You are on page 1of 7

Sveučilište J.J.

Strossmayera u Osijeku

Filozofski fakultet

Preddiplomski studij hrvatskog jezika i književnosti

Ria Tadijan

Aristotel, Retorika

doc. dr. sc. Krešimir Šimić

Osijek, 2017.
1. Uvod
Govorništvo je u svojim početcima bilo osmišljeno kao ritmički oblikovan način izražavanja,
čija osnovna svrha je bila uvjeravanje te pridobivanje slušatelja za ono što se govori. U
uvjetima svojevrsne demokracije govorništvo je bilo važan čimbenik u političkom životu kao
i u sudstvu.1 Prve sjajne primjere grčkog govorničkog umijeća nalazimo kod Homerovih
junaka Ahileja, Hektora i Odiseja. Za Homera je rječitost, kao i pjesništvo bilo dar bogova. S
uzdizanjem demokratskih polisa govorništvo se javlja kao medij kroz koji su donošene
političke i sudske odluke i kroz koji su filozofske ideje razvijane i širene. Govorljivost i
raspravljanje ujedno je bio i oblik razonode. Govor kao živa riječ u to je vrijeme imao
prvenstvo, veću snagu i težinu u odnosu na pisanu riječ. Da bi govornik govorom postigao
željeni cilj morao je obratiti posebnu pozornost na stil, vodeći računa o ekspresiji, dikciji i
deklamaciji i Sokrat je bio uvjeren da su talent i vježba glavni čimbenici za stjecanje
govorničke sposobnosti.2 Cilj ovog rada bit će prikazivanje Aristotelovog stava o retorici kao
umijeću govorenja prikazan kroz njegovo djelo Retorika. Kao osnovni zadatak Aristotel ne
vidi samo uvjeravanje, već iznalaženje uvjerljivog u svakome danom slučaju što vrijedi i za
sve ostale vještine, navodi kao primjer medicinu, gdje nije zadatak da bolesnik bude potpuno
izliječen, nego da bude naveden na pravi put liječenja.3Na početku djela uspoređuje retoriku i
dijalektiku te ih naziva komplementarnima. Aristotel o retorici i dijalektici kaže: »Dok se
dijalektika bavi postavljanjem pitanja i odgovora na njih, dotle se retorika bavi pitanjima koja
se opširno izlažu i to ne pred odabranom već šarolikom publikom.«4Po Aristotelovim
riječima onaj tko je sposoban ovladati metodama uvjeravanja, sposoban je i za logičko
rasuđivanje i misaonu spoznaju karaktera. Iz toga, nastavlja Aristotel, proizlazi da je retorika
nekakav ogranak dijalektike i filozofskog istraživanja naravi koje se s pravom može nazvati
politikom. Aristotelov cilj u prikazivanju retorike koja je usko vezana i za ostale grade bio je
dokazati povezanost retorike sa glumom te na taj način istaknuti važnost i jednoga i drugoga.

1
Dario Saftich, „Govorničko umijeće i odnos s pjesničkim umijećem u antičkoj Grčkoj na primjeru Aristotelovih
djela“, (Zagreb: Metodički obzori,2009.), str. 143.
2
Isto, str. 144.
3
Miroslav Beker, Kratka povijest antičke retorike,(Zagreb:Artresor naklada,1997.), str. 19.
4
Aristotel, Retorika 1,2,3, (Beograd: Nezavisna izdanja 40, 1987.), str. 18.
2. Retorika kao znanost

Što se tiče znanstvenosti Aristotel ističe »da ako bi netko pokušao da od dijalektike i retorike
načini znanost, a ne praktične discipline, ono što jesu, taj bi neprimjetno razorio njihovu pravu
narav i, tako ih transformirajući, zašao u oblast znanstvenih disciplina s definiranom
materijom, a ne isključivo s dijalogom.«5 Glavnina prve knjige Retorike bavi se prikazom
političkoga i javnog govorništva te obrađuje izvore, teme i vrste govorništva; svrhu ljudske
djelatnosti (grč. ευδαιμονία), pojam dobra i državno uređenje (demokracija, oligarhija,
aristokracija, monarhija). Zatim prikazuje epideiktičko govorništvo opisujući pojam dobrote,
ljepote i vrline. »Može se reći da čovjek kao pojedinac, ili ljudi kao cjelina imaju određeni cilj
kojemu teže i kad nešto svjesno odabiru i kad se nečega klone. Taj je cilj, riječju, sreća i
njezini dijelovi (..) Neka sreća bude definirana kao blagostanje udruženo s vrlinom, ili kao
zadovoljstvo životom, ili kao veoma ugodan, na sigurnosti zasnovan život, ili kao obilje
dobara i robova s mogućnošću da ih očuvamo i njima se koristimo.«6 Tehničkim metodama
uvjeravanja smatra one što se mogu konstruirati metodom i vlastitim zalaganjem. Prvima se
treba služiti, a druge istraživati. Također, drži da se uvjerljivost postiže na razne načine (npr.
ugledom govornika, raspoloženjem u koje se dovodi slušateljstvo i samim govorom ukoliko
on nešto dokazuje). Tri su čimbenika na djelu u svakom govoru: osoba koja govori, predmet o
kojem se govori i osoba kojoj se govornik obraća. Aristotel razlikuje tri vrste govorništva:
političko (javno ili savjetodavno), sudsko i epideiktičko, koje označuje govor u pohvalu ili
pokudu nekoga ili nečega.7 O političkom govorništvu Aristotel kaže: »Svrha političkog
govornika jest korisno ili štetno, jer onaj tko podstiče, taj savjetuje ono što je bolje, onaj pak
tko odvraća, taj odvraća od nečega goreg. Ostali se čimbenici, kao što su pravda i nepravda,
čast i sramota, ovome uzgred pridružuju.«8 Prva je knjiga dakle posvećena logičkoj ili
tematskoj podjeli izvora iz kojih treba crpiti argumente, kada nagovaramo ili odvraćamo (u
javnom ili političkom govorništvu), hvalimo ili kudimo (u epideitičkom govorništvu),
optužujemo ili branimo (u sudskom govorništvu). 9
U drugoj knjizi raspravlja kako sudsko
istraživanje, prosuđivanje ili odlučivanje mora voditi računa ne samo o tome da govor bude
što uvjerljiviji nego da je govornik osoba određena karaktera, te da može sudca dovesti u

5
Dario Saftich, „Govorničko umijeće i odnos s pjesničkim umijećem u antičkoj Grčkoj na primjeru Aristotelovih
djela“, str. 148, 149.
6
Aristotel, Retorika, (Zagreb: Naprijed naklada,1989.), str. 20.
7
Miroslav Beker, Kratka povijest antičke retorike, str. 19.
8
Dario Saftich, „Govorničko umijeće i odnos s pjesničkim umijećem u antičkoj Grčkoj na primjeru Aristotelovih
djela“, str. 148.
9
Miroslav Beker, Kratka povijest antičke retorike, str. 20.
poželjno raspoloženje, odnosno duševno stanje.10 Uspješno se predstaviti kao osoba određena
karaktera od posebne je važnosti u političkom govorništvu, dok je izazivanje određenog
raspoloženja bitno u sudskim govorima. Opisuje ljutnju i srdžbu, blagost i mržnju, strah i
bestidnost, dobročinstvo, zavist, nakon čega prelazi na karakteristična svojstva mladosti,
starosti, zrelosti te na posebna svojstva osoba plemenitog porijekla, sretnih i bogatih ljudi.
»Što se tiče starijih i ljudi u godinama, može se reći da im je većina karakternih osobina
suprotna karakternim osobinama mladih. Malodušni su, jer ih je život toliko puta ponizio,
zbog čega i ne žele nešto veliko i neobično, već ono što je potrebno za život.«11 O
karakternim osobinama bogatih kaže »Karakterne osobine koje prate bogatstvo svima bodu
oči: bogati su skloni obijesti; nadmeni su i u neku rugu uslijed postignutog bogatstva
neprirodni. Skloni su raskošnom životu i razmetanju; bogati umišljaju da su dostojni vlasti,
vjerujući da imaju ono što ljude čini dostojnim vlasti. Sve u svemu, karakter bogata čovjeka
jeste narav sretnog, ali bezumnog čovjeka.«12 U dvadesetom poglavlju druge knjige navodi
metode uvjeravanja zajedničke svim vrstama govorništva. Te su metode primjer i entimemi
(grč. εντιμεινος). Primjerima (a oni mogu biti povijesni, zatim basne i izreke) služimo se kada
ne raspolažemo entimemima, a kada raspolažemo entimemima, primjeri nam mogu poslužiti
kao svjedoci, kao epilog entimemu. Za izreke smatra da govorniku mogu biti od velike koristi,
jer se »slušaoci raduju kada govornik pridaje opći značaj onome što je svatko od njih
spoznao.«13Treći dio Retorike ponajviše se bavi stilom, osobito lexisom koji je retorička
tradicija utvrdila kao elokuciju, ali i obilježjima hypocrisisa, odnosno govorne izvedbe. Ona
se usredotočuje i na zahtjeve taxisa, to jest raspoređivanja argumenata koji iznutra uređuju
govor. U Retorici ta tri dijela slijede nakon heuresisa ili invencije, s kojom tvore opću
strukturu aristotelovskoga poimanja retorike. Invencija mora voditi računa o već spomenutim
govorničkim vrstama. Odabir jedne od tih triju vrsta prvi je korak govornika s obzirom na
temu kojom se namjerava baviti, slušateljstvo kojemu će se obratiti i cilj koji želi postići.14
Dispozicija je način na koji se trebaju razmjestiti različiti dijelovi govora. Aristotel podsjeća
da sudski govor mora početi uvodom, koji je retorički ekvivalent glazbenome preludiju, zatim
valja prijeći na iznošenje, koje govor mora učiniti uvjerljivijim i jasnim, a naposljetku na
predočavanje dokaza i argumenata. Aristotel fazi sudskog ispitivanja pripisuje četiri cilja:
»prvo, govornik se mora pobrinuti da slušaoci prema njemu budu dobro, a prema protivniku

10
Isto.
11
Aristotel, Retorika, str. 120.
12
Isto, str. 123, 124.
13
Miroslav Beker, Kratka povijest antičke retorike, str. 21
14
Isto, str. 22.
loše raspoloženi; drugo, da preuveličava ili umanjuje važnost djela; treće, da pobudi osjećanja
slušalaca, i, četvrto, da rekapitulira sadržaj govora. Elokucija (oblikovanje, sastavljanje)
također je neophodna jer „nije dovoljno samo raspolagati argumentima koje treba izložiti, već
je potrebno i da ih iskažemo kako valja«.15 Tu se sada nameću i pjesničke figure, osobito
metafora, koju Aristotel poima kao poveznicu između retorike i pjesništva. Metafora je,
naime, figura koja uspostavlja odnose sličnosti i time najviše pridonosi ne samo jasnoći
govora nego i razumijevanju onoga što je zagonetno. Metaforu smatra dekorativnim
dodatkom jeziku koji valja na primjeren način upotrijebiti u govoru. No u govorništvu se treba
čuvati od pretjerane upotrebe metafore; po Aristotelovim riječima, njezina je uloga poput
začina u jelu. Primjerena će metafora ono što je poznato na sretan način povezati s
nepoznatim te to učiniti privlačnijim i dojmljivim. Uz metaforu navodi još tzv. sliku npr. u
rečenici stupovi vatre i dima dizali su se oblaka, gdje stupovi više imaju slikovnu funkciju
nego preneseno značenje. Posebno se osvrće na hiperbolu tvrdnjom da se njome govornici
služe u temperamentnim izjavama te smatra da su primjerene kada u sastavu ima
žestine.16Zatim govori o raznim vrstama stilova što dobrim dijelom ovisi o tematici i o svrsi
kojoj je govor namijenjen. Kaže kako je pisani stil dotjeran, dok je debatni stil onaj koji se
neposredno može prenijeti na slušateljstvo. Za pisani su stil mnoga sredstva debatnog stila
nepodesna, npr. asidenton i česta ponavljanja – što je u govornom, debatnom stilu katkada
efektno.17 Na kraju iznosi četiri formalna elementa: prvo je da se govornik mora pobrinuti da
slušatelji budu njemu skloni, drugo da uveća ili umanji značaj svoje teme, treće da probudi
osjećaje svojih slušatelja i četvrto da rekapitulira svoju temu. Kad govornik dokaže da je
čestit, a njegov protivnik hrđav čovjek, tada u tom duhu hvali ili kudi i govoru daje završan
oblik.18

15
Meyer, Carrilho, Timmermans, Povijest retorike od Grka do naših dana, (Zagreb:Disput naklada, 2008.) ,str.
41
16
Miroslav Beker, Kratka povijest antičke retorike, str. 23.
17
Isto, str. 26.
18
Aristotel, Retorika, str. 219.
3. Zaključak

Retorika kao umijeće jedno je od glavnih umijeća koje je prisutno u svemu. Nezamislivo je
poimanje sudstva i prava bez retorike, čak je nezamislivo imati i predodžbu o filozofiji ili bilo
kojem vidu umjetnosti bez retorike. U antici retorika je bila jedno od glavnih područja
bavljenja tadašnjih mislioca, a svoj vrhunac dostiže u kasnoj antici djelovanjem rimskih
filozofa posebice Cicerona i Marka Aurelija. Za Aristotela retorika je predstavljala praktičnu
disciplinu i kao takva ona je morala živjeti van teorije, za njega je ona bila govornička
vještina. U srednjem vijeku retorika je također imala veliku važnost te su ju smatrali jednom
od slobodnih znanja. Aristotel je prepoznao osobitost retoričkoga načina mišljenja u
otkrivanju prikladnih argumenata, primjera i strategija potrebnih za uvjeravanje publike. Za
taj logički segment govorničkog umijeća, koji će poslije biti nazvan inventio, on je razradio
tzv. topiku, zalihu oruđa za kojima govornik može posegnuti kako bi sebe učinio
vjerodostojnijm i dojmljivim. Važnost retorike vidljiva je i u današnjici gdje je ona potrebnija
i više nego što je nekada bila zbog globalizacije i povećane potrebe za komunikacijom.
4. Literatura
1. Aristotel, 1987., Retorika 1,2,3, Beograd: Nezavisna izdanja 40
2. Aristotel, 1980., Retorika, Zagreb: Naprijed naklada
3. Beker, Miroslav, 1997.,Kratka povijest antičke retorike ,Zagreb:Artresor naklada
4.Meyer,Carrilho,Timmermans,2008.,Povijest retorike od Grka do naših dana, Zagreb:Disput
naklada
5. Saftich, Dario , 2009.,Govorničko umijeće i odnos s pjesničkim umijećem u antičkoj Grčkoj
na primjeru Aristotelovih djela“, Zagreb: Metodički obzori