Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Borelli 9, 23000 Zadar
Poslovni broj: 17 Kž-11/18

REPUBLIKA HRVATSKA

RJEŠENJE

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Hrvoja Viskovića,
kao predsjednika vijeća, te mr. sc. Marijana Bitange i Dijane Grancarić, kao članova vijeća, uz
sudjelovanje Ane Pedić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika Tome
Horvatinčića, zbog kaznenog djela iz čl. 272. st. 3. i 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj
110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske,
105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11, 125/11 i 143/12 – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući
o žalbi Općinskog državnog odvjetništva u Šibeniku (dalje u tekstu: državni odvjetnik) broj K-
DO-392/11 od 20. studenog 2017., podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Šibeniku,
poslovni broj: 31 K-340/16 od 13. listopada 2017., u sjednici vijeća održanoj 11. travnja 2018.,

riješio je

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, a povodom te žalbe i po službenoj dužnosti ukida

se prvostupanjska presuda i spis predmeta upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i
odluku pred potpuno izmijenjenim vijećem.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Općinskog suda u Šibeniku optuženik Tomo Horvatinčić na temelju

odredbe čl. 453. st. 1. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09,
80/11, 91/12 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 – dalje
u tekstu: ZKP/08) oslobođen je optužbe za kazneno djelo protiv sigurnosti ljudi i imovine i
sigurnosti prometa – izazivanjem prometne nesreće iz čl. 272. st. 3. i 1. KZ/97. Na temelju čl. 158.
ZKP/08 oštećenici su sa svojim imovinskopravnim zahtjevom upućeni u parnični postupak. Po čl.
149. st. 1. u svezi čl. 145. ZKP/08 optuženik Tomo Horvatinčić je oslobođen plaćanja troška
kaznenog postupka, te isti padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik, ''zbog bitne povrede odredaba
kaznenog postupka (čl. 468. st. 1. toč. 11. i čl. 468. st. 3. ZKP-a); zbog pogrešno i nepotpuno
utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 470. st. 1. ZKP-a)'', s prijedlogom ''…da nadležni Županijski sud
pobijanu presudu ukine i predmet vrati sudu na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjenim
vijećem.''.
 U skladu s odredbom čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis predmeta dostavljen je Županijskom
državnom odvjetništvu u Zadru na dužno razgledanje.

Sjednici žalbenog vijeća su nazočili zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Zadru,

te optuženik Tomo Horvatinčić sa braniteljima, odvjetnicima Brankom Baicom, Veljkom
Miljevićem i Velimirom Došenom (čl. 475. st. 2. ZKP/08).

Na sjednici drugostupanjskog vijeća zamjenik Županijskog državnog odvjetništva u Zadru

je naveo da u cijelosti podržava žalbu državnog odvjetnika podnijetu protiv prvostupanjske
presude Općinskog suda u Šibeniku kojom je optuženik Tomo Horvatinčić oslobođen od optužbe
zbog kaznenog djela iz čl. 272. st. 3. i 1. Kaznenog zakona/97. Žalbom državnog odvjetnika je
precizno, detaljno i temeljito ukazano na paušalna, pogrešna i nepotpuna utvrđenja bitnih činjenica
od strane prvostupanjskog suda, što je u konačnosti neminovno dovelo i do označenih apsolutno
bitnih i relativno bitnih povreda odredaba kaznenog postupka. Zastupnik optužbe skreće pozornost
žalbenom sudu na temeljne činjenice koje su neprijeporno utvrđene tijekom prvostupanjskog
postupka i koje je prvostupanjski sud trebao pravno respektirati u pravcu logične i temeljite analize
tih činjenica, što bi dovelo do provedbe svih potrebnih dokaza, izostale bi bitne povrede odredaba
kaznenog postupka i neminovno bi dovelo do zakonite i pravične osuđujuće presude protiv
optuženika. To su slijedeće činjenice:
- inkriminirana prometna nesreća na moru dogodila se u ljetnom vremenu, gotovo u
podne, vidljivost je bila dobra i preglednost velika, a mjesto prometne nesreće je tijesni
Primoštenski arhipelag što je optuženiku trebalo nalagati poseban oprez;
- nasuprot tome optuženik Tomo Horvatinčić je upravljajući motornom jahtom glisirao
prevelikom i neprilagođenom brzinom od 26,4 čvora;
- oštećenici, talijanski državljani, u kritičnom trenutku kretali su se jedrilicom na motorni
pogon i pravac njihovog kretanja križao se sa pravcem kretanja motorne jahte
optuženika Tome Horvatinčića na način da su mu dolazili sa desne strane, zbog čega je
optuženik Tomo Horvatinčić bio u obvezi prema citiranoj odredbi Pravilnika o
izbjegavanju sudara na moru propustiti jedrilicu oštećenika ili pak pravodobno poduzeti
potreban manevar kako ne bi naletio na njih;
- oštećenik Francesco Salpietro je, u situaciji kada se optuženik Tomo Horvatinčić
nesmanjenom brzinom kretao prema njegovoj jedrilici, poduzeo manevar sukladno
prije citiranom Pravilniku i zaključak o nekakvom doprinosu oštećenika Salpietra ovoj
nesreći, kraj opisane prometne situacije i činjenici da je u prednosti prolaska pred
optuženikom Tomom Horvatinčićem, je iracionalan i nepravedan;
- neprijeporna je činjenica da je motorna jahta optuženika Tome Horvatinčića
pramčanim dijelom naletjela na lijevi krmeni dio trupa jedrilice, te cijelom svojom
dužinom prešla preko jedrilice, što je imalo za posljedicu smrt dvije osobe;
- tijekom dokaznog postupka nisu utvrđene činjenice niti provedbom personalnih, a još
manje materijalnih dokaza da bi prvostupanjski sud sa sigurnošću kod ovako teškog
kaznenog djela mogao utvrditi da je optuženik Tomo Horvatinčić neposredno pred nalet
svog broda na jedrilicu oštećenih, doživio gubitak svijesti u kratkom trajanju, a što bi
isključilo krivnju optuženika Tome Horvatinčića za predmetno kazneno djelo. Upravo
 suprotno, iz kontradiktornih iskaza svjedoka i samog optuženika Tome Horvatinčića,
njegovog ponašanja neposredno nakon prometne nesreće, izostanka liječničke
dokumentacije, te činjenice da je optuženik Tomo Horvatinčić i nakon inkriminacije
unatoč zdravstvenom stanju na kojeg se poziva, nastavio upravljati motornim vozilima,
te činiti prekršaje drastičnim prekoračenjem brzine, sa sigurnošću se izvodi zaključak
da kratkotrajnog gubitka svijesti kod optuženika Tome Horvatinčića, neposredno prije
inkriminacije nije bilo.
Dodatna liječnička dokumentacija koja je od strane obrane dostavljena sudu i državnom
odvjetništvu, a koja se odnosi na pogoršanje zdravlja optuženika Tome Horvatinčića, zasigurno ne
bi smjela utjecati na donošenje odluke vijeća. Ta dokumentacija se treba respektirati u slučaju
ponovljenog postupka i donošenja osuđujuće presude prilikom odmjeravanja kazne, ali nikako kao
činjenica koja bi bila značajna za odlučivanje o krivnji optuženika u kolovozu 2011. Sukladno
navedenom, a zbog utvrđenih bitnih povreda i teških pogrešaka prvostupanjskog suda, predlaže se
prihvatiti žalbu državnog odvjetnika, te ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na
ponovno suđenje pred potpuno izmijenjenim vijećem.

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je okrivljenik Tomo Horvatinčić putem

branitelja Velimira Došena, odvjetnika u Rijeci, u kojem predlaže ''…da žalbeno vijeće nadležnog
županijskog suda odbije kao neosnovanu žalbu Općinskog državnog odvjetništva u Šibeniku protiv
pobijane prvostupanjske oslobađajuće presude Općinskog suda u Šibeniku.''.
Optuženik Tomo Horvatinčić odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je i putem
branitelja Branka Baice, odvjetnika u Šibeniku, u kojem odgovoru ''…predlaže se da nadležni
Županijski sud odbije žalbu državnog odvjetništva kao neosnovanu i u cijelosti potvrdi Presudu
Općinskog suda u Šibeniku broj K – 340/16 od dana 13. listopada 2017. godine.''.
Odgovor na žalbu optuženik Tomo Horvatinčić podnio je i putem branitelja Veljka
Miljevića, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Miljević i partneri, iz Zagreba, u kojem odgovoru
''..predlaže žalbu ODO-a u Šibeniku od 20. studenog 2017. kao neosnovanu odbiti.''.

Na sjednici žalbenog vijeća branitelji optuženika Tome Horvatinčića su se referirali na

žalbene navode državnog odvjetnika. Tako branitelj Branko Baica navodi da ostaje kod odgovora
na žalbu, te dodaje da je tijekom ponovljenog prvostupanjskog postupka provedeno niz dokaza,
između ostalih 8 vještačenja, nadopuna vještačenja, suočavanje vještaka, a svi ovi dokazi doveli
su do oslobađajuće presude. Dokaznim postupkom utvrđeno je da ne stoje dvije osnovne teze
državnog odvjetnika. Prva, koja se odnosi na brzinu kretanja okrivljenikovog plovila, jer je
nesporno utvrđeno da su u vrijeme događaja uvjeti koji su vladali na moru bili gotovo idealni za
plovidbu, te da se u krugu od gotovo 5 km nalazilo svega 2 ili 3 plovila, tako da nije bilo nikakvog
objektivnog razloga za neki dodatan oprez u plovidbi optuženika Horvatinčića, odnosno, za
smanjivanje brzine motorne jahte kojom je upravljao. Druga teza koja se tiče križanja kurseva ovih
dvaju brodova isto tako je neodrživa budući je svim vještačenjima utvrđeno da bi križanjem
kurseva došlo do križanja po krmi. Drugim riječima, oštećenik Salpietro je taj koji se manevrom
sretanja udesno zapravo bacio pod pramac nadolazećeg broda. Da je zadržao svoj smjer kretanja,
oni bi se mimoišli na međusobnoj udaljenosti od oko 6 metara i svakako bi nesreća bila izbjegnuta.
Branitelj smatra da će se svi složiti da se u sličnim prometnim situacijama pješak ne baca pod auto,
auto ne skreće pred nadolazeće vozilo, bez obzira kako bi to bilo utvrđeno prometnim pravilima.
Zbog svega naprijed navedenog predlaže se vijeću potvrditi prvostupanjsku presudu, s tim što se
ističu još dvije stvari. Prvo, svi sporni odnosi između optuženika Horvatinčića i oštećenika –
nasljednika Francesca Salpietra i Marinelde Patela su riješeni na način da je postignuta nagodba o
međusobnim obvezama, što će biti objavljeno danas u medijima na dan održavanja sjednice
žalbenog vijeća. Drugo, kao posljedica ovog događaja policijske vlasti su tražili od optuženika
Horvatinčića da se podvrgne izvanrednom liječničkom pregledu kako bi se utvrdila njegova
sposobnost za upravljanje motornim vozilima i to u zdravstvenoj ustanovi koju je odredilo
Ministarstvo unutarnjih poslova. Tim pregledom je utvrđeno da kod optuženika Horvatinčića
postoji vazovagalna sinkopa uslijed koje nije sposoban za upravljanje motornim vozilima, te mu
je u tom postupku vozačka dozvola oduzeta, o čemu postoji dokumentacija u spisu ovog kaznenog
predmeta.
Izlažući daljnji aspekt odgovora na žalbu optuženika Horvatinčića, branitelj istog, Veljko
Miljević navodi da treba primijetiti kako da državni odvjetnik od podizanja optužnice u ovom
predmetu pa do zaključnih navoda žalbe protiv prvostupanjske presude ustraje u tome da je jedino
prometno-tehničko vještačenje koje je provedeno, a koje je istinito, valjano i vjerodostojno ono
vještačenje koje je provedeno u firmi Conmar iz Splita i to u istražnom dijelu postupka 22. prosinca
2011. godine. Međutim, bitne elemente tog vještačenja državno odvjetništvo potpuno pogrešno
tumači, a neke i iskrivljuje na način da navodi nešto čega u tom vještačenju uopće nema. Međutim,
kako je o tome govorio branitelj Baica, nadopunjuje njegovo izlaganje ističući kako vještaci
izrijekom u pisanom vještačenju navode da u situaciji kada nijedan od voditelja plovila koja su
sudjelovala u udesu ne bi poduzeo nikakvu radnju, došlo bi do okrznuća plovila u kojem ni
izdaleka ne bi nastupile posljedice koje su u predmetnom događaju nastupile, te da je očito da je
do sraza plovila došlo pod kutom od 60 stupnjeva. Uzimajući u obzir neprekinuti kut od 11,7
stupnjeva pod kojim su se plovila međusobno približavala, do nesreće je došlo zbog aktivne i očito
prekasne reakcije talijanskog plovila. Nešto još važnije od toga, a što gotovo nitko u postupku nije
isticao, a naravno da o tome u žalbi državnog odvjetnika nema niti jedne riječi, je da su vještaci
društva Conmar iz Splita na raspravi od 21. srpnja 2013. godine na pitanje: ''Preko kojeg boka u
točki SM 6 plovilo A vidi plovilo B?'', odgovorili: ''Mogu odgovoriti da bi pramčani kut plovila A
po točki SM6 u odnosu na točku plovila B SP2 koja vremenski ne odgovara točki SM6 bio lijevi
od otprilike 2,5 stupnja, što znači da bi motrilac sa plovila A vidio sa svoje lijeve strane plovilo B''
(str. 5 in fine, i str. 6, odlomak 1, raspravnog zapisnika od 27. srpnja 2013). Ova krucijalna tvrdnja
Conmarovih vještaka daje potpuno utemeljenje utvrđenju i zaključcima vještaka Brodarskog
instituta u Zagrebu koji govore o jednakoj dužnosti izbjegavanja sudara obaju plovila koja su
sudjelovanja u prometnom udesu. Drugo, u ovom predmetu provedeno je i sudsko-medicinsko
vještačenje na temelju medicinske dokumentacije koja se do tada nalazila u spisu. Medicinski
fakultet u Zagrebu odredio je za voditelje vještačenja radiologinju prof. dr. sc. Kristinu Potočki, a
za neurologinju prof. dr. sc. Vesnu Šerić koje su na temelju medicinske dokumentacije u spisu
sačinile temeljni nalaz i mišljenje od 30. travnja 2013. godine, čija je suština bila u tome da se
vazovagalna sinkopa kod optuženika u vrijeme događaja ne može potvrditi niti isključiti. Takav
stav vještakinja od 30. travnja 2013. godine dosljedno u svojoj žalbi koristi i tumači državno
odvjetništvo, uopće ne navodeći da je nakon tog vještačenja od strane obrane priložena u spis i
izuzetno iscrpna medicinska dokumentacija koja kulminira sa najvažnijim dokumentom, a to je
magnetska rezonancija vratne kralježnice optuženika Horvatinčića od 27. srpnja 2012. iz klinike u
Zurichu. Ta je opsežna dokumentacija prije svega poslužila vodećoj hrvatskoj radiologinji prof.
dr. sc. Kristini Potočki da na temelju nje potpuno pouzdano i precizno utvrdi vrstu i stupanj
degenerativnih promjena vratne kralješnice optuženika Horvatinčića, od kojih izravno ovisi
opskrba mozga kisikom u tom organizmu, pa su na temelju te dokumentacije vještakinje suglasno
navele da utvrđene degenerativne promjene vratne kralježnice govore o vjerojatnosti nastupa
vazovagalne sinkope, što je bitna razlika u odnosu na temeljno vještačenje. Kulminacija svega toga
je u činjenici da su na raspravi od 19. prosinca 2014. iste vještakinje dale odgovore na sva pitanja
suda i stranaka i u potpunosti objasnile svoja pisana vještačenja, nakon čega su vještakinji
neuorologinji predočeni iskazi svjedoka Fuchsa i svjedokinje Anice Đerđa iz istrage i sa rasprave,
a nakon predočenja tih iskaza je vještakinja prof. dr. sc. Šerić iskazala da to odgovara kliničkom
opisu vazovagalne sinkope. Uz to je objasnila da ni jedna osoba na svijetu ne može dijagnosticirati
je li u trenutku događaja bila vazovagalna sinkopa ili nije, jer je za to potrebna prisutnost neurologa
dijagnostičara na tom mjestu i u to vrijeme, ali da ono što joj je predočeno odgovara kliničkom
opisu vazovagalne sinkope. Kod takvih stavova i utvrđenja su navedene vještakinje ostale i u
ponovljenom postupku nakon ukidnog rješenja ovog drugostupanjskog suda, te je na temelju
njihovih izjava i pisanih vještačenja određeno psihijatrijsko vještačenje po najeminentnijoj klinici
za psihijatriju Vrapče u Zagrebu čiji su vještaci dali mišljenje: ukoliko je kod optuženika
Horvatinčića u vrijeme događaja utvrđena vazovagalna sinkopa, onda on nije bio sposoban shvatiti
značaj svog djela i upravljati svojim postupcima tj. bio je neubrojiv, a utvrđenje toga je li u to
vrijeme bio u stanju vazovagalne sinkope može dati samo neurolog. Iz tog razloga je očito kako je
prvostupanjska presuda pravilna i da žalbenim navodima nije dovedena u pitanje. Zaključno: Žalba
državnog odvjetnika od 20. studenog 2017. je izuzetno opsežna i u nju je uloženo puno truda, ali
je po mišljenju obrane opterećena čitavim nizom nepotrebnih detalja, a očito je da su mnogi od tih
navoda u suprotnosti sa stvarnim sadržajem dokaza koje se nalaze u spisu, osobito sa činjenicama
navedenim u 3 vještačenja: sudsko-medicinskom, psihijatrijskom i prometno-tehničkom. I na
koncu branitelju optuženika Horvatinčića je potpuno neshvatljivo da se vještačenja naložena i
provedena po najstručnijim ustanovama u Republici Hrvatskoj (Medicinski fakultet u Zagrebu,
Psihijatrijska bolnica Vrapče u Zagrebu i Brodarski institut u Zagrebu čijem je vještačenju
prethodila simulacija po Pomorskom fakultetu u Rijeci) nastoje obezvrijediti i eliminirati iz spisa
pravničkom kritikom, a bez potpore barem jednako stručnog ili stručnijeg vještačenja. Stoga se
predlaže žalbu državnog odvjetnika kao neosnovanu odbiti. Branitelj je u spis predmeta predao i
potpisanu nagodbu optuženika Horvatinčića i oštećene strane iz koje proizlazi da bi bila obveza sa
oštećenikove strane da povuku žalbu koju su podnijeli u ovom predmetu. Kao prilog nagodbi
dostavlja se i dokaz o uplati dogovorenog iznosa na što obrana traži da se ovaj dokument zatvori
u poseban omot i da se tretira kao tajna.
Branitelj okrivljenika Velimir Došen navodi kako ostaje kod odgovora na žalbu državnog
odvjetnika, te se pridružuje navodima branitelja Baice i Miljevića, te kratko dodaje: Oslobađajuća
presuda Općinskog suda u Šibeniku je rezultat ispravnog i jedinog mogućeg zaključka toga suda,
a to je da krivnja kao bitan element svake kaznene odgovornosti u ovom slučaju za optuženika
Tome Horvatinčića nije dokazana. Stoga predlaže kao u odgovoru - da se žalba državnog
odvjetnika odbije kao neosnovana i potvrdi oslobađajuća presuda Općinskog suda u Šibeniku.

Optuženik Tomo Horvatinčić se u cijelosti pridružuje navodima svojih branitelja, te dodao

kako ističe svoje žaljenje zbog nesreće koja se dogodila, odnosno posljedica koje su nastupile. Već
od prvog trenutka, nakon izlaska iz pritvora, stupio je u kontakt s odvjetnicima obitelji oštećenika
Salpietra i Patela u Padovi kako bi postigao sporazum oko naknade štete. Odmah je krenuo u tom
pravcu, tako da je to te nagodbe konačno i došlo. Što se tiče one skice koja je izdvojena kao
nezakonit dokaz iz spisa, napominje da je napravljena 3 sata nakon nesreće i to uz pomoć
službenika Lučke kapetanije. Inače, ova vazovagalna sinkopa je takva pojava da se njemu uslijed
dana dogodi kratka nesvjestica, ali odmah po buđenju može normalno funkcionirati, što su
potvrditi i vještaci u postupku. Kao primjer tome dodaje slučaj nogometaša koji se prije par dana
srušio na nogometnoj utakmici, da bi nakon 20-ak sekundi nastavio igrati utakmicu kao da se ništa
nije dogodilo. Naravno da zbog ovakvih zdravstvenog problema on ne može upravljati motornim
vozilima tako da mi je vozačka dozvola oduzeta, a do danas putuje automobilom kojim upravlja
profesionalni vozač.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, a ovaj sud je ispitujući pobijanu presudu u povodu
te žalbe našao da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka koje
drugostupanjski sud ispituje po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08.

Naime, ocjenjujući osnovanost žalbenih navoda državnog odvjetnika i ispitujući pobijanu

presudu po službenoj dužnosti ovaj sud je utvrdio kako su razlozi za donošenje oslobađajuće
presude u znatnoj mjeri proturječni, uslijed čega se presuda ne može ispitati (čl. 468. st. 1. toč. 11.
ZKP/08). Ovo stoga što prvostupanjski sud u izreci oslobađajuće presude za osnovu svoje odluke
uzima čl. 453. toč. 3. ZKP/08, dočim u obrazloženju presude kao osnovu svoje odluke uz ovu
osnovu navodi i oslobađajuću osnovu iz čl. 453. toč. 2. ZKP/08 (postojanje okolnosti koje
isključuju krivnju optuženika). U pitanju su dvije različite, konkurirajuće osnove oslobođenja od
optužbe: prva oslobađajuća osnova na koju se prvostupanjski sud izrijekom poziva u izreci
pobijane presudi (nije dokazano da je optuženik počinio kazneno djelo za koje se optužuje, čl. 453.
toč. 3. ZKP/08) primjenjiva je isključivo na oprzuženika koji ima kapacitete krivnje (čl. 39. KZ/97,
sada čl. 23 .KZ/11), ali krivnja mu nije dokazana. Druga osnova oslobođenja optuženika od
optužbe sadržana je u čl. 453. toč. 2. ZKP/08 i primjenjiva je kada se u postupku dokaže kako
postoje okolnosti koje isključuju krivnju optuženika. Iako se u izreci pobijane presude
prvostupanjski sud izrijekom ne poziva na ovu osnovu oslobođenja od optužbe, na nju upućuje u
obrazloženju svoje odluke. Tako se u presudi navodi kako „… valja istaknuti da je sudsko vijeće
prihvatilo optuženikovu obranu u kojoj je isticao da se sve dogodilo iz razloga što je u jednom
trenutku doživio tzv „black out“, odnosno oblik nesvjestice koja da je trajala određeno vrijeme“
(str. 49. pasus 2. prvostupanjske presude). Štoviše, opisanu proturječnost osnova oslobođenja od
optužbe prvostupanjski sud doslovno sublimira u nastavku obrazloženja rečenicama „…ovo vijeće
je zauzelo stav da djelo koje je optuženiku optužnicom ODO Šibenik stavljeno na teret nije
počinjeno niti iz namjere, odnosno kako je to proizlazilo u mišljenju optužbe s neizravnom
namjerom, a niti iz nehaja, a što predstavlja oblik krivnje počinitelja, dakle po mišljenju ovoga
suda optužba nije dokazala da je djelo počinjeno na način kako to proizlazi iz optužnog akta.
Suviše, još se jedanput ponavlja da je sud prihvatio obranu optuženika Tome Horvatinčića
pogotovo u onome dijelu da je utužene prigode doživio vazovagalnu sinkopu, dakle, gubitak
svijesti…a upravo nedostatak njegove reakcije, odnosno nepoduzimanje nikakvog manevra u
zadnjoj fazi mimoilaženja, na udaljenosti nekih 250 – 300 metara, da je upravo u činjenici što je
nakratko bio bez svijesti.“ (str. 49. pasus 3. i 4. prvostupanjske presude).
Glede utvrđenja prvostupanjskog suda glede stanja svijesti optuženika Tome Horvatinčića
u kritičnom vremenu, izostali su razlozi o činjenicama koje se ukazuju odlučnima za utvrđenje je
li optuženik Tomo Horvatinčić na utuženom mjestu doživio vazovagalnu sinkopu, što je temeljna
teza obrane. To predstavlja daljnju povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11.
ZKP/08 na koju osnovano ukazuje državni odvjetnik i na što ovaj žalbeni sud pazi po službenoj
dužnosti. Naime, stanje vazovagalne sinkope kod optuženika Tome Horvatinčića prema
obrazloženju prvostupanjskog suda dokazuju navodi iz „…obrane optuženika i iskazi svjedoka
Anice Dilber Đerđa, te svjedoka Fuchsa, koji su jedini bili na samom mjestu događaja u utuženo
vrijeme…, a onda posredno iskazi ostalih svjedoka koji su iskazivali o zdravstvenom stanju i
tegobama optuženika prije nesreće, te oni koji su opisivali njegovo stanje u kontaktu s njime nakon
nesreće (svjedoci Kvarantan, Asić, Vajagić i Sokolić)“ – str. 50. pasus 5. prvostupanjske presude.
Međutim, polazeći od (očito prihvaćenog) ekspertnog mišljenja vještaka neurologa prof. dr. sc.
Vesne Šerić po kojem osoba nakon vazovagalne sinkope može biti orijentirana i suvisla,
prvostupanjski sud se glede zdravstvenog stanja optuženika Tome Horvatinčića poziva (među
ostalim) i na iskaze svjedoka Kvarantana, Asića, Vajagića i Sokolića. No, svjedoci Kvarantan (str.
13 i 14 prvostupanjske presude), Asić (str. 14 prvostupanjske presude) i Sokolić (str. 16
prvostupanjske presude) su suglasno iskazivali da im je optuženik Tomo Horvatinčić neposredno
nakon pomorske nesreće u odvojenim telefonskim razgovorima rekao da su mu „otkazale
komande“ plovila, pri čemu je svjedocima Sokoliću i Kvarantanu naveo i svoju točnu lokaciju,
bez da im je govorio da bi doživio nesvjesticu, odnosno, vazovagalnu sinkopu. Pritom je svjedoku
Sokoliću, prema iskazu istoga svjedoka, kazao da je pokušao izbjeći nesreću. Štoviše, svjedok
Stjepo Asić, skiper i zaposlenik trgovačkog društva optuženika Horvatinčića, na izričito pitanje je
ponovio dio svjedočenja po kojem mu je optuženik Horvatinčić kazao da mu je otkazao upravljački
sustav na brodu. Osim što se ne referira na ovaj dio navedenih svjedočenja i time čini spomenutu
bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, ovako utvrđena povreda nužno se reflektira i na
utvrđenje činjeničnog stanja kritičnog događaja. Nadalje, prvostupanjski sud u svojoj odluci ne
analizira svjedočki iskaz Borisa Seljanovskog, načelnika Odjela inspekcijskih poslova i inspektora
sigurnosne plovidbe Lučke kapetanije Šibenik, koji je izišao na mjesto događaja. Za potrebe
prekršajnog postupka isti svjedok je iskazao, između ostalog, da je pitao optuženika Horvatinčića
''je li u stanju odgovarati na moja pitanja'', na što je isti dao potvrdan odgovor (zapisnik o
svjedočenju Borisa Seljanovskog na l. s. 870, pročitan na raspravi temeljem rješenja
prvostupanjskog suda uz suglasnost stranaka – l. s. 1519). Pritom je (nakon alkotestiranja
otuženika Horvatinčića) ovaj svjedok obavio razgovor sa optuženikom Horvatinčićem na
okolnosti događaja pomorske nesreće, te je potom sačinio ''zapisnike i službene zabilješke''.
Također je glede zdravstvenog stanja optuženika Horvatinčića iskazao ''…da o tome nije bilo
riječi'' (l. s. 850). Zaključno, prvostupanjski sud, osim što navodi izvođenje toga dokaza, niti
reproducira, niti analizira sadržaj medicinske dokumentacije (l. s. 296-297) iz sadržaja koje
proizlazi da je optuženik Tomo Horvatinčić 18. kolovoza 2011. (dva dana nakon pomorske
nesreće) u Ordinaciji opće medicine liječniku Željku Baranoviću opisao svoje zdravstveno stanje,
uključujući dijagnoze i tretmane dijagnosticiranih oboljenja, pri čemu nije ništa rekao o dijagnozi
vazovagalne sinkope. Štoviše ''na pitanje ima li još zdravstvenih tegoba rekao je da je to sve''
(liječnička svjedodžba na l. s. 297).
Kurs plovidbe brodova prije nesreće je jedna od odlučnih činjenica u odnosu na koje je
prvostupanjski sud dao nejasne i proturječne razloge. Naime, optužnica tereti optuženika Tomu
Horvatinčića da oštećeniku Francescu Salpietru „…nije ustupio pravo puta…“, što je bio obvezan
prema blanketnim odredbama čl. 15. i 16. Pravilnika o izbjegavanju sudara na moru („Narodne
novine“ br. 17/1996, u daljnjem tekstu: Pravilnik). U svojim utvrđenjima ove, kao odlučne
činjenice prvostupanjski sud navodi (str. 48. pasus 5.):
„Isto tako, valja naglasiti da je ovaj sud, a što se tiče utvrđenja koja se odnose na tehnički
dio nastanka prometne nesreće, dakle u odnosu na dinamiku nastanka prometne nesreće, u cijelosti
prihvatio usuglašena mišljenja stalnog sudskog vještaka za pomorski promet Ratka Marinovića,
koji je vještačenje sačinio zajedno sa Pomorskim fakultetom u Rijeci, te nalaz i mišljenje
kontrolnog nadvještva Brodarskog instituta u Zagrebu, a koja usuglašena vještačenja ovaj sud u
cijelosti prihvatio cijeneći ih objektivnim, te danim po pravilima struke. Naime, iz tih usuglašenih
vještačenja proizlazi da su oba plovila vidjela jedan drugoga, svaki sa desne strane, a s obzirom na
malo presjecište kurseva od 11,7 stupnjeva, iz čega bi proizlazilo da se radilo o gotovo nasuprotnim
kursevima, ali ipak o križanju kurseva, što bi značilo da se propušta plovilo koje drugome plovilu
dolazi sa desne strane. Međutim, sud je nesporno utvrdio, a što proizlazi iz navedenih pomorsko-
prometnim vještačenja da optuženik ništa ne poduzima da bi izbjegao sraz, nego da cijelo vrijeme
zadržava isti kurs, a isto tako iz usuglašenih mišljenja vještaka Ratka Marinovića i vještaka
Brodarskog instituta u Zagrebu proizlazi da je plovilo oštećenika onim manevrom skretanja udesno
ustvari poduzelo zakašnjelu, a time i pogrešnu radnju izbjegavanja sraza na svega 8,7 sekundi prije
sraza.“
Ovakvo zaključivanje prvostupanjskog suda ne daje jasan i nedvosmislen odgovor na
pravno relevantno pitanje i odlučnu činjenicu glede obveze postupanja zapovjednika obaju plovila
kritične prigode. Ako se kursevi brodova na mehanički pogon (što su nesporno u utuženom
vremenu bili i „Santa Marina“ pod zapovjedništvom optuženika Tome Horvatinčića i „Santa
Pazienza“ pod zapovjedništvom oštećenika Francesca Salpietra) križaju tako da prijeti opasnost
sudara (i ovaj uvjet je bio nesporno ispunjen), prvenstvena obveza poduzimanja mjera izbjegavanja
sudara je na zapovjedniku plovila koji vidi drugi brod sa svoje desne strane. Štoviše, drugi brod
mora zadržavati nepromijenjeni kurs i brzinu (čl. 17. st. 1. Pravilnika), ali i taj drugi brod može
ipak poduzeti mjere za izbjegavanje sudara vlastitim manevriranjem (tzv. manevar „sve udesno“)
čim mu postane očito da brod koji se mora ukloniti s puta ne poduzima odgovarajući manevar u
skladu sa Pravilnikom (čl. 17. st. 2. Pravilnika). Za razliku od ove situacije, približavanje brodova
iz suprotnih ili skoro suprotnih kurseva tako da prijeti opasnost od sudara, nalaže obvezu
postupanja zapovjednika obaju plovila, na način da svaki od njih mora promijeniti kurs udesno
tako da jedan drugome prođu sa lijeve strane (čl. 14. Pravilnika). Zaključak prvostupanjskog suda
da bi plovila kritične prigode na utuženom mjestu „…vidjela jedan drugoga…sa desne strane…“,
odnosno da „…bi proizlazilo da se radilo o gotovo nasuprotnim kursevima, ali ipak o križanju
kurseva…“ ne može predstavljati jasan i nedvosmislen zaključak toga suda o navedenoj kao
odlučnoj činjenici. Ovo tim više što je sjecište kurseva u provedenom postupku prema stanju spisa
nesporno utvrđeno (11,7 stupnjeva) i što se predmetna pomorska nesreća dogodila u vremenskim
uvjetima povoljnima za plovidbu (podaci Pomorskog centra Split, prognoza za pomorce za 16.
kolovoza 2011.; ''tiho ili NE 4-10 čv. …'' – str. 714. spisa predmeta).

Osnovano državni odvjetnik u žalbi ukazuje i na bitnu povredu odredaba kaznenog

postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08, jer je prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog državnog
odvjetnika glede razgledavanja skice predmetne prometne nesreće koju je sačinio optuženik Tomo
Horvatinčić, uz obrazloženje da je ista ''…već izuzeta iz sudskog spisa kao nezakonit dokaz
rješenjem od 24. veljače 2015.'' (str. 9. pasus 3. prvostupanjske presude). Ovakvo shvaćanje
pravnih posljedica ukidanja prvostupanjske presude je pogrešno, poglavito u situaciji kada je
prvostupanjska presuda ukinuta jer se nije mogla ispitati zbog počinjene bitne povrede odredaba
kaznenog postupka. Naime, posljedica ukidanja prvostupanjske presude nužno se odnose i na sve
druge odluke (konkretno, rješenje) koje je prvostupanjski sud donio tijekom rasprave koja je
rezultirala donošenjem presude naknadno ukinute u žalbenom postupku. Ovo tim prije što je
prvostupanjski sud rješenje o izdvajanju skice nesreće donio bez obrazloženja i ne dopuštajući
posebnu žalbu protiv tog rješenja (l. s. 1183), pri čemu razlozi za odluku nisu izloženi niti u
prvostupanjskoj presudi koja je bila ukinuta. Takvim postupanjem prvostupanjski sud je
nepravilno primijenio odredbe ZKP-a koje reguliraju materiju nezakonitih dokaza, a takva
pogrešna interpretacija i primjena je utjecala ili je mogla utjecati na presudu, jer činjenicu
kapaciteta optuženika Tome Horvatinčića da sačini skicu i sadržaj potonje s tim u svezi,
predstavljaju bitnu činjenicu glede utvrđenja stanja njegove svijesti u kritičnom vremenu.

Radi svega navedenog na temelju odredbe čl. 483. st. 1. ZKP/08 trebalo je prihvaćanjem
žalbe državnog odvjetnika, a u povodu te žalbe i po službenoj dužnosti, ukinuti prvostupanjsku
presudu, te spis predmeta uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku pred potpuno
izmijenjenim vijećem. Pri tome se ovaj žalbeni sud nije upuštao u prigovore činjenične naravi koje
je u svojoj žalbi apostrofirao državni odvjetnik kroz žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno
utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 470. u svezi čl. 467. toč. 3. ZKP/08), jer zbog nedostataka razloga
za postojanje odnosno nepostojanje odlučnih činjenica, kao i zbog proturječnosti izloženih razloga
na koje je ukazano, to nije moguće učiniti.

Stoga će u ponovljenom postupku prvostupanjski sud otkloniti bitne povrede odredaba

kaznenog postupka utvrđene ovom odlukom i nakon toga donijeti novu na zakonom utemeljenu
presudu koju će savjesno i brižljivo obrazložiti sukladno odredbi čl. 459. ZKP/08. U tom kontekstu
u ponovljenom postupku prvostupanjski sud će na zakonit način odlučiti o izdvajanju nezakonitih
dokaza i potom iznova provesti sve raspoložive dokaze, a eventualno odbijanje dokaznih
prijedloga odgovarajuće obrazložiti sukladno odredbi čl. 431. ZKP/08. Pritom će, kako to nalaže
zakon, najprije navesti činjenice koje stranke nisu osporile (čl. 459. st. 5. ZKP/08) i koje činjenice
prema stanju spisa dominiraju u ovoj kaznenopravnoj stvari. Nakon toga će sporne činjenice
utvrditi savjesnom i brižljivom analizom svakog pojedinačnog dokaza, uz jednovremeno
dovođenje istih u međusobnu relaciju i odnos. Uz to će se posebna pozornost obratiti na pravilnost
i zakonitost pribavljanja i izvođenja dokaza, poglavito u aspektu dokazivanja vještačenjem i kod
eventualnih odstupanja svjedoka od ranijih iskaza.

S obzirom na izloženo trebalo je odlučiti kao u izreci.

U Zadru 11. travnja 2018.

Zapisničar Predsjednik vijeća

Ana Pedić, v.r. Hrvoje Visković, v.r.

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Ana Pedić