počini grijeh? Ali kad je
izašao iz auta i kimnuo joj glavom shvatila je da ju je prepoznao. Bilo joj je drago što
ju je dovoljno poznavao da ne mora vidjeti njezino lice kako bi se uvjerio da je to
doista ona.
Približila se autu. Pogled mu se zaustavio na njezinoj burki.
»Zdravo, Nayir«, rekla je. »Krasan auto.« Spustio je glavu kao da mu je
neugodno i obišao Rover da joj otvori vrata. Slijedila ga je polako i pažljivo. Hodanje
je otežano kad ti uski prorez ograničava pogled, i gotovo nemoguće kad je i ono
malo što vidiš preplavljeno zasljepljujućom svjetlošću sunca.
Zatvorio je vrata za njom i vratio se na vozačko mjesto. Tek tada je shvatila da
sjedi na prednjem sjedalu, da joj je otvorio prednja vrata i da je – unatoč tome što
definitivno nije bio tip muškarca koji bi ženi dopuštao da sjedi naprijed – to učinio
bez ikakvog oklijevanja. Pitala se je li znao da će je time impresionirati.
Kad su krenuli i udaljili se izvan vidokruga policijske postaje podigla je burku.
Primijetio je to ali nije reagirao. Pogledala ga je. Nosio je dugačku plavu halju iznad
para bijelih pamučnih hlača. Smeđe kožne sandale. Bijelo pokrivalo za glavu bez
‘iqala koji bi ga pridržavao. Rubovi pokrivala bili su podignuti, otkrivajući mu lice –
njegov ekvivalent podizanju burke, pomislila je – i nekoliko kovrča crne kose. Bio je
svježe obrijan, no koža lica bila mu je ogrubjela i hrapava, izražene teksture,
vjerojatno stoga što je previše vremena provodio na suncu. Samo po sebi to nije bilo
lijepo lice, ali njegova zdrava preplanulost i snažna četvrtasta vilica činili su ga
neosporno muževnim. Mirisao je na pijesak i motorno ulje i na nešto svježe i toplo,
poput tek pečenog kruha. U Nayirovoj prisutnosti nije osjećala ono tinejdžersko

132
uzbuđenje koje ju je ispunjavalo energijom dok je radila s Majdijem u laboratoriju.
Osjećala je nešto puno dublje, nešto poput spiritualnog ushita.
»Kako si?« upitao je.
»Dobro.«
Pogledao je u njezinom smjeru, no ne baš točno u nju. Donijela je odluku da
mu više ništa neće tajiti. Hrabro će zaroniti u to, jer ako ikada bude funkcioniralo,
morat će funkcionirati iz valjanih razloga. Ispričala mu je o slučaju, o otkriću burke s
Bluetoothom i o snimci na kojoj se Faruha sprda s vjerskim establišmentom, o svim
onim stvarima koje mu jučer nije rekla jer su mogle otkriti Leiline neprilične stavove,
ili možda zato što bi neizbježno dovele do teme njezine vlastite interakcije s
muškarcima kao što su Majdi i Osama. Rekla mu je sve čega se mogla sjetiti,
opisujući Majdija kao mladog rastresenog znanstvenika s debelim naočalama i
neurednom kosom, nadajući se da će navesti Nayira da shvati kako Majdi nije bio ni
najmanje seksualno privlačan, ali usred opisivanja uvidjela je da o Majdiju
pripovijeda s očitom naklonošću pa je zašutjela.
Nayir se doimao kao da o nečemu duboko razmišlja. Nestrpljivo je čekala,
nijemo preklinjući: Molim te, molim te, reci nešto. Bilo što. Znala je što misli: Radiš
nasamo s muškarcem? Nervozno se okrenula prema prozoru, gledajući trgovine u
prolazu, supermarket Hyper Panda, dvije benzinske pumpe koje su se masno caklile
pod sunčevim svjetlom, kao iza kakve uljaste koprene. Prošli su pokraj dvije žene
otkrivenih lica koje su se smijale i razgovarale, a jednoj od njih marama je spala s
glave. Činilo se da Nayir to nije primijetio; gledao je u automobil ispred njih. Glavom
joj je iznenada prošla slika onih mahnitih vozača koji su nekamo bezglavo jurili jer se
upravo i sama tako osjećala. Jurnula je naprijed punom brzinom ravnim otvorenim
prostranstvom autoceste, a onda je naglo potegnula kočnicu i proklizala
nekontrolirano vrludajući. Posljednja žrtva bezglave vožnje koju je vidjela na
obdukcijskom stolu bila je jezivo unakažena nakon sudara s kamionetom, s licem
nalik na ljubičastu kašastu masu sirovog mesa.
»Dakle, ubiti ju je mogao bilo tko«, progovorio je napokon Nayir. Katya je
osjetila naglu navalu olakšanja. »Ako je nosila tu burku s Bluetoothom, mogla je
susresti muškarca na cesti...« Rezignirano je pokazao rukom prema pločniku.
»Nemamo mnogo tragova«, priznala je Katya. »Ali evo što ja mislim o tome.
Leilino ubojstvo nije bilo unaprijed smišljeno, bio je to zločin iz strasti, počinjen u
afektu, u naletu nekontroliranog bijesa. To se obično događa kad je počinitelj u
nekakvoj vezi sa žrtvom. Nismo uočili nikakve tragove dugotrajnog zlostavljanja.
Pretrpjela je frakturu goljenične kosti, no prema riječima njezinog brata ta je ozljeda

133
nastala kad ju je netko napao zbog toga što je videokamerom snimala u javnosti. U
svakom slučaju, imala je problematičan odnos s bivšim mužem.«
»Jesu li ga uhitili?«
»Ne mogu ga pronaći«, rekla je. »No zadržali su njegovog brata. Druga je
mogućnost da je ubojica netko tko je bio isprovociran nečim što je Leila učinila
neposredno prije nego što je ubijena. A dvije su stvari na kojima je radila: snimanje
pozadinskih scena za lokalnu televizijsku postaju i fotografiranje privatne
umjetničke zbirke. Prva vjerojatno ne vodi nikamo; snimka je sama po sebi dosadna
– beznačajni pozadinski prizori. No zanima me vlasnik umjetničke zbirke.«
»Riječ je o kolekcionaru koji skuplja stare kuranske tekstove?« upitao je Nayir.
»Pa da, tako se barem čini.«
Neko vrijeme sjedili su u tišini. Rover je došao do kružnog toka i priključio se
koloni koja se jedva pomicala. Sporo su napredovali vozeći po vanjskoj traci, a kad
su došli do sredine kružnog toka uočila je uzrok prometnog zastoja: odigravalo se
javno bičevanje. Na pločniku je klečao mlad čovjek, nag od struka naviše, a iznad
njega stajala su dva policajca. Jedan od njih držao je u ruci bič od bambusa a pod
rukom Kuran. Knjiga je trebala osigurati da tijekom zadavanja udaraca ne podiže
ruku suviše visoko, ali to nije značilo puno. Letimice je pogledala mladićeva leđa,
crvena i ranjava i opržena podnevnim suncem, i od tog je prizora u grlu osjetila nalet
mučnine. Pomislila je na Leilu, lica opečenog do neprepoznatljivosti, kako se
očajnički bori s napadačem koji je obara na tlo a potom ubada nožem iznova i
iznova, sve dok joj tijelo ne postane mlitava i beživotna masa krvavog mesa.



Kroz more glava Nayir je prizor bičevanja uhvatio tek letimičnim pogledom,
ali jasno je čuo mladićeve krikove kojima je molio za milost i brutalne udarce bičem.
A onda je primijetio kako Katya pokušava doći do zraka i shvatio je da ju je uhvatio
napad tjeskobe. Usredotočio se na cestu, i nekako se probivši kroz gužvu sišao je s
kružnog toka.
Od trenutka kad je Katya ušla u auto, njezin miris ga je obavio i uvukao u
uskovitlani oblak nemira. Činio je sve da se odupre porivu da zaustavi auto i zgrabi
je u naručje. Bila je to najgora vrsta slabosti jer ništa nije mogao učiniti, barem ništa
što bi brzo okončalo to mučenje, osim da je izbaci iz auta. Pred njima je bio još barem

134
jedan sat koji će provesti zajedno, i stoga je poduzeo sve da ojača otpornost na
njezine čari. Otvorio je prozor, pojačao hlađenje i usmjerio pažnju na nijemu molitvu
pokajanja s kojom nekako nije uspijevao odmaknuti dalje od prva dva stiha. Od časa
kad su se prethodne večeri dogovorili da će se naći žudno je čekao da ju vidi, toliko
da je njegovo nestrpljenje graničilo s opsesijom. Očekivao je da će biti nervozan. No
kada je shvatio da se neće moći othrvati opasnom maštanju kako je ljubi, dodiruje joj
vrat, lice, ruke, leđa, krivulju njezinih bokova, osjećao se kao da ga je vlastito tijelo
izdalo, frustriran što će pokušaj da se odupre žudnji pokvariti popodne provedeno s
njom, frustriran što ona tako dobro miriše.
»Ima li još potencijalnih osumnjičenika?« prisilio se da pita.
Odmahnula je glavom. »No tko god da ju je ubio učinio je to u naletu
neobuzdanog bijesa. Hoću reći, tijelo joj je oskvrnuto na sve moguće načine. Ubodne
rane zadane nožem, premlaćivanje ‘iqalom, i opekotine na rukama i licu...«
»Kako znaš da je riječ o ‘iqalu?« upitao je.
»Testirala sam vlakna iz njenih rana i pronašla kozju dlaku.«
Nayir se sjetio da je kao dječak brkao riječi ‘iqal i ‘aql, »inteligenciju«. Mislio je
da muškarci zbog toga nose konopce oko svojih glava, da ih crni obruč na neki način
obdaruje aureolom mudrosti. Kad je nedavno tu svoju dječačku zabludu spomenuo
svom stricu Samiru, ovaj mu je u svom tipičnom stilu odmah ponudio objašnjenje da
te dvije riječi zapravo dolaze iz istog korijena, što znači da su povezane na jedan
suptilniji način: njegovanje inteligencije prilično nalikuje sputavanju devinih nogu;
potrebno je vježbati fokusiranje i samokontrolu.
»Oni nisu baš tako rijetki«, rekao je Nayir, misleći pritom na ‘iqale. »Ali nije li
neobično koristiti ih za nanošenje udaraca?«
Katya je odmahnula glavom. »Dolazi nam mnogo mrtvih ženskih tijela s
tragovima udaraca nanijetih ‘iqalom. To je većini muškaraca najjednostavnije i
najdostupnije oružje.«
»Još jedan dokaz da je ubojica djelovao u afektu«, rekao je.
»Da. A što se tiče vrelog ulja pada mi napamet da je Leila mogla biti u kuhinji,
možda je nešto kuhala.
Tip ulazi unutra, posvađaju se, postane gadno i on je počne tući svojim ‘iqalom.
Možda se ona brani pa on toliko pobjesni da joj u lice baci vrelo ulje. Sada je već
pretučena i puna modrica, s opekotinama od ulja, no i dalje se divlje bori jer je on
dograbio nož i počeo je sjeći po nogama. Možda je to učinio prije polijevanja vrelim
uljem. Ali sve se to dogodilo dok je još bila živa, i to u brzom slijedu. To je morao biti

135
netko dovoljno snažan da je nadjača, i netko dovoljno okrutan da nastavi nasrtati na
nju čak i onda kad ju je već onesposobio. Netko se razjario do ludila. Pitanje je
zašto.«
»Postoji li mogućnost da je bila drogirana?« upitao je Nayir.
»Još uvijek čekamo laboratorijske nalaze njezine krvi, ali da, mogla je biti
omamljena nekom drogom. Recimo da jest, i da je počinitelj to učinio iz pakosti.
Omamljena, vjerojatno ne bi osjetila toliko veliku bol. Možda čak i nije bila pri
svijesti. Ali ako je to istina, imamo posla s psihopatom, jer ubojica je nastavio nasrtati
na nju a da nije bio isprovociran. Drugim riječima, ona nije pružala aktivan otpor.
Ubojica je naprosto...«
»Uživao u ubijanju.«
Kimnula je. »Ali nije joj samo bacio vrelo ulje u lice, nego joj je lice uronio u
ulje, a potom je isto učinio i s njezinim rukama. Ono što je toliko uznemirujuće jest
da je on to očito učinio kako bi joj izbrisao identitet, kako policija ne bi mogla
ustanoviti tko je niti po crtama lica niti po otiscima prstiju. Ako joj je ubojica to
učinio dok je još bila živa, onda je riječ o predumišljaju.«
»Možda je shvativši kakve joj je teške ozljede nanio zaključio da je najbolje da
joj prikrati muke?« sugerirao je Nayir, protrnuvši od same pomisli.
»Ali razmisli malo – napad je bio počinjen s užasno puno bijesa. Nakon takve
rastrojenosti ljudi obično u nekom trenutku dođu k sebi. To je trenutak kada mozak
ponovno počne funkcionirati, kad počneš misliti. Tada nastupa kalkuliranje, i
ubojica postaje zabrinut. Kaže si: Bože, što sam to napravio? Bolje da joj izbrišem
identitet, tako da policija pomisli kako je riječ o samo još jednoj kućnoj pomoćnici.«
»U redu«, rekao je Nayir. »Dakle, u tom slučaju je ubija iz straha. Boji se da će
žrtva ako preživi policiji odati njegov identitet.«
»Tako je«, rekla je Katya. »I zato joj je ubojica na kraju slomio vrat.«
»Dakle, imaš ubojicu obuzetog bijesom«, rekao je Nayir. »Možda psihotičnu
osobu – nekog s poviješću mentalne nestabilnosti?«
»To smo provjerili. Nitko u njezinoj obitelji nema dijagnozu duševne bolesti,
niti njezin bivši muž, a on nam je u ovom trenutku glavni osumnjičenik. Ali samo
zato jer ima žestoku narav.«
»Znači, vjerojatno nije poznavala nikoga psihotičnog«, rekao je Nayir.
»Ne, vjerojatno nije. Što povećava mogućnost da ju je ubio neznanac.«
»Ali kako bi se to moglo dogoditi?« upitao je. »Scenario koji si opisala morao se
odigrati u kuhinji. Ako je bila u svojoj kuhinji...«

136
 »U kuhinji svog brata«, rekla je Katya. »Živjela je sa svojim bratom.«
»Čak i u tom slučaju«, nastavio je. »Kako bi joj netko mogao sve to učiniti u
kući njezina brata? Morala bi ga poznavati da ga pusti unutra. No mogao je to biti i
pljačkaš, ili netko tko je provalio u kuću.«
»Ili bratov prijatelj«, rekla je Katya. »Onaj dan kada je prijavljen njezin
nestanak, policija je otišla do kuće njezina brata i ispitala ga. Ispitali su i susjede, i
nitko navodno nije čuo ništa neobično – nikakvo vrištanje niti lom. A kada je moj šef
otišao ispitati njezina brata nakon što smo identificirali Leilino tijelo, imali smo
neograničen pristup njegovoj kući. Nisu pronađeni nikakvi tragovi. Nije umrla
tamo.«
Nayir je kimnuo. »Dakle, pitanje je u koje druge kuhinje je zalazila?«
Katya se sumorno nasmijala. »Žene se uvijek povezuje s kuhinjom«, rekla je.
»Ne znam. Sudeći prema riječima njezinog brata, nije imala mnogo prijatelja.«
Sve do tog trenutka nije opazio koliko je rasprava o slučaju pridonijela
ublažavanju njegove nervoze. Ali uočio je svojevrsnu mračnu ironiju u tonu kojim je
izrekla da se žene uvijek povezuje s kuhinjom.
»Možda je riječ o nekome koga je upoznala na poslu?« upitao je, nastojeći
usmjeriti razgovor u tom pravcu.
»Policija je razgovarala s televizijskom postajom za koju je radila. Žena koja ju
je angažirala rekla je da Leilu nije vidjela mjesecima. Očito je radila kao honorarni
suradnik. Sav svoj posao s njima obavljala je preko telefona ili kompjutora. Nije
snimala stvari koje su se trebale odmah emitirati, radila je materijale koji su se po
potrebi koristili kao pozadinske snimke postavljajući ih na web-stranicu TV postaje.
Kada bi nešto od nje zatrebali, komunicirali su s njom putem e-maila ili bi ju nazvali
na telefon. Nikada nije dolazila u postaju.«
»Kako je onda uopće došla do tog posla?«
»Odgovorila je na oglas u novinama. Žena koja ju je zaposlila došla joj je u
kuću – zapravo, u kuću njezinog brata – kako bi obavila intervju. Mislim da je pritom
htjela provjeriti ima li Leila opremu potrebnu za obavljanje tog posla.«
»To ima smisla«, rekao je Nayir. Nakratko se zapitao bi li Katya ikad prihvatila
posao koji bi mogla obavljati kod kuće.
»Ali ne mislim da je Leila bila osobito samozatajna i povučena«, rekla je Katya.
»Hoću reći, stekla sam dojam da joj je godilo biti vani među svijetom s videoka-
merom. Rekla sam ti da je jednom bila napadnuta dok je snimala na ulici, ako je
vjerovati njezinom bratu.«

137
 »Sjećam se«, rekao je.
Posljednjih nekoliko minuta puta vozili su se u tišini, promatrajući prizore
prljavštine i zapuštenosti susjedstva u koje su ulazili, jednog od onih mračnih i
ozloglašenih kvartova kojih se najbolje kloniti. Vreće sa smećem ležale su razasute
po pločniku. Dva čovjeka naslonjena na zahrđalu Toyotu bacili su procjenjivački
pogled na Rover, ali kad je Rover usporio muškarci su se okrenuli i udaljili.
Četvrt je bila kaotična mješavina obiteljskih prizemnica i starih stambenih
zgrada od kojih su se neke nesigurno naginjale nad ulicu, a sve su bile prekrivene
grafitima i čađi. Nayir je parkirao pred zgradom.
»Ovo se ne čini kao mjesto gdje bi živio jedan kolekcionar umjetnina«, rekla je
Katya.
Šutke se složio. Vrata ulaza u zgradu bila su otključana, ali šarke su im bile
toliko zahrđale da ih je bilo teško otvoriti, a kad su ih uspjeli pomaknuti zaškripala
su dovoljno glasno da uzbune susjede. Čuo je šuštanje iza vrata stanova, znak da su
se žene okupile ispred svojih špijunki. Hodnik je zaudarao po ustajaloj hrani –
curryju, grahu i slanutku čiji se težak vonj dugo zadržavao u prostoru bez zraka.
Osjećao je ljepljivost linoleumskog poda pod potplatima svojih cipela dok se ispred
Katye uspinjao stubama.
Stan broj šest nalazio se na trećem katu. Prije nego što će pokucati na vrata,
Nayir se okrenuo prema Katyi. »U slučaju da taj čovjek – kako mu je ime...?«
»Wahhab Nabih.«
»U slučaju da gospodin Nabih ne želi razgovarati sa ženom, što bih...«
»Samo ga pitaj što zna o Leili, što je radila za njega, takve svari«, rekla je Katya.
»No vjerojatno neće imati ništa protiv toga da razgovara sa ženom«, dodala je.
»Radio je sa žrtvom, zar ne?«
»U pravu si.« Nayir je lagano pokucao na vrata. Iznutra se začulo nekakvo
komešanje, zatim udarac kao da je na pod pala knjiga. Ženski glas promrsio je
prigušenu psovku. Čuli su približavanje koraka.
»Tko je?« upitala je žena. Na njihovo iznenađenje, govorila je engleski.
»Ispričavamo se na smetnji, gospođo Nabih«, rekao je Nayir na engleskom.
»Ovdje smo po policijskom poslu.«
To je dočekano šutnjom.
»Gospođo Nabih?«
»Imate pogrešnu adresu«, rekla je žena. »Ja nisam gospođa Nabih.«

138
 »Što je rekla?« upitala je Katya. Preveo je. »Reci joj da je riječ o ubojstvu mlade
djevojke i da sam ja istražiteljica, žena. Ako je doma sama, ući ću samo ja. Samo joj
trebam postaviti nekoliko pitanja i razjasniti nesporazum u vezi s krivom adresom.«
»Ali ti ne govoriš engleski«, rekao je.
Katya je splasnula. »Samo joj reci zbog čega smo ovdje.«
Nayir je to učinio i preveo joj odgovor: »Nikad nije čula za nekog po imenu
Nabih.«
Katya nije mogla sakriti razočarenje. »Ovo je jedina njegova adresa koju smo
uspjeli naći. Ako nam ova žena ne može pomoći, u bezizlaznoj smo situaciji.«
»Mislim da nam neće moći pomoći«, odgovorio je, ali svejedno je preveo
Katyine riječi. Dočekane su šutnjom.
Pričekali su. Nešto je zaškripalo na dnu stepeništa – vjerojatno prednja vrata.
Katya je molećivim pogledom zurila u špijunku.
Trenutak kasnije začuo se škljocaj zasuna. Vrata su se otškrinula za nekoliko
centimetara i izvirila je neka žena. Čak i da joj nije čuo glas, znao bi da je strankinja.
Burka joj je preko nosa bila navučena toliko tijesno da je jednako tako mogla uopće
ne pokriti lice. Gornji dio lica bio joj je otkriven, što joj je omogućavalo neometan
pogled, ali se činilo kao da će joj oči iskočiti od straha. Bile su goleme i zapanjujuće,
kristalno čiste plave boje.
»Mislim da bi Nabih moglo biti ime našeg stanodavca«, rekla je.
Nayir se trudio da je ne gleda. »Imate li njegovu adresu?« upitao je.
Žena je kimnula i širom otvorila vrata, pozvavši ih rukom da uđu u stan.



Nayir je ušao u predvorje, nastojeći se suzdržati od prenapadnog zurenja.

Kada ju je s druge strane vrata čuo kako je opsovala, očekivao je – pa, nije baš bio
siguran, no možda nekog višeg i krupnijeg, zaobljenijeg, i manje pokrivenog
odjećom. No žena koja je otvorila vrata bila je sitna i krhke građe, pa iako joj je
hidžab bio prekratak i pripijen uz tijelo, bilo je nekakve stidljive čednosti – gotovo
nezgrapnosti – u načinu na koji se kretala i plaho pogledavala uokolo tražeći sigurno
mjesto na kojem bi zadržala pogled.

139
 Čim je ušao, Nayir je krenuo prema dnevnoj sobi za muškarce. Bilo ju je lako
uočiti: nalazila se odmah pored ulaza. Ali žena je rekla, »Ne, ne, izvolite naprijed.«
Bila je prava Amerikanka i po različitom poimanju gostoljubivosti. Njezino Izvolite,
uđite obuhvaćalo je prostor čitavog stana. Osjećajte se kao kod kuće, uđite u koju god
sobu želite, slijedite me do kuhinje, sjednite za stol, oboje, i muškarac i žena. Sjednimo
svi u istu sobu.
Zbog nečega je bila vidno uznemirena, i Nayiru se činilo da to nema nikakve
veze s njihovim dolaskom. Plahost u njezinim očima koju je uspio kradomice uloviti
pogledom dala je naslutiti da je riječ o nečem ozbiljnom. Te oči – plavlje u životu nije
vidio, barem ne na ljudskom biću – trenutačno su ga smele. Bile su ogromne i
zbunjivale ga svojom zapanjujućom otvorenošću.
Krajičkom oka uočio je da se Katya mršti.
Nakon kratkog oklijevanja, krenuo je za ženama kroz stan. Ušli su u središnju
prostoriju koja je mogla biti ženska dnevna soba, jedino što je sadržavala samo
maleni, pohabani naslonjač i pored njega stolić. Soba je bila bez ukrasa na zidovima i
bez prozora, tako da je jedina svjetlost dolazila od stolne lampe sa slabašnim
svjetlom. Na podu je bila knjiga na koju je Amerikanka stala i posrnuvši prema
stoliću ponovo opsovala. Frustrirana, skinula je burku i okrenula se prema Nayiru i
Katyi. »Pazite na stolić.«
Nayir je brzo odvratio pogled, ali ipak joj je uspio vidjeti lice. Bilo je sitno i
izražajno. Profil joj je imao delikatno zaobljene konture, poput linije krasopisa
urezanog u mramorni zid. Na blijedom licu isticale su se žarkocrvene usne i glavom
mu je bljeskovito poput grča proletjelo pitanje, kakav bi osjećaj bio poljubiti te usne.
Alah, pročisti mi um i oprosti mi moje grijehe.
Katya je uporno zurila u njega, a on je uporno izbjegavao uzvratiti joj pogled.
Ušli su u skučenu kuhinju. Žena ih je pozvala da sjednu za stol u kutu, pa su je
poslušali samo da joj se maknu s puta. Dok su sve troje stajali prostorija se činila još
tješnjom. Žena je otvorila vrata smočnice, kleknula i počela preturati po stvarima.
Katya je podigla burku, pa je Nayiru ostalo još manje sigurnih mjesta na kojima
bi mogao zadržati pogled. Buljio je u praznu stolicu sve dok nije shvatio da bi Katya
mogla pomisliti da zuri u ženinu stražnjicu koja je stršala jasno izložena pogledu.
Stoga je skrenuo pogled na Katyine ruke, i tada ga je vidio: zaručnički prsten još
uvijek je bio na njezinom prstu. U njegovu umu poput duhova su uskrsnuli tragovi
sjećanja na Othmana, svi oni trenuci kad ih je zamišljao zajedno. Nayirov povratak u
njezin život očito nije izbrisao sjećanje na propale zaruke. Svjetlucavi dijamant
bockao mu je oči poput igle.
140
 »Upitaj ju je li sama doma«, rekla je Katya.
Nayir se prisilio da prevede. Amerikanka se okrenula prema njemu. »Da«,
odgovorila, »sama sam.« Nešto u njezinom glasu nagnalo ga je da pomisli kako ju je
pitanje uvrijedilo. Stavila je kartonsku kutiju na kuhinjski element i izvukla fascikl s
oznakom »Stan«. Pružila ga je Nayiru.
»Ovdje bi trebao biti naš ugovor o zakupu. Na arapskom je«, rekla je. »Ne
mogu ga pročitati.«
Nayir je uzeo fascikl. »Živite li ovdje sami?« upitao je.
»Ne, sa svojim mužem...«, glas joj je postajao sve tiši. »On razumije arapski.«
Pomno je proučio papire i ustanovio da je bila u pravu: njihov stanodavac zvao
se Nabih. Bila je navedena njegova adresa, u kvartu Al–Aziziya. »Hvala vam«, rekao
je. »Čini se da je ovo to što tražimo.«
»Rekli ste da ste iz policije?«
»Da.« Pokazao je prema Katyi. »Gospođica Hijazi radi s policijom.«
»Ah, tako.« Žena je prekrižila ruke na prsima i naslonila se na kuhinjski
element u uzaludnom pokušaju da ostavi dojam ležernosti. »Smijem li pitati o čemu
se ovdje radi? Rekli ste da je ubijena mlada djevojka.«
»Što je rekla?« upitala je Katya.
»Želi doznati što se dogodilo Leili.« Okrenuo se prema Amerikanki i objasnio
koliko je mogao. »Jeste li ikad prije čuli za to ime – Leila Nawar?« upitao je.
Odmahnula je glavom. »Obavljala je nekakav fotografski posao za vašeg
stanodavca«, objasnio je Nayir. »Samo smo željeli s njim porazgovarati o tome.«
»Nisam znala da u ovoj zemlji žene mogu obavljati policijski posao«, rekla je.
»Ona je zapravo... Ne znam točnu riječ. Radi s dokazima. Znanstvenica je.«
»Forenzički patolog?«
»Da, pretpostavljam da je tako.«
Amerikanka je očito bila impresionirana.
Katya se povukla u sebe, s izrazom lica koji nije bilo lako proniknuti.
»A tko ste vi?« upitala je. »Njezin vozač?«
Nayir je oklijevao. »Ja sam joj prijatelj. Povela me ovamo jer vaš stanodavac
posjeduje umjetničku kolekciju kuranskih spisa, a to je nešto o čemu ponešto znam.
Jeste li sigurni da ga nikad niste susreli?«
»Da.« Okrenula se prema štednjaku. »Zaista mi je žao što nemam čaja niti kave
u kući. Želite li možda malo vode?«

141
 »Ne«, rekao je Nayir, i dalje izbjegavajući pogledati Katyu. »Ne, hvala. Kako
ste uspjeli unajmiti ovaj prostor a da nikad niste sreli svog stanodavca?«
Počela je pretraživati po hladnjaku u očitom nastojanju da sakrije lice, jer je
hladnjak bio gotovo prazan. Napokon je odgovorila, trudeći se zvučati ležerno: »Moj
muž je sredio sve stvari oko stana prije nego što sam ja stigla ovamo.«
»A gdje vam je muž?«
Zatvorila je hladnjak i pogledala ga. Nije namjeravao da mu pitanje zvuči kao
ukor, ali činilo se da ga je ona shvatila upravo na taj način. »Nije ovdje«, rekla je.
»Zašto vas to zanima?«
Letimice je pogledao Katyu, i shvatio da je i ona uočila ženino neobično
ponašanje. »Samo sam pomislio da bismo ga mogli pitati za gospodina Nabiha, u
slučaju da ga ne nađemo na ovoj adresi.« Pokazao je prema papirima. »Kad će se
vratiti?«
Pitanje je bilo dovoljno jednostavno, ali ona je odgovorila s teškom mukom.
»Možda večeras.«
Nayir je osjetio da nešto nije u redu. »Gospođo...«
»Walker«, rekla je. »Miriam Walker.«
»Gospođo Walker.«
»Ne zovite me tako. Samo Miriam.«
»Znam da me se to možda ne tiče«, rekao je Nayir sa skanjivanjem, nadajući se
da mu je engleski ispravan, nadajući se da mu je ton dovoljno obziran, »ali gdje
bismo mogli pronaći vašega muža? «
Stajala je ukočeno pored štednjaka, ruku stisnutih uz bokove, lica sleđenog u
čudnoj ekspresiji koja je mogla značiti strah ili bol ili prigušeni bijes. »Ne znam«,
napokon je rekla.
Katya mu je dobacila upitan pogled, ali on ga je ignorirao.
»Je li vas ostavio?« upitao je Nayir.
Miriam je slegnula ramenima i veoma polako rekla: »Ne znam.« Nikada nije
bio izložen tako intimnom prizoru žene koja je na rubu plača. Onaj jedan jedini put
kad se to isto dogodilo s Katyom, bila je skrivena iza burke. Miriamino lice bilo je
ukočeno u pokušaju da kontrolira drhtavicu koja ju je iznutra snažno potresala. U
zraku se jasno osjećala pulsirajuća napetost. Svrnula je pogled nadolje i uočila da u
ruci drži krpu za brisanje suda. Odložila ju je na štednjak.
»Koliko dugo ga nema?« blago je upitao Nayir.

142
 Glas joj je drhtao. »Prije tri noći došao je po mene na aerodrom. Bila sam na
praznicima u Sjedinjenim Državama. I onda je izašao van da nabavi nešto za večeru.
Nisam zapravo bila posebno gladna – barem sam mislila da nisam – ali on je
inzistirao. To mi tada nije bilo čudno. Ali onda...« Odmahnula je rukom.
»Onda što?« prošaptao je. Ugledao je suzu koja joj je kliznula niz obraz. Ljutito
ju je otrla. »Nije se vratio?«
Miriam je kimnula, usana stisnutih u crtu kako ne bi podrhtavale.
»I od tada niste ništa čuli o njemu?« upitao je.
Odmahnula je glavom i prasnula u čudan, neveseo smijeh. Duboko je
udahnula. »Znate što? Upravo se spremam u posjet prijateljici, i ne bih smjela
zakasniti.« Obrazi su joj bili grimizno crveni, i stajala je dovoljno blizu da je mogao
vidjeti crvene kapilare pod njezinom neobično nježnom, poluprozirnom kožom.
Osjetio je poriv učiniti nešto, bilo što, pružiti joj bilo kakvu utjehu, no nije znao kako.
Katya je iznenada posegnula za Miriaminom rukom i uzela je u svoju. To je
zapanjilo sve troje, no Miriam se prisilila na smiješak. »Hvala. Bit ću dobro.«
Ne pogledavši je, Nayir je Katyi preveo što je Miriam rekla.
»Je li zvala policiju?« upitala je Katya. »Ili konzulat? «
»Da, da, riješit ću to«, nestrpljivo je rekla Miriam nakon što je Nayir preveo
pitanje. Izvukla je svoju ruku iz Katyine. »Ne brinite se za mene. Molim vas.«
Znakovito je pogledala prema kuhinjskim vratima, i Nayir je nevoljko ustao. I Katya
je učinila isto, mrka izraza lica.
Slijedili su Miriam do vrata stana i ona je pričekala da izađu izbjegavajući
njihove poglede. »Još jednom hvala«, rekla je nesigurnim, drhtavim glasom, a potom
dodala čvršćim tonom: »Nadam se da ćete pronaći ubojicu.« Bila je gotovo zatvorila
vrata, no Nayir ju je zaustavio.
»Gospođo Walker«, rekao je, preturajući po džepu. Izvukao je otrcanu,
zgužvanu posjetnicu. Uvijek ih je imao pri ruci, za slučaj da sretne potencijalnu
mušteriju, no to se rijetko događalo. Posjetnica je bila zamrljana kapljama vode, ah
bilo je to najviše što je mogao učiniti. Pružio ju je Miriam. »Ovo je za slučaj da se
kasnije sjetite bilo čega što bi nam moglo biti od pomoći.«
Miriam je pogledala posjetnicu i dostojanstveno kimnula. »U redu«, rekla je.
»Hvala.«

143
 

Katya je imala čudan osjećaj, kao da pluta na površini vrlo velikog jezera, ali
ispod svega toga njezin je um ubrzano radio. Svakog bi trenutka s kristalnom
jasnoćom poput čudovišnog kita na površinu mogla isplivati svijest o onome što se
upravo dogodilo.
Zagledala se kroz staklastu površinu u potrazi za stvarima koje bi je trebale
brinuti – suprug koji je nestao, Miriamin neobjašnjiv otpor prema razjašnjenju
njezine situacije – ali umjesto toga vidjela je samo široka, skliska leđa poznatog
gmizavog čudovišta – ljubomore. Predočila si je Miriam, tako sitnu, krhku i
egzotično dražesnu s tim velikim plavim očima, crnim trepavicama i obrazima
bijelim i nježnim poput leptirovih krila. I Nayira, koji je prema Katyi iznenada
postao hladan, a prema Miriam neobično otvoren i pun razumijevanja, zaštitnički
nastrojen i ljubazan, bez imalo osuđivanja. Naravno, nevjernici se ne osuđuju, oni
žive prema drugačijim pravilima. Nije mislila da bi Nayir mogao biti sposoban za
takvo moralno zastranjenje, ali uplakana ženka očito ga je lišila razboritosti.
Nayir je sjedio pokraj nje izgubljen u svojim mislima. Promatrala ga je i pitala
se kori li on to potiho sam sebe zbog toga što je razgovarao s Amerikankom koja nije
nosila burku, što joj je dao svoj telefonski broj, što je zurio u njezino lice.
Pod njezinim pogledom postajao je sve napetiji. »Ne misliš li da je neobično to
što smo se pojavili u tom stanu i ustanovili da je zakupac nestao?« upitala je.
»Da, rekao bih da je neobično. Želiš li ovo odmah provjeriti?« Podigao je
komad papira na kojem je zapisao adresu kućevlasnika, ali u glasu mu se dalo
naslutiti da on sam trenutno nije raspoložen slijediti taj trag. Činilo se kao da jedva
čeka da je se riješi.
»Zapravo, moram se vratiti natrag na posao«, rekla je. »Trebala bih tu adresu
odnijeti Osami.«
»Osami?«
»Istražitelju koji je nadležan za ovaj slučaj«, rekla je.
Činilo se kao da Nayir želi nešto reći, ali se mudro obuzdao. Pružio joj je
papirić s adresom.
»Nadala sam se da ćeš poći sa mnom u postaju«, rekla je. »Možda bi mogao
pogledati kuranske spise koje smo pronašli u Leilinoj sobi.«
Nije gledao u nju dok je ponešto rastreseno odgovarao. »Naravno, vrlo rado.«

144
 Auto je ispunila dugačka šutnja.
»Znaš«, napokon je rekla Katya, »na Leilinoj burki pronašla sam dvije dlake.«
Nayir je pogledao u njezinom pravcu. »Bile su plave«, dodala je. »Kratke.«
»Želiš reći da je žrtva poznavala plavokosog muškarca?«
»Pa, očito je da je došla u prilično blizak kontakt s jednim takvim.«
»I misliš da bi ovaj suprug koji je nestao mogao biti plavokos? «
»Arapi to obično nisu«, odgovorila je.
Izignorirao je sarkazam. »Ali ta dlaka može biti bilo čija«, rekao je. »Znaš li
koliko Amerikanaca živi u Jeddi?«
»Naravno da znam«, rekla je, možda isuviše zajedljivo. »Ali morat ću reći
Osami za supruga koji je nestao. Moglo bi biti važno.«
Nayir je pomislio kao da bi mogao požaliti svoje riječi, no osjećao je neodoljivu
potrebu da ih svejedno izgovori. »Ne bi to trebala učiniti. Ne još.«
»Zašto ne?«
»Znaš da će je smjesta uhititi i držati je u pritvoru sve dok ne pronađu njezina
supruga.«
»Osama neće. On ne uhićuje ljude samo tako.«
»Rekla si da je upravo uhitio brata žrtvinog bivšeg muža.«
Katya je morala priznati da je u pravu. Nayir je imao mračan izraz lica koji je
Katya već jednom bila vidjela, kada je otkrio da je mlada i nevina Nouf ustvari tajno
planirala pobjeći u Ameriku.
»Bila bi to pogreška«, rekao je oprezno, »potezati nekakvu slabašnu vezu
između Miriaminog nestalog muža i Leile Nawar utemeljenu na – čemu?
Zajedničkom prijatelju? Stanodavac čak i nije njihov prijatelj. Vjerojatno su ga susreli
jednom. Ako pošalješ svoje istražitelje da pronjuškaju uokolo, sigurno će je strpati u
pritvor.«
Osjećala je kako u njoj raste bijes, ali ga je držala pod kontrolom. Za to joj je
trebao toliki napor da je jedva govorila.
»U pravu si«, rekla je. »Ne želim je plašiti. Bila je od pomoći, i zahvalna sam joj
na tome. A i istina je da ne znam što bi Osama učinio. Možda uopće ne bi reagirao.
Ali činjenica da joj je muž nestao vrlo je čudna.«
»Mogu postojati različiti razlozi zašto ga nema«, rekao je. »Možda je pobjegao s
drugom ženom. Možda ga vjerska policija drži u pritvoru. Ali ne misliš li da bi bilo
bolje da provjeriš sve mogućnosti prije nego što išta kažeš Osami? «

145
Nije znala što bi mu odgovorila pa je jednostavno kimnula i nastavila šutjeti.

146
 19
PROŠLA SU GOTOVO ČITAVA TRI DANA, ali Miriam nije otišla na policiju da prijavi
Ericov nestanak jer su joj u konzulatu rekli da će to oni učiniti umjesto nje. Policija ju
je danas trebala posjetiti i postaviti joj par pitanja, no još nisu stigli.
Dan prije dio jutra provela je u kupovini namirnica a drugi dio u obilasku
susjedstva u potrazi za Ericovim kamionetom. Nikada nije imala osobit osjećaj za
orijentaciju u prostoru, pa je pazila da se ne izgubi. To je značilo da je morala
pretraživati ulice jednu po jednu, prelazeći razdaljinu koja joj se činila dovoljnom
prije nego što se zaputi nazad prema svom stanu. Zatim bi se dala na pretraživanje
iduće ulice. Susjedstvo im se nije sastojalo od pravilnih blokova, nego od nekoliko
vijugavih ulica koje su je uvijek dezorijentirale. Bio je to zamoran posao, i nakon dva
sata doma bi se vraćala preznojena od vrućine, frustrirana i iscrpljena.
Ali prisilila se da ponovo pokuša kasnije toga popodneva, čim prođe najgora
vrućina. Hodajući ulicom koja je bila sljedeća na redu osjetila je miris jasmina i u njoj
se probudilo sjećanje: izašavši iz auta nakon što su se dovezli s aerodroma uočila je
grm jasmina tik iza ograde nečijeg vrta.
Zastala je i pustila da je njuh odvede do jasminova grma. Bio je to isti onaj
kojeg je vidjela prvi put. Ugledavši ga, vratilo joj se još jedno sjećanje – na plavo
obojane prozorske kapke malo dalje niz ulicu. Načinila je još nekoliko koraka i
pronašla kuću s plavim kapcima. Bila je to ulica u kojoj su parkirali. Išla je gore-dolje
zagledajući svako vozilo, ali Ericov kamionet nije bio tamo.
Vratila se kući i klonula na sofu ispunjena očajem. Kamioneta nije bilo.
Ericovih ključeva nije bilo. Da je imala bolje pamćenje, i da je ulicu u kojoj su
parkirali auto pronašla ranije, već bi bila saznala da se odvezao. Hvatao ju je bijes
pomiješan s panikom. Ipak ju je ostavio.
No nakon što joj se na vratima pojavila policija doznala je da postoji mogućnost
da njegov nestanak nije imao nikakve veze s njihovim brakom: na neki način bio je
povezan s djevojkom koja je ubijena.

147
 Miriam je pokušavala ne paničariti. Istog časa kad je policija otišla uputila se u
kuhinju da zapiše adresu stanodavca. Ali nije znala arapski, i koliko god proučavala
ugovor o zakupu nije uspjela otkriti gdje je zapisana njegova adresa. Poželjela je
vrištati.
Krenula je mahnito premetati po stanu, kopati po ladicama i izvlačiti stare
kutije iz ormara sobe za goste. (Soba za goste!, pomislila je. Kome bi palo napamet
dolaziti ovamo u goste?) Negdje u stanu morala je biti kopija ugovora o zakupu na
engleskom. Ali gdje? Poznavala je ovaj stan. U proteklih šest mjeseci provela je više
vremena među ovim zidovima nego što je provela u njihovoj posljednjoj kući u
čitave dvije godine, i znala je da postoje samo tri mjesta na kojima drže papire:
kuhinjska ostava, ormar u gostinjskoj sobi i Ericov stol.
Nije to bio pravi stol, već samo drvena ploha što strši iz zida u sobi za goste, ali
ondje je držao svu papirologiju. Jednog popodneva obuzela ju je pomama za
čišćenjem: sve je složila u uredne hrpe a ono što joj se činilo beskorisnim smećem
stavila je u kutiju. Osjećala je čudnu krivnju pri dodirivanju njegovih stvari. Nikad
prije nije čistila njegov stol – tu i tamo omakla bi mu se šlampavost, ali zahvaljujući
iskustvu u američkoj vojsci obično je bio uredan i čist. No nakon što su se doselili
ovamo to se promijenilo. Sada je bio lijen, neuredan i prljav.
Kad je otkrio da mu je pospremila stol reagirao je s blagom panikom, ispitujući
je kamo je stavila potvrde o plaći i bankovne izvode. Jesu li posloženi po
kronološkom redu? Zašto jedan izvod nije na svom mjestu? Što je učinila s
dokumentima na arapskom? U to vrijeme toliku brigu nije smatrala čudnom, no iz
sadašnje perspektive činila joj se zloslutnom.
Nakon tog napadaja impulzivnog pospremanja više nije ni dotakla njegov stol,
i sada je ponovo bio sav u neredu. Na njemu su bile gomile zabilježaka u vezi s
poslom, no bacivši letimičan pogled na njih ustanovila je da su beskorisne, prepune
apsurdnog tehničkog žargona jednako nerazumljivog kao da je na arapskom.
Posljednja nada bila je aktovka odložena na pod. Podigla ju je na stol i ustanovila da
je zaključana. Upotrijebila je otvarač za pisma i uspjela je otvoriti. Unutra je bilo još
bilježaka, najnoviji bankovni izvod i jedan jedini dokument na arapskom.
Proučavala je dokument koliko god se taj trud činio uzaludnim, ali negdje na
pola stranice za oko joj je zapela jedna riječ. Prepoznala ju je samo zato što je Eric
donio doma CD Um-Kalthoum Alf Leila Wa Leila – Tisuću i jedna noć. Naslov je bio
otisnut na engleskom i arapskom. To je navodno bila jedna od najpopularnijih
pjesama na čitavom Bliskom istoku – zveckanje zvona, čudan zvuk ženskog glasa,
kao s gramofona, pedesetminutni glazbeni ep koji je zvučao kao da se operna

148
pjevačica s karavanom deva uputila na dugačko i tegobno putovanje kroz pustinju.
Miriam je otišla u dnevnu sobu i pronašla CD. Usporedivši dvije riječi uvidjela je da
nisu posve iste – završeci su bili različiti, ali bile su dovoljno slične da zaključi kako
je riječ u dokumentu jedna od tri riječi koje je znala na arapskom: Leila.



Sabria je uvijek otvarala vrata s istim izrazom oklijevanja i straha na licu, koji je
govorio Previše sam lijena da pogledam kroz špijunku ili da stavim burku, pa se nadam da si
žena...A kad bi ugledala Miriam, s olakšanjem bi se nasmiješila.
Danas je smiješak izostao. »Uđi!« urotnički je prosiktala, ščepavši Miriam za
ruku i odvukavši je ravno u kuhinju. Zatvorila je kuhinjska vrata i zaključala ih.
»Da pogodim«, rekla je Miriam. »Tvoj brat je ovdje?«
Sabriji je navrla krv u lice. »Ako uđe ovamo morat ćeš pokriti lice.«
»Neću ostati dugo«, umirila ju je Miriam.
»Ostani koliko god želiš!« rekla je Sabria prkosno. »On je taj koji ne bi trebao
biti ovdje. I da, sjedni. Sjedni.« Pogurnula je Miriam u stolicu i otišla do štednjaka da
pristavi vodu za čaj. »Da barem pobjegne u Pakistan.«
Sabrijin brat Marwan bio je reformirani džihadist. Prije dvije godine uhićen je
tijekom sigurnosnih provjera u potrazi za militantnim pripadnicima al–Qaide. Držali
su ga u zatvoru godinu dana a zatim ga uključili u novi program reintegriracije
džihadista u normalan život koji je uključivao savjetodavnu pomoć u pitanjima vjere
i velikodušnu svotu novca. Marwan je uzeo novac i kupio kuću, ali činilo se da
vjerski savjetodavci nisu previše utjecali na njega. Protekla tri mjeseca držao se
džihadističkih pravila više nego ikad, dolazeći u roditeljsku kuću jednom tjedno
kako bi provjerio da njegova obitelj jede halal meso, ne preskače nijednu molitvu, i
slijedi najstroža pravila doličnog vladanja. Prema Sabrijinim riječima, još uvijek je
išao u istu džamiju i izlagao se utjecaju onih istih radikala od kojih ga je reformistički
program trebao udaljiti.
Miriam se zaprepastila otkrivši da je Marwan bio uhićen samo zato što je
sudjelovao u virtualnom chatu, no kad joj je Sabria rekla s kakvim je zanosom
govorio o ubijanju Amerikanaca, Miriam je poželjela da su ga u zatvoru zadržali
duže – barem dok ona i Eric ne napuste zemlju. Činilo se kolosalnim previdom

149
unajmiti stan iznad čovjeka koji bi ih rado oboje vidio mrtvima, iako ju je Eric
umirivao činjenicom da Marwan više ne živi u zgradi.
Ipak, kad god bi izlazila iz stana Miriam je još uvijek znala osjetiti potmulu
strepnju da bi u hodniku mogla nabasati na njega. Onaj jedan put kada ga je susrela
na stepenicama odbacio je sva vjerska pravila i zurio ravno u nju prljavim i
prostačkim pogledom. Prestrašeno je pobjegla u stan i zaključala vrata.
»Kako je on?« upitala je Miriam.
»Ah, ma znaš...« Sabria je ubacila šaku lišća metvice u čajnik. »Mislim da ga još
uvijek nije prošlo. Tretiraju to kao da je riječ o ovisnosti ili nečem sličnom. Pošalju ga
na odvikavanje, daju mu dovoljno novca da kupi kuću, i onda očekuju da se vrati u
normalu. Svako malo bijesan je i ogorčen zbog ovog ili onog. Trenutno je to njegov
glupi posao na benzinskoj postaji.«
»Misliš li da mu je sve gore?«
»Pa izgleda da ga već dugo drži taj njegov gnjev. No mislim da su vlasti bile u
pravu što ga nisu zadržale u zatvoru. To bi ga zaista pretvorilo u kriminalca. Ima
luđačku narav. Nikad ne bi mogao biti pravi džihadist, znaš, jer se ne zna pretvarati.
Hoću reći, možeš li ga uopće zamisliti kako pokušava otići u Ameriku?« Nasmijala
se.
Ne, pomislila je Miriam.
Sabria je na stol stavila čaj i sjela. Nasmiješila se. »Jedva sam čekala da te
vidim.«
Miriam joj je ponovo čestitala na zarukama. Sabria joj je pokazala prsten i
Miriam je zadivljeno uzdahnula. Odjednom više nije bila sigurna treba li joj govoriti
o svojim problemima. Nije mogla ni izbrojati koliko se puta u proteklih nekoliko
mjeseci pojavila na Sabrijinim vratima očajnički usamljena i preplašena, ili u
depresiji, no u nemogućnosti da si to prizna. Sabria je uvijek bila ljubazna i
gostoljubiva, i nudila je rame za plakanje, ali temeljna pristojnost i majčinski osjećaji
prema njoj sprečavali su Miriam da se prepusti jadikovanju.
»Što je s tobom?« upitala je Sabria. »Kakav je osjećaj vratiti se ovamo?«
Pitanje je djelovalo poput igle ubodene u balon pun vode. Miriam je
uzdahnula, podsjećajući samu sebe da je ona ovdje starija i zrelija, no plimni val je
već nadirao. Osjetila je kako joj se oči pune suzama a onda se kroz neobuzdane jecaje
pokrenula lavina objašnjenja – počevši od opisa Ericovog nestanka i završivši s
policijom koja joj se pojavila na vratima i neuspjelim pokušajem da pronađe
kućevlasnikovu adresu. Sabria je zabezeknuto slušala, zabrinutog izraza lica.

150
 »Slušaj«, rekla je napokon uzevši Miriam za ruku, »može biti riječ o bilo čemu.«
»Znam«, rekla je Miriam. »Znam. Mogla ga je privesti vjerska policija. Zbog
neke gluposti.«
Sabria je kimnula. »Ali moraš nazvati konzulat.«
»Zvala sam«, rekla je Miriam. »Već nekoliko puta. Ali popodne ću ponovo
pokušati.«
Sabria je kimnula i uzela u ruke ugovor o zakupu koji je Miriam stavila na stol.
»Ovo je stara informacija. Gospodin Nabih živi u Dubaiju; sada ima lokalnog tipa
koji mu vodi poslove oko iznajmljivanja nekretnina.« Ustala je. »Donijet ću ti
njegovu adresu. Odmah se vraćam.«
»Sabria...«
Sabria je zastala na vratima i pogledala je kao da zna što ju je Miriam htjela
zamoliti. »Ne brini«, rekla je, »nikome neću reći.«
Čim je Sabria izašla iz prostorije Miriam je osjetila kako je preplavljuje osjećaj
olakšanja pomiješan s osjećajem krivnje i stida što je svoju mladu prijateljicu
opterećivala vlastitim brigama. Otpila je gutljaj sad već hladnog čaja.
Sabria se vratila nekoliko minuta kasnije. »Moj otac kaže da može doći do
adrese čovjeka kojem je Nabih povjerio upravljanje zgradom, ali mora obaviti
nekoliko telefonskih poziva«, rekla je. »On sam ne može se sjetiti. U svakom slučaju,
rekla sam mu da se požuri. Ne bi trebalo trajati predugo. Ime tog čovjeka je Mabus.«
Miriam se sledila, šalica čaja u njezinoj ruci ostala je u zraku kao skamenjena.
Nije ju to trebalo toliko šokirati; sve je trebalo sjesti na svoje mjesto, jer su je razni
znakovi već upućivali u tom smjeru. Ali zbog naivnosti koja je – bila je toga posve
svjesna – bila tako tipična za nju, nije mogla povjerovati da bi joj Mabus tako
otvoreno, drsko i besramno lagao s njegovim američkim naglaskom, njegovom
tvrdnjom da je na poslovnom putovanju, i nehajnim načinom na koji se raspitivao o
njoj i Ericu kao da ih ne poznaje.
Zahvalila je Sabriji i boreći se s nadirućom panikom gotovo pojurila uza
stepenice prema svojem stanu. Tek kad je ušla u stan sjetila se čudnog dokumenta u
kojem je uspjela odgonetnuti samo jednu riječ – »Leila«. Čitavo vrijeme imala ga je u
torbici. Mogla se vratiti do Sabrije i zamoliti je da joj prevede dokument, ali
odjednom se osjećala previše prestrašenom da bi ga ikome pokazala.

151
 20
UDUBLJEN U ULOGU STRUČNJAKA za kuranske spise, Nayir je sjedio za stolom u
laboratoriju sa zbirkom rukopisa posloženih u dvije hrpe pred njim. Bile su to dvije
zbirke tekstova iz Svetoga Kurana. Bio je siguran da nije riječ o cijelom Kuranu –
svežnjevi kopija bih su suviše tanki – ali i Kuran u dijelovima bio je svet. Prije nego
što će ga dodirnuti obavio je ritualno pranje. Laboratorijski tehničar Majdi promatrao
ga je s gotovo nepristojnom znatiželjom dok se prao u umivaoniku u kutu.
Majdi mu je objasnio da se prvi svežanj, od pedesetak listova papira, sastoji od
fotografija koje su pronašli zalijepljene za dno ladice komode u Leilinoj spavaćoj
sobi. Fotografije su vjerojatno prikazivale privatnu zbirku kuranskih spisa gospodina
Nabiha. Drugi svežanj papira bili su printevi s interneta, samo deset stranica, ali
posve sličnih onima iz prvog svežnja – zapravo, toliko sličnih da je Majdi vjerovao
da dolaze iz istog kodeksa nakon što je obavio letimičnu usporedbu. Drugi set
dokumenata pronašao je na jednom kuvajćanskom websiteu. Očigledno su bile
izložene na internetu zbog aukcije.
Obavivši upoznavanje između Nayira i Majdija Katya je požurila na sastanak
sa svojom šeficom Zainab. Nayir nije znao što bi mislio o Majdiju. Bio je onakav
kakvim ga je Katya opisala, mladi smušeni znanstvenik, ali ono što se Katyi činilo
simpatičnim u Nayiru je budilo svojevrsnu nelagodu. Uglavnom je šutio, posve
zaokupljen svojim kompjutorom. Nayir se odmah prihvatio posla, nastojeći odrediti
jesu li dokumenti s fotografija iz Leiline sobe identični onima s aukcijske web–
stranice.
»Kako ide?« upitao je Majdi, ne potrudivši se ni na trenutak skrenuti pogled s
kompjutorskog ekrana.
»Dobro«, odgovorio je Nayir. Preliminarno pregledavanje dva svežnja tekstova
potvrdilo je da je Majdi bio u krivu: tekstovi s interneta nisu se poklapali s onima na
fotografijama koje je snimila Leila. Bilo je nekih sličnosti, no rukopis je bio različit.
Nayir se fokusirao na one iz Leiline sobe. Bilo ih je lako čitati – fotografije stranica

152
nečega što je izgledalo kao vrlo stara kopija Kurana. Dok je polako čitao poznate
stihove trudio se ne razmišljati o Miriam i njezinom problemu.
Katya je bila u pravu – bilo je sumnjivo što je njezin muž nestao i što nisu
uspjeli ući u trag kućevlasniku. Gledane odvojeno te dvije stvari nisu morale imati
ništa zajedničko s Leilinom smrću, ali zajedno su se činile zloslutnima. Pa ipak je i
dalje mislio da još ne bi trebalo obavijestiti policiju o Miriaminoj situaciji i
prestrašenu strankinju uvlačiti u kriminalističku istragu. Nije govorila arapski, i već
je samo to bilo dovoljno da prema njoj osjeti neizrecivo sažaljenje.
Prisilio se usmjeriti pažnju na čitanje, no uskoro su ga zaokupila nova pitanja:
zašto je od Leile zatraženo da fotografira te dokumente? Istina, bili su vrlo stari i
nesumnjivo vrijedni očuvanja, ali same fotografije bile su snimljene pomalo traljavo,
zamućene na rubovima i sa središtem kompozicije pomaknutim nekamo ustranu. I
zašto su bile skrivene u njezinoj spavaćoj sobi?
»Jeste li uočili ikakve razlike između starih tekstova i modernog Kurana?«
upitao je Majdi.
Nayir je otrgnuo pogled s papira i razmislio prije nego što će odgovoriti. »Ne«,
rekao je. »No čini se da dokumenti s interneta ne pripadaju istom kodeksu kao oni
pronađeni u Leilinoj spavaćoj sobi. Upravo ih sada čitam.«
Majdi se okrenuo prema kompjutoru, a Nayir se vratio pregledavanju
rukopisa, uzdrman šokantnom implikacijom sadržanom u Majdijevu pitanju: Kuran
je isti sada kao što je bio i prije tisuću i četiristo godina. Posve isti. Nije se promijenio
niti jedan jedini dijakritički znak. U Kuranu je stajalo Riječi Gospodara tvoga su vrhunac
istine i pravde; Njegove riječi nitko ne može promijeniti i on sve čuje i sve zna. To je značilo
da su riječi na stranici Alahove, točno onakve kakve je objavio proroku Muhamedu,
mir Božji s njim.
Nayir je okrenuo stranicu i nastavio čitati. Čim je sjeo za stol da prouči
dokumente, odmah je prepoznao da je riječ o Kuranu. Nije očekivao da će naići na
pogreške. U ranim danima islama svi prijepisi s pogreškama bili su uništeni. No
iznenadilo ga je što nije bilo dijakritičkih oznaka za samoglasnike. U modernom,
tiskanom obliku Kuran je sadržavao svaku pojedinu oznaku za samoglasnike, tako
da je bilo lako razumjeti značenje riječi. Za nekoga poput njega, tko je Kuran vrlo
dobro poznavao, nije bilo teško čitati tekst bez samoglasnika. No je li ga čitao
dovoljno pažljivo?
Došavši do polovice stranice pred sobom iznenada je zapeo na jednoj riječi.
Isprva je pomislio da ju je krivo pročitao, pogreška je bila tako očita. Odmahnuo je

153
glavom, uvjeren da se zabunio. Vratio se na početak stiha i pročitao ga ponovo.
Zaista, pogreška je bola oči.
I vjenčat ćemo ih s djevicama velikih i blistavih očiju.
Stih je bio obećanje da će blaženi dospjeti u raj i biti nagrađeni istinom i
ljepotom. U stihu je trebala stajati riječ hur, množina od »houri«, što je značilo
grožđe, ali i mlade djevice. Naravno, izbor značenja bio je jasan, jer tko se vjenčava s
grožđem prekrasnih očiju? No umjesto hur, u tekstu je stajala riječ ahwar, »mlad
neoženjen momak«, što nije imalo smisla.
I vjenčat ćemo ih s mladim momcima velikih i blistavih očiju?
Vrtilo mu se u glavi. Nije vjerovao vlastitim očima. »Imate li primjerak
Kurana?« upitao je Majdija.
Majdi je izašao iz sobe i vratio se nekoliko minuta kasnije s pohabanim
primjerkom Svete knjige. Pružio ju je Nayiru.
Nayir je otvorio knjigu na odgovarajućoj suri, osjećajući se glupo ali odlučan
da je usporedi s fotografijom stranice koja je sadržavala pogrešku. Postavio je knjigu
uz stranicu koju je fotografirala Leila, uspoređujući dva teksta s temeljitošću
Sherlocka Holmesa.
»Ovdje je jedna pogreška«, rekao je. Glas koji je izašao iz njegovih usta bio je
stisnut, gotovo piskutav. Majdi se približio i Nayir mu je pokazao rečenicu.
Majdi nije izgledao iznenađeno. »To sam i očekivao«, rekao je.
»Kako to mislite?«
»Pa, morao je postojati neki razlog zašto je Leila ove papire sakrila u ladicu
svoje komode.«
»Istina«, rekao je Nayir. »Ali gdje je došla do tih tekstova? I zašto su bili
izmijenjeni?«
»Nisu nužno izmijenjeni«, rekao je Majdi. »Vjerojatno je riječ o pogrešci u
prijepisu. Hoću reći, prije tisuću godina nisu imali korektor.«
»Prijepisi s pogreškama trebali su biti spaljeni«, rekao je Nayir.
»Spaljeni?«
Nayir je bio svjestan da ne mora baš svatko biti upućen u sve fatve, no ova je
bila od onih koje bi svima trebale biti poznate. »Hadis kaže da je ‘Otman, kad je
pripremio prvu standardnu i kompletnu verziju Kurana, dao spaliti sve nepotpune
prijepise ili one s pogreškama da bi spriječio njihovu zloupotrebu ili oskvrnuće.«
Majdi nije djelovao impresionirano.

154
 »Neki od njih su i zakopavani«, nastavio je Nayir. »No čini mi se da je u
slučajevima kad je rukopis sadržavao pogreške poput ove – nešto što bi moglo
dovesti do krivog tumačenja – konsenzus među šeicima bio da se takav treba
spaliti.«
Majdi je bio jedan od onih ljudi koji razmišljaju čitavim tijelom. Oči su mu se
stisnule, prstima je bubnjao po bradi.
Na vratima iza njih pojavila se Katya, djelujući pomalo iziritirano nakon
sastanka sa šeficom. Majdi ju je pozdravio i prešao na objašnjavanje nedosljednosti u
tekstu.
»Nekome se vjerojatno omaknula greška prilikom prepisivanja«, rekla je Katya.
»Zašto bi to bilo bitno?«
»Pa, Nayir i ja upravo smo raspravljali o činjenici da su se prijepisi Kurana u
kojima su se potkrale pogreške pri prepisivanju obično spaljivali.«
»Znaš li približnu starost tih spisa?« upitala je.
»Ne, ali popodne mi dolazi arheolog sa sveučilišta. On bi morao moći pomoći.«
»U redu, no možemo pretpostaviti da su prilično stari.«
»Da, to i pretpostavljamo«, rekao je Majdi.
»Recimo da su jako stari, i da su izbjegli spaljivanje«, rekla je. »Netko ih je
previdio, ili su negdje bili skriveni.«
»Ili...« Majdi je uzdahnuo i nervozno pogledao u Nayira, »to možda i nije bila
pogreška.«
»Kako to mislite?« upitao je Nayir. U njegovom umu počela se formirati
strašna slutnja. »To je morala biti pogreška kod prijepisa.« Želio je reći još nešto, ali
to su već ionako znali: da je tiskani primjerak Kurana pred njima bio jedina ispravna
verzija.
Majdi se odvažio spomenuti još nešto što se Nayiru sigurno neće svidjeti. »Jeste
li ikad čuli za Jemenske spise?« upitao je.
Odmahnuli su glavom.
»Prije otprilike trideset godina, jedan arheolog u Jemenu naišao je na grobnicu
u kojoj su bili zakopani nekakvi spisi. Ispostavilo se da su ondje – pod krovom
Velike džamije u Sani – pohranjivani stari prijepisi Kurana. Nakon što je arheolog
čijeg se imena ne mogu sjetiti ustanovio da su dokumenti veoma stari, ljudi koji se
bave starinama doveli su njemačke znanstvenike i konzervatore i angažirali ih za
konzerviranje dokumenata. Bilo ih je mnogo – na tisuće stranica – i trebalo im je oko
dvadeset godina da ih sve sakupe, razvrstaju, očiste i obrade.
155
 »U svakom slučaju, njemački znanstvenici utvrdili su da su dokumenti
autentične rane kopije Kurana. Zapravo, to su najranije kopije ikad nađene, a sadrže
mnogo sitnih razlika u odnosu na Kuran kakvog danas poznajemo. U starom
kodeksu stihovi su ponegdje bili u drugačijem redoslijedu, a i sam se tekst na nekim
mjestima razlikovao. Neki od dokumenata bili su palimpsesti; na njima su bili očiti
znakovi prerađivanja.«
»Netko je mijenjao izvorni Kuran?« zaprepašteno je upitala Katya.
»Zapravo, ti učenjaci su poprilično sigurni da s obzirom na starost tih
dokumenata oni predstavljaju raniju autentičniju verziju Kurana od ove koju sada
imamo.«
Katya je pogledala Nayira, koji se oštro usprotivio: »Ne postoje ‘verzije’
Kurana.«
Iako s nelagodom, Majdi je ipak nastavio: »Očito, rezultat njihovog istraživanja
baš i nije najbolje prihvaćen. Ne znam što se dalje događalo s njima. Ovo vam
govorim samo zato što mislim da je moguće da ovi dokumenti potječu s nalazišta u
Sani – ili u svakom slučaju veoma nalikuju rukopisima pronađenim ondje.«
Katya je odmahnula glavom očito zatečena Majdijevim riječima.
»A očito je i to«, nastavio je Majdi, »da ih je Leila upravo zato i skrivala. Bila je
svjesna da bez obzira na njihovo porijeklo u ovoj zemlji ne bi bili dobro primljeni,
budući da sadržavaju ‘pogreške’ – bez obzira na to koji je razlog tim ‘pogreškama’.«
Ovo je bilo dočekano napetom šutnjom.
»Ja osobno«, rekao je Majdi, »nemam problema s tim, i mislim da ih ni drugi ne
bi trebali imati. Očito je da su tijekom stoljeća postojale različite verzije Svete knjige,
u suprotnom ‘Otman ne bi uopće imao što spaljivati. Pa ako je Kuran zapisivan s
greškama, onda su to ljudske greške.
»U Kuranu stoji da Alah ispravlja svoje pogreške«, odgovorio je Nayir i citirao:
»Mi nijedan propis ne promijenimo, niti ga u zaborav potisnemo, a da bolji od njega ili sličan
njemu ne donesemo. Zar ne znaš da je Alah svemoguć?«
»Kako god vi kažete«, rekao je Majdi. Izgledalo je kao da se jedva suzdržava da
ne zakoluta očima. »Ali kao osobu kojoj je stalo do Kurana, ne bi li vas trebalo
zanimati koja je verzija ispravna? Zar ne biste željeli biti što bolje upućeni u ono što
je Alah doista rekao?«
»Ovo je to što je Alah rekao«, odgovorio je Nayir, dodirnuvši tiskani primjerak
Kurana.

156
 Katya se brzo umiješala. »Ali Majdi, samo zato što je dokument star, ne znači
da nije pun pogrešaka. Ono što ti govoriš povećava mogućnost da je čitav tekst pun
grešaka koje su se omakle ljudima. Ali kako onda znati koji su dijelovi autentični?«
»Dobro pitanje«, rekao je Majdi. »I ne zaboravite da je Kuran izvorno napisan
na aramejskom, tako da je povrh svega preveden.«
Katya je s izrazom zabrinutosti zagrizla usnicu.
»No ja zapravo mislim da to i nije tako bitno«, nastavio je Majdi, ne obazirući
se na napetost u zraku. »Ono što je uistinu važno u Kuranu i dalje je ondje, zar ne?
Voli Alaha, voli svog susjeda. A ideja da postoji samo jedan način na koji bi ga se
trebalo čitati svodi čitavu knjigu na nešto plošno, plitko i banalno. To onda više nije
dinamična, slojevita cjelina. Ne može pratiti promjene kroz koje prolazi ljudski rod.
Postaje puka dekoracija.«
Nayir je zapanjeno zurio u njega. Gotovo da nije mogao vjerovati što je mladi
čovjek upravo rekao. Tvrdnja da je Kuran neka vrst čovjekovog projekta bila je već
dovoljno bogohulna, ali tvrditi usto da je jedna od najhitnijih odlika Kurana –
mubeen, njegova čistoća, činjenica da nije bio mijenjan od svojih početaka – zapravo
manjkavost a ne odlika, značilo je prevršiti svaku mjeru.
»Sve se svodi na to«, ponovo se uplela Katya, »da mi zapravo ne znamo ništa o
ovim dokumentima. Možda su krivotvoreni. Dok ne otkrijemo tko im je vlasnik, i što
su radili u Leilinoj spavaćoj sobi, trebali bismo se kloniti nagađanja.«

157
 21
BILO JE JUTRO, prerano za neugodne razgovore. Osama je nastojao ne meškoljiti
se. Sjediti preko puta glavnog inspektora Hassana Riyadha bilo je usporedivo s biče–
vanjem ‘iqalom; ostavilo bi tragove, ali ne bi vas nužno unakazilo. Riyadh je bio
majstor šutnji koje bi se na neugodan način izmjenjivale s loše glumljenom očinskom
brigom. Imao je sedmero djece i dvije žene, ali očigledno je bio posve lišen vještine
komunikacije s ljudima. Osama je nekoliko puta bio u njegovoj kući u vrijeme
ramazana i ustanovio da se jednako ponaša prema gostima u vlastitom domu. Inače
bi uspijevao hladnokrvno podnijeti šefove prodike, no danas se osjećao slabim.
Krivnju za to svaljivao je na činjenicu da je spavao samo četiri sata i to na
gruboj prostirci na podu svog dnevnog boravka. Kada je prošle noći stigao kući,
Nuha ga je dočekala na vratima s nepodnošljivim izrazom straha i isprike na licu.
Očito je bila pronašla svoje kontracepcijske pilule razasute po kuhinjskom stolu. Ta
mu je slika još uvijek bila pred očima, još se uvijek osjećao potresen suzama koje su
joj navirale na oči a on je ne želeći je gledati okrenuo glavu. Kad je ugledala abu–
Haithama kako ulazi kroz vrata za njim Nuha je utekla u žensku sobu, a to je upravo
i bila Osamina namjera kada je najpobožnijeg čovjeka na svom odjelu pozvao na
večeru. Na taj se način pobrinuo da Nuhi ne da priliku za razgovor te večeri. Nije
uspio izbjeći susret s Nuhinom majkom, koja je poslužujući im večeru iskoristila
priliku da Osamu prostrijeli opakim pogledom, no uspio je izbjeći ostatak obitelji.
On i abu-Haitham razgovarali su do dva sata poslije ponoći, u jalovom
pokušaju da izrade profil Nawarovog ubojice. Jutros ga je, dok je spavao na podu
muške dnevne sobe, probudio poziv na molitvu što je odzvanjao iz zvučnika u
susjedstvu. Abu-Haitham je spavao na sofi iznad njega.
Glavni inspektor Riyadh jutros ga je pozvao na razgovor iako je bio vikend.
Osama je strepio od tog sastanka, no od ostajanja kod kuće strepio je još više. S druge
strane stola, preko puta njega, glavni inspektor Riyadh grickao je donju usnicu i
hladno ga promatrao. Raspravljali su o slučaju Nawar, i inspektor je zahtijevao da
mu se objasni zašto još uvijek nisu pronašli ni žrtvinog rođaka niti bivšeg muža.
Osama ga je uvjeravao da je istraga tek na početku i da slijede još nekoliko
158
obećavajućih tragova, ali da će za rezultate trebati nešto vremena. Glavni inspektor
mrko ga je pogledao.
»Srezat ću ti ljudstvo na polovicu«, rekao je, i preduhitrivši Osamin protest
nastavio: »Ne trebaš toliko mnogo ljudi ako ste dosada skupili samo ove slabašne
tragove koje si spomenuo. Morat ćeš se snaći kako znaš.«
Osama je u ovome prepoznao poznatu zamjerku – da je bio dovoljno glup da
vjeruje svom partneru Rafiqu, štoviše da je možda čak i sam bio uključen u njegove
prljave poslove. Izjedalo ga je da je jedino Rafiq ispao žrtveni jarac pokraj toliko
drugih policajaca koji su bili daleko više korumpirani. A još ga je više izjedalo to što
je Riyadh koristio Osamino nekadašnje partnerstvo s Rafiqom da ga drži pod svojom
čizmom.
»U redu«, rekao je. »No želim zadržati barem jednu ženu.«
»Možeš dobiti jednu, ali ne za stalno«, rekao je Riyadh. »Ionako ih je premalo,
pa ih dodjeljujem tamo gdje su najpotrebnije. S kim si dosad radio?«
»S Faizom Šanbari«, rekao je.
»Ona ne dolazi u obzir.«
»Zašto ne?«
»Jutros je dobila otkaz«, rekao je Riyadh, bez trunke emocija. Osama se uspio
suzdržati da ne pokaže vidljivu reakciju, ali u glavi mu je brujalo. Faiza je otpuštena?
Nije mogla napraviti ništa čime bi to zavrijedila.
»Ispostavilo se da nije udana«, rekao je glavni inspektor. »Jedan od detektiva s
odjela susreo je njezinog bratića u kući zajedničkih prijatelja, i tajna je isplivala na
vidjelo.«
Osama je zatreptao, ne vjerujući onome što čuje. »Njezinog bratića?« rekao je.
»Što je Faiza rekla?«
»Priznala je da je lagala.«
Osami se zgrčila utroba. Jedva je dočekao da sastanak završi i što je brže
mogao napustio je ured svog šefa. Zgrada je bila ugodno klimatizirana, no krv mu je
još uvijek ključala u žilama dok je hodao prema laboratoriju. Ni sam nije znao zašto
se zaputio onamo, znao je samo da ima potrebu izbjeći svoj radni stol, užasnu
prazninu svog ureda. A jednako tako imao je potrebu izbjeći prostoriju u kojoj se
policajci okupljaju radi dodjele zaduženja, sa svom tom gužvom i natiskivanjem,
glasnim smijehom i zvonjavom telefona. Dok je žurno koračao, osjetio je kako
razočarenje postupno ustupa mjesto ljutnji – na Riyadha jer je otpustio Faizu zbog

159
tako sitne, glupe laži, na Faizu što je uopće postupila glupo i lagala, i zatim što je
opet ispala glupa priznavši Riyadhu istinu. No iznad svega bio je bijesan na Nuhu.
U laboratoriju je zatekao Majdija i neku ženu. Kad se okrenula vidio je da je to
jedna od novih uposlenica, Katya, koja je nedavno privukla njegovu pažnju otkrivši
Bluetooth u burki Leile Nawar. Bio je impresioniran što radi i vikendom. Na
trenutak je zastao pred uredom staklenih zidova, neraspoložen za upoznavanje, ali
nakon što ga je ugledala i nije spustila burku, shvatio je da bi bilo glupo da im ne
priđe.
»Dobro jutro«, rekao je Majdi, ustajući sa svoje stolice s pogledom koji je
govorio da ima neke novosti. Osama ih je oboje pozdravio.
»Drago mi je da ste danas tu«, rekao je Osama i okrenuvši se prema Katyi
dodao: »Čestitam na otkriću Bluetootha.«
»Hvala.« Izgledala je zadovoljno i pomalo iznenađeno.
»Samo sam želio provjeriti kako ide«, rekao je Majdiju, shvativši iz izraza
njihovih lica da su primijetili njegovu napetost. »Ima li kakvih vijesti u vezi sa
slučajem Nawar?«
»Adara nam je javila rezultate testova žrtvine krvi«, rekao je Majdi. Negativni
su na drogu. Doduše, to ne utječe bitno na rezultate autopsije. Adara i dalje misli da
je žrtva ubijena prije nego što je bačena u ocean i da je umrla od prijeloma vrata. U
međuvremenu sam proučio izvještaje obalne straže o morskim strujama i čini mi se
da će biti praktički nemoguće otkriti gdje je tijelo bačeno u vodu. Problem je što ne
znamo vrijeme smrti, a morske struje na ovom dijelu obale variraju u tolikoj mjeri da
je doista nužno što točnije odrediti kad je ubijena. Zasad sam to ostavio po strani.«
»Što je s fotografijama koje smo našli u žrtvinoj komodi?« upitao je Osama.
Majdi je pokazao prema kompjutoru na stolu u kutu. »Jučer popodne došao
nam je stručnjak za kuranske tekstove, Katyin prijatelj Nayir Sharqi. Uočio je
nekoliko pogrešaka u tekstu pa misli da su ovi dokumenti rane kopije Kurana s
pogreškama pri prijepisu. Rekao je da su takve kopije u pravilu spaljivane, no
ponekad su ih običavah i zakapati. Ako je doista riječ o drevnim dokumentima koji
su pogrešno zapisani moje je mišljenje da bi mogli pripadati primjercima koji su
tajno zakopani. Jučer je ovdje bio i arheolog, no rekao je da je teško odrediti starost
dokumenata na temelju fotografija. A kao što znate, sve što imamo su fotografije. No
na temelju onoga što je vidio misli da postoji velika vjerojatnost da je riječ o
autentičnim tekstovima iz doba ranog islama. Kako god bilo, to nam ne pomaže da
objasnimo što su ti dokumenti radili u ladici Leiline komode.«

160
 Osama je kimnuo.
»Stoga sam«, rekao je Majdi, »odlučio potražiti ima li na njima otisaka prstiju.«
»Jesi li što pronašao?« upitala je Katya, preduhitrivši Osamu koji je htio
postaviti isto pitanje.
»Samo žrtvine otiske«, odgovorio je Majdi razočarano. »Ali mislim da imam
djelomičan otisak koji nije njezin. Upravo se sada bavim njime.«
Osama je slušao njihov razgovor svjestan da bi se i sam trebao uključiti ali
naprosto nije imao dovoljno volje i energije.
Majdi je sjeo za kompjutor a onda se nakon kratkog premišljanja okrenuo
prema Osami i rekao: »Katya je otkrila nešto što bi moglo biti zanimljivo.«
Kad ju je Osama upitno pogledao činilo se kao da joj je pomalo neugodno.
»Majdi mi je dao da pogledam DVD-ove s Leilinim radovima. Na jednoj snimci
pojavljuje se njezina prijateljica. Barem mislim da joj je prijateljica.« Katya je iz džepa
izvukla papirić i pružila ga Osami. »Ovo je ime i adresa te djevojke.«
Osama ga je uzeo s laganom nelagodom. »Znam«, rekao je. »Majdi mi je to
spomenuo. Žao mi je što nisam imao vremena provjeriti.«
»Na snimci se vidi djevojčino lice«, rekla je Katya, »pa sam ga usporedila s
licem na osobnoj iskaznici, tako da sam sigurna u njezin identitet.«
Osama je kimnuo i gurnuo papir u džep svoje košulje. »Dobro obavljen posao.
Ispitat ću to.«
Katya je kimnula.
»Jeste li čuli što se dogodilo s Faizom?« dobacio je preko ramena Majdi.
»Da«, rekao je Osama.
Majdi se namrštio, očito oneraspoložen tom viješću. »Ta nova djevojka koju su
zaposlili prošlog mjeseca radi samo srijedom i četvrtkom. Mislim da bi se Maddawi
mogla pojaviti u ponedjeljak.« Osama je uglavnom bio upoznat s radnim
rasporedom žena. Imao je osjećaj da Majdi nastoji nešto sugerirati – ne njemu, već
Katyi. Osama ju je pogledao i opazio kako nervozno krši ruke. »Idem nekoga
potražiti«, rekao je i već se bio okrenuo da ode kad je Katya skupila hrabrost i rekla:
»Ako ne možete pronaći nikoga, ja mogu ići s vama.«
Osama je zastao. Bio je neraspoložen i ljut na sve oko sebe, pa se morao
posebno potruditi da ne zvuči pregrubo. Nije ju želio obeshrabriti. »Bojim se da
zbilja trebamo nekoga tko ima iskustva u intervjuiranju ljudi.«

161
 Katya je zadržala pogled na površini stola. Vidio je kako joj se na obrazima
polako pomalja rumenilo i istog trenutka osjetio prijezir prema sebi.
»Ja imam iskustva«, rekla je. Glas joj je bio čvrst i smiren. »Prije nekog vremena
pomogla sam riješiti slučaj umorstva.«
Bilo je dobro što je zadržala pogled na stolu. Nije joj želio susresti oči kad bude
ponovno morao reći ne. Ali kao da je to znala, podigla je pogled prema njemu.
»Znam puno o ovom slučaju. Vidjela sam tijelo, pregledala sam dva DVD–a sa
žrtvinim radovima i obradila neke dokaze. Mogla bih biti od pomoći.«
Shvatio je poruku: Možda znam i više o ovom slučaju nego vi. To ga je trebalo
propisno razljutiti, ali iz nekog razloga njegov je bijes potpuno splasnuo.
»I prilično sam sigurna da Maddawi neće dolaziti do utorka«, dodala je.
U sebi je osjetio nagovještaj prkosa koji se vrlo brzo razvio u čvrstu odluku:
Kad mu je odjel bez pitanja oduzeo Faizu, neće bogami ni on nikoga pitati koga
smije ili ne smije uzeti da je nadomjesti.
»U redu«, rekao je Katyi, »pođimo.«
»Sada?«
»Prerano ti je?«
Na licu joj je bljesnuo široki osmijeh dok ga je slijedila prema izlazu.



Katya je s mukom obuzdavala uzbuđenje. Nakon što se mjesecima trudila da

se dokaže, konačno joj je dana prilika. Nije ju dobila kao nagradu za trud i upornost,
bio je to trenutak sreće, no nije se time opterećivala.
Stala je pred stražnja vrata auta no Osama ju je pozvao da sjedne naprijed. Iako
ovo nije bilo patrolno vozilo, rekao je, navikao se na svijet u kojem samo kriminalci
sjede straga. Znala je da su žene koje su išle obavljati ispitivanja u pravilu sjedile
otraga – vidjela ih je dok su izlazile iz auta u garaži – ali nije se mogla sjetiti da ih je
ikada vidjela s Osamom.
Ostavila je burku podignutom jer je osjećala da on to može podnijeti i zato što
je nije željela spuštati. Voljela je biti vani među ljudima i neometano promatrati svijet
oko sebe. Više ju je brinuo vjenčani prsten na ruci. Činilo se kao da raste pred
njezinim očima, kao da poziva na neugodan razgovor.

162
 Ovlaš je pogledala Osamu. Bio je uronjen u svoje misli. Slušajući kako žene u
laboratoriju pričaju o njemu smijuljeći se poput zaluđenih šiparica, Katya je prema
njemu razvila izvjesnu odbojnost. Ali sada se osjećala dovoljno velikodušnom da
prizna da je bio dobro građen, njegovan muškarac, samouvjeren i pomalo rezerviran
no ne i arogantan. Imao je izražajne, duboke smeđe oči pred kakvima tinejdžerke
padaju u nesvijest, ali Katya je slutila da mu to ne bi laskalo nego bi mu išlo na živce.
Na sljepoočici je imao maleni ožiljak koji se nije trudio sakriti. Kosu je šišao na
kratko, obrazi su mu bili zasjenjeni jednodnevnom bradom, i nije nosio pokrivalo za
glavu. Djelovao je profesionalno, pomalo nalik zapadnjacima – nije ga mogla
zamisliti u tradicionalnoj odjeći – a pretpostavljala je i da nije bio osobito religiozan.
Činio se više kao tip čovjeka koji se ne moli osim za vrijeme ramazana, i koji misli da
je fanatična odanost vjeri nazadnjačka, staromodna, a ponekad i opasna.
Tišina u automobilu koju je tek povremeno narušavalo krčanje radija
ispunjavala ju je nelagodom. Znala je da ne bi trebala ništa reći. Mogao bi pomisliti
da je nervozna i predomisliti se. A i tko zna kako bi protumačio njezin pokušaj da
započne razgovor. Nije se činio kao netko tko bi mislio da žena koja inicira razgovor
zapravo pokušava flertovati, ali nikad se ne zna. Ne moraš biti pobožan da bi imao
određenu predodžbu o doličnom ponašanju žena. Odlučila je igrati na sigurno i
držati usta zatvorenima, oči na prozoru, a prsten na ruci izvan dohvata njegovog
pogleda.
»Jeste li dobili još neku informaciju s DVD-ova?« upitao je.
Odahnula je od olakšanja. »Ne. Većina toga bile su pozadinske snimke,
vjerojatno za televizijsku postaju.«
Kimnuo je i zašutio, no već i letimičan susret s njegovim pogledom bio je
dovoljan da shvati da se iza njegove hladne šutnje skriva tjeskoba. Imala je potrebu
reći mu što je prethodnog dana otkrila s Nayirom, no odlučila je ne dopustiti da ju
nadvlada uzbuđenje. Sada za to definitivno nije bilo vrijeme. Ne samo zato što bi se
Nayir vjerojatno naljutio ako bi ikada saznao, već i zato što bi se Osami njezino
uplitanje moglo učiniti drskim i preuzetnim pa čak i štetnim za istragu. Na kraju
krajeva, miješala mu se u posao bez njegovog dopuštenja.
Približavali su se kvartu u sjevernom dijelu grada, s jednostavnim, četvrtastim
zgradama. Novoizgrađeno naselje, negostoljubivo i pomalo sumorno, sa stanovima
koji su posve nalikovali jedan na drugi. Sve zgrade imale su bijelu štukaturu i dva
kata, s garažom u prednjem dijelu i s drvenim kapcima na prozorima. Ponegdje su
pred vratima stajale tegle s limunovim stablima a u vrtu su bili posađeni grmovi
jasmina, no ulica je uglavnom bila pusta i bez zelenila.

163
 Parkirali su se na prilazu kući i odmah uočili dva odvojena ulaza. Diskretan
znak upućivao je na to da se ulaz za žene nalazi u stražnjem dijelu kuće.
»Ostani sa mnom«, rekao je Osama, s iznenadnom zlovoljom u glasu koju je
Katya pripisala ljutnji zbog odvojenih ulaza.
Vrata je otvorila žena, no lanac je ostavila zakvačen. Lice je pokrila burkom
ostavivši otkrivenim tek jedno oko.
»Policija«, rekao je Osama, pokazavši joj svoju značku. »Trebamo razgovarati s
Faruhom Abdel Ali.«
»O čemu?« upitala je žena.
»O nestanku njezine prijateljice«, oprezno je rekao Osama. »Željeli bismo joj
postaviti nekoliko pitanja.« Pomaknuo se u stranu kako bi žena mogla vidjeti Katyu,
a kad ju je ugledala ono jedno oko se raširilo. »Poveo sam sa sobom policajku«, rekao
je Osama. »Ona će razgovarati s gospođicom Abdel Ali.«
Žena je odmjerila Katyu od glave do pete, počevši od njezine posve nove abaje
do jednostavnih crnih cipela. Na kraju je bacila pogled na Katyino lice, koje ju je
očito umirilo jer je širom otvorila vrata. Pozdravivši ih s »Ahlan Wa’sahlan« uvela ih
je u unutrašnjost kuće, pokazujući im rukom da uđu u sobu za muškarce. »Molim
vas, osjećajte se kao kod kuće«, rekla je. »Ovo je majlis, a ženska soba je tamo.«
Pokazala je prema drugom kraju hodnika a potom izašla iz prostorije.
»Ostani uz mene«, rekao je Osama.
Katya ga je slijedila dok je obilazio dnevnu sobu. Prostorija je bila
besprijekorno čista i elegantno uređena, s dvije sofe u boji slonovače i debelim
bijelim sagovima prekrivenim žarkocrvenim i narančastim prostiračima. Bio je tu i
ogroman televizor, jednako pretenciozan stereo uređaj i polica prepuna CD–ova.
Osama je krenuo prema polici da bi pročitao natpise na njihovim hrptovima.
Trenutak kasnije začulo se lagano kucanje i Katya je otišla otvoriti vrata. Žena
koja ih je uvela u kuću stajala je u hodniku, još uvijek prekrivenog lica.
»Možete razgovarati s mojom kćeri«, rekla je i rukom dala znak Katyi da pođe
za njom. Bacivši pogled prema Osami Katya je na njegovom licu opazila izraz
zabrinutosti.

164
 

Faruha ju je dočekala u svojoj sobi sjedeći na stolici povrh gomile knjiga. Pored
nje bio je stol gurnut uza zid. Bila je za kompjutorom, ali u trenutku kad je Katya
ušla u sobu brzo ga je isključila i okrenula se prema svojoj inkvizitorici. Na palcu je
imala mrlju od tinte koju je pokušala očistiti maramicom iz sedefom inkrustrirane
kutije. Katyaje uočila da je nešto zapisivala u notes.
Kad je ustala gotovo srušivši knjige dok je nespretno silazila sa stolca, Katya je
vidjela da je vrlo niska, gotovo patuljastog rasta, jedva je dosezala do Katyinih prsa,
a tijelo joj je bilo stupasto poput trupca, kao da je prignječeno. Katyi je bilo jasno da
nije uspjela prikriti šok, jer joj se Faruha obratila s iskrivljenim smiješkom: »Da«,
rekla je, »niska sam. Sjednite na krevet pa razlika među nama neće biti toliko
drastična.« Gurnula je u stranu gomilu CD-ova i knjiga da bi na zgužvanim
plahtama napravila prostora za Katyu.
»Hvala«, rekla je Katya. »Nisam željela ispasti neuljudna.«
»Svi bulje. Navikla sam se na to.« Faruha se naslonila na stol iza sebe i
prekriživši ruke izazovno zurila u svoju gošću. »Pretpostavljam da je riječ o Leili.«
Katya je načas zažalila što je došla. Onako obuzeta uzbuđenjem, zaboravila je
da Faruha vjerojatno ne zna da joj je prijateljica mrtva i da će teret donositelja loših
vijesti pasti na njezina pleća. Osamin zabrinuti pogled odjednom je imao smisla.
»Žao mi je što ti ovo moram saopćiti...«, počela je Katya. Faruha je istog trena
reagirala. Ruke su joj se ukočile i ta se ukočenost munjevito proširila na ostatak
njezina tijela, »...ali bojim se da je Leila mrtva.«
Faruha se postupno opustila, no činilo se da je u to uložila golemi napor.
Pomalo nezgrapno ponovo se uspela na stolicu pažljivo se smještajući na hrpu knjiga
među kojima je Katya primijetila i Sveti Kuran. Sjedila je ondje tupo zureći u pod, no
Katya je imala osjećaj da je vjerojatno već ranije posumnjala u najgore, da je već
prošla kroz najstravičnije mogućnosti u svom umu da bi se pripremila na ovaj
trenutak. Kad je ponovo podigla oči pogled joj bio jasan i oštar. »Kako se to
dogodilo?«
»Netko joj je slomio vrat. Umrla je istog trena.«
»Ne vjerujem.«
Katyu je obuzeo snažan osjećaj nelagode. »Prije toga je pretučena«, rekla je,
odlučna da ne kaže ništa više, da prešuti pojedinosti o ‘iqalu i ubodnim ranama od
noža, o vrelom ulju. »Imaš li ikakvu ideju o tome tko joj je to mogao učiniti?«
165
 Faruhu je načas zateklo neočekivano pitanje. »Pada mi napamet čitav niz
ljudi«, rekla je, »ali ne znam im imena.«
»Kako to misliš?«
»Znate li da je Leila snimala filmove?« upitala je Faruha.
Katya joj je ispričala sve što zna o Leilinom poslu, i kako je pronašla Faruhu.
»Ah, onda znate samo pročišćenu verziju«, rekla je Faruha sa zgrčenim
osmijehom na licu.
Katya je posegnula u svoju torbicu i uspaničeno ustanovila da je zaboravila
ponijeti notes, pa čak i olovku. Na dnu torbe pronašla je neispravnu kemijsku i stari
račun od kupovine. Jako profesionalno, pomislila je. Faruha ju je pogledala i nacerila
se.
»Nova u istrazi?« upitala je.
»Ostavila sam svoj notes u uredu«, nehajno je odgovorila Katya, no osjećala je
da se zacrvenila. Želeći je poštedjeti daljnje nelagode Faruha je izvukla olovku i
maleni blok iz ladice svog stola i pružila ih Katyi, a Katya ih je zahvalno primila.
»Leila je bila hrabra«, rekla je Faruha. »Bila je nadarena i kreativna i ničeg se
nije bojala. Ali mnogima se uspjela zamjeriti. B–role je snimala samo zato da bi
financirala svoju pravu strast – dokumentarni film na kojem je već neko vrijeme
radila. Nazvala ga je Grad velova.«
»O čemu se u filmu radilo?« upitala je Katya.
»Pa, uglavnom se radilo o Jeddi. Željela je naglasiti kontradikciju u činjenici da
gotovo svaki hodočasnik koji obavlja hadž neizbježno mora proći kroz Jeddu, vjerski
najopušteniji grad u zemlji. Voljela je ovu ironiju, koja je ljude na putu u Meku
prisiljavala na suočavanje sa saudijskom inačicom Monaca ili Las Vegasa.« Faruha se
gorko nasmijala. »Otkrivanje svega nedoličnog, nemoralnog i gnjusnog što se odvija
u ovom gradu postalo joj je opsesija. A za to je trebalo imati hrabrosti.«
»Sve je počelo nevino«, nastavila je Faruha. »Leila je kamerom ulovila nekoliko
prizora i željela ih je povezati – žene pod burkama kako jedu špagete, vozače što
bezglavo jure autocestama. No željela je nešto veće. Prije otprilike godinu dana,
možda nešto više, susrela je ženu koja joj je priznala da je prostitutka i odlučila ju je
intervjuirati. Intervju nije baš najbolje ispao, no Leila nije odustajala. Počela je
posjećivati bordele i utočišta za žene. Intervjuirala je jako mnogo žena.«
»Je li njezin brat znao za to?«
Faruha se namrštila. »Šalite se? Nije znao nitko osim mene i Leilinog rođaka
Ra’ida.«

166
 »Znači, počela se zanimati za prava žena«, rekla je Katya.
»Pa da, no počelo ju je privlačiti sve što je kontroverzno. Zlostavljane služavke.
Seksualne robinje. Muškarci oženjeni s dvadeset žena. A vjerujte mi, imala je nos za
otkrivanje bizarnih stvari. Čak je snimila jednog transvestita kojeg su angažirali za
show na zabavi u privatnoj vili izvan grada. Ne znam kako se samo uspjela uvući
onamo.«
»Zvuči kao da ju je zanimalo razbijenje seksualnih tabua«, rekla je Katya. »Je li
ikada istraživala političku korupciju ili onu u vjerskim krugovima?«
»Koliko znam nije, ali vjerojatno bi se i u to upustila da nije umrla...« Faruha je
naglo utihnula i otpila gutljaj vode iz boce Eviana na stolu. »Bilo kako bilo, nije
odustajala unatoč preprekama na koje je nailazila.«
»Kako to misliš?« upitala je Katya.
»Pa, nisu to bila snimanja samo u zatvorenim prostorima i uz suglasnost onih
koje je snimala. Ponekad bi naprosto lutala okolo gradom – zamislite mladu ženu
koja okolo hoda sama usmjeravajući videokameru prema svemu što joj se činilo
zanimljivim. Dvaput je bila napadnuta. Jednom joj je neki čovjek bacio kameru u
more i fizički je napao. Slomio joj je nogu. Čini mi se da ga nisu uhvatili, ali znam da
je podnijela prijavu policiji.«
»Da, znamo za to.«
»Drugom prilikom zgrabio ju je neki tip. Da je bio krupniji nastradala bi, ali
uspjela mu je pobjeći tako što je zaustavila taksi. Vjerska policija stalno joj je bila za
petama, ali obično bi im umaknula. Ne znam kako joj je to uspijevalo, no imala je
vrašku sreću. Počela je i izgrađivati opakiji imidž, kako bi se osjećala i djelovala
poput nekog s kime se ne bi bilo dobro zakvačiti. Nosila je heavy metal majice i
traperice. Svoj bi ogrtač ostavljala nehajno otkopčanim, kako bi ljudi pomislili da je
osoba koja se ponaša kako joj je volja. Možda će pomisliti da je članica kraljevske
obitelji pa je ostaviti na miru.«
Katya se sjetila pohabanog dijela Leilinog ogrtača u visini koljena. »Možda će
ovo zvučati kao glupo pitanje, no je li mnogo klečala?«
»Vjerojatno.« Faruha se nacerila. »Vječno se skrivala iza kojekakvih zaklona da
bi uhvatila što bolju snimku. Zašto pitate?«
»Na njezinom ogrtaču bilo je izlizano mjesto oko koljena«, rekla je Katya. »No
samo na jednoj strani, i to me je zbunjivalo.«
»Da, to je vjerojatno od klečanja dok je hvatala što bolju poziciju za snimanje.
No da odgovorim na vaše prethodno pitanje... Leila je često izlazila van i svojim se

167
ponašanjem zamjerila mnogim ljudima. Mnogi su joj vjerojatno željeli nauditi, ne
računajući natprosječan broj muškaraca u ovom gradu koji želi nauditi ženama
nosile one kameru ili ne.«
Katya je spustila pogled prema praznom bloku. Nije uspjela preusmjeriti
pažnju s Faruhe dovoljno dugo da bi išta zapisala. Načrčkala je nekoliko bilježaka.
Grad velova, seksualni tabui, fizički napad – provjeriti policijske izvještaje. »Ostavimo na
trenutak po strani neznance«, rekla je. »Sve one ljude kojima se zamjerila dok je
uokolo snimala. Što je s ljudima koje je poznavala? Prijateljima – možda dečkom?«
Faruhine oči planule su gnjevom. »Prvi mi pada na pamet njezin bivši muž,
prava gnjida od čovjeka. Jednom prilikom kad je imala groznicu koja je trajala pet
dana nije ju htio odvesti u bolnicu. Ostavio ju je da leži na podu kupaonice i još joj je
uzeo mobitel jer je njegov bio pokvaren. Razljutio se na nju što mu nije skuhala
večeru i oprala rublje i otišao od kuće. Ispostavilo se da je imala tifus.«
Katya je bila užasnuta, ali uzela je olovku i zapisala u blok tifus, da prikrije šok.
»Kako je na kraju dospjela u bolnicu?«
»Brat joj se zabrinuo što se ne javlja i otišao provjeriti što je s njom. Morao je
pozvati svog pomoćnika Fuada da mu pomogne razvaliti vrata. Pronašli su je kako
leži u lokvi krvavih izmetina.« Faruhine nosnice su podrhtavale od gnjeva i trebalo
joj je nekoliko trenutaka da se pribere. »No možda je i dobro da se to dogodilo.
Potaknulo ju je da zatraži razvod od tog sebičnog kretena.«
»I tada se doselila k bratu?«
»Da«, rekla je Faruha. »Iako je i to bila svojevrsna tortura.«
»Kako to misliš?«
»Svađali su se gotovo cijelo vrijeme. Nije li vam Abdulrahman rekao?«
»Nisam ga ja intervjuirala.«
»Jasno.« Faruha je zavrtjela olovku među prstima.
»Oko čega su se svađali?« upitala je Katya.
»Nije mu se sviđao posao kojim se bavi, želio je da prekine s tim.«
»Misliš, nije mu se sviđalo što radi za televizijsku postaju?«
»Tako je. Nije znao čitavu priču, a sada vam je jasno i zašto. Ako su obične
pozadinske snimke za TV-postaju bile dovoljne da se uzruja, bilo je logično da mu je
tajila ostale projekte. Nije mu se sviđalo što izbiva iz kuće, i smatrao je da je
nepristojno snimati ljude bez njihove privole. To je smatrao činom nasilnog upadanja
u tuđe živote. Želio je da se Leila ponovno uda, ovaj put za nekog pristojnog čovjeka

168
iz Jedde. Da je bilo po njegovom, Leila bi sada vjerojatno bila udana i trudna. I bila bi
krajnje nesretna.«
»Je li ti govorila o svađama s bratom?«
»Znam da joj je prijetio da će joj prestati davati novac. Vi znate da ju je
uzdržavao. Ako mene pitate, ne bi me začudilo da ju je izbacio iz kuće.«
»Ozbiljno?«
»Da, znao je biti prilično surov. Ali nikada nije išao predaleko. No prestao joj je
davati novac za opremu za snimanje. To se dogodilo nakon što su joj kameru bacili u
more. Naravno da Leila nije pristala odreći se snimanja samo zbog nedostatka novca.
Nastavila je vršiti pritisak na njega. Abdulrahman bi se tada razbjesnio i sve bi
završavalo groznim svađama.«
»Je li ju ikada udario?«
»Mislim da nije, ali znala bi doći ovamo poprilično uzdrmana. Kad bih je
pitala, Je li te udario?’, nikada ne bi odgovorila.« Faruha je majčinski uzdahnula.
»Uvijek bi dolazila kad je trebala rame za plakanje. Ali rekla bih joj ono što sam joj
govorila i prije: u svakom slučaju, ne bi smjela ovisiti o svom bratu. Znala je da bi je
jedino financijska neovisnost učinila sretnom osobom, da bi tada mogla biti ono što
doista želi. Financijska neovisnost.«
»I je li na kraju uspjela nabaviti novu kameru?«
»Da, uspjela je.«
»Kako je došla do novca?«
Faruha je uzdahnula. »Pa, nešto je uštedjela od onoga što je zaradila radeći za
televiziju...«
»A ostalo...?«
Faruha je nekako protiv volje dovršila rečenicu, »...a njezin joj je rođak Ra’id
dao ostatak.«
»Koliko joj je dao?«
»Vjerojatno veći dio potrebne svote. Tisuću rijala. Nije imala toliko
ušteđevine.«
»To je mnogo novca«, rekla je Katya. »Daje li ujak Ra’idu dobru plaću?«
Faruha je slegnula ramenima. »Znam samo ono što mi je Leila rekla, a o tome
mi nije puno govorila. No da se vratim na vaše prethodno pitanje«, nastavila je.
»Leila se viđala s nekim muškarcem. Upoznala ga je nedavno, bio je Amerikanac i
nikad se nisam susrela s njim.«

169
 Katya se ukočila. »Znaš li njegovo ime?«
»Walker. Eric Walker.«
Prisiljavajući se da ostane sabrana, Katya je zapisala Eric Walker – dečko?
»Leila je voljela Amerikance.« Dok je govorila, Faruha je sišla sa svog trona i
uputila se prema suprotnom kutu sobe. Kleknula je iza kreveta, nestajući načas iz
Katyina vidokruga. Začulo se lagano stenjanje od napora i nekoliko sekundi kasnije
Faruha je na krevet stavila metalnu škrinju s lokotom veličine oveće kutije za cipele.
Posegnula je u ladicu po ključ i upotrijebila ga da otvori kutiju.
»Eric je imao auto i mnogo slobodnog vremena«, nastavila je Faruha. »Vozio ju
je kamo god je htjela. Hoću reći, to je bilo važno za njezina snimanja, jer ju je mogao
uvesti na mjesta koja su joj inače bila nedostupna, kao što je američko naselje.«
Katya je sada već mahnitom brzinom žvrljala zabilješke u blok. »Kako su se on
i Leila upoznali?«
»Na isti način na koji se inače upoznavala s ljudima – snimajući ih.«
»Jesi li ju i ti tako upoznala?« upitala je Katya.
Katya je iste sekunde postala svjesna dublje implikacije svog pitanja. Uplašila
se da će se Faruha uvrijediti. Patuljak, tko bi propustio snimiti tako nešto? No umjesto
toga Faruha je samo odmahnula glavom. »Išle smo zajedno u školu, prije nego što su
moji roditelji odlučili da me ispišu.«
»Iz škole?«
Faruha je kimnula. »Rekli su da su previše zabrinuti za mene, i istina je da sam
morala trpjeti poruge, ali još je veća istina da su zbog mene osjećali i još uvijek
osjećaju dubok sram.«
I dalje je stajala pokraj kreveta, ali sada je zurila ravno u Katyu – kao da čeka
njezin prosvjed zbog okrutne roditeljske odluke ili možda neiskrenu, lažno
suosjećajnu primjedbu koja skriva sažaljenje. No kako Katya nije odgovorila, Faruha
je nastavila s čeprkanjem po škrinji.
»Znaš li gdje su se Leila i Eric upoznali?«
»U trgovačkom centru«, rekla je. »Ne mogu se sjetiti kojem. Leila je nešto
snimala i Eric joj je prišao i upitao radi li za lokalnu televizijsku postaju. I tako su
zapodjenuli razgovor...« Faruha je Katyi pružila četvrtastu kartonsku kutiju. Unutra
su bila poredana tri tuceta DVD-ova u tvrdim plastičnim kutijama. »Ovo ovdje«,
rekla je Faruha, »to su sabrana djela Leile Nawar.«

170
 Katya je uzela kutiju – Faruha ju je praktički položila na njezino krilo — i stala
uzbuđeno prebirati po diskovima, zapanjena, suzbijajući poriv da skoči i zaviče od
radosti.
»Što god da ste dobili od njezinog brata«, rekla je Faruha, »to su pročišćene,
probrane, sasvim nevine stvari. Ovo je ostatak, ono pravo.« Pokazala je bradom
prema kutiji s mješavinom ponosa i upozorenja. »Ako je Leilu ubio netko koga je
susrela na svojim snimateljskim pothvatima, kladim se da ćete ovdje pronaći neke
dokaze.«
»Kako se ovo našlo kod tebe...«, upitala je Katya.
»Paranoično se bojala da će izgubiti svoje radove, pa sam pristala čuvati kopije
diskova.«
»Znaš li gdje je držala originale?«
»Ne znam točno. Valjda negdje u bratovoj kući. I vjerojatno ih je dobro sakrila
da ih ne otkriju brat ili njegova žena.«
»Sigurno je bila sretna što ima prijateljicu kao što si ti.«
»Već sam vam rekla«, uzvratila je Faruha penjući se natrag na svoju stolicu,
»da je Leila imala puno sreće. Nećete me pitati gdje sam bila u vrijeme kad je
nestala?«
Katya se gotovo nasmiješila, ali ispod Faruhinog šaljivog tona osjećao se
prizvuk ogorčenosti i boli. »Gdje si bila?«
»Ovdje, kao i uvijek.«



Osama je sjedio na bijeloj sofi preko puta Faruhinog mlađeg brata koji ga je
cijelo vrijeme držao na oku – što je bilo smiješno, s obzirom na to da je dječak imao
samo šest godina. U tom trenutku bio je jedini muškarac u kući, dakle praktički
glava kuće. Dječakova majka, osoba koja ih je pustila u kuću, uvela je svog malog
sina u sobu i rekla mu da gostu pravi društvo. Nije mu objasnila tko je Osama, a i
činilo se da dječaka nije bilo briga. Noge su mu bile toliko kratke da su se klatile dva
pedlja iznad poda. U rukama je imao nekakvu kompjutersku igricu i jedva je
uspijevao na sekundu odmaknuti oči od nje da bi bacio pogled na Osamu, nervozno
obliznuo usnice a onda se opet zdušno vratio igrici.

171
 Osami su još samo falili iritantni zvuci igrice da bi mu upotpunili trulo
raspoloženje, koje je s minutama što su odmicale postajalo sve jadnije. Osjećao je
olakšanje što nije morao biti prisutan kad je Faruha saznala za prijateljičinu smrt, no
istodobno i frustraciju što joj nije sam mogao postaviti nekoliko pitanja i što je sa
sobom poveo ženu koja možda nije imala pojma što radi.
Mlada žena za koju je Osama pretpostavio da je jedna od dječakovih starijih
sestara ušla je u sobu s čašom soka od naranče. Stavila je sok na stolić za kavu i
pružila ruku prema dječaku. Ustao je i još uvijek ne skidajući pogled s igrice pošao
za njom iz sobe.
Ostavši sam Osama se ponovno posvetio CD–ovima poredanim na polici. Bio
je to pogrešan potez. Dok je pogledom klizio po naslovima opet mu se u misli
uvukla Nuha, jer bilo je ondje pjesama koje je osobito voljela. Čitavo jutro nastojao je
ne misliti na nju, ali sada je osjetio kako ga ponovno proganja, tiha poput duha,
obavijena velom nove neproničnosti.
Boljelo ga je kad bi pomislio koliko je silno bio ponosan na nju i na njihov brak.
Divio se njezinom novinarskom poslu, njezinom smislu za pisanje i za komunikaciju
s ljudima. Ali u protekle dvije godine svake noći kad bi vodili ljubav puštala bi ga da
povjeruje da želi još jedno dijete, da njihovo vođenje ljubavi vodi do tog cilja. Što je
još gore, činjenicu da nikako nije uspijevala zatrudnjeti objašnjavala je time da je
žensko tijelo misterij, da je prvi put zatrudnjela i rodila bez problema, ali da se većini
žena te stvari ne događaju s točnošću sata, i da ponekad stres i prezaposlenost utječu
na tijelo tako da ono više nije onako plodno kako bi moglo biti. Raspravljali su o
tome da bi godinu dana nakon Muhannađova rođenja možda mogla početi raditi
kraće nego obično. Nije ju gnjavio zabrinutošću što tako dugo ne uspijeva zatrudnjeti
i nije mu bilo ni nakraj pameti da koristi kontracepcijske pilule.
Pitao se zna li Rafiq za to. Je li mu Mona rekla? Prije nego što je Rafiq ranjen,
njih četvero družili su se gotovo svakodnevno. Muškarci bi razgovarali o poslu dok
su žene pričale o svojim brakovima.
Kad su se protiv Rafiqa počele gomilati optužbe za korumpiranost Osama je
Nuhi sve ispričao, rekavši da misli da su optužbe neutemeljene. Mislio je da će ona
biti jedna od nekoliko ljudi koji će pokazati suosjećanje, no umjesto toga prema
Rafiqu je postala neobično hladna i odbojna. Kad ju je Osama pitao za objašnjenje,
rekla mu je da je Rafiq okrutan i da joj se Mona žalila na silna pravila koja joj je
nametao. Tražio je od Mone da u društvu nekih njegovih prijatelja nosi hidžab, a da
na druženja s nekim drugima odlazi odjevena u ležerne hlače i bez marame na glavi.
Čak ju je prisilio da označi odjevne kombinacije kako bi zapamtila koje treba nositi u

172
kojoj prilici. Odredio joj je pravila u vezi sa šminkanjem (samo s bliskim
prijateljicama, nikad u društvu obitelji), pravila kako se obući kad bi putovali u
Egipat (uvijek traperice ili široke hlače, nikad dugu suknju). Bilo joj je dozvoljeno
pohađati neke tečajeve – izabrala je yogu, šivanje i informatički tečaj – ali Rafiq ih je
prvo trebao odobriti, i nije joj dopuštao ići na tečaj kad je bio kod kuće, jer bi se
moglo desiti da mu za nešto zatreba.
Nuha mu je sve to ispričala s brižljivo prikrivenim gnušanjem, govoreći da je
mislila da bi to trebao znati i završavajući izjavom kako je zahvalna na tome što ima
muža koji je ne kontrolira i koji je poštuje.
Osama ju je saslušao pomalo iznerviran. Umjesto da pokaže razumijevanje za
Rafiqa zbog nepravednih optužbi na poslu, Nuha ga je optuživala da je loš muž. Ra–
fiqovo ponašanje Osami se činilo normalnim. Bio je poznat po tome da se
autoritativno odnosi prema ljudima. A što se tiče Mone, Osama je imao dojam da je
ona jedna od onih bespomoćnih djevojaka koje zapravo nikada ne postanu žene.
Rafiqu je ona nakon početne privlačnosti s godinama postajala sve napornija, i nije
čudo što joj je nametao svoju volju kad nije imala vlastitu. Uostalom, bio je tek jedan
među mnoštvom muškaraca koji su manje ili više otvoreno kontrolirali svoje žene.
To nije značilo da je ujedno i lažljivac, lopov, iznuđivač i razbojnik.
Osama je neko vrijeme pred samim sobom branio Rafiqovo ponašanje, no nije
mogao prestati razmišljati o onome što mu je rekla Nuha. Konačno je, dok su jednom
razgovarali o ženama, uhvatio priliku da upita Rafiqa: »Zašto Moni neprestano
govoriš što da radi?«
Rafiq mu je uputio čudan pogled, koji Osama u to vrijeme nije razumio, ali
sada je sve sjelo na mjesto sa zastrašujućom jasnoćom. Pogled je govorio: Moja žena
vama govori naše tajne, a tvoja žena nama govori vaše. »Ako ne budeš držao na oku svoju
suprugu«, upozorio ga je Rafiq, »izdat će te na ovaj ili onaj način.«
Osama je zdvojno zurio u čašu s narančinim sokom, mrzeći što mora priznati
da je Rafiq bio u pravu.



Katya se upravo spremala izaći iz Faruhine sobe kad je u hodniku začula nečije
korake. Odškrinuvši vrata, začula je tup udarac o zid, i muški glas koji je zarežao:
»Ostani u sobi, ti mala nakazo. Bolje ti je da ne izlaziš dok ne odem.«

173
 Katya je pogledala Faruhu.
»Moj brat Jamal«, promucala je Faruha. »Mora da je upravo došao.« Katya je
bila zbunjena izrazom njezinog lica. Očekivala je eksploziju bijesa, no umjesto toga
uočila je duboku povrijeđenost i tugu, i neku vrstu pomirenosti. Očito ju je slomio
nakon godina maltretiranja i ponižavanja.
Katya je naglo otvorila vrata i izašla na hodnik.
Muškarac se bijesno okrenuo s pakosnim izrazom na licu. »Rekao sam da
ostaneš u svojoj...« No kad je ugledao Katyu, trgnuo se i ustuknuo. Lice mu je imalo
užasnut izraz, osjećao se kao da se našao u jednoj od onih fantastičnih bajki u kojoj ti
se džin noću ušulja u kuću i tvoju ružnu sestru zamijeni za lijepu princezu. Ona
možda i jest ljepotica, ali bacit će na tebe čini: zamijenit će ti ručne i nožne prste i
učiniti da blejiš poput ovce do kraja života.
Brzo se sabrao i povratio u stvarnost. »Pokrij se, ženo«, zarežao je.
Katya je ustuknula. Dala bi sve za policijsku značku koju bi mu gurnula u
mršavo, bijedno lice. No u pomoć joj je pritekao Osama, koji se pojavio na vratima
majlisa, pokazao svoju značku i nehajno rekao: »Narednice Hijazi, kada završite sa
svojim poslom želio bih da mi pomognete da ispitam ovog čovjeka.«
Katya je dostojanstveno kimnula, s nasladom gledajući kako se muškarac
vrpolji između njih, uhvaćen u zamku poput lisice na autoputu između dva
nadolazeća kamiona. Osama mu je dobacio prijeteći pogled i pokretom ruke pokazao
mu da uđe u majlis, i muškarac je gunđajući poslušao.
Faruha je sjedila pred kompjutorom, besciljno klikajući mišem. »Je li to sve?«
pitala je preko ramena. »Jer ako ste gotovi, imam posla.«
Katya joj je željela reći, Čitavo vrijeme provodiš u sobi, roditelji te ovdje drže
zatvorenu, a brat ti prijeti ako samo promoliš nos kroz vrata. Zar ne žudiš za bijegom s ovog
prokletog mjesta? No umjesto toga napisala je broj svog mobitela na komadić papira
koji je istrgnula iz bloka što ga je dobila od Faruhe i stavila ga na stol.
»Molim te, nazovi me ako se sjetiš ičega što bi moglo biti od pomoći.«
Faruha je uhvatila komadić papira između dva prsta i pogledala Katyu preko
ramena. »Molim vas da me nazovete kad pronađete njezinog ubojicu.«

174
 

Kad su se vratili u auto Katya je u krilu držala Leiline DVD-ove jedva

obuzdavajući potrebu da ponovo zahvali Osami što se pojavio u hodniku i bez
oklijevanja se prema njoj ponio kao prema sebi ravnopravnoj. Osjećaj zahvalnosti je
bio tako snažan da ju je gotovo gušio, a u glavi joj se vrtjelo. Ali dok ga je pokušavala
potisnuti, na njegovom se mjestu pojavio novi i snažniji: osjećaj vatrene odanosti koja
ju je ispunjavala toplinom i dubokim zadovoljstvom.
Kada se vratila u majlis, Faruhin brat je već bio otišao. Nakon što ga je
podvrgnuo kratkom ali oštrom ispitivanju, Osama je saznao da je čovjek
automehaničar, da živi malo dalje niz ulicu sa svojom ženom koja je čekala njihovo
drugo dijete, i da misli kako su njegovi roditelji počinili golemu pogrešku kad
njegovu sestru nisu dali na posvajanje onda kada su imali priliku.
»Rekao sam mu da odgovara profilu ubojice«, nestašnim joj se tonom pohvalio
Osama.
On je oženjen, podsjećala je Katya samu sebe, obuzdavajući poriv da mu iskaže
otvoreno divljenje. A navodno sam i ja. Prepričala mu je razgovor s Faruhom,
napominjući da je najveći problem što će za pregledavanje videosnimki trebati
beskonačno puno vremena. Spomenula je i da su ovo tek kopije originalnih diskova.
»Niste pronašli originale u njezinoj kući?« upitala je.
»Ne«, rekao je Osama. »I još uvijek nismo pronašli njezin kompjutor.«
»Faruha je spomenula da ih je Leila sigurno dobro sakrila.«
»Temeljito smo joj pretražili sobu, ali možda su u nekom drugom dijelu kuće«,
rekao je. »Pobrinut ću se da nekoga pošaljem natrag s nalogom za pretraživanje cijele
kuće.«
Kad ju je Osama pitao što misli o Faruhi, Katya je odgovorila da joj se čini
inteligentnom i simpatičnom djevojkom, ali povučenom i pomalo iskompleksiranom
te naglašeno posesivnom prema Leili, svojoj uzbudljivoj, provokativnoj i odvažnoj
prijateljici.
»Rekla mi je i da je Leilin bivši muž bio sklon zlostavljanju«, nastavila je Katya.
Izvadila je blok s bilješkama da se podsjeti detalja. Na idućem semaforu Osama je
zatražio da vidi blok, pa mu ga je predala. Dok mu je dalje prepričavala razgovor,
um joj je bio zaokupljen najbitnijom informacijom koju je doznala: da je Eric Walker
poznavao Leilu. Kad je došlo na red da objasni tko je Walker i odakle ga je Leila

175
poznavala, Osama je očito primijetio da joj je glas zadrhtao, jer ju je iznenada
pogledao.
Zacrvenila se i uzdahnula. »Ima nešto što biste trebali znati.«
Hladno ju je odmjerio, kao da očekuje najgore. Morala se prisiliti da nastavi.
»Znam da to vjerojatno nije bila dobra ideja«, započela je, »ali kad sam čula da
vam načelnik Riyadh namjerava srezati osoblje...« Zastala je, uočivši da je zbunjen i
pogođen onim što je čuo. Imala je osjećaj da je o tome saznala prije njega, i da je
upravo napravila veliku grešku što je to priznala. »U svakom slučaju, poželjela sam
pomoći. Od Majdija sam saznala da je neposredno prije nego što je ubijena Leila
radila na dva projekta – na pozadinskim snimkama za televizijsku stanicu, i na
fotografiranju privatne umjetničke zbirke.«
Osama je čekao da nastavi.
»Budući da Majdi nije uspio stupiti u kontakt s kolekcionarom umjetnina,
otišla sam s jednim prijateljem na adresu koju smo imali u nadi da ćemo ga pronaći.
No na toj adresi zatekli smo neku ženu«, rekla je, naglašavajući riječ žena u nadi da
će on shvatiti zašto: Dobro je da sam išla, jer smo na kraju morali razgovarati sa ženom. Ali
Osama nije ni trepnuo. »Ona je Amerikanka«, nastavila je Katya. »Ispostavilo se da je
kolekcionar umjetnina njezin stanodavac. Dala nam je njegovu adresu.«
»Riječ je o čovjeku za kojeg mislimo da bi mogao biti povezan s kuranskim
dokumentima koje smo pronašli u Leilinoj sobi?«
»Da«, rekla je Katya. »Gospodin Nabih. Amerikanka nam je bila voljna pomoći,
no činila se jako uznemirenom. Tu priča postaje pomalo čudna: nakon izvjesnog
oklijevanja rekla nam je da joj je nestao muž. Nije ga bilo već tri dana, a ona nije
imala pojma gdje bi mogao biti. Činila se... preplašenom.«
Katya je oko prsta nesvjesno vrtjela svoj zaručnički prsten, no naglo je prestala
kad je primijetila da on zuri u njezinu ruku.
»Njezin muž«, rekla je, »zove se Eric Walker.«
Hladni izraz Osamina lica iznenada je zamijenilo napeto uzbuđenje. »Jeste li
sigurni?«
»Jesam. Nisam to spomenula prije jer nisam znala ima li to ikakve veze s
vašom istragom. Kolekcionar umjetnina bio im je samo stanodavac.«
Osama je kimnuo. »Dakle, Leila je vjerojatno lagala bratu. Možda taj
kolekcionar umjetnina doista postoji, ali mogla ga je i izmisliti kako bi se mogla
sastajati s Ericom Walkerom?«

176
 »I to je moguće«, rekla je Katya. »Faruha je spomenula da je Leila upoznala
Erica na način na koji je obično upoznavala ljude – snimajući ih. Erica je susrela u
trgovačkom centru, i on ju je možda upoznao sa svojim stanodavcem koji ju je
angažirao za posao fotografiranja. U svakom slučaju, sumnjam da bi svom bratu
rekla da se viđa s Amerikancem.«
»Istražit ću to«, rekao je, i smjesta zaronio u nelagodnu šutnju.
»Žao mi je, znam da sam si uzela preveliku slobodu...«, započela je Katya.
Osama ju je prekinuo nestrpljivim odmahivanjem ruke, no ipak je uspjela dodati:
»Želim da znate da nisam učinila ništa drugo...«
Kad se Osama okrenuo prema njoj, na njegovu licu mogla je vidjeti olakšanje.
»U redu je«, rekao je. »Dobro je što ste mi to rekli. Ali ubuduće vodite računa o tome
da je važan svaki detalj, čak i stvari koje se u određenom trenutku ne čine bitnima.
Nikad nemojte ništa tajiti.«
Kimnula je. Dovezli su se pred policijsku stanicu, no umjesto da krene prema
parkiralištu dovezao ju je do ulaza. »Odnesite ove DVD-ove Majdiju. Ili bolje,
počnite ih sami pregledavati. On trenutno ima posla preko glave. No prvo mi dajte
adresu te Amerikanke?«
Preturala je po torbici dok nije pronašla listić papira i pružila mu ga.
»A što je sa stanodavčevom adresom?«
»Navodno živi u Abu Dhabiju«, rekla je.
»U redu. Bilo bi dobro da to provjerite.«
»Hoću.«
»Dobro ste obavili posao«, rekao joj je zatvarajući njezin notes. »Mogu li ga
posuditi?«
»Naravno«, odgovorila je. »U ladici svog stola imam još jedan.« Posramila se
svog pretjerano uslužnog tona i drske pretpostavke da bi je još koji put mogao
povesti sa sobom na ispitivanje.
Osama je rastreseno kimnuo i odvezao se.



Upravo je završila podnevna molitva i zasljepljujuće bijelo nebo pritiskalo je

grad što se gušio od paklene vrućine. Osama je sjedio u automobilu na parkiralištu

177
svog omiljenog indijskog restorana, kad mu je zazvonio mobitel. Bio je to Fuad,
pomoćnik iz butika s donjim rubljem. Zvučao je nervozno, i bilo je teško razumjeti
što govori zbog buke jurećih automobila. Osama ga je zamislio kako se provlači kroz
uličnu gužvu.
»Žao mi je, gospodine Jamia, ne razumijem što govorite.«
»Ra’id se vratio«, rekao je Fuad, konačno dovoljno glasno.
»Leilin rođak?«
»Da.« Fuad je govorio još nešto, no Osama je jedva mogao razabrati svaku
treću riječ. Činilo mu se kao da pokušava reći: Nemojte kazati mom šefu.
»Naravno da neću«, rekao je Osama, no linija je već bila prekinuta.

178
 22
ISPOSTAVILO SE DA JE ADRESA gospodina Nabiha koju im je dala Miriam
beskorisna. Katya je pola jutra provela na kompjutoru prije nego što je otkrila da je
riječ o adresi poštanskog ureda u Abu Dhabiju. Kada je napokon uspjela nekoga
dobiti na telefon, glas s druge strane linije rekao joj je da nemaju poštanski pretinac
registriran na ime Nabih. Dospjela je u slijepu ulicu.
Ostatak dana provela je pred kompjutorom. Znala je da bi se trebala posvetiti
obrađivanju dokaza iz nekih drugih slučajeva, ali Leilini DVD-ovi su je neodoljivo
privlačili. Gurnula je u kompjutor prvi, napola se nadajući da će se na ekranu
pojaviti ubojica s jezivim priznanjem, ali slika koja se pojavila prikazivala je tek
unutrašnjost robne kuće za žene.
Kamera je bila fokusirana na rotirajući stalak s majicama i haljinama. Činilo se
da se stalak miče, no bilo je teško reći jer je Leila čitavu stvar snimala skrivena iza
drugog stalka preko puta prolaza; barem se tako činilo. Nešto je prekrivalo lijevu
stranu okvira kadra, nešto što je izgledalo poput rukava ženske bluze. S druge strane
prolaza neka je žena pregledavala artikle na stalku.
Burka joj je bila podignuta, i Katya joj je mogla vidjeti profil. Izgledala je veoma
mlado. Iznenada, žena je vrisnula i odskočila unazad. Zaštitar je potrčao prema njoj
u trenutku kad je neki muškarac munjevito izjurio iz unutrašnjosti kružnog stalka.
Krenuo je nalijevo upravo u trenu kad je zaštitar dotrčao zdesna. Leila je munjevito
jurnula iz svog skrovišta i potrčala za njim niz prolaz. Kamera se na trenutak zatresla
i slika je nestala a zatim se ponovo pojavila, pokazujući čovjeka koji se svom
dužinom rasprostro po podu, s licem prema tepihu. Iza kamere čulo se kako je Leila
prigušeno opsovala. Dvije žene stajale su iznad krivca, koji se očito spotaknuo preko
njihovih kolica. Leila je propustila snimiti njegov pad, ali prizor je svejedno bio
zabavan. Trenutak kasnije dojurio je zaštitar i zgrabio voajera.
Disk je bio pun takvih prizora. U jednom je pripadnik vjerske policije trčao za
nekom ženom niz ulicu, vičući za njom da je šetanje psa u javnosti grijeh. »Psi su
poput nakita, ili šminke. Služe za flert!« urlao je. »Tričavi ukras površnih i taštih!«

179
Katya je preokrenula očima. Ali muškarac je uspio uhvatiti ženu. Prvo ju je zgrabio
za ruku, no ona je prema njemu zamahnula torbicom. Tada je posegnuo za
uzročnikom strke: dohvatio je njezinog sićušnog psa za vrat i strgnuvši mu povodac
otrčao s njim niz ulicu. Psić je počeo lajati. Žena je vrištala.
Katya je bila svjesna da bi morala početi zapisivati bilješke, ali nije mogla
otrgnuti pogled s ekrana. Pročešljala je čitav DVD, objedujući za radnim stolom i
ignorirajući zvonjavu mobitela. Bilo je još nekoliko priloga koje je Leila vjerojatno
snimila za televizijsku postaju: prizori starih zgrada i novih građevinskih projekata
te uljepšavanja grada, poput akcije sađenja drveća u kojoj su sudjelovala
osnovnoškolska djeca. Te je snimke preletjela nabrzinu. Leila je snimila i specijalni
izvještaj za veliku televizijsku kuću iz Dubaija, o mladim izviđačima koji su služili
kao vodiči u vrijeme hadža. Ali bilo je jasno da ju je najviše zanimalo razotkrivanje
opscenih i kontroverznih pojava u njezinom omiljenom gradu, pa su takve snimke
zauzimale veći dio sljedeća dva DVD–a.
Uz svaku snimljenu scenu označeno je točno vrijeme i datum u donjem lijevom
kutu ekrana, i dosad su sve bile poredane kronološkim redom, počevši od prije
godinu i pol. Faruha je spomenula da je Leila izlazila gotovo svaki dan, a sudeći
prema vremenskim oznakama činilo se da je zanimljive stvari – one koje je vrijedilo
pohraniti na disku – uspjela snimiti jednom u tri ili četiri dana.
Četvrti DVD koji je Katya pregledala razlikovao se od prethodnih. Kronološki,
značio je prekid u ravnomjernom ritmu snimanja – između njega i prijašnjih DVD-
ova bila je dvomjesečna stanka. Osim toga na njemu su bila samo dva priloga.
Prvi je bio naslovljen Ljeto ljubavi. Započinjao je prizorom žene koja je u
suncem obasjanoj sobi sjedila na mekanom ružičastom kauču. Zid iza nje ukrašavali
su posteri sa slikom Audrey Hepburn. Žena je bila odjevena u elegantnu crnu
suknju, korzet, cipele s visokom petom i kratak ružičasti blejzer koji je odisao
pariškim šikom. Kosa joj je bila kratka, crna i valovita, a lice prekriveno s previše
svijetlog pudera. Katyi se činilo da žena pod svaku cijenu nastoji izgledati poput
Europljanke.
Na dnu ekrana pojavio se natpis Johara, djevojčin pseudonim, i Almesyaf
Zawaaj, ljetno vjenčanje. Katya je rezignirano uzdahnula. Ljetna vjenčanja bila su u
ovoj zemlji običaj koji joj se osobito gadio. Muškarac, obično poslovni čovjek, oženio
bi ženu u ljeto kako bi je mogao povesti na prekomorska putovanja – u Egipat ili
Europu ili Ameriku. Čim bi odmor završio, par bi se vratio u Saudijsku Arabiju i
raskinuo brak.

180
 Katya je viđala oglase muškaraca u potrazi za ljetnim suprugama koji su
Bluetoothom stizali na njezin mobitel. Bio je to prljavi aranžman i svi su oglasi bili
gotovo identični. Muškarci su tražili žene koje su dobro govorile engleski i bile
blijede puti, vitke i seksi, i koje su dolazile iz dobrih obitelji. Plaćali bi im i do sto
tisuća rijala, a neke bi čak dobile raskošnu vilu ili najnoviji model BMW–a. Ovo
zadnje uvijek bi ju natjeralo na gorak smijeh. Ženi pokloniti auto! Bila je to, bez
ikakve sumnje, čista prostitucija.
Kad je vjerski establišment doznao za ovaj novi trend (koji vjerojatno i nije bio
novi, samo što još nije bio tako raširen), jedan uvaženi klerik javno je pohvalio tu
praksu. Rekao je doslovce da je ljetni brak za islam prihvatljiv običaj, jer muškarce
spašava da ne podlegnu grijehu prostitucije tijekom dugih mjeseci koje provode u
inozemstvu bez žene. Za muškarca je prihvatljivije da sa sobom povede Saudijku –
jer je muslimanka, i barem tijekom ljeta zakonita supruga. Klerik je ukazao na još
jedan, sve prisutniji problem: činjenicu da sve više mladih saudijskih žena svojim
muževima ne posvećuje dovoljno vremena jer su našle posao izvan kuće, pa
muškarac svoje potrebe mora zadovoljiti negdje drugdje.
Ako je taj muškarac poslovni čovjek koji često putuje, nema ništa loše u tome
da sa sobom povede privlačnu mladu ženu, kad već ne može povesti svoju suprugu.
Ona mora ostati kod kuće i brinuti se za domaćinstvo.
Katyu je ispunio osjećaj gorčine. Niti jedna osoba koju je poznavala nije
odobravala ovakvu vrstu braka, i kad bi u razgovoru iskrsnula ta tema izazvala bi
opće ogorčenje i gađenje. Taj je odvratni običaj okaljao sveti zavjet braka i svetost
islama. Bio je to još jedan primjer kako je vjerski vrh koristio Kuran kako bi opravdao
svoj izopačeni svjetonazor.
Johara je gledala ravno u kameru, licem na kojemu se isticala teška šminka, i
nešto što je nalikovalo na prkos ili čak ponos. Leila ju je zamolila da opiše svoj
posljednji ljetni brak, a Johara se pohvalila da se u to upuštala svake godine, i da je
uživala u tome da radi samo dva mjeseca, a ostatak godine da ima samo za sebe i da
troši svoj novac kako joj se svidi.
Katya se prisilila da pogleda ostatak: izraz samozadovoljstva na ženinom licu
dok je vodila Leilu po svojoj novoj vili pokazujući joj bar od tikovine, divovske
prozore nalik na one u katedralama, i kuhinju koja je izgledala kao da pripada
vrhunskom restoranu – da se ne spominju tri raskošne spavaće sobe s golemim
krevetima i ormarima punim odjeće. Katya je Leili ipak morala odati priznanje:
suzdržala se od toga da kritizira Joharu ili da bilo čime u njoj izazove nelagodu.

181
Samo je snimala bez ikakvih komentara. No kad su se vratile u dnevnu sobu i sjele
da popiju čaj počela je s postavljanjem nezgodnih pitanja.
»Smatraš li se prostitutkom?«
Činilo se kao da je Johara bila spremna na takvo pitanje. Lice joj je ostalo
smireno, dok je ponešto mehanički odgovarala: »Ne. Ovo nije prostitucija.
Prostitutke mogu spavati s muškarcem bez bračnog ugovora, a to za mene nije
prihvatljivo. Ja sam tradicionalna žena.«
»Razmišljaš li ikad o sebi kao o seksualnoj robinji?« upitala je Leila. Katya je
bila zatečena tim teškim riječima.
Johara ju je šokirano pogledala i odgovorila ledenim tonom: »Naravno da ne.
Dok sam udana za te muškarce, ja sam njihova zakonita žena.«
»Ali vaš je brak samo privremen«, rekla je Leila, neutralnog tona glasa. »A i
sama si rekla da nikada nećeš imati djecu s tim muškarcima. Tako da zapravo nisi
tradicionalna žena.«
Činilo se kao da bi Johara mogla svakog trena ustati i otići, a onda se okrenula
od Leile i oštro zagledala u kameru. »Isključi to«, rekla je.
Leila se nije pomaknula; kamera je ostala fiksirana na Joharino lice.
»Rekla sam da to isključiš«, prasnula je Johara, posegnuvši za kamerom.
Začulo se nešto nalik na zvuk hrvanja i ekran se zacrnio.
Katya je sjedila zureći u ekran. Nije znala koja od njih ju je više razbjesnila –
Johara sa svojom napadnom samodopadnošću, ili Leila koja je otišla u dom te žene i
zadivljeno uzdisala očarana raskošnošću kuće i njezinim slatkim malim psićima, a
onda je napala neugodnim pitanjima za koja je bilo tako očito da će uvrijediti njezinu
domaćicu.
Sljedećih nekoliko sekvenci na DVD-u bilo je slično prvoj. To su također bile
snimke Leilinih intervjua s prostitutkama, no one su bile puno niže klase od Johare.
Mjesto snimanja se svaki puta mijenjalo, no uvijek je to bila unutrašnjost nečije kuće.
I u svakom pojedinom slučaju Leila je uspjela svoju sugovornicu uznemiriti ili
uvrijediti pa su intervjui često završavali svađom.
Kako je odmicala s pregledavanjem snimljenog materijala, Katyi je postajalo
sve jasnije kakvoj se opasnosti Leila izlagala svakodnevnim narušavanjem tuđe
privatnosti. Čak i kad nije snimala u javnosti, prisutnost videokamere malokad je
bila prihvaćena s ležernošću. Bilo je previše ljudi kojima kamera nije bila samo
obična gnjavaža nego opasni napad na privatnost. A ona se tim poslom bavila svaki
dan. Johara joj je umalo razbila kameru, a bilo je i drugih slučajeva kad su je

182
napadali. Bilo je dovoljno da samo jedna od žrtava njezine indiskrecije zaključi da
Leila zaslužuje puno gore od javnog premlaćivanja. Da zaslužuje biti kažnjena na
brutalan način. Krug potencijalnih ubojica sve se više širio. Za istražitelje je to bila
najgora noćna mora: velika vjerojatnost da je ubojica neznanac, jedan od mnogih s
kojima se Leila susrela u proteklu godinu i pol.
Bilo je već kasno i ured se praznio. Katya je čula ljude kako prolaze hodnikom
ispred njezinih vrata glasno razgovarajući, sretni što je još jedan radni dan iza njih.
Pogledala je na sat. Ayman bi se trebao pojaviti za petnaest minuta, već je vjerojatno
bio na putu ovamo. Utroba joj je treperila od uzbuđenja, od predosjećaja da je
nadomak prijelomnog otkrića, i nije bila spremna ići kući. Preostali DVD-ovi bili su
uredno posloženi u kutiji kraj kompjutora. Pregledala ih je samo pet, i za to joj je
trebao dobar dio poslijepodneva. Tko zna kad će završiti s pregledavanjem ako
nekoliko njih ne ponese sa sobom doma. A ostale svoje slučajeve danas nije uspjela
čak niti pogledati. Nehajno spustivši tri DVD–a u torbicu, zaključala je ostatak u
ormarić s datotekama i napustila sobu.
Na stepenicama je susrela Majdija. »Ideš kući?« pitao je.
»Da, moj prijevoz čeka.«
»Sretnice«, rekao je. Izgledao je iscrpljeno. »Maloprije su priveli Leilinog
rođaka. Upravo je u sobi za ispitivanje. Čeka me gomila dokaza koje treba obraditi.
Izgleda da će ovo bit duga noć.«
»Ako treba, mogu ostati.«
»A što je s tvojim prijevozom?« upitao je zabrinuto.
»Nije bitno, mogu ostati«, rekla je.
»Ne, u redu je. Mislim da možemo...«
»Ostajem«, rekla je čvrsto, vadeći mobitel da nazove Aymana i ponovo se
penjući uza stube. »Samo da odložim torbicu.« Okrenula se i vidjela kako je Majdi
gleda sa zahvalnošću i olakšanjem. »Nema na čemu«, rekla je.
Nasmiješio se. »Hvala ti.«
U njoj se miješao osjećaj uzbuđenja i frustracije. Nije od nje očekivao da ostane
zato što je žena i zato što je mislio da je udata – da je doma čeka suprug da mu skuha
večeru, pripremi čaj i zadovolji ga u spavaćoj sobi. Sama je kriva što je prešutno
lagala da je udata. Osjećala je krivnju što je nakon tako bliske suradnje s Majdijem na
Leilinom slučaju skrivala pred njim istinu kao pred potpunim strancem.

183
 23
KAD JE DOŠAO DO SOBE za ispitivanje, Osama je pred vratima zatekao
Abdulrahmana i Fuada. Obojica muškaraca izgledali su uzrujano.
»Siguran sam da ga neće zadržati«, govorio je Fuad napola šapćući. »Pustit će
ga čim ga ispitaju.«
»Glupi dečko«, rekao je Abdulrahman glasno. Činilo se kao da će eksplodirati
od bijesa.
Kad im je Osama prišao, Abdulrahman se zatečeno okrenuo.
»Salaam alaikum«, Osama je uljudno pozdravio muškarce. Nakon Fuadovog
telefonskog poziva pričekao je sat vremena, a zatim s dvojicom svojih ljudi od
najvećeg povjerenja otišao do Abdulrahmanove kuće s nalogom za novu pretragu.
Ra’id je zasigurno opazio njihove aute kako skreću u dvorište ispred kuće, jer je
pokušao pobjeći kroz stražnji ulaz. Uhvatili su ga i na licu mjesta uhitili.
Pretražili su mu sobu, ali nisu pronašli ništa, no pretraga njegovog auta bila je
plodonosnija: pronašli su malenu kutiju s kasetnim vrpcama kakve se koriste za
snimanje videokamerom. Svaka je bila označena natpisom »Leila Nawar«. U
prtljažniku su pronašli kompjutor. Forenzičari su bili sigurni da je kompjutor Leilin,
ali prema Majdijevim riječima sadržaj hard diska je bio potpuno izbrisan.
»Pretpostavljam da se mladić sam vratio kući?« upitao je Osama, pazeći da ne
uplete Fuada, jer kad bi Abdulrahman doznao da je upravo Fuad nazvao Osamu
asistent bi se našao u gadnoj nevolji.
»Spreman je govoriti«, rekao je Abdulrahman. Osami se nije svidio njegov ton.
Bilo je u njemu previše agresije.
»Je li došao k vama?« upitao je Osama.
»Da«, rekao je Abdulrahman. »Pojavio se ovo jutro i objasnio zašto je bježao.
Rekao sam mu da se mora javiti policiji. Bilo ga je malo strah. Taman sam ga uspio
nagovoriti i baš u tom trenutku ste se pojavili vi.«
Fuad se trudio da mu izraz lica bude neutralan.

184
 Ra’id je sjedio u sobi za ispitivanje s glavom u rukama i masnom kosom čiji su
pramenovi visjeli preko njegovih prstiju. Košulja mu je bila zgužvana, a na
podlaktici je imao dugačku posjekotinu koja je izgledala svježe. Na stolu uz njegov
lakat bila je stara smeđa kutija.
Kada je ušao Osama, Ra’id je brzo sakrio ozlijeđenu ruku ispod stola i uspravio
se na stolcu.
»Što ti se dogodilo s rukom?« upitao je Osama.
»Udario sam njome o kapiju u stražnjem dvorištu«, rekao je.
Osama je stavio dosje na stol i otvorio kutiju, bacivši pogled na kasetne vrpce.
»Odakle ti ovo?« upitao je.
»Iz Leiline sobe«, odgovorio je dečko. Koža mu je bila siva, podočnjaci ružne
tamnosmeđe boje.
»Jesu li ovo originalne kasete?«
»Jesu.«
»Gdje si ih našao?«
»Držala ih je u jednoj od soba za goste skrivene u oplati ormara za odjeću.«
»A kompjutor koji smo našli u prtljažniku tvoga auta – čiji je on?«
»Leilin.«
»Kako si došao do njega?«
»Uzeo sam ga iz njezine sobe.«
»Je li to razlog što si onoga dana pobjegao iz trgovine svoga ujaka?«
Ra’id je kimnuo i nagnuo se naprijed, pritisnuvši prsa o stol kao da očekuje
udarac. Osama ga je promatrao. Obiteljske fotografije koje su pronašli u Leilinoj sobi
svjedočile su o činjenici da su ona i Ra’id bili bliski.
Osama je gurnuo dosje u stranu i sjeo za stol: »Mogu te nečim ponuditi? «
Ra’id se doimao iznenađenim.
»Kavu? Nešto za jelo?«
Ra’id je zatreptao, a onda namrgođeno odbio, no Osama je vidio da ga je
načeo.
»U redu«, rekao je Osama. Posegnuo je za kasetofonom. »Osama Ibrahim
intervjuira Ra’ida Nawara. Kao prvo, gospodine Nawar, recite mi zašto ste pobjegli.«

185
 Ra’id je pogledao prema vratima. »Znao sam gdje su Leiline videosnimke –
hoću reći njezine vrpce, i sve te stvari u njezinom kompjutoru. Nisam želio da
policija to pronađe.«
»Zašto ne?«
Ovaj su se put njegove oči susrele s Osaminima. Pomalo podrugljivo je frknuo
i, kako se činilo, malo se opustio. »Oni nas slušaju, zar ne?«
»Ne«, rekao je Osama.
»Što je s onim prozorom?« Ra’id je pokazao prema prozoru s jednosmjernim
staklom.
»Nitko nije tamo, a ponajmanje tvoj ujak i njegov pomoćnik, jamčim ti.«
Činilo se da je Ra’idu trebala čitava vječnost da odluči može li mu vjerovati, ali
napokon je rekao: »Leiline snimke bile su... ne baš pristojne, znate što mislim?«
»Reci mi.«
»Intervjuirala je odvratne ljude. Prostitutke. Kleptomane. Hoću reći, pokušao
sam je nagovoriti da prestane s tim, ali nije me htjela slušati. Nastavila je dalje, jer je
bila tako jebeno tvrdoglava.« Ovu posljednju riječ izgovorio je bez daha, a potom
spustio pogled.
»Znači, mislio si da ćeš sakrivši te snimke zaštititi njezinu reputaciju?«
»Jednostavno nisam želio da vi to vidite. Dobit ćete tu neku predodžbu o Leili,
pomislit ćete, ne znam, možda da je zaslužila to što je dobila...« Glas mu je pukao.
»Imamo kopije videosnimki«, rekao je Osama.
»Što? Kako?«
»Znaš li zašto su je zanimale te žene?«
Ra’id je zastao. »Željela je znati kako su se uspjele osamostaliti«, rekao je.
»Većina žena koje je intervjuirala same su se uzdržavale. Možda zato što su ih
njihove obitelji odbacile. Neke od njih nisu ni imale obitelj. Nisu se željele baviti
onime čime su se bavile, ali nisu imale drugog izbora. Leilu je to zainteresiralo.«
»Shvaćam. Na koji način ih je upoznavala?«
»Nisam siguran. Jednu je ženu upoznala preko interneta...«
»A druge?«
»Ne znam.« Ra’id se počeo znojiti.
»Stekao sam dojam da ste ti i Leila bili bliski«, rekao je Osama. »Da ti je možda
povjeravala neke stvari koje su za druge bile tajna.«
Momak je kimnuo.
186
 »Činilo mi se da bi ti jedini mogao imati neku predodžbu o njezinom načinu
rada. Vjeruj mi da razumijem da je to za nju bio ozbiljan projekt.« Ra’id ga je
pogledao u oči. »Je li te žene nalazila na ulici?«
Nesigurno je odmahnuo glavom.
»Možda je poznavala muškarca koji ju je upoznao s nekima od njih?«
Ra’id je protresao glavom, doimajući se poput zvjerke zatočene u stupici.
»Slušajte, ne znam točno. Nije mi sve govorila. Zabila bi si nešto u glavu i ne bi
odustajala. Nije poznavala te žene, ali kad je jednom odlučila da će intervjuirati
prostitutke, nije odustajala sve dok nije pronašla desetak njih koje će pristati govoriti
u kameru. Jednostavno je bila takva.«
»Misliš li da je time pokušavala dati komentar našeg društva?«
Ra’id je djelovao uznemireno. »Možda.«
»Ovdje ima dosta toga što se može kritizirati«, rekao je Osama, »pogotovo s
aspekta žena. Čini se da je Leili bilo važno da izrazi svoj stav.«
»Valjda, na neki način...« Ra’id je i dalje djelovao nervozno. »Nije joj se sviđalo
kako se postupa prema tim ženama, ali poštivala je to što se same brinu za sebe.
Samo je pokušavala pokazati ljudima da se ovdje ponekad događaju loše stvari.«
Osama je opazio njegov oprezan način izražavanja. Tvrdnja da je Leili bilo
stalo do tih žena nije baš bila u skladu s načinom na koji se Leila prema njima
odnosila na snimkama svojih intervjua. Preliminarni izvještaj koji je za njega
sastavila Katya govorio je da je Leilu više zanimalo da izloži mane i licemjerje
prostitutki, pa čak i da ih ponizi.
»Leila nije namjeravala izlagati te žene javnosti, zar ne?« upitao je Osama.
»Ne! Obavezala se da će štitili njihovu privatnost.«
»Ali moraš priznati, bila bi to idealna prilika da se izazove senzacija, da se
Leila proslavi kao filmašica.«
»To nije bilo ono što je željela! Namjeravala je zamagliti lica kako ih nitko ne bi
mogao prepoznati. A i nikome nije govorila o svojem projektu.«
Osamu je uzrujala dječakova naivnost. Htio mu je reći da je ono što je on vidio
kao Leilin idealizam lako mogla biti slatkorječivost djevojke koja je svog naivnog
rođaka uspjela uvjeriti da se bori za neki viši cilj. Imao je osjećaj da je Leilin »viši cilj«
slava ili novac.
»Je li Leila ikada spominjala što namjerava s filmom kad ga dovrši?« upitao je.

187
 »Aha, namjeravala ga je poslati na filmske festivale u Siriji i New Yorku. Sve je
već isplanirala. I sav materijal je već snimila. Samo je trebala...« Zastao je, kao da ga
je zaboljela činjenica da projekt nikada neće biti dovršen. »Trebala je sve sastaviti u
jednu cjelinu i od toga napraviti dokumentarac. Ali... jednostavno nije dobila šansu
da to napravi.« Teško je uzdahnuo, boreći se sa suzama.
Osami ga je bilo žao.
»Što je s njezinom videokamerom?« upitao je. »Nakon što je prva uništena kad
su Leilu napali na šetnici uz more kupila je novu. Kako je došla do novca za nju?«
»Ja sam joj ga dao«, rekao je Ra’id.
»To je vrlo velikodušno od tebe.«
»Trebao joj je, i namjeravala mi ga je jednoga dana vratiti.«
Osama je kimnuo. »Koliko je tvoj ujak znao o njezinim aktivnostima?«
»Nije znao ništa«, frknuo je Ra’id. »Da je znao...« Očito je pomislio da je bolje
ne dovršiti tu rečenicu.
»Ali Abdulrahman ju je puštao da izlazi van«, rekao je Osama.
»Nije. Pokušavao ju je zadržati u kući, ali ona bi svejedno izlazila. Dopustio joj
je da snima za televizijsku postaju pod uvjetom da mene povede kao pratnju. Mrzila
je taj posao. Bio joj je dosadan. Abdulrahman je cijele dane provodio na poslu, tako
da najčešće nije znao što ona radi. Povremeno bi saznao da nije kod kuće, i tada bi je
nazvao na mobitel. Uvijek bi mu rekla da je kod svoje prijateljice Faruhe, i Faruha bi
to potvrdila.«
»Dakle, on nikada nije doznao što Leila zapravo radi? Nije znao da je hodala
po gradu snimajući materijal za svoj dokumentarac? «
»Ne.«
»Kako možeš biti tako siguran?«
»Da je doznao, vjerujte mi, itekako bismo znali za to.«
»Nezgodne je naravi. Lako se raspali«, Osama je ponudio moguće objašnjenje.
»Aha«, rekao je Ra’id. »Ali nikad joj ne bi učinio ništa nažao, čak i kad bi bio
bijesan. Derao bi se na nju i to bi bilo sve.«
Osama je kimnuo. »Prema tvrdnjama nekih svjedoka, Leila i tvoj ujak svađali
su se prilično često.«
»Pa, da. Uvijek ju je pokušavao prisiliti da ostane doma, ali ona bi svejedno
izašla. Uvijek bi tražila još novaca, a on joj nikad ne bi dao. Mislio je da će otići u

188
kupovinu i sve potrošiti na odjeću. Očito mu nikad nije rekla da ga treba za svoje
filmske projekte.«
Ra’idovo lice poprimilo je prkosan izraz. »Nije joj bio otac. Ponekad se tako
ponašao, ali nije ju mogao kontrolirati.«
Osama je odlučio promijeniti temu. »Gdje si bio onoga jutra kad je nestala?«
Ra’id se trgnuo na svojem stolcu. »Bio sam u trgovini cijelo jutro. Zašto?«
»Nitko u trgovini nije mogao potvrditi da si doista bio ondje.«
»Bio sam!« ponovio je, podižući glas. »Bio sam tamo čitavo jutro!«
»Jesi li u to vrijeme trebao biti uz nju – mislim, kao njezin pratilac?«
»Nisam je pratio baš svaki put.«
»Je li tvoj ujak to znao?«
»Nije.«
»Pa ne bi li onda tvom ujaku bilo sumnjivo ako bi se pojavio u trgovini?«
Ra’id se meškoljio. »Da, ali on tog jutra nije bio u trgovini.«
»Ipak, netko od članova osoblja mogao je to primijetiti i spomenuti mu. Na
primjer, Fuad.«
Ra’id je zagrizao usnicu. »Pa, ni Fuad nije bio tamo.« Rekao je to s blagim
izrazom trijumfa, pa je Osama pomislio da je slučajno pogodio pravi odgovor.
»Ali sigurno si znao kamo je Leila pošla tog jutra«, nastavio je Osama. »Je li se
išla sastati s nekim određenim?«
»Ne znam. Nije mi rekla.«
Razgovor kao da je naišao na nepremostivi zid. Osama je čekao, budno ga
motreći. Ra’id je sjedio zureći u kutiju na stolu.
Osama se udobno zavalio i namjestio izraz zabrinutosti. »Mora da ti je zaista
bilo jako stalo do nje. Davao si joj novac. Podržavao si je u tome što je radila i čuvao
njezine tajne. Čak si riskirao da te osumnjičimo za ubojstvo, kad si pobjegao ukravši
vrpce i kompjutor kako bi zaštitio njezinu reputaciju. Definitivno si počinio težak
prekršaj izbrisavši njezin hard disk.« Ra’id se mukotrpno trudio prikriti paniku. »A
sada bi te vrpce mogle biti jedini dokaz koji će nam pomoći da otkrijemo njezinog
ubojicu.«
Momak je djelovao uzdrmano.
»U tom slučaju nameće se neugodno pitanje«, nastavio je Osama nagnuvši se
prema naprijed, »prave motivacije da ukradeš te vrpce.«

189
 Ra’id je zaprepašteno otvorio usta, a onda bijesno procijedio. »Ne znam što
mislite pod tim. Rekao sam vam zašto sam to učinio.«
»A nije li te možda razbjesnilo što se Leila viđala s Amerikancem?«
Na jedan kratak trenutak Ra’idove oči su neprijateljski sijevnule. »S kim? S
onim Ericom? Nije se viđala s njim. Bili su prijatelji.«
»A, tako.«
»Ne vjerujete mi?« Ra’id je iz sekunde u sekundu postajao sve napetiji. »Bili su
prijatelji, ništa više od toga.«
»Meni se čini da je ona tog Erica poznavala prilično dobro. Izlazila je s njim
prilično često.«
»Ponekad bi zajedno izašli, to je sve.«
»Je li ti ona tako rekla?«
»To se vas ne tiče!« Ra’id je naglo ustao sa stolca.
»Gospodine Nawar, sjednite.«
Ra’id je nekoliko sekundi ostao stajati, a onda protiv volje sjeo. Izraz na
njegovu licu govorio je Osami da je gotovo sa spremnošću da odgovara na pitanja.
»Je li se tog dana namjeravala sastati s Ericom?« upitao je Osama.
»Ne znam.«
»Je li te uzrujalo što nije željela da pođeš s njom?«
Ra’id je prkosno isturio donju usnicu. Na bradi su mu izbile oštre crne dlačice,
no bila je to ipak brada dječaka koji se svake minute činio sve mlađim i nezrelijim.
»Kao što sam rekao: ne znam kamo je išla tog jutra.«
Nekoliko minuta vladala je ledena tišina. Osama je pomislio na Nuhine
kontracepcijske pilule razasute na kuhinjskom stolu i na osjećaj srama koji ga je
obuzeo nakon što ih je smrvio – srama što se nije mogao obuzdati, što u njemu ima
nečeg izrazito tradicionalnog čega se nije mogao osloboditi samo tako. No umjesto
da to proglasi karakternom manom, to ga je navelo na pomisao da svatko ima svoj
tajni okidač. Je li Leila, poput Nuhe, učinila nešto što je moglo izazvati neobuzdan
gnjev njezina bratića?
Osama je ustao. »Gospodine Nawar«, rekao je, naginjući se preko stola.
»Saznat ćemo što je na ovim vrpcama i povezati sve informacije koje smo prikupili.
Želim da znate da nema šanse da pustimo ubojicu da nam umakne. Je li to jasno?«
Ra’id nje odgovorio, i Osama je krenuo prema vratima kao da će izaći.
»Čekajte«, rekao je Ra’id. »Hoćete li me pustiti?«

190
 »Ne«, rekao je Osama.
»Ali zašto? Nisam ništa učinio!«
»Žao mi je, gospodine Nawar. Već ste jednom pobjegli, a i nisam baš uvjeren u
vašu nevinost.« Osama je zastao očekujući da će se Ra’id pobuniti, no on je samo
sjedio i šutio s ogorčenim izrazom na licu.

191
 24
DOBA DANA PRIJE PODNEVNE MOLITVE nedjeljom bilo je najbolje vrijeme da se
imama Hadija uhvati nasamo. Njegovi su učenici dolazili vježbati recitiranje
ulomaka iz Kurana nakon poslijepodnevne molitve, ostavljajući mu vremena da se
opusti u svom uredu uz šalicu čaja u društvu vjernika koji su ga poznavali dovoljno
dobro da bi znali za tu rupu u njegovu rasporedu. Obično bi nešto čitao ili pisao za
velikim hrastovim stolom, s naočalama nataknutim na nos i s pokrivalom za glavu
prebačenim preko naslona stolice.
Nayir ga je zatekao kako nešto zapisuje i osjetio krivnju što ga ometa, no imam
Hadi ga je pozdravio s uobičajenom srdačnošću i zamolio ga da sjedne ponudivši
mu čaj. Nayir je zadovoljno primijetio da se od njegovog zadnjeg posjeta prije dva
mjeseca ništa nije promijenilo – niti citati iz Kurana na pergamentu što su visjeli na
zidu, niti način na koji su svete knjige bile poslagane na policu iznad njihovih glava.
Čak je i miris bio isti, drvo i koža i ugodan vonj ožbukanih zidova sa štukaturom.
Imam se vratio s dvije šalice čaja. Nayiru se kod njega sviđalo to što nije
zahtijevao da ga služe, što je razumijevao značenje istinske skromnosti. Hadi je
položio šalicu pred Nayira i sjeo za stol.
»Dugo se nismo vidjeli, Nayire«, rekao je. »Razmišljao sam o tebi. Moja žena i
ja otišli smo prošlog tjedna u pustinju posjetiti našeg prijatelja, starog beduina. Znam
da sam ti pričao o njemu. Jako me podsjeća na tebe, kao da ti je otac.«
»Iz kojeg je plemena?«
»Al-Murrah.«
»Poznajem neke ljude iz tog plemena.«
Imamu je zazvonio mobitel, i on ga je isključio. Neko vrijeme sjedili su
spokojno u tišini, slušajući škripavi zvuk okretanja metalnog ventilatora u uglu sobe.
»Pa reci mi kako si«, upitao je imam Hadi. U glasu mu nije bilo ni tračka
zabrinutosti, u pogledu ništa od sažaljivog izraza njegova ujaka Samira. Ako je i
uočio da je Nayir smršavio, nije to spomenuo.

192
 Nayir je odgovorio da je dobro, a zatim objasnio razlog svog dolaska. U
kratkim crtama ispričao je imamu o rukopisima koje je proučavao u laboratoriju i o
Majdijevoj pretpostavci da oni predstavljaju ranije i na neki način autentičnije verzije
Kurana, iako sadrže neke očigledne greške.
»Kakve vrste pogrešaka?« upitao je imam Hadi.
Nayir je objasnio. Imam Hadi zavalio se u stolicu i prekrižio ruke na trbuhu.
»Neka te to ne zabrinjava«, rekao je blago. »Poznato nam je da postoje manje razlike
u jezičnim formulacijama unutar Kurana kroz stoljeća. A za to postoji nekoliko
jednostavnih objašnjenja. Kada su Muhamedu, mir Božji s njim, prvi puta objavljene
Alahove riječi, one su mu bile prenesene usmeno.
Naravo da su ih ashabi, Muhamedovi bliski suradnici, zabilježili, ali je većina
prvih muslimana koji su učili Kuran bila nepismena pa su ga morali memorirati.
Neki Prorokovi sudruzi ponekad su ga zapisivali na svoj način, i imali su svoje
vlastite verzije za osobnu upotrebu. Ali kako su Kuran već znali napamet, pisanu
verziju koristili su kao podsjetnik i ništa više od toga. Postoje knjige koje sve to
detaljno razmatraju.
»Vidiš«, nastavio je, »u svakom sustavu koji je nastao ljudskim djelovanjem
pronaći ćeš nesavršenosti. Ono što je čudesno – i što je za mene dokaz Alahove
veličine – jest da je pravi, izvorni Kuran ostao nepromijenjen. I da tijekom stoljeća
naraštaja muslimana u Svetoj knjizi nije izmijenjen niti jedan jedini dijakritički znak.«
»U pravu ste«, rekao je Nayir. Znao je za različite »osobne« verzije Kurana, ali
pretpostavljao je da su sve one bile spaljene. Nije mu bilo jasno zašto s Majdijem o
tome nije razgovarao ovako mirno i staloženo kao imam s njime.
»Islam je često bio optuživan za nedosljednost«, rekao je imam, »ili da je obična
krivotvorina neke druge religije, ili pak da predstavlja varijaciju istine ali ne i čitavu
istinu. Ali treba imati na umu Alahove riječi: Kada mi jedan ajet dokinemo drugim – a
Alah najbolje zna što objavljuje – oni govore: ‘Ti samo izmišljaš!’ A nije tako, nego većina
njih ne zna. To znači da nam je Alah tijekom stoljeća pokazivao put na različite načine
ali da se temeljna poruka nije mijenjala. Istina je uvijek ista.«
Nayir je kimnuo. Osjećao je kako ga preplavljuju olakšanje i zahvalnost prema
imamu. Naravno da je sve to znao i prije, ali trebala mu je potvrda da je Majdi zaista
bio prenagao u donošenju svog suda.
»Možemo govoriti o povijesti Kurana«, rekao je imam, »ali radije bih čuo nešto
o tebi. Reci mi što ima novo.«

193
 Uz osjećaj krivnje Nayir se prisjetio svog drugog razloga dolaska. »Zapravo...«
Osjetio je navalu nelagode i srama što ništa od ovoga nije prije spomenuo imamu, ali
usprkos tome je nastavio: »Upoznao sam jednu ženu. Ima već dosta dugo.«
Hadi je podigao obrvu radosnim trzajem punim iščekivanja. »Da?«
Nayir je počeo objašnjavati. Morao je krenuti od početka, od susreta s Katyom
u mrtvačnici kada je došao po Noufino tijelo u ime njezine obitelji. Namjeravao je to
reći imamu još prije nekoliko mjeseci, odmah nakon što su on i Katya prestali
razgovarati, ali nije imao hrabrosti. Bojao se da bi zbog priče o njegovoj vezi s
Katyom imam mogao promijeniti mišljenje o njemu, ali brinuti se sada zbog toga bio
bi dokaz glupog ponosa.
Hadi je strpljivo slušao, pijuckajući čaj i kimajući glavom, povremeno
izražavajući iskreno zanimanje ili pak žaljenje. Kad je Nayir završio priču imam je
neko vrijeme zamišljeno šutio.
»Reci mi«, rekao je napokon, »zašto nisi razgovarao s njom svih ovih mjeseci?«
»Jednom smo razgovarali telefonom«, rekao je Nayir prolazeći rukom niz vrat.
»Tada mi je spomenula svoj novi posao. Pitao sam je hoće li raditi s nepoznatim
muškarcima, i mislim da ju je to pitanje uzrujalo. Ona nije žena koja bi očekivala da
ću razumjeti sve što čini. Dobra je muslimanka, i po mnogo čemu tradicionalna...«
»To je dobro.«
»Da, ali rekla je da na tom poslu radi s muškarcima«, rekao je Nayir. »Na tom
novom poslu.«
Hadi mu je uputio pogled koji kao da je govorio: Pa, u nekom trenutku morat
ćemo se početi nositi s time. »Dakle, prestala te zvati jer je bila uzrujana tvojom
reakcijom?«
»Mislim da da.«
»A ni ti nju nisi zvao?«
»Ne bi bilo dolično.«
Nayir mu je želio reći da je još uvijek nosila zaručnički prsten koji joj je darovao
Othman, da ga je srce boljelo svaki put kad bi ga vidio, i da se pitao znači li to da je
još uvijek nešto osjećala prema Othmanu. No užasavala ga je i sama pomisao na tu
mogućnost, a kamoli da je pred nekim naglas izgovori – jer bi to značilo da joj nije
iskreno stalo do Nayira, i da je bio budala što se uopće nadao.
Imam se zavalio u stolicu i duboko uzdahnuvši zamišljeno se zagledao u strop.
»Dakle ti vjeruješ da je ona dobra muslimanka.«
»Da.«
194
 »Unatoč njezinim telefonskim pozivima.«
»Da.«
»I unatoč njezinoj inicijativi da se viđate nasamo?«
Uvijek je kraj sebe imala vozača, želio je reći Nayir, ali se sjetio kako se bez pratnje
pojavila kraj njegova broda, i kako su bili sami u restoranu na ručku, pa se ugrizao
za jezik.
Hadi se nagnuo naprijed i odložio šalicu s čajem na stol. »Čini mi se da ti je
stalo do te žene.«
»Da.«
»I je li otpočetka bilo tako?« obzirno je upitao.
Nayiru se stegnula utroba. Da, želio je reći. »Želio sam postupiti ispravno i
zaprositi je, ali upravo je bila razvrgnula zaruke s drugim muškarcem. Osjetio sam
da nije bila spremna, da bi to možda značilo požurivati stvari.«
»A ti se nisi htio prenagliti?«
Nayir je nervozno slegnuo ramenima. Želio je reći kako mu je bilo teško
odlučiti treba li je zaprositi jer čak niti sam nije bio siguran je li spreman na ženidbu.
Želio je reći koliko mu je neizmjerno stalo do nje, kako je predivna. Želio je reći kako
je prvi puta kad ju je susreo zapazio njezinu izvanjsku privlačnost, ali sada kada je
poznaje bolje u njoj otkriva drukčiju vrstu ljepote – nešto novo i uzbudljivo a
istovremeno poznato i blisko. A opet, nakon toliko dugog čekanja da se oženi, bilo bi
glupo naprasno srljati s lošom odlukom. Želio je biti apsolutno siguran da je to ono
pravo. No znao je da bi mu imam rekao da ju je trebao odmah zaprositi.
»Nayire«, rekao je Hadi obuzet iznenadnom navalom suosjećanja. »Ne bi se
trebao bojati da ćeš napraviti pogrešku. Od svih ljudi, upravo se na tebe čovjek može
osloniti kao na osobu koja stvarima pristupa s oprezom. Tvoja pogreška u ovom
slučaju bit će ako ne budeš djelovao a trebao bi.«
»Mislite na prosidbu.«
»Da«, rekao je Hadi. »To je ono što si propustio napraviti odmah na početku.
Ako ti je ova žena važna, tada je to jedini ispravan način, a ne da ti prođu mjeseci a
da ne razgovaraš s njom.« Pogledao ga je tobože strogo, ali u očima mu je vidio
brižnost i dobrostivost. »Sumnjam da želiš cijeli život provesti sam.«
Nayir je bio iznenađen. Bio je siguran da će mu Hadi reći da bude oprezan sa
ženom koja radi među nepoznatim muškarcima, sa ženom koja je tako
nekonvencionalna i odvažna.
»Ali ona nije...«, počeo je.
195
 »Znam, ona se ne drži nekih pravila strogo kao ti«, prekinuo ga je Hadi, »ali ti
vjeruješ da je dobra muslimanka. I kažeš da je njezin otac pobožan, pa znaš da je iz
dobre obitelji. Vjerujem tvojoj procjeni ljudi. A ako je pobožna, tada će na kraju
razumjeti neprimjerenost komuniciranja s nepoznatim muškarcima. Vidiš, mnoge
žene se tome izlažu u potrazi za mužem. A ako je ta žena dobra muslimanka kao što
kažeš, jednom kada se uda za tebe više neće imati potrebu za tim. Imat će tebe.
Jednog će dana imati djecu, i željet će ostati doma da ih podiže.« Imam Hadi raširio
je ruke. »Sve će se promijeniti čim učiniš ispravnu stvar.«
Nayira je odjednom obuzela malodušnost. »A ako se ne promijeni?« upitao je.
»Onda za tebe nije ona prava.«
Toga se i bojim, pomislio je.
»Idi i saznaj«, rekao je imam. »Idi i učini pogrešku ako je to ono što trebaš
napraviti. Jer grijeh je provoditi vrijeme sa ženom, žudjeti za njom, gajiti prema njoj
neprimjerene osjećaje, ako je ne kaniš oženiti.«
Nayir je još neko vrijeme ostao razgovarati s imamom u uzaludnom pokušaju
da popravi raspoloženje.
Turoban osjećaj pratio ga je na putu do Rovera, stežući mu prsa tako da je
jedva disao. Nije znao odakle taj osjećaj dolazi. Možda je imao veze s Katyom i
uzaludnim pokušajem da je zamisli okruženu djecom. Ta ga je predodžba dosad
uvijek ispunjavala nadom, ali razgovor s imamom preko nje je bacio koprenu
melankolije, i u jednom beznadnom, samotnom trenutku osjetio je strah da s Katyom
nikada neće biti sretan.

196
 25
UMORNO UZDAHNUVŠI KATYA je u kompjutor ubacila sljedeći disk. Uzela je
samo kratku pauzu da pomogne Majdiju da obradi dokazni materijal iz Ra’idovog
auta i sada je imala dojam da je u uredu već toliko beskrajno dugo da će ako proviri
kroz visoki prozor vidjeti aute što lete zrakom i ljude u svemirskim odijelima –
dokaz da su prošla desetljeća otkako ju je u svoj svijet usisala jedna žena opsjednuta
prostitutkama, transvestitima i opscenim ponašanjem.
Nije sav materijal bio dosadan, zapravo su zanimljivi dijelovi postajali sve
češći. Katya je mogla primijetiti da je Leila usavršila vještinu vođenja intervjua i
snimanja. U posljednjem intervjuu kojeg je pogledala, Leila je čak uspjela ne razljutiti
svoju sugovornicu, pa je razgovor završio prostitutkinom izjavom kako ne misli da
treba tražiti Alahov oprost, jer nije grijeh izmamiti ljubavniku blaženi osmijeh na
lice. No što je dulje gledala videosnimke, Katya je sve više osjećala da je na
pogrešnom tragu. Leila se postupno počela ponašati sve diplomatičnije i uspješno
izbjegavati konfrontacije. Izgledalo je sve manje vjerojatno da je nekoga od onih koje
je snimala isprovocirala da je ubije u trenutačnom naletu bijesa.
Ipak je nastavila s pregledavanjem videomaterijala nadajući se da će otkriti
nešto važno.
Na stolu pored nje bila je kutija s kasetnim vrpcama koje su pronašli u
Ra’idovom autu. Jedan od laboratorijskih tehničara na katu ispod njih već ih je pola
prebacio u digitalni oblik i upravo ih je pržio na DVD–ove. Katya je trebala obraditi
drugu polovicu, ali imala je predosjećaj da će originali biti identični snimkama koje
joj je dala Faruha, i više nije željela uzalud trošiti vrijeme. Već je jedva izlazila na kraj
s pregledavanjem DVD-ova koje je imala.
Idući DVD ju je iznenadio. Na ekranu su se pojavile slike Meke i hodočasnika
koji su kružili oko Kabe. Katya je isprva pomislila da je riječ o još jednoj snimci za
TV-postaju, dok se na ekranu nije pojavio naslov: Hodočašće: traganje jednog čovjeka za
istinom o Kuranu, a ispod njega tekst: Mnogi muslimani vjeruju da je Kuran čista,
nepatvorena i sveta Alahova riječ prenesena proroku Muhamedu... Pojavilo se nečije lice i

197
potpis ispod slike: Šeik Al–Arifi. Šeikova halja bila je tako bijela i uštirkana da je
izgledao kao da ga je slastičar prevukao snježnom glazurom. Koža mu je bila
nestvarno glatka i blistava (je li bio našminkan?), a brada potkresana, s dražesno
nejednakim donjim rubom u maniri hinjene nemarnosti. Bio je lijep – previše lijep.
Bilo mu je mjesto na vrhu svadbene torte. Kad je progovorio milozvučnim
jeddanskim naglaskom bilo je jasno da je riječ o nekom tko je dobro vladao
govorničkom vještinom. To nije bio zapjenjeni ekstremist nego obrazovan čovjek
odmjerenog nastupa.
»Kuran je čist«, govorio je. »Riječi koje se nalaze u današnjem tiskanom obliku
Svete knjige identične su onima koje su otkrivene proroku Muhamedu, mir Božji s
njim. To je zato što Kuran sadrži izvorne Alahove riječi, a one se ne mogu iskriviti.«
Govorio je takvim tonom kao da za obiteljskim ručkom svojoj ženi objašnjava
nešto što bi trebalo biti očito: »Da, naravno draga, čim okreneš ključ upalit će se
motor. Na taj način se pokreće auto.« Katyi je došlo da prevrne očima, toliko je bila
ispunjena prezirom.
Iz loga u uglu mogla je vidjeti da je Leila taj isječak presnimila s televizijske
postaje Memri, koja je emitirala isključivo priloge koji su islam prikazivali kao
bezvrijednu i glupu religiju a njezine predstavnike kao ekstremiste i krajnje
konzervativne klerike. Posljednji prilog koji je gledala na toj televizijskoj stanici
prikazivao je imama koji govori o tome da su djevojke u Danskoj toliko perverzne da
imaju redovite seksualne odnose s magarcima.
Zatim se na ekranu pojavila slika posve drukčijeg tipa muškarca. Bio je visok i
plav, brončanog tena od čestog boravka na suncu. Na potpisu ispod slike stajalo je
Apollo Mabus, proučavatelj Kurana. Bio je odjeven u kaki hlače i safari jaknu s
izbočenim džepovima. Stajao je u pustinji kao da pripada onamo, lica i vrata
prekrivenog pustinjskim pijeskom i krupnih smeđih očiju što su škiljile na
nepodnošljivo blještavom suncu. Snažan vjetar podizao je oblake pijeska, dajući
prizoru stanovitu dramatičnost.
Govoreći neformalnijim arapskim, i bez traga stranog naglaska, rekao je:
»Većina suvremenih učenjaka slaže se da Kuran nije čist, u smislu da ne predstavlja
savršeno točno prenesene Alahove riječi, jer kažem vam« – ovdje se zacerekao – »kad
bi bilo tako, tada bi Alah bio grozan pisac. Istina je da Kuran sadrži brojne
faktografske i gramatičke pogreške. Čitava četvrtina knjige nema ama baš nikakvog
smisla. Jasno je da je bio prerađivan, redigiran i skraćivan. Toliko je pun
kontradikcija i pogrešaka da to budi nelagodu u većine inteligentnih muslimana.«

198
 Mabusov glas bio je prožet onim karakterističnim nadmenim tonom kojim se
intelektualci često koriste kad se obraćaju iracionalnom svijetu koji ih okružuje. Vi
jadnici nikad nećete razumjeti ono što je tako logično. Bila je to ona vrsta sveznajuće
superiornosti koja je, ironično, proistjecala iz nepoznavanja moći tradicije i vjere. A
to je u njoj izazvalo još veći prijezir nego riječi šeika Al–Arifija.
Iz kompjutorskih zvučnika dopirao je glas koji je čitao iz Kurana dok su ekran
ispunjavale slike kuranskih spisa. Katya ih je prepoznala – bili su slični onima koje je
Majdi proučavao u laboratoriju. Lagano su se nizali na ekranu s desna na lijevo, dok
su se u pozadini nazirale blijede slike minareta i silueta gradskih nebodera.
Začuo se glas komentatora. Katya je prepoznala Leilu, koja je govorila:
Je li današnji Kuran izvorna Alahova riječ, ili je rezultat naknadnog redigiranja i
prerađivanja? To pitanje stoljećima je mučilo islamske učenjake, ali danas hrabri muškarci i
žene koji postavljaju to pitanje moraju strahovati za svoj život. Čak i sama pomisao da Kuran
nije čist i izvoran može dovesti do optužbi za krivovjerje koja za sobom povlači smrtnu kaznu.
Katya je teško uzdahnula kad se pojavio isječak koji je prikazivao čuvenog
sveučilišnog profesora Nassera Abu-Zaida kako ga izvode iz hotela kroz gomilu
paparaca i blještavih bliceva fotoaparata. Glas komentatora objašnjavao je da je
profesor u Kairu proglašen krivim za otpadništvo od islama jer je javno izrazio
mišljenje da Kuran nije doslovno prenijeta Alahova riječ već povijesni i literarni tekst
podložan tumačenju kao i bilo koji drugi. Optužba za krivovjerje rezultirala je
nalogom da se Abu-Zaid razvede od svoje supruge jer više nije musliman, i samim
time ne može biti oženjen za muslimanku – Zbog toga su on i njegova žena morali
pobjeći u Nizozemsku.
Glas iz zvučnika i dalje je nešto govorio, ali Katya više nije slušala. Nastojala je
razmrsiti čvor svojih emocionalnih reakcija – Iako je obično nisu vrijeđale rasprave
koje su propitivale islam ili Kuran, bila je zgađena Mabusovim komentarma jednako
koliko i pompoznošću šeika Al-Arifa, i ogorčena nepravednim ishodom Abu-
Zaidova slučaja koji je bio samo još jedan dokaz da su fundamentalisti svoje bitke
vodili i u sudnicama, a ne samo bombaškim napadima na ambasade i otmicama.
Leili se jedno moralo priznati: nije joj nedostajalo smisla za provokativnost, i možda
je upravo to razlog što je ubijena.

199
 

»Pa, imamo prostitutke i strah od javnog poniženja. Zar nam treba drugi
motiv«, rekao je Majdi, češkajući se po glavi.
»Ne, u pravu si.« Osama je sjedio na rubu stola u Majdijevom laboratoriju,
ruku prekriženih na prsima.
Zurio je u prazan kompjutorski ekran, nakon što je upravo odgledao svih
dvadeset minuta Leilinog nedovršenog dokumentarca. Hodočašće. Činio se nekako
odsutnim i Katya je imala dojam da su mu misli negdje drugdje.
»Ne trebamo drugi motiv«, rekao je Osama. »Ono što trebamo je pravi motiv.«
»Meni se snimke razgovora s prostitutkama čine prilično uvjerljivim motivom«
usprotivio se Majdi. »Bilo koji od muškaraca upletenih u odnos s tim prostitutkama
mogao je saznati za te snimke i odlučiti da ubije Leilu. Ili uostalom bilo koja od tih
prostitutki.«
»Da«, rekao je Osama, »samo što je većina tih snimki nastala još prije nekoliko
mjeseci, a ja ne vjerujem da je ubojica planirao ubojstvo. Imam osjećaj da se ono što je
izazvalo ubojičin bijes dogodilo netom prije njezine smrti.«
Iz dokumentarca su saznali barem jednu stvar: brza usporedba pokazala je da
su kuranski tekstovi na DVD-u isti kao i oni koje je Leila sakrila u svojoj spavaćoj
sobi. Dakle, Leila ih je fotografirala za potrebe dokumentarca. Još nije bilo nikakvih
indikacija o tome tko je Wahhab Nabih, ali Katya je pretpostavljala da je riječ o
imućnom sponzoru koji je novčano podupirao Mabusov rad. Tekstovi nisu imali
značajnu ulogu u samom dokumentarcu. Uglavnom su korišteni kao materijal
ubacivan između isječaka iz televizijskih vijesti i intervjua s Mabusom koji su se
fokusirali na suprotstavljanje ideja vjerskih radikala i Mabusovih postavki.
»Znači, Leila je sakrila fotografije u svoju sobu u strahu da ih ne pronađe njezin
brat«, rekla je Katya.
»Da«, odgovorio je Osama. »Mislim da bi on primijetio pogreške u tekstu, i da
bi ga one razljutile. Ali s druge strane, čini se da nije imao preveliku kontrolu nad
njom. Taman da joj je i zabranio da radi na tom projektu, sumnjam da bi imao načina
provjeriti poštuje li ona tu zabranu.«
»A što je s tim Mabusom?« upitao je Majdi.

200
 »Kako to misliš?« rekao je Osama. »Pa očito je da su surađivali. A sudeći prema
kvaliteti isječka koji smo upravo vidjeli, shvaćala je to vrlo ozbiljno i vjerojatno je
namjeravala taj dokumentarac prikazati u javnosti.«
»Da, napravljen je profesionalnije nego njezini prijašnji radovi«, rekla je Katya.
»Po svemu se čini da ga je snimila uz Mabusovo odobrenje.«
»U tom slučaju, on je zaista momak koji se voli izlagati riziku«, primijetio je
Majdi. »Da sam ja na njegovom mjestu, ne bih svoja istraživanja u ovoj zemlji
razglasio na sva zvona. Sigurno ne bih stao pred kameru i javno ih svima obznanio.«
»Mora da je vjerovao Leili«, rekla je Katya. Muškarci su je pogledali. »Znate da
sam pronašla plave dlake na njezinoj marami?«
Osama ju je sa zanimanjem pogledao. »Da, čuo sam. Mislite li da bi mogle
pripadati Mabusu?«
»Možda«, rekla je. »Čini se da imamo dva plavokosa muškarca povezana s
ovim slučajem: Apolla Mabusa – na snimci se vidi da je plavokos – i...« Okrenula se
prema Majdiju: »Nadam se da ne zamjeraš, ali mislila sam da ću ti uštedjeti trud.
Dobavila sam kopiju boravišne dozvole Erica Walkera. Gore je u mom uredu. I
mogu potvrditi da je i on plavokos.«
»Uzgred«, rekao je Osama, »poslao sam dvojicu svojih ljudi u Walkerov stan,
ali tamo nisu zatekli njegovu ženu. Rekli ste da je ondje.«
»Da«, odgovorila je Katya, osjetivši nelagodu pri pomisli na policiju koja
privodi Miriam Walker. »Možda je bila u kupovini.«
»Siguran sam da ćemo je pronaći«, rekao je Osama. »Ali vratimo se Mabusu i
Walkeru. Mislite li da se njih dvojica poznaju?«
»Obojica su povezana s Leilom i s gospodinom Nabihom«, rekla je. »Nabih je
Ericu Walkeru iznajmio stan, a Mabus je posjedovao kuranske spise koje mu je
vjerojatno ustupio Nabih. Rekla bih da postoji velika vjerojatnost da se Eric i Mabus
poznaju.«
»E pa onda moramo pronaći Mabusa«, rekao je Osama. »Majdi...«
»Odmah ću se pozabaviti time«, rekao je Majdi i okrenuo se prema svom
kompjutoru.
»Što vi mislite o svemu ovome?« upitao je Osama Katyu.
Katya je prikrila iznenađenje iza zamišljenog izraza lica. »Mislim da je Leila
bila osoba sklona izazivanju kontroverzi. Prvo se usredotočila na prostitutke, ali
onda je upoznala Mabusa i njegov joj se rad učinio puno uzbudljivijim, pa se ostavila
ženskih tema i fokusirala na ovo.« Pokazala je prema DVD-u. »Sav ovaj materijal s
201
Mabusom snimljen je mjesec dana prije nego što je ubijena. Očito je s njim bila u
pustinji, a čini se i kao da je bila u njegovom stanu u Jeddi. Vjerojatno je s njim
provodila puno vremena.« Zastala je a Osama je čekao da nastavi. »Moja je
pretpostavka«, rekla je, »da je netko drugi saznao što Leila radi i to ga je razbjesnilo.«
»Na koga mislite?« upitao je Osama.
»Na njezinog brata«, rekla je Katya. »Čini se kao da je izrazito pobožan.
Doduše, mogao bi biti bilo tko strastveno posvećen obrani nepovredivosti Kurana.«
Osama je naglo ustao od stola i počeo uzbuđeno koračati po sobi. »Sve se svodi
na to tko je znao za dokumentarac. Mabus je mogao nekome reći, ali koncentrirajmo
se na Leilu.« Stao je i pogledao u Katyu. »Vjerojatno nije rekla ništa svom bivšem
mužu; navodno mjesecima nije razgovarala s njim, no to još moram provjerili. Tu je i
njezin brat, Abdulrahman. Njemu sigurno ne bi ni slučajno spomenula
dokumentarac jer bi je to uvalilo u nevolju. Zaključili smo da je fotografije skrivala
upravo od njega. Dakle, preostaje nam njezin rođak Ra’id. Ra’idu bi rekla, jer mu je
vjerovala. Bio je vjerojatno jedina osoba s kojom bi o tome razgovarala, i mislim da bi
on sačuvao njezinu tajnu.«
»Je li još uvijek u pritvoru?« upitao je Majdi.
»Da«, rekao je Osama. »Prema njoj se ponašao posesivno. Ono jutro kad je
Leila nestala, Ra’id je trebao ići s njom. On kaže da nije imao pojma kamo je išla, jer
mu nije rekla, ali kad sam natuknuo da se možda išla sastati s Ericom Walkerom,
razbjesnio se. Njegov alibi je tanak. Ukrao je Leiline DVD–ove i izbrisao sadržaj hard
diska da od nas sakrije dokaze.«
»Mislite da je bio dovoljno ljubomoran na Leilin odnos s Walkerom da je
ubije?« upitala je Katya.
Osama je slegnuo ramenima. »Već sam viđao takve stvari. Ne bi me
iznenadilo.«
»A to bi se uklopilo i u teoriju o zločinu iz strasti«, dodala je Katya.
»Ali vjerske strasti mogu biti jednako snažne«, dobacio je Majdi.
»Što je s njezinim prijateljicama?« upitala je Katya. »Faruha nije spomenula
dokumentarac, možda zato što je htjela zaštititi Leilu. Ako odemo do nje i kažemo joj
da znamo za film, možda dobijemo još koju informaciju. Mislim da bismo se trebali
vratiti onamo i pitati...«
»Da, to je dobra ideja«, rekao je Osama. »Ali ne morate odlaziti tamo. Samo je
nazovite.«

202
 »Hoću«, rekla je Katya, jedva obuzdavajući uzbuđenje što je tretiraju kao dio
tima.
»Ne mislim da bismo trebali posve zanemariti obitelj«, rekao je Osama.
»Abdulrahmanov alibi se pokazao čvrstim. Kupovao je u suku, a zatim ručao s
prijateljem. Ra’idov alibi mogu potvrditi jedino zaposlenici u trgovini.«
»I što oni kažu?« upitala je Katya.
»Nisu sigurni«, rekao je Osama. »Neki misle da je bio ondje, neki da nije.«
»Što je sa sigurnosnim kamerama u trgovini?« pitala je Katya.
»Pregledačo smo snimke kad smo bili ondje«, umetnuo je Majdi, »ali kamere su
očigledno neko vrijeme bile u kvaru.«
Osama i Majdi izmijenili su pogled koji je govorio: To je već krajnje sumnjivo.
Jedan od mladih policajaca pozvao je Osamu u hodnik. Krenuvši prema
vratima Osama je preko ramena dobacio Majdiju da ga nazove čim bilo što sazna o
Mabusu i izašao iz sobe ne pozdravivši Katyu.

203
 26
NAYIRA JE PROBUDILA zvonjava mobitela. Iskobeljao se iz kreveta i pogledao na
sat: 6:45. Prespavao je poziv na molitvu. Proklinjući telefon, javio se.
»Gospodin Sharqi?« Bio je to glas Amerikanke. Skočio je na noge.
»Da«, odgovorio je. Nikad se nije osobito snalazio u pravilima uljudnog
javljanja na telefon na engleskom.
»Oprostite što vas ometam«, rekla je. »Samo sam... Pitala sam se... Ja sam ona
žena s kojom ste razgovarali prije dva dana...«
»Da, gospođo Walker, sjećam vas se.«
»Izvrsno«, rekla je. »Zapravo, zovem jer imam za vas neke informacije. Ona
adresa koju sam vam dala za gospodina Nabiha... Čini se da nije važeća. Provjerila
sam kod susjeda i oni kažu da već dugo živi u Dubaiju.«
»Ah, tako...« Ovo će za Katyu biti pravo razočaranje, još jedna slijepa ulica.
»Hvala što ste mi javili.«
»Ima još jedna stvar«, rekla je brzo. »Postoji upravitelj koji se brine za
održavanje zgrade. Imam njegovu adresu, ako mislite da će vam zatrebati. Baš sam je
ovoga jutra dobila od svoje susjede. Taj čovjek bi mogao znati nešto više o gospodinu
Nabihu.«
Nayir je zapisao ime i adresu, zapazivši u Miriaminu glasu uznemirenost dok
mu ih je diktirala. Osjetio je poriv da je upozori da bi je mogla posjetiti policija, ali se
suzdržao. Nije ju želio uznemiravati.
»Hvala vam još jednom«, rekao je naposljetku.
»Nema na čemu.«
»Gospođo Walker«, rekao je, »ima li kakvih vijesti u vezi s vašim suprugom?«
Šutjela je. »Ne. Ponovo sam nazvala konzulat, no ni oni nisu uspjeli ništa
doznati.«
»Žao mi je što to čujem«, rekao je. »Imate li sve što trebate? Hranu i...«
»Zapravo«, rekla je, »mogu li vas zamoliti za jednu uslugu?«

204
 »Da«, rekao je bez razmišljanja.
»Mogu li vas zamoliti da me nekamo povezete? Znam da puno tražim, ah
moram otići na jedno mjesto ovdje u gradu, a taksi služba je prebukirana.«
Prvo je osjetio poriv da kaže »Da, naravno, pomoći ću vam«. Ali želudac mu se
zgrčio kad je shvatio što bi to značilo. Biti sam u autu s Katyom bila je druga stvar.
Katya je bila... Zapravo, u čemu je razlika? Što mu je do Katye bilo više stalo? Što ju
je poznavao dulje? Što je bila mislimanka? Kad ju je počeo viđati, bila je zaručena za
drugog muškarca. Odjednom mu je sinulo u kakvu je zamku upao dopuštajući si da
misli kako je u redu biti s Katyom iako nisu bili vjenčani. Ako si je to dopustio s
jednom osobom, što će ga spriječiti da si isto dopusti s drugom?
Još uvijek je govorila. »Ali ako ste predaleko, razumjet ću...«
»Rado ću vas povesti«, zatekao je sam sebe kako odgovara. »Jeste li kod kuće?«
»Jesam.«
»Bit ću tamo za dvadeset minuta«, rekao je.
Vožnja je trajala kraće, no taman dovoljno dugo da ga zaboli glava od
zbrkanog kovitlaca misli: prvo je odlučio da neće zvati Katyu, zatim da će je zvati (ali
kasnije), potom je pokušao naći izliku da će pomažući Miriam da pronađe muža
zapravo doći u priliku da od nje dobije dodatne informacije – u čemu mu Katya
ionako ne bi mogla pomoći jer ne govori engleski – te napokon zaključio da se nema
pravo miješati u to jer nije istražitelj.
Miriam ga je čekala ispred svoje zgrade, i kad ga je ugledala mahnula mu je
rukom. Čim se zaustavio uz rub pločnika, pritrčala je vratima i popela se na prednje
sjedište zadihano mu zahvalivši što je došao. Krenuo je istog trena kako ne bi opazila
koliko je preneražen.



Nakon što mu je dala adresu, Miriam se zavalila u plišano sjedalo i pokušala se

opustiti. Osjećala se pomalo nelagodno sjedeći u autu kraj tog visokog, šutljivog
stranca koji joj je činio golemu uslugu. Do sada je jedino što je rekao bilo »Nema
problema«, kad mu je zahvalila što je došao po nju. Ne može se reći da nije bila
naviknuta na šutljive muškarce, ali Nayirova ju je šutnja plašila, onako bremenita
teretom nepremostivih kulturoloških razlika.

205
 Kad ju je ugledao kako stoji uz rub pločnika, pogled je munjevito skrenuo s
njezinog lica i prikovao ga za onu misterioznu točku iznad njezine glave koju si je
nekako zamišljao kao aureolu – točku na kojoj muškarci zadržavaju svoje oči onda
kad žele izbjeći pogled na žensko lice. Primijetila je da bi to svaki put učinio ijedan
od blagajnika u trgovini na uglu gdje je kupovala mlijeko. Miriam se zbog toga
jednom požalila Sabriji, jer ta ju je gesta vrijeđala. Mislila je da to znači da im je
ružna.
»Naprotiv, draga«, razuvjeravala ju je Sabria sa smiješkom. »Tako si lijepa da
bi pogled na tvoje lice muškarca mogao dovesti u iskušenje.«
Zar je moguće da itko vjeruje u to?, pitala se Miriam. Nekako nije mogla zamisliti
Nayira da o njoj razmišlja s pohotom. Njegovo »zurenje u aureolu« činilo se
automatskim, nešto što je činio iz navike, iako joj nije tako izgledalo prvi put kad su
se sreli. Istina, vidjelo se da osjeća izvjesnu nelagodu, no lice mu je izražavalo
neskrivenu simpatiju. Bio je to glavni razlog što ga se usudila zamoliti da ju poveze.
Sada mu se na licu ogledala samo nelagoda.
»Zapravo, nisam imala novaca za taksi«, priznala je. »Moram svratiti u banku
ili do bankomata, ako vam nije problem.«
»Nipošto«, rekao je.
»I voljela bih vam platiti«, dodala je.
»Niti govora«, rekao je uvrijeđeno, pa nije dalje inzistirala.
»Radite li još uvijek za policiju?« pitala je.
Oklijevao je, a onda rekao: »Ne. Ali ne brinite se zbog toga.«
Kimnula je, ispunjena zahvalnošću. Nekoliko minuta kasnije zaustavio je auto
pred bankom i čak izašao van da je otprati do bankomata. »Trebali biste spustiti
burku«,rekao je.
»Znam«, odgovorila je, »ali ja sam po prirodi najnespretnija osoba koju možete
zamisliti. Niste to još iskusili na vlastitoj koži i neka tako i ostane.« Ostavila ga je
neka pogađa značenje tih riječi i otišla do bankomata. Dok je stajala uz aparat, prišao
je i naslonio se na zid pored nje pogleda oborena prema tlu.
»Kamo vas vodim?« pitao je.
»U SynTech«, rekla je. »Ondje radi moj muž «
Nije podigao pogled, ali prema jedva primjetnom pomaku njegovih ramena i
iznenadnoj napetosti njegova vrata osjetila je da mu se pažnja preusmjerava prema
njoj. »To je američka tvrtka?« upitao je.

206
 »Ne, ali jedan od Ericovih šefova je Amerikanac. Drugi je Saudijac.«
»Znaju li da dolazite?«
»Nisam dogovorila sastanak«, rekla je. »Zašto?«
Odvratio je pogled dok je utipkavala svoj PIN. Trenutak kasnije, upitao je:
»Jeste li im rekli za nestanak vašeg muža?«
»Jesam. Baš i nisu bili od pomoći. Nisu mi znali ništa reći.«
»Zašto onda idete tamo?«
Stavila je novac u lisnicu i uzela karticu. »Imam osjećaj da nešto ipak znaju«,
rekla je odlučno i zaputila se prema autu.
Nayir je strpljivo čekao da se prometna gužva raščisti, a zatim se uključio na
autocestu. Gledala je kako svijet promiče pored nje u punoj brzini, blok za blokom
posve istovjetnih bezličnih stambenih zgrada, ružnih poslovnih tornjeva i golemih
tvornica. S nadvožnjaka što je vodio u centar grada pucao je pogled na mnoštvo
ulaštenih modernih građevina i reklamnih panoa te na nebo zasićeno smradom
ispušnih plinova i industrijskog otpada. Vonj koji je nadirao kroz prozor bio je jedak
i nadražujući i podsjećao je na trulu rižu, poput otrova koji te može ubiti ako ga
samo udahneš. Nekoliko minuta kasnije prošli su pored groblja brodova i smrad je
postao još jači, mastan poput baruštine. Stari brodovi ležali su jedan povrh drugoga,
zahrđali i istrunuli.
»Spomenuli ste da je muž došao po vas na aerodrom«, rekao je Nayir, »i da je
nestao odmah nakon što ste došli kući.«
»Tako je.« Oči je držala prikovanima za prozor.
»Ne mislite li da je to čudno? Da je htio pobjeći, zašto bi uopće dolazio po vas
na aerodrom?«
»Ne znam.« Pokušala je zvučati nezainteresirano, i činilo se da djeluje, jer je
odmah odustao od te teme. Dok su se vozili posve je izgubila osjećaj za prostor i
smjer kretanja. Jurili su niz dugačke bulevare oivičene palmama i javorovim
stablima, gdje je promet neumorno kolao poput krvotoka. Rijeka vozila povremeno
bi zastajala pred prometnim znakovima ili pješačkim prijelazima, a onda ponovo
naglo i automatski jurnula naprijed. Povremeno bi skrenuli u pokrajnje ulice,
presijecajući preko kapilara do velikih prometnih vena na drugoj strani. Napokon su
se našli u mirnoj i pustoj ulici i Nayir je zaustavio auto na parkiralištu ispred
jednostavne smeđe uredske zgrade. Na pročelju se isticao sjajan metalni znak
»SynTech Industries« na engleskom i arapskom. Miriam je znatiželjno zurila u
zgradu. Nikada prije nije bila u Ericovom uredu.

207
 »Idete li unutra sami?«
Pogledala je uokolo kao da hoće reći Vidite li ovdje ikog drugog? Ali uvidjevši
koliko je to bilo neotesano brzo je odgovorila: »Da.«
»Bilo bi bolje da imate nekakvu pratnju. Muškarca.«
»Nudite li se vi kao dobrovoljac?« pitala je. Izgledao je zbunjeno. »Želite li reći
da biste vi...«
»Da« rekao je. »Bit će bolje da pođem s vama.«
Izlazeći iz auta mogla je osjetiti kako iz Nayira zrači osjećaj moralne
odgovornosti. Osjećala se poput malene djevojčice, ne znajući osjeća li zahvalnost ili
razdraženost zbog Nayirovog zaštitničkog ponašanja. Dok su se približavali zgradi,
naglo je zastao.
»Znam«, rekla je, podižući ruku. »Trebala bih staviti burku.« Uzdahnula je i
pričvrstila je na potiljku. »Učinite mi jednu uslugu«, rekla je.
»Koju?«
»Pripazite da se o nešto ne spotaknem.«
Poveo ju je u zgradu s vidljivim izrazom zabrinutosti.
Čim su zakoračili kroz velika rotirajuća vrata ogrtač joj je zapeo za pregradu i
bila je prisiljena skinuti ga i vratiti se da bi ga otkvačila. Kad su ušli u predvorje
pregledala ga je da vidi je li se poderao i ponovo ga navukla, a Nayir je za to vrijeme
stajao nekoliko koraka dalje očiju očajnički podignutih prema stropu, dok mu se od
stida uz vrat širilo rumenilo.
»Ne gledajte me tako«, rekla je. »Ne navikne se svaka žena na tu odjeću.«
Pod je bio ulašten i snažno je vonjao na sredstvo za čišćenje. U dnu predvorja
sjedio je zaštitar iza stola koji je bio tako visok da se morao spustiti niz tri stepenice
kako bi Nayiru dodao knjigu za evidenciju posjeta. Nayir je upisao svoje ime i vratio
je zaštitaru. Zatim je zaštitar ručnim detektorom za metal prošao po Nayirovom
tijelu. Miriam je u potpunosti ignorirao. Kad je bio gotov, rekao je »Šesti kat«, i
neodređeno pokazao na lijevu stranu.
Nayir je krenuo niz dugačak hodnik a Miriam ga je slijedila, mučeći se da kroz
gotovo neprozirnu burku vidi kuda hoda. Osjećala se kao dijete u kostimu za Noć
vještica koje se spotiče o preveliku odjeću s košarom slatkiša u ruci. Nayir je hodao
nekoliko koraka ispred nje, i ma koliko se trudila da ga sustigne, nije uspijevala.
Ovdašnji običaj da supruga tapka nekoliko koraka iza muža oduvijek joj se činio
arogantnim – još jedan podsjetnik na inferioran položaj muslimanskih žena. No sada

208
je, iako s mrzovoljom i nevoljkošću, morala priznati dobru stranu toga što je imala
nekoga da je vodi i krči joj put.
Kad su došli do lifta ispred vrata su čekala dva muškarca, ali vidjevši Miriam
pustih su nju i Nayira da sami uđu u lift. Nayir im je zahvalio i pritisnuo gumb.
»Baš lijepo od njih«, pomalo ironično rekla je Miriam kad su se zatvorila vrata.
Vidjevši da Nayir ne namjerava ništa reći, pitala je: »Zar su im žene toliko odbojne
da ne mogu s njima biti ni u istom liftu?«
»Učinili su to iz poštovanja«, odgovorio je. Činio se zadovoljnim i pomalo
iznenađenim, kao da je takvo ponašanje ovih dana suviše rijetko.
»Zbog takvog odnosa osjećam se prljavo«, rekla je.
Zadržao je svoj pogled na svijetlećoj ploči s brojevima iznad vrata. »Onda ste,
čini se, navikli na nešto drugačije.«
»Što bi to trebalo značiti?« pitala je. »Da muškarci u Americi ne tretiraju žene s
poštovanjem?« Izgledao je pomalo povrijeđeno, pa si je predbacivala što se toliko
razbjesnila.
»U pravu ste«, rekla je nešto popustljivijim tonom. »Navikla sam na nešto
drugačije.«
Vrata su se otvorila, ali to nije bio njihov kat. U hodniku nije bilo nikoga.
»Kako se ono zove vaš muž?« upitao je, ponovo pritišćući gumb dizala.
»Eric, ali zovu ga Abdullah.« Osjećala se glupo prekrivena burkom čiji se
porub pomicao svaki put kad bi progovorila. »Čujte, mislim da bih ovo trebala
obaviti sama.«
»Ne biste«, rekao je s bespogovornom odlučnošću.
Naglo je skinula burku i on je preneraženo ustuknuo, kao udaren bičem. Znala
je da je prešla granicu, pa iako je zbog toga osjećala krivnju istodobno je osjetila
poriv da ga zgrabi za bradu i prisili da ju pogleda. »Ovdje je riječ o mom mužu«,
rekla je.
Vrata dizala napokon su se zatvorila, i Nayir je vidljivo odahnuo.
»Ako nešto skrivaju«, rekao je strpljivo, »više će mi reći ako budem sam, i ako
misle da vas ne poznajem.«
Znala je da je u pravu, no istodobno je sumnjala da je pravi razlog što misli da
ne bi trebala biti tamo taj što je žena.
»Mislio sam reći«, nastavio je, »da bi mogli znati neke stvari koje vama ne bi
rekli.« Izraz na njegovom licu jasno je govorio da misli na »muške« stvari.

209
 »Mislite da me Eric varao?« rekla je. Podrugljivo se nasmijala, ali utroba joj se
stisnula. »Pa čak i ako me varao, zašto bi to vama rekli? Nije li grijeh kad muškarac
vara svoju ženu?«
Činilo se da o nečemu duboko razmišlja, jer nije odgovorio. Vrata dizala
otvorila su se pa je ponovo pričvrstila burku, ovoga puta tako da joj prekrije čitavo
lice. »Kamo god idete«, šapnula je, »idem s vama.«
SynTech zauzimao je čitav šesti kat. Ogroman središnji ured bio je obrubljen
nizom golemih panoramskih prozora od stropa do poda, s kojih je pucao pogled na
blokove jednoličnih sivih stambenih zgrada. Iza staklenog stola nepomično je sjedio
muškarac koji je očito bio tajnik.
Miriamina prva pomisao bila je da se ovo ne čini kao mjesto gdje bi radili
tjelohranitelji. Nekako je zamišljala da će biti više muškaraca u uniformama,
očekivala je atmosferu kojom bi dominirale radne odore, šalice ohlađene kave i kutije
sa streljivom naslagane na policu. Ured je mirisao na sredstvo za poliranje podova i
izbjeljivač, a ljudi koji su tamo radili pobrinuli su se da bude besprijekorno uredan
tako da ništa ne bi kvarilo jasne, čiste linije modernog namještaja.
Nayir joj je laganim pokretom glave dao znak da sjedne na sofu u čekaonici na
desnoj strani. Krenula je, pazeći da u širokom luku zaobiđe stakleni stolić za kavu.
Kad se Nayir približio tajniku i upitao ga za Abdullaha Walkera, muškarac mu
je dobacio uplašeni pogled.
Podignuo je prst kao da mu želi reći da pričeka a potom ustao i oklijevajućim
korakom zaputio se prema uredu na lijevoj strani. Lagano je pokucao na vrata i kad
se s druge strane začuo prigušen odgovor ušao unutra. Trenutak kasnije izašao je i
pokazao Nayiru da može ući. Miriam je pojurila za njim ne obazirući se na tajnikov
pogled ispunjen neodobravanjem.
Ured je bio svijetao, prekriven debelim berberskim sagom i opremljen
namještajem od mahagonija. Unutra je zrak bio ugodno svjež. Muškarac za stolom
izgledao je pomalo izgubljeno, kao da se ne uklapa u tu dvorsku raskoš. Miriam je
prepoznala Taylora Shawa, Ericovog američkog šefa. Bio je visok i kršan, sa stasom
drvosječe, širokim licem, gustom grivom plave kose i snažnim rukama koje su
neprestano bile u pokretu. Susrela ga je na zabavi u američkom naselju, ali
razmijenili su tek nekoliko formalnih fraza nakon upoznavanja. Shaw je bio jedan od
onih izrazito društvenih, temperamentnih ljudi koji su se činili sposobnima voditi tri
razgovora u isto vrijeme. U svom uredu bio je puno suzdržaniji, obuzdaniji, ali još
uvijek se mogla osjetiti njegova prštava energija.

210
 Činilo se da je Shaw nije prepoznao, ali to je nije nimalo umirilo. Ruke su joj
bile dovoljno blijede da većini ljudi odmah postane jasno da nije Arapkinja, pa ih je
uvukla u rukave. Spustila je glavu i pogled držala prikovan za pod trudeći se
ostaviti dojam krotke pobožnosti. Soba je bila jako svijetla, a njezina burka dovoljno
tanka da bi pod određenim uglom Shaw lako mogao vidjeti obrise njezina lica.
»Molim vas, sjednite«, rekao je Shaw. Nayir i Miriam sjeli su na stolice
nasuprot njemu. Iako je bio Amerikanac, Shaw je poznavao lokalne običaje pa nije
gledao u Miriam niti se činilo da primjećuje njezino prisustvo.
»Rečeno mi je da ste ovdje zbog Erica Walkera«, rekao je.
»Da«, odgovorio je Nayir. »Pokušavam ga pronaći.«
»Uvjeravam vas se da i mi to pokušavamo«, rekao je. »Eric nije dolazio na
posao čitav protekli mjesec.«
Miriam se uz golemi napor uspjela suzdržati da ne podigne burku i vrisne:
Što?
Nayir je bio zbunjen. »Je li bio na odmoru?« upitao je.
»Uzeo je neplaćeni dopust. Trebao se javiti na posao još prije četiri dana, ali se
nije pojavio. Nekoliko nas je puta nazvala njegova žena. Očito niti ona ne zna gdje
je.«
»Imate li ikakvu ideju o tome kamo je mogao otići?« pitao je Nayir.
Shaw se zavalio u svoj naslonjač i pomalo sumnjičavo pogledao u svog gosta.
»Smijem li pitati zašto ga tražite?«
»Sudjelujem u policijskoj istrazi koja uključuje njegovog stanodavca«, mirno je
odgovorio Nayir. »Jedina adresa koju imamo u evidenciji je Walkerova. Kad smo
otkrili da je Walker nestao, pomislili smo da je bolje da to ispitamo. Sumnjam da
postoji neka povezanost, no nastojimo biti temeljiti.«
Shaw je kratko pogledao u Miriam, očito se pitajući je li i ona pripadnica
policije. Divila se ležernom načinu na koji je Nayir ublažio značaj problema. Njezine
su misli bile ispunjene najgroznijim pretpostavkama.
Shaw se nagnuo prema naprijed. »Nažalost, u tome vam ne mogu pomoći«,
rekao je. »Moji strani radnici inače žive u naselju za strance. Eric je bio iznimka, i ne
znam puno o njegovoj stambenoj situaciji. Zašto istražujete njegovog stanodavca?«
»Bojim se da je to povjerljivo.« Nayirovo lice postalo je oličenje autoriteta, no
Shaw se nije dao impresionirati. Pogledao je Nayira s pomalo podrugljivim izrazom,
kao da ga sve to pomalo čak i zabavlja.

211
 »Je li gospodin Walker prije odlaska išta spomenuo o tome zašto mu treba
neplaćeni dopust?« upitao je Nayir.
»Nije.«
»Ima li ikoga u uredu tko bi mogao znati kamo je otišao?« Nayirovo držanje
postalo je odjednom strogo i službeno, šireći uokolo prijeteću auru.
»Trenutno ne«, mirno je rekao Shaw. »Ali malo ću se raspitati okolo.« Miriam
je sumnjala u to.
»Je li bilo ičega neuobičajenog u Walkerovom ponašanju prije nego što je
otišao?« upitao je Nayir.
»Tada to nisam primijetio.« Shaw je ustao od svog radnog stola i otišao do
ormarića s kartotekom u kutu sobe. »Ali nestala je neka oprema za nadzor – točnije,
uočili smo da je nestala netom nakon njegova odlaska. U to vrijeme nisam mislio da
to ima ikakve veze s njim, ali sada više nisam siguran.« Izvukao je fascikl i pružio ga
Nayiru.
»Koliko opreme nedostaje?« upitao je Nayir.
»U vrijednosti od oko pet tisuća dolara – to je oko dvadeset tisuća rijala.«
»I zbog čega mislite da je on to uzeo?«
Shaw je slegnuo ramenima a onda objasnio: »Bio je jedan od rijetkih koji su
imali pristup u prostoriju s opremom, a te stvari su nestale otprilike u isto vrijeme
kada i on. Nikada o Walkeru nisam mislio kao o nepoštenom čovjeku, ali pohlepu je
katkad teško uočiti.« Miriamino srce je potonulo. Ta ju je strašna riječ bolno pogodila
u žicu: pohlepa. Bila je to jedna od stvari za koje je optuživala Erica kad bi se
posvađali – da je ovamo želio doći samo zbog novca, da mu je novac značio više od
njihova braka. Ali u ono je vrijeme samo željela zadati udarac ondje gdje će ga
najviše zaboljeti.
Miriam je ukočeno sjedila u stolcu grčevito stežući prstima zapešća. Željela je
smjesta otići odatle, ali nije nalazila načina da dopre do Nayira. On je bio u nekom
svom svijetu. Mogla ga je jedino gurnuti u cjevanicu tako da Shaw to ne primijeti.
Centimetar po centimetar pomicala je stopalo po podu, ali taman kad mu se
primaknula Nayir je pomaknuo nogu i vratio fascikl na stol.
»Namjeravate li krađu opreme prijaviti policiji?« mirno je upitao.
Shaw je na trenutak razmislio i odmahnuo glavom. »Kad se Walker pojavi,
razgovarat ću s njim. Za sada nemam nikakav čvrst dokaz. Uostalom, mislio sam da
vas zanima Walkerov stanodavac.«

212
 »Još jedno pitanje, gospodine Shaw«, rekao je Nayir pažljivo promatrajući kako
će Shaw reagirati. Poznajete li ženu po imenu Leila Nawar?«
Shaw je djelovao istinski zbunjen. »Ne«, rekao je polako. »Nikad nisam čuo to
ime. Zašto?«
Nayir je ustao, a Miriam za njim. Shaw je prišao da ih isprati. »Već sam
razgovarao sa svojim zaposlenicima o Walkeru«, rekao je, »ali tu ću temu ponovo
staviti na dnevni red, da vidim zna li itko kamo je mogao otići. Ako mi želite ostaviti
broj telefona, nazvat ću vas čim dobijem bilo kakve informacije.«
Dok je koračala prema izlazu, Miriam je teškom mukom držala Nayira na oku.
Pogled joj se nije mogao fokusirati. Zašto joj Eric nije rekao da je uzeo mjesec dana
dopusta? Što je radio čitav mjesec? Je li doista ukrao opremu? U umu joj je bljesnula
slika dokumenta s Leilinim imenom kojeg je pronašla u njegovoj aktovci, a koji je
sada bio u njezinoj torbici. Nije se usudila pomisliti što je to moglo značiti. Iznenada
se sjetila Mabusa u avionu. Njegove su joj riječi sada odzvanjale zlokobnim
nagovještajem: Kad postaneš spremna na povratak kući, otkrit ćeš da se tvoj muž zaljubio u
ovo mjesto... Sada kada je znala da Mabus poznaje Erica, te su je riječi ispunjavale
grozom.

213
 27
OSAMA JE STAJAO PRED PROZOROM sobe za ispitivanje utonuo u razmišljanje o
tajanstvenoj Leili Nawar. Žena koja je nosila burku i pokazivala svoju sliku preko
Bluetootha. Žena koja je bila dovoljno odvažna da javno snima neznance. U umu su
mu odzvanjale Katyine riječi: Leila je bila opsjednuta traganjem za kontroverznim
situacijama.
U svakoj istrazi došao bi do točke kad bi se pitao: Gdje bi žrtva bila u ovom
trenutku da je živa? Zatvorio je oči i vidio Leilu u pokretu, a ne kako mirno sjedi na
stražnjem sjedalu auta ili na balkonu promatra panoramu grada. Žurila je pločnikom
razgovarajući na mobitel, s ruksakom na ramenu, glasno se smijući – jedna od onih
prolaznica kojima su ogrtač i burka bili smetnja, čija se prisutnost i energija nametala
okolini.
Njezin bivši muž bio je druga priča. Bashir Tabbakh sjedio je s druge strane
prozora sobe za ispitivanje ispijajući čaj i zureći u zid. Bio je ondje već sat vremena,
miran i staložen, kao da se pomalo dosađuje, pomiren sa situacijom.
Bashir se predao policiji nakon što ga je njegov brat Hakim uspio dobiti na
telefon i obavijestiti ga da zbog njega čami u zatvoru. Bashir se u policijskoj postaji
pojavio malo prije podnevne molitve i u dirljivoj manifestaciji bratske ljubavi
ispričao se svom bratu zbog neprilike u koju ga je doveo. Osama je bio uvjeren da je
njegova ponuda da će mu pomoći oko produženja radne dozvole bila pravi razlog
što se odlučio predati. Kad je Osama ušao u prostoriju, Bashir se okrenuo prema
njemu i kimnuo.
»Hvala vam na dolasku, gospodine Tabbakh«, rekao je Osama i sjeo za stol
preko puta Bashiru.
»Nema na čemu«, rekao je Bashir. »Žao mi je zbog ovoga što se dogodilo Leili.
Njezina obitelj sigurno je shrvana.«
Osama je otvorio fascikl, registrirajući u umu Bashirovu mirnoću.
»Jesam li osumnjičen?« upitao je Bashir.

214
 »Samo vam trebam postaviti nekoliko pitanja«, odgovorio je Osama. »Želimo
znati nešto više o Leili.«
Na zvuk njezina imena Bashir se na trenutak ukočio. »Ne znam baš koliko vam
u tome mogu pomoći.«
Osama je s proračunatom sporošću podesio magnetofon i izgovorio
protokolom predviđene uvodne rečenice što prethode ispitivanju. Bashir ga je
promatrao s rastućom nelagodom.
»Kada ste je posljednji put vidjeli?«
»Ne mogu se sjetiti točnog datuma. Došla je u dućan prije nekoliko tjedana.
Porazgovarali smo, i onda je otišla.« Osama je zapazio prizvuk mrzovolje u
njegovom glasu.
»Mislite, u dućan ispod stana vašeg brata?«
»Da.«
»Je li često dolazila onamo?« upitao je Osama.
»Ne. Samo onda kada je trebala novac.«
»Je li to bio čest slučaj?«
»Činilo se tako, ali zapravo nije.«
Osama je zamišljeno kimnuo. »U to ste vrijeme već bili rastavljeni.«
Bashir se tiho nasmijao. »Dakako. Dok smo bili u braku nije morala moliti za
novac. Morao sam joj ga dati.«
Osama je začuo uvodne note poznate žalopojke da žene uvijek žele novac. Žene
su lijene. Pohlepne su. Neprestano prigovaraju i gnjave svoje muževe da im daju novac i
onda ga glupo potroše na koještarije. Muškarci očekuju da žene ostanu kod kuće i onda
se žale što ih moraju uzdržavati. Ima li većeg klišea?
»Jeste li joj dali novac?«
»Ne.« Bashir je djelovao zgađeno. Žalopojka je dobivala sve snažniji tempo.
»Njezina obitelj je bogata«, rekao je Bashir. »Njezin brat mogao me kupiti kao roba, a
ona mi dolazi po sitniš. Tko takvo što radi? Kakva je to žena koja se u stanju tako
ponašati?« Lice mu se zacrvenilo, ali glas je držao pod kontrolom.
»Je li postojao ugovor o novčanoj naknadi nakon razvoda? «
Bashir je duboko uzdahnuo. »Ma postojao je, i ja sam joj prema tom ugovoru
trebao isplatiti oko milijun rijala.« Neveselo se nasmijao. »Ali slušajte, mi smo oboje
željeli taj razvod. Pristala je odreći se tog novca. No nekoliko tjedana nakon razvoda

215
počela je dolaziti u trgovinu i tražiti da joj dam nešto gotovine. Pokušavala je u meni
izazvati osjećaj krivnje. Čak je prijetila da će me tužiti.«
Osama je kimnuo. »Je li vas to zabrinjavalo?«
»Nije.« Bashir se gotovo nasmijao. »Mogla me tužiti, ali svejedno joj ne bih
imao što dati.« Izgledao je čvrsto i opako, ruku prekriženih na prsima i
namrgođenog pogleda koji mu je izobličavao mršavo lice, ali ispod toga nazirala se
sva nesigurnost imigranta bez prebijene pare.
»Niste bili dugo u braku – otprilike dva i pol mjeseca, zar ne?« upitao je
Osama.
Bashir je slegnuo ramenima. »Otprilike toliko.«
»Kako to da ste se uopće oženili?«
»Leilina majka je dogovorila brak. Moja i njezina majka poznavale su se od
djetinjstva. Postale su vrlo bliske prijateljice još dok su živjele u Damasku. Njezina
majka više nije živa, ali prije nego što je umrla željela je samo jedno: vidjeti Leilu
udanu, zbrinutu i sretnu. Leila joj je bila jedina kći.« Bashir je raširio ruke. Jedna je
spokojno počivala na stolu, druga na njegovom koljenu. Takva opuštena gesta bila je
neuobičajena za osobu podvrgnutu policijskom ispitivanju. Osama je imao dojam da
se Bashir ovdje osjeća jednako ugodno kao da sjedi u vlastitoj dnevnoj sobi i
razgovara s prijateljima. Ili je bio dobar glumac, ili nije imao što skrivati.
»Možda će vam zvučati čudno«, nastavio je Bashir, »ali mislim da smo se
oženili samo zato da udovoljimo njezinoj majci. Umirala je od raka i samo smo je
željeli usrećiti. Rastali smo se tjedan dana nakon što je umrla.«
»Znači, bio je to dogovoren brak.«
»Da.«
»Jeste li se slagali s Leilom?«
Odmahnuo je glavom gotovo melankolično. »Zapravo i ne.«
»Razlike u karakterima?«
Bashir je uzdahnuo. »Moglo bi se tako reći. Uvijek je ganjala nekakve visoke
ciljeve, maštajući da će nekoga spasiti, da će postati slavna filmašica, da će uspjeti u
životu. Čega god bi se prihvatila uvijek bi se postavljala kao da je u herojskoj misiji.«
Naškubio je usne, s pomnjom birajući svoje sljedeće riječi. »Takvi su ljudi vrijedni
divljenja, ali s njima je obično teško živjeti. Recimo samo da njoj nije bio važan naš
brak i kako funkcioniramo kao par. Leila je uvijek vidjela samo sebe i svoje interese,
a pritom se postavljala kao da sve čini s nekim višim ciljem. Kako takvu osobu
razuvjeravati ili joj nešto dokazati?«

216
 »Kladim se da uopće nije obavljala kućanske poslove«, ubacio se Osama
suosjećajnim tonom.
»Naravno da nije!«
»Mislim da znam taj tip žena«, rekao je Osama. »Emancipirane. Uvijek u nekim
planovima za pokretanje vlastitog biznisa koji se nikada ne ostvare. U međuvremenu
stalno od muža traže novac, i nikad nemaju vremena za pospremanje, ili kuhanje, ili
podizanje djece. A ako im prigovorite, uvijek smisle nešto što će vas natjerati da
osjećate krivnju. Dok se jednoga dana ne osvijestite i shvatite da ste se oženili
nezrelom osobom.«
Bashir se neveselo nasmijao. »Točno tako. Mislim, je li previše tražiti da
povremeno opere prljavo rublje?«
»Nikada nije prala odjeću?«
»Baš nikada«, rekao je Bashir.
Osami je u tom trenutku postalo jasno da je uspio pridobiti Bashirovo
povjerenje. Nije mu trebalo puno.
Osama je odglumio rezigniranost kad je rekao: »Ni moja nije puno bolja, no
barem s vremena na vrijeme opere rublje.«
»Nikada ništa nije radila«, rekao je Bashir. »Osim što je trošila moj novac. I
nakon prvih nekoliko noći prestala je i sa onim drugim dijelom bračnih dužnosti,
ako znate na što mislim. Rekla je da joj se jednostavno ne da.«
»Mislite li da se spetljala s drugim muškarcem?«
»Ma ne.« Bashir je načinio podrugljivu grimasu i nagnuo se prema naprijed.
»Znate, bila je previše zaljubljena u sebe, previše opsjednuta sobom da bi joj
muškarci trebali za bilo što osim jednog.«
»Novca?« sugerirao je Osama.
»Da.«
Osama je znao da bi trebao biti zadovoljan sobom zbog uspješnog manevra koji
je upravo uspio izvesti. Bio je to jedan od Rafiqovih omiljenih pristupa – odglumiti
suosjećanje s osumnjičenim mužem na temu sebičnih supruga. Ali umjesto
zadovoljstva osjećao je nelagodu. Bashir i Leila bili su primjer pokušaja spajanja
nespojivog. Leila je željela neovisnost koju joj Bashir očito nije mogao pružiti.
Doduše, on nije bio tip muškarca koji bi zamjerao ženi ako bi radila izvan kuće.
Zapravo, vjerojatno bi cijenio dodatni prihod u kućanstvu. Ali sve što je upravo bio
iznio o Leili govorilo je o posvemašnjem neslaganju njihovih karaktera. Leila je
zasigurno bila razočarana što se morala udati za tako siromašnog čovjeka iako je

217
njezina obitelj bila dobrostojeća. Očekivala je više velikodušnosti, pa i u financijskom
smislu. Nije bila iskrena prema njemu, zatajivši mu bitne stvari o sebi i o svojim
osjećajima, a vjerojatno i o svojim životnim željama i planovima.
Osama se nagnuo nad fascikl pred sobom i pretvarao se da nešto traži, trudeći
se da iz glave odagna prizor koji ga je čitavo vrijeme proganjao: sliku Nuhe kako u
njihovoj prvoj bračnoj noći podiže svoju burku. I dok je njegovo tijelo drhtalo od
uzbuđenja, ona je bila mirna i čak mu se vragolasto, pomalo ironično nasmiješila.
Inače nije nosila burku – ni za vrijeme vjenčanja, ni prije. Bila je jedna od onih
emancipiranih žena koje su tvrdile da žene u Jeddi ne moraju nositi burku jer Jedda
je otvoren i slobodoumni grad, nimalo sličan Rijadu. Marama na glavi da, ali burka?
Smiješno. Pa ipak ju je nosila u spavaćoj sobi te noći, njihove prve bračne noći, a kad
ju je podigla bio je svladan uzbuđenjem. Osjećao je kao da mu se upravo potpuno
otvorila, što je bilo glupo jer ju je do tada već dobro poznavao. Već ju je volio.
Njihovo udvaranje nije bilo tradicionalno, roditelji nisu bili uključeni. Upoznali su se
preko prijatelja i sami odabrali jedno drugo. Išli su na ljubavne sastanke, malo-
pomalo se upoznavali i sami odlučili da će se oženiti. I nakon svega je u tom
trenutku odlučila nositi burku. Bila je to tako jednostavna gesta, ali ni kad je skinula
haljinu i čarape nije nadmašilo gestu podizanja burke s lica. Sada ću ti pokazati pravu
sebe, kao da je govorila.
Zatvorio je fascikl i podigao pogled prema Bashiru. »Nikada ne ispadne onako
kako smo očekivali, zar ne?«
Bashir je sumorno kimnuo glavom.
U ovom trenutku Osama je trebao krenuti u konačni napad i potpuno ga
slomiti. Niste li joj poželjeli pokazati gdje joj je mjesto? Pokazati joj tko je šef? Gledajući u
Bashira, vidio je nesretnog čovjeka. No tada se sjetio što su čuli od Faruhe. Ona je
Bashira prikazala u posve drukčijem svjetlu.
»Dok ste bili u braku Leila je oboljela od tifusa«, rekao je Osama.
Bashir je kimnuo, prvi put istinski uznemiren.
»Kako ste se s tim nosili?«
»Ne baš dobro«, rekao je, s nelagodom koja je naočigled rasla. »Nisam opazio
koliko je bolesna dok se nije pojavio njezin brat i počeo mi prijetiti da će me ubiti.«
Bashir je uzdahnuo i sklopio oči. »Gledajte, radio sam tri posla i jedva uspijevao
plaćati račune. Leila je sav moj novac trošila na gluposti. Mislio sam da samo ima
gripu...« Utihnuo je. Osama je mogao vidjeti da ga to sjećanje muči. »Možda nisam
bio najbolji muž, ali ni njezin brat nije prema njoj bio ništa bolji.«

218
 »Kako to misite?«
»Ironično je da je od njega očekivala da je zaštiti, a upravo je on bio taj koji ju je
prebio na mrtvo ime.«
Osama je pokušao sakriti iznenađenje. »Kada je to bilo?«
»Nitko vam nije rekao, zar ne? To je zato što Leila to nikome nikad nije
ispričala. Dogodilo se samo jednom. Zaboravio sam što je učinila – vjerojatno je
izašla van kada nije smjela. Ali i inače su se uvijek svađali.«
»Je li ju često tukao?«
»Koliko znam samo taj jedan put, ali bilo je gadno. Završila je u bolnici sa
slomljenom nogom. Vidite, Abdulrahman je tip koji se jako trudi ponašati kao pravi
Saudijac. Svoju ženu drži zaključanu u tom zatvoru od kuće, a isto je pokušao i s
Leilom, no ona ga se nije bojala. Prilično sam siguran da se to dogodilo zato što je
izašla van iako joj je rekao da ne smije, i da je podivljao kad je saznao. Sjećam se da je
tog dana izgubila kameru. Netko ju je napao na plaži.«
»Njezin je brat rekao da joj je napadač slomio nogu.«
»To nije ono što je ona rekla.«
»Ali ako ga se nije bojala, zašto to nije prijavila policiji?« upitao je Osama.
»Jer je znala da bi joj zagorčao život. Mogao ju je poslati natrag u Siriju, tražiti
da joj ponište vizu. Nije se željela tamo vraćati.«
»Mislite li da se za vas udala zato da ga se oslobodi? Zbog vize?«
»Zapravo, ne«, rekao je Bashir, »jer je i moju vizu mogao dati poništiti kad mu
se prohtije. Bio je i moj sponzor.«
Dakle, rezimirao je Osama, Leila se udala za muškarca koji je bio ovisan o
njezinu bratu. Nije bilo neobično što je Abdulrahman sponzorirao Bashira – njihovi
roditelji bih su dugogodišnji prijatelji, gotovo obitelj – ali to je Osami pomoglo da
shvati koliko je Leila bila ovisna o svojem bratu.
»Je li on razlog što sada imate problema s vizom?« upitao je Osama.
»Da. Nakon mojeg i Leilinog razvoda Abdulrahman mi više nije htio biti
sponzor«, rekao je Bashir. »Ne znam što mu je Leila rekla o meni, ali imam osjećaj da
me za sve krivila, a on mi je jako zamjerio ponašanje prema njoj kad je imala tifus.
Nije više htio imati nikakve veze sa mnom. Uselio sam se k svojem bratu, i od tada
sam u potrazi za sponzorom.«
Osama je kimnuo. Morao je još provjeriti Bashirovu tvrdnju da je
Abdulrahman napao Leilu, ali imao je osjećaj da je, čak i ako se uzme u obzir očita

219
odbojnost koju je gajio prema svom šurjaku, Bashir govorio istinu. »U redu«, rekao
je, otvarajući svoj notes. »Bit će mi potrebna informacija o tome gdje ste bih u vrijeme
kad je Leila nestala.«

220
 28
OSAMA SE PRISJEĆAO KUPOVANJA OPREME za nevjestu uoči vjenčanja s Nuhom.
Majka ga je povela u trgovinu ženskim rubljem, gdje su proveli čitava tri sata i izašli
sa šest vrećica donjeg rublja. Da sada ode doma i otvori Nuhin ormar s odjećom, ne
bi mogao reći što joj je od toga kupio on. Jedino sjećanje na taj dan je razgovor koji je
vodio s majkom. Objasnila mu je koliko je žensko rublje važno, kako žene puno
vremena provedu skrivajući svoju ljepotu pa stoga većina njih brak iščekuje kao
priliku da konačno pokažu ono što su cijelo vrijeme morale skrivati. Jasno je da će
mladenka sa sobom donijeti i svu silu vlastite odjeće, ali važno je da mladoženja
postavi osnovne smjernice, rekla mu je majka. Da svojoj zaručnici dade na znanje
kakve stilove voli u spavaćoj sobi. Pa ipak su čitava tri sata proveli birajući, smeteni
golemim izborom koji im je stajao na raspolaganju. Što bi se Nuhi više sviđalo? Plavo
ili crveno? Koža ih saten? Kakva je žena bila? Nije bio posve siguran, ali ipak je
donio nekakve odluke. A Nuhi se rublje toliko dopalo da se rasplakala od sreće.
Zatim je priredila zabavu za svoje prijateljice pozvavši ih da dođu razgledati svu tu
raskoš. Dugo vremena potajno si je čestitao što je uspio pogoditi Nuhin ukus. Sada
mu je glavom prošlo da je u krevetu rijetko nosila išta od svega toga, i da rublje
pospremljeno i zaboravljeno počiva u komodi u kutu sobe.
Osama je odlučio ponovo posjetiti Abdulrahmanov butik s donjim rubljem.
Katya je sjedila na suvozačkom sjedalu i vjerojatno se pitala zašto ju je uopće pozvao
da pođe s njim kad je očito bio u mrzovoljnom raspoloženju. No morao joj je odati
priznanje, jer ga nije pokušavala uvući u razgovor i jer nije zurila kroz prozor kao
kakvo siroto napušteno dijete. Ne bi mogao podnijeti osjećaj krivnje.
Skrenuli su na parkiralište ispred dućana. Katya je htjela izaći iz auta, no rekao
joj je da pričeka – prve riječi koje joj je uputio otkako su ušli u auto. Kimnula je i
zavalila se na sjedalo.
»Uzgred«, rekao je, »imate li kopiju medicinskog izvješća o Leilinoj slomljenoj
nozi?«

221
 »Ne.« Katyi je bilo malo neugodno. »Nisam ga ni tražila, jer je Adara rekla da
Leilina slomljena goljenična kost nije zarasla kako treba, što znači da vjerojatno nije
ni bila kod liječnika.«
Osama je kimnuo.
»Zašto pitate?« upitala je Katya.
»Mislim da je osoba koja ju je fizički napala onaj dan kad je izašla bez
dopuštenja i ostala bez kamere bio njezin brat. Njezin bivši muž tvrdi da je barem
tako njemu rekla.«
Čekali su dok ulicom nije odjeknuo poziv na popodnevnu molitvu, a onda su
ušli. Ugledavši Osamu jedan od trgovaca požurio je prema vratima da ih zaključa za
vrijeme molitve, trudeći se ostaviti dojam da se u njihovom dućanu redovito drže
vjerskih pravila. Osama je gledao kako povlači prema dolje metalne rešetke i
postavlja na vrata natpis Zatvoreno za vrijeme molitvi, Allah Akbar, a onda se u neprilici
okreće oko sebe ne znajući što bi dalje. Još uvijek je bilo dosta kupaca što su
razgledavali stalke s robom, pa se činilo kao da bi najradije ostao i pripazio na
potencijalne kradljivce. Umjesto toga uputio se prema stražnjem dijelu trgovine kako
bi obavio ritualno pranje – izbor za koji se sigurno ne bi odlučio da nije bilo Osame.
Osama je šutke krenuo za njim, a Katya ih je tiho slijedila.
Kad su stigli do stražnje prostorije opazio je da Katya nije spustila burku te da
gleda uokolo sa samouvjerenošću koja se mogla mjeriti s Faizinom. Pomisao na
Faizu i razlog zbog kojeg je dobila otkaz bacila ga je u još mračnije raspoloženje.
Stražnja prostorija bila je prazna. Činilo se kao da je Abdulrahman svojim
radnicima dao pauzu za molitvu. Kroz pokrajnja vrata koja su bila otvorena do njih
je dopro slabašan pramen cigaretnog dima. Fuad je sjedio u uredu i tipkao po
tastaturi kompjutora. Ugledavši Osamu, nervozno je kimnuo i ustao da ga pozdravi,
no kad mu je pogled pao na Katyu lice mu se smračilo.
»Inspektore«, rekao je, lagano nagnuvši glavu i na brzinu bacivši pogled prema
vratima krojačkog ateljea. »Molim vas, uđite. Jeste li za čaj?« Katyu je u potpunosti
ignorirao.
»Ne, hvala.«
»Što mogu učiniti za vas?« upitao je Fuad.
»Nadali smo se da ćemo zateći gospodina Nawara«, rekao je Osama. »Jesam li
vas prekinuo...« U tom trenutku otvorila su se vrata na suprotnoj strani i
Abdulrahman je izišao iz prostorije koja je nalikovala kupaonici brišući ruke o

222
ručnik. Tragovi vode na njegovu licu i podlakticama govorili su o tome da je upravo
obavio ritualno pranje.
Fuad je munjevitom brzinom stao ispred Katye zaklonivši je pred
Abdulrahmanovim pogledom i rekao: »Ovdje su inspektor i njegova pomoćnica, žele
s vama razgovarati.«
Osama je u tom času shvatio dvije stvari. Prvo, da Fuad nije primijetio razliku
između Katye i Faize, uvjeren da je riječ o istoj ženi. I drugo, da je neprijateljstvu koje
je pokazao prema njoj uzrok nervoza: znao je da se njegov šef sprema za molitvu i da
će vjerojatno biti iziritiran ili se osjetiti »onečišćen« prisustvom žene. Osama ga je
promatrao s radoznalošću. Koliko je zapravo Abdulrahman bio religiozan? Bi li
pogled na Katyin ogrtač bio dovoljan da ga natjera da ponovi ritualno pranje?
Abdulrahman se krzmao. Pogled mu je gnjevno sijevnuo s Katyinog ogrtača na
Fuadovo lice, kao da je pomoćnikova greška što je u prostoriju pustio ženu. Zatim se
okrenuo prema Osami.
»Da, inspektore?« odsječno je rekao. »Nešto ste trebali?«
»Željeli bismo vam postaviti još nekoliko pitanja«, odgovorio je Osama
službenim tonom.
»Može li to pričekati dok ne obavim molitvu?«
Osami se nije sviđao ovaj čovjek, i bez grižnje savjesti bio ga je spreman omesti
u njegovom ustaljenom rasporedu, ali Abdulrahman je bio samovoljan tip, koji se
navikao ponašati onako kako njemu odgovara ne vodeći nimalo računa o drugima.
Na kraju je Katya razriješila situaciju. Istupila je pred Fuada i zapiljila se
Abdulrahmanu ravno u lice. Čovjek joj je uzvratio pogled i na trenutak se činilo kao
da se sprema izreći nešto neugodno, ali umjesto toga bacio je ručnik na krojački stol i
preko volje ih uveo u svoj ured.



Katya je sjela na uredski stolac lijevo od Osame, malo iza njegovih leđa, odakle
je mogla držati na oku oba ispitanika. Stolac si je morala donijeti sama, jer je Fuad
očigledno očekivao da stoji. Osami je pokazao da sjedne, a njoj je dobacio otrovan
pogled koji je govorio: Zašto se ne izgubiš odavde, kad si ionako beskorisna ? Ona ga je
ignorirala. Osama je bio previše fokusiran na Abdulrahmana da bi obratio pažnju, pa
je šutke sjedila, još uvijek ošamućena nakon što je čula da je možda upravo
223
Abdulrahman divljački napao vlastitu sestru. Promatrajući ga sada kako zrači
agresivnošću i neprijateljstvom učinio joj se sposobnim za nasilje.
Pitala se zašto ju je Osama uopće poveo sa sobom. Vjerojatno je znao da će
muškarcima prisustvo žene biti neugodno, no odlučila je da se neće opterećivati
njegovim razlozima. Ovo je uostalom bila prilika koju je dugo priželjkivala, i sama je
tako rekla.
Napadno je zurila u Abdulrahmana koji je sjedio na sofi preko puta njih. Kad
već misli da je policajka, drage volje će igrati tu ulogu. No zapravo je u njegovim
crtama tražila nekakvu sličnost s Leilom i pronašla je samo u obliku brade.
Abdulrahmanovo lice bilo je mesnatije i starije, i nije bilo onako izražajno kao u
Leile. Katya je oduvijek smatrala smiješnim što muškarci prije sklapanja
dogovorenog braka pokušavaju naslutiti fizički izgled, osobnost i ponašanje svojih
budućih supruga proučavanjem njihove braće. A sada se zatekla kako i sama pomno
proučava Abdulrahmana ne bi li na taj način otkrila nešto više o Leili.
Bio je žestok i naprasit. Ozračje intenzivne nelagode koje je širio oko sebe
utjecalo je na sve oko njega, no najviše na Fuada, koji se nije usudio sjesti nego je
stajao uz vrata kao da čeka šefova naređenja. Svoju nervoznu energiju sagorijevao je
čestim provjeravanjem mobitela ili nadziranjem osoblja u krojačkom ateljeu, no
pritom je čitavo vrijeme budno pazio na promjene šefova raspoloženja.
»Je li vam Leila rekla da radi na dokumentarcu o Kuranu?« upitao je Osama.
Fuad se ukočio. Abdulrahman je gnjevno pogledom sijevnuo prema Osami i
protresao glavom. »Čini se da je moja sestra radila mnogo toga a da mi nije rekla.«
»Možda se bojala vaše reakcije?«
»To bi ovisilo o tome što je radila.«
»Zbirka religiozne umjetnosti koju je vaša sestra fotografirala bila je zapravo
dio većeg projekta kojim se bavila. Intervjuirala je jednog zapadnjačkog istraživača
za potrebe dokumentarca u kojem se tvrdi da Kuran nije izvorna Alahova riječ, nego
da je izmijenjena u rano doba islama.«
Abdulrahmanove nosnice gnjevno su se raširile.
»Dokumentarac je ostao nedovršen, ali snimke kojima raspolažemo daju
dovoljno jasnu sliku što je njima željela poručiti. Riječ je očito o krajnje smionom i
kontroverznom materijalu i da je za njega saznao netko tko nije smio...«
»Optužujete li me vi to zbog nečega?«
»Jeste li nešto učinili, gospodine Nawar?«

224
 Zavladala je prijeteća tišina. Fuad je promatrao svog šefa, ali Abdulrahman je
izbjegavao njegov pogled.
»Leila je neprestano tragala za kontroverznim temama«, Fuad je napokon
prekinuo tišinu. Katya i Osama okrenuli su se prema njemu. »To ne znači da su one
odražavale njezina istinska uvjerenja.«
Osama se ponovo okrenuo prema Leilinu bratu. »Mislim da se njezin rođak
Ra’id ne bi složio.«
»Ra’id nema pojma«, zarežao je Abdulrahman.
»Znači, vi ste znali za dokumentarac?« upitala je Katya.
Osama se lagano trgnuo, vjerojatno iznenađen što je napokon progovorila.
Abdulrahman je nije htio pogledati već je i dalje gledao u Osamu. »Rekao sam da ne
znam ništa.«
»Onda Ra’id možda zna više nego što vi mislite da zna«, uzvratila je Katya.
Abdulrahmanov pogled postao je ubilački, ali ga i dalje nije htio skrenuti
prema njoj.
»Prije nego što je Leila nestala, navodno ste se s njom prilično često svađali«,
rekao je Osama.
»Nismo se svađali.«
»Prema iskazu jednog svjedoka Leila je često tražila utočište kod prijatelja. Bila
je...« Osama je zavirio u svoje bilješke, »‘potresena’ tim svađama.«
»To nema nikakve veze s njezinim nestankom«, procijedio je Abdulrahman
kroz stisnute zube.
»Također raspolažemo informacijom da ste odgovorni za prijelom njezine
noge.«
Abdulrahman je jarosno skočio sa sofe gotovo je odbacivši na zid iza sebe. »To
je apsurdno!« Fuad je pojurio prema njemu, ali je zastao, u nedoumici što da učini.
»Tko vam je to rekao?« zagrmio je Abdulrahman.
»Jeste li je udarili onoga dana kad se vratila kući bez videokamere? «
»To je apsurdno.« Katyu je uplašio pogled na Abdulrahmanovo lice iskrivljeno
od gnjeva.
Osama je skliznuo u ledenu mirnoću. »Jeste li je toga dana udarili?« hladno je
upitao.
»Nikada nisam digao ruku na svoju sestru!« procijedio je ispod glasa
Abdulrahman. »Nikada! Razumijete li to?«

225
 »To vam je sigurno rekao njezin bivši muž«, mirno je zaključio Fuad. Muškarci
su pogledali prema njemu.
Abdulrahman se zajapurio. »Taj prokleti gad«, rekao je.
»Bashir vjerojatno nije lagao«, rekao je Fuad. »Moguće da mu je Leila to doista
rekla. Pretpostavljam da je došla k njemu tražiti novac. Željela je zadobiti njegovo
suosjećanje, a znala je koliko te mrzio.«
Abdulrahmanovim licem polako se razlio izraz nevoljkog priznanja te
naposljetku nečeg nalik na zahvalnost za Fuadov pronicljiv zaključak. Bilo je očito
zašto ga je držao u svojoj blizini. Čak je i Katya morala priznati da je njegova
pretpostavka bila uvjerljiva. No Osame se to očito nije osobito dojmilo.
»Je li Leila zbog slomljene noge bila kod liječnika?«
»Da, bila je.«
»Imate li kopiju liječničkog izvještaja?«
Abdulrahman je pogledao Fuada. »Ne«, rekao je pomoćnik, »ali mogu vam
dati ime liječnice.« Otišao je do kompjutera po informaciju, a Osama se ponovo
obratio Abdulrahmanu.
»Često ste se svađali sa svojom sestrom«, rekao je.
»Znali smo raspravljati...«
»Više puta?«
Abdulrahman je zagunđao u znak priznanja.
»Koji je bio povod vašim svađama, gospodine Nawar?«
Činio se kao da se pokušava sjetiti da diše. »Nije mi se sviđalo što je sama
izlazila van. Jednom sam otkrio da je bila vani čitav dan. Ra’id je trebao biti s njom,
ali došla je doma bez njega. A i već sam vam rekao da je bila napadnuta. Nije mi se
sviđalo što tako često izlazi, izlagala se opasnosti.«
»A Leila vas nije slušala?«
»Rekao sam joj da će se, dok god živi u mojoj kući, pokoravati mojim
pravilima. Ako želi imati drukčiji stil života, onda neka ide svojim putem.«
»Izbacili biste je iz kuće?«
»Naravno da ne.« Abdulrahman je djelovao uvrijeđeno. »Govorio sam joj
kakva su pravila.«
»Ne čini se kao da se pokoravala tim pravilima«, rekao je Osama. »Ustvari, ne
samo što je intervjuirala tog zapadnjaka, nego je s njim išla i u pustinju – vrlo

226
vjerojatno sama, bez pratnje. Znamo i to da je vrijeme provodila u društvu oženjenog
muškarca, Amerikanca.
»Njezin rođak već je priznao da nije bio prisutan na tim sastancima.«
Abdulrahmanovo lice poprimilo je opasnu crvenu boju. »Je li vam Leila ispričala išta
od ovoga?«
»Ako me budete nastavili optuživati da sam fizički ozlijedio svoju sestru...«
Abdulrahman nije uspio dovršiti prijetnju jer se upleo Fuad.
»Naravno da mu nije govorila što je radila«, rekao je. »Ponašala se kao dijete, i
od Abdulrahmana je očekivala da joj bude poput oca.«
Osama je zadržao pogled na Abdulrahmanu. »Dakle, nije vam rekla ništa od
ovoga?«
Abdulrahman je odmahnuo glavom.
»Što se događalo za vrijeme vaših svađa, gospodine Nawar?«
»Bile su to rasprave, ne svađe. I ništa se nije događalo. Rekao sam joj koja su
pravila, i ona je pristala na to da ih se drži.«
»No zatim bi ih prvom prilikom prekršila«, rekao je Osama. »A vi ste
zasigurno doznali za to, jer zašto biste se inače nastavili svađati? Kao što ste i sami
priznali, to nije bila samo jedna rasprava. Bilo ih je mnogo.«
»Kao što sam rekao, uhvatio sam je jednog popodneva kako se vraća bez
Ra’ida.«
»Samo jednom?« upitao je Osama. »Što je s ostalim slučajevima?«
Abdulrahman je šakama čvrsto stezao koljena. Katyi je bilo jasno da je Osama
iscrpio posljednje zalihe strpljenja Leilinog brata. Sjedila je ukočena od straha
iščekujući da ovaj eksplodira.
»Ne vidim kakve veze bilo što od ovoga ima s njezinom smrću«, rekao je
Abdulrahman.
»Odgovorite na pitanje, gospodine Nawar. Što ste to saznali o Leili što vas je
toliko razbjesnilo da ste se s njom ponovo sukobili? Jeste li saznali za njezine
sastanke s Amerikancem? Ili za izlet u pustinju s istraživačem?« Abdulrahmanove
šake su pobijelile. »Jeste li znali za njezin dokumentarac?«
Sobu je ispunila napeta tišina. Abdulrahman se očito naprezao da obuzda bijes.
Nakon beskrajno duge pauze rekao je: »Ne, nisam znao što je radila. Nisam znao za
Amerikanca niti za istraživača. Nisam imao pojma. Moja sestra mi je lagala.« Po
glasu i izrazu lica bilo je očito da kipti od bijesa. »Što još želite od mene?«

227
 Osama je šutio. Fuad mu je prišao i pružio mu posjetnicu s imenom Leiline
liječnice.
»Gospodine Nawar«, rekla je Katya. »U trgovini imate sustav nadzornih
kamera, zar ne?«
Fuad je naglo podigao obrve. »Kakve to ima veze s Leilom?«
Njegova otresitost i bahatost Katyi je otpočetka išla na živce, ali ovime je
prevršio mjeru. Kad istražitelj za umorstva postavlja pitanja, svakom je jasno da se
od njega očekuje da odgovori na njih, a ne da uzvraća protupitanjem.
»Odgovorite na pitanje«, zahtijevala je.
»Naše su kamere u kvaru«, odbrusio joj je.
»Baš prikladno«, rekla je Katya, »s obzirom na to da je to jedini način da
provjerimo Ra’idov alibi. Zar imate samo jednu kameru?«
»Imamo na tucete kamera«, svisoka joj je objasnio Fuad, »ali sve su povezane s
kompjutorskom mrežom. Mreža je ta koja je u kvaru. Nešto u vezi s kompjutorskim
virusom.«
»Rade li sada?« upitala je Katya.
»Ne«, rekao je Fuad. »Tvrtka koju smo unajmili da nam ih popravi nije
pouzdana, tako da smo na kraju morah potražiti nekog drugog. Čini se kao da ćemo
morati zamijeniti čitav nadzorni sustav.«
Katya se ponovo okrenula prema Abdulrahmanu. »Baš čudno da vam se
sigurnosni sustav pokvario netom prije Leilina nestanka.«
»Dosta mi je ovoga.« Abdulrahman je skočio kao oparen a sva napetost koja se
u njemu nagomilala iznenada je provalila na površinu. Krenuo je prema Osami, i
nadvivši se nad njim upro prstom prema njegovu licu. Katya je znala da je ispruženi
prst zapravo bio namijenjen njoj. »Mislite da je oteta ovdje? Mislite da smo mi to
učinili?« vikao je ljutito, ispaljujući svaku riječ poput metka. »Rekao sam vam da
nemam pojma što joj se dogodilo. Zar me niste čuli? Ja sam bio taj koji je prijavio
njezin nestanak. Ja sam uporno zvao policiju radi bilo kakvih novosti u vezi s
njezinim nestankom, a vi jebeni idioti niste ni znali o kome pričam.« Fuad je u ruci
stiskao mobitel, očito umirući od stida. »Već sama činjenica da ste ovdje i da njuškate
uokolo postavljajući mi sva ta besmislena pitanja govori mi da nemate jebenog
pojma tko je ubio moju sestru. Želite riješiti slučaj? Tražite odgovore? Onda se gubite
iz moje trgovine i odite ih tražiti drugdje, jer ih ovdje nećete pronaći!«

228
 Okrenuo se od Osame i bijesno izjurio iz sobe. Fuad je nakratko oklijevao, kao
da se ima potrebu ispričati, a zatim je ipak potrčao za svojim šefom. Osama je ustao i
krenuo prema vratima. Katya ga je slijedila, tek sada opazivši kako joj se tresu ruke.
Osama je progovorio tek kad su se ponovo našli u autu.
»U pravu je. Tapkamo u mraku. No vi ste se odlično držali.«
Katya je samo kimnula, jer nije znala što bi rekla. Abdulrahmanovo tiransko
ponašanje ju je šokiralo.
»Mislite li da je govorio istinu kad je tvrdio da svoju sestru nikad nije udario?«
Osama je slegnuo ramenima.
Trebala im je čitava vječnost da dođu do postaje. Promet se odvijao sporo, a
naišli su i na dvije saobraćajne nesreće, no policijska ekipa je srećom već stigla na lice
mjesta. Katya je pomislila da ne bi mogla podnijeti izlazak iz auta po takvoj vrućini.
Kad su se parkirali i ušli u zgradu Osama je otišao u svoj ured. Katya je
shvatila da je gladna. Nije doručkovala, niti je od kuće ponijela ručak. Doći do hrane
značilo je ponovni izlazak na vrućinu. Bila je preumorna, pa je stajala u predvorju
zureći prema ulici.
Ondje ju je pronašao Osama. »Još uvijek nikakvog traga gospođi Walker«,
rekao je. »Postavio sam dvojicu svojih ljudi pred kuću u kojoj stanuje. Čini se da je
otišla rano ujutro i još se nije vratila.«
»Jeste li...«
»Provjerili smo kod susjeda«, brzo je rekao.
Sa zakašnjenjem je shvatila da joj to govori s određenim razlogom.
»Majdi je upravo došao do podataka o tome koga je u zadnje vrijeme zvala sa
svog mobitela«, nastavio je. »Prije nego što je jutros izašla nazvala je jedan broj.
Pokazalo se da je broj registriran na ime Nayira Sharqija.«
Katya je požalila što joj burka nije spuštena, jer se na njenom licu mogla iščitati
reakcija prije nego što ju je uspjela zaustaviti. Osama ju je pogledao u oči. »Pomislio
sam da postoji vjerojatnost da je to isti čovjek koji je došao...«
»Da«, prekinula ga je. »Poznajem ga.«
Činilo se da se Osama sprema reći nešto grubo, ali se suzdržao.
»Odmah ću ga potražiti«, rekla je, »i vidjeti o čemu je riječ.«
Osama joj je pružio posjetnicu. »Moj broj«, objasnio je. »Nazovite me kad nešto
saznate.« Uzela je posjetnicu s osjećajem posramljenosti i brzo se popela do svojeg
laboratorija.

229
 29
OBITELJSKI ODJELJAK RESTORANA Al–Baik bio je ograđen neprozirnom
plastičnom pregradom kako ostali gosti restorana ne bi mogli znatiželjno viriti
unutra. Nayir je ondje sjedio s Miriam, trudeći se da je ne gleda dok jede. Kad su
izašli iz zgrade SynTecha bila je tako blijeda da se osjećao dužnim negdje stati i
kupiti hranu za van, a ona je, na način koji je počeo prepoznavati kao tipičan za nju,
inzistirala da uđe s njim u restoran. Kad su ušli, nagovorila ga je da sjednu u
obiteljski odjeljak, objašnjavajući da će biti bolje da umak od gorušice prolije po podu
restorana nego po njegovom očito potpuno novom autu. Volio bi da joj je mogao
odgovoriti da će mu senfom umrljani auto smetati manje od situacije u kojoj je
prisiljen sjediti za stolom preko puta nje dok joj je burka podignuta. No zapravo mu
je smetao nered u autu, a burku bi ionako morala podići kako bi mogla jesti, pa je
bilo bolje da to učini u privatnosti odjeljka u restoranu.
Kad su se smjestili za stolom, bio je zatečen otkrićem da ga čitava ta situacija
nije učinila toliko nervoznim da ne bi mogao jesti. Još prije šest mjeseci ne bi mogao
ni zamisliti da pristane na ovakav aranžman. Stao bi kraj kioska s hranom i kupio joj
švarmu, zahtijevajući da je pojede u autu. Miriamino izloženo lice koje je zurilo u
njega navelo ga je da shvati da se promijenio. Pokušao sije to objasniti time što je
udana žena, što je Amerikanka, nenaviknuta na ovdašnje običaje. U njezinom
ponašanju bilo je nečega što mu je olakšavalo da se prema njoj odnosi kao prema
muškarcu.
»Nekada nije bilo ovako«, rekla je Miriam, trudeći se zvučati nehajno. Privukla
je pladanj s hranom i s užitkom se bacila na piletinu. »Mislim, između mene i Erica.
Običavao mi je govoriti o svemu. Bili smo istinski partneri. Ali otkako smo došli
ovamo...« Podigla je pileće krilce u zrak i kao da bi se ostatak njezine rečenice trebao
sam dovršiti glavom je pokazala prema piletini i dodala:. »Ovo je zaista dobro«.
Nayir nije odolio da ne upita: »Što se dogodilo kad ste stigli ovamo?«
»Pa...« Oklijevala je pogledavajući ga, kao da procjenjuje koliko bi mu trebala
reći. »Zaljubio se u ovo mjesto. I to je u redu, no pomalo se počeo pretvarati u pravog

230
Arapina, čitavo vrijeme jurcajući uokolo sa svojim prijateljima. Odlazio bi u pustinju,
na jedrenje i ronjenje, pušio bi nargilu u dnevnoj sobi. Hoću reći, čak je i naš stan
podijeljen na muški i ženski dio. Nije on u potpunosti prestao biti Amerikanac, ali u
rijetkim prigodama kad me nekamo povede sa sobom, uvijek ispadne nekako čudno.
Uglavnom se druži s Arapima.« Uzela je još jedan zalogaj piletine. »Nemojte me
krivo shvatiti«, rekla je žvačući, »u Americi je također imao vrijeme kad se družio sa
svojim dečkima, ali smo puno više vremena provodili zajedno. Znate, znali smo ići
planinariti. Ili u kino. Ili na večere s prijateljima. Ovdje ne radimo ništa od toga.«
»Zašto ne?«
Zaprepašteno ga je pogledala. »Da vidimo... Možda zato što svaki put kad
posjetimo susjede ja sjedim u jednoj sobi, a on u drugoj? Znate, u večem je dijelu
svijeta običaj da muž i žena sjede u odvojenim prostorijama pomalo čudan.«
»Još uvijek možete zajedno ići pješačiti u prirodi«, rekao je prilično
neuvjerljivo.
»A što je s vama?« upitala je. »Oženjeni ste?«
Apetit mu je iščeznuo. »Ne.«
Doimala se iznenađeno. »Ali imate djevojku?«
Nije mogao vjerovati da mu se usuđuje postavljati tako intimna pitanja, ali
očito je to zaslužio, jer je i on već toliko toga saznao o njoj. »Ne«, rekao je ponovo.
»Oh, ma dajte«, rekla je. »Što je sa ženom s kojom ste bili kod mene u stanu?
Bilo je očito da vam se sviđa.«
Nayir je osjetio kako se zacrvenio.
»Kako joj je ime?« upitala je Miriam.
»Katya.«
U kutovima usnica zaigrao joj je nestašni smiješak. »Pa, Katya je vrlo lijepa. I
draga... Kako me je samo suosjećajno primila za ruku pokušavajući me utješiti.«
Zgužvanom salvetom nervozno je brisao masnoću sa svojih prstiju.
»Mislila sam da u ovoj zemlji momcima i djevojkama nije dopušteno
sastajanje«, rekla je.
Pogledao ju je. »Istina, to se smatra nepriličnim. No neki ljudi to ipak rade.«
»Ali ne vi.«
»Neprilično je.« Počeo se osjećati pomalo glupo. Kako da joj objasni?
»Pa kad se onda možete vidjeti?« upitala je.
»Radimo zajedno... ponekad.«

231
 »Ali rekli ste da niste u policiji.«
»Ponekad zatraži moju pomoć.«
»I to je to? Samo onda kada je vozite okolo...« U Miriaminim otvorenim ustima
mogao je vidjeti djelomično prožvakan zalogaj piletine. Progutala ga je. »Znači, taj
posjet mom stanu za vas je dvoje bio nešto poput ljubavnog sastanka?« Bilo mu je
potpuno jasno da se Miriam njegov život morao činiti groteskno ograničenim,
zaostalim, čak i jadnim.
»Je li ona udana?« upitala je Miriam.
»Naravno da nije.«
Kimnula je, kao da u sebi nešto zaključuje.
»Što ste htjeli reći?« upitao je.
»Ma ništa.« Namrštio se, i ona je popustila: »No dobro, reći ću vam... Pomislila
sam kako je šteta što ne možete barem ponekad izaći na večeru.« Pokazala je rukom
prema hrani. »Ili makar ručati zajedno, ili nešto slično.«
»Bili smo na ručku«, odgovorio je obrambenim tonom.
»Što – jednom?«
Nije odgovorio.
»Hoću reći, ručate sa mnom a praktički smo stranci.« Nešto u vezi s tom
konstatacijom asociralo ju je na Erica. »Možda ne bih trebala biti iznenađena. Vi
nikad ne viđate Katyu, a ja nikad ne viđam Erica. Očito nešto nije u redu s ovim
mjestom.«
Nayir je počeo jesti svoju piletinu kako ne bi morao odgovoriti.
»Mislite da sam mu dosadila ili tako nešto?« Prestala je žvakati, očekujući da
joj odgovori.
»Ne«, rekao je.
»Znate«, nastavila je, »čim smo došli ovamo počeo se udaljavati od mene. Ne
znam točno zašto, i isprva sam krivila sebe. Ali ne mislim da sam ja razlog.« Izrekla
je to prkosno i s prizvukom očajanja. »Ustvari, prilično sam sigurna da se radi o
nečem drugom.«
»O čemu?«
Uzdahnula je i obrisala ruke o salvetu. »Prošle noći«, rekla je, »nisam imala
hrabrosti ostati u stanu posve sama pa sam prenoćila kod jedne susjede. Kad sam se
jutros vratila u stan, osjetila sam neobičan miris. Bio je to miris muškarca, možda
losion poslije brijanja i sapun i... Zbilja sam se prepala.«

232
 »Mislite li da je vaš muž svratio u stan?« upitao je Nayir.
»Ne, nije to bio njegov miris. Ali netko je bio ondje. Zato sam jutros izišla iz
kuće tako rano. I zapravo«, dodala je dok su joj usnice lagano podrhtavale »to je
donekle razlog zašto sam vas zvala. Hoću reći, bila je istina da nisam uspjela dobiti
taksi službu a i da sam vas željela obavijestiti o krivoj adresi stanodavca. Ali dok smo
razgovarali telefonom osjetila sam očajničku potrebu maknuti se iz ovog susjedstva.
Proganjala me pomisao da je onaj tko mi je provalio u stan još uvijek negdje u blizini
i da me promatra iz zasjede.«
Nayir se namrštio. »Je li vam išta nestalo iz stana?«
»Nisam ostala da provjerim, ali torbicu sam imala sa sobom, a ostalo ionako ne
vrijedi puno.« Pogledala je u hranu pred sobom i pažljivo posegnula za još jednim
zalogajem piletine. »Mislite li da mi je u stanu možda bila policija?«
Nayir je odmahnuo glavom. »Vjerojatno bi se raspitali kod susjeda. Ne bi
provaljivali u stan.«
»Ima još jedna stvar«, rekla je i posegnula prema torbici. Ruka joj se zaustavila
na pola puta.
»Da?« upitao je.
Izvukla je presavijeni komad papira. »Moram znati da vam mogu vjerovati.«
Kimnuo je, u nedoumici što da kaže.
»Samo mi obećajte da o ovome, što god da to jest« pokazala je prema komadu
papira – »nećete nikome reći bez mojeg odobrenja.«
»Što je to?« upitao je.
»Ne znam. Možda nije ništa. Ali molim vas, samo mi obećajte.«
Jasno je vidio da je zbog nečega preplašena. »U redu«, rekao je, »obećavam.«
Oklijevajući, gurnula je papir prema njemu. »Ne razumijem arapski. Možete li
mi reći što piše?«
Obrisao je ruke i rastvorio ga, na brzinu preletjevši preko rečenica. Bio je to
misyar, privremena dozvola za brak koju muškarci i žene ponekad koriste kad se ne
žele službeno vjenčati. Mladoženjino ime bilo je Eric Walker.
»Gdje ste to pronašli?« upitao je, svjestan napetosti u vlastitom glasu.
»U Ericovoj aktovci. U našem stanu. Zašto? Što je?«
Nayir je spustio pogled prema dokumentu. Bilo mu je mrsko što joj to mora
reći, s obzirom na sve što je do sada već saznala o svom mužu, ali ipak se prisilio i

233
rekao: »To je lažna potvrda o vjenčanju. Tehnički je posve legalna. Potpisao ju je
imam. Ovdje piše da je vaš suprug oženjen za ženu po imenu Leila Nawar.«
Miriamino lice sablasno je posivjelo. Tupo je zurila u njega.
»Žao mi je«, rekao je. »Ali ta žena...«
»...to je ona ubijena djevojka«, dovršila je rečenicu Miriam.
»Da.« Presavio je dokument i učinio pokret kao da će joj ga vratiti, ali se
predomislio. Želio joj je reći da podere dokument, ali znao je koliko bi to naštetilo
istrazi. »Ovo zaista nije nešto što biste vi...«
»Nije to učinio«, rekla je mehanički, još uvijek ukočena od šoka.
Nayir je bio uvjeren da je ovo još jedan primjer odbijanja da se suoči s
realnošću, i da je vjerojatno sve što je do sada rekla o Ericu bilo potaknuto istim
porivom. Eric je očigledno počinio preljub – u svakom slučaju oženio se drugom
ženom bez pristanka prve. A njegov nestanak ga je učinio sumnjivim, pretvorivši ga
u vrlo izglednog kandidata za ubojicu.
»Moram izaći odavde«, rekla je naglo ustajući i žureći prema plastičnim
vratima obiteljskog odjeljka u restoranu.
Nayir je gurnuo dozvolu za brak u džep i krenuo za njom, s olakšanjem
primijetivši da se zaputila prema Roveru. Sustigao ju je. »Gospođo Walker...« Stajala
je i izgubljeno se ogledala po parkiralištu. »Kamo vas mogu odvesti?«
»Ne znam.« Glas joj je drhtao, iako se svim silama trudila da ga kontrolira. »Ne
mogu ići doma, ondje se ne osjećam sigurno. Nemam povjerenja u Jacoba i Patty.
Pretpostavljam da bih mogla otići k susjedima, ali ako me policija bude tražila...«
»Možda biste trebali otići na policiju«, rekao je.
»Ne!« panično je povikala. »Jeste li poludjeli? Znate li što će mi učiniti?«
»Možda će samo htjeti razgovarati...«
»Ne, neće!« rekla je. »Znate, to što ne govorim vaš jezik ne znači da ne znam
prokleto puno o vašoj policiji. Oni nisu normalni. Mogu činiti što god im se prohtije!
Znate li da je jedan Ericov prijatelj protjeran iz zemlje zato što je izašao na spoj sa
ženom? Uhvatili su ga sa ženom i – bam! – Nisu mu dali čak niti dvadeset i četiri sata
da se spakira. A drugog našeg poznanika priveli su samo zato što je nosio lančić s
križem oko vrata. Ne gledajte me tako – bio je katolik! Bio je to sićušan križ. Držali su
ga u zatvoru šest mjeseci! Mislim, za koga vraga? A mog muža traže u sklopu istrage
o umorstvu. Što mislite što će učiniti meni?«
»Ali vi niste ništa skrivili«, rekao je brzo.

234
 »Ako su Eric i ta djevojka bili ljubavnici, što mislite koliko dugo će im trebati
da zaključe da sam ih oboje ubila iz ljubomore?«
»Ali vi čak niste niti bih ovdje kad je ubijena, zar ne?«
»Ne znam!«
»Njezino je tijelo navodno pronađeno prošle srijede.«
»U redu. Tada još nisam bila ni doputovala. Ali hoće li ih uopće biti briga?
Znate li za slučaj kad su uhitili kućnu pomoćnicu neke žene jer je muž te žene ukrao
nešto novca? Kućna pomoćnica je uhićena i mučena. A na kraju se ispostavilo da je u
vrijeme kad se to dogodilo bila na odmoru izvan zemlje!« Izgledala je konsternirano.
Nayir je morao priznati da je ta priča i njega šokirala. Želio joj je reći da se takve
priče prošire okolo upravo zato što su tako netipične, i da je policija neće mučiti niti
je optužiti za umorstvo kad je u to vrijeme očito bila izvan zemlje. No morao si je
priznati da zapravo nije siguran što bi policija učinila.
»Ova bi im informacija bila iznimno korisna«, rekao je. »Barem mi dopustite da
ih ja o tome obavijestim.«
»Znam ja što oni rade«, rekla je, nalazeći utočište u svom bijesu. »Privedu
osumnjičenike i onda ih muče dok ne priznaju. Nemojte mi reći da nije tako, jer sam
priče o njihovim metodama već čula od previše ljudi. Kvragu, čitala sam o tome u
knjigama.«
»U redu«, rekao je, pokušavajući ostati miran, »ali barem mi dopustite da im
kažem da bi Ericov nestanak mogao imati neke veze s Leilinom smrću, i da bi Eric
mogao biti u opasnosti.«
Nakon što je dosegla frenetičnu razinu njezina energija najednom je jednakom
brzinom splasnula. »U redu. Možete im reći«, rekla je smirenije. »Ali ja ne idem na
policiju. Samo trebam...« Položila je ruku na vrata auta kao da traži oslonac. »Možda
hotel«, rekla je. »Negdje gdje ću imati mira. Trebam o svemu razmisliti.«
»U redu«, rekao je. »Odvest ću vas nekamo. Gospođo Walker?« Prišao joj je
bliže, jer je izgledala kao da će se onesvijestiti.
»Nećete me odvesti na policiju, zar ne?«
»Ne«, rekao je. »Ali strašno je vruće. Trebali biste ući u auto.«
Napokon mu je dopustila da otvori vrata. Nayir je upalio auto i krenuo, napola
u strahu da će Miriam iskočiti van i potrčati niz ulicu. Nije imao pojma kamo da ju
odvede. Bilo mu je jasno zašto ne želi ići doma. Bio je siguran da je policija već tamo.
Nije ju mogao odvesti na svoj brod. Bio je premalen i preneudoban, a i susjedi bi je
mogli vidjeti. A da ju policija pronađe samu s njim, optužili bi je zbog nedoličnog

235
ponašanja i strpali u zatvor. Jedina žena koju je poznavao bila je Katya, ali je nije
mogao odvesti k njoj jer bi to Katyu dovelo u neugodan položaj. Ako se Miriam
toliko bojala vratiti u stan, ideja da je odvede na policiju bila je još gore rješenje.



Miriam je utonula u tihu molitvu: molim te, Bože, molim te, Isuse, molim te, čuvaj
Erica. Već ju je dovoljno zgrozila pomisao da ju Eric vara a sada se suočila s novim
grozotama, poput optužbe za krađu na poslu, laganja o mjestima na koja je odlazio i
naposljetku sumnje da je brutalno ubio...
Poput preopterećenog kompjutora, um joj se smrznuo usred te nepojmljive
pomisli, i sada je samo tupo gledala kako pokraj nje promiču kuće, benzinska
stanica, supermarket. Sve je bilo zatvoreno jer je bilo vrijeme molitve. A ona se
vratila svojim vlastitim molitvama. Molim te, Bože, molim te, Bože...
Vozeći se jednosmjernom ulicom stigli su do centra grada. Zgrade su bile
velike, sive i nalik na kutije, poput lego kocaka ostavljenih na podu dječje sobe. S
desne strane ugledala je trgovački centar s nizom trgovina, nekoliko zakržljalih
palmi, i dva muškarca u bijelim haljama i kefijama koji su pokušavali prijeći cestu.
Znala je da je Eric u nevolji. Nije se šetao po gradu. Nije se negdje skrivao. U glavi joj
je odjekivalo zvono za uzbunu. Kad su prošli pored restorana Hardee’s i zalogajnice
s brzom hranom iz lanca Kentucky Fried Chicken Miriam je osjetila oštri ubod
nostalgije za domom, iako je u Sjedinjenim Državama rijetko kad odlazila na takva
mjesta. Pogledala je u Nayira. Bio je izgubljen u mislima, i ona se zapitala razmišlja li
o tome da je ipak odvede na policiju. Zaključila je da razmišlja o nečem drugom. U
njegovoj šutnji bilo je nečeg dubokog, stamenog i zaštitničkog.
»Želite li obaviti molitvu?« upitala ga je.
Odmahnuo je glavom. »Učinit ću to kasnije.«
»Žao mi je zbog onoga što sam rekla o vašoj policiji«, ispričala se. »Znam da
vaša prijateljica radi za njih.«
»Imate razloga«, rekao je. »Čovjek nikad ne zna što su spremni učiniti, a nakon
svih priča o njihovim postupcima teško im je vjerovati. To je njihova greška, ne
vaša.«
»Svejedno mi je žao. Sigurna sam da nisu baš svi loši.«
»Ne, nisu«, odgovorio je.
236
 Petnaest minuta kasnije podnevna molitva bila je završena, a još su se uvijek
vozili kroz grad. Činilo se kao da vožnja nikada neće završiti. Iz džamija su kuljale
rijeke muškaraca. Ulicom je odjekivao zveket i lupa podizanja rešetaka na vratima
trgovina i graja trgovaca koji su svoje radnje ponovo otvarali za kupce. Tržnice na
otvorenom su ponovno oživjele. Svi kupci bili su muškarci, većina u bijelim ili
svijetlosmeđim haljama, upravo pristigli iz džamija. Tu i tamo mogao si vidjeti
muškarca u hlačama.
Skrenuli su na široki bulevar i provezli se pored kružnog toka duž kojeg su
bila posađena zdepasta palmina stabla. U sredini, okružen ogradom od valovitog
lima, stajao je odašiljač za mobilnu telefoniju. Pored njih su protjecale kuće, i
stambene zgrade koje su izgledale kao da su nedavno sagrađene. Jedna kuća od
opeke podsjećala je na europski dvorac, s malenim kulama i tornjićima i čudnim
prozorima. To ju je podsjetilo na dvorac u Disneylandu, pa je ponovno osjetila bolnu
čežnju za domom.
Nakon beskrajno duge vožnje po uzavrelom centru skrenuli su u mirnu
sporednu ulicu. S obje strane uzdizali su se visoki kameni zidovi s kolnim prilazima
na svakih petnaest metara. Ponadala se da ju Nayir vodi u jednu od velikih,
zaštićenih kuća koje je letimično nazirala kroz kapije njihovih dvorišta. U jednom od
ovakvih domova osjećala bi se sigurno, ograđena i zaštićena od svijeta. Ali provezli
su se mimo njih i ušli u još jedan mirni kvart te se napokon zaustavili na kraju slijepe
ulice.
Ispred njih uzdizala se velika vila sagrađena u stilu talijanske palače, s
popločenim dvorištem koje je okruživalo kuću sa sve četiri strane. Dvorište je bilo
nadsvođeno arkadom s nizom debelih grčkih stupova spojenih lukovima, a arkada je
bila gusto prekrivena cvjetovima bugenvilije, poput saga koji je sobarica zaboravila
odnijeti u kuću. Na pročelju zgrade bili su francuski prozori. Zidovi tople pješčane
boje bili su posuti mrljama sunčeve svjetlosti. Kako su se približavali ulazu u
dvorište postajalo je jasno da usprkos prvotnom dojmu grandioznosti kuća nije bila
tako velika kao što se činilo.
»To je vaša kuća?« upitala je.
»Kuća mog ujaka«, rekao je.
»Živite li ovdje?«
»Ne, živim na brodu.«
»Ah, tako«, rekla je. »Što je s vašim roditeljima?«
»Nikada ih nisam upoznao«, rekao je.

237
 Otvorio je vrata i uveo je u kuću. Zrak je unutra bio svjež i mirisan. U
predvorju je stajala lončanica mnogo zdravijeg izgleda nego ijedna koju je ikada
imala. Nayir je zazvao svog ujaka i zatvorio vrata.
»Vaš ujak ovdje živi sam?« zabrinuto je upitala.
»Da«, rekao je. »Ali ne brinite, govori engleski. I već je imao ženske goste.
Surađuje s arheolozima. Ovamo dolaze ljudi iz mnogih zemalja, uključujući žene.«
Nije se doimao previše sretnim zbog te činjenice.
Kroz dvokrilna vrata mogla je vidjeti lijepo namješten dnevni boravak. »Njemu
neće smetati ako ostanem ovdje?«
»Naravno da neće. Nikad ne bi odbio gosta. I sigurno će mu biti zadovoljstvo
upoznati vas.«
Pao joj je kamen sa srca kad je čula da Nayirov ujak nije toliko pobožan kao
njegov nećak. To je vjerojatno i bio razlog zašto ju je doveo ovamo a ne na svoj brod.
Ali još uvijek je osjećala nesigurnost.
»Nayir?« S vrha stepenica najprije je dopro glas, a zatim se pojavio par stopala
u kožnim papučama sa zlatnim kićankama. Za njima su se ukazale nogavice smeđih
hlača, zatim elegantna svilena košulja nabrana oko pozamašnog trbuha, i napokon
glava s prijaznim osmijehom upućenim u njihovom smjeru.
Nayir je rekao nešto na arapskom a zatim upoznao Miriam sa svojim ujakom
Samirom, krupnim, naočitim čovjekom usporenih kretnji, sa sitnim smeđim očima i
mesnatim nosom. Dok je proučavao Miriam, lice mu je zračilo prijaznošću i
dobrohotnošću. Većina njegove crne kovrdžave kose je ispala, a ono što je ostalo
poluprstenasto je okruživalo njegove uši.
»Dobrodošli«, pozdravio je Miriam na engleskom. »Dobrodošli u moj dom.«
»Hvala vam.«
»Dajte da vam prvo pokažem sobu«, rekao je. »A onda ćemo popiti čaj.«
Nayir je otišao u kuhinju, a Miriam je slijedila Samira uz stepenice, želeći se
pobuniti ali svjesna da bi to bilo glupo. Kamo je mogla otići? Samir ju je odveo do
sobe na katu. Bila je malena i čista, ukusno i jednostavno namještena.
»Baš je krasna«, rekla je, okrećući se prema njemu.
»Hvala.« nasmiješio se Samir. »Iza ovih vrata je kupaonica. Slobodno si uzmite
vremena da se osvježite ako želite. Čaj će biti gotov kad siđete.«
Ponovo mu je zahvalila i isprativši ga pogledom tupo sjela na krevet.

238
 30
GOTOVO CIJELI DAN NAYIROV UM opsjedao je stih iz sure Al-Fussilat. Još kao
dječak naučio je napamet velik dio Kurana, i njegovi bi mu se stihovi često vraćali,
izranjajući iz izmaglice sjećanja kao kovitlaci prašine u pustinji čiji se treperav sjaj tek
jedva primijeti. Trebalo mu je čitavo jutro da usred kaotične buke u svojoj glavi
razabere poznate zvukove ajeta 39: Jedan od znamenja Njegovih je i to što ti vidiš suhu
zemlju, a kad na nju spustimo kišu, ona se pokrene i uzbuja. Uistinu, Onaj koji njoj da je
Život oživjet će i mrtve. Uistinu, On je kadar sve.
Daje ovdje imam Hadi, Nayir bi ga mogao pitati što to znači da Alah može
oživjeti mrtve. Koliko mrtvo je doista mrtvo? Odnosi li se to na fizičku smrt? Ili na
one kojima su mrtve duše, koji su lišeni duše zbog svojih zlodjela? Mislio je na
Miriaminog supruga. Imao je osjećaj da je Eric mrtav, čak ako ga i nije zadesila
fizička smrt.
Stajao je u dvorištu ispred kuće svog ujaka kada mu je zazvonio mobitel. Na
zaslonu se pojavio Katyin broj, odmah je odgovorio. S primjetnom napetošću rekla
je: »Trebamo razgovarati.«



Nayiru je bilo sasvim lako vjerovati u nevidljivo, ali vjerovanje da se Alah

može prepoznati po Njegovim znakovima bilo je mnogo lakše nego prepoznavanje
ženina raspoloženja po njezinim. Katya je sjedila na suvozačkom sjedalu Land
Rovera i zurila ravno pred sebe. Pogledao je prema njoj ne bi li pročitao izraz
njezinih očiju, pitajući se kakve je izraze lica skrivala od njega dok joj je veo bio
spušten. Nije se mogao pouzdati u sposobnost da točno protumači ton njezina glasa,
izraz njezinih očiju, ili pokrete njezinih ruku, a ono što je naslućivao budilo je u
njemu snažnu nelagodu. Stoga su se vozili u tišini.

239
 Na njezinom je prstu zapazio zaručnički prsten i smjesta požalio što je uopće
skretao pogled prema njoj. Rekla si da moramo razgovarati, poželio je reći, ali je
strahovao od tog razgovora i njegovih posljedica. Znao je da joj mora reći o Miriam i
onome što se dogodilo toga dana.
»Koju knjigu tražiš?« pitao je, u slabašnom pokušaju da započne razgovor.
Odgovorila je da njezin rođak Ayman treba udžbenik za školu.
»Nešto u vezi s kompjutorima«, rekla je. »Imam zapisano na komadiću
papira.« Počela je prekapati po torbici, a njemu je laknulo. Dok je pronašla papirić on
je već ulazio na parkiralište pokraj ogromne betonske zgrade sa staklenim izlogom
iznad kojeg je velikim slovima na arapskom i engleskom pisalo »Knjižara Jarir«.
Izlazeći iz auta skupljao je snagu da se suoči s prostorom u kojem još nije bio.
Ulazak u tu golemu knjižaru bio je poput ulaska u neki drugi svijet, sa svim
tim beskrajnim prolazima, pretrpanim policama, i velikim brojem stranih naslova
izloženih između arapskih. Slijedio je Katyu do stražnjeg dijela trgovine,
promatrajući ljude koji su birali engleske naslove. Vidio je par koji je očito bio
američki – muškarac je bio mršav i plavokos, a lice njegove žene zračilo je bjelinom u
oštrom kontrastu prema crnoj marami na njezinoj glavi. Smijuljili su se nečemu na
stalku s časopisima. Ali tko su bili ostali? Vidio je visokog dečka sa štreberskim
naočalama u otmjenoj bijeloj halji i pokrivalu za glavu koji bi nekom stasitijem
pristajali kao saliveni, no u njegovom slučaju samo su naglašavah koliko je bio sitan.
Stajao je ondje i zadubljeno proučavao priručnik o kompjutorima. Pored njih je uz
skviku i vrisku protutnjalo troje djece. Gotovo su se zabili u Nayirove noge, ali on se
spontano izmaknuo u stranu i nastavio ih gledati kako se love niz dugačak prolaz
među policama s dječjim knjigama. Pogledao je uokolo da vidi gdje su im roditelji,
no djeca su se u trenu izgubila iz vidokruga.
Slijedio je Katyu kroz velik i napadno šaren odjeljak self–help literature, s
naslovima koji su mu natjerali crvenilo u lice: Popravite svoju vezu. Odmah! i Zašto su
žene nesretne, i što možete učiniti po tom pitanju. Kao da javno raspravljanje o tome da
su veze često komplicirane i potencijalno razorne nije bilo dovoljno neukusno, tome
se pridružila još i tvrdnja da se lijek za to može pronaći u knjizi. Kako su se ljudi
snalazili prije pojave takvih knjiga? Patili u tišini? Kako je Prorok izlazio na kraj sa
svojih sedamnaest žena? Na dnu police uočio je naslov Kako steći prijatelje i utjecati na
ljude. Isprva nije bio siguran je li dobro pročitao, a potom se zgrozio nad tako
otvorenim priznavanjem taštine. Dok su prolazili pored police s DVD-ovima, pažnju
mu je privukao naslov Pepeljuga – crtani film sa plavušom na omotu – i nešto što se
zvalo Fantastična četvorka – DVD na čijem se omotu mogla vidjeti žena bujnih grudi i

240
dugačke valovite kose, što su cenzori očigledno propustili ukloniti. Na jedan užasan
trenutak nije mogao odvojiti oči od slike. U njemu se gađenje borilo s fascinacijom –
je li moguće da je ovo bio dječji film? – dok ga čednost nije prisilila da odvrati
pogled.
»Zar tvoj rođak nema auto?« upitao je, očajnički pokušavajući zadržati pažnju
na Katyi. Pitanje koje je želio postaviti bilo je, Zašto je on zamolio tebe, ženu, da za njega
odeš u knjižaru?
»Da«, odgovorila je hladno, »ima auto. On nije jedan od onih koji misle da bi
žene trebale služiti svoje muškarce. Naprosto se loše snalazi u prostoru. Pravo je
čudo kako uspije svaku večer pronaći moj ured.«
Posebno ga je pogodila rečenica o ženama koje služe svoje muškarce, jer ga je
nagnala da pomisli kako ona već ima svoje muškarce – svog oca i svog bratića – i da
on nije u toj povlaštenoj kategoriji.
Nakon što je pronašla knjigu Katya se uputila prema blagajni u prednjem
dijelu trgovine. Dok je plaćala burka joj je bila podignuta a Nayir se pretvarao da to
ne primjećuje. Činilo mu se da svaki put kad izađe van susreće sve više žena na ulici
koje ne nose maramu na glavi, ili onih koje su dovoljno hrabre da nehajno koračaju
pločnikom odjevene samo u traperice i majicu. Pitao se hoće li Katya ikada biti poput
takvih žena. Dvojica muškaraca u redu pred susjednom blagajnom drsko su zurili u
njezino lice. Doduše, primijetio je da je pogled držala na kasi, da je blagajniku
zahvalila a da ga nije pogledala i da je dok su izlazili iz trgovine bila obuzeta
vlastitim mislima, pa iako joj pogled nije bio zastrt zapravo uopće nije opažala svijet
oko sebe.
»Hajdemo na kavu«, rekla je gotovo otresitim tonom. Nayir ju je s rastućom
nelagodom slijedio do Starbucksa, koji se nalazio odmah uz knjižaru. Ondje je dosad
bio samo jednom, i to ga je iskustvo iscrpilo. Onamo ga je odvukao Samir – onaj isti
Samir koji je bez prestanka prigovarao zbog poplave stranih restorana, sveprisutnih
američkih lanaca poput Applebeeja i Fuddruckersa te zbog bijedne ponude prave
saudijske kuhinje. (»Gdje još možeš naći dobar biryani?«). Bilo kakva gužva u Nayiru
je budila nelagodu, a kad je taj put sa Samirom bio u Starbucksu vidio je i previše
mladih žena kako sjede za malenim okruglim stolovima pijuckajući kavu nagnute
nad laptopima. Prizor mu je prizvao sumorne misli. Što se to dogodilo s Jeddom,
glavnim prolazom prema svetim gradovima? Ovo je bila Jedda, ali natpis iznad
vrata kao da je sve mijenjao – zvučalo je tako američki, star i buck – zvijezda i dolar.
Ali u Starbucksu pokraj knjižare Jarir bilo je mirno i tiho. Unutra nije bilo žena,
već samo dvojica mladića koji su pili kavu i tiho razgovarali za stolom uz prozor.

241
Nayir je naručio za sebe i Katyu te su otišli do obiteljskog odjeljka u stražnjem dijelu
kafića, koji je bio prazan. Sjeli su na okrugle, mekane taburee. Držala je kavu tako da
je zaručnički prsten izravno izlagala njegovu pogledu.
»Danas sam vidio gospođu Walker«, rekao je. Na Katyinu licu pojavio se izraz
vidljivog olakšanja, što ga je na trenutak zbunilo. Nije objasnila zašto.
»Nazvala me jutros«, nastavio je, »kako bi mi javila da je od susjeda doznala
ime i adresu nadstojnika njihove zgrade.« Posegnuo je u džep i izvukao komadić
papira. »Mislila je da će nas to zanimati.«
Katya je uzela papirić ne odmičući pogled s njegova lica. Pogledala je ime i
adresu.
»Znamo za Apolla Mabusa«, rekla je. »Mislimo da je Wahhab Nabih ili njegov
bogati mecena ili drugo ime kojim se služi. Još uvijek to ispitujemo.«
»Ah tako«, rekao je. »Dakle, mislite da je Leila obavljala posao fotografiranja za
gospodina Mabusa?«
»Sasvim je izvjesno da je radila za njega.« Katya je papirić ubacila u svoju
torbicu i zatvorila kopču. Ponovo je posegnula za svojom kavom. »Rekao si da si
vidio gospođu Walker.«
»Dovezao sam se pred njezinu zgradu.«
»Da od nje uzmeš komadić papira?« rekla je Katya.
Nayir je osjetio kako su mu se obrazi zažarili. »Drugi razlog što me zvala jest
taj što je bila uvjerena da joj je netko provalio u stan. Bila je preplašena i željela je
otići odatle.«
»To je vjerojatno bila policija«, rekla je Katya. »Pokušavali su je pronaći.«
»U svakom slučaju«, rekao je Nayir, »zamolila me da je odvezem do firme u
kojoj je zaposlen njezin muž, jer joj se činilo da bi oni mogli nešto znati.« Objasnio je
što su saznali o Ericovu neplaćenom dopustu i mogućoj krađi opreme za nadzor.
»Očito je«, nastavio je, »da joj Eric nije spomenuo ništa od svega toga.« Zatim je
posegnuo u džep i izvukao misyar. Zastao je na sekundu prije nego što joj ga je
pružio. »Nakon što smo ti i ja napustili njezin stan, Miriam je krenula u pretraživanje
ostalih njegovih papira i u njegovoj aktovci pronašla ovo.« Katya je rasklopila papir i
pročitala što u njemu piše. Duboko je uzdahnula, ali nije se činila iznenađenom.
»Trebao si me nazvati«, rekla je.
»Oprosti. Znao sam da si zauzeta poslom.«
Uzdahnula je, no činilo se kao da se malo smekšala. »Jučer ujutro«, rekla je,
»išla sam intervjuirati jednu od Leilinih prijateljica i rekla mi je da se Leila viđala s
242
Amerikancem po imenu Eric Walker.« Dodala je da je Osama konačno dobio ispis
telefonskih poziva Walkerovih i ustanovio da je Miriam tog jutra nazvala Nayira.
Nayir je bio pogođen snažnom mješavinom krivnje i osjećaja da ga je Katya
iznevjerila.
»Rekla si im za nju?«
Katya ga je pogledala u oči. »Nisam imala izbora. Nakon onoga što mi je rekla
Faruha, bilo je jasno da postoji povezanost s Walkerovima, i to sam morala reći
Osami.«
Nayir je osjetio stezanje u prsima kad je čuo na koji je način izgovorila njegovo
ime. Uzeo je gutljaj kave, zaključio da mu je preslaba, i načinivši grimasu odložio je
na stolić. »Što policija kani poduzeti?« pitao je.
»Samo žele razgovarati s njom«, odgovorila je umirujućim tonom. »Znaju da
ona nema nikakve veze s umorstvom. Provjerili su i ustanovili da je u vrijeme
umorstva bila izvan zemlje. Ali njezin je muž očito upleten.«
Nayir je pokušao ostati sabran. Negdje duboko u sebi bio je svjestan da Eric
zna nešto o Leilinoj smrti.
»Znam što se pitaš, i, da budem iskrena, ne znam što će joj se dogoditi«, rekla je
Katya, pogleda čvrsto prikovanog za pod. »Vjerojatno će je zadržati u pritvoru dok
ne pronađu njezina supruga.«
Pokazao je na misyar, koji je Katya još uvijek držala u ruci. »Ovo ne mora
značiti da su Eric i Leila bili... zajedno.«
»Ne«, rekla je polagano, »ali ih nedvojbeno povezuje. Očito su bili u nekoj vrsti
veze.«
»Ali ima tu nekoliko stvari koje mi se čine nelogičnima«, rekao je.
»Na primjer?«
»Kao prvo, recimo da je Eric ubio Leilu. Zašto nije pokušao odgovoriti svoju
ženu od dolaska ovamo? Bila je u Americi kad se to dogodilo. Mogao ju je lako
uvjeriti da ostane tamo.«
»Možda je htio postići da izgleda kao da je sve normalno«, rekla je Katya.
»Ali onda, istog trena kad ona stigne ovamo, on pobjegne?« rekao je Nayir. »Ni
to nema smisla.«
»Nema, osim ako nešto nije saznao u zadnji čas, nešto zbog čega je naglo
morao pobjeći – tako iznenada da je bilo prekasno da pošalje ženu natrag u

243
Sjedinjene Države. To jest, ako je o tome uopće i razmišljao, jer možda ga i nije bilo
briga što će biti s Miriam.«
»Da«, nevoljko se složio, »to je moguće. Ali što je to mogao saznati u zadnji
čas? Recimo, dok je Miriam u avionu Eric dobiva važnu informaciju. Kakvu?«
»Da ga je policija uspjela povezati s Leilom«, rekla je Katya.
»Jesu li?« upitao je. »Jesu li uspjeli pronaći tu povezanost? Zar mi nisi rekla da
si za tu povezanost doznala tek jučer.«
Kimnula je protiv volje. »U redu, možda je netko drugi povezao što se
dogodilo. Neki znanac? Kolega? Kad su čuli da je Leila mrtva, posumnjali su na
Erica i zaprijetili mu da će otići na policiju. Stoga je morao pobjeći.«
»Ali ako je hladnokrvni ubojica, zašto jednostavno nije ubio tog nekog tko mu
je zaprijetio policijom?« upitao je Nayir.
»Možda već jest, a mi to ne znamo. Ili mu je možda bilo lakše pobjeći.«
»I ostaviti vlastitu ženu da se suočava s policijom u zemlji čiji jezik ne govori?«
»Netko tko je u stanju ubiti«, rekla je Katya, »takav postupak prema ženi
sigurno neće smatrati okrutnim kao što ga smatramo ti ili ja.«
»Ako i jest pobjegao da umakne pred zakonom«, rekao je Nayir, »zašto bi
ostavio misyar u svojoj aktovci, gdje ga njegova žena može lako pronaći?«
Katya je svoju kavu odložila na stol. Bilo je očito da o nečem duboko razmišlja,
a on je imao nelagodan osjećaj da svoje misli ne namjerava podijeliti s njim.
»Moraš priznati«, rekao je, »da je jednako tako moguće da je Leilu ubio netko
drugi, a Eric je saznao o kome je riječ. Možda je Leilin ubojica ubio i njega.«
»Kako god bilo«, rekla je oštro ga pogledavši, »trebamo razgovarati s Miriam.«
To »mi« u rečenici silno mu je zasmetalo – vjerojatno zato što se odnosilo na
nju i Osamu. Trebao mu je napor da se sabere i odgovori. »Naravno«, rekao je. »I ja
mislim da bi trebala razgovarati s vama.«
»Nije bila kod kuće čitav dan«, rekla je Katya, a on je s nelagodom iščekivao
pitanje za koje je znao da će uslijediti. »Znaš li gdje bi mogla biti u ovom trenutku?«
Dugo je oklijevao, no nije joj namjeravao lagati. »Da.«
»Onda ju možda možeš dovesti u stanicu sutra ujutro?«
»Da«, rekao je. Je li izraz na njezinu licu bila ljutnja ili razočarenje?
»Izvrsno.« Posegnula je u torbicu i izvadila mobitel. »Oprosti, ovo će trajati
samo minutu.« Iz razgovora je zaključio da je nazvala svog bratića. U jednom

244
trenutku ju je prekinuo i rekao: »Mogu te i ja odvesti doma«, ali ona je odmahnula
glavom.
»Ayman se vraća iz škole«, objasnila je kad je završila s telefoniranjem. »To mu
je usput. Tako će biti jednostavnije.«
Mislio sam da se loše snalazi u prostoru, poželio je reći Nayir, ali umjesto toga je
ustao, a za njim i Katya, koja je svoju kavu ostavila netaknutom. Dok su išli prema
vratima, između njih se otvarala golema pukotina. Uz nepodnošljivu bol shvatio je
da je ne želi izgubiti. No osjećao je kako se sve više udaljava od njega, i kako je
nemoćan da to zaustavi.



Nakon susreta s Katyom – a za to nije naprosto mogao kriviti Starbucks, jer se

to događalo i ranije – osjećao se nemoćnim da donese i najbeznačajniju odluku. Da li
da ode u džamiju ili da moli kod kuće? Je li u redu sat vremena gledati satelitsku
televiziju? Nije se čak mogao odlučiti što želi za večeru. Susreti s Katyom svaki put
su poticali suočavanje s dilemom: bilo je neprilično biti u društvu neudane žene, no
ako bi to druženje dovelo do zakonite zajednice, je li to onda zaista bilo pogrešno?
Kako se odjednom našao u čitavoj toj zbrci? A i uzrok više nije bila samo
Katya. Ručak s Miriam, ili čak i pristanak da dođe po nju – je li to bila ispravna ili
pogrešna odluka? Imam Hadi zacijelo bi mu savjetovao da Miriam smjesta odvede u
neko od skloništa za žene, umjesto da je izloži grijehu khulwe, situaciji da bude sama
s muškarcem koji joj nije u rodu. A on ju je ipak smjestio u Samirovu kuću – što je
bila dvostruka khulwa. Zašto je to učinio? Osjećao je da nema drugog izbora. Čini se
da ga je opušteniji odnos prema pravilima ćudorednog ponašanja nakon što je
upoznao Katyu doveo do situacije u kojoj su dilemu predstavljale odluke o kojima
ranije ni časa ne bi dvojio. Ako je trebao prekršiti neka pravila kako bi se oženio,
zašto onda ne bi mogao prekršiti pravila u vezi s manje važnim stvarima? Koliko su,
uostalom, bile važne njegove malene odluke?
Sve do sada uopće nije bio svjestan u kolikoj je mjeri vjera davala stabilnost i
oslonac njegovu životu. Bila je pouzdana i stamena poput svete Kabe, koju je Alah
izgradio za Adama i Evu da se unutra nastane nakon što napuste raj, i koja je ostala
čvrsto na mjestu kroz tolika stoljeća. Kaba, čvrsto središte univerzuma prema

245
kojemu se muslimani cijelog svijeta okreću pet puta dnevno u molitvi simbolizira
Alahovu postojanu snagu i stalnost. Ona će ostati na svom mjestu do kraja vremena.
A vjerojatno će isto toliko Nayiru trebati da odluči što će večerati.
Kad se Nayir vratio u Samirovu kuću Miriam je već spavala, a Samir je na
telefonu veselo čavrljao s prijateljem. Nayir nije bio siguran da li da se večeras vrati
na brod ili da spava na sofi. (Brod ili sofa? Brod ili...?) Želio je razgovarati s Miriam
odmah ujutro, prije nego što joj padne napamet da nekamo pobjegne. A i Samiru bi
vjerojatno bilo drago da mu pravi društvo. Ali u ovom irenutku Nayir je jedino želio
biti sam.
Otišao je u Samirovu radnu sobu i sjeo za kompjutor. Nije to činio često.
Internet mu je bio naporan – kupi ovo! pročitaj ono! – ali u očajničkoj potrebi za
nečim što će mu odvući pažnju otišao je na Fatwa-online.com. Ondje su se mogle
naći najnovije fatve koje su objavljivali za to ovlašteni klerici, i forumi gdje se
raspravljalo o postojećim fatvama. Saudijska je vlada pokrenula taj sajt kako bi na
neki način stavila pod kontrolu proglašavanje različitih vjerskih naputaka čiji se broj
tjedno mjerio u stotinama. Ali ako se saudijska vlada nadala da će na taj način moći
kontrolirati kakofoniju koju proizvodi kler, time je samo pokazala da nije svjesna
vlastite bespomoćnosti.
Nayir je odmah shvatio da je to savršen način da se harem nakratko odvoji od
vlastitih briga. Na sat vremena izgubio se u finesama islamskih vjerskih pravila: je li
Viagra halal? Bi li muškarac trebao čupati dlačice koje mu rastu ispod gornje usne, ali
koje se službeno ne smatraju dijelom brade? U kojim je slučajevima za muškarca
prihvatljivo mokriti stojećki? Većina preporuka bile su stvari koje je nalagao zdrav
razum, ali jedna ili dvije natjerale su ga da suosjeća s agonijom sirotog postavljača
pitanja: Je li promjena spola dopuštena? (Nije.) Što bi majka trebala učiniti ako joj se
dijete rodi kao hermafrodit? (Izabrati jedan spol i kirurški odstraniti dio koji je
višak.) A jedno ili dva pitanja dala su mu povoda za razmišljanje: Je li dopušteno
čitati romane? (Nije, jer su romani puni laži koje zaokupljaju pisca i čitatelja ne
donoseći mu nikakvu dobrobit, a dobri muslimani bi svoje vrijeme trebali mudro
iskoristiti.) Mogao je zamisliti nekoliko oštrih opaski koje bi o toj temi imao za reći
ujak Samir. No pisac fatve ipak je dopuštao da se ponekad pročita neka knjiga ako za
to postoji neki viši razlog.
Upravo dok se pitao koji bi to viši razlog mogao biti, otvorila su se vrata i na
njima se pojavila Miriam.

246
 »Zdravo«, prošaptala je promuklim glasom. Izgledala je kao da se tek
probudila. Nije nosila maramu i kosa joj je bila raspuštena i zamršena. Spustio je
pogled prema podu.
»Ne bih vas htjela smetati«, rekla je još omamljena od sna, ali svejedno je ušla u
sobu i za sobom zatvorila vrata.
Njegova prva pomisao bila je da je zaboravila gdje se nalazi: ovo nije Amerika,
gdje žena može ući u sobu nepokrivene glave i izložena lica i opušteno razgovarati s
muškarcem s kojim ni na koji način nije povezana, niti rodbinski, niti brakom. Ali
jednostavno se nije mogao prisiliti da joj to otvoreno da na znanje. Cijeli dan imala je
takav učinak na njega. Znao je što bi mu klerik odgovorio da je potražio savjet na
Fatvi–online: da je na njemu odgovornost da se drži vjerskih propisa koji zabranjuju
druženje s nevjernicima. Njegova je dužnost ostati krepostan, a ako tu dužnost
iznevjeri tada je počinio grijeh.
Ali u ovom slučaju nije se mogao pokoriti pravilu o zabrani kontakata s
nevjernicima, jer mu se duboko u sebi protivio, a i zato što ga je Miriam trebala. Bila
je puno ovisnija i bespomoćnija nego što bi ijedna žena smjela biti. Muslimanke su
barem imale svoje obitelji, svoje prijatelje, čitavu mrežu ljudi. Ali koga je imala
Miriam? Bilo je neobično vidjeti je tako ranjivu, jer u njegovoj predodžbi Amerikanke
su bile tako nalik muškarcima, tako sposobne i snažne sa svojim kratkim kosama i
muškobanjastim odijevanjem i odsustvom ukrasa. Ali pred njim je stajala jedna
Amerikanka koja je trebala njegovu pomoć, i to baš zato što je bila nevjernica i što se
nije imala kome drugom obratiti. Nisu toliko same riječi klerika s Fatve–online
koliko njihov razborit ton potaknule u njemu pomisao da čovjek ponekad mora
učiniti neke stvari koje se kose s pravilima, jer za to postoji neki viši razlog. A ako je
umorstvo viši razlog, ne bi li to onda trebala biti i suosjećajnost?
»Prestanite me tako gledati«, rekla je.
»Kako? Pa ja...« Nije ju čak niti gledao.
»Kao da sam najjadnije stvorenje u svemiru.«
»Trebali biste pokriti kosu«, rekao je pokazavši prema njezinoj glavi, pogleda i
dalje prikovana za pod.
Osvrnula se uokolo i opazila platneni ubrus na starom servisu za čaj koji je
stajao na stolu. Uzela ga je i stavila na glavu, no jedva joj je pokrivao uši.
Podigao je ruku do usta kako bi prigušio smijeh. »Što je to?« rekao je potom
tobože grubo, pokušavši pokrivanje usta prikazati kao gestu što izražava strogost.

247
 »To je ubrus«, odbrusila je. Stajala je točno ispred njega, doimajući se sitnom i
krhkom u svojoj izgužvanoj tunici i hlačama. Lice joj je bilo otečeno od spavanja, a na
jednom oku razmazala joj se šminka. »Nešto nije u redu s ubrusom? Ili ga prvo mora
blagosloviti ajatolah?«
»Mi nemamo ajatolahe.«
»Napokon«, frknula je, »nešto što mi se ovdje sviđa.«
Ubrus na njezinoj glavi i djetinjasti način na koji je prkosno prekrižila ruke
sprečavali su ga da se naljuti zbog te opaske. Na trenutak je pomislio da ovako
zasigurno izgleda kad imaš sestru.
Skrenuo je pogled prema polici s knjigama i rekao: »Mislim da bi vam se ovo
mjesto moglo s vremenom svidjeti, samo ako mu date šansu.«
Ponovo je prezrivo frknula i još prkosnije prekrižila ruke. Pitao se kako bi se
Eric nosio s time. Zatim je poželio njezinom glupom mužu zavrnuti vratom.
»Htjela sam vam nešto reći«, rekla je uozbiljivši se. Sjela je na rotirajuću stolicu
a Nayir se okrenuo u stranu kako ne bi morao zuriti u ubrus na njezinoj glavi.
»Razmišljala sam o svemu«, rekla je drhtavim glasom. »Gledajte, Eric je
ponekad obavljao privatne poslove za neke ljude u Sjedinjenim Državama. Pratio ih
je kao tjelohranitelj. Jednom mi je rekao nešto što mi je dalo misliti... Rekao je nešto o
tome kako je ovdje teško štititi žene jer muškarcu nije dopušteno biti u njihovoj
blizini. Morao bi se njima oženiti. Možda je tu ženu zato oženio samo na papiru.
Možda da je zaštiti?«
»Je li ikada ranije bio angažiran kao tjelohranitelj neke žene?« upitao je
pažljivo.
»Ne. Ne znam. Samo kažem da je moguće da je štitio Leilu.«
»Da, ali kako bi ju upoznao?«
»Vjerojatno ne preko svog posla. Prilično sam sigurna da je Shaw govorio
istinu kada je rekao da je nikada nije vidio. Možda privatno, recimo preko svog
prijatelja Jacoba. Taj Jacob zna svakakve ljude. Ne bi me iznenadilo da...«
»Što?«
»Da je Jacob spavao s njom«, rekla je. »Ili da ju je upoznao u bordelu ili tako
nešto. Mislim na Jacoba. Eric to ne bi napravio.«
Na Nayirovu licu očito je primijetila izraz nelagode, jer je brzo dodala:
»Oprostite, ne poznajem tu ženu. Samo nagađam. To bi također objasnilo zašto je
možda ukrao opremu za nadzor. Možda ju je koristio za svoj privatni posao i samo je

248
čekao da mu plate, ili ju je možda čak planirao vratiti. Jer znam da Eric nije lopov.
Volio je svoj posao. Ne bi ga ugrozio bez zaista dobrog razloga.«
Nayir nije odgovorio, pa je nastavila: »I sigurna sam da nikad nikoga ne bi
ubio.«
Nayir je potisnuo poriv da joj kaže kako očito postoji mnogo stvari koje ne zna
o svom mužu. Ipak, snažno ga se dojmila njezina odanost.
»A i to nema smisla«, nastavila je. »Ako je Eric ubio tu ženu i pobjegao, zašto bi
onda u svojoj aktovci ostavio taj bračni ugovor? I zašto bi...«
»Došao po vas na aerodrom«, dovršio je Nayir. »Znam.«
Zahvalno ga je pogledala. »Stoga ne mislim da je pobjegao. Očito je poznavao
tu ženu, ali možda je...«
»Saznao tko ju je ubio«, rekao je Nayir. »Da, pomislio sam na to. Ali morate se
upitati zašto vam je lagao o tome što je radio čitav taj mjesec?«
»Pa, eto, nisam bila ovdje...« Zbunila se. »Možda nije mogao...« Nayir je
djelovao skeptično. »Ne znam«, nastavila je Miriam, dok joj se glas nervozno
podizao. »U redu, možda me je doista varao. I naravno, ako je to istina, ne bi mi to
priznao. Ali samo zato što su bili zajedno, ako su uopće bili zajedno...«
»To ne znači da ju je ubio«, dovršio je Nayir.
Pogledali su se nijemo se složivši da je to moguće. Skinula je ubrus s glave i
upotrijebila ga da bi obrisala suze koje su joj potekle niz lice. Skrenuo je pogled
prema sigurnosti police za knjige.
»Moram nešto poduzeti. Imam osjećaj da je u opasnosti...« Naglo je zašutjela.
»Odmah ujutro«, rekao je, »odvest ću vas na policiju.«
»Što? Ne!«
Podigao je ruku. »Morate ići. Trebaju vašu pomoć.«
»Uhitit će me!«
»Bit ću iskren«, rekao je. »Mogli bi to učiniti. No bez obzira na sve, potrebna im
je vaša pomoć da pronađu Erica. Možda je kriv, možda nije, ali moraju ga pronaći. A
i vi ga želite pronaći, zar ne?«
Nosnice su joj zadrhtale, ali nije ništa rekla.
»I odmah nakon što porazgovarate s policijom pokušat ću ući u trag tom
nadstojniku zgrade. Koliko znamo, taj čovjek...«
Ovaj put je na njoj bio red da prekine rečenicu. »Radi se o Katyi, zar ne? Ona
želi da me dovedete na policiju.«

249
 »Da«, rekao je. »Uvalit će se u nevolju ako se sutra ne pojavite ondje.«
Miriam je potonula. Uputila mu je turoban pogled. »Što ako vam dam nešto
drugo?« rekla je. »Nešto što bi moglo pomoći rješavanju slučaja. Hoćete li mi
zauzvrat obećati da me nećete tjerati da idem na policiju?«
»Ne mogu vam ništa obećati.«
»Slušajte, moglo bi biti važno, a ako me prisilite da odem na policiju a oni me
uhite...«
»U redu, u redu«, rekao je, prekinuvši je.
Posegnula je u džep traperica i izvadila maleni komad plastike. »Ovo sam pred
dva dana pronašla u svojoj torbici«, rekla je.
»Što je to?«
»Mislim da je memorijska kartica za mobitel ili video-kameru. Mislila sam da je
Ericova, ali ne mogu zamisliti zašto bi ju stavio u moju torbicu. Ne znam zašto bi to
itko učinio, no moja nije.«
»Što mislite, kome pripada?«
Ispričala mu je kako je u avionu upoznala Mabusa i potom u Jacobovoj kući
doznala da Mabus poznaje Erica.
»To je isti onaj Mabus koji je nadstojnik vaše zgrade?«
»Očito«, odgovorila je. »Koliko bi ih moglo biti?« Shvativši da je to zvučalo
previše zajedljivo nastavila je u blažem tonu: »Sve što znam jest da su njih trojica
nekako povezani – mislim na Erica, Jacoba i Mabusa. Što ako je Mabus stavio tu
karticu u moju torbicu? Imao je priliku za to, jer sam u avionu išla na zahod i torbicu
ostavila na sjedalu.«
Zamišljeno je kimnuo.
»Kad sam je pronašla, nisam mislila da je to nešto važno. Ali jutros, kad sam
ustanovila da je netko bio u mom stanu, shvatila sam da je nešto tražio.« Podigla je i
pokazala memorijsku karticu. »Ovo je bila jedina stvar koje sam se mogla sjetiti. No
taj netko tko ju je tražio nije je mogao pronaći, jer kad sam otišla k susjedima ponijela
sam sa sobom torbicu.«
»Dajte da vidim karticu«, rekao je. Predala ju je. Pretražio je ladicu radnog stola
i pronašao pretvornik koji je Samir koristio za skidanje digitalnih fotografija.
Pretvornik je imao različite ulazne utore, i memorijska kartica je pristajala ujedan od
njih. Uključio je napravu u kompjutor i pričekao.

250
 31
KATYA SE SJEĆALA VREMENA kad su večeri ponedjeljkom značile košarkaške
treninge, zvuk zviždaljki, sudačkog roga, škripanja potplata tenisica po ulaštenom
parketu. Bilo je to prije nego što je kraljevina zabranila timske sportove za djevojke, i
prije nego što je ženska škola u kojoj je Katya učenicama predavala kemiju provela tu
zabranu. Njihov je košarkaški tim trenirala šest godina, i čak i onda kad su djevojke
ogorčeno prigovarale zbog nepravde što nisu međunarodno priznate jer Saudijci ne
šalju svoje sportašice na Olimpijske igre, ipak su uživale u samom sportu, igrajući
grubo i oštro, ne bi li dokazale da su jednako dobre kao i dečki. U njihovim jadikov–
kama i prigovorima čula je odjeke frustracija njihovih roditelja, imigranata iz
Libanona i Sirije, koji su bih preneraženi saudijskom kulturom. Smatrali su da je
nazadna i da sramoti islam, i dali bi sve da dragu Meku, najsvetiji od svih gradova,
mogu preseliti što dalje od ovih lažno kreposnih primitivaca čija se uvjerenja nisu
nimalo odmaknula od beduinske tradicije.
Treninzi su potom potiho premješteni u ženski centar na drugom kraju grada,
iako je formalno zabrana i dalje bila na snazi. Problem je postao prijevoz. Budući da
su tek rijetke djevojke uspijevale nagovoriti svoju braću i očeve da ih voze na
trening, broj igračica u timu smanjio se za tri četvrtine, a onih nekoliko koje su mogle
dolaziti bile su u tome neredovite. Na kraju se momčad raspala.
Večeras je Katya ušla u prazan stan – Ayman je otišao učiti k svom prijatelju, a
njezin otac bio je u posjeti abu-Walidu. Odložila je torbu na kuhinjski stol, uzela iz
hladnjaka pladanj s ostacima ručka i praznim pogledom zagledala se u vrata
pećnice. One večeri nakon što je ostavila Nayira pred Starbucksom dogodilo joj se
zakašnjelo otkrovenje. On je baš poput mog oca. Zašto to nije ranije shvatila? Obojica
su konzervativni i izrazito pobožni. Obojica su od nje skrivali stvari – otac joj je neku
večer propustio spomenuti da je na večeru pozvao abu–Walida, a sada Nayir sve ovo
s Miriam radi njoj iza leđa, da bi joj to spomenuo tek kasnije, i to vjerojatno zato jer
ga je na to prisilila. Logika joj je govorila da je ona ta koja ga je uključila u istragu, i
da ga je Miriam nazvala jer je trebala pomoć, ali svejedno je bila frustrirana što je bila
ostavljena u mraku neznanja.

251
 Završila je s večerom i otišla u svoju sobu u kojoj je vladao grozan nered. Nije
imala vremena za čišćenje. Na toaletnom stoliću bile su neoprane šalice za kavu, na
dnu ormara odjeća je ležala razbacana u bezobličnoj hrpi. Krevet nije bio pospreman
danima, plahte nisu bile prane tjednima. Otišla je do svog stola, odgurnuvši u stranu
gomilu kutija što je bila nesigurno oslonjena o zid. Upalila je kompjutor i raščistila
prostor za Leiline DVD–ove. Nije željela da kojeg izgubi u svom tom džumbusu.
To popodne ponovo je nazvala Faruhu. Djevojka ju je uvjeravala da ne zna
ništa o Hodočašću. Da, Leila je donijela taj disk u njezinu kuću, ali nikad nije pričala
o novom dokumentarcu, pa čak niti o Mabusu. Pričala je samo o Ericu Walkeru.
»Čini se da joj se jako sviđao«, rekla je Katya.
Faruha je šutjela. »Pa, činio joj se uzbudljiv«, napokon je odgovorila.
Katya je bila sklona vjerovati Faruhi da nije ništa znala o dokumentarcu. Što se
tiče Leilinih osjećaja prema Ericu, nije mogla biti sigurna je li joj Faruha otkrila sve
što je znala. Djevojka je potvrdila da joj se Leila nikad nije požalila da ju je
Abdulrahman napao, iako ju je očito uznemirila mogućnost da bi joj to učinio vlastiti
brat.
»Ako je to bio on, sumnjam da bi mi to priznala«, rekla je Faruha nakon
poduže, mučne stanke. »Bilo bi ju stid priznati da ju je udario rođeni brat.«
Katya je nazvala i doktoricu koja je liječila Leilinu ozlijeđenu nogu. Zapamtila
je Leilu kao »djevojku koja je bila napadnuta jer je snimala nepoznate ljude u
javnosti«. Sjećala se kako joj se Leila požalila da su joj oteli kameru i ispričala da se
potukla s napadačem. Nešto njegove krvi još uvijek je bilo na njezinoj majici.
Katya i dalje nije bila sigurna je li Abdulrahman udario Leilu ili nije, ali barem
je jedna stvar postala jasna: liječnica je rekla da noga nije zarasla kako treba jer je
Leila odbila fizikalnu terapiju i mirovanje. Umjesto toga nastavila je sa svojim
uobičajenim aktivnostima. Kad joj je liječnica zbog toga prigovorila, Leila ju je
jednostavno otpilila.
Zaboravivši gdje je stala, Katya je nasumično odabrala jedan DVD i ubacila ga
u kompjutor. Prvi prizor na disku prikazivao je ženu koja se mučila pokušavajući
ugurati uštipak kroz prorez za oči na burki. Katya nije bila raspoložena za smijeh.
Pogledala je ostalih pola tuceta videozapisa od kojih nijedan nije bio osobito
zanimljiv.
Na devetom videozapisu pojavio se Eric Walker. Trebao joj je trenutak da ga
prepozna. Bila je noć, i tri su muškarca sjedila za stolom na popločenom dvorištu –
dvojica od njih Arapi a treći Amerikanac. Pili su iz staklenih pehara, i Arapi su

252
izgledali nesretno. Kad je jedan od njih progovorio, Katya je shvatila da je pijan. Oči
su mu izgledale kao glavice crvenog luka što se prže u ulju. Eric se podrugljivo cerio
i odmahivao glavom. Pijanim glasom promrmljao je nešto na čudnoj mješavini
arapskog i engleskog, a Katyi se učinilo da je rekao: »Znaju kako napraviti alkohol,
ali ga ne znaju piti, zar ne?«. Negdje iz pozadine začulo se kako je Leila prasnula u
smijeh. Rekla je nešto na engleskom, od čega je Katya jedino razumjela »Gospodin
Johnnie Walker!«
Ovaj put se nasmijao Eric.
Idući prizor pokazivao je Walkera u njegovom stanu. Katyu je nešto stegnulo u
prsima kad je prepoznala mutnu svjetiljku na stolu u kutu sobe. Zar je zaista doveo
Leilu u svoj i Miriamin dom? Provjerila je datum snimke i vidjela da je nastala puna
tri tjedna prije nego što je Miriam doputovala iz Amerike. Walker je sada pričao na
arapskom, opisujući svoj stan na podrugljivo pompozan način. Pokazao je prema
knjizi koja je ležala na podu i rekao: »A ovo pripada Miriam. Vraća se za dvadeset i
jedan dan.«
Činilo se to netaktičnim od muškarca koji se u svojem dnevnom boravku
udvarao prekrasnoj mladoj djevojci. Leilina kamera zumirala je knjigu a zatim se
vratila na Erica.
Trenutak kasnije u sobu je ušetao nepoznati muškarac. Bio je visok i tamnokos.
Kamera se okrenula prema njemu usredotočivši se na njegovo lice. Bio je naočit, no u
očima mu je bilo nečeg pakosnog. Dvojica muškaraca razgovarali su na engleskom
pa nije razumjela ni riječi, no zato se usredotočila na izraz lica tamnokosog muškarca
i uočila kako je ljubaznost odjednom zamijenila nervoza. Naposljetku je okrenuo
pogled ravno prema kameri. Bio je to prijeteći pogled predatora.
Snimka je završila, i Katya je izvadila disk iz kompjutora. Označila ga je
naljepnicom na kojoj je napisala Eric Walker. Idućih nekoliko sati pregledavala je
preostale DVD–ove, i išlo joj je puno brže sada kada je znala što traži: bilo koju
snimku Amerikanaca. No nisu se više pojavljivali. Na diskovima koje je dosad
pregledala pronašla je samo dva kratka isječka.



Kad se nekoliko sati kasnije probudila ekran njezina kompjutora je treperio.

Prije odlaska na počinak odustala je od pregledavanja DVD-ova i odlučivši nakratko

253
pogledati što ima na TV programu naletjela na televizijsku reklamu za islamske
kupaće kostime. Aquaburka!, izgovorio je spiker. Razumno rješenje za muslimanske žene.
Ustala je i trljajući ukočen vrat promatrala dvije žene kako šetaju plažom u
trodijelnim kupaćim kostimima koji su im pokrivali čitavo tijelo: nabrane tunike s
tropskim uzorcima živih boja, crne hlače mekih i elegantnih linija i jednostavne
plastične kapuljače koje su pokrivale kosu i vrat, s vrpcom koja je obrubljivala lice
kako ne bi ispale u vodi. Pitala se kako bi bilo nositi jedan od tih kostima koje je
spiker opisao kao burka bikinije, odnosno burkinije!
Neko je vrijeme maštala kako s Nayirom ide na jedrenje, zamišljajući kako ju
uči ronjenju i lovljenju morskih pasa harpunom. Bila je to uzbudljiva maštarija
upravo stoga jer je bila ostvariva: naravno da bi pristao, volio je jedrenje i ronjenje, i
nitko ju ne bi vidio usred pučine te bi mogla slobodna plivati uokolo. No imala je
osjećaj da Nayir ne bi odobrio burkini. Smatrao bi to »razvodnjenom« verzijom
islama, vrstom lažne pobožnosti koja je danas posvuda rasprostranjena. Ženama u
burkiniju sigurno bi poručio da u hadisu stoji da se odjeća koja »prati linije tijela« ne
nosi i točka.
Više nije bila umorna. Naprotiv, u njoj je rasla neka opasna energija koja se
nagomilavala danima i sada je, u dva ujutro, bila spremna odigrati čitavu
košarkašku utakmicu. Ili počistiti čitavu kuću. Ili se napokon pobrinuti za one kutije
naslagane uza zid, svadbenu opremu koju joj je Othman kupio malo prije nego što je
raskinula zaruke. Nije znala zašto je odmah nije vratila Othmanu, ali se sada bacila
na posao i počela pažljivo razvrstavati odjeću: svaki pojedini komad rublja uredno je
složila, sve košulje razvrstala i posložila po bojama, svaku haljinu, sako i čipkasti
negliže spakirala natrag u kutije koje je čvrsto zatvorila i iznijela ih van na hodnik,
gdje će smetati njezinom ocu i Aymanu i prisiliti je da ih se jednom zauvijek riješi.

254
 32
NAYIR JE PO TKO ZNA KOJI PUT ležao u krevetu budan sve do svitanja i razmišljao
o braku, osobito o tome je li brak zaista toliko loš kao što se to često činilo.
Razmišljao je o dugačkom popisu svojih nesretnih oženjenih prijatelja koje su žene
mučile i gnjavile; trošile sav njihov novac; koje nisu kuhale, čistile kuću, niti odgajale
djecu kako treba; koje su se prestale brinuti o sebi i poružnile su, počele gubiti zube,
padale u depresiju, dosađivale se ili čak postajale suicidalne. Tom vrlo dugačkom
popisu svojih nesretnih prijatelja odnedavno je morao dodati još nekog: Miriam, čiji
se suprug oženio drugom ženom, vjerojatno je ubio i zatim nestao, a Miriam je
unatoč svemu i dalje vjerovala u njegovu nevinost. Pitao se kako je uopće mogao
žudjeti za ženidbom kada je svuda oko sebe vidio dokaze da brak izaziva tako
duboka razočaranja.
Nije ga nimalo tješila spoznaja da su i Amerikanci često nesretni u svojim
brakovima. Imao je dojam da Eric nije shvaćao da se, dovodeći suprugu ovamo, gdje
je zatvorena u četiri zida, njegova pažnja prema njoj trebala povećati a ne smanjiti.
Umjesto toga on je novu situaciju iskoristio da posegne za prvom ženom koja mu se
slučajno našla na putu. Bez obzira na to što je taj brak bio fiktivan, nevjerniku je bilo
zabranjeno oženiti muslimanku.
Noć prije on i Miriam nisu uspjeli pogoditi lozinku koja bi im omogućila
pristup sadržaju memorijske kartice. Uključio se čak i Samir, no svi njihovi napori
završili su razočarenjem. Kako je Miriam zauzela Samirovu jedinu sobu za goste,
Nayir se vratio na svoj brod nakon što joj je obećao da će odmah ujutro doći po nju i
nakon što je prišapnuo svom ujaku da je drži na oku.
Nije uspio ni na trenutak zaspati prije nego što se oglasila budilica odjekujući
imamovim pozivom na molitvu iritantnim elektroničkim zvukom koji je svakim
tjednom postajao sve metalniji. Isključio je alarm i pošao u kupaonicu da obavi
ritualno pranje baš u trenutku kad su zvučnici u marini trešteći oglasili službeni
poziv. Kleknuo je na pod obuzet dubokim osjećajem zahvalnosti na jutarnjoj molitvi,
na prilici da svoje misli odvrati od briga i usmjeri ih na ljepše stvari. Molio je za
sreću neznanaca, sigurnost putnika, dobro zdravlje starijih ljudi, i još čitavo tuce
255
ostalih želja koje su mu pale na um. Kad je četrdeset minuta kasnije ustao, osjećao se
osvježeno i preporođeno.
Bez žurbe je pojeo doručak i uspio počistiti unutrašnjost broda prije nego što se
uputio van s osjećajem zadovoljstva što je ispunio svoje jutarnje obaveze. No taj ga je
osjećaj naglo napustio kada je popevši se na palubu ugledao čovjeka kako stoji na
molu ispred njegova broda.
»Gospodin Sharqi?« Ton mu je bio ljubazan, ali Nayiru je instinkt govorio da
susret ne obećava ništa dobro.
»Da?« rekao je Nayir.
»Ja sam policijski inspektor Osama Ibrahim«, predstavio se čovjek. »Volio bih
nakratko popričati s vama.«
Nayir je znao da nema puno izbora. »Molim vas, uđite«, rekao je, pokazavši
prema rampi koja je vodila na brod.
»Hvala«, rekao je Osama. »Ali bilo bi mi draže da pođete sa mnom.«
Dakle, do toga je došlo. Trebao je to očekivati, kad se petlja u nešto što nije
njegova stvar. U prvom času osjetio je ljutnju prema Katyi, no onda je pomislio da je
krivnja na njemu, jer joj nije smio reći da zna gdje je Miriam. Naravno da je o tome
morala obavijestiti policiju. Dlanovi su mu bih znojni dok se spuštao niz rampu na
mol. »Smijem li znati o čemu se radi?«
»Siguran sam da već znate«, rekao je Osama. Glas mu je bio varljivo uljudan.
Nayir je odjednom shvatio da je to upravo onaj Osama o kojemu je Katya neprestano
govorila, i koliko god mu je to ulijevalo nadu da neće biti uhićen, ispitivan, ili
ponižavan, do uma su mu s malim zakašnjenjem doprle neugodne spoznaje: da mu
je Katya rekla gdje je Nayirov brod privezan, da mu je rekla sve o misyaru te o
Nayirovom obećanju da će Miriam odmah ujutro dovesti na ispitivanje. A kako
Osama očito nije dovoljno vjerovao neznancu poput Nayira morao je doći ovamo da
ubrza stvari.
Upravo su se približavali crnom, neoznačenom autu na parkiralištu marine
kada je Osama rekao: »Usput, čestitam na uspješnom rješavanju slučaja Nouf
Shrawi.«
Nayir je bio iznenađen, no uljudno je zahvalio. Ušao je u auto zahvalan barem
na činjenici da vozilo nije službeno i da susjedstvo neće primijetiti da ga je pokupila
policija. Promotrio je Osamu i zaključio da je riječ o upadljivo naočitom čovjeku
uredno podrezanih brkova i velikih plavih očiju, u dobro skrojenom odijelu, koji je
zračio aurom uspješnog čovjeka. Sitnice poput manikiranih noktiju i zlatnog sata

256
ukazivale su na to da je tašt. Osjetio je ljubomoru kad je pomislio da je tog muškarca
Katya viđala svaki dan i da je on svaki dan viđao nju. Prodoran miris losiona poslije
brijanja i kolonjske vode koji ga je zapuhnuo čim su zatvorili vrata auta izazvao mu
je mučninu, ali lažna uljudnost je uistinu bila vrhunac.
»Onda, koliko sam shvatio, vi znate gdje možemo pronaći Miriam«, rekao je
Osama paleći auto i polako krećući, kao da čeka da ga Nayir uputi u kojem smjeru
trebaju poći. Nayir je želio reći ne, ali Katyi je već čvrsto obećao da će dovesti
Miriam. Htio je pitati što će joj učiniti, ali osjećao je da bi priznanjem svoje
zabrinutosti samo pogoršao stvari.
Osama je skrenuo lijevo i uključio se u saobraćajnu gužvu. Nije se činilo da
mari za Nayirovu buntovnu šutnju, pretvarajući se da ništa ne može narušiti
njegovu sabranost. Već nakon nekoliko minuta vožnje naišli su na prometni zastoj,
što je u ovom dijelu grada bilo neuobičajeno. Osama je spustio prozor i upitao nekog
pješaka što se događa. Čovjek ih je obavijestio da se u gradu odvija motoristički
spektakl, i da udaljena tutnjava koja zvuči poput aviona zapravo grmljavina iz
auspuha stotina Harley–Davidsona koje Amerikanci od milja zovu »krmci«. Osama
mu je zahvalio i zatvorio prozor.
»Krmak«, ponovio je, kao da mu se to činilo zabavnim.
»Nije li to druga riječ za svinju?« upitao je Nayir.
Osama ga je pogledao, očigledno shvativši taj komentar kao primjedbu čovjeka
smiješno konzervativnih nazora koji se vrijeđa na svaku sitnicu. Nayir je šutio. Kada
se rijeka vozila ponovno pokrenula, vidjeli su da je pravi uzrok prometnog čepa
nesreća u kojoj je stradao pješak. Muškarac je ležao na pločniku okružen ekipom
hitne pomoći i činilo se da je povrijeđen, no srećom ipak živ.
Nekoliko blokova dalje opet su upali u prometni zastoj, a rika motocikala
postala je glasnija. Kada su se Harleyji napokon ukazali, sve kao da je odjednom
stalo. Auti su se zaustavili. Pješaci su se zamrznuli u pokretu. Žena na pločniku
zgrabila je svog sina u naručje i podigla burku, pokazujući prema motoristima.
Djetetov uplašeni vrisak prigušilo je gromko brujanje. Dva crna nabrijana motora
provezla su se pokraj njih po ulici koja se križala s njihovom, s vozačima u
pripijenim kožnim hlačama i majicama bez rukava. Ruke i vratovi bih su im
preplanuli od sunca. Nayir se počeo znojiti pri samom pogledu na njih. Uslijedili su
deseci bajkera, zbijenih u grupe poput lešinara što nasrću na strvinu. Nešto
Afrikanaca, nekoliko Arapa, no uglavnom Europljani i Amerikanci, napredovali su
kroz oblake znojnih isparina, ispušnih plinova i namreškanih valova vrućine,
proizvodeći buku dovoljno snažnu da nadglasa poziv na molitvu. Bilo bi teško

257
upravljati motociklom u halji, stoga na vidiku nije bilo niti jedne – samo kožna
odjeća i nabildane mišićave ruke. Motocikli su polako paradirali kroz gužvu,
istodobno sirovi i glamurozni. Zaslijepljen blještanjem sunca na kromu i zaglušen
grmljavinskom bukom Nayir je poželio da se taj blještavi spektakl američke kulture
kiča što prije izgubi iz vidokruga, da se odveze što dalje i što prije padne u zaborav.
Čim su se ponovno pokrenuli, Osama se malo opustio.
»Istražili smo podatke o Ericu Walkeru«, rekao je nehajno. »Dovoljno da
saznamo da su on i Leila često zvali jedno drugo sve do dva dana prije nego što je
nestala.«
Provezli su se pored kružnog toka. »Također znamo da Miriam nije bila u
zemlji kad je Leila ubijena«, nastavio je Osama. »Stoga joj samo želimo postaviti
nekoliko pitanja. Vaša mi je žena rekla...«
Nayir nije čuo ostatak. Vaša žena?
Osama je dovršio rečenicu i sada je gledao u Nayira.
»Katya vam je to rekla?« upitao je smeteno Nayir.
U uglovima Osaminih usta jedva primjetno zatitrao je smiješak. »Da«, rekao je.
»Svjesna je koliko je svaki detalj važan. Jako joj je stalo do ovog slučaja.«
Sve je odjednom sjelo na svoje mjesto: zato je Katya nosila zaručnički prsten.
Morala je svog šefa navesti da vjeruje kako je udana. Očigledno im je morala reći
otkud poznaje Nayira, i očekivao je da ga je mogla predstaviti kao rođaka – ali je li
im zaista rekla da joj je muž? Unatoč pritajenom osjećaju radosti, bio je zatečen be–
sramnošću takve laži.
»Gospodine Sharqi, je li sve u redu?«
Nayir je odjednom shvatio da ne može razotkriti laž kojom se Katya zaštitila.
Kako je mogao biti tako glup?
Naravno da ju ne bi uzeli u službu da su znali da je neudana. Sigurno postoji
zakon koji to zabranjuje i policija bi bila zadnja koja bi ga bila spremna prekršiti.
»Da«, brzo je odgovorio. »Samo sam razmišljao.«
»O čemu?«
Nayir se nije mogao domisliti prikladne laži, no spasilo ga je iznenadno krčanje
radija. Iz zvučnika je dopro muški glas. Nayir nije razumio čudno kodirani jezik, ali
je opazio Osamin izraz nelagode. Trenutak kasnije zazvonio je istražiteljev mobitel.

258
 Osama je odgovorio na poziv i nekoliko trenutaka slušao, mumljajući »da« i »u
redu«. Lice mu je odavalo zabrinutost. Završivši razgovor brzo je skrenuo na
prometnu ulicu i pojurio punom brzinom.
»Hitan slučaj«, rekao je. »Ovdje u blizini.«
»Kakav hitan slučaj?« upitao je Nayir.
»Obiteljska razmirica«, progunđao je Osama, skrenuvši oštro nalijevo,
ostavljajući tragove guma na cesti. Sada su se vozili po širokom bulevaru, i Osama je
dodatno ubrzao. »Supruge nekog tipa međusobno se pokušavaju ubiti.«
»Nayir je šutio.«
»Tehnički«, rekao je Osama, »haram je poslati muškarca da zaustavi žensku
svađu. Imamo policajke koje su obučene da izlaze na kraj s obiteljskim nasiljem.«
»Zašto onda mi idemo?« upitao je Nayir.
»Niti jedna od žena trenutno nije na dužnosti. Nadajmo se da ćemo stići prije
nego što se poubijaju.«
Nayir je bio zatečen. »Ako je haram, zašto su vas nazvali?« upitao je.
»Naložio sam hitnim službama da me obavijeste kad iskrsnu ovakve situacije. I
oni žele nešto poduzeti oko toga, ali nema puno policajaca koji su se voljni uplesti.
Samo ja i još nekolicina njih.«
»Ali očigledno imate odobrenje supruga«, rekao je Nayir, »ako je on taj koji je
nazvao.«
Osama je kimnuo. »No to je još uvijek haram i protuzakonito, i mogao bih zbog
toga izgubiti posao.«
Skrenuli su na parkiralište pred visokom stambenom zgradom. Prije nego što
je iskočio iz auta, Osama se okrenuo prema Nayiru i rekao: »Možda ću trebati vašu
pomoć, ako ste mi je voljni pružiti.«
Nayir je istog trena iskočio za njim obuzet mješavinom tjeskobe, grižnje savjesti
i odlučnosti. Kad su došli do zgrade Osama mu je preko ramena dobacio: »Samo
ostanite iza mene i činite ono što vam kažem.«
Nayir ga je htio upitati ima li sa sobom pištolj, i ako ima zašto ga nije izvadio.
Srce mu je bjesomučno udaralo usprkos osjećaju da bi se na kraju moglo ispostaviti
da je riječ o glupom nesporazumu. Idući prizor naglo je poništio taj osjećaj. Osama je
pokucao na vrata, a muškarac koji mu je otvorio i koji je djelovao prestravljeno, brzo
je izveo šestero uplakane djece u hodnik ispred stana. Nayir ih je gledao kako
prolaze pored njega obamrli od straha. Muškarac, očigledno suprug, bio je izvan
sebe. »Tamo su«, rekao je posve suvišno, pokazujući u stan odakle su u razmacima
259
dopirali stravični krikovi. Začuli su zvuk razbijenog tanjura, jezivu kriku malenog
djeteta, i žene kako vrište jedna na drugu. Jedna od njih je plakala i isprekidano
vikala kroz suze, a druga joj je odgovorila takvim žestokim urlanjem da je Nayir
poželio dlanovima začepiti uši.
Sve se dogodilo odjednom. Osama je jurnuo kroz stan ravno prema kuhinji.
Nayir je bio tik iza njega, zaboravivši strah, bojeći se jedino da bi jedna od žena
mogla prvo napasti Osamu, koji je bio niži od njih dvojice. Čim je ušao kroz
kuhinjska vrata, Nayir se pomakao u stranu. Ugledao je krv raštrcanu po zidu i po
hladnjaku. Jedna žena ležala je nepokretna, licem prema podu, leđa prekrivenih
krvlju. Druge dvije stajale su na suprotnim krajevima prostorije, razdvojene
kuhinjskim stolom. Obje su u rukama držale noževe. Na kuhinjskom elementu, očito
zaboravljeno, bilo je dojenče u zipki koje je vrištalo iz svega glasa.
Nayir je na trenutak pomislio kakav je slabić muž koji je dopustio da stvari
tako izmaknu kontroli. Ali čak niti prisutnost policije nije uspjela zaustaviti sukob.
Žena bliže sudoperu zavitlala je nož prema drugoj, koja je istodobno prema njoj
zavitlala dasku za rezanje kruha, i dva su predmeta zveknula o nasuprotne zidove
kad su se sagnule da ih izbjegnu. Žena pokraj sudopera teško je disala od bijesa, a oči
su joj divlje sijevale. Uzela je drugi nož za rezanje mesa. Ruka joj je bila okrvavljena.
»Spusti to!« povikali su Nayir i Osama uglas.
Žena je nož ipak zavitlala prema svojoj suparnici a Osama je ugrabio priliku da
joj se približi i jednom je rukom zgrabi za zapešća dok se drugom mašio za lisičine.
Nayiru je preostalo da pokuša zaustaviti u mahnitanju drugu ženu koja je počela
munjevito bježati oko stola s nožem u rukama. Kad joj je prepriječio put zabila mu se
u prsa, i on ju je uspio zgrabiti samo sekundu prije nego što bi se nož zario u njegovu
ruku. Zavrnuo joj je zapešće, i nož je pao na pod. Vrisnula je i slobodnom ga rukom
udarila po prsima dok nije dohvatio i tu ruku i nekako je uspio pribiti uza zid
pritisnuvši joj lice na kičaste cvjetne tapete.
Osama ga je gurnuo u stranu i stavivši i njoj lisičine na ruke rekao: »Hitna je na
putu ovamo.« Zatim je kleknuo kraj žene na podu, koja se previjala i stenjala.
»Nemojte se micati«, rekao je, položivši joj ruku na leđa. »Pomoć stiže.«
»Bism’allah ar–rahman, ar–rahim.« Molitva je tiho i prigušeno potekla s
Nayirovih usana a da toga gotovo i nije bio svjestan. Vrijeme se razlomilo na
krhotine, i slike su oko njega škljocale poput zaklopca starinskog fotoaparata. Osama
koji podiže dijete iz zipke, umiruje ga i tješi. Jedna od žena koja pada na koljena, sva
u suzama. Još jedan policajac koji ulazi u prostoriju. Kad je došao k sebi Nayir je
vidio da stoji nasred kuhinje, držeći željeznim stiskom nadlakticu jedne žene dok je

260
njezinu protivnicu držao direktno na nišanu svog pogleda. Podigli su je iz klečećeg
položaja i sada je stajala pored hladnjaka, ruku vezanih iza leđa, slijepo zureći u
njegovo lice. U kosi joj je bilo krvi i jedno joj je oko bilo otečeno i zatvoreno.
Petnaest minuta kasnije žene su ukrcali u dvoja ambulantna kola. Osama je
krenuo prema autu, držeći dlan preko posjekotine na ruci koja je obilato krvarila.
Nayir ga je slijedio.
Izvukavši iz prtljažnika ručnik, Osama ga je pritisnuo na ranu. Nayir je
primijetio da mu se ruke tresu, ali to je vjerojatno bilo od adrenalina. Osama ga je
pogledao ravno u oči. »Možda jest haram prekidati žensku svađu, ali mislim da je
veći haram pustiti ljude da se međusobno pobiju, ne mislite li i vi tako?«
Nayir je tek kratko oklijevao prije nego što je odgovorio: »Da, slažem se.«
Osama je odsječno kimnuo, dok je bijes u valovima nadirao iz njega.
Odmaknuo je ručnik i vidio da posjekotina još krvari. »A sada idemo do gospođe
Walker.«
»Pokazat ću vam put«, rekao je Nayir.

261
 33
MIRIAM JE SJEDILA ZA KOMPJUTOROM. Samir se tuširao, mogla je čuti kako gore
na katu curi voda. Gotovo cijelo jutro provela je nastojeći pogoditi korisničko ime i
lozinku memorijske kartice, ali nije imala sreće. Nayir je rekao da će biti tu u osam, a
već je bilo gotovo podne i on se još uvijek nije pojavio. Nebrojeno ga je puta pokušala
dobiti na mobitel. Nije odgovarao, i to je, zajedno s frustracijom zbog lozinke, bilo
dovoljno da poželi vrištati.
Kad joj je mobitel napokon zazvonio, smjesta se javila. »Gdje ste?« pitala ga je
nestrpljivo. Ali to nije bio Nayir, već Jacob.
»Miriam«, rekao je napetim glasom. »Gdje si?«
»Jacob?«
»Jesi li kod kuće?«
»Ne. Jacob, što nije u redu?«
»Miriam, pobogu, samo mi reci gdje si.«
»U prijateljevoj kući«, rekla je nestrpljivo.
»Američki prijatelj?«
»Ne, Arapin.«
»U redu, moraš smjesta otići otamo.«
»Što? Zašto?«
»Jesi li vidjela jutrošnje novine?« upitao je.
»Ja...« Ustala je i otišla u kuhinju, zatim u dnevnu sobu. Samir očito nije
nabavio dnevne novine. Srce joj je udaralo u grlu, i s mukom je izvlačila riječi iz sebe:
»Što bih to trebala vidjeti u novinama?«
»Članak o mrtvoj djevojci po imenu Leila«, rekao je Jacob. »Daju naslutiti da je
moguće da Eric ima neke veze s tim.«
»Što?« vrisnula je. »To je u novinama?«
»Da. Sada me slušaj, moraš otići do konzulata, smjesta. Ako je policija dovoljno
uvjerena u Ericovu krivnju da to pusti u novine, tada nema šanse da ćeš dobiti
262
priliku ispričati svoju verziju. Do kraja dana čitava će zemlja razularena od bijesa
zahtijevati smrt američkog kučkinog sina koji je zaklao mladu arapsku djevojku. A
ako ne budu mogli pronaći Erica, drage volje će se zadovoljiti i tobom. Moraš otići u
konzulat.«
»O Bože, Jacobe, ne misliš valjda da je on imao išta s tim?«
Jacobova je šutnja trajala malo predugo.
»Što se, dovraga, događa?« bijesno je povikala. »Poznavao si tu djevojku.
Obojica ste je poznavali.« Osjetila je kako joj suze naviru na oči. »Rekli su da je Eric
bio oženjen za nju...« Glas joj se slomio.
»Miriam«, rekao je Jacob s blagošću tako neuobičajenom da je prestala plakati.
»Oboje znamo da Eric nije imao ništa s tim. Nešto ću provjeriti. Samo se odvezi do...«
»Što?« prekinula ga je. »Što ćeš provjeriti?«
»Objasnit ću kasnije. Ono što je sada važno...«
»To je moj muž!« zavrištala je. »A ti, što ti dovraga skrivaš? Prokletstvo, Jacob!
Znam za Mabusa. Znam da si i ti u sve upleten!«
»Mabus? O čemu pričaš, Miriam?« Zvučao je iskreno zatečen.
»Znam da si upleten u nešto protuzakonito. Policija ne bi trebala goniti Erica.
Trebali bi goniti tebe i Mabusa.«
Jacob je zvučao zaprepašteno. »Što želiš reći?«
»Znam da je Mabus u avionu ubacio memorijsku karticu u moju torbicu.«
»Što? Bio je u avionu s tobom?« upitao je zabrinuto. »Što je na toj memorijskoj
kartici?«
»Ne znam. Ne mogu provaliti lozinku.«
Nastala je duga pauza prije nego što je rekao: »Miriam, uništi karticu.«
»Što? Zašto?«
»Samo ju uništi. Ni ja ne znam što je na njoj, ali imam gadan osjećaj da bi te
memorijska kartica mogla uvaliti u još veću nevolju od one u kojoj si sada. Molim te,
vjeruj mi.«
»Kako ti mogu vjerovati kad mi ništa ne želiš reći?«
»Odlazim u pustinju«, rekao je kratko. »Idem nešto provjeriti. Možda me neće
biti nekoliko dana, ali čim nešto otkrijem javit ću ti.«
»Jacob, reci mi što se događa!«

263
 »Samo se odvezi do konzulata, smjesta.« Prekinuo je liniju. Pokušala ga je
nazvati, ali dobivala je govornu poštu. Bila je izvan sebe od bijesa, toliko da nije
mogla disati. Svalila se na stolicu i položila glavu među koljena.

264
 34
KAD SU NAYIR I OSAMA stigli do Samirove kuće bilo je već oko jedan i Miriam je
bila otišla. Samir je sjedio na klupi u dvorištu uživajući u ugodno svježem zraku.
Ugledavši Nayira i Osamu kako žure prema njemu, ustao je ponešto uzbunjeno i na
njihovo pitanje odgovorio da se Miriam prije pola sata odvezla taksijem. Kad ga je
Nayir upitao kamo je otišla, Samir mu je jedino mogao reći da je prije odlaska
razgovarala s nekim na mobitel, te je imao dojam da se otišla s tim nekim sastati.
Nije smatrao da je to problem. Nayira je pokušao dobiti dvaput ali ovaj nije
odgovarao na pozive, a i Miriam ga je nekoliko puta zvala. Kako se Nayir nije nikako
pojavljivao, od Samira se nije moglo očekivati da je drži u kući kao zatvorenicu.
Nayir je shvatio da mu je mobitel čitavo jutro bio isključen. Proklinjući sam
sebe, i proklinjući mobitele općenito, pošao je za Osamom prema autu.
»Mislite li da će se vratiti ovamo?« pitao je Osama.
»Nisam siguran«, odgovorio je. »Nepredvidiva je.«
Osama mu je rukom pokazao da uđe u auto a kad su krenuli nazvao je ured i
zatražio informacije o Miriaminim telefonskim pozivima toga jutra. Nayir je
zamišljao prostoriju punu najsuvremenije kompjuterske opreme i ljude u
besprijekornim odijelima kako u nekoliko sekundi dolaze do traženih rezultata, ali
kad je završio razgovor Osama je rekao: »To bi moglo potrajati nekoliko sati,
pokušajmo se u međuvremenu sami nečega domisliti. Je li vam išta rekla o svojim
prijateljima?«
Nayir mu je objasnio da nije imala puno prijatelja – barem ne nekoga kome bi
dovoljno vjerovala da se kod njega skloni – i da je to bio razlog zašto ju je morao
dovesti k svojem ujaku. Jedini ljudi koje je spominjala bih su njezini susjedi s kata
ispod nje i Amerikanka koja je živjela u naselju za strance. Nije se mogao sjetiti
ženinog imena, ali njezin muž Jacob bio je Ericov prijatelj. Činilo mu se da je Miriam
više vjerovala svojoj susjedi, ali nije se sklonila kod nje jer se bojala da će je policija
ondje lako pronaći i uhititi.

265
 Osama ga nije pokušao uvjeriti u suprotno. Umjesto da se brani krenuo je
prema Miriaminu stanu.
»Jučer sam bio tamo nadajući se da ću je zateći«, rekao je. »Bila je ondje i
forenzička ekipa.«
»Jesu li išta pronašli?«
»Pronašli su štošta, ali nisam siguran hoće li išta od toga biti od koristi.«
Popevši se stubama do Miriaminog stana, Nayir se iznenadio ugledavši na
vratima žutu policijsku vrpcu koja je blokirala ulaz u stan. Osama je ušao unutra i
nabrzinu obišao prostorije a zatim se razdražen vratio natrag. »Nije ovdje.
Provjerimo susjedstvo.«
Gospodin Assad bio je srećom kod kuće. Pustio ih je u stan i susretljivo pozvao
svoju kćer Sabriju da im odgovori na neka pitanja. Razgovor je brzo završio. Rekla je
da je vidjela Miriam jutro prije, ali od tada se nije čula s njom. Objasnila je da joj je
dala adresu kućevlasnika u Dubaiju, kao i adresu nadstojnika zgrade. Gospodin
Assad potvrdio je njezinu priču. Nisu znali reći je li Miriam imala prijatelje u
američkom naselju. Bila je ondje jednom ili dvaput, ali nije spomenula nikakva
imena. Sabria je rekla da je bila zabrinuta za Miriam i da ju je pokušala dobiti na
fiksni telefon, ali kako je bila okupirana pripremama za vjenčanje bila je u prevelikoj
strci da bi je potražila.
Dok su se vraćali prema autu, Osami je zazvonio mobitel. Namršteno je
saslušao, opsovao, i prekinuo liniju. »Loše vijesti«, rekao je. Izgledao je kao da je
progutao kaktus. »U jutrošnjim novinama objavljen je članak o slučaju Nawar. I
spomenuli su Erica Walkera kao mogućeg osumnjičenika.«
Nayir se osjećao kao da ga je netko udario šakom. »Kako su – jeste li vi...?«
»Nemam pojma tko je priču dojavio novinarima«, presjekao ga je. »Ali vjerujte
mi, nitko u postaji nije želio da to izađe u javnost. Samo mi je još to trebalo. Jebemti!«
Šakom je lupio po volanu. »Sad je dosta. Moramo je smjesta pronaći.«
»Imam ideju«, rekao je Nayir, svjestan da će morati puno toga objasniti.
»Možda je otišla u potragu za Apollom Mabusom.«
Osama je djelovao iznenađeno.
»Sinoć sam Katyi dao njegovu adresu«, rekao je Nayir. »Zar vam nije...?«
»Ne. Kako si došao do nje?«
»Dala mi ju je Miriam. Apollo Mabus je nadstojnik njezine zgrade.«

266
 »Znamo da su se Eric i Leila upoznali u trgovačkom centru«, rekao je Osama.
»Eric je Leilu vjerojatno upoznao s Mabusom, a ona se zatim uključila u Mabusov
projekt.«
»Koji projekt?«
Osama mu je ukratko prepričao sadržaj Leilinog dokumentarca. Nayir je
djelovao zabrinuto. »Ima još jedna stvar«, rekao je. »Mabus je nedavno bio izvan
zemlje. Naime, saznali smo da je bio u avionu s Miriam na povratku u Jeddu. U to
vrijeme nije znala tko je on, ali na tom letu su sjedili jedno pored drugog. Nije joj
rekao da poznaje njezinog muža. Ona vjeruje da joj je nešto ubacio u torbicu.«
Osama je bio zaprepašten. »Što?«
»Memorijsku karticu.«
»Gdje je ta kartica sada?«
Nayir je bio ljut na sebe. Zaboravio je pitati ujaka. Smjesta ga je nazvao i saznao
da je kartica još uvijek u konverteru.
»Ostala je u kući mog ujaka«, rekao je.
»I na njoj nema ništa?« upitao je Osama.
»Siguran sam da ima, ali nikako nismo mogli provaliti lozinku.«
Osama je zamišljeno kimnuo. »Reci svom ujaku da je dolazimo pokupiti.«
Nayir je ponovno nazvao ujaka, a Osama je okrenuo auto za 180 stupnjeva i
smjesta nazvao svoj ured prenoseći informacije koje je dobio od Nayira. Nayir ga je
slušao s pomiješanim osjećajima – čas se nadao da nije ispao idiot što mu je to uopće
ispričao, a odmah zatim da nije ispao idiot što mu to nije ispričao ranije.

267
 35
TAKSI JE SKRENUO LIJEVO u usku uličicu i zaustavio se pred masivnim vratima
od cedrovine. Bio je tek jedan sat, ali nebo se zloslutno smračilo, a miris u zraku
naviještao je – gotovo nevjerojatno! – kišu.
Prije nego što je izašla, Miriam je pitala vozača: »Sigurni ste da je ovo broj
pedeset šest?«
Kimnuo je. »Samo naprijed. Adresa je prava.«
»Čekat ćete me?«
»Da.«
Nije ju pogledao u oči, nije čak gledao u njezinom smjeru, i to ju je činilo
nervoznom. No svejedno je izašla van i prišla vratima. Kuća je bila raskošna, očito
sagrađena u doba turske vladavine. Fasada je bila bijela sa smeđim drvenim
gredama. Niti jedan prozor nije gledao na ulicu.
Pozvonila je na vrata, duboko iznutra osjetivši drhtaj jeze. Taksi se odvezao niz
uličicu da propusti drugi auto. Pričekala je da auto prođe i pažljivo pogledom
ispratila taksi pazeći da njegova stražnja svjetla ne nestanu iza bloka zgrada.
Po deseti put provjerila je što piše na papiru. Broj 56. Mabusova adresa koju joj
je dala Sabria. Činilo joj se kao da je to bilo prije milijun godina.
Ponovo je pozvonila. Ovoga puta se nešto čulo. Zvučalo je poput lopte koja je
pala sa stolice i neko se vrijeme kotrljala prije nego što je udarila o zid. Naprezala se
da bolje čuje, ali automobil koji je prolazio narušio je tišinu. Još jednom je pozvonila,
a zatim lupila po vratima starom metalnom alkom koja je glasno odjeknula u
predvorju.
Snažno je gurnula vrata, i ona su se sa škljocajem otškrinula.
»Ima li koga?« pitala je. Osvrnula se i malo dalje niz ulicu ugledala stražnja
svjetla taksija. Nikoga nije bilo u blizini. Pogledom je preletjela prozore okolnih
zgrada u potrazi za radoznalim susjedima, no svi su kapci bili čvrsto zatvoreni, pa je
uvjerivši se da nitko ne gleda širom otvorila vrata.

268
 »Zdravo! To sam ja!« doviknula je ulazeći unutra.
Zatvorila je vrata za sobom i smjesta požalila. U sobi je bilo mračno kao u rogu.
Oprezno koračajući napipala je naslon stolice i pored nje stol. Opipavala je zid
tražeći prekidač za svjetlo ali nije ga mogla naći. Pod rukom je osjetila vrata te je
posegnula za kvakom i polako je pritisnula.
Vrata su se otvorila prema golemom dvorištu zatrpanom divovskim kamenim
i drvenim pločama nalik arheološkim iskopinama. Prešla je preko popločane staze i
zaustavila se pored jednog od stupova što su pridržavali arkadu, pogledavši prema
gore da provjeri gleda li je tko s prozora.
Pažljivo se probijala kroz dvorište pazeći da se ne spotakne o kamene blokove.
Zrak je bio ugodno svjež. Iz malene fontane u kutu prskala je mutna voda. Iznenada
je iza sebe začula nekakav šum, no kad je zastala da bolje posluša više se ništa nije
čulo.
U dnu dvorišta opazila je niz vrata i zaputila se do njih. Prva su vodila u
blagovaonicu, druga u dnevnu sobu, a iza trećih dočekala ju je još jedna zamračena
soba. Gotovo pet minuta provela je tražeći prekidač za svjetlo, no bez uspjeha.
Pokušala je otvoriti prozor. Bio je zakračunat, ali pokraj njega nazrijela je obrise
stolne svjetiljke i nakon kraćeg petljanja uspjela ju je upaliti.
U sobi je bio stol s kompjutorom i golema polica s knjigama preko čitavog zida.
Na drugom kraju sobe bila su još jedna širom otvorena vrata koja su očito vodila još
dublje u zamračenu kuću.
Otišla je do stola i pretražila ladice. Nadala se da će pronaći trag, bilo kakav
trag koji će joj odati lokaciju na kojoj su se Mabus, Jacob i Eric fotografirali na izletu u
pustinju. Bila je sigurna da se Jacob upravo tamo zaputio. Rekao je da su putem bili
svratili do Mabusove pustinjske kolibe. Koliko je znala, bilo je to jedino mjesto koje je
svoj trojici bilo zajedničko.
Ladice su bile prazne, ali desno od stola ugledala je plutenu ploču, i srce joj je
poskočilo. Na njoj je u donjem uglu pričvršćena pribadačom bila ista fotografija koju
je vidjela u Jacobovoj kući. Jedva je mogla podnijeti pogled na Ericovo lice, ali mogla
je vidjeti da je na snimci izgledao istinski sretan, i to joj je zamalo natjeralo suze na
oči.
Na zidu pokraj ploče visjela je uokvirena satelitska snimka pustinje uvećana do
veličine postera. Na snimci su se vidjele pješčane dine a u sredini se jedva nazirala
gomila bijelog kamenja ispod kojeg je velikim štampanim slovima pisalo »Qaryat al–
Faw«. Duž rubova fotografije-postera bili su načrčkani različiti potpisi, neki od njih

269
na arapskom, pa je pomislila da bi to mogla biti neka vrst arheološkog nalazišta, i da
su ljudi koji su radili na iskapanju dah izraditi taj poster Mabusu za uspomenu. Nije
uspjela prepoznati niti jedno ime, ali je na papir zapisala riječi »Qaryat al–Faw«. I to
je bilo nešto.
Vratila se do stola i pokušala upaliti kompjutor, ali nije se htio pokrenuti. Neko
vrijeme petljala je oko njega, dok nije začula zvukove iz unutrašnjosti kuće. Zvučalo
je kao da se netko približava polaganim i opreznim koracima. Okrenula se i
zagledala u tamu, no onda je uz navalu adrenalina shvatila da koraci dolaze iz
dvorišta. Povukla se unazad no koraci su se i dalje približavali.
Čvrsto stegnuvši torbicu u ruci potrčala je prema predvorju i spotaknuvši se o
kabel pala udarivši koljenom o stol. Boljoj je sijevnula kroz nogu, no koraci su se
sada približavali sve brže, pa se stisnuvši zube brzo podigla na noge. Predvorje je
bilo mračno. Tapkala je uza zid, opipavajući ga u potrazi za vratima. Napipavši
kvaku, pritisnula ju je i ušla u mračni hodnik. Zatvorila je za sobom vrata i pokušala
umiriti brujanje u glavi dovoljno dugo da uspije osluhnuti što se događa.
Obuzeo ju je jezovit osjećaj da će zauvijek biti zatočena u toj mračnoj, sablasnoj
kući skrivajući se pred nepoznatim napadačem. Taman kad se malo odmaknula od
vrata netko ih je lagano otškrinuo a kroz usku pukotinu probio se sićušni tračak
svjetla. Potrčala je prema nasuprotnom zidu, dok su joj prsti očajnički tražili izlaz.
Pronašla je vrata, otvorila ih te posrćući izjurila na ulicu, ali ne na onu kojom se
dovezla ovamo. Ova je bila uža i mračnija. Kapljica kiše dotakla joj je lice i ona je
prestrašeno poskočila.
Dezorijentirana, potrčala je prema svjetlima glavne ulice, moleći se da je taksi
još uvijek čeka. No nije ga bilo na uglu. Drhtavim rukama spustila je burku preko
lica.
Je li bilo vrijeme molitve? Nije čula imamov poziv no ulica je bila pusta.
Trgovine su djelovale oronulo, i nije bilo natpisa na engleskom. Odlučila je obići oko
bloka. Na idućem uglu dva su muškarca stajala pored kamiona. Ugledavši je,
prestali su razgovarati. Bili su mladi, Afrikanci, odjeveni u košulje od poliestera
drečavih boja. Jedan od njih razdrljio je košulju i rekao, »Voulez-vous fuck me?« Drugi
se grohotom nasmijao.
Miriam je brzo zašla iza ugla i s očajem ustanovila da se našla na ulici koja vodi
desno. Morala je ići lijevo da bi ponovo došla do prednjeg dijela kuće, ali nije bilo
nikakve uličice niti staze koja bi je odvela onamo. Afrikanci na uglu zurili su u nju, a
kad je pogledala prema natrag krenuli su prema njoj. Pružila je korak i nastavila
hodati prema naprijed.

270
 Gurnula je ruku u torbicu pokušavajući izvući mobitel, ali ga nije uspjela
pronaći. Iznenada ju je uhvatila užasna panika. Spotakla se o ogrtač. Htjela je
potrčati, ali nije znala kamo krenuti.
»Hej!« zazvao je muški glas iza nje. »Hej, marra!« Ženo! Napokon pronašavši
mobitel, otipkala je broj taksi službe. Iza nje se zaustavio auto. Malo je zastala i
okrenula se da kroz burku pogleda tko je. Vrata auta su se otvorila i začula je korake
na pločniku kako joj se brzo približavaju. Kad je ugledala muškarčevo lice,
gmazovske oči što su pokušale uhvatiti njezin pogled, dala se u trk.
Strelovito je pojurila ali muškarac je bio brži. Sapeta ogrtačem i burkom
spotaknula se, a on ju je zgrabio za rame i snažnim trzajem povukao unatrag.
Vrisnula je, no dlanom joj je začepio usta, a drugom rukom je zgrabio oko struka i
počeo je vući do auta dok se divlje koprcala i grebala noktima. Naposljetku ju je
ugurao na stražnje sjedalo i zatvorio vrata.

271
 36
NAKON ŠTO SU OD SAMIRA pokupili memorijsku karticu i ostavili je u policijskoj
postaji, Nayir i Osama odvezli su se do Mabusove kuće. Stigli su kad su nebo
zamračili oblaci. Pozvonili su no nitko nije odgovorio. Nayir je pritisnuo kvaku i
vrata su se otvorila. Osama je prije ulaska izvadio pištolj. »Policija!« zazvao je. »Ima
li koga? «
Obavili su brzi pretres kuće. Nije bilo nikoga, ali stražnja vrata bila su širom
otvorena. Unutra nije bilo ničega što bi ih moglo zanimati. Kompjutor je, čini se, bio
u kvaru, i izgledalo je kao da stol nije bio čišćen dugo vremena; sloj prašine na
njegovoj površini bio je nedirnut. Osama je nazvao postaju i zamolio da im pošalju
forenzičku ekipu, a zatim kretnjom ruke pokazao Nayiru da izađe van.
Dok su čekali forenzičare, zazvonio je Osamin mobitel. Javio se i nekoliko
minuta napeto slušao prije nego što je prekinuo liniju.
»Napokon su se domogli informacije s kim je Miriam jutros razgovarala
mobitelom«, rekao je. »Primila je poziv od čovjeka po imenu Jacob Mara.«
»To je vjerojatno isti onaj Jacob o kojemu je pričala«, rekao je Nayir.
Odlučili su da neće čekati dolazak forenzičke ekipe nego da će produžiti do
američkog naselja Arabian Gates, koje nije bilo daleko. Kiša je prestala, i nebo je bilo
željezno sivo.
»Što je Miriam rekla o tom čovjeku, Jacobu Marxu?« pitao je Osama.
»Rekla je da je okorjeli ženskar i ako je netko od njih dvojice spavao s Leilom,
da je to svakako bio on, a ne Eric. Navodno je redovito spavao s arapskim ženama.«
Osama nije djelovao ni najmanje iznenađen tom informacijom. »Ali u misyaru
piše Ericovo i Leilino ime«, rekao je.
Nayir je kimnuo.
»Jacob je bio u pustinji s Ericom i Mabusom?« upitao je Osama.
»Da«, rekao je Nayir. »Miriam je vidjela fotografiju njih trojice na izletu. To je
novija fotka. Vidjela ju je u Jacobovoj kući.«

272
 Osama je utonuo u misli. Dok su se približavali ulazu u naselje rekao je:
»Najbrži način da se iz nekoga izvuče informacija obično je najmanje ugodan.«
Nayir je zamislio osumnjičenika svezanog za stolicu, sa zasljepljujućim
svjetlom uperenim u lice, i ispitivača koji drži skalpel prislonjen uz žrtvino uho. Čuo
je priče o policijskoj brutalnosti koje su se prenosile usmenom predajom, i koje su
uzastopnim prepričavanjem zadobivale sve jezivije razmjere. Nije znao koliko je od
toga bila istina, ali sama učestalost tih priča i iznenađujuće velik broj prijatelja i
znanaca koji su imali ružna iskustva s policijom, bili su dovoljni da ga uvjere da
organi vlasti nisu uvijek postupali u interesu javnosti.
»Kako to mislite?« mirno je upitao Osamu.
Osama ga je pogledao. »Samo kažem«, rekao je. »Ali s Jacobom ću
improvizirati, ovisno o tome kako razgovor bude tekao. Ono što vam želim reći je
sljedeće: što god ja uradio, vi me samo slijedite, u redu?«
Nayir nije odgovorio. Nije ga namjeravao »slijediti« ako Osama počne
odsijecati pilom nečije nožne prste.
Ugledavši Nayirovo lice, Osama je prasnuo u smijeh.



Od čuvara na ulazu u naselje dobili su Jacobovu adresu, ali mora da je nazvao

stanare da ih upozori, jer čim su pokucali Jacobova je žena smjesta otvorila, kao da je
stajala tik iza vrata.
»Oprostite na smetnji«, rekao je Osama na engleskom. »Ja sam policijski
inspektor Osama.«
»Znam«, rekla je. »Uđite.« Lice joj je bilo otkriveno, no kosa joj je bila pokrivena
crnom maramom, a tijelo dugačkom crnom abajom. Nayir je pretpostavio da se tako
odjenula samo zbog njih. Marama joj je neprestano klizila s glave i morala ju je
dvaput namještati prije nego što su stigli do kuhinje.
Nayir je pomislio kako je ugošćivanje gostiju u kuhinji očito raširen američki
običaj, prisjetivši se kako je i Miriam Katyu i njega pozvala u kuhinju. Čim su sjeli za
stol, shvatio je da je to zato što se ovdje osjećala najugodnije. Odmah je pošla skuhati
kavu i iznijela je datulje na stol. Osama je izgledao kao da bi sve to najradije
preskočio i prešao ravno na stvar, ali iz pristojnosti se obuzdao. »Vi ste gospođa
Marx?« upitao je.
273
 »Što? Oh! Da, ja sam Jacobova žena. Patty Mane.« Odmaknula se od štednjaka i
sada je stajala pred njima i prestrašeno ih gledala. Iza nje zapištao je lončić za kavu, i
ona se ponovo okrenula prema štednjaku, ulila kavu u malene šalice i postavila ih
pred njih na stol.
»Gospođo Marx«, rekao je Osama, »ovdje smo u vezi s Miriam Walker.«
Gospođa Marx se ukočila.
»Znate li slučajno gdje bismo je mogli pronaći?«
Odmahnula je glavom, s prestravljenim izrazom na licu. »Bila je ovdje prošloga
četvrtka, ali otada je nisam vidjela.«
Osama je kimnuo i nešto načrčkao u svoj notes.
»Je li nešto skrivila?« upitala je.
Osama joj je uputio začuđen pogled. »Ne, samo bismo s njom željeli
razgovarati o nestanku njezina muža.«
»Ne, nisam je vidjela«, rekla je gospođa Marx tonom koji kao da je poručivao: I
stoga ovoga trena slobodno možete napustiti moju kuću.
Čitav razgovor za Nayira se odvijao malo presporo. »Mislimo da se možda išla
sastati s vašim mužem«, rekao je. »Razgovarah su jutros telefonom. U to vrijeme bila
je s mojim ujakom, a kad je odlazila rekla mu je da se ide sastati s prijateljem.
Vjerujemo da je taj prijatelj vaš muž.«
U ženinim očima panika je sada bila očigledna. »Moj muž nije ovdje«, bilo je
sve što je mogla istisnuti iz sebe. Okrenula se natrag prema lončiću s kavom i s police
uzela staklenu čašu, očito izgubljena u mislima. Trenutak kasnije začuđeno je
pogledala staklenu čašu i zamijenila je šalicom. Ulila si je kavu u šalicu i okrenula se
prema njima, ostavivši kavu netaknutu na kuhinjskom elementu.
Osami nije promaknulo njezino smušeno ponašanje. »Gospođo Mara, gdje je
vaš muž?« upitao ju je strogim tonom.
»Ja – ne znam.« Glas joj se slomio. »Bio je jutros ovdje, a zatim je rekao da ide
van. Nisam pitala kamo.«
»U koje doba je otišao?«
»Oko – ne znam, u podne?« Sva se skutrila, kao da nije sigurna je li točno
odgovorila.
»Što mislite, kamo je otišao?« iznenada je zapitao Nayir.

274
 Pogled joj je nervozno skrenuo prema Nayiru, a zatim se opet okrenula prema
kuhinjskom elementu i skinula poklopac s posude za šećer. »Pa«, rekla je, »ako je
rekao da se ide sastati s Miriam, onda je valjda s njom.«
»Nije to rekao«, ubacio se Osama.
»Onda ne znam«, rekla je gospođa Mara.
Osama je djelovao rezignirano. U očima mu se moglo nazrijeti da mu je
strpljenje pri kraju. »Gospođo Mara, razlog što tražimo Miriam jest taj što vjerujemo
da bi mogla biti u opasnosti.« Gospođa Mara se okrenula prema njima zijevajući
poput ribe na suhom.
»Vidjeli ste je u četvrtak«, nastavio je Osama. »Onda vjerojatno znate da joj je
nestao muž. Ono što možda ne znate jest da se u današnjim novinama pojavio članak
koji njezinog muža povezuje s ubojstvom mlade saudijske djevojke ovdje u Jeddi.«
Suptilna promjena u izrazu njezina lica nagnala je Nayira da pomisli da je ova
informacija u njoj osvijestila važnu spoznaju. Uzela je svoju kavu i sjela na suprotni
kraj stola balansirajući na rubu stolice kao da će svaki čas ponovo skočiti na noge.
»Onda, ako postoji išta što nam možete reći o tome kamo je mogao otići vaš
muž...«
»Mislim da je otišao u pustinju. Pa ne mislite valjda da on predstavlja bilo
kakvu opasnost za Miriam?« upitala je u nevjerici. »Čak i ako se išao sastati s njom –
u što čisto sumnjam – nikada joj ne bi naudio!«
»Zašto bi išao u pustinju?« upitao je Osama.
»Pa, zato što voli kampirati!« rekla je Patty.
»Bi li zaista išao na kampiranje usred tjedna?« upitao je.
Upravo u tom trenutku zazvonio je Osamin mobitel. Izgledao je kao da mu nije
drago što mora prekinuti ispitivanje, čak se i namrštio. Prije nego što se javio,
pogledao je Nayira.
Gospođa Marx gledala je u svoju šalicu kave, očigledno smetena tim naglim
prekidom razgovora. Nayir je promatrao kako joj se prsti nervozno trzaju oko ruba
šalice. Palo mu je napamet da više nije imao problema s proučavanjem ženskih lica,
štoviše, činilo mu se da se već dosta izvještio u odgonetavanju njihovih izraza i gesta.
To mu je dalo opojan, uzbudljiv osjećaj moći.
Napeto slušajući, Osama je ustao od stola i krenuo prema kuhinjskim vratima.
Tamo se neko vrijeme zadržao, djelomično okrenut od njih.
Patty nije razumjela što je govorio, ali kad je čula riječi »Miriam Walker«
podignula je pogled.
275
 »Govori li on o Miriam?« upitala je panično.
»Da.«
»Što kaže?«
Nayir nije bio siguran. Nije prisluškivao.
Osama je položio dlan na slušalicu i rekao na engleskom: »Imamo razloga
vjerovati da je gospođa Walker otišla u pustinju.«
Lice gospođe Mara ukočilo se od straha. »Ali kako bi došla do tamo? Ne
mislite valjda da ju je Jacob odveo? On to nikada ne bi učinio!«
Osama je slegnuo ramenima. »Nemamo pojma, ali to je veoma opasno
putovanje, čak i sa suputnikom.«
»Ne mislite valjda da su Jacob i Miriam imali išta sa smrću te djevojke«, rekla je
gospođa Mara, u posvemašnjoj panici. »Zar zaista to mislite?«
Osama ju je zabrinuto pogledao, ali nije odgovorio.
»Kao prvo, Miriam u to vrijeme nije bila ovdje«, rekla je Patty. »A Jacob je
radio. Možete nazvati njegov ured ako ne vjerujete!«
»Gospođo Mara, ne tražimo vašeg muža.« Osama je rekao nešto na mobitel a
zatim se ponovo okrenuo prema njima. »Znači li vam išta ime Mabus?«
»Mabus!« prosiktala je gospođa Mara. »Taj odvratan Jacobov prijatelj!« Stezala
je svoju šalicu kave kao da će je zdrobiti. »Grozan čovjek! Uvijek skriva nekakve
tajne. Sigurno se bavi nečim protuzakonitim! Je li on upleten u ovo?«
Osama je nešto progunđao, zahvalio osobi koja ga je nazvala, i zatvorio
poklopac mobitela. »Mabus je jedan od naših glavnih osumnjičenika«, rekao je
Osama. »Tražili smo ga nekoliko dana, no izgleda da je pobjegao u pustinju.«
Nayir je zaprepašteno slušao s kakvom je nevjerojatnom lakoćom Osama lagao,
no gospođa Marx to očito nije primijetila.
»Imamo razloga vjerovati da je Mabus naoružan«, nastavio je Osama, »i da bi
mogao biti opasan.«
Patty je napeto zurila u pod.
»Gospođo Marx«, rekao je Osama, »ako postoji išta što biste nam mogli reći da
nam pomognete ući u trag vašem suprugu i Miriam prije nego što nastradaju, to bi
nam puno značilo.«
»Mabus je opasan čovjek, uvijek sam to govorila. Jacob je trebao znati da se ne
treba petljati s njim.« Pogledala je prema njima odlučna izraza lica. »Jacob je jutros
otišao u pustinju. Saznao je da policija traga za Ericom, a zna da Eric nikako nije

276
mogao ubiti tu ženu. Palo mu je napamet da se Eric možda skriva u pustinji, ali to
nema nikakvog smisla!« Glas joj je poprimio histeričan ton. »Rekla sam mu, zašto bi
Eric odmaglio u pustinju i ostavio svoju ženu nasukanu ovdje, samu i bespomoćnu?
Jacob nije imao odgovor na to. Zaista ne mislim da je Eric tip koji bi učinio tako
nešto, ali naprosto nikada ne možete biti sigurni. I sada je Jacob krenuo za njim...« S
mukom je progutala slinu. »Što ako je Mabus u pustinji? Morate ga ići potražiti.
Jacob bi mogao biti u opasnosti!« Ustala je i napravila nekoliko koraka prema dvojici
muškaraca.
»Kamo se točno zaputio vaš suprug?« upitao je Osama.
»Ne znam – ja...« glas joj se ponovo slomio. A onda, kao da se nečeg sjetila,
krenula je u dnevnu sobu, a oni su pošli za njom. Uza zid je stajao radni stol, i ona je
otvorila gornju ladicu i počela grozničavo prekopavati po papirima a potom se naglo
okrenula prema zidnoj polici na kojoj se nalazilo nekoliko pletenih košarica.
Posegnula je za jednom, pretražila je, a zatim odgurnula u stranu čitavo vrijeme ne
prestajući govoriti: »Jacob je ovdje držao navigacijski satelitski sustav, ali ga je
vjerojatno uzeo sa sobom u pustinju. Negdje je u pustinji, to je sve što znam. Mogao
bi biti bilo gdje! Imao je ovdje negdje kartu.« Povukla je s police i treću košaricu i na
vrhu pronašla zemljovid. Zgrabila ga je, nestrpljivo ga odmotala, i raširila ga na
stolu. Stojeći pokraj nje nagnuti nad zemljovidom, muškarci su osjetili kako iz nje
zrači mahnita, divlja energija.
»Ovdje!« Pokazala je na točku označenu tintom. Nigdje uokolo nije bilo
nikakvog grada ili oznake koja bi ukazivala na postojanje nekog objekta, čak niti
oznaka za cestu, samo – hvala svemogućem Bogu, pomislio je Nayir – par
koordinata. Uzeo je olovku i papir sa stola i prepisao ih.
»Jeste li sigurni da je otišao tamo?« upitao je.
»Ne«, rekla je, »ali tamo je išao s Mabusom posljednji put kad su bili zajedno.
Mabus ima nekakvu kolibu, ili nešto takvo. Išli su kampirati. Bili su ondje prije
nekoliko tjedana. O moj Bože, Jacob!«
Nayir je pogledao Osamu, koji je kimnuo glavom i rekao: »Hvala vam,
gospođo Marx. Vjerujte mi, učinit ćemo sve da pronađemo vašeg muža.«
Progutala je slinu, kimnula i pogledom ih otpratila iz sobe.

277
 

Kad su ušli u auto i krenuli Osama je rekao: »Shvatili ste da me nisu zvali iz
ureda.«
Nayir je kimnuo. »Kako ste uspjeli nazvati samog sebe?«
»Zapravo, nazvala me žena.«
»To je bila vaša žena?« Nayiru ništa nije bilo jasno. »Zar je zaista ona bila na
telefonu čitavo to vrijeme?«
»Da.« Osama je zvučao zlovoljno. Nayir se načas upitao što je Osamina žena
mislila o tom čudnom telefonskom razgovoru, no vjerojatno je već bila naviknuta na
neobično ponašanje svog muža.
»Onda, što ćete sljedeće učiniti?« upitao je Nayir, nastojeći ne zvučati previše
radoznalo.
»Vratit ću se u ured i kontaktirati najbližu policijsku postaju nadležnu za taj
dio pustinje i zatražiti da pošalju svoje ljude na to područje. Može biti da se Eric
doista tamo skriva, i da je Jacob otišao u potragu za njim. Može biti i da je Mabus
ondje. Kako god bilo, slutim da ćemo nešto pronaći.«
Nayir je kimnuo, boreći se s rastućim nemirom. »Što mislite da se dogodilo
gospođi Walker?« upitao je.
»Nisam siguran«, rekao je Osama. »Iskreno, ne znamo kamo je otišla. Ali želim
pronaći Jacoba Marxa i vidjeti je li imao sreće s pronalaženjem Erica Walkera. To je
ono što nas u ovom času prvenstveno zanima.«

278
 37
OSAMA JE JEDVA OBUZDAO PORIV da uključi sirene i pojuri kroz najveću gužvu
najprometnijeg dijela dana kako bi se što prije vratio u postaju. Načelnik Riyadh već
ga je dvaput pokušao dobiti na mobitel, bez sumnje zato da bi ga izribao zbog članka
u novinama. Morao je također dogovoriti hitnu potragu za Ericom, Jacobom i
Mabusom, što je značilo da prvo treba ustanoviti gdje se to prokleto mjesto u pustinji
nalazi i koju policijsku postaju kontaktirati za tu oblast. Imao je neugodan osjećaj da
je to negdje u Praznom prostoru. No i uza sve te brige, nije mogao zaboraviti
»razgovor« koji je imao s Nuhom.
Nuhin mu je telefonski poziv ostavio nepodnošljivo mučan osjećaj. Nije mogao
doista razgovarati s njom jer se pretvarao da je na liniji netko drugi, tako da je bio
prisiljen slušati je. Nije obraćala nimalo pozornosti na njegovu šaradu; vjerojatno je
pretpostavljala da ju ponovno ignorira. Ali to joj nije bilo važno, bilo joj je dovoljno
što je sluša. A ono što je rekla dotuklo ga je. Molila ga je da joj oprosti što mu je toliko
dugo lagala, i rekla da je i prije bilo stvari koje mu je silno željela priznati no nekako
se nije usudila. Da je bila preopterećena. Da nije više imala snage da istovremeno
bude majka i novinarka, supruga i ljubavnica, kći, prijateljica, rođakinja, teta, sestra, i
sve ono što se od nje očekivalo da bude svaki dan, jer je to jednostavno bilo previše.
Bila je umorna od pretvaranja i nastojanja da ostavi dojam žene kojoj sve uspijeva.
Bila je iscrpljena. A najsmješnije je to da joj se činilo da Osama od nje očekuje da
bude takva. Od početka je znala da je htio da radi, da je htio dodatni prihod u
kućanstvu, da je bio ponosan što se svojim prijateljima može pohvaliti da se njegova
žena bavi nečim važnim, da su moderan par i savršeno uspješni. Sada je uvidjela da
ga je iznevjerila jer je lagala. A istina je bila da je više od svega željela da je obitelj
više ne pritišće. Nije željela još odgovornosti.
Osama je jedva susprezao poriv da joj nešto odgovori, da prekine tu šaradu i
kaže nešto što će zaustaviti njezine suze. U ovom se času jedva mogao prisjetiti zašto
je uopće bio ljut na nju. Znao je samo to da želi doći doma i uzeti je u naručje i
ispričati se zbog svoje hladnoće.

279
 Ali sada nije bio u prilici da je nazove. Nayir je još uvijek bio u autu s njim, i
ponovo mu je zvonio mobitel. Javio se i saslušao što mu Majdi ima za reći, a kada je
završio okrenuo se prema Nayiru.
»Provalili su lozinku memorijske kartice iz Miriamine torbice. Majdi je rekao
da nije bilo osobito teško. Kartica je sadržavala datoteku s kuranskim spisima iz
nalazišta u Jemenu. Pretpostavlja se da je to najranija verzija Kurana ikad pronađena.
Jemenske vlasti nisu željele da spisi dospiju u javnost, tako da su ovo ukradeni
primjerci.«
»Je li ih Majdi imao priliku pregledati?«
»Ne baš temeljito, ali na memorijskoj kartici je fajl koji objašnjava važnost
nalaza. Želite li ih vidjeti?«
Nayir je odmahnuo glavom. Bio je umoran i gladan.
Osama ga je odvezao u marinu i vratio se u ured. Smračivalo se. Otišao je
potražiti načelnika Riyadha, no ovaj je ranije otišao s posla zbog rođakova vjenčanja.
Osjetivši olakšanje, zastao je u hodniku na drugom katu ispod treperavog
fluorescentnog svjetla i nazvao Nuhu. Nije odgovorila na mobitel, pa je nazvao
njihov kućni broj. Telefon je zazvonio sedam puta. Počeo je osjećati paniku. Javila se
nakon što je zazvonio osmi put.
»Halo?«
»Nuha...«
Glas joj je zvučao kao da je plakala.
»Žao mi je što nisam uz tebe«, rekao je. »Tako mi je žao. Imam još nekoliko
stvari koje moram hitno obaviti.«
»Ali dolaziš kući?« upitala je. Začuo je tračak ljutnje u njezinu glasu, ali nije mu
se dalo hvatati na to.
»Da, uskoro ću doći doma. Nuha, žao mi je.«
Kad je prekinuo čitavo mu je tijelo drhtalo, i na trenutak je pomislio da će pasti.
Oslonio se rukom o zid, iznenađen što se bio toliko naljutio na nju, što čitava četiri
dana nije htio ni razgovarati s njom, i što se njegova tvrdokorna odluka o šutnji
slomila tek sada.
Katyin laboratorij je bio dvoja vrata niže, i prije ulaska lagano je kucnuo po
staklu. Stajala je na stolici u kutu i zurila na ulicu kroz visok, uzak prozor. Pola sobe
bilo je u mraku. Velik stroj sjao je plavim svjetlom. Isprva ga uopće nije primijetila.
»Gospođo Hijazi«, rekao je. Okrenula se tako naglo da je gotovo pala sa stolice.
Potrčao je prema njoj, no da je počela padati ne bi je uspio uhvatiti.
280
 Sva smetena, sišla je sa stolca i poravnala maramu. »Oprostite«, rekla je,
gurajući stolicu natrag pod stol. »Samo sam htjela vidjeti je li počela kiša.«
»Niste udani«, rekao je.
Ukočila se.
»Kada sam vas danas spomenuo pred Nayirom kao njegovu suprugu nije mi
proturječio«, rekao je Osama.
»On je diskretan i šutljiv čovjek, ali ne, nisam udana«, odgovorila je drhtavim
glasom. Uvukla je ruku u rukav. »Žao mi je što sam lagala.«
Bio je ljut, ali oštrica ljutnje bila je otupljena događajima od proteklih nekoliko
sati. »Pretpostavljam da niste imali puno izbora«, rekao je.
Pogledala ga je iznenađeno. »Želite li da odem?«
Mrzovoljno je odmahnuo glavom. »Za sada«, rekao je, »ovo ostaje između vas i
mene. Neću nikome reći. A ako itko pita, udani ste. Je li jasno?«
Kimnula je, s očitim olakšanjem. Još uvijek ljutit, okrenuo se da ode. »I recite
Nayiru da vam on nije muž.«
Činilo se kao da je razgovor s Nayirom bio ono od čega je najviše strepila.



Nayir je koračao po molu obuzet nemirom koji je iz časa u čas sve više jačao.
Kad je stigao do svog broda, bio je toliko rastresen da se spotakao na hrpu užadi.
Bilo je tek devet sati, no nakon svega što je danas doživio činilo mu se kao da je
prošlo nekoliko dana otkako je napustio brod. Dan proveden s Osamom činio mu se
poput neprekinutog niza nevjerojatnih događaja. Prisjećao se kako je zgrabio ruku
žene koja ga je pokušala ubosti nožem. Kako je bez nelagode zurio u Pattyno lice. A
povrh svega toga isticao se Osama, poput bedema što odolijeva divljem naletu
morskih valova.
Nayir je nekad razmišljao o tome da postane pripadnik vjerske policije, ali kad
je pomislio na to da bi dane provodio opominjući ljude da mole, da se pokrivaju, da
se vladaju čedno i dolično to mu se zanimanje učinilo najdepresivnijim na svijetu.
Bio bi to neprestan podsjetnik na to koliko su ljudi nepristojnosti i poročni. No
današnji su ga događaji uvjerili da je čedno ponašanje bilo najmanji problem u
društvu u kojem ljudi svakodnevno jedni druge fizički napadaju a nerijetko i ubijaju.

281
 Bio je iscrpljen, ali istodobno ispunjen nekom čudnom, neobuzdanom i
nervoznom energijom. Ponovo je pokušao nazvati Miriam, ali ovoga puta njezin
mobitel uopće nije zvonio. Linija je bila mrtva, što je bio zloslutni znak. Zvao je
Samira da pita zna li on išta, ali ni tamo se nije pojavila. Znao je da neće moći zaspati,
pa je otišao u čajnu kuhinju i nabrzinu pripravio obrok od hummusa i lepinje. Jeo je
polako, tupo zureći u zidove kabine, pokušavajući ne razmišljati.
Neprestano se morao podsjećati da je Miriam svojom voljom otišla iz kuće.
Vjerojatno se uspaničila i odlučila da ipak neće razgovarati s policijom. Ipak, morala
je znati da je on ne bi prisilio da ode na policijsku stanicu. No postojala je mogućnost
da se dogodilo nešto gore. Proganjao ga je loš predosjećaj da je možda ipak otišla u
pustinju.
Povrh svega, nije mogao prestati misliti na Katyu. Je li doista Osami rekla
»Nayir je moj muž«, ili je to Osama zbog nečega sam zaključio? Je li pri
zapošljavanju rekla da je udana, ih su to pretpostavili jer je nosila zaručnički prsten?
Pokušao ju je opravdati pretpostavkom da nije namjerno lagala, i da je Othmanov
prsten nosila samo iz nostalgije, ali od te mu je pomisli bilo samo gore.
Nakon objedovanja otišao je u kupaonicu i obavio ritualno pranje, zahvalan na
prilici da u molitvi barem nakratko nađe utočište od dnevnih briga. Čim je završio s
pranjem, zazvonio mu je mobitel. Gotovo ga je isključio, ali vidio je da ga zove
Osama.
»Je li se gospođa Walker pojavila na vašem brodu?« upitao je umjesto
pozdrava.
»Ne«, rekao je Nayir. »Nije se javljala niti mojem ujaku.«
»Ista stvar ovdje. Ponovo sam zvao njezine susjede, i ni oni je nisu vidjeli.
Imam loš predosjećaj.«
»I ja isto.«
»Stupili smo u kontakt s policijom u pustinji. To je blizu Qaryat al–Fawa«,
rekao je Osama. »Dao sam im koordinate tog područja. Rekli su da će poslati nekog
da to istraži.«
»Koliko će im dugo trebati?«
»Pričekajmo pa ćemo saznati«, nervozno je odgovorio Osama i prekinuo.
Nayir se vratio u kupaonicu nadajući se da će povratiti krhko stanje čistoće i
spokoja koje je jedva bio uspostavio. Ponavljanje ritualnog pranja nije pomoglo.
Kleknuo je na molitvenu prostirku, uzalud se trudeći koncentrirati na molitvu.

282
Nakon drugog rekata odustao je od pokušaja – molio se jedino za njezinu sigurnost:
...i gdje god da jest, Alah, molim te, neka se sjeti da me nazove.



Nayir se usred noći naglo trgnuo iz sna. Nije ga probudila noćna mora. Nije ga
probudila niti buka. Činilo se da se probudio kad je silna napetost i tjeskoba koja se
nakupila u njemu odjednom buknula na površinu.
Od sveg bremena koje je protekli tjedan natovario na njegova pleća, najviše ga
je opteretilo mladenački isključivo i agresivno mišljenje koje je Majdi izrazio onaj dan
u laboratoriju. Ideja da postoji samo jedan način tumačenja reducira Svetu knjigu na nešto
plošno i površno... na taj se način ne može držati korak s promjenama... svedena je na puki
ukras. Govorio je o Kuranu, ali sada je imao osjećaj kao da je govorio o njemu, o
muškarcima poput njega, o dobrom dijelu društva. Činilo mu se kao da je Majdi sve
ono što je Nayir držao dragocjenim uništio nemilosrdnim, bezdušnim oružjem
logike i napretka.
I ne zastavši da razmotri zašto to čini, Nayir se zatekao kako se oblači i navlači
svoje čizme za pješačenje. Spakirao je nužne potrepštine – pokrivalo za glavu,
dvogled, omiljenu čuturicu, i limenku ispunjenu oruđem za preživljavanje u hitnim
slučajevima, poput šibica i igle i konca – i odnio ih u auto. Na parkiralištu je najveće
spremnike s benzinom i vodom izvukao iz prtljažnika Jeepa i prebacio ih u Rover.
Deset minuta kasnije bio je na cesti.

283
 38
OSAMA JE SJEDIO ZA KUHINJSKIM STOLOM promatrajući Nuhu koja je stajala kraj
štednjaka i čekala da zavrije voda za kavu. Pokušavao je ponovo prizvati osjećaj koji
je imao dok je s njom razgovarao na mobitel: da će sve biti u redu. Ali po prvi put u
životu osjetio se u toj kuhinji kao stranac, kao da čitava kuća pripada nekome
drugom.
Nuha je donijela kavu i položila je na stol. U očima su joj bile suze, i to je bio
pravi povod njegove nelagode. Počela je tiho plakati onoga trenutka kada je ušao
kroz vrata. Zagrlio ju je, poljubio je u čelo i poveo je u kuhinju. Bio je iscrpljen, ali
umor se povukao pred iznenadnom navalom adrenalina, i sada je bio nervozan.
Dohvatio je preko stola njezinu ruku i uzeo je u svoju. »Nuha, mila, bit će s
nama sve u redu.«
Zurila je u njegova prsa, ali sada je zatvorila oči i polagano izvukla ruku iz
njegove. »Ima još nekih stvari koje ti moram priznati«, rekla je. Njezine riječi su mu
potonule u nutrinu poput teškog sidra.
»Samo reci«, uspio je protisnuti. »Slušam.« No osjećao je da više ne može
slušati. Ovo nije bila soba za ispitivanje. Ali ona je počela govoriti, prigušenog glasa,
spuštene glave. Ispričala mu je sve ono što mu je željela priznati davno prije ali se
bojala. Kako je novac lakoumno trošila na odjeću i ručkove s prijateljicama, a zatim
posuđivala od svojih roditelja kako ne bi saznao koliko je potrošila. Kako joj se
zapravo i nije sviđao indijski restoran u koji su odlazili, onaj koji je on toliko volio.
Od njihove hrane bilo bi joj muka. Ponekad bi došla doma i povraćala. A svih onih
večeri srijedom, kada je mislio da je u posjetu rođakinjama, zapravo je bila u pustinji
sa svojim bratom koji ju je učio voziti. »Naravno da ti nisam mogla reći«, rekla je.
»Policajac si. Nisam te željela stavljati u poziciju da znaš da ti žena krši zakon.« Nije
čuo sve. Ostalo je samo nejasno prošlo pored njega, rasplinuvši se, dok je čekao da
mu kaže jedinu stvar koju ne bi mogao oprostiti: da je susrela nekog drugog, da se
zaljubila u drugog muškarca. Ali to mu nije rekla. Prestala je govoriti i pogledala ga.
Izostanak bilo kakve reakcije očigledno ju je uplašio.

284
 »Hvala što si mi rekla«, bilo je sve što je mogao istisnuti.
Nastavila je. Teško sidro guralo ga je sve dublje; koprcao se u njezinoj
ispovijedi. Sada je govorila da joj se zapravo ne sviđa biti majkom. Muhannad je
nešto najčudesnije što joj se dogodilo, naravno, ali sav taj posao, briga, roditeljski
napor, sve je to bilo previše. Nije se mogla usredotočiti, misli su joj stalno bile
usmjerene na karijeru. Nije bilo fer prema Muhannadu da je sve o čemu je mogla
misliti bilo njezino pisanje.
»To je ono do čega mi je zaista stalo«, rekla je.
»To je važno«, tupo je odgovorio.
Kimnula je, duboko uzdahnula, i rekla: »Ovih nekoliko dana osjećala sam se
užasno, Osama. Bilo mi je grozno što ti moram tajiti neke stvari. Bilo mi je strašno što
si pronašao pilule, no mislim da je na kraju ispalo da je tako najbolje. To me natjeralo
da donesem važnu odluku. Moram ti reći što mi je zbilja na duši.« Nije ga gledala u
oči, ali na licu joj je vidio izraz nepokolebljive odlučnosti. »Odlučila sam«, rekla je,
»da više ne želim imati djece.«
Trebalo mu je nekoliko trenutaka da pojmi težinu njezine izjave. Osjetio je kako
se u njemu nešto prelama dok se prisjećao njihovih razgovora o djeci u protekle tri
godine, kada su ležali u krevetu birajući imena za bebe, raspravljajući kako će se
nositi s bratskim suparništvom, kako će morati kupiti veći auto. Sve je bila laž.
»Ali ti... Nuha...« Prisilio se na osmijeh, turoban i mračan. »Dvadeset i tri su ti
godine. Pred tobom je čitav život. Ne bi trebala donositi tako dramatične odluke.
Mogla bi promijeniti mišljenje.«
Nije mu proturječila, ali izraz njezina lica rekao mu je sve. Neće promijeniti
mišljenje. A nova navala suza u njezinim očima govorila je o tome koliko joj je bilo
žao.
Jedino o čemu je mogao misliti bilo je da njegov sin neće imati brata niti sestru.
Pokušao se zamisliti bez svoje braće i sestara, ali nije mogao. Znao je samo da bi bio
nesretan i usamljen. Njegov će sin odrastati sam. A onda mu je palo napamet da
Muhannad neće imati niti roditelje. Oboje će raditi. Čitav život će provesti radeći.
Možda će se čak i razvesti. Razvod. Riječ mu je zazvučala poput teškog kamena što
muklo pada na tlo. Ako želi imati još djece morao bi se ponovo oženiti. Nije mogao
zamisliti da uz Nuhu uzme još jednu ženu. No Nuha na to ionako nikad ne bi
pristala.
»Osama?« Izgledala je zabrinuto.

285
 »Treba mi nešto vremena«, rekao je. Odupro se naglom porivu da je ostavi
tamo, da ustane i hladno odšeta iz prostorije. Više neće slijediti taj nagon, to je već
nanijelo dovoljno štete. Umjesto toga ostao je tupo sjediti, nesposoban da izusti
ijednu riječ.
»Žao mi je«, prošaptala je.
Kimnuo je. Pustio je da prođe još nekoliko minuta prije nego što je posegnuo za
njezinom rukom i stisnuo je. Ustao je i sagnuo se da joj utisne poljubac u čelo. Od
mirisa njezine kose zavrtjelo mu se u glavi, no brzo se pribrao. Pogledavši je još
jednom, ponovio je: »Trebat će mi nešto vremena.«

286
 39
»MIRIAM?«
Težak uzdah, poput stenjanja.
»Miriam? Čuješ li me?«
Još jedan uzdah.
»Probudi se.«
Mučila se da otvori oči, ali kapci su joj bili teški poput olova. Glava joj je bolno
pulsirala na mjestu gdje je dobila udarac. Ostatak tijela bio je obamro, žudeči za
utočištem u stanju nesvjestice, no oštar glas nastavljao je podbadati.
»Miriam.«
Mislila je da je Eric, ali glas je bio potpuno drukčiji. Previše grlen, predubok.
Pokušala je odgovoriti. Osjećala je da joj je unutrašnjost usta ljepljiva poput katrana.
U blizini je nešto zaštropotalo. Trepavice su joj zatreperile i duboko je
udahnula. U grlo joj je dospio vonj plijesni i ona zatvori usta. Zakašlje.
»Eric?«
»Eric nije tu.« Ovaj put glas je šaptao u njezino uho. »Ali vidjet ćeš se s njim
uskoro.« Pod stražnji dio njezina vrata ugmizala je ruka i podigla joj glavu. Ponovo
je pokušala otvoriti oči, ali svjetiljka u dnu kreveta prejako je blještala. Muškarac ju je
podignuo u sjedeći položaj, oslonivši je o nešto toplo i tvrdo.
Osjećala se kao da joj je glava puna pijeska, i svaki ga je pokret pomjerao poput
zrnaca u pješčanom satu. Dio po dio postajala je svjesna svoga tijela. Ruke su joj bile
savijene iza leđa, čvrsto svezane u zapešćima. Šake gotovo da nije osjećala.
Obamrlost je bila na neki način bolna.
»Moraš ovo popiti.« Muškarac joj je nešto gurkao u usta. Kap vode dodirnula
joj je usne. Uz napor ih je otvorila i počela piti. Tekućina joj je potekla niz grlo pekući
je poput whiskeyja.
»Tko ste vi?«
»Samo pij.«

287
 Morala je zatvoriti oči da bi se mogla usredotočiti na okus vode, ali sada je
osjećaj bio dobar. Bila je žedna.
»Tko ste vi?«
Nije odgovorio. Otvorila je oči. Negdje putem izgubila je kontaktne leće, i sada
je pred njom bila samo zamućena slika, ništa do li tame iza svjetiljke na stoliću pri
dnu kreveta. Zamahnula je tijelom, ali uspjela je samo pasti na bok. Glava joj je
udarila o madrac, na što se njezin otmičar uskomešao, nagnuo nad nju i ponovo je
namjestio u uspravni položaj. Pokušala se prisjetiti gdje se nalazi, ali jedino što je
mogla dozvati u sjećanje bila je ulica, dva Afrikanca, Mabusova kuća...
»Mabus?« viknula je promuklim glasom.
Ispred svjetla prošla je figura muškarca u bijeloj košulji što se svjetlucala na
rubovima svjetla. Povukao se natrag u tamu.
Glavu su joj ispunile crne misli – ne panika, već udaljena svijest o njegovim
namjerama, pomiješana s očajem. Bila je preslaba da bi se borila. Bila je iscrpljena,
skapavala je od gladi, sve ju je boljelo. Iza svjetiljke bila je tama, nabrekla plima
ponoći ispunjavala je sobu. Bila je bespomoćna.
»Miriam, sve ti je ispričao, zar ne?« upitao je. Glas mu je bio umirujući – kao
glas oca koji je želio iz svoje kćeri izvući priznanje da je lagala, oca koji je želio čuti
istinu.
»Eric?« nerazgovijetno je zazvala, nastojeći dobiti na vremenu, uvjeriti Mabusa
da je još uvijek omamljena – jer to je zaista bio on, sada je u to bila sigurna. Gdje je
memorijska kartica? U njezinoj torbici? Ne, ostavila ju je u Samirovoj kući.
Uslijedila je dugačka tišina, načas narušena zvukom polaganja čaše na stol.
Čula ga je kako diše.
»Eric?«
»Eric nije tu.«
Otvorila je oči boreći se s oštrom boli u glavi. Mabus je koracima mjerio tamu
iza lampe poput divlje mačke. Mogla je osjetiti njegovu napetost.
Željela ga je ozlijediti, ugristi, vrištati iz dubine utrobe, ali najviše što je mogla
učiniti bilo je da sjedi što uspravnije i prisili svoje oči da se usredotoče.
»Miriam, gdje je memorijska kartica?«
Okružila je pogledom po sobi. Na zidu su igrale sjenke. Bio je tu naslonjač,
ružne tapete kao iz jeftinog hotela. Gdje su vrata?
»Ne znam«, rekla je omamljeno.

288
 »Misli!« Njegov glas bio je ispunjen bijesom. »Memorijska kartica.«
Njegov razdražen uzdah ustrašio ju je više od ičega. Skok. Kleknuo je na
krevet, njegove ruke zgrabile su je za ramena. »Pokušaj se sjetiti«, siktao je. »Jesi li ju
nekome dala? «
Pokušala je ne udisati njegov vonj – grlo joj se grčilo i dobivala je poriv za
povraćanjem – ali morala je disati. Prevrnula je kapcima kao da pada u nesvijest i
skliznula na bok. Stisnuo ju je još čvršće, povukao je u uspravan položaj i snažno je
gurnuo uza zid. Bol u zapešćima bila je neizdrživa.
Adrenalin ju je budio, otežavajući joj pokušaj da glumi nesvjesticu. Njegova
ruka zgrabila ju je za vrat; unio joj se u lice.
»Gdje je kartica?«
»Ne znam.« Tiho je cvilila. »Ne znam o čemu govoriš.«
Pljas!. Njegov ju je dlan ošamario snažno poput čelične šake. Druga ruka, koja
joj je stezala vrat, pritisnula je jače. Mogla je osjetiti kako se zrak razrjeđuje, kako joj
se prsa grče dok se borila da udahne. »Dala si je policiji, zar ne?«
»Ne«, rekla je, gušeći se.
Ponovo ju je ošamario. »Govori!«
Nije mogla disati. »U redu«, dahnula je. Tek malčice je popustio stisak. Shvatila
je da plače. »Došli su se raspitivati o tebi«, zahripala je, teško dišući.
»I što si im rekla?«
»Niš...« Vidjela je kako podiže ruku. »Nisam im rekla ništa. Samo sam im dala
tvoju adresu.«
»A gdje je kartica?«
»Dala sam je policiji.«
Činilo se kao da joj vjeruje, jer je maknuo ruke s njezina vrata, snažno je
odgurnuo u zid i ustao. »Jebemu.«

289
 40
PUT DO QARYAT AL–FAWA bio je dugačak. Morao se uputiti prema jugu cestom
broj 15 do Abhe, zatim cestom broj 10 prema pustinji, što je trajalo dobar dio dana.
Prolazio je uz vadije, prizore jarkog svježeg zelenila nakon bjeline i zlata koraljne
pustinje. Krave su pasle na obalama rijeke dovoljno plitke da je mogu pregaziti, a
planine u daljini bile su niz svijetlih maslinastih i žutosmeđih prašnjavih tonova i
nijansi vojnički zelene. Potom ponovo planine, uz ceste što vijugaju pod oštrim
kutevima i prostrani vidici sivog i svijetlosmeđeg kamena što se steru u daljinu.
Samir je to oduvijek zvao »zemljom babuna«, zbog brojnih skupina majmuna u
kanjonima i udubinama klifova u blizini nasada datulja. Znalo se da su neki od njih
čak polagali zamke na cesti da zaustave prolazak vozila. Nayir je u pogledu uspio
uživati samo nakratko. Bilo je previše zelenila, previše živopisnih zakutaka i litica.
Činilo se kao da su planine odsjekle polovicu neba. Zbog tih planina Saudijska
Arabija uglavnom je bila pustinja, jer su upravo one sprečavale da monsunske kiše
koje su ovdje padale dopru do ostatka zemlje. Uvijek su mu se činile poput vrata
kroz koja čovjek mora proći da bi došao do pravog odredišta: širokog, pustog,
okrutnog Praznog prostora.
Noć je proveo u svom autu pred Abhom, uhvativši nekoliko sati sna prije nego
što ga je probudio snažan vjetar što je najavljivao kišu. Na tezgi pored ceste opskrbio
se hranom i vodom. Prodavač je imao devu koju je upregnuo u prešu za pravljenje
sezamovog ulja i Nayir je prišao da pomiluje životinju, no ona se oglasi prijetećim
grgljajućim zvukom iz dna grla i on ustukne. Nakon obrednog pranja na parkiralištu
i molitve na prostirci koju je položio pokraj Rovera, pojeo je nabrzinu konzervu boba
i spremio se za polazak.
Tek kad je putem počeo susretati prometne znakove upozorenja s devama koje
prelaze cestu, srce mu se razgalilo, brige se rasplinule i činilo mu se da je konačno
slobodno prodisao. Pored ceste nailazio je i na vjerske natpise, i kad je prošao pored
jednog na kojem je pisalo Allah Akbar, glasno je rekao: »Bog je uistinu velik!«
Zastao je da provjeri ispravnost navigacijskog sustava i unese koordinate koje
im je dala Patty, pomislivši pritom kako nije dovoljno opremljen da bi se sam uputio
290
u Prazni prostor. Koordinate se zapravo nisu odnosile na Qaryat al–Fawu, gradić uz
cestu 177, nego su označavale područje dina istočno od te ceste. Amirovi su ga
iznevjerili odustavši od izleta u pustinju, ali su se iskupili opskrbivši ga svim
potrebnim namirnicama. Prtljažnik je još uvijek bio dupkom pun njihovih
velikodušnih darova, iako je iz kutije s ledom izvadio boce bezalkoholng piva i
nadomjestio ih bocama vode. No unatoč dobroj opskrbljenosti, znao je da riskira
krećući u golemu pješčanu pustoš pustinje Rub’al–Khali, i da bi ga čak i beduini
odgovarali od odluke da onamo putuje sam.
Kako je krajolik bivao sve ogoljenijim, njegove su misli postajale sve bogatije.
Sjetio se svojeg prvog noćenja na dinama. Bilo mu je možda pet godina. On i Samir
spavali su u šatoru koji se doimao potpuno izoliranim od svijeta. Ujak mu je dao
čuturu i jastuk; za pokrivač je bilo previše vruće. Čutura je bila puna vode, i Nayir je
zaspao stežući je u ruci, zamišljajući da mu je povjereno da je čuva. No tijekom noći
svakih nekoliko sati budila ga je goruća suhoća u grlu i on je ispunjen osjećajem
krivnje pijuckao iz čuture da se okrijepi. Idućeg jutra nije bilo poziva na molitvu koji
bi ga probudio iz sna, samo stenjanje njegovog ujaka koji je sjedio u šatoru i gunđao
zbog vrućine. Kad se na horizontu pojavilo sunce, Samir je Nayira izveo iz šatora i
pokazao mu u pijesku stotine sićušnih tragova škorpiona i pustinjskih paukova koji
su iskušavali svaki mogući put i prolaz u pokušaju da prodru u šator. Nayir je sa
strahopoštovanjem zurio u tragove, po prvi put svjestan da u svijetu vrebaju
kojekakve opasnosti.
U misli mu se vratila Katya. Još uvijek mu je bilo teško povjerovati da je lagala
da je udana, pa iako je isprva preneraženost bila pomiješana sa zadovoljstvom pri
pomisli da se pretvarala da je udana za njega, sada ga je ta laž samo žalostila. Katya
je vjerojatno bila prisiljena lagati kako bi dobila posao. To se nije puno razlikovalo od
njegove situacije, kad je prije godinu dana nosio sa sobom misyar za slučaj da ga
ikada s nekom ženom zateknu nasamo, jer tada bi u dokument mogao upisati
njezino ime i pretvarati se da su vjenčani. Ta se prilika nikad nije ukazala, ali taj je
misyar nosio u džepu s namjerom da ako zatreba laže. Nije li i Katyin zaručnički
prsten služio istoj vrsti obmane? Oboje su pokušali prevariti one koji bi ih kaznili
zbog počinjenja grijeha. Ali najveći grijeh koji su počinili laganjem sastojao se u tome
što su zaboravili da Alah sve vidi. On zna poglede koji kriomice u ono što je zabranjeno
gledaju, a i ono što grudi kriju.
Nayir je spalio svoj misyar. Sada se pitao što će Katya učiniti sa svojim
prstenom.

291
 41
MIRIAM SE PROBUDILA KAD JE OSJETILA da je netko izvlači sa stražnjeg sjedala
terenca. Dočekala se na noge, no kad je ugledala Mabusa kako stoji pored nje i
čvrstim je stiskom drži za nadlakticu obuzela ju je panika. Bila je ošamućena i imala
je osjećaj da je drogirana. Pogledala je uokolo i na udaljenosti od pedesetak metara
ugledala nekakvu kuću. Bila je malena i bojom svijetlog pijeska isticala se na
pozadini zlatnosmeđih dina. Sunce je bilo visoko i žestoko je pržilo.
»Gdje smo?« pitala je, ali već ju je vukao prema kućerku. Posrtala je za njim,
nogu još uvijek labavo vezanih užetom. I dalje je na sebi imala ogrtač, ali marame i
burke nije bilo. Na lijevoj strani primijetila je garažu sa širom otvorenim vratima. U
podnožju brežuljka bila je manja građevina, ali uspjela je baciti samo kratak pogled
prije nego što ju je Mabus uz trzaj povukao prema kući.
Gurnuo ju je kroz vrata u relativno hladan unutrašnji prostor. Prednja soba bila
je sićušna, s velikom stolom i policom s knjigama koja je prekrivala čitav zid i
prostoriju činila još skučenijom. Iznad stola bio je stari ventilator uključen u
generator na podu.
Odveo ju je na lijevo, u sobu pored garaže u kojoj je bio samo uzak krevet.
Bacivši je na krevet licem prema dolje odvezao joj je ruke, a onda je hitro okrenuo
poput praseta na ražnju i ponovo joj svezao zapešća, ovaj put s prednje strane. »Ne
pokušavaj pobjeći«, rekao je. »Umrijet ćeš prije nego stigneš do najbližeg grada.«
Zatim je izašao van i zaključao vrata.
Uspravila se u sjedeći položaj i pokušala osloboditi ruke, no bile su prečvrsto
svezane. Onda je isto pokušala s nogama, i u nekoliko sekundi uspjela odriješiti
konopac na gležnjevima.
Iza kuće je dopirao zvuk nalik na struganje nogu po zemljanom putu. Jedini
prozor u sobi bio je prekriven drvenim rešetkama, i bilo je nemoguće kroza nj išta
vidjeti. Čula je Mabusove teške korake kako prelaze kuhinjski pod i potom izlaze na
stepenice u stražnjem dijelu kuće. Začula je Mabusov prigušen uzvik iznenađenja, a
potom glas drugog muškarca.

292
 »Pizdo! Trebao bih ti utjerati metak u glavu.«
Napinjala se da vidi kroz rešetke, no uspjela je razabrati samo sjenke u
pokretu. Ipak, činilo joj se da je prepoznala Jacobov glas.
»Jacobe, nisam to učinio.«
»Sereš. Ubio si ga!« rekao je Jacob. »Prokletstvo, ubio si ga!«
Miriam je osjetila kako gubi tlo pod nogama. Čvrsto je stegnula prozorski okvir
kako bi se pridržala.
»Nisam ga ubio«, rekao je Mabus. »Jacobe, vjeruj mi, to...«
»Što je radio ovdje?« Jacobovglas zvučao je zastrašujuće ledeno.
»Došao mi je pomoći oko nečega«, rekao je Mabus.
»Sereš. Ostavio je svoju ženu samu u Jeddi usred noći. Da je namjeravao doći
ovamo, to bi mi rekao!«
»Ja sam ga zamolio da ti ne kaže.«
Začulo se gunđanje, a onda nekakvo hrvanje. Zvučalo je kao da se tuku: tup,
mukli zvuk udarca tijela o zid, cipele što stružu po šljunku i zemlji, oštar prasak
udarca šakom.
A onda pucanj pištolja. Poskočila je. Toliko se preplašila da je stala udarati i
tresti drvene rešetke. »Jacobe!« zavapila je. »Upomoć!« Potrčala je prema vratima i
počela po njima udarati šakama. »Upomoć!«
Vrata nisu popuštala.
»Prokletstvo!« Na zvuk Mabusova glasa sva se sledila. Zaprepastilo ju je da je
nadvladao i vjerojatno ustrijelio Jacoba, vrhunski istreniranog tjelohranitelja. Eric je
uvijek govorio da Jacob provodi više vremena u spavaćim sobama nego u teretani,
ali Jacob je imao pištolj.
Čula je kako Mabus nešto vuče uz bočni dio kuće. Potrčala je natrag na prozor.
Mabus se naprezao zastajući svakih nekoliko koraka. Čula ga je kako teško diše.
Kroz pukotinu uz rub rešetke mogla je razabrati da za sobom vuče tijelo muškarca.
Prepoznala je jarko plavu boju Jacobove majice i protrnula od užasa. Rukama je
prekrila usta da priguši krik. Suspregnula je dah i stajala ukočena od šoka. Mabus je
ubio Jacoba. I Eric je bio mrtav.
Prestravljena, posrnula je unatrag. Noge su joj se tako tresle da je morala sjesti
na krevet. Napeto je osluškivala kad će se Mabus vratiti u kuću. No samo je prošao
kroz nju do stražnjeg dvorišta, gdje ga je čula kako psuje ispod glasa teško dišući od
napora. Znala je da vuče Jacobovo tijelo oko kuće do njezinog prednjeg dijela.

293
 Prisilila se da ustane, no jedva se držala na nogama. Dolazi po nju: ona je
sljedeća. Pogledala je oko sebe u potrazi za nečim čime bi se obranila, ali krevet je bio
jedini komad namještaja.
Zalupila su se vrata automobila, zatim još jedna. Mabus se vratio u kuću, no
koraci su zastali u dnevnoj sobi. Stajao je tamo dugo vremena. Zaustavljena daha
zurila je u vrata, moleći se da ostanu zatvorena, moleći se da preživi.
Mabus je napokon izašao. Čula je kako su se za njim zalupila vrata, a trenutak
kasnije do nje je dopro prigušeni zvuk zatvaranja auta. Začuo se zvuk motora i auto
je krenuo, dižući za sobom oblake pijeska i prašine. Tek kad se auto udaljio polako je
ponovo postala svjesna vlastitog tijela.
Uzela je zalet i svom snagom se zaletjela u vrata. Nisu popuštala. Koraknula je
unatrag i nogom žestoko opalila po bravi jednom, pa još jednom, snagom za koju
nije znala da je posjeduje. Brava je popustila uz glasan prasak i vrata su se širom
otvorila.
Odteturala je kroz glavnu sobu u kuhinju, gdje je pretraživala ladice sve dok
nije pronašla nož kojim je uz prilično muke presjekla uže oko zapešća. Tutnula je nož
u stražnji džep i potrčala van. Mabusovog auta nije bilo. Otrčala je iza kuće i
ugledala krv rasprskanu po tlu na mjestu gdje je ustrijelio Jacoba. Vrata spremišta za
alat bila su širom otvorena. Bilo je prazno. Tragovi na zemljanom podu ukazivali su
da je Mabus odavde vukao Ericovo tijelo.
Ericovo tijelo.
Pomislila je da će povratiti. Teturavim korakom vratila se u kuću i u hladnjaku
pronašla golemi kanister s vodom. Izvukla ga je gotovo ga ispustivši i ulila vodu u
čašu, a zatim još dvaput, pijući koliko god je mogla. Utaživši žeđ izašla je iz kuće.
Garaža je bila prazna. U panici je potrčala do jedine građevine u blizini,
udaljene pedesetak metara, a kad je došla do nje jedva je disala od iscrpljenosti i znoj
joj se cijedio niz leđa. Zrakom se širio težak vonj đubriva. Shvatila je da je riječ o staji.
Jacob je ovamo morao doći autom. Pronašla ga je lijevo od staje, napola
skrivenog iza stare cerade. Skinula je ceradu i ugledala Jacobov kamionet.
Otvorila je prednja vrata i stala očajnički tražiti ključeve, no nije ih uspjela naći.
Vratila se do kuće pomislivši da ih je Jacob možda ispustio kad ga je napao Mabus.
Pretraživala je tlo u dijelu dvorišta gdje su se njih dvojica sukobili, no uzalud. Svaki
atom njezina tijela govorio joj je da pobjegne s ovog prokletog mjesta prije nego što
se Mabus vrati. Pet minuta pretvorilo se u deset, i više nije mogla čekati.

294
 Otrčala je do staje i otvorivši velika vrata na bočnoj strani stupila u prohladnu
unutrašnjost. Tamo je stajala deva i izgledala kao da joj se osmjehuje. Oprezno joj se
približila, odvezala uzde s kuke na zidu, i izvela ju van. Deva je proizvela zvuk nalik
gunđanju, ali djelovala je zadovoljno što se našla na slobodi.
»Jesi li spremna za bijeg odavde?« rekla je promuklim i drhtavim glasom. Deva
je bila previsoka da bi se na nju popela dok stoji, pa ju je držeći uzde povukla prema
dolje. Deva se nećkala, ali nakon još nekoliko trzaja napokon je kleknula, prvo na
prednje noge. Miriam se popela u tanko sedlo prevučeno suknom i devu podbola
nogom, a kad se ona polako podigla na stražnje noge, Miriam je zamalo odletjela
preko devine glave. U zadnji čas uspjela je zgrabiti jabuku sedla i uspostaviti
ravnotežu prije nego što se deva podigla na prednje noge. Čim se uspravila ispustila
je uzbuđen brektaj. »Ti si moja karta za bijeg odavde«, šapnula joj je Miriam. »Hajde,
dušo.« Nježno ju je podbola nogom i deva je krenula s iznenadnim trzajem koji je
prešao u kas, dalje od kuće, dalje od ceste, prema dinama.
»Čekaj!« viknula je. »Pogrešan smjer!« S mukom je pokušavala okrenuti beštiju
prema cesti, ali svi pokušaji trzanja uzdama i podbadanja nogom bili su uzaludni.
Deva je sa svojeglavom odlučnošću nastavila svojim putem. Miriam je bila
prestravljena. Deva je išla prebrzo da bi mogla skočiti s nje, a to se ionako ne bi
usudila jer je bila opasno visoko nad zemljom, dvostruko više nego da je bila na
konju. Nije bilo načina da siđe a da se ne ozlijedi, zato je svu energiju usmjerila da se
održi u sedlu. U očaju je bacila pogled preko ramena i ugledala kuću kako se sve više
smanjuje, nestajući u daljini.

295
 42
KOORDINATE SU NAYIRA dovele do pustog dijela ceste. Sama cesta bila je
asfaltirana, no osim suncem izbijeljenog asfalta, ništa ljudsko nije kvarilo nevinost
divljine. Kad mu je navigacijski sustav u autu pokazao da je došao na pravo mjesto,
izašao je van i provjerio lokaciju prema vlastitom satelitskom navigacijskom sustavu.
GPS je pokazivao da je na pravoj lokaciji, iako uokolo nije bilo ničega osim ravne
pješčane pustinje s njegove obje strane. Na zapadu su dine bile niske, ali prema
istoku su rasle i pretvarale se u brežuljke nalik minijaturnim planinama šiljastih
vrhova, režući krajobraz na polumjesece poput mača.
Uzeo je dvogled sa suvozačkog sjedala kako bi istražio teren. Neobična
uleknuća u tlu, vrtlozi uskovitlanog pijeska, namreškani valovi vrućine što
proizvode fatamorganu, sve je to moglo zastrti pogled na maleni pustinjski logor ili
kamp-prikolicu ili kuću, pogotovo ako je bijela ili boje pijeska. Stajao je uz auto, tijela
radosno uronjenog u vrućinu. Nije to bila tropska vlaga Jedde, ljepljiva oznojenost
koja je u njemu budila poriv da se svaki čas tušira; ova vrućina bila je suha i glatka, a
snažnije vjetar poput kakvog divovskog industrijskog stroja za čišćenje šibao
pijeskom o njegovu kožu.
Uočio ga je na jugoistoku. Ono za što je isprva zabunom pomislio da je lažni
wadi – uska rječica što se zmijoliko probija kroz ravni krajobraz – bio je zapravo
utaban put. Prije nego što se vratio u auto, provjerio je gume. Zbog vrućine su bile
tvrđe nego inače, a vožnja po vrućem pijesku napuhnula bi ih do prsnuća. Ispustio je
malko zraka iz svake, procjenjujući im tvrdoću s preciznošću koju donosi
dugogodišnje iskustvo. Zatim je ušao u vozilo i sišavši s ceste krenuo kroz
namreškanu pustinju, gdje je pijesak oblikovao blage brežuljke nalik na zamrznute
oceanske valove. Rover se dobro držao prelazeći pješčanu dolinu pa je brzo stigao do
krivudavog utabanog puta koji je uočio dvogledom. Izašao je iz auta kako bi ga bolje
pogledao: bio je to put kojim su išla vozila, i koji se s jedne strane prostirao na jug,
gdje se spajao s glavnom cestom, a s druge na istok prema dinama, zaokrećući u
jednom dijelu na sjever da izbjegne veliko pješčano uleknuće gdje je pijesak bio

296
premekan da bi se po njemu moglo voziti. Nakon toga put se ponovo protezao u
smjeru jug – istok, nestajući iza brda.
Skrenuo je Rover na put i povezao se njime oko kilometar do dine iza koje se
pred njim otvorio nevjerojatan vidik: prirodno skrovište među dinama, malena
dolina koja je od vjetra bila zaštićena velikom gomilom golemog kamenja. Usred
doline stajala je malena četvrtasta kućica, a tragovi guma vodili su ravno do garaže.
Činilo se da nitko nije kod kuće. Polako se približavao pogledavajući u nebo a
potom u nešto što je sličilo na kanjon usječen između dina. Tražio je pogledom
oblačić prašine, bilo kakav znak da netko dolazi ili odlazi. S dina iznad njega
podizali su se kovitlaci pijeska nošeni uvis naletima vjetra. Parkirao je ispred kuće i
pričekao nekoliko minuta, ali nitko se nije pojavio.
Stavio je dvogled oko vrata i približio se prednjem ulazu. Zvuk njegovih
koraka na šljunkovitoj stazi pred kućom bio je dovoljna najava njegove prisutnosti,
ali svejedno je pokucao na vrata. Muk.
Prednja su vrata bila otključana. Obišao je kuću – najprije malu dnevnu sobu,
potom još manju spavaću, i na kraju kuhinju. Kuća mu se učinila klaustrofobičnom
nakon prostranih vidika pustinje, no ovo je bila pustinjska nastamba, a malene
prostorije i debeli zidovi od blata služili su kao zaštita od dnevne vrućine, kao i od
hladnih noći. Kuhinjski ormar bio je napunjen konzerviranim i sušenim
namirnicama. U hladnjaku nije bilo ničega. Na kuhinjskom elementu stajao je
otvoren dvadesetlitreni kanister s vodom koja je isparavala na vrućini, pa ga je brzo
začepio. Na kuhinjskom elementu opazio je šalicu. Bila je suha, ali na njezinu rubu
mogao je razabrati nejasan otisak usana.
Pomislio je na Miriam i osjetio žmarce nelagode. Tko god da je ovdje živio – a
to je vjerovatno bio Mabus – zdrav bi mu razum nalagao da začepi posudu s vodom.
Ali netko kome se žurilo mogao je na to zaboraviti.
Izašao je pred kuću i uperio dvogled prema cesti, ali oblak pijeska koji se naglo
podigao zastro mu je pogled. Vjetar je sve više jačao, a nebo na istoku bilo je obojano
prijetećim crvenilom. Da je netko dolazio Nayir ga ne bi mogao vidjeti a još manje
čuti, zbog vjetra koji je silovito hučao.
Ispunjen nejasnom zebnjom, vratio se u kuću. Drveni je pod glasno škripao
pod njegovom težinom pa je pomislio da bi se ispod mogla nalaziti nekakva šupljina.
Polagano koračajući po rubovima sobe pronašao je vrata u podu načinjena od
podnih dasaka. Pomažući se džepnim nožićem otvorio ih je i ugledao metalne ljestve
koje su vodile u podrum.

297
 Polako je sišao niz ljestve s užitkom udišući hladan zrak usprkos njegovoj
zagušljivosti, i našao se u sićušnom sobičku, upola manjem od malene glavne sobe
iznad njega. Bio je tu stol, dva ormara s ladicama za dokumente i niska polica s
knjigama. Na stolu je bila uredna hrpa papira. Tek što ih je počeo prelistavati pažnju
mu je privukao sadržaj drugog papira na gomili.
Izgledao je kao novinski članak, a na vrhu stranice bio je otisnut naslov
časopisa – The Journal of Criticism. Činilo mu se apsurdnim da jedan čitav časopis
bude posvećen isključivo kritici, no naslov članka mučio ga je puno više: Razotkriveni
Kuran: Najutjecajnija knjiga na svijetu sazdana je na laži. Nabrzinu je pročitao članak
zapinjući na odlomcima ispunjenim dugačkim, nepoznatim riječima, ali uglavnom je
uspio uhvatiti značenje većine fraza – napuštanje konvencija... islam je bio socijalni
pokret bez prave religiozne srži. Kuran kakav je danas nije onaj kakav je objavljen proroku
Muhamedu... čitava petina Kurana u potpunosti je nerazumljiva...
Autor članka bio je Wahhab Nabih. Ispod ovoga bili su slični članci, također
potpisani njegovim imenom: Kuran i krive predodžbe o ‘povijesti spasenja’ i Ponovno
promišljanje Kurana: Kako je Muhamedu nanesena šteta od strane njegovih redaktora.
Dakle, to je bila Mabusova skrivena radionica, skladište njegovih blasfemičnih
ideja, kao i onih njegova sponzora – iako se činilo vjerojatnijim da Nabih nije bilo
ime sponzora nego Mabusov pseudonim. Bila je dobra ideja pohraniti te radove u
pustinji, gdje ih nitko neće pronaći, ali po svemu sudeći oni ipak nisu bili ograničeni
na podrum pustinjske nastambe; bih su objavljivani u časopisima i svijet ih je čitao.
Zgađen, Nayir je pokupio svežanj članaka i zakoračio na ljestve kad mu je
pogled zapeo za nešto svjetlucavo na podu ispod njega. Sišao je i odloživši papire na
stol ispod ljestava ugledao drvenu kutiju sa staklenim poklopcem, nalik na kutiju za
izlaganje knjiga. Unutra je ležala hrpa starih dokumenata. Činilo mu se da je iste
takve vidio u Majdijevom laboratoriju, ali nije imao vremena izvaditi ih i pregledati.
U svakom slučaju, kutija je bila zaključana a i nije želio riskirati da ošteti dokumente.
Položio je novinske članke na vrh drvene kutije i sve zajedno ponio sa sobom
uz ljestve. Ako je to bio dokaz, nije ga želio ostaviti ondje. Neki unutarnji glas
govorio mu je da svaki čovjek ima pravo bogohuliti ako to želi, da će cijenu platiti na
onome svijetu, i da nije njegov posao da mu odmjerava kaznu. Unatoč tome
razgnjevila ga je spoznaja da je Mabus, zapadnjak, došao ovamo proučavati njegovu
zemlju, njezin jezik i literaturu, njezinu povijest i religiju, s isključivim, opsesivnim
ciljem da sve to razori, ili u najmanju ruku učini budalastim i smiješnim u očima
nemuslimana. Nayiru se živo fućkalo za akademske bedastoće kojima je neprestano
bio obuzet njegov ujak, ali znao je o njima dovoljno da prepozna njihove napadačke

298
metode, hladan, kalkuliran način na koji su ti ljudi uništavah ideje služeći se
racionalnim jezikom »znanosti«.
Otišao je do u auta i gurnuo drvenu kutiju i članke ispod stražnjeg sjedala.
Znoj mu je curio niz leđa, pa je iz prtljažnika izvukao bocu vode i ispivši je do kraja
vratio se u kuću. Zatvorio je podna vrata i otišao do kuhinje. Nije se mogao natjerati
da ponovo otvori kanister s vodom i pusti je da ispari, lišavajući Mabusa onoga što je
moglo biti njegovo jedino sredstvo preživljavanja ovdje, ali bio je u ozbiljnom
iskušenju. Umjesto toga, izašao je na stražnja vrata i naglo zastao kad je na tlu ispred
spremišta za alat opazio jasne dokaze nečijeg prisustva i aktivnosti – tragove
tučnjave i malene smeđe mrlje što su prilično nalikovale tragovima krvi. Čučnuo je i
pažljivo dodirnuo mrlju na zemlji. Još se nije bila potpuno osušila, pa je na
Nayirovim prstima ostao crvenkasti trag. Doista, krv. Ustao je, pokušavajući se
domisliti što se ovdje zapravo događalo. Uočio je znakove povlačenja nečega po tlu
koji su se protezali oko kuće i stao ih slijediti. Vodili su pored prozora spavaće sobe
sve do prednjeg dijela kuće. Ovdje je na tlu pronašao još veći broj tragova. Netko je
izašao kroz prednja vrata i sišao niz blagu padinu istočno od kuće. Dolje je bila
nekakva građevina, i stigavši do nje vidio je da je to staja. Na ploči pored vrata bila je
ispisana poruka za Mabusa: Svratio ovo poslijepodne. Sve je u redu s tvojom ljepoticom,
ali trebat će još malo melema za tu razderotinu na ramenu. Poruka je bila potpisana
žvrljotinom koju nije mogao dešifrirati. Bez sumnje, čuvar deve – vjerojatno čovjek iz
obližnjeg gradića.
Iza staje pronašao je kamionet. Bilo je teško reći koliko je dugo bio ondje. Na
podu pod prednjim sjedalom pronašao je knjigu na engleskom i blok za bilješke
ispisan škrabotinama koje nije mogao odgonetnuti. Otvorio je pretinac za rukavice i
pronašao da je kamion registriran na SynTech. Je li mogao biti Ericov? Ako jest, gdje
je Eric?
Pažljivo je pregledao tlo oko staje i vidio otiske devinih kopita koji su vodili
ravno prema dinama, pomiješane s otiscima izrazito malenih ljudskih stopala.
Moguće je da je deva pobjegla ili da ju je vlasnik oslobodio. Ali otisci stopala
ukazivali su na to da je netko iz kuće sišao niz padinu i došao do deve, a taj netko
sigurno nije naprosto odriješio životinju i odšetao natrag do kuće. Vjerojatno se
popeo na devu i odjahao.
Poželio je da je pripadnik plemena Murrah; muškarci iz tog plemena mogli bi
mu sa sigurnošću reći je li deva nosila teret. Sagnuo se nad otiske stopala i pritisnuo
dlan na pijesak kao što je vidio da rade ljudi iz tog plemena. Pijesak je bio tvrd i
zbijen, tako da na njemu nije bilo lako ostaviti duboki trag. Nije mogao odrediti

299
kolika bi težina ljudskog tijela trebala biti da ostavi takav otisak, ali njemu se činio
dubok. A i mora da je nastao relativno nedavno, jer je vjetar otpuhao tek najgornji
sloj pijeska.
Vratio se do svog auta i proučio tlo oko njega. Nažalost, Rover je prešao preko
tragova, a s obzirom na vjetar koji je podizao neugažen pijesak bit će nemoguće
odrediti prije koliko se vremena nepoznati netko odvezao odavde. No puno važnije
od prisustva tragova bilo je njihovo odsustvo: nije bilo tragova koji bi ukazivali da se
netko autom odvezao u pustinju. Tko god da je došao ovamo dovezao se putem
kojim je došao i Nayir, a i odvezao se istim putem. Okrenuo se natrag prema staji.
Dakle, tko je uzeo devu?
Ne čekajući da pijesak potpuno zastre tragove, Nayir je brzo ušao u Rover i
krenuo na istok, u smjeru kojim se zaputila deva. Nebo se sve više smračivalo, još
uvijek obojeno istim tamnim, zloslutnim crvenilom dok se vozio usjekom između
dvije velike dine. Pijesak s vrha dina u nanosima se valovito presipavao preko
rubova ispunjavajući zrak sitnim česticama što su se uvlačile pod odjeću i grebale
kožu.
U podnožju iduće dine zaustavio se i izašao iz auta. Otisci devinih kopita
neumoljivo su vodili naprijed, dokle god mu je sezao pogled. Vjetar ih je polako
ispunjavao nanosima pijeska. Morao se dokopati više točke, barem na trenutak. Sa
stražnjeg sjedišta dohvatio je pokrivalo za glavu i omotao ga oko lica, ostavivši
izloženima samo oči. Čuturicu je privezao za pojas, svoju limenu kutiju za
preživljavanje u divljini gurnuo je u džep halje, i potom krenuo uz dinu.
Vjetar je bjesomučno puhao, šibajući mu halju o noge tako snažno da se jedva
uspinjao. Dina je bila suviše strma. Činilo se kao da uopće ne napreduje: sa svakim
korakom prema gore skliznuo bi nekoliko koraka prema dolje. Srce mu je žestoko
tuklo, a vruć vjetar pekao ga je poput plamena. Na pola puta prema gore posrnuo je
kad ga je nanos pijeska zapljusnuo po licu, i prije nego što se snašao skliznuo je do
podnožja dine.
Ušao je u auto i nastavio voziti u potrazi za pogodnijom dinom. Trebao je bilo
kakvu uzvisinu s koje bi mogao uočiti devu. Ali što se dalje vozio, dine su bile sve
više i nedostupnije. Bile su strme, neke gotovo okomite, poput klifova. Dolina kojom
se vozio postajala je sve uža, zbog pijeska koji je klizio s dina. Uskoro više neće biti
dovoljno široka za Rover. Palo mu je napamet da bi se netko tko se dovezao do ove
točke na kraju ipak morao popeti na dinu.
Sada je vjetar već posve zameo devine tragove, i tako je slijedio nevidljivu
putanju. Zaokrenuvši iza blagog zavoja, vidio je da je dolini kraj. Ili točnije, toliko se

300
sužavala da onuda nije moglo proći vozilo, ali deva je mogla. Nije imao drugog
izbora nego da se vrati vozeći u rikverc – bilo je preusko da bi se okrenuo – ili da se
probije preko dine. Bio je to opasan pothvat: dina je imala visok, oštar vrh, pa se
bojao da će se Rover, ako i stigne do vrha, ondje zaglaviti. Koliko je samo puta vidio
divovske terence na vrhu dine, s kotačima koji su beskorisno visjeli nad pijeskom.
Povezao se unazad da uhvati zalet, a zatim dao gas i ušao pod kutom na
padinu dine. Automobil je dvaput počeo kliziti unatrag, ali ga je zaustavio stisnuvši
gas taman koliko treba i moleći se čitavo vrijeme Alahu. Vučnu silu, Bože, daj mi snagu
i vučnu silu. U trenutku kad je gotovo dosegao vrh, Rover je zastenjao. Visio je pod
kutem od četrdeset i pet stupnjeva i prijetio da se prevrne. Bilo je nemoguće vidjeti
što leži s druge strane dine, a jednako je nemoguće bilo izaći iz vozila i provjeriti.
Vrijeme koje bi mu za to trebalo bilo bi dovoljno da se kotači Rovera zaglave u
pijesku. Blago je dotaknuo pedalu gasa, i vozilo je s trzajem krenulo prema naprijed
do vrha dine, a zatim se nagnulo prijeteći da se strmoglavi niz padinu. Nayir je bez
daha promatrao zastrašujući krajobraz: pred njim su se u beskraj prostirale dine
poput valova na uzburkanom moru, a u njihovoj se pozadini stotine metara u visinu
uzdizao divovski, pulsirajući crveni zid pijeska, krećući se prema njemu poput
pustinjskog tsunamija.
Prebacio se oprezno preko ruba dine, boreći se s nadirućom panikom. Bio je
siguran da još nikad nije učinio nešto gluplje od ovoga, no jednako tako bio je
siguran i da je predstavljao jedinu priliku za spas osobi na devi, tko god to bio.
Pogledom je nabrzinu pretražio krajolik i nešto uočio – treperenje sićušne crne mrlje
na pozadini narančastocrvenog pješčanog zida. Mogla je to biti sjena pješčanog
demona ili komad smeća, ali imao je osjećaj da nije.
Surfajući niz dinu Rover je doklizao do podnožja. Nayir je s olakšanjem
ustanovio da je među dinama bilo dovoljno prostora da automobil uzme potreban
zalet i postigne dovoljnu brzinu za uspinjanje na iduću pješčanu uzvisinu. Dodao je
gas pazeći da ne pretjera jer bi se u suprotnom kotači mogli zaglaviti. Fiksirajući u
glavi smjer devina kretanja, uzeo je zalet i povezao se uza strminu sljedeće dine.
Ovaj put lakše je došao do vrha, a silazeći niz drugu stranu ponovo je ugledao
crnu mrlju, ovaj put bližu. Ipak je to bila deva, koja se kretala prema njemu niz
padinu dine. Netko je bio na devinim leđima, ali silueta je bila pogrbljena i od glave
do pete umotana u odjeću kako bi se zaštitila od vjetra i pijeska, pa nije mogao
razabrati radi li se o muškarcu ih ženi. Osoba kojoj je hitao u pomoć mogao je biti čak
i Mabus. Ali tada mu je palo na pamet da bi samo Miriam mogla biti dovoljno
nepromišljena da se na devi otputi ususret pješčanoj oluji, i koliko god se to činilo

301
apsurdnim, nadao se da je u pravu. Pokušao je zaustaviti vozilo da jasnije vidi devu,
ali Rover je nekontrolirano klizio niz dinu. No barem joj se sve više približavao.
Između njega i deve bio je možda kilometar razdaljine.
Treća dina pokazala se nepremostivom preprekom. Bila je visoka oko dvjesto
metara i strmija od onih koje je dosad prešao. Svaki put kad bi se pokušao uspeti na
nju, pod kojim god kutem, Rover bi skliznuo na stranu. Pokušao je pet puta s
vožnjom u cik-cak liniji, uspinjući se prema gore, a onda klizeći dolje sve dok mu
auto nije otkazao poslušnost. Nije se mogao okrenuti unatrag da proba ponovo, a
kad je htio krenuti u rikverc gotovo se zaglavio u pijesku. Strahovao je da će, nastavi
li se kretati prema sljedećoj dini, izgubiti osjećaj za smjer kojim je trebao ići, da će
izgubiti iz vida devu. Je li ga njezin jahač opazio? Vjerojatno nije, kroz svu tu prašinu
i pijesak. Deva je sad bila s druge strane goleme dine.
Uvjeravajući samoga sebe da sada ne smije odustati, izašao je iz vozila i na
trenutak zastao u podnožju dine. Iz ovoga kuta činila se mnogo strmijom nego dok je
bio iza volana. Otišao je do prtljažnika i izvadio užad, prebacivši je preko ramena
dok je prebirao po stvarima u potrazi za pijukom. Mislio je da će ga naći među
zalihom potrepština, ali nije ga bilo. Zatvorio je prtljažnik i odlučno krenuo prema
dini.
Napredovao je brže nego kad se pokušao uspeti na prvu dinu. Usprkos
strmom usponu, usprkos bjesomučnom lupanju srca i vjetru koji ga je nemilosrdno
šibao bacajući mu u lice pijesak, tako da je oči morao držati čvrsto zatvorenima,
penjao se poput koze zahvaljujući eksploziji adrenalina. Kad se probio na vrh bacio
je pogled niz padinu i vidio devu kako se s očajničkim naporom uspinje prema
njemu. Jahač se na devinim leđima posve zgurio prema dolje, objema rukama čvrsto
obgrlivši devin vrat. Ugledao je pramen smeđe kose i bljesak bijele ruke. Miriam.
Nayir ju je zazvao, ali nije ga mogla čuti zbog huke vjetra. Skinuo je uže s
ramena i ponovo viknuo. Ovaj put je škiljeći pogledala prema gore. Između njih su
šibale i pomamno lamatale goleme plahte pijeska, a vjetar na vrhu dine bio je toliko
snažan da se Nayir jedva održavao na nogama. Ponovo je zavikao.
Kraj užeta zavezao je u omču i otklizao se prvih nekoliko stopa niz padinu
dine. Morao je prići dovoljno blizu da bi lasom zahvatio devin vrat, ali ne previše
nisko, kako ne bi izgubio kontrolu i otklizio sve do podnožja. Miriam ga je ugledala i
zazvala, pokušavajući mu nešto doviknuti, ali mogao je čuti samo nerazgovijetan
zvuk ženskog glasa izgubljenog u vjetru.
Boreći se s udarima vjetra uspio se pomaknuti udesno, i potom je bacio laso.
Promašio je. Povukao ga je natrag i bacio ga promašivši još dvaput. Deva je sada

302
klizila prema natrag, a Miriam ju je panično obgrlila oko vrata. Spustio se nekoliko
koraka niže, i ponovo bacio uže. Pogodilo je Miriaminu glavu i ona se uspravila
posegnuvši prema njemu, no nije ga dohvatila. Bacio ga je još jednom. Ovaj put ga je
uhvatila i nakon nekoliko pokušaja prebacila ga oko devina vrata.
Nayir je pogledao u zamračeno nebo – u središte olujne mase koje je činila
žućkasta tama i u golemi crveni zid iznad nje što se neumoljivo primicao sve bliže,
tako da mu je jezgra bila gotovo iznad njih. Izgledao je poput žarkog pojasa vatre što
paluca plamenim jezicima u svim smjerovima – tamnogrimizan i širok preko stotinu
metara. Uzverao se natrag na vrh dine, s čije je krijeste oštre poput ruba britve vjetar
šibao pijesak ravno u nebo. Otklizao je niz drugu stranu, vukući konopac svom
snagom, osjećajući devino trzanje na drugom kraju. Ukopao je noge u pijesak,
povlačeći konopac sve dok se deva nije pomolila na rubu. Uplašeno je ustuknula, ali
uspjela je održati ravnotežu i prešavši preko krijeste polako se spuštala prema
Nayiru.
Nayir je potrčao da ju dočeka, čvrsto stežući uže. Miriam se sva tresla grčevito
se držeći za devin vrat. Dok je vodio devu niz dinu na trenutak je izgubio iz vida
svoje vozilo i obuzela ga je panika. No vjetar je već u sljedećem času podigao slojeve
pijeska i otkrio mutne obrise Rovera. Stao je brzo grabiti prema njemu, vukući devu i
Miriam za sobom.

303
 43
NAYIR JE ODMOTAO POKRIVALO ZA GLAVU i okrenuo se prema Miriam lica i ruku
izranjavanih od udara vjetra. Sjedila je na suvozačkom mjestu i gušila se od kašlja, a
suze su joj bez prestanka curile niz lice.
»Samo diši, Miriam«, rekao je, i posegnuvši prema stražnjem sjedalu za
rezervnim pokrivalom za glavu dodao joj ga. »Evo, uzmi ovo.«
Uzela je rubac i dalje kašljući i dišući u isprekidanim hroptajima. Kad se
uspravila čitavo joj se tijelo treslo od napora da povrati dah. Stavila je ruku na prsa i
pokušala nešto reći, ali se zgrčila od boli.
Dohvatio je bocu vode. »Popij malo vode. Onoliko koliko možeš.«
Uzela je bocu, obrisala rukavom suze i polako otpila gutljaj. Trgnula se od boli
dok je mahnito trepćući gutala vodu.
»Bit će sve u redu«, rekao je. »Samo nastavi kašljati.«
Poslušala ga je i još jednom zakašljala, a na oči su joj ponovno navrle suze.
»Mislila sam da je Mabus«, promuklo je protisnula.
»Ne govori«, rekao je. »Samo nastavi piti.«
Upalio je auto i počeo moliti. Bism’allah, ar–rahman, ar–rahim... Kad je pritisnuo
gas, kotači su se zatresli, ali vozilo se nije pokrenulo. Dodao je još gasa. Ponovo ništa.
Stisnuo je papučicu do kraja i začuo kako su kotači proklizali, bespomoćno se
okrećući u pijesku. »Kvragu.«
Miriam je tiho jauknula od očaja.
Ruke su mu se tresle dok ih je micao s volana. Sada su imah dvije mogućnosti:
pokušati izgurati vozilo iz brazdi koje su izdubli kotači, ili ostati i čekati oluju.
Pogledao je kroz prozor na Miriaminoj strani u stupove uskovitlanog pijeska što su
se podizali oko njih poput razjarenih gejzira. Između oštrih zapuha pješčane oluje
opazio je devu kako se stisnula u oskudan zaklon tik uz vozilo.
Još uvijek žmirkajući kroz suze, Miriam je promatrala Nayira kako sa stražnjeg
sjedala dohvaća konopac i uzima nož u crnim koricama koji je zataknuo o svoj pojas.

304
Zatim se posve prebacio na stražnje sjedalo i nagnuo nad prtljažnik izvlačeći iz njega
svoju opremu i stavljajući je na pod pored sebe. Gledala je kako navlači čizme za
pješačenje.
»Morat ćemo pričekati ovdje dok ne prođe oluja«, rekao je. »To bi moglo
potrajati, no ne smiješ se bojati, u redu?« Kimnula je. »Samo se opusti«, rekao je.
»Diši polako i nećeš se onesvijestiti.«
»U redu.«
»I ni za živu glavu ne izlazi iz auta.«
Kimnula je. Dodao joj je još jedno pokrivalo za glavu.
»Što će mi to?« zagrgljala je, a onda se ponovno zakašljala.
»Pomoći ćeš mi da dovedem devu i smjestim je u prtljažnik.«
»Što? Zašto?«
»Kad oluja prođe, Rover će i dalje biti zaglavljen u pijesku. Nas dvoje ga
nećemo moći sami izvući. Ta će nam deva biti jedini način da se dočepamo ceste što
vodi pored Mabusove kuće. Možda ćemo čak morati ići još i dalje, do najbližeg
grada. A tko zna kako će dine izgledati kad ovo jednom prođe.« Pokazao je prema
prozoru. »Deva će nam biti potrebna da se izvučemo odavde.«
»U redu. Ali hoće li stati unutra?«
»Bit će tijesno. Stavi ovo oko glave. Sveži čvrsto i zatim ovim omotaj lice –
uključujući oči. Ostavi samo sitni prorez. Diši plitko, i nemoj se onesvijestiti. Samo
diši, bez obzira na sve.«
Još jednom se nagnuo nad prtljažnik i izvadio kutiju papirnatih maramica.
Uzeo je jednu i poderao je na trake koje je pružio Miriam. »Stavi to u uši. Dobro ih
začepi. Požuri.«
Omotao je komad tkanine preko nosa i usta i svezao je u čvrst čvor na zatiljku.
»Ja ću sada izaći«, rekao je, »a ti uđi u prtljažnik. Ja ću devu gurati prema
prtljažniku, a ti poteži uzde. U redu?«
»U redu.«
Otvorio je vrata Rovera i izjurio van u oluju.
Od traka koje joj je dao Nayir načinila je kuglice i ugurala ih u uši, ignorirajući
bol i pritisak koji je osjećala u ušnoj šupljini. Učvrstila je rubac oko glave, a zatim
svezala drugi oko lica kako je vidjela da to čini Nayir.
Zatim je upuzala u prtljažnik, penjući se preko hrpe opreme na stražnjem
sjedištu.

305
 Prtljažnik se činio premalenim da primi devu. Kad ga je Nayir otvorio, u auto
je uz divlje hučanje vjetra prodro nanos pijeska nošen olujnim vrtlogom. Kroz
pješčani zastor škiljila je prema Nayiru koji je iz prtljažnika vadio dva ogromna
spremnika, vjerojatno s benzinom, i smještao ih na tlo. Pored njega je stajala deva,
suhonjavo staro stvorenje, tresući se poput papirnatog zmaja na vjetru. Nayir joj je
dodao devine uzde i ona ih je počela povlačiti, ali deva se snažno otimala, propinjući
se uvis. Miriam je povukla jače. Deva se opirala. Kad se Nayir nagnuo pokušavajući
je prisiliti da zakorakne na kanister s benzinom, deva je protresla glavom u znak
očitog protivljenja. Pijesak je divljački šibao o auto. Bili su posve blizu podnožju
dine, pa se činilo kao da iza Nayira stoji špalir ljudi i baca kante pijeska u prtljažnik.
Miriam je uspaničeno primijetila da su devine noge do koljena ukopane u pijesak i
da se očajnički otima kako bi ih oslobodila. Shvativši da je njezino povlačenje uzdi
bilo uzaludno, izašla je iz vozila i krenula prema devi. Oboje su se sagnuli, zgrabivši
je za noge u uzaludnom naporu da je podignu u prtljažnik, ali uspjeli su samo još
više uplašiti siroto stvorenje. Deva je skakala i otimala se tresući glavom i ispuštajući
prestravljene zvukove iz dubine grla. Kad je Miriam ponovo pokušala zgrabiti uzde,
životinja ju je snažno ritnula u nogu i Miriam je pala na leđa u uskomešan bazen
pijeska.
Zavrištala je no u usta joj je u sekundi uletjela čitava šaka pijeska. Boreći se da
se uspravi u sjedeći položaj prije nego što je pijesak u potpunosti proguta, snažno je
zamahnula tijelom i pala na bok te joj se pod rubac uvukla još veća količina pijeska.
Zasipao ju je poput vode dok se pokušavala osoviti na koljena, pljujući ga i
žmirkajući. Napokon je ustala, no vjetar ju je tako divlje i nemilosrdno šibao da je
izgubila sav osjećaj za orijentaciju. Slijepo se probijala prema naprijed ruku
ispruženih daleko pred sobom, a kad je pokušala otvoriti oči smjesta je zažalila, jer ju
je pijesak posve zaslijepio. Zateturala je prema naprijed kroz pješčane nanose što su
joj dopirali do koljena. Osjećala se kao da pliva u riječnom brzacu punom virova,
prepuštena nemilosti vodenih struja. Pijesak je nadolazio u plosnatim zapusima s
obje strane, pomičući se hitro i trzavo poput čopora pasa na uzici i šibajući joj sitna
zrnca u nos. Mogla je disati samo u grčevitim, isprekidanim soptajima kad bi je tijelo
prisililo da uzme zraka. Sitno je dahtala. Kratki mali udasi. Nemoj klonuti.
Osjetila je ruku na leđima. Nayir ju je uhvatio za rame i ovivši ruku oko
njezinog torza prije nego što je otpuše vjetar probijao se kroz pješčanu oluju prema
autu. Miriamin um bio je ispražnjen od misli, usredotočen na tijelo – u jednom
trenutku na nos iz kojeg je pokušala istisnuti pijesak, u sljedećem na šaku kojom je
stezala Nayirovu ruku u tami.

306
 Nešto je kapnulo preko ruba njezine usne i skliznulo joj u usta. Kušala je
jezikom. Krv. Pijesak ju je bičevao poput milijuna komadića stakla. Sićušni meci od
kristala i stijenja zabijali su se u dijelove njezina lica s kojih je vjetar otpuhao rubac.
Obrve i nos bili su joj vlažni od krvi. Stisnula je Nayirovu ruku da se podsjeti da je
još tu, da nije iskliznula iz njegova naručja. Osjećala je snagu njegove ruke, čvrstinu
njegova stiska.
Čitavu vječnost kasnije, kad je već bila na rubu nesvjestice, osjetila je oštar trzaj
dok ju je Nayir uvlačio u auto. Kad su se za njom zalupila vrata gomila pijeska
sasula joj se u krilo, preko lica, i niz ovratnik halje. Strgnula je rubac i zatreptala, a
pred očima punim pijeska titrali su fragmenti svjetla i tame i crvenilo krvi. Jezikom je
prešla po unutrašnjoj strani obraza. Za desni joj se zalijepio sloj vlažnog pijeska pa ga
je odlijepila jezikom i ispljunula, a potom ostatak pijeska u ustima sastrugala
prstima. Zakašljala je a onda kihnula, izbacivši gorku nečist na rukav ogrtača.
Otvorila je jedno oko, koje ju je strahovito peklo i suzilo, a zatim drugo.
Sa stražnjeg sjedala premjestila se na prednje tražeći pogledom Nayira. Pijesak
je gotovo sasvim prekrio prednji bočni prozor. Je li pošao za devom? Je li se negdje
vani gušio zatrpan pijeskom? Dopuzala je do prozora na suprotnoj strani. Ništa. Boja
neba prelazila je iz tamnocrvene u smeđu. Nekako se uspjela probiti do stražnjeg
sjedala a potom do prtljažnika. Kamo god bi pogledala, mogla je vidjeti samo
pijesak. Svalila se na pod prtljažnika, trepćući očima što su je bolno peckale. Pažljivo
ih je obrisala i osjetila da joj je lice vlažno. Odmaknuvši dlan ugledala je na njemu
krv, a bol je bila toliko oštra da je zaplakala. Suze će joj barem isprati čestice pijeska
iz očiju.
Iznad glave začula je snažan, tup udarac, kao da je netko na krovu. Zatim je
uslijedio niz udaraca, poput topota nekoliko pari nogu. Pogledala je prema gore i
vidjela da je krov blago uleknut od težine, a zatim ugledala rub noža kako reže krov,
zapinje i povlači se. Ponovno zvuk topota. Još stopala? Nož je ponovo prodro kroz
lim, i ovaj put se uglavio. Progutala je slinu i osjetila grebanje pijeska u grlu.
Nayir je čekao da pijesak naraste dovoljno visoko da se on i deva mogu uspeti
na vrh vozila. Nije mu trebalo dugo. Za to vrijeme omotao je lice još jednim
komadom tkanine, a drugim je prekrio oči. Znao je da će se morati osloniti samo na
osjetilo dodira. Zavezao si je devine uzde oko struka, učvrstivši ih čvorom na omči
za slučaj da sirota beštija zaglavi u pijesku.
Čim je pijesak počeo zatrpavati Rover, popeo se s haube na krov i iz korica
izvadio nož. Uz nešto napora uspio je svezati konopac za držak noža. Čitavo vrijeme
vjetar je žustro šibao oko njega. Kleknuo je. Uzastopnim udarcima ubadao je nožem

307
kroz krov vozila dok nije načinio usku rupu u kojoj se nož uglavio. Gurnuo ga je
unutra što je dublje mogao, nadajući se da će Miriam shvatiti kako je najbolje da ga
ne dira.
Pijesak je nastavio rasti. Svake minute morao je izvlačiti stopala iz nanosa koji
su se podigli oko njih. Novonaneseni pijesak utabao je čizmama i ustanovio da mu je
konopac još uvijek svezan oko struka te da devine uzde nisu skliznule. Kako su
minute prolazile, osjećao je kako mu vjetar razdire odjeću i guli sloj kože s tijela.
Naizmjence su ga obuzimale tupa obamrlost i žestoka bol koja mu je žarila i pekla
oguljenu kožu.
Molio se da deva izdrži barem dok ne prođe najgori dio oluje, zato što mu je
donekle služila kao zaštita od vjetra, a i zato što je, ukoliko padne, ne bi mogao
podići iznad novih slojeva pijeska koji su se neprestano taložili. Nayir se privukao
devinom licu i opipao joj unutrašnjost usta. Iako je teško disala zbog pijeska, činilo se
da se dobro drži. Nayir joj je otvorio gubicu da iz nje izbaci pijesak, no umjesto toga
u gubicu je ušlo još više pijeska. Deva je počela pljuvati i coktati. Stojeći savršeno
mirno, paralizirana užasom, mehanički je frktala kroz široke ljepljive nosnice na
kojima se skorio sloj pijeska i bala.
Miriam je zurila u vršak noža što je virio kroz krov. Pretpostavljala je da bi to
moglo biti svojevrsno sidro, orijentir koji bi Nayiru trebao pomoći da je pronađe kad
oluja prođe. No zapravo više nije gajila nadu da je uspio preživjeti, da ga nije ugušio
pijesak. Nekoliko časaka kasnije uočila je tanak sloj pijeska kako sipi unutra kroz
pukotinu oko noža i na stražnjem sjedalu oblikuje maleni brežuljak. Dodirnula je
pijesak zbijen oko noža i on se sasuo propuštajući unutra još veći mlaz. Obuzeta
paničnim strahom pokušala je rupu začepiti prstima. Trebale su joj obje ruke da bi
zaustavila prodiranje pijeska, no nakon pet minuta naprezanja odustala je.
Izvukla je čepiće od maramice iz ušiju i napunila pukotine, no oni su nakon
manje od trideset sekundi ispali i pijesak se sasuo po Miriaminoj glavi. Prekopala je
po opremi u potrazi za nečim dovoljno čvrstim i izdržljivim i pronašla kolut izolir
trake. Ponovo je nagurala maramicu u rupu, a onda preko nje zalijepila traku. Činilo
se da drži.
Prebacila se na prednje sjedalo. Nije bila sigurna zašto se tamo osjećala
ugodnije – vjerojatno zato jer je bilo najmanje zatrpano pijeskom. Vrpoljila se brišući
oči, pokušavajući ne misliti koliko joj je još života preostalo, koliko još ima kisika.
Povremeno bi bacila pogled na nož omotan trakom za izoliranje.

308
 

Razina pijeska na krovu se povećala. Malene udubine na konopcu označavale

su mjesta gdje je konopac bio savijen pri namatanju. Brojao ih je opipavajući ih pod
prstima, procijenivši da je pijesak narastao još dvije stope. Bio je svjestan da najgore
tek slijedi. Vjetar je bio snažan, no i dalje je neprekidno mijenjao smjer u
isprekidanim udarima. Srce oluje bit će žestoko i divlje, i udarat će iz jednog smjera
snagom koja može podići automobil. Konopac koji ga je povezivao s devom urezivao
mu se u kožu i sada je bio natopljen krvlju. Nadao se da će kad se nađe u središtu
oluje još uvijek imati snage da izdrži.
Miriam se pitala je li Nayir uvijek ovako hrabar, ili se pretvara u junaka samo u
opasnim situacijama. Zatvorila je oči. Odjednom joj je postalo vruće, pa je svukla
ogrtač. Minutu kasnije skinula je gotovo svu odjeću i legla preko prednjih sjedala. S
naporom se borila za zrak u vozilu zatrpanom pijeskom, pitajući se u trenucima
lucidnosti zašto je sve oko nje tako mračno.
Kad je udario silovit vrtložni vjetar Nayir se borio s nesvjesticom. Iako je bio u
stanju nalik snu, svih otvora začepljenih pijeskom, mogao je osjetiti da najgore
upravo stiže. Vjetar ga je zgrabio poput goleme, nezgrapne ruke i podigao uvis,
daleko iznad tornjeva džamija i veličanstvene kocke Kabe. Osjećao je kako mu se
tijelo nakrivilo pričvršćeno tek konopcem oko njegovih prsa. Bio je sag što lebdi u
bajkovitom snu. Papirnati zmaj što se klatara i lepeće po zraku. Između napada
vrtoglavice bio je svjestan mrtvog tereta pored sebe: deve koja je već u sljedećem
trenutku u njegovom omamljenom umu slobodno lebdjela i poput vihora se okretala
oko njega usred vrtloga pijeska. Čvrsto zatvorenih očiju molio se da oluja prestane.

309
 44
NAYIR JE OSJETIO KAKO MU RUKA steže konopac i kako mu se rame pomiče. Još
uvijek je bio privezan za uže. Pretresao je glavom i otresao s nje pijesak. Otvorio je
oči. Tama je postala plavičasta. Zatreptao je i osjetio kako suze otapaju skoreni talog
s njegovih očiju.
Pokušao je pomaknuti noge i osjetio da su zakopane. Umjesto toga promrdao
je rukama, oslobodivši desnu koja je bila omotana konopcem, kako bi otkopao
pijesak oko nogu.
Bila je noć i krajolik je bio okupan mjesečinom. Oljuštio je komade rupca s lica i
primijetio da su mokri i tamni, natopljeni krvlju. Nastavio je treptati puštajući da mu
suze očiste oči, a onda ugledao mjesto gdje je uže utonulo u pijesak. S naporom je
kleknuo i počeo otkopavati pijesak ali bio je previše sipak. Tek što bi otkopao rupu
ponovo bi se napunila pijeskom.
Deva je ležala malo podalje od njega, s glavom što je izvirivala iz pijeska poput
nadgrobnog spomenika. Još uvijek zamućenog pogleda Nayir je otišao do životinje.
Bila je mrtva. Gurnuvši ruke u pijesak, mogao je napipati da leži na boku.
Posegnuvši još dublje, pronašao je bisage i iz njih izvadio švicarski džepni nožić koji
je tamo spremio nakon neuspješnog pokušaja da devu namami u prtljažnik.
Nožićem je načinio tanak rez uzduž devina vrata. Mlaz krvi bio je dovoljno jak
da nakvasi pijesak, pa je prilično brzo uspio otkopati trup toliko da se ispod pijeska
pokaže devin trbuh. Pala mu je napamet luda ideja, nešto što je jednom čuo od
beduina. Skinuo je bisage i stavio ih pokraj sebe na pijesak. Izvadio je iz njih čuturu i
otpio velik gutljaj vode a onda u ruke uzeo nož.
Zarezujući duboko u krzno, guleći kožu i mišiće, otvorio je devinu utrobu.
Sada kada su mu se oči donekle razbistrile, mjesečina se činila dovoljnim izvorom
svjetla dok je iz utrobe vadio devina crijeva i pažljivo ih pridržavajući polagao ih na
bisage. Trebalo mu je neko vrijeme da ih razmota i pronađe krajeve, ali čim mu je to
pošlo za rukom precizno ih je odrezao i potražio devino srce. Minutu kasnije
povlačio je krv životinje u crijevo usisavajući je kroz jedan kraj kao kroz slamku. Kad

310
je u ustima osjetio okus krvi, ispljunuo je, svezao čvorove na oba kraja crijeva i
rastegnuvši ga poput konopca dovukao ga do auta.
Pažljivo povlačeći konopac stresao je pijesak i probušivši rupu najednom kraju
crijeva stisnuo ih pošpricavši krvlju rubove malene rupe. Ciljao je kao crijevom za
polijevanje vrta, proširujući rupu koliko god je to bilo moguće. Potom je s
nepokolebljivom usredotočenošću počeo kopati, bacajući zakrvavljen pijesak na
površinu sve dok pod stopalima nije osjetio tvrd metal Rovera. Pogledao je okolo.
Vrh rupe koju je iskopao jedva mu je dosezao do bokova, no bila je dovoljno široka
da u nju klekne i počne lupati po krovu. »Miriam!« dozivao je. »Miriam!« Stao je
trzati nož zabijen u krov u svim smjerovima, osjećajući kako krov lagano podrhtava.
Iščupao je nož iz rupe pa ga ponovo zarinuo u lim krova i počeo sjeći, stenjući
od napora, čitavo vrijeme izvikujući Miriamino ime, no odgovor nije stizao. Ni on
niti nož nisu bili dovoljno snažni da razrežu krov. Nož je puknuo, a Nayir je psujući
ustao i posegnuo da dohvati crijevo. U njemu je bilo još nešto krvi, pa je njome
poprskao rubove prokopa proširujući ga prema stražnjoj strani vozila. Napokon je
dospio do bočnog prozora na stražnjem dijelu. Otkopao ga je i izvukavši svoj
švicarski nož počeo njime snažno lupati po staklu. Trebalo mu je tri pokušaja prije
nego što je staklo popustilo i razbilo se. Gurnuo je krhotine stakla unutra, pazeći da
u auto ne prodre previše pijeska.
Gurnuo je glavu unutra i pogledao okolo. Na prednjem sjedalu u zgrčenom je
položaju ležala Miriam. U mraku je mogao vidjeti bjelinu njezine kože. Zaronio je
unutra probijajući se kroz gomilu pijeska na podu. Miriam je ležala samo u donjem
rublju. Položio joj je ruke na vrat i osjetio spore otkucaje bila. Pauza. Otkucaj.
Iz prtljažnika je izvukao impregnirano platno. Maknuo je svoju opremu sa
stražnjeg sjedala i raširio platno. Podvukao je ruke pod Miriamina leđa, podigao ju
preko prednjih sjedala i nježno položio na platno. Krajeve je omotao oko nje i svezao
ih u čvor. Nije se micala. Zrak oko njega mirisao je na njezin parfem, svjež poput
drveća na jutarnjoj rosi.
Nekoliko minuta kasnije izvukao ju je iz vozila i sada ju je podizao prema gore,
gurajući je prema površini dok mjesečina nije obasjala njezino tijelo i ona se uz tup
udarac prevrnula na tlo. Zatim se, prije nego što se tunel urušio, vratio u auto,
izvukao iz prtljažnika vodu i hranu, uzeo njezinu odjeću, svoj mobitel, i šator. Ulio je
malo vode niz Miriamino grlo, tek nekoliko kapi, ali nije reagirala.
Lica crvenog od skorene krvi, kose bijele od pijeska, malo se udaljio kako bi
obavio drukčiju vrstu ritualnog pranja – kako bi sa svoje odjeće i tijela sastrugao
prljavštinu pomoću pijeska i pljuvačke, ako ju je još uopće imao.

311
 45
POSTOJE DVIJE VRSTE TIŠINE – prva transcendentna, koja dokida ego i osobu
ispunjava osjećajem povezanosti s univerzalnom sviješću. Druga je negacija svega,
zastrašujući gubitak osjećaja za vrijeme i vlastiti identitet, okrutan gubitak svih
osjeta. Nayir je prolazio kroz iskustvo ove potonje.
Miriam je pored njega ležala u polusvijesti, omamljena, s mokrim platnom
omotanim oko tijela, povremeno stenjući ili tražeći vode, ali uglavnom u stanju
tolike obamrlosti da uopće nije reagirala. Razdoblja tišine bila su ispunjena
sablasnim šaptanjem džina.
Kad se probudila, sunce je već bilo izašlo. Popila je malo vode i ponovo
zaspala. Sada je ležala pod šatorom koji je podigao da ih zaštiti od sunca. Nije imao
snage da je ponese do Mabusove kuće, a nije ju htio ostaviti samu. Bila je suviše
slaba. Uostalom, nije bio čak niti siguran u kojem je smjeru Mabusova kuća, niti hoće
li Mabus biti tamo, i u kakvom stanju. Ali ovdje nisu mogli ostati. Sudeći prema
termometru pričvršćenom za svežanj ključeva, temperatura je već dosezala 39° C, a
bilo je tek osam sati ujutro. Problem je bio što nisu mogli ponijeti dovoljno vode.
Imali su spremnik od dvadeset litara, koji je bio prevelik za nošenje, čak i kad ne bi
morao nositi Miriam. Osim njega u Roveru su imali samo malenu čuturu i par
plastičnih boca, nedovoljno da im potraje do kraja puta. Danju, pod sunčevim
svjetlom, s vodom koju bi mogli ponijeti izdržali bi možda sedam kilometara
pješačenja prije nego što kolabiraju. Noću bi mogli prevaliti četrdeset. Krenut će na
zapad kad počne padati noć, ili nešto ranije ako se podigne vjetar. Uz nešto sreće,
mogli bi se dočepati glavne ceste.
Šator je bio razapet na četiri potporna kolca, s tri strane načinjene od
nepromočiva platna nalik na beduinske šatore koji su mu se toliko sviđali. Bio je
zahvalan obitelji Amir što su se sjetili staviti ga u prtljažnik Rovera. Otvorena strana
šatora bila je zastrta tamnoplavim zaslonom koji se odmotavao prema dolje i
propuštao dovoljno zraka. Unutra je bilo sparno, ali bez zaslona bilo bi puno gore.
»Nitko ne dolazi«, zahripala je, podigavši glavu.

312
 »Znaju da sam ovdje«, rekao je, trgnuvši se na zvuk njezina glasa. »Imaju
koordinate.« Ali čim je to izgovorio, preplavio ga je sram zbog izrečene laži. Nitko
nije znao gdje je, čak niti Samir. Trebao je nazvati svog ujaka prije nego što je otišao,
ali bilo je prerano ujutro, a u vrijeme koje bi se smatralo pristojnim za telefonski
poziv već je bio došao do Mabusove kuće, daleko izvan dometa signala. Šanse da
itko na njih nabasa u ovome dijelu pustinje bile su blizu nuli.
Bacio je pogled na pijesak izvan šatora. Rubovi otisaka njihovih stopala upravo
su se počeli pomicati pod prvim naletima vjetra. Bajke koje je slušao kao dijete uvijek
su počinjale riječima kan ya ma kan – bilo je, a onda više nije. Te je riječi počeo
povezivati s pustinjom. U jednom trenutku stopalo bi načinilo otisak u pijesku, a već
u idućem otisak bi nestao, obrisan ravnodušnim vjetrom. Poput Rovera, koji je sada
ležao pod tri stope pijeska. Poput deve, što je postajala crna pod suncem. I poput
nekih Nayirovih najdubljih uvjerenja koja je gajio još prije dva dana, kad je mislio da
su molitva i doličnost dovoljne da nadvladaju zlo u svijetu.
»Gdje smo?« upitala je.
»U pustinji«, rekao je.
Zatvorila je usta i sklopila oči. Nayir je učinio isto. Učinilo mu se da je sa
zapada začuo neki zvuk, ali nakon trenutka tišine zaključio je da je to samo plod
njegove mašte.
Vani se začula nekakva buka.
Nayir je izjurio iz šatora. Da je bio avion, već bi odletio. Imao je samo jednu
signalnu raketu i nije ju želio uzalud potrošiti. Pažljivim pogledom pretražio je nebo.
Iznenada se iza dine pred njim ukazala Toyota Land Cruiser. Nayir je
posegnuo za signalnom raketom, svojim jedinim oružjem u slučaju da je to Mabus,
ali kad se terenac približio na prednjim sjedalima ugledao je dva uniformirana
policajca. Činilo se da im je laknulo što ga vide. Jedan od njih se nagnuo kroz prozor
i povikao: »Salaam aleikum! Nayir Sharqi?«
Nekoliko minuta kasnije Nayir je s Miriam u naručju ušao u terenac.

313
 46
OSAMA JE SJEDIO U SOBI ZA ISPITIVANJE osumnjičenih i preko stola zurio u Apolla
Mabusa. Mabus je držao ruke na sljepoočnicama kao da moli. Oči su mu bile
zatvorene a usta su mu se pomicala kao da mrmlja anđelima na svojim ramenima.
Svako malo glavu bi pognuo prema naprijed kao da se potčinjava.
Više se nije doimao tako samouvjereno. Nasreću, policija u Qaryat al Fawu
pronašla ga je i uhitila netom prije udara pješčane oluje i odmah nakon što je iz
prtljažnika iskrcao dva tijela i ostavio ih u pustinji. Policija ga je zapravo uočila kad
se vraćao. Tragovi koje je njegov terenac ostavio u pijesku bili su dovoljan dokaz da
je on jedini koji je tamo mogao izbaciti tijela. Kad su ga uhitili prvo je tvrdio da nema
pojma o čemu govore, a potom da je tamo krenuo u potragu za tijelima nakon što je
primio anonimni telefonski poziv s uputama gdje se nalaze. Forenzičari koji su
temeljito pregledah njegov prtljažnik dokazali su da je lagao.
Kad je prošla pješčana oluja obavili su i temeljit pretres njegove pustinjske
nastambe. Oluja nije oštetila unutrašnjost kuće, samo je nanijela gomilu pijeska u
garažu. Osama nije bio ondje, ali je vidio fotografije spremišta za alat iza kuće u
kojem je jedan od lokalnih forenzičara prikupljao tragove nagnut nad zemljani pod.
Mabus je tvrdio da nije imao pojma da je Eric držan zatvoren u spremištu, ali vlasi
kose i vlakna ukazivala su na to da laže.
»Bio je to nesretan slučaj«, rekao je Mabus jedva čujnim glasom.
»Nesretan slučaj?« uzvratio je Osama. »Ostavili ste Erica Walkera u straćari
usred pustinje. Ne možete to nazvati...«
»Mislio sam na udarac«, rekao je Mabus. »To je bio nesretan slučaj.«
Osama je šutio. Autopsijom nisu uspjeli utvrditi točno vrijeme i uzrok
Walkerove smrti, ali Mabus to nije znao. »Slušajte«, rekao je Osama, »u normalnim
okolnostima možete udariti čovjeka u glavu i on će se nakon nekoliko dana
oporaviti. Ali kada ga nakon udarca u glavu odvezete u pustinju, volumen njegove
krvi poraste, tijelo natekne od vrućine, i krvne žile počnu se rasprskavati.«
»Bio je već mrtav kada sam ga odvezao tamo.«

314
 Osama je unio zabilješku u notes.
»Nisam ga htio ubiti.«
»A Jacob? Jeste li njega namjeravali ubiti?«
»To je bilo u samoobrani. On je bio taj koji je imao pištolj.«
Mabus je bio u pravu, pištolj je pripadao Jacobu. Osama je oštro pogledao
čovjeka s druge strane stola. U njegovoj pustinjskoj nastambi pronašli su dva
bankovna računa švicarske banke i ugovor o vlasništvu stana koji je glasio na ime
Wahhaba Nabiha. Mabus je već bio priznao korištenje pseudonima. Također je
otkrio da mu je majka Britanka, a otac Egipćanin. Apollovo pravo ime bilo je Apollo
Mabus Mansour, ali očevo je prezime ispustio nakon što ih je prije dvadeset i pet
godina – kad je Apollu bilo šesnaest – njegov otac napustio. Otac se oženio drugom
ženom ostavivši prvoj veliku svotu novca, no nije ga imala prilike potrošiti. Umrla je
od raka dvije godine kasnije, a novac je naslijedio Mabus. Sve je to izašlo na vidjelo u
uvodnom ispitivanju. Mabus je naveo i to da je odrastao u Londonu, New Yorku i
Jeddi, ali da se niti u jednom od tih mjesta nije osjećao kao kod kuće. Više je volio
boraviti u pustinji.
Mabus je ponovo sklopio oči i pritisnuo prste na sljepoočnice. Nayir je iz kuće
u pustinji ponio većinu Mabusovih znanstvenih radova koje se srećom sjetio uzeti iz
Land Rovera prije nego što je napustio mjesto gdje je terenac ostao zakopan. Osama
je od jednog Mabusovog kolege u Londonu saznao da Mabusov rad nije dobro
prihvaćen u akademskim krugovima, i da su u posljednje vrijeme urednici
znanstvenih časopisa neskloni objavljivanju njegovih članaka, u strahu od
neprijateljske reakcije islamističkih krugova. Njegov kolega također je rekao da
Mabus nije religiozan. Apolla je opisao kao intelektualnog »križara« kojeg su
njegova istraživanja gurnula na margine akademskog svijeta. Prije godinu dana
izgubio je mjesto predavača u Velikoj Britaniji, i tada je čini se njegova ambicija
poprimila razmjere fanatizma. Svoje višegodišnje istraživanje posvetio je jednom
jedinom cilju: dokazivanju da islamski sveti tekstovi nisu autentični kao što većina
ljudi vjeruje.
»Pričajmo o Leili«, rekao je Osama.
Po prvi put Mabus ga je pogledao u oči. »Nisam imao ništa s tim. Dovraga,
zbog nje sam se i sukobio s Ericom.«
Osama je sklopio oči i pažljivo ga slušao.
»Zar još niste shvatili zašto je Leila nastradala?«
»Recite mi.«

315
 »Zato jer je radila za mene. Zato jer poštena muslimanka ne bi smjela imati bilo
kakve veze s onim što radim. Zato je Leila bila ubijena. Oni su joj došli glave.« Sada
mu je u očima bio luđački pogled.
»Tko joj je došao glave?«
»A što vi mislite? Vjerski fanatici koji vode ovu zemlju.«
»Govorite li o nekome konkretnom, gospodine Mabus?«
Mabus ga je pogledao kao da razgovara s potpunim idiotom. »Nemojte mi reći
da ne znate kako ti ljudi razmišljaju. Netko prijeđe preko zacrtane linije, prekrši
njihova sitničava pravila, i začas ostane bez glave. To je njihov odgovor.«
Osama ga je prekinuo. »Je li vam itko ikada prijetio zbog vašeg rada?«
»Nisu morali...«
»Je li itko ikada prijetio Leili?«
»Ne znam. No sigurno je da je bila izložena opasnosti.«
»Zbog posla koji je obavljala za vas?«
»Vjerojatno.«
»Imate li ikakav dokaz da je bilo tko osim nje znao čime se bavite?«
»Ne treba vam bolji dokaz!« Mabus je planuo. »Leilina smrt je najbolji dokaz!«
Osama je prema njemu osjetio sažaljenje. Bio je totalno paranoičan. Istina je da
su njegovi radovi bili krajnje bogohulni, i da je neki fanatični klerik saznao za njih
mogao je pomisliti da mu je dužnost da ga ušutka. Ali zašto bi na nišan uzeo Leilu?
Samo zato što je bila muslimanka?
Nije se mogao natjerati da u to povjeruje. Čitava je stvar zvučala apsurdno. Da,
povremeno je ovdje bilo nasilja u ime vjere, ali iz njegova iskustva više je nasilja
počinjeno zbog svakodnevnih stvari: prekršenog bračnog zavjeta, sitne krađe. Što je
to s tim strancima? Mogli su ovdje živjeti godinama i još uvijek misliti samo najgore
o ovom mjestu.
Mabus se bio otuđio od svojih akademskih kolega jer njegov rad nije bio po
volji uglednim britanskim znanstvenicima zato što bi mogao uznemiriti
muslimanske krugove. No Mabus je istodobno bio tradicionalni arapski muškarac
koji se očito bolje osjećao u vreloj saudijskoj pustinji nego u prohladnim knjižnicama
zapadnjačkih sveučilišta, a ipak je tvrdio da ga saudijske vlasti proganjaju. Povlačio
se u pustinju i ondje se bavio svojim tajnim istraživanjima. Bio je čovjek bez prijatelja
i saveznika, i Osama ga je žalio.

316
 Ali za nekoga toliko samotnog i povučenog od svijeta, Mabus je pokazao
iznenađujuću hrabrost dopustivši Leili da ga snima – bez sumnje zato što se nadao
da će jednoga dana njegov rad biti javno objelodanjen i priznat.
»Upozorio sam Erica i Jacoba«, rekao je Mabus. »Obojicu sam upozorio da će se
naći u opasnosti ako ikome spomenu moj rad. Očito sam upozorio krive ljude, jer su
se prokleti vjerski fanatici na koncu okomili na Leilu.«
»Vratimo se malo unatrag«, predložio je Osama. »Kako ste uopće upoznali
Leilu?«
Iznenadno prebacivanje na praktično pitanje Mabusa je pomalo zateklo.
Pokušao je učiniti neku opuštenu, nemarnu gestu, ali ruke su mu se tresle. »Upoznao
sam je preko Erica.«
»A kako ste upoznali Erica?«
»Upoznao nas je Jacob. Jacoba sam poznavao godinama. Erica sam upoznao
kad je prvi put došao ovamo. Bio je u potrazi za stanom, a kako posjedujem zgradu
ovdje u Jeddi iznajmio sam mu stan.«
»I postali ste prijatelji?«
»Ne. Nisam ga uopće vidio sve do prije pet tjedana, kad ga je Jacob doveo k
meni. Ericova žena je upravio bila otputovala u Ameriku, i njih su dvojica željeli
provesti tjedan dana u mojoj kući u pustinji.«
»Shvaćam.« Osama je bacio pogled na svoje bilješke. »Dakle, vas trojica ste
isplanirah izlet u pustinju.«
»Da.«
»Kako se u to uključila Leila?«
»Eric ju je želio povesti sa sobom. Upravo ju je bio upoznao. Opisao ju je kao
mladu, strastvenu, radoznalu ženu koja žudi za avanturama koje joj Jedda očito nije
pružala u dovoljnoj mjeri. Tako smo se upoznali.«
»I kako se rodila ideja o dokumentarcu?«
Mabus je uzdahnuo. »Eric je bio u pravu – bila je strastvena. Znao sam je tek
nekoliko sati prije nego što se počela raspitivati o mom radu. Većinu ljudi nije briga –
osim nadmenih idiota što se busaju u prsa svojom ispravnošću i paranoično strahuju
da ću uvrijediti njihovu religiju. Ona uopće nije bila takva. Bila je prokleto pametna i
radoznala, i željela je znati sve. Bila je fascinirana, to je bilo očito. Nakon našeg prvog
razgovora, već je planirala dokumentarac.«
»I vi ste pristali na to?«

317
 »Jesam, pristao sam. Bilo mi je dosta toga da me obezvrjeđuju i guraju u stranu
konzervativaci i akademske kukavice koji se boje pogledati istini u oči. Odlučio sam
da je vrijeme da čitavu stvar odvedem u drugome smjeru – u javnost, pred publiku.
Snimanje dokumentarca bilo je savršen način. A svi oni akademski nitkovi što se
mene tiče mogu ići kvragu kad se tako boje razljutiti islamski svijet. Žive u strahu, a
kad živiš u strahu ne možeš pronaći istinu.«
»Je li to razlog zašto živite ovdje?«
»Ne živim ovdje. Živim na različitim mjestima.«
»U redu«, rekao je Osama. »Zašto onda dolazite ovamo, vjerojatno na jedino
mjesto gdje bi vas vaše teorije mogle uvaliti u nevolju?«
Mabusu je trebala minuta da sabere misli i uobliči odgovor. »Ovamo dolazim
radi istraživanja. I da obiđem svoje nekretnine. Ali dolazim i zato da pokažem – da
dokažem samom sebi da se ne bojim ovog sranja...« Rezignirano je odmahnuo rukom.
Osama je imao osjećaj da će Mabusu pravi razlog zašto se vratio ovamo zauvijek
ostati izvan dometa shvaćanja, a čak i ako to jednog dana shvati, da će ga ponos
spriječiti da to samome sebi prizna. Nije se radilo o potrebi da dokaže svoju
neustrašivost, nego o nečem puno blažem, poput nostalgije za majčinim zagrljajem.
»Dakle, Leila vas je počela snimati u pustinji«, rekao je Osama.
Mabus je kimnuo. »Želio sam da se najveći dio snimanja obavi tamo.«
»Zašto?«
»Tako je bilo sigurnije da nitko neće doći njuškati uokolo.« Pogledao je Osamu
kao da očekuje da će ovaj napokon shvatiti, da će mu uspjeti dokazati da su njegova
gledišta logična i opravdana. No Osama bi mu najradije rekao da bi se na sudu lako
mogao izvući na ludilo.
»Je li i Jacob bio ondje tog vikenda?« upitao je Osama.
»Da. Ericu je bilo jako stalo do tog izleta u Prazni prostor. Mislim da je Jacob
došao samo zato jer ga je privlačila Leila, i zato što nikad ne odbija putovanje u
pustinju.«
»Dakle, Leila vas je snimala, i što je onda bilo?«
»Vratila se ovamo, u Jeddu. Još smo malo snimali idući vikend u mome stanu.
Fotografirala je stranice kuranskih spisa.« Zastao je, s mukom progutavši slinu.
»Rekla je da će u sljedećih nekoliko dana montirati probnu snimku dokumentarca,
ali nije mi se javila. Tjedan dana kasnije sam je nazvao. Rekla je da montiranje traje
duže nego što je očekivala, ali da će uskoro dovršiti i pokazati mi. Idući tjedan je
nestala.«

318
 »Kako ste saznali da je nestala?«
»Eric mi je rekao. Neprestano ju je zvao na mobitel, ali nije mu se javljala pa je
nazvao njezinog rođaka. On mu je rekao da je nestala. Možete zamisliti koliko sam se
izbezumio od brige. Eric nije imao pojma gdje je. Bio je bliskiji s njom nego ja, a nije
ju mogao pronaći. Činilo se da misli da je to moja krivnja, pa mi je svašta izgovorio
preko telefona.«
»Zašto je mislio da ste vi krivi za to?«
»Jer je znao što radim, i upozorio sam ga da je opasno. Ali znate što ja mislim?
Nije poslušao moje upozorenje. Rekao je nekome, i zbog toga je osjećao krivnju pa se
iskalio na meni. Hoću reći, one večeri kad me je zatekao pred svojim stanom strašno
se razbjesnio, počeo me optuživati da dovodim u opasnost njegovu ženu. Ali sve je
to služilo prikrivanju činjenice da je njegova krivnja što se izlajao.«
»Pa ste se zato naljutili na njega?«
Mabus se naslonio i prekrižio ruke. »To su gluposti«, rekao je. »Ne mislite
valjda da sam ga zato ubio.«
Osama je pokušao s drukčijom taktikom. »Jesu li Eric, Jacob i Leila jedini znali
za vaš rad?«
»Njih troje i svi oni kojima se Eric izbrbljao.«
»Jeste li možda posumnjali u to da je Jacob odao vaše tajne?«
»Ne, Jacob nije bio dovoljno inteligentan da shvati o čemu je riječ, i nije ga bilo
briga ni koliko je crnog pod noktom za dublji smisao svega toga.«
»A Leili ste vjerovali.«
»Jesam. Leila je poštovala moj rad. Vjerovala je u to što radim. Znao sam da
nikome ne bi rekla dok ne bude spremna – hoću reći, dok dokumentarac ne bude
gotov. «
»Ali morate priznati da postoji mogućnost da je mogla...«
»Ne.« Mabus je odlučno pretresao glavom. »Nikada nikome ne bi rekla.«
»Zašto ste se povjerili Ericu?« upitao je Osama. »Njegova žena kaže da nikada
ne bi podržao nešto što bi ocrnilo islam.«
Mabus je sarkastično frknuo. »Što ona zna o ičemu?« grubo je odbrusio. »Reći
ću vam ovo, poznavao sam Erica samo mjesec dana, ali već sam o njemu znao više
nego njegova supruga.«
»Eric je očigledno gajio velike simpatije prema saudijskoj kulturi i prema
islamu«, rekao je Osama. »Nije volio da itko o tome govori loše. Dakle recite mi ovo,

319
gospodine Mabus. Što se dogodilo kad je taj dobrohotan čovjek koji je poštivao islam
došao s vama u pustinju i proveo ondje vikend gledajući kako vas Leila snima dok vi
objašnjavate o čemu se točno radi u vašim istraživanjima?«
»Bio je zgrožen, eto što se dogodilo!« zarežao je Mabus. »Vidim kamo smjerate,
ali sve ste krivo shvatili. Nije mi prijetio da će me odati, on me jest odao. I kao što sam
upravo rekao, to je vjerojatno ono što je pokrenulo čitav ovaj užas.«
»Zašto ste napustili zemlju?«
Mabus je časak oklijevao, još uvijek crven u licu od uzbuđenja. »To sam
putovanje dugo planirao«, rekao je oprezno. »Zaključio sam da je došlo vrijeme da
odem. Ako su se dočepali Leile... Znate i sami, ja bih bio sljedeći na redu.«
Osama ga je pažljivo promotrio. »Ipak, nekoliko dana kasnije vraćate se iz New
Yorka i u avionu sjedite pokraj Miriam Walker.«
Mabus se ponovo narogušio. Ramena su mu se napela, glavu je ratoborno
pognuo poput bika spremnog za borbu. »Što želite reći?«
»Nešto ste ispustili u njezinu torbicu.« Osama je iz fascikla izvukao
memorijsku karticu i podigao je uvis. Mabus nije rekao niti riječ. »Znamo što je na
ovoj kartici. Ilegalno ste u zemlju unosili krivotvorine kuranskih spisa.«
Mabus ga je mrko pogledao. »Nabavio sam neki istraživački materijal koji me
već dulje vremena zanimao. I to nisu krivotvorine. To su autentični, rani primjerci
Kurana – najraniji ikada nađeni – a to što vi osporavate njihovu autentičnost ne znači
da je riječ o krivotvorinama.« Njegov je ton bio obojan mladenačkim prkosom,
nezrelom defanzivnošću nekoga tko zna da je kriv ali to nikad ne bi priznao.
»I to ste nabavili baš u New Yorku?« upitao je Osama sa savršeno odmjerenom
dozom nevjerice u glasu.
»To je mjesto koje je prodavač odabrao za transakciju«, nervozno je uzvratio
Mabus. »I to nije imalo nikakve veze s Leilom, u redu? Nikakve. Bilo je to nešto što
sam želio nabaviti već dugo vremena.«
»Već imate slične dokumente u svojoj kući u pustinji.«
»Ovi su posve različiti«, rekao je Mabus, pokazavši prema memorijskoj kartici.
»Ne potječu iz istog nalazišta kao oni u kući. Bio sam ih uspoređivao. Kao što vam
uporno govorim, to je bilo namijenjeno mojem istraživanju. Nije imalo nikakve veze s
Leilom.«
»A kako to da ste ih ubacili u Miriaminu torbicu?«

320
 »Nisam mogao riskirati da me s time uhvate na aerodromu, a kako sam znao
da Miriam iz Sjedinjenih Država putuje ovamo, pomislio sam da bih to mogao
iskoristiti.«
»Kako ste znali kad Miriam putuje ovamo?«
»Eric mi je rekao«, odgovorio je Mabus nestrpljivim tonom, kao da je Osama to
i sam mogao shvatiti. »Doznao sam da putuje otprilike u isto vrijeme kada sam ja
namjeravao putovati iz New Yorka. Znao sam da bih se mogao njome okoristiti da
unesem dokumente u zemlju. Namjeravao sam to izvesti tako da izgleda kao
slučajnost. Ispustio bih karticu u njezinu torbicu i uzeo je natrag čim prođe kroz
carinu.«
»Znači, uredili ste da ona u avionu sjedi uz vas?«
»Da, da.« Mabus je nervozno odmahnuo rukom kao da ga bespotrebno gnjave.
»Sve sam sredio. To nije bilo tako teško zaključiti. Nisam želio propustiti priliku.«
»Nije mi baš jasno, gospodine Mabus, zašto ste mislili da je dobra ideja
memorijsku karticu s tim dokumentima podmetnuti baš Ericovoj ženi? Što da je on
saznao?«
»Bio sam svjestan ironije čitave te situacije, istina.«
»Ironije? To mi se čini pomalo zluradim, s obzirom na to da ste znali što Eric
misli o vašem radu. Osim toga, izložili ste se golemom riziku, jer da je Eric pronašao
memorijsku karticu, ako je doista on bio taj koji vas je odao, tko zna što bi učinio kad
bi saznao da ste njegovu ženu iskoristili za krijumčarenje zabranjenih dokumenata.«
Mabus je polako udahno. »Kao što sam rekao, to je bila dobra prilika.«
»A kako ste mislili ponovo doći do kartice?«
»Našao bih način. Ukrao bih joj torbicu, ili nešto slično. Ono što je bilo važno
jest da je kartica na sigurnom i da znam gdje se nalazi.«
Osama ga je pogledao jedva prikrivajući gađenje. »Niste računali s tim da će
ona karticu odnijeti doma?«
»Ne! Nakon što je prošla carinu odveli su je u prostoriju namijenjenu ženama
bez pratnje, tako da nisam mogao ništa učiniti. Eric ju je trebao dočekati, ali se nije
pojavio na vrijeme. Čekao sam ispred aerodromske zgrade dok ga nisam ugledao
kako ulazi, a kad je izašao s Miriam slijedio sam ih do njihovog stana. Čim su stigli
kući Eric je ponovo izašao, pa sam se uputio prema stanu. Morao sam se dokopati
memorijske kartice. Bila mi je vrednija od ičega na svijetu. Pokucao sam dvaput, ali
nitko nije odgovorio.«
»Pa ste oteli Erica kako biste karticu dobili nazad?« upitao je Osama.

321
 »Ne.« Mabus je provukao prstima kroz kosu. »Ne, vratio se baš kada sam ja
odlazio. Susreo me na stepenicama i podivljao. Mislio je da ću mu napasti ženu, ili
tko zna što. Kunem se bogom da je bio posve izvan kontrole. Prijetio je da će zvati
policiju.« Mabus je ovo rekao sa zgražanjem i dozom pravedničkog gnjeva. »I dalje je
mislio da imam nekakve veze s Leilinim nestankom.«
»I tada ste ga udarili?«
»Bio je to nesretan slučaj. Bili smo na odmorištu ispod njegova stana. Snažno
me zgrabio za košulju« – Mabus je pokazao na svoja prsa – »i pribio me uza zid
prijeteći mi prigušenim glasom da će me ubiti. Nisam znao što se događa. Zaista sam
mislio da će me ubiti. Pokušao sam ga urazumiti, ali nije me htio slušati.«
Mabus je naglo zašutio, naslonio se i prekrižio ruke. Osama je vidio da je htio
još nešto reći, no zaustavio se kad je shvatio da bi se njegove riječi mogle protumačiti
kao priznavanje ubojstva.
»Znači, uzvratili ste mu udarac«, rekao je Osama.
»Da, uzvratio sam mu udarac.«
»Kako?«
»Čekao sam dok me nije pustio a onda skočio na njega i udario ga. Nisam bio
svjestan što radim, samo sam ga želio maknuti s puta kako bih se mogao dokopati
stepenica. Nadao sam se da ću ga privremeno onesposobiti, ali od mog udarca
poletio je niz stepenice i nezgodno udario glavom o beton. Čuo sam kako je nešto
puklo i odmah sam znao da je gadno. Sišao sam dolje i vidio da ne diše. Zurio je u
strop. Bio je mrtav.« Mabus je smeteno pogledao oko sebe, kao da mu još uvijek nije
jasno da čovjek može tako lako umrijeti.
»Jeste li ga pokušali privesti svijesti?«
»Nije dolazio k svijesti. Bio je mrtav, kažem vam. Namjeravao sam ga ostaviti
tamo, ali nisam znao je li me netko vidio kad sam dolazio jer bi me u tom slučaju
lako mogao identificirati.« Patetičnom je kretnjom pokazao na svoju plavu kosu.
Ruke su mu se tresle. »Morao sam ga maknuti odande. Stoga sam ga podigao i
obuhvativši ga rukom oko prsa uspio sam se nekako s njim spustiti niz stepenice.
Nitko od susjeda nije primijetio. Sumnjam i da su išta čuli, činilo se kao da svi
gledaju televiziju. Dovukao sam ga na ulicu, do svog auta, i ubacio ga na prednje
sjedalo. Zatim sam se odvezao.«
»Odvezli ste ga u pustinju.«

322
 »Nije se budio«, ponovio je Mabus. »Neprestano sam si govorio da će doći k
svijesti, da je to samo moja glupa panika, ali vozio sam se okolo tri sata i on se nije
osvijestio.«
Osama je pomislio da nikome u takvoj situaciji ne bi trebala čak tri sata da
shvati što se dogodilo, ako je to zaista toliko dugo trajalo.
»Odvezao sam ga u pustinju«, nastavio je Mabus smirenije. »Morao sam se
riješiti tijela. Nisam imao plan, samo sam mislio kako ga moram odnijeti nekamo
gdje nitko neće pronaći njegovo tijelo. Dok sam se vozio po autocesti nekoliko puta
sam zastajao razmišljajući gdje bih ga mogao baciti, ali nigdje se nije činilo sigurno, i
prije nego što sam se snašao našao sam se pred kućom u Qaryatu. Tamo ga se nitko
ne bi sjetio tražiti.« Mabus se zavalio u svojem stolcu. »Od početka sam imao loš
osjećaj. Nisam se trebao petljati s tim tipom.«
»I tako ste sakrili njegovo tijelo u spremište s alatom?« upitao je Osama.
»Nisam imao vremena da ga zakopam. Jedini čovjek koji dolazi ovamo je čuvar
deva. Pojavljuje se jedanput tjedno, a tog tjedna je već bio i otišao. Osim toga, on se
ionako nikada ne približava kući. Ode do staje i vrati se doma. Spremište sam za
svaki slučaj zaključao. Morao sam se vratiti u Jeddu da od Miriam uzmem
memorijsku karticu, ali kada sam stigao nisam je mogao pronaći.« Glas mu se
podigao i čitavo mu je tijelo podrhtavalo od prigušenog bijesa.
»Jeste li ušli u njezin stan?«
»Jesam. Nije bila kod kuće, no imao sam ključ od stana pa sam ušao unutra.
Nisam mogao pronaći memorijsku karticu. Zaključio sam da ju je uzela sa sobom.
Nisam dugo ostao u stanu, ali sam je u sljedeća dva dana još nekoliko puta tražio.«
»I kako ste je uhvatili?«
»Odvezao sam se do svoje kuće u gradu i kad sam izašao iz auta ugledao sam
neku ženu kako ulazi u moje dvorište. Nisam bio siguran tko je, pa sam je slijedio.«
»I onda ste je oteli?«
»Samo sam je želio odvesti nekamo gdje bih je na miru mogao pitati za
memorijsku karticu.«
»Kamo ste je odvezli?«
»U hotel u blizini Abhe. Rekla mi je da je memorijsku karticu već dala policiji.«
»Shvaćam«, rekao je Osama. »A što je s Ericovim autom?«
»Ah, da, i njega sam se morao riješiti. Morao sam to izvesti tako da izgleda kao
da je auto Ericu poslužio za bijeg.«

323
 »Kako ste ga pronašli? Sudeći prema iskazu Miriam Walker, bio je parkiran
nekoliko blokova od kuće.«
»Točno. Ali zaključio sam da nije mogao parkirati predaleko, i znao sam kako
auto izgleda. Dovezao se njime kad me je s Jacobom i Leilom posjetio u mojoj
pustinjskoj kolibi.«
»A kako ste došli do ključeva?«
»Uzeo sam ih od Erica. Imao ih je sa sobom kad je pao niz stepenice, pa sam ih
stavio sebi u džep.«
Osama je kimnuo. »Gospodine Mabus, odgovorni ste za smrt Erica Walkera i
Jacoba Marxa«, rekao je. »Bit ćete izvedeni pred sud koji će vam izreći odgovarajuću
kaznu.«
Činilo se da te riječi Mabusa nisu nimalo pogodile. Nije pokazao ni žaljenje niti
sram. »Rekao sam vam da je to bio nesretan slučaj. I da nemam ništa s Leilinim
ubojstvom. Za to ste krivi vi.«

Nayir je izašao kroz bolnička vrata osjećajući se pomalo glupo s rukom u

gipsu. U pogibeljnoj pustinjskoj avanturi nekako je uspio slomiti rame. Zrak je vani
bio težak i zagušljiv od vrućine, ali iznutra ga je i dalje prožimala studen nakon šest
sati provedenih na bolničkom odjelu. Nesvjesno je zadrhtao i osvrnuo se uokolo
tražeći pogledom Samira, no umjesto njega ugledao je Osamu naslonjenog na
patrolno vozilo parkirano uz pločnik.
»Salaam aleikum«, rekao je Nayir.
Osama mu je srdačno uzvratio pozdrav i otvorio mu vrata auta. »Ne brinite«,
rekao je, »horda krmaka napustila je grad.«
»Trebao me dočekati ujak«, rekao je Nayir,
»Rekao sam mu da ću ja otići po vas«, odgovorio je Osama. »Bio je sretan što
neće morati uzimati taksi.«
Nayir je kimnuo i ušao u auto. Prvo pitanje koje mu je palo napamet – Kako je
Katya? – odmah je potisnuo, jer nije želio znati je li Osama u to dovoljno upućen da
bi mu mogao odgovoriti. Usprkos njegovom osjećaju divljenja a sada i zahvalnosti
prema policijskom inspektoru, Nayir se još uvijek nije mogao pomiriti s tim da
Osama zna o Katyi više nego on.

324
 »Kako je Miriam?« upitao je umjesto toga. Znao je da su je odveli ravno u
bolnicu u Qaryat al–Faw. Nakon što su ga uvjerili da će s njom biti sve u redu, Nayir
se vratio u Jeddu jednim od vozila qaryatske policije.
»Vozim vas k njoj u posjet«, rekao je Osama.
»Gdje je?«
»Sinoć je stigla u Jeddu.«
Nayir se pitao koliko Katya zna o ovome što se dogodilo u pustinji. Policajci iz
Qaryata sigurno su ispričali kolegama u Jeddi sve o pješčanoj oluji koju su
meteorolozi već prozvali jednom od najgorih u ovom stoljeću, i o tome kako su
otkrili dvoje ljudi u šatoru iznad terenca zakopanog pod pijeskom. Što je Katya o
tome mogla misliti? Da se Nayir ponio herojski? Glupo? Prijetvorno?
»Uhvatili smo Mabusa«, rekao je Osama. »Eric Walker i Jacob Marx su mrtvi.«
Nayir je slušao Osamu kako opisuje što su otkrili i kako su došli do ključnih
informacija o okolnostima Ericova nestanka.
»Mislite li da je Mabus ubio Leilu?« upitao je Nayir.
Osama je neko vrijeme prežvakavao u sebi to pitanje a zatim odgovorio
nesigurnim glasom. »Ne.«
Nayiru je zazvonio mobitel i on se nakon nekoliko časaka preturanja po džepu
javio.
»Gospodin Sharqi?«
»Da.« Nayir nije prepoznao glas, ali bio je to američki naglasak, i to ga je
uzbunilo.
»Gospodine Sharqi, ovdje Taylor Shaw iz SynTecha. Razgovarali smo prije
nekoliko dana o Ericu Walkeru.«
Zar je to bilo samo prije nekoliko dana? Činilo se kao da su prošli tjedni. »Da,
gospodine Shaw.« Misli su mu se munjevito rojile po glavi. Pogledao je Osamu, koji
mu je uzvratio upitan pogled. Da mu ruka nije bila u povezu, Nayir bi uzeo
nalivpero i blok pričvršćen za nadzornu ploču i ispisao pitanje: Zna li Ericov šef da je
Eric mrtav?
»Zovem jer smo pronašli onu opremu za nadzor koja je bila nestala«, rekao je
gospodin Shaw. »Kutija je očigledno bila odložena na pogrešnom mjestu.«
»Ah«, rekao je Nayir. »Dakle, ipak nije ukradena.«
»Pa, još uvijek nismo sigurni. U kutiji je bilo nekoliko stvari koje tamo ne
spadaju. Još uvijek sumnjamo da je Walker uzeo opremu, i mislim da su u kutiji neke

325
njegove stvari. Pokušao sam zvati policiju, ali oni mi ne žele reći kako da dođem do
njega. Nadao sam se da mi vi možete pomoći.«
Nayir je nervozno udahnuo kao da skuplja snagu za ono što će reći.
»Gospodine Shaw, moram vam nažalost reći da je Eric Walker mrtav.«
To je bilo dočekano šutnjom. Shaw je pročistio grlo i napokon promrmljao:
»Bože, tako mi je žao što to čujem.«
»Rado ću svratiti i pokupiti njegove stvari«, brzo je rekao Nayir. »Siguran sam
da bi ih njegova žena željela imati.«
»Da. Da, naravno.« Shaw je još uvijek bio u šoku. »Žao mi je. Je li to bio
nesretan slučaj?«
»Da.« Nayir nije bio raspoložen objašnjavati što se uistinu dogodilo. »Hoćete li
popodne biti u uredu?«
Na kraju su se ipak dogovorili da se sastanu sljedeći dan, jer je Shaw tog
popodneva imao sastanak u Rijadu i vraćao se tek navečer. Nayir mu je zahvalio i
prekinuo vezu.
»To je bio Ericov šef«, rekao je. »Pokušao je saznati od policije kako da dođe do
Erica.«
Osama je rezignirano protresao glavom i uzdahnuo. »Hvala vam što ste mu
rekli...«
Nayir je primijetio da su stigli pred bolnicu. Osama je skrenuo na parkiralište
nasuprot bolnice, i dok su izlazili iz auta Nayir ga je s prikrivenom panikom u glasu
upitao: »Miriam je još u bolnici?«
»Samo se odmara«, rekao je Osama. »Nije se željela vraćati u svoj stan.«
Nayiru je došlo da potrči u zgradu, ali omela ih je glasna svađa nekoliko
metara dalje. Ispred trgovine odjećom stajala je neka žena sa svojim sinom
tinejdžerom, glasno vičući na čovjeka koji je očito bio pripadnik vjerske policije. Na
glavi nije nosila maramu i lice joj je sijevalo pravedničkim bijesom. Mutawa je pred
njom stajao u svojoj bijeloj halji do gležnjeva, i držao pogled prikovan za tlo. Podigao
ga je samo na trenutak, kako bi ženinu sinu uputio nijemu molbu.
»Ovo nije Nedžd!« vikala je žena. »Ovo nije Rijad! Mislite li vi zaista da vas
moram slušati? Mislite li?« Svaku je rečenicu naglašavala tako što bi smeđom
vrećicom za kupovinu zamahnula prema mutawi. Sadržaj vrećice kloparao je i
zveketao.
Mutawa je očito jedva obuzdavao erupciju bijesa. »Za ženu je grijeh vidjeti je
bez hidžaba.«

326
 Na Nayirovo zaprepaštenje, Osama je žustro krenuo prema poprištu sukoba.
»Oprostite«, rekao je, pokazujući policijsku značku. »Što se to ovdje događa?«
Mutawa se s olakšanjem okrenuo prema njemu, a žena je, očito pomislivši da je
i Osama mutawa, potpuno izgubila kontrolu. Otvorila je vrećicu s dječjim igračkama i
istresla ih na pločnik. Zatim je vrećicu navukla preko glave i povikala: »Evo! Jeste li
zadovoljni? Jeste li?« Počela se okretati oko sebe ispruženih ruku, glumeći slijepca.
»Ahmade? Jesi li to ti? Možeš li uzeti svoju sirotu majku za ruku i odvesti je kući,
budući da ona ne vidi niti prst pred nosom?« Prolaznici koji su zastajali da pogledaju
tu neobičnu scenu počeli su se cerekati. Mutawa je sa svakom sekundom postajao sve
bješnji. »Ali kako mogu biti sigurna da si Ahmad?« rekla je žena. »Što ako samo
tvrdiš da si moj sin? Vidiš, ja to ne mogu znati. Mogao bi biti bilo tko!«
Izgubivši strpljenje, mutawa je zgrabio ženu za ruku. »Uhićeni ste«, rekao je, ali
žena je počela šakama mlatarati uokolo i svi su se odmaknuli. Njezin sin umirao je
od srama.
Osama ga je lagano pogurnuo prema majci i dječak ju je uzeo za ruku, nešto joj
šapnuo i počeo je odvlačiti dok se ona opirala. Nakon nekoliko koraka naglo je stala i
nešto mu rekla. Dječak je potrčao nazad da pokupi igračke. Dok ih je skupljao, žena
je strgnula vreću s glave i doviknula: »Prljavi mutawa!« Sin se vratio do nje taman na
vrijeme da je odvuče.
Nayir je imao osjećaj da bi žena nastradala da nije bilo Osame, koji je mutawu
strogo držao na oku. Inspektor je napokon vratio značku u džep, još uvijek mrko
zureći u vjerskog policajca, a zatim mu je kretnjom ruke pokazao da se gubi. Mutawa
je nevoljko poslušao, praćen Osaminim prijetećim pogledom. Nayir nikada ne bi
očekivao takvu reakciju od policajca, s obzirom na to da je često viđao policajce kako
asistiraju mutawama u njihovim akcijama protiv ljudi koji su kršili vjerske propise.
»Ovo nije Rijad«, Osama je promrmljao čim se čovjek izgubio iz vidokruga.
Dok su ulazili u bolnicu, Nayir je razmišljao o sceni kojoj je upravo svjedočio.
Osama se očito nije strogo držao zakona. Nayir je u ovo malo vremena što je proveo
uz njega već dvaput bio svjedokom kako intervenira u razmirici u koju se nije smio
umiješati, i oba puta je donio odluku koja se kosila sa zakonom. Osjećao je čudnu
mješavinu divljenja i zgražanja: slagao se s Osaminim odlukama, ali nije odobravao
kršenje vjerskih zakona. Ovo možda nije Rijad, ali nije ni Amerika.
Dok je Osama na odjelu s medicinskom sestrom razgovarao o Miriam, Nayira
je razdirala dvojba oko opravdanosti njegova dolaska ovamo. Otkud mu pravo da
zamjera Katyi poslovne kontakte s njezinim šefom kada je on sada došao ovamo, u

327
posjet Miriam? Kad se s njom vozio okolo po gradu? Kad ju je odveo u kuću svog
ujaka i s njom proveo večer u kojoj je – morao je priznati uživao. Katya je imala puno
pravo biti ljuta na njega.
Osama ga je u Miriaminoj sobi ostavio samog. Nayir je sjedio uz njezin krevet
krišom pogledavajući prema vratima, poput krivca. Miriam je čak i u snu djelovala
nemirno i tjeskobno, nabranog čela, uglova usana svijenih prema dolje. Lice i ruke
bili su joj posuti sićušnim posjekotinama, ali ništa od toga nije izgledalo kao ozbiljna
ozljeda. Kad se probudi, hoće li joj pogled na njega vratiti najgroznija sjećanja iz
pustinje? Stvari koje pokušava zaboraviti? Htio je otići dok još ima priliku, ali
pomisao na to da će se probuditi sama, tražeći pogledom nekoga tko će je utješiti,
ražalostila ga je. Spustio je pogled na njezinu ruku, na ružnu ljubičastu masnicu oko
njezina zapešća na mjestu gdje je bila vezana. Ovješena preko ruba kreveta izgledala
je tako ranjivo da ju je poželio uzeti u svoju i stisnuti, no umjesto toga navukao joj je
prekrivač preko ramena i ruku, i sklopio oči da se pomoli.

328
 47
NAYIR JE LAGANO POKUCAO NA VRATA, no nitko nije odgovorio pa je nevoljko
pritisnuo zvono. Trenutak kasnije začuo je korake i vrata su se otvorila a na njima se
ukazalo Aymanovo simpatično mladenačko lice.
»Hej!« rekao je. »Uđite. Katya je ovdje. I moj ujak.«
Odahnuvši od olakšanja što to čuje, Nayir je slijedio Aymana do dnevnog
boravka za muškarce, gdje je sjeo na rub sofe čekajući da Ayman pozove Katyinog
oca.
Pet minuta kasnije na vratima se začulo kucanje i u sobu je ušao Ayman, očito
loše volje. »Najbolje da pođete sa mnom. Abu–majmun je vani.«
»Kako si ga to nazvao?«
Ayman je tiho ponovio. »Abu–majmun.«
Ustajući sa sofe Nayir ga je prijekorno pogledao. »Ne bi trebao govoriti tako
ružno o svom ujaku«, rekao je.
»Zapravo nisam mislio reći da je moj ujak majmun«, odgovorio je Ayman, no
Nayir očito nije bio raspoložen za lingvističku raspravu. »Abu–majmun« objasnio je
Ayman. »Majmunov otac«. »Katya je majmun. Cijelo vrijeme nešto grinta.«
Nayir je neko vrijeme šutio a onda rekao: »Možda bi bilo bolje da dođem drugi
put.«
»Možda ipak ne bi.« Aymanov je izraz lica govorio: Da se nisi usudio ostaviti me
samog s tom ženom.
»Samo sam joj želio nešto dati«, rekao je Nayir, osjećajući sve veću napetost. »U
vezi sa slučajem na kojem radimo.«
»Nema problema.«
Prije nego što mu je Nayir uspio predati paketić za Katyu, dečko je odjurio niz
hodnik a Nayir ga je slijedio s rastućom strepnjom. Nije bio u Katyinoj sobi ni zadnji
puta, kad je njegov posjet bio dogovoren, pa mu se današnji nenajavljeni dolazak
činio vrhuncem nepristojnosti.

329
 Sjedila je za kompjutorom u sobi odmah do kuhinje, iz koje je dopirao miris
svježe skuhane kave. Na glavi nije imala maramu i njezina svilenkasta tamno–
smeđa kosa sjajila se pod svjetlošću stolne lampe. Bila je toliko zadubljena u posao
da se nije okrenula kad je ušao, a kad je to napokon učinila vidio je da na ušima ima
slušalice. Na zaslonu kompjutora vrtio se video s intervjuom.
Na trenutak se zbunila, a onda je brzo ustala i skinuvši slušalice zgrabila sa
stola crvenu maramu. Pričvrstila ju je oko glave prostrijelivši bijesnim pogledom
Aymana koji je brzo izjurio iz sobe. Očigledno joj nije najavio da će joj dovesti gosta.
»Drago mi je da te vidim«, rekla je. »Dobrodošao. Sjedni.« Pokazala je na dva
naslonjača iza njega. Usprkos gostoljubivoj gesti njezine ruke, u njezinu je držanju
osjetio hladnoću. Nije sjeo.
»Oprosti što smetam«, rekao je.
»Ne smetaš.« No ton joj je bio formalan, ukočen. Nosila je skromnu svijetlosivu
haljinu i par starih kućnih papuča s uzorkom leopardovih pjega, koje su ga na neki
način raznježile, ali istovremeno učinile da se još više osjeća kao uljez.
»Molim te, sjedni«, rekla je. »Donijet ću ti kavu.«
»Ne, hvala«, odbio je, možda malo pregrubo.
Stajala je zureći u njega. Iza nje je treperio kompjutorski ekran pokazujući
prizore iz unutrašnjosti nečijeg doma.
»Leilina videosnimka«, rekla je. Bilo je osam sati navečer, a ona je još uvijek
radila.
»Drago mi je da si se uspio sretno izvući iz pustinje«, rekla je.
Nije bio siguran što da kaže. Palo mu je napamet da vjerojatno zna zašto se
uputio tamo i što je sve učinio da bi spasio Miriam. Činilo se kao da od njega očekuje
objašnjenje.
»Imao sam potrebu pobjeći od svega«, rekao je. Izgleda da je taj odgovor nije
zadovoljio, jer joj se lice smrknulo. »I bio sam zabrinut zbog Miriam«, dodao je.
Nije odgovorila.
»Želio sam ti nešto pokazati«, rekao je brzo. Posegnuvši u džep, izvukao je
kompjutorski disk i predao joj ga. Primila ga je s upitnim izrazom na licu.
»Jučer su me nazvali iz SynTecha«, objasnio je. »Tvrtke za koju je radio Eric
Walker. Sjećaš li se da su ga optužili za krađu opreme za nadzor? «
»Da.«

330
 »Napokon su je uspjeli pronaći«, rekao je. »Bila je u sobi za opremu, skrivena
iza hrpe drugih kutija, tako da je isprva nisu vidjeli. Sva je oprema bila na broju i
ispravna. Na dnu kutije pronašli su ovaj disk.«
»Ne razumijem«, rekla je.
»Primijetili su da je oprema nestala baš u vrijeme kad je Eric otišao na
jednomjesečni dopust. Zato su posumnjali na njega. U svakom slučaju, tko god da je
to učinio, sve je uredno vratio, samo što kutiju nije stavio na uobičajeno mjesto. Kad
je Ericov šef u kutiji pronašao disk, pomislio je da bi mogao poslužiti u otkrivanju
kradljivčeva identiteta, i pokazao ga je svom osoblju. No nitko nije imao pojma o
čemu se radi pa je nazvao mene, nadajući se da ću mu ja moći pomoći.«
»I jesi li?«
»Nisam siguran.«
Pokazala je rukom prema kompjutoru pa su oboje sjeli da pogledaju što je na
disku. Bila mu je tako blizu da je pomislio da će mu srce iskočiti od uzbuđenja. Kra–
domice je bacio pogled na njezino lice napeto od nestrpljiva iščekivanja. Nadao se da
bi njezina povrijeđenost i ljutnja zbog odlaska u pustinju za Miriam ovime mogla biti
ublažena, da bi mu čak mogla i oprostiti.
»Gdje ti je otac?« upitao je.
»Večera s prijateljima.« Izvadila je Leilin DVD i ubacila disk koji je donio
Nayir. Primijetio je da ne nosi zaručnički prsten i nehotice zatreperio od nade.
»Ne brini«, dodala je pomalo podrugljivo. »Moj otac ti vjeruje.«
Bio je pošteđen odgovora, jer se na ekranu upravo pojavila snimka načinjena
nadzornom kamerom. Prikazivala je unutrašnjost nečeg što je nalikovalo na robnu
kuću, ali bila je noć i bila su ugašena gotovo sva svjetla, osim nekoliko prigušenih
svjetiljki pokraj blagajne. Nakon nekoliko sekundi na ekranu se pojavio muškarac.
Katya je uzbuđeno prinijela dlan ustima.
»Prepoznaješ li ga?« upitao je Nayir.
Kimnula je. Muškarac je prišao kasi, otvorio je i uzeo novac koji je užurbano
ugurao u smeđu torbu s patentnim zatvaračem. Zatim je krenuo u obilazak po
trgovini. Kako se kretao izvan dometa svjetlosti trebalo im je neko vrijeme da vide
što radi, ali kad se vratio u blizinu kase ugledali su kako sa stalka skida nekoliko
odjevnih predmeta. Utrpao ih je u veliku vreću za smeće koju je prethodno već
napunio gomilom robe iz dućana.
»Mislim da je to donje rublje«, rekao je Nayir, nastojeći prikriti nelagodu. Katya
je kimnula.

331
 »Jest«, rekla je. »To je Abdulrahmanova trgovina. On posjeduje butik s donjim
rubljem.«
»Sjećam se«, rekao je.
Pogledala ga je. »Da?«
Bilo je to nešto što mu ne bi bilo lako zaboraviti, ali to nikad ne bi priznao.
»To je Fuad«, rekla je Katya. »Abdulrahmanov pomoćnik.«
»On radi u toj trgovini?«
»Da.« Pogledala je Nayira. Bilo je jasno da je nadomak rješenja slučaja, i njezino
lice koje je zračilo uzbuđenjem učinilo mu se neopisivo lijepim. Prirodna i bez ukrasa
sjedila je ondje u svojoj staroj kućnoj haljini, ushićena zbog neočekivanog otkrića, a
Nayir je pomislio kako nikad nije izgledala privlačnije. Borio se s luđačkim porivom
da se nagne i poljubi je.
»Eric je očito ukrao opremu na Leilin zahtjev«, rekla je. »Nadzorne kamere
postavio je u trgovinu njezina brata nakon što je ona posumnjala da je netko od
zaposlenika kradljivac. Ali kako je onda disk završio u kutiji koju je Eric vratio u
ured?«
Nayir je o tome već razmišljao. »Vjerojatno je napravila kopiju, za svaki slučaj«,
rekao je. »Mislim da je moguće da brata nije namjeravala obavijestiti o krađi, nego se
suočiti izravno s Fuadom. To bi objasnilo zašto je sakrila disk.«
»Želiš reći da ga je namjeravala ucijeniti?«
»Što ako je to učinila?« upitao je Nayir. »Misliš li da bi to bio dovoljan motiv da
je ubije?«
Katya je polagano kimnula. »Moguće je. Fuadu je jako stalo do njegova posla.
A Abdulrahman je okrutan čovjek. Ako bi otkrio da Fuad krade, ne bi ga samo
otpustio, već bi se pobrinuo da bude oštro kažnjen...« Utihnula je, razmišljajući. »Ali
ako je Eric znao za to, zašto onda nije nešto poduzeo kad je Leila nestala? Imao bi
razloga posumnjati na Fuada.«
»Možda nije znao«, rekao je Nayir. »Disk je bio skriven na dnu kutije.«
»Leila ga je ubacila a da mu to nije rekla.«
»Vjerojatno. Recimo da je snimku namjeravala iskoristiti kako bi ucijenila
Fuada. da je Eric znao za krađu, a kasnije doznao da Abdulrahman nije otpustio
Fuada, mogao bije osumnjičiti za ucjenu.«
»Naravno. Nije željela da itko zna. A svi smo pomislili da je Leila ubijena jer je
snimala prostitutke i družila se sa strancima.«

332
 Nayir se sjetio imamovih riječi. Mnoge žene izlažu se kontaktu s neznancima dok
traže muža. Iako se Katya u proteklih nekoliko minuta prema njemu osjetno
smekšala, jedna je stvar bila očita: Katya je bila strastveno posvećena svom poslu, i
očekivati od nje da ga se posve odrekne kako bi podizala djecu iznenada mu se
učinilo najsebičnijom stvari na svijetu. Ali sada kada je to shvatio, kada mu je postalo
jasno da ne bi bila sretna u ulozi supruge, zašto nije odmah otišao? Zašto nije završio
s razgovorom i zauvijek se oprostio od nje?
Umjesto toga upitao je: »Hoćeš li večerati sa mnom?« iznenadivši tim pitanjem
i sebe i nju.
»Ja...« Djelovala je zatečeno i zbunjeno. »Već sam jela, ali...«
»Ne, ne večeras. Ali uskoro.«
Je li u njezinim očima vidio strah? »Da«, rekla je oklijevajući. »Bilo bi mi
drago.«
Ustao je, osjećajući se kao da su mu narasla krila. »Trebao bih poći.«
»Nayir, hvala ti.« Pokazala je prema kompjutoru.
»Nema na čemu.«
»Još samo nešto«, rekla je.
Već se bio gotovo okrenuo da ode. »Da?«
»Lagala sam da sam udana«, rekla je.
Zadržao je dah. Lice joj je žarko pocrvenjelo, ali nije okrenula glavu. »Oprosti.
Nisam im rekla da si ti moj suprug, samo... morali su misliti da sam udana ili me ne
bi zaposlili. Samo su pretpostavili da si ti...« Kako nije odgovorio, nastavila je:
»Osama sada zna istinu.«
»Da?«
»I žao mi je što sam tebe uplela u to.«
Kimnuo je. »U redu je.« Nakon trenutka nelagodne šutnje, upitao je: »Hoćeš li
zadržati posao?«
»Da«, odgovorila je oprezno. »Za sada.«
Nikad ne bi pomislio da će mu laknuti što čuje takvu vijest. »To je dobro«,
rekao je.
Iznenađena njegovom reakcijom zbunjeno se nasmiješila.
»Onda«, rekao je, »tisbah al–khayr.« Laku noć. I požurio je niz hodnik bojeći se
da bi mogla reći još nešto što bi ga nagnalo da ju poljubi – ili da shvati kakva je
budala bio.

333
 Izašao je iz kuće ne čekajući da ga isprati do vrata, okrenuvši se samo jednom
da joj uljudno mahne. Kad je vidio da je ulica mokra, da prozori svjetlucaju pod
svjetlom ulične lampe, obuzela ga je adrenalinska navala uzbuđenja. Nježne kapi
kiše dodirivale su mu lice i ruke, a kako je odmicao ulicom kiša je počela padati jače,
prskajući po pločniku oko njegovih stopala, pucketajući oko njega poput električnih
iskri, šibajući po njemu dok mu se košulja nije prilijepila za prsa. Razdragano se
smijao. Kiša! Ljudi su izlazili iz svojih kuća, djeca su gazila po lokvama cičeći od
oduševljenja, žene i muškarci naginjali su se preko balkona i gledali u nebo kao da
pitaju Alaha zašto je čekao tako dugo da ih blagoslovi žuđenom kišom.

334
 48
KATYA JE PROMATRALA FUADOVO MRŠAVO, ispijeno lice kroz jednosmjerno staklo
sobe za ispitivanje. Stigla je rano i uzevši stolicu da bude manje uočljiva smjestila se
ondje kako bi pratila tijek ispitivanja.
Fuad je ondje sjedio već nekoliko sati, čekajući Osamu koji je namjerno
odugovlačio. Katya se jedino bojala da neće moći ostati ovdje, da će se netko od
tehničara ili policajaca početi rogušiti zbog prisustva žene. Ili još gore, mogli bi je
poslati u laboratorij da počne obrađivati dokaze koje su prikupili iz Fuadove
kuhinje. Ovo bi mogao biti veliki finale jednog stravičnog slučaja, i bila je sigurna da
bi svatko želio prisustvovati raspletu. Odlučila je da će pod svaku cijenu sačuvati
svoje mjesto među promatračima.
Kad je jutros Osami pokazala videosnimku, on je smjesta otišao uhititi Fuada.
Forenzička ekipa ubrzo je pronašla dokaze da je u Fuadovoj kuhinji netko bio
napadnut i ozlijeđen. Na podu su bile mrlje od krvi nabrzinu očišćene deterdžentom,
a tragovi krvi pronađeni su i na jednom od Fuadovih kuhinjskih noževa. No
najvažniji dokaz bila je krv pronađena na starom ‘iqalu.
Katya je provela nekoliko sati u laboratoriju nestrpljivo iščekujući da
forenzičari prikupe dokaze, ali bilo ih je toliko puno – uzorci krvi, vlakna s odjeće,
noževi i boce ulja, otisci prstiju, dlake i vlasi kose – da se činilo da će u Fuadovoj kući
ostati do kasno u noć.
Pola sata kasnije Osama je provirio u prostoriju gdje je sjedila Katya i
nasmiješio joj se, no prije nego što je išta stigla reći već se nekamo izgubio. Kad se
vratio, u rukama je nosio dvije šalice kave. Jednu je pružio njoj i rekao: »Očekivao
sam da ću vas naći ovdje. Puno ste pomogli u rješavanju ovog slučaja.«
Prihvatila je kompliment sa smiješkom.
»A i za videosnimku možemo zahvaliti samo vama«, rekao je.
»Za to je zaslužan Nayir«, odgovorila je.
»Znam, ali bez vas ne bismo imali Nayira.«

335
 Kad je minutu kasnije otišao, Katya je pognula glavu kako bi sakrila lice od
kolega iz laboratorija. Bila je svjesna da blista od ushićenja i ponosa, a i najmanji
nagovještaj nečega što bi se zlonamjerno moglo protumačiti kao indiskrecija između
nje i Osame mogao bi je stajati karijere.
Kad je Osama ušao u sobu za ispitivanje Fuad je prezrivo podigao pogled. U
kutu je bio postavljen televizor spojen s DVD-playerom. Soba je bila oskudno
namještena, nije bilo ničega osim stola i dvije stolice na linoleumskom podu. Fuadu
nisu ponudili kavu niti čips. Nije bilo čak niti košare za smeće. Fluorescentna svjetla
usmjerena na stol bacala su neugodnu bijelu svjetlost pod kojom se Fuadovo lice
činilo sablasno sivim. Rashladni uređaj bio je očigledno isključen i Katya je čak i kroz
staklo mogla osjetiti kako iz sobe prodire ljepljiva vrućina.
Fuad je djelovao izmoždeno. Košulja mu je bila zgužvana, a preko čela mu je
visjelo nekoliko pramenova što su se izdvojili iz čvrsto zaglađene crne kose. Sjedio je
u stanju ukočene tuposti.
Osama je upalio televizor i na ekranu se pojavila videosnimka načinjena
nadzornim kamerama iz SynTecha. Fuad ju je gledao s izrazom potpune
ravnodušnosti. Kad je video završio, Osama je isključio televizor i okrenuo se Fuadu.
»Očito je da ste na ovoj snimci uhvaćeni u tek jednoj od mnogih prigoda kad
ste krali od Abdulrahmana. Leila je posumnjala na vas i zato je dala postaviti
nadzorne kamere.«
»Nisam je ubio«, rekao je Fuad. Glas mu je bio mehanički.
Dva muškarca ušla su u sobu i stala iza Katye. Nije se okrenula, ali kada su se
približili prepoznala je detektiva kojeg su zvali abu-FIaitham, i koji je bio na glasu
kao toliko konzervativan da je jednom prilikom odbio privesti ženu zbog ubojstva
jer bi se u autu morao s njom voziti nasamo. Drugi muškarac bio je vrlo mlad i
prema abu-Haithamu se ponašao krajnje snishodljivo. Katya nije bila posve sigurna,
ali izgledao je kao policijski pripravnik. Nije spustila burku. Muškarci su je u
potpunosti ignorirali.
»Što mislite, kako će se postaviti?« upitao je policijski pripravnik. Očito je
pritom mislio na Osaminu taktiku za izvlačenje priznanja.
»Nisam siguran«, progunđao je abu-Haitham. »Morat će doznati što je moguće
više o tom tipu i o njegovim slabim točkama. Dobar mu je potez što ga je pustio da
čeka.«
»Koliko je već unutra? Šest sati?« upitao je mlađi muškarac. Abu-Haitham je
kimnuo.

336
 Katya je pozornost ponovno usmjerila na sobu za ispitivanje. »Također je očito
da Leila nije rekla svom bratu što ste učinili«, govorio je Osama, »jer da je rekla, ne
biste i dalje radili za njega.«
»Nisam je ubio«, odgovorio je Fuad jednako monotonim glasom.
»Ovome će trebati malo dodatnog poticaja«, primijetio je abu-Haitham. Katyi
su se ukočila ramena, a u trbuhu je osjetila grč. Govorio je o mučenju. Pripravnik nije
rekao ništa, samo je i dalje zurio kroz staklo.
»Nemam osjećaj da je Abdulrahman čovjek koji lako prašta«, rekao je Osama,
ali prije nego što je uspio – nastaviti, Fuad mu je dobacio: »Nisam je ubio.«
Katya je već pomalo gubila živce. Iako je postojala teoretska mogućnost da
Fuad možda ipak nije ubojica na kraju krajeva, i netko drugi je mogao ubiti Leilu u
njegovoj kući – on je u najmanju ruku bio suučesnik, a posve sigurno bio je lopov.
Željela je upasti u prostoriju i zavrnuti mu vratom, ili mu oko vrata omotati ‘iqal i
daviti ga dok mu oči ne ispadnu od straha, dok ne bude jedva u stanju zadnjim
dahom protisnuti riječi priznanja. Stjerao ih je u ćorsokak. Znao je – svi su znali – da
dokazi možda neće biti dovoljni. Sve će u potpunosti ovisiti o tome kojem će sucu
biti dodijeljen slučaj. Bilo je nužno izvući od Fuada priznanje, no tko bi normalan bio
spreman priznati kad je kazna za umorstvo bila smrt?
Uvijek je postojala mogućnost da Leilina obitelj – u ovom slučaju
Abdulrahman i njegova braća – pristane na pomilovanje ubojice u zamjenu za
novčanu odštetu, ali s obzirom na to da je Abdulrahman bio tvrdica, i da je u
međuvremenu saznao da ga je Fuad potkradao, bili su mali izgledi da će biti tako
velikodušan da mu oprosti umorstvo. Fuad se nesumnjivo pitao bi li se iz ovoga
mogao izvući uz novčanu odštetu. Bi li on, koji je vjerojatno bio bogat jedino zato što
je krao od svog gazde, mogao pribaviti dovoljno novca da Abdulrahmana dovede u
iskušenje da mu oprosti? S obzirom na Fuadovo tvrdoglavo odbijanje da prizna
krivnju, činilo se da je odgovor na pitanja koja si je postavljao bio negativan: nikako
nije mogao računati s Abdulrahmanovim oprostom.
Kad je Osama naglo napustio sobu za ispitivanje, abu-Haitham i policijski
pripravnik krenuh su mu ususret. Katya je pričekala da izađu u hodnik, a onda se
približila vratima kako bi čula o čemu razgovaraju.
»Pričekat ću još nekoliko sati«, rekao je Osama.
»Ponavljat će da nije kriv čitavu noć ako ne poduzmeš nešto drastičnije«, rekao
je abu-Haitham.
»Mislim da ćemo za nekoliko sati imati dovoljno dokaza da mu ih gurnemo
pod nos«, nastavio je Osama. »S obzirom na količinu dokaza koje su forenzičari
337
pronašli u njegovom stanu i stanje u kojem će biti ako ga još neko vrijeme ostavimo
da se ondje paca, ne bismo trebali imati previše problema da iz njega izvučemo
priznanje.«
»Ne trebaš dokaze«, rekao je abu-Haitham. »Samo ga trebaš navesti da pomisli
da ih imaš. Rafiq te je to trebao naučiti.«
Osama nije odgovorio. Prošao je pored muškaraca, a Katya se brzo povukla s
vrata i otrčala do svog stolca. Upravo je sjela kada je ušao Osama. Uzeo je šalicu kave
koju je bio ostavio na stolu a zatim odšetao do pregradnog stakla i zabuljio se u svoj
plijen.
Katya nije znala što bi rekla. Trebala je izaći odavde prije nego što je ušao, jer u
ovom trenutku vjerojatno mu nije bilo do razgovora.
»Hoćete li molim vas otići do Majdija«, rekao je, »i vidjeti što je do sada
obrađeno od dokaza iz Fuadove kuhinje?«
»Naravno.« Skočila je sa stolice i već je bila na vratima kad ju je Osama
zaustavio.
»Čekajte«, rekao je. Čeljust mu je bila čvrsto stisnuta, a u očima mu je bio izraz
koji nije mogla odgonetnuti. »Zapravo, trebala bi mi vaša pomoć u sobi za
ispitivanje.«
Činilo se da je ozbiljan.
»Gledajte«, rekla je, posve zatečena, »možda i jesam sposobna ispitivati
ženskog svjedoka, ali ovo...« Pogledala je prema pregradnom staklu pokušavajući si
objasniti iznenadni strah. Je li se bojala da će od sebe napraviti budalu? Ili ju je samo
bilo strah da ne upadne u nevolje?
A onda je u sebi prelomila dvojbu. Kvragu i strah, bilo bi doista glupo da sebi
uskrati tu priliku. »U redu«, rekla je naposljetku. »Što trebam učiniti?«
»Samo želim da sjedite ondje.«
Polako je kimnula.
»Improvizirat ćemo«, rekao je. »Imam osjećaj da mu se neće svidjeti prisustvo
žene. Hoće li vam to biti neugodno?«
»Ne«, lagala je.
Spustila je burku i Osama ju je uveo u prostoriju za ispitivanje.
Fuad je podigao pogled i Katyi se učinilo da je u trenutku kad ju je ugledao
izraz umorna prkosa na njegovu licu zamijenio razjareni gnjev. Osama je izvukao
stolicu i pokazao Katyi da sjedne. Sjela je sučelice Fuadu, s burkom koja joj je još
uvijek pokrivala lice.
338
 Ne ponudivši objašnjenje tko je ona niti što tu radi, Osama je prišao televizoru,
izvukao utičnicu iz zida, složio kabel i izgurao kolica s televizorom iz sobe, odlučno
za sobom zalupivši vrata.
Katya nije bila sigurna očekuje li Osama od nje da započne intervju, ili da
naprosto sjedi tamo kako bi Fuada natjerala da se osjeća nelagodno. Zrak je bio
zagušljiv i smrdljiv od tjelesnih isparavanja. Na Fuadovu vratu pojavila se krupna
kapljica znoja.
»Tko si ti?« upitao je.
Nije odgovorila. Ruke je čvrsto sklopila na stolu kako bi spriječila da se počnu
tresti.
»Baš i nisi neki ispitivač, zar ne?«
Ustrajala je u svojoj šutnji, umotana u nju kao u čahuru.
»Zar ovako zamišljaju mučenje?« Na licu mu se pojavio zlobni smiješak.
»Barem si dolično pokrivena«, rekao je.
Brzim pokretom podigla je burku. Licem mu je prošao izraz gađenja.
Osama se vratio u sobu, i kad je ugledao Katyino otkriveno lice obratio joj se
karikirano pobožnim glasom: »Poručnice Hijazi, zašto vam je burka podignuta?«
Iznenada joj je sinulo što od nje želi, pa je prihvatila igru. »Zato što me ovaj
muškarac vrijeđa.«
»To nije razlog da kaljate svoju krepost«, jednakim podrugljivo pobožnim
glasom ukorio ju je Osama.
»Činit ću ono što želim«, odbrusila je s hinjenom ljutnjom.
Osama je uzdahnuo. Fuad je i dalje prijeteći zurio u nju.
»Nemate nimalo poštovanja prema ženama?« upitala ga je. »Zato tako zurite u
mene?«
»Trebala bi pokriti lice«, odgovorio je Fuad. »Ti si policajka. Ne bi se smjela
nemoralno ponašati.«
»Je li se i ona tako ponašala?« upitala je Katya. »Bila je nemoralna?«
Fuad je pogled zadržao na marami na njezinoj glavi, pa je i nju skinula.
»Poručnice Hijazi!« tobože zgroženo uzviknuo je Osama. Fuad je zaškrgutao
zubima.
»Vrijeđa li vas moja kosa?« upitala je Katya. »Ili je problem u tome da je želite
dodirnuti?«

339
 Fuad je prezrivo frknuo. Bilo joj je mučno od njegove blizine. S njega je kapao
mastan znoj, košulja mu se lijepila za prsa tako da su se kroz tanku plavu tkaninu
nazirale malene crne dlačice, pomičući se sa svakim njegovim pokretom poput roja
mravi. Njegov užegao vonj punio joj je nosnice i gmizao joj niz grlo.
»Vaš je problem«, rekla je, »taj što si ne možete naći ženu.« Mogla je vidjeti da
ga je pogodila u živac, i to ju je dodatno ohrabrilo. »Smatrate da žene trebaju biti
vaše seksualne robinje. Tako ste doživljavali Leilu, zar ne? Lijepo lice. Dražesno,
čvrsto dupe. Netko za koga ste mislili da ga možete pojebati ako vam se prohtije.«
Nije mogla vjerovati kakve joj grozote izlaze iz usta. Prisilila se da zaboravi kako je
ljudi s druge strane stakla gledaju usta razjapljenih od nevjerice i zgražanja. »I što se
dogodilo? Rekla je ne? Susrela je zgodnog Amerikanca?«
Lice mu se iskrivilo na riječ »Amerikanac«. Naglo se nagnuo se prema
naprijed, lupivši šakom po stolu. »Začepi svoja lajava usta!«
Nije ustuknula. »Spavala je s Amerikancem, zar ne?« Nastavila je glasnije, kako
bi obuzdala drhtanje u glasu. »Jebala se s Ericom Walkerom.«
»Bila je besramna!«
»Što se zapravo dogodilo? Odbila te? Ta jeftina, sebična kurva nije ti dala ono
što si tražio?«
Skočio je odbacivši stolac u zid. Ovaj put malo je ustuknula. Osama je bio jedan
korak iza njega, spreman da ga zgrabi.
»Je li možda rekla, ‘Ne, radije bih umrla’?« upitala je Katya. »Je li ti to dalo
ideju?«
Fuad je ritmički stiskao i opuštao šake, čeljust mu se stegnula tako da su mu na
obrazima iskočili čvorovi.
Sada je već postala neobuzdana u svojoj odvažnosti. »Leila nije bila samo lijepa
nego i pametna«, nastavila je. »Čim te je ugledala istog je časa znala ono što bi većina
žena tek kasnije shvatila – da si bezvrijedan.«
»Bila je kučka.« Nagnuo se prema njoj, pošpricavši je pljuvačkom.
»Možda«, rekla je Katya. »Ali nije zaslužila umrijeti.«
»Itekako je zaslužila!« povikao je i zgrabio rukama stol kao da se sprema da ga
prevrne. »Jebeno je to zaslužila!«
»Kipuće ulje? Je li to zaslužila?« Katyin glas sada je bio pun prijezira i bijesa.
»Probadanje nožem? Premlaćivanje?«
»Zaslužila je svaku jebenu minutu!« Zastrašujućom silinom iznenada je
podigao stol i gurnuo ga u njezina prsa prije nego što ga je Osama uspio spriječiti.
340
Katya je pala nauznak ruku podignutih u zrak kako bi se zaštitila i lupila o zid uz
mukli udarac. Vrata su se s praskom otvorila i u sobu je munjevito upalo nekoliko
policajaca. Katya je naglo ostala bez daha a onda su joj se jednako naglo pluća
napunila zrakom. Stol se vratio u prvotni položaj. Policajci su se okupili oko nje.
Osjetila je nagon za povraćanjem. Tresući se, polako je stala na noge iako joj se sve
crnilo pred očima. Osama je stajao na drugom kraju sobe užasnuta izraza lica.
»U redu sam«, rekla je. Glas joj je bio slab kao šapat. Zakašljala je. »U redu
sam.«
Osama je odgurnuo stol u stranu i prišao joj, uzeo je za ruku i nježno je
odmaknuo od zida. Ostavila je ruku u njegovoj dok ju je polako izvodio iz prostorije.

341
 49
MIRIAMIN BRAT JUSTIN BIO JE VISOK, plavokos i krupan – potpuna Miriamina
suprotnost gotovo u svakom pogledu. Jedino što su imali zajedničko bile su njihove
velike plave američke oči. Nayir se sjetio stare arapske izreke – kad biraš ženu samo
jedan pogled na lice njezina brata reći će ti kako ti izgleda nevjesta – i pomislio kako
bi u ovom slučaju taj savjet bio posve promašen a potencijalni muž osjetio bi se
obmanuto.
Justinove su se oči zaustavljale na Nayiru mnogo češće nego što bi to bilo
normalno. On i Miriam sjedili su u čekaonici na aerodromu, a Justin je na Miriaminu
zamolbu stajao tri metra dalje kako bi im omogućio malo privatnosti, no njegove su
oči uporno i ispitivački fiksirale Nayirovo lice. Nayir ga je nekoliko puta ulovio kako
ga sumnjičavo pogledava, kao da je on taj koji je varao Miriam, a ne Eric.
»Još uvijek ne znam što da mislim o svemu«, prošaptala je.
Po tko zna koji put Nayir se našao u situaciji da ne zna što bi joj rekao. Mislio je
o svim onim stvarima koje joj policija nije spomenula – o videosnimci Erica i Leile u
pustinji, u njegovu stanu, dok su ispijali alkohol u američkom naselju. O tome kako
je Katya otkrila da je vlas pronađena s unutrašnje strane Leiline burke Ericova.
Pomislio je kako bi trebao zahvaliti Osami na taktičnosti i obziru koje je pokazao
prema Miriaminoj situaciji.
Miriam mu je rekla da je policija napokon uspjela ući u trag Ericovom
kamionetu. Mabus ga je parkirao kilometar od njihova stana. Miriam je otišla na
policiju kako bi identificirala vozilo i uzela iz njega neke sitnice koje su pripadale
Ericu. Nije mu rekla što je točno pronašla, ali bilo je očito da joj ta tema teško pada,
pa Nayir nije htio navaljivati.
»Jesu li vam rekli da su otkrili Leilinog ubojicu – čovjeka po imenu Fuad?«
upitao je Nayir.
»Da«, rekla je Miriam. »Ali nisu mi rekli tko je on.«
»Zaposlenik u trgovini njezina brata koji ga je potkradao. Otkrila je to i odnijela
mu video snimljen nadzornim kamerama. Mislim da ga je htjela ucijeniti.«

342
 Miriam je kimnula i oborila pogled. Niz obraz joj je kliznula suza.
»Miriam.« Njezin je brat sada stajao kraj njih. »Moramo krenuti.«
Miriam se okrenula prema Nayiru. »Ne znam što bih da nije bilo vas.« Obrisala
je obraz nadlakticom i nasmijala se. »Zapravo znam. Bila bih mrtva.«
»Preživjeli ste.«
»Zahvaljujući vama.«
»Žao mi je zbog Erica«, rekao je. Kimnula je a niz obraze su joj potekle nove
suze. Nayir je osjetio poriv da je uzme za ruku, ali njezin brat ih je strogo promatrao.
Iscrpljena i slomljenog srca, Miriam je podignula pogled prema bratu i uzela ga
za ruku. I Nayir je ustao, potresen iznenadnošću odlaska.
»Ipak je barem nešto dobro proizašlo iz svega ovoga«, rekla je.
»Što to?«
»Upoznala sam vas.« Ispustila je bratovu ruku i raširila ruke, privukavši
Nayira u srdačan, topao zagrljaj. Bio je zatečen, no nije se povukao.
Gledajući je kako odlazi, osjetio je gubitak – tim bolniji što je bio konačan. Bilo
je, a onda više nije. Dok mu se gubila iz vidokruga stajao je ondje opčinjen prazninom
što se otvarala, svjestan da se nikad neće vratiti.

343
 50
ČUVARI SU FUADA IZVELI IZ SOBE za ispitivanje i odveli ga niz hodnik u drugu
sobu, gdje su ga lisičinama privezali za stol prikovan za pod. Vezali su mu i noge, i
ostavili ga samog. Njegov napad na Katyu bio je poput monumentalne erupcije
vulkana koji se sada opasno pušio.
Kada je pet dana kasnije Osama ušao da bi od njega uzeo priznanje, Fuad više
nije djelovao tako opasno. Prilično je oslabio i bio u lošem stanju. Izgledao je kao
jedan od onih starih hodočasnika koji se na putu u Meku zaustave u Jeddi i ostanu
ondje kao u nekoj vrsti čistilišta – nikada ne dospjevši do Meke da bi izvršili svoju
vjersku dužnost i nikada ne napuštajući Jeddu, proseći na ulici novac pod izgovorom
da im treba za povratak u daleki zavičaj. No za razliku od hodočasnika beskućnika,
Fuad je bio previše ponosan da bi pokušao iznuditi suosjećanje. Slomio se, no sada je
govorio samo zato da se sve to što prije okonča, da se može maknuti iz ovog pakla.
Većini je trebalo mnogo duže – najmanje nekoliko tjedana u pritvoru. Ali
Osama je slutio da Fuad neće moći još dugo trpjeti prljavštinu, glad, iscrpljenost i
vrućinu. Volio je lijepa odijela, dotjeranu frizuru, elegantan sat. Njegovi mjesečni
računi za pranje rublja bili su golemi. Čitav život bio je samac i zarađivao dovoljno
da si priušti sve što želi.
Osama je sjeo, stavio na stol bocu vode za Fuada, i otvorio Fuadov dosje.
Čuvar je zatvoreniku skinuo s ruku lisice kako bi mogao piti, ali on nije ni dodirnuo
bocu. Osama je polako prelistavao dokazni materijal, naizgled ignorirajući čovjeka
što mu je sjedio preko puta, iako se užasan vonj njegove odjeće nije mogao ignorirati.
Noću bi čuvari dolazili da ga odvedu u ćeliju gdje je mogao moliti i pojesti pristojan
obrok, ali preko dana su ga držali ovdje, u vreloj i zagušljivoj prostoriji.
Počeo je s iznošenjem priznanja već četvrti dan, no Osama je htio pričekati da
obrade još neke dokaze i da ga potpuno slome.
Podigao je pogled prema Fuadu i rekao: »Prođimo sve ovo još jednom.
Priznajete da ste je ubili.«
»Da.«

344
 »Kad?«
Kad je Fuad počeo govoriti, Osama je primijetio da mu je jezik natečen. Gurnuo
je bocu vode bliže njemu, ali Fuad je to ignorirao. Bio je u očajnom stanju, ali još
uvijek je imao svoj ponos.
»Došla je tog jutra u vašu kuću da vam pokaže videosnimku«, poticao ga je
Osama.
»Razbjesnio sam se.« Fuadovo lice nije pokazivalo ni nagovještaj kajanja. Činilo
se kao da mu je jedina briga bila da ne dopusti da ga sjećanje na taj događaj suviše
razgnjevi. »Ponudila mi je pogodbu«, nastavio je. »Rekla je da me neće odati bratu
ako joj prepustim polovicu ukradenog novca.«
»Da mu neće reći da ste ga potkradali?«
»Tako je.« Fuad je progutao slinu i pokušao ublažiti neugodan osjećaj na jeziku
protrljavši ga o unutrašnjost obraza.
»I što ste joj odgovorili na njezinu ponudu?« upitao je Osama.
»Rekao sam...« Ovdje je počeo oklijevati. »Rekao sam da ću razmisliti o tome.
Rekla je ne, željela je odgovor odmah.«
Osami je pred očima bljesnula jasna slika. Leila je možda bila dovoljno hrabra
da kritizira nepravednost i licemjerje koje je prepoznavala u svijetu oko sebe, ali kad
se radilo o njezinim osobnim interesima nije bila idealist. U mislima je prošao kroz
sve izvještaje koje je pročitao, Majdijeve dokaze, Katyine bilješke s ispitivanja,
njegove vlastite razgovore s Abdulrahmanom i Ra’idom i Bashirom. Novac je bio u
korijenu svega. Leila ga je trebala. Bio je glavna tema njezinih intervjua sa ženama. I
vjerojatno je to bilo ono što ju je najviše zanimalo: kako doći do novca, kako razbiti
začarani krug materijalne ovisnosti o muškarcima. Bashir je to čak i izravno rekao:
jedino do čega joj je bilo stalo bio je novac.
Je li koristila ikoju drugu snimku kao sredstvo ucjene? Dokumentarac s
Mabusom mogao je biti još i bolje oruđe od snimke Fuada snimljene sigurnosnim
kamerama. Mabus je imao puno veću imovinu koje se vrijedilo dočepati.
»I što je bilo zatim?« pitao je Osama.
»Razljutila se.« Fuad je frknuo i posegnuo za vodom. Naglo je otpio velik
gutljaj i voda mu se cijedila niz bradu. »Počela me optuživati za krađu – kao da je
ona imala bilo kakvog morala. Zaprijetila mi je da će istog časa otići na policiju ako
ne pristanem na pogodbu. Neprestano sam mislio: ovo je Abdulrahmanova sestra.
Jebena lažljivica koja je iskorištavala ljude, a pravila se da je uzor vrline. Stvarno si je
to umišljala. A bila je iskvarena do srži.«

345
 »Što se desilo nakon toga?«
»Dodirnula me. Gurnula mi je ruku, jer nisam reagirao.« Otpio je još jedan
gutljaj vode. »Zatim mi je počela ponovno prijetiti: ‘Reći ću svom bratu. Tvoj život je
gotov.’«
»I to vas je razbjesnilo?«
»Da«, rekao je ljutito. »Predstavljala je sve što je bilo prokleto pogrešno i
iskvareno u svijetu. Razmažena djevojka i lažljivica. Uvijek je uzimala novac od svog
brata, nikada nije učinila ništa za nekog drugog. Bili smo u kuhinji. Kuhao sam.
Prišla mi je, izazovno mi se unijela u lice, i rekla: ‘Pobrinut ću se da te tuži.’ Misleći
pritom na Abdulrahmana. Nisam se mogao kontrolirati, odjednom sam zgrabio tavu
i bacio joj je u lice. Svo vruće ulje, patlidžan – sve se to rasulo uokolo, kapljice su
posvuda frcale. Podigla je ruke da se zaštiti, ali bilo je... odurno.«
Spustio je vodu na stol. Ruke su mu bile mirne, ali lice mu se trzalo od
potisnutog bijesa. »Počela me udarati, vrištati na mene, kao da je ulje uopće nije
opeklo. Poludjela je i zgrabila lonac. Bacala je na mene tanjure i čaše. Zgrabio sam
jedino što sam mogao pronaći – taj stari ‘iqal koji je visio na kuki – i počeo sam je
udarati po rukama, kako bi me prestala gađati stvarima. Sad sam već bio stvarno
izgubio živce. Želio sam joj nanijeti bol. Došla je u moju kuću i sve oskvrnula.
Zgrabila je nož s kuhinjskog elementa i nasrnula na mene. Ja sam dograbio drugi nož
i ubo je. Ne znam koliko puta. Udarala me šakama, ali nisam mogao stati. Nisam
mogao stati. Nastavio sam je ubadati. Samo sam je nastavio ubadati...« Naglo je
zašutio. Lice mu je pokazivalo tek blagu smetenost, kao da ni sam nije mogao u sve
to povjerovati. »Odbacio sam je sa sebe i shvatio da je mrtva.«
»Ali nije bila«, rekao je Osama. »Nije umrla dok joj niste slomili vrat.«
»Samo sam želio biti siguran da je sve gotovo. Bila je... nije bilo povratka.
Njezino lice...« Pokazao je na vlastito. »Bilo je gotovo.«
Nastupila je duga tišina. Osama je osjećao kako pluta u nekoj vrsti mentalnog
vakuuma dok je ukočeno zurio u Fuada. Riječi njezino lice... bilo je gotovo uporno su
mu odjekivale u glavi. Što je to značilo? Da je zato što je bila opečena, zauvijek ružna,
na neki način bilo najbolje da umre? Da bez svog lijepog lica više ne bi imala razloga
živjeti?
Osama se prisilio da postavi sljedeće pitanje. »Kako ste joj slomili vrat?«
»Samo sam je zgrabio za glavu.« Fuadova usnica se lagano iskrivila dok je
rukama pokazivao pokret. »Trznuo je ovako...«

346
 »A opekotine od ulja na njezinom licu i rukama? Nije izgledalo kao da ju je ulje
samo mjestimično pošpricalo.«
Po prvi put Fuad je izgledao pomalo posramljeno. »Zagrijao sam još ulja i izlio
joj ga na lice.«
»Zašto?«
»Da je nitko ne može prepoznati.«
»Svukli ste joj traperice, ali ne do kraja.«
Kimnuo je, otvorio usta, i ponovo ih zatvorio. »Kad sam izvlačio njezino tijelo
iz auta traperice su o nešto zapele. Začuo sam kako se tkanina cijepa. Mislio sam ih
posve skinuti i ponijeti, ali nisam mogao. Bio sam previše nestrpljiv da pobjegnem
odande, pa sam ih ostavio.«
»I kamo ste odnijeli tijelo?«
»Na lukobran sjeverno od grada. Bilo je to jedino mjesto kojeg sam se mogao
sjetiti.«
Osama je na trenutak utihnuo. »Rekli ste da ste toga jutra bili u radionici koja
popravlja rashladne uređaje. Provjerili smo i utvrdili da je to točno.«
»Lagao sam.«
»A lagao je i vlasnik radionice.«
»Ondje uvijek ima puno ljudi «, rekao je Fuad. »Uvijek je gužva. Otišao sam
tamo dan prije, bio sam siguran da se neće sjetiti koji sam dan točno bio ondje.«
»Tvrdili ste i da ste bili na kavi s prijateljem. Je li i to bila laž?«
Fuad je protresao glavom. »Na kavu sam zaista išao.«
Činilo se kao da se nimalo ne kaje. Za razliku od većine ubojica u ovakvim
okolnostima nije pitao ima li ikakve nade da će sudac s njim blago postupati.
Jednostavno je prihvatio da je priznanjem umorstva sam sebe osudio na smrt.
Poznavao je sustav. I vjerojatno je sada o sebi, kao prije o Leili, mislio kao o uništenoj
robi.
»Ne djelujete mi kao religiozan čovjek«, naposljetku je rekao Osama. »Vjerujete
li u Boga?«
Fuad se tiho, šuplje nasmijao. »Želite li mojim ostalim zločinima dodati još i
nevjerništvo?«
»Ne«, rekao je Osama. »Samo me zanimalo.«
»Ne«, rekao je Fuad. »Ne vjerujem u Boga.«

347
 51
QASAMA. PODIJELITI. RASCIJEPITI NA DVOJE. Riječ se neprestano ponavljala u
Nayirovu umu, kao da je šaptom izgovara zbor od tisuću luđaka. Qasama. Qasama.
Neodlučnost se vratila. Biti u pustinji bilo je olakšanje, čak i borba s pješčanom
olujom bila je na neki način lakša od borbe s ovom neodlučnošću. Je li danas trebao
doći ovamo ili ne? Je li ispravno opravdati još jednu smrt?
Nayir je upravo završio sa svojim molitvama petkom u džamiji Jufalli i sada je
stajao na parkiralištu sred mora okupljenih vjernika koji su ravnodušno miljeli
uokolo čekajući da se pojavi krvnik. Bilo je teško usredotočiti se na molitvu dok mu
je svijest opsjedala slika poprišta skorašnjeg krvoprolića. Donedavno je vjerovao da
je smaknuće pravedna i nužna kazna, ali sada nije mogao osjetiti snagu tog uvjerenja
u koje je nekada bio tako siguran. Je li doista bilo ispravno uskratiti nekome pravo na
pokajanje? Nije li svatko zaslužio Alahov oprost?
Smaknuća nisu bila najavljivana unaprijed, ali zahvaljujući Osami znao je da će
se Fuadovo održati danas, na ovome mjestu. Inspektora je pronašao na rubu
parkirališta, naslonjenog na neoznačeno policijsko vozilo. Iza njega se prostiralo
jezero. U sredini je bilo tamne sivkastozelene boje, a po rubovima prljavo smeđe i
zagađeno bocama Pepsija i plastičnim vrećicama. Voda je neugodno vonjala, usprkos
postupku pročišćavanja koje je grad poduzeo prije nekoliko godina.
Nebo je bilo vedro, smog je rastjerao jutarnji povjetarac, i sunce je sada snažno
tuklo po Nayirovoj glavi i leđima. Začudo, Osama se činio zadovoljnim što je ovdje.
Za njega je to bilo uspješno okončanje slučaja brutalnog zločina.
»Ne nosite uniformu«, primijetio je Nayir. »Mislio sam da ćete je odjenuti za
ovakvu prigodu.«
»Nisam želio biti upadljiv.«
Nayir je kimnuo. Ljudi su navikli da se smaknuće najavljuje dolaskom
policijskih vozila uz zavijanje sirena.
»Imamo još pola sata«, rekao je Osama. »Da potražimo hladovinu?«

348
 Uputili su se do sjenovite arkade odmah uz bijelu džamiju, ali već se previše
ljudi naguralo ondje tražeći hlad, pa su ostali na suncu koje je nemilosrdno peklo i
čija se svjetlost odbijala od blještavo bijelih zidova džamije poput bljeska nuklearne
eksplozije. Osvrćući se uokolo, Nayir se iznenadio brojem ljudi koji su se već skupili
ondje. To očito nisu bili samo vjernici koji su upravo izašli iz džamije nakon molitve.
Stajao je i slušao pošalice i zajedljive opaske svjetine oko sebe.
Ljudi su u protekla dva i pol tjedna u novinama dosta čitali o slučaju Nawar.
Znali su da je ubojica uhvaćen. Znali su da mu žrtvina obitelj nije oprostila zločin.
Neki od njih još uvijek su vjerovali da ju je ubio Amerikanac, i da je siroti momak
kojeg će smaknuti tek žrtveni jarac – možda sitni trgovac drogom kojem su smjestili
zločin jer Amerikanci uvijek nekako uspiju umaći ruci pravde. Nayira je silno ljutilo
što su Erica Walkera – kojeg je ubio najsebičniji i najpokvareniji čovjek od svih njih –
sada klevetali neznanci koji nemaju pojma što se uistinu dogodilo. Apollo Mabus je
trebao biti taj kojeg će danas dovući na stratište, ali Mabus je još bio u zatvoru i čekao
datum suđenja, dok je britanski konzulat poduzimao sve moguće da bi ishodio
njegovo izručenje.
Nayir je pokušavao pronaći nešto što će mu odvratiti pažnju od turobnih misli.
U ovom trenutku nije želio razmišljati o Miriam. Kopajući po džepu pronašao je
miswak. Otro je pahuljaste nakupine dlačica i sitne prljavštine s prutića i gurnuo ga
u usta. Bio je star i njegov osvježavajući, ljutkast okus gotovo je posve nestao, ali
barem se mogao nečim zabaviti.
Osama je stajao kraj njega, očiju skrivenih iza naočala RayBan. Sunce mu je
okomito sjalo na glavu. Djelovao je klonulo od vrućine još prije pola sata, kada ga je
Nayir zatekao naslonjenog na auto, a sada je bio natopljen znojem kao da su ga polili
mlazom iz vatrogasnog crijeva.
»Gdje vam je šešir?« upitao je Nayir.
»Zaboravio sam ga.«
»Mogu vam posuditi svoju kefiju ako želite«, rekao je Nayir, pokazavši prema
pokrivalu na svojoj glavi.
Osama je prezrivo frknuo. »Nema šanse da to nosim.« Ali onda se nasmiješio.
Nayir je odmahnuo glavom. S vremenom mu je postalo sve lakše ne osuđivati
Osamino neortodoksno ponašanje.
»I onda, što je rekao Fuad?« upitao je Nayir.
Osama nije podigao pogled s pločnika. »Znate onu situaciju kad imate
određeni instinkt u vezi s nekom osobom?«

349
 Nayir je kimnuo.
»Naprosto sam znao da je on jedan od onih muškaraca što mrze žene. Izvana je
možda i djelovao kao moderan muškarac, čak mi je rekao da ne vjeruje u Boga, ali
duboko u sebi još je uvijek razmišljao poput kakvog fundamentalista: žene su tu
kako bi služile muškarcima. One su potrošna roba.«
Nayir je bio pomalo uvrijeđen Osaminim omalovažavanjem religioznih ljudi,
ali je odlučio da će ostati pri temi. »Mislite da ju je ubio samo zato što je bila žena?«
»Ne, ali to je pretegnulo. Ubio ju je jer je mrzio ono što je bila. Nije se dolično
ponašala. Snimala je ljude u javnosti. Često je izlazila, protivno željama svog brata.
Sve je to Fuada opasno živciralo. Zatim ga je uhvatila kako potkrada njezinog brata, i
umjesto da postupi ispravno i to prijavi Abdulrahmanu, pokušala ga je ucijeniti
tražeći da podijele plijen.«
»Ne mislite li da bi bio jednako bijesan da ga je prijavila?« upitao je Nayir.
»Da, ali mislim da je ne bi ubio«, rekao je Osama. »Ne bi imao priliku. Ubio ju
je u naletu bijesa. Nije to planirao; naprosto se tako dogodilo. Mislim da je ne bi bio
ubio da je muškarac. Ali bila je žena...« Osama je cinično slegnuo ramenima. »Znate
li što ga je uopće dovelo u biznis s donjim rubljem? Bio je opsjednut pornografijom.
U svojem stanu imao je golemu kolekciju pornića. Dobio je posao u
Abdulrahmanovoj trgovini započevši kao trgovački pomoćnik, a kasnije smo od
njegova šurjaka doznali da se ondje zaposlio zato što je volio baratati krojačkim
lutkama. Po njegovom, za muškarca je bilo u redu gledati porniće, ali za ženu
ponašati se slobodno... Ono što ga je zaista dovodilo do bijesa jest to što Leila nije
bila nimalo moralna. Ako mene pitate, to je posve ignorantski.«
Nayir se više nije mogao suzdržati. »Mislite da ako je muškarac fundamentalist
to znači da ne poštuje žene?«
Osama ga je pažljivo promotrio. »Htio sam reći da izvana nije djelovao kao
religiozan čovjek, ali duboko u sebi zadržao je sve karakteristike ekstremističkog
načina razmišljanja.«
»O vjeri ili o ženama?« upitao je Nayir.
»O ženama. Ali to ide zajedno – religija i žene. Zar vam se ne čini da je tako?
Hoću reći, ne možeš biti dobar musliman ako smatraš da bi žene trebale ići okolo
nepokrivene.«
Nayir nije više znao što da misli, a i postajalo je prevruće za raspravu.
»On je naprosto ekstreman slučaj«, nastavio je Osama. »Znate li što je napisao u
svojoj oporuci? Svu svoju imovinu ostavio je svom šurjaku u Libiji. A svojoj sestri

350
ništa. Ali se zato potrudio opomenuti je da ne stavlja šminku i da se ne ponaša kao
kurva. Ne zvuči li vam to fundamentalistički?«
Nayiru se činilo kao da ga Osama provocira, pa nije odgovorio. Riječ qasama
ponovo mu je počela odzvanjati u glavi. Pogledao je prema trgu, ali neriješena
rasprava lebdjela je u zraku među njima i gušila ga više nego težak i vlažan uzduh.
Gomila se uskomešala kad se zrakom pronio udaljeni zvuk policijskih sirena.
Ljudi su se odmah mašili mobitela kako bi svoje prijatelje obavijestili o smaknuću.
Nakon nekoliko sekundi na parkiralište je dojurilo šest policijskih vozila s rotirkama
što su slabašno bljeskale na pozadini zasljepljujućeg odsjaja sunca i bijelih zidova
džamije.
Kad je iz vozila izašao dželat mnoštvom se pronio žamor. Bio je posve
neupadljiv – tamnoputi čovjek od četrdeset i nešto godina, srednje visine. Nosio je
kefiju s crvenim kockastim uzorkom i snježnobijelu halju. Jedino što je na njemu bilo
upadljivo bila je raskošna sablja na boku. Taj svjetlucavi srebrni predmet na kojem su
bile urezane riječi iz Kurana bio je povod komešanju i zadivljenim uzdasima dok je
dželat prolazio kroz gomilu. Njegovo grubo lice odavalo je zadovoljstvo zbog pažnje
koju mu je iskazivala svjetina, ali u Nayiru je drhtaj jeze izazvala upravo njegova
neupadljivost i običnost. Čovjek koji je za život zarađivao odsijecajući ljudima glave
mogao je biti njegov susjed. Vjerojatno je imao ženu i djecu. Gomila ga je slijedila
poput gusaka. Nekoliko žena probijalo se kroz gomilu u potrazi za što boljim
mjestom, kao i jedan bijelac, vjerojatno Amerikanac, s ćelavom glavom što se sjajila
na suncu. Nayir je opazio kako je neki neznanac zgrabio Amerikančevu ruku. Čovjek
se očito preplašio, ali neznanac mu se nasmiješio i rekao: »Dođite, naći ću vam dobar
položaj«, gurajući se kroz gomilu koja se razmicala da propusti Amerikanca.
Nekoliko trenutaka kasnije policajci su iz parkiranog kombija izveli Fuada i
poveli ga prema stratištu. Ruke su mu bile svezane iza leđa i imao je povez preko
očiju. Koračao je povremeno posrćući. Nayir je imao dojam da to nije zbog poveza.
Čitavo njegovo tijelo kretalo se na teturav, nezgrapan način. Govorilo se da
osuđenike drogiraju prije smaknuća kako bi se izbjeglo pružanje otpora ili
dramatično iskazivanje emocija. Nayiru se činilo da bi to mogla biti istina.
Fuada su doveli do stratišta – zapravo do obične plastične prostirke položene
na pločnik i kamenog bloka izrezanog u obliku polumjeseca, gdje će Fuad uskoro
položiti glavu u svom posljednjem klanjanju Alahu.
Nayir je zurio u kameni blok osjećajući golemu težinu, kao da se svaka
molekula njegova tijela najednom pretvorila u olovo. Nikada prije nije vidio javno
smaknuće, i nije bio siguran hoće li njegov želudac to moći podnijeti. Vrućina je sve

351
više pritiskala, ljudi oko njega bezobzirno su se gurali u namjeri da se dokopaju
najboljeg položaja za promatranje dok ga nisu izgurali na začelje. Strahovito se
znojio pod nemilosrdnim suncem koje mu je pržilo potiljak i peckalo skalp poput
iglica. Naprezao se da zadrži pogled na egzekutoru. Osjetio je udarac u rame, a kad
se okrenuo ugledao je neku ženu koja ga je gurala u stranu razmahujući se ručnom
torbicom.
Rulja je utihnula kada je jedan od policajaca prišao stratištu da bi okupljenima
obznanio Fuadov zločin. Njegov glas do Nayira je dopirao kao preko goleme
provalije. Ovo je Fuad Jamia. Kriv je za umorstvo mlade žene. Njegova kazna je smrt.
Nayir se počeo gurati prema naprijed nesvjestan sile koja ga je poticala da
pomiče stopala, ne shvaćajući odakle mu snaga da se laktovima probija među
neznancima, da ih odguruje i gazi im po nogama. Osjećao je neobjašnjiv poriv da
bude u blizini prije nego što sablja padne. Vidio je Osamu kako isteže vrat tražeći ga
pogledom i probijao se prema njemu ignorirajući razdražene povike sve dok nije
dospio do prvog reda. Fuad je klečao na tlu glave položene na kameni blok, a znoj
mu se cijedio s pramenova kose.
Osama je objasnio da je čovjek koji stoji uz jednog od policajaca Leilin brat
Abdulrahman. Pored njega bio je mladić, Leilin rođak Ra’id. Momak je bio blijed i
izgledalo je kao da će se onesvijestiti.
Egzekutor se obratio bratu: »Gospodine Nawar, imate posljednju priliku
odlučiti hoćete li pomilovati ovog čovjeka. Što ste odlučili?«
Abdulrahman je zurio u Fuada koji je onako zgrčen na pločniku podsjećao na
slijepu životinju ukočenu od straha. Dugo ga je promatrao dok je svjetina čekala bez
daha, ne skidajući pogled s Abdulrahmanova izmučenog lica.
»Ne«, napokon je rekao. »Neću.«
Egzekutor je bodro kimnuo, poput konobara kojemu je rečeno da donese
račun. Okrenuo se prema Fuadu i rekao mu da izgovori šehadet. Svjedočim da nema
drugog Boga osim Alaha i svjedočim da je Muhamed Božji rob i Božji poslanik. U pola
rečenice Fuad je naglo zašutio.
Izvježbanom rukom egzekutor je vrškom sablje ubo donji dio Fuadovih leđa
natjeravši ga da od bola podigne glavu, a tada je vještim, dramatičnim zamahom
sablju podigao iznad glave. Nayir je zurio u sablju dok mu se qasama divlje vrtjela
kroz um. Oštrica je sunula prema dolje. Bljesak svjetlosti. Potmuli zvuk udarca
metala o kamen. Uokolo se pronio uzdah i pokoji šokirani krik. Fuadova glava pala
je na tlo.

352
 Krv je šiknula iz vrata pošpricavši plastičnu prostirku. Netko se iza njih
onesvijestio, i gomila se uskomešala nagnavši Nayira da se okrene. No nije vidio
ništa osim bijelih halja, zasljepljujućeg polja bjeline.
Glas u njegovoj glavi utihnuo je. Riječ qasama prestala se ponavljati. Nayir je
zurio u stratište, u muškarce koji su se prignuli da dohvate odrubljenu glavu, u
liječnika koji se bespotrebno sagnuo nad Fuadom da potvrdi smrt. Najednom je
osjetio kako mu se disanje ujednačilo, kako mu tijelo oplahuje ugodna svježina.
Pojavila se nova riječ. Ovaj put ne qasama, već njezina bliska rođakinja, qismah. Usud.
Tvoja sudbina. Tvoja polovica onoga što je razdijeljeno.
Odlučio je da je Fuad zaslužio ono što je dobio.

353
 52
NAYIR JE KORAČAO POKRAJ KATYE, tu i tamo zastajkujući kad bi Katya podigla
burku i zagledala se u zalazak sunca iznad Crvenog mora. Shvatio je da mora biti
obzirniji nakon što se nekoliko puta okrenuo i ustanovio da ju je ostavio za sobom.
Blagi napad panike koji bi ga uhvatio kad bi vidio da ju je makar na tren izgubio
potaknuo ga je da pomisli na sve one oženjene muškarce koji samosvjesno marširaju
pločnikom, a žene ih pokorno slijede na doličnom odstojanju od deset koraka. Kako
znaju da ih doista pokorno slijede? Da nisu zastale kako bi pogledale izlog ih potajno
podigle burku i namignule neznancu?
Katya je te večeri bila tiša nego inače. Iako ga je to ispunjavalo strepnjom,
nadvladao ju je nezaustavljiv val velikodušnosti što ga je potaknula da ovo
povlačenje u tišinu protumači kao ženski ekvivalent odlasku u pustinju – povlačenje
kakvom je često sam pribjegavao, pa ga stoga nije imao pravo njoj zamjerati. Ipak bi
volio da se više uključivala u razgovor i prestala odgovarati na njegova pitanja tek
kratkim da ih ne. Dok je sunce zaranjalo za horizont erupcija boja odvukla ga je od
tih misli, i na kratak tren ružičasta i zlatna svjetlost i svjež povjetarac učinili su
pogled s rta okrepljujućim poput ramazanske molitve.
Činilo se da je svima na umu bila samo hrana. Posve neobično za to doba
godine, nije uopće bilo vruće – najviše 30° C – i pola Jedde je izašlo na piknik. Ljudi
su na plažama, uz ceste, i na parkiralištima rasprostrli sagove, a mnogi su na
pločnicima podigli šatore. Činilo se da bi šetnica uz more široka četiri metra što se
protezala daleko prema horizontu mogla primiti čitavu naciju. Manje pripremljeni
zasjeli su na pijesak pored kioska koji prodaju balelu. Svakih nekoliko stopa topao
miris slanutka i janjetine s roštilja prostrujao bi zrakom iznad pločnika, iako je
između obitelji postojala pristojna udaljenost, čitav prizor vrvio je od života
doimajući se poput ljudskog mravinjaka.
»Kako posao?« upitao je Nayir nadajući se da je u tome problem, a ne u nečem
gorem – u nečem što ima veze s njim.
»Dobro«, rekla je – još jedan škrt odgovor koji mu nimalo nije ublažio strepnju.
No nije želio navaljivati.
354
 Koračali su u tišini još deset minuta, dok nisu stigli do restorana. Bilo je to tiho,
obiteljsko mjesto gdje ste mogli večerati u vlastitom bungalovu, zaštićeni od
radoznalih očiju. Ovdje je bio nekoliko puta sa Samirom, i hrana je uvijek bila
izvrsna.
»Ovo je baš lijepo!« uskliknula je Katya. »Kako si pronašao ovo mjesto?«
»U blizini je popularno mjesto za ronjenje.« Pokazao je prema vodi nekih
desetak metara niz obalu. Činilo se da je nešto htjela reći, ali je odustala.
Konobar ih je odveo do bungalova, koji je bio taman dovoljno velik za njih
dvoje. Zidovi su bili od tamnog bambusa u stilu polinezijskih koliba, a jedna strana
bila je otvorena, pružajući pogled na stjenovitu plažu i na Crveno more što se
svjetlucalo u sutonu. Zaslon na namatanje pričvršćen iznad ulaza mogao se spustiti
ako bi gosti zaželjeli više privatnosti.
Sjeli su na jastuke položene na slamnate prostirke. Kad se konobar pojavio s
vodom i menijima, Katya ga je ispitivala o različitim vrstama ribe, a Nayir bi
povremeno ubacio savjet što da odabere, čitavo vrijeme zaokupljen mislima na ono
što se dogodilo nekoliko sati ranije.
Tog popodneva otišao je do njezine kuće dok je ona još uvijek bila na poslu.
Njezin otac ga je suzdržano pozdravio, kao da je iz Nayirovog izraza lica pročitao
zašto je došao. Nakon što ga je otpratio u dnevni boravak, abu je donio veliki lonac
čaja i tanjur datulja, sjeo nasuprot svom gostu i rekao: »I onda, kako ste, gospodine
Sharqui? «
To što ga je oslovio prezimenom učinilo je razgovor koji je uslijedio još
ukočenijim. Nayir se prisilio na neobavezno čavrljanje o vremenskim prilikama,
postajući sve napetiji nakon što je shvatio da mu abu ne kani nimalo olakšati
nelagodu. Napokon, kad je osjetio da je dosta površnog ćaskanja, Nayir je rekao:
»Došao sam zatražiti Katyinu ruku i zamoliti vas za dopuštenje da je oženim.«
Abu se zavalio u naslonjač i spokojno ga promatrao. Nayir se trudio ne
meškoljiti se. Odložio je svoju šalicu čaja na stol i pogledao abua u oči. Tišina se
oduljila, i Nayir je osjećao da bi morao još nešto reći, objasniti zašto je želi oženiti, ali
razlozi su mu zapeli na vrhu jezika i nije se mogao natjerati da ih izgovori. To bi
značilo priznati da je proveo s njom dovoljno vremena da nađe pregršt razloga da je
voli, pa iako je abu to nesumnjivo već davno slutio, Nayir to i dalje nije bio spreman
priznati.
Mučna šutnja konačno je prekinuta kad se abu nagnuo prema Nayiru i rekao:
»Vi ste dobar musliman, Nayire. Mislim da biste bili jako dobar muž mojoj kćeri.«

355
 I to je bilo to. Nayir je gotovo poskočio od oduševljenja, no suočen s abuovim
ozbiljnim i strogim licem smjesta se obuzdao. Ipak, olakšanje i ushićenje zbog
abuova blagoslova dali su mu krila. Čak se i abu na kraju činio zadovoljnim, i
srdačno mu je stisnuo ruku, no kad su došli do vrata ipak je dodao: »Reći ću joj da
imate moj blagoslov, ali bilo bi mi draže da sami razgovarate s njom prije nego što joj
ja išta spomenem.«
»Da«, rekao je Nayir zbunjeno, »hoću«, no čim je izišao osjetio je kako se nad
njim nadvija tmurni oblak strepnje. Odluka je sada bila u Katyinim rukama. Nayir je
znao da će doći ovaj trenutak. Prema tradiciji, roditelji su bih zaduženi za ugovaranje
vjenčanja, no abu je sav teret prebacio na Katyu i Nayira. Ako Katya odbije prosidbu
morat će to sama reći Nayiru. Je li njegov ponos bio jedini razlog što mu se ta
pomisao činila toliko užasavajućom?
Nayiru se činilo da je abu tako postupio zbog Katye, a ne zato što bi bio
neobazriv čovjek ili kukavica. No nije se prestao pitati zašto je to učinio, i što je njoj
to značilo.
Te večeri Katya mu je izgledala neobjašnjivo drukčija, mijenjala se doslovno
pred njegovim očima: više nije bila žena za kojom je žudio, već žena koju bi mogao
oženiti, koja bi mogla postati njegovom suprugom, ljubavnicom, prijateljicom. I dok
su pili svježi sok od manga i jeli škarpinu, zatekao se kako sve češće pogledava
njezino lice, proučava njegove konture kao da želi samog sebe uvjeriti da se ipak
nisu promijenile. Razgovarali su o slučaju Nawar, ali samo kratko, prije nego što je
promijenila temu i prebacila se na druge slučajeve na kojima je radila. Na taj način
još jednom mu je dala na znanje koliko voli svoj posao, i da joj brak i djeca možda
uopće nisu u planu. Ali pitanje koje se u njemu kuhalo proteklih nekoliko tjedana –
ili, da bude iskren, proteklih nekoliko mjeseci – sada je odjednom eksplodiralo na
površinu. Dok je odlagao viljušku pomislio je na Omrana kako skače preko ruba
dine i rekao: »Katya, hoćeš li se udati za mene?«
Ruka u kojoj je držala čašu spremajući se odložiti je na stol ostala je ukočena na
pola puta. Izbjegla je njegov pogled, no izraz njezina lica govorio je kako je zatečena.
Položila je čašu na stol i duboko uzdahnula.
»Nayir...«
Nije znala što bi rekla. Htio joj je objasniti da je razlog što s njom mjesecima nije
razgovarao bio strah – paralizirajući, golem i neobjašnjiv čak i njemu samome. Ali
kad ju je ponovo vidio shvatio je koliko mu je nedostajala. Jedino se nadao da nije
prekasno. Na trenutak je osjetio slabost, a potom ga je iznenada preplavio osjećaj
sigurnosti.

356
 »Katya«, rekao je, »znam da nisam savršen, i da možda nisam za tebe onaj
pravi. Znam koliko voliš svoj posao, i da bi moglo biti teško imati djecu budući da
po cijele dane radiš. Ali mislim da mi to možemo. Pronaći ćemo način.« I dalje ga nije
gledala u oči. Spustio je glavu prema njezinoj pokušavajući uhvatiti njezin pogled,
ali ona je i dalje uporno zurila u stol.
»Katya.«
Bila je paralizirana od straha. U tom trenutku, potpuno nesvjestan što čini,
Nayir je ispružio ruku i dodirnuo joj obraz podignuvši joj lice prema svojemu. Obraz
joj je bio topao i mekan. Nije se opirala. Kad su joj se oči susrele s njegovima, vidio je
da su vlažne i preplašene. Tjeran nezaustavljivim porivom nagnuo se prema njoj i u
trenutku kad su im se nosevi dotakli zastao – za slučaj da ona nagonski ustukne – ali
nije, i on ju je poljubio isprva nježno, suhe usne su im se tek ovlaš dodirivale, a
potom strastvenije, osjećajući u nutrini eksploziju bezbroj iskričavih svjetala.
Katya se prva odmaknula.
»Nayir«, rekla je tiho, zatečena sobom, ali još više zatečena njime. Dakle, istina
je što kažu: previše obuzdavanja odvest će čovjeka ravno u grijeh. Stavila je ruku na usta i
nervozno se nasmijala nastojeći prikriti koliko ju je iznenadio.
Tek trenutak ranije osjećala je laganu nelagodu, ne znajući uživa li Nayir uopće
u njihovoj intimnoj večeri. Činilo joj se da je zbog nečega strahovito uznemiren, a
sada je saznala i zašto. Čudila se da nije naslutila razlog, jer dovoljno ga je poznavala
da shvati da mu inače ne bi palo napamet da je pozove da izađu. Isprva je bila
gotovo uvrijeđena zbog toga, ali mekoća njegova glasa i nježni dodir ruke na
njezinom obrazu oslobodili su u njoj gotovo divlji zanos. Nije bila svjesna što čini, jer
njezino tijelo slijedilo je vlastitu logiku, a um joj je bio izgubljen u bjesomučnom
kovitlacu strasti.
Podigla je čašu sa sokom, a onda je ponovo spustila na podmetač. Žao mi je,
umalo je rekla, ali nije joj bilo žao, bila je preplašena. Udaja? Za Nayira? Pred očima
su joj bljesnule slike njezine majke, razočarenja, frustracije. Ummi je mislila da se
udala za slobodoumnijeg čovjeka. Katya je međutim znala s čime se suočava.
»Nayir«, započela je. »Ja ne...«
»Bojiš se«, rekao je. »I ja isto.«
Iznenadio ju je, no ipak je nastavila: »Moram znati hoćeš li me poštovati. Moj
posao i sve drugo što ću možda htjeti raditi.« Pogledala ga je u oči, i on nije odvratio
pogled. »Samo želim znati...«

357
 »Neću to zanemariti«, prošaptao je. Glas mu je bio blag, i po njegovu tonu
shvatila je da citira Kuran. Nijednom između vas trud njegov neću zanemariti. Tada je
prepoznala citat. Nije ga morao dovršiti: ...ni muškarcu ni ženi: vi ste jedni od drugih.
Niz obraz joj je kliznula suza. »Ne mogu odmah donijeti tu odluku«, rekla je.
»Ne moraš odgovoriti danas«, umirio ju je.
Kad je smogla hrabrosti da ga ponovo pogleda u oči, mogla je vidjeti da ju
razumije.
Vraćali su se obalom prema Nayirovu automobilu šuteći, kao da su osjećali da
bi riječi bile suvišne. Katya nije mogla razmišljati, i dok su koračali jedno uz drugo
obavijeni tišinom toplina povjetarca milovala im je tijela, a prizor sretnih obitelji na
pikniku ispunio ih je blagošću prisnog, idiličnog ugođaja. Osjetila je nagovještaj nade
da bi ipak mogla biti sretna. Privukla se bliže njemu i nježno mu, da nitko ne
primijeti, okrznula ruku.
Nasmiješio se i nastavio hodati.

358