You are on page 1of 20

AUTOR: TIHOMIR ČULJAK

1
2
PREDGOVOR

O prirodi svjetlosti prvi puta sam se suočio u srednjoj školi kada sam slušao predavanja o
tome što je svjetlost, o lomu svjetlosti, lećama, prizmama i ostalim činjenicama. Slušajući teorije o
korpuskularnoj teoriji, o valnoj teoriji, te o dvojnoj teoriji uočio sam kako se neke činjenice mogu
najbolje uklopiti u jednu teoriju, neke u drugu, neke u treću, neke u sve tri, ali se ni u jednu teoriju
ne mogu uklopiti u sve tri teorije. Najviše činjenica se moglo uvrstiti u dvojnu teoriju samim time
što ta terija uzima ono što joj odgovara iz obje teorije, ali ipak ne može objasniti sve činjenice.
Više puta sam znao uputiti predavaču pitanje za koje sam znao kako ne može dati logičan odgovor,
pa sam najčešće slušao njegovo izvlačenje i muljanje. Jednom prilikom mi je ipak odgovorio kako
ni njemu tu nije sve jasno.

Nakon što sam odslušao predavanja o Anštajnovim teorijama nekoliko mjeseci sam
pokušavao smisliti svoje objašnjenje u koje bih uklopio sve poznate činjenice koje su mi bile
poznate, ali nisam uspio.

Nekih dvadesetak godina kasnije nakon ručka sam malo prilegao i čim sam sklopio oči vidio
sam u polusnu kako mi se približava neki oblak. Kada se približio vidio sam kako se sastoji o mali
končića koji se vrte i lete na sve strane. U jednom trenutku jedan takav končić mi se približio i vidio
sam kako se on sastoji od još manjih električno pozitivnih i negativnih čestica koje su naizmjenično
poslagane u jedan niz kao neka niska bisera koja je bačena u zrak i vrti se kao kada neki štap
bacimo u zrak te se on okreće oko svoje polovice dužine. U tom trenutku sam shvatio kako je to
foton, te sam se odmah nakon toga probudio. Pokušavao sam uklopiti sve činjenice koje su mi bile
poznate u ovu novu teoriju čestičnog niza, te sam shvatio kako se sve činjenice mogu svršeno
objasniti ovom teorijom. Tu teoriju sam u kratko opisao i stavio već u I izdanju svoje knjige
"Osnove globalnog gospodarstva" kao jedan mali dio jednog odlomka, a koja je tiskana u rujnu
1999. godine. Treće dopunjeno izdanje ove knjige može se vidjeti na portalu scribd ovdje. Od svih
ljudi koji su pročitali ovu knjigu nikad nisam dobio ni jedan komentar koji bi mi potvrdio kako su
primijetili novu teoriju o prirodi svjetlosti.

3
Ljudi su oduvijek znali kako postoji svijetlost, ali nisu znali što je ona. Boravkom u
mračnim prostorijama, ili šatorima vidjeli su je kako prodire kroz uske rupe i obasjava lebdeću
prašinu, te su po tome znali kako se širi pravocrtno.

Što je svjetlost?
Svjetlo koje ulazi u oko izaziva podražaj u očnom živcu koji odlazi u mozak gdje se stvara
slika. Taj podražaj dolazi u oko sa tijela koja nas okružuju, te ih tako vidimo. Tijelo sa kojega dolazi
svjetlost je izvor svjetlosti, a on može biti primarni i sekundarni, prirodni i umjetni.
Primarni izvori svjetlosti su ona tijela koja svijetle sama od sebe, a to su tijela visoke
temperature kao Sunce, zvijezde i užareni materijali; tijela koja isijavaju svjetlost na račun
kemijskih procesa koji se u njima zbivaju poput fosfora ili svjetlećih kukaca; te tijela koja svijetle
zbog električnog izbijanja u razrijeđenim plinovima u svjetlećim cijevima.
Sekundarni izvori svjetlosti su sva tijela od kojih se svjetlost odbija poput Mjeseca od
kojeg se odbija svjetlost koja dolazi sa Sunca.
Umjetni izvori svjetlosti su tijela koja svijetle izgaranjem ili zbog zagrijavanja električnom
strujom poput baklji, svijeća, petrolejskih svjetiljki, žarulja, električnog luka i slično.
Svjetlost u homogenom sredstvu rasprostire na sve strane i to pravocrtno. To je zakon
pravocrtnog širenja svjetlosti. Kad svjetlost prolazi kroz vrlo mali otvor, to je zraka svjetlosti, a
ako je otvor veći pa prolazi više zraka, onda je to snop svjetlosti. Snop svjetlosti je stožac kojemu
je vrh u izvoru svjetlosti. Posljedica pravocrtnog širenja svjetlosti je sjena.
Zbog pravocrtnog širenja svjetlosti nastaje obrnuta slika u tamnoj komori (camera obscura).
To je kutija s malim otvorom, pa zrake svjetlosti, koje dolaze od predmeta, stvaraju obrnutu sliku
dobro osvijetljenog predmeta na strani kutije nasuprot rupici.

Osnovne su pojave vezane uz širenje svjetlosti: refleksija (odbijanje svjetlosti), refrakcija


(lom svjetlosti), ogib (difrakcija) i interferencija. Refleksija i refrakcija svjetlosti nastaju kada zrake
svjetlosti stignu na granicu dvaju optičkih sredstava različite optičke gustoće. Tada se dio svjetlosti
reflektira, a dio lomi po zakonima refleksije i loma. Ogib je odstupanje od ravnocrtnoga širenja
svjetlosti kada ona naiđe na zapreku, dok se interferencijom, koja nastaje kombinacijom svjetlosnih
zraka iz dvaju izvora, stvaraju tamnije i svjetlije plohe. Polarizacija svjetlosti se može izazvati
električnim i magnetskim poljem, nastaje međudjelovanje svjetlosti i tvari: refleksijom, dvolomom i
disperzijom.

Ljudsko oko vidi samo ograničeni raspon frekvencija svjetlosti, to jest vidljivu svjetlost.
Oko raspoznaje i vrlo male razlike unutar raspona vidljivog spektra i te razlike su boje. Boje su
male frekvencijske razlike u području vidljive svjetlosti. Najveću frekvenciju imaju ljubičasta i
plava svjetlost, a najmanju crvena svjetlost. Spektar vidljivog zračenja čine: ljubičasta sa najvećom
frekvencijom, te plava, zelena, žuta, narančasta i crvena koja ima najnižu frekvenciju. Bijela
svjetlost sastavljena je od kontinuiranog niza svih boja vidljivog spektra. Boja nekog tijela je boja
koje tijelo reflektira kada je osvjetljeno bijelom svjetlošću, to jest boje ovisi o frekvenciji
reflektiranog zračenja. Bijela površina je ona koja u jednakoj mjeri reflektira sve frekvencije
područja bijele svjetlosti. Crna površina je ona koja u potpunosti apsorbira bijelu svjetlost, siva
površina jednako reflektira sve frekvencije bijele svjetlosti, ali ih i djelomično apsorbira. Bijela,
crna i siva su akromatske, a sve ostale boje su kromatske.

4
Svojstva svjetlosti
Osnovna svojstva svjetlosti su boje koje imaju ton i jačinu. Ton ima ime boje poput crvene,
zelene, plave; svjetlinu koja ovisi o jakosti zračenja, te zasićenost što ovisi o čistoći boje.
Svijetlost veće frekvencije bolje se raspršuju kroz zrak nego svjetlost manje frekvencije.
Nebo je plavo jer plava boja ima veću frekvenciju i najviše se raspršuje. Sunce isijava najviše
energije u vidljivom dijelu spektra elektromagnetskoga zračenja, dok vrlo vruće zvijezde emitiraju
većinu svjetlosti u ultraljubičastom području. Vrlo hladne zvijezde većinu zračenja emitiraju u
infracrvenom području. Vegetacija upija crvenu i plavu svjetlost, a odbija zelenu, pa nam biljke
izgledaju zeleno.

Dopplerov učinak je promjena promatrane frekvencije ekektromagnetskog zračenja koje


dolazi sa udaljenih zvijezda. Fizičari tumače kako ovo nastaje zbog međusobnog približavanja ili
udaljavanja izvora vala i promatrača. Po njima, spektralne linije svjetlosti povećavaju se (pomiču
prema crvenom području spektra) kada se izvor udaljava, a smanjuju se (pomiču prema plavom
području spektra) kada se izvor približava promatraču, te proučavanjem Dopplerova učinka
svjetlosti zvijezda i drugih nebeskih tijela određuju radijalnu brzina njihova gibanja. Kad se izvor
elektromagnetskog zračenja nalazi u snažnom gravitacijskom polju, a emitirano zračenje se širi
prema slabijem gravitacijskom polju također nastaje Dopplerov efekt.

Crveni pomak je pomak spektralnih linija svjetlosti prema crvenom dijelu spektra. Pomak
spektralnih linija elektromagnetskog zračenja prema manjoj frekvenciji u spektru, prema tumačenju
fizičara nastaje kad se izvor svjetlosti udaljava, i što je brže udaljavanje veći je crveni pomak.
Svemirski crveni pomak smatra se kao dokaz o općem širenje svemira tzv., Hubbleov zakon.
Gravitacijski crveni pomak nastaje gubitkom energije fotona u gravitacijskome polju, dokazuje se
Mosabauerovim učinkom, te je zapažen u spektrima zvijezda sa jakim gravitacijskim poljem.

Spektar elektromagnetskog zračenja sastoji se od različitih frekvencija elektromagnetskog


zračenja. Frekvencija je broj titraja koji neki foton izvede u jedinici vremena, a ovisi o energiji
fotona, brzini fotona i Planckovoj konstanti. Elektromagnetski spektar obuhvaća sve vrste
elektromagnetskog zračenja, od niskofrekventnih radiovalova, preko mikrovalova, područja
optičkih spektara (infracrveno zračenje, vidljiva svijetlost, ultraljubičasta svijetlost), do
visokofrekvencijskog rengenskog zračenja i gama zračenja. Promjene u energijskim razinama
elektrona odražavaju se uglavnom na ultraljubičastim i vidljivim spektrima, a od vibracijske i
rotacijske energije molekuka potječu infracrveni spektri.
Vrsta emitiranoga zračenja ovisi o razlici energije početnog i konačnoga stanja atoma i
molekula. Na isti se način dolazi i do apsorpcije: kvant svjetlosti, predajući svoju energiju
elektronu, prebacuje ga iz stanja niže u stanje više energije. U atomu su moguća samo neka stanja te
zbog toga svako fizikalno tijelo apsorbirati upravo one frekvencije koje i samo emitira. Tako
emitirani kvanti energije širi se prostorom u obliku elektromagnetskog zračenja. U današnjoj
kvantnoj teoriji svjetlosti procesi emisije i apsorpcije svjetlosti tumače se korpuskularno, dok se
širenje svjetlosti i pojave povezane s time tumače valnom teorijom svjetlosti.
Emisijski spektar koji nastaje raščlanjivanjem svjetlosti pomoću prizme ili optičke rešetke
emitiranoga zračenja užarenih tijela karakterističan je za fizikalna i kemijska svojstva izvora
zračenja.

5
Apsorpcijski spektar nastaje raščlanjivanjem zračenja propuštenoga kroz tvari koje
djelomično propuštaju a djelomično apsorbiraju elektromagnetsko zračenje na svoj, selektivan
način. Frekvencije zračenja koje neka tvar apsorbira odgovaraju frekvencijama koje bi ta tvar
emitirala u usijanom stanju (Kirchhoffov zakon toplinskog zračenja). Čvrste tvari emitiraju
kontinuirani spektar, koji sadrži sve frekvencije vidljivog, infracrvenog i ultraljubičastoga područja,
dok tvari u plinovitom stanju emitiraju diskontinuirani, linijski ili atomski spektar, sastavljen od
niza diskretnih monokromatskih spektralnih linija, to jest samo zračenje frekvencija karakterističnih
za pobuđeni atom. Rendgensko linijsko zračenje atoma nastaje kada upadni snop visokoenergijskog
zračenja izbija elektrone iz dijela elektronskog oblaka u blizini jezgre atoma a nastale se šupljine
popunjavaju skokom elektrona iz viših energijskih razina. Analizom nastanka takvih spektara
razjašnjena je strukture pojedinih atoma, a na temelju proučavanja emisijskih spektara zvijezda
otkrivena su njihova fizikalna i kemijska svojstva.
Spektri emisije, apsorpcije, raspršenja i polarizacije elektromagnetskoga zračenja
primjenjuju se za objašnjenje strukture molekula, a služe i u kvalitativnoj i kvantitativnoj kemijskoj
analizi. Razdvajanje spektralnih linija opaža se kad se promatraju spektri koje emitiraju ili
apsorbiraju atomi u magnetnom ili električnom polju, a te se pojave nazivaju Zeemanov učinak ili
Starkov učinak.
Svjetlosne zrake i drugo elektromagnetsko zračenje imaju ista osnovna svojstva i šire se
istom brzinom. Između njih nema nikakve razlike u njihovim fizičkim svojstvima, već se samo
razlikuju u frekvenciji. U prozirnim materijalima brzina svjetlosti je manja i ovisi o indeksu loma
svjetlosti za pojedine materijale, a koji ovisi o frekvenciji.
Ogib ili difrakcija je fizikalna pojava koja nastaje zbog skretanja valova iza ruba zapreke
na koju valovi naiđu. Ako valovi naiđu na neku zapreku kojoj su dimenzije približne duljini vala,
zbog ogiba će, u sjeni koju čini zapreka, nastati interferencija valova koji dolaze sa jednog i drugoga
ruba zapreke. Ogib se zapaža u sjeni svih vrsta valova, mahaničkih valova (valovi na površini vode,
zvučni valovi), elektromagnetskih zraka i valova tvari. Uočavanje ogiba svjetlosti prva je
eksperimentalna potvrda valne prirode svjetlosti. Ogib je prvi zamijetio talijanski astronom
Francesco Maria Grimaldi (1618. – 1663.), a teoriju je utemeljio Augustin Jean Fresnel.
Interferencija valova je međudjelovanje dvaju ili više valova jednake valne dužine koji
istodobno prolaze kroz isti prostor. Zbiva se kod svih valova, mehaničkih, elektromagnetskih,
valova na vodi i kod svih periodičkih gibanjima. Amplituda rezultantnog vala može biti veća ili
manja od amplituda pojedinih izvornih valova, što ovisi o odnosu među njihovim fazama. Na
primjer dva interferirajuća vala jednake valne duljine, amplitude i faze pojačavaju se, a ako su jedan
prema drugom u fazi pomaknuti za polovicu valne duljine, njihovo se djelovanje poništava.
Interferencija se može zapaziti samo ako u svakoj točki prostora u kojem se šire interferirajući
valovi postoji stalna razlika u fazi među tim valovima (uvjet koherentnosti), jer se time osigurava
stalni prostorni raspored minimuma i maksimuma rezultantnoga vala (interferencijska slika).
Newtonovi kolobari i pruge interferencije primjeri su interferencijskih slika nastalih slaganjem
koherentnih snopova svjetlosti. Budući da razmaci među minimumima i maksimumima
interferencijske slike ovise o valnoj duljini interferirajućih valova, moguće je, mjereći te razmake,
odrediti valnu duljinu, i obrnuto, kada se poznaje valna duljina, mogu se odrediti i razmaci.
Polarizacija znači usmjeravanje u suprotne strane, stjecanje polarnosti.
Električna polarizacija je usmjeravanje električnih diopola molekula ili induciranje
električnoga dipola pod utjecajem električnog polja. Učinak u dielektriku (izolatoru) odgovara
razdvajanju površinskog električnog naboja pod utjecajem električnoga polja (polarizacija
dielektrika).
Elektrokemijska polarizacija je pojava električnog napona suprotnog naponu galvanskog
članka ili zadanom naponu pri elektrolizi, zbog čega napon na stezaljkama članka opada ili sasvim

6
nestaje, a provođenje elektrolize zahtijeva uspostavljanje napona na stezaljkama barem jednakog
protunaponu polarizacije. Polarizacija može nastati zbog izlučivanja neke tvari na elektrodi, poput
vodika na katodi Daniellova galvanskoga članka, ili pri elektrolizi vode, zbog toga što se u okolini
elektroda koncentracija elektrolita povećava ili smanjuje. U oba slučaja nastaje protunapon
polarizacije zbog stvaranja novoga članka, u prvom slučaju članka na kojemu je razvijena tvar (na
primjer vodik) na jednoj od elektroda, a u drugom slučaju članka u kojem se električna energija
stvara pri izjednačenju različitih koncentracija elektrolita u oba elektrodna prostora.
Polarizacija svjetlosti je pojava nesimetričnog titranja električnog i magnetskog polja koje
šireći se čini svjetlost. Nastaje međudjelovanjem svjetlosti i tvari, refleksijom, dvolomom ili
raspršivanjem. Svjetlost je linearno polarizirana ako električno polje stalno titra u istoj ravnini,
kružno polarizirana ako se ravnina titranja električnoga polja jednoliko vrti, djelomično polarizirana
ako titranje električnoga polja nije jednakih amplituda u svim ravninama, te nepolarizirana ako
električno polje jednako titra u svim ravninama okomitim na smjer širenja svjetlosti. Do polarizacije
svjetlosti može doći na više načina.
Polarizacija svjetlosti refleksijom nastaje pri upadu zrake svjetlosti na granicu optičkih
sredstava, gdje svjetlost djelomično prolazi lomeći se, a djelomično se reflektira. Reflektirani i
lomljeni snopovi djelomično su polarizirani tako da su im ravnine polarizacije međusobno okomite.
Ravnina polarizacije reflektirane svjetlosti okomita je na ravninu refleksije, dok je ravnina
polarizacije lomljene svjetlosti u ravnini refleksije, odnosno loma.
Polarizacija svjetlosti dvolomom nastaje pri prolasku svjetlosti kroz neke anizotropne
kristale poput kvarca u kojima se osim redovite lomljene zrake, pojavljuje još i izvanredna zraka,
koja se lomi pod drukčijim kutom. Te su dvije zrake linearno polarizirane u međusobno okomitim
smjerovima.
Polarizacija svjetlosti apsorpcijom nastaje pri prolasku svjetlosti kroz tvar koja propušta
svjetlost samo određene polarizacije. U dikroitičnim dvolomnim kristalima poput turmalina jedna se
zraka apsorbira, a propuštena se zraka polarizira. Svjetlosna jakost propuštene svjetlosti jednaka je
polovici svjetlosne jakosti upadne nepolarizirane svjetlosti.
Polarizacija svjetlosti u atmosferi nastaje raspršivanjem svjetlosti na česticama zraka.
Područje najjače polarizacije nalazi se pod kutom od 90° u odnosu na Sunce, na primjer kada je
Sunce u obzoru, najjače je polarizirana nebeska svjetlost blizu horizonta.
Ogib, interferencija i polarizacija upućuju na zaključak kako je svijetlost transferzalni val,
odnosno okomito se širi na smjer svoga kretanja. Zagovornici valne teorije su smatrali kako je
nosilac tih valova neka hipotetična tvar, eter koji ispunjava čitav svemir, ali je to odbačeno. Ta bi
tvar morala biti savršeno kruta, i savršeno elastična, a ipak bi se kroz nju gibala sva nebeska tijela
bez ikakvoga otpora.

Fotoelektrični učinak, fotoelektrični efekt, ili fotoefekt je fizikalna pojava kod koje
djelovanjem elektromagnetskog zračenja dolazi do izbijanja elektrona iz obasjanog materijala. Time
ti materijali postaju električki pozitivni, pošto imaju manjak električno negativnih elektrona. Koliko
će taj učinak biti jak ovisi o frekvenciji svjetlosti pa samo zračenje vidljive svjetlosti i
ultraljubičasto zračenje može izbiti elektrone iz kovina. Zračenje sa frekvencijom većom od
granične ne izbija elektrone, jer elektroni ne mogu dobiti dovoljno energije za raskidanje veze sa
atomom. Ti izbačeni elektroni se ponekad nazivaju “fotoelektroni”, i tu pojavu je prvi primijetio
Heinrich Herz 1887. kada je primijetio kako elektrode lakše stvaraju iskru ako se osvijetle
ultraljubičastim zračenjem. Fotoelektrični učinak ili efekt je pojava otkrivena pokusima. Ako u
pokusu stavimo na štap elektroskopa ploču od cinka koja je prevučena amalgamom i nabijmo je
negativno, te je osvijetlimo pomoću električnog luka, smanjit će se otklon listića elektroskopa.

7
Stavimo li na put zraka svjetlosti zastor tako da ploča bude zaklonjena, otklon listića ostat će isti.
Djelovanje svjetlosti neće imati nikakav utjecaj na otklon listića ako je ploča pozitivno nabijena.
Uzmemo li kao zastor obično staklo koje ne propušta ultraljubičaste zrake, otklon listića neće
opadati, ali ako upotrijebimo staklo koje propušta ultraljubičaste zrake, otklon listića će opadati. To
znači da na električni naboj cinkove ploče djeluju samo ultraljubičaste zrake. To djelovanje
svjetlosti na električno stanje tijela zove se fotoelektrični učinak ili efekt. Kod većine kovina, kao i
kod cinka, djeluju fotoelektrički samo ultraljubičaste zrake. Alkalne kovine, kao što su cezij, natrij,
kalij i litij, fotoelektrički su osjetljive i na vidljivu svjetlost. Kod fotoelektričnog učinka
djelovanjem svjetlosti izbijaju se iz negativno nabijene ploče elektroni koji ioniziraju zrak, pa se
ploča izbija i postaje električki neutralna, a okoni prostor postaje električki vodljiv zbog prisustva
slobodnih elektrona.
Za fotoelektrični učinak potrebni su fotoni energije od nekoliko elektronvolti do preko 1
MeV i kemijski elementi visokog atomskog broja. Proučavanje fotoelektričnog učinka dovelo je do
stvaranja ideje dualizma ili dvostrukog svojstva vala i čestice, te su stvoreni i novi pojmovi kao
fotovodljivost, fotootpornost, fotonaponski učinak i fotoelektrokemijski učinak.
Fotoni svjetla imaju točno određenu količinu energije koja određuje frekvenciju svjetlosti.
Ako neki elektron u materijalu upije energiju fotona, pa njegova energija bude veća od energije
vezanja elektrona za atom ili molekulu, onda se elektron izbacuje iz materijala. Ako je energija
ulaznog fotona svjetlosti mala, tada elektron neće imati dovoljno energije da napusti materijal. Ako
povećavamo intenzitet energije ulazne svjetlosti, povećat će se i broj izbačenih elektrona, ali se neće
povećati energija pojedinog elektrona. To znači, da energija izbačenih elektrona ne ovisi o jakosti
svjetlosti, već samo o frekvenciji ulaznih fotona.
Kada elektron upije energiju fotona, jedan dio energije se troši na oslobađanje elektrona iz
materijala, a drugi dio energije daje kinetičku energiju elektronu. Za određeni metal i frekvenciju
ulazne svjetlosti, kinetička energija izbačenog elektrona je izravno proporcionalna s intenzitetom
ulazne svjetlosti. Za svaki određeni metal, postoji određena frekvencija ulazne svjetlosti, ispod koje
elektroni ne mogu biti izbačeni, i ta se frekvencija naziva granična frekvencija.
Za svaki pojedini metal povećanjem intenziteta ulazne svjetlosti, povećava se i veličina
električne struje, a napon zaustavljanja ostaje isti. Za svaki pojedini metal povećanjem frekvencije
ulazne svjetlosti, povećava se maksimalna kinetička energija kojom su elektroni izbačeni, ali jačina
električne struje ostaje ista, dok se povećava napon zaustavljanja. To znači kako se struja ovisi o
jačini svjetlosti a napon o frekvenciji svjetlosti.
Iznad granične frekvencije, maksimalna kinetička energija kojom su elektroni izbačeni ovisi
o frekvenciji ulazne svjetlosti, ali ne ovisi o intenzitetu ulazne svjetlosti (ako nije prevelik).

Zaostajanje između ulazne svjetlosti i emisije elektrona vrlo je malo, oko 10−9 sekundi
Druga osobina učinka je vezana za gibanje električnih naboja koji napuštaju metalnu ploču. To se
gibanje može zaustaviti ako se električni naboji koče vanjskim električnim poljem. Pokusi su
pokazali da veličina napona kočenja uopće ne ovisi o jakosti svjetlosti, već samo o frekvenciji
svjetlosti. To se nije moglo objasniti teorijom o svjetlosti kao valu, pošto je ta teorija predviđala
kako će povećanjem jakosti rasti i napon kočenja koji neće ovisiti o frekvenciji svjetlosti.

Kada je površina nekog materijala izložena elektromagnetskom zračenju iznad izvjesne


granične frekvencije (vidljiva svjetlost za alkalijske metale, blisko ultraljubičasto zračenje za ostale
metale i ekstremno ultraljubičasto zračenje za nemetale), taj materijal upija zračenje i izbacuje
elektrone. Ultraljubičasto zračenje može se dobiti elektrolučnom svjetiljkom, paljenjem magnezija,
ili iskrenjem između elektroda cinka ili kadmija. Sunčana svjetlost ima malo ultraljubičastih zraka,
jer ih upija ionosfera i ne stvara pojavu fotoefekta kao elektrolučna svjetiljka.

8
Fotoelektrični učinak i kvant svjetlosti
Kvant je najmanji iznos neke veličine za koji se, prema kvantnoj teoriji ta mjerna veličina
može promijeniti. Pojam je uveo Max Planck 1900. koji je proučavajući energije zračenja crnog
tijela pretpostavio da energija harmoničnog oscilatora može poprimiti samo određene iznose.
Po njegovoj pretpostavci Kvant energije je najmanja nedjeljiva količina energije koju može
emitirati ili apsorbirati neki kvantni sustav, to jest neka atomska jezgra, atom ili molekula. Prije
njega smatralo se da u svim fizičkim pojavama energija prelazi s jednog tijela na drugo
kontinuirano, u bilo kojim malim količinama. Dok je postojalo to mišljenje, bilo je nemoguće iz
zračenja nekog crnog tijela izračunati raspodjelu energije zračenja po pojedinim frekvencijama
elektromagnetskog zračenja. Godine 1900. Max Planck je postavio teoriju kvanta energije. Po toj
teoriji, koju su pokusi potvrdili, atom ne može emitirati odnosno apsorbirati bilo koju količinu
energije, već samo točno određeni kvant energije ili višekratnike toga kvanta. Veličina jednog
kvanta energije određena je frekvencijom i konstantom koju je odredio Planck, pa se zove
Plankova konstanta.
Kvanti energije jedne određene frekvencije svjetlosti su svi međusobno jednaki, ali kvanti
energije svjetlosti različitih frekvencija međusobno su različiti. Kvant energije je to veći što je veća
frekvencija svjetlosti. Kvanti energije ljubičaste svjetlosti dvaput veći ili snažniji od kvanta energije
crvene svjetlosti.
Kvant električnog naboja je elementarni električni naboj. Elementarni električni naboj je
fizikalna konstanta koja je apsolutna vrijednost električnog naboja elektrona, odnosno protona.
Električni naboj elektrona prvi je izmjerio R. A. Millikan 1909. i prema mjerenjima iznosi 1,602
176 565 · 10–19 C. Električni naboj u prirodi je kvantiziran, to jest može se pojaviti samo u
višekratnicima (…, –1, 0, 1, …) od e. Iznimka su kvarkovi, elementarne čestice trećinskih naboja,
no oni ne mogu biti slobodni.

Pokusi su potvrdili kako svjetlost veće frekvencije ima veći kvant energije i može lakše
izbiti elektron iz metala i dati mu kinetičku energiju. Kod fotoelektričnog učinka energija fotona
djelomično se utroši na izbijanje elektrona iz kovine, a djelomično prijeđe u kinetičku energiju
elektrona neke mase koji izleti iz metala nekom brzinom, pa metal postaje električno pozitivan.
Izbijanje elektrona iz kovina nastaje tek onda kada svjetlost ima dovoljnu frekvenciju da se s
energijom može izvršiti rad potreban za izbijanje elektrona. Taj je rad različit za razne kovine, a
osobito je malen kod alkalnih kovina, gdje su sile koje vežu elektrone vrlo malene. Ispod neke
minimalne frekvencije ne može se razviti fotoelektrični učinak, pa makar kako jaka bila svjetlost.

Po Planckovom shvaćanju kvant energije se nakon emisije razilazi po prostoru u obliku


kuglastog vala, a po Einsteinovoj zamisli emitirani kvant energije ostaje na okupu, te poput zrnca ili
čestice juri brzinom svjetlosti kroz prostor. Taj korpuskularni kvant energije je Einsteinov foton,
kvant svjetlosti, odnosno čestica svjetlosti, ili zračene energije.

9
Instrumenti na koje djeluje svijetlost
Fotomultiplikator je vrlo osjetljiv detektor u području vidljivog, ultraljubičastog i bliskog
infracrvenog zračenja. Električni signal koji nastaje na fotosjetljivom sloju pojačava se do 100
milijuna puta, što omogućuje registriranje pojedinačnih fotona. Zahvaljujući svojim svojstvima još
uvijek se primjenjuje u fizici, astronomiji, medicini i filmskoj tehnici (telekino), a u nekim
primjenama zamijenjen je poluvodičkim elementima kao što je lavinska fotodioda.
Fotoćelija je elektronska cijev u kojoj svjetlost i blisko elektromagnetsko zračenje vanjskim
fotoelektričnim učinkom izbija elektrone iz katode prevučene fotoosjetljivim slojem ili
poluvodičkim slojem galijeva arsenida. Katoda i anoda smještene su u staklenom balonu sa
vakumom ili ispunjenu plemenitim plinom, te spojene u strujni krug, pa se elektroni gibaju od
katode prema anodi. Fotoćelija se primjenjuje kao fotodetektor, a krajem 20. stoljeća zamijenili su
je poluvodički elektronički elementi poput fotodioda, fotootpornika i fototranzinstora, pa se često i
oni nazivaju fotoćelijama.
Elektroskop sa zlatnim listom se upotrebljava za otkrivanje statičkog elektriciteta. Ako se
glava elektroskopa naelektrizira, onda se zlatni list odmakne od metalne šipke, budući da imaju
jednak električni naboj. Elektroskop se može iskoristiti za ispitivanje fotoefekta. Ako glavu
elektroskopa osvijetlimo ultraljubičastim svjetlom, doći će do izbijanja elektrona i zlatni listić će se
približiti metalnoj šipki. Ovaj pokus je bitan za određivanje granične frekvencije ulaznog svjetla
kod fotoefekta.
Fotoelektronska spektroskopija nije klasična spektroskopija jer ne promatra
elektromagnetsko zračenje koje je molekula apsorbirala ili emitirala, nego promatra elektrone koje
je molekula ispustila zbog djelovanja elektromagnetskog zračenja. Kako elekromagnetsko zračenje
mora imati dovoljnu energiju za ionizaciju molekule, primjenjuje se vakuumsko ultraljubičasto
zračenje. Zračenje mora biti monokromatsko. Rjeđe se primjenjuje rengensko zračanje. Vakuumsko
ultraljubičasto zračenje ima dovoljnu energiju za ionizaciju valentnih elektrona, pa se tim zračenjem
mogu vidjeti samo ionizacije valentnih elektrona i odrediti energije njihovih orbita. Primjenom
rendgenskog zračenja, mogu se ionizirati i sržni elektroni. Primjenom rendgenskog zračenja ne
može se postići razlučivanje, kao uporabom vakuumskog ultraljubičastog zračenja. Kako elektroni
utječu jedni na druge, energije sržnih elektrona u manjoj mjeri ovise i o vanjskim elektronima, a
tako i o elektronskom okruženju atoma. Na taj je način moguće analizirati strukture molekula.
Fotoelektronska spektroskopija koja upotrebljava rendgensko zračenje, naziva se i ESCA (engl.
Electron Spectroscopy for Chemical Analysis). Fotoelektronska spektroskopija se zasniva na
fotoelektričnom efektu. Energija elektrona, izbačenog iz molekule je jednaka energiji
elektromagnetskog zračenja, umanjenoj za energiju vezanja elektrona koji je izbačen, te energija
vibracije i rotacije molekule.
Fotoni koji udaraju u tanki film alkalijskih metala ili poluvodičkog materijala kao što je
galijev arsenid u cijevi za pojačavanje slike, mogu izbaciti elektrone zbog fotoefekta. Tada se
električnim poljem elektroni ubrzavaju do ekrana sa fosfornim slojem, gdje pretvaraju elektrone
natrag u fotone, koji stvaraju pojačanu sliku u uređajima za noćno gledanje. Fotoefekt uzrokuje da
se plohe kod svemirske letjelice koje su izložene Sunčevom zračenju, pozitivno nabiju i do 10-tak
volti. Druga strana letjelice istovremeno može biti negativno nabijena na nekoliko tisuća volti zbog
prisutne plazme, pa dolazi do pojave električne struje, koja može oštetiti električne dijelove. Na
mjesecu sunčeve zrake udaraju prašinu koja postaje električni nabijena, zbog fotoefekta. Zbog toga
se čestice prašine međusobno odbijaju i podižu iznad površine elektrostatskim lebdenjem. Ta pojava
izgleda kao atmosferska prašina ili blijeda izmaglica. Najmanje čestice mogu biti izbačene i do
kilometar u visinu. Prvi put je snimljena 1960. sa svemirskih sondi iz programa "Surveyor.

10
Teorija o svjetlosti kao čestičnom nizu

Svjetlost se sastoji od čestica (fotona), i potpuno je netočno kako je svjetlost val. Valne
osobine svjetlosti posljedica su oblika fotona. Svjetlosne čestice se sastoje od još sitnijih, električno
nabijenih pozitivnih i negativnih čestica koje su naizmjenično poslagane u duge tanke nizove
nazvane fotoni, a jedan par tih čestica čine jedan kvant. Ti nizovi rotiraju kao štap kad ga bacimo u
zrak, te pri tom stvaraju rotirajuće magnetsko polje što se očituje kao frekvencija elektromagnetskog
zračenja. Neki nizovi rotiraju
sporije, a neki brže.

Foton nastaje u atomu, pri hlađenju atoma, kad se dio električnih čestica iz elektrona i
protona odvajaju, djelovanjem električne privlačne sile naizmjenično međusobno spajaju i
formiraju niz. Naizmjenično se slažu zato što se istopolne čestice odbijaju, a raznopolne privlače.
Da bi taj niz mogao napustiti atom mora postići brzinu poznatu kao brzina svjetlost, a to je brzina
kojom foton napušta atom. Nakon napuštanja atoma brzina fotona se može smanjiti, na primjer
prolaskom kroz neke plinove ili vodu, ali brzina rotacije ostaje ista. Put koji foton napravi za
vrijeme jednog punog okreta je rotacijski put što pristalice valne teorije pogrešno nazivaju valna
dužina. Taj rotacijski put je veći kada se foton brže kreće, a kada se foton uspori prolaskom kroz
vodu ili plinove rotacijski put (valna dužina) se smanjuje.

Dok god elektroni i protoni imaju električni naboj, tj. električnih čestica u svom sastavu
mogu izbacivati fotone. Kad elektroni i protoni ostanu bez električnog naboja, tj. bez električnih
čestica atom je ohlađen na apsolutnu nulu i više ne može izbacivati fotone.

Fotoni koji dolaze u atom raspadaju se na sastavne dijelove. Pozitivni dijelovi idu prema
protonima, a negativni prema elektronima, i pri tom se diže energija i temperatura atoma. Kod
prolaza kroz neke tvari foton se može raspasti na dva fotona, a pri tom ta dva fotona imaju manji
broj kvantova koji je u zbiru jednak kvantnom broju fotona od kojeg su nastali. Ako tvar kroz koji
fotoni prolaze apsorbiraju fotone tada ta tvar može izbacivati svoje fotone neke druge valne dužine.

Svjetlosne zrake i drugo elektromagnetsko zračenje imaju ista osnovna svojstva i šire se
istom brzinom. Između njih nema nikakve razlike u njihovim fizičkim svojstvima, već se samo
razlikuju u frekvenciji. U prozirnim materijalima brzina svjetlosti je manja i ovisi o indeksu loma
svjetlosti za pojedine materijale, a koji ovisi o frekvenciji. Promjenom brzine svjetlosti boja
svjetlosti se ne mijenja, odnosno ne mijenja se frekvencija svjetlosti.

Ogib ili difrakcija je fizikalna pojava koja nastaje zbog skretanja valova iza ruba zapreke
na koju valovi naiđu. Ako valovi naiđu na neku zapreku kojoj su dimenzije približne duljini vala,

11
zbog ogiba će, u sjeni koju čini zapreka, nastati interferencija valova koji dolaze sa jednog i drugoga
ruba zapreke. Ogib se zapaža u sjeni svih vrsta valova, mahaničkih valova (valovi na površini vode,
zvučni valovi), a primjećuje se i kod elektromagnetskog zračenja, pa su teoretičari zaključili kako je
i svijetlost val. Ogib kod svjetlosti je prvi zamijetio talijanski astronom Francesco Maria Grimaldi
(1618. – 1663.), a valnu teoriju je utemeljio Augustin Jean Fresnel. Zagovornici korpuskularne
teorije ovo nisu mogli objasniti pošto nisu znali kako se čestice svjetlosti sastoje od još manjih
električno pozitivnih i negativnih čestica, a to nisu ni mogli znati pošto tada još nisu bilo otkriveni
atomi, elektroni i protoni. Do ogiba svjetlosti stvarno dolazi zato što fotoni prilikom prolaska kraj
neke prepreke imaju električno međudjelovanje sa tom preprekom. Ako foton sa svojom
negativnom stranom prolazi pokraj prepreke njega elektroni iz te prepreke odbijaju, a ako foton
prolazi pokraj prepreke sa svojom pozitivnom stranom elektroni iz prepreke će ga privlačiti. To se
događa samo ako je dužina prepreke približno jednaka duljini koju jedan foton napravi za vrijeme
jednog svog okretaja oko svoje osi. I zbog toga neki fotoni skreću sa svog pravca gibanja malo
prema prepreci, a neki skreću u suprotnom smjeru.
Pošto fotoni imaju jednak broj električno pozitivnih i negativnih čestica oni su električni
neutralni prema okolini, ali njihovi krajevi nisu električni neutralni već su nabijeni pozitivno ili
negativno. Zbog toga kada foton pri prelasku iz jedne tvari prelazi u drugu tvar sa različitim
atomima, svojim jednim krajem približi se nekom atomu pa dolazi do električnog međudjelovanja.
Ako je kraj fotona negativan on se odbija od elektrona, a ako je pozitivan elektron ga privlači, te se
dio fotona reflektira, a dio lomi.
Interferencija valova je međudjelovanje dvaju ili više valova jednake valne dužine koji
istodobno prolaze kroz isti prostor. Zbiva se kod svih valova, mehaničkih, na vodi i kod svih
periodičkih gibanja, a primijećeno je i kod elektromagnetskog zračenja. Amplituda rezultantnog
vala može biti veća ili manja od amplituda pojedinih izvornih valova, što ovisi o odnosu među
njihovim fazama. Na primjer, dva interferirajuća vala jednake valne duljine, amplitude i faze
pojačavaju se, a ako su jedan prema drugom u fazi pomaknuti za polovicu valne duljine, njihovo se
djelovanje poništava. Interferencija se može zapaziti samo ako u svakoj točki prostora u kojem se
šire interferirajući valovi postoji stalna razlika u fazi među tim valovima (uvjet koherentnosti), jer
se time osigurava stalni prostorni raspored minimuma i maksimuma rezultantnoga vala
(interferencijska slika). Budući da razmaci među minimuma i maksimuma interferencijske slike
ovise o valnoj duljini interferirajućih valova, moguće je, mjereći te razmake, odrediti valnu duljinu.
Kod elektromagnetskog zračenja dolazi do interferencije zbog toga što su krajevi fotona električni
nabijeni, te fotoni djeluju jedi na druge kada im se vrhovi međusobno približi. Ako se negativni kraj
jednog fotona približi negativnom kraju drugog fotona ni se odbijaju, a ako su im polovi suprotni
oni se privlače. Zbog toga kod fotona koji se jednako brzo okreću dolazi do usklađivanja u
okretanju što je interferencija.
Kod svjetlosti je primijećena i pojava polarizacija što se također nije moglo objasniti
korpuskularnom teorijom pošto autori nisu znali kako se fotoni sastoje od električno pozitivnih i
negativnih čestica. Polarizacija znači usmjeravanje u suprotne strane, to jest stjecanje polarnosti.
Postoji više vrsta polarnosti kao što je električna polarizacija, elektrokemijska polarizacija i
polarizacija svjetlosti.
Polarizacija svjetlosti je pojava nesimetričnog stvaranja rotirajućeg električnog i
magnetskog polja koje šireći se čini svjetlost. Ova električna ili magnetska polja nastaju
međudjelovanjem svjetlosti i tvari, refleksijom, dvolomom, ili raspršivanjem. Svjetlost postaje
linearno polarizirana ako električno polje stalno titra u istoj ravnini, kružno polarizirana ako se
ravnina titranja električnoga polja jednoliko vrti (u smjeru kazaljke na satu ili u suprotnom smjeru),
djelomično polarizirana ako vrtnja električnoga polja nije jednakih amplituda u svim ravninama, te
nepolarizirana ako električno polje jednako vrti u svim ravninama okomitim na smjer širenja
svjetlosti. Do polarizacije svjetlosti može doći na više načina.

12
Polarizacija svjetlosti refleksijom nastaje pri upadu zrake svjetlosti na granicu optičkih
sredstava, gdje svjetlost djelomično prolazi lomeći se, a djelomično se reflektira. Reflektirani i
lomljeni snopovi djelomično su polarizirani tako da su im ravnine polarizacije međusobno okomite.
Ravnina polarizacije reflektirane svjetlosti okomita je na ravninu refleksije, dok je ravnina
polarizacije lomljene svjetlosti u ravnini refleksije, odnosno loma. Do toga dolazi pošto se neki
fotoni koji uđu u optičko sredstvom svojom negativnom stranom zakrenu na jednu stranu, dok se
fotoni koji uđu u optičko sredstvo svojom pozitivnom stranom zakreću na drugu stranu.
Polarizacija svjetlosti dvolomom nastaje pri prolasku svjetlosti kroz neke anizotropne
kristale poput kvarca u kojima se osim redovite lomljene zrake, pojavljuje još i izvanredna zraka,
koja se lomi pod drukčijim kutom. Te su dvije zrake linearno polarizirane u međusobno okomitim
smjerovima. Do ovoga dolazi pošto se neki fotoni koji uđu u kristal svojom negativnom stranom
zakrenu na jednu stranu, dok se fotoni koji uđu u kristal sredstvo svojom pozitivnom stranom
zakreću na drugu stranu.
Polarizacija svjetlosti apsorpcijom nastaje pri prolasku svjetlosti kroz tvar koja propušta
svjetlost samo određene polarizacije. U dikroitičnim dvolomnim kristalima poput turmalina jedna se
zraka apsorbira, a propuštena se zraka polarizira. Svjetlosna jakost propuštene svjetlosti jednaka je
polovici svjetlosne jakosti upadne nepolarizirane svjetlosti. Do ovoga dolazi zato što se dio fotona
koji se vrte u jednom smjeru približe svojim negativnim krajem toliko blizu da se ih elektron
apsorbira, dok fotoni koji se vrte u drugoj ravnini uspijevaju proći pokraj atoma, te su na taj način
polarizirani.
Ogib, interferencija i polarizacija teoretičare fizike su upućivali na na zaključak kako je
svijetlost transferzalni val, to jest okomito se širi na smjer svoga kretanja. Zagovornici valne teorije
su smatrali kako je nosilac tih valova neka hipotetična tvar, eter koji ispunjava čitav svemir, ali je to
odbačeno. Ta bi tvar morala biti savršeno kruta, i savršeno elastična, a ipak bi se kroz nju gibala sva
nebeska tijela bez ikakvog otpora. Zbog toga su iz obje teorije, korpuskularne i valne uzeli ono što
im odgovara, ne shvaćajući kako je čestična teorija istinita, ali za to je potrebno shvatiti kako te
čestice nisu električno neutralne već su sa jedne strane negativne a sa druge pozitivne.

Promatrajući svjetlost koja dolazi sa udaljenih zvijezda primijećen je efekt koji su


prepoznali kao Dopplerov učinak koji je poznat kod širenja zvučnih valova. Kada se promatra
zvuk nekog izvora koji se približavanja ili udaljavanja primjećuje se promjena valne dužine. Valna
dužina zvuka se povećava kada se izvor zvuka udaljava, a smanjuje kada se izvor zvuka približava.
Na osnovu toga su došli do zaključka kako se isto događa i kod svjetlosti koja dolazi od zvijezda
pošto su primijetili pomak u spektrima udaljenijih zvijezda. Zaključili su kako svijetlost koja dolazi
sa dalekih zvijezda dolazi manjom brzinom pošto se izvor svjetlosti udaljava pa se valna dužina
svjetlosti povećava, što se primjećuje kao crveni pomak kod udaljenih zvijezda. Da je to točno onda
bi se boja svjetlosti mijenjala i kada prolazi kroz vodu pošto se brzina svjetlosti smanjuje kada
prolazi kroz vodu i kroz neke plinove. A kolika je brzina svjetlosti koje dolazi sa dalekih zvijezda
trebalo bi izmjeriti mjereći brzinu same te svjetlosti, a ne mjereći njenu boju. Do crvenog pomaka
dolazi zato što krajevi fotona privlače ili odbijaju druge fotone ili ione na koje naiđu u svome
kretanju, te im se pri tome može promijeniti brzina rotacije. Putujući tisućama godina kroz svemir
takvih susreta je vremenom sve više te dolazi do onoga što su fizičari prepoznali kao dopplerov
efekt ili crveni pomak svjetlosti gdje se spektralne linije svjetlosti povećavaju, odnosno pomiču
prema crvenom području spektra. Na osnovu toga su zaključili kako se iz toga može odrediti
radijalna brzina gibanja udaljenih zvijezda. Tek mjerenjem stvarne brzine svjetlosti koja dolazi sa
pojedine zvijezde mogla bi se odrediti stvarna brzina gibanja pojedinih zvijezda, te zaključiti dali se
svemir širi ili ne.

13
Spektar elektromagnetskog zračenja sastoji se od različitih fotona koji se vrte različitim
brzinama, a frekvencija fotona je broj okretaja koji neki foton izvede u jedinici vremena. Vrsta
emitiranoga zračenja ovisi o razlici energije početnog i konačnoga stanja atoma i molekula. Na isti
se način dolazi i do apsorpcije: kvant svjetlosti, predajući svoju energiju elektronu, prebacuje ga iz
stanja niže u stanje više energije. U atomu su moguća samo neka stanja te zbog toga svako fizikalno
tijelo apsorbirati upravo one frekvencije koje i samo emitira. Tako emitirani kvanti energije u
obliku čestica fotona širi se prostorom u obliku elektromagnetskog zračenja. U današnjoj kvantnoj
teoriji svjetlosti procesi emisije i apsorpcije svjetlosti tumače se korpuskularno, dok se širenje
svjetlosti i pojave povezane s time tumače valnom teorijom svjetlosti, što je posljedica ne shvaćanja
stvarnog oblika i sastava fotona.
Emisijski spektar koji nastaje raščlanjivanjem svjetlosti pomoću prizme ili optičke rešetke
emitiranoga zračenja užarenih tijela karakterističan je za fizikalna i kemijska svojstva izvora
zračenja. Svaki izvor svjetlost može emitirati fotone točno određene brzine rotacije koji imaju točno
određeni broj kvantova, to jest broj pozitivnih i negativnih čestica.
Apsorpcijski spektar nastaje raščlanjivanjem zračenja propuštenoga kroz tvari koje
djelomično propuštaju a djelomično apsorbiraju elektromagnetsko zračenje na selektivan način.
Frekvencije zračenja koje neka tvar apsorbira odgovaraju frekvencijama koje bi ta tvar emitirala u
usijanom stanju. Čvrste tvari emitiraju kontinuirani spektar, koji sadrži sve frekvencije vidljivog,
infracrvenog i ultraljubičastoga područja, dok tvari u plinovitom stanju emitiraju diskontinuirani,
linijski ili atomski spektar, sastavljen od niza diskretnih monokromatskih spektralnih linija, to jest
samo zračenje frekvencija karakterističnih za pobuđeni atom.
Razdvajanje spektralnih linija opaža se kad se promatraju spektri koje emitiraju ili
apsorbiraju atomi u magnetnom ili električnom polju, a te se pojave nazivaju Zeemanov učinak ili
Starkov učinak. Kada bi fotoni doista bili električki neutralni magnetsko i električno polje na njih ne
bi imalo nikakav učinak, a činjenica da djeluju na njih upravo je dokaz kako se fotoni sastoje od
električki nabijenih čestica naizmjenično poredanih, a pošto ih je jednako u fotonu on na okolinu
djeluje električno neutralno.
Fotoelektrični učinak, fotoelektrični efekt, ili fotoefekt je fizikalna pojava kod koje
djelovanjem elektromagnetskog zračenja dolazi do izbijanja elektrona iz obasjanog materijala.
Koliko će taj učinak biti jak ovisi o frekvenciji svjetlosti pa samo zračenje vidljive svjetlosti i
ultraljubičasto zračenje može izbiti elektrone iz kovina. Zračenje sa frekvencijom većom od
granične ne izbija elektrone, jer elektroni ne mogu dobiti dovoljno energije za raskidanje veze sa
atomom. Ti izbačeni elektroni se ponekad nazivaju “fotoelektroni”.
Za fotoelektrični učinak potrebni su fotoni energije od nekoliko elektronvolti do preko 1
MeV i kemijski elementi visokog atomskog broja. Proučavanje fotoelektričnog učinka dovelo je do
stvaranja ideje dualizma ili dvostrukog svojstva vala i čestice.
Fotoni svjetla imaju točno određenu količinu energije koja određuje frekvenciju svjetlosti.
Ako neki elektron u materijalu upije energiju fotona, pa njegova energija bude veća od energije
vezanja elektrona za atom ili molekulu, onda se elektron izbacuje iz materijala. Negativni električni
nagoj elektrona se pri tome povećava što znači kako se negativni dijelovi fotona spajaju sa
elektronom, dok pozitivi dijelovi fotona spajaju sa jezgrama atoma odnosno sa protonima u
jezgrama tih atoma. Izlaskom nekih elektrona iz materijala taj materijal postaje električki pozitivno
nabijen, a slobodni elektroni koji lete oko tog materijala okolni prostor pretvaraju u vodljiv prostor.
Ako je energija ulaznog fotona svjetlosti mala, tada elektron neće imati dovoljno energije da napusti
materijal. Ako povećavamo intenzitet energije ulazne svjetlosti, povećat će se i broj izbačenih
elektrona, ali se neće povećati energija pojedinog elektrona. To znači, da energija izbačenih
elektrona ne ovisi o jakosti svjetlosti, već samo o frekvenciji ulaznih fotona.

14
Kada elektron upije energiju fotona, jedan dio energije se troši na oslobađanje elektrona iz
materijala, a drugi dio energije daje kinetičku energiju elektronu. Za svaki pojedini metal i
frekvenciju ulazne svjetlosti, kinetička energija izbačenog elektrona je izravno proporcionalna s
intenzitetom ulazne svjetlosti. Za određeni metal, postoji određena frekvencija ulazne svjetlosti,
ispod koje elektroni ne mogu biti izbačeni, i ta se frekvencija naziva granična frekvencija.
Za svaki određeni metal povećanjem intenziteta ulazne svjetlosti, povećava se i veličina
električne struje, a napon zaustavljanja ostaje isti. To je zbog toga što negativni dijelovi fotona
određene frekvencije izbacuju elektrone iz atoma određenom brzinom, a broj izbačenih atoma ovisi
o broju fotona. Za svaki određeni metal povećanjem frekvencije ulazne svjetlosti, povećava se
maksimalna kinetička energija kojom su elektroni izbačeni, ali jačina električne struje ostaje ista,
dok se povećava napon zaustavljanja. To znači kako struja ovisi o jačini svjetlosti a napon o
frekvenciji svjetlosti. Iznad granične frekvencije, maksimalna kinetička energija kojom su elektroni
izbačeni ovisi o frekvenciji ulazne svjetlosti, ali ne ovisi o intenzitetu ulazne svjetlosti (ako nije
prevelik).

Zaostajanje između ulazne svjetlosti i emisije elektrona vrlo je malo, oko 10−9 sekundi
Druga osobina učinka je vezana za gibanje električnih naboja koji napuštaju metalnu ploču. To se
gibanje može zaustaviti ako se električni naboji koče vanjskim električnim poljem. Pokusi su
pokazali da veličina napona kočenja uopće ne ovisi o jakosti svjetlosti, već samo o frekvenciji
svjetlosti. To se nije moglo objasniti teorijom o svjetlosti kao valu, pošto je ta teorija predviđala
kako će povećanjem jakosti rasti i napon kočenja koji neće ovisiti o frekvenciji svjetlosti. Kada se
metalna ploča nabije poništava se djelovanje nabijenih čestica iz fotona te one ne mogu elektrona
izbiti iz atoma.

Fotoelektrični učinak i kvant svjetlosti


Kvanti energije jedne određene frekvencije svjetlosti su svi međusobno jednaki, ali kvanti
energije svjetlosti različitih frekvencija međusobno su različiti. Kvant energije je to veći što je veća
frekvencija svjetlosti. Kvanti energije ljubičaste svjetlosti dvaput veći ili snažniji od kvanta energije
crvene svjetlosti. Napon negativnih i pozitivnih čestica od kojih se sastoje fotoni su jednaki, a
razlika koju imaju u energije proizlazi iz nejadnake brzine rotacije, odnosno o različitoj inerciji koji
oni imaju kao kinetičkoj energiju.
Kvant električnog naboja je elementarni električni naboj. Elementarni električni naboj je
fizikalna konstanta koja je apsolutna vrijednost električnog naboja elektrona, odnosno protona.
Oni koji se nalaze u sastavu atoma imaju manji naboj, a kada elekroni dostignu maksimalni naboj
tada napuštaju elektron. Električni naboj u prirodi je kvantiziran, to jest može se pojaviti samo u
višekratnicima (…, –1, 0, 1, …) od e što znači kako elektroni u svom sastavu imaju točno određeni
broj manjih negativnih čestica, odnosno protoni imaju u svom sastavu točno određeni broj manjih
pozitivnih čestica.

15
Povijesni razvoj znanja o svjetlosti
Prvu teoriju o prirodu svjetlosti smislio je Isaac Newton 1672. kada je pretpostavio kako se
svjetlost sastoji od roja sitnih čestica koje se gibaju nekom brzinom. Time je objasnio ravnocrtno
gibanje svjetlosti, te pojave loma svjetlosti (refrakciju) i odbijanja svjetlosti (refleksija).
Osim o svjetlosti razmišljao je i o osnovnim česticama materije pa iznosi ideje o atomu kao i
Francis Bacon i Galileo Galilei koji su o tome imali svoje teorije.
Newton je imao dobre zamisli ali ih nije mogao detaljnije razraditi pošto nije imao znanje o
električnim česticama koje su se tada tek počele otkrivati. Pojavu električnoga odbijanja prvi je
opazio Otto von Guericke 1672. koji je prvi konstruirao elektrostatički stroj na trenja, pri čemu se
javlja električni napon. Inače ova pojava je primijećena već u staroj Grčkoj kada je Tales iz Mileta
(600 prije Krista pisao da jantar kada se tare privlači sitne čestice tvari, a W. Gilberto je otkrio kako
i druge tvari, a ne samo jantar imaju ovakvo električno svojstvo.
Tada fizičari još nisu znali kako su svjetlost i elektricitet povezane pojave. Dok su jedni
proučavali elektricitet danski astronom Ole Romer je prvi 1676. izmjerio brzinu svjetlosti. Izmjerio
ju je promatrajući ulazak Jupiterovih satelita u njegovu sjenu i izlazak iz nje, na temelju poznate
udaljenosti Jupitera i razlike u vremenu početka i kraja pomrčine satelita od proračunane
vrijednosti. Zakašnjenje tih pojava ispravno je pripisao vremenu potrebnomu da svjetlost stigne do
Zemlje. Do tada se smatralo da se svjetlost giba beskonačno velikom brzinom, to jest da je svaka
pojava bez obzira na udaljenost vidljiva u istom trenutku kada se dogodila.

Pošto korpuskularna teorija nije mogla objasniti neke pojave vezane uz svijetlost Christiaan
Huygens je 1678. razradio, a 1690. objavio novu valnu teoriju svjetlosti koja je bolje objasnila te
pojave pomoću valnog gibanja hipotetičnoga savršeno elastičnog sredstva. Teoriju je dalje razvijao
Robert Hooke. Prema Huygensu, svijetleća točka pobudi (potrese) sredstvo kojim se zatim šire
svjetlosni valovi koji se prenose posredstvom elementarnih valova, a njihov omotač je nova fronta
vala.

Dok su jedni proučavali svjetlost drugi su proučavali elektricitet te je Stephen Gray otkrio
razliku između vodiča i izolatora, a francuski kemičar C:F: C: du Fay je 1734. utvrdio različitost
električnog naboja nastalog trljanjem stakla od naboja nastalog trljanjem smole. G. Ch. Lichtenberg
je naboj stakla nastao trljanjem nazvao pozitivnim električnim nabojem.

U ta razmišljanja uključio se i dubrovački isusovac Ruđer Bošković koji je 1750.


pretpostavio kako temeljni sastavni dijelovi tvari imaju istu masu u geometrijskoj točki bez
dimenzija. Danas je bit te ideje općeprihvaćena. Osim toga razmišljao je i o svjetlosti te je 1735.
počeo proučavati Newtonova dijela, a slijedeće 1736. godine objavljuje rasprave. Bošković je
smatrao da svjetlost može biti kao neko fino istakanje i kao neka para koju izbacuje žestoka vatrena
fermentacija. Tvrdio je da je struktura svjetlosnih čestica, iako su male mase, složena i da se zrake
različitih boja međusobno razlikuju. Kako bi objasnio zašto se na prelasku iz jednog optičkog
sredstva u drugo dio svjetlosnog snopa reflektira a dio prelama, pretpostavio je da je svjetlosna
čestica složena od mnoštva čestica nižeg reda povezanih elastičnim silama. Ako u trenutku emisije
čestice koje čine svjetlosnu česticu dobiju različite početne brzine sporije će čestice usporavati brže
a brže će ubrzavati sporije pa će se svjetlosna čestica rastezati i stezati. Ovisno je li svjetlosna
čestica rastegnuta ili stegnuta u trenutku kad dolazi do granične površine između dva optička
sredstva ona će se odbiti ili proći. O zagrijavanju pomoću svjetlosti Bošković je rekao: "Sunčeve
zrake podavaju vrlo neznatnim česticama tijela gibanje iz kojeg ... nastaje toplina... " Bošković je
bio jedini koji je shvatio kako se i svjetlosne čestice sastoje od još sitnijih čestica koje se privlače

16
nekom silom, ali nije znao kako su te čestice električki pozitivne i negativne. To nije ni mogao znati
pošto tada još nisu otkrivene električne čestice iako je elektricitet već bio poznat. Smatrao je kako
se čestice od kojih se sastoji svjetlost privlače i rastežu kao na opruzi, što je vrlo blizu otkriću kako
su one u stvari nanizane električno naizmjenično u niz koji rotira.

Proučavajući trenje oko 1747. godine B. Franklin je utvrdio kako se pri trenju stvaraju
uvijek jednake količine pozitivnog i negativnog električnog naboja. Istraživanjem sila koje djeluju
među električnim nabojima bavili su se H. Cavendish i J. Prisley, te Ch. A. Coulomb koji je
definirao zakon o ovisnosti privlačne ili odbojne sile o nabojima i udaljenosti među nabojima, pa se
po njemu mjerna jedinica električnog naboja naziva kulon (C). Prema Coulombovu zakonu sila F
koja djeluje između dvaju točkastih električnih naboja razmjerna je produktu obaju naboja, a
obrnuto razmjerna kvadratu njihova razmaka.

Dok su jedni izučavali električne pojave drugi su nastavili proučavati svjetlost još uvijek ne
shvaćajući kako su te pojave povezane. I tako je engleski fizičar, liječnik i astronom Thomas Young
eksperimentalno dokazivao valnu prirodu, pronašavši način kojim će odrediti valnu duljinu
svjetlosti. Godine 1793. objasnio je način na koji se oko prilagođava na različite udaljenosti ovisno
o promjeni zakrivljenosti leće. U djelu "Skice i ekperimenti u vezi sa zvukom i svjetlošću" kritizira
korpuskularnu teoriju svjetlosti i propagira valnu teoriju. S pomoću valne teorije objašnjavao je
interferaciju svjetlosti. Po valnoj teoriji svjetlosni valovi se šire kroz eter, fluid kako ispunjava čitav
prostor. Vremenom su fizičari shvatili kako bi taj fluid mogao biti više milijuna puta krući od čelika
kako bi mogao podržavati visoke frekvencije svjetlosti, bez mase, potpuno proziran, bez učinka
disperzije, nestlačiv, neprekinut i potpuno neviskozan.

Nekoliko godina kasnije 1800. Alessandro Volta konstruirao je prvi galvanski članak, na
temelju opažanja Luigija Galvanija o električnim pojavama pri dodiru metala i tkiva žabljih
krakova. Galvanski članak sastoji se od dviju elektroda od različitih metalnih vodiča, koje su u
dodiru s elektrolitom, te od depolarizatora kojim se sprječava ili odgađa polarizacija elektroda. Tako
je napravljen najobičniji kemijski izvor struje koji se sastoji od dva štapa, bakrenog i cinčanog,
uronjenog u vodu zakiseljenu sumpornom kiselinom. Ovakav članak proizvodi električnu struju, a
električni napon mu iznosi oko 1 volt (V). Zbog elektrolitske reakcije elektrolit se rastavlja na vodik
i kisik. Čestice vodika imaju pozitivan električni naboj, a čestice kisika negativan. Kako cink
privlači negativne čestice, to jest kisik, a bakar pozitivne čestice, to jest vodik, bakrena elektroda
postaje pozitivna, a cinčana negativna. Ovi raznovrsni električni naboji nastoje da se izjednače, a
posljedica toga je električni napon.
Zahvaljujući otkriću ovakvog stalnog izvora struje počeli su pokusi pa je 1831. M. Faradey
prvi otkrio elektromagnetsku indukciju i pokazao kako se promjenom magnetskog toka može dobiti
inducirani napon. To se može dobiti na dva načina, prvi da se zavoj pomiče u magnetskom polju ili
da se uz zavoj koji miruje pomiče magnet. Tako dobiveni inducirani napon označuje se kao napon
pomicanja. A i bez ikakva pomicanja može se u zavoju ili zavojnici dobiti inducirani napon ako je
promjenljivo magnetsko polje proizvedeno promjenjivom strujom.
Povezanost svjetlosti i električne energije prvi je utvrdio Alexandre Becquerel koji je 1839.
otkrio fotonaponski učinak dok je proučavao utjecaj svjetla na elektrode u elektrolitu. Nakon njega
su nastavljeni pokusi te je Mishael Faradey 1845. otkrio kako se kut polarizacije svjetlosne zrake
može mijenjati djelovanjem magnetskog polja. Time je dokazao povezanost svjetlosti s
elektromagnetizmom, te je 1847. iznio tezu kako je svjetlost visokofrekventna elektromagnetska
vibracija koja se može prostirati duž medija u potpunoj odsutnosti nečeg što bi nalikovalo Eteru.
Time je dodatno osnažio valnu teoriju koja nikako nije mogla objasniti što je to Eter. Otkrićem

17
interferencija i ogiba (difrakcije) svjetlosti valna teorija svjetlosti postaje dominantna, pošto je
dobro objašnjavala novootkrivene pojave koje se nisu mogle objasniti korpuskularnom teorijom.

Ruski kemičar D. I. Mendeljejev je 1869. otkrio zakonitost ponavljanja kemijskih svojstva


elemenata kod povećanja njihove atomske mase. Uspio je sve poznate elemente poredati po
rastućim atomskim masama jedan iznad drugoga i sastavio periodičku tablicu. Mendeljejev je
dokazao da svaki kemijski element ima određen sastav atoma koji označuje atomska masa i mjesto
u periodnom sustavu elemenata. Time je stečena mogućnost da se puno bolje shvate i neke
svjetlosne pojave.
Daljnjim istraživanjima francuz L. Foucault je 1850. proveo precizna mjerenja brzine
svjetlosti u vodi korištenjem rotirajućih zrcala i ustanovio da ona iznosi ¾ brzine svjetlosti u
vakuumu. Time je došao do zaključka kako je točnija valna teorija.
Willoughby Smith je 1873. otkrio fotoinduktivnost selenija, dok je ispitivao telegrafske
kabele za podmornice. Time je dodatno povezana znanost o svjetlosti i elektricitetu, a otkrićem
polarizacije svjetlosti veza između svjetlosti i elektromagnetskih pojava je postala neupitna.

Elektromagnetska teorija svjetlosti J. C. Maxwela (1873.) objasnila je sve do tada poznate


pojave. Prema toj teoriji, svjetlost je elektromagnetski val vrlo visoke frekvencije koji titra okomito
na smjer vlastitoga širenja. Pokusi H. R. Hertza (1886.) pokazali su ispravnost Maxwellove teorije.
Maxwellove jednadžbe opisuju ovisnost električnog i magnetskog polja u nabojima i strujama, a
također i njihovo međudjelovanje do kojeg dolazi kada se polja mijenjaju u vremenu. Koristeći
između 1861. i 1864. godine poznate zakone (Amperov zakon, Faradeyev zakon indukcije i Gausov
zakon) te postavivši hipotezu o struji pomaka, Maxwell ih je sve skupa ujedinio u skladu sa
jednađbom kontinuiteta.
Prva Maxwelova jednadžba govori da je električni naboj izvor (ili ponor) električnog polja.
Ukupni električni tok kroz zatvorenu plohu proporcionalan je količini električnog naboja koji se
nalazi unutar volumena te plohe. Ako unutar te zatvorene plohe nema električnog naboja (ili je
količina pozitivnog jednaka količini negativnog električnog naboja), ukupni električni tok kroz tu
zatvorenu plohu je nula. No, to ne znači da u tom volumenu uopće nema električnog polja, već
samo da ukupni tok iščezava. Dakle, ako nema električnog naboja u tom promatranom volumenu,
koliko silnice električnog polja ulazi kroz plohu koja opisuje volumen, toliko silnica negdje i izlazi
iz te iste zatvorene plohe.
Druga Maxwell-ova jednadžba slična je prvoj (u situaciji u kojoj ne postoji naboj), ali
opisuje magnetsko polje. Ova jednadžba izriče da ne postoji "magnetski naboj" tj. ne postoji izvor
magnetskog polja, iz kojega bi proizlazio magnetski tok različit od nule. U svakoj točki prostora,
količina silnica magnetskog polja koja ulazi u tu točku jednaka je količini silnica koje izlaze iz te
točke, silnice magnetskog polja nemaju izvora (ili ponora). Stoga ukupni magnetski tok kroz
zatvorenu plohu uvijek iščezava. To vrijedi i za izvore magnetskog polja, stoga je svaki izvor
magnetskog polja barem dipol.
Maxwellove jednadžbe opisuju ponašanje električnog i magnetskog polja svugdje u
prostoru, ako su poznati svi izvori tj. naboji i struje. U opisu makroskopskih objekata takav pristup
nije moguć pošto je broj nabijenih čestica u atomima i nuklearnim jezgrama vrlo velik i pošto sa
makroskopske točke gledanja, svi detalji u ponašanju polja i naboja na atomskim i molekularnim
dimenzijama nisu relevantni. Bitna je prosječna vrijednost polja i izvora u volumenu koji je velik u
usporedbi sa jednim atomom ili molekulom. Te prosječne vrijednost nazivaju se makroskopska
polja i makroskopski izvori.

18
Maxwellove jednadžbe su nisu mogle uklopiti u Galileje transformacije (veza između
koordinata položaja i vremena dvaju referentnih sistema koji se kreću jedan u odnosu na drugi
stalnom brzinom silom inercije), što je dovelo do razvoja novih teorija.

Heinrich Hertz je1887. primajući i šaljući elektromagnetske valove primijetio fotoelektrični


učinak. Njegov prijamnik imao je zavojnicu s razmakom za iskrenje. Kada je prijamnik spremio u
kutiju, primijetio je da se iskrenje smanjilo, dok bi se na svjetlu pojačalo.

W. Hallwachs je 1888. otkrio kako svjetlost, kada pada na metal, izbacuje elektrone iz
njihovih stacionarnih stanja na površini metala. P. Lenard ustanovio je da se zakoni fotoelektričnog
učinka ne mogu uskladiti s načelima valne teorije. Suprotno valnoj teoriji energija izbačenih
elektrona bila je neovisna o jakosti svjetlosti, a razmjerna je frekvenciji svjetlosti.

Od 1888. do 1891., Aleksandar Stoletov je usavršio opremu za izvođenje fotoelektričnog


učinka i detaljno ga proučavao, te je stvorio prve solarne članke.
Godine 1897. Joseph John Thompson je otkrio elektron i napravio je prvi model atomske
strukture. Nakon toga je proučavao utjecaj ultraljubičastog svjetla na katodne cijevi, čime su
otkrivene novi svjetlosni efekti.
Philipp Lenard je1900. otkrio kako može ionizirati plinove s ultraljubičastom svjetlosti.
Lenard je 1902. otkrio kako se ionizacija plinova povećava ako ga ozrači ultraljubičastim svjetlom
veće frekvencije, što nije bilo u skladu sa Maxwelovom valnom teorijom svjetlosti, koja je
predviđala da će se energija povećavati s intenzitetom zračenja.

Albert Einstein je 1905. objavio svoju Specijalna teorija relativnosti kojom je objašnjavao
fotoefekt uvodeći točno određene količine energije ili kvant svjetlosti, koji je poslije nazvao foton.
Na osnovu Planckovog zakona, zaključio je da bi iznos kvanta svjetlosti morao biti proporcionalan
s frekvencijom svjetlosti i pomnožen s konstantom, koja se pokusima dobila kao Planckova
konstanta. Do fotoefekta dolazilo samo ako se prešla određena granična frekvencija. Zbog tog
otkrića A. Enstein je 1905. ponovno vratio u igru korpuskularnu teoriju, te je utvrdio kako je
svjetlost roj čestica, fotona, koji imaju energiju ovisnu o Planckovoj konstanti i frekvenciji. Po
ovome fotoni su čestice svjetlosti kojima je masa mirovanja nula, a šire se brzinom svjetlosti.
Einstein uspijeva objasniti kontradikcije uvođenjem fotona, čestice svjetlosti koju možemo
prikazati kao nedjeljiv paketić energije. Sada je svjetlost roj fotona, a elektron upije foton i izlazi iz
metala samo ako je njegova energija veća ili jednaka energiji kojom ga metal veže i ne dopušta da
ode.
Daljnjim istraživanjem Ernest Rutherford 1911. dokazuje postojanje sićušne i teške jezgre
atoma u pokusima sa alfa česticama. Atomska spektroskopska analiza linijskog atomskog spektra
omogućila je i proučavanje strukture elektronskog omotača, čime su se počele otkrivati nove
pojave. Nakon njega Niels Bohr 1913. pretpostavlja kvantizaciju energetskih stanja elektrona u
elektronskom omotaču,
Albert Einstein 1916. objavljuje teoriju opće relativnost Ovom teorijom on dodatno
relativistički poopćuje Newtonove teorije gravitacije, a kako bi objasnio ono što nije mogao
ralativizirao je gravitaciju, prostor i vrijeme. Tvrdio je kako je brzina svjetlosti konstantna i kako
ništa ne može ići brže od brzine svjetlosti, te kako kod te brzine vrijeme stoji, a prostor je
zakrivljen. Pošto je kasnije dokazano kako se neke čestice kreću brže od brzine svjetlosti i te
njegove tvrdnje su kasnije napuštene. Međutim i danas mnogi vjeruju kako je pri brzini svjetlosti
prostor zakrivljen, kako vrijeme staje, i kako je moguće putovati kroz vrijeme.

19
Luis de Broglie je 1924. zamislio kako elektroni imaju valna svojstva (dualizam), te do
1928. proučava razmještaj elektrona u atomu. Osim njega na toj teoriji rade Erwin Schrodinger,
Wolfgang Paulija, Max Borna i Werner Heisenberg. Luj de Broglie je 1923. prvi predložio teoriju o
dualnom svojstvu svjetlosti, te to proširio i na tvari općenito, što je pokazao promatrajući ogib
elektrona na kristalnoj rešetci. Elektron, koji je čestica ima po njemu i valnu duljinu, što je
karakteristika vala, pa prema njemu svako tijelo, jer je građeno od čestica, ima valnu duljinu.
Kvantna teorija svjetlosti objasnila je dualističku narav svjetlosti, koja se pokazuje u pojavama
interferencije i fotoelektričnog učinka. Prema toj teoriji svjetlost nastaje kvantnim prijelazima
elektrona iz jednog energetskoga stanja u drugo, u atomu ili u kristalnoj rešetki. Elektroni su u
atomima raspoređeni po stanjima određene energije (kvantna stanja) i dok se nalaze u tim stanjima,
ne emitiraju energiju. Pri prijelazu elektrona u kvantno stanje niže energije, razlika u energiji emitira
se kao kvant elektromagnetskoga zračenja.

Dualna teorija je dosta uvjerljivo objasnila fizikalno svojstvo elektromagnetskog zračenja


(fotona) i osnovnih čestica tvari da pokazuju i valna i čestična svojstva, ovisno o okolnostima. Kada
se elektromagnetsko zračenje širi prostorom, javljaju se ogib(difrakcija) i interferencija, što je dokaz
da ima valna svojstva. Kada elektromagnetsko zračenje međudjeluje sa elekronima iz tvari pri
fotoelektričnom učinku, ono se ponaša poput roja sićušnih nedjeljivih čestica, grudica energije koje
se zovu fotoni. U jednim okolnostima (međudjelovanje s elektronima u metalu elektromagnetsko
zračenje ponaša se kao roj čestica, a u drugim okolnostima (širenje prostorom) kao val.

Poslije je pokusima dokazano da se za snop elektrona dobivaju pojave ogiba i interferencije


na kristalima, to jest da pri širenju zaista pokazuje valna svojstva. Difrakcijska slika je bila dokaz
valne prirode elektrona. Zato se u kvantnoj fizici česticama pridružuju matematičke valne funkcije,
koje su rješenja određene valne jednadžbe pod imenom Schrodingerova jednađba. De Broglie je na
osnovu svojih otkrića napravio elektronski mikroskop, koji je imao mnogo veću rezoluciju od
optičkih mikroskopa jer je valna dužina elektrona mnogo kraća od valne dužine svjetlosti. De
Broglieova hipoteza postala je tako jedan od osnovnih postulata nove valne ili kvantne mehanike, te
je uvela u fiziku i valno-čestičnog dualizma. Kao prikaz ove pojave danas se najčešće navodi pokus
ogiba elektrona na dvostrukom prorezu.

Tri godine kasnije 1927. Clinton Joseph Davisson i Lester Germer dokazuju pokusom kako
elektrona zaista pokazuje ogib i difrakciju ili difrakciju svojstvenu valovima kojih valna duljina
odgovara de Broglievoj formuli.

James Chadwick je 1932. otkrio je neutron, nakon čega slijedi brzi razvoj nuklearne fizike,
nakon čega je sa razvojem akceleratora čestica 1960-ih otkriveno mnoštvo novih elementarnih
čestica.

20