1

Prof. dr. Kadrija Hodžić Mr.sc. Edin Arnaut MAKROEKONOMIJA II-DIO SKRIPTE 1. POJAM MAKROEKONOMSKE POLITIKE Načinom i sadržajem aktiviranja države u privredama pojedinih zemalja bavi se naučna ekonomska disciplina pod nazivom (makro)ekonomska politika. U najopćijem značenju ova dva izraza, (makro)ekonomska politika predstavlja uticaj države na ekonomsku aktivnost, odnosno: «organiziranje i usmjeravanje tokova ekonomske aktivnosti u okviru jedne države. Makroekonomsku politiku definiramo kao skup svih mjera usmjerenih na postizanje poželjnih makroekonomskih ciljeva izraženo u makeoekonomskim varijablamai kao što su: ukupni nivo proizvodnje i dohotka, zaposlenosti, opći nivo cijena itd. Poželjni makroekonomski ciljevi su: (1) Visoki nivo ukupne proizvodnje i dohotka, (2) Visoka zaposlenost, (3) Stabilnost cijena, (4) Međunarodna razmjena.

2. FISKALNA POLITIKA 2.1. BUDŽET I UTJECAJ BUDŽETA NA DRUŠTVENI PROIZVOD Da bi izvršavala svoje funkcije i zadatke država (finansiranje države i državnih funkcija označavamo javnim rashodima) mora raspolagati sa odgovarajućim javnim prihodima, čije se formiranje regulira najvišim zakonima jedne zemlje. Javni prihodi se pune: porezima, raznim doprinosima, taksama (npr. za izdavanje raznih dozvola, troškovi sudskih postupaka itd.) i u određenim prilikama javnim dugom, pri čemu su porezi najvažniji izvor javnih prihoda. Sredstvo (upravni akt, zakon) kojim država iskazuje svoje planirane prihode i rashode za određeno vrijeme (obično 1 godinu) naziva se budžet (od lat. riječi bulga = kožna kesa, novčanik). Donosi se krajem jedne za narednu godinu i sadrži bilans predviđenih prihoda i rashoda. Donosi ga najviše predstavničko tijelo države i predstavlja jednu od najvažnijih odluka koje takvo tijelo donosi. Budžet iskazuje sve programe države koji imaju obilježja rashoda kao i porezne izvore koji čine prihodnu stranu budžeta. Ako su javni prihodi države jednaki njenim rashodima imamo budžetsku ravnotežu. Odstupanja su dvojaka: veći javni prihodi države od javnih rashode daju budžetski suficit ((budžetski višak), dok veći rashodi od prihodi daju budžetski deficit (budžetski manjak). Kada su nam tokom tokom datog perioda javni prihodi i izdaci jednaki imamo uravnoteženi budžet. Budžetski deficit (D) definiramo kao razliku između budžestke potrošnje (državne potrošnje = G) i budžetskih prihoda (T = porezi). D=G-T pri čemu promjena budžetskog dedficita (∆D) nastaje kao polsjedica promjene dudžetskih rashoda (∆G) i/ili budžetskih

2

prihoda (∆T), tj.: ∆D = ∆G - ∆T U ekonomskoj literaturi se pravi razlika između stvarnog budžeta, strukturnog budžeta i cikličnog budžeta. Stvarni (ili realni) budžet predstavlja stvarne prihode i rashode države. Strukturni (ili aktivni) = („budžet pri punoj zapsolenosti“) registrira koliki bi bili prihodi, izdaci i deficiti države kada bi ekonomija poslovala na nivou potencijalne proizvodnje odnosno pri punoj zaposlenosti. Definirimo ga kao veličinu budžetskih rashoda i prihoda koji bi postojali pri punoj zaposlenosti („budžet pri punoj zapsolenosti“). Ciklični budžet je razlika između stvarnog i strukturnog budžeta. Razlika između strukturnog i cikličnog budžeta jednaka je razlici između diskrecionih i automatskih stabilizatora. 2.2. UTICAJ (JAVNE POTROŠNJE) NA DRUŠTVENI PROIZVOD Državne vlade mogu pomoću budžetskog deficita i i budžetske potrošnje utjecati na veličinu društvenog proizvoda, ovisno od stanja zaposlenosti u zemlji. Javni rashodi imaju multiplikatorski efekat na proizvodnju, odnosno na veličinu društvenog proizvoda. Povećavanje svake od komponenti agregatne potrošnje (osobne-privatne i budžetske potrošnje) doprinosi povećavanju agregatne potražnje (AD). U zatvorenoj privredi (bez efekta neto izvoza NX) veličina agregatne potražnje je jednaka zbiru potrošnje (C), investicija (I) i državne potrošnje (G): AD = C + I + G Dok nije bilo I ni G, agregatna potražnja bila je AD = C, a ravnotežni društveni proizvod Y1 (vidjeti dijagram uticaja javne potrošnje na društveni proizvod). Uvođenjem investicijske potrošnje (I) u model, agregatna potražnja postaje AD = C + I, dok se ravnotežni društveni proizvod pomjera i povećava na Y2. Povećavanjem agregatne tražnje s općom (državnom) potrošnjom (G) dobijamo AD = C + I + G, pri čemu društveni proizvod raste na Y3. „Prema tome, uvođenjem novih komponenti autonomne potrošnje agregatnoj potražnji povećava se ravnotežni društveni proizvod: Y3>Y2>Y1, naravno, uz pretpostavku da potencijalni domaći proizvod Ymax nije manji od najvećeg ravnotežnog proizvoda, tj. uz uvjet: Ymax ≥ Y3.“ Na slijedećem dijagramu, uz korišćenje pomoću modela AS i AD, odnosno linije koja reprezentuje, se vidi kako uvođenje novih komponenti agregatne potražnje utiče na ravnotežni društveni proizvod u situaciji nepotpune zaposlenosti.

3

2. 3. SADRŽAJ I VRSTE FISKALNE POLITIKE Doslovno značenje izraza fiskalna politika, prema engl. Fiscal policy, je „politika javnih prihoda i javnih rashoda (javne potrošnje). Fiskalna politika predstavlja dio ekonomske politike koji se odnosi na primjenu javnih (budžetskih) prihoda i javnih (budžetskih) rashoda u cilju: - ublažavanja makrokonomskih nestabilnosti (neutraliziranje negativnih uticaja poslovnog ciklusa, i - poticanje ekonomskog rasta, uz visoku zaposlenost i stabilne cijene. Dakle, „fisklanu politiku možemo definirati kao svjesne promjene državnih prihoda i rashoda kojima je svrha ostvarivanje makroekonomskih ciljeva ekonmske politike: pune zaposlenosti, stabilnih cijena, zadovoljavajuće stope rasta i eksterne ravnoteže.“ Fiskalna politika se sastoji od: (1) politike javnih prihoda i (2) politike javnih rashoda (javne potrošnje). (1) Javni prihodi (politika ubiranja javnih prihoda: poreza i drugih dažbina) koja na domaću agregatnu potražnju i agregatnu ponudu utiče na dva načina: a) Veći porezi smanjuju dohodak stanovništvu i tako ostavljaju domaćinstva sa manje raspoloživog dohotka, smanjivajući njihovu potražnju (potrošnju) za dobrima i uslugama, što na kraju smanjuje ostvareni GDP. I suprotno, smanjivanje poreza utiče na povećavanje dohotka domaćinstava. b) Porezi utiču na tržišne cijene, a time na poticaje i ponašanja ekonomskih subjekata. Npr. što su poduzetnici više oporezovani više će biti obeshrabreni da pokreću nove investicije, i suprotno tome: smanjivanjem poreskih stopa daje poticaj poduzetnicima na nove aktivnosti i proširirenje investiranja, što će dovesti do većeg GDP-a. (2) Politike javnih rashoda (troškovi državne administracije, vojske i policije; izgradnja puteva, škola i bolnica, i sl.), pomoću kojih se ostvaruje uticaj na ukupne rashode države i proizvodnju (veličinu GDP-a). Potrošnja države određuje relativnu veličinu javnog i privatnog sektora, tj. koliko se GDP-a troši kolektivno a koliko privatno. Postoje dvije vrste fiskalne politike: - ekspanzivna fiskalna politika se primjenjuje u doba ekonomske depreseije, i odnosi se na smanjivanje poreza kako bi se povećale potrošnja stanovništva i investicije u preduzećima (domaćinstva i preduzeća plaćaju manje poreza pa će im više preostati dohotka za potrošnju i investicije);

.programi zapošljavanja u javnom sektoru (za razliku od javnih radova namjenjeni za privremeno zapošljavanje nezaposlenih radnika. zaštitne carine u poljoprivredi i sl. pa se putem porasta poreza smanjuje potrošnju stanovništva i obim investicija preduzeća.4 . škola i sl. uvođenje progresivnog oporezivanja profita i zarada utiče na smanjenje raspoloživog dohotka i potrošnje (brži rast budžetskog prihoda u odnosu na rast GDP-a).4. naročito fazi poleta).) se uvode u vremenu silaznih faza poslovnog ciklusa u kojima dolazi do rasta nezaposlenosti i drugih socijalnih problema. bolnica. U slučaju silaznih faza poslovnih ciklusa (naročito pojave recesije. Diskreciona fiskalne politika je ona u kojoj država mijenja porezne stope ili programe potrošnje kako bi neutralizirala poslovne cikluse..privremene promjene poreza na dohotke (njihovim smanjivanjem preostaju veći raspoloživi dohoci i spriječavamo ekonomsko usporavanje i srljanje u recesiju). 2. OSTVARIVANJE FISKALNE POLITIKE Ostvarivanje stabilizacionih (spriječavanje makroekonomskih nestabilnosti) i razvojnih ciljeva (poticanje ekonomskog rasta) fiskalna politika ostvaruje na dva osnovna načina: (1) automatskim stabilizatorima i (2) diskrecionim mjerama fiskalne politike. (b) Naknade za slučaj nezaposlenosti i ostale socijalne intervencije (programi porodične socijalne pomoći. u ovom slučaju potrebna je određeno vrijeme kako bi . Služe kao amortizeri neočekivanih ekonomskih promjena. dugotrajni projekti . što treba da ublaži pad agregatne potražnje. kada proizvodnja i zaposlenost opadaju) država smanjuje poreske stope (budžetski prihodi opadaju brže u odnosu na smanjenje GDP-a). 2. bez posredovanja nosilaca ekonomske politike.4. što usporava uzlaznu spiralu nadnica i cijena. (b) naknade za slučaj nezaposlenosti.restrikivna (ili kontrakcijska) fiskalna politika se primjenjuje u uslovima prekomjerne ekspanzije i opasnosti od inflacije u zemlji. . Diskreciona fiskalna politika Automatski stabilizitori nisu uvijek dovoljni za održavanje pune zaposlenosti pa država koristi mjere diskrecijske fiskalne politike. Označeni su «automatskim» jer djeluju trenutno i anticiklično bez posebno preduzimanih mjera od strane državih organa (vlade).1 Automatski stabilizatori Automatski stabilizatori su oni javni prihodi i rashodi koji služe za održavanje makroekonomske stabilnosti. poput onih o izgradnji autoputeva. nakon čega bi ovi ljudi mogli preći na radna mjesta u privatnom sektoru). (a) Progresivno oporezivanje profita preduzeća i zarada građana je najznačajniji automatski stabilizator. Najznačajniji automatski stabilizatori su: (a) progresivno oporezivanje profita i zarada preduzeća. riješili problem 3 miliona nezaposlenih). uzlaznih faza poslovnih ciklusa. Za razliku od automatskih stabilizatora koji podrazumijevaju spontanu i trenutnu promjenu u nacionalnom dohotku. U slučaju pojave inflacije (tj.2. na ovaj način u SAD su 1935. 2.4. socijalna pomoć i ostala transferna plaćanja.javni radovi (kapitalno intenzivni. Osnovne mjere diskrecione fiskalne politike su: .

(b) proporcionalne poreze (koji rastu koliko i dohodak) i (c) degresivne poreze (koji rastu sporije od dohotka) (2) Državnim javnim dugom.) U odnosu na povećavanje dohotka iskazujemo elastičnost poreza (postotno povećavanje poreza koje rezultira iz povećavanja dohotka za 1 %). stranci i itd. b) pozajmljivanjem u inozemstvu. tj.. kada bi trebalo učiniti suprotno – smanjiti poreske stope) Državni izdaci (javni rashodi) imaju multiplikatorski efekat na proizvodnju. građani. (3) Prostim štampanjem novca Najpogubniji je ovaj treći način (ukoliko dodatno štampanje nema pokriće u dodatnim . a kojima se država obavezuje da će u za određeno vrijeme i pri određenoj kamatnoj stopi vratiti svoje dugovanje (kamatna stopa na državne obveznice obično je veća od tržišne kamatne stope). banke. FINANCIRANJE BUDŽETSKOG DEFICITA Kada država ostvari budžetski deficit mora ga pokriti. (1) Povećanjem poreza (najčešće povećavanje poreza na profite preduzeća i poreza na dohodak građana) država može smanjiti ili otkloniti budžetski deficit. slično investicijama. što će zauvrat proizvesti dodatne dohotke čiji će dio ponovno biti usmjeren u potrošnju. koja se svodi na predhodno definiranje određenih preduslova u obliku signalnih indikatora. graditelji autoputa će trošiti dio svojih dohodaka na potrošna dobra. Inicijalna državna kupovina dobra ili usluge će staviti u pokret lanac izraženog trošenja: ako država gradi autoput (javni radovi). zaduživanjem država pokriva budžetski deficit na slijedeći način: a) izdavanjem državnih obveznica koje kupuju općine. na imovinu) tY = dio poreza koji ovisi o domaćem proizvoda (porez na dodanu vrijednost i dr.finansiranja državnog deficita (budžetske potrošnje) su: (1) povećanje poreza (2) državni javni dug. Ekonomisti preporučuju kombiniranu primjenu automatskih stabilizatora i diskrecionih fiskalnih mjera u obliku «formule fleksibilne politike». npr. ili dok se. Načini pokrivanja .5 se provela odgovarajuća zakonska procedura (javni radovi zahtjevaju brižljivo planiranje i osiguranje brojnih uslova za njihovu realizaciju.5.. temeljem čega poreze dijelimo na: (a) progresivne poreze (koji rastu brže od dohotka). čije dostizanje ujedno znači i mogućnosti i obavezu nosilaca ekonomske politike što se tiče preduzimanja predviđenih fiskalnih mjera. Funkcija poreza se izražva kao: T = porez (tax) T = Ta + tY : Ta = zbroj poreza neovisnih o veličini domaćeg dohotka (porez na naslijeđe.» 2. donese zakon o uvećanju poreske stope privreda već može iz faze konjukture ući u recesionu fazu. (3) štampanje novca.

Pri tome. koji sadrži sve nadnice.Indirektni porezi 5. GDP/GNP se prvo umanjuje za iznos amortizacije (iznos istrošenih ili zastarjelih stalnih sredstava). minus 9. rente i kamate.) 9. seigniorage). . profite. odnosno carina na osnovu prava štampanja novca.) jer se isplaćuju državi i dobija se nacionalni dohodak. čime će samo izazvati dalji rast cijena i novi talas inflacije. UPOTREBA DOMAĆEG PROIZVODA I POTROŠNJA 2. bez odgovarajuće javne kontrole. Svako zakašnjenje u prikupljanju ovakvih fiskalni prihoda. . Od tako dobijenog neto nacionalnog proizvoda (stavka 3) odbijaju se indirektni (neizravni) porezi (porez na promet i sl. dovodi do produbljivanja deficita jer će prikupljeni novac izgubiti dio svoje vrijednosti dok ne stigne u državnu kasu. pa će država imati dodatnu potrebu da «doštampa» još jednu količinu novca. već i sama država postaje žrtva svoje politike. naglašavamo da je najvažnija komponenta GDP potrošnja stanovništva (pojedinaca i domaćinstava). Njegovo uvođenje je u isključivoj kompetenciji vlade (ili centralne banke). .Dio NI koji pripada. Dohodak koji se dobija od štampanja novca naziva se senjoraž (fr. Radi se o nacionalnom dohotku (NI = National Incam). = Nacionalni dohodak (NI – national Income) (3. = Dohodak domaćinstava (5. štampajući novac za finansiranje svojih rashoda.) i dodavanja raznih transfernih plaćanja. = Neto nacionalni proizvod (NDP – Net Domestic Product) (1.6 robnim fondovima). GDP/GNP 2. nova vrsta poreza – inflacioni porez. a država se poslije početnog uspjeha u prikupljanju dodatnih sredstava suočava sa opadanjem realnog prihoda ostvarenog na taj način. minus 6. kao dohotke faktora proizvodnje. Do veličine raspoloživi dohodak domaćinstava se dolazi slijedećim računanjem: 1.) 4. socijalna pomoć. uvećava novčasnu masu koja dovodi do inflacije. Nacionalni dohodak je namjenjen domaćinstvima.) Kako vidimo. Sa rastom ovog dohotka raste tražnja za potrošnim dobrima i obratno. jer ona ne samo da ne omogućuje realno pokrivanje deficita. Dobijeni iznos čini dohodak domaćinstva od koga . minus 4. ali se ne isplaćuje domaćinstvima (npr.Direktni porezi 10. + Transferna plaćanja domaćinstvima (npr. sa padom dohotka tražnja se smanjuje.) 6.Amortizacija (Dp) 3. što znači da svi koji novac drže trude se da ga se što prije oslobode. minus 2. ali im on još ne pripada u cijelosti zbog odbijanja raznih oblika socijalne sigurnosti (stavka 6. U tim okolnostima nastaje pojava «bjekstva od novca». plus 7. . 2. a što je svojevrsno oporezivanje. Ekonomisti po pravilu osuđuju ovu vrsta «poreza». Kada država «bez pokrića» štampa novu količinu novca ona samim tim umanjuje vrijednost (kupovnu snagu) postojećeg novca koji se nalazi u kod stanovništva i preduzeća. Država. = Raspoloživi dohodak domaćinstava (Yd) (8. RASPOLOŽIVI DOHODAK DOMAĆINSTVA Razumijevanje makroekonomskog poslovanja uključuje i mjerenje ukupnog dohotka koji je stanovništvo primilo. dječiji dodaci) 8. koja se izražava kao raspoloživi dohodak domaćinstava (Yd = Disposable Income). doprinosi za socijalnu sigurnost) 7.1.

(2) potrošnju tekućih dobara (hljeb.). ako je potrošnja veća štednja je manja i obratno. struktura potrošnje domaćinstva tijesno je vezana s visinom dohotka.1. ako je potrošnja veća štednja je manja i obratno. Jednostavno rečeno. tj. POTROŠNJA I ŠTEDNJA Vidjeli smo da je agregatna tražnja suma trošenja potrošača. tj. U tom kontekstu. mlijeko i sl. a izačunava se tako da se raspoloživi dohodak umanji za visinu potrošnje. advokata. kao komponente raspoloživog dohotka (Yd) pojavljuju se potrošnja (C = Consumption) i štednja (S = Saving). tj. štednja i potrošnja su međuzavisne veličine i u funkciji su raspoloživog dohotka. Potrošnja domaćinstva obuhvata svoja tri sastavna dijela: (1) potrošnju trajnih dobara (automobili. 2. stanovi i sl. Sirošni ljudi ne mogu štedjeti. ono što je moguće da domaćinstva troše ili da štede. Bogati ljudi štede više od siromašnih (i u apsolutnom iznosu i u postotku od raspoloživog dohotka). odjeću i rekreaciju. Engelovih zakona: domaćinstva s manjim dohocima pretežno ili sav dohodak troše na osnovne životne potrepštine kao što su hrana i stanovanje. To je ona suma novca koju domaćinstva primaju «na ruke». tj. u jednostavnom dvosektorskom modelu ekonomije smo vidjeli da se cjelokupni nacionalni dohodak isplaćuje domaćinstvima. Povećanjem dohotka izdaci na hranu rastu (jer se kupuje kvalitetnija hrana) ali se u relativnom izrazu oni smanjuju.: C = Yd . Engel.C Dakle. Štednja je neutrošeni dio raspoloživog dohotka. Dakle.7 još valja odbiti izravne poreze (npr.: S = Yd . usluge frizera. Odnos između potrošnje i raspoloživog dohotka pokazuje funkcija potrošnje: C = f (Yd) . što je uočio još u XIX stoljeću njemački statističar E. FUNKCIJE POTROŠNJE I ŠTEDNJE Potrošnja je najznačajnija komponenta agregatne tražnje.) i (3) usluge (zdravstvena zaštita.). Ona mjeri ukupnu potrošnju svih ekonomskih subjekata u privredi. te kao takva čini najveći pojedinačni dio GDP. raspoloživi dohodak (Yd) je osnovna odrednica potrošnje i štednje. Potrošnja stanovništva zahvata cca tri četvrtine ukupnog trošenja u posljednja dva desetljeća. Keynes je primarno značenje dao raspoloživom dohotku (Yd) kao glavnoj determinanti ukupne potrošnje. veća štednja podrazumjeva manju potrošnju. i sl. Ova korelacija formulirana je u obliku tzv. odnosno: Yd = C + S 2. tj. obrazovanje. poslovnog sektora i ostalih ekonomskih subjekata. a ova se odlučuju koliko će od toga potrošiti a koliko štedjeti. Zbog toga je poseban zadatak makroekonomske analize da utvrdi faktore koji utiču na ponašanje potrošača. meso. Daljnjim povećanjem dohotka povećavaju se i izdaci na luksuz. Iz jednačine Yd = C + S jasno je da su potrošnja i štednja međuzavisne veličine i u funkciji su raspoloživog dohotka. Veći raspoloživi dohodak podrazumijeva veću mogućnost trošenje. porez na dohodak) i ostatak konačno predstavlja raspoloživi dohodak domaćinstava.S Povećanje dohotka je ne samo pretpostavka veće potrošnje nego i veće štednje. Isto tako.

Na grafikonu je štednja osjenčena kao prostor ispod linije od 45°.000 22.8 Iz funkcije potrošnje izvodi se funkcija štednje. tj. tako što osjenčen prostor ispod funkcije štednje do raspoloživog prostora (apcise) čini štednju. dok prostor ispod linije od 45°. između linije od 45° i raspoloživog dohotka (apcise) označava negativnu štednju. Ona pokazuje odnos između štednje (S = Saving) i raspoloživog dohotka (Yd). Linija od 45° označava situaciju u kojoj se sav raspoloživi dohodak usmjerava u potrošnju. Grafikon funkcije potrošnje pokazuje da je potrošnja pozitivna funkcija raspoloživog dohotka: ona raste sa povećavanjem raspoloživog dohotka. (1) Funkcija potrošnje ilustrira međuzavisnost raspoloživog dohotka i potrošnje domaćinstva. Kada je potrošnja jednaka raspoloživom dohotku štednja iznosi 0.500 (S) Neto štednja (+) ili Negativna štednja (-) 3 (1-2) -400 0 500 1. Grafikon funkcije štednje pokazuje da je štednja jednaka raspoloživom dohotku umanjenom za potrošnju.000 17.400 17. a prostor iznad funkcije štednje do raspoloživog prostora (apcise) čini negativnu štednju. Potrošnja i štednja domaćinstva Situacija Raspoloživi dohodak (Yd) u KM 1 A B C D E 16.:S = f(Yd) Naravno. Kod viših nivoa raspoloživog dohotka sreće se pozitivna štednja (saving).000 1. Ova funkcija se predstavlja na koordinatnom sistemu u kome je na apcisu nanešen raspoloživi dohodak (Yd) a na ordinatu potrošnja (C). odnosno ukoliko se troši na teret zaduživanja.000 20.000 17. u svakoj tački ove linije potrošnja je jednaka raspoloživom dohotku (C=Yd). moguća je i situacija u kojoj se troši više iz raspoloživog dohotka ukoliko se troši iz ušteđenog dohotka u ranijem periodu. Tada imamo negativnu štednju (C > Yd).500 19.500 Funkcija potrošnje i funkcija štednje .000 Potrošnja (C) 2 16. tj kao razlika linije od 45° i funkcije potrošnje.000 18. tj. a kod nižih. tj. (2) Funkcija štednje ilustrira međuzavisnost raspoloživog dohotka i štednje. Ilustracija na primjeru jednog domaćinstva pokazuje da je pri različitim nivoima raspoloživog dohotka (Yd) prelomna tačka u kojoj počinje pozitivna štednja je tačka B (na grafikonu je to stanje: Yd = C). negativna štednja (dissaving).000 20.

50 % njih dobija 50 % dohotka. To znači da su dohoci u toj makroekonomiji savršeno ravnomjerno raspoređeni: npr.9 2. . na čijoj su ordinati nanesene intervalne grupe dohodoka. 10 % stanovništva dobija 10 % dohotka. vlasništva (kamate. a na apcisi grupe stanovništva koji te dohotke prisvajaju (u oba slučaja intervalne grupe se protežu od 0-100%). Lorencova kriva se prikazuje na koordinatnom sistemu. koja mogu poticati od nadnica (plate). njoj pripadajući Gini koeficijent. Nejednakosti u sticanju i raspodjeli dohotka se mogu mjeriti na različite načine. dividende) i sl. koja se u dijagramu prikazuje kao linija koja sa apcisom zaklapa ugao od 45o (0N). Lorenz. Lorencova kriva (M. itd. od kojih se najčešće koriste Lorencova kriva i.3.) pokazuje neravnomjernost raspodjele ukupnog dohotka društva među različitim grupama stanovništa. odnosno odnos između procenta stanovništva i procenta dohotka koji mu pripada.. RASPODJELA DOHOTKA (LORENCOVA KRIVA I GINI KOEFICIJENT) Ako pod dohotkom podrazumijevamo ukupna godišnja primanja. Kada bi dohoci bili potpuno jednaki Lorencova kriva bi bila prava linija. 1905. onda su za svako društvo od velike važnosti socijalne razlike koje se pojavljuju pri raspodjeli dohodaka.

te Lorencova kriva pokazuje data odstupanja. koja pokazuju neku vrstu neravnomjerne nejednakosti. Oba ova slučaja su isključivo hipotetička i prema tome ni u kom slučaju ne odražavaju stvarnost. kada samo 1 % njegovog dijela posjeduje 100 % primanja. odnosno odstupanje od jednake raspodjele dohotka (npr. To znači da savremena društva pokazuju socijalnu nejednakost. onda se radi o tzv. 5 % stanovništva raspolaže sa 30 % dohotka). potpunoj nejednakosti u raspodjeli dohotka.10 Ravnomjerna raspodjela Neravnomjerna raspodjela Međutim u slučaju kada 99 % stanovništva ne raspolaže nikakvim dohotkom. Ona se penje pod uglom od 90º vertikalno naviše sve do nivoa koji odgovara 100 % dohotka (linija OMN). pri čemu što se luk (Lorencova kriva) više udaljuje od linije 45o time je veća nejednakost raspodjele dohotka. što znači drugim riječima. Kako se vidi na dijagramu 4 linija potpune nejednakosti ide od koordinatnog početka (0) horiznontalnom osom X i zaustavlja se u tački (M) koja odgovara 100% stanovništvu. Lorencova kriva . U ovom slučaju Lorencova kriva ima lučni oblik.

tj. GDP određenog perioda može se potrošiti ili štediti.1884-1965). uključujući i mjere jačanja socijalne sigurnosti (javni penzijski sistemi.1. Pošto visoke nejednakosti mogu biti uzrok političkih i socijalnih nestabilnosti. One u ekonomiji igraju dvostruku . Formiranje kapitala dugoročno je određeno stopom štednje. država provodi s jedne strane. Sasvim je jasno da veća štednja na nivou makroekonomije doprinosi povećavanju visine kapitala kojim se ostvaruje brži rast potencijalne proizvodnje. neizbježno se uštedi pa su uštede jednake razlici između GNP i potrošnje. kasnije nazvan Gini koeficijent (konstruisao ga italijanski statističar Corrado Ginni. dobija koeficijent koncentracije dohotka. 4. a ako je veći od 0. GDP = C + S C = Potrošnja S = štednja Pošto su. manji je i poticaj rastu proizvodnje.11 Ako se stavimo u odnos (a) površinu koju zatvara Lorencova kriva sa linijom ravnomjerne raspodjele dohotka i (b) ukupne površine trougla ispod krive ravnomjerne raspodjele dohotka. INVESTICIJE 4. Gini koeficijent ima vrijednost od 0 do 1 u zavisnosti od visine nejednakosti u raspodjeli dohotka u jednoj zemlji. PONAŠANJE AGREGATNE POTROŠNJE I AGREGATNE ŠTEDNJE Ponašanje agregatne potrošnje i agregatne štednje je ključno za razumijevanje ekonomskog rasta i poslovnih ciklusa. ako je stopa štednje niska.55 nejednakost je visoka. Gini koeficijent mjeri nejednakost rasporeda dohotka u zemlji u rasponu od situacije kada je perfektna jednakost tada je gini koeficijent nula (svi pojedinci u zemlji imaju jednak dohodak). potrošnja i štednja dva namjenska dijela GNP-a. 3. odgovarajuću redistribuciju dohotka. dakle. Sve što se od GDP u određenom periodu ne potroši. i obratno: povećanje (smanjenje) štednje dovodi do smanjenja (povećanja) potrošnje. zdravstveno osiguranje. štednja se u određenom periodu pretvara u imovinu. tj. POTROŠNJA I INVESTICIJE (PONAŠANJE AGREGATNE POTROŠNJE) 3.).1. ULOGA I STRUKTURA INVESTICIJA Investicije su druga sastavnica agregatne tražnje. a također i C = GDP – S. a s druge mjere za ublažavanje socijalnih nejednakosti. Kao dio GDP. lakši pristupi obrazovanju i sl. pa je njegova struktura jednačina odnosa potrošnje i štednje. odnosno u investicije (I). U suprotnom.: I = GDP – C. Ukoliko je gini koeficijent manji od 0.34 imamo malu nejednakost u dohocima stanovnika. do potpune nejednakosti kada je gini koeficijent jedan (jedna osoba u zemlji prima sav dohodak).: S = GDP – C. to povećanje jednog dovodi do smanjenja drugog i obratno: povećanje (smanjenje) potrošnje dovodi do smanjenja (povećanja) štednje. Odnos između potrošnje (danas) i investicija (u budućnosti) od ključnog je značaja za određivanje blagostanja zemalja. što znači da su uštede identične s investicijama (S = I).

stimulativnija ekonomska politika i sl. Do investiranja će doći samo ako je očekivana profitabilnost investicija visoka i obratno. Investiranje. Za ekonomiste investicije uvijek znače «proizvodnju trajnih kapitalnih dobara». čime utiču na rast proizvodnih kapaciteta i potencijalnog proizvoda. Investicije su određene: (a) veličinom prihoda. (1) Veličinom očekivanog prihoda koji će donijeti investicije (profitabilnost investicija). (3) Ukoliko su očekivanja o stanju privrede povoljnija (stabilnija politička i makroekonomska situacija. (2) Veličinom troškova investiranja među kojima su najznačajniji kamate i porezi. (2) u dugom roku utiču na agregatnu ponudu kroz povećanje kapitala.12 ulogu: (1) u kratkom roku utieču na proizvodnju preko agregatne potražnje. Financiraju se iz amortizacije i akumulacije. za stumuliranje investiranja neophodni su manje kamatne stope za investicione kredite i manji porezi. Efekat investicija se najdirektnije odražava na rast GDP. Izvor investicija je štednja. to jest investicije «postoje samo onda kada se stvara realni kapital.2. pretvaranje finansijskih sredstava u elemente realnog kapitala (ulaganja u buduću proizvodnju). U suprotnom za investitora (ulagača) je bolje da kapital uloži u banku. (b) veličinom troškova i (c) očekivanjima. Investiranje. uvijek podrazumijeva žrtvovanje tekuće potrošnje da bi se povećala buduća potrošnje. ako se očekuje ekonomska depresija neće doći do investiranja. Otuda se kapital aktivira u vidu investicija onog momenta kada visina očekivane stope profita premašuje kamatnu stopu.) doći će i do većih investiranja. Ovaj odnos je posebno važan jer država utiče na investicije. Odnos investicija . jer investicije podižu proizvodnju i zaposlenost. Ukoliko su kamatna stopa i porezi veći manji su poticaji za investiranje i obratno. pa investicije i štednja moraju biti u ravnoteženi. pritom. Razlikujemo bruto i neto investicije. Ukupna štednja je jednaka nacionalnim investicijama (domaće bruto investicije i neto izvoz). odnosno nacionalnog dohotka. Ukupnu štednju čine: lična štednja. a financiraju se iz akumulacije. označava ulaganje materijalnih dobara. Razumijevanje faktora koji utiču na investicije podrazumijeva shvatanje odnosa između kamatnih stopa i investicija. bruto štednja preduzeća i štednja države. 4. dohotka. Bruto investicije su ukupna kapitalna ulaganja namjenjena zamjeni izrabaćenog (iskorištenog) fizičkog kapitala i proširenju postojećeg. preko uticaja monetarne politike na visinu kamatnih stopa. dividende) ili postizanje nekog drugog interesa ili cilja. prije svega. Suprotno tome. Kad se od bruto investicija oduzme iznos amortizacije dobijaju se neto investicije. ukoliko je ona niska neće doći do investiranja. patenti) u investicijske objekte radi ostvarenja neke zarade (profita. novca i znanja (know how. Investicijama (investment) nazivamo ulaganja u proširenje ili obnovu proizvodnog potencijala. PONAŠANJE INVESTICIJA Faktori koji opredjeljuju ekonomski razvoj izražavaju se upravo kroz investicije. Neto investicije su namijenjene proširenju postojećeg fizičkog kapitala. licence.

ali u obrnutim srazmjerama.). obezbjeđenje socijalnu sigurnost i sl. dotle je štednja (S) rastuća funkcija kamatne stope (više kamatne stope podstiču veću štednju): I = . smanjuju investicije). tj. i investicije i štednja su u funkciji kamatne stope. odnosno nacionalnog dohotka) proizilazi potreba za dovoljnom veličinom investicija.f(i) S = + f(i) i = kamatna stopa To znači da sva štednja domaćinstava neće biti pretvorena u investicije. Pri tome. To znači da štednju ostvaruju domaćinstva. interesi štediša i investitora mogu biti različiti (izuzetak je štednja koju u obliku akumulacije ostvaruju sama preduzeća). Kriva tražnje za investicija Veličina investicija se mjeri u odnosu na izvore sredstava i izražava stopom ulaganja. za kupovinu luksuznih sredstava. Dok su investicije (I) opadajuća funkcija kamatne stope (više kamatne stope obeshrabruju. a neto investicija u odnosu na nacionalni dohodak. odnosno utiču na rast GDP. a investicije realiziraju preduzeća. Grafička prezentacija ravnoteže štednje i investicija po klasičnom pristupu daje se na slijedećoj slici: . (1) Po klasičnom pristupu se kamatna stopa prilagođava kao cijena na bilo kom drugom tržištu i osigurava ravnotežu (jednakost) štednje i investicija. budući da domaćinstva štede iz raznih razloga (npr. što se može iskazati kao: Ib=I∑:GNP In = A∑ :ND pri čemu su: Ib = stopa bruto investicija In = stopa neto investicija I∑ = investicije A∑ = Akumulacija ND = nacionalni dohodak 4. Problem proizilazi iz toga što štednja nije sama po sebi jednaka investicijama. pri čemu se stopa bruto investicija izražava u odnosu na GDP. što keynesijanska teorija svodi na potrebu izjednačavanja veličine investicija i štednje. Keynesijanska ekonomska teorija ističe ovaj problem kao uzrok značajnih neravnoteža u makroekonomiji.3. Nepodudaranje štednje i investicija se sagledava iz različitog uticaja visine kamatne stope na veličine štednje i investicija. Štednja je dio raspoloživog dohotka (Yd) koji preostaje nakon lične potrošnje (C). Naime. RAVNOTEŽA ŠTEDNJE I INVESTICIJA (KLASIČNI I KEJNZIJANSKI PRISTUP) Iz značaja investicija u određivanju nivoa ekonomske aktivnosti (investicije podižu proizvodnju i zaposlenost.13 i kamatnih stopa prikazujemo krivom tražnje za investicijma..

I). Iz ovoga proizilazi teza klasičara da privreda i ako izađe iz ravnoteže ima samoregulatornu tržišnu sposobnost vraćanja u ravnotežu. zbog čega privreda može proizvoditi output pune zaposlenosti bez potrebe smanjivanja cijena i najamnina prouzrokovanih štednjom domaćinstava. Nivoi kamatne stope i1 i i 2 udaljavaju od stanja ravnoteže. na osnovu čega je i proizašla kritička reakcija J. već je pozitivnog nagiba. Zbog toga kriva agregatne tražnje nije vertikalna kako su tvrdili klasičari. Keynesa. Keynes je tvrdio da cijene i najamnine nisu fleksibilne da se brzo mogu vratiti u ravnotežu (pa ni kamatna stopa kao cijena novčanog kapitala to nije u stanju). horizontalna odnosno paralelna sa linijom nacionalnog dohotka). pri kamatnoj stopi io. . U ovaj koordinatni sistem unosimo liniju investicija (u obliku prave I ) koja predstavlja konstatni nivo investicija. a na ordinati kamatna stopa (i). Ako je kamatna stopa visoka (na našoj slici je to i1) ponuda novca na kredit (tj. pa je trajna nezaposlenost nemoguća. M. U suprotnom. štednja) je veća od tražnje novca za investicije. pa će kamatna stopa padati prema nivou io. Ravnoteža štednje i investicija se uspostvlja u tački E. (2. planirane investicije veće su od štednje pa se kamatna stopa diže prema nivou io. glavna determinanta štednje. dok je štednja funkcija veličine dohotka. a na ordinatu iznos štednje i investicija (S. prilagođavanje kamatne stope prema klasičnim ekonomistima vodi jednakosti štednje i investicija. bez obzira na nivo dohotka (linija investicija je. Dakle. Usto. pri manjoj kamatnoj stopi (na slici je to i2). (2) Po keynesijanskom pristupu tržište samo po sebi nema samoregulatornu sposobnost kako su pretpostavljali klasičari. Kriva I predstavlja investicije a kriva S štednju. Keynes je tvrdio da je raspoloživi dohodak (Yd). pa kamatna stopa nema automatsku sposobnost da izjednačava štednju i investicije. odnosno proizvodnje. koja istovremeno stimulira i štednju i investicije. To znači da je obim investicija funkcija visine kamatne stope. dakle. Linija štednje (S) nam je poznata iz dijagrama o marginalnoj sklonosti štednji i potrošnji. U keynesijanskom pristupu investicije su (kao i u klasičnom pristupu) funkcija kamatne stope. pa se ravnoteža može postići samo izjednačavanjem agregatne tražnje i agregatne ponude uz veću ili manju nezaposlenost. koji predstavlja koordinatni sistem na čiju apcisu je nanesen nacionalni dohodak (ND). Ova teza je postala problematična za vrijeme Velike ekonomske krize (192933). a ne kamatna stopa.1.) Određivanje ravnotežnog nivoa ND pomoću metoda štednja – investicije Uticaj štednje i investicija na obim nacionalnog dohotka i zaposlenost prikazujemo na na dijagramu 21. ali (za razliku od klasičara) štednja je funkcija dohotka.I Na apcisi su označeni štednja (S) i investicije (I).14 Ravnoteža štednje i investicija po klasičnom pristupu kamatna stopa I S i1 E io i2 So=Io S.

) Određivanje ravnotežnog nivoa ND pomoću metoda potrošnja plus investicije Drugi način za izražavanje ravnotežnog nivoa dohotka i investicija je metoda potrošnja plus investicije (ili model 45°). Ako bi nacionalni dohodak (ND) bio lijevo od tačke N.2. Zaključujemo da samo u tački (E) domaćinstva žele štedjeti tačno onoliko koliko preduzeća žele investirati. Ravnotežni nivo dohotka. U bilo kojoj drugoj tački.I S F I E O N Nacionalni dohodak Samo u tački ravnoteže investicija i štednje. što znači da. vrijednost ukupne proizvodnje (veličina GDP) jednaka je zbiru potrošnje (C) i investicija (I). Veća prodaja stimuliše preduzeća da povećaju proizvodnju i zapošljavaju više radnika. Ključno pitanje je na kom nivou dohotka dolazi do uravnoteženja štednje i investicija? Na dijagramu je to tačka E. što smanjuje dohodak stanovništva i ukupnu štednju na nivo investicija (ponovno izjednačavanje S i I). smanjuje se proizvodnja i zaposlenost pa se ND kreće prema E. koju reprezentuje vertikalna prava F. ne garantuje punu zaposlenost. I) . odnosno dohodak koji obezbjeđuje ravnotežu između potrošnje i investicija je tačka N na apsici koja predstavlja nacionalni dohodak. po Keynesu. međutim. (2. Ovaj nivo dohotka. a ND do povećavanja štednje koja osigurava dalje investicije. odnosno ako je štednja domaćinstava manja od investicija preduzeća bila bi veća potrošnja a time i tražnja za robama. potrošnja će biti manja. što odgovara veličini investicija koju domaćinstva planiraju da štede neovisno od veličine dohotka.15 Radi pojednostavljenosti pretpostavljamo da investicije ovise samo o egzogenim faktorima (formiraju se neovisno od dohotka). Ako je ND desno od tačke N. To je automna veličina. pa se ND kreće prema N. u kojoj se sijeku linije I i S. Povećavaju se zalihe roba. U ovom slučaju ravnotežni nivo ND se određuje presjekom krive potrošnje + investicije s linijom 45° koji daje jednaki ravnotežni dohodak kao i prva metoda. odnosno štednja veća od investicija. a ravnoteža nastaje kada se oba iznosa potrošnje (C. Ravnotežni nivo ND podrazumijeva da je štednja domaćinstava upravo na nivou unosnog investiranja. željena se štednja domaćinstava ne podudara s željenim investicijama preduzeća. Investicije dovode do porasta ili smanjenja ND sve dok im se štednja ne prilagodi. što povećava dohodak stanovništva i ukupnu štednju na nivbou investicija (dakle. do ravnoteže S i I). što negativno utiče na prodaju preduzeća. što znači da investicije dovode do povećavanja ND. Određivanje ravnotežnog nivoa ND pomoću metoda štednja – investicije S. ravnoteža može biti ostvarena i u tački nepotpune zaposlenosti.

Agregatna tražnja je. tj.16 izjednače s vrijednosnim izrazom proizvedenog nacionalnog dohotka (što je na dijagramu označeno tačkom N1). Vidjeli smo da se ravnoteža štednje (S) i investicija (I). te bi se ND kretao prema ravnotežnom nivou N1. Problem je u tome što se nivo pune zasposlenosti ne poklapa uvijek sa nivoom ravnoteže ON. budući da svaka štednja ne mora dobiti oblik investicija. pravac ukupne potrošnje C+I bi bio iznad pravca 45°. ND = C + I. Ako bi proizvodnja bila manja i dohodak bio lijevo od niva N1. U ovom slučaju nacionalna proizvodnja je usmjerena na dva oblika potrošnje: (1) potrošnju i (2) investicije. te bi preduzeća bila prinuđena smanjivati proizvodnju i otpuštati radnike. također. U zavisnosti od rasta dohotka raste i veličina agregatne ponude. . a preduzeća bi odgovorila povećanom proizvodnjom i zapošljavanjem. Nacionalni dohodak upotrebljen za investicije i ličnu potrošnju. koja određuje nivo nacionalnog dohotka može uspostaviti ispod. odnosno iznad pune zaposlenosti. PODVOJENOST ŠTEDNJE I INVESTICIJA (nepredvidljivost investicija) Pošto su investicione odluke određene objektivnim i subjektivnim faktorima – očekivanjima i predviđanjima. odnosno proizvodnje. Posljedice ovako uspostavljene ravnoteže ispod ili iznad pune zaposlenoisti su inflacioni jaz (investicije veće od štednje) i deflacioni jaz (štednja veća od investicija). Ovakva potrošnja bi povećala tražnju. pa bi potrošnja bila veća od proizvodnje. Određivanje ravnotežnog nivoa ND pomoću metoda potrošnja plus investicije C. pri kojoj je visina nacionalnog dohotka ON).4. agregatna ponuda se može predstaviti ovom linijom 45°.I C+I C 45° Eo E1 F O No N1 Nacionalni dohodak U tački ravnoteže E1 kriva ukupne potrošnje (C+I) siječe pravac 45°. što predstavlja ravnotežni nivo ND. tj. Presjek agregatne tražnje i agregatne ponude pokazuje nivo ravnoteže nacionalnog dohotka (tačka E. Otuda investicije i štednja moraju biti uravnoteženi. to su investicije najnestabilniji i najnepredvidljiviji dio agregatne tražnje. Linija pune zaposlenosti (linija F) može biti lijevo ili desno od tačke E. U slučaju da je proizvodnja veća od potrošnje (ND desno od nivoa N1) povećala bi se zaliha neprodatih roba. Pod pretpostavkom da je nacionalni dohodak jednak nacionalnoj proizvodnji. što bi ND usmjerilo prema ravnotežnom nivou N1. 4. poznata linija C+I. Na dijagramu ravnotežni nivo dohotka (N) dobija se presjecanjem krivih potrošnje (C+I) i linije 45°.

stoga. štednja tada može biti korisna za pojedinca (povećava njegovo bogastvo i njegovu socijalnu sigurnost). a time i efektivnu potrošnju. uključujući njegove dijelove – potrošnju i štednju. ova potrošnja generira veću agregatnu tražnju pa će cijene. (b) Drugi je slučaj kada je visina štednje koja odgovara nivou pune zaposlenosti na višem nivou od potreba za investiranjem (štednja veća od investicija). u situaciji pune zaposlenosti i maksimalnog nivoa nacionalnog dohotka (period ekonomskog napretka društva).17 (a) Kada su investicije veće od štednje. agregatna tražnja je veća od agregatne ponude. Ovo je razumljivo ako se zna da pojedinci u toj situaciji štednjom smanjuju svoju potrošnju. U ovoj situaciji domaćinstva veći dio svog dohotka usmjeravaju ka štednji. izjednačavanje štednje i investicija pretpostavlja da se proširivanje tražnje ostvaruje preko rasta investicija. a investicije su veće od štednje. jer pokušaji štedljivosti dovode do manje (a ne više. na nivou pune zaposlenosti. a samim tim i zaposlenosti i dohotka. (b) U situaciji nepotpune zaposlenosti (odnosno neiskorištenosti resursa. Istina. pa se zalihe povećavaju iznad željenog nivoa. Stoga privreda vrši smanjenje proizvodnje. kao u slučaju pune zaposlenosti) štednje i investicija. AD E Inflacioni jaz AS (linija 45° ) Deflacioni jaz (C+I) O 45° Nacionalni dohodak F1 N F2 4. niske potrošnje i investicija) štednja bi postala štetna. PARADOKS ŠTEDNJE Prema keynesijancima. onda će se u tom slučaju potrošnja (C+I) biti veća od agregatne ponude. U toj situaciji privreda je u stanju deflacionionog jaza.5. Međutim. ali za privredu u cjelini ona tada postaje štetna. manji dio ostaje za investicije. koji govori o tome da na pojedinačnom nivou štednja danas obezbjeđuje veću potrošnju sutra. Agregatna ponuda (AS) postaje time veća od potrošnje (linije C+I). Dakle. keynesijanci uvode tzv. ako se veći dio dohotka namjeni tekućoj potrošnji. što će . Inflacioni i deflacioni jaz AS. U ovakvim okolnostima pojavljuje se inflacija tražnje (tražnja vuče cijene naviše) u uslovima pune zaposlenosti. početi vrtoglavo da rastu (privreda zemlje nije u mogućnosti da proizvede proizvode za kojima je tražnja velika). ali na nivou cjelokupne privrede veća štednja smanjuje potrošačke izdatke i ima negativne posljedice na dohodak. paradoks štednje. Samo u tom slučaju je korektno tradicionalno tumačenje štedljivosti po kojem je štedljivost korisna i za pojedinca i za društvo u cjelini. u prilog tezi da štednja nije dovoljna i da nije uvijek pozitivna i dobrodošla za oporavak i izlaz iz krize. Na ovaj način nastaje inflacioni jaz. (a) Naime.

tj. a izražava se slijedećim obrascem: . ona u uslovima nepotpune zaposlenosti može imati štetne posljedice na ukupnu zaposlenost ako čitavo društvo počne povećano štedjeti (i manje trošiti. Model multiplikatora je teorija koja objašnjava uticaj komponenti agregatne potražnje (AD) u kratkom roku na obim proizvodnje.1. potrošnja države. Kao što kamen bačen u vodu izaziva koncentrične krugove po površini vode. Postoji dva modela multiplikatora: a) osnovni ili jednostavni model i b) razvijeni ili Keynesov model. 5. dakle. Veličina multiplikatora investicija zavisi o marginalnoj sklonosti potrošnji (MPC) odnosno marginalnoj sklonosti štednji (MPS). a to će primorati proizvođače da smanje proizvodnju i otpuštaju radnike. Mjera učinka ove jedinične promjene na visinu GDP naziva se multiplikator. Odnosno.18 prouzrokovati smanjenje prodaja roba. Iako je. Porast investicija uslovljava porast proizvodnje i zaposlenosti (GDP-a) u iznosu koji je veći od inicijalnog ulaganja investicija. neto izvoz) utiču na promjene GDP. povećati zalihe i u krajnjem smanjiti zaposlenost i dohodak). Matematički iskazano. 5. štednja poželjna sa stanovišta pojedinca. POJAM MULTIPLIKATORA Promjene pojedinih komponenti agregatne potražnje (potrošnja domaćinstva. što će smanjiti proizvodnju. Osnovni ili jednostavni model analizira uticaj potrošnje (C) i investicija (I) na kretanje proizvodnje. KOMPOMENTE AGREGATNE POTRAŽNJE I MODEL MULTIPLIKATORA 5. Na nivou privrede u cjelini to samo povećava nezaposlenost i smanjuje nacionalni dohodak.6. 4. investicije. U tom smislu se može izmjeriti uticaj jedinične promjene svake od ovih komponenti agregatne potražnje na višestruku promjenu i veličinu GDP. tako i investicije «ubačene» u ekonomiji izazivaju lančane reakcije u obliku rasta GDP-a (proizvodnje i zaposlenosti). Naziv mu potječe otuda što on sugeriše da je povećanje nivoa investicija moguće samo kad se povećava stopa rasta proizvodnje. MULTIPLIKATOR INVESTICIJA Pod multiplikatorom investicija se podrazumijeva broj koji množeći promjenu investicija daje promjenu proizvodnje i GDP. TEORIJA AKCELERATORA Međuovisnost rasta domaćeg proizvoda i nivoa neto investicija označavamo kao princip akceleratora. multiplikator je koeficijent (broj) kojim treba pomnožiti prvi efekat varijabilne veličine da bi se dobio (puno veći) efekat na kraju beskonačnog niza perioda.2. a Keynesov model uz ove i uticaj državne potrošnje (G) i neto izvoza (NX). kad se porast proizvodnje akcelerira. multiplikator je množitelj koji bilježi za koliko se mijenja GDP ovisno o promjeni komponenti agregatne potražnje.

odnosno MPS = 1. Odgovor na «tajnu» uvećanog dohotka nalazimo u funkciji potrošnje domaćinstava. Ako je MPC = 0. multiplikator predstavlja beskonačnu geometrijsku progresiju – beskonačnog niza članova (označimo ih sa r) pri čemu je svaki od njih determinisan vrijednošču predhodnog člana: k = 1 + r² + r³ + . proizvodnje. a drugi dio će štedjeti.. NJ.2 = 500. Kada realni GDP pređe potencijalni GDP multiplikatorski učinak investicija nestaje i pretvara se u inflacijsku potražnju.8 daju 64 mljrd.).8 tada će 80 mljrd.. .... Dakle. i tako redom. odnosno MPC = 1. Dalji proces je slijedeći: investicije od 80 mljrd. Ako pođemo od pretpostavljenih 100 mljrd. mostova i sl. koji svaki put kada dobiju svoj dohodak jedan njegov dio troše a drugi štede.8 = 1000 x 1/0. Algebarski iskazano. Proizvođači namještaja će. NJ u obliku početnih investicija usloviće multiplicirani rast agregatne tražnje za više od 100 mljrd...r'.. će ići u štednju (MPS = 0. U stvaranju početnog «investicionog posticaja» poslužićemo se Kejnsovim pristupom – državnim poticajima javnih radova (izgradnje puta.n = 500 mljrd.2).2 + . NJ koje će biti iskorištene za uvećanje potrošnje. Ovaj broj je dobijen pomoću formule: 100 x (1 + 0. NJ. npr.) = 100 x 1/1-0. a preostalih 20 mljrd. odnosno k = 1/MPS... Proces počinje da se širi na nove slojeve stanovništva. pretpostavimo da je početni porast investicija 100 milijardi novčanih jedinica (NJ) koje se finansiraju iz državnog budžeta. od kojih će oni jedan dio usmjeriti na tražnju potrošnih dobara (npr. tj: 1/0. NJ biti potrošeno. multiplikator je koeficijent s kojim treba pomnožiti investicije po predhodnoj formuli: k = 1/(1 – MPC). proces će se širiti na nove slojeve stanovništva. Proizilazi da što je veće dodatno trošenje na ličnu potrošnju da je veći multiplikator. NJ. za koju smo konstatovali da se dio raspoloživog dohotka (Yd) troši a dio štedi. u daljem toku. Polazeći od predhodnog početne investicije od 100 NJ će izazvati rast dohotka na slijedeći način = 100 + 80 + 64 + 51. NJ izazivaju petostruki rast dohotka.8 + 0. pri čemu je r vrijednost progresije..MPC Primjena investicionog multiplikatora ograničena na stanje depresije. Efekat multiplikatora ima kratkoročni karakter. kada u privredi postoje neiskorišteni proizvodni resursi..19 Iz predhodne jednačine MPC + MPS = 1 slijedi Marginalna sklonost potrošnji MPC = ∆C/∆GNP. dio svog raspoloživog dohotka utrošiti..2 = 5. na ime kupovine odjevnih predmeta. NJ pomnožene sa 0.8² + 0. Za novouposlene radnike u javnim radovima to znači ostvarenje dohodaka u iznosu date investicije. Proizilazi da investicije od 100 mljrd.8³ + . što znači da je multiplikator u ovom slučaju jednak 5. Nastupa lančana reakcija: 100 mljrd.MPS Marginalna sklonost štednji MPS = ∆S/∆GNP. Ova dopunska tražnja se obezbjeđuje preko javnih radova a ne putem plasiranja novih roba na tržištu budući da bi nove robe samo povećale već formirane ogromne stokove neprodate robe. i u ovom slučaju vezan je Kejnsovu politiku stimuliranja efektivne (agregatne) tražnje aktiviranjem javnih radova. tj. kupovaće namještaj).. jasno je da vlasnici tog početnog dohotka troše samo jedan njegov dio. a preostali dio će štedjeti..

zbog čega i nastaju politička i socijalna previranja. skračenih izraza: M1.1. koji se nazivaju još i novčani volumen. 3. M3. M3 – Ukupna likvidna sredstva (najširi novčani agregat). STAGFLACIJA INFLACIJA: POSLJEDICE. finansiranje zajedničke potrošnje i stambenu izgradnju) M2 . mirovina. Isto tako vrši se preraspodjela bogatstva od povjerilaca na dužnike (gube oni koji su posudili novac). Kvazi novac čine drugi depoziti u bankama koji ne služe za tekuća plaćanja (kao što su depoziti po viđenju u sadržaju M1).sredstva rezervi. S obzirom da se kao sredstva plaćanja mogu pojaviti sva ukupna novčana sredstva nekog valutnog područja. stanovništvo.20 3. tj. Novčani agregat M4 sastoji se iz novčanog agregata M3 i Dugoročnih obaveza bankarskog sistema prema nebankarskim subjektima u domaćoj valuti i devizama. MONETARNI (NOVČANI) AGREGATI Novac je sredstvo za olakšavanje razmjene roba/usluga i zakonsko sredstvo plaćanja u jednoj zemlji. koji funkcionira kao: (1) gotov novac u opticaju i (2) depozitni novac po viđenju (sredstva na žiro računu. uvećan za ostala likvidna sredstva.Ukupni depoziti. novčana sredstva na zbirnim računima državnog budžeta i drugim sličnim izvorima. Novčani agregat M3 obuhvata novčani agregat M2. .2. sredstva za kupovinu deviza i sredstva za pokriće po akreditivima (garancije kredita za izvozna preduzeća). M4 . odnosno likvidnim potraživanjima nebankarskih subjekata (preduzeća i ustanove. MJERENJE I TEORIJE INFLACIJE Posljedice (nekontrolisane) inflacije su: (1) Preraspodjela dohotka i bogatstva između različitih socijalnih grupa. ukupna novčana sredstava – M4. U ostala likvidna sredstva spadaju oročeni depoziti . M2 proširuje pojam novčane mase M1 sa kvazi novcem. nebankarske finanijske institucije) prema bankarskom sistemu. M2. pri čemu najviše strada srednji sloj (uključujući one koji žive od plata i drugih fiksnih dohodaka: renti. M1 . novčana masa se izjednačava sa izrazom M1 (ili novčanom masom u užem smislu). tekućim i drugim računima sa kojih se vrše plaćanja. a uz njih postoje još i nelikvidna sredstva. i izdvojena novčana sredstva na posebnim računima za investicije.Novčani agregat u užem smislu. DEFLACIJA. INFLACIJA. Radi se likvidnim sredstvima za obavljanje tekućih plaćanja. koja sva novčana sredstva strukturira u monetarne (novčane) agregate. ali mogu da se pretvore u novčana sredstva plaćanja. U načelu. M1 čini ukupni papirni i kovani novac. uz pojam novca govorimo i o novčanoj masi nacionalne ekonomije. a manje bogati.Novčani agregat u širem smislu (M1 + kvazi novac). MONETARNA EKONOMIJA 3. koja uz novčani volumen čine novčani potencijal. stipendija).

Nasuprot ovih negativnih dejstava. Najčešće se kao pokazatelj općeg nivoa cijena koristi indeks potrošačkih cijena (CPI – Consumer Price Index). i to: CPI (tekuće godine) – CPI (prošle godine) x 100 Stopa inflacije = ------------------------------------------------------------CPI (prošle godine) Kao monetarni fenomen (povećavanje novca u opticaju kreditnom i monetarnom politikom) inflacija je u razvijenim tržišnim ekonomijama obično vezana za stanje blisko punoj zaposlenosti. (2) Indeksi cijena predstavljaju ponderisani prosjek cijena određenog broja roba i usluga u skladu s njihovim značajem u strukturi potrošnje. dok s druge strane. poslije perioda poleta i inflacije dolazi period depresije. god. inflacija redovni je pratilac konjukturnog kretanja i stanja pune zaposlenosti. a manje izvoze. indeks cijena na veliko. stanovanje. inflacije = ------------------------------------------------------------. Obično se to kaže za stopu inflacije od 3-4 % godišnje. uvoznici više uvoze i prodaju u zemlji. bolje korišćenje ekonomskih potencijala i sl. (2) inflacija troškova i (3) strukturna inflacija. Koriste se različiti indeksi cijena: indeks cijena na malo.). koji se obračunava na osnovu fiksne potrošačke korpe prosječne gradske (četveročlane) porodice (u koje ulaze: artikli hrane.. Nivo cijena (godina t-1) nivo cijena 2009 . budući da se većom količinom novca mogu poduzimati nove investicije i otvarati nova radna mjesta. itd. INFLACIJA TRAŽNJE . koji se karakteriše neuposlenošću kapaciteta. dozirana i kontrolisana inflacija djeluje stimulativno na ekonomski razvoj (povećavanje investicija.. Na osnovu toga moderne teorije inflacije dijelimo na tri osnovne grupe: (1) inflacija tražnje. što stvara probleme u bilansi plaćanja. odjeća.– nivo cijena 2008. zaposlenosti. stopa inflacije za 2009. TEORIJE INFLACIJE Polazeći od prethodne konstatacije da inflacija predstavlja posljedicu neravnoteže između agregatne ponude i agregatne tražnje. sve uzroke inflacije možemo svesti na one koji podstiču povećanje potražnje i na one koji direktno ili indirektno utiču na smanjenje ponude. Mjerenje inflacije može biti izvršeno na dva načina: (1) godišnjom ili mjesečnom stopom inflacije i (2) indeksima cijena (1) Stopa inflacije se izračunava kao: Npr. Ovaj indeks koristimo i za izračunavanje stope inflacije. Otuda. Međutim. Time se pogoršava bilans vanjske trgovine.: nivo cijena (godina t) – nivo cijena (godina t-1) St. obraovanje i kulturne potrebe). pri čemu profit i nadnice rastu često brže nego troškovi života. (2) Manja kupovna moć novca («jeftiniji novac») i distorzija relativnih cijena i outputa (što za posljedicu ima pogrešnu alokaciju faktora proizvodnje). ponuda i tražnja rastu. indeks troškova života.21 Na sličan inflacija utiče na to da izvoznici više prodaju u zemlji (zbog viših cijena). Dakle. što direktno slabi ekonomske aktivnosti u zemlji i izvoz. ------------------------------------------nivo cijena 2008. implicitnim deflatorom društvenog proizvoda.

monopolske cijene uzrokuju nastanak inflacije u uslovima nepotpune zaposlenosti.monopolskih i oligopolskih struktura nakon Drugog svjetskog rata (budući da su znatno više u odnosu na cijene formirane u uslovima potpune konkurencije.povećanja plaća iznad nivoa povećanja produktivnosti rada (povećavanje plaća može biti uslovljeno i pritiskom sindikata). Inflacija troškova je posljedica rasta troškova u periodu visoke nezaposlenosti i nedovoljne iskorištenosti resursa (b) Usljed sve prisutnije pojave nesavršene konkurencije . jer sam proces inflacije predstavlja opadanje vrijednosti novca. . (njihovo povećanje kompenzira se povećavanjem prodajnih cijena). a preko nje i opći nivo cijena (inflacije). danas vladajućoj. . što podiže opći nivo cijena sa p na p1. Prema.povećanja materijalnih troškova i energenata – npr. (a) Povećavanja troškova proizvodnje.22 Inflacija tražnje (naziva se i klasični tip inflacije) dolazi usljed prevelike efektivne tražnje u odnosu na ponudu. naftni šok 1973. INFLACIJA TROŠKOVA Inflacija troškova dolazi usljed dva razloga: povećavanja troškova proizvodnje i pojave monopolskih cijena. dok kriva agregatne ponude (AS) ostaje ista (ili se i ona pomjera ali znatno sporije od krive AD). Porast ponude novca (npr. monetarnoj teoriji inflacija je isključivo monetarni fenomen. Bez obzira na koji način nastali. doštampavanjem) povlači rast agregatne tražnje. porast troškova vrši pritisak na cijene i tako kreće uzlazna spirala troškova i cijena. Kao i kod inflacije tražnje. . i 1979. Inflacija tražnje se grafički može predstaviti uz pomoć osnovnog makroekonomskog ASAD modela (na koordinatnom sistemu apcisa predstavlja realni društveni proizvod (Y). i inflacija troškova se grafički može predstaviti uz pomoć osnovnog makroekonomskog AS-AD modela. odnosno cijene inputa (stoga se naziva još i inflacijom ponude).poreza i doprinosa. pri čemu je rast tražnje uzrokovan prekomjernim rastom novčane mase ili rastom lične i investicione potrošnje. Povećavanje agregatne tražnje u odnosu na nepromjenjenu agregatnu ponudu može se opisati i kao stanje u kome mnogo novca juri za malom količinom roba. Inflacija tražnje Povećavanje agregatne potražnje se ispoljava kao pomjeranje krive AD udesno i naviše (sa AD na AD1). i to: . a ordinata nivo cijena). Kod ispoljavanja inflacije tražnje dolazi do pomjeranja krive agregatne potražnje (AD).

STRUKTURNA INFLACIJA Strukturna inflacija je izvedena iz inflacije tražnje. FILIPSOVA KRIVA – ODNOS INFLACIJE I NEZAPOSLENOSTI Funkcionalna međuzavisnost između povećanja nadnica i porasta nezaposlenosti u ekonomskoj teoriji naziva se Filipsova kriva. pri čemu je rast produktivnosti rada uvijek 3 %. Osnovni razlog ove neskladnosti jeste pretpostavka o permanetnom porastu produktivnosti rada. ali ujedno i . Primjećuje se da postoji neskladnost između porasta cijena i porasta najamnina. Na lijevoj vertikalnoj osovini naznačili smo porast cijena. Proizilazi iz strukturnih neusklađenosti. a njen osnovni pokretač je višak tražnje u onim sektorima. Kao poseban oblik Filipsove krive može poslužti grafika koji iskazuje povezanost tri faktora: nivoa inflacije koji je nanesen na lijevoj vertikalnoj osi.% rasta produktivnosti rada. nizak nivo nezaposlenosti se plaća višom inflacijom. i obratno. a s druge smanjuje realni društveni proizvod sa Y na Y1. kao što je ono da (državno) smanjenje nezaposlenosti ispod prirodne stope nezaposlenosti izaziva ispoljavanje inflacije. koji zaostaju u odnosu na ukupni razvoj. nivoa nezasposlenosti na horizontalnoj osi i godišnjeg rasta najamnina na desnoj vertikalnoj osi. a na desnoj povećanje nadnica. ona opada u vrijeme kada se nadnice smanjuju. što. Drugi ekonomisti (Samuelson i Solow) su modifikovali ovu krivu. Ako se i dalje posmatra porast cijena i porast ličnih dohodaka. 4. Strukturna inflacija dolazi i zbog porasta ukupne tražnje koja se ne može zadovoljiti. onda nije teško zaključiti da je riječ o pretpostavci da je taj porast cijena u cijelosti apsorbiran povećanjem ličnih dohodaka. Osnovni zaključak izveden iz ove krive je da stopa nezaposlenosti opada u godinama povećavanja nadnica. Tako npr. Pretpostavlja se da izmerđu nivoa inflacije i rasta najamnina postoji sljedeća veza: % inflacije = % rasta najamnina . jer nema dovoljno kapitalnih dobara da se aktivira sva raspoloživa radna snaga. i obratno. Ukoliko je veći nivo nezaposlenosti. što se u makroekonomiji koristi za preciziranje uslova koji pogoduju ostvarenje visoke stope zaposlenosti i stabilnih cijena. i to stoga što se ovdje radi o pretpostavci da porast produktivnosti rada bude 3 %. Na dijagramu se vidi da smo na apcisu nanijeli postotak nezaposlenosti.23 Inflacija troškova Povećavanje troškova se ispoljava kao pomjeranje krive AS ulijevo (sa AS na AS1). na dijagramu se vidi da porastu cijena od 0 % odgovara porast ličnih dohodaka od 3 %. s jedne strane podiže opći nivo cijena sa p na p1. onda je i manji procenat porasta cijena. zamijenivši najamnine kretanjem cijena (odnosno stopom inflacije).

treba posebno podvući da je porast nezaposlenosti obrnuto srazmjeran brzini rasta privrede. Po svoj prilici danas ne postoji jedno opće pravilo koje bi omogućilo optimalnu kombinaciju između prisutnog nivoa nezaposlenosti i prisutne nestabilnosti za sve zemlje. odnosno nestabilnosti. Filipsova kriva Dinamika efekata monetarne i fiskalne politike Prikaz situacija kada je kriva N manje elastična na promjene monetarne politike nego kriva stabilnosti cijena P Zaključujemo da je povećanje nezaposlenosti obrnuto srazmjemo povećanju cijena. a upravno srazmjerno sa stepenom stabilnosti. Postizanje optimalne kombinacije nezaposlenosti i stabilnosti zavisi od specifičnih prilika i problema koji su prisutni u svakoj zemlji. POJAM I VOĐENJE MONETARNE POLITIKE . veoma visoke stope zaposlenosti s maksimalnom stopom rasta i samim time uslovljenim povećanjem cijena i stupnja stabilnosti.24 najamnine u takvim okolnostima su niži. Upravo radi toga postoji opravdana dilema svakog savremenog društva koja se odnosi na pitanje izbora između npr. i relativno stabilnih cijena uz prisustvo velike nezaposlenosti. Međutim. 5. Stoga se ta kombinacija mora posebno određivati za svaku zemlju ponaosob.

Dakle. kada bilježimo pad ekonomske aktivnosti u zemlji (stanje recesije. ili koja će onemogućiti/umanjiti posljedice nedovoljne ili pretjerane količine novca u opticaju. Centralnom bankom upravlja vijeće ili savjet guvernera (na čelu je guverner banke) čije članove obično predlaže šef države. što dovodi do «pregrijavanja» privrede i problema povišene inflacije. a potvrđuje Parlament. (1) Restriktivna monetarna politika (ili politika «skupog novca») se provodi u uslovima ekonomskog prosperiteta. Sniženje kamatnih stopa. depresije). a kojom se regulira ponuda i tražnja za novcem u skladu sa potrebama ekonomskog života (određivanje količine novca u opticaju. U tom smislu Centralna banka može (pri konstantnoj brzini opticaja novca) voditi restriktivnu. tj. Centralna banka tada ograničava novčanu ponudu (vrši restrikciju emitovanja novca) preko viših kamatnih stopa. po kojoj promjena novčane mase u opticaju snažno utiče na ekonomski razvoj: povećavanje novčane mase izaziva ekonomsku ekspanziju. Ono što je sigurno jeste da novac utiče na ekonomska kretanja na kratki rok i u situaciji kada je stvarni GDP ispod potencijalnog GDP. centralna banka obično ima veliku autonomiju prema izvršnoj vlasti (vladi). Zbog značaja koji novac ima u privredi svake zemlje. centralna banka vodi politiku povećanja ponude novca preko niske kamatne stope (novčana masa se povećava po stopi većoj od rasta GDP-a) i time stimulira ekonomska aktivnost (poduzetnici lakše dolaze do novca i više investiraju. U savremeno doba monetarna politika je najvažnije područje makroekonomske politike. što u krajnjem ishodu povećava GDP). Stabilizacijski uticaj na privredu biće slijedeći: više kamatne stope će obeshrabriti nove investicije i djelovati na smanjenje inflacije ali i pad GDP-a. koja jedina može emitirati novčanice. U tom slučaju. način na koji centralna banka kontroliše ponudu novca. Ovom politikom se usporava rast novčane mase odnosno ponude novca ispod rasta GDP-a.25 Monetarna politika čini sastavni dio ekonomske politike koju kreira i provodi centralna banka. izazvano porastom ponude novca. Centralna banka je odgovorna jedino zakonodavnoj vlasti (parlamentu). koji je potaknut monetarnim finansiranjem razvoja (nove investicije i nova radna mjesta su finansirana većom količinom novca na osnovu poticajne monetarne i kreditne politike). (2) Ekspanzivna monetarna politika (ili politika «jeftinog novca») se sprovodi u suprotnom slučaju. te odnos novac-proizvodnja-inflacija jedno je od najvažnijih pitanja moderne makroekonomije. što u krajnjem vodi porastu ukupne proizvodnje i zaposlenosti. će imati izrazite stabilizacijske učinke – stimuliraće investicije i potrošnju. . Monetarnu politiku u svakoj zemlji neposredno provodi centralna (ili narodna) banka. visine kamatnih stopa. monetarnom politikom se snadbjeva privreda odgovarajućom količinom novca koja neće izazvati nikakve poremećaje. Fridmanom). Oko uloge novca u privredi makroekonomisti su podijeljeni i njihova gledišta kreću se od jedne krajnosti da je novac potpuno neutralan (za klasičare je to samo sredstvo koje olakšava razmjene) do druge (monetaristi na čelu sa nobelovcem M. ekspanzivnu i neutralnu monetarnu politiku. Vođenje monetarne politike Vođenje monetarne politike. a njeno smanjenje vodi ekonomskom zastoju). deviznog tečaja i uslova kreditiranja).

vođenje monetarne politike u zemlji kontrolom novčane mase. te predhodne mjere više djeluju kao korektivne. (1) Politika otvorenog tržišta (odnosno operacije na otvorenom tržištu – Open market . jednakosti agregatne ponude i agregatne potražnje novca. restriktivnim i ekspanzivnim mjerama. 3. Bilanca Centralne banke izgleda ovako: Aktiva (sredstva) 1. Centralna banka drži zlatne i devizne rezerve (strana valuta + mjenice + depoziti u stranim bankama + rezerve pozicije u IMF) i na taj način vodi politiku međunarodne likvidnosti. Instrumenti monetarne politike Glavni instrumenti pomoću kojih centralna banka ostvaruje ciljeve monetarne politike su: (1) politika otvorenog tržišta. 6. i prostorno i vremenski. 4) drugi ciljevi kao što su: povećanje zaposlenosti. 3) stabilnost domaćeg novca (uključujući kontolu izdavanja novac u zemlji) i njegovog deviznog tečaja. porast proizvodnje i realnog GDP-a. Iako se vođenje monetarne politike sprovodi. tj. glavni ciljevi monetarne politike su: 1) osiguravanjei privredi potrebne količinu novca u opticaju. koja obezbjeđuje stabilnost općeg nivoa cijena. reagiraju na promjene količine novca u privredi. a centralna banka je vodi tako što ujednačava rast novčane mase sa rastom GDP-a. Intervencijom na deviznim tržištima utječe na stabilizaciju domaće valute. 2) uspostavljanje monetarne ravnoteže. 4.26 (3) Neutralna monetarna politika se provodi u stabilnim uslovima.1. budući da monetarna politika «pokriva» i druge makroekonomske ciljeve. podstiču pozitivne ili suzbijaju negativne tendencije u privredi. 2. Krediti bankama 3. kao što su puna zaposlenost i uravnoteženi ekonomski rast. CILJEVI I INSTRUMENTI MONETARNE POLITIKE 9. tj. nema preciznog odgovora o tome koja je idealna količina novca u opticaju. Krediti vladi (državi) Ukupno 1. Otuda. Zlato i devize (međunarodne rezerve neto) 2. što monetarnu politiku prikazuje kao stabilizacijsku politiku.2. dakle. kako smo vidjeli. održavanje monetarne stabilnosti nije i jedini cilj monetarne politike. uravnoteženi ekonomski rast. Monetarnom politikom se. Ovo stoga što mnogobrojni faktori različito. (2) politika obaveznih rezervi i (3) politika diskontne stope. Ciljevi monetarne politike Međutim. Pasiva (izvori sredstava) Novac u opticaju Depoziti ostalih banaka Depoziti vlade (države) kapital i rezerve Ukupno 9.

ove banke mogu uzeti zajam kod centralne banke uz odgovarajuću diskontnu stopu. a samim tim i na GDP i nivo cijena: a) preko kamatne stope (Interest rate Channel). Prodajom kratkoročnih i/ili dugoročnih državnih obveznica ili deviza centralna banka povlači novac iz opticaja i tako smanjuje agregatnu ponudu novca. stopa obaveznih rezervi se povećava. tj. Utjecaj monetarne politike na kamate Dva su osnovna mehanizma na koji promjena novčane mase (tj. što će smanjiti zaposlenost. i to kako bi se monetarna politika uskladila s politikama drugih zemalja. (3) Politika diskontne stope se danas samo povremeno upotrebljava u regulisanju ponude novca.27 oparations) čini primarni način reguliranja novčane mase. Ako bi centralna banka željela da smanji ponudu novca (u situacijama «pregrijane privrede») odredila bi diskontnu stopa na višem nivou od tržišne kamatne stope. U slučaju da privredi prijeti opasnost od inflacije. a time i na povećavanje zaposlenosti i dohotka. preduzeća ili finansijskih instutucija. što utiče na smanjenje ponude novca. Ako je ta stopa na nivou tržišne kamatne stope. čime se direktno utjeće na količinu novca u opticaju. pa se smanjuju investicije. te na taj način pušta ili povlači novac iz opticaja. smanjiće se pritisak na inflaciju) U suprotnom slučaju. 9. to daje sigurnost poslovnim bankama da plasiraju svoja sredstva sve do visine obaveznih rezervi.3. Centralna banka mijenja stope obaveznih rezervi i time regulira ponudu kredita poslovnih banaka. što znači da se smanjuje novčana masa za kredite. (dakle. . (2) Politika obaveznih rezervi banaka se provodi preko stope obaveznih rezervi koja predstavlja minimalnu stopu rezervi gotovine koju poslovne banke moraju držati u odnosu na depozite. cijene i dohodak. Centralna banka provodi operacije na otvorenom tržištu kupujući i prodavajući vrijednosne papire (najčešće državne obveznice) ili devize na slobodnom tržištu. Radi se o operacijama kojima centralna banka kupuje ili prodaje državne vrijednosne papire na finansijskom tržištu. Poslovni sektor teže dolazi do kredita od poslovnih banaka.. što će pozitivno djelovati na rast investicija. Povećavanje rezervi odraziće se na smanjenje bankarskih depozita po viđenju. centralna banka smanjuje stopu obaveznih rezervi i time djeluje u pravcu povećavanja ponude novca (povećava se novčana masa u opticaju). smanjuje navčanu masu u opticaju. a kamatna stopa se povećava. centralna banka povećava količinu novca u opticaju (što je ravno emisiji primarnog novca) čime se smanjuju kamatne stope. kako bi uklonila višak novca u opticaju i spriječila moguću inflaciju. odnosno najvažnije sredstvo u provođenju stabilizacijske politike u tržišnim ekonomijama. te povećavaju investicije i likvidnost privrede. Kupovinom kratkoročnih i/ili dugoročnih vrijednosnih obveznica ili deviza od građana. što bi primoralo poslovne banke da drže drže dodatni iznos rezervi gotovine. monetarna politika) utječe na veličinu AD. Kad poslovnim bankama nedostaju rezerve (u slučaju da dođe do povećanog povlačenja depozita iz poslovne banke. što smanjuje kreditni potencijal poslovnih banaka. kada je privreda u recesiji. Diskontna stopa predstavlja kamatnu stopu po kojoj centralna banka pozajmljuje novčana sredstva poslovnim bankama.

Naime.“ Drugačije rečeno. npr. Godišnje povećavanje GDP u odnosu na baznu godinu pokazuje stopu ekonomskog rasta. Grafički se to prikazuje na slijedeći način: Ekonomski rast kao pomak GPM udesno . EKONOMSKI RAZVOJ I MODELI RASTA 1.28 b) preko deviznog tečaja (Exchange rate Channel) a) Povećavanje (smanjivanje) novčane mase uz nepromijenjenu potražnju za novcem vodi padu (rastu) kamatne stope. ekonomski rast govori o napredovanju nacionalne ekonomije. kao što su: kuće. pad ili rast kamatne stope vodić će do rasta ili pada investicija i osobne potrošnje te samim tim i do rasta ili pada AD. npr. Stopa rasta proizvodnje određuje stopu kojom raste standard stanovništva jedne zemlje. stanovi. Rast kamatne stope dovodi do suprotnog procesa – smanjivanja potražnje za ovim dobrima. Od tada ekonomska teorija razlučuje pojmove ekonomskog rasta i ekonomskog razvoja. Zajedno. ekonomski rast se ostvaruje kada se granice proizvodnih mogućnosti pomiću naviše kao izraz povećavanja kapaciteta za proizvodnju u nekoj nacionalnoj privredi. najznačajniji je faktor ekonomskog uspjeha nacije. (dugotrajna potrošna dobra.. Deprecijacija domaće valute će učiniti domaći izvoz jeftinijim. b) Povećavanje (smanjivanje) novčane mase uz nepromijenjenu potražnju za novcem vodi padu (rastu) kamatne stope. odnosno „ekonomski rast. U dugom roku (10-20 godina). pa je ekonomski rast osnovni ekonomski i politički cilj svake zemlje. bijela tehnika. Postojanje ekonomskog rasta pretpostavka je zadovoljavanja stalno rastućih potreba ljudi. dugoročno. a najčešće pomoću pokazatelja stope rasta GDP per capita u određenom razdoblju. Posljedice pada kamatne stope dovest će do povećavanja potražnje za dobrima čija je potrošnja osjetljiva na veličinu kamatne stope. padom domaće kamatne stope ekonsmkim subjektima postaje isplativije ulagati novac u inozemstvu jer je stopa povrata (kamatna stopa) sada tamo veća Kako bi se novac investirao u inozemstvo potrebno ga je prvo konvertovati u strana sredstva plaćanja. odnosno. Posljedice pada (rasta) kamatne stope dovest će do povećanja odljeva kapitala iz zemlje. Dakle. Prema tome. tj. na tržištu EU. 4.). u eure. Ekonomski rast je dugoročno povećanje proizvodnje. povećanju neto izvoza a samim tim i AD. što će za posljedicu imati deprecijaciju (smanjenjenje) vrijednosti domaće valute. automobili. Ekonomski rast se kvantitativno izražava na različite načine. pad domaće kamatne stope dovest će do povećavanja potražnje za eurima i povećanja ponude domaće valute. EKONOMSKI RAST I RAZVOJ Proučavanje ekonomskog rasta kao makroekonomskog fenomena novijeg je datuma i biva intenzivirano tek nakon Drugog svjetskog rata. te proizvode EU učiniti skupljim za domaće potrošaće. te svih vrsta investicijskih dobara. namještaj itd. ovo će voditi rastu izvoza u EU i smanjenju uvoza iz nje. uvećanje realnog bruto društvenog proizvoda..

» Dakle. Prve analize ekonomskog rasta u 1940-im i 1950-im godinama imale su za predmet isključivo kvantitativan rast nacionalne privrede (proizvodnje i GDP-a). Održivi razvoj se definira kao onaj razvoj u kome svaka generacija slijedećoj predaje stok „neto resursa“ (tj..000-e godine.960 USD. objašnjava i složene transformacije u kompoziciji i strukturi privrede koje doprinose rastu životnog standarda i kvalitetu života ljudi uopće. Tabela. uzeli smo smo period od oko 100 godina.8 % a za Pakistan 1. Prosječna stopa ekonomskog rasta u tom periodu (posljednja kolona tabele). čak preko 17 puta veći od onog u Pakistanu. u %) Japan Brazil 1890-2000 1900-2000 1. 2.460 USD 2. pod kojim podrazumijevamo «ekspanziju privrede popraćenu strukturalnim promjenama u sistemu proizvodnje i promjenama u kvaliteti i sastavu finalnog proizvoda.29 Ekonomski rast se grafički predstavlja pomakom udesno granice proizvodnih mogućnosti. U posljednje vrijeme se naglašava da ekonomski razvoj treba da bude i održiv. također. s jedne strane i razlike od zemlje do zemlje. DUGOTRAJNOST EKONOMSKOG RASTA Među osnovnim karakteristikama ekonomskog rasta su sporost i dugotrajnost. Drugim riječima. pokazuje da je GDP per capita u USA. okoliš.460 7.8 2.c (na početku perioda) GDP p. znanje. a Pakistana sa 616 na 1. Realni GDP prosječnog Kineza u 2000-oj godini ravan je GDP prosječnog Britanca od prije 130 godina. pojam ekonomskog razvoja. Stope ekonomskog rasta izabranih zemalja Zemlja Period GDP p. U prvom slučaju. To znači da je realni GDP Japana sa 1. za Japan je 2. Nakon toga je u ekonomsku teoriju uveden pojam ekonomskog razvoja.c (na kraju perioda) Stopa rasta (godišnja. ekonomski razvoj je širi i kompleksniji ekonomski i društveni proces od ekonomskog rasta. kako je vidljivo u narednoj tabeli. Pri tome kažemo da je ekonomski rast najvažnija komponenta ekonomskog razvoja (nema ekonomskog razvoja bez ekonomskog rasta).256 650 26.320 2.. što je na grafikonu prikazano kao pomak krivulje od GPM1 do GPM2. a GDP prosječnog Pakistanca je 2000. pored toga što obuhvata kvantitativne promjene u obimu proizvodnje (ekonomski rast). tehnologije.2 %.5 . npr. npr.256 USD u 1870-oj godini po datoj stopi ekonomskog rasta porastao na 26. uključujući i kvalitetu okoliša. prirodni resursi. fizički i ljudski kapital) koji u per capita terminima nije manji od onoga koji je naslijedila. godine je iznosio polovinu realnog dohotka proječnog Amerikanca. s druge strane.

Zato stvarna kretanja agregatne privredne aktivnosti pokazuju cikličnost.0 1. zaposlenosti.260 3.940 34.. prirodna bogatstva.010 3.4 1. .8 1. Ona se očituju u odstupanju ekonomskih aktivnosti.390 23. 1. to znači da. Mankiw.G. cijena itd. pa ih dijelimo na ciklička. 543. Odstupanja su uzrokovana različitim faktorima.550 1.0 2.2 Izvor: N.3. fizički kapital i tehnologije (1) Ljudski kapital «je ekonomski izraz za znanje i vještine koje radnici stiču kroz obrazovanje (spretnost. Amerikanci bolje žive od Pakistanaca jer su američki radnici produktivniji od pakistanskih. Stvarne i trend vrijednosti domaćeg proizvoda u dugom roku prikazuju se kao na sljedećoj slici: Kao što vidimo putanje privrednog razvoja nisu pravolinijske. dohotka. ibid. sezonska i neregularna.330 25. str.950 2. Produktivnost izražava sposobnost da se određena količina dobara i usluga proizvede u određenom vremenu. znanje i motivacija radne snage). FAKTORI EKONOMSKOG RASTA I RAZVOJA Predhodne razlike u životnom standardu (ostvarenim stopama ekonomskog rasta. Od dugoročnog trenda razvoja privrede postoje odstupanja.347 564 4. a time i konkurentnosti ekonomije jedne zemlje.810 27. koje čine: ljudski kapital. Budući da ova proizvedena količina dobara i usluga određuje životni standard stanovništva.9 1. a to znači proizvodnje. (napomena: realni GDP izražen je u vrijednosti USD iz 2000-e godine) U drugom slučaju. Britanija Pakistan 1900-2000 1870-2000 1870-2000 1900-2000 1870-2000 1900-2000 1870-2000 1900-2000 968 1.30 Meksiko Kanada Njemačka Kina USA Indija V. obično se uzima za najvažniji faktor ekonomskog rasta.107 616 8. Produktivnost (odnosno ekonomski rast i razvoj) je određena sa četiri faktora.825 598 3. odnosno visini GDP) različitih zemalja objašnjavaju se razlikama u dostignutom nivou produktivnosti.2 2. moderne privrede pokazuju tendencije dugoročnog rasta. a upravo utvrđivanje razloga cikličnih fluktuacija u privredi spada u temeljne zadaće makroekonomije. npr.984 1.5 1. Taj se dugoročni rast često prikazuje krivuljom koju zovemo razvojni trend ili samo trend.

moderne teorije ekonomskog rasta nikle su pod uticajem makroekonomskih modela. U makroekonomiji je štednja ključno pitanje formiranja investicija kao neophodhog uslova za postizanje ekonomskog razvoja. svoj brzi rast su bazirale na sektorima koji više ovise o radu i kapitalu. T. 1. izuzetak a ne pravilo. generira nivo dohotka. odnosno teoriju rasta. y = nominalni i realni dohodak. matematički. Maltus. koja na osnovu toga ostvaruje visoke dohotke) su. Na ovaj se način zaokružuje «razvojni krug».4. koji pored podmirivanja potreba potrošnje omogućava i određeni nivo štednje (akumulacije). Uz one rane (A. a ovima se osvajaju nova tržišta i usvajaju nova znanja (uvećava se fizički kapital i nivo znanja). koje su napredovale i pored toga što nemaju prirodna bogastva. Visoke investicije omogućavaju nove tehnologije. pri čemu su modeli rasta instrument makroekonomske analize. K. mašine.) i investicija za izgradnju kapitalnih dobara. Keynes je analizu određenja dohotka podredio kratkom roku. Dokazujući da je ravnoteža moguća i kad nema potpune zaposlenosti. Ekonomski rast oduvijek je izazivao veliki interes i kontraverze kod ekonomista. 1948) i neoklasični model Soloua (Robert Solow. Model ima sljedeći izraz: Y=C+I Y. Raspolaganje sa više kapitalnih dobara obezbjeđuje bržu i obilniju proizvodnju dobara i usluga.31 (2) Prirodna bogatstva (zemlja i uopće svi prirodni izvori) su nekada bila prvi preduslov ekonomskog napretka. zgrade. infrastruktura i sl.) Keynesov model Keynesov prvenstveni doprinos u ekonomskoj teoriji je postizanje pune zaposlenosti pri stabilnim cijenama. Marks). MODELI EKONOMSKOG RASTA Makroekonomska politika mora biti i kvantitativno određena (ekonometrijski. nije razmatrao. (4) Tehnologija (tehničko-tehnološki progres. Produktivnost (determinirana s predhodna četiri faktora). Među najcitiranijim radovima o ekonomskom rastu su modeli Haroda (Rey Harroda. U tom kvantitativnom pristupu naglašeno mjesto imaju ekonomski modeli. Osnovni predmet Keynesovog istraživanja je pitanje modaliteta makroekonomskog procesa prilagođavanja u situaciji u kojoj je poremećena opća ravnoteža. dok dugoročnu analizu određenja dohotka. kao i njihovo usklađivanje na tržištima roba. 1970. Keynesov model razrađuje prtoces formiranja ponude i tražnje. rada i kapitala. Smit. dakle. pri tome. Arabija. statistički). S=I . inovacije) podrazumijeva najbolje/najbrže tehnološke načine proizvodnje dobara i usluga. Keynesov model ekonomskog rasta pokazuje osnovne odrednice formiranja i raspodjele dohotka te nivoa zaposlenosti. Zemlje bogate naftom (kao S. a imaju korijene u keynesijansko-neoklasičnoj teoriji. koji dinamičkom analizom opisuju promjenu pojedinih makroekonomskih varijabli u vremenu. Danas prirodna bogastva ne određuju je li neka zemlja uspješna ili ne: primjer su zemlje poput Japana i Hong Konga. na novom i višem nivou razvijenosti od predhodnog. (3) Fizički kapital (ili samo: kapital) je izražen u obliku kapitalnih dobara (oprema.

i njihovo ulaganje podložno je konstantnim prinosima – kapitalni koeficijent (v) je konstantan.F. 194648. I = investicije. M = ponuda novca. Po Keynesu glavni uzrok poremećaja leži u odstupanju efektivne tražnje od realnog nivoa ponude pri punoj zaposlenosti. zaposlenosti i ukupne ekonomske aktivnosti određena funkcijama potrošnje. pri čemu povećavanje investicija putem multiplikatora utiče na multiplikativno povećavanje dohotka i potrošnje. Na osnovu ovih pretpostavki izgrađen je model koji dokazuje da je stopa ekonomskog rasta funkcija štednje i dohotka. Model se temelji na sljedećim pretpostavkama: (1) Proizvodnja je funkcija dvaju faktora rada i kapitala. W. (2) elastičnost suptitucije tih dvaju faktora jednaka je nuli. Time makroekonomska politika treba u kratkom roku biti usmjerena na osiguranje stabilne ravnoteže uz punu zaposlenost faktora proizvodnje i stabilne cijene. ovo povećavanje potrošnje i potrebne proizvodnje preko marginalnog kapitalnog koeficijenta (koji ima ulogu akceleratora). usklađujući tražnju s danom ponudom. Harrod-Domarov model rasta Harrod-Domarov model rasta (neovisno su ga oblikovali R. odnosno S = S(Y) I = I(i) M = L1 (Y) + L2 (i. Harrod i E. razmatra pitanja pod kojim uslovima je privreda sposobna ostvariti outpout po nekoj konstatnoj stopi i odgovor nalazi u jednakosti – stope štednje sa produktom kapitalnog koeficijenta i stope rasta stvarne radne snage. U situaciji pune zaposlenosti. «Tada i samo tada privreda će imati ravnotežu kapitala i ponude radne snage. P = nivo cijena. jer se zanemaruje uticaj monetarne politike i nema promjena u tehničkom progresu. w = nominalne i realne nadnice. (2) zakon podstreka investiranja prema kojem nivo investicijske aktivnosti određuju odnos između marginalne efikasdnosti kapitala i tržišne kamatne stzope. L1 = spekulativna tražnja novca. izaziva dodatno povećavanje (akceleriranje) investicija. iz kojeg je izveden multiplikator dohotka prema kojem se povećanje potrošnje multiplikatiovno odražava na porast dohotka. koja se zove prirodna stopa rasta. Stopa ravnotežnog rasta povećava se za rast produktivnosti rada.). raspodjelu i upotrebu dohotka. Domar. (3) faktor rad raste konstatnom stopom. Wo = donja granica nominalne nadnice U modelu je nivo dohotka. (4) udio štednje je u fiksnom odnosu s realnim nacionalnom dohotkom privrede. koji čine okosnicu Keynesove makroekonomske teorije: (1) zakon potrošnje. čime je Keynes definirao i stabilizacijsku ulogu makroekonomske politike. da bi postigao (dugoročni) uravnoteženi rast». Oblik tih funkcija određen je na osnovu tri «psihološka zakona». investicija i likvidnosti. Otuda osnovni instrument ekonomske politike trebeju biti mjere porezne i monetarne politike koje direktno utiču na veličinu. P) Y = Y(n) W = Y'(n) W = Wo + W(n) Y = Py W = Pw . C = lična potrošnja. i = kamatna stopa. a s druge o određenoj spekulativnoj pobudi.32 n =zaposlenost. (3) zakon potrebe za likvidnošću prema kojem tražnja za novcem zavisi s jedne strane o potrebi u tekućem poslovanju i određenoj predostrožnosti.

od kojih prikazujemo: Funkcija investicija Ravnoteža na tržištu roba Agregatna funkcija proizvodnje dK 1/L = 1/L----dt I/L = S/L Y/L = F(k) U dugom roku ravnoteža ustaljenog rasta.k). ravnoteža na tržištu roba. potvrdio opće zaključke neoklasičnog modela. funkcija nacionalnog dohotka (Y). Solou (Robert Solow). z = zaposlenost po jedinici kapitala. Rješenje modela za ravnotežni rast glasio bi: Y = (µ/s)kL*L0eut gdje je k* izvedeni ravnotežni kapitalni koeficijent. ● prosječnom padu GDP od 3 % na godinu najviše su pridonijele tehnološke inovacije. proizilazi iz zaposlenosti (L) i kapitala (K). ali ne i udio nadnica u nacionalnom dfohotku jer su srazmjerno rasli i dohoci od drugih faktora proizvodnje. Za udvostručenje GDP-a. potrebne su 24 godine. Prema neoklasičnoj teoriji. slijedi da je kF(L/K)=F(1. Označimo li sa k=K/L. prema pravilu 72. čemu zapravo neoklasična teorija teži.33 povećanje produktivnosti rada u procesu ekonomskog razvoja dzgoročno povećava stopu rasta. ● kapitalni koeficijent pokazivao je tendenciju pada dok su odnosdi između investicija i štednje te GDP bili manje-više stabilni. Neoklasični model rasta Soloua Neoklasična teorija nastaje kao reakcija na keynesijansku (Keynesov model) i neokeynesijansu (Harod-Domarov model) teoriju. agregatna funkcija proizvodnje.k). Prema Solou. pretpostavlja da su cijene faktora proizvodnje u dugom roku fleksibilne te da reaguju na višak tražnje (dakle. i to zbog: ● zbog rasta tehničke opremljenosti što je povećalo realne nadnice. uglavnom. ● odsustva dramatičnih dugoročnih promjena realnih kamatnih stopa. tržišni mehanizam pune konkurencije u teorijskim okvirima dugoročno samoregulativan (vraća proces ekonomskog rasta na dugoročnu ravnotežnu putanju ukoliko je on zbog nekih razloga iz nje izbačen). kojega je razvio nobelovac R. moguća je supstitucija faktora . Y = GDP. ali i značajnih kratkoročnih fluktuacija. Ako Y interpretiramo kao neto proizvod tada bismo pretpostsavili da je f(0)<0. uz homogenost funkcije F i početne relacije (a). tražnja za kapitalom i tražnja za radnom snagom. tj: 1/v = Y/K = F(L/K)=f(L/K)=f(z) (a) gdje je f = funkcija proizvodnje. uz varijabilni kapital koeficijent (v) i uz pretpostavku konstatnih prinosa. Neoklasični pristup. Ekonomski rast tokom XX stoljeća u razvijenim je zemljama. . što znači da je u funkciji proizvodnje kapitaslni koeficijent varijabilan). Uz ovu transformaciju iz osnovnog modela mogu se izvesti relacije: funkcija investicija i štednje. Pri toj stopi. Bavi se problemom uslova ravnotežnog rasta koje neokeynesijnska škola nije do kraja utvrdila. slijedi da je 1/v=F/K)/k. Ako uvedemo oznaku F/k) = F(1. pri čemu je prirodno pretpostaviti da je F(0)=0. funkcija ponude radne snage u dugom roku. nalazi se u prilagođavanju zajamčenoj prirodfnoj stopi.

Prema savremenim određenjima. a s druge. Zato se kaže da je tržišna privreda podložna poslovnim (konjukturnim) ciklusima. što dalje ugrožava tražnju. dostiže se najveća nivo GNP-a (boom). poslovni ciklusi predstavljaju rekurentnu ekspanziju i kontakciju nacionalne privrede Poslovni ciklusi mogu biti: . Poslovni cilkus 10 godina (1) Vrh (peak) poslovnog ciklusa karakteriše puna zaposlenost kapaciteta. Agregatna ponuda može nadmašiti agregatnu tražnju («pregrijavanje privrede»). zaposlenost i cijene. 2) Kontrakcija predstavlja blagi pad ekonomskih aktivnosti. investicije minimalne i postojeći kapaciteti neiskorišteni. (2) kontrakcija ekonomskih aktivnosti. dolazi do otpuštanja radne snage. Iako su ove faze zajedničke svim ekonomskim ciklusima. povećava zalihe. U ovom periodu privreda bilježi polet: rastu investicije. Pošto je u vrhu zabilježena povećana agregatna ponuda i pad agregatne tražnje .smanjuju se prodaje. Produbljavanje problema u nekim slučajevima dovodi i do krize hiperprodukcije (od kojih je najveća bila Velika ekonomska kriza 1929-33). Profiti padaju i sve više preduzeća dolaze u teškoće. kao i najnižom tražnjom u . one su i po trajanju i po intenzitetu različite kod pojedinih ciklusa (zato kažemo da su promjene rekurentne ali ne i periodične). Zato su i objašnjenja. Veću nezaposlenost slijedi pad dohotka domaćinstava. to s jedne strane. ali i predviđanja ekonomskih ciklusa nepouzdana. proizvodnja i zaposlenost.34 2.kratkoročni poslovni ciklusi(u trajanju do dvije godine) .dugoročni (u trajanju do deset godina ili do dvanaest godina) Poslovni ciklusi se sastoje od četiri faze: (1) vrh poslovnog ciklusa. najnižim cijenama i visokom nezaposlenošću. (3) dno poslovnog ciklusa i (4) ekspanzija ekonomske aktivnosti. Dužina ciklusa se određuje protokom vremena od početka bilo koje od faza cilkusa do početka te faze u narednom ciklusu (na našem dijagramu vrijeme t1 – t2). Opadanje realnog GNP u dva ili više uzastopnih kvartala označavamo recesijom (recession). smanjuje proizvodnju. nacionalnog dohotka i zaposlenosti. koji se međusobno smjenjuju većom ili manjom pravilnošću. CIKLIČNE MAKROEKONOMSKE FLUKTUACIJE Osnovna karakteristika ekonomskih veličina u realnom svijetu je njihova stalna promjena. Očekivanja su pesimistična. 3) Dno (trough) je najniži nivo ekonomskih kretanja. Pod poslovnim ciklusima podrazumijevamo fluktuaciju ukupne proizvodnje. Obilježena je najnižom proizvodnje.

političkim prevratima. Kada zavlada recesija onda se smanjuju kako obim investicija poduzetnika. povećavanje zaposlenosti. . dohotka i izdataka potrošača.oporavak (recovery) označava fazu ponovnog povećavanja proizvodnje i zaposlenosti.35 odnosu na proizvodne kapacitete. O recesiji se govori kada je privredni rast u dva uzastopna tromjesečja negativan. Najvažnije teorije o poslovnim ciklusima su: (1) Monetarna teorija koja cikličnost objašnjava ekspanzijom i kontrakcijom novca i kredita u privredi. (3) Političke teorije ekonomsku cikličnost pripisuju političarima koji prilagođavaju fiskalnu i monetrne politiku da bi ponovo bili izabrani. Unutar jednog ciklusa govori se također o fazama poleta. Ove teorije uzrok poslovnim ciklusima nalaze u faktorima izvan ekonomskog sistema – ratovima. Profiti su niski. pa je upravljanje novčanom masom jedini i dovoljni instrument upravljanja privredom. međutim. (2) Model multiplikatora i akceleratora koji cikličnost tumači teorijom investiranja (akceleratorom). To dovodi do manjih plaća.. a nakon svake kontrakcije slijedi ponovno oživljavanje. (4) Teorije ravnotežnih poslovnih ciklusa tvrde da pogrešne predstave o kretanjima cijena i nadnica navode ljude da premalo nude ili da premalo rade. dakle kada se u tom razdoblju smanjuje GDP. Prepoznatljivi znaci oporavka su: zamjena dotrajale opreme. pa su kompanije nespremne izlagati se riziku novih investicija. da se o recesiji može govoriti tek kada je pad zabilježen u razdoblju od najmanje godinu dana. Neki ekonomski stručnjaci smatraju. optimističnija očekivanja zbog povećavanja prodaje. stagnacije i recesije. Ako je dno duboko naziva se depresijom (depression). 4) Ekspanzija .. otkrićima novih izvora sirovina. prirodnim katastrofama. Ovdje se tvrdi da nakon svakog oživljavanja slijedi kontrakcija. Druga grupa teorija polazi od teze o sistematskim promjenama koje izazivaju promjene unutar ekonomskog sistema. tako i njihova zarada. čak i uticaju sunca (teorija «sunčanih pjega») i td. Očekivanja za buduću prodaju su slabija. odgovore daju dvije grupe teorija o poslovnim ciklusima: Prva grupa teorija se oslanja na argument slučajnih. povećanja broja nezaposlenih i ukupnog smanjenja osobne potrošnje. iznenadnih udara u agregatnoj tražnji (vanjske teorije) što utiče na promjene u dohotku i zaposlenosti. Odgovore na pitanja zašto ekonomska kretanje poprimaju ciklične oblike.

36 .