Jakov Ignjatović - Večiti mladoženja

U varoši U živeo je gospodar Sofronije Kirić, trgovac. U ovoj glavi narator daje opis
njegove trgovine i spoljašnji opis ovog lika, ali i njegove žene Sofije, Soke Kirićke. Na ovom mjestu
je takođe dato i to kako je gospodin Sofronije Kirić stekao bogatstvo - a to je tako što mu se
usnilo da novac što prije uloži u nešto.

II

No iako se bio obogatio gospodar Sofronije Kirić je još uvjek držao dućan i mehanu.
Naracije se ovdje usporava i opisom sprednog lika Isaila Čamčića, Ise ili Čamče, koji je bio manji
trgovac i prijatelj gospodina Sofronija Kirića. Sofronije Kirić je volio da ide kod svog prijatelja
Isaila Čamčića da se karta. Od strane naratora je prikazana upravo jedna takva situacija u kojoj je
Čamča dao predlog svom prijatelju da idu u Krakov na vašar. I ovdje narator vrši modelovanje
lika gospodina Sofronija Kirića u sceni sa slugom Milanom koji mu je popio vino.

III

U ovoj glavi narator prikazuje djecu gospodara Sofronija Kirića. Pera je bio njegov
najstariji sin, a zatim je Sofronije dobio tri kćerke, Lenku, Pelagiju i Katicu, a posle njih uslijedio je
i mlađi sin Šamika ( Aleksandar-Samuil ). Šamika je već kao dječak bio razmažen od strane svoje
majke. Prava naracija u ovoj glavi počinje kada gospodar Sofronije Kirić svojoj ženi otkriva plan
kako ima namjeru da ide u Krakov na vašar da trguje platnom. No predmet njihovog razgovora
bila je i dalja sudbina Šamike i Pere. Gospođa Sofija je za svog sina Šamiku zahtjevala da se
školuje i da postane advokat. Gospodine Sofronije Kirić će prihvatiti predlog svoje žene. Svom
mlađem sinu Peri bio je namijenio svoj posao i upravo prije odlaska povjeriće mu mehanu, i
vidjeti kako će se pokazati u poslu dok se on bude vratio. U naraciji u ovoj glavi dati su i elementi
retrospekcije koji bolje odslikavaju lik gospođe Sofije. To je dato posle susreta dva lika, gospodina
Sofronija Kirića i Jovana Krečara, trgovca. Iz njihovog dijaloga saznaje se kako se gospodin Sofra
oženio, a zatim narator preuzima njihovu ulogu i kazuje o nesrećnoj ljubavi Milorada
Miloradovića prema Sofiji, koja je tada bila tek siromašna djevojka i kako ju je njena majka, inače
udovica dala za gospodina Sofronija, koji je već tada bio uspio trgovac. Gospođa Sofija je tada
imala 18 godina, dok je njemu bilo 35. U daljoj konverzaciji između ova dva lika gospodin
Sofronije Kirić će svom prijatelju Jovi Krečaru dati predlog da idu u Krakov na vašar. Sjutra su svi
trebali da se dogovore kod njega o putu za Krakov.

IV
 Narator je prikazao sjutrašnje dogovaranje između trojice trgovaca o putu i Čamčine
savjete koliko starog vina treba da ponesu, jer je u Poljskoj vino skupo.

Sva tri trgovca su se spremala za put na vašar. Narator je ovdje prikazao spremanje za
put, rastanak sa gospođom Sokom i kretanje sa Krečarom i Čamčom.

VI

Na gospođi Soki je ostalo da vodi kuću, a na Peri mehanu. Narator će se ovdje uključiti
tako što će govoriti o porijeklu gospođe Sofije, o njennjenoj nekadašnjoj porodici i roditeljima.
Njen otac Uglješa je bio mesar i kao mlad je umro.Majka tatjana bila je iz trgovačke
kuće.Gospođa Sofija imala je još brata. Narator govori i o sadašnjoj porodici gospođe Sofije,
njenim kćerkama i sinovima Peri ( imao je u tom trenutku 18 godina) i Šamika ( 7 godina ).
Prikazana je i Perina neodgovornost u poslu koji mu je povjerio otac, jer uopšte nije na pravi
način umio voditi posao. Pera je volio konje i znao da po cijeli dan provede u kući u blizini Dunava
sa lađarima i konjima. Kod lika Šamike narator ističe njegovu osjetljivost, koja je bila posledica
preveliek pažnje njegove majke i razmaženosti od strane njegovog oca. Sa prikazivanja likova
narator se vraća na sadašnji trenutak i govori o tome kako su već bile prošle dvije nedjelje od
kada je gospodin Sofronije Kirić otputovao i kako im nikakvo pismo od njega nije dolazilo. Dalje
se zatim govori o tome kako je prošao i Krakovski vašari kako o putnicima njihove porodice još
nijesu ništačule. Zabrinuta gospođa Soka je stvar prijavila i magistratu. Isto tako bila je zabrinuta i
žena gospodina Jove Krečara, dok je Čamčina žena već bila navikla na njegovo nejavljanje kada
pođe na put.

VII

Paralelno sa ovim narator prikazuje šta se zapravodešavalo sa putnicima. Vrlo brzo oni su
došli u Voc, a zatim su dalje krenuli prema poljskoj granici. Gospodar Sofronije i njegova dva
prijatelja odlučili su da se zadrže u jednoj mehani i da tu prespavaju i odmore se. Međutim ono
što su unutra vidjeli nije im se ni malo dopalo, jer njih su posmatrala trojica za koje su oni mislili
da su ili pljačkaši ili bivši zatvorenici. Pošto je Čamča razumio mađarski, bio je čuo da se oni
spremaju da ih opljačkaju. Putnici su što prije završili svoj obrok i pošli u sobu koju su iznajmili.
No prije toga gospodar Sofra je prebrojao dvanaestoricu lopova i još njihovog vođu. Sada je
uveliko trebalo biti na oprezu i Sofra je rekao i svojim mocima koji su išli u pratnji kola da se
spreme. A onda se iz sobe u kojoj su bili njih trojica začulo pjevanje. Gospodar Sofronije je ovo
namjerno uradio, jer je znao da će lopovi pomisliti da su se oni ponapijali i da će im ih biti veoma
lako opljačkati. I zaista je bilo tako. Kada su razbojnici upali u sobu Sofronije je sam sredio trojicu,
a četvrtog kje Čamča ranio pištoljem u stomak. Ostali razbojnici kada su vidjeli šta se desilo sa
njihovim drugovima su pobjegli. Vidjevši da je sredio razbojnike gospodar Sofronije je zapjevao.
Panduri su ubrzo uhvatili ostale lopove koji su priznali šta su htjeli da urade.

VIII
 Već sjutra sastao se špatrijum ( sud ). Iako su lopovi sve priznali, nije bilo pomilovanja za
njih. Njih devetorica su trebali da budu obješeni, a onaj koji je bio ranjen je posle nekoliko dana
umro. Jedan od razbojnika se pokajao za to što je radio i tražio je da mu svi oproste. Na loša djela
natjerala ga je misao o porodici koju nije mogao gledati gladnu. Pošto su lopove objesili birtaš je
zamolio Sofru da budu njegovi gosti još jedan dan kako bi ga zvao slikara koji bi ga naslikao na
zidu kafane i gospodar Sofronije je sa Čamčom i Krečarom ostoa još nekoliko dana u toj mehani.
A kada je slika na zidu kafane bila završena Sofra je sam platio slikara ( molera ) i tako ostavio u
čudu i samog birtaša i slikara. Birtaš je u njegovu čast promijenio i ime kafane.

I gospodar Sofronije i Jovan Krečar su namjeravlai pisati svojim porodicama, a kada su to

i uradili pisma su dali Čamči da ih pošalje, ali ovaj to niej uradio, upravo zbog toga da njihove
porodice ne bi previše mislile o tom događaju koji se desio u Vengriji. Situacija na putu se
dodatno iskomplikovala i kada su krenuli na put i kada je Čamča zaspao pa su tako kočijaši
skrenuli sa puta. Sada su bili na putu ka varoši Košice. Stigavši tamo Čamči nije bilo dosta to što
nije uputio pisma svojih prijatelja njihovim porodicama, već je odlučio da sa svojim prijateljem
carinikom ( armicijašem ) kojeg je sreo na carini spremi za svoje prijatelje šalu. Ovo je narator
provukao kroz epizodu kada armicijaš traži na ime carine 100 forinti poreza po akovu, što je
gospodar Sofroniju izgledalo zaista mnogo. No sve je bilo drukčije kada su saznali da im je sve to
namjestio Isailo Čamčić.

IX

Iz Košica putnici su krenuli dalje prema Krakovu i već su bili stigli u selo V gdje se nalazio
bogati grof B. kojeg je Isailo Čamčić inače poznavao od ranije. fabula se na ovom mjestu usporava
tako što narator ubacuje epizodu koja je ispunjena humorom a odnosi se na to kako je Isailo
Čamčić od birtaša Arona i njegove žene Rifke dobio po vrlo povoljnoj cijeni gusku za jelo. U krčmi
je Čamča upoznao svoje prijatelje sa tim da je to selo bogatog grofa i da će tu prodati svoje vino.
Narator i ovdje koristi elemnte usporavanja radnje tako što razija epizodu Čamčinog gostovanja
kod grofa, ugovaranja prodaje vina i predstavljanja gospodina Sofronija Kirića kao šljahteca
( plemića ). Epizoda se razvlači i time što je grof po svu cijenu htio da upozna vengarskog
šljahteca i bilo bi mu drago kada bi ovaj sjutra bio gost na njegovo krsno ime svetog Stanislava.
Sada ni Isailo Čamčić nije imao drugog izbora osim da nagovori gospodara Sofru da izigrava
plemića. Ova epizoda se nastavlja gostovanjem u dvorcu kod grofa i ulogom koju je Sofronije Kirić
imao kao vengarski plemić.

Pošto su krenuli dalje i stigli u varoš N gospodar Sofronije Kirić se sjetio da piše svojoj
ženi. Ali i ovog puta i on i Jaovan Krečar su predali Čamči pisma koja je ovaj zaboravio poslati, jer
je lutao po varoši i skroz je predvidio šta treba da uradi. u ovoj glavi narator je dao slike vašara u
Krakovu, kupovina koju su izvršili sva trojica i povratka natrag koji se iskomplikovao, prvo zbog
toga jer taj povratak nije bio istim putem a drugo zbog bolesti prvo Jovana Krečara, kada su se
zadržali u jednoj mehani gotovo tri nedjelje, a onda takođe isto to vrijeme i zbog bolesti
gospodina Sofre. Vidjevši dasu se previše zadržali Jovan Krečar je napisao pismo svojoj porodici,
ali je napravio istu grešku kada je dao pismo Čamči, a ovaj ga sakrio. I kada su konačno krenuli na
put brzo su stigli do iste one gostionice gdje im se desio događaj sa razbojnicima. Usput su
prodali i nešto platna i već sada su bili zaradili. Posle toga nastavili us put u varoš R gdje su svratili
u jednu gostionicu, gdje ih je neko prepoznao i javio komesaru koji je među njima prepoznao tri
putnika koje su tražile njihove porodice koje su to i prijavile. Gospodar Sofronije Kirić i trgovac
Jovan Krečar su odmah znali da njihov prijatelj čamča nije uputio ni jedno pismo. Zatim narator
prikazuje dalji put do Vaca kao i dolazak u varoš U tj. kući.

XI

U ovoj glavi prikazan je dolazak trojice putnika kući kao i radost gospođe Sofije zbog
dolaska svog muža. Možda jedino Pera nije bio toliko radostan, jer trebao je da ispostavi ocu šta
je to radio sa mehanom. Na platnu koje je donio iz Krakova gospodin Sofra je ostvario visoku
zaradu, i odmah mu je sve prošlo. Sofronije Kirić nije odustao od svog sina Pere bez obzira što je
ovaj loše vodio mehanu. I ddalje je pokušavao da ga nauči poslu, ali Peru ništa nije interesovalo.
Jedino interesovanje bili su mu konji i krčma. Uvidjevši da od Pere neće biti ništa Sofronije Kirić je
to rekao i svojoj ženi. Za njihovu kćerku Lenku on je bio namjerio da je uda za jednog dobrog
momka koji se zvao Nestor Čavić, a zvali su ga proft, ali Lenka nije željela da pođe za njega.

XII

Prilikom naracije u ovoj glavi narator koristi vremenski tok da bi sažeo fabulu i okrenuo
se drugom liku iz porodice Sofronija Kirića,njegovom sinu Šamiki. „Prošlo je deset godina. U
životu čovjeka dugačak rok. Koliko se za to vrijeme svet menja, koliko se orde, koliko umru, koliko
njih sretnih, koliko nesretnih.“ U obitelji gospodina Sofronija Kirića nastala je velika promjena.
Lenka se udala za jednoga sudiju, Pelagija je umrla, a Katica se nije udala, jer je otac nije htio dati
za onog kojeg je ona voljela. Bila je već izašla iz prve mladosti. Pera je živio bijedno. Otac mu je
dao jednu kuću i nešto novca i počeo je da radi na svoju ruku. U Košicama Šamika je već postao
pravnik, a između ostalog tamo je naučio i njemački jezik. No ni Šamika se niej oženio. Gospođa
Sofija je polako propadala, sve zbog Pelagijine smrti. Jednog dana se prosto samo razboljela i
umrla. I Katicin nesuđeni zaručnik je umro. Sada su njih dvojica ostali sami i zato je gospodin
Sofronije razgovarao sa Šamikom i nagovarao ga d se ženi. Ali Šamiki nije bilo do toga, jer nije
mogao zbog smrti svoje majke, jer godina još nije bila prošla. Htio je da putuje i negdje da ode,
ali je obećao ocu da kada se vrati da će se oženiti. Otac mu je dao pare za put i Šamika je
otputovao. Ostavši samo sa Katicom, koja je bila zatvorena prema ocu i koja nikada nije skidala
crninu, gospodinu Sofroniju su jedino bili ostali njegovi drugovi sa puta u Krakovo. Ali šta je bilo
sa Perom?

XIII

Pera se odijelio od oca. Dobio je jednu kuću i hiljadu forinti. Narator ga modeluje kroz
njegov razgovor sa Nestorom Čavićem, ali i kroz njegove postupke u trgovini sa konjima,
usponima i sve većim padovima. Niko nije mogao spriječiti Perino propadanje.
XIV

Venecija je bila predivan grad i Sve u njemu se sviđalo Šamiki. Proveo je tamo jedno
vrijeme i uopšte mu se nije dolazilo kući. Znao je da mora uraditi ono što je obećao ocu. U
Veneciji je naučio i italijanski jezik. Kada mu je nestalo novca, pisao je ocu i ovaj mu je poslao još.
U pismu je obećao i da če se brzo vratiti kući.

XV

Kada je gospodin Sofronije Kirić dobio pismo od Šamike otisao je u kafani kod svojih
prijatelja. Isailo Čamčić i Jovan Krečar su slušali svog prijatelja koji je bio nezadovoljan zbog toga
što se Šamika još ne ženi. Tu se zadesio i Jovanov sin Aleksa koji je bio isto advokat, ali daleko
uspješniji nego što je sin očevog prijatelja. Pri povratku kući Šamika je razgovarao sa ocem o
ženidbi i rekao mu je za gradonačelnikovu kćerku iz Košica, kojoj se nekada sviđao. Otac mu je
dao novca i on se uputio u Košice, ali je tamo saznao da se gradonačelnikova kćerka udala i vratio
se nazad u svoju varoš. Otac je vidio da Šamika mora što prije da se oženi i u kavani svog
prijatelja je organizovao bal. Šamika se tu upoznao sa Lujzom Polanček i njenim ocem i obećao
joj je da će je posjetii. Otac je već sada bio zadovoljniji. Smetalo mu je malo što je ona druge
vjere, ali znao je njenog oca i znao je da bi ta ženidba šamiki između ostalog donijela 50000
franaka miraza. Šamika se odlučio da posjeti Lujzu. U ovom dijelu narator daje Šamikinu posjetu
Lujzi i udvaranje istoj, čak je zabavljao njenu snahu Matildu, sviranjem na gitari i obećao je da će
on doći kada oni budu pravili bal.

XVI

Kod Polančekovih se održavao bal. Na njega su bili pozvani Šamika i gospodar Sofra. Lujza
je sva sijala kada je ugledala Šamiku. U naraciji se zatim prikazuje veličina bala. Šamika je Lujzi i
Matildi uručio poklone koje je bio donio iz Venecije. Gospodar Sofronije Kirić iskazao je
zadovoljstvo mladom gospođicom Polanček, ali njemu je takođe smetao isti onaj strah koji je
imao zbog različitosti dvije vjere. Naracija u ovj glavi je nastavljena povratkom kući sa bala, ali i
saznanjem da je Lenka, sada već senatorica, tužila oca zbog dijela.

XVII

Šamika je bio zaljubljen u Lujzu Polančekovu i zbog toga je otišao kod Čamče da ga pita
da li će biti organizovan još neki bal. Čamča je vidio isplativost tako nečega i oećao mu je da će
organizovati parabal ( bal za obične građane ). Šamika je uzeo karta i pozvao Polančekove da
dođu na bal. Narator prikazuje sam tok bala, ali i prikazivanje Pere Kirića na njemu koji je sve
zasijenio svojim umjećem igre. U ponoć se održavao maskenbal! na balu je Šamika upoznao Lujzu
i Matildu sa svojom sestrom Katicom, koje već dugo vremena nije izlazila nigdje. I sjutra je kod
Isaila Čamića organizovan još jedan bal, na kojem su došli i Polačekovi.

XVIII
 Ubrzo se kod Čamče organizovao i noblbal na kojem ovog puta nije bilo Polačekovih, jer
Lujzinom ocu nije bilo baš dobro. Lujzin otac je pak razgovarao sa svojim sinom o šamiki i uvjerio
se da on jeste prilika za njihovu Lujzu, ali da će glavni problem biti vjera zato se odlučio da pita
svog brata koji je bio sveštenik šta treba raditi.

A kod Pere Kirića ništa nije išlo kako treba. Njegova trgovina sa konjima je propadala, jer
konji su mu zbog gladi umirali. Zato je Pera odlučio da se zaduži kod Nestora Profita i da opet
krene u posao, ali novac nije imao odakle vratiti i sada je došlo do licitacije. Prodavala se Perina
imovina. Iako više nije razgovarao sa sinom gospodar Sofronije je dao pare Čamči da kupi konje,
a ovaj ih je kasnije vratio Peri.

Šamika, pak je otišao kod Polačekovih da zatraži ruku gospođice Lujze, ali umjesto toga
dobio je odgovor njenog oca da će vjera biti problem. Kada se vratio rekao je to ocu. Očeve
slutnje su se zaista ostvarile. Polaček je zaista bio otišao svom bratu i zatražio savjet od njega, pa
je ubrzo i Šamika dobio pismo u kojem je on trebao da promijeni vjeru zbog Lujze. Naravno da je
gopsodar Sofronije Kirić negodovao zbog ovog, tako da je i Šamika negativno odgovorio. Lujza je
bila očajna i zamolila je Matildu da se susretne sa njim. Matilda je rekla Šamiki o lujzinom planu
da pobjegne za njega, na šta je Šamika u početku i pristao, ali kada je razgovarao sa ocem i sam
razmislio, odlučio je da uputi pismo, o tome, koje neće doći do Lujze već do njenog oca. Lujzin
otac će između ostalog biti razočaran i Šamikinim negodovanjem na Lujzin predlog i uputiće
pismo mladiću o u kojem će stajati i to da on ne zaslužuje njrgovu kćerku. Otac će Lujzu poslati
svojoj rodbini i ona se više neće čuti sa Šamikom.

XIX

I mladi gospodin Aleksandar Kirić je bio pogođen onako kako se se sve završilo sa
njegovom ženidbom, možda zbog toga što je baš toliko volio Lujzu. Od oca je zatražio da ga neko
vrijeme pusti sa ženidbom,ali posle nekog vremena otac je opet počeo da mu pominje istu. Sada
je mladi gospodin Kirić shvatio da je ženidba ustvari jedna velika trgovina i da ljubav i osjećanja
uopšte nijesu toliko značajni. U tom se sjetio i svoje sestre Katice. Upravo će se ovdje narator
zadržati na njenoj sudbini. Katici je otac zabranio da se uda za onog koga je voljela, a isti mladić
kojem se obećala je kasnije umro od tifusa. U njenom životu je prošlo već osam godina od kada
je znala samo za tugu. Njeno zdravlje je već bilo popustilo. I jednog dana Katica se razboljela i bila
je nekoliko dana u bunilu i umrla. Sahranili su je pored njene majke.

XX

Prošlo je još pet godina i mlađi gospodin Kirić još nije bio oženjen. Iako je i dalje tražio
djevojku sa kojom će provesti ostatak svog vremena na zamlji, nije uspio da se skrasi pored neke.
I onda se upoznao sa Jucom Sokolović. Njoj se udvarao kao i svim ostalim, ali Jucino srce je
pripadalo nekom drugom. Na ovom mjestu narator više govori i o ovom epizodnom liku. Juca je
bila zaljubljenja u jednog mladića i kada ju je ovaj ostavio pokušala je da se otruje. Posledica toga
bila je njena bolest. No gospodin Aleksandar Samuilo Kirić nije ni namjeravao da oženi Jucu.
Udvarao joj se više zbog toga da otac ne bi pričao. Gospodina Sofronija Kirića je već polako
sustigla starost. U ovoj situaciji narator ga prikazuje kako sa svojim prijateljem trgovcem,
Jovanom Krečarom razgovara o Šamiki i priča o svojoj tugi zbog Šamike i nagovještava da se
njegov sin nikada neće oženiti. Možda je tuga dovela do njegovog bržeg nestajanja, jer uskor je
dobio zapaljenje pluća i ostavio sve testamentom Šamiki, nešto malo Peri i umro. Jedini koji su ga
žalili pored Šamike bili su Krečar i čamča.

XXI

Posle očeve smrti i Pera i Lenka pokušali su bezuspješno da se dokopaju bogatstva koje je
otac ostavio svom mlađem sinu Šamiki. Jedino Šamiki nije bilo ni do čega, jer zaista je u
njegovom srcu preovladavala velika tuga i bol zbog gubtka oca. Na drugoj strani i otac Juce
Sokolović se razbolio i umro. I nesrećna ljubav i smrt bliskih osoba još su više približili Jucu
Sokolović i gospodina Samuela Kirića. Gotovo po cijeli dan Šamika je boravio kod Juce. Uvidjevši
Šamikinu dobrotu Juca mu se obećala i rekla mu da bi voljela da provede ostatak života pored
njega. I tako je gospodin Kirić odlučio da zatraži od Jucine majke dozvolu, ali ova baš i nije našla
razumjevanja za tako nešto, i nije mu htjela dati blagoslov i ruku svoje kćeri. Njena majka je
razogovarala i sa ostalim ukućanima i svi su bili protiv te svadbe zbog Jucinog stanja. Međutim
Juca i šamika su planirali tajno da se uzmu i gospodin Kirić je već bio naručio i vjenčanicu i već su
sve bili dogovorili, ali na dan kada je Juca trebala da pobjegne njne brat je otkrio planove i sve je
propalo. Kada je vidjela brata umjesto Šamike, Juca je pala. Nije prošlo mnogo umrla je.

XXII

U ovoj glavi narator prikazuje žalost kod gospodina Kirića zbog Jucine smrti. Bila je to
njegova poslednja velika ljubav.

XXIII

A vrijeme nikako nije stajalo. Neometano,neprimjetno je prolazilo. Prošao je bio već

veliki niz godina, a Šamika je bio i dalje sam. Nekada bi se sjetio svojih velih ljubavi, ali one su bile
daleko. Na Jucin grob i grob svojih roditelja i sestre Katice je odlazio stalno. Lujza Polaček se
udala za Vencla Svirka. Gospodin Kirić je imao priliku da je sretne kada je jednom sa svojim
mužem došla u varoš U. On se i brzo sprijateljio sa njenim mužem i sada je dolazio kod svoje
bivše ljubavi kao prijatelj. Lujza je već imala kćerku od 18 godina, jer je toliko vremena i bilo
prošlo od njene udaje. Kada je vidjela gospodina Kirića bila je pomalo razočarana i njegovim
izgledom, jer to više nije bio onaj Šamika u kojeg je ona bila zaljubljena. Još se samo u njegovim
očima vidio taj nekadašnji sjaj. Vrijeme je sve promijenilo. Narator na s upoznaje i sa tim da su i
Krečar i Čamča već bili odavno umrli. Čamča nije dugo bolovao.

XXIV

Gospodin Kirić se bio izmirio sa Sokolovićima. Kod njih su bile još dvije djevojke na udaju,
mlađe Jucine sestre, paulina i još mlađa Maca. Jucina majka je Šamiki govorila da mu da za ženu
Paulinu koja je inače podsjećala na Jucu, jer je i Paulina bila pristala, ali Šamika je rekao da ako se
djevojka ne uda za tri godine da će je on oženiti. No nije prošlo mnogo i Paulina i Maca su se
udale. Još jednom je gospodin Samuel Kirić ostao sam. Čak je za obje djevojke obezbijedio
najbolje haljine i poklone kada su se udavale. Kod Polačekovih je odlazio češće.

XXV

I možda to nije htio ali Šamika je postao provodadžija. Svaka djevojka koju bi on
preporučio udala bi se, a on bi joj obezbjeđivao poklone, haljine i miraz. Na drugoj strani Pera
Kirić se upropastio. Upao je bio u velike dugove i onda je svoje imanje dao gazdarici i ona ga je
opet podigla. Ona je održavala i malu trgovinu i sada su bolje živjeli. Nijesu imali djece. Pera je
tek sada vidio da je otac bio u pravu i šta je htio sa njim. Kajao se zbog svega lošeg što je uradio
prema ocu.

XXVI

Gospodin Samuel Kirić je već imao šezdeset godina. Nije se oženio. Sve što je imao od
imetka je bio poklonio. Imanje se bilo značajno smanjilo. Narator ovdje koristi elemente
preskakanja vremenskog skoka i sledeći put svog glavnog lika prikazati sa sedamdeset godina,
kada je Šamika dobio groznicu i umro. Ukop je bio lijep. Na spomeniku su mu ugravirali večiti
mladoženja. Nije postidno.