You are on page 1of 174

Blog - studeni 2010

srijeda, studeni 24, 2010

Mara (selo Rustičevo, Kupres)

Mara Ivić rođena 02. 07. 1934. u selu Rastičevo, Kupres, Bosna i Hercegovina

Mara je sicana sa samo 6 godina ali se dobro sjeća tog dana: “Sicali smo se u proliće. Nastružeš iz fenjera
ćađi i plavog papira od šibica, razmutiš s vodom čađ i napišeš križ i onda sicaš. Plavi papir prilipiš i jedan-
dva dana držiš. Bilo nas troje-četvero i moja tetka Stana Ivić nam sicala. Imala sam oko 6 godina. “

Sicanje je bila zaštita od Turaka koji su otimali kršćansku djecu te ih odvodili. Iako je sicanje na rukama
bilo najraširenije, sicalo se na prsima i čelu kako bi bilo što vidljivije. Mara također ima i sicane inicijale
svoj imena i prezimena:
“Kod nas su sicali ženske. I moja mater i baba su bili sicani, da muslimani ne uzimaju dicu.
Tetka Stana je imala križ na prsima a moja tetka Anica Ivić je imala križ na čelu. Sicalo se zbog toga što su
muslimani uzimali dicu i cure, pa da se zna da je hrvatsko dite. To se nemore izbrisat…da se zna da je
Hrvat.”
Kad su Turci okupirali BiH vršili su ogroman pritisak na kršćane koji su tu živjeli. Za njih je pogotovo bilo
ponižavajuće to što je beg zahtjevao pravo prve bračne noći. I dan danas u narodu kruže priče o tome o
čemu nam svjedoči i Marina priča o Turcima:
“I u Raščevu su bili muslimani i njihova avlija. Pritisak je bio veliki! Uzimali su trećinu žita i zemlje, pa su
ljudi u polju pravili armene da ih beg ne bi vidio. Baba mi je pričala da je Zlosela bilo Suvo Polje prije. Beg
uzimo curu da je iskoristi prvo, a onda mladoženja. Onda jedan fin momak opremi se da je on djevojka i
otišli ležat i ubije bega pa pobigne. Pričalo se: “Bega ubili a nema cure !“ I onda se nazvalo Zloselo, zato
što je pobijedio bega. I onda su muslimani napustili taj dio.”

Razloge prestanka ovog običaja Mara vidi u ratnim poteškoćama zbog koji su mnogi napustili ovaj kraj,
te se nastanili u krajevima po Hrvatskoj u kojima je sicanje smatrano primitivnim običajem. I tako je
nestalo onih koji su sicali i ovaj pradavni Ilirski običaj stoljećima čuvali od zaborava :
“Onda je rat rastro svit i ove što su radili to i onda je prestalo. U Slavoniji to nije bilo i smatrali ih
zaostalim ako to rade.”

Studeni, 2010. Autorica: Tea Turalija

tetoviranicovjek @ 15:23 | Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare


Ljuba (Rilić, Kupres)
Ljuba Turalija (djevojačko Mršo), rođena 19.09.1922, selo Rilić, Kupres, Bosna i Hercegovina

Ljuba je sicana kada je imala oko 9 godina ali je zbog bolova odustala, tako da se danas slabo
vidi započeti križ: “Radile su stričevke, ajde i mi ćemo tebi napravit. Donili materijal, počelo da
sica po ruci križ,
Ja vidila od drugih, volila da imam. Oni počeli, bilo mi mučno i napušćala. Imala sam oko 9
godina. Točno, bila je korizma, sastale se, učile vjeronauk jedna od druge.
Baško tinta, mišali ćađi i malom, najmanjom iglicom bockali. Ja napušćala, nisam smila, sve mi
se smijale,,,Bilo nas 4, sve od mene starije u blizo…”

Sicanjem su se katolici čuvali od prisilnog poturčavanja koje se odvijalo za vrijeme Turske


okupacije Bosne i Hercegovine. Žene su se osjećale sigurnije sa sicanim križem na vidljivom
mjestu:
“Ja ugledala u žena križ i ja bi volila na ruci da mi se vidi kad govorim 5 Očenaša.
Oćemo da imamo križ da se zna da smo katolkinje, Hrvatice i tili smo to da imamo u svojoj vjeri.
I mater i strina su imale. Bojalo se Turaka. Ako nasicam križ ja se ne mogu poturčit. Strine bi
pričale kako bi Turci osvajali dobru ženu i ne bi je dali Hrvatima. Neka bila jaka Hrvatica,
svakom kupila sjeno, pribacila vile, išla begu i kad je došla tio da je iskoristi i ona s vilama njeg
namlatila i otišla od njeg!”
Imali su neki i na prsima, a najviše se sicalo na rukama, prstu, točke 4 kod prsta, kako će izvest
križ i onda vuče po njima križ.
Na pitanje zašto nije sicala svojoj djeci kaže: “Nisam vodila računa o tome, nije bilo potribe.”
Komunisti govorili: “To je laž, toga nema, to je petljanija”. Mi bi rekli čuvam dušu, a oni : “Ajde
nema duše!” Zabranjivali to, govorili da to nije ništa, to nije važno nosat, da nam ne treba.”

Studeni, 2010 Autorica: Tea Turalija

tetoviranicovjek @ 15:21 | Komentiraj | Komentari: 0

Ružica (Kute, Kupres)

Ružica Ivić (djevojačko Perija) rođena 05.05.1929. u selu Kute, Kupres, Bosna i Hercegovina

I ova priča svjedoči o upotrebi majčinog mlijeka za sicanje, ali isto tako o upalama kože kod
sicanja:
“Imala sam jedno 6 godina. Sicali križeve na ruke na Veliki Petak popodne. Uzmeš mliko od
žene i ugalj drveni stuci u mliko i namuti. Uzmi pero od kokoši i nacrtaš. Uzmi iglicu na šibicu
grijat da se dezinficira. Strina Mara ruku zategla i uzela iglicu, našarala ugljenom i mlikom po
tome , I opet namazala mlikom i ugljenom, metla plavi papir po tome i zamotala zavoj. Drži 5-6
dana i otkriješ.
U nekog se izvali (upali) pa bi bilo ko čir. “
Sicali su se djevojčice i dječaci. Običaj sicanja inicijala bio je isto tako raširen kao i sicanje
križeva. Sicanje križa na čelo je odavno izumrlo ali se mnogi, kao i Ružica, sjećaju žena koje su
to imale:
”Bilo još starijih, jedno 10 dice, i muške i ženske. Muški bi najviše slova. Od njih sam samo ja
živa.
Na Veliki Petak bi se skupilo i sicalo ali i na Svetog Josipa. Narukvicu mi sicala tetka, a križ
strina na isti dan. I moja mater i baba su imale.
Ja navalila da me sicaju drage volje. To je meni bio ukras ko da sam metla zlatnu ogrlicu.
Baba Janja Rebrina je imala križ na čelu. Žene su imale i na prsima i na ramenu. U našem selu
najviše na ruke i prst. “
Razloge prestanka vidi u dolasku komunističke vlasti koja je u mnogim krajevima zabranjivala
običaj sicanja, smatrajući ga primitivnim:
“Kad je 2.Svjetski rat došo to je bilo demoderno. Nije se smilo zbog partizana. Krili smo od njih.
Pitali bi: Što si to? Što vam je to trebalo?”

Studeni 2010, Autorica: Tea Turalija

tetoviranicovjek @ 15:18 | Isključeno | Komentari: 0

srijeda, studeni 17, 2010

Terezija (Rastičevo, Kupres)


Terezija Ivić (rođena 01.10.1929.) selo Rastičevo, Kupres, Bosna i Hercegovina
Terezija je sicana kada je imala 18 godina i dobro se sjeća procesa sicanja: „Nećete vi pritrpit smo mi
mogli pritrpit. Uzme se mliko od žene i onda se pomiša ćađi iz saluntara u fildžan, i time ispišeš, more
narukvica, more križ. Onda modre karte isicaš prije po njemu i metneš na ruku i izbocaš križ i narukvice, i
zaviješ ruku. Imala sam 18 godina. Moja strina Stana je meni sicala. Bilo nas je dice kolko god oš.“
Običaj sicanja kod Hrvata katolika bio je do 2. Svjetskog rata jako uvriježen a sicali su se većinom
djevojčice, iako u manjoj mjeri i dječaci. Osim na ruke i prsa, sicalo se i na čelo. Dosta često su se sicali i
inicijali imena i prezimena, vjerojatno zbog toga što su Turci često otimali kršćansku djecu: „Uvik se u
našoj sredini sicalo. Nije nas niko nagonio, vidim ja od tebe, ti od mene...Ime i prezime isto imam. Moja
rodica Zelica imala je križ na čelu a moja stričevka Mara je imala križ na prsima. Imala je i baba moja.
Imali su i muški. I moj ćaća Mijo je imo križ na lijevoj ruci. Svi su se divili križu mog oca. U nas je to bio
običaj i prije mene i poslije mene“.

Križ je bio znak katoličanstva i pripadnosti jednom narodu i zato su mnogi skrivali tetovaže za vrijeme
rata: „Jedna rodica je izrizala u 2.svj.ratu kožu na čelu di je bio križ, al se to vidilo uvik.“
Na pitanje zašto je običaj izumro, Terezija odgovara: „Izumrlo što nije više imo ko. Mladi to nisu više tili.“

Studeni 2010. Autorica: T. Turalija

tetoviranicovjek @ 20:38 | Isključeno | Komentari: 0

četvrtak, studeni 11, 2010

Marica (Bristovi, Bugojno)


Marica Vuković (rođ. Dadić ) 06.10.1920 u selu Bristovi, Bugojno. Sicala ju Anđa Dadić 1930.
Godine kad je imala samo deset godina, na dan Sv. Josipa , 19.ožujka. Ako se ne bi primilo, onda
bi se sicalo na Blagovijest, 25.3.
Marica : „ Kolegica mi je sicala kada sam imala 10 godina. Bilo nas je 10 a samo smo nas dvi na
prsa sicali. Mater mi je umrla a nije znala da imam križ na prsima.“ Na pitanje kako se tetoviralo
odgovara :“ Uzmeš olovku i napišeš križ pa namažeš tintom, umačeš u nju i bocaš iglom, dok ne
krene krv. Zmotaš plavi papir ( indigo papir) i do Blagovijesti držiš ( tj. Od 19. Do 25. Ožujka)
Na Sv. Josipa se kalemilo, sve se primalo pa i to. A od Blagovijesti do Božića je točno 9 miseci.“
Maričina majka nije bila sicana, ali baka je. „ Mater mi nije imala pa je i mene ružila,a baba je
imala. To je bilo početo za turskog fakta, što su otimali naše žene i cure pa silovali, a kad su
imali križeve neće. Baba mi je zapamtila turski fakat, kad su žene bježale, a Beg dolazio da noći
s mladom ( pravo prve bračne noći)“
Tetoviranje poslije 1945. je bilo iznimka. Marica nije tetovirala svoje kćeri koje su rođene poslije
II. Svjetskog rata. „ To je već zabranjeno bilo. Komunisti nisu dali ni da se u crkvu iđe a kamoli
to. Za vrijeme druge Jugoslavije zavu su mi natirali da riže križeve u Beogradu, ali nije mogla
izbrisat.“
Tekst i slike: Tea Turalija

tetoviranicovjek @ 11:26 | Isključeno | Komentari: 0

Smiljka (Kupres)

Smiljka Ćaleta, rođ.Pašalić, 24.04.1934 u Kupresu


„Bila mi je osma godina, 1942. kada su došle izbjeglice iz Rastičeva kod nas. Jedna cura je rekla :“ Ajde
Smilje da ti to napravim.“ " Bilo je ratno stanje, tetoviralo se kad god je ko tio. Pomišala se čađ i tinta,
sve crno, uzela je najmanje iglice, stegla ruku i bocala i sve dok god krv nije udarila, nije puštala."
Na pitanje zašto se sicala odgovara: „ Da se zna da sam Hrvatica!“
Smilja nije sicala svoje kćeri a ni njena majka nije bila sicana. „Ja sam jedina u svojoj obitelji“ kaže Smilja
te nadodaje kako joj je jednom zgodom prišao neki komunist i rekao kako bi njegova majka bila jako
sretna da vidi da to još netko nosi. Tetovaže su na ovim prostorima bile i ostale znaci vjere i pripadnosti
hrvatskom narodu, što za vrijeme komunizma nije bilo poželjno isticati.
Tekst i slike: Tea Turalija

tetoviranicovjek @ 11:25 | Isključeno | Komentari: 0


Pavka (Buč, Rastičevo, Kupres)
Pavka Bralj rođena 15.04.1928. u zaseoku Buč, Rastičevo- Kupres
„Anđa Patrun me sicala kad sam imala 10ak godina.. Rekli su nam stariji kako da sicamo. Mi se tri- četiri
curice sastale na Veliki Petak i sicale. Kada lampa gori od petriola, uzme se ona čađ i nastruže u čašicu.
Uzme se milko od žene koja doji muško dite i pomiša se sa tom čađi. Uzeli su pero od kokoši, izmišali i
napišeš križ ili ime, i onda bockamo jedna drugoj. Zategneš dok krv ne udari i kad otrne, ne boli...uzme
onda plavi papir i izbocka ga iglicom i stavi na ruku 24 sata da stoji. Moje znači križ i narukvica“
Na pitanje zašto se sicala odgovara: „ Vikalo se da se ne može poturčit ko to ima. Neke naše žene su
imale križ i na čelu i na prsima. Brat me natiro da skinem ali ne može se to nikad skinut. Niko od mojih
nije imo. Niko me nije nagovorio da se sicam. Sama sam tila. “
Tekst i slike: Tea Turalija

tetoviranicovjek @ 11:25 | Isključeno | Komentari: 0


Gospova (Osmanlije, Kupres)

Gospova Dumančić (rođ. Kuna) 1929. u selu Osmanlije, Kupres


Gospovu su sicali sa samo 7 godina : „ Imala sam oko 7 godina kad su se žene sastale i sicale, a
ja navalila de i meni. Bio je Veliki Petak. Isus se patio i mučio, pa smo se zbog tog i mi sicale. Ja
sam bila najmlađa. Iglom su mi sicali na zategnutoj ruci, onda stavili ćađ, plavi papir...Brzo je
zaraslo.“
Razni motivi su se sicali, najčešće križ, ali i inicijali imena. Turci su običavali odvoditi
kršćansku djecu u sužanjstvo, tako da je vjerojatno ostao običaj sicanja inicijala kako bi ih
kasnije mogli prepoznati : „Curice veće su i ime sicale, 2 slova, neke narukvice, neke križ na
prsima. I moja je mater imala u obliku narukvice.“
Gospova je iz straha krila križ u zarobljeništvu, jer je on bio oznaka Hrvatica, katolkinja:„Kad
sam bila u Kninu u zarobljeništvu za ovog rata, krila sam križ,nisam tila da ga vide, a sve me
Srbi pitali: „Što ti je to“? U izbjeglištvu u Dalmaciji nisu me pitali ništa. Mislim da su i starije
Dalmatinke imale isto to. „
Točno je da je u Dalmaciji održan običaj tetoviranja žena, a donijeli su ga Hrvati iz Bosne i
Hercegovine koji su prebjegli u Dalmaciju za vrijeme Turske okupacije Bosne i Hercegovine.
Hrvatski etnolog Jadran Kale piše : U ljeto 1998. sam, pripremajući izložbu o lokalnom
odijevanju i ukrašavanju tijela, obišao 17 ovdašnjih sela i zaselaka i susreo se sa zadnjim sicanim
ženama u Hrvatskoj. Sicanje se izobičajilo nakon 2. sv. rata, a znajući da su to u svojim
društvima radile samo djevojke razumljivo je da ih se ukupno nije zateklo više od pedeset... To
je sicanje (tetoviranje, tatauviranje), kojeg su u Hrvatskoj obdržavale djevojke u selima između
Sinja i Šibenika...
Tekst i slike: Tea Turalija

tetoviranicovjek @ 11:15 | Komentiraj | Komentari: 0

Marta (Osmanlije, Kupres)

Marta Kuna (rođ. Dumančić) 17. 05. 1917. u selu Osmanlije, Kupres
Iako joj je 93. godine Marta se dobro sjeća dana kada je sicana: „ Sicala me Kaja Dumačić (rođ. Ivić) kad
sam imala oko 13 godina. Bio je Veliki Petak a kako je Isus trpio na križu, tako smo i mi to stavljali u to
ime. Ima naših da su i na čelo stavljali. Bocano je iglicom, sjećam se ćađe u čašici i plavog papira koji bi se
stavio na križ i odma skino... Sastale bi se po tri četri žene i dica i sicalo bi se...
Sicala su se i muška djeca : „I moj je pokojni brat Jokan imo križ.“
Dok je Marta bila mlada „većinom se sicalo“ jer je običaj bio raširen među Hrvatima katolicima. Poslije 2.
Svj. rata ovaj običaj je gotovo zaboravljen. „ Kasnije nije sicalo.“, kaže Marta.
Tekst i slike: Tea Turalija

tetoviranicovjek @ 11:14 | Isključeno | Komentari: 0


Ivanka (Goruša, Bugojno)

Ivanka Grabovac (rođ. Barišić) 1937. godine u selu Goruša, Bugojno

Ivkina nam priča također svjedoči o upotrebi majčinog mlijeka za sicanje i to od žene koja je
rodila muško dijete :
„Imala sam 18. godina kada su me sicali. Uzeli smo mlijeko od strine, koja je taman rodila sina
Petra, koje bi se pomiješalo sa čađi. Onda napišeš drvetom križ, uzmeš iglu što se šije i bocaš.
Nismo smili prat ruke 3 dana. Ja sam se bojala pa sam pobigla, nisam dala da mi sicaju treću
granu.
Nikad se to oprat ni izrizat nemere. Sestra mi Dragica sicala, jer smo mi cure navalile „ajmo to
crtat“. Jedna je sicala križ na prsa, a mi na ruke. Jako je bolilo.
Radili smo to na blagdan, negdi oko Uskrsa. I moja mater Janja je imala 2-3 križa na rukama i
slovo J kao Janja. I sestra mi je sicana.“
Na pitanje zašto se sicalo Ivka odgovara: „Najviše sa se zna da si Hrvatkinja. Nije se smilo
kazivat da si Hrvatkinja. „

Ivka nam isto tako svjedoči o komunističkom režimu koji je zabranjivao prastari običaj sicanja
među Hrvatima katolicima. Zabranjivanje je išlo do te mjere da si mogao izgubiti posao ako bi ti
vidjeli križ. Zbog straha od režima oni nisu sicali svoju djecu, a neki su dugo vremena nosili
duge rukave čak i ljeti, kako se križevi ne bi vidjeli:

„Jedno se vrime krilo, nosili smo duge bluze. Od naše dobi pa vamo nisu se sicali kašnje, nije se
smilo. Krilo se to dugo vrimena. Odma te izbaci od posla ko što su Ivu Barišić iz Bugojna. Kad
se kupala na izletu, vidila joj jedna Srpkinja križ i odma su je izbacili s posla.“

Za Ivku je križ simbol njene vjere i simbol pripadnosti njenom narodu: „Krst ne može pobit
niko.“
Tekst i slike: Tea Turalija

tetoviranicovjek @ 11:11 | Isključeno | Komentari: 0

Ljuba (Karapaj, Rastičevo, Kupres)

Ljuba Šimić (rođ. Raič) 09.09. 1927. u zaseoku Karapaj, Rastičevo, Kupres
U mnogim je selima postojala žena koja je svima sicala križeve. Većinom bi se to odvijalo na
Svetog Josipa (19. Ožujak) Blagovijest (25. Ožujak) i Veliki Petak, kada su žene sicale
okupljenu djecu, žensku i mušku. „Sicala mi ujna Doma Bušić kad sam imala jedno 10 godina.
Ujna je svima crtala, bila je tu još Luca, Mara, Iva Bušić, Jela, Terezija...“, pripovijeda Ljuba
Šimić.

Proces sicanja Ljuba opisuje ovako : „Bila petruljača (petrolejska lampa), u mliko (od žene koja
ima muško dite) bi ubacila čađ( iz petrolej lampe), uzela je pero, umakala u to i bocala križ na
rukama. „

Zanimljivost u nekim selima je bila upotreba majčinog mlijeka za sicanje :

Uzela je fildžan,u njeg ubacila čađ i mliko od žene, pa crtala iglom, bocala križ na rukama sve
dok krv nije išla. Onda je na križ metla plavi papir, ... otrnula mi ruka, nisam ništa čula. Ne smiš
skvasit! Svezala mi i jedan dan je trebalo držat. Uzimalo se mliko od žene jer ne more primit od
nikoga,samo od žene mliko i koja ima muško dite. Tim mlikom bi se i oči natrljale kada bi
bolile.“

Križevi su se sicali na raznim dijelovima tijela: prstima, prsima, čelu i rukama. Ljuba se jasno
sjeća da su i muškarci bili sicani, no u znatnoj mjeri manje od žena. „Svi bili , iđem i ja. Sicalo se
na prsima, prstu, čelu...Sjećam se da je naša Zelica Jukić imala križ na čelu. I muški su imali,
većinom križeve. „

Iako su se i stari Iliri tetovirali tetoviranje ili kako s eu narodu zove sicanje je bilo jako izraženo
za vrijeme turske okupacije BiH. Mnogi katolici su sicali svoju djecu kako bi ih sačuvali od
prisilnog „poturčavanja, tj. prelaska na islam, koje se stoljećima odvijalo na prostorima BiH. Ne
zaboravimo da su Turci otimali mnogu kršćansku djecu od 1463. kada su osvojili BiH pa sve do
1878. dok je nisu napustili. A begovi su imali pravo na prvu bračnu noć, tj. ako bi se dvoje
katolika vjenčalo, beg je bio taj kojemu je pripadala ta noć. Turcima je križ bio odbojan, pa je
sicanje vjerojatno bila svojevrsna zaštita od Turaka. Na pitanje zašto je sicana, Ljuba odgovara
:„Da se nemeremo poturčit!!!“

Za katolike je taj običaj bio od velike važnosti jer bi svojoj djeci sicanjem dali neizbrisivi trag
vjere i pripadnosti hrvatskom narodu. „Imala je i moja baba i mater. Nikad mi nije branila. Žene
su volile da se to napravi.“
„Pitali su me na moru( u Dalmaciji) u izbjeglištvu „Što si to radila ?“, a ja sam im rekla : „Da se
zna da smo Hrvati! Ovo se nikad nemore izbrisat, to je unišlo do kosti. I u Njemačkoj su me
često znali slikat i pitat: „Što ti je to što nosiš?“ „ Nosim svoj križ“, rekla sam.“

Razloge izumiranja ovog običaja Ljuba vidi u ratnim nedaćama 2. Sv. rata, kada su mnogi bili
raseljeni a samim tim izgubilo se dosta običaja. Naravno da s dolaskom komunizma nije bilo
poželjno isticati svoju vjeru. „Rat je bio pa izumrlo“, kaže Ljuba.
Ljuba i Milica (o Milici vec ima clanak, vidi starije priloge u blogu)
Tekst i slike: Tea Turalija

tetoviranicovjek @ 11:11 | Isključeno | Komentari: 0

Marica (Botun, Kupres)

Marica Džeko (rođ. Kusić) 20.11.1933. godine u selu Botun, Kupres


Marica je sicana u ranoj dobi, između 5. i 6. Godine, pa se slabo sjeća procesa sicanja : Bila sam
mala, nisam još ni u školu krenula. Bio je neki svetac. Sestra Jela nije se volila sicat pa je mene
potpučila, ona se bojala. Bilo je curica koliko oćeš... i većih od 15-17 godina. Mater moja je
imala križeve na obe ruke.
Sicanje je u vrijeme turske okupacije Bosne i Hercegovine bilo nužno kako bi se djeca zaštitila
od otmice. Mnogi su uz križeve sicali i inicijale imena kako bi znali tko su ako ih jednom Turci
otmu. Turci su napustili Bosnu i Hercegovinu 1878. godine s dolaskom Austro-Ugarske.
Strahote koje su Turci radili nad kršćanskim pukom prepričavale su se generacijama:
Mater moja Kata mi pričala“ Otimali su dicu Turci da ih poturče. Mušku najviše. Kad bi došli
primećat, sakrij malo dite pod košulju da ga ne vide. Nije moglo ostat muško dite. Ubijali bi ih ili
ih poturči.“
Nakon nedaća s Turcima došao je komunizam za vrijeme kojeg se običaj sicanja iskorijenio. U to
vrijeme je crkva bila progonjena. Mnogima koji su imali sicane križeve je bilo teško nositi se s
komunističkim vlastima. Marica pripovijeda: Nisam smila kazat da sam Hrvatica. Jedna žena iz
Poriča u Bugojnu je ima više križeva na rukama i na prsima i tili je izbacit s posla. Pozivali je da
odgovara, išla direktorima na ispitivanje.
Kad bi mene pitali komunisti : „Što si sicala, ko te sico?“, ja bi rekla: „Ne znam, sestra me sicala
kad sam bila mala.“
Prezirali su nas zbog tog. Rekli bi : „Vidi prava katolkinja“.
Tekst i slike: Tea Turalija

tetoviranicovjek @ 10:58 | Isključeno | Komentari: 0

Anica (Mlakva, Kupres)

Anica Radoš (rođ. Lozančić) 23.08.1923. u selu Mlakva, Kupres


Anica ima 3 sicana križa na jednoj ruci te 4 točkice kod palca:
Sestra Ruža mi sicala prvi, Marica drugi kad sam imala oko 7 godina na Svetog Josipa 19.
ožujka .
Sicali su se kako bi označili pripadnost kršćanskoj vjeri : „Da imamo križeve, da smo kršćanke“,
veli Anica.
I Anica svjedoči o upotrebi majčinog mlijeka za sicanje, koje bi se pomješalo s čađi iz fenjera. U
to doba se upotrebljavao plavi papir, sličan indigu, koji bi se par dana držao na sicanom križu
kako bi poprimio plavu boju:
Sicali se s materinim mlikom i čađi iz fenjera. Bocka se dok krv ne poteče, metneš papira pa ga
isicaš. 2-3 dana smo držali plavi papir na ruci.
Sicanje je bio običaj na kojem bi prisustvovale mlađe curice i dječaci. Dječacima su uz križ sicali
i ime kako bi ih obilježili jer su ih Turci otimali za vrijeme okupacije Bosne i Hercegovine
1463.-1878. godine:
„Bile moje neviste, stričevke i još dice mojih godina. Svaka je imala po križ. Muški su ime
pisali“, veli Anica.
Za vrijeme komunizma običaj je potpuno iskorijenjen jer su komunisti običaj smatrali
primitivnim a i nije bilo poželjno isticati katoličku vjeru :
„Nije se više radilo onda i nisam svojoj dici sicala. Krili smo od komunista. Smrknuli bi se. Nije
im bilo drago da to vide.“
Anica Radoš, maiden name Lozančić, born 23. 08.1933 in village Mlakva in Kupres
municipality.
Anica has 3 tattooed crosses on one hand and 4 dots near the thumb on left hand:
My sister Ruža tattooed the first cross, Marica the second when I was about 7 years of age. It
was Saint Joseph's Day on 19. March.
We were tattooed because of the belonging to Christian faith: “ So that we have crosses in order
to show that we are Christian“, says Anica.
Anica also testifies about the use of mothers milk for the process of tattooing, wich would be
mixed with ....from the lamp. She also tells about the use of blue paper that was put on the tattoo
for a couple of days so that the tattoo could take the blue colour:
We were tattooed with mothers milk and ...from the lamp. They would... until the blood would
ran, then put the blue paper and cut. We would leave the blue paper for a 2-3 days on the tattooed
hand.
Young girls and boys attended the tattooing ceremony. Except crosses also initials would be
tattooed mainly to boys because they were often kidnapped during Turkish occupation of Bosnia
and Herzegovina from 1463-1878:
„There were my aunties, uncle's daughters and a lot of children of my age. Everybody had a
cross. Boys were tattooed with initials“, says Anica.
During communism this custom died out because communists considered it primitive and it
wasn't welcome to express catholic faith:
We stopped doing it and I didn't tattoo my children. We were hidding it from the communists.
They didn't like to see it.

Tekst i slike: Tea Turalija

tetoviranicovjek @ 10:57 | Komentiraj | Komentari: 0

Tea (Kupres)

Tea
"ja sam to stavila zbog bake, ona je imala na obje ruke takve tetovaze. tetovirali su ju kao curicu, rekla je
da ih je to tada razlikovalo od muslimana( baka marica je rodom iz otinovaca, kupres, i djevojacko joj je
prezime lozancic). baka mi je puno zacila u zivotu, bila je divna zena i prema svojoj djeci i prema nama
unucadi. najdraza sjecanja na nju su mi razvijanje pite u botunu prije rata i kasnije nase zajednicko
moljenje krunice. dok je ona molila ja sam cesto gledala njene ruke, vec tada sam olovkom znala sama
sebi iscrtati te krizice na rukama da budem kao baka. ona mi je usadila vjeru u Boga i naucila me moliti. i
kad god vidim sklopljene ruke mene one podsjete na njene ruke i te plave krizeve na njima. nekako mi je
ta tetovaza bila simbol toga. zeljela sam ju staviti kao trajnu uspomenu. dugo sam razmisljala da li da se
tetoviram i odlucila sam da hocu. htjela sam ju prvo staviti na ruku ali predomislila sam pa sam ju ipak
stavila iza uha gdje je manje vidljiva. kasnije sam se pocela malo vise interesirati o tome kako su se te
tetovaze ranije radile ...to sam napravila 2006, imala sam 21 godinu "

Tekst i slika: Tea Turalija

tetoviranicovjek @ 10:56 | Isključeno | Komentari: 0


Svaki križ na ruci kao sigurna "ulaznica“ u raj

Mirela Tučić

Tetoviranje Hrvata katolika u BiH datira još iz vremena kada je to područje palo pod
osmanlijsku vlast. Narodne predaje i danas govore o tetoviranju koje je služilo da se djevojke
sačuvaju od begova, koji su tražili pravo prve bračne noći. Navodno su zaobilazili djevojke koje
bi po tijelu nosile znak križa.

Tradicija tetoviranja Hrvata i danas se čuva u nekim hrvatskim krajevima, a jedan od njih je
zasigurno i Ramski kraj gdje i danas po selima, gdje živi starija “čeljad”, žive i priče o razlozima
i načinima tetoviranja. Marija i Luca iz sela Jaklići, udaljenog nekoliko kilometara od grada
Prozora, ispričale su nam svoju priču o tetoviranju, odnosno kako one to kažu “sicanju”
hrvatskih žena.
Bolna iskustva

Luca je, kaže, bila sicana još dok je bila djevojčica. Sicalo se uglavnom na Ivandan, Blagovijest,
Cvjetnicu ili koji drugi dan u Velikom tjednu kada se iskupi “mlađarija” neke obitelji. I dok su se
jedni s velikom radošću podvrgavali toj bolnoj operaciji koja se produžuje dok ruke ne oblije krv
te se bol više ne može snositi, Luca je prilikom svog prvog sicanja pobjegla.

“Kata Pavlović zvana Džeanka me sicala kada mi je bilo samo 14 godina. Sjećam se da me jako
boljelo, pa sam pobjegla. Moja majka, koja je i sama bila tetovirana, na mene je galamila da
moram to do kraja završiti, u protivnom neću u raj”, prisjeća se Luca tog bolnog iskustva iz svog
djetinjstva. Tada se, osim što se na ovaj način čuvalo od turskih begova, vjerovalo da tko nema
križa na ruci, neće otići u raj. Što više križeva, to ćeš sebi prije osigurati mjesto u raju. Luca se
zbog toga opet vratila, pretrpjela sve to i danas joj je, kako kaže, drago zbog toga.

“Ja imam samo jedan križ i svoje ime i prezime koje sam sama isicala kasnije kada sam se
“zacurila”. Ali bilo je dosta žena koje su imale križ i na čelu, znam jednu ženu koju su zbog toga
zvali Križulja”, kaže Luca.

Umjetnost na rukama

Tetoviranje u ramskom kraju se uglavnom radilo s čađi i medom, ali i na način da se pljuvačka
pomiješa s ugljenom.

“Uzmeš olovku i napišeš križ pa namažeš tintom, umačeš u nju i bocaš iglom, dok ne krene krv.
Bilo je ratno stanje, tetoviralo se kad god je tko htio”, objasnila nam je Marija postupak
tetoviranja tih davnih godina kada ju je, kao i Lucu, sicala Džeanka.

Sicana je bila i Anđe Selak zvana Faletaruša iz sela Ripci na čijim se rukama može vidjeti prava
umjetnost iz ondašnjih vremena. Ova starica, koja je rođena davne 1924. godine, sjeća se da ju
je, još kao dijete sicala Ruža Jurić.
Tetoviranje poslije 1945. godine bilo je iznimka. Tetoviranje je tada, kada je bilo zabranjeno ići i
u crkvu, bilo zabranjeno. Tetovaže su na ovim prostorima bile i ostale znaci vjere i pripadnosti
hrvatskom narodu, što za vrijeme komunizma, nije bilo poželjno isticati. Danas su u modi neke
druge tetovaže, na nekim drugim dijelovima tijela. Križ, simbol kršćanstva, sve je manje vidljiv i
na zidovima, a sve ga manje ima i u srcima. Tetoviranje križeva na rukama, taj pradavni običaj
naših predaka, umire zajedno s našim bakama i majkama.

tetoviranicovjek @ 10:52 | Isključeno | Komentari: 0

BILJEŠKE O ZAVIČAJU

TETOVIRANJE KOD BOSANSKIH KATOLIKA

Piše Željko Ivanković

Koliko smo starijih žena u našim djetinjstvima vidjeli s istetoviranim rukama?! Otkud im to?
Običaj tetoviranja kod katolika u Bosni i Hercegovini istraživao je arheolog i povjesničar Ćiro
Truhelka (1865.-1942.), a nalaze o tome objavio u Glasniku zemaljskog muzeja 1894. godine.

Kod katoličkoga dijela naroda u Bosni tetoviranje je bilo oznaka po kojoj se prepoznaju. "Vele,
da je taj običaj prije imao tu svrhu da se prepriječi odmetnuće od vjere, ali se je ipak događalo,
da se tetoviranjem ta svrha nije postigla, jer i danas još žive neke tetovirane žene, koje su prije
kakovih 20 i više godina prešle na islamsku vjeru, da se mogu udati za muslima, koji im je bio
srcu drag." – piše Truhelka. (O tome, na primjer, možemo čitati i u Benićevu Ljetopisu u godini
1760.) No, tada bi, kaže Truhelka, katolik "kao odmetnik vazda nosio biljeg svoje nekadašnje
vjere". Kako se tetoviranje sastoji od mnoštva malih križića, onda je "narodno shvaćanje"
tetoviranje smatralo "neizbrisivim simbolom katolicizma u Bosni i Hercegovini". Truhelka to,
kao i slavljenje Ilindana ili Ivanj-danske krijesi, vidi kao staroslavenske običaje, koje je
svećenstvo trpjelo kao "koncesiju tradiciji".
Tetoviranje Truhelka nalazi u srednjoj Bosni, tj. kotarima: sarajevskom, visočkom, travničkom,
fojničkom, prozorskom, bugojanskom, te niz donji Vrbas, kotor varoški i banjalučki kotar, a taj
običaj "popušta" u okolici Olova, Vareša, Vijake i u dolini Neretvice, a gdje i dalje ima
tetoviranja to je više da se "zadovolji formi". Autor kaže da je najljepše oblike tetoviranja našao
u dolini Lašve, naročito u mjestima oko Gučje gore. Otamo je bila moja baba po ocu i još uvijek
se živo sjećam njezinih tetovaža po nadlanici i rukama.

Tetoviranje je obuhvaćalo ruke (najčešće gornja strana ruke) i prsa (nasred grudne kosti), a
ponekad bi se našao i jedan motiv na čelu. Kod žena je bilo obilatije nego kod muškaraca.
Tetoviralo se obično na Ivanj-dan, Blagovijest, sv. Josipa, Cvjetnicu ili koji dan u Velikome
tjednu. To bi radila starija vještija žena, a tome su se podvrgavale mlađe djevojke (između 13. i
16. godine) s radošću do bola, "dok ruku ne bi oblila krv". Ornament se najprije crtao na koži
tupim dijelom igle zamočenim u crnilo, a onda se po crtežu bockalo iglom dok ornament ne bude
gotov. Rana bi se potom zavila svilenim papirom, papirom za cigarete ili voštanim papirom. Tek
drugi dan bi se rana prala hladnom vodom. Za crnilo je upotrebljavana čađ koja se miješala s
medom i vodom ili barut koji se miješao sa slinom.

Tu bolnu "operaciju" Truhelka vidi kao doba inicijacije, doba prijelaza u mladenačko doba, dakle
ostavštinu iz pretkršćanskih vremena. I vezano je, kako kažu ispitanici, za proljeće, "onda kada
drveće cvate", a pokazalo se najčešće na Josipovo (19. ožujka), tj. uoči proljetnog sunčanog
obrata. To Truhelka, također, vidi kao staroslavensko, pretkršćansko vjerovanje, kao
pretkršćanske običaje.

Križ, izvedeni križići, kolo od točaka, grančice (jelice), bobice nanizane na peteljke, mlinsko
kolo, ograda, narukvica, klas, zvjezdica, sunce, mjesec..., najčešći su motivi na tetovažama. To,
dakako, Truhelku navodi na pomisao da tetoviranje nije u svezi s kršćanstvom, nego da su ga
znali i u ove krajeve donijeli Rimljani, a poznato je bilo i Galima, Dačanima, Sarmatima. Plinije
govori o Dačanima i njihovu tetoviranju, Herodot svjedoči o Tračanima, od Tračana je taj običaj
prešao na Ilire, a od Ilira na Slavene. Osim u Bosni, Truhelka kaže da tetoviranja na Balkanu ima
i kod Albanaca koji se smatraju izravnim potomcima Ilira. Čak se kod njih može naći i
tetoviranih muslimana.

No, ako je nekoć služilo za oznaku plemena, bosanskim je katolicima tetoviranje služilo za
oznaku vjere i preventivnu zaštitu od prijelaza na islam. To, dakako, ne znači da prijelazâ nije
bilo, ali ih je svakako taj čin značajno reducirao. Slično je bilo i s običajem zajedničkih vjenčanja
(svatova) u Kraljevoj Sutjesci da bi se izbjeglo pravo prve bračne noći na koje je polagao turski
silnik, ali ne znači da to "pravo" nije zbog toga i konzumirano.

Što se pak tiče tetoviranja u vareškome kraju (ono je, evo, na primjer u Borovici), počelo
nestajati u godinama poslije Drugoga svjetskog rata (1945.-1950.) – otkad i potječu današnje
tetovaže – kad je nova komunistička vlast dovela učitelje "sa strane" koji su počeli zabranjivati
tetoviranje i tako se taj običaj vremenom iskorijenio. Tetoviranje je, kako su nam kazale žene
koje još uvijek nose tetovaže, vršeno na primitivan i veoma bolan način, pa su djevojčice
nerijetko znale istrgnuti ruku u nezgodnom trenutku i tetovaža ne bi ispala onako kako je bila
zamišljena.
tetoviranicovjek @ 04:09 | Isključeno | Komentari: 0

Tetoviranje u Rami
Kod ramskih katolika postoji običaj tetoviranja. Tetoviraju se i muškarci, ali
naročito žene. Mnogo više se tetoviraju u Gornjoj nego u Donjoj Rami, a
tvrde da se sada uopće manje tetoviraju nego ranije. Kažu "sicati" ili
"nasicati križeve (križove)", po tome što je križ najveći ornamentalni motiv.
Kao objašnjenje zašto se to radi, navode da je to običaj ostao iz turskog
vremena kada su se žene, a i muški, tetovirali, kao ne bi mogle mijenjati
vjeru i prelaziti na islam ali i da se općenito "da se znamo da smo kršćani".
Stariji, međutim, znaju da se fra Anđeo Nuić, docniji profesor na Širokom
Brijegu, oko 1876. borio protiv tetoviranja.

Tetoviraju se, "sicaju križove", obično na Josipovo (blagdan sv. Josipa) ili na
Blagovijest, rjeđe na dan sv. Ive. U Doljanima samo na Josipovo. U nekim
selima ne drže se samo tih blagdana, nego se tetoviraju uopće s proljeća, ali
ne nedjeljom, i to u vrijeme poslije Jurjeva, a prije nego što prispije zeleno
voće; nalaze da rane od tetoviranja i bušenja uha udaraju na zlo kad se jede
voće.

Tetoviranje izvode obično žene, ali ima i muškaraca koji to rade. Od ženskih
to rade djevojke kao čobanice, izuzetno i udate žene.

Razni su načini tetoviranja. Jedan je način da se na mjestu na tijelu koje će se


tetovirati najprije olovkom izvuče crtež, zatim "majstor" brzo bode ("sica")
iglom po zategnutoj koži i onda natrlja smjesom od uglja i meda.
Upotrebljava se ugalj od smrekova drveta, koji se sjekirom stuca u prah.
Mjesto meda drugi kapnu vode u prah da bude kao mastilo. Kao boja
upotrebljava se i barut (u Gornjoj Rami upotrebljavaju i smjesu od baruta i
luča). Drugi način, koji se primjenjuje oko Širokog Brijega u Hercegovini,
jest taj da se od kore jasenove ili od debelog papira napravi "kalup". Kad
posoči jasen, obreže se komad kore u kvadrat u njemu isjecanjem napravi
križić, pa se onda kora digne s drveta. To se metne na ruku i dobro utegne
špagom. Iglom se bode u kožu po onome križu i posipa prašinom od uglja.
Rana se poslije zavije jasenovim lišćem koje se drži kod se ne uhvati krasta. U
kori se izrezuju i drugi ornamenti osim križa.

Osim križeva, prave se točke, u novije vrijeme ispisuju na taj način ime i
prezime, godinu rođenja i sl.
Žene se najviše tetoviraju po rukama i prsima, a muškarci na mišićima. Tu
se stavljaju križevi. Viđaju se i muškarci i ženske koje imaju tetoviran mali
znam križa na čelu. Vrlo često se vide mali križići i na prstima između
članaka, kao i između palca i kažiprsta. Viđao sam u žena i samo točke na
čelu i obrazima.

Iako kažu da tetoviranje treba izvesti odjedanput, neki ga izvode godinama


tako da i u tijeku deset godina izvode po jedan križ.

Otkako djeca idu u školu i manje su kod stoke, sve se manje tetoviraju.

izvor:

http://www.rama-prozor.info/povijest/narodna_nosnja.html
tetoviranicovjek @ 04:08 | Isključeno | Komentari: 0

Tetoviranje kod katolika u BiH

AUTOR: Ciro Truhelka (1894)

U jednom članku, priopćenom u „Glasniku zemaljskog muzeja", prvi put je dr. Glück spomenuo
danas još u Bosni i Hercegovini običajno tetoviranje. Ta me je radnja potakla, te sam se
prigodom svoga putovanja zanimao za taj predmet i prikupio zbirku ornamentalnih motiva
bosanskog tetoviranja. Što sam tom prilikom opazio, priopćujem ovdje, nadovezujući na rečeni
članak dra. Glücka. Kao što je već dr. Glück primijetio, mogao sam i ja konštatovati, da je osim
rijetkih izuzetaka, tetoviranje jedino i splohom u katoličkog dijela naroda u Bosni običajno.
Tetoviranje u žiteljstva ostalih vjera, na koje se tamo amo nailazi, nikada ne ide na račun kojeg
etničkog momenta, već ga vazda valja svesti na spoljašne utjecaje. Naročito momke, koji su u
vojsci služili, zaveli su kadšto drugovi da se tetoviraju, ma da im to na domu i nije običaj, pa
tako dolazi, te ponegdje, ali veoma rijetko, u muslima i pravoslavnih nailaziš na tetoviranje. U
prijašnja vremena bio je u izvjesnim prilikama i u turskoj vojsci običaj, da su vojnike bilježili
tetoviranjem. Naročito za vremena bojeva s Crnom Gorom običavali su vojnike, koji su bili u
sumnji, da bi htjeli pobjeći, bilježiti tetoviranjem. Tako mi je pripovjedao neki seljak u Vitezu,
koji je bio u zadnjem boju na Crnu Goru, da je jednoć, kad je od njegove satnije pobjegla sva
momčad osim četrnaestorice, naregjeno vojničkom lječniku, neka one, koji su još ostali, tetovira.
Obilježiše ih mačem nad desnim laktom, kako mi to pripovjedač i pokaza. Ja sam dosele samo
rijetko kad nailazio na takve izuzetke, nasuprot tomu mogao sam konštatovati, da žitelji drugih
vjera tetoviranje smatraju sramotom, pa bi muslimu ili pravoslavnome vazda mrsko bilo, kad bih
kojeg upitao, da li je tetoviran. Danas pače katolici tetoviranje tako shvaćaju, da je tetoviranje
oznaka, po kojoj se jedino katolici raspoznavaju. Vele, da je taj običaj prije imao tu svrhu, da se
prepriječi odmetnuće od vjere, ali se je ipak dogadjalo, da se tetoviranjem ta svrha nije postigla,
jer i danas još žive neke tetovirane žene, koje su prije kakovih 20 i više godina prešle na
islamsku vjeru, da se mogu udati za muslima, koji im je bio srcu drag. Misli se u narodu, — da li
s pravom ili krivo, ne ćemo ispitivati — da se tetoviranje nikad ne može izbrisati, pa da bi se i
onda, kad se dotično mjesto izreže zajedno s mesom, opet pokazalo. Tako bi katolik i kao
odmetnik vazda nosio biljeg svoje nekadašnje vjere. I u tomu valja tražiti uzrok, što su katolici
veoma rijetko prelazili na drugu vjeru. U tom bi smislu dakle tetoviranje svojoj praktičnoj svrsi
svakako zadovoljilo. Ja ću da ovdje spomenem samo jedan primjer takvog prijelaza na drugu
vjeru. U Prozoru upoznao sam jednog katolika, koji je negda bio muslim, pa se pokrstio. Jedva
što je bio pokršten, zaiskao je, da ga tetoviraju.Vro čeljade, kome u ostalom duševno stanje nije
baš u najboljem redu, stade se za više godina kajati, pa htjede da opet bude muslim. Od onda mu
je najviša briga, kako da posve zatare tragove onome tetoviranju. Ako se uz ovo, što je rečeno,
još uzme na um, da tetoviranje obično sastoji iz množine malih krstića, onda izlazi već po dru.
Glücku utvrgjena činjenica, da se po sadašnjem narodnjem shvaćanju tetoviranje smatra
neizbrisivim simbolom katolicizma u Bosni i Hercegovini. Ja hotice naglašavam sadašnje
narodno shvaćanje, jer sam ja toga mnijenja, da tetoviranje, ma da ga označuju karakterističnim
kolektivnim imenom „križ", „križevi", baš onoliko posla ima s kršćanstvom, kao i onaj
gromovnik Ilija, koga pripadnici sviju vjera u Bosni osobito slave, u kome nam slavljenju valja
tražiti uspomenu na staro-slovjenskog Peruna. Njegova uspomena živi i megju muslimima pod
imenom Alidžuna, pa je na dan svetoga Ilije svečano slave. Poznata je u Bosni i Hercegovini
poslovica: „Prije podne Ilija, poslije podne Alija", koja se na to odnosi. Takve reminiscencije na
staro-slovjensku mitologiju nipošto nijesu rijetke. Tako je preskakivanje krijesa u oči Ivanj-dana
stari poganski običaj, koji se samo hvata jednog dana u kršćanskom kalendaru, kao što i palenje
bunjišta na prvi dan proljeća za izmirivanje zmija očevidno nije drugo, već žrtva, koju su stari
Slovjeni prinosili Vesni (Erdgottin, božici zemlje). Na to mnijenje, da tetoviranje nije u uzročnoj
svezi s katolicizmom, sili nas već to, što se domaće svećenstvo nikako ne zanima za taj običaj, i
što su katolički misijonari u onakim krajevima, gdje su taj običaj nailazili, protiv njega revnovali.
Svećenstvo ga je samo trpjelo, ono je samo koncesiju učinilo tradiciji, duboko zavriježenoj u
duši naroda. Ali i u slovjenskom svijetu uzalud tražimo tragove postanju tetoviranja: ni u južnih,
ni u sjevernih Slovjena ne nalazimo ih izvan Bosne i nekojih susjednih krajeva, pa tako im
postanje valja tražiti u starijem vremenu. Ono područje, u kom sam do sada imao prilike, potanje
študirati tetoviranje, obuhvaća katoličke krajeve srednje Bosne, naročito u kotarima sarajevskom,
visočkom, travničkom, fojničkom, prozorskom, bugojanskom, i niz donji Vrbas, kotor varoški i
banjalučki. Pri tome sam primijetio, da taj običaj na južnoj i istočnoj periferiji rečenog područja
znatno popušta, te se n. pr. u okolini Olova, Vareša, Vijake i u dolini Neretvice svijet samo još za
to tetovira, da zadovolji formi. Ovuda se većinom zadovoljavaju samo s jednostavnim krstićem
na ramenu. U sjeverozapadnim područjima taj je običaj još u punom jeku, pa se vidi, kako se
ondje gizdaju i obilatošću i ljepotom tetoviranja. Najljepše sam oblike tetoviranja našao u dolini
Lašve, naročito u mjestima oko Gučje gore, a više manje bujne i u susjednim kotarima na sjeveru
do Banjeluke, a na jugu do ramske doline i Kupresa. U tim je krajevima jezgra katoličkog
žiteljstva, pa je po tome to područje najviše proširenog tetoviranja paralelno najjačem području
katolicizma u Bosni. Tetoviranje obično obuhvata ruke i prsa, a kadšto se nahodi jednostavan
motiv na čelu. U ženskinja je mahom obilatije nego u muškaraca, koji se obično zadovoljavaju
po jednim ornamentom na desnoj mišici nad laktom i krstićem na kažiputu. U ženskinja obično
je našarana gornja strana ruke, pregib, ruka ispod lakta, a često i nad laktom; tetoviranje često je
produženo i na donju stranu ruke, pa je katkad tako gusto, da se prava boja kože jedva može
razabrati. Obično se obje ruke približno pojednako tetoviraju, ali sam redovno nahodio ljevicu
jače tetoviranu, a to izvodim otuda, što desnu ruku tetovira druga osoba, a ljevicu dotično čeljade
samo, kojemu je drago tu proceduru više puta ponoviti. Prsa se obično tetoviraju nasred grudne
kosti. Pri tetoviranju postupa se ovako: U jutru na Ivanj-dan, na Blagovijest, na Cvijetnicu ili na
koji dan u Velikoj nedjelji, iskupi se mlagjarija dotične porodice i otpočne tetoviranje. Ako
dotičnoj osobi nije draže, da to sama izvrši, onda taj posao preuzme starija žena, koja je u tome
dostigla osobitu vještinu, ili uzajmice prijatelji i prijateljice. S velikom se radošću podvrgavaju
toj bolnoj operaciji, koja se dotle produžuje, dok ruku ne oblije krv, te se bol već ne može snositi.
Ornamenat se najprije na koži nacrta tupim krajem igle, zamočenim u crnilo, naročito za to
priregjeno, pa se onda po crtežu šiljastim rtom dotle bocka, dok ornamenat ne bude gotov. Da se
crnilo ne osuši, više se puta crtež za procedure navlaži crnilom. Iza toga se rana svilenom
hartijom (hartijom za cigarete) ili voštanom hartijom (omotom nekojih vrsta duhana) obloži i
zavije. Istom drugi dan smije se rana oprati studenom vodom. Upotrijebljeno je crnilo tuš,
priredjen od čagji. Čagj od luči uhvati se preklopljenim tanjurom ili sačom, pa se rastare mladim
medom i vodom. Mjesto čagji često se upotrijebi barut, a ne rijetko se čagj razmuti slinom, koja
se je rano u jutru nakupila u ustima, pa da ne izvjetri, dobro ga poklope u jednoj posudi i
sačuvaju za upotrebu. Ovo potonje sa sanitarnog gledišta zavregjuje pažnju i treba držati na oku.
Mogao sam naime opaziti, da sifilitična bolest najviše vlada baš u onim krajevima, gdje se crnilo
za tetoviranje priregjuje slinom. Dr. Glück, kome sam kao stručnjaku stavio to pitanje, reče, da
se zarazna materija na taj način sasvim pouzdano prenosi, ako iza tetoviranja ostavlja brazgotine.
Od onda imao sam prilike stvar ispitivati, pa sam našao, da tetoviranjem učinjena rana svaki put
ne zacijeli već za nekoliko dana, kako to biva u naravnom stanju, već da se pokazuju pošljedice.
Rana se stane gnojiti, dugo ne će da zacijeli i ostavlja iza sebe vidljivu brazgotinu, pa se
tetoviranje na onome mjestu zatare. Vidio sam takih brazgotina u veličini do 3 cm u premjeru.
Tako mi se razjasnila druga jedna pojava, da je proširenje sifilitične bolesti megju katolicima u
jednakom razmjeru s tetoviranjem, i da je baš najviše onuda ima, gdje je ornamentiranje
tetoviranjem najobilatije i najljepše, — u dolini Lašve i Vrbasa. Da se na taj način slinom
prenose i druge priljepčive bolesti, lako se je domisliti. Mjesto opisanog crnila, koje sami
priregjuju, kadšto kupuju muredef, kojim muslimi pišu. Za svoga istraživanja nastojao sam, da
utvrdim životno doba, kada je običajno tetoviranje, pa sam kao normalno doba našao vrijeme od
18. —16. godine, dakle u godinama prije1aza u mladenačko doba. Ma da to narodu danas nije u
svijesti, po tome se cijelom tom ceremonijom, kao u većine primitivnih naroda, koji se tetoviraju,
samo slavi prijelaz u momačko doba, pa je u drevno doba valjda i imala to značenje. Misao, da
se ta znamenita epoha u Ijudskom životu proslavi pokušajem fizičkog bola, tako je drevna, tako
proširena, da na nju nailazimo u svih naroda sad u ovom sad u drugom obliku. Još nešto svodi
tetoviranje na pretkršćansko doba. Tečajem svoga istraživanja nastojao sam, da saznam, u koje
se godišnje doba vrši tetoviranje. Na moje upite odgovoriše mi, da se to radi „onda, kada drveće
cvate", na dan sv. Josipa, na Blagovijest, na Cvjetnu nedjelju ili u koji dan Velike nedjelje. Kad
sam onda stao bilježiti dan, kada je ko tetoviran uvjerih se, da je u svim prigodama, za koje sam
ja saznao, vazda bilo na Josipovo. Danas narodu nije ni na kraj pameti, za što se ta procedura vrši
u proljeće i baš na Josipovo, pa mi ne rekoše ni očekivano mnijenje, da u proljeće rana lakše
zacijeli. Pa ipak to predajom odregjeno vrijeme tetoviranja ima dublju misao, kojoj se je lako
dosjetiti, ma da se je u narodnoj svijesti izgubila, jer Josipovo pada na 19. marta, dakle u oči
proljetnog sunčanog obrata. To nas pak navodi na takve religijozne nazore, koji su potekli iz
posmatranja i slavljenja znamenitih elemenata svjetskog života, pa na to valja svesti i tetoviranje
u dan, koji slave sve prirodne religije. Terminus technicus za ukupnost ornamentalne
kompozicije pri tetoviranju je „križ", „križevi", a ako ornamente pomnije razmotrimo, onda
čemo opažiti, da obično sastoje od množine malih krstića. Po obojem bi se doduše tetoviranje
moglo svesti na kršćanske utjecaje, ali se ovdje ipak nameće pitanje, da li se i ovdje, kao pri
spomenutom nekoliko puta gromovniku Perunu nije staroj ideji dalo novo ime, starom motivu
nov oblik, ili da pitanje preciziramo: da li krst valja smatrati glavnim motivom tetoviranja, ili
samo sporednim oblikom. Osim mnogih proba, koje sam samo ogledao, imao sam prilike, da
precrtam to tetoviranje od stotine čeljadi po prilici, pa sam tako ustanovio, da se je običajna
ornamentika razvila iz izvjesnog broja tipskih temeljnih oblika, od kojih u poregjaju svaka ima
svoje običajno mjesto i ime. Izuzevši krst, ne prikazuje ni jedan od njih kršćanske simbole niti po
imenu na njih podsjećava. Krst je obično jednostavnog oblika i ukrašen. Najjednostavniji oblik
sastoji od jednako dugačkih ukrštanih linija (1.), a taj se temeljni oblik na takav način ukrašava,
da su na polugama krstovim smještene sad prave (3., 4.) sad na oblik srpa savijene linije (5.—7.)
ili tačke (2.) Takav više manje ukrašen krst zove se Jeličin križić (4.—7.), pri čemu ukrasi na
krajevima imaju da prikazuju jelove pupove. Obilatije snabdievene oblike krstova, kako se često
vigjaju u okolini Sutjeske, prikazujem u slikama 8.—11. Krstići se pri tetoviranju nahode
stranom samostalni, na prstu ili na čelu, ili po ruci rasuti, stranom u srednjem polju drugih
kompozicija. Serija „nekršćanskih' ornamentalnih motiva počinje kolom od tačaka ili od jedne
kružnice i to se od svih najviše nahodi. Mjesto mu je od starine na gornjoj strani ruke, ispod lakta
i na prsima. Kolo je na periferiji raznoliko ukrašeno, i to nizom tačaka (12. —14., 18.),
jednostavnim crtama (15.), malim od linija sastavljenim grančicama (jelice, 16., 17), ili i
bobicama, nanizanim na peteljkama (19., 20.). Oblik kola, kakav se često nahodi, prikazuju slike
21. i 22., gdje su žbice izragjene na oblik lopatica, te ornamenat ima da prikaže mlinsko kolo.
Kolo obično obuhvata krst, ali se često dešava, da u sredini ili nema ništa (21.) ili ondje ima po
jedna tačka (22.), ili po jedna zvijezda (18.). Kolo je često dvostruko, te jedno veće obuhvata po
jedno manje (20., 21). Drugi je tipski motiv ograda. Ima oblik polukruga, pa se na gornjoj strani
ruke na taj način našara, da je ždrijelo polukruga otvoreno prama pregibu, a svod obrnut prama
prstima. Kako u kolu, tako se i tu spoljašna periferija ukrašava crtama, bobicama, ili jelicama,
dok su krajevi dosta puta označeni krstom (25.), ili zvijezdom od više trakova (28.). Kako kolo,
tako i ograda više puta bude dvostruka, i to ili manju obuhvata veća (27.), ili su pak dva slična
motiva ždrijelima jedan obrnuti prama drugomu (26., 29.). Sredina ograde ukrašena je krstom ili
drugim motivom. Dok se kolo u muškaraca kadšto vigja nad laktom, nalazi se ograda jedino u
ženskih na gornjoj strani ruke. Iznad ograda često je pregib ruke od jedne koštane kvrge do druge
ukrašen tipskim ornamentom, narukvicom. U najjednostavnijem obliku to je crticama ukrašena
linija (31.), ali se ipak motiv dodavanjem dojako poznatih dekorativnih elemenata više ili manje
obilato snabdjeva. Više puta sastoji od dviju s obje strane zatvorenih paralela (33.) ili od
isprekidanog ornamenta (39., 40.). Svojevoljnim ponavljanjem više sličnih ornamenata postaje
raščlanjen, ukusno štilizovan trak, koji ruku ispod lakta često pokriva u širini od 10 cm. S donje
je strane dakako vazda otvoren, jer bi opasno bilo nad žilama kucavicama tetovirati. U toliko je
tetoviranje ženske ruke vazda vezano na pravila, a ornamenti se primjenjuju naznačenim redom
svaki na svome injestu. Nad laktom je šaranje tetoviranjem više samovoljno. Krst i kolo, — a
nikad ograda, — ovuda se ponavljaju raznoliko, simetričkim i nesimetričkim redom. Tomu još
pridolazi čislo drugih motiva. Jedan ornamenat, koji primitivno izveden prikazuje granu, zove se
grančica (43.). Isti motiv, obilatije okićen i ne rijetko tako udešen, da grančice na jednoj strani
stoje usprav, dok su na drugoj strani spuštene, zove se jelica (44.—46.). Kadšto služi kao
akroterijama sličan nastavak, kojim je okićeno kolo (47.-48.). Motiv, koji se u dolini Bile često
vigja, jest k1as. Osnovna je misao uspravljena linija, po kojoj su nasagjeni krstići i grančice.
Primjenjuje se na donjoj strani ruke niže lakta (49.—53.). Naročito valja istaknuti četiri motiva,
koji su nazvani po zvijezdama. Z v i j e z d i c a ima oblik osmotrake , od linija složene zvijezde
(57.), ili malog kola, kome su po periferiji nasagjene crtice (58.). U tome je obliku smanjeno
kolo. Te zvijezdice služe za popunjavanje praznili polja, što ih ostavljaju glavni motivi. Imenom
zvijezde prehodnice nazivaju ornamenat, sačinjen od duguljaste elipse, na kojoj su nasagjene
crtice (56.). Našao sam taj ornamenat na donjoj strani ruke niže lakta. Sunce je ogradi sličan
motiv, koji je na gornjoj strani zatvoren linijom (54.). Drugi, srpoliko udešen motiv, koji je na
svakom kraju okićen kolom, zove se mjesec (55.). Oba se, kao i ograda, koju zastupaju,
primjenjuju na hrptu ruke. U slici 59. prikazani su još neki, osobito vješto izragjeni ornamenti,
sastavljeni od raznih gore spomenutih elemenata; slika 60. predočava pak poregjanje
ornamentalnih motiva na ruci. Kako se vidi iz navedenih primjera, ornamentalni su motivi
mahom štilizovani. Oni su izvorni motivi, a tek je ime zbog sličnosti uzeto: od zvjezdanog neba,
kao sunce, mjesec, zvijezde i zvijezda prehodnica; od biljevnog carstva, kao jela i klas; ili
najposlije iz najbliže okoline ljudske, kao kolo, koje valjda u prenesenom smislu prikazuje
porodicu, i ograda, koja obuhvata kuću i dvorište. Svim tim motivima možda je temeljem
simbolika, kojoj se ne možemo puštati u tumačenje, a da ne zastranimo, ali toliko o njoj smijemo
reći, da ni u kakoj svezi nije s kršćanstvom. Ma da se krst kao ornamenat često nahodi u
tetoviranju divljih plemena, pa ih u Bosni poznajemo iz vremena davno prije raširenja kršćanstva
u ovim krajevima i na broncima iz halštatskog doba sa Glasinca u mnogim prigodama i
raznolikom obliku, ne ćemo se baviti pitanjem, da li je krst u bosanskom tetoviranju samo drevni
ornamentalni motiv, ili da li je istom po kršćanstvu postao običajem u tetoviranju; ali svakako
možemo uzeti, da je krst bio uzrokom, što se je običaj tetoviranja do danas sačuvao. Da taj običaj
unatoč krsta i mnoštva sitnih krstiča, kojima su pojedini motivi okićeni, ne potječe od kršćanstva,
to slijedi i otuda, što nema drugih simbola. Kršćanstvo je već vrlo rano uvelo više simbola, koje i
neuki grafički lako mogu izvesti, simbole vjere, ufanja i ljubavi, imena Isusa i Marije, i druge, pa
se ipak u narodnoj praksi pri tetoviranju rijetko kad primjenjuju. Grdje se pak nahode, ondje
potječu od spoljašnih utjecaja i nijesu u svezi s tetoviranjem po drevnom običaju. Dosele naišao
sam samo na jedan takav motiv, monogram Hrista, ali i taj je bio izveden bez ikakvog
razumijevanja. Znaka I nije bilo, megju H i katkad naopako napisano S tureno je kolo, iz koga
izlazi ornamenat, kombinovan od više krstića. U pridanim ovdje slikama 61.—63. prikazujem tri
takva motiva, koje sam u varoši Fojnici dosta često našao u ženskinja na ruci niže lakta.
Karakteristično je, da se taj motiv nahodi samo u Fojnici, te ga samo varošani primjenjuju. Kako
je ondje postao, tome se je lako domisliti: za cijelo je prvi nacrt za to dao koji fratar, a svijet ga je
onda sa više ili manje shvaćanja kopirao, dok se otuda ne razviše oni gore priopćeni oblici. Kako
sam saznao, taj je motiv postao tek u novije doba, pa po tome nema nikakvog etnološkog
temelja. U tu kategoriju pripada i po dru. Glucku fotogralisano čeljade, koje na ruci ima
tetovirane simbole triju kršćanskih kreposti u jednom vijencu, i koje je za potvrdu toga, da tih
motiva nema u narodnoj praksi, iznad njih namjestilo krunu Stjepanovu, a na prsima dvoglavog
orla. Ali toj kategoriji pripadaju i mačevi i buzdovani, koji su više puta u muškaraca tetovirani
nad laktom, i koje bih ja sveo na utjecaj slovjenskih junačkih pjesama, nadalje imena i godine,
— utjecaji moderne škole, — kao i neuspjeli pokušaj seljaka ratara, koga sam upoznao u Čepku,
i koji je na lijevoj ruci nad laktom htio tetovirati upregnute volove. Iz dojakošnjeg razmatranja
mislim da mogu zaključiti, da tetoviranje u svome postanju nije ni u kakvoj svezi s kršćanstvom
ni sa Slovjenstvom, već nam tome izvor valja tražiti u drevnije doba. Rimljani su doduše
poznavali običaj, označivati ruku žigom, ali se je to činilo usijanim željezom. Takav žig, nazvan
stigma, udarali su ili kazne radi za zločine, ili na robove, koji su bili u sumnji radi bijega (žig u
vidu slova F), ili radi opreznosti kod novaka (Veget. L, 8.; II., 5.) i kod onih, koji su bili osugjeni
ad ludum i ad metalla. Potonje žigove po odredbi Konstantinovoj nijesu više udarali na lice, već
na ruci. I ako su ta stigmata katkada i tetovirali, to već skopčani time odium isključuje
mogućnost, da su taj običaj Rimljani prenijeli u ove krajeve. U ostalom niti za njih, niti za
poznije osvajače ne smijemo mislili, da bi oni starosjediocima mogli nametnuti takav običaj, da
bi on postao integrirajućim sastojkom ukupnih njihovih životnih običaja. Postanje tetoviranja
valja nam dakle tražiti u starijem vremenu, pa ćemo ga i naći rasprostrto u varvara balkanskog
poluostrva. U tehničkom pogledu potječe tetoviranje od drugog varvarskog običaja, po kome se
tijelo šara bojom. Po Pliniju, XXII., 2., običavale su žene gdjekojih varvarskih plemena lice
šarati nekojim biljevnim bojama. Galkinje običavale su sve tijelo načiniti sa Isatis tinctoria (u
Plinija Glastum), a od susjednih balkanskom poluostrovu plemena megju Dačanima i Sarmatima
običavali su i muškarci šarati tijelo. Kada bi se dotična šara kroz rasparanu gornju kožu upila i u
donje partije epiderme, onda bi nastao neizbrisiv biljeg, koji se naziva tehničkim imenom manka,
a iz ovog se je tek razvilo pravo tetoviranje, pri kome je boja kroz nebrojene iglene ubode natrta
u kožu. U Plinija o istim Dačanima nalazimo još jednu primjedbu, po kojoj možemo misliti, da
im je bilo poznato tetoviranje. Veli se ondje (VII., 10., 1.), da se dačko podrijetlo još u četvrtom
koljenu poznaje po biljegu, što ga imaju na ruci. Ne će valjati, da se tu pomišlja na mladež, jer to
onda Plinije ne bi istakao kao nešto nenaravno. Prilika je dakle, da je ta „nota" bila tetoviranie ili
barem manka, a vjera u ponavljanje do četvrtog koljena bila bi analogija današnjoj bosanskoj
praznovjerici o neizbrisivosti tetoviranja. Taj običaj u ostalom potječe s istoka, te su ga Skiti
prenijeli megju susjedna plemena balkanskog poluostrva. O skitskim Agatircima, koji su živjeli
uz Dunav, izvješćuje Pomponije Melas, II., ovo: „Agatirci šaraju svoja lica i udove; to svak čini
više ili manje prema odličju svoga roda". A da pod tim šaranjem valja razumijevati tetoviranje,
to slijedi odmah iz ove druge stavke: ,,U ostalom svi grade jednake šare, i to tako, da se ne mogu
saprati". Nadalje poznajemo taj običaj u više tračkih plemena. Po Herodotu, V., 3.,
zasvjedočavali su u Tračana na koži užignuti biljezi plemićku krv; u koga nije bilo takih biljega,
taj je bio neplemenit. Prije toga još se primjećuje, da su tračka plemena po životu i običajima
jedno drugom posve jednaka, iz čega možemo zaključiti, da je i taj naročito istaknuti običaj
megju Tračanima bio proširen. Protivno od Tračana označivali su po Artemidoru (Onirocritica L,
9.) Geti svoje robove tetoviranjem. I Hesvchios izvješćuje za plemena, koja žive uz Dunav, da su
se tetovirala. Time se pak utvrgjuje gore izrečeno mnijenje, da su u Plinija spomenute „note"
Dačana bile tetovirane. Da su se i odlične tračke gospogje tetovirale, kazuje nam Dio
Chrysostomus; što su obilatije bile tetovirane, to su se smatrale ljepšhna i otmenijima. Od
Tračana prešao je taj običaj i na susjedne Ilire, i čini se, da se je protegao do Adrije; jer Strabo,
VII., 54., spominje o Japodima: „Onaj je kraj siromašan, oni većinom žive od sijerka i prosa;
oružje im je keltičko, a punktiraju se kao i ostali Iliri i Tračani". Pod punktiranjem može se pak
samo tetoviranje razumijevati, pa ako Strabo u svome isporegjivanju navodi Ilire i Tračane, onda
slijedi, da je to njemu bila opće poznata činjenica. Postanje tog „varvarskog" običaja nalazimo
dakle megju varvarima balkanskog poluostrova i moramo pretpostaviti, da se kroz vijekove
održao do današnjeg vremena. Dakako da pri tome, kao i pri svakom prastarom narodnom
običaju možemo zamijetiti, da se je oblik, spoljašnost običaja održao kroz dvije hiljade godina,
dok su se predodžbe, koje su se prvobitno s time spajale, malo po malo izgubile u svijesti naroda
i drugima ustupile mjesto, pa u takvoj prilici stvar prosto našljedstvom prelazi kao adet. Paralela
izmegju nekadašnjeg i današnjeg može se u ostalom još uvijek pripustiti: ako je tetoviranje nekoč
služilo za označivanje plemena, danas ono katolicima služi za označivanje svoje vjere. Vrijedno
je zabilježiti, da taj običaj nalazimo i kod drugih indo-evropskih naroda drevnoga doba, u Pikta i
Gela na sjeverozapadu. Ostanci im se održaše do u srednji vijek, a škotski redovnici, koji su kao
vjesnici Isusove vjere došli u Njemačku, bili su takogjer tetovirani. Za osvjetljenje našeg pitanja
još će i to poslužiti, što se je tetoviranje i izvan Bosne održalo na nekim mjestima balkanskog
poluostrva. Ovdje naročito valja spomenuti Arbanase, koji se općenito smatraju potomcima
starih Ilira, te bi dakle u njih bilo tetoviranje istog postanja kao i u Bosni. Megju katolicima
općenit je taj običaj u okolici Prizrena, Gjakovice i Peći, pa sam dosta puta imao prilike vigjati
tetoviranu čeljad iz Prizrena, Janjeva i Prištine. Nego vele, da u nekim krajevima i u muslima
ima taj običaj, a naročito u kraju oko Elbasana, Tirana i Selaničke vodine, dok Toski ne mare za
nj. U potonjem pogledu ne mogu se pozivati na svoje iskustvo već na vijesti, što ih imam od
Arnauta, koji za vrijeme borave u Bosni, te me uvjeravahu, da su u onim krajevima često vigjali
tetovirane muslime.

tetoviranicovjek @ 04:07 | Isključeno | Komentari: 0

Samo za prekooceanske mornare, vojničine i hrvatske pastirice!

Da li je sjevernodalmatinsko čobanovanje put južnog i jugoistočnog Velebita ili Šator-planine neopozivo


zamrlo i pored toga što još ubuduće mogu donijeti ekološke navade privrjeđivanja, nisam siguran. No,
nešto se iz te pastirske sredine neporecivo mijenja. To je sicanje (tetoviranje, tatauviranje), kojeg su u
Hrvatskoj obdržavale djevojke u selima između Sinja i Šibenika. Danas se podrazumijeva da se tetoviraju
pomorci ili vojnici, no prije su se sicale pastirice.

U ljeto 1998. sam, pripremajući izložbu o lokalnom odijevanju i ukrašavanju tijela, obišao 17 ovdašnjih
sela i zaselaka i susreo se sa zadnjim sicanim ženama u Hrvatskoj. Sicanje se izobičajilo nakon 2. sv. rata,
a znajući da su to u svojim društvima radile samo djevojke razumljivo je da ih se ukupno nije zateklo više
od pedeset. Tema nije posve nova i neočekivana, jer je ukupni pregled balkanske tradicije u disertaciji
1973. dao svojedobni ravnatelj Etnografskog muzeja u Zagrebu Mario Petrić, a dalmatinsko je sicanje
u seminarskom radu 1953. prvi opisao Josip Vuletić iz Sinja.

Što se sa sicanjem mijenja? Gotovo sve: narodni naziv, karakterističan izbor ukrasa, način unošenja
pigmenta pod kožu, neposredni društveni kontekst, a ponajprije crta prenošenja koja se može pratiti sa
hrvatskim migracijama iz srednje i zapadne Bosne koncem XVII. st. i duboko u povijest do spomena u
antičkih pisaca. Strabon ga spominje u Japoda (”kao i kod ostalih Ilira i TraĿana”), Herodot u Tračana, a
Plutarh pomnije samo za njihove žene. Valerije Flak ga osvjedočuje na zarobljenoj tračkoj djevojci.

Ostaje li s njim nešto isto? Kao znak napora i trpljenja će se nanovo upražnjavati kao svojevrsna
inicijacija, samo što to više ne će biti djevojke već momci i mladi muškarci. I dalje će se nastojati uresiti,
no praktikantski vidici su od vremena izvoza polinezijske inačice sicanja širi pa je i izbor ornamenata veći.
I ubuduće će se raditi o nekoj vrsti dokolice, samo što je ova djevojačka dokolica bila ponajprije pastirska
a novovjeka je mornarska, vojnička, urbana subkulturna ili jednostavno pomodna.

Zasigurno će isto biti i zanimanje za ove neobične tjelesne urese, bilo u prepričavanoj staroj ženskoj
zgodi iz bolnice ili iz današnjih tattoo-salona velegradskih ulica. Nasmijehne li se njihov izbor
domorodnom repertoaru, možda još osvane i kakav retro-stil s ornamentalnim certifikatom iz Kladnjica…
Što bi onda bilo isto, a što doista različito? (Objavljeno na blogu 9. siječnja 2006.)

Posted by Jadran Kale

tetoviranicovjek @ 04:06 | Isključeno | Komentari: 0

Tetovaže u Bosni i Hercegovini

Autor: nepoznat (1889)

Tekst članka Kod Muhamedovaca se u opšte vrlo rijetko viđa ovo tetoviranje, i to samo kod onijeh, koji
su u osmanlijskoj vojsci i izvan svoje domovine služili kao redovni vojnici. Kod ovakih ljudi viđa se ovda
onda na mišici turska sablja ili polumjesec sa zvijezdom. — No kao što je račeno, ovo su vrlo rijetke
pojave. 0 postanku i cijelji ovog tetoviranja u Bosni i Hercegovini mogu se postaviti raznovrsne
pretpostavke, od kojih ću ja onu, koja mi se ponajvjerovatnija čini, u slijedećem istaći. U koliko mi je
poznato, ni kod starijeh Slovena, i ako njihove žene ne smjedoše biti nevjernice i izdavati dražesti
svojega tijela, ne bijaše tetoviranje u običaju, da bi se moglo reći, da je ono samo u promijenjenom
obliku preostalo joga iz credhistorijskog doba. Za ovu pretpostavku nema ni u ljetopisima slovenske
stare povjesnice nigdje ni jedne tačke oslonca, pa ni kod današnjih Slovena, izvan Bosne i Hercegovine,
šta više, ni u samom narodu po selu raznih slovenskih plemena, ne može se primjetiti, da je ma gdje bilo
raširenije tetoviranje. Što se sadanjeg posjednutog područja cosebno tiče, to bi se moglo reći, da ovaj
običaj potiče iz doba prije osmanlijske navale. — Na protiv, da ovo nije stari zemal.ski običaj, potvrđuje
već ta okolnost, što se tetoviranje nalazi samo kod jednog dijela otanovništva, koje je i pored razlike u
vjeroispovijesti, jedan te isti po evojim običajima i navikama. . Kad bi tetoviranje bilo zemal.ski običaj, to
bi ono imalo i svoj sopstveni izraz; ovo se u narodu zove prosto „krizv nabocati", što već samo po sebi
svjedoči, da je taj običaj iz mlaćeg doba. Ako pak tetoviranje nije ni staroslovenski, niti u opšte poeeban
bosanski narodni običaj, to nastaje pitanje, kad i na koji je način on postao, i za što je tetoviranje baš kod
katolika našlo mjesta ? Bilo bi izvan okvira ove crtice, kad bi se u njoj govorilo o vjerskim odnošajima
Bosne u potonjem vremenu njezinog kraljevstva; ja ću jedino da konstatujem tu činjenicu, da je
patarenstvo istom primjetno katodičanstvom bilo potievuto, no ovo potonje ne bijaše još bog zna, I kako
varodu za erce prvraslo. — Ovo raekolništvo zadugo je bilo u Bosvi zaštvćeno, ovo bnjaše vjera vlastele i
siromaha, a da bi mogla kroz malo vremena iz pameti i srca narodnog iščeznuti. Jesu li pak kao što je
poznato mnogi radi časti ili po nastojanju primili katoličku vjeru, a ovamo su u srcu ostali potajno vjerni
svojoj staroj vjeri. Da je katolička vjera ovom narodu još tuđa bila, najbolji je za to dokaz ta činjenica, da
narod kad su Osmanlije prekrilile balkansko poluostrovo, nigdje ni u jednoj osvojenoj državi, nije u tolikoj
množini prigrlio muhamedovsku vjeru, kao štoJjje baš u|Bosni bio^slučaj. Većim dijelom to je bilo zbog
materijalne koristi, no podisto i zbog skore uspomene na gonjenja od strane katoličke crkve; razlog, koji
je bosanskim stanovgicima davao povoda da primaju muhamedovsku vjeru« Samo se po sebi razumije,
da je katoličko sveštenstvo upotrebilo svako moguće sredstvo, kako bi ograničilo jatomično otpadanje
od vjere Pošto muhamedovska vjera zabranjuje krst, kao znak hrišćanstva, to izgleda, da su katolički
sveštenici došli na tu misao, da su bilježešem krsta na otvorenom mjestu tijela, koje svak vidi, iznašli
srestvo, kojim su oteščavali prelazak u muhamedovsku vjeru. Je li sad htjeo koji tetovirani katolik
prevrnuti vjerom, to je morao najprije ukloniti krst sa svoje kože, što je da kako bilo sa bolom skopčano,
jer se morala koža do najdonjeg sloja koriuma uništiti. — Po što pak trplenje tijeh bolova, naročito kad bi
dugo trajali, nije mogao svak podnositi, i s toga, što je prelazak u Muhamedanstvo vrlo rijetko iz
osvjedočenja bilb, to su se mnogi ustručavali od tako odlučna koraka. Je li se pak i pored toga koji
odlučio, da vjerom prevrne, to bi se takav poturčenjak — zbog vidljivih i prilično širokih ožiljaka, koji bi
nakon uništenog tetoviranja zaosta-jali — u nekoliko poznavao, jer bi svak na prvi pogled znao, da pred
njim stoji kakav otpadnik. Običaj, što su tetoviranja pred-uzimana obično Nedjelom i svetačnim danom
poslije službe a u blizini crkve, po mojem mnjenju, podupire u nekoliko gornju pretpostavku o uzroku
samog tetoviranja u Bosni. Što se Način tetoviranja u ovoj zemlji i za to upotrebljavana mate-rija boje
većinom razlikuje od onog u Jevropi, to nek mi je dozvoljeno, da o ovom predmetu iznesem neke
primjedbe. Meću laćarima, vojnicima, radenicima i t. d., pa i u samim najprosvećenijim državama u
veliko se, kao što je poznato, raširio običaj ili prosto neobičaj tetoviranja. — Boje se prave rastapljanjem
karmina, cinobera, indiga, praška kamenog uglja ili puščanoga praha. Koža se na onom mjestu, koje će se
tetovirati, dobro zategne, i znak po želji „nabocka" se tankom iglom vrlo čestim ubodima, pa se onda ti
ubodi natope bojom i onda se nabockano mjesto zavije zavojem. U nekijem predjelima zamaču iglu u
bo]u i tetoviraju napojenom iglom, čim posao postaje kraći. U Bosni te boje drukčije spravljaju: ili od
lučeve čađi, ili od obične čaći, ili — no vrlo rijetko — od puščanoga praha. Zapali se zublja luča i u se
nahvata smola, koja kaplje, u koju se miješa u isto doba na komadu tenećeta nahvatana čać od
zapaljenog snopa luča. Ovo se crno tijesto pošto se najprije zategne koža na mjestu, gdje će se tetovirati,
na zaošid,enom drvcetu namaže po koži onako, kakav se znak želi i onda se iglom, koja je gotovo do vrha
koncem obmotana, bocka dok krv ne poteče; bockanje se dakako često, jedno do drugoga čini. — Po
tom se tetovirano mjesto zavije i poslije tri dana opere. Boja od čaći pravi se na ovaj način: Nad svijećom
ili zapaljenom svjetiljkom kamenog ulja, koja se dimi, drži se tabla tenećeta, na koju se nahvata čaći; ona
se skupi i u malo vode razmuti i isto se onako upotrebljava, kao prije spomenuto tvjesto, t. j. „nacrta se"
pa se tek onda nabocka. Puščani prah vrlo se malo upotrebljava. S tog, što se u Bosni samo crna boja za
tetoviranje upotrebljava, jasno je, što je ono uvijek jedne te iste boje, i to plave sa po kojim ubodom
zelenkastim. Tetoviranje vrše većinom stare žene tako zvane „vješte žene , češće se podvrgavaju
uzajamno i djevojke ovoj ljubavnoj službi, koja gledaocu izgleda vrlo šaljiva, osobito, ako se tetovira
djevojka, koja je osjetljiva, pa raznim krivdzenjem dica i gdasnom vikom propraća vsaki ubod. Razloga,
koji su bili povod te se tetoviranje uvelo, već ih je nestalo, no s jedne strane nagon podrazkavanja, koji se
u ljudima nahodi, a s druge strane što domaće stanovništvo čvrsto čuva narodne navike, dovoljno je, da
će se nakaženje tijela ovijem tetoviranjem još zadugo kao narodni običaj održati među katolicima u
Bosni i Hercegovini.

tetoviranicovjek @ 04:04 | Komentiraj | Komentari: 0

Tetoviranje katolika u Bosni i Hercegovini


Tetoviranje je u Bosni (osim veoma rijetkih izuzetaka) jedino i splohom u katoličkog dijela
naroda u Bosni uobičajeno.Tetoviranje je oznaka po kojoj se jedino katolici raspoznavaju.Taj je
običaj imao tu svrhu da se spriječi otimanje katoličkih djevojaka od Turaka i kradja, otmice djece
u janjičarsku vojsku te poturčivanje. Tetoviranje se obično sastoji od niza malih križića te
predstavlja neizbrisiv simbol katolicizma u Bosni i Hercegovini. Tetoviranje obuhvaća katoličke
krajeve srednje Bosne, naročito u kotarima sarajevskim, visočkom, travničkom, fojničkom,
prozorskom, bugojanskom, i niz Donji Vrbas, kotorvaroški i banjalučki.U sjeverozapadnim
područjima taj je običaj jos u punom jeku, dok u dolini Neretvice, Vareša, Vijake tetovira se
samo još da se zadovolji formi. Najljepše oblike tetoviranja pronadjeni su u dolini Lašve, oko
Guče Gore, a više manje bujne i u susjednim kotarima na sjeveru do Banje Luke. U tim je
krajevima jezgro katoličkog žiteljstva pa je po tome to područje najviše proširenog tetovriranja
paralelno najjačem području katolicizma u Bosni.
Tetoviranje obično obuhvata ruke i prsa, u žena je mahom obilatije nego u muškaraca. U žena
obično je išarana gornja strana ruke, pregib, ruka ispod lakta, a često i nad laktom, tetoviranje
često je produženo i na donju stranu ruke, ponekad je tako gusto da se prava boje kože jedva
moze razaznati. Prsa se obično tetoviraju nasred grudne kosti. Pri tetoviranju se obično postupa
tako sto se najprije nacrta ornament na koži tupim krajem igle zamočenim u crnilo, pa se onda po
crtežu šiljastim rtom dotle bocka dok ornament ne bude gotov. Iza toga se rana svilenim papirom
obloži i zavije. Istom drugi dan smije se rana oprati studenom vodom. Tetoviranje se obicno vrši
u proljeće uoči proljetnog sunčanog obrata.tj. na Josipovo(19.ožujka)
Križ je jednostavnog oblika i ukrašen, taj se temeljni oblik sastoji od jednako dugačkih ukrštanih
likova koji se dalje ukrašavaju da su na polugama križica smještene sad prave, sad na oblik srpa
savijene linije ili u točke, takav se ukraseni križ zove Jelicin Križić pri cemu ukrasi na krajevima
imaju prikazati jelove pupove. Takodjer, jedan od oblika rasprostranjenih motiva je i Kolo.
Mjesto mu je od starine na gornjoj strani ruke, ispod lakta ili na prsima. Kolo je obično
dvostruko, te jedno veće obuhvata jedno manje. Drugi je tipski motiv Ograda. Ima oblik
polukruga, sredina ograde je obično ukrašena križem ili jelicama. Kolo se ponekad vidja kod
muškaraca nad laktom, dok kod žena jedino ograda se nalazi na gornjoj strani ruke. Iznad ograde
često je od jedne koštane kvrge do druge ukrašen tipskim ornamentom, narukvicom. Često puta
narukvica postaje raščlanjen, ukusno stiliziran trak, koji ruku ispod lakta često pokriva u širini i
do deset cm. Drugi ornamenti koji se mogu često vidjeti jesu klas, zvijezdica, sunce i mjesec.
Ovo su izvorni motivi, a tek je ime zbog sličnosti uzeto, od zvjezdanog neba, kao sunce,mjesec,
od biljnog carstva kao jela i klas ili naposljetku iz ljudskog vidokruga, kao kolo koje u
prenosenom smislu označava obitelj i ograda, koja obuhvaća dom i dvorisše. U Fojnici se dosta
često može vidjeti u žena tetovirano Ime Isusovo, monogram Krista IHS koji se mahom nailazi
kod varošanki.

Ulomci iz Napretkovog hrvatskog narodog kalendara za 1992.godinu.

tetoviranicovjek @ 04:03 | Isključeno | Komentari: 0

Vesica piscis
Opet moram citirati već spomenutog autora iz Hrvatske, A. P. Kezelea: „Evo jednog primjera.

.. ..

Prilikom diobe stanice, koja predstavlja osnovu života, javlja se jedan tipičan oblik
sastavljen od dva preklopljena kruga. Reći ćemo skupovi ili logotip nekih zapadnih
kompanija.....

U zapadnom svijetu ovaj oblik se naziva Vesica piscis, a u kršćanstvu se povezuje s


Kristom kojeg vječito prati simbol ribe. No, ovaj simbol je poznat i u Indiji kao mandorla,
kod nas mandula (badem), a pojavljuje se i u drugim ranim civilizacijama poput
Mezopotamije ili afričkih kultura. Gdje god se našao on ukazuje na stvaralački proces
rađanja i umnožavanja......“

Citat.

.. ..

Neobično je što isti znak susrećemo kod katolika u Kraljevoj sutjesci.

Naime, ženskoj djeci se tetovira na nadlanici niz sličnih ili istih znakova. Ako se uzme u obzir
da su stanovnici područja najstariji ostaci Ilira, onda možemo govoriti i o nasljeđu običaja od
Prailira koji su živjeli na tom području. Naziv sela Obre, asocira na pleme Ilira koje je živjelo u
navedenom području. Očito je, stoga, da kontinuitet života postoji, a i običaji, koji predstavljaju
trajni karakter življenja prema obrascima kojih nismo ni svjesni.

tetoviranicovjek @ 04:00 | Isključeno | Komentari: 0

Isjecak iz clanka "Bosanska narodna medicina"

Autor: Karl Steiner

Publikacija: GLASNIK ZEMALJSKOG MUZEJA Datum izdavanja: 01/10/1903

U katolika je povrh toga još i tetoviranje u običaju i ono se provagja naročito kod djevojaka, kad
nastupi doba menstruacije. Narod vjeruje, da urezani „križevi" čuvaju od zlih demona i gjavla, da
su ti znakovi neizbrisivi i da će se opet pojaviti, ako ih upravo i izrežeš. Raznovrsno se tumače
uzroci ovog, u katolika opće raširenog običaja. Jedni nagagjaju, da je tetoviranje u davnini uvelo
i preporučivalo katolicko svećenstvo, kako bi se zapriječilo, da katolikinje prelaze u islamsku
vjeru i da katolicke djevojke, našarane ovim čisto kršćanskim znakovima ne ugrabe muslimani,
što se u prijašnja vremena kad i kad dogagjalo. Da se shvati ovakovo nagagjanje o postanku i
uzrocima tetoviranja spomenućemo, da se usječeni znakovi mogu ukloniti samo time, što bi se na
našaranim mjestima koža izrezala, dakle provela operacija, koja bi prouzročila silne bolove i
ostavila ružne brazgotine. Drugi opet tvrde, da s ovim običajem svećenstvo nije imalo baš
nikakva posla, da mu je pače protivno pa navode, kako osim „križeva" svim drugim
ornamentalnim motivima manjkaju kršćanska, naročito katoličko-kršćanska obilježja. Pouzdano
je ipak to, da u nagonu našljedovanja i u pridržavanju tradicijonalnih običaja iz doba predaka leži
glavni uzrok, što se tetoviranje održalo do u sadašnjost. U proljeće na Cvjetnu nedjelju ili u
Velikom tjednu pred Uskrs, zatim na blagdan sv. Josipa, dakle u predvečerje početnog dana
proljeća (proljetnog ekvinokcija) sabraće se mladići i djevojke od 12.—16. godine pred crkvom,
da se poslije mise podvrgnu tetoviranju. Tom će se prigodom razviti šarolika slika kao kakvo
narodno slavlie. Sa svih strana nagrnuo narod u prazničkim haljinama pješice, na konju ili
kolima, jer slušati misu njemu je pravi duševni užitak. Crkva je puna puncata seljačkog svijeta,
koji se ili klečeći ili stojeći sasvijem predao pobožnim čuvstvima. Muškarci skinuše crveni saruk
te pognuše cisto obrijane glave, gdje ostaviše tek lijepo spleteni perčin, pa se ko i žene za
podizanja glavama dotiču poda, da onda raspruživši ruke upru poglede u oltar. Pažljivo i mirno
sluša narod riječ Božiju, sa sviju lica čita se čista pobožnost i sve, i staro i mlado predalo se
potpunoma vrućoj molitvi. Posmatrač može tom prilikom opažati štošta zanimljiva; tu vidiš
staračka, od teško brige, i možda i strasti narovašena lica, na drugoj strani eno ti nabakamljene
žene i djevojke, onda opet junacke glave sa sjajnim ocima, a tamo u okrajku po gdjekoje tupo
seljačko lice. Ali ćeš zapaziti i luetičke sedlaste nosove, lupus ex foliativus, lepra tuberosa i
čitavu kliniku kožnih bolesti. Majke su donijele svoju naprščad, domaćine pak koriste se ovakom
zgodom, da što prodadu ili kupe, i tako će se uz crkvu poslije mise razviti pravi pravcati pazar u
čisto istočnjačkom šarenilu. Došao i ciganin sa gajdama i ćemanetom, Arnaut s halvom i
šećerlemama, karavlah sa upitomljenim megjedom, džambazi, pretrge, trgovci i, da bude slika
potpuna, po koji mehandžija i kavedžija. Cijelo to društvo veselo je raspoloženo, pjeva se i smije
na sve strane a nekoliko baka prihvatilo se posla, da uz šaljive razgovore i dosjetke djevojkama i
mladićima tamo u prikrajku „nabocaju križeve", da ih tetoviraju, košto su po vijestima grčkih i
rimskih pisaca stari poganski Iliri, Skiti i Tračani u davna vremena svojoj mlagjariji na kožu
šarali grbove, plemićka znamenja i druge ornamente i slike. U smjesu čagje i pljuvačke, u tuš,
razvodnjeni barut ili drveni ugljen (murećef), karmin, indigo, cinober, ili u pastu od luči i smole,
stavlja se šiljak okrupne igle pa se njome po dotičnoj osobi odabrani ornamenat našara na
podlaktici, gornjoj strani ruke, na grudima, čelu ili nadlaktici. Kad se boja počinje sušiti,
nabocaće je baka vještakinja u kožu. To umakanje igle u onu smjesu i ubadanje u kožu čini se
nebrojeno puta, a onda se izbocana mjesta obavijaju kroz tri dana travama ili lanenim platnom.
Obično će ta izranjena mjesta ubrzo zacijeliti, a da ne ostanu brazgotine; no dogagja se kad i kad,
da se rane zagnoje (Sklerose) i da nastupi luetičko ili septičko otrovanje krvi (Lymphengioitis) sa
čirovima u pazuhu. Daleko opasniji su oni slučajevi, kad se pljuvačkom iz ustiju žene, koja
obavlja tetoviranje, prenosi sifilistički virus u kožu osoba, koje se daju tetovirati. Na ovakovo
izvangenitalno prenašanje sifilisa dosad se prilično slabo svraćala pažnja, jer tim načinom
zaražena osoba ne mari mnogo za sićušne prvotne znakove, koji se javljaju oteklinom žlijezde, a
i sekundarne pojave često se previgjaju. Megjutim prelazi ovaj otrov sve to dalje te se dogagja,
da se i čitava familija inficira i tako se može protumačiti, što se je ova bolest mogla prilicno
raširiti u ovim našim krajevima. Obično se za tetoviranje upotrebljava krst (križić) u
jednostavnom ili ukrašenom obliku. Na gornjoj strani ruke nabocaće se krst u kolu, jeličin križić,
starinsko arijsko kolo i polukrug (ograda), na podlaktici narukvica. Rado se upotrebljavaju i
velikom vještinom i strpljivošću izvagjaju ko uzorci tetoviranja još i ovi likovi: srce, sidro,
početna slova imena, godišnje brojke, orao, ukrštani mačevi, sunce, mjesec, danica
(prethodnica), večerna zvijezda i klas. Sjećam se jednog težaka, koji je imao na grudima vrlo
vješto izbocano raspeće Hrista sa obadva zločinca postrance i placucim ženama ispod krsta. Uz
ovu sliku na grudima imao je taj čovjek na obadvije podlaktice ubocana početna slova svojeg
imena, godinu rogjenja i još neke vojničke znakove. Kako rekoh, tetoviranje u Bosni i
Hercegovini rašireno je ponajviše megju katolicima, no ja sam ga našao i kod pravoslavnih i
muslimana, kod ovih ipak samo onda, ako su služili u vojništvu ili ako su mnogo drugovali s
radnicima iz zapadne Evrope. Dogagja se, da od tetoviranja ima i neka korist; to biva onda, ako
se radi o identitetu. No uopće je taj običaj vrlo štetan, jer, kako rekoh, njime se često prenose
bolesti krvi i kože.

tetoviranicovjek @ 03:59 | Isključeno | Komentari: 0

Bocanje križeva

Novinar: Stjepan Stjepic


Dokumentarni film: bocanje krizeva (2006)

(isjecak iz intervjua)

Dok smo snimali bocanje križeva, nisam odlio – ispružio sam ruku

SV: Kako ste došli na ideju da snimate dokumentarne filmove o običajima našeg kraja? Što Vas
je za to potaknulo?

- Bavljenje TV novinarstvom od 1991. učinilo je svoje. Napravio sam tisuće priča o ljudima i
kraju u kojem živim od kraja 1985. godine. A to izbivanje, prostorni i vremenski odmak od ljudi
i kraja gdje sam odrastao kod mene je vremenom stvarao sve veću potrebu za dolascima. Neki to
zovu nostalgijom. Čudno je to, ali meni ne vjeruju kad kažem da se ni na kakvom godišnjem
odmoru ne mogu opustiti kao kad dođem kući. A kad dođem nema mi većeg zadovoljstva nego
izaći na Goru na greblje, sresti nekoga, otići u Sutjesku, provozati se po našim selima. E sad, kud
god kreneš vidiš ili čuješ nešto, dođe ti ideja, i imaš cijeli film pred očima. Potreba za snimanjem
kraja rezultat je iskreno rečeno i očajnog stanja našega kraja. Ja sam osjećao obavezu napravit
što mogu, a mislim da sam s kamerom mogao napravit najviše. Jesam li dovoljno napravio neka
drugi sude. A što se tiče bocanja, to je posebna priča. Meni su još pred očima ruke moje pokojne
majke, onako pune križeva. Puno sam o tome razmišljao i shvatio da je iz dana u dan sve manje
tih križeva. Iako sam u knjigama čitao o tome običaju, slušao kako se to radilo, odlučio sam to
po svaku cijenu zabilježiti na filmu. Jer vremena je ostalo malo, nema puno onih koji to znaju
radit.
Bocanje križeva Ivke Stjepić na ruci Mateje Stjepić, Poljice (detalj iz filma)

SV: Zašto se se Vi dali nabocati?

- Dok smo snimali, nisam odolio, ispružio sam ruku mojoj rodici Ivki Stijepić i ona mi je
izbocala mali križić. Kako do sada nisam imao prigodu, sada javno zahvaljujem svim ženama
koje su sudjelovale u tome snimanju, ne mogu ih sve poimence nabrojiti jer sam im zaboravio
imena, zatim velika hvala obitelji Ante Tuša koja mi je otvorila vrata njihove stare kuće u
Sutjesci, vama fratrima. Posebno posthumno zahvaljujem mome kolegi snimatelju Borisu
Zegnalu koji je to sve profesionalno odradio. Koliki smo mi posao napravili možda najbolje
govori podatak da prema standardima produkcije takav projekt radi ekipa od 10-ak ljudi barem
3-4 dana. Taj film kao što je poznato emitiran je na HTV-u nedugo nakon što je kolega Boris
Zegnal iznenada umro

tetoviranicovjek @ 03:58 | Isključeno | Komentari: 0

Ivan Mužić - Hrvatska povijest 9. stoljeća

Iz knjige: Hrvatska povijest 9. stoljeća


Autor: Ivan Mužić

stranica 102-103
Neki su ostaci paleobalkanske kulturne baštine, koje tijekom stoljeća nalazimo i u Hrvata,
pripadali i drugim etničkim elementima na balkanu. Tako je pojava tetoviranja poznata u
Makedoniji, Bugarskoj, Grčkoj, Albaniji, Crnoj Gori i drugim balkanskim podrujima. U Hrvata
je tetoviranje poznato osobito u Lici, Slavoniji, Dalmatinskoj zagori i primorju, ali je činjenica
da se tetovira većina Hrvata u Bosni i Hercegovini. Tetoviranja u našim krajevima bilo je sigurno
od prapovijesti. Strabo, kad piše o Japodima, tvrdi i ovo: "Onaj je kraj siromašan, oni većinom
žive od sijerka i prosa; oružje im je keltičko, a punktiraju se kao i ostali iliri i tračani. Taj
strabonov podatak potvrdjuje da je tetoviranje autohtona pojava na velikom dijelu balkana.
Medjutim, tetoviranje kod hrvatskog stanovništva u Bosni i Hercegovini... predstavlja nesto
specifično u odnosu prema tatauiranju kod nekih drugih etnikih grupa na balkanu (npr. kod
jednog dijela Arbanasa, te kod aromunskih grupa u Bugarskoj, Albaniji, Grčkoj i Jugoslaviji. Ta
specifičnost u tetoviranju bosanskih i hercegovackih Hrvata izražava se prvenstveno u vitalnosti
održavanja tog narodnog običaja do danas, i u obilju ornamentalnih motiva kojima se ukrašuje
ljudsko tijelo. nisu još za sve narode, pa tako ni za Hrvate posebno u Bosni i Hercegovini,
razjašnjeni ni podrijetlo ni pravi smisao održavanja tetoviranja. Na temelju raspoložive gradje
smatra se da se i u toga hrvatskog stanovnistva radi o jednoj jako ukorijenjenoj staroj tradiciji
koja se neprekidno održavala do današnjih dana. Bez obzira na to što je tetoviranje zajedničko
mnogim narodima na Balkanu, važno je u Bosni i Hercegovini zbog njegovih posebnosti koje su
dokaz da ono ne potječe ni od kojeg različitog etničkog elementa iz doba "seobe naroda".

tetoviranicovjek @ 03:56 | Isključeno | Komentari: 0

Križevi su oduvjek bili simbol sreće, blagostanja, zdravlja i života samog.

tetoviranje/skarificiranje u eneolitiku
strana 15-16

Marina Miličevic
Rekonstrukcija ženske odjeće u eneolitiku
medjurječja dunava, drave i save

...Na dva idola iz vinkovaca vide se urezani križevi. Opet se nalazimo pred ranijom dilemom da
li je to samo ukrašavanje idola, posvećenom nekom božanstvu, religijskim simbolima ili je
precrtavanja načina na koji su ukrašavali svoje tijelo. Uzmimo kao točnu predpostavku da se radi
o tatauiranju. Taj ukras može zapravo bit izveden na tri načina: bojenjem (koje nije trajno),
tatauiranjem (stavljanjem boje ispod kože ubadanjem iglom ili nekim drugim šiljastim
predmetom) ili skarificiranjem (cikatrizacijom, pravljenjem ožiljaka po tijelu-cicatrix).
Posljednja dva načina su trajna. Vec je M. Hoernes pretpostavio postojanje tatauiranja kod
predhistorijskih naroda. I u tom nainu ukrašavanja postoji problem: da li je to samo ukrašavanje
ili ima drugačiju pozadinu. danas je poznato da tatauiranje i skarificiranje oznaava pripadnost
plemenu ili društvenom sloju, npr. u Africi kod Nilota, Ba tonga, naroda centralnog i istocnog
Sudana, etiopije... moze biti i kultna oznaka- u vučedolskoj kulturi kriz je čest motiv, većina
je ukrasa organizirana po sistemu križa; ima mnogo kupa na križnoj nozi, andrijinih
križeva, sunčanih krugova sa križom, kukastih križeva itd. križevi su oduvjek bili simbol
sreće, blagostanja, zdravlja i života samog. Svastika se izvodi od sanskrtskog su (dobro) i ast
(jest) ili pak od svasti (sreća) . Svastika sa rukama položenim na desno se smatra solarnim
simbolomjer imitira kretanje sunca koje u sjevernoj hemisveri izgleda kao da dolazi sa istoka i
preko juga kreće na zapad. Svastika sa rukama okrenutim prema lijevo često označava noć i
magijske radnje. Prema tome je lako moguće da su nosioci vučedolske kulture ukrašavali tijelo
motivima križa kao želju za sretnim zivotom i zdravljem pojedinca. Pojava kao tatauiranje ili
skarificiranje raširena je kod prethistorijskih naroda balkana: u Butmiru, Vinci, te dalje u
čučuteni kulturi. Prema tome ta pojava u vučedolskoj kulturi bi prije bila pravilo nego izuzetak.

tetoviranicovjek @ 03:55 | Isključeno | Komentari: 0

Tekstil bez tekstila

Kojim bi se dijelom vlastite baštine tekstilac mogao nadahnuti u ambijentu gdje manjka
podrazumijevanog gradiva za svoj posao, poput oskudne odjeće na kupalištima, ili čak posve izostaje –
kako se to zbiva na nudističkoj plaži? Doista, može li tekstilac nešto zaraditi i među ljetnim nudistima
(ostavivši postrance njihove specijalizirane dućane sa svim usputnostima, od torbica do kapa), pa još k
tome i ukorijenjeno u svojoj kulturi?

Pitaju li vas ovo u ključnom pitanju “Milijunaša”, odgovor je potvrdan, i glasi: “sicanje”. To je, naime, naš
narodni naziv za “tatauiranje”, odn. “tetoviranje”, riječ nadošlu iz antipoda. Stare Hrvatice svoja sicanja,
istina, nisu radile da bi ih pokazivale na nudističkim plažama, već su ih preuzele od djevojaka iz prastarih
balkanskih naroda da bi ih u sličnim adolescentskim situacijama uobličile kao znak raspoznavanja od
susjeda, u novijim stoljećima uglavnom među slavenskim muslimanima.

Zateknete li se ovih dana u kakvom kninskom dućanu, možda vam upadne u oči rukav podignut nad
sicanim zapešćem bosanske Hrvatice. Nevolje kakve su ih nagnale napustiti svoje krajeve podsjećaju na
doba mletačko-turskih ratovanja koncem XVII. st., kad su množine zapadnobosanskih i srednjebosanskih
Hrvata potražile utočište i u selima između Sinja i Šibenika. Danas je to jedini dio Hrvatske gdje postoji
narodni običaj tetoviranja, osoben samo ženama. Za mlađe čitatelje može se dometnuti da naša tradicija
ne poznaje bušenje kože, pomodni “piercing”, no bila je zabilježena kauterizacija – paljenje kože u
likovima ukrasnih šara. O svemu tome podrobno je pisao Mario Petrić još 1973.

Što sicanje može došapnuti prijemčivom tekstilcu na nudističkom kupalištu? Ova nas navada prisjeća
prapočela ljudskog ukrašavanja, na svojevrsno odijevanje bez odjeće. Njena elementarna ornamentika
(točka, križ, krug, cik-cak, grana) s osobitostima Bosne i Dalmatinske Zagore može naputiti na
predindustrijske, gotovo plemenske naboje kakve može polučiti susret s iskonskim šarama i kontrastima,
slično kako se osjećamo pred risotinama Keitha Harringa otisnutima na majicama iz suvenirnica
prestižnih svjetskih muzeja. I zadnjih pedesetak sicanih stanovnica Dalmatinske Zagore, iz vremena kada
su to djevojke sredinom prošlom stoljeća to još upražnjavale, mogu postati heroinama nove mode.

Prvi put objavljeno u NIB 28. srpnja 2003.


tetoviranicovjek @ 03:54 | Isključeno | Komentari: 0

Heinrich Renner: Bosnom i Hercegovinom uzduž i poprijeko, hodanje

Prijevod: B.K.

Jajce i okolina u sadasnjosti

Ja spomenuh već turske frizure u katolika.

Ali ima još jedna vrlo spomena vrijedna pojava kod njih, koja se može vidjeti kada se
nakon crkvene mise umješate u grupe žena i djevojaka. Naime, one su sve
tetovirane, najčešće na (većinom otvoreno nošenim) grudima, gornjoj strani ruku,
šakama, i ponekad čak i na celu. Skoro ni jedna posjetiteljica crkve nije oskudjevala
ovoga posebnoga plavog nakita (misli tetovaže). Kako Dr. Leopold Glück u Sarajevu, u
„Glasniku“ saopštava, tetoviranje katolika je u toliko više upadljivo, jer je u ostalih
konfesija u Bosni i Hercegovini mnogo rjeđe, skoro da se nikako ne pojavljuje. Ni kod
muhamedanki u Čelebicima (okrug Foča), nekih područja Neretvanske doline i oko
Kulen Vakufa, gdje se islamske žene ne pokrivaju, a ni kod drugih, koje je on kao
doktor, nepokrivene i ogoljene, imao priliku da vidi, nije našao ni jednu tetovazu.
Također i kod grčkih ortodoksa su se žene vrlo rjeđe tetovirale nego u katolika, i to
samo u krajevima gdje su one sa njima izmješano živjele. Njihove tetovaže također
nisu tako raširene i ne pružaju tako bogate ukrase kao one kod katoličkih žena.
Muškarci se tetoviraju mnogo rjeđe, tu također ponovo uglavnom katolici. Kod
muškaraca čini križ najvažniji znak, ali bez ukrasa. Medju grčkim ortodoksima je
spomenuti doktor vidio tetovaže samo kod mlađih muškaraca, koji su služili u
bosanskoj žandarmeriji ili kao vojnici. Ali kod njih ne igra više križ glavnu ulogu, već
Merz, kruna, sidro, požetna slova imena i prezimena, godišnji brojevi itd. Čak se kod
jednog bivseg vojnika našao i dvoglavi orao. I kod prijašnjih turskih vojnika se može u
pojedinim slućajevima na gornjoj ruci ( iznad lakta ) naći kriva sablja ili polumjesec sa
zvijezdom.

Tetoviranje kod starih slavena nije bilo običaj, a za mišljenje de je isti jedan u svojoj
formi izmijenjeni zaostatak iz pretkrišćanskog vremena, ne nalaze se ni u analima
slavonske prahistorije nekakva uporišta, niti se kod današnjih slavena izvan
okupiranog područja moze vidjeti, pa ni u narodu, tetoviranje u nekoj
rasprostranjenoj mjeri. Po tome, ovaj običaj u Bosni ne ide vjerovatno prije
osmanlijske invazije. Protiv toga govori vec okolnost da se tetoviranje prakticira u
samo jednom dijelu, ovoga, i pored konfesionalnih razlika, ali u njegovim običajima
sličnog naroda. Kada bi tetoviranje bilo jedan stari zemaljski običaj, onda bi sigurno
imalo svoju vlastitu oznaku. Ali se u narodu označava samo kao „bocanje križeva“,
što vrlo na i po sebi upućuje na mlađe porijeklo običaja. Dr. Glück misli pak da je
našao slijedece objašnjenje. U zadnje vrijeme kraljevstva je bogumilstvo bilo kroz
katoličanstvo naizgled iskorjenjeno, ali se ovo zadnje narodu još dugo nije bilo ušlo u
meso i krv. Ono sektaštvo se predugo u Bosni zadržalo, činilo je predugo
vjeroispovjest moćnih i siromašnih, da bi tek tako u jednom kratkom vremenskom
razdoblju moglo da nestane iz sjećanja i srca naroda. Pa su mnogi katoličanstvo
primili samo površinski i nevoljno, i oštadose u srcu vjerni staroj bosanskoj vjeri.

Kada su osmanlije preplavili balkansko poluostrvo, nije ni jedan narod, jedne iza
druge osvojenih država, tako masovno prihvatio mohamedansku vjeru, kao u Bosni.

Pa se razumije samo po sebi da su katolički svećenici, čim je jednom nastupilo


izvjesno primirje, posegli za svim postojećim sredstvima, da bi ograničili dalja
odstupanja od vjere. I kako je islamu simbol križa mrzak, moralo je katoličkim
svećenicima biti lako za predpostaviti, da se kroz žigosanje križa na jednom vidljivom
dijelu tijela, otežava prihvatanje mohamedanske vjere. Ako je neki tetovirani katolik
htio da promjeni vjeru, morao je prije svega da odstrani križ sa njegove kože, što je
ali bila pravo bolna procedura, jer se koža morala uništiti do dubljih slojeva korijuma.
Ali kako izdržavanje velikih bolova nije svačija stvar, tako je poneko radi toga sigurno
bio prepadnut prije odlučujuceg koraka. Ali ako bi se usprkos tome neko odlučio da
promjeni vjeru, bio bi kroz vidne i prilične ožiljke, koje su nakon uništavanja tetovaža
morale preostati, na fatalan način kao neofit prepoznatljiv.

Običaj priređivanja tetoviranja uglavnom nakon mise i u blizine crkve, podupire


unekoliko gornju predpostavku o postanku tetoviranja u Bosni i Hercegovini.

Među mornarima, vojnicima, radnicima itd. I samih najkultiviranijih drzava, vlada kao
što je poznato loš običaj tetoviranja u dosta rasprostranjenoj mjeri.
Tinte se pripremaju iz tvari karmina, cinobera, indiga, ugljene i puščane prašine. Koža
na mjestu tetoviranja se zateže i željeni crtež se ubada finom iglom gustim ubodima
jedno pored drugog, zatim se tinta utrljava u ubode i na kraju se stavlja zavoj. U
ponekim krajevima se igla umače u tintu i tetovira tako sa armiranom iglom, što
skraćuje postupak. U Bosni se tinte drugačije proizvode, i to ili iz čađi luča, ili iz
obicne cađi, ili pak u rijetkim slučajevima iz puščane prašine/baruta. Zapali se trijeska
luča, i u fildzanu se skuplja kapajuća smola, u koju se istovremeno miješa cađ
skupljena tokom sagorijevanja trijeske luča na jednom limu. Ova crna pasta, nakon
zatezanja mjesta koje se tetovira, se nanosi sa jednim zašiljenim drvenim štapićem
po željenom crtežu na koži, i onda se ubada do krvarenja sa jednom iglom omotanom
skoro do vrha sa koncem. Ubodi se naravno stavljaju gusto jedan pored drugoga.
Tetovirana koža se zatim zamotava i pere nakon tri dana.

Kako u Bosni kod tetoviranja dolaze samo crne tinte u upotrebu, tako je objašnjivo,
da su iste uvijek jednobojne, i to plave sa sjenilom zelenila. Tetoviranje vrše
uglavnom starije žene.

Razlozi, koji su doveli do uvođenja tetoviranja, su nestali, ali ljudima svojstveni nagon
oponašanja i održavanja običaja, bi smio biti dovoljan da se ukrašavanje tijela kroz
tetoviranje održi još dugo kao narodni običaj kod katolika Bosne i Hercegovine.

Autor: Heinrich Renner, 1896 god.

Iz knjige: "Durch Bosnien und die Herzegowina kreuz und quer, Wanderung 1896."

Knjiga je objavljena i u Bosni i Hercegovini.

Izdavač: Dobra knjiga, Sarajevo, 2006


tetoviranicovjek @ 03:53 | Isključeno | Komentari: 0

Križićanje

........

Iz knjige „ poetika i povijest hrvatske usmene knjizevnosti“

autor: marko dragic

KRIZICANJE

poznata je predaja kako su turci upadali u cicinarska sela i otimali djecu, uglavnom zensku. Tako od
nekog bogatog cicncara beg zatrazi kcerku za zenu. Otac nije smio odbiti bega pa mu je rekao da dodje
nakon mjesec dana kad bude sve spremno za svadbu. Djevojci su istetovirali kriz na celu pa je beg nije
mogao uzeti za zenu. Otada su sve cicinarske zene djevojke tetovirale kriz na celu i na rukama.

U tursko doba, kada su age i turski gospodari bili strah i trepet katolickom pucanstvu, posebno zenskom
stanovnistvu, zene su vjerovale da ih samo bog moze u tome sacuvati. Zato su jos od rane mladosti
crtale krizeve po rukama.
Na dan svetog josipa djevojke i mladici u dobi od trinaest do sesnaest godina su se krizicali. Pored
blagdana svetog josipa krizicalo se i na blagovijest, cvijetnicu, u dane velikog tjedna i na ivandan.

U jednoj zdjelici zamijesao bi se med i usitnjeni ugljen od izgorenog drveta. Prah je trebao biti sitan. Kad
bi se pomjesao sa medom, dobivala bi se crna smjesa. Tada su bake i mlade zene iglom zamocenom u tu
smjesu crtale krizeve po rukama. Kad bi ih nacrtale, onda su ponovo manjom iglom bockale u to ucrtano
mjesto. Ta smjesa ulazila je pod kozu.

Postupak se ponavljao i nekoliko puta dok bi ta crna smjesa ostala plavkasta na kozi. Ranice bi zarasle i
crtezi kriza ostajali su za cijeli zivot. Vjerovalo se da ih ti krizevi stite od napasnika. Cuvalo se postenje i
ponos. S tim se krizevima i umiralo i svaka od njih je vjerovala da ju je samo bog tako zastitio od
napasnika (238).

u imotskoj krajini jos uvijek se na rukama starica moze vidjeti tetoviran jedan veci ili vise manjih krizica.
Ti krizici su ostali kao podsjetnik na vrijeme osmanskog terora. Sam postupak tetoviranja je bio sljedeci:
ostrom iglom bi se bockala koza pa se u ranice ubrizgavala boja da se na kozi trajno vidi kriz – simbol
krstene duse. U imotskoj krajini tetoviranje je uzelo maha za vrijeme turskih provala. Oni bi vrsili razne
zulume te bi, izmedju ostalog, lovili krscanske djevojke i zene te ih silovali. Da bi se to nasilje sprecilo,
jedini nacin je bio da se na rukama utetovira vise manjih krizica

, a na prsima malo veci kriz. Znalo se da turci bjeze od kriza i da se nikada ne bi dotakli rukom ruke
krscanske na kojoj bi ugledali kriz, ili prsiju, na kojima bi bio jos veci kriz. Cak su i majke svoje mladje
kceri tetovirale, i to obavezno na saci, zbog obicaja nosenja dugih rukava.

(238)

katarina tomas zapisala je 2007 godine, a prenjela joj je majka ana tomas (djevojacki. Todorovic, rodj.
1949 godine) rkp. Ff mostar, d 60, str 41.

tetoviranicovjek @ 03:52 | Isključeno | Komentari: 0

Sestra Martina - opatica s tetovažom

Za sestru Martinu, sakristanku u crkvi svetog Nikole biskupa, saznala sam sasvim slučajno, u jednom
razgovoru s prijateljima nakon župnog vjeronauka. Sestra Martina naoko nije uopće drugačija od ostalih
časnih sestara. Jednostavna je, tiha, skromna, potpuno posvećena Bogu. Sada je u mirovini, ali još uvijek
vrlo aktivno sudjeluje u životu i radu Crkve. Ipak, po nečemu jest posebna. Ona ima nešto, inače sasvim
nespojivo s jednom opaticom. Svaku njezinu ruku krasi po jedna tetovaža!
Odlazeći na ovaj razgovor, silno sam željela otkriti kako to da jedna opatica može biti istetovirana.
Saznala sam i to, ali i mnogo, mnogo više…

Sestro Martina, odakle ste rodom?

Dolazim iz Bosne i Hercegovine.. Rođena san u jednom malom selu u srednjoj Bosni.
Mjesto se zove Golješnica, a pripada općini Žepče. Žepče je između Zenice i Doboja.
To je jedno malo mjesto, jedna mala Hrvatska enklava s 15 000 Hrvata. Ima i
Muslimana i Srba, ali ima i tolerancije, tako da nema problema sa suživotom.

Kakvo je bilo Vaše djetinjstvo?

Vrlo se rado sjetim tog razdoblja svog života.. Bilo je mnogo radosti, veselja, igre. Kao
dijete sam kroz igru i mnogo učila. Mama me, na primjer, učila tkati. Napravila bi mi
mali tkalački stan, dala mi malo materijala, malo potke, i ja bih igrajući se na njemu
usput učila tkati. Učila sam i plesti, vesti, kuhati, obrađivati lan, ali sve kroz igru!
Imam i tu sreću što imam dvije mlađe sestre pa smo se nas tri zajedno igrale čuvajući
stoku. Uglavnom, moje je djetinjstvo bilo jako lijepo, i zahvalna sam na svemu što
sam tada naučila.

Male djevojčice maštaju da će kad odrastu postati balerine, pjevačice,


glumice...Jeste li Vi oduvijek željeli biti časna sestra?

Ja sam zaista zahvalna Bogu što potječem iz jedne obitelji u kojoj su Bog, molitva i
rad uvijek bili na prvom mjestu. To je jako utjecalo na mene pa sam već u 5. razredu
razmišljala o tome kako ću svoj život posvetiti Bogu.
Kako je izgledalo Vaše školovanje?

Bilo je to davne 1961. Iz mog kraja jako je malo djevojčica išlo u osmogodišnju školu.
Išle su u redovnu četverogodišnju školu, dalje ne bi išle. Uglavnom bismo sve sami
učili. Nama roditelji nisu mogli pomagati kao vama danas, jer oni nisu išli u školu.

Jeste li voljeli čitati školsku lektiru?

O, da. Jako sam voljela čitati. Posebno sam voljela pjesmice. Čak i one duže s lakoćom
sam učila napamet i onda ih, onako sva važna i ponosna, recitirala mami.

Jeste li u mladosti imali simpatije i zaljubljivali se poput drugih djevojaka?

Da, jesam! To je sasvim normalno za jednu zdravu, mladu osobu. No za mene je Bog
uvijek bio prva i jedina ljubav, pa sam uz Njegovu pomoć uspjela nadvladati sve
druge izazove.

Sjećate li se tko Vam je onda bila najbolja prijateljica?

Sjećam se. To je bila jedna djevojka koja je išla sa mnom u školu i zvala se Marija
Antolović. Kasnije smo se razišle, otišle smo svaka svojim putem. Ona je otišla u
Slavoniju, udala se, a ja sam otišla u samostan, tako da se rijetko viđamo

Razlikuju li se današnja djeca od one s kojom ste Vi nekada rasli i provodili


djetinjstvo?

Djeca su uvijek djeca, i svakom je djetetu potrebna ljubav i igra. Mislim da bi djecu i
danas trebalo još od malena učiti raditi i upućivati na ono pozitivno.

S koliko ste godina položili zavjete?

U samostan sam otišla po završetku 8. razreda. Nakon 18. godine položila sam prve
zavjete, a vječne zavjete položila sam u 24. godini.

Kako je to prihvatila Vaša obitelj?

Moji su roditelji bili vrlo sretni kad sam im rekla da sam odlučila otići u samostan.
Uvijek su mi bili potpora. Jedino su se pomalo pribojavali hoću li ja to moći i hoću li
biti ustrajna u tome. Bila bi za njih velika sramota da sam otišla u samostan, a onda
odustala i vratila se kući. Započeti školu, a ne ju završiti, u ono je vrijeme bilo
neprihvatljivo.

Je li Martina Vaše krsno ime?

Moje krsno ime je Manda, a redovničko sam dobila na dan kad sam primila i
redovničko odijelo. Tim sam činom postala jedan potpuno novi čovjek: po svom
opredjeljenju, po oblačenju, po zavjetima. Novi život – novo ime! Danas promjena
imena više nije nužna. Može se zadržati i krsno.

Što za Vas znači biti časna sestra?

Za mene to znači biti potpuno predana Bogu i na pomoć ljudima, bez nekakve
računice.

Kako ste dugo ovdje, u Čakovcu?

U Čakovcu sam tri i pol godine. Znači, već četvrtu godinu, Nakon isteka mog mandata
kućne poglavarice u Koštar Ivaniću, dobila sam redovni premještaj. U Čakovcu je u to
vrijeme trebalo nekoga za sakristiju, a budući da sam ja obećala poslušnost svojim
poglavarima, naravno da sam pristala doći.

Objasnite nam što ustvari radi sestra sakristanka,?

Sestra sakristanka priprema sve za svetu misu kao i sva liturgijska događanja: molitve,
klanjanja... Osim toga, brinem se o čistoći crkvenog posuđa, crkvenom rublju,
izrađujem cvjetne aranžmane za crkvu. Jednostavno, brinem se za čistoću i urednost
crkve. Otvaram i zatvaram vrata. Naravno, tu sam i za ljude koji često dođu sa svojim
potrebama i problemima pa malo popričam s njima, pokušam im pružiti riječ utjehe,.
Molim za njih, molim s njima.

Čuli smo da ste vrlo kreativni i da su vaši cvjetni aranžmani posebno lijepi. To vam
je hobi?

Ma nije mi to hobi, nego još jedan posao koji radim s ljubavlju. Ja se svakom svom
poslu potpuno predajem, nastojim ga napraviti najbolje što mogu..Trudim se….
Što onda radite u slobodno vrijeme?

Jako volim čitati i sve svoje slobodno vrijeme koje imam provodim čitajući. Uglavnom
čitam knjige duhovna sadržaja, ali volim i knjige s drugom tematikom. Pročitala sam,
na primjer, sva djela Ive Andrića. Prije sam vezla, radila sam puno ručnih radova, ali
mi oči više ne daju… Ponekad pogledam i televizijski program. Volim „Milijunaša“

Možete li nam opisati život u samostanu?

Život u samostanu je vrlo lijep i sastoji se od molitve, rada i reda. Imamo pravila kojih
se trebamo držati, kao i u svakoj obitelji, a osim toga imamo i zavjete koje smo
položili i koje smo obećali Bogu preko svojih poglavara, unutar svoje redovničke
zajednice kojoj pripadamo.

Kakav je odnos između vas sestara i otaca franjevaca?

Mi smo jedna neovisna redovnička zajednica, ali na službu u samostanu.Znači, ne


ovisimo jedni od drugih, svatko ima svoja pravila i tu nema nikakvih problema. Mogu
reći da među nama vlada sklad, razumijevanje i međusobno poštovanje. Jedni smo
drugima uvijek spremni pomoći.

Znamo da postoje različite zajednice sestara: sestre Uršulinke,


Karmelićanke,...Kojoj zajednici Vi pripadate?

Ja pripadam zajednici Školskih sestara trećeg reda svetog Franje, bosansko-hrvatske


provincije, sa središtem u Sarajevu.

Otkrijte nam tajnu Vaše tetovaže!

A, da! Moja tetovaža! Svi me pitaju za nju!. Kad bi pater Josip krizmanicima rekao da
ne smiju pravit tetovaže po rukama, svi bi odmah pitali: “A kako sestra Martina može,
a mi ne?“ Ovako...Ova tetovaža potječe još iz onih vremena kad su Turci bili u Bosni i
Hercegovini. Njome su se označavala kršćanska, posebno ženska djeca.

Zbog čega?

Turci su u to vrijeme djevojke odvodili u Tursku, za svoje... možemo to reći…hareme.


One koje su imale tetovažu, bile su zaštićene.Na taj su način roditelji označavali i
branili svoju djecu od Turaka. Znači, to je bio svojevrsni zaštitni znak za kršćanske
djevojke.

Kako ste se odlučili tetovirati?

Sjećam se, imala sam tada 5 ili 6 godina. Bila sam mala i sve što sam vidjela kod
drugih, bilo mi je zanimljivo.Tako sam i kod nekoliko djevojaka vidjela ovakve
tetovaže.Radila ih je jedna žena u selu. Zvala se Ljuba. Došla sam mami i samo rekla:
„Mama, mogu li i ja ići da mi teta Ljuba nabocka križ?“ Mama je pristala i tako sam ja
dobila tetovažu, a teta Ljuba od mene šaku bombona!

Kako su se nekad radile tetovaže?

To vam nije bilo kao danas. Zategli bi vam kožu na ruci i onda pomoću čađi od
petrolejke i oštre igle nabockali što ste već htjeli. Kasnije se sve to zamotalo nekom
krpom i tako stajalo tjedan dana. Kad bi se to skinulo, napravila bi vam se neka kožica
koja bi brzo sama otpala. Ne vjerujem da su tada postojala neka posebna
dezinfekcijska sredstva, a ako i jesu, naša teta Ljuba za njih nije znala. Ipak, ništa se
nikada nije inficiralo, ali je bilo jako bolno.

Nedostaje li Vam obitelj, Bosna?

Nedostaju mi, ali ne previše jer imam svoju redovničku obitelj, svoju zajednicu koja
se o meni brine i imam sve što mi je potrebno za život. U kontaktu sam sa svojom
obitelji, skoro se svakodnevno čujem s njima, a vrlo ih rado i posjetim pa podijelimo
probleme. Baš sam sad između Božića i Nove Godine bila kod kuće i bilo je lijepo.

Tko su Vaši uzori?

Moji su uzori blaženi Alozije Stepinac, papa Ivan Pavao II, majka Terezija, a posebno
moja utemeljiteljica, časna majka Margareta Kuhar, koja još nije proglašena
blaženicom, ali je cijeli svoj život posvetila djeci i napuštenim djevojkama za koje je
otvarala domove i prihvatilišta.
Kad biste se mogli vratiti u prošlost, biste li išta u svom životu promijenili ili učinili
drugačije?

Da se sto puta vratim u prošlost, bila bih ovo što jesam. Časna sestra.
Često nam se nešto učini monotonim i nezanimljivim na prvi pogled, ali ja sam upravo naučila da uvijek
treba zagrepsti ispod površine i proviriti u unutrašnjost. Sestra Martina pravi je dokaz istinitosti ove
tvrdnje. Ona je baš kao biser koji se skriva u jednoj naizgled sasvim običnoj, sivoj školjci.

Izvor: www.os-treca-ck.skole.hr

tetoviranicovjek @ 03:50 | Komentiraj | Komentari: 0


Tetovirani Križevi

Tetoviranje ruku a i ostalih dijelova tijela (grudna kost, čelo) spada u posebnosti hrvatskog
katoličkog stanovništva Bosne i Hercegovine.
Stariji će se sigurno sjetiti nježnih ruku bake ili majke koje su bile ukrašene tetoviranim
križevima ili drugim ornamentima.
Zanimljivo je da se običaj tetoviranja ruku križevima isključivo veže za područje srednje Bosne,
dok se Posavina u tim izvještajima ne spominje.

Iz srednje Bosne potiču i detaljni opisi tetovaža koje su napravili Ćiro Truhelka i engleska
putnica Mary Edith Durham krajem 19. i početkom 20. stoljeća.

Tetoviranje je jedan od običaja koje Hrvati Bosne i Hercegovine preuzimaju od


prastanovnika ovih prostora Ilira (u ilirskim grobnicama su pronađene igle za tetoviranje)
nastavljajući tako ovu tradiciju od pradavnih vremena do danas. Britanski povjesničar Noel
Malcolm, u djelu "Bosnia: A Short History" piše da običaj tetoviranja nije poznat među
drugim Slavenima, već da je tetoviranje posebnost katolika srednje Bosne. Ni Truhelka, ni
Durham (Malcolm samo prepisuje/citira Truhelku) ne spominju tetoviranje u sjeveroistočnoj
Bosni.
Tetoviranje je i jedan od dokaza da su Hrvati u Bosni i Hercegovini jedini nasljednici i baštinici
kulture i običaja prastanovnika ovih prostora (u Bosni i Hercegovini je tetoviranje
rasprostranjeno samo među Hrvatima).

Tetoviranje se obično sastoji od niza malih križića na prstima i rukama, te predstavlja neizbrisiv
simbol katolicizma u Bosni i Hercegovini.

Česte su i tetovaže krune te sitnih točkica u krugu koje možda simboliziraju kolo.
Jedan od razloga rasprostranjenosti tetoviranja križeva kod Hrvata u BiH je pokušaj da se
spriječi odpadništvo od katoličke vjere tj. islamizacija.

Tetovirani križ na ruci je bio vidljivi znak pripadnosti kršćanstvu i u „zlim vremenima“ je bilo
potrebno puno hrabrosti imati takve tetovaže.

Isto tako, ovaj običaj je pomogao da se spriječi tursko otimanje katoličkih djevojaka, te otmice
muške djece za tursku vojsku (Janjičari).
Postojalo je više načini tetoviranja, a tetovirale su uglavnom žene.

Jedan od načina je da se na mjestu, na tijelu, koje će se tetovirati najprije nacrta crtež, a zatim
se brzo bode iglom po zategnutoj koži i onda natrlja smjesom od uglja i meda. Drugi način je da
se od kore drveta izreže križić, te po njemu bode iglom i posipa smjesom od uglja a domaća
rakija je služila kao dezinfekcijsko sredstvo.

Tetoviranje je bilo vrlo bolno i tetoviralo se je obično na proljeće ili u vrijeme crkvenih blagdana.

Ovaj običaj je, prije dolaska komunista na vlast, bio rasprostranjen u većini sela brčanskog kraja
(Boće, Laništa, Vitanovići, Ulović, Zovik).

Danas su modi neke druge tetovaže, na nekim drugim dijelovima tijela. Križ, simbol kršćanstva,
sve je manje vidljiv i na zidovima, a sve ga manje ima i u srcima. Tetoviranje križeva na rukama,
taj pradavni običaj naših predaka, umire zajedno s našim bakama i majkama.

Anto Sluganović

tetoviranicovjek @ 03:49 | Isključeno | Komentari: 0

Tetoviranje u BiH i svijetu

Piše: Mirsad Đulbić

Tekst je objavljen u reviji „Nova arka“ broj 63 juli/august 2002. g., str.: 24-28, pod naslovom: „Tradicija
tetoviranja“. Ovo je integralni teskt, bez dodatnih zahvata.

Od kada se ljudi tetoviraju, pouzdano se ne može utvrditi iz razloga što nema pisanih podataka, ali i iz
razloga što arheolozi nisu u mogućnosti utvrditi početke tetoviranja. Nemoguće je pronaći sačuvane
ostatke kože na arheološkim nalazištima. Ono šta svijet zna o istorijatu tetoviranja, vezano je uglavnom
za vrijeme nastanka pismenosti i kasnije pomodne trendove tetoviranja. Istoričari vjeruju, da je
tetoviranje bilo praktikovano i hiljadama godina prije pojave pismenosti. Na ovaj zaključak upućuju i
otkrića iz XIX i XX stoljeća o tetoviranju kod plemena brazilskih vlažnih šuma i sa otočja Mikronezije i
Polinezije. Za neka od tih plemena i rodovskih zajednica se nije znalo sve do kraja XX stoljeća. Obzirom
na civilizacijski nivo tih plemena, koji odgovara onom od prije desetak hiljada godina, sam po sebi se
nameće zaključak, da je i tadašnji indoevropski čovjek poznavao metode izbrisive i neizbrisive tetovaže!

U prilog takve tvrdnje ide dobro očuvano tetovirano tijelo smrznutog lovca iz bronzanog doba, kojega su
oktobra 1991. godine pronašli u vječnom ledu Tirolskih Alpa, na granici Italije i Austrije. Primjetno je, da
su tetovaže lovca iz bronzanog doba izvedene približno na danas poznatim akupunkturnim tačkama, što
navodi na pomisao, kako je tetovaža urađena iz nekih medicinskih razloga. Modernom tehnologijom je
utvrđena starost smrznutog lovca na oko 5.000 godina.

Tradicija tetoviranja u Bosni i Hercegovini


Kao za cijeli svijet, tako i za Bosnu i Hercegovinu se ne može pouzdano kazati, kada i ko se prvi počeo
tetovirati. Karakteristično za Bosnu i Hercegovinu je to, da prema pouzdanim podacima, najmanje osam
stoljeća postoji običaj tetoviranja gornjeg dijela šake i zapešća lijeve ruke kod žena katoličke religijske
pripadnosti. Ovaj običaj se zadržao u ruralnim područjima sve do kraja XX stoljeća, naročito u centralnim
i sjevernim dijelovima Bosne i sjeverozapadnim dijelovima Hercegovine. Mnoge je istraživače etnologe i
folkloriste ova tradicija tetoviranja zaokupljala. Međutim nikada se nisu složili u izvorištima nastanka
običaja ove vrste tetoviranja. Pismenih tragova o ovom tetoviranju nema mnogo. Nešto su u svojim
izvještajima pisali dubrovački trgovci, ponešto uzgredno spominjali neki putopisci kroz Bosnu, a domaće
vlasti, ma koje bile, nisu o tome ništa ostavile zapisano.
Prema etnolozima i folkloristima, običaj tetoviranja gornjeg dijela šake i zapešća lijeve ruke kod žena
katoličke vjeroispovijesti bi mogao potjecati iz:
* Predkršćanskog perioda kao preneseni običaji iz ilirskog ili slavenskog mnogobožačkog religijskog
miljea, ali nije jasno, zašto taj običaj nije zahvatio sve južnoslavenske narode, naročito pravoslavne
vjeroispovijesti u Bosni.
* Obreda ukrašavanja, koji su imali za cilj da štite ženu od uroka, naročito od neplodnosti i pomora
djece. I ova teza stoji labavo, jer se postavlja isto pitanje kao i u prethodnoj, uz dodatno pitanje – zašto
onda nisu i djeca tetovirana?
* Zaštita od odvođenja u roblje ili harem te ženidbe sa turskim vojnicima. Ovdje se postavlja pitanje,
zašto to nisu radile žene pravoslavne ili bosanske crkve?
* Običaja južnoslavenskog plemena Viti, s čijim postojanjem se u naučnim i nenaučnim krugovima
spekulira. Viti su navodno nastanjivali prostore uz Neretvu, a kao uspomenu na njihovo postojanje
postoji naselje Vitina? Navodno se ovo pleme ukrašavalo raznobojnim šarama od biljnih sokova i bojama
od pigmenata minerala. Ova postavka je gotovo šaljiva, jer da nije, kako bi to moglo biti da Viti nametnu
običaje i nestanu u prostoru i vremenu!?
* Radi razlikovanja od žena pravoslavne vjeroispovijesti, nakon raskola kršćanstva 1054. godine na
istočnu (pravoslavnu) i zapadnu (katoličku) crkvu.
* Bojazni od nadirućeg patarenskog religijskog pokreta, koji se u Bosni jako raširio od konca XII do XV
stoljeća. Žena je uvijek cijenjena kao posebno bogatstvo svake civilizacije. Izgubiti žene, značilo je
propadanje nekog društva iz jednostavnog prirodnog zakona – nema reprodukcije plemena, naroda i/ili
religijske skupine. U prilog ovoj i prethodnoj tezi idu izvještaji dubrovačkih trgovaca, da se ženama
katoličke religije strogo zabranjivalo komuniciranje i pristup pripadnicima pravoslavne religije i
patarenske vjerske sekte, izuzev na dvoru bosanskih vladara, gdje su sve tri kršćanske religije bile
zastupljene (katolička, pravoslavna i patarenska).

Sačuvana narodna predaja ide u prilog posljednjoj tezi, da se time pokušalo zaštiti najveće blago – žene,
da ne prelaze iz katoličke religije u patarensku (dualističku) kršćansku religiju ili kako je još zvahu
Bosanska crkva (bosanski krstjani), ali i da ne prelaze na pravoslavnu. Uz ovo se iz narodne predaje može
ćuti, da je običaj tetoviranja, ali izbrisivog, bio prisutan i kod drugih religijskih skupina naroda koji
nastanjuju Bosnu i Hercegovinu. To izbrisivo tetoviranje se obavljalo u terminima vezanim za proljeće,
jesen ili neke narodne praznike. Obavljale su ga uglavnom djevojke da bi time dale do znanja o svojem
djevojačkom statusu, ali i muškarci u nekim narodnim obrednim običajima. Ovo izbrisivo tetoviranje,
bolje rečeno nanošenje šara, najčešće na gornjem dijelu šake, izvodilo se prirodnim bojama od
kantarionovog cvijeta, orahove ljuske, broćike i drugih biljaka. Neizbrisivo tetoviranje se u Bosni radilo
dugo vremena trnovima raznih vrsta grmlja, a kao boja koristili su se prirodni mineralni pigmenti, koji su
se mogli naći u prirodi ili mješavina pigmenata i biljnih boja. Metalne igle su se u Bosni počele koristiti za
tetoviranje po svoj prilici tek od početka XVIII stoljeća.

Šare koje su se najčešće crtale po rukama u tehnici neizbrisivog tetoviranja su bile one, koje se najčešće
susreću na nadgrobnim spomenicima iz perioda od X do XIII stoljeća, kao što su na primjer: rozete raznih
oblika, pletenice (dvostruke i trostruke), krugovi sa i bez križa u njima, zvjezdice, ljiljani (krinovi), križevi
(čak i biskupski križ!) četverolisne djeteline, i slični likovi i njihove kombinacije, a vrlo rijetko inicijali ili
imena te neki drugi cvijetni motivi osim spomenutih.

Kada su u pitanju izbrisive šare izvođene raznim biljnim sokovima koji su ostavljali boju na koži, tu je već
bilo mnogo više likova koji su se crtali, ali su preovladavali cvijetni motivi, srca, djeca, a kod mladića
životinje koje označavaju snagu i moć (vuk, medvjed). Zmije se sve do početka XX stoljeća nisu susretale
ni u izbrisivim ni u neizbrisivim tetovažnim šarama!
U Evropi je tokom XVIII stoljeća tetoviranje bilo pravi pomodni hit, što je navelo papu Pia VI da sazove
1787. godine savjet crkava u Calcuthu koji je zabranio tetoviranje. Osnovni razlog je bilo tetoviranje
doneseno sa prekomorskih putovanja, naročito brojnih ekspedicija Jamesa Cooka (1728-79).
Misionarima i redovnicima je bilo naređeno skidanje tetovaža. Tako je zabilježeno, da su misionari na
pacifičkim otocima «čistili» tetovaže trljanjem pijeska i kamenom nerijetko i do mesa.

Interesantno, u Bosni ova zabrana nije imala odjeka, niti je zabilježeno, da su je redovnici prenijeli
vjernicima! U Bosni zabrana nije poštovana, niti se za zabranu znalo!

Tetoviranje u svijetu
Najstariji zapis o tetoviranju potječe od Herodota iz V stoljeća prije nove ere. On je zabilježio kako je
jedan zarobljeni visoki dostojanstvenik na glavi svoga roba istetovirao poruku za svoju rodbinu. Robu je
navodno kazao, kako mu tetovira kožu obrijane glave radi njegova dobra zdravlja a naročito će dobro
djelovati na sve slabiji vid roba. Kad je robu porasla kosa, poslao ga je svom zetu, koji je nakon čitanja
poruke pokrenuo oružanu pobunu protiv kralja Dariusa.

Sve do XVIII stoljeća u Evropi se tetoviranje gotovo i ne spominje. Onda proslavljeni istraživač James
Cook između ostalih brojnih krajeva svijeta posjećuje Tahiti i druge pacifičke otoke. Tu zatiče istetovirane
domorodce. Njegovi mornari odmah počinju koristiti metode tetoviranja koje su vidjeli na Tahitiju,
dolaze u Evropu istetovirani i šire modu tetoviranja. Čak i sama riječ tetoviranje potječe iz tahićanskog
jezika, gdje se kaže tatau, što je u engleski jezik ušlo kako tatoo (tatu) i iz engleskog u ostale, pa i u
južnoslavenske jezike. Tetoviranje kod Tahićana i ostalih pacifičkih otočnih naroda je bilo u funkciji
dokazivanja muškosti, spremnosti za žrtvovanje i pokazivanje bliskog odnosa sa Bogom, odnosno
božanstvima. Tetoviranje kod mornara u XVIII i XIX stoljeću je za razliku od Tahićana poprimilo značenje
pređenih vodenih puteva. Tako su mornari koji preplove Atlantik imali istetovirano sidro, a brod sa
punim jedrima je nosio mornar koji je oplovio rt Dobre nade (Cape Horn), dok bi kornjaču istetovirao
mornar čim preplovi ekvador. Koliko su bile dobre mornarske tetovaže, toliko su bile i loše – upravo za
njih. Za vrijeme suđenja u Londonu uhapšenim mornarima, koji su učestvovali u čuvenoj pobuni na
brodu ¨Bounty¨, oficir William Bligh je pobunjenike prepoznavao po tetovažama koje su imali prije i za
vrijeme ove pobune, a napravili ih na Tahitiju. Mornari su Evropu ¨zarazili¨ još jednom pomodnošću
vezanom za tetoviranje. Nakon otkrića Novog Zelanda, sa sobom su ponijeli kao trofeje tetovirane glave
umrlih Maora, starosjedioca ovoga otoka. Maori su imali običaj za života tetovirati svoje glave raznim
šarama u bojama, sa vrlo filigranskom izradom unatoč korištenja jednostavnih prirodnih sredstava (trn i
biljne boje). U Evropi je nastala pomodnost da se obavezno u salonima, na kaminima kao vrsta ukrasa,
posjeduje istetovirana glava Maora. Iz potražnje, a u nedostatku dovoljno glava prirodno umrlih,
pustolovi su ubijali Maore sa zanimljivim tetovažama, pa čak i sami izrađivali tetovaže na glavama
zarobljenih – koje su potom ubijali. Guverner Novog Južnog Walesa je 1831. godine, donijeo uredbu o
zabrani trgovine istetoviranim maorskim glavama.

Pomodnost tetoviranja nije mimoišla ni krunisane glave tadašnje Evrope. Prvo su se tetovirali svojim
tajnim znacima radi raspoznavanja, pa čak i tek rođenu djecu, da se zna ko je čiji?! Istina u Engleskoj se
vlastela i kraljevska porodica po tradiciji tetovirala još od X stoljeća, vjerovatno iz istih razloga. Zabilježen
je slučaj identifikacije upravo po tetovaži, engleskoga kralja Harolda II, poginulog u boju 1066. godine
kod Hastingsa. Od znamenitijih vladarskih tetovaža u Evropi su poznate: egleski princ kasnije kralj
Edward VII je istetovirao križ u Jerusalemu (1862. god.), njegov sin Georg V je u Japanu istetovirao si
zmiju, ruski car Petar Veliki, carica Katarina Velika, car Nikolaj II, te i austrougarski nadvojvoda Ferdinand
(ubijen u Sarajevu 1914. god.).

Tetoviranje kao biznis


Prvi atelje iliti studio, kažu otvoren je u Londonu 1870. godine. Historijski podaci kazuju, da bijaše vrlo
posjećen. Nedugo poslije, kroz 20 godina, uslijed sve više zahtjeva za tetoviranjem, da bi se mukotrpan i
dugotrajan rad tetovaža mehanizovao, izmišljen je i patentiran prvi ručni pištolj za tetoviranje. Izumio ga
je 1890. godine Samuel O’Reilly. Do tada je tetoviranje bilo vrlo skupo i mogli su ga sebi priuštiti članovi
aristokratskog društva i naravno mornari. Zabilježeno je, da je tetovažu u Engleskoj i Sjedinjenim
Američkim Državama, početkom XX stoljeća imao gotovo svaki iole bogatiji čovjek, ali i gotovo 90 %
mornara američke mornarice. Tetoviranje je nakon I Svjetskog rata kao običaj ostao uglavnom kod
mornara i osuđenika u zatvorima, da bi poslije II Svjetskog rata opet oživio interes za tetoviranjem.
Tokom II Svjetskog rata su nacisti logorašima u koncentracionim logorima tetovirali na lijevoj ruci broj, a
ponekada i oznaku logora. Nakon II Svjetskog rata, u većini evropskih armija, ako i u armiji SAD, raste
broj vojnika koji na dijelovima tijela izrađuju tetovaže, kao svojevrsnu uspomenu na služenje armije.
Tetovira se sve i svašta, počev od naziva armije, armijske jedinice, do raznih grbova, životinja i
naoružanja. Pojava tetoviranja je bila značajno prisutna kod vojnika bivše JNA za vrijeme odsluženja
vojnog roka, ali i kod zatvorenika u kazneno popravnim i maloljetničkim domovima.

Posljednjih dvadesetak godina usavršena je mašinska tehnika tetoviranja, ali i postignut napredak u
izradi takozvanih izbrisivih tetovaža, kojima voda ne može naškoditi, a skidaju se dječijim uljem. Danas,
gotovo da i nema glumaca i pjevača da su bez tetovaža, jer je tetovaža opet jako moderna. Istina, mnogo
se koristi izbrisiva tetovaža, koja može unatoč kupanju ostati na tijelu i do 20 dana, što posebno koriste
pjevači i pjevačice, kako bi za različite nastupe imali neke nove tetovaže. Postignut je značajan napredak
u proizvodnji kvalitetnih pigmentnih boja i pištolja za tetovažu, a ateljeima za tetovaže stoji na
raspolaganju hiljade šema i motiva za tetoviranje, koji se jednostavno nanose na kožu klijenta, umjesto
ranije tehnike ručnog iscrtavanja željenih šara i motiva.

Svjetski rekorderi u tetoviranju


Prema Guinnessovoj knjizi svjetskih rekorda svega i svačega, najistetoviraniji čovjek na svijetu je
Škotlanđanin Tom Leppard, čije je tijelo pokriveno tetovažama sa nevjerovatnih 99,9 %. Jedini dijelovi
tijela ovog svjetskog rekordera, koji nisu istetovirani nisu oni na koje bi svako pomislio odmah – nego
između nožnih prsta i u unutrašnjosti ušnih školjki. Inače tetovaža Toma Lepparda je u znaku leopardove
kože! Kod žena su najviše tetovirane Kanađanka Krystine Kolorful i Amerikanka Julia Gnuse. Obje imaju
isti procent pokrivenosti tetovažama, po 95 % tijela! Julia Gnuse se počela tetovirati kao djevojčica, da bi
prikrila teže kožno oboljenje. Tetovira se sve i svašta. Originalan je Amerikanac George C. Reiger Jr., koji
je uz dozvolu kompanije Disney na 80 % površine svojega tijela istetovirao više od 1.000 likova iz
produkcije ove poznate kompanije, pa čak i svih 101 dalmatinca. On je Disneyeve likove po sebi
rasporedio tako, da su negativni ispod koljena, morski ispod želuca, dobri na prsima i gornjem dijelu leđa
i tako redom. Po ugovoru sa kompanijom Disney, on ne smije zarađivati na pokazivanju svoje tetovaže.
tetoviranicovjek @ 03:48 | Isključeno | Komentari: 0

Robert Munro: "Rambles and Studies in Bosnia-Herzegowina and Dalmatia (1895)

Tetoviranje

Vlasnik kućice,obučen u odjeću koja bi zadovoljila i škotske seljake, sjedio je i


mlio kahvu u jednom od onih lijepih mlinova tako uobičajenih kod Turaka.
Nas kao da nije primjećivao.
Približavanje kola, je međutim, uzbudilo ženu i kćerku, koje su se odmah
pojavile. Kćerka, veoma lijepa djevojka od oko osamnaest godina, bila je
uredno obučena u dimije, a hodala je u nanulama. Odmah je prišla mojoj
saputnici, pažljivo je osmotrila od glave do pete, opipala materijal njene
haljine,zagledala nakit i uporedila sa svojim. Upitao sam je, uz gestikuliranje,
je li muhamedanka, no ona je već na samu tu rijec ustuknula. Ne ! Katolkinja
je - činjenica koju je trebalo da shvatim po njenom nepokrivenom licu. Na to je
prišla i majka i,zavrčući rukav haljine,
pokazala mi križić istetoviran kao dokaz da su krišćani. Izgleda da je međju
katoličkim ženama u Bosni i Hercegovini raširen običaj da tetoviraju na
grudima i mišićima, a ponekad i na čelu znak križa, kao i neke druge neobične
ukrase.
Munro,1895.

Robert Munro, 1895, "Rambles and Studies in Bosnia-Herzegowina and Dalmatia"


tetoviranicovjek @ 03:47 | Isključeno | Komentari: 0

Stigmatizacija ili Kauterizacija u naroda Bosne i Hercegovine

Autor: Dr. Mario Petric

Za kauterizaciju pomocu upaljenog komadica truda (guba, Fomes fomentarius) saznao sam 1965
godine od Djordja Djurana, viseg vrtlara u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, rodjenog u
Caprazlijama (Livanjsko polje) gdje je, po pricanju njegovog oca (koji je kauteriziran na zapescu
lijeve ruke s cetiri vece tocke, jedna nasuprot drugoj u obliku kriza), kod srpskog stanovnistva u
sjevernom dijelu Livanjskog polja bio rasiren ovaj obicaj kod omladine od 12. do 18 godine, a
zvali su ga "palit trudnjace". To se palilo pred "svitnjak" tj. pred rkt. sv. Ivana Krstitelja.
Kauterizacija je zabiljezena i 1966 godine kod hrvatskog stanovnistva Zlosela (Kupres) od Jasne
Andric, kustosa Muzeja Bosanske krajine u Banja Luci. Ovaj obicaj je zabiljezen i u upitnicima
EAJ, sv. III., inv. br. 726 za Livanjsko polje, te u Lickim Osredcima, takodjer kod srpkog
stanovnistva, upitnics EAJ, sv. III., inv.br. 360
OBJASNJENJE!

Fomes fomentarius je Gljiva zvana GUBA,

Труд, буков труд или кресива губа, (лат. Fomes fomentarius), је гљива из фамилије Polyporaceae
класе базидиомицета.

Развија се угинулим или ослабљеним живим стаблима листопадног дрвећа, посебно се често
среће на букви. Плодоносно тело је конзоласто са светлосивом кором. Испод коре је мрки део
који се посебно припремао и раније користио за паљење ватре помоћу варнице настале ударцем
о кремен.

tetoviranicovjek @ 03:45 | Isključeno | Komentari: 0

Iliri - Igle za tetoviranje

Tetoviranje na koje se i danas može naići, posebno kod hrvatskog stanovništva u nekim dijelovima Bosne
i Hercegovine ilirskog je porijekla. U ilirskim grobovima na Glasincu, kao i u sojeničkom naselju u Donjoj
Dolini kod Bosanske Gradiške otkrivene su kratke, bronzane veoma našiljene igle koje bi se nataknule
na držak a služile su za bockanje kože i tetoviranje raznih ornamentalnih motiva.

Autor: Aleksandar Stipcevic


Knjiga: Iliri

tetoviranicovjek @ 03:44 | Isključeno | Komentari: 0

Kod groba Dive Grabovčeve

Usred derneka, kod groba Dive Grabovčeve, primijetim Božu Krištića, akademskog kipara koji
već godinama samozatajno prikuplja gore spomenute krhotine. Bože slika istetoviranu ruku
jedne bake iz Rame.
— Vidiš ovu tetovažu, vidiš li da su detalji isti kao oni na stećcima — kaže Bože. —
Nevjerojatna podudarnost. Vidiš ovu rozetu, ovaj stilizirani križ na ruci? Zar nije isti kao ono što
vidimo na stećcima? Moram to uslikati kao dokument, živi dokaz što je čije.
tetoviranicovjek @ 03:42 | Isključeno | Komentari: 0

S kao sicanje

Kada danas uskopaljski mladići i djevojke na svoja tijela stavljaju ponovo popularne tetovaže, to,
za razliku od brojnih drugih mjesta, u Uskoplju nikako ne izaziva sablazan starijih, budući da oni
čine ono što se stoljećima činilo na području Uskoplja, a i među katolicima gotovo cijele BiH.
No, glavna razlika između moderne tetovaže i nekadašnjeg sicanja jest svakako izbor motiva
koji se sicaju. Dok danas postoji mnoštvo motiva koji se tetoviraju, nekad su se na tijelo sicali
isključivo križići i ornamenti sastavljeni od množine malih križića (“ograde”, “grančice”,
“klasovi”, “zvijezde”, “sunca” i dr.)
Također, različiti su i dijelovi tijela koji se tetoviraju. Danas tetovažu možemo vidjeti svuda (od
noge do ramena), a nekada su se križići sicali isključivo na rukama i grudima, te, rijetko,
jednostavni motivi, na čelu.
Sicanje bi se, nekad, obično vršilo u proljeće, “onda, kad drveće cvate”, na dan sv Josipa, na
Blagovijest, na Cvjetnu nedjelju ili, pak, koji drugi dan Velike nedjelje. Sicalo bi se običnom
iglom i crnilom napravljenim od čađi od luči, rastvorenim mladim medom i vodom, a nerijetko i
mlijekom koje bi dala neka dojilja. Ruku, koja bi se sicala, oblijevala bi krv, a bol bi bila tolika
da se “više nije mogla snositi”. Najčešće bi se sicali mladići i djevojke u dobi od 13. do 16
godina, dakle u godinama prijelaza u mladenačko doba. Dolaskom stare Jugoslavije, mladići s
isicanim križićima imali su problema prilikom odlaska u vojsku, pa su polako počeli izbjegavati
sicanje, te je ono postalo karakteristika samo žena katolkinja iz BiH.
Sicanje je, kako rekoh, običajno samo kod katolika, dok ga drugi narodi u BiH, kako to bilježi
Truhelka, često smatraju i sramotom. Prema shvaćanju naroda, sicanje se smatra neizbrisivim
simbolom katolicizma u BiH, a vršilo se upravo da bi se spriječilo odmetnuće od vjere.
Prema svemu do sada rečenom, moglo bi se zaključiti da sicanje odnosno tetovaža ima svoje
korijene u kršćanstvu, no, znanstveno je dokazano da postanje sicanja moramo tražiti u još
drevnije doba. Riječ je, naime, o starom, predkršćanskom, barbarskom običaju ( čemu ide u
prilog vrijeme sicanja: uoči proljetnog sunčeva obrata; dob onih koji se sicaju (prijelaz u
mladenačko doba) i dr), koji se, zahvaljujući katoličkim ženama i muškarcima BiH održao kroz
stoljeća, sve do današnjeg vremena.
Dakako da pri tome, kao i pri svakom prastarom narodnom običaju možemo zamijetiti da se je
oblik, spoljašnost običaja održao kroz više od dvije tisuće godina, dok su se predodžbe koje su se
prvobitne s time spajale, malo – pomalo izgubile u svijesti naroda i drugima ustupile svoje
mjesto, veli Truhelka, te dodaje:

“Paralela između nekadašnjeg i današnjeg može se uostalom još uvijek pripustiti: ako je tetoviranje
nekoć služilo za označavanje plemena, danas ono katolicima služi za označavanje svoje vjere”.

Ćiro Truhelka navodi da je najljepše isicane ornamente našao upravo na rukama stanovnika
skopaljske i lašvanske doline, pa zbog toga, obratimo pozornost i pokušajmo, prije nego što
potpuno nestanu, zamijetiti ljepotu isicanih motiva na rukama naših majki i baka (I
fotografirajmo ih, da bismo ih sačuvali).
Možda na njima nađemo motiv za vlastitu tetovažu, kojom ćemo produžiti preko dvije tisuće
godina star običaj.
tetoviranicovjek @ 03:40 | Isključeno | Komentari: 0
Mamine ruke

Mamine ruke

Tetoviranje, tattooing tako popularno u današnje vrijeme ili izvorna riječ teutaniranje (preuzeto
od Tahićana, a znači tuckanje) seže u daleku prošlost.

I dok danas tetovaže predstavljaju, uglavnom, modni izričaj, u prošlosti su se tetovaže koristile
kao oblik označavanja pripadnosti obiteljima ili plemenima, zatim kao način obilježavanja
kriminalaca i izgnanika ili se tetoviralo u obredne svrhe.

U Bosni su, za vrijeme Turaka, katolici-pogotovo žene- tetovirali svoje tijelo kršćanskim
simbolima. Tetovirale su se po nadlanici i rukama i to gornja, vidljiva strana.

Tetovirale su se iz dva razloga:

-radi očuvanja katolicizma i sprečavanja prelaska na islam (iako je bilo i dalje prelazaka, unatoč
tetovažama, ali manje)
-radi sprečavanja da budu silovane-ukrašene kršćanskim simbolima tako su postale odbojne
turskim osvajačima.

Bosanskim katolicima, dakle, tetoviranje je služilo za oznaku vjere i u doslovnom smislu


predstavljalo neizbrisiv simbol katolicizma.

Ti običaji tetoviranja su se zadržali i dugo nakon turskih osvajanja, sve do iza drugog svjetskog
rata, a dokazi se mogu pronaći kod mnogih žena koje još nose takve tetovaže.

Ove običaje istraživao je arheolog i povjesničar Ćito Truhelka ,


Ali zašto vam ja pišem o svemu tome?!

Zato jer jedna od tih žena koje i dan danas imaju takve tetovaže je i moja mama. Kao mala nisam
pridavala pažnju tim «šarama po njenim rukama», a i nisu bile ništa specijalno s obzirom da je
bilo još dosta žena u selu koje su to imale.

Međutim, čitajući nedavno na jednom forumu o tom običaju i samom značenju i porijeklu tih
tetovaža, shvatila sam koliko su one posebne (imaju i povijesnu vrijednost ).

Kad sam ju pitala zašto se je ona tetovirala i kada, rekla mi je da se tetovirala s nekih 15-16
godina zato što je to bilo moderno.
A kako je tekao postupak?
Odgovorila je slijedeće:
Zapalio bi se gaz (petrolej) i ona saja (čađ) bi se navatala u kutiju pa se pomiješala s čelijim
medom (pčelinjim) i od toga napravila maza (mast). Zatim se iglom bocalo po rukama po
prethodno odabranim i iscrtanim simbolima . ( pa tko shvatio shvatio )

Ispričala mi je još dvije anegdote vezane za njene tetovaže po rukama.

Naime, kad smo kao izbjeglice došli u Hrvatsku jedan joj je muškarac prijetio i htio ju tući zbog
tetovaža, ali je drugi muškarac priskočio u pomoć i stao u njenu obranu .

A druga anegdota zbila se u bolnici, također u izbjeglištvu.


Mama je u Bešpelju bila pala na zaleđenoj cesti i slomila obadvije ruke. Bolovi u rukama se,
zbog te nezgode, javljaju i dan danas.
Jednom tako, zbog neizdrživih bolova u rukama, završila je u bolnici, a doktorica sva u čudu
počela pregledavati tetovaže i pitati ju da zašto je to napravila, misleći da ju ruke bole zbog
tetovaža .

A da ne ostane sve na riječima tu su i slike maminih ruku.


tetoviranicovjek @ 03:34 | Komentiraj | Komentari: 0

Crni jasen - Fraxinus ornus


Evo sto sam doznala od svog dida o samom postupku tetoviranja:

Kora crnog jasena u narodu se koristila kao izvor crne boje, kako za bojanje
vune tako i za tetovaze. U proljece, kada kroz stablo kolaju sokovi,
kora se lako odvaja od debla, puna je boje i kao takva pogodna za
koristenje. U koru se urezu inicijali djevojke koja æe se tetovirat te
model kriza. Kora se zavije oko dlana tako da rezovi doðu na dio koji
se zeli tetovirat. Iglicom se bocka koza kroz te utore kako bi se
omoguæio dodir s krvlju i prijelaz boje pod kozu. Radi boljeg prijelaza
boje kora se drzi na ruci 24 sata.

autor: andjeo s greskom 03.03.2004

Crni jasen - Fraxinus ornus

Jasen crni, Fraxinus ornus, visoko je stablo vrlo dekorativne krosnje. Doegne visinu 10 m, sive je
kore koja ostaje glatka do
poznijih godina i zaobljene krosnje. Crni jasen uspijeva u sredisnjim,
juznim i istocnim dijelovima Europe poznat jos iz rimskog doba. Listovi
su neparni, perasti, sastavljeni od 5-9 ovalnih na vrhu zasiljenih
liski, glatkog lica lista i na nalicju uz glavnu zilu maljavi. Cvjetovi
su bijeli, mirisavi, skupljeni u guste metlice. Bijeli cvatovi vrlo su
dekorativni i lijepi. Cvate kasno u proljece nakon sto je prolistao.
Plod je sitan s jednom jedinom sjemenkom crvenkastosivosmedje boje. Osim
kao ukrasno drvo uzgajao se i jos se danas uzgaja zbog ukusna soka,
mane koja istjece iz debla nakon zarezivanja. Sok se na zraku zgusne u
bijelu ili zuckastu masu slatkasto i blago kisela okusa. Drvo je
otporno i gipko, nakon obrade postaje masno i sluzi za izradu sportskih
sprava. Razmnozava se sjemenom, korijenovim izdancima. Voli suncane
polozaje i dobro podnosi suha stanista.

tetoviranicovjek @ 03:33 | Isključeno | Komentari: 0

Škrinja uspomena - Imotska krajina - Tetoviranje

Ponekad, u Imotskoj krajini i danas, dode covjek u priliku da na ruci (šaki) ženske (obično) starije
osobe, ugleda utetoviran jedan oveći ili više manjih križica. Križ ili križić vidjeti
na šaci, ne moze a da i nehotično ne skrene pažnju, koja izazove pomisao vezanu za davne, raširene,
preživjele običcaje življa na ovom našem današnjem tlu. Pođemo li tragom prošlosti, doznat ćemo od
grčkih i rimskih kroničara, koji su opisivali život i običaje starih Ilira, prastanovnika naših krajeva, da je
medu njima bio raširen običaj tetoviranja prije dolaska i naseljavanja Hrvata u ovu nasu današnju
hrvatsku domovinu. Doseljeni Hrvati, taj stari običaj, oštrom iglom bockati kožu, pa u te ranice
ubrizgivati boju da se na koži trajno
lijepo vidi obraden simbol ili ornament, njeguju kroz cijeli Srednji vijek s napomenom, da se u pravilu
na ruci urisavao križ- simbol - kršćanske duše. Ovako šaranje kože po ljudskom tijelu - tetoviranje uzelo
je maha u našim krajevima u vrijeme turskih provala u naše zemlje, kao i za vrijeme njihovog
višestoljetnog vladanja nama. Turci su za svoje vrijeme vršili razne zulume nad našim nedužnim
stanovnicima, izmedu ostalog, lovili bi kršćanske žene i djevojke
silovali do mile volje, a da bi se to teško nasilje sprijecčilo, jedini izlaz bio je na rukama urisati vise
križića, a na prsima povelik u svake ženske. Naime, znalo se da su Turci bili krajnji fanatici, da od križa
bježe kao vrag od tamjana i da se za živu glavu ne bi dotakli rukom ruke krišćanke na kojoj bi ugledao
križ, ili prsiju na kojima se isticao jos veci križ. Nedužne siromašne majke krišćanke ne bi propustile
priliku, a da ne utetoviraju križiće na šakama kćerke, kao i ovećeg na prsima. Na šakama bilo je
prvotno obaveza zato što su uvijek
otvorene, a drugi djelovi ruke bili su stalno skriveni zbog običaja nošnje dugih rukava.
I muškarci poput žena, bockali bi iglicama kožu, bojali rupice i utetovirali križ ali obično iza šake. Na
podlaktici, nadlaktici, a posebno na prsima našarali bi kakav simbol junašva i muške snage. Zato bi, za
razliku od žena zagrebali rukave, da im se vide snažni mišići, a usput, neka se mogu ugledati motivi
tetoviranja na ruci junackoj. Običaj tetoviranja ponajviše se održao u Dalmatinskoj zagori juznoj Bosni
i Hercegovini. Danas je taj običaj na izdahu, jer ga svijet smatra zaostalim, neprikladnim i suvišnim, ali
se još može vidjeti koja ženska šaka s križićem na njoj, pa i kojeg mladića s križićem i slikama po tijelu.
Običaj je običaj, on je
sastavni dio života i dio kulturnog naslijeda svojih predaka, njeguje se, čuva se, i dugo žive u svojoj
sredini, vezan čežnjom za proslost, stoga nije čudo da se i danas nađe utetoviran križić uz drugi motiv
na tijelu mlade osobe u našoj Krajini.

Vinko Tolic, Škrinja uspomena, str.204., Imotska krajina, Imotski 1997.

tetoviranicovjek @ 03:32 | Isključeno | Komentari: 0

Križ na ruci kao zaštita od uroka

Evo što sam doznala od svog strica koji takodjer ima tetoviran križ na ruci...o samom postupku
tetoviranja (da ne zaboravim imao je 6 godina kada si je tetovirao križ, a osobno im je to predstavljalo
zaštitu od uroka): Tetoviranje se radilo tako da se uzme ugljen i namoči vodom....nakon toga se iglica
oko koje je cijelom dužinom omotan konac umače u tu smjesu te se bocka koža preko unaprijed
nacrtanog križa.

autor:aurorax (imoart team) 0303.2004


tetoviranicovjek @ 03:30 | Isključeno | Komentari: 0

Putopisne crtice

Napisao Dr.Trešić Pavičić

Iz: DOM I SVIET, 1. travnja 1896 godine

Pročitaj kompletan post

tetoviranicovjek @ 03:28 | Isključeno | Komentari: 0

Dvadesetčetiri Očenaša za “čandrkalo”

U našu staru obiteljsku kuću ne ulazim baš često, ali evo jutros kao da me nešto vuklo da uđem i
razgledam stvari koje su ostale sačuvane. Pod je prašnjav, na starim svetim slikama pauci
su ispleli mreže, na stolu je klupko i u njega zabodene četiri igle za
pletenje...

Uz staru zahrđalu peć nalazio se tronožac koji je bio omiljeno mjesto za sjedenje moje
pokojne tetke, odnosno ćaćine najstarije neudane sestre. Iz stare kuće tetka nikada nije
htjela
iseliti i do smrti je ostala živjeti u njoj. Bila je nižeg rasta, uvijek
nasmijana, na rukama i čelu imala je tetoviran križ. Njene ruke nikad
nisu bile prazne, ako nije plela, kroz prste bi “prometala” krunicu i
dugo dugo šaputala, a kad nije ni plela ni molila u rukama je imala
slatkiše koje bi nama djeci dijelila i usput nam davala smiješne
nadimke.

Za razliku od svojih vršnjakinja koje nisu išle u crkvu, znala je zahvaljujući fra Jerku,tadašnjem
župniku i čitati i pisati i

ništa na svijetu nije bilo ljepše nego slušati priče koje bi nam prije spavanja čitala, a pored toga
radovali su nas i njeni doživljaji koje bi s nekim čudnim sjajem u očima rado
pričala.

Jednom je otkrila i razlog zašto se nije nikada udavala. Počela je ovako pričati: “Svake godine i
prve nedilje u sedmom misecu bila je misa na
Kedžari. Tu bi se skupljalo svitine sa sviju strana, iz Duvna, Posušja,
Širokog, Rakitna, Rame. I vas svit bi se mogo pripoznat oklen je.
Rakickulje su uvik bile rumenkaste, Duvnjaci su bili krupne ljudeskare i
svi nekako crnkasti u licu, Posuške bi igrale trusu, a Brižanke su
imale oštro grlo kad bi gangale, Ramke je jopen bilo najzgodnije
pripoznat po nošnji, na taj dan bi nosile “građene” košulje, a što je,
je znale su brate lipo i zapivat… Dolazilo se pješke i na konjima, a
bilo je dobrinjak bosi cura i momaka što su zavitovali i oblazili na
kolinima oko Divina groba.

Nike godine i ja sam išla bosa i taman što sam izašla i obašla grob sila sam pod jednu jeliku, kad
moj dragi imaš šta vidit, jaši na konju momčetina ko brdo, a za njim polako koračaju
dva kera uredni ko išta. Jedan je bi malo crnkastiji po leđima, a drugi
prošaran po ušima i blizu repa. Dlaka se na njima rasula mašu repovima
ko zastavama iznad leđa i čim momče sjaši oni
legoše odma pored konja. Još sam samo jednom vidila nake sličite i
uredne kad sam išla u Masnu Luku k misi. Oklen je divojka upita momče i
pođe se primicat, a ja ti jadna se skupila, a srce lupa oće iskočit. I
taman kad sam jedvo izgovorila da sam iz Doljana, dođe nesritni Juka i
pođe navaljivat da mu proda paščad. Navalio ko mutav: Ako ćeš dat jednog
eno ti ovan; a ako ćeš oba goni vola iz pojate. Momče reče: Ni čut, te
namignu meni ko da ćemo se vidit posle mise. Tako i bi, nađe on mene i
vazdan smo razgovarali i igrali, a ganga je ječala niz Vran sa sviju
strana. Posle toga vidili smo se još za Ilindan, a onda druge godine kad
je bila misa na Kedžari tribali smo se nać,kad dođe meni njegov rodijak
Ćipa i kaže da on neće doć jerbo su ga vlasti protirale, a kad je vidio
da nam se približavaju dva milicajca reče moram ti i ja bižat i nestade
kroz kleke i jelovinu. Ko da me je grom smirio u
sri srca, nikad nisam bila žalosnija i nikad više nisam ništa čula za
njega i nikad više nisam tila nikoga jer ni jedan mu nije bio ravan.
Posle toga, svake sam godine išla na Kedžaru i pivala istu pismu: Moj
dragane iz Runjavog sela, brzo dođi ja ti nevesela”.

Ovo je bila jedina tužna tetkina priča, sve druge su bile vesele kao što je priča kad je Ilija Jurišin
nabavio prvi traktor u selu pa pokojna Joza htjela da svi
nedjeljom idu k misi na traktoru. “Ilija, najbi
bolje bilo da mi svi iz sela iđemo kmisi na ovom traktoru. Slobono ti
njega moreš ostavit ispricrkve,vidiš jadan da je i traktor Rvat, ime mu
Tomo, a bezime Vinković”.

Pričala je i to kako joj je dolazio Ivić da mu pročita za što su zdrave tablete koje je držao u ruci i
mogu li se pit kad boli trbu? Ona mu je rekla da slobodno popije dvi, pa nakon što
je popio, problijedio je i otrčao za prvi žbun i počeo svlačit gaće. To
ti je za ono, vikala je za njim, pa ti laži i iznosi na me!

... i kaže”Niko nije znao molit ko pokojna Zorka. Jednom je na večernjoj molitvi molila sedam
Očenaša za brku s televizije što određuje vrime i
Bog ga poživio što nije tio dat kišu kad su kupili sino.

Također, Zorka nije mogla smislit telefon, kad bi zazvonio sva bi se “zgužvala” i zvala bi
nevjestu da se javi: “Požuri, probi uši ovo čandrkalo!" Tako je bilo sve dok je
nije nazvala kćer iz Zagreba, te na jedvite jade su je nagovorili da se
javi, a nakon toga je bila presretna i u
večernjoj molitvi je ovako molila: “Rećemo

2 Očenaša svetom Anti, 5 Očenaša za spasenje duša i dvadeset i četeri za čovika koji je izumio
“čandrkalo”.

Najglasnije bi se smijala dok bi pričala o nekom Anti iz Posušja. “Grom ga ne smirio, jednom
mu dolazio neki bezobrazan milicajac te nageo odman bez pitanja vareniku iz šerpe i počeo pit.
Kaže njemu
Ante: Pij ti pij pobro, a u toj šerpi je se miš utopio. Ovaj je nakon
Antinih riječi bacio posudu, a Ante će na to: Ne bacaj pogrdo, to triba
babi, slabi su joj bubrezi pa joj to ostavimo pod
krevet da ne izlazi vani po noći!"

Tomo Raič, Doljani

07. srpnja 2002.g.

tetoviranicovjek @ 03:18 | Komentiraj | Komentari: 0

Djevojke tetoviranim križem tjerale osmanlije

Tetoviranje Hrvata katolika u BiH datira još iz vremena kada je to područje palo pod
osmanlijsku vlast. Kako su Turci otimali kršćansku djecu i slali ih u Tursku da budu janjičari i
sluge (kao što su oteli i djecu bosanske kraljice Katarine koja je BiH u nasljeđe ostavila Svetoj
Stolici u Rimu, sve dok joj se djeca ne vrate katoličkoj grudi i vjeri), katolici su tako željeli
zaštitili svoju djecu i zauvijek ih obilježiti, kako bi znali kome pripadaju. Kasnije su Turci
običavali iskoristiti pravo prve bračne noći, tj. spavali bi s tek vjenčanom djevojkom prije nego
to učini njezin muž. Po predaji, katolici su tetovirali svoje djevojke, kako bi bile odbojne
muslimanima i kako bi u slučaju da ih odvedu, uvijek znale što su nekad bile.
Narodne predaje i danas govore o tetoviranju koje je služilo da se djevojke sačuvaju od begova,
koji su tražili pravo prve bračne noći. Navodno su zaobilazili djevojke koje bi po tijelu nosile
znak križa. Tetoviranje se obavljalo na različite načine. Tetovaže su služile i za raspoznavanje
katolika među ostalima, te sprječavalo „odmetanje“ od vjere. Verzije su brojne. Tradicija
tetoviranja Hrvata i danas se čuva u nekim hrvatskim krajevima, a od zaborava ju pokušava
otrgnuti i posebna facebook grupa „Tradicionalno tetoviranje Hrvata“ (Traditional Croatian
Tattoo), čiji je cilj prikupljanje fotografija s tradicionalnih tetovaža, a koje, između ostalih,
koristimo i u našem prilogu. Tetoviranje kod katolika u našoj zemlji istraživao je arheolog i
povjesničar Ćiro Truhelka (1865.-1942.), a saznanja o istome objavio u Glasniku zemaljskog
muzeja 1894. On navodi da je najljepše oblike tetoviranja našao u dolini Lašve, naročito u
mjestima oko Guče gore, a više-manje bujne i u susjednim kotarima na sjeveru do Banjaluke, a
na jugu do ramske doline i Kupresa. Truhelka dalje navodi da se pri tetoviranju postupa na način
da se ujutro na Ivandan, na Blagovijest, na Cvjetnicu ili koji drugi dan u Velikom tjednu iskupi
„mlađarija“ neke obitelji te da otpočne tetoviranje.
Tetoviralo se s čađi, slinom ili prokuhanim majčinim mlijekom
„S velikom se radošću podvrgavaju toj bolnoj operaciji, koja se dotle produžuje, dok ruke ne
oblije krv, te se bol više ne može snositi“, opisuje Truhelka. Podrobno prikazuje i način
tetoviranja. „Ornament se najprije na koži nacrta tupim krajem igle, zamočenim u crnilo,
naročito za to priređeno, pa se onda po crtežu šiljatim rtom dotle bocka, dok ornament ne bude
gotov. Da se crnilo ne osuši, više se puta crtež za procedure navlaži crnilom. Iza toga se rana
svilenim papirom za cigarete ili voštanim papirom obloži i zavije. Istom, drugi dan smije se rana
oprati studenom vodom. Upotrijebljeno je crnilo tuš, priređen od čađi. Čađ od luči uhvati se
preklopljenim tanjurom ili sačom, pa se rastare mladim medom i vodom. Mjesto čađi često se
upotrijebi barut, a nerijetko se čađ razmuti slinom, koja se rano ujutro nakupila u ustima, pa da
ne izvjetri, dobro ga poklope u jednoj posudi i sačuvaju za upotrebu“, opisuje Truhelka postupak
tradicionalnog tetoviranja. Na području Kupresa, tetoviralo se s prokuhanim majčinim mlijekom
u koje bi se dodalo gara i tinte, a zatim bi se užarenom iglom radili simboli križeva.
Zategneš dok krv ne udari
I danas po selima, gdje živi starija „čeljad“, žive i priče o razlozima i načinima tetoviranja. Da
one ne budu zaboravljene brinu se zaljubljenici u ovu pojavu, koji su na facebooku oformili
grupu Tradicionalno Tetoviranje Hrvata, a koji donose i priče o tetoviranju-sicanju hrvatskih
žena Pavka Bralj rođena je 15.travnja1928. u zaseoku Buč, Rastičevo- Kupres. „Anđa Patrun me
sicala kad sam imala desetak godina. Rekli su nam stariji kako se sica. Mi se tri-četiri curice
sastale na Veliki Petak i sicale. Kada lampa gori od petriola, uzme se ona čađ i nastruže u čašicu.
Uzme se mliko od žene koja doji muško dite i pomiša se sa tom čađi. Uzeli su pero od kokoši,
izmišali i napišeš križ ili ime, i onda bockamo jedna drugoj. Zategneš dok krv ne udari i kad
otrne, ne boli. Uzme se, onda, plavi papir i izbocka ga iglicom i stavi na ruku 24 sata da stoji.
Moje znači križ i narukvica“, priča Pavka. Na pitanje zašto se sicala odgovara: „Vikalo se da se
ne može poturčit 'ko to ima. Neke naše žene su imale križ i na čelu i na prsima. Brat me natiro da
skinem ali ne može se to nikad skinut. Niko od mojih nije im'o. Ni'ko me nije nagovorio da se
sicam. Sama sam tila.“ 'Sicala' se i Smiljka Ćaleta, rođ. Pašalić, 1934. u Kupresu. „Bila mi je
osma godina, 1942. kada su došle izbjeglice iz Rastičeva kod nas. Jedna cura je rekla 'ajde Smilje
da ti to napravim'. Bilo je ratno stanje, tetoviralo se kad god je ko' tio. Pomišala se čađ i tinta, sve
crno, uzela je najmanje iglice, stegla ruku i bocala i sve dok god krv nije udarila, nije puštala“.
Na pitanje zašto se „sicala“ odgovara: „ Da se zna da sam Hrvatica!“. Smilja nije „sicala“ svoje
kćeri, a ni njena majka nije bila „sicana“. „Ja sam jedina u svojoj obitelji“, kaže Smilja te
nadodaje kako joj je jednom zgodom prišao neki komunist i rekao kako bi njegova majka bila
jako sretna da vidi da to još netko nosi. Tetovaže su na ovim prostorima bile i ostale znaci vjere i
pripadnosti hrvatskom narodu, što za vrijeme komunizma, nije bilo poželjno isticati.
Nisu se dali izbrisati
Maricu Vuković (rođ. Dadić ) 1920 u selu Bristovi, u Bugojnu, „sicala“ je Anđa Dadić 1930. kad
je imala samo deset godina, na blagdan sv. Josipa , 19.ožujka. Ako se ne bi „primilo“, onda bi se
sicalo na Blagovijest, 25. ožujka. „Kolegica mi je sicala kada sam imala deset godina. Bilo nas je
deset, a samo smo nas dvi na prsa sicali. Mater mi je umrla, a nije znala da imam križ na
prsima“, priča Marica. Na pitanje kako se tetoviralo odgovara: “ Uzmeš olovku i napišeš križ pa
namažeš tintom, umačeš u nju i bocaš iglom, dok ne krene krv. Zamotaš plavi papir ( indigo
papir) i do Blagovijesti. Na sv. Josipa se kalemilo, sve se primalo pa i to. A od Blagovijesti do
Božića je točno devet miseci“. Maričina majka nije bila sicana, ali baka jest. „Mater mi nije
imala pa je i mene ružila, a baba je imala. To je bilo početo za turskog vakta, što su otimali naše
žene i cure pa silovali, a kad su imali križeve neće. Baba mi je zapamtila turski vakat, kad su
žene bježale, a beg dolazio da noći s mladom“. Tetoviranje poslije 1945. bilo je iznimka. Marica
nije tetovirala svoje kćeri koje su rođene poslije II. Svjetskog rata. „ To je već bilo zabranjeno
bilo. Komunisti nisu dali ni da se u crkvu iđe, a kamoli to. Za vrijeme druge Jugoslavije zavu su
mi natirali da riže križeve u Beogradu, ali nije ih mogla izbrisat“, kaže ona.

tetoviranicovjek @ 03:16 | Isključeno | Komentari: 0

srijeda, studeni 10, 2010

Darko Periša o tetoviranju u Hrvata

Darko Perisa o tetoviranju hrvata (Iz recenzije knjige)

Može se govoriti samo


o heterogenom starobalkanskom etničkom supstratu u etnogenezi
Albanaca na području gdje nije bilo masovnijeg slavenskog
naseljavanja u ranom srednjem vijeku, a samo je jedna od
komponenata u tom supstratu bila dalekog ilirskog porijekla.
Za razliku od Albanaca sasvim je iluzorno tražiti ilirsku komponentu
i davati joj veliku važnost u etnogenezi nekog južnoslavenskog
naroda, a posebno Bošnjaka čija je etnogeneza vezana
tek za doba turske osmanske vladavine. Međutim, to je postala
moderna tendencija (trend) kod jednog dijela bošnjačke “intelektualne
elite”, pa na nju nije otporan ni M. Filipović.
Tako on na jednom mjestu ističe sljedeća biološka obilježja Ilira:
“Po opisu starih pisaca Iliri su bili visoki i u pravilu lijepi ljudi.
Bili su snažne građe i neustrašivi u ratu. Pisci, međutim, primjećuju
da se nisu odlikovali brzinom misli i intelektualnih reakcija,
pa se smatralo da su bili duhovno tromi.” (str. 156). Ostaje nejasno
je li autor taj opis navodi kao uvjerljiv dokaz da su njegovi
sunarodnjaci i zemljaci potomci ili nasljednici Ilira?
Navodeći Strabonov podatak da su se Japodi tetovirali, autor
zaključuje da bi to “moglo biti jedno od naslijeđa koje su nam iza
sebe ostavili (tetovaže na rukama naših žena u vrijeme njihove
prisilne katolicizacije).” (str. 157). Dobro je poznato da su si
katolici u unutrašnjosti osmanskog Bosanskog pašaluka (tamo
gdje nije bio razvijen buntovnički hajdučki mentalitet kao na
graničnom potezu od Livna do Ravnog) zbog golog opstanka
masovno tetovirali križeve na licu, rukama i prsima čime su na
taj način pokazivali ili isticali svoju vjersku pripadnost što je
imalo višestruko značenje – djevojke bi lakše izbjegle otmicu i
nasilnu ženidbu pojedinih pohotnih muslimana, dječaci vjerojatno
odvođenje u janjičare, a ako bi kojim nesretnim slučajem
do toga ipak došlo, tetovirani su križevi bili doživotno svjedočanstvo
i podsjetnik kojoj su vjeri rođenjem pripadali. Običaj
tetoviranja kršćanskih simbola se kod katolkinja u pojedinim
dijelovima Bosne zadržao do danas. Lijepa i mlada, ali nesretna
Diva Grabovčeva najvjerojatnije nije imala, za razliku od većine
žena u Rami, tetoviran(e) križ(eve) na vidljivom mjestu, jer da je
to imala možda bi bila pošteđena nasrtaja napasnog Tahir-bega
Kopčića da ju oženi i prevede na islam i da ju, nakon neuspjeha,
razljućen ubije gazeći konjem kojeg je jahao. Dakle, autorovo je
objašnjenje razloga tetoviranja bosanskih katolkinja nastrano
i neukusno, otprilike toliko kao kada bi netko objasnio da su
bosanske muslimanke u doba osmanske vladavine pokrivale
lice feredžom zbog njihove prisilne islamizacije! A, možda su se
i one na taj način samo skrivale zbog straha pred “prisilnom katolicizacijom”?

Autor: Darko Perisa

tetoviranicovjek @ 02:01 | Isključeno | Komentari: 0


Miljenko Jergović o tetoviranju i (ne)zaboravu

Miljenko Jergović

Gloria in excelsis

Ulomak iz romana

Nebo iznad Bosne, jutro 2. aprila 1945.

Prije nego što smo ispustili drugu bombu, tačno u sedam sati i dvadeset osam minuta, iz baze je stiglo
naređenje da se operacija prekida.

Šteta, rekao je Alban, koja jebena šteta.

Vidio sam ljude kako trče niz čaršiju, pokraj bezistana i Slatkog ćošeta, pa niz Sarače. Učinilo mi se da
nisu u uniformama. Valjda su kasnili u sklonište. Zatim sam aparat vinuo prema nebu, znao sam da dolje
ispod ostaju Dariva i Bentbaša, put prema Palama i Romanija, nad kojom pravimo krug i vraćamo se
prema jugu.

Šteta, rekao je Alban, koja jebena šteta.

Nisam siguran je li to već rekao, ili mi se samo čini. Žao mu je što nećemo nastaviti. Zapisuje koordinate
na kojima trebamo ispustiti preostale bombe. Uz nenaseljene planinske kose, nad Neretvom i nad
morem.

Nad livadama istočno od Glavatičeva ispustili smo prve dvije. Tu u blizini dundo Franjo je prije rata držao
svoje košnice, sve dok 1934. nije zavladala pčelinja kuga i pomorila rojeve. Bio je kraj augusta kada nas je
vodio da sahranjujemo pčele. Dragan je imao osam godina, Mladen trinaest, a ja sam bio najstariji, bilo
mi je sedamnaest. I jedini se nisam plašio pčela. Njih dvojica, iako su mu sinovi, premirali su u strahu od
uboda. Uzalud bi dundo Franjo uzimao pčelu u ruku, pokazivao da pčela ne bode iz čista mira. Mene je
na Glavatičevo vodio da uza se ima nekog svoga dok ih bude sahranjivao.

Do Konjica smo išli vlakom, a dalje nas je na kamionu vozio dundov prijatelj. Zvao se Franz Sternberger i
radio je kao inžinjer u Šipadu. Bio je rodom iz Frankfurta, ali je život proveo u Konjicu i Jablanici. Imao je
ženu Anđu, koju je doveo iz Kreševa. Ona bi uvijek ispekla krompirušu za puta. Jednom sam je, kao mali
dječak, valjda nisam navršio ni pet godnina, gledao kako razvlači jufke, šakama gnječi tijesto, pa ga
rasteže preko stola. Na rukama je imala tetovirane križeve, modre kao tinta. Poslije smo sjedili na ledini,
Franz, dundo i ja, i nisam htio ni okusiti krompirušu.

Zašto, bolan, nećeš, da nisi bolestan?, pitao je Franz.

Dundo mi je prislonio ruku na čelo, da vidi imam li temperaturu.Bio se zabrinuo.

Hajde uzmi, meni za ljubav, samo komadićak, navaljivao je Franz.

Neću i neću i neću, rasplakao sam se, jer sam bio gladan, a pita je mirisala.

Pa zašto nećeš?

Zato što je prljava!

Šta je prljavo?, iznenadio se dundo.

Pita je prljava od tinte, odgovorio sam.

To ih je tako zainteresiralo da su zaboravili i zašto smo došli, batalili su i košnice i vrcanje meda, nego su
me satima gnjavili i mamili da kažem kako je to pita prljava od tinte. Prvo se nisam dao, jer sam znao da
na dobro ne može izaći, a onda je Franz izvadio dva dinara iz džepa, stavio ih pred mene i rekao:

Tvoji su, ako kažeš!

Počeo sam zaobilazno, kako me je dundo Vilko vodio sa sobom na posao, u direkciju željeznica, pa mi je
dao list papira, jastučić i pečat, i rekao — ajde, dedera sad ti muhurlejiši, da vidimo jesi li za činovnika
prvoga ili drugog činovničkog reda! I kad sam vidio da moj pečat ostavlja ista krila na papiru, ista slova
iako ne znam čitati, i isto je okrugao kao njegov, oduševio sam se, pa sam tako muhurlejisao sve dok
dundo Vilko nije posvršavao sve poslove u kancelariji. I naravno, prsti su mi ostali zamrljani tintom.

Ne prinosi ruke licu, ako Boga znaš, zavapio je tad dundo Vilko! Ko lizne tintu, taj se namah razboli od
kuge. Eto, rekao sam, dundu Franji i Franzu, pita je prljava od tinte, a vas dvojica ćete dobiti kugu, jer
vam dundo Vilko nije rekao da se od tinte dobija kuga.

Njih dvojica su se najprije zgledali, dundu ama baš ništa nije bilo jasno, ali Franzu je na koncu sinulo, pa
se počeo smijati, Glavatičevo je odjekivalo i grmilo od njegovog smijeha. A kad se konačno smirio, dundu
je nešto rekao na njemačkom. Spomenuo je Anđu i pružio svoje dlanove prema nebu. Dundo Franjo me
je ljutito pogledao, pa se zacrvenio i uhvatio za glavu, a Franz ga je grlio i govorio:

Ima mali pravo, moja je Anđa dušu dala za kancelarije.

Sutradan, dok smo se vlakom vraćali u Sarajevo, dundo Franjo mi je objašnjavao šta su tetovaže. Rekao
je da se tetoviraju mornari, jer ako se utope u oluji, da ih mrtve familija može prepoznati. Neki drugi se
tetoviraju iz obijesti, a žene u Kaknju i Kreševu tetoviraju se da nešto ne zaborave. Ne zna se šta ne smiju
zaboraviti, jer je to nešto davno zaboravljeno, pa se danas tetoviraju samo zato što znaju da su njihove
matere i babe bile tetovirane. One isto ne pamte o čemu se tu zapravo radi, o kakvoj tajni, ali su
tetovaže vidjele u svojih baba i matera. I tako, ono što se ne smije ni za živu glavu zaboraviti,
zaboravljeno je tko zna kad. Ništa mi nije bilo jasno, osim što sam naučio da se od tetovaža ne dobija
kuga.

I opet je mirisala Anđina krompiruša, dok nas je Franz, krajem augusta 1934. vozio da sahranjujemo
pčele. Dundo Franjo je šutio i gledao niz prašnjav put, Mladen i Dragan su se svađali tko je kakanjac, a
tko usranac, jer je jedan rođen u Kaknju, a drugi u Usori, dok je Franz iz kabine na sav glas pjevao neku
njemačku pjesmu. Čini mi se istu onu koju su, nekoliko godina kasnije u filmskim žurnalima, pjevali
Hitlerovi vojnici.

Bio sam još dječak, taman onoga uzrasta kada si, po prvi i posljednji put, u stanju jednako razumjeti
dječji i odrasli svijet. Znao sam zašto se njih dvojica svađaju, i rado bih se uključio u njihovu svađu, a znao
sam i zašto je dundo tako tužan. Njemu su pčele bile malo manje od rodbine i prijatelja, a malo više od
ostalih ljudi na svijetu. I sad ih ide sahranjivati. Nisam razumio samo Franza, ali ni od samoga sebe,
nesretnik, nikada neće razumjeti.

Dundo je otvorio košnicu. Stajao je malo zagledan u mrtvi pčelinji svijet, pa bi je zatvorio i nastavio do
druge. Nakon što je obišao posljednju, samo je digao ruku, a mi smo, bez riječi i pitanja, krenuli prenositi
košnice na sredinu livade. Mali Dragan je s dundom sakupljao suho granje, bilo je vedro, zrak je bio kao
kristal u prstenu, nisu se čule ptice. Zapravo, ništa se nije čulo. Svečaniji trenutak nisam doživio.

Kada je planula lomača, i proširio se miris meda i voska, pomislio sam zašto tako ne može mirisati u
crkvi. Tamjan nije Kristu drag. Tako su mi krenule suze. Dundo je plakao, plakao je Franz, i Mladen.
Dragan je stajao nekoliko metara od nas i gledao u vrhove cipela, kao da je loptom razbio susjedov
prozor, i sad čeka da se otac vrati s posla.

Eto, tako je to bilo krajem augusta 1934., bistrog i čistog dana kada smo sahranjivali dundove pčele.
Košnice više nije postavljao kod Glavatičeva, nego se prebacio na Romaniju, jer je bliže Sarajevu. Franz je
uskoro otišao u penziju, a nije od toga prošlo ni pola godine, kad li se Anđa, prava zdrava, srušila mrtva
dok je u vrtu brala salatu. Srce, rekli su. Njemu je nakon toga prahnulo da bi se vratio u Frankfurt. Na
dopisnicama koje je svakoga mjeseca slao dundu je u prvo vrijeme pisalo: »Dragi moji, ja sam vam
dobro! Kada ćete mi u vizitacije, uz Majnu, na pivo i kobasice?« Poslije je pisalo samo: »Dragi moji, ja
sam vam dobro!«, da bi na zadnjoj dopisnici koja je stigla stajalo: »Dragi moji, najdraži Franjo, treba li ti
šofer za Glavatičevo? Ako treba, misli na mene, ja bih došao.«

Bilo je to pred Božić 1940. Dundo Franjo je čitao Politiku, vijesti iz svijeta, slušao je Radio London, a
mene bi, kad sam dolazio iz Beograda na dopust, pitao je li istina. Valjda jest ako tako piše, odgovarao
sam. Pa šta će biti s Franzom? Ništa, rekoh, isto što i s drugim Nijemcima. E, jadan Željko, pa nije ti on
pravi Nijemac.

Sredinom aprila 1941. dundo Franjo je s prozora svoga stana gledao kako ustaše razbijaju židovski templ.
Pričao mi je o tome kada sam prvi put došao iz baze u Rajlovcu. Tetka Olga je iznijela govedsku juhu,
zveckao je srebrni escajg po porculanu, a on nije prestajao.

Dundo, a zašto ti to meni govoriš?

Ustao je od stola, odmakao zavjesu s prozora i mirno, sasvim mirno i tiho, rekao je:

Dođi, pa vidi šta je ostalo! Dundo, ja sam samo domobranski pilot.

Nakon ručka je otišao na posao, bio je dežurni u direkciji željeznice, a meni je ostalo još dva sata do
povratka u vojarnu u Rajlovac. Ležao sam na otomanu, tetka Olga je heklala u fotelji, Mladen i Dragan su
bili negdje vani. Šutjeli smo baš onako prisno, kao što šutiš s ocem ili majkom. I onda je u neka doba, ne
dižući glavu od igle i konca, onako u miru, da ne znaš brine li se, ili se gorko šali, progovorila: Vani rat, a
on ti po vas dan samo kune pčelinju kugu, onu iz 1934. Veli, da nije bilo toga, nikad ne bi rasturao
košnice na Glavatičevu. A Franz bi ostao u Konjicu, jer bi imao društvo i jer bi mu bilo nezgodno ostaviti
ga bez prijevoza. Ne bi se vraćao u Njemačku. Eto, to ti moj Franjo vergla bez prestanka. E pa, majka mu
stara, gdje je to pčelinja kuga ubila čovjeka!

Ispustismo tako dvije bombe kod Glavatičeva, jednu ćemo u Neretvu, a ostale ćemo nad morem. Sve bi
bilo lako i sve bi prošlo za ne upamtit, da nije one koju smo bacili na bivšu Zemljoradničku štedionicu,
ispred koje je bio sat, pred kojim bi mi, dječaku, dundo Franjo uvijek govorio:

Puno je sati, ubit će nas tetka ako zakasnimo na ručak! Muči me ta bomba, na koga je pala i gdje je
eksplodirala, kao što dunda muči pčelinja kuga. Ne možeš si pomoći, čim počneš tako misliti. A nisi
balvan, niti si Alban, pa da ne misliš.

Šteta, rekao je, koja jebena, jebena, jebena šteta!


Pod nama se zelenila Neretva, po boji joj se vidi da je gotov rat. Jutros baš nitko po nama nije pucao.

tetoviranicovjek @ 02:00 | Komentiraj | Komentari: 0

O uklesanim simbolima na dva nišana

Muslimanska nekropola, okolina Kaknja.


Opis i stanje objekta:
Odmah iznad autoputa Sarajevo –
Zenica nalazi se veoma staro
muslimansko groblje. Same forme
nadgrobnika ukazuju na veliku starost
ovog groblja. Nemaju tariha, ali na
vecem ima uklesana dvostruka kružnica
i u njoj pet krakova, dok je na onom
1,85 isti znak, ali u jednoj kružnici. Po
svoj prilici to je simbol petokrake
zvjezde. Ovaj motiv se je pocetkom
ovog vijeka cesto tetovirao na rukama
katolickog stanovništva. Pretpostavljam
da je u njemu pokopano stanovništvo
ovog podrucja koje neposredno po
osvajanju Bosne je prešlo na islamsku
vjeru. Groblje se nalazi u veoma gustoj
šumi, tako da nisam mogao izvršiti
identifikaciju i valorizaciju nadgrobnih
spomenika.

tetoviranicovjek @ 01:59 | Isključeno | Komentari: 0


Tatauiranje Hrvata Bišćana

Tatauiranje Hrvata Bišćana

Iz običaja Hrvata Bišćana može se ukratko istaći samo nešto dosad zapaaženih osobina i posebnosti.
Dobro im je bilo poznato, a bilo je to i vrlo uočljivo, tatauiranje, tako značajno za većinu bosanskih
katolika i još više katolkinja. Izostaje taj običaj u nekim sjevernim i sjeverozapadnim hrvatskim selima i
područjima, a nije ga bilo ni među "Mađarima" oko rijeke Sane, pa je njegova pojava u Hrvata oko
Bihaća prostorno prilično udaljena od svojih usporednica u drugih bosanskih i hercegovackih Hrvata.
Motivi koji se izvode tatauiranjem (tetoviranjem) brojni su i često vrlo složeni, no obvezni su svojevrsni
oblici križa. U okolici Bihaća možda je češća pojava križa ovdje...
Izvor:
Marulić: hrvatska književna revija i časopis za književnost i kulturu.
Band 5. Ausgaben 1-3, Stranica 81.

tetoviranicovjek @ 01:57 | Isključeno | Komentari: 0


Tetoviranje u Travniku i Gornjoj Rami

Tetoviranje u Travniku i Gornjoj Rami

Dr. Leopold Glueck u svojoj studiji "Tetoviranje kože kod katolika u BiH" prikazuje na rukama i prstima
krstove koji se dolje, ali i na krajevima drugih krakova, račvaju.
Prof.Đoko Mazulić mi je pričao da je na rukama katoličkih seljaka i u narodnom vezu u okolici Travnika
vidio tetoviran krst koji se dolje račka. Seljaci takav krst zovu "krst na nonama". I ja sam takve krstove na
rukama nekih stanovnika Gornje Rame također vidio. I na jednom nadgrobnom kamenu kod sela Ploče u
Gornjoj Rami vidio sam uklesan krst koji se dole nešto račva (nadgrobni spomenik je bio u obliku tanke,
dosta uske i gore zašiljene ploče, zaboden kod glave pokojnikove)

Izvor:
Kupres, srednjevjekovni nadgrobni spomenici
Autor: Šefik Bešlagić

FOTOGALERIJA

 Tradicionalni hrvatski motivi i tetovaže

Druženje na Fejsbuku

 TRADITIONAL CROATIAN TATTOO


 Tradicionalno Tetoviranje Hrvata

Twitter

 Croatian Tattoo on Twitter

Arhiva
 veljača 2013
 siječanj 2013
 prosinac 2012
 studeni 2012
 listopad 2012
 rujan 2012
 kolovoz 2012
 srpanj 2012
 lipanj 2012
 svibanj 2012
 travanj 2012
 ožujak 2012
 veljača 2012
 siječanj 2012
 prosinac 2011
 studeni 2011
 listopad 2011
 rujan 2011
 kolovoz 2011
 srpanj 2011
 lipanj 2011
 svibanj 2011
 travanj 2011
 ožujak 2011
 veljača 2011
 siječanj 2011
 prosinac 2010
 studeni 2010

Cropedia

 Cropedia

Brojač posjeta
46044

Blog - prosinac 2010

petak, prosinac 24, 2010

Tradicija ženske tetovaže od starog doba - Lijepota, ljubavna igra i socijalna cijenjenost (DIO sa
NAPOMENAMA!!)

 1.Ovaj model se između ostalog odlikuje kroz istovremeno saznanje i praksu


poljoprivrede, izgradnje gradova, pisma i vrlo komplikovanih oblika raspodjele rada. To
sve je bilo pod snažno diferenciranim i cenralizovanim vladajućim sistemom na nivou
grada ili saveza gradova.
 2.Vgl. Luc Renaut: Les tatouages d'Oetzi et la petite chirurgie traditionelle. U:
L'Anthropologie 108, 2004, S. 69-105.

 3.Vgl. C. P. Jones: Stigma: Tattooing and Branding in Graeco-Roman Antiquity. U: The


Journal of Roman Studies 77, 1987, S. 139-155.

 4.Dokazi o ovoj praksi se nalaze u tekstovima (posebno P.Harris I. 77, I. 5-6) i u


ikonografiji (Ravni reljef hrama u Medinet Habu, Ramses III).

 5.D. Arnaud: Un document juridikue concernant les oblats. U: Revue d'Assyriologie et


d'Archeologie Orientale 67, 1973, S. 147-156

 6.Slika 6 pokazuje koegzistenciju dvije tehnike. Naročito u Sahelskoj zoni su kod


tamnoputih sa relativno svijetlim tonom primjenjivani miješani oblici obilježavanja
(reljefne skarifikacije, koje su prethodno bojene sa pepeelom i čađi)

 7.Henry Field: Body-Marking in Southwestern Asia. Cambridge Mass. 1958

 8.A.Vila: Aksha II. Le cimetiere moroitique d'Aksha, Paris 1967.

 9.Cassius Felix (1.polovina 5. stoljeća): De medicina, 13, 1-2: stigmata (...) feminarum
maurarum vultus ostendit.

 10.Vgl. Glavno djelo o ovoj temi: S.Searight: The Use and Funktion of Tattooing on
Moroccan Women, 3. Bde. New Haven (Connecticut) 1984.

 11.J.E. Montgomery: The Deserted Encampent in Ancient Arabic Poetry: A nexus of


Topical Comparisons. U: Journal Semitic Studies 40, 1995, S. 283-316.

 12.Ovdje se radi o varijaciji jednog vrlo čestog motiva, “češlja”, koji se katkad izričitije
ponovo upotrebljava u obliku stonoge. To nalazimo u tetoviračkom repertoaru iračkih
beduinskih žene, koje mu ne pripisuju poseban značaj.

 13.Herodot, Historien, V, 6.

 14.Dissoi Logoi (Krajem 5.St. pr. Kr.), fr. 2. 13.

 15.Dion Chrysostomos, Govori 14, 20.

 16.Ć. Truhelka: Die Taetowierung bei den Katholiken Bosniens und Hercegowina. U:
Wissenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien und Hercegowina (Beč) 4, 1896, S. 493-
508.

 17.A. Testart i J.-L. Brunaux: Esclavage et prix de la fiancee. La societe thrace au risque
de l'ethnographie comparee. In: Annales, Histoire, Scineces Sociales 59, 2004, S. 615-
640.

 18.Geti, susjedi Tračana sa druge obale Dunava, ponose se time, da imaju ne samo pet ili
šest, nego deset ili dvanaest žena. (Menander kod Strabe, Geografija, VII, 3, 4).
 19.Pomponius mela, Chronographia, II, 2, 21.

 20.Ove u Slovačkoj, Rumuniji i drugim mjestima potvrđene tržnice nisu stajele na putu
kod pregovora između dvije obitelji.

 21.Kod Bantua u južnoj Africi djevojka koja sa pogodnim izgledom nije zbog toga
vrijednija, ali to omogućava njenoj obitelji, da u kratko vrijeme pronađe mladoženju, koji
je spreman, da odjednom isplati sav “dar”, što se relativno rijetko dešava, vgl. H.-A.
Junod: Mceurs et coutumes des Bantous, 1, Paris, 1936, S. 170. 172-173, 264-271). Jedan
evropski promatrač čak tvrdi, da Zulu žene sa skarifikacijama dobrog izgleda “imaju
veću cijenu, kada se radi o tome, da bi je stekao neki muškarac”, vgl. A. Delegorgue:
Voyage dans l'Afrique australe. Paris 1847 (Bd. 2), S. 228.

 22.Jedan evropski promatrač čak tvrdi, da Zulu žene sa skarifikacijama dobrog izgleda
“imaju veću cijenu, kada se radi o tome, da bi je stekao neki muškarac”, vgl. Edb. U
Indiji žena koja ima samo malo ili uopće nema tetovaža može postati predmetom
ismijavanja. - n.pr. Kod njene svekrve, koja zbog toga optužuje mladine roditelje zbog
siromaštva i škrtosti. Vfl. R. H. R. Trivedi: The Mers of Saurastra: A Study of their
Tattoo Marks. U: Journal of the Maharaja Sayaji Rao University of Baroda, Bd. 1, 2,
1952, S. 125.

 23.Tračke elite su bile spremne, na prosipanje značajnih suma novca, samo i jedino, da bi
demonstrirali njihovu moć, vgl. Testart/Brunaux, Esclavage, 2004. i ovo.: Don, banquet
et funerailles chez les Thraces. In: L'Homme 170, 2004b, S. 165-180.

 24.Vgl. J. Nevadomsky i E. Aisien: The Clothing of Political Identity: Costume and


Skarification in the Benin Kingdom. U: African Arts 28, 1995, S. 62-73 i 100 kao i
A.Gell: Wrapping in Amages. Tattooing in Polynesia. Oxford: 1993, S. 51-52
(Samoanska ostrva)

 25.J. Barker i A.M. Titjen: Women's Facial Tattooing among the Maisian of oro
proviance, Papua New Guinea: the Changing Significance of an Ancient Custom. U:
Oceania 60, 3, 1990, S. 228.

 26.W. Smeaton: Tattooing Among the Arabs of Iraq. U: American Anthropologist 39,
1937, S. 56.

 27.R. E. Guise: On Tribes Inhabiting the Mouth of the Wanigela River, New Guinea. U:
The Journal of the Anthropological Institute of Great Britain and Ireland, 28, 1989, S.
205-219 (insbes. S. 207 i 214-216); Barker/Tietjen, Women's Facial Tattooing, S. 224-
225; Gell, Wrapping in Images, S. 77-80 (Fidži ostrva); L. L. Turner, Ethnology of the
Ungava District, Hudson Bay Territory. U: Annual report of the Bureau of American
Ethnology 11, 1889-1890 (1894), S. 207-208 (Inuit).

 28.Stvarni rituali inicijacije imaju kao cilj integraciju u znatno ograničeniju grupu od
čitave starosne klase. Zajednica iniciranih uz to sebe vidi kao protivnikom vanjskog
svijeta. Dakle znanje koje je stečeno prilikom inicijacije nema nikakvu praktičnu svrhu:
to je samoreferencijalno i upućuje u prvoj liniji u svoj vlastiti svijet.
 29.Vgl. Iscrpan inventar u C. Chippaux: Des mutilations, deformations, tatouages rituels
et intentionnels chez l'homme. U: His Historie des maeurs. Paris: 1990 (Bd. 1), S. 492-
493.

 30.Arnold van Gennep: Les rites de passage. Paris: 1909, S. 103 i 106.

 31.Vgl. F. R. Barton: Tattooing in South Eastern New Guinea. U: The Journal of the
Anthropological Institute of Great Britain and Ireland, 48, 1918, B1. IX, Slika. 2; B1. X,
Slika. 3 i 4.

 32.Guise, tribes of the Wanigela River, n., S. 215-216.

 33.Gell, Wrapping in Images, S. 78-79.

 34.Sigurno je, da se ovdje radi o ukrasnim ožiljcima, jer unutrašnja trbušna deka nije
dirnuta, što bi kod jednog pravog kirurškog zahvata najvjerovatnije bio slučaj. Jedna
druga, u susjednom grobu pronađena tetovirana žena je imala sličan keloid, koji je iznad
stražnjice nastavljen sa drugačijim reljefnim ukrasnim ožiljcima.

 35.L.Keimer: Remarques sur le tatouage dans l'Egipte ancienne. Le Caire: 1948, S. 38,
Abb. 32.

 36.Ebd. S. 38, Slika. 33-37.

 37.C.M. Firth: The Archeological Survey of Nubia. Report for 1910-1911. Le Caire:
1927, Bl. XXV, Slika. D2 (Kubban); D. Randall-Maciver i C.L. Wooley: Arcika. Oxford:
1909. Bl. VIII, Nr. 4026 (Amada).

 38.G. Marcy: Origine et signification des tatouages de tribus berberes. U: Revue de


l'Histoire des Religions 102, 1930, S. 27; J. Herber: Tatouages du pubis au Maroc. U:
Revue d'ethnographie et des traditions populaires 3, 1922, S. 37-47.

 39.Field, Body-marking, Slika. 21E, Slika. 23 (Nr. 4512, 4507), Slika. 36 (Nr. 4427).

 40.D. Fouquet: Le tatouage medical en Egipte. U: Archives d'Anthropologie criminelle


13, 1898, S. 270-279; F. Legey: Essai de folklore marocain, Paris, 1926, S. 71-71; 220-
221; T. Riviere: Les tatouages berberes dans l'Aures. U: Journal de la Societe des
Africanistes 12, 1942, S. 67-68; M. Czapkiewicz: Taetowierung bei den irakischen
Arabern. U: Folia orientalia (Krakau) 4, 1962, S. 41-46.

 41.M. C. Berns: Ga'anda Scarifications: A Model for Art and Identity. A. Rubin (Hg.):
Marks of Civilisation. Artistic Transformations of the Human Body, Los Angeles: 1988,
S. 71-74.

 42.N. David, J. Sterner, K. Gavua: Why Pots are Decorated. U: Current Anthropology, 29
(3), 1988, S. 65-389 (Ovdje: Analogije između ukrašavanja glinenih posuda i ljudi, kao i
u načinu opisivanja grnčarije i ljudske anatomije kod Mafa i Buluhaya u sjevernom
Kamerunu); o tome vidi u istom svezku komentar od I. Hoddera, S. 382 (Ovdje:
Analogije između ukrašavanja ženskih figura i keramičkih posuda).

 43.T. M. Evers i T. N. Huffman: On Why Pots Are Decorated the Way they Are. In:
Current Anthropology 29 (5), 1988, S. 739-740.

 44.Ako je ovdje samo riječ o heteroseksualnosti, to zato jer izvori ne pružaju nikakve
elemente, koji bi dozvolili, uključivanje ostalih seksualnih tendencija u istraživački okvir.

 45.The Sexual Life of Savages je posvećen stanovnicima Trobian ostrva (Papua Nova
Gvineja). Malinowski ipak spominje – ne vraćajući se više nikad na tu temu - da “po
onome što mi je rečeno, mlade djevojke se u vrijeme njihove prve mjesečnice moraju
podvrći tetoviranju vagine. Ta takozvana ki'uki'u tetovaža se po riječima mojih
informanata praktikovala u estetske svrhe.” Bronislaw Malinowski: La vie sexulle des
sauvages du nord-quest de la melanesie. (1930) Paris: Payot, 1970, S. 221.

 46.Potvrde za slične nasilne ljubavne igre nalazimo i kod plemena Mundugumora


(Highlands u na sjeveru Papua Nove Gvineje), vidi M. Mead: Mceurs et sexualite en
Oceanie (1935), Paris: 2004, S. 245.

 47.Malinowski, La vie sexuelle, S. 189 i S. 240.

 48.M.- L. Bastin: La sculpture Tshokwe. Meudon: 1982, S. 50-51.

 49.P. Bohannan: Beauty and Scarification Amongst the Tiv. U Man: 56, 1956, S. 120.

 50.Heidi Gegenbach: boundaries of beauty. Tattooed Secrets of Women's history in


Magude District, Southern Mozambique. U: Journal of Women History 14, 2003, S. 115.

 51.Legey, Folklore marocain, S. 221.

 52.Georges Bataille: L'erotisme. (1957) Paris: 1965, S. 158.

 53.Želim da se zahvalim kod Kristine Kot (Christine Kott) za prevod iz francuskog i kod
Ane Gajger (Anette Geiger) za općim poboljšanjima teksta. L.R.

tetoviranicovjek @ 15:47 | Komentiraj | Komentari: 0

četvrtak, prosinac 23, 2010

Ana (Mala Bukovica, Guča Gora)

Ana Kafadar rođena 14.05.1933. u Maloj Bukovici, Guča Gora


Anu sam srela u Gučoj Gori 19.12.2010. Iako sam se nadala da ću vidjeti više tetoviranih žena
Ana je jedna od rijetkih iz tog kraja koja danas na rukama ima križeve.

Na blagdan Svetog Josipa 19.03. njena strina je tetovirala svu djecu, mušku i žensku, koja su bila
prisutna. Iako nitko tada nije tetovirao križ na čelo, sjeća se žena iz sela Korićani koje su imale
križeve na čelima:
„Tetovirala me strina sa 10ak godina. Bilo nas je devetero a i muški su mećali križeve. Korćanke
imaju križeve i na čelu.“

Za tradicionalno tetoviranje koristilo se majčino mlijeko od žene koja ima muško dijete, med
pomiješan sa pepelom (što je variralo od kraja do kraja) a po Aninim riječima u Gučoj Gori su
koristili pljuvačku pomješanu s pepelom luča koji stoji 9 dana :
„9 dana prije Sv. Josipa pomiješa se pepel luča, koja se zapali u saču, sa pljuvačkom i tako stoji 9
dana. I onda se tim sica oko Sv. Josipa.“

Razlog tetoviranja je bila zaštita od Turaka koji su okupirali BiH više od 400 godina, i koji su
odvodili djecu koja nisu imala križeve. Sve žene u Aninoj obitelji su imale tetovaže kako bi
iskazale pripadnost katoličkoj vjeri:
„Dok su Turci bili, rizali su križeve da znamo šta smo, da smo katolici. Ko nema križ luče ga, ko
ima ostavi ga. I baba i mater su imale tetovaže križa i narukvice. Sve su morale imat tetovaže“,
kaziva Ana.

ENGLISH

Ana Kafadar born 14.05.1933. in Mala Bukovica, Guča Gora, Bosnia and Herzegovina

I met Ana in the village Guča Gora on 19.12.2010. Although I have hoped to see more of the
tattooed women Ana is one of the rare ones living today who has crosses on her hands.

On the Saint Joseph's Day (19th March) her aunty tattooed all the children, male and female,
who were present on the ceremony. Even though nobody tattooed a cross on the forehead at that
day, Ana remebers the women from village Korićani who had tattooed crosses on their
foreheads:
„ My aunty tattooed me when I was about 10 years old. Nine of us were there and the boys were
also tattooed. Women from village Korićani have (tattooed) crosses on their forehead.“

Mother's milk (from a mother who has a male child), honey mixed with soot (what varied from
region to region) was used for traditional tattooing, but according to Ana's words they used
mixed saliva and soot, that stayed for 9 days:
„ 9 days before Saint Joseph's Day (19th March) you would mix the soot, which was burned in
baking lid called „sač“, with the saliva and leave it for 9 days. You would tattoo with it around
St. Joseph's Day.“

The reason for tattooing was the protection against Turks, who occupied Bosnia and
Herzegovina for more than 400 years, and who would take away children who did not have
crosses. All the women in Ana's family had crosses in order to show belonging to Catholic
religion:

„ While the Turks were here, we were tattoed with crosses so that we could know what we are, to
show that we are catholic. Who did not have a cross-they took him, who had a cross- they left
him. My grandmother and my mother had cross tattoos and armband tattoos. All of them had to
have tattoos“, says Ana.

Tekst i slike: Tea Turalija

tetoviranicovjek @ 15:20 | Isključeno | Komentari: 0

petak, prosinac 10, 2010

Tatauiranje i Stigmatizacija kod nekih prapovijesnih populacija jugoistočne Evrope

UDK 903.2 (497.6)

Dr.Mario PETRIĆ
Originalan naučni rad

TATAUIRANJE I STIGMATIZACIJA KOD NEKIH


PRAPOVIJESNIH POPULACIJA JUGOISTOČNE EVROPE
(Prilog paleoetnološkim razmatranjima)

U ovom radu neće biti govora o ukrašavanju ljudskog tijela tatauiranjem ili drugim srodnim oblicima
stigmatizacije (cikatrizacija odnosno skarifikacija i kauterizacija) kod recentnog stanovništva jugoistočne
evrope, pobliže, jednog dijela Balkana, iz razloga što je to posebna tema o kojoj je bilo već dosta napisa
u dijelima većeg broja istraživača i opisivača ovih običaja. Naročito se to odnosi na običaj tatauiranja kod
katoličkog stanovnistva u Bosni i Hercegovini, gdje ono predstavlja nešto specifično i osebujno u odnosu
na tatauiranje kod nekih drugih etničkih grupa na Balkanu (nur. kod jednog dijela Albanaca, pretežito
katoličke viere, te kod pravoslavnih aromunskih stočara u Makedoniji, Albaniji, Bugarskoj i Grčkoj).
Specifičnost u tatauiranju katolika Bosne i Hercegovine odražava se prvenstveno u vitalnosti
održavanja toga narodnog običaja gotovo sve do današnjih dana, te nadalje, u obilju ornamentalnih
motiva kojima je ukrašeno ljudsko tijelo.
Mnogo je radova koji su na različite načine pristupali razmatranju ukrašavanja ljudskog tijela, a
posebno pitanju tatauiranju kod balkanskih naroda s manje-više zadovoljavajućim rješenjima i
rezultatima, naročito kada je u pitanju porijeklo tog običaja na spomenutom području. (1) Razloga ima
više, ali je osnovni, po našem misljenju, bio taj, što se ovim pitanjima nisu bavili stručnjaci s metodama
koje se primjenjuju u etnološkoj i srodnim znanostima, ali i zbog toga što se nije prilazilo sustavnom
prikupljanju građe kao neophodnom uvjetu zu svaki dalji rad na tom problemu. U tom je pogledu studija
Ćire Truhelke o tatauiranju katolika u Bosni i Hercegovini bila je značajan pomak u razjašnjenju
povijesnih izvora antičkih pisaca, kao i mogućih saznanja o smislu i značenju tog običaja. (2) Kasnija su
istrazivanja išla onim putem koji je, u znatnoj mjeri, pridonio objašnjenju gotovo svih sastavnica ovog
običaja kod balkanskih naroda.(3)
Prije nego što nastavimo s navodima pisaca iz klasične starine, dužni smo objasniti i druge oblike
ukrašavanja tijela osim tatauiranja. Naime, još u ne tako davnoj prošlosti bila je poznata u jednom dijelu
Bosne i Hercegovine STIGMATIZACIJA, odnosno jeden njen oblik - KAUTERIZACIJA. Sve donedavna se
mislilo da postoji još jeden oblik stigmatizacije - SKARIFIKACIJA ili CIKATRIZACIJA u Hercegovini. Taj
običaj, koji se sastoji od urezivanja određenih znakova u kožu poslije čega ostaju trajne brazgotine,
raširen je kod naroda tamne kompleksije, a u našim krajevima nie nikada postojao. (4) Međutim, gotovo
istovremeno kad se saznalo da u Hercegovini ne postoji skarifikacija, otkriven je običaj žeženja kože
pomoću zapaljenog komadića truda-gube (Fomes fomentarius) kod Hrvata (Zlosela, Kupres) i kod Saba
(Gubin, Čelebici, Čaprazlije u Livanjskom Polju) u Bosni, te u ličkim Osredcima u Hrvatskoj. Taj obicaj
žeženja kože zovu u Livanjskom Polju “palit trudnjače”, a stručni mu je naziv KAUTERIZACIJA. (5)
Kao i tatauiranje, tako je i stigmatizacija bila raširena na velikom prostoru koji su zauzimala ilirska i
traka plemena. O tom nas obavještavaju stari grčki i Rimski pisci. Druge pak vijesti, koje su također
zabilježene kod starih, mahom rimskih analista, potvrđuju rasprostranjenost tih običaja ne samo na tlu
naseljenom ilirsko-tračkim plemenima, nego i drugdje, kod drugih tadašnjih naroda. Dovoljno je
spomenuti samo Tertulliana i Solinusa, koji posve jasno govore o tatauiranju i cikatrizaciji kod starih
Britanaca: “Stigmata Britannorum”(6) ili “Per artifices plagaarum figural, jam inde a pueril variae
animalium effigies incorporantum, inscriptiscue viscebirus homonis, incremento pigmentinotae
crescunt. Net quicqam magis patientae loco nationes ferne ducunt, quam ut per cicatrices plurimum
fuci Artus brisant” (7) Isto tako, i na drugoj strani Europe, na donjem Dunavu, zatim na sjevernim
obalama Ponta sve do Volge, stari pisci obavještavaju o održavanju takvih običaja kod tamošnjih
plemena.
Najstariji izvor o postojanju tatauiranja u jugoistočnoj Europi, pa tako i kod balkanskih naroda ostavio
nam je Herodot (V Stoljeće a. Chr. N.) u svojoj Povijesti a odnosi se općenito na Tračane: “Bockanje je
kod njih znak plemstva, a onaj koji nije izbockan potječe iz prostog staleža” (8) Dio Chrysostomus još
nadodaje da so u tom običaju bile odane naročito žene, pri čemu su plemenitije imale bogatije i šarenije
znakove. (9) Rimski pjesnik Valerius Flaccus u svom mitološkom epu Argonautica navodi, da je zarobljena
tračka djevojka voljela barbarski običaj “šarenu i žigosanu ruku” (“picta manus, usaque placet, sed
Barbara mento”), (10) što se bez sumnje može odnositi na običaj kauterizacije kor Tračana. I, napokon,
da ne bi navodili još brojne antičke izvore, navest ćemo zu nas i naše krajeve najpoznatiji podatak o
ilirskom plemenu Japodima, o kojima nas obavještava Strabon (I. st.) u svom djelu Geographica gdje,
govoreći o njima, kaže da se “bockaju kao i ostali Iliri i Tračani…” (11)
Pisani dokazi o ukrašavanju tijela potvrđeni su i arheološkim nalazima. Spomenut ćemo sliku tračke
Menade kod koje se na rukama i na nozi ističu cik-cak crte, točkaste linije i jeden Motiv u obliku cvijeta.
(12) Tako ukrašenu sliku tračke Menade možemo protumačiti kao transponiranu predstavu iz stvarnog
života te bi, u tom slučaju, ona predstavljala vjernu sliku tatauirane Tračanke i ujedno bila likovna
potvrda bilješkama starih pisaca o tatauiranju kod Tračana (v. sl. 01).
Ovih nekoliko navoda dovoljno ukazuju da je običaj tatauiranja, kao i srodne stigmatizacije
(cikatrizacija i kauterizacija), bio u znatnoj mjeri prakticiran kod starih naroda Europe i da je
rasprostranjenost običaja bila također vrlo velika.
Prije trideset godina, kada je prva verzija ovoga rada iznesena na Savjetovanju etnologa u Splitu, a s
nešto izmjena u radu i proširena, te tiskana pod naslovom On Tattooing and Cicatrization in Prehistoric
Population of a part of the Balkans(13) Naša saznanja o običaju tatauiranja te stigmatizacije (cikatrizacija
odnosno skarifikacija i kauterizacija) nisu bila potpuna (nepostojanje skarifikacije u Hercegovini i
općenito u Europi, te otkriće kauterizacije 1965. godine kod današnjeg stanovništva u Bosni i Hrvatskoj).
Tek nakon završnih analiza i razmatranja običaja tatauiranja i kauterizacije kod Hrvata u Bosni i
Hercegovini, te kod drugih balkanskih naroda, mogle se 1973. godine pristupiti stvaranju određenih
zaključaka o glavnim karakteristikama, ulozi i porijeklu tih običaja. Za ovu priliku izdvajamo i navodimo
jedno od završnih poglavlja, koje glasi: “ iz svega što je do sada rečeno o tatauiranju kod balkanskih
naroda proizilazi da se u genezi ovoga običaja postojala dva različna kulturna sloja: jedan, koji u sebi
sadrži autohtonu komponentu i čije porijeklo seže u daleku prošlost Balkana, u prethistoriju. Ovom
sloju pripadaju osnovne komponente zajedničke samo balkanskom tatauiranju i bez analogija na
drugim stranama. Ovdje, također, ubrajamo i one zasebne elemente običaja tatauiranja, koji su
specificni samo zu odredjene sredine - zapadnu Hercegovinu, Bosnu i za Aromune, koji su iz
Makedonije odselili u Grčku.
Drugom sloju balkanskog tatauiranja pripadaju sve one pojedinosti koje imaju analogiju na drugim
stranama i , u tom pogledu, Balkan povezuju s Kavkazom, prednjom Azijom i sjevernom Afrikom.” I
nadalje: … Običaj tatauiranja do slavenskog naseljavanja na Balkan bio je poznat tadašnjem
starobalkanskom stanovništvu - Japodima, Ilirima, Tračanima, Dačanima i Agatirsima. Prihvaćanje
ovoga običaja od strane ranih slavenskih doseljenika bilo je moguće samo ondje gdje su postojali
čvršći dodiri i asimilacija sa starim balkanskim stanovništvom. Kod neslavenskog stanovništva Balkana
(Albanci, Aromuni, Sarakacani) mogao se odvijati sličan proces prihvaćanja tatauiranja, ukoliko nije
već odranije postojalo kao autohtona pojava s obzirom na to da se radi o stanovništvu zu koje se
smatra da pripada starobalkanskom supstratu.” (14) Dok je pitanje prihvaćanja običaja tatauiranja i
stigmatizacije od ilirskih starosjedilaca nedvojbeno, dotle je postojanje ovih običaja u prapovijesnim
formacijama jugoistočne Europe sasvim neizvjesno, premda so postojali pokušaji da se i ovo pitanje
riješi. Postoje li neke indicije koje bi mogle uputiti na održavanje običaja o kojima je riječ i u
prapovijesno doba koje je prethodilo Ilirima i Tračanima?
Namjera ovog priloga jest da se zu pomoć arheoloških artefakata pokuša odgovoriti na postavljeno
pitanje.

´….. ….. …..

Prije nego što predjemo na razmatranje ovih pitanja, dužni so upozoriti na nekoliko činjenica u vezi s
ukrašavanjem, a koje so u etnologiji općepoznate. U osnovi postoje četiri tehnike izvodjenja ukrasa na
ljudskom tijelu: 1.ukrašavanje bojom, odnosno izvodjenje ukrasa na tijelu premazivanjem jedne ili
više razičitih boja; 2. Unošenje boje pod kožu pomoću uboda iglom ili drugim šiljastim predmetom; 3.
Pravljenje brazgotina (ožiljaka) na tijelu i 4. Pravljenje ožiljaka žeženjem kože.
Dok je prvi način ukrašavanja tjela privremenog karaktera s obzorom na nestalnost boje, druga tri
načina su trajna. Bojenje ljudskog tijela zabilježeno je kod velikog broja današnjih etnografski
zanimljivih naroda, a takodjer je bio poznato i narodima Starog vijeka.
Drugi način ukrašavanja poznat pod stručnim nazivom tatauiranje izvodi se, kako je već spomenuto,
unošenjem boje pod kožu pomoću bocanja iglom ili pak ušivanjem obojenog konca pod kožu.
Treći način je ukrašavanje bez upotrebe boje pomoću urezivanja ukrasa u kožu, poslije čega ostaju
trajne brazgotine ili ožiljci, a poznato je pod nazivom cikatrizacija ili skarifikacija. Ove dvije poslednje
tehnike, tatauiranje i cikatrizacija so srodne, ali se, kao što to potvrdjuju etnološka ispitivanja, ipak
primjenjuju kod različitih naroda i rasa drugačije. Tako je, općenito uzevši, tatauiranje više rašireno
kod naroda sa svjetlijom bojom kože, dok je cikatrizacija zastupljena pretežno kod tamnoputih
naroda.
Ima slučajeva da se oba načina ukrašavaju, pa čak i obično bojenje, primjenjuju isto kod iste
plemenske grupe.
Četvrta tehnika je žeženje (paljenje) kože pomoću nekog upaljenog drvenog predmeta; u Bosni i u
Hrvatskoj pomoću zapaljenog komadića truda-gube (Fomes fomentarius). Terminus technicus zu takav
način izvodjenja ukrasa je kauterizacija. I kauterizacija i cikatrizacija mogu se svesti pod isti naziv -
stigmatizacija, kao što smo to na početku ovoga rada naveli. To stoga što kod jedne i druge tehnike na
koži ostaju bezbojni žigovi, brazgotine (ožiljci).
Kao što smo već spomenuli, od svih nabrojanih tehnika ukrašavanja ljudskog tijela jedino cikatrizacija
(skarifikacija) nije poznata kod recentnog stanovništva jugoistočne Europe, dotično kod balkanskih
naroda. Bojenje tijela u određenim prigodama, kao npr.prilikom rođenja djeteta, poznato je u nekim
krajevima.
Osim načina izvođenja ukrašavanja ljudskog tijela, osnovno i najvažnije je pitanje - značenje
ukrašavanja ljudskog tijeela. Da li se u svakom slučaju radi o težnji pojedinca, ili grupe ljudi, samo za
ukrašavanjem zbog ukrašavanja, ili postoje i neki drugi razlozi koji na to navode? Taj je problem naročito
zamršen kada su u pitanju prapovijesne kulture. Brojni su primjeri gdje je ukrašavanje (tatauiranje i
cikatrizacija) označavalo plemensku pripadnost, ili je pak bilo obilježje položaja pojedinca u društvu (npr.
kod Tračana, a i kod mnogih današnjih zaostalih naroda, nadalje je ono ponekad bio znak - biljeg ropstva,
ili pak religijsko-magijska oznaka, znak zrelosti u inicijacijama i so.) Iz svega navedenoga se vidi da je
upravo kod ukrašavanja pojedinca potrebno razlikovati s jedne strane otvorene, ili pak prikrivene i
zaboravljene apotropejske elemente i funkcije pojedinih oblika, boja (naročito crvena boja), a s druge
strane, razlikovati čisto ukrasne elemente od socijalnih i ekonomskih.
Pitanje značenja smisla ukrašavanja ljudskog tijela, na primjerima ustanovljenim kod recentnih
etnoloških naroda, kao i kod plemena Staroga vijeka, vrlo je kompleksno. Problem postaje jos više
zamršen kad se ta pitanja razmatraju na arheološkom, prapovijesnom materijalu kakav je prikazan u
ovome radu. Budući da pitanje, koje će se ovdje tretirati, pripada znanstvenoj domeni i arheologije i
etnologije podjednako, mi ćemo u našim razmatranjima respektirati i rezultate do kojih je došla u tim
pitanjima arheološka znanost, a isto tako, kozultirati ćemo etnološka tumačenja takvih pojava, svakako u
najvećim granicama opreznosti.

Pročitaj kompletan post

tetoviranicovjek @ 12:56 | Komentiraj | Komentari: 0

TATTOOING AND STIGMATIZATION IN SOME PREHISTORIC POPULATIONS OF SOUT-EASTERN EUROPE

TATTOOING AND STIGMATIZATION IN SOME PREHISTORIC POPULATIONS OF SOUT-EASTERN


EUROPE

TATTOOING AND STIGMATIZATION IN SOME PREHISTORIC POPULATIONS OF


SOUT-EASTERN EUROPE
(CONTRIBUTION TO PALEOETHNOLOGICAL STUDIES)

AUTHOR: Dr. MARIO PETRIC

SUMMARY

In order to establish the existence of tattooing customs ans stigmatisation (cicatrization, that is
scarification and cauterization) in prehistoric cultures, the author can only use those matherials
that could have been related to human body. it is for this reason that the author of the paper
studied statuettes - plastic products represented especially in the neolithic prehistoric period.
Prior to this period and partly after it, it is not (or at least has not to date been) possible to find
plastic products that would enable such studies. Relative numerousness of the statuettes enabled
a selection of such artifacts that can be regarded as realistic images from lives of people at the
time. The best examples used in these studies belong to the Butmir cultural complex, that is the
archeological site of Butmir situaated near Sarajevo, wherein the found plastic products are of
such an exellent workmanship that they were even used in determining of racial and ethnic
characteristics of the inhabitants of the settlement. Accepting the finding of anthropologists and
archeologists related to racial andethnic characteristics of the Butmir settlement inhabitants, the
author was able to study the existence of tattooing and cicatrization customs with stronger
argumentation. Establishing of the Negroid and Armenoide racial features of the Butmir
anhabitants is only one in the line of evidence that plastic scarves and punctured ornaments on
statuettes can be treated as marks that in reality created a part of its inhabitants customs at the
time. This would, in other words, mean that the Butmir inhabitants knew tattooing and
cicatrization customs. The examples given by the author show that this custom was also known
in some other Neolitic sites (Vinca, Sesklo, Cucteni, etc.).
Numerous examples listed in this paper clearly confirm that this is truly the case of transposition
of the images from real life on the statuettes and that the images we claim to be tattooed, that is
cicatrized marks, should not be doubted. This would at the same time provide a "missing link"
that can connect the discussed Neolithic epoch with later Illyrian - trachian period also
mentioned in this paper.
tetoviranicovjek @ 12:54 | Isključeno | Komentari: 0

S kao sicanje
Uskopaljski abecedarij (17): S kao sicanje

Kada danas uskopaljski mladići i djevojke na svoja tijela stavljaju


ponovo popularne tetovaže, to, za razliku od brojnih drugih
mjesta, u Uskoplju nikako ne izaziva sablazan starijih, budući da
oni čine ono što se stoljećima činilo na području Uskoplja, a i
među katolicima gotovo cijele BiH. No, glavna razlika između
moderne tetovaže i nekadašnjeg sicanja jest svakako izbor motiva
koji se sicaju. Dok danas postoji mnoštvo motiva koji se
tetoviraju, nekad su se na tijelo sicali isključivo križići i ornamenti
sastavljeni od množine malih križića (“ograde”, “grančice”,
“klasovi”, “zvijezde”, “sunca” i dr.)
Također, različiti su i dijelovi tijela koji se tetoviraju. Danas
tetovažu možemo vidjeti svuda (od noge do ramena), a nekada su
se križići sicali isključivo na rukama i grudima, te, rijetko,
jednostavni motivi, na čelu.
Sicanje bi se, nekad, obično vršilo u proljeće, “onda, kad drveće
cvate”, na dan sv Josipa, na Blagovijest, na Cvjetnu nedjelju ili, pak, koji drugi dan Velike
nedjelje. Sicalo bi se običnom iglom i crnilom napravljenim od čađi od luči, rastvorenim mladim
medom i vodom, a nerijetko i mlijekom koje bi dala neka dojilja. Ruku, koja bi se sicala,
oblijevala bi krv, a bol bi bila tolika da se “više nije mogla snositi”. Najčešće bi se sicali mladići
i djevojke u dobi od 13. do 16 godina, dakle u godinama prijelaza u mladenačko doba. Dolaskom
stare Jugoslavije, mladići s isicanim križićima imali su problema prilikom odlaska u vojsku, pa
su polako počeli izbjegavati sicanje, te je ono postalo karakteristika samo žena katolkinja iz BiH.
Sicanje je, kako rekoh, običajno samo kod katolika, dok ga drugi narodi u BiH, kako to bilježi
Truhelka, često smatraju i sramotom. Prema shvaćanju naroda, sicanje se smatra neizbrisivim
simbolom katolicizma u BiH, a vršilo se upravo da bi se spriječilo odmetnuće od vjere.
Prema svemu do sada rečenom, moglo bi se zaključiti da sicanje odnosno tetovaža ima svoje
korijene u kršćanstvu, no, znanstveno je dokazano da postanje sicanja moramo tražiti u još
drevnije doba. Riječ je, naime, o starom, predkršćanskom, barbarskom običaju ( čemu ide u
prilog vrijeme sicanja: uoči proljetnog sunčeva obrata; dob onih koji se sicaju (prijelaz u
mladenačko doba) i dr), koji se, zahvaljujući katoličkim ženama i muškarcima BiH održao kroz
stoljeća, sve do današnjeg vremena.
Dakako da pri tome, kao i pri svakom prastarom narodnom običaju možemo zamijetiti da se je
oblik, spoljašnost običaja održao kroz više od dvije tisuće godina, dok su se predodžbe koje su se
prvobitne s time spajale, malo – pomalo izgubile u svijesti naroda i drugima ustupile svoje
mjesto, veli Truhelka, te dodaje:

“Paralela između nekadašnjeg i današnjeg može se uostalom još uvijek pripustiti: ako je tetoviranje
nekoć služilo za označavanje plemena, danas ono katolicima služi za označavanje svoje vjere”.

Ćiro Truhelka navodi da je najljepše isicane ornamente našao upravo na rukama stanovnika
skopaljske i lašvanske doline, pa zbog toga, obratimo pozornost i pokušajmo, prije nego što
potpuno nestanu, zamijetiti ljepotu isicanih motiva na rukama naših majki i baka (I
fotografirajmo ih, da bismo ih sačuvali).
Možda na njima nađemo motiv za vlastitu tetovažu, kojom ćemo produžiti preko dvije tisuće
godina star običaj.

tetoviranicovjek @ 12:50 | Isključeno | Komentari: 0

Mamine ruke

Mamine ruke

Tetoviranje, tattooing tako popularno u današnje vrijeme ili izvorna riječ teutaniranje (preuzeto
od Tahićana, a znači tuckanje) seže u daleku prošlost.

I dok danas tetovaže predstavljaju, uglavnom, modni izričaj, u prošlosti su se tetovaže koristile
kao oblik označavanja pripadnosti obiteljima ili plemenima, zatim kao način obilježavanja
kriminalaca i izgnanika ili se tetoviralo u obredne svrhe.

U Bosni su, za vrijeme Turaka, katolici-pogotovo žene- tetovirali svoje tijelo kršćanskim
simbolima. Tetovirale su se po nadlanici i rukama i to gornja, vidljiva strana.

Tetovirale su se iz dva razloga:

-radi očuvanja katolicizma i sprečavanja prelaska na islam (iako je bilo i dalje prelazaka, unatoč
tetovažama, ali manje)
-radi sprečavanja da budu silovane-ukrašene kršćanskim simbolima tako su postale odbojne
turskim osvajačima.

Bosanskim katolicima, dakle, tetoviranje je služilo za oznaku vjere i u doslovnom smislu


predstavljalo neizbrisiv simbol katolicizma.

Ti običaji tetoviranja su se zadržali i dugo nakon turskih osvajanja, sve do iza drugog svjetskog
rata, a dokazi se mogu pronaći kod mnogih žena koje još nose takve tetovaže.
Ove običaje istraživao je arheolog i povjesničar Ćiro Truhelka , a više o ovoj temi možete čitati
tu i tu .

Ali zašto vam ja pišem o svemu tome?!

Zato jer jedna od tih žena koje i dan danas imaju takve tetovaže je i moja mama. Kao mala nisam
pridavala pažnju tim «šarama po njenim rukama», a i nisu bile ništa specijalno s obzirom da je
bilo još dosta žena u selu koje su to imale.

Međutim, čitajući nedavno na jednom forumu o tom običaju i samom značenju i porijeklu tih
tetovaža, shvatila sam koliko su one posebne (imaju i povijesnu vrijednost ).

Kad sam ju pitala zašto se je ona tetovirala i kada, rekla mi je da se tetovirala s nekih 15-16
godina zato što je to bilo moderno.

A kako je tekao postupak?


Odgovorila je slijedeće:
Zapalio bi se gaz (petrolej) i ona saja (čađ) bi se navatala u kutiju pa se pomiješala s čelijim
medom (pčelinjim) i od toga napravila maza (mast). Zatim se iglom bocalo po rukama po
prethodno odabranim i iscrtanim simbolima . ( pa tko shvatio shvatio )

Ispričala mi je još dvije anegdote vezane za njene tetovaže po rukama.

Naime, kad smo kao izbjeglice došli u Hrvatsku jedan joj je muškarac prijetio i htio ju tući zbog
tetovaža, ali je drugi muškarac priskočio u pomoć i stao u njenu obranu .

A druga anegdota zbila se u bolnici, također u izbjeglištvu.


Mama je u Bešpelju bila pala na zaleđenoj cesti i slomila obadvije ruke. Bolovi u rukama se,
zbog te nezgode, javljaju i dan danas.
Jednom tako, zbog neizdrživih bolova u rukama, završila je u bolnici, a doktorica sva u čudu
počela pregledavati tetovaže i pitati ju da zašto je to napravila, misleći da ju ruke bole zbog
tetovaža .

A da ne ostane sve na riječima tu su i slike maminih ruku.


tetoviranicovjek @ 12:48 | Isključeno | Komentari: 0

Jakov (selo Miši, Livno)


Jakov Pavlović – Pajo rođen 12.05.1968, Livno, selo Miši, Bosna i Hercegovina

Jakov je jedan od rijetkih muškaraca koji na sebi nosi istetoviran križ koji su njegovi preci sicali
od davnina. Jakova je tetovirao rođak Draško kada je imao oko 11 godina. Iako su komunističke
vlasti bile protiv vjere i zabranjivale običaj sicanja, Jakov je u inat njima na sebe stavio
neizbrisivi znak vjere na vidljivo mjesto, iako je znao da zboga toga može primiti udarce i biti
kažnjen kao njegov prijatelj.

„Oko 1978. godine u 6. razredu Osnovne škole „Đuro Pucar“ u Podhumu, kada smo bili na satu
hrvatsko- srpskog jezika moj kolega je na svojoj ruci kemijskom olovkom nacrtao dvije crte u
vidu križa. Nastavnik tog predmeta je to uočio, ustao ga i dao mu jedan dobar šamar, te rekao da
ide u wc i obriše to s ruke. Iako ja nisam vidio što je napisao, po završetku sata pitao sam kolegu
: „Zašto te je ošamario?“. On mi je odgovorio da je nacrtao križ kemijskom na ruci. Po završetku
nastave, kad sam stigao kući, vidio sam rođaka Draška (Jakova) Klišanina i u razgovoru snjim
tražio da mi isto napravi križ. Draško je tada imao oko 14 godina i imao je križ na ruci, koji je
sam sebi istetovirao. On mi je to odmah odradio na desnoj ruci. Uzeo je iglicu i tintu. Na toj
iglici je navio malo konca i stavio u tintu pa me ubado u prst nekih pola sata. Prst se crvenio oko
4-5 dana a zatim je spala krasta i to je ostalo ovako.“
Običaj sicanja bio je raširen među Hrvatima katolicima u BiH i nekim djelovima Hrvatske u
Zagori, gdje su izbjegli pred Turcima. Iako su se ranije sicala i muška djeca, sicanje djevojčica je
bilo raširenije, tako da je Jakov jedan od rijetkih koji danas nose križ na ovim prostorima:
„To mi je predstavljalo da sam katolik i ništa drugo. Ja sam tio stavit nešto što se ne može skinut.
I moja i Draškova baba Mila Pavlović je imala križ kao i većina starijih žena u našem kraju. To
je ostalo od vremena Turske da bi se mogli prepoznat.“

Iako ta tradicija potječe još od Ilira, običaj sicanja je bio najizraženiji za vrijeme Turske
okupacije Bosne i Hercegovine. Sicanje križa je bila jedna vrsta obrane od Turskih nedaća: "Tuci
su pravili belaja, ubijali su i fratre pa ih je narod zato zvao „ujaci“ kako Turci ne bi prepoznali
tko je fratar.“, veli Jakov.

Tekst i slike: Tea Turalija (Tattoo Hunter Tea :))

tetoviranicovjek @ 12:16 | Isključeno | Komentari: 0

četvrtak, prosinac 9, 2010

Tetoviranje u tradicijskoj kulturi naroda na Balkanu


Sveučilište u Zadru

Odjel za etnologiju i kulturnu antropologiju

Kolegij: Izabrane teme iz društvene kulture južnih Slavena

Nastavnik: Tomislav Oroz, asistent.

Student: Marin Borzić

TETOVIRANJE U TRADICIJSKOJ KULTURI NARODA NA BALKANU

SEMINARSKI RAD

U Zadru, siječanj 2009. godine


Tetoviranje u tradicijskoj kulturi naroda na Balkanu

Za razliku od arhitekture, kiparstva, slikarstva i sličnih formi izražavanja, tetoviranje je teško


precizno datirati jer ostavlja malo arheoloških ostataka. Tetovaže žive i umiru zajedno sa svojim
nositeljima, dok tetovirački alati zbog minijaturnosti i razgradivosti rijetko bivaju nađeni i
pravilno prepoznati u izvornoj namjeni. Također službena arheologija često odbija prihvatiti da
je ornamentalna površinska dekoracija kipova pretpovijesnih kultura u biti prikaz tetovaža.
Upravo na toj vrsti dekoriranja temeljit će se prikaz tetoviranja kod naroda Balkana u ovom
seminarskom radu. Specifičnost u tetoviranju naroda Balkana, posebice katolika Bosne i
Hercegovine od kojih postoji najviše primjera, odražava se prvenstveno u vitalnosti održavanja
tog narodnog običaja gotovo sve do današnjih dana te, nadalje, u obilju ornamentalnih motiva
kojima je ukrašeno ljudsko tijelo.

Ključne riječi
Tetoviranje, stigmatizacija, kauterizacija, skarifikacija

Uvod
Cilj ovog seminarskog rada je prikazati načine ukrašavanja ljudskog tijela na području Balkana.
Najbolji način za prikazivanje ove tematike vjerojatno je kronološki. Zbog manjka dokaza teško
je zorno prikazati kako je izgledalo ukrašavanje tijela kod južnih Slavena, a možda još teže
objasniti što je njima čin ukrašavanja zaista značio. U pronalaženju odgovora na ta pitanja
najviše pomažu arheološke iskopine. Na području Bosne i Hecegovine pronađene su mnoge
ukrašene statue za koje se smatra da nose sve atribute iz realnog svijeta pa tako i svijet
ukrašavanja tijela. Kroz ovaj rad biti će govora o ukrašavanju ljudskog tijela tatuiranjem ili
drugim srodnim oblicima stigmatizacije (cikatrizacija odnosno skarifikacija i kauterizacija).
Najstariji pronađeni arheološki tragovi koji ukazuju na tetoviranje stari su otprilike 12000
godina. Radi se o već spomenutim statuama s prikazima tetovaže. Prvi nepobitan dokaz je ledena
mumija s očuvanim tetovažama zvana „OTZI“ pronađena u Alpama između Austrije i Italije.
TETOVIRANJE NA PODRUČJU BALKANA
U početku izlaganje tematike o tetoviranju treba spomenuti i ostale načine ukrašavanja tijela. U
jugoistočnom dijelu Bosne i Hrvatske poznata je stigmatizacija, odnosno njen oblik-
kauterizacija. Kauterizacija je stručni naziv za običaj žeženja kože koji u Hrvatskoj nalazimo na
području Livanjskog polja. Iako nije poznat na našem području nego uglavnom kod naroda
tamnije puti, treba spomenuti i skarifikaciju ili cikatrizaciju. Običaj koji se sastoji od urezivanja
određenih znakova pod kožu poslije čega ostaju trajne brazgotine. Prve pisane izvore o
postojanju tetoviranja kod naroda jugoistočne Europe donosi nam Herodot u svome dijelu
Povijest. Njegovo pisanje o ovom području odnosilo se na Tračane. Također kasnije još
nalazimo pisanje Strabona o ilirskom plemenu Japodima u svome djelu Geographica gdje je,
govoreći o njima napisao „ bockaju se kao i ostali Iliri i Tračani“(Strabon, Geographica). Kada
razmatramo pitanje tetoviranja sigurno da su glavna pitanja kako su se ljudi tetovirali te zašto su
se ljudi tetovirali.
U osnovi postoje četiri tehnike ukrašavanja tijela. Bojenje je način ukrašavanja tijela koje je
privremenog karaktera s obzirom na nestalnost boje. Ova tehnika poznata je kod velikog broja
naroda, pa tako i narodima Starog vijeka. Tatauiranje je tehnika koja se svodi na unošenje boje
pod kožu pomoću bockanja iglom ili ušivanjem obojenog konca pod kožu. Treći način
ukrašavanja tijela je cikatrizacija ili skarifikacija. U ovom načinu ukrašavanja tijela ne koristi se
boja, nego urezivanje ukrasa pod kožu, poslije čega ostaju trajne brazgotine ili ožiljci. Posljednja
tehnika koju je već spomenuta je žeženje kože pomoću nekog upaljenog drvenog predmeta.
Znanstveni naziv ovog ukrašavanja kože je kauterizacija. I kauterizacija i cikatrizacija mogu se
svest pod isti naziv stigmatizacija.
Osim pitanja načina ukrašavanja ljudskog tijela, možda i najvažnije pitanje je značenje
ukrašavanja ljudskog tijela. Pitanje koje se nameće je da li je tetoviranje bilo težnja pojedinca, ili
grupe ljudi. Smatra se da ovaj način tetoviranja pod težnjom pojedinca pripada današnjem,
modernom vremenu, dok su grupna tetoviranje sigurno vezana za daleku prošlost. Tradicionalno
tetoviranje je djeljivo u više skupina:

PLEMIĆKE TETOVAŽE: U svim kulturama je uz najbolje oružje, opremu, odjeću, hranu i


nastambe posjedovalo najkvalitetnije i najskuplje tetovaže, u pravilu rad vrsnih, dobro plaćenih
majstora. Često su postojali određeni simboli rezervirani isključivo za plemiće kao oznaka ranga
i podrijetla.

IDENTIFIKACIJSKE TETOVAŽE: Nebrojene varijacije ovakvih tetovaža označavale su


pripadnost plemenu, regiji, religiji, profesiji ili ideologiji.

TETOVAŽE KAO OZNAKE POSTIGNUĆA: Obično sastavni dio regionalnih stilova, ove
tetovaže su bile rezervirane za članove zajednice koji su se istakli iznimnim uspjehom u ratu,
nekom poštovanom zanatu ili liječenju. Također su poput pečata u putovnici dokazivale daleka
putovanja ili hodočašća. Vjerodostojnost ovih oznaka je bila zaštićena raširenim vjerovanjem da
se tetoviranjem oznake postignuća na čovjeku koji ju nije zaslužio priziva zla sreća, kletva ili
bolest na tetoviranog.

TERAPIJSKO TETOVIRANJE: U svim kulturama postoje nekakvi obredi inicijacije koji su


često popraćeni tetoviranjem. Radilo se tu o povijesnom plemenu, današnjoj navijačkoj skupini
ili nekom drugom zatvorenom krugu ljudi, pojedinac svojom spremnošću da podnese neugodan
proces izrade neizbrisive oznake pripadnosti dokazuje da je spreman zauzeti čvrst stav i snositi
posljedice koje taj stav nosi. Još jedan oblik obrednog tetoviranja je tetoviranje talismana koji
navodno donose snagu, hrabrost, sreću, bogatstvo i sl.

DEKORATIVNO TETOVIRANJE: Sve nabrojene forme tetoviranja s vremenom postupno gube


izvorna značenja i postaju dio običaja raznih kultura, tako das e dizajni nastavljaju tetovirati kao
ukras čak i kada je funkcija i značenje potpuno zaboravljeno. Većina stilova današnjeg
tetoviranja, iako bazirana starim tradicijama, nositeljima služi samo kao ukras.

KAZNENO TETOVIRANJE: Najčešće spominjano od strane protivnika tetoviranja, ovakvo


tetoviranje je prakticirano da obilježi zločincem preljubnike, robove, poražene protivnike ili
izopačne. Na primjer, stari Atenjani su ratne zarobljenike tetovirali znakom sove koja je bila
simbol Atene. Grci su imali običaj robu tetoviranjem na licu napisati prijestupe poput lijenost ili
proždrljivost. Posljednji primjer kaznenog tetoviranja su dobro poznati brojevi s podlaktica
zatočenika nacističkih logora iz drugog svjetskog rata.

RAZLOZI TETOVIRANJA
Kako je već spomenuto, jako je teško otkriti prave razloge tetoviranja kod naroda prapovijesnih
populacija isključivo zbog manjka dokaza. Kao glavni dokaz postojanja tetoviranja su plastične
tvorevine s predstavama ljudskih likova koje nose sve atribute iz realnog svijeta. Najbolje
sačuvani plastični kipići su iz Butmira, te je butmirska plastika pobudila interes zbog izvanrednih
realističkih detalja i glave uopće. Od mnogih kipića možda je najbolje sačuvan jedan pod
nazivom Crnkinja . Na tom kipiću za koji se smatra da je bio odraz tadašnje stvarnosti te da je
prikazivao žene toga doba nalaze se mnogi ožiljci na leđima koji bi se mogli označiti kao
ukrasne predstave, skarificirane ili tautirane oznake, koje također možemo dovoditi u vezu s
kulturnim običajima. Heterogeni rasnoetnički sastav butmirskog stanovništva, sastavljen od
armenoidnih, europeidnih i negroidnih rasnih elemenata mogao bi, vrlo vjerojatno, biti jedan od
razloga održavanja dvaju načina, ovisno o boji kože. Bitno obilježje butmirskih figura koje nam
također može posvjedočiti kako se živjelo u to vrijeme je da sve figure predstavljaju isključivo
ženska bića. To, bez svake sumnje, nedvosmisleno govori o posebnom statusu i značajnoj ulozi
žene u društvu, što nadalje upućuje na postojanje matrijahalnih odnosa tadašnje rodovske
zajednice.
Još jedan lokalitet kojeg bi trebalo spomenuti je nalazište Vinče u Srbiji. Kipići s ovog područja
prikazuju likove ljudi, pa čak i životinja. Kako u prošlom slučaju, tako i na ovom nalazištu
prevladavaju kipići s likovima žena. Istraživači ovog područja bavili su se isključivo glavama
statua, dok su tijelo uglavnom zanemarivali iz nepoznatih razloga. Na području Vinča
prevladavaju takvi plastični proizvodi kod kojih su dijelovi tijela, kao i lica posebno, u tolikoj
mjeri stilizirani da nije moguće odgovoriti što upravo predstavljaju te statuete. Pomišlja se da bi
to mogle biti predstave lica sa maskom, a postoje i druga tumačenja. Međutim, ono što upada u
oči na tim kipićima je njihovo ukrašavanje preko čitave površine tijela, ruku i glave, i to dvjema
vrstama tehnika: slikanjem i urezivanjem. Urezani ornamenti na licu, kao i na tijelu statueta, u
znatnoj mjeri brojem nadmašuju slikane ornamente. Razlog zbog kojeg su istraživači ovog
područja davali manje pažnje tijelu a više glavama statueta možda leži u tome što se vjerovalo da
su ornamentirane predstave na tijelu tih statueta trebale protumačiti kao prikaz odijela.
Zanimljiva činjenica je ta što su se paralelno primjenjivala oba načina ukrašavanja, slikanje i
urezivanje.

ZAKLJUČAK
Jedini izvor koji indicira postojanje običaja tetoviranja i cikatrizacije kod prapovijesnih ljudskih
zajednica jugoistočne Europe, posebno jednog dijela Balkana, jesu plastične predstave ljudskih
figura pronađene u nekim nalazištima Bosne (Butmir) i Srbije (Vinča). Svi ti plastični predmeti s
naznakama za koje tvrdimo da predstavljaju tetovirane, odnosno cikatrizirane ukrase pripadaju
isključivo neolitskom kulturnom sloju. U pogledu na spol, svi ti plastični oblici predstavlaju
ženska bića, što opet ima poseban značaj za istraživanje o rodovskim zajednicama. Konačno,
može se pouzdano govoriti o postojanju običaja tetoviranja kod neolitskog stanovništva
jugoistočne Europe, odnosno balkanskih zemalja.

SAŽETAK
Nabrojane vrste tradicionalnog tetoviranja su uz manje varijacije u samoj tehnici ostale
nepromijenjene kroz povijest. Skoro sve tradicionalne tetovaže su u pravilu crne, tetovirane
bojama na bazi čađe koja je u raznim rastvorima unošena pod kožu pomoću jedne ili više igala.
Motivi su u pravilu apstraktni ornamenti ili ornamentalne životinjske i biljne forme izražene
linijama i popunjenim plohama. Neke od ovih tradicija preživjele su i do danas na mjestima
zaštićenim od naleta imperijalizma i globalizacije, npr. Bosni. Nama najvažniji lokalitet svakako
je Butmir na kojem su pronađene mnogobrojne plastične statuete koja prikazuju tadašnji svijet
tetoviranja ali u jednoj mjeri i života općenito. Moderno tetoviranje je probudilo interes za
izumiruće tradicije, te ono što se prije smatralo zaostalim i primitivnim danas se gleda kao
moderno. Tradicionalni, etnički motivi i tehnike stječu sve veću popularnost i među
zapadnjacima.

POPIS LITERATURE
1. PETRIĆ, Mario. 1983. Tatauiranje i stigmatizacija kod nekih prapovijesnih populacija
jugoistočne Europe, originalan naučni rad

- siječanj 2011

četvrtak, siječanj 27, 2011

Iva (Blagaj, Kupres)


ENGLISH
Iva Jaman, born Mašić 17.06. 1934 in village Blagaj, Kupres Municipality, Bosnia and Herzegovina
Iva was tattooed by women from Kupres when they were refugees in Uskoplje after the Second Wold
War. Iva does not remember the whole process of tattooing but she remembers that ink and blue paper
that came with the tobacco was used. Blue paper was pricked and put on the tattooed spot so that the
tattoo could get the blue colour from it. Iva has a small cross tattoo on her right fist. Except the cross
tattoo, they often tattooed initials or their name and surname, in order to mark their children with a
long lasting identity. This custom probably originated from the time when Turks kidnapped catholic
children:
“We went to school back then, it was in the year 1947. We were tattooed when we were refugees in
village Bistrica in Uskoplje. Our women did this. Were there as children, saying : “ Tattoo me, tattoo
me!” We all wanted to be tattooed. My sister Nediljka tattooed her name and I was also tattooed. They
tattooed us with the ink and pricked blue paper which was wrapped around the tattoo for 2-3 days. “

All the women in Iva’s family had tattoos with crosses. Except cross tattoos on their arms and chests,
they also tattooed crosses on their foreheads:

“My grandmother and my mother also had a tattoo. We had only a few tattoos but they had whole
hands full of tattoos. Zela Jukić had a cross tattoo on her forehead. They also had chest tattoos in our
village. Almost everybody had tattoos. I did not see men with tattoos, but all the older women were
tattooed and the younger ones were not so much. “

Although many hid their crosses because of the fear from the communists, Iva says that she never had
problems because of her cross tattoo:

“ I was never hiding it.”

Tea Turalija
Kupres, January 2011
HRVATSKI

Iva Jaman, rođena Mašić 17.06. 1934 u selu Blagaj, općina Kupres, Bosna i Hercegovina

Ivu su sicale kupreške žene dok su bile u izbjeglištvu u Uskoplju nakon 2. Svj. Rata. Iva se slabije sjeća
procesa sicanja, ali zna da se upotrebljavala tinta i plavi papir koji bi dolazio s duhanom, koji bi se bocao
te stavio na sicano mjesto kako bi tetovaža poprimila plavu boju. Iva ima istetoviran mali križ na desnoj
ruci. Osim križa sicalo se ime i prezime kako bi se zauvijek zabilježio identitet, što je vjerojatno ostalo iz
vremena kada su Turci otimali katoličku djecu :
„Išli smo u školu tada, bilo je to 1947.godine. Sicali se dok smo bili u Bistrici (Uskoplje) u izbjeglištvu.
Radile su to naše žene. Bilo nas dice pa govorili : De meni, De meni! Svi mi tili da nešto nasicamo. Moja
sestra Nediljka ime sicala i ja. S tintom se sicalo i nabockat plavi papir i zamota se oko 2-3 dana.“

Sve su žene u Ivinoj obitelji imale sicane križeve. Osim sicanja križeva na rukama i prsima, sicalo se i na
čelu:

„Imale su i moja baba i mater. Mi smo to samo malo, a one pune ruke križeva. Zela Jukić imala i na čelu
križ. Imale su i na prsima u našem selu. Malo ko da to nije imo. Ja nisam muško nijedno vidila, a žene
jesu sve starije, a mlađe više nisu.“

Iako su mnogi krili svoje križeve zbog straha od komunista, Iva kaže da nikad zbog križa nije imala
problema :
„Ja to nisam nikad krila.“

Tekst i slike: Tea Turalija

tetoviranicovjek @ 20:33 | Isključeno | Komentari: 0


Stana (Begovo Selo, Kupres)
ENGLISH
Stana Raštegorac (born Šarić) 15.02. 1925. in Begovo Selo, Kupres Municipality, Bosnia and Herzegovina

Stana is one of the rare ones from Begovo Selo who has a traditional cross tattoo today. She remebers
the day when she was tattooed very well. She also testifies about tattooing of male children, although it
was more practicised among girls:

„ My deceased aunty Kebuša, (Ruža Turalija) tattooed me when I was little. I was about 10 years old. She
told us: “Let me tattoo you!” She took the needle and the feather, dipped it into the ink and made a sign
of a cross with it. We were tattooed on Sunday. They would tattoo us on the chests and on the hands.
Boys were also tattooed with crosses on their hands. My grandmother and my mother were also
tattooed. My mother had a whole arm full of tattoos. I have also a tattoo with my name and surname.
One woman from village Goravci (surname Radić) but born in Begovo Selo had a cross tattoo on her
chest,” says Stana.

Stana remembers the stories about Turkish chiefs –begs who used the right of the first wedding night
with a Christian girl. She also remembers the stories about Turkish people kidnapping the children and
taking them far away. That is why tattooing was necessary in order to protect the children from Turkish
hardships:

„ When a wedding took place the beg (chief) had to sleep with the bride first (before her Christian
husband) . Our women hid that they've married. Turks kidnapped children also. Everybody had crosses
at that time; women, girls and men.“

After the Turks came communists who also did not like to see crosses. They stopped tattooing their
children because of fear. When I asked Stana why they stopped with the tattoing, she answered:

„ Oh, I was scared a lot trying to hide my tattoo during II. World War in Serbia in Srijem when we've
worked on the corn fields, so that they could not see that I am a Croat. ...We did not dare to tattoo
anymore because of the communists.“

Tea Turalija
Kupres, January 2011
HRVATSKI
Stana Raštegorac (rođena Šarić) 15.02. 1925.godine u Begovu Selu, općina Kupres, Bosna i Hercegovina

Stana je jedna od rijetkih iz Begova Sela koje danas imaju nasican križ. Dobro se sjeća dana kada je
sicana. Također nam svjedoči i sicanju muške djece:

„Radila mi pokojna tetka Kebuša-Ruža Turalija, kad sam bila nejačka. Imala sam oko 10 godina. Ona
nama dici: „Daj da vam nasicam!“ Uzme se iglica i pero pa zamoči u tintu i prikriži... Nediljom su nas
sicali. Sicalo se po prsima i po rukama. Imali su i muški po rukama križeve. Imale su i moja baba i mater
po svoj ruci. Ja imam ime i bezime (prezime). Jedna žena iz Goravaca, (Radić) rodom iz Begova Sela imala
je križ na prsima.“

I Stana se sjeća priča o begovima koji su koristili pravo prve bračne noći s kršćanskom djevojkom. Sjeća
se i priča kako su Turci krali kršćansku djecu, te ih odvodili daleko da se nikad više ne vrate. Upravo zato
je sicanje djece bilo neophodno kako bi ih zaštitili od turskih nedaća:

„Kad bi svatovi bili beg bi moro spavat s mladom prvu noć. Naše žene bi krile da su se vinčale. Turci su
krali i dicu. Svi su u Begovu Selu imali križeve u to doba,i žene i cure i muški.“

Nakon Turaka došli su komunisti kojima isto tako nije bilo drago vidjeti križ. Zbog straha su prestali sicati
svoju djecu. Na pitanje zašto se nije više sicalo Stana odgovara:
„Šta sam devera (straha) vidila za vrime 2. Svjetskog rata, nisam smila pokazat u Srbiji u Srijemu kad smo
radili na kukuruzištima, da se ne bi znalo da smo Hrvati.. Nismo više smili zbog komunista.“

Kupres -Siječanj, 2011.


Tekst i slike: Tea Turalija

tetoviranicovjek @ 20:21 | Isključeno | Komentari: 0


petak, siječanj 21, 2011

Kata i Božo (Donja Borovica, Vareš)


Kata Šimić rođena Vukančić 1935. godine u selu Donja Borovica, općina Vareš, Bosna i
Hercegovina
Božo Šimić rođen 1933. godine selu Donja Borovica, općina Vareš, Bosna i Hercegovina
Katu i njenog supruga Božu sam susrela u Kupresu(Siječanj, 2011) gdje su se skrasili nakon što
su izbjegli iz Donje Borovice tijekom rata. Ona na svojoj desnoj ruci ima križ, a na lijevoj je
velikim slovima izbocano njeno ime i djevojačko prezime. Njen muž Božo također ima
istetoviran manji križ na lijevoj ruci. Turci su za vrijeme svoje vladavine običavali otimati
kršćansku djecu te ih odvoditi u Tursku kako bi ih poturčili. Zato su katolici svojoj djeci
tetovirali ime i prezime kako bi uvijek znali komu pripadaju.

Kata dolazi iz mjesta nadomak kraljevskog grada Bobovca, gdje je tradicija bocanja (tetoviranja)
katolika snažno izražena:
„Naloži se vatra lučem i stavi se peka na luč, na vatru i onda skinu gar s peke. Taj se gar stavi u
svetu vodicu i to da stoji oko 3 nedilje. Tintom bi se napisalo i bocalo. Sve muke gorke pritrpit
bilo. Ako bude krasta, onda se primi i čekaš da krasta sama otpane. Kad su iglom bocali krv je
išla, okreneš glavu i pritrpiš. Stavili bi podebeo plavi papir i po njemu bi bocali. Kod nas su
radili i na prsima i šare na cile ruke. Ne sjećam se kad je to bilo, imala sam oko 10ak godina, ne
sjećam se točno. Jelka Kostić je imala na prsima križ i još poneka žena. Imale su i moja mati i
sestra Ana.
To je bilo moda tada. Mi smo to sami tili kada smo vidili od drugih žena. Nije bilo pod moranje.
To su samo Hrvati radili. Nije svaka bila bocana, bilo ih je više da su imale neg nisu.
Mi smo blizu Bobovca bili. Čula sam od braće da su prije begovi spavali s curom katolkinjom
kad bi se ona oženila s katolikom. Pa bi se svi sabirali i vjenčali skupa na isti dan, da beg ne bi
mogo spavat sa svima. Pa bi se mećali križevi da beg ne spava više s njima. Ujak Pavo mi pričo
da su ih begovi maltretirali, uzjaši katolike kao konja za vrat i stavi noge u džepove od prsluka.
Turski zulum je najjači bio.“
„Borovica, prvi susjed Bobovcu, prava planinska ljepotica. Smjestila se povrh Bobovca, na
padinama Zorkovice, Javorja i Lipničkog brda, 20-ak kilometara između Vareša i Kraljeve
Sutjeske. Prostire se poput nebeskog saga na nadmorskoj visini od oko 1300 m.“ Ove riječi včl.
Mate Majića opisuju ljepotu Borovice koja je do rata uspjela sačuvati mnoge običaje i tradiciju
Hrvata, koji su sada raštrkani po svijetu. Kata je sve do početka prošlog rata(1992.) nosila
narodnu nošnju u svojoj rodnoj Borovici svaki dan: „Nosila sam nošnju do rata kao i svi u selu.
Kad sam izbjegla u Zagreb skinula sam.“
Kao i svaki rat, i ovaj je pridonio nestanku tradicije i običaja na mjestima koja su ih stoljećima
njegovali. Od nekadašnjih prijeratnih 989 stanovnika Borovice vratilo ih se samo oko 100. Ova
priča je posvećena njima. Kata je jedna od onih koja se nije vratila, ali ona svoju povijest i
tradiciju Borovice čuva na svojoj koži.

Tekst i slike: Tea Turalija

tetoviranicovjek @ 16:36 | Isključeno | Komentari: 0

četvrtak, siječanj 6, 2011

Rama: Tetoviranje za dan blagdana Svetog Josipa

Sveti Josip

Za blagdan Svetog Josipa (19. ožujka) nema nekih


posebnih običaja u Rami pa se, nabrajajući ramske
običaje, ne bismo posebno ni zadržali na ovom blagdanu
da nije tetoviranja. Tetoviranje je običaj raširen posebno
među katolicima Bosne i Hercegovine. Kada bismo tragali
za korijenima ovoga običaja, vjerojatno bismo otišli do predkršćanskog vremena. U Bosni i
Hercegovini, pa tako i u Rami, posebno je njegovan u "tursko doba" i na osobit način kod
djevojaka. U gotovo petstoljetnom prisustvu turske vlasti i šerijatskog zakona, bilo je nasilnog i
dragovoljnog prijelaza na islam. U takvim su okolnostima posebnom pritisku bile izložene mlade
djevojke. Događale su se otmice djevojaka, ali i svojevoljni mješoviti brakovi s muslimanima.
Stoga su katoličke majke u tetoviranju prepoznale jednu vrstu zaštitnog znaka od nekrsta. Kada
bi djevojčica stasala u mladu djevojku, na vidnom mjestu bi joj stavili (istetovirali) neizbrisiv
simbol križa, kao učinkovitu zaštitu od nasrtaja nekrsta. Tako bi svake godine, na blagdan
Svetoga Josipa, poslije mise, mlade djevojke, koje bi već razmišljale o ašikovanju, iz crkve
odlazile kod jedne od rijetkih žena u selu koja je znala sicati (tetovirati). Kako nije bilo mnogo
žena koje su poznavale tehniku bocanja križa (tetoviranja), znao bi se sabrati čitav red djevojaka.
Različiti su načini tetoviranja. Jedan od načina je da se na tijelu, mjestu koje će se tetovirati,
najprije olovkom "izvuče" crtež, zatim "majstor" brzo bode (sica) iglom po zategnutoj koži i
onda natrlja smjesom od gareži (čađe ili ugljena) i meda. Kažu da je najbolji ugljen od smrče koji
se sjekirom stuca u prah. Kao boja upotrebljava se i barut.
Drugi se način manje primjenjivao u Rami, a primjenjivale su ga žene koje su se u Ramu udale iz
Hercegovine. Od jasenove bi se kore ili od debljeg papira napravio kalup. Kad posoči jasen,
obrezao bi se komad kore u kvadrat i u njemu bi se usjekao križ, pa bi se onda kora digla s
drveta. To bi se stavilo na ruku i dobro uteglo kanapom. Iglom se bolo u kožu po onome križu i
posipalo prašinom uglja. Rana bi se poslije zavila jasenovim lišćem koje se držalo dok se ne
uhvati krasta (kora od sasušene krvi na rani koja zarasta).
Simboli su redovito bili križevi u raznim oblicima i veličinama. Tetoviralo bi se najčešće po
rukama (od lakta prema šaci), na prstima, a kod nekih na čelu i na prsima.
Po nacrtanom bi se simbolu udaralo iglom ili špiodom (igla s glavom kojom se pričvršćivala krpa
na glavi) u posve sitnim razmacima što je bilo pomalo i bolno i neugodno pa se zato u Rami
tetoviranje zvalo sicanje. Nekada bi se mjesto tetovaže do krvi iglom izbolo, ali su ipak sve
djevojke rado željele proći kroz ovaj obred. Ovi istetovirani znakovi bili su i znak odraslosti
djevojaka, a nekada i spremnosti za ćosanje (ašikovanje).
Tetoviranje je kasnije postalo moda koja je ostala dugo prisutna, posebno kod katolika. U novije
se vrijeme tetoviranje izbjegava zbog nemogućnosti uklanjanja tetovaže koja može postati
opterećenje a za neke i manjak ukusa.

Izvor: rama.co.ba

tetoviranicovjek @ 23:30 | Isključeno | Komentari: 0

Običaj tetoviranja u Vitanovićima


"Tetoviranje ruku, a i ostalih dijelova tijela (grudna kost, čelo) spada u posebnosti hrvatskog
katoličkog stanovništva Bosne i Hercegovine. Stariji će se sigurno sjetiti nježnih ruku bake ili
majke koje su bile ukrašene tetoviranim križevima ili drugim ornamentima".

Zanimljivo je da se običaj tetoviranja ruku križevima isključivo veže za područje Središnje


Bosne, dok se Posavina u tim izvještajima ne spominje. Iz Središnje Bosne potiču i detaljni opisi
tetovaža koje su napravili Ćiro Truhelka i engleska putnica Mary Edith Durham krajem 19. i
početkom 20. stoljeća. Tetoviranje je jedan od običaja koje Hrvati Bosne i Hercegovine
preuzimaju od prastanovnika ovih prostora Ilira (u ilirskim grobnicama su pronađene igle za
tetoviranje) nastavljajući tako ovu tradiciju od pradavnih vremena do danas. Britanski
povjesničar Noel Malcolm, u djelu "Bosnia: A Short History" piše da običaj tetoviranja nije
poznat među drugim Slavenima, već da je tetoviranje posebnost katolika Središnje Bosne. Ni
Truhelka, ni Durham (Malcolm samo prepisuje/citira Truhelku) ne spominju tetoviranje u
sjeveroistočnoj Bosni. Tetoviranje je i jedan od dokaza da su Hrvati u Bosni i Hercegovini jedini
nasljednici i baštinici kulture i običaja prastanovnika ovih prostora (u Bosni i Hercegovini je
tetoviranje rasprostranjeno samo među Hrvatima). Tetoviranje se obično sastoji od niza malih
križića na prstima i rukama, te predstavlja neizbrisiv simbol katolicizma u Bosni i Hercegovini.
Česte su i tetovaže krune, te sitnih točkica u krugu koje možda simboliziraju kolo. Jedan od
razloga rasprostranjenosti tetoviranja križeva kod Hrvata u BiH je pokušaj da se spriječi
odpadništvo od katoličke vjere tj. islamizacija. Tetovirani križ na ruci je bio vidljivi znak
pripadnosti Kršćanstvu i u „zlim vremenima" je bilo potrebno puno hrabrosti imati takve
tetovaže.
Isto tako, po narodnoj predaji, ovaj običaj je pomogao da se spriječi tursko otimanje katoličkih
djevojaka, te otmice muške djece za tursku vojsku (Janjičari?). Postojalo je više načina
tetoviranja, a tetovirale su uglavnom žene. Jedan od načina je da se na mjestu, na tijelu, koje će
se tetovirati najprije nacrta crtež, a zatim se brzo bode iglom po zategnutoj koži i onda natrlja
smjesom od uglja i meda. Drugi način je da se od kore drveta izreže križić, te po njemu bode
iglom i posipa smjesom od uglja, a domaća rakija je služila kao dezinfekcijsko sredstvo.
Tetoviranje je bilo vrlo bolno i tetoviralo se je obično na proljeće ili u vrijeme crkvenih
blagdana. Ovaj običaj je, prije dolaska komunista na vlast, bio rasprostranjen u većini sela
brčanskog kraja (Boće, Laništa, Vitanovići, Ulović, Zovik). Danas su modi neke druge tetovaže,
na nekim drugim dijelovima tijela. Križ, simbol kršćanstva, sve je manje vidljiv i na zidovima, a
sve ga manje ima i u srcima. Tetoviranje križeva na rukama, taj pradavni običaj naših predaka,
umire zajedno s našim bakama i majkama.

Napomena: na prvoj slici su tetovirane ruke Ane S. iz Vitanovića, a na drugoj slici je ruka Kaje
B. iz Vitanovića. Ovaj članak je prvotno objavljen na informativnom portalu Posavski obzor.

Autor: Anto Sluganović

tetoviranicovjek @ 23:16 | Isključeno | Komentari: 0

Cro Tattoo

Narodne predaje i danas govore o tetoviranju koje je služilo da se


djevojke sačuvaju od begova, koji su tražili pravo prve bračne noći. Navodno su zaobilazili
djevojke koje bi po tijelu nosile znak križa.

Tetoviranje se obavljalo na različite načine. Tetovaže su služile i za raspoznavanje katolika među


ostalima, te sprječavalo „odmetanje" od vjere.

Tetoviranje Hrvata katolika u BiH datira još iz vremena kada je to područje palo pod
osmanlijsku vlast. Kako su Turci otimali kršćansku djecu i slali ih u Tursku da budu janjičari i
sluge (kao što su oteli i djecu bosanske kraljice Katarine koja je BiH u nasljeđe ostavila Svetoj
Stolici u Rimu, sve dok joj se djeca ne vrate katoličkoj grudi i vjeri), katolici su tako željeli
zaštitili svoju djecu i zauvijek ih obilježiti, kako bi znali kome pripadaju. Kasnije su Turci
običavali iskoristiti pravo prve bračne noći, tj. spavali bi s tek vjenčanom djevojkom prije nego
to učini njezin muž.
Po predaji, katolici su tetovirali svoje djevojke, kako bi bile odbojne muslimanima i kako bi u
slučaju da ih odvedu, uvijek znale što su nekad bile.
Narodne predaje i danas govore o tetoviranju koje je služilo da se djevojke sačuvaju od begova,
koji su tražili pravo prve bračne noći. Navodno su zaobilazili djevojke koje bi po tijelu nosile
znak križa. Tetoviranje se obavljalo na različite načine. Tetovaže su služile i za raspoznavanje
katolika među ostalima, te sprječavalo „odmetanje" od vjere. Verzije su brojne. Tradicija
tetoviranja Hrvata i danas se čuva u nekim hrvatskim krajevima, a od zaborava ju pokušava
otrgnuti i posebna facebook grupa „Tradicionalno tetoviranje Hrvata" (Traditional Croatian
Tattoo), čiji je cilj prikupljanje fotografija s tradicionalnih tetovaža, a koje, između ostalih,
koristimo i u našem prilogu. Tetoviranje kod katolika u našoj zemlji istraživao je arheolog i
povjesničar Ćiro Truhelka (1865.-1942.), a saznanja o istome objavio u Glasniku zemaljskog
muzeja 1894. On navodi da je najljepše oblike tetoviranja našao u dolini Lašve, naročito u
mjestima oko Guče gore, a više-manje bujne i u susjednim kotarima na sjeveru do Banjaluke, a
na jugu do ramske doline i Kupresa. Truhelka dalje navodi da se pri tetoviranju postupa na način
da se ujutro na Ivandan, na Blagovijest, na Cvjetnicu ili koji drugi dan u Velikom tjednu iskupi
„mlađarija" neke obitelji te da otpočne tetoviranje.

Tetoviralo se s čađi, slinom ili prokuhanim majčinim mlijekom

„S velikom se radošću podvrgavaju toj bolnoj operaciji, koja se dotle produžuje, dok ruke ne
oblije krv, te se bol više ne može snositi", opisuje Truhelka. Podrobno prikazuje i način
tetoviranja. „Ornament se najprije na koži nacrta tupim krajem igle, zamočenim u crnilo,
naročito za to priređeno, pa se onda po crtežu šiljatim rtom dotle bocka, dok ornament ne bude
gotov. Da se crnilo ne osuši, više se puta crtež za procedure navlaži crnilom. Iza toga se rana
svilenim papirom za cigarete ili voštanim papirom obloži i zavije. Istom, drugi dan smije se rana
oprati studenom vodom. Upotrijebljeno je crnilo tuš, priređen od čađi. Čađ od luči uhvati se
preklopljenim tanjurom ili sačom, pa se rastare mladim medom i vodom. Mjesto čađi često se
upotrijebi barut, a nerijetko se čađ razmuti slinom, koja se rano ujutro nakupila u ustima, pa da
ne izvjetri, dobro ga poklope u jednoj posudi i sačuvaju za upotrebu", opisuje Truhelka postupak
tradicionalnog tetoviranja. Na području Kupresa, tetoviralo se s prokuhanim majčinim mlijekom
u koje bi se dodalo gara i tinte, a zatim bi se užarenom iglom radili simboli križeva.

Zategneš dok krv ne udari

I danas po selima, gdje živi starija „čeljad", žive i priče o razlozima i načinima tetoviranja. Da
one ne budu zaboravljene brinu se zaljubljenici u ovu pojavu, koji su na facebooku oformili
grupu Tradicionalno Tetoviranje Hrvata, a koji donose i priče o tetoviranju-sicanju hrvatskih
žena Pavka Bralj rođena je 15.travnja1928. u zaseoku Buč, Rastičevo- Kupres. „Anđa Patrun me
sicala kad sam imala desetak godina. Rekli su nam stariji kako se sica. Mi se tri-četiri curice
sastale na Veliki Petak i sicale. Kada lampa gori od petriola, uzme se ona čađ i nastruže u čašicu.
Uzme se mliko od žene koja doji muško dite i pomiša se sa tom čađi. Uzeli su pero od kokoši,
izmišali i napišeš križ ili ime, i onda bockamo jedna drugoj. Zategneš dok krv ne udari i kad
otrne, ne boli. Uzme se, onda, plavi papir i izbocka ga iglicom i stavi na ruku 24 sata da stoji.
Moje znači križ i narukvica", priča Pavka. Na pitanje zašto se sicala odgovara: „Vikalo se da se
ne može poturčit 'ko to ima. Neke naše žene su imale križ i na čelu i na prsima. Brat me natiro da
skinem ali ne može se to nikad skinut. Niko od mojih nije im'o. Ni'ko me nije nagovorio da se
sicam. Sama sam tila." 'Sicala' se i Smiljka Ćaleta, rođ. Pašalić, 1934. u Kupresu. „Bila mi je
osma godina, 1942. kada su došle izbjeglice iz Rastičeva kod nas. Jedna cura je rekla 'ajde Smilje
da ti to napravim'. Bilo je ratno stanje, tetoviralo se kad god je ko' tio. Pomišala se čađ i tinta, sve
crno, uzela je najmanje iglice, stegla ruku i bocala i sve dok god krv nije udarila, nije puštala".
Na pitanje zašto se „sicala" odgovara: „ Da se zna da sam Hrvatica!". Smilja nije „sicala" svoje
kćeri, a ni njena majka nije bila „sicana". „Ja sam jedina u svojoj obitelji", kaže Smilja te
nadodaje kako joj je jednom zgodom prišao neki komunist i rekao kako bi njegova majka bila
jako sretna da vidi da to još netko nosi. Tetovaže su na ovim prostorima bile i ostale znaci vjere i
pripadnosti hrvatskom narodu, što za vrijeme komunizma, nije bilo poželjno isticati.

Nisu se dali izbrisati

Maricu Vuković (rođ. Dadić ) 1920 u selu Bristovi, u Bugojnu, „sicala" je Anđa Dadić 1930. kad
je imala samo deset godina, na blagdan sv. Josipa , 19.ožujka. Ako se ne bi „primilo", onda bi se
sicalo na Blagovijest, 25. ožujka. „Kolegica mi je sicala kada sam imala deset godina. Bilo nas je
deset, a samo smo nas dvi na prsa sicali. Mater mi je umrla, a nije znala da imam križ na
prsima", priča Marica. Na pitanje kako se tetoviralo odgovara: " Uzmeš olovku i napišeš križ pa
namažeš tintom, umačeš u nju i bocaš iglom, dok ne krene krv. Zamotaš plavi papir ( indigo
papir) i do Blagovijesti. Na sv. Josipa se kalemilo, sve se primalo pa i to. A od Blagovijesti do
Božića je točno devet miseci". Maričina majka nije bila sicana, ali baka jest. „Mater mi nije
imala pa je i mene ružila, a baba je imala. To je bilo početo za turskog vakta, što su otimali naše
žene i cure pa silovali, a kad su imali križeve neće. Baba mi je zapamtila turski vakat, kad su
žene bježale, a beg dolazio da noći s mladom". Tetoviranje poslije 1945. bilo je iznimka. Marica
nije tetovirala svoje kćeri koje su rođene poslije II. Svjetskog rata. „ To je već bilo zabranjeno
bilo. Komunisti nisu dali ni da se u crkvu iđe, a kamoli to. Za vrijeme druge Jugoslavije zavu su
mi natirali da riže križeve u Beogradu, ali nije ih mogla izbrisat", kaže ona.

Kristina Perić

tetoviranicovjek @ 23:04 | Isključeno | Komentari: 0


Tetoviranje katolika u Bosni i Hercegovini
(Znanstveni rad iz 1896 godine)

tetoviranicovjek @ 13:54 | Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare


ELEKTRONIČKA ZBIRKA: Glasnik Zemaljskog Muzeja Bosne i Hercegovine - Godisnjak [1889-1940]

Kompletan izdavački period od 1889 do 1940.


Pedeset i jedan digitaliziranih svesaka Glasnika – Godišnjaka Zemaljskog muzeja BiH.
Ovo je bogata zbirka koja se sastoji iz nekoliko stotina naučnih radova koji obuhvaćaju više naučnih
grana, kao što su: Arheologija, Povijest, Spomenici, Heraldika, Jezik, Statistike, Prirodne nauke, itd. Itd.
Download file:

http://oron.com/nq1jpg50tkbk

Križ sa grančicama na brdu Cion u Jeruzalemu

Poznato je du su hodočasnici kroz stoljeća išli hodočastiti u Jeruzalem.


Takođe je poznato da je bio i običaj, sa tog hodočašća donjeti i jednu
uspomena. Između ostalih je jedna od tih uspomena bila i u vidu tetovaže sa
jednim od kršćanskih motiva. Ali hodočasnici su takođe ostavljali i njihove
tragove u Jeruzalemu. Jedan takav trag je i u stijenu uklesani Dugin križ u
pustinji Sinaj. Duga u kršćanskoj simbolici označava Mir (kao i golub). Bog je
nakon potopa sklopio savez sa Noom, i obećao mu je "da više neće harati po
zemlji i da će sjetve, žetve i topline uvijek biti" (Knjiga postanja, Stari zavjet).
Kao pečat tog Saveza, Bog je na nebu povukao njegov svod, jednu Dugu. Križ
sa dvanaest krakova simbolizira Izraelski narod i Dvanaest apostola. Ovakav
križ se pojavljuje u obliku tetovaža kod kršćana iz različitih zemalja, pa tako i
kod hrvatskih katolika u Bosni i Hercegovini.
(Dugin križ, Sinaj, Izrael)

DUGIN KRIŽ

Vojnici i trgovci ostavljaju od početka povijesti čovječanstva njihove tragove u


zemljama i narodima – ali ništa manje to ne čine i hodočasnici svih religija.
Posebno upečatljive tragove hodočasnika nalazimo na "Stijeni natpisa" u
pustinji Sinai: Hodočasnici nekoliko tisućljeća i različitih religija i jezika su se
kroz njihove gravure ovjekovječili na ovoj stijeni.

Od znaka hodočašća do simbola Dormicio opatije


Ovaj Dugin križ u stijeni potiče od hodočasnika, koji su na putu ka čuvenom
Katarininom samostanu prolazili pored ove stijene. On je varijacija križa,
kakvoga ga do danas u sličnom obliku nose brojni orijentalni krščani i kao
tetovažu na zglobu šake. Laurentius Klein, opatijski administrator Dormitia od
1969 do 1979, je pri jednoj od njegovih izdašnih i važnih pustinjskih šetnji,
koje je poduzimao na početku njegove službe, naišao na ovaj Dugin križ. Križ
od tada nadopunjava naš tradicionalni grb Opatije a kao logo Dormitija i našeg
rada je nadaleko poznat.
(Grb na Dormitio opatiji u Jeruzalemu na brdu Cion)

Simbol spasenja...

Čitamo li ga izvana ka unutra, Dugin križ nam pripovjeda pravac povijest


spasenja: Poklonom Duginog križa Bog pečati njegov obećanje Noi, da zemlju
više nikada neće prekriti potopom: "Dugu svoju u oblak stavljam, da zalogom
bude Savezu između mene i zemlje." (Knjiga pos. 9,13)- savez sa svim
stvorenim. Dvanaest krajeva na rukavcima križa podsjećaju na dvanaest
plemena Izraela ( a s tim i na dvanaest apostola), sa kojima je Bog sklopio
savez sa narodom Izraela. Sam križ na koncu stoji za novi i vječni savez Božji
sa čovjekom u Isusu kristu, rezapetim i uskrsnutim.

...i naše redovničke službe

Čitamo li ga izvana ka unutra, Dugin križ opisuje našu službu u radu i molitvi
kao redovnici na Cionu i u Tabghi: Naše središte i naša polazna točka je Krist,
razapet i uskrsnuo. On nam šalje poklon Njegovog Mira kao zadaću u svijet.
Prvo ka narodu Prvog Saveza, sa kojima mi kao kršćani dijelimo tamne,
griješne sate povijesti, ali i blago Starog Testamenta. Naročito je brdo Cion
jedno obećanje, da Bog sve narode želi zajedno voditi u njegovo svijetlo – to je
zajednička poruka i zajednički zadatak Židova i Kršćana. - Ova poruka je
upućena svim narodima i jezicima, Bog želi Njegov Mir da podjeli sa svim
ljudima i svim stvorenim.

www.dormitio.net

Prijevod i obrada: Branislav Knežević

SIMBOLIČNE PREDSTAVE NA STEĆCIMA

Tekst i slike su iz znanstvenog rada Drage Vidovića "Simbolične predstave na stećcima". Izvadio
sam neke dijelove iz Vidovićevog rada i stavio sam ovaj članak u Blog, jer je izvjesno da su ovi
motivi stare likovne umjetnosti, križevi, lunarni i solarni motivi, kao što su polumjesec i sunce,
usko povezani sa starom kulturom tetoviranja u bosanskohercegovačkih Hrvata. Neki od ovih
motiva su identični sa motivima tetovaža koji su nam poznati. Da, naravno, istu simboličnu
predstavu križa, solarnih i lunarnih motiva nalazimo kao srž i u likovnoj umjetnosti tradicijskog
tetoviranja u Bosni i Hercegovini.

KRIŽ I RASPEĆE
Motiv križa, u raznim oblicima, dosta je čest na bosanskim nadgrobnim spomenicima iz
Srednjeg vijeka. Iz priloženog materijala vidi se da se križ na stećcima pojavljuje najčešće u
formi grčkog i latinskog križa. I jedan i drugi oblik nisu uvijek u detaljima jednaki, jer se često
na njihovim krajevima javljaju razni u krasi u obliku kruga, krina itd. Križ je često predstavljan
kao rajsko drvo života, te je i ukrašavan po ondašnjim shvatanjima.

(Kupres-Rilić Polje: Ploča sa donje Glavice, snimio Š.Bešlagić)

Jedna ploča sa Kupresa sa T - križom, (iznad, slika 1.), koji na sebi nosi mnoge ukrase, kao da
predstavlja najbolju ilustraciju ovog shvatanja. Tu ima toliko ukrasa da je teško odmah shvatiti o
čemu se radi. Ponekad je ovo ukrašavanje išlo dotle da je križ predstavljao manji dio
ornamentalne cjeline (vidi Tabelu III. slika 93. i 94.).
POLUMJESEC I SUNCE

Među najčešće ukrase stećaka spada polumjesec i razni solarni znaci, koji se na njima nalaze
sami ili u raznim međusobnim kombinacijama. Mada se u raznim krajevima oblici stećaka među
sobom razlikuju i mada i u ornamentu postoje razlike lokalnog karaktera, spomenuti znaci čine u
ovom slučaju izuzetak, pojavljujući se na spomenicima na čitavom području srednjevjekovne
Bosne.
KOMBINACIJA KRIŽA, POLUMJESECA I SUNCA

Na nekim stečcima se križ, polumjeseci sunce pojavljuju zajednički. Negdje su povezani s


križom, a na drugim mjestima isklesani su u njegovoj blizini. Da je ovo namjerno a ne slučajno
učinjeno, pokazuje činjenica što su isti znaci ponekada postavljeni i uz križ antropomorfnog
karaktera. Simboli ove vrste mogu da se vide i na nekim štitovima takođe isklesanim na
stećcima.
Solarni simboli u obliku koncentričnih krugova, poznati su još paleolitskim ljudima, a razvili su
se naročito u bronzano doba. Ovo važi i za druge simbole ove vrste: svastiku, trokraku svastiku
itd. Oni se sreću u asirskoj umjetnosti, kod Etrušćana, Ilira, u nordiskim krajevima, na grčkim
slikanim vazama. Polumjeces se takođe javlja na grčkim vazama, uz slike babilonskih bogova,
uz predstavu feničanske božice Astarte, a u Evropi mnogo kod Kelta. ovi znaci poznati su i u
kulturama koje jedva da su imale ikakve veze sa naprijed spomenutim područjem: na Novoj
Gvineji, kod urođeničkog stanovništva Srednje i Južne Amerike itd. U velikoj većini oni su
religioznog karaktera, simboli kulta mjeseca i sunca, tako raširenog u svoje vrijeme kod
Indoevropljana. U Indu kultu mjesec je vrata neba, u Manikultu - brod svjetlosti. Kod starih Grka
on je naseljen dušama. Mjesec je gospodar ljudskog života, na mjemu počivaju sjene heroja. U
Mitrasovom kultu mjesec i sunce su glavni simboli ovog boga. Ovi simboli su postojali i u kultu
Iziđe i Ozirisa, a u Kilikiji Selena i Helios su zaštitnici onih koji počivaju u grobu. U rimsko
doba polumjesec je naročito čest na nadgrobnim stelama Panonije i Galije. Slični simboli
solarnih i lunarnih simbola poznati su i kod Kineza i kod drugih dalekoistočnih naroda.